Buđenje danas za dan poslije

„Svatko tko prestaje razmišljati ostari. Najveća prednost života je neograničena mogućnost učenja.“

Henry Ford

Pokušajmo se prisjetiti kako smo prije kojeg desetljeća zamišljali svoj život danas i kako je moguće da ćemo vrlo brzo shvatiti koliko je naša vizija promašena. Tada daleke tridesete možda su nam izgledale kao doba u kojem ćemo u krilu ‘nunati’ barem jedno dijete rođeno u zakonitom braku.

No, život je htio drugo. Možda smo četrdesete zamišljali kao godine u kojima ćemo ostvariti svoj puni poslovni potencijal, ali opet život donosi nešto drugo. I ako nam je četrdeset mi još uvijek nismo sigurni da se uopće tim poslom želimo baviti do mirovine. A karijera što je to?

Vjerojatno nismo ni slutili da ćemo, kako smo očekivali mirnim pedesetim hodočastiti po roditeljskim sastancima, paralelno se pripremajući za /polu/maraton s ekipom sa Save. Šezdesete!? Dali bismo ruku u vatru da ćemo znati prigrliti sjede kose a ne proklinjati svaku vlas, i u očaju se pitati gdje je sve TO vrijeme nestalo - prohujalo. Očito da je ovo „BRKASTO VRIME“ učinilo svoje. Brkasta vremena traže snažno redizajniranje perspektive suvremenog pojedinca – dakle i Z-generacije koja širom otvara vrata budućnosti. Ovo novo vrijeme traži nove odnose POJEDINACA (tako i cijele Z-generacije) i ZAJEDNICE.

Kompleksnost međudjelovanja gospodarskih sustava i društve - nih, generirana je prioritetnim poimanjem općeg i osobnog, tj. traženjem onih rješenja kontinuiteta napredovanja i razvoja, a da se pritom ne ugrozi sloboda pojedinaca. Nova ekonomska paradigma 21. stoljeća mora u svoj fokus ponovo vratiti čovjeka, te njegove odnose spram društva i prirode postaviti ispred isključenosti ekonomskih vrijednosti, tj. potrebno je kreirati „ekonomiju smisla“ (po nekima svrhovitosti).

Društva moraju ponovo preispitati te redefinirati svoju ulogu kao i ulogu svakog njezinog člana pojedinačno, a što je determinirano intenzivnim i kompleksnim promjenama kojima je suvremeno čovječanstvo izloženo. Razvidno je da je toliko propagirana sloboda pojedinaca kao nukleus demokratskih sustava samo „markentinški trik“ bez utemeljenosti na stvarnim tj. realnim zbivanjima.

U stvarnosti je pojedinac upućen na privid slobode, a da pritom sve više postaje ovisan o materijalnim dobrima, čime se u konačnici samostalno porobljuje, tj. sloboda suvremenog čovjeka determinirana je nametnutom potrebom za potrošnjom.

Sve snažnijim porivom za vlastitim iskazivanjem preko materijalnog, a što zbog ekstremnog tehnološkog razvoja i masovne proizvodnje postaje globalni trend, pojedinac biva zapleten u mrežu koja ga sve više guši čineći ga ovisnikom vlastite požude (vidi doc. dr. sc. M. Šundov: Sirove strasti i moć novca, Glas Slavonije 24/25.06.2023.). Iz takove ovisnosti neizbježno se javlja novo ropstvo, potkrepljeno naglašenim kontinuiranim strahom od nemogućnosti realizacije očekivanja koja su mu kroz tržišno natjecanje nasilno nametnuta.

Naime, kontinuirano poticana kultura žudnje stvorila je zajednice materijalno ovisnih pojedinaca koji u bjesomučnoj trci za zadovoljavanjem svojih poriva gube sve vrijednosti nužne za održivi suživot (empatija, obazrivost, kolegijalnost, požrtvovnost, strpljivost i sl.). Tako zajednice postaju mjesta nepoštedne borbe, a sve veća urbanizacija čini takovo stanje još dodatno nepodnošljivim.

Apsurdnost ovakvog stanja očitava se u sve većoj koncentraciji ljudi u urbanim sredinama koji su vođeni svojim partikularnim interesima (žudnjama), a istovremeno se uništavaju sve vrijednosti koje život u zajednici čine održivim. Ovo nužno vodi ka stanju sve veće napetosti koje prijete da eskaliraju u otvorene sukobe.

Kako zaustaviti i preusmjeriti ovu negativnu spiralu u koju je zapalo suvremeno društvo predstavlja ključni izazov za kreatore globalnih politika u ovom stoljeću. Teško je očekivati da će se pojedinci koji su stekli moć iste odreći. No, neosporna je činjenica da svi dijelimo zajednički prostor /ovaj naš planet/, te da je ovakvo stanje u kojem sustav generira sve veći broj gubitnika dugoročno neodrživ.

Stoga ekonomija ovog GRUBOG vremena u svom fokusu djelovanja mora imati pomak na ravnotežu unutar pojedinaca kad je riječ o želji za posjedovanjem i stvarnim potrebama zbilje (ono što pojedinac realno može ostvariti) svojim potencijalima, a da pritom ne ugrožava svoju osobnost. To je povratak u ekonomiju SMISLA (svrhovitosti), koju Z-generacija svom svojom snagom i puninom bića ne samo podržava, već snažno k tome teži.

Tako je danas poznata teza njemačkog filozofa Marxa, o problemu radnika koji stvara nešto što zapravo nije njegovo jer pripada kapitalistu, zahvaljujući mlađim generacijama i posebno Z-generaciji dobila značenje na današnjem tržištu rada – odnosu poslodavaca – zaposlenika. Naravno, u nešto drukčijem obliku, ali s istom temeljnom porukom: radnici ne žele biti samo „unajmljene ruke“, žele se povezati sa svojim poslom tražeći smisao – svrhu svoga rada.

Posljednjih se godina sve više govori o tome koliko je važno u poslu pronaći svrhu (smisao), no, kad malo bolje razmislimo to i nije neobično. U prosjeku ljudi provode više od dvadeset tisuća sati na poslu tijekom života, naravno bez vremena provedenog u školovanju, navode svjetski istraživači. Zašto nas onda začuđuje što toliko vrijeme ne želimo baciti, nego umjesto toga osjećati da je svrhovito. Polazeći od toga, nije čudno što bi devet od deset zaposlenika prihvatilo manju plaću ako bi im to značilo imati svrhoviti posao. Tako posebno razmišlja Z-generacija. Gledajući tako, potpuno je opravdano postaviti pitanje što je onda svrha – svrhovitost?

Odgovor se nalazi u protupitanjima: zašto netko radi posao koji radi? Zašto je taj posao bitan? Oso - be koje mogu odgovoriti na to pitanje imaju osjećaj SVRHE na poslu. Naime osjećaj svrhe (smisla) na poslu nije samo neka izmišljotina kojom zoomeri (Z-generacija) pokušavaju napakostiti poslodavcima. Ona je važna jer zaposlenicima (radnicima) daje osjećaj ZNAČENJA, što na kraju povećava njihov angažman. Svrha je snažan motivator. Iz krize smisla (svrhe) na poslu proizlaze izgubljeno vrijeme i novac. Smisao je sigurno naš najdublji motivacijski faktor.

Odsutnost smisla manifestira se u našim emocijama i podsvijesti. Jednostavno rečeno, gdje nema svrhe nema smisla, a toga su zoomeri više nego svjesni. Naime, kad je posao izravno povezan s našim najdubljim vrijednostima, onda će se ono što radimo činiti smislenijim. Rad je izraz vrijednosti, tumače istraživači, i zbog toga moramo imati na umu da su se neke paradigme promijenile. Zaposlenici su ljudi, a ne samo ‘radnici’, posao je dio života, a ne odvojen od njegavrijednosti dolaze i s osjećajima, a ne samo s karakteristikama.

Osjećaj osobne vrijednosti

Ključan je osjećaj osobne vrijednosti. Stoga si ljudi, a posebno zoomeri postavljaju pitanja: što me čini sretnim i cjelovitim? Što me istinski zadovoljava? Gdje sam dao previše sebe, a malo dobio za uzvrat? I u pravilu odgovore na sva pitanja nalaze u smislu i svrhovi- tosti svog djelovanja. Oni moraju shvatiti, znati i razumjeti što žele od svog posla: uspješnu karijeru, vodstvo, novac, status, pomaganje i preuzeti inicijativu. Stoga, ne smijemo bit zatečeni stavovima i akcijama zoomera, jer oni u tom brkastom vremenu dobro znaju što i kako ostvariti ono što je za njih vrijednost.

Zanimljivo je da je utjecaj svrhovitosti posla aktualan tek posljednjih godina, iako su ljudi i ranije težili pronalasku i ostvarivanju svrhe u vlastitim životima, pa tako i u poslu. Razlika je u tome što današnji društveni i ekonomski modeli dopuštaju više slobode i izbora u svim segmentima, zbog čega ljudi imaju više prilika za odabir posla koji će smatrati svrhovitim i bitnim.

U skladu s tim oni žele iza sebe ostaviti nekakav trag, prije svega žele priliku za osobni rast i razvoj. Ako je ikako moguće, traže poslove koji se poklapaju s njihovim vrijednostima i koji će im omogućiti da budu autentični.

„Što čovjek može biti, on mora biti“ - kaže A. Maslow u svojoj teoriji samoaktualizacije. To je proces postizanja punog potencijala u izražavanju vlastite svrhe. Samoaktualizacija je na vrhu takozvane Maslovljeve piramide potreba. U trenutku kada zaposlenici postignu svrhu, oni će povećati zadovoljstvo i angažman na radnom mjestu, te povećati i njihovo mentalno zdravlje. No, je li sve u svrhovitosti? Naj- kraće rečeno DA. Širi odgovor možemo tražiti u razumijevanju generacijskih, demografskih, ekonomskih, društvenih i ostalih promjena u posljednjih dvadesetak godina.

Naime, današnji svijet, onaj koji poznaju zoomeri, prilično je drukčiji od onoga koji poznaju generacije njihovih roditelja koji su trenutačno na istom tržištu rada. Prije dvadeset ili trideset godina najveći su utjecaj na odabir posla (u konačnici stila života), prema A. M. hijerarhiji ljudskih radnih potreba, bili zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba, odnosno sigurnost radnog mjesta i prihvatljiv iznos mjesečne plaće.

Ljudi su se zadržavali na nižim razinama, odnosno, na zadovoljavanju osnovnih potreba. No, naši psihološki profili i mi sami, a posebno Zgeneracija, imamo potrebu penjati se po Maslowljevoj piramidi životnih i radnih potreba. Danas se sve više, a posebno zoomeri, okrećemo zadovoljavanju viših razina te iste Maslowljeve hijerarhije potreba, jer smo uglavnom zadovoljili one fiziološke i sigurnosne. Upravo to omogućava Z-generaciji da traži poslove u kojima može dati svoj doprinos, pozitivno utjecati na okolinu, te na kraju moći pronaći i ispuniti vlastitu svrhu i smisao života.

Dakle, probudimo se danas da živimo sutra, okrenimo se EKONOMIJI SMISLA (svrhovitosti) koja je izgrađena da služi čovjeku i prilagođena njegovim kapacitetima. Takva ekonomija ne isključuje i ne stvara gubitnike, ona je adaptivna i svrhovita kako pojedincu tako i široj zajednici.

Da bi to bila u stanju, ta nova ekonomija smisla (svrhe) mora ravnomjerno razvijati ekološki, socijalni i gospodarski dio društva, ne dovodeći u pitanje opstojnost jednog spram drugog, a to zahtjeva Z-generacija i sve generacije koje slijede zoomere, tražeći svrhu i smisao svog djelovanja.