OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE Otežano priključivanje elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu

OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE

Otežano priključenje elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu

Nepostojanost vjetroparkova i sunčanih elektrana dodatno otežava neravnomjernu opskrbu.

HRVATSKA 2030

piše: Ivica Jakić1

Kako će Hrvatska iskoristiti desetljeće do 2030. koju je EU označila kao „kontrolno prolazno vrijeme“ da se vidi koliko se brzo razvijaju suvremene niskougljične tehnologije i koliko se implementiraju reforme na koje se obvezala. Provođenje Nacionalnog projekta oporavka i otpornosti nužno traži strukturne reforme i ozbiljne promjene. Zahvaljujući sredstvima EU Zeleni i plan na raspologanju su nam velika sredstava za dekarbonizaciju industrije, javnog, brodskog i željezničkog prometa. Pitanje je imamo li projekata koji bi se izgradili s sredstvima EU Zelenih fondova. Osim nedostatka kvalitetnih projekata u komunalnoj infrastrukturi, poljoprivredi, industriji, prometu ... javlja se problem kvalitetne provedbe tih projekata, koji su kontrolirani sukladno smjernicama EU. U kojem pravcu se treba razvijati hrvatska industrija i energetika? Suočeni smo sa zahtjevom investitora u izgradnju Obnovljivih izvora energije poglavito vjetroparkova, sunčanih elektrana nešto manje elektrana na geotermalnu energiju i bio masu.

1 Autor je konzultant za energetiku.

Dekarbonizacija bez alternative

Problemi se javljaju u priključenju navedenih elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu koja ne može primiti toliku snagu elektrana i traži se sudjelovanje investitora u izgradnji infrastrukture. Drugi je problem nepostojanost navedenih izvora energije, ako se zna da godišnje rade od 1500-2200 sati (sunčane i vjetroelektrane), a traže angažiranje prijenosnih kapaciteta, koji su po današnjim kapacitetima nedostatni. Očigledan je nedostatak i nepoznavanje tehnologije spremnika-pohrane energije u baterijske sustave ili pohrana energije u vodik, kako bi se iskoristila kad je energija potrebna, a ne kad se proizvodi. Dekarbonizacija industrije je neminovnost EU Zelenog plana koji traži do 2030. smanjivanje CO2 emisija za 55 %, program „fit for 55“. Kako smanjiti ispuštanje CO2 emisija, odnosno tzv. stakleničkih plinova za 55%. Čime zamijeniti ugalj u termoelektranama, kako smanjiti emisije štetnih plinova u petrokemijskoj industriji, u cementnoj industriji i ostalim ekstenzivnim industrijama koje koriste fosilna goriva? Kako smanjiti emisije štetnih plinova u brodarstvu, željezničkom i javnom prometu, radnim i šumarskim strojevima.... Nameće se potreba za „zelenim“ gorivima vodikom, etanolom, amonijakom.... To otvara Hrvatskoj novo poglavlje „zelene industrijalizacije“ kroz izgradnju elektrolizera, spremnika za vodik, vodikovoda, gorivnih članaka i ostale prateće opreme za „zelenu energiju i industriju“. Razvoj i primjena vodika u industriji, prometu i brodarstvu traži organiziranje hrvatskog konzorcija tvrtki koje mogu dati doprinos u proizvodnji čistog vodika, prijenosu i skladištenju vodika kao i izradi punionica vodika i potrošnji vodika u brodarstvu, odnosno kao gorivu bez otiska na okoliš.

Pravci razvoja „zelene industrije“

– Proizvodnja zelenog (čistog) vodika iz OIE u Hrvatskoj, ili uplinjavanjem organskog otpada. – Skladištenje, prijevoz vodika i izrada punionica vodika na obali i otocima za brodove, željeznicu, kamione, putničke autobuse, javni prijevoz, osobna vozila... – Promicanje prelaska brodova na vodik u putničkim brodovima u Nacionalnoj plovidbi, trajektima, katamaranima, ribarskim brodovima, radnim brodovima u ribogojilištima, brodovima za prijevoz putnika u Nacionalnim parkovima na moru i rijekama, riječnim baržama i drugim plovilima.

– Preinaka kamiona, vučnih vozila, traktora, građevinskih i poljoprivrednih vozila, u željeznici na pogon vodikom ili na hibridni pogon, upotreba vodika u pogonu autobusa javnog prometa. – Praćenje i izrada zakona i propisa usklađenih s EU standardima za „zelenu“ industriju. S obzirom na brze promjene dekarbonizacije koje se događaju brže nego se očekivalo, traži se prilagodba državnih tvrtki na praćenje smjernica Zelenog plana pod naputcima EU. Zamjetno je da su privatne tvrtke prilagodljivije i brže reagiraju na promjene želeći zauzeti izvozne pozicije za „zelenu industriju“, ali one nisu u ukupnoj proizvodnji dostatne za očekivani značajni volumen napretka industrije. Pitanje dostatnosti energenata za Hrvatsku se ogledava u današnjem uvozu 3040 % el. energije, nafte i plina. Uz sve napore da se kompenzira uvoz energenata hrvatskom proizvodnjom nije za očekivati do 2030. energetsku neovisnost, bez obzira na povećani broj zahtjeva za izgradnju obnovljivih izvora energije. Plin će imati funkciju tranzicijskog goriva s tendencijom pada do 2030, uz pitanje održivosti elektrane na ugljen, koja će zbog visokih naknada za CO2 certifikate biti u izlaznoj strategiji do 2030. godine. Zbog diverzifikacije dobavnog pravca plina LNG će igrati značajnu ulogu do 2030 kad se očekuje smanjenje prodaje LNG i prirodnog plina, u zamjenu za čisti vodik.