glas stručne javnosti

15 godina, poglavito ako imamo u vidu financijska sredstva Europske unije koja nam stoje na raspolaganju. A da ne govorim kako su ti novi izvori jeftiniji i da nitko ne očekuje da će fosilna goriva ikada više biti onako jeftina kao što su nekada bila. Razlog tome nije nedostatak ruskog plina, nego strategija razvoja koja fosilna goriva želi učiniti nerentabilnima, jer njihovo korištenje jako zagađuje okoliš.

S druge strane, koje je strategije i politike potrebno provesti kako bi se Hrvatska deplinificirala?

Ključan nacionalni problem je micanje plina iz grijanja jer se značajan dio hrvatske populacije, naročito u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj, grije na plinske bojlere. Postavlja se pitanje kako to zamijeniti nekim drugim grijanjem? To je naravno odluka u sklopu koje se u obzir mora uzeti platežna moć građana i fiziku samih zgrada. Dakle, to nije tako jednostavno kako možda izgleda. Međutim, studija koju smo proveli pokazala je kako bi građanima bilo najpovoljnije povući mrežu toplane jer onda promjena nije značajno velika. U tom se slučaju samo plinski bojler zamijeni s izmjenjivačem topline i nastavi se grijati na isti način. U kućama pak priključak na toplanu nije isplativ, jer je dosta velika cijena kopanja ulica. Tu bi se išlo na instaliranje dizalica topline.

Također bi trebalo prestati kršiti vlastite propise, jer se još uvijek na kojekakve mutne načine priključuje nove zgrade na plinsku mrežu. Time se te građane dovodi u zabludu jer oni ulažu u sustave koje ćemo uskoro morati skidati stvarajući im tako buduću štetu. Nažalost, to se dan danas radi u Hrvatskoj.

Kada je pak riječ o industriji onda će ovaj proces deplinifikacije tu ići nešto sporije, ali će i to u konačnici biti provedeno. Jednim dijelom industrija će prijeći na električnu energiju, a ostatak će se prebaciti na zeleni vodik.

Prijenos i distribucija električne energije zajedno s burzom i regulatorom tržišta ključni su za energetsku tranziciju i oni će diktirati tempo kojim će se tranzicija odvijati. Kakva je uloga HEP-a u tom pogledu?

U ovom ste se pitanju referirali na tri igrača u energetici koji imaju prilično različite uloge. HEP se treba baviti komercijalnom proizvodnjom električne energije i dobavom te energije potrošačima. Pritom, HEP mora raditi prema tome kako to regulator tržišta propisuje koji je i zadužen za to da osmišlja proces tranzicije. Po meni se regulator tržišta baš ne snalazi dobro u reguliranju tržišta električne energije i ne shvaća svoju načelnu ulogu u procesu tranzicije. Zapravo se bavi nekim čudnim stvarima, umjesto da diktira tempo.

Što se pak burze tiče, ona funkcionira izvanredno te kao takva predstavlja iznimno značajan pozitivan faktor u hrvatskoj tranziciji. Međutim, HEP jako malo koristi tu burzu jer ima svoje kanale za trgovinu električnom energijom, što onda usporava sami proces tranzicije. Stoga, ako me pitate što bi HEP trebao raditi onda je odgovor da bi trebao masivno graditi solarne i vjetroelektrane i tako se pripremati za budućnost.

Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS), koji je zapravo mreža, regulirana djelatnost koja ima svoju specifičnu poziciju na tržištu, trebao bi graditi mrežu. Nažalost, to ide jako sporo. HEP-ODS, koji također spada u reguliranu djelatnost, rapidno bi se trebao prilagođavati budućnosti, znači velikoj količini solara na mreži s jednim sasvim novim odnosom prema klijentima. Dosad su potrošači bili samo potrošači, a u budućnosti će potrošači biti proizvođači. Takva budućnost treba distribuciju koja osigurava kontinuirano funkcioniranje sustava, ali ta distribucija treba biti sposobna prihvatiti nove potrebe tržišta.

Što bi, koliko i kakvih novih kapaciteta trebalo izgraditi? U kojem roku te kolika su sredstva potrebna u tom procesu?

U ranije spomenutoj studiji izračunali smo kako do 2035. Hrvatskoj svake godine treba instalirati 380 MW vjetroelektrana. Prošle godine, koliko je meni poznato, nije izgrađena niti jedna, a i ove godine je isto tako. Znači, dvije godine imamo pauzu. Istodobno nam je potrebno 410 MW solara godišnje, a prošle je godine na mrežu priključeno oko 130 MW, dok je ove godine planirano oko 200 MW. Uz to, na godišnjoj razini potrebno je instalirati i 400 MW kapaciteta dizalica topline. Nemam podatke koliko je tržište ovog segmenta u Hrvatskoj, ali sasvim je sigurno značajno manje od ovoga koliko je potrebno. Nadalje, zbog industrije trebat će krenuti u instaliranje elektrolizatora kako bi se mogao proizvoditi zeleni vodik. Međutim, do toga nećemo doći tako brzo, nego se to može očekivati tek negdje iza 2030. godine. Prema našem izračunu, cijeli taj trošak investicije do 2035. godine iznosi 39 milijardi eura. Taj iznos na prvu izgleda visok, ali to se zapravo vrlo brzo otplaćuje zahvaljujući tome što se smanjuje potrošnja skupih fosilnih goriva. Upravo iz smanjenja potrošnje fosilnih goriva mi možemo otplatiti ovu tranziciju.

Za kraj ću samo naglasiti da je Hrvatska zemlja koja ima ogromne obnovljive potencijale i možemo relativno brzo postati značajni izvoznik energije. Međutim, situacija je takva da se to vjerojatno neće dogoditi, jer se stvari nažalost ne razvijaju u hrvatskom nacionalnom interesu, nego se zbog partikularnih interesa ta tranzicija odvija jako sporo.

Pripremio: Srećko Sertić