ostala zarobljena u prosječnosti

Svakodnevno na vijestima slušamo izvještaje o ovogodišnjoj turističkoj sezoni: Koliko je vozila prošlo naplatne kućice, koliko je bilo noćenja prema sustavu e-Visitor, koliko je koja županija imala gostiju… Istovremeno, pričamo svakodnevno o održivom turizmu, što sve trebamo poduzeti da sezonski suživot između gostiju i domaćina učinimo što ugodnijim. I još puno više.

Često su brojke neumoljive i jedno malo mjesto od

1.000 stanovnika pretvaraju na dva mjeseca u destinaciju s višestruko većom ljetnom popula - cijom. Dio lokalnog stanovništva se bavi samo turizmom i sigurno priželjkuje dobru posjećenost destinacije. No, onaj drugi dio stalno zaposlen na radnom mjestu koje nije vezano uz turizam, koji moraju svakodnevno kroz veliku gužvu i zastoje na cestama putovati na svoje radno mjesto, vjerujem, ne razmišlja u istom smjeru.

STOP apartmanizaciji u cilju podnošljivog turizma

Kako pomiriti ugodan život na destinaciji i sve veću potražnju za „najljepšim morem na svijetu“?

Jedno od mogućih rješenja je limitiranje broja gostiju (čitaj apartmana) prema broju lokalnog stanovništva. Da li je fer prema domaćem stanovništvu da usred ljeta ostaje bez vode ili struje, osnovnih resursa moderne civilizacije, zato što je na području gdje živi otvoreno nekoliko tisuća novih apartmana pa se moraju uvoditi redukcije, jer postojeća infrastruktura to ne može podnijeti.

A kako smo ćuli u posljednjih godinu dana bogatiji smo za 55.000 kreveta u apartmanskom smještaju. Na redukcije će se pobuniti svi i vlasnici apartmana i gosti i lokalno stanovništvo koje ne živi od turizma, a spriječiti nastajanje još većeg problema može samo lokalna vlast. Tu dolazimo do začaranog kruga, a taj je da ni jedna lokalna vlast ne može podvući crtu i reći stop apartmanizaciji, jer se u malim sredinama svi jako dobro poznaju. STOP može doći samo „odozgo“ s nacionalne razine. Pred nama je izborna godina i možda prilika da se neke stvari poprave u korist svih.

Smjena je svaki dan

Ono s čime se susrećemo u posljednjih 10-tak godina je da više ne postoje smjene gostiju subotom. Smjena je i petkom i nedjeljom, ali i svakim danom u tjednu. Sve je više gostiju koji na Jadranu ne provode uobičajenih 7 dana na jednom mjestu, već žele obići više destinacija i u svakoj boraviti nekoliko dana. I sama sam ovo ljeto imala prilike boraviti u nekoliko jadranskih destinacija. U dva ljetna mjeseca kolone na cesti gotovo su uobičajena stvar. Zato se mnogi turisti snalaze na različite načine, pa je sve veći booking jednodnevnog smještaja u Zagrebu na proputo - vanju gostiju iz zapadne i istočne Europe prema moru i sve je više onih koji putuju noću (i dolaze na destinacije u jutarnjim satima prije uobičajenog check-ina – no bolje se kupati na plaži tih nekoliko sati, nego stajati u kilometarskim kolonama).

Struktura gostiju

Često posljednjih godina, slušam kako su Hrvati loši potrošači, pa se priželjkuje dolazak gostiju iz SAD-a, Britanije ili Nizozemske i drugih zemalja s većim standardom od našega. Ono što me ove godine iznenadilo je gužva ispred trgovačkih centara na čijim parkinzima su bili automobili uglavnom stranih registarskih oznaka. Pri tome, u jeku turističke sezone možete pronaći stol za večeru, gotovo u svakom restoranu (nisam obišla cijeli Jadran, ali sam kontaktirala s prijateljima koji borave u različitim mjestima).

Zaključak je da je ovih 55.000 novih (ili starih) ležajeva dovelo goste koji uglavnom kupuju u supermarketima, a time manje troše u restoranima, slastičarnicama, kafićima i drugim ugostiteljskim objektima. Možda najupečatljivija scena koju sam ovog ljeta doživjela je turist koji je otvorio netom kupljene vakumirane hrenovke i pojeo ih ispred supermarketa na parkiralištu. Duboko vjerujem da je ovo samo izuzetak. Zato s nestrpljenjem očekujem i financijske rezultate ovogodišnje turističke sezone.

Predsezona – posezona

Uvijek volim reći da su hrvatski gosti idealni gosti za predsezonu i posezonu. Zašto? Jer su ovdje! Svaki Hrvat spaja sve moguće državne praznike s prošlogodišnjim neiskorištenim danima godišnjeg odmora. Ako je praznik u srijedu možemo dobiti čak dvije smjene turista od kojih će jedna koristiti prvi dio tjedna, a druga onaj drugi. Iznenadila sam se kada sam u jednom razgovoru sa slovenskim turističkim djelatnicima saznala da svaki od njih vrlo dobro zna kada su sljedeće godine u Hrvatskoj neradni dani i prema tome pripremaju ponude. Ono što bi svakako trebalo izbjeći je osjećaj da se Hrvatima popunjavaju last minute kapaciteti, kada postane očito da je zakazao dolazak dijela stranih turista.

Ovo ljeto sam se malo pozabavila i istraživanjem ponuda hrvatskih hotela koje se nude na stranim tržištima. I bilo je stvarno dobrih prilika. Možda da se te prilike ponude i na domaćem tržištu, ali ne kao last minute, već onako redovno, kako se nude i vani. Isto tako treba imati na umu da su se vremena promijenila i da nema više tako velikog broja ljudi koji imaju vikendice na moru.

Vikendice su imali naši roditelji, djeca su ih koristila dogovarajući termine, a unuci ih najčešće prodaju jer ih je previše da bi svi mogli ljetovati. Mlađe generacije, osim toga, vole istraživati i ne vezati se za jedno mjesto.

Ne, nismo skupi, a da li smo i kvalitetni?

Iako i sama radim u medijima, ne mogu se složiti sa stalnim vijestima o kuglici sladoleda od 5 eura ili pizzi od 20. To su pojedinačni primjeri izvučeni u svrhu priloga. Mislim da smo destinacija u kojoj se može naći za svakoga ponešto. Ovisi kolikim budžetom raspolažete. Ono što mene više smeta je sama kvalitete ponude. Ako naručite rižoto s plodovima mora, onda sigurno ne očekujete surimi štapiće. U ribljem restoranu više cjenovne kategorije očekujete jadranske lignje, a s patagonkama ćete se pomiriti ako jedete u fast foodu. Koliko se izvorno hrvatskih jela nudi gostima po hrvatskim restoranima? Da li se mogu gostima ponuditi jela koja mi tradicionalno konzumiramo kod kuće, a koja nisu nužno skupa. Izvorna hrvatska gastronomija ima veliki izazov i odgovornost educirati turiste da čevapčići i pljeskavice nisu ono zbog čega su došli u Hrvatsku. Naravno, i ja ako premalo znam o lokalnoj gastronomiji zemlje u koju putujem, naručim poznato jelo s jelovnika. Ali ako mi konobar preporuči neki lokalni specijalitet svakako ću ga probati. Što se tiče smještaja, kvalitetan smještaj uvijek košta. Ono gdje vidim nesrazmjer cijene i kvalitete je cjenovno izjednačavanje apartmana uređenih prije 10 godina i onih novih, ili soba u hotelima s tri zvjezdice zato što se nalaze na nekom od otoka s onima od 5 na kopnenom dijelu obale. Ako je cijena hotelske sobe u hotelu s tri zvjezdice na Jadranu jednaka cijeni hotelske sobe s 4 zvjezdice u centru Pariza – onda ćemo reći da smo skupi. Ili za tu cijenu moramo dobiti više. U smještajne kapacitete treba ulagati, bez obzira da li se radi o hotelskim ili apartmanskim. Kada govorimo o hotelima, moji kolega iz turističkog sektora, pogotovo onog američkog, priželjkuju više poznatih hotelskih brendova na Jadranu. Ako ih u budućnosti bude više, moći će se napraviti jasna usporedba između istih brendova i njihovih cijena na konkurentskim mediteranskim destinacijama. Pa ako budemo „tu negdje“ nitko neće moći reći da smo skupi.

Trend camping turizma

Dok većina Hrvata još uvijek misli da u kampovima odsjedaju oni koji nemaju novaca za hotele, naši zadovoljni gosti iz Slovenije, Njemačke, Nizozemske i šire, uživaju u svojim šatorima, kamperima ili mobilnim kućicama prvi red do mora. Ova struktura gostiju su dobri potrošači, gosti koji izdvajaju za kvalitetnu opremu koja nije jeftina, pritom plaćajući usluge kampova koji su vrlo često u rangu najma apartmana, uz benzin, cestarine i ostale usputne troškove.

Kao i u svim segmentima turizma, i ovdje ima onih koji idu mimo zakona pa kampiraju na nedozvoljenim mjestima, ali to se da brzo riješiti naplatom kazni koje ne smiju biti male, pa će se već i ovako preopterećeni parkinzi rasteretiti onih koji ih ne koriste na pravi način. I sama povremeno prakticiram putovanja kamperom i nikada mi nije palo na pamet da u Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj noćim gdje se ne smije. Posljednji primjer neodgovornog ponašanja je iz Zagreba od prije 10-ak dana kada je kamper-turist uredno parkirao kamper na Jarunu, raširio tendu i zauzeo svoj dio zelenila među začuđenim biciklistima i joggerima. Možda je upravo to poziv i poticaj za otvaranje kampa na Jarunu. Ra - zlika između ovog prekršitelja i neprijavljenog gosta u apartmanu je što je ovaj vidljiv za razliku od onoga u četiri zida, pa u njega možemo uprijeti prstom.

Morski ili kontinentalni turizam

Jednom je jedan profesor s ekonomije rekao nešto čega se često sjetim: naša obala se ne da rastegnuti! Možemo se mi hvaliti iz godine u godinu sve većim brojem turista, ali time stvaramo sve veću gužvu na toj i onako limitiranoj obali. Kako bi to izbjegli, sve snage trebamo usmjeriti prema razvoju i promociji zelenog turizma (jer na obalu će turisti i ovako i onako dolaziti), više iskoristiti potencijale hrvatskih rijeka, jezera i planina, osmisliti jaku kampanju u rangu one koju i danas pamtimo, „Mediteran kakav je nekada bio“ i poslati jasnu poruku budućim turistima da Hrvatska nudi puno više. Na ruku nam idu sve toplija ljeta, kada bi se dio turista mogao smjestiti u kontinentalnim odredištima koja nude ugodniji boravak i bolji san. A kako smo svi imali prilike vidjeti i ovo ljeto je na kontinentu sve više zanimljivih aktivnosti od adrenalinskih tura i sportova, do vinskih i gastro tura, povijesnih festivala i inovativnih događanja. Na kontinentu turistički djelatnici moraju biti jako domišljati radeći na privlačenju gostiju, jer nemaju ono zbog čega većina gostiju dolazi u ljetnim mjesecima – more. Ali možda je upravo to i prednost kontinenta i razvoja turizma koji se ima priliku usmjeravati u održivom smjeru.

Nije sve tako crno…

Ne nije uopće crno! Ono što je pozitivno je da imamo divnu zemlju o kojoj se svi moramo brinuti. A najbolje ćemo se za nju pobrinuti ako detektiramo što je loše i napravimo (nekad bolne) rezove u cilju razvoja kvalitetne i održive destinacije budućnosti. Dok nije prekasno....