Ratni vihor u Gospiću i okolici (1991-1994) by Fluminensiana

Lički pop Alojzije Kukec RATNI VIHOR U GOSPIĆU I OKOLICI

Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013. Urednik Goran Moravček Lektorica Linda Lenac Grafička priprema Studio G Fotografije Arhiv vlč. Alojzija Kukeca Toni Toth Goran Moravček

ISBN: 978-953-56683-3-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem: 130316075

Lički pop

Alojzije Kukec

RATNI VIHOR U GOSPIĆU I OKOLICI (Od 28. kolovoza 1991. do 24. lipnja 1994.)

Pop Alojzije Kukec u Domu sv. Josipa na Kaptolu, rujan 2009. godine 4

LIČKI POP ALOJZIJE KUKEC

SLUŽENJE CRKVI U HRVATSKOM NARODU Napisao: GORAN MORAVČEK

Lički pop Alojzije Kukec, župnik Ličkog Osika, Široke Kule i Ličkoga Novoga bezmalo tri desetljeća, a u najtežim danima za Domovinu i duhovnik gospićke bolnice, bilježio je ratna zbivanja u Gospiću i okolici koliko su mu to okolnosti dopuštale. Kronika obuhvaća razdoblje od konca kolovoza 1991., kad je s okupiranih područja pod upravom pobunjenih Srba počelo sustavno razaranje hrvatskih gradova i sela, do lipnja 1994. godine nakon što je vlč. Kukec dekretom riječko-senjskoga nadbiskupa dr. Antona Tamaruta premješten u župu Selce. Zapise svrstane u sedam kronoloških cjelina, onako kako ih je vlč. Alojzije uobličavao silom (ne)prilika, prepisao je na računalu mons. Velimir Čapek (1927.-2009.), dugogodišnji bliski suradnik pape Ratzingera. S mons. Čapekom je kroničar provodio dio svojih umirovljeničkih dana u Domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu. Lički pop Alojzije Kukec, koji je stekao status hrvatskog branitelja, a zbog posebnih zasluga dr. Franjo Tuđman ga je 1994. godine odlikovao Spomenicom Domovinskog rata, bilježio je ono najvažnije što je doživio, čuo ili pročitao. Njegov ratni dnevnik nije, naravno, cjelovita kronologija zbivanja, jer je nastajao u predahu. Nizanje nevolja bilo je svakodnevno od konca kolovoza 1991. pa nadalje, te nije bilo previše odmora od straha, boli i(li) smrti. Količina zla bila je zastrašujuća, kao i davno u doba Osmanlija kada je, prikazujući strahote turskih zuluma, ninski biskup Juraj Divnić (1479. - 1529.) zapisao: “Kad bih htio to nabrojiti, ne bi mi dostajalo ni dana ni pera”. Tako je i lički pop Alojzije, koji svoje ime duguje blaženiku Stepincu i čijim se primjerom nadahnjuje, pisao kad je stigao, često s pisaćim strojem na koljenima u automobilu, skrivajući se od granata ispaljenih s okupiranih hrvatskih područja. 5

Sveto brdo na Velebitu, kolovoz 1987. Predah nakon uspona: pop Alojzije, č.s. Adelina Kovačević, vlč. Tomislav Baričević i kardinal Franjo Kuharić

Kroniku ratnog vihora u Gospiću i okolici počeo je vlč. Alojzije bilježiti na poticaj kardinala Franje Kuharića, koji je u predratnim godinama zalazio u Liku i znao odsjedati u osičkoj plovaniji nakon posjeta župama i planinarskih pohoda prostranstvima Velebita. Izvješća je vlč. Alojzije Kukec slao i u Riječko-senjsku nadbiskupiju, kojoj su administrativno pripadale ličke župe do 2000. godine, kada je ustanovljena Biskupija ličko-senjska. Dio rukom pisanih zapisa ostao je u župnim kronikama te ovdje nisu uvršteni. Sastavni dio ratne kronike čine i fotografije iz dva albuma. Kao što sam tekst kronike neznatno urednički dotaknuo, ispustivši retke koji se izravno ne dotiču ratnog vihora, tako sam odabirao i fotografije. Istaknuo sam tek nekoliko slika Tonija Totha, nastalih u siječnju 1994. godine, koje poetski i gotovo nestvarano prikazuju strašne posljedice ratnog vihora koji je bjesnio i u Lici. Tekst sam opremio bilješkama, a pojedine slike šire opisao kako bi čitateljima bilo olakšano praćenje zapisa. Iz kronike se može iščitati da pop Alojzije ima nerv ratnog reportera. Župnik okupirane Široke Kule, vlč. Kukec, prvi je zabilježio iskaze o 6

ratnom zločinu nad Kuljanima 13. listopada 1991. godine. On je također u Karlobagu dočekao prognanike iz Podlapače, Lovinca i Svetoga Roka, saslušao ih i o njihovim sudbinama u ratnoj kronici ostavio zapis, koji nas ne ostavlja ravnodušnima. Na našim prostorima, a posebice u Lici, bilo je previše zala i patnji - od turskih vremena do razdoblja prve i druge Jugoslavije, te poraća u kojem su stradale bezbrojne nevine žrtve. Kao beskućnik, jer osičku su crkvu i župnu kuću razrušile srpske granate prvih dana rujna 1991. te je ponovno ranile 22. travnja 1993., velečasni Alojzije dijelio je izbjegličku sudbinu mnogih koji su bježeći pred zlom tražili utjehu u vjeri. Pred čitateljem je i dnevnik nade, a ne samo svjedočanstvo o patnji. Zapisi ličkog popa su podsjećanje na dobrotvore i tople ruke prijateljstva. Nižu se primjeri istinske ljudske plemenitosti, solidarnosti i dobrote. Svjedočanstvo je to o rodoljublju i snazi vjere u okolnostima velikih i bolnih iskušenja ne samo za pojedinca, nego i za narod. U danima kad su neprijatelji rušili, lički je pop uz pomoć prijatelja i vjernika obnavljao ranjene crkve.

Časne sestre Klaudija Kulaš i Terezija Sabo te vlč. Alojzije pred plovanijom u Ličkom Osiku 1988. godine 7

Ne bez razloga. Katolička vjera je dio identiteta hrvatskoga naroda, njegov kamen ugaoni. Svjesni su toga bili krajinski rušitelji te su upravo crkve bile mete njihovih napada, podjednako i u prošlom, kao i u Domovinskom ratu. Obrana narodnog bića bila je stoga ne samo oružana, nego i duhovna. Snaga molitve krijepila je mnoge. U danima Domovinskog rata gotovo da nije bilo branitelja bez krunice oko vrata. Na poziv dr. Šime Vučkova, povjerenika Vlade RH za Gospić i Otočac, vlč. Kukec je postao dušobrižnik u gospićkoj bolnici, ali je istovremeno obavljao i župničku službu, iako su njegovi župljani iz okupirane Široke Kule, te Ličkog Osika i Ličkog Novog, ostali bez crkava koje su bile razorene i zapaljene. Svete je mise stoga služio u kapelici gospićke bolnice, u školskim razredima Ličkog Novog i Mušaluka, te u mušalučkoj kapeli sv. Duha. Velečasni Alojzije Kukec, rođen 26. siječnja 1937. u Dugom Selu Lukačkom i odrastao u virovitičkom kraju, koji je kao i gospićki tijekom povijesti bio stradalnički, te se nalazio na planovima Velike Srbije uz crtu Virovitica - Karlovac - Karlobag, imao je prilike suočiti se sa silama zla od najranijeg djetinjstva. Životni smisao našao je u služenju Bogu i narodu. Došavši kao mladi svećenik u Liku nakon riječkog i pazinskog sjemeništa, te studija na zagrebačkoj Teologiji, vlč. Alojzije mogao se nadahnuti djelima dvojice svojih predšasnika - popova Marka Mesića i dr. Frana Biničkog. Brinjski pop Mesić oslobađao je lički kraj od turskih zuluma, osnivao župe i gradio crkve, a dr. Fran Binički, rodom iz Mušaluka, bio je književnik i jedan od istaknutih sljedbenika katoličkog pokreta između dva rata. Život dr. Biničkog nasilno je skončan dolaskom komunističke “narodne vlasti”, kao što su, uostalom, ugašeni i toliki drugi, jer je u poraću na gospićkom području, od ulaska partizana u grad 4. travnja 1945., u dvije godine ubijeno više od 3.500 “narodnih neprijatelja”, uglavnom Hrvata. Među žrtvama komunističkih vlasti bili su, osim dr. Biničkog, svećenici Nikola Mašić, Bruno Vernazza, Mato Moguš te časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić, a mnogi drugi prošli su Križnim putem u kazamatima Lepoglave i Gradiške Stare. O mučenju tijela i duše mladi Alojzije mogao je čuti i od lukačkog župnika, mons. Ivana Vragovića, koji je zbog vjere bio više godina utamničen. Usprkos opasnostima koje je nosio svećenički poziv, velečasni Kukec držao se svog mladomisničkoga gesla: “Kriste, daj da radosno služim Crkvi u hrvatskom narodu!”. Ratna kronika koju nam je zavještao lički pop Alojzije upravo o tome i svjedoči. 8

Toni Toth

Vlč. Alojzije Kukec u obilasku bivše kasarne JNA 10

PRVI DIO

OD 28. KOLOVOZA DO 27. LISTOPADA 1991.

Čini mi se da sam zadnji izvještaj poslao Nadbiskupiji riječkoj oko 20. kolovoza o. g. (o Lovincu, Ljubovu i drugo...) Tijekom kolovoza vladala je velika napetost između Srba i Hrvata. Srbi stalno kukaju da su “goloruki i ugroženi”. Međutim, jugovojska ih dobro naoružava. Istina je to da su zaista nenaoružani i uvelike ugroženi u svojoj vlastitoj domovini Hrvati, ugroženi od tih Srba u čijim je rukama gotovo cijela uprava Gospića i okolice... Doduše, oni sami pomalo napuštaju policijsku službu i prelaze k martićevcima u Knin1. Zamjetno je da se prestaju družiti s Hrvatima. Nema više kućnih posjeta, na poslu se drže podalje, glasno zboruju po Gospiću i okolici prijeteći otvoreno Hrvatima. U tome se ističu intelektualci, npr. liječnik Varićak i ostali.2 Postavljene su barikade na Ljubovu3 i Raduču.4 Hrvati su potišteni, zamišljeni i zastrašeni, tim više što su posve nenaoružani Martićevci su bili pripadnici milicije samoproglašene Republike Srpske Krajine. Nazvani su tako po Milanu Martiću (1954.), bivšem samostalnom inspektoru Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova (RSUP) Socijalističke Republike Hrvatske, s mjestom rada u Kninu, koji je bio jedan od vođa srpske pobune u Hrvatskoj 1990.godine. Javno je otkazao poslušnost Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske na početku tzv. balvan revolucije. Martić je, među ostalim, za vrijeme operacije Bljesak, 2. svibnja 1995. godine, u znak odmazde naredio raketiranje Zagreba, kada je poginulo sedmoro civila. Pred Međunarodim sudom u Haagu osuđen je 12. lipnja 2007. godine za ratni zločin. 2 Nikola Varićak, liječnik, osnivač i predsjednik glavnog odbora Srpske demokrartske stranke (SDS) za bivšu Općinu Gospić. Kad je u Gospiću 3. veljače 1991. održan “miting svih Srba Like i svijeta”, kojem je bilo nazočno oko 5.000 Gospićana srpske nacionalnosti, uz dr. Nikolu Varićaka govorio je i Rade I. Čubrilo, kasnije u rujnu 1991. “komandant TO opštine Medak”. 3 Prijevoj kod Gospića. 4 Četnička skupina iz Raduča, koju je vodio četnički vojvoda Rade Čubrilo, odvela je 5. kolovoza 1990. petero Lovinčana u nepoznatom smjeru. Pripadnici MUP-a pronašli su njihova tijela tjedan dana kasnije uz željezničku prugu prema Gospiću. 1

Goran Moravček

Župu sv. Josipa osnovao je 1691. godine pop Marko Mesić u selu Budaku, gdje je naselio hrvatsko stanovništvo nakon oslobođenja Like od Turaka. Ubrzo je bila sagrađena drvena, a potom i zidana crkva. Župa sv. Josipa prenesena je iz Budaka u Lički Osik 1842. u sadašnju župnu crkvu koja potječe iz te godine. Srbi iz Novog Ličkog Osika zasuli su crkvu granatama i zapalili je 1. rujna 1991. Tijekom Domovinskog rata crkva je bila obnavljana, ali je ponovno napadnuta i oštećena kao i župni stan, plovanija. Crkva je obnovljena 2000. godine.

U selu Lički Osik nema oružja, izuzev nekoliko lovačkih pušaka. To dobro znam. Poslije Velike Gospe postalo je rizično uputiti se u Naselje, Novi Lički Osik,5 čak i u poštu. Zategnutost iz dana u dan raste. Oko 20. kolovoza čuli smo da je u Naselje došao veći broj četnika, koje su s radošću primili i ugostili mještani.6 Naša policija od tada nije mogla obavljati svoj posao u Naselju već se zadržava po Osiku, najviše ispred i oko crkve. Tu zaustavljaju i pregledavaju automobile. Srbi sve rjeđe putuju u Gospić jer im se više ne toči benzin po želji, već samo određena količina - najviše 10 litara (...)

Srijeda, 28. kolovoza 1991. Tko može opisati što se sve u predvečerje dogodilo i sručilo na selo Lički Osik, nekoliko minuta prije 18 sati? Danas je k meni u stan došlo mnogo policajaca po krunice. Među njima je bio i g. Dražen Bobinac.7 Nitko ne očekuje da se dogodi nešto naglo i strašno, pogotovo ne u ovome mirnom selu u kojem nema policije, a Osik je hranio mlijekom stanovnike, prijatelje i braću Srbe u Naselju. Unatoč tome, sruči se zla kob upravo na Lički Osik. Nešto prije 18 sati začuli su se pucnji iz Novog Ličkog Osika prema našem selu. Snajperisti su pucali s krovova zgrada iz Naselja, a čula se i strojnica. Zatim počeše padati granate po Osiku, najviše oko crkve i župnoga stana, plovanije. Jedna granata je pala između šterne i plovanije. Novi Lički Osik je podignut pedesetih godina prošlog stoljeća uz novosagrađenu tvornicu oružja “Marko Orešković” i pretežno naseljen srpskim stanovništvom. Naselje su pobunjeni Srbi preimenovali u Teslingrad. 6 Nakon višemjesečne obuke u Golubiću kod Knina, pripadnici Martićeve milicije osnovali su 25. kolovoza 1990. u Ličkom Osiku “Stanicu javne bezbednosti Teslingrad”. 7 Dražen Bobinac (1953.-2010.), veterinar po struci, brigadir HV-a, bio je gradonačelnik Otočca (1993.-2000.), povjerenik Vlade RH u Općini Vrhovine (1993.), osnivač HDZ-a za Liku, Gacku i Krbavu (1990.), predsjednik Kriznog stožera za Liku te zapovjednik Voda za specijalne namjene vojne policije i ustrojitelj obrane grada Otočca. Saborski zastupnik u tri mandata (1993.-2001.). 5

U to vrijeme sestre8 i ja molili smo, već po običaju, krunicu u kuhinji. Shvativši ozbiljnost napada, sklonili smo se u podrum. Granate padaju, čuje se pucnjava, a kroz prozor zapazim da pristiže policija iz Gospića. Ispred Došenove su kuće, pred crkvom... Rat... Strah... Nešto poslije 18.30 sati uporno zvoni telefon. Do tada još nije bila pogođena plovanija. Sestre mi kažu da se odem javiti na telefon jer možda zove biskup. Pošao sam. Na drugom kraju žice oglasio se ženski glas. Doslovno sam zapisao razgovor: - Pope jesi li to ti? - Jesam. Tko zove? - Zove jadna i žalosna Srpkinja iz Naselja. Pope, ako vjeruješ u nekog Boga, zapovjedi svojim tuđmanovcima da skinu top s crkve i da prestanu ubijati nas, nedužne Srbe. - Koliko je tebi u džepu, toliko je i na crkvi. Kako se zoveš? - Nije to važno. Javi na telefon miliciji 26-11, da nas dođe zaštititi. - Slušaj! Reci ti Martićima i svojim bradonjama da prestanu bacati granate na ovo selo koje vas mlijekom hrani, u kojem ste imali do sada prijatelje i na čijem zemljištu živite. - Pa ti, pope, vređaš, jeba mater svoju. U to opet pade granata u dvorište i prekinem taj “mili” razgovor. Paljba je trajala sve do 21 sat. Tada je zavladalo zatišje. Ne izlazimo iz podruma. Negdje oko ponoći, ponovo uporno zvoni telefon. Podigavši slušalicu začujem isti ženski glas, koji doslovce kaže: - Velečasni oče, jesi li živ? - Jesi li ti ona od sinoć? - Jesam. Dvije časne sestre Družbe sestara Presvetog Srca Isusova živjele su i radile u Ličkom Osiku uz popa Alojzija Kukeca. Marija Sabo, s. Terezija, rođena je 4. ožujka 1911. u Podravskoj Slatini. U Družbu je stupila 4. veljače 1934. u Crikvenici. Prve zavjete položila je 31. srpnja 1935., a doživotne zavjete 31. srpnja 1941. Umrla je 2. lipnja 1993. u Kući matici na Drenovi, a pokopana 4. lipnja na riječkom groblju Kozala. Marija Kulaš, s. Klaudija, rođena je 2. rujna 1941. u mjestu Mezimovac, Perušić. U Družbu stupila 2. listopada 1959. u Crikvenici. Prve zavjete položila 3. listopada 1962., a doživotne zavjete 3. listopada 1968. Umrla je u Gospiću 29. lipnja 2004. Pokopana je u Rijeci na starom groblju Drenova.

- Pa što hoćeš? - Ne mogu ti reći koliko sam sretna da si živ. Jesu li i sestre žive? - Da. - A jesu li kuća i crkva oštećeni? - To ne znam jer ne vidim. - Znaš, ja sam se za tebe molila od 6 do 9 sati na svoj srpski način, da ostaneš živ ti i sestre. Sigurno si se i ti molio. Samo ne znam koga je Bog više uslišao. U to začujem da joj neki muški glas nešto šapće, pa zapitam: - Tko ti to šapće? - Ovaj mi govori da budem s tobom pristojna. - Pa sada si pristojnija nego sinoć. - Znaš da mi je drago da si živ. Ti si jedan dobar čovjek. Ti si lijepo govorio na sprovodu Miše Krbavca. Dobro ti učiš, da budemo braća, jer je Bog stvorio samo čovjeka... Gotovo doslovce je ponovila nekoliko misli iz mojega govora na tom sprovodu. No, ja još uvijek nisam bio toliko smiren da sam mogao drugačije njoj govoriti ili odgovarati. Mislim da je sinoć i o ponoći zvala na telefon samo zato da provjeri treba li slati još granata na stan i crkvu. Njezin glas ostat će mi u sjećanju cijeli život. Kad bih jednoga dana mogao postrojiti sve žene u Naselju, zasigurno bih prepoznao njezin glas. Nadam se da do toga neće doći (...) Sve ovo pamtit će generacije hrvatskog naroda. Pamtit će srbokomunističko prisiljavanje priznanja i širenje lažnog prikazivanja hrvatske genocidnosti. U Drugome svjetskom ratu, a još više poslije njega, uništene su ličke župe Prijeboj, Korenica, Bunić, Udbina, Rudopolje, Borićevac, Gračac i Palanka. U tim župama je 1939. godine živjelo više od 10.000 Hrvata katolika. U Udbini je bilo više od 1.800 Hrvata, u Boričevcu oko 2.500, a u Gračacu oko 2.000. U tim župama danas gotovo i nema Hrvata katolika.

Četvrtak, 29. kolovoza U sedam sati granate su zasule crkvu, župni stan i cijelo selo Lički Osik. To traje do 9 sati. Časne sestre i ja nalazimo se u podrumu. Oko 10 sati po cijenu života prišuljao se k nama župljanin Nikica ŠušićTutin, kako bi nam pomogao izaći iz stana. Gađali su ga snajperisti iz Naselja Lički Osik. Doznali smo od njega da su svi naši iz Osika pobjegli prema selu Mušaluk još noćas. On je primijetio da smo mi, časne sestre i ja, još u stanu, a u selu je tek nekoliko naših naoružanih ljudi i nekoliko policajaca. Tako smo uz pomoć Nikice krenuli autom kroz vrt prema Mušaluku. Uzeli smo sa sobom samo najnužnije. Nikica mi također reče da sestre odvezem do mušalučke škole, a da potom prevezem naše mještane s djecom prema selu Klanac. Tako sam i učinio. Nakon toga sam sestre prevezao u Gospić, a odatle ih je u Karlobag na autobus odvezao p. Krsto Hrženjak.9 Sestra Klaudija je ostala u Gospiću kod sestara obitelji Šaban. Ja sam noćio u kapucinskom samostanu u Karlobagu (...) Fra Krsto Hrženjak, kapucin, bio je župnik karlobaške župe sv. Karla Boromejskog od 25. listopada 1979. do 27. rujna 1994.

Gospićka crkva Navještenja BDM

Petak, 30. kolovoza Gospić je noćas napadnut svom silinom granata. Zorom me zove s. Klaudija iz Gospića, koja se sklonila kod obitelji Šaban, da odmah dođem po njih i prevezem ih u Karlobag. To sam i učinio. Pod zvukom sirene za uzbunjivanje i jekom granata uputili smo se oko 8 sati prema Karlobagu. U selu Oštra susrećemo veću skupinu žena i djece pred kućom obitelji Štavlić. Njihov trogodišnji sin Ivica primi se mene i reče: „Pope, čuvaj glavu od četnika.“ Svi su briznuli u plač. Mati malog Ivice reče: “Velečasni, spasi mi barem malog. Daj ga časnim sestrama u Crikvenici, a ja ću čekati Mladena dok se vrati s položaja, iz borbe”. No, mali se nije dao sam na taj put. Žene su molile da barem časna ostane s njima, na što je s. Klaudija pristala, a sestre Josipu i Jelku Šaban sam odvezao u Crikvenicu. Subota, 31. kolovoza Ponovo su napadnuti Gospić, Lički Osik i Perušić. Žestoke borbe vode se u gospićkoj Žabici i Jasikovcu. Čini se da će četnici ipak morati uzmaknuti. Naši se drže veoma hrabro, premda ne raspolažu takvim naoružanjem kao jugovojska i četnici. Nedjelja, 1. rujna Jutros čujem na radiju tužne vijesti iz Gospića i L. Osika. Žestoka borba ne prestaje. U Bilajskoj ulici ubijen je radnik Ivan Biljan koji je noćas išao na posao autom. Ubojice ostaviše u autu osakaćenog Ivana, ali i svoj trag. Pokraj izrešetanog automobila nađena je iskaznica četnika Željka Dozeta, r. 1967. u Gospiću, koji je pohađao Vojnu akademiju. Donedavno je bio svirač i pjevač po gospićkim lokalima. Lički Osik je spaljen, a crkva sv. Josipa srušena.10 Nakon što je u 9 sati zvonio poziv k sv. misi (a zvona su bila elektrificirana i automatska), počele su, uz pucanje iz strojnica, padati topovske i minobacačke granate. Zvonik i krov crkve pogođeni su na više mjesta. Crkva je u plamenu. Na goruću crkvu ne prestaje se pucati. Samo nekoliko ljudi brani selo. Dvojica branitelja, Nikola Nikšić-Nino, otac troje malene djece i stariji župljanin Ivan Šušić-Tuta, ušla u crkvu na sakristijska vrata pod snajperskom paljbom iz Naselja. Nino i Tuta uspjeli su poskidati kipove s glavnog oltara i još ponešto iz dobro uređene crkve. Spasili su Župna crkva sv. Josipa bila je izgrađena 1842. godine, nakon što je župa iz Budaka prenesena u Lički Osik. 10

elektronske orgulje i kip Srca Isusova, dar vlč. Drage Babića.11 Spašavan je i kip Gospe Fatimske, zajednički dar župljana i župnika Wigberta iz Birkenaua. Dio spašenih predmeta sklonili su u sakristiju, a Nino je htio prenijeti neke predmete iz crkve u podrum susjedne kuće. Iznoseći kip Gospe Fatimske na sakristijska vrata, Nino je bio napadnut. Snajperist je pogodio kip, a Nino se uspio povući u sakristiju. Savijenu snajpersku kuglu sačuvao je za uspomenu, a krunicu s kipa je uzeo i sebi stavio oko vrata. Uzdam se da će Blažena Gospa sačuvati Nina i sve naše kako bismo preživjeli strahote ovoga rata. Gospo draga, čuvaj Nina, da njegova dječica imaju oca. Čuvaj, Gospo draga, sve branitelje naše lijepe i drage Domovine (...) Hvala Ninu i Tuti. Oko 12 sati pošle su iz svoje kuće Mara Holjevac r. Biljan i Rožica Prša vidjeti što se dogodilo s crkvom. Kad su prišle izlaznim vratima, pade granata pred kuću. Maru usmrti, a Rožicu teško rani te i ona uskoro umire. (...) Mara je bila dobra i draga žena. Ona i njezin suprug Joso godinama su radili u Njemačkoj. Mnogo su dali za crkvu. Platili su polovicu iznosa za vitražni prozor crkve s motivom bijega u Egipat kao spomen na sve naše radnike po svijetu. Dakako, više ne postoji taj prozor, osim na slikama i kod Boga nagrada. Mara je pokopana na osičkom groblju. Žalosno je što joj nisam mogao biti na sprovodu. Danas poslije podne uputio sam se služiti sv. misu u Lički Novi. No, na benzinskoj crpki u Karlobagu policija mi savjetuje da ne idem. Mile Bešić, Mušalučanin, sin borca, vidio me je i onako kao usput mi reče: „Ne marite ići. Ja dolazim od tamo. Vaša crkva još jako gori“. Pod dojmom svega, vratio sam se u karlobaški samostan. Bio sam bratski primljen. Tu sam opet prenoćio. U subraći sam imao oslonac i utjehu u teškim trenucima.

Dragutin (Drago) Babić rođen je 1926. u Širokoj Kuli, odakle odlazi u Zagreb, jer su mu četnici ubili roditelje. Nakon zaređenja za svećenika službovao je u Jablancu, Starigradu, Kladi i Lukovu. Među ostalim, obnovio je jablanačku crkvu sv. Josipa (1969.-1972.). Preminuo je u Rijeci 26. veljače 1996. Pokopan je na starom jablanačkom groblju uz kapelu sv. Nikole.

Vlč. Kukec na zgarištu ranjene osičke župne crkve sv. Josipa 23

Goran Moravček

Nino Nikšić-Drenin (na slici) i Ivan Šušić-Tuta, riskirajući živote, spašavali su inventar iz zapaljene osičke crkve. Sačuvan je i tabernakul (svetohranište)

Nino Nikšić-Drenin i vlč. Alojzije Kukec u svetištu stradale osičke crkve 26

Ponedjeljak, 2. rujna Danas oko 10 sati uputio sam se ponovo prema Osiku. Sve ono što se prethodno događalo, nisam mogao odmah shvatiti. Još je u meni tinjala nada da nije sve tako tragično. No, prevario sam se. U Brušanima me policija upućuje kako stići do Osika. Preko Smiljana krećem u Klanac, gdje susrećem svoje izbjegle župljane, zaplakane i zamišljene. Jecajima nema kraja. Mnogi govore: “Gospodine, barem da nisu crkvu posve uništili“. Za crkvom plaču i oni koji nisu u nju išli. „Nije nam žao toliko naših kuća, koliko naše crkve. Nek’ ste vi živi i zdravi s nama, sve ćemo mi opet napraviti” (...) Idući kroz Malo Selo, Mušaluk, susreo sam dosta naših Osičana i Budačana. Do spaljene crkve i polusrušenog stana u koji sam ušao kroz vrt, stigao sam oko 16 sati. Ne mogu opisati svoje osjećaje. Vidjevši spaljenu crkvu i uništeni stan u koji sam ušao, nije mi palo na pamet da uzmem što od stvari koje su ostale sačuvane. Zamišljen i zaplakan vratio sam se istim putem (...) Gotovo je pola našeg sela oštećeno. Na plovaniji su jako oštećeni krov, pročelje i svi prozori. Dalo bi se to i popraviti ako tako ostane. Danas oko 13 sati u gospićkoj Budačkoj ulici granata je usmrtila Ankicu Blažević r. Lisac iz Mušaluka, majku troje male djece. Njezin muž Ivan teško je ranjen, ostao je bez noge.Oko 14 sati četnici sačekaše kod željezničke stanice Gospić gardiste koji su prevozili hranu u Bilaj. Jedan gardist je poginuo, a više ih je ranjeno. Utorak, 3. rujna Gospić je danas zasulo više od 300 granata. Iz vojarne se puca na bolnicu koja je teško oštećena. Granate su padale i po staračkom domu u kojemu je smještena pretežno starčad srpske narodnosti. Četnici ne biraju ciljeve niti sredstva. Bolesnike iz bolnice i starce iz doma prevoze u Karlobag i Rijeku. Srijeda, 4. rujna U Slavoniji se vode žestoke borbe. U Gospiću je poginuo jedan policajac, a dvojica su ranjena od četničkih snajperista. Četvrtak, 5. rujna Danas se opet na Osik i Perušić sasulo više od 150 granata. Bože dobri, ima li još što čitavo i živo u našem Osiku? U Gospiću su poginula dvojica naših mladića koji su došli iz Zagreba posjetiti svoje obitelji. Usmrtio ih je snajperist. 27

Plovanija u LiÄ?kom Osiku bila je sustavno razarana

Petak, 6. rujna Od utorka boravim kod župnika Drage Babića u Jablancu. (...) Noću je ponovo pala granata na krov plovanije u Osiku. Nekoliko kuća ondje gori. Subota, 7. rujna Dobrotom vlč. Regnera iz Graza i tamošnjeg Caritasa dopremili smo u gospićku bolnicu dvama automobilima medikamenate i pribor za više vrsta operacija. Drugi automobil s lijekovima i priborom dovezao je g.Karel Bader, a pomoć smo osobno uručili liječnicima Tomislavu Kovaču12 i Josipu Vencelu. S istom zadaćom uputio sam se s g. Baderom u Graz, gdje smo stigli oko 23 sata. G. Bader me je ostavio kod Regnera, a na putu prema svome stanu je, nažalost, doživio lakšu prometnu nesreću. Budući da je stariji gospodin, teže podnosi i te posljedice. Nedjelja, 8. rujna Misu služim “pro populo“ pod velikim šatorom u Domu invalida, Keinbach, Graz. Tu se svake godine organizira svečanost misnog slavlja za invalide kojih ima svih uzrasta, s raznoraznim poteškoćama. Oni sposobniji su za mise svirali na raznim instrumentima i pjevali. Uz rodbinu, svečanosti su bili nazočni i drugi uzvanici. U Domu boravi oko 400 invalida, a na misi je bilo više od 1.000 vjernika. Nakon sv. mise pod šatorom je priređen zajednički objed. Bože, kada će i kod nas biti slobode crkvenog djelovanja? U Grazu sam do 12. rujna. S prijateljima sam posjetio Mariazell i Seckau. Petak, 13. rujna Sv. misu služim u zagrebačkoj Katedrali na čast Gospe Fatimske za sve poginule i ranjene hrvatske branitelje. Radio javlja da je oštećena crkva sv. Ante u Ličkom Novom. U trenutku napada kod crkve se u bijegu našla Marica Stilinović-Tošina, koju je od straha izdalo srce. Sahranio ju je vlč. Josip Kapš.13

Dr. Tomislav Kovač, kirug, došao je u Gospić kao dragovoljac iz zagrebačkog KBC Rebra. 13 Josip Kapš (1917.-2006.), dugogodišnji župnik u Trnovcu, Smiljanu, Brušanama i Bužimu. 12

Subota, 14. rujna Osvajanje vojnih skladišta u Perušiću i kasarne u Gospiću. Na veliku radost hrvatskih boraca i svih nas, osvojeno je vojno skladište ispod groblja u Perušiću i djelomično zauzeta kasarna ispred bolnice u Gospiću. Kasarna će sigurno biti osvojena u cijelosti. Oficiri, vojska i dosta civila sklonili su se u podrume i pružaju jak otpor. Komandant kasarne Pešut izvršio je samoubojstvo.14 Naši osvajaju vojno skladište u Rusovom putu. Sve ide brzo i nama u korist. Napokon se do srijede predaše preživjeli. Žene i djeca su pušteni, kao i redovni vojnici. Ostali su privedeni na saslušanje. Bilo ih je oko 60. Jedan od oficira je priznao da je do sada srušio 16 katoličkih crkava. Upitan zašto je to činio, reče da su tamo postavljena “ustaška gnezda.“ Ilija Pešut, potpukovnik, rođen u Plaškom, bio je zapovjednik kasarne JNA “Stanko Opsenica”, koju su hrvatske snage zauzele nakon sedmodnevne opsade 18. rujna 1991. Hrvatskim snagama se predalo 170 vojnika, 35 oficira JNA i 25 građanskih osoba. 14

Naša vojska sada raspolaže tenkovima, vozilima, streljivom i drugom vojnom opremom. Sve se okreće nama u korist. Kod srbočetnika vlada panika. Oni nisu mogli zamisliti da će se dogoditi takav obrat koji će im zadati zadnji bolni udarac. Da su to mogli predvidjeti ovdašnji Srbi, sigurno se mnogi ne bi tako zdušno predali četništvu. Sada što je - tu je. Neće ni nama biti lako, ali je sigurnije. Drago mi je prisjetiti se da smo upravo mi u Gospiću 3. svibnja goloruki natjerali jugoarmiju s njihovim prijetećim tenkovima u kasarnu, a sada, evo, prvi osvojismo “neosvojive“ kasarne. Čujem na radiju da i po drugim mjestima po Hrvatskoj naši uspješno osvajaju kasarne. Beograd i srbovojska prijete. Uz prijetnju, i do sada su nam nanijeli velikoga zla. No, vjerujem u konačnu i pravednu pobjedu u obrani Domovine. 32

Nedjelja, 15. rujna U hotelu “Velebno” u Baškim Oštarijama bila je smještena Hrvatska vojska. Avioni nenadano bombardiraju hotel. Tri su gardista ranjena. Oko hotela je mnogo automobila i vojnih kamiona spaljeno. Šteta je velika. U Gospiću žestoke borbe: Jasikovac, Žabica i Divoselo. To želi snimiti riječki novinar iz kamenoloma u Podoštri. Vjerujem da su njegov položaj prijavili Podoštranci te je avion bombardirao novinara u kamenolomu koji je pritom poginuo.15 Ispred kamenoloma također je smrtno stradao Mile Padjen. Sahranio ga je vlč. Kapš u Rosuljama 17. rujna. Iz aviona je bombardiran Gospić. U Otočcu je zapaljena crkva.16 Lički Osik. Danas ujutro pošli su Nino Nikšić s još nekolicinom Osičana u plovaniju uzeti i spremiti na sigurnije mjesto nešto mojih stvari te u matični ured. Bili su napadnuti jer su ih uočili neprijatelji iz Naselja. Čim su se prišuljali do dvorišnih vrata, doletjele su dvije topovske granate; prva je pala pred glavna ulazna vrata župnog stana, a druga je pogodila pročelje plovanije sa strane kancelarije. Sreća Božja što dečki nisu još bili ušli u stan. Nad Zagrebom poslije podne kruže avioni. Ljudi bježe iz crkava s večernjih misa. Jugo-srpska vojska prijeti i uništava, bijesna zbog gubitka svojih kasarni. Zasigurno će, za sve vijeke, izgubiti sve na našem hrvatskom tlu. Danas sam posudio 100 tisuća najnovijih dinara kod ekonoma zagrebačke Bogoslovije. Novac sam tijekom dana podijelio našim izbjeglim Ličanima u Zagrebu. Posjetio sam i ranjene vojnike u bolnici Rebro. Tu sam našao i dvojicu Ličana - Juricu Šimunića i Željka Rukavinu.

Poginuo je Nikola Stojanac (rođen 1940.), šef tehničke ekipe riječkog studija Hrvatske televizije (HTV). Nikola Stojanac je pogođen rafalima iz zrakoplova MIG u trenutku dok je spremao novinarsku ekipu za snimanje. 16 Župna crkva Presvetog Trojstva u Otočcu napadnuta je tenkovskim granatama iz obližnje kasarne JNA. Ostale su zidine, ali su teško oštećeni glavni oltar te bočni oltari sv. Nikole i sv. Fabijana. Crkva je obnovljena. Pravoslavni hram svetog velikomučenika Georgija nije stradao tijekom Domovinskog rata. 15

Prva drvena crkva u Ličkom Novom bila je podignuta već 1695. godine, neposredno nakon oslobođenja Like od Turaka. Zidanu crkvu zatječe ondje biskup Nikola Pohmajević 1723. godine, a desetljeće kasnije biskup Ivan Antun Benzoni u svojim vizitacijama spominje da je crkva proširena. Tijekom Domovinskog rata crkva sv. Antuna Padovanskog je napadnuta i znatno oštećena 13. rujna 1991. Bombardirana je i zapaljena četiri dana kasnije. Obnovljena je 2001. godine.

Ponedjeljak, 16. rujna Kod kardinala Franje Kuharića.17 Oko 10.30 došli su k meni vlč. Ivan Vragović i rektor Ivan Došlin da pođem s njima kardinalu, koji je želio čuti o našim stradanjima u Lici. Upravo je kardinal bio otpremao župnika iz Kostajnice. U razgovoru s kardinalom osjetio sam njegovu brigu i skrb za sve što se događa u Hrvatskoj. Pažljivo je slušao i tek bi povremeno nešto pitao. Govorio sam mu o našim ličkim stradanjima. Rekao mi je neka nastojim sve pažljivo zapisati. Kardinal sa svima suosjeća. Nije mogao skriti suze u očima. U razgovoru sam pitao: “Kada će sve ovo sotonsko-srpsko divljanje završiti?“ Kardinal mi je kazao: “Imao sam kolegu svećenika koji je poslije rata morao u emigraciju. Tamo je provodio svoj svećenički život u radu i molitvi. Bio je to dobar svećenik. Jednom je pošao na ispovijed pateru Piju. U razgovoru reče on patru Piju, da moli, živi i radi samo da Hrvatska bude slobodna. Pater Pijo na to odgovori da će Hrvatska to postati tek 1992. godine. Eto, taj svećenik neće to dočekati, jer je umro“. Oko pola dvanaest sirena je oglasila uzbunu. Došla je časna i pozvala kardinala u sklonište. Prije odlaska kardinal je otišao u susjednu sobu te se vratio s bijelom kuvertom. Shvatio sam da je u kuverti novac. Rekao sam: „Uzoriti, vama hvala lijepa. Vi imate toliko već stradalih crkava i svećenika. Ja imam dovoljno novca“. Sestra je uporno pozivala kardinala da pođe u skloniše. Prije nego što će otići, reče mi: “Uzmi ove novce bilo za svoje potrebe, bilo da podijeliš našim ljudima. Blagoslivljam tebe i po tebi šaljem blagoslov i pozdrav svima koje ćeš susretati i tješiti ih. Pođi s nama u sklonište. Ostani kod nas i na objedu“. Zahvalio sam mu i rekao da u trinaest sati hvatam autobus koji preko Ljubljane ide za Rijeku. Rastali smo se u prizemlju glavnog ulaza u Dvor. U kuverti je bilo 500 njemačkih maraka. Utorak, 17. rujna U Gospiću je zapaljena crkva Marijina Navještenja. Izgorjeli su toranj i krov crkve. Unutrašnjost je sačuvana jer je cijeli strop voltiran. Kao i u drugim zapaljenim crkvama, tako su i u Gospiću uništena zvona, njih četiri, među kojima i veliko zvono od preko 1.100 kg.18 Franjo Kuharić (1919. - 2002.), za biskupa je posvećen 1964. godine, a papa Ivan Pavao II. ga proglašava kardinalom 1983. Umirovljen je 1997. 18 Jugovojska je napala gospićku crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije 15. rujna 1991. Pred Božić 1992. godine crkva je pokrivena, a obnova je uglavnom dovršena do blagdana sv. Marije Magdalene 1999. godine. Osnutkom Gospićko-senjske biskupije, župna crkva u Gospiću postala je katedralnom 25. svibnja 2000. godine. 17

Budački most. U prvom planu Stipe Nikšić Matešin (Široka Kula)

Urije. Kaže mi Gara Perković da su njezina mama i ona jedva izmakle četnicima koji su došli pljačkati i paliti selo. Njezinog muža Ivana odveli su s još deset Kuljana kao taoce. Lički Novi. Danas je ponovo zasuta granatama i zapaljena crkva sv. Ante.19 Šteta je neprocjenjiva. Crkva je bila dobro uređena i prikladno opremljena. Crkva je veoma stara, a vrijednošću se ističu kip sv. Ante, misno rublje i stare crkvene knjige. Srijeda, 18. rujna Danas sam bio u Mušaluku i navečer kod naših ljudi, čuvara sela u Ličkom Osiku. Jedan pogled na crkvu i stan. Četvrtak, 19. rujna Iz aviona su bombardirani Lički Osik i Budački most. U Jasikovcu i Žabici žestoke borbe. Tu je poginuo Pazarištanin Stipe Rupčić, otac troje djece. Sutradan sam prisustvovao ukopu s vlč. M. Cvitkovićem.20 Crkva potječe iz 1690. godine. Nakon što je stradala 1991., obnovljena je 2001. Marko Cvitković (1944.-2008.), župnik Aleksinice, Klanca i Pazarišta (1970. 2004.) te župa Smiljan, Bužim, Brušane i Trnovac (2004. - 2008.). 19 20

Petak, 20. rujna Borbe još traju u Žabici, Jasikovcu i Divoselu. Četnici pomalo uzmiču. Iza sebe ruše i pale. Više svojih kuća miniraju. Naši napreduju i pomalo čiste ova sela od četnika, koji imaju velikih gubitaka. Puno je mrtvih četnika na groblju. Mnogi imaju umjetne brade, pogotovo domaći četnici, koji su slobodno šetali po danu po Gospiću, a po noći na barikadama. U jednoj miniranoj kući poginu naša dvojica riječkih gardista, a trojica su ranjena. Četnici se povlače prema Metku... Bože! Lički Osik. Naši tuku po Naselju s više strana. Zavladala je panika u Naselju. Subota, 21. rujna Naši nastavljaju s oslobađanjem Jasikovca i Divosela. Od 16 sati naši već tuku po Metku... Nastradala petorica naših u miniranoj kući. Iz Perušića naši tuku po Naselju u L. Osiku, četničkom gnijezdu. Oko 21 sat neprijateljski avioni bombardiraju Perušić i Bilaj. Šteta ima dosta, ali srećom bez ljudskih žrtava. U riječkoj bolnici preminuo je od gangrene Manja Pavičić. Sahranjen je u Osiku 22. rujna u sumrak u prisutnosti nekoliko ljudi, jer se puca... Nedjelja, 22. rujna Oko 12 sati avioni nadlijeću cijeli gospićki kraj. Oko 14 sati siju granate po Perušiću, L. Osiku, Bilaju, Brušanama i Podoštri. U Podoštri su ponovno bombardirali kamenolom. Zapalili su kuću pok. Jose Štimca, kbr. 41 i staru kuću Anke Mataije, kbr. 42. Mišljenja sam da je i ovaj put sve bilo naručeno iz Oštre, od jugoslavenskih ljubitelja, kojih ima petnaestak u selu. Vjerojatno je trebalo srušiti tri kuće i u njima pobiti susjede, gardiste dobrovoljce. To su kuće obitelji Umiljenović, kbr. 33. U gardi su Mladen Stavlić te braća Ivica i Jure Mataija. Međutim, pred kamenolomom su poginuli Kremić i dobri, nevini Novljanin Niko Mataija. Teško je tu ranjen Ive Došen, također dobar čovjek, koji je preminuo u riječkoj bolnici 25. rujna, a sahranjen u L. Novom, 26. rujna uz vlč. Kapšu. Lakše su ranjeni Vera Stavlić i Anka Bubaš, koje su odvezene na liječenje u riječku bolnicu. L. Osik. Danas ujutro u borbi u Ličkom Osiku poginula su tri naša gardista: otac dvoje djece Željko Cvitković iz Otočca, jedan Kosinjanin te Mile Kulaš iz Perušića, brat časne sestre Klaudije. Milu do danas nisu mogli ni mrtva izvući iz Naselja, odmah preko pruge. Više puta su 38

pokušali doći do njega, ali bez uspjeha... Sve to povećava žalost ocu i majci... Cvitkovića sam sutradan sahranio na perušićkome groblju. Karlobag. Danas poslije podne bombardiran je hotel Zagreb u Karlobagu. U tom napadaju poginuo je 12-godišnji dječak, Gospićanin Ivica Stilinović. Ponedjeljak, 23. rujna U 13 sati sam sahranio Niku Mataiju u Ličkom Novom. U Rosuljama sam sahranio dječaka Ivicu Stilinovića u prisutnosti samo šestoro ljudi. Utorak, 24. rujna U Perušiću sam sahranio Željka Cvitkovića. Srijeda, 25. rujna Široka Kula oko 18 sati - Vukava. Što se sve dogodilo u Vukavi toga dana, doznao sam od izbjeglica tek 30. rujna prije podne u Kriznom štabu u Perušiću. Evo imena Kuljana koji su uspjeli pobjeći pred smrću od četnika: Ivalj i Manda Nikšić, Ivan i Kata Hećimović, Kate i Mićo Nikšić-Braća, Mara i sinovac Ante Strilić, Mara i kći Nikšić, Manda i sin Nikšić i Podlapčanin Ivan Rosandić. Od njih nisu prisustvovali razgovoru Mate i Mićo Nikšić i Ivan Rosandić, jer su jučer prevezeni u riječku bolnicu. Doznao sam i to da su četnici od početka imali svoju kuhinju u Vukavi kod naše obitelji Krmpotić. Činili su se u svemu dobronamjerni. Gotovo u svm spomenutim kućama, kao i u ostalima po Š. Kuli, ima mješovitih brakova. Vjerojatno su se svi naši nadali da im nikakvo zlo neće nanijeti domaći Srbi. Stvarnost je posve drukčija. Pripovijedaju o tome Ivan Hećimović i Mara Strilić. Hećimović kaže: “Četnici pijani i ludi počnu harati po našem selu. Nekolicina ljudi pobježe, a neke su pohvatali, kao Antu Nikšića koji ima sestru udanu za Srbina Serdara, Peru Nikšića koji ima snahu Srpkinju. Na Nikšić brdu uhvatiše Peru Nikšića i sina mu Marija Nikšića, Jurinu ženu su teško mučili no uspjela je pobjeći unatoč ozlijeđenoj nozi. U kući Miće Nikšića zaklali su njegovu ženu Katu, a on je uspio pobjeći. Mate Nikšić koji ima teško bolesnu ženu Cuku i kćer u Gospiću udanu za Srbina, teže je isparan kraj bolesne žene. I on uspije pobjeći. U kući spomenutog Ivana Hećimovića u Vukavi kbr. 188, četnici su nožem zahvatili njegovu punicu, staricu od 89 god. i vukli je po kući da im pokaže gdje je novac (...) Moram napomenuti i to da su svi spomenuti, zdravi i ranjeni, puzali do Perušića od srijede do nedjelje poslije podne, gdje su ih prihvatili. Marija Nikšić, Mićo i Mate Nikšić upućeni su u bolnicu, a ostali su 39

otišli k svojima u Zagreb. Što se kasnije dogodilo sa staricom Marijom Nikšić i bolesnom Cukom Nikšić te sa selom Vukavom i Nikšić brdom, za sada ne znamo.U Vukavi ima 19 naših kuća, u Luki 3 i na Nikšić brdu 9. Uglavnom, tko je mogao pobjeći, pobjegao je. Ohrabruje činjenica da se za rat prijavljuju svi sposobni Kuljani, čak i oni koji žive u Zagrebu ili drugdje, pa i njihovi sinovi koji su tamo rođeni. To sam osobno vidio. Ponedjeljak, 30. rujna Perušić. Budući da stalno prijeti opasnost od rušenja crkve, pošao sam u Krizni štab tražeći da povedu brigu i sklone sve pokretne stvari iz crkve te da se sačuva matični ured. To su Perušićani rado učinili i stvari pohranili na sigurnija mjesta. Ja sam uzeo iz velike crkve ciborij koji sam predao župniku u Klancu, a tri kaleža iz Perušića odnio sam na čuvanje župniku u Trnovcu. Danas oko 15.30 sati pošao sam autom u Osik po sestru Klaudiju koja je sa svojim nećakom Ivanom Oreškovićem, profesorom, otišla do župnog stana po nekoliko sitnica koje su možda ostale neoštećene te po nešto odjeće. Kasnije mi je rekla da je prilično toga odneseno iz plovanije.Sa mnom u autu bio je susjed Ive Došen koji je išao nahraniti stoku. Toga dana je bilo mirno. Kroz Mušaluk smo se približavali Osiku. Na početku župnog vrta kažem susjedu da nas četnici iz Naselja jasno mogu vidjeti. Pred dvorišnim vratima stajao je profesorov automobil, a Anku Katalin sam vidio kako se naviruje iza mojega pčelinjaka prema stanu i autu. Zaustavili smo se na livadi odmah iza crkve. Dok smo se dogovarali susjed i ja za koliko ćemo se minuta ovdje opet naći, eto ti zla - jedna granata pade usred župnog dvorišta, a druga s druge strane crkve, u voćnjak obitelji Jure Butkovića. Kako smo već bili izašli iz auta, ja zaboravim na Ivu Došena i nesvjesno uletim opet u auto i krenem nazad. Srećom, na cesti nisam nikoga susreo. Od straha sam došao k sebi tek na kraju Mušaluka. Kasnije sam saznao da je prof. Ivi oštećen auto. On i sestra Klaudija ostali su u podrumu sve do 20 sati kada su prestali sipati granate po Osiku i Mušaluku, sve do mušalučke crkve. Na tom dijelu ceste i pokraj ceste nabrojili smo sutradan 26 rupa od granata. Utorak, 1. listopada Stalno traju napadi na Perušić, Osik, Gospić, Bilaj i Lički Novi. Srijeda, 2. listopada Gotovo cijeli rujan s. Klaudija provodi kod župnika u Trnovcu. Ja sam pet noći bio kod fratara u Karlobagu, a zatim kod župnika Drage Babića 40

u Jablancu, gdje sam uvijek dobrodošao! No, preko dana redovito sam išao u Liku obilaziti i tješiti rasute župljane i sokoliti mnoge vojnike koji su rado k meni dolazili i jadali se. Mnogi su tražili krunice, kojih sam podijelio više od 700. Kod gardista sam se i hranio. Vjerujem da su mnogi u meni, kao i ja u njima, našli svoga brata, prijatelja, kolegu. Mnogo je ovih mladića vjerski odgojeno, ali ima ih koji ne poznaju vjeru ili su čak nekršteni. Ima ih iz svih dijelova naše Domovine, kao i iz inozemstva. Najviše je mladića, ali ima i starijih. Našao sam jednog 18-godišnjeg Nijemca, katolika. Pitam ga: “Kako si ti došao k nama?“ On mi odgovori: “Ovo je moj kolega koji je rođen u mojem gradu, skupa smo išli u školu. Njegovi su roditelji iz Imotskog. On je došao braniti domovinu roditelja i ja sam rado pošao s njim. Ja sam jedinac. Bio sam već u Vukovaru, Pakracu i već sam 11 dana u Gospiću u borbama“. Na to me upita hoću li mu biti otac? U tom zaista ugodnom razgovoru rekao sam mu da ćemo svi mi stariji Hrvati biti njemu i drugima i očevi i majke i braća i sestre, a on će biti naš. Tada on ustane i poljubi me - i ja njega. Također je rekao da će se oženiti Hrvaticom te da će vjenčanje biti na zgarištu osičke crkve. Šala, smijeh i daj Bože da on preživi rat zajedno s nama i da mu se želja ostvari. Andrej Kulunđić iz Kalifornije zna možda stotinu hrvatskih riječi. Otac mu je iz Livna, a majka Francuskinja. On posve dobro znade zašto je došao amo. Nemoguće je sve nabrojiti, puno će toga ostati zapisano u mojemu srcu i u njihovim dušama. Naveo sam samo ukratko o mojim susretima s gardistima. Subota, 5. listopada Četnici tuku po Gospiću, Ličkom Osiku, Perušiću i Mušaluku, gdje je pričinjeno puno štete. Iz aviona su pokušali srušiti klanački most. Nedjelja, 6. listopada Služio sam sv. misu u Malom Polju, Perušić. Misi je pribivalo svega sedam duša jer su avioni kružili i tukli po Perušiću i opet po klanačkom mostu. Srećom, nije srušena ni perušićka crkva, ni klanački most. Zbog aviona nisam služio poslije podne sv. misu u Mušaluku. Svi su ljudi bili u pećini. Danas naši snažno tuku po Naselju, L. Osik. Željeli su ga zauzeti. Međutim, nisu uspjeli. Misle da je po srijedi izdaja. 41

Ponedjeljak, 7. listopada Blagdan Kraljice sv. krunice, povijesni dan iz turskih vremena.21 Danas nam istječe nametnuti moratorij od Europske zajednice.22 Oko 15 sati iz aviona su bombardirani Banski dvori u Zagrebu. Hoće li nakon ovoga napada Europa i svijet uvidjeti što želi jugovojska, da planira stvoriti Veliku Srbiju? Utorak, 8. listopada Slobodna i neovisna država Hrvatska. Prvi put je Hrvatski sabor proglasio slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku 25. lipnja 1991. u 18.55 sati. I danas je to ponovio u 18.45 sati, unatoč bombardiranju i svakovrsnim prijetnjama. Hrvatska je tu! 23 Srijeda, 9. listopada Danas poslije podne posjetio sam na Sušaku u bolnici ranjene vojnike. Dakako da nisam mogao posjetiti sve, jer ih je jako puno. Tražio sam naše ličke borce. Susreo sam ih gotovo iz svih naših župa. Među njima našao sam Osičanina Stipu Šimca, lakše ranjenog, zatim Stipu Radoševića iz Gospića, Ivana Čaćića iz Karlobaga i druge. U bratskom i srdačnom razgovoru gotovo svi mi rekoše da im je žao što su prerano izbačeni iz stroja u obrani Domovine. Ima i teških invalida. Rekao sam da ćemo još uvijek biti sposobni guliti krumpir i zamijeniti zdrave. U boli, eto, bude i malih radosti pa i smijeha. Četvrtak, 10. listopada U Osiku navodno vlada mir, tako kažu na radiju. Mještani to koriste kako bi ubrali barem nešto ljetine. U polje kod Budaka su pošli vaditi krumpir Pajo i Ivica Jamičić, braća, mladi ljudi, a s njima je bio Božo Blagdan Kraljice sv. krunice uveo je papa Pio V. kao znak zahvalnosti za veliku pobjedu kršćanske vojske nad Osmanlijama kod Lepanta 1571. godine. Ta se pobjeda pripisivala moljenju krunice. Tijekom Domovinskoga rata krunica je bila oko vrata mnogih hrvatskih branitelja. 22 Tromjesečni moratorij na odluke Hrvatske i Slovenije o neovisnosti donesen je na temelju Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, 7. listopada 1991. godine iz zrakoplova Jugoslavenske narodne armije (JNA) raketirani su Banski dvori, ondašnje sjedište prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. U trenutku napada on je pregovarao s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Antom Markovićem. 23 Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, a 8. listopada te godine Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ. 21

Jamičić, njihov stričević, stariji čovjek. Zarobili su ih četnici prerušeni u naše gardiste i odveli u Naselje-Lički Osik. Može se samo pretpostaviti gdje su završili. Petak, 11. listopada Prije podne posjetio sam riječku bolnicu. Među inim tu sam našao mladića iz Podoštre N. Padjena i Osičanina Ninu Markovića, kao i sinovca popa Pezelja.24 Poslije podne bio sam u posjetu našima u lovranskoj bolnici. Izgleda da su tu jako teški ranjenici. Gospode Bože, što je rat učinio i što se čini našem narodu na vlastitoj grudi? I tu ima naših Ličana. Opisat ću samo prizor iz jedne bolničke sobe. Tu su dvojica Ličana - Ivica Tonković i Ivan Blažević iz Gospića, dvojica iz Osijeka i jedan mladić iz Petrinje. Kad sam došao do Osječana, rekao sam da Slavonce dvostruko volim. Nato Ličanin reče: “Pa vi ste naš pop, koliko nas onda volite?“ To je bila šala. No, rekao sam i da Slavonce volim više, jer sam i sam Slavonac, a sve puno volim jer su uložili svoje živote u obrani naše Domovine. Opet i u boli smijeh. Jedan Slavonac je lakše ranjen, a drugome, Željku, amputirali su obadvije noge te ima i ozljede na rukama. Mladić ima svega 23 godine. Lakše ranjenom dođu u posjetu majka, brat, žena i dvogodišnja kćerkica Nikolina, jedinica. Ja mu kažem da ću mu krstiti sina te da ću potom biti i kum. Svi se smiju, ali Željko glasno plače. Okrenem se k njemu, bratski ga u čelo poljubim i pitam: “Željko, zašto plačeš?” “Velečasni, ove jeseni sam se mislio oženiti. Tko će sada za mene poći?”. “Željko, i za tebe će se naći čestita Hrvatica koja će te prihvatiti takvog kakav si, a naša država će vam omogućiti život. Ja vjerujem da si ti i takav sposoban za ženidbu i da ćeš imati potomstvo.“ Pojavio se smiješak na njegovom licu. Nastojat ću s njima biti ne samo u molitvi, nego biti im pri ruci kao brat i prijatelj u budućem životu, ako mi Gospodin dade milost preživjeti ovaj strašan i okrutan rat. Nedjelja, 13. listopada Žestoka borba vodi se za Naselje iz kojeg četnici tuku po našem Osiku i po Progonu Mušaluka. Jutros je kod topa na Progonu poginuo Mile Mesić, sin Marijana. Kažu da je netko izdao njihov položaj na Progonu. Kod tvornice su poginula dva Kosinjana i dva Albanca gardista, a ranjeno je 12 naših boraca. Dakako da je i broj poginulih četnika velik. 24

Vlado Pezelj (1929.-2004.) bio je tada župnik u Otočcu.

Župna crkva sv. Mateja u Širokoj Kuli potječe iz 1734. godine. U vrijeme Drugoga

Goran Moravček

svjetskog rata, 21. lipnja 1942. godine, crkva je spaljena. Ostatke crkve i župni stan komunistički aktivisti su minirali 1948. godine, a od preostalog materijala sagradili su zadružnu štalu. Pop Alojzije Kukec je tražio dopuštenje za obnovu crkve, ali komunističke vlasti to nisu dopustile. Unatoč teškoćama, prijetnjama i zabranama, župnik je na temeljima srušene crkve slavio sv. mise. Nova crkva izgrađena je i posvećena 2010. godine.

Široka Kula, 14.30 sati. Današnji dan, 13. listopada 1991., nedjelja, dan Gospe Fatimske, ostat će u sjećanju budućih naraštaja, ne samo onih iz Široke Kule i ovoga kraja, već i diljem Domovine (...) Što se danas dogodilo u Širokoj Kuli? Prema iskazu izbjeglih iz Š. Kule, nastojat ću vjerno zapisati ono što sam čuo.25 Svoja su mi sjećanja iznijeli 14. listopada u Kriznom štabu u Perušiću Dane, Blaž-Baja, Mića i Mara Orešković iz Kule: “Držali su nas više od mjesec dana da se nismo smjeli udaljavati od naših kuća. Navečer smo se morali skupiti u nekoliko kuća na prenoćište u određeno vrijeme. Tu su nas čuvali naši domaći Srbi, koji su nas uvjeravali da nam se neće ništa dogoditi jer oni garantiraju za nas. Oko podne k nama je došla Manda Nikšić sa svojom 13-godišnjom kćeri Vericom. One su inače bile u susjedstvu kod Mandinog djevera i jetrve Soke, Srpkinje. Manda ima kuću ispod našega groblja, u zaselku Luka. Naši su se čuvari udaljili od nas. Poslije podne oko pola tri udariše po našim kućama granatama. Praši li, praši. Neke kuće ili štale već gore. Strah i jauk. To se dosta brzo smirilo, kad nas krenuše loviti po kućama i odreda sve paliti. Mi smo uspjeli pobjeći, a one koje su uhvatili ili su ubili, ili polužive u vatru bacali. To su bile pretežno starije osobe: 1. Mile Orešković, r. 1930 god. - ubijen i u vatru bačen. Njegova žena Mara (pripovjedačica) lakše ranjena u glavu, uspjela pobjeći, kbr. 4. 2. Mara Orešković, r. 1911., r. Štimac i njezin sin, kbr. 20 3. Nikica Orešković, r. 1937. i njegova žena, kbr. 20 4. Anka Orešković, r. 1945., kbr. 20 5. Ivan Orešković-Juško, r. 1896., kbr. 24.26 6. Marija Orešković, r. 1901., kbr. 26/1. 7. Kata Orešković, r. 1932., kbr. 26/2. 8. Ana Orešković, r. 1930., kbr. 27. 9. Manda Nikšić r. Vlainić, r. 1940., kbr. 155. i kćerkica 10. Verica Nikšić, 1978., kbr. 154. Iz zaselaka Oreškovići - Grubići uspjeli su pobjeći: 1. Mara Orešković, kbr. 4. 2. Blaž Orešković, kbr. 24/2. 3. Milka Orešković, kbr. 24/2. U emailu koji mi je poslala 29. listopada 2013., gđa Ivanka Vojvodić iznijela je svoja saznanja o stradalim i preživjelim Kuljanima (nap. ur.) 26 Prema saznanju Ivanke Vojvodić nije ubijen toga dana već dan-dva kasnije. 25

4. Dane Orešković, kbr.22. 5. Iva Orešković, kbr. 22. 6. Mića Orešković, kbr. 24/1. 7. Anka Orešković, kbr. 24/1. 8. Nikola Orešković, kbr. 26/1 9. Manda Orešković, kbr. 26/1 10. Ivan-Ina Orešković, kbr. 26/2. 11. Marica Nikšić Iz spomenuta dva zaselka neki su već ranije otišli iz Kule. Na Brdu Nikšić ostale su starice za koje nitko nije znao reći što je s njima: Manda Bašan koja ima kćer udanu za Srbina u Naselju, Marija Nikšić Ivanova i Ana Nikšić Markova.27 Kuća Oreškovića ima ukupno 18, od toga je 8 praznih ili poneka služi kao vikendica. Zaselak Gaj je imao 11 katoličkih kuća, od toga tri u kojima se ne stanuje. Iz zaselka su svi izbjegli osim Ante Oreškovića28 koji je odveden za taoca u Naselje, Marije Orešković, Ivana i Mare Orešković,29 Ivana i Mare Štimac. Njih smatraju ubijenima i spaljenima. Tako mi jučer reče Kata Nikšić, žena Stipe Matešinog. Isto mi je ispričala i za zaselak Čaćić Gaj. U tom sam zaselku zatekao 10 katoličkih kuća, a prije rata bilo ih je više, kao i u drugim zaseocima. Tri su kuće prazne. Ne zna se što je s Milom-Crnim Ćaćićem i njegovom ženom,30 Milom i Ankom Vojvodić. Za sve se pretpostavlja da su ubijeni i spaljeni zajedno s kućama. Dakle, Široka Kula je posve uništena, što god je bilo hrvatsko. Samo ostaje pitanje dokle će ono srpsko postojati u Kuli? Vidjet ćemo. U selu Urije, u župi Š. Kula, bilo je 27 katoličkih kuća, od toga u trima nitko nije stanovao jer su odselili. Među katolike doselili su Srbi i naselili tri kuće, a uz njih u jednoj je par u mješovitom braku - Dane Uzelac i supruga Marija, r. Binički. U selu Novoselija bilo je 11 katoličkih kuća. U sredini zaselka nastanio se jedan Srbin prije petnaestak godina. O tom selu do sada nisam ništa doznao. Manda Bašan i Marija Nikšić Ivanova preživjele su, a ubijena je Ana Nikšić Markova, najvjerojatnije 13. listopada (nap. Ivanka Vojvodić). 28 Ante Orešković se i danas vodi nestalim, kao i njegova žena Anka Orešković (nap. Ivanka Vojvodić). 29 Ivan i Mara Orešković nisu bili ubijeni (nap. Ivanka Vojvodić). 30 Mile-Crni Ćaćić i njegova supruga Iva Ćaćić nisu ubijeni. (nap. Ivanka Vojvodić). 27

Selo Ostrvica, četničko uporište. U tome selu sad su samo tri katoličke kuće, obitelji Jose Čorka, Ante Mesića i Ivke Čorak. Djever Ivke, Toma Čorak, oženio je Srpkinju, a Ante Mesić kaže da su mještani Srbi jednu večer dolazili k njemu i k Josi Čorku pucajući u zrak uz povik: „Gazda gdje si?“ Shvatili su da trebaju odmah pobjeći, što su i učinili. Ante nije znao reći što je s Ivkom Čorak i njezinim djeverom koji stanuju oko kilometar udaljeni od njega prema Osiku. Ove obitelji spadaju u Osičku župu. Prije rata bilo je u tom selu, ako se dobro sjećam, 12 do 19 kuća. Budak. Danas je lakše ranjen Nikola Sokolić, a teže Mate Zorica, od granate. Ponedjeljak, 14. listopada Donji Kosinj. Sahranio sam hrvatskog vojnika Nikolu Kneževića. U crkvi sam govorio o smislu hrvatske borbe za slobodu. Sprovodu su prisustvovali brojni mještani i veći broj gardista. Srijeda, 16. listopada Perušić, selo Bukovac. Četnici mučki ubiše majku i tri sina iz obitelji Hećimović te majku, sina i snahu iz obitelji Pocrnić. Pogreb je obavio vlč. Marko Cvitković. Četvrtak, 17. listopada Perušić. Danas su poginula dva naša vojnika u Bukovcu. Rečeno mi je da su ih četnici masakrirali. Ukop sam održao sutradan, 18. listopada, na perušićkom groblju. Govori se i da je po srijedi bila izdaja, kao i u tolikim drugim slučajevima. Nedjelja, 20. listopada Već dva tjedna padaju jake kiše, a danas ujutro je bilo hladno i počeo je padati gust snijeg. Misu sam služio u Malom polju, Perušić, uz prisustvo 33 vjernika. Misa je bila služena za sve one koji su poginuli od prošle nedjelje. Poslije podne u 15 sati služio sam sv. misu u mušalučkoj školi. Na sv. misi bile su 22 osobe. Poslije mise providirao sam staricu Mandicu Binički, nećakinju pok. popa Frana Biničkog.31 Četvrtak, 24. listopada Gospić, Rusov put, u kući Jandrešinoj, pregledavajući oružje, nesretnim slučajem je poginuo Novljanin Božo Svetić-Brajin. Petak, 25. listopada Traje tenkovski napad na Gospić dok se u Haagu upravo održava Fran Binički (Mušaluk, 11. srpnja 1875. - Gospić, 1. svibnja 1945.), hrvatski svećenik, pisac, filozof, novinar i esejist. 31

mirovna konferencija. U svom autu poginuo je u centru grada Luka Šaban, Novljanin. Subota, 26. listopada Mušaluk. Danas je preminula i sahranjena starica Kata Šimatović. Budući da se cijeli tjedan pucalo, nju je u predvečerje prenijela na groblje najbliža rodbina. Nedjelja, 27. listopada U 11 sati služio sam sv. misu u kapeli sv. Jelene u Malom polju, u Perušiću: pro populo croatico. Misi je prisustvovalo 13 odraslih i dvoje djece. U 15 sati misi u mušalučkoj školi prisustvuje 29 vjernika. Dan je veoma hladan. Cijeli dan tuku granate s obje strane. Naši nikako ne uspijevaju osvojiti Naselje L. Osik. U Gospiću nešto se i popravi na oštećenim zgradama, no što vrijedi kad se stalno puca i stalno nastaju nove štete i oštećenja. Danas mi reče Urijanka Marija Uzelac r. Binički, već prethodno spomenuta, da su njezina muža - Vlašaka - ubili četnici jer navodno nije dao paliti i pljačkati hrvatske kuće. Također ništa ne zna o svojoj majci Franjki Binički koja je ostala u svojoj kući s troje Marijine odrasle djece. Kaže Marija: „Možda je moj sin Marijan otišao u četnike kao i stric Mile, bolničar, ljuti četnik iz Naselja.“ Također mi reče, da joj je Ćutićeva baba rekla da je bila prošli tjedan u Urijama i da se tamo od Hrvata nalaze Ivan i Marija Pavičić, Ive Nikšić, Franjka Binički s troje unučadi, baba Trnčinova i Matura te Marija Bukovac. Što je sada s njima, nitko ne zna. Zna se samo da je sve opljačkano i puno toga spaljeno do prošlog tjedna. Premda četnici nemaju pristupa u sela Osik, Budak i Mušaluk (do crkve), rijetki su oni koji stalno tamo borave. No, tu i tamo nađe se netko da ondje živi. Oni pretežno pljačkaju napuštene kuće. Naprosto je nemoguće tu stanovati, ne samo zbog ruševina, nego zato što svakodnevno padaju granate. Ovo sam napisao prema svakodnevnim bilješkama u obliku osobnog dnevnika. To ujedno može poslužiti i za župsku kroniku koju sigurno ne ću pisati tako brzo. Pisanje sam završio s jučerašnjim danom. Radi sigurnosti, dostavit ću kopije na više mjesta. U Jablancu i Perušiću završeno 28. listopada 1991. Pop Alojzije Kukec, župnik porušenih župa: L. Osik, Š. Kula i L. Novi 49

Goran MoravÄ?ek

Zavjetnu kapelu sv. Duha u Mušaluku podigao je 1700. godine brinjski pop Marko Mesić (rođen 1640.), junak u borbama protiv Turaka, koji je gradio crkve i osnivao župe u Lici nakon odlaska Osmanlija. Pop Marko Mesić preminuo je u Karlobagu 2. veljače 1713. odakle mu je tijelo preneseno i sahranjeno u kapeli sv. Duha u Mušaluku. 51

DRUGI DIO

OD 28. LISTOPADA DO 3. STUDENOGA 1991.

Ponedjeljak, 28. listopada Kosa - Perušić. Danas popodne nahrupiše četnici u selo Kosu, vjerojatno u pljačku i razbojstvo. U naletu usmrtiše Jelu Lulić. Četnici zatim spališe kuću i gospodarske zgrade te dio stoke. Prije desetak dana četnici usmrtiše Jelinog oca, starca od devedesetak godina, u krevetu. Starac nije ubijen metkom već tupim predmetom. Jelin sinovac Mile jedva je utekao. Sutradan je Jela sahranjena na perušićkom groblju bez svećenika. Naravno da je bilo već kasno dok su došli gardisti i otjerali četnike iz sela. Eto, naši ljudi sada i ovdje napuštaju svoja ognjišta. Danas sam također čuo da je granata pogodila bilajsku plovaniju u kojoj stanuju naši gardisti. Opet se ponavlja isto, neki je Ribničanin iz garde prešao u Knin i odao sve naše položaje. Bože dobri, što ti ljudi misle? Koliko će još četnici učiniti svojih zuluma dok se osvijesti naš narod? Sad je trenutak sloge, jedinstva i samoobrane. Premda ove iznimke čine prepreku u oslobođenju, ipak neće moći spriječiti uspjeh. A njih će obilježiti trajna sramota. Utorak, 29. listopada Doznao sam u Kriznom štabu u Gospiću da je sinoć iz Podlapače uspjelo pobjeći 28 muškaraca, žena i djece, među kojima je bila jednomjesečna beba. Oni su kasno sinoć odvezeni u hotel u Karlobagu. Ujedno sam doznao da je tu i grupa izbjeglih Lovinčana.32 Odlučio sam ih posjetiti. Petnaestak muškaraca i žena Podlapčana skupilo se u jednu hotelsku sobu, pretežno iz zaselka Jagodnje. Gotovo su svi u jedan glas iznosili svoje jadikovke. Pozorno sam slušao i Lovinac se s obližnjim naseljima našao 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen napadima Prva žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petorica Lovinčana - Stjepan Katalinić, Jure Sekulić, Marko Pavičić, Ivan Ivezić i Martin Sekulić - ubijena su 5. kolovoza 1991. Nakon što su u razdoblju od 18. rujna do 24. rujna 1991. hrvatske snage izgubile kontrolu nad Lovincem i Svetim Rokom, više od 2.000 ljudi krenulo je bespućima Velebita potražiti spas, jer je cesta preko Alana bila u rukama srpskih pobunjenika.. 32

Podlapača je bila hrvatska enklava u općini Udbina, u kojoj je 1991. živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Nakon prvog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. Fotografiju crkve sv. Jurja mučenika u Podlapači vlč. Kukecu dao je UNPROFOR.

suosjećao. Moji sugovornici su bili Luka Alar, Ivan Bunčić i Marija Alar. Rekli su mi: “Negdje početkom listopada došli su četnici u naše selo pljačkati blago i traktore, kao i novac. Tu se zatekao i naš Marko Sertić, r. 1934., koji radi u Njemačkoj. Njemu su oduzeli novi auto, mercedes, koji košta 63.000 njemačkih maraka, a Marka su odmah uhitili. Ruke mu vezali lisicama i bacili ga u jamu. Marko se nekako uspio izvući iz jame i doći do Perušića 12. listopada. Ruke su mu bile jako izranjavane od lisica. Izmoren od zlostavljanja, prihvaćen je u bolnici u Gospiću. Sada je navodno u Njemačkoj. Stipe Alar, r. 1942., selo Jagodnje, ubijen je 24. listopada. Kuća je opljačkana. Žena mu je uspjela pobjeći s nama, a sin Željko je u Zagrebu. Sve nas je to prestrašilo, bojali smo se da će se i nama to dogoditi. Nismo bili u mogućnosti susretati se s drugima u selu Podlapača. Četnici nas obmanjuju da nam se neće ništa dogoditi. Ima naših ljudi koji im vjeruju. Ipak na kraju sve čujemo i doznamo. Čuli smo tako da naše krave prodaju u Udbini za 100 maraka. Isto tako i televizore u boji. Pred nama je bio dug put i nismo mogli gotovo ništa ponijeti sa sobom. Pogotovo ne Luka Alar koji ima troje nejake djece. Naši mučitelji i progonitelji bili su maskirani. Imali su čarape na glavi. Prepoznali smo 53

ipak Miću Vejnovića iz Urija i zeta Mile Gagule iz Čukovca. Zato smo se odlučili na put, pa što bude. Krenuli smo u nedjelju ujutro 27. listopada. Pješačili smo cijeli dan i noć raznim puteljcima i sutradan smo oko 20 sati stigli u Perušić. Da su nas slučajno stigli četnici... Čuli smo i to da su četnici bili kod Marka Sertića, bivšeg mežnara koji živi odmah u susjedstvu crkve. Od Marka su tražili da im dade rakije i pršuta. Kad su popili i pojeli, na odlasku jedan četnik reče Marku: ‘Sad ću te zaklati’. A drugi reče: ‘Ne sada. Još ćemo mi k njemu doći popiti i pojesti’. U Podlapači još ima oko 147 naših ljudi.” U razgovoru prisutni su me zapitali hoću li krstiti dijete koje je s njima preživjelo na tom putu. Dakako da sam pristao. Otac Luka mi reče da mu je to treće dijete i da ne zna kako će mu ime dati i tko će kumovati. U šali stariji Luka Alar reče da mu dade ime - ustaša. Svi se smiju, a ja predložim: “Neka mu ime bude Viktor-Drago. Mi ćemo pobijediti i bit će nam drag uvijek, jer nas je jedan više”. Rekoh da ću im i četvrtom djetetu kumovati. Opet smijeh. Zakazali smo krštenje sutradan, 30. listopada, u 10 sati u karlobaškoj kapucinskoj crkvi. Divoselo. Naši su uspjeli zarobiti 12 četnika i osvojiti još jedan dio toga sela, četničkog uporišta. Bogu hvala, prošlo je bez naših žrtava. To mi radosno rekoše sudionici. Četnici ne prestaju svakodnevno tući po našim položajima. Naši se nastoje pridržavati mirovnog sporazuma. Uzvrate žestoko tek kada su jako napadnuti. Jedino tako je moguće zadržati i očuvati naše položaje. Valjda će Mirovna konferencija u Haagu zakazana za 5. studenoga donijeti nešto konkretnije i osigurati već toliko žuđeni mir. Hotel “Zagreb” u Karlobagu. Izbjegli Lovinčani. Sada se može reći da je okončana lovinačka drama. Još koncem travnja pa sve do sada Lovinac je pod jakom četničkom okupacijom. Tko može opisati ovu višemjesečnu agoniju? Možda je lovinački fratar što i zapisao, ali mala je vjerojatnost da je mogao što sa sobom ponijeti pri bijegu prije nešto više od mjesec dana. No, i fratar i toliki drugi bit će svjedoci četničkih zločina, a to će svjedočiti i naši gardisti koji su morali s narodom napustiti Lovinac. Zato će biti dobro da zapišem barem dio izjava naše starčadi koji su kao posljednji uspjeli izaći iz srbočetničkog pakla. Danas sam zatekao u karlobaškom hotelu jedan dio izbjegle skupine. Drugi su već premješteni u druga mjesta. Ovi također očekuju da će biti premješteni u Rijeku ili svojoj rodbini. 54

Crkva sv. Jurja u Podlapači potječe iz 1718. godine. Produljena je 1747. kad je dobila i zvonik. U Domovinskom ratu, pod srpskom okupacijom, crkva nije srušena, ali je devastirana o čemu svjedoči i ova fotografija UNPROFOR-a. Crkva je obnovljena nakon akcije Oluja 2005. godine.

Moji sugovornici su bili Ante Pavelić, r. 1931. i Manda Beranić, r. 1917. iz Lovinca. Iz Sv. Roka su Luka i Jeka Šulentić, r. 1915., supruzi, Ana Šulentić, r. 1920. i Josip Ivanušić, r. 1938. Ante Pavelić kaže: “Bilo nas je 16 iz Lovinca, Ričica i Sv. Roka odvedeno u četnički zatvor. Najprije su nas držali u Štikadi u trgovini Šimecki nekoliko dana na golom betonu. Onda su nas odveli u Knin. Nisu nas tukli, nego su nas mučili glađu uz svakodnevne pogrde. Tu smo bili oko 15 dana. Puno smo gladovali. Oni su nam govorili da će nas Tuđman nahraniti. Prošli četvrtak opet su nas dovezli u Gračac, potom u Štikadu. U petak je došao njihov Crveni križ po nas šesnaestero. Govorili su da nas vode k Tuđmanu. Navratili su u Ričice i Lovinac pokupiti onaj ostatak starčadi. Tako nam se priključilo još desetero naših. Koliko znamo, u Lovincu je još ostalo samo petoro muških i dvije žene - starci. Oni nisu htjeli ići s nama. Dovezli su nas poslije Metka pa smo se dalje morali uputiti pješice prema Ribniku, gdje su nas preuzeli naši i dovezli nas u subotu u Karlobag. Nas je osmero ovdje do sutra, a ostali su već otputovali. Naš fratar je otišao s onima koji su krenuli na put preko Velebita. Mi to nismo mogli zbog starosti i bolesti.” Luka Šulentić, primjerice, ima amputiranu nogu, a njegova žena Jeka također hoda sa štakama. Nastavljaju svi u jedan glas: “Ante, nisi rekao 55

plovanu da su pucali iznad nas skoro sve do Ribnika!” Manda Beranić r. Šulentić 1917., kaže: “Ja nisam bila u zatvoru. Moja je kuća prema lovinačkom groblju. Došli su po mene i još neke, da idemo s ovima. Ja sam prošli četvrtak bila kod dida Lile, kuća između plovanije i crkve. Inače iz te su kuće oduvijek mežnjari. Did Mile-Lile ima oko 90 godina, a njegova žena Mara znatno je mlađa. Njihov sin Joja pobjegao je s prvima.” Baba Manda nastavlja: “Gospodine plovane, više nema Lovinca. Već je otprije uništeno naše groblje, kuće opljačkane i spaljene. Sve su srušili, čak i praščake. Još postoje ambulanta, nova škola, plovanija i crkva. Tu stanuju četnici. Kad sam bila u četvrtak kod dida Lile, zavirila sam i u crkvu. Ložili su vatru kod oltara sv. Mihovila, a kipove su razbili i ostavili naokolo. Sve su okolo uneredili. Oni koji su ostali kao did Lile, psuju Hrvatsku i Tuđmana. Četnici od njega traže da im ljubi petokraku.“ Rekao sam da on to čini samo zato da preživi. I bit će dobro da itko od naših preživi, da možemo čuti konačni ishod. Svi govore da su četnici u selu Parčići-Lovinac zapalili bolesnog Pajora Ivana Brkića, 71 god. U Smokriću su ubili gluhonijemu braću Joju, r. 1928. i Miću, r. 1930. U Parčićima su također ubili 80-godišnjake Jakova i Anu Sekulić. Manda Beranić nastavlja: “Lovinčanin Ante Kovačević, oko 80 god. star, pobjegao je među prvima k svojim sinovima u Zagreb, ali se vratio. Prije 15 dana otišao je zdrav u Sv. Rok, a čula sam da je mrtav. Je li umro ili je ubijen, ne znam. Pretpostavljam da je ubijen, jer su i druge Svetoročane hvatali i ubijali”. Ljudi iz Svetog Roka kažu da tamo nema više nikoga živoga od naših. Sve je najprije opljačkano, pa zapaljeno i do temelja srušeno - sve kuće, groblje, plovanija i crkva. Istu sudbinu je doživjela i župa Ričica. Mogu samo pretpostaviti što je sada s našom obnovljenom crkvom sv. Jurja u središtu Gračaca.33 Ne mogu se pomiriti sa svim ovim. Ne mogu shvatiti domaće Srbe koji nam to čine i njihove popove koji sigurno dijele radost s četnicima misleći da će ovo biti Srbija. Varaju se. Dobro kaže baba Manda: “Imam tri sina i unučad, doći će oni na svoje!” Župna crkva sv. Jurja mučenika u Gračacu prvotno je izgrađena je 1715. Tijekom Drugoga svjetskog rata bila je skladište soli i stoga ostala neporušena. Obnovu je započeo pop Alojzije Kukec, uz pomoć prijatelja iz Belgije, osamdesetih godina prošlog stoljeća, a nastavio župnik fra Ivan Savić. Crkvu su srpski pobunjenici devastirali i pretvorili u štalu. 33

Bože, omogući povratak moga puka na očinstvo naše i ruševine naše! Šteta što izbjeglima nisam mogao pružiti više novčane pomoći jer su bježeći ponijeli samo odjeću na sebi. Koliko su god bez novaca, jedva su primili moj skromni prilog. Možda i zato što sam i sam izbjeglica. No, to je samo dokaz da je naš narod zaista dobar. Srijeda, 30. listopada Kršten Viktor-Drago Perković. Sv. misi i krštenju prisustvovali su Podlapčani, dvije žene iz Karlobaga, a pater Ilija34 svira na misi. Dakle, kršten je Viktor-Drago Perković, r. 20. rujna 1991. u Jagodnju 7 A., Podlapača, sin Luke i Dušanke r. Drača, pravoslavke, oboje zemljoradnici. Kumovi su Luka i Marija Rosandić, učenici, njegova braća. Krstitelj je pop Alojzije Kukec, župnik porušenog Osika, Š. Kule i L. Novog. Tek pri upisivanju doznah da je majka djetetu Srpkinja i da nisu vjenčani u crkvi. Pitam Luku zašto nisu vjenčani, a on mi reče: “Imali smo dogovor s našim popom da ćemo se vjenčati pri krštenju ovog djeteta. Prethodno dvoje djece smo krstili.“ Fratri su sve prisutne pozvali u blagovaonicu. Djecu su ponudili slatkišima, a starije pićem. Svi su bili radosni. Malog Viktora-Dragu darovala je gđa Tilda Bradić sa 1.000dinara. Neka mali beskućnik započne život u novcu, po ličkom običaju. Bože daj malom Viktoru zdravlje, dug i blagoslovljen život u slobodnoj Hrvatskoj! Četvrtak, 31. listopada Široka Kula. Prema iskazu Jose Došena, a on je to čuo od Mile Špoljarića, danas je tenkom srušeno i pregaženo naše groblje. Četnici misle time izbrisati svaki spomen na naša ognjišta. Ne, nećete, valaj! Mile Nikšić-Tadijin iz Vukave mi reče da je i Ante Krmpotić sa ženom izbjegao dobrotom svojih srpskih prijatelja, a kod njega je navodno bila četnička kuhinja. Nikola Matanić iz Gaja mi je kazao da je Nikola Zagorac, oženjen Hrvaticom, mučio susjedu Matiju Oreškovića. Po njihovu saznanju, od Hrvata još su živi Mile-Crni i žena mu Iva Čaćić. (...) Moram spomenuti da je Mile stari komunist-skojevac. Njemu Kuljani pripisuju rušenje naše crkve poslije rata. Petak, 1. studenoga Svi sveti. U Perušiću pred mrtvačnicom u 10 sati sam služio sv. misu te poslije vodio obred na groblju. Misi je prisustvovalo samo 11 duša. Bila je, naime, preporuka Vrhovništva da se ne posjećuju groblja zbog opasnosti od bombardiranja. 34

Fra Ilija Borak (1914.-2010.)

Mušaluk-škola. U 12 sati služio sam sv. misu “pro populo croatico.“ Molitvi krunice i misi pribivala je 41 duša. Na početku mise mogli smo čuti avione koji su bombardirali periferiju Gospića. U L. Novom sam imao zakazanu misu na groblju u 14 sati. Misa nije održana zbog zračne uzbune te borbi koje se žestoko vode gotovo cijeli tjedan. (...) U 18 sati četnici tuku Perušić, Osik, Bilaj i Ribnik. I naši također. Subota, 2. studenoga Dušni dan. Poslije jučerašnje sv. mise molili su me vjernici da danas i sutra ne dođem služiti sv. mise zbog opasnosti koja se svaki dan povećava. Jučer i danas se diljem Hrvatske žestoko ratuje. Već po običaju došao sam kod župnika Drage Babića u Jablanac. Nedjelja, 3. studenoga Gospić. Radio i televizija objavljuju poslije podne da je sv. misu za hrvatsku vojsku u gospićkoj vojarni služio bilajski župnik Stipe Zeba. On je cijelo ljeto bio s braniteljima, a i sam je borac, branitelj Domovine. Pop Stipe je mlad, Bogu hvala, zdrav i neka časno i pošteno brani našu Domovinu. Rekao sam mu jednom zgodom: “Stipe, ti se bori, a ja ću za tebe i druge moliti krunicu”. Ovo može ispasti smiješno, ali nije. Neka Gospodin Bog podari svakome našem branitelju dobrog anđela čuvara. Neka blagoslovi Gospodin plemenitu obranu naše Domovine po našim sinovima i kćerima. I Gospodin pruža svoj blagoslov. To je očito. Jer, ovaj je rat kao boj između Davida i Golijata... Pobjeda je naša! U Jablancu, 5. studenoga 1991. Pop Alojzije Kukec, župnik porušenih župa: L. Osik, Š. Kula i L. Novi

Goran Moravček

U spomen na 34 civila, starijih osoba i djece, koje su ubili srpski agresori 1991. godine te na 164 žrtve iz Drugog svjetskog rata s područja Široke Kule, otkriven je 2003. spomenik, rad akad. kipara Petra Dolića.

“Gs, 1. XI. 1991. oko 13 h Zgrada kraj starog mosta - od kasetne bombe - tada su metci iz aviona zapalili srpsku crkvu zapaljivim metcima što je tinjalo sve do 3. XI. pred zoru. Eksplozija je bila iz crkve jača nego 2 kasetne bombe zajedno. Naime, bila je puna vojnog arsenala. Kamo sreće, da su naši prije znali, da je crkva četničko skladište ... Tu detonaciju doživio sam noću u mom autu kod doma u Smiljanu... Strašno!!!...”

TREĆI DIO

OD 4. STUDENOGA DO KONCA 1991. GODINE

Bunić. Šteta što nemam pri ruci prijašnje zapise o župi Bunić,35 koja se također nalazi i u arhivu Nadbiskupije. Prije više godina posjetio sam u Buniću dvije hrvatske katoličke obitelji. Rekli su mi da je u selu samo šest kuća u kojima živi 18 katolika. Mene i časne sestre primili su tada s velikim strahom i zamolili nas da im više ne dolazimo. Od tada ništa ne znam o njima. Pitao sam ovih dana gosp. Krešu Tomljenovića koji je zadužen za razmjene zna li što o njima i je li što poduzeto za njihovo izvlačenje. Njegov je odgovor bio da su još živi i da se k njima ne može. U vrijeme blagdana Svih svetih i Dušnog dana rat je bjesnio. Ponedjeljak, 4. studenoga U večernjim satima četnici tuku Gospić, Bilaj i Ribnik. U Divoselu su lakše ranjena dva naša Novljana, Nikola Asić-Blažev i Mate ŠabanTomin.Idući prema Metku na minu je naišao i smrtno stradao gospićki pilar Bubaš. Utorak, 5. studenoga U Haagu mirovna konferencija, od koje opet neće biti ništa, kao ni do sada.36 Na žalost, dugo će trajati naša borba do konačne pobjede koja je ipak na vidiku. Srijeda, 6. studenoga U Vukšiću je od granate u svom dvorištu teže ranjen Mate Rendulić, a u Perušiću je Ivan Murgić zadobio lakše ozljede. Četvrtak, 7. studenoga Četnici tuku L. Osik i Mušaluk, kao i Gospić. Bogu hvala, nema žrtava na našoj strani. U Urijama su zapaljene dvije naše kuće. Čanak i Letinac su bombardirani iz aviona. Crkva rođenja Blažene Djevice Marije u Buniću na Krbavi sagrađena je 1807. godine kad je osnovana i župa. Srušena je u Drugome svjetskom ratu. 36 Konferencija o SFRJ u Haagu bila je odgođena na neodređeno vrijeme, jer je Slobodan Milošević odbio plan Europske zajednice. 35

Petak, 8. studenoga U Rimu se održava mirovni skup.37 Papa Ivan Pavao II. je razgovarao s američkim predsjednikom Bushom38 više nego je to protokolom predviđeno, 62 minute. Hoće li Bush poslušati Papu, vidjet ćemo. Srbočetnici žestoko tuku po Gospiću, Osiku i Mušaluku. Nedjelja, 10. studenoga Lički Novi. U dvorištu je ranjen Ante Stilinović-Šojka, a u Perušiću je poginuo gardist Domazet. Ponedjeljak, 11. studenoga Ne prestaju napadi na L. Osik, Bilaj i Gospić. Urije. Četnici pljačkaju i pale naše kuće. Gospić. Ranjena jedna žena. Dubrovnik. Pravi pakao. U Rabu umrla Marica Frković, sahranjena u Ličkom Novom. Utorak, 12. studenoga Ljubovo. Jedan kamion četnika nagazio na minu. Nekoliko razbojnika manje. Srijeda, 13. studenoga U Rijeci preminuo Stipe Rendulić; sahranjen je u Kaluđerovcu. Četvrtak, 14. studenoga Žestok napad na Perušić i Lički Osik. Na Lukin dućan pale tri granate. Lakše ranjena dva naša gardista, Mile Šop i još jedan čije ime ne znam. Petak, 15. studenoga Gospić. Susreo sam se s dr. Šimom Vučkovim. Razgovarali smo o službi bolničkog kapelana. Gospodin Vučkov je povjerenik hrvatske vlade. On mi želi pomoći da nađem smještaj kako bih mogao opstati ove zime s ostatkom župljana iz moje i drugih susjednih župa (Perušić i Gospić) kao i to da budem na službi u gospićkoj bolnici. Dakako da sam prihvatio njegovu plemenitu ponudu jer je sigurno doznao o mojem životarenju u autu i selidbi do Karlobaga i Jablanca. Uvjeren sam da je on čovjek katoličkog i hrvatskog usmjerenja. Dogovorili smo se o mome dolasku koncem mjeseca. U Rimu je održan sastanka Vijeća NATO saveza, a na marginama skupa održana je sjednica ministara vanjskih poslova zemalja članica Europske zajednice gdje je donesena odluka o uvođenju trgovinskih sankcija Srbiji. 38 George Herbert Walker Bush, predsjednik SAD-a (1989.-1993.) 37

S kolegom Stipom Zebom i vežičkim kapelanom Tomicom Rogićem posjetio sam Bilaj. Put od centra Gospića pa do Bilaja je stravičan. Gotovo je sve spaljeno i srušeno. Srbo, što to učini? Subota, 16. studenoga Četnički specijalci pokušali su presjeći put Gospić - Karlobag kod Rizvanuše. Budući da je bila gusta magla, prišuljali su se u neposrednu blizinu naše straže. Teže je ranjen jedan naš gardist, ali četnici su razbijeni i uspješno spriječeni u svom pokušaju. Gospić. Četnici tuku po Gospiću sa svih strana. Radio kaže da je palo oko 1.000 granata. Poginuli su gardist i civil. Nedjelja, 17. studenoga Trsat. U svetištu Gospe Trsatske upriličeno je bogoslužje za sve prognanike koji su se okupili sa svih strana, pogotovo iz naše nadbiskupije. Susreo sam se s više mojih župljana iz Osika i L. Novog. Sv. misu je predvodio naš nadbiskup s više prognanih svećenika. Za stolom svećenici komentiraju pad Slunja i težak položaj Vukovara. Gospić posjećuje gospodin predsjednik Franjo Tuđman. Prema izvješću televizije, Predsjednik je posjetio i bolnicu. Naknadno sam doznao da je Predsjednik u stvari došao provjeriti što se to radi u Gospiću i kako se postupa sa Srbima. Navodno je dao neku pritužbuprimjedbu Dobroslav Paraga, predsjednik HOS-a. Zbog toga je u Gospiću došlo do raznih podvala pojedinim zapovjednicima - Mirku Norcu, Tihomiru Oreškoviću... Paraga je spočitnuo, a Slobodni tjednik objavio tekst o navodnom likvidiranju nekih gospićkih Srba, kao i o navodno nestalima.39 Ponedjeljak, 18. studenoga Avioni tuku Lički Osik, Mušaluk i Budak, gdje su ranjeni Zora Stilinović, Manda i Marijana Blažetić, Mara Vuković i Joso Sokolić. Gospić zasipaju granate. Utorak, 19. studenoga 83. dan rata. Najžešći napad na L. Osik, Mušaluk, Budak, Perušić, Bilaj i Gospić. Naši su u Bilaju srušili jedan avion, uništili dva tenka. Mnogo je mrtvih četnika. Naših pet branitelja je lakše ranjeno. Krajem 1991., Josip Manolić, tadašnji predstojnik Službe za zaštitu ustavnog poretka, optužio je postrojbe HOS-a za nestanke gospićkih Srba.Predsjednik HSP-a i vrhovni zapovjednik HOS-a Dobroslav Paraga je nakon toga naredio vojnicima HOS-a u Gospiću da sami provedu istragu. Istraga je rezultirala spiskom od 63 nestala civila, koji je Paraga početkom 1992. objavio u medijima. 39

Toni Toth

Zgarište crkve u Ličkom Novom 65

Toni Toth

Razoreno svetište župne crkve u Ličkom Novom

Trnovac. Avion bombardirao crkvu i teško je oštetio.40 U Trnovcu se sklonio gospićki pop Mate Pavlić, koji se baš tog trenutka našao kod crkve s popom Josipom Kapšom. Matu koji se sklonio u kapelicu kraj crkve geler je pogodio u desnu nogu. Sreća Božja, Kapšu nije ništa, a Mate je samo lakše ranjen. Crkva je teško oštećena. Vukovar. Svi smo zamišljeni i žalosni zbog vijesti da je pao Vukovar. Mišljenja sam da Vukovar nije pao jer je i dalje ostala kasarna. Vukovar nismo mogli osloboditi iz puno razloga. No, u Vukovaru je na tisuće četnika izgubilo živote. Vukovar će ostati mjesto suda Srbima do sudnjega dana. Vukovar će biti simbol ljubavi i hrabrosti hrvatskih branitelja. Nedjelja Krista Kralja, 24. studenoga Služio sam sv. misu u vojarni i Mušaluku. Utorak, 26. studenoga Lički Novi. Danas sam bio prvi puta vidjeti izbliza crkvu sv. Ante. Jedva sam se odlučio na taj korak. Ne mogu zamisliti da je toliko iskaljena srpska mržnja iz Divosela na našu crkvu. Stravičan prizor, od kojega nisam mogao zaspati cijelu noć. Ako se ikada u Divoselo vrati netko od tih “ugroženih i golorukih” Srba, hoće li se od njih ikada tko usuditi proći pokraj crkve sv. Ante u Ličkom Novom? Toranj je posve uništen i vjerojatno nepopravljiv. Iz crkve nije ama baš ništa spašeno. Šteta je neprocjenjiva. Brnčevo-Štikada. Govori mi gosp. Frane Mataić, inspektor policije rodom iz Brnčeva, da u tom selu još ima 15 Hrvata. Tu mu je vijest prenijela rođakinja telefonom prije četiri dana. Barlete. Jakov i Ana Drenovec išli su 7. studenoga nahraniti svoje blago. Ubili su ih četnici. Tek su jučer, noću, preneseni u gospićku bolnicu, a danas su sahranjeni na bilajskom groblju. Četvrtak, 28. studenoga Odlukom dr. prim. Šime Vučkova, povjerenika Ministarstva zdravlja RH, imenovan sam dušobrižnikom Medicinskog. centra Gospić (Ur. br. 1589/1991). Subota, 30. studenoga Lički Novi. Na Klisu su naišli na minu i lakše su ranjeni Šime-Valter Svetić i jedan Brušanac. Župa sv. Nikole u Trnovcu osnovana je 1807. godine, a župna crkva je bila dovršena i posvećena 1881. Vlč. Josip Kapš obnavljao je crkvu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. U avionskom napadu oštećeno je krovište i kip sv. Nikole na glavnom oltaru. 40

Nedjelja, 1. prosinca Služio sam sv. misu u vojarni pred oko 80 vojnika koje pripremam za božićnu ispovijed. U Perušiću obavljam krštenje i sv. misu. Kršten je dječačić Stipe Uremović, prisutno je bilo 16 duša. Na misi u Mušaluku u školi bilo je oko 60 duša. Utorak, 3. prosinca Lički Novi. Danas sam dijelio pomoć Caritasa u Oštri i Novom samotnim staricama i starcima u 32 kuće. Lički Osik i Gospić od 17 sati pa do iza 20 sati četnici tuku topovima i minobacačima. Naši su uništili dva tenka i više četnika. Kod nas nije bilo žrtava. Srijeda, 4. prosinca Između Klanca i Perušića sletio je autobus s ceste u rijeku Liku. Već oko 10 sati javlja radio Knin kao značajnu vijest da je usmrćeno više od 30 ustaša. Bogu hvala, samo je Bog bio u pomoći da je sve prošlo s pet lakše ozlijeđenih. Uzrok nesreće nisam uspio doznati. U gospićkom zatvoru se objesio Milanče Klobučar iz Mušaluka za kojega smatraju naši župljani da je bio četnički doušnik i da je imao radio stanicu. Sahranjen je u Kosinju. Četvrtak, 5. prosinca Četnici tuku svim mogućim sredstvima L. Osik, Perušić, Bilaj, Ribnik i Gospić, gdje je ranjena žena pred poštom. Podoštra. Noćas su minirali novo sagrađenu i uređenu kuću M. B. Zašto? Mještani ga smatraju ne samo starom komunjarom nego i srpskim špijunom. A k tomu da je izbjegao u Zagreb da ne mora braniti Liku od Srba. Osobno ne vidim neko dobro u rušenju, već u objedinjavanju naših ljudi, ako se to može postići. Tko nije od naših progledao do sada, taj je posve slijep, gluh i lud! Petak, 6. prosinca Služio sam sv. misu u Kaluđerovcu „pro populo croatico“ s 12 vjernika od kojih sam 8 ispovjedio. Bojim se da je to bio danas najveći mogući broj vjernika koji su mogli doći na misu. Za vrijeme objeda, domaćini su mi govorili da je u selu prije Drugog svjetskog rata bilo 130 kuća, a u ratu je poginulo 90 ljudi. Sada je to selo s tridesetak kuća i 43 stanovnika, pretežno starijih ljudi. Utorak, 10. prosinca Čanak. Danas se veliko zlo svalilo na ovo ubavo ličko mjesto. Čanak je pao u ruke četnika. Je li se to dogodilo zbog izdaje ili neopreznosti i 68

današnje smjene naših vojnika? Koliko su četnici zarobili i pobili naših vojnika i civila, nije mi poznato. Sigurno je da su pljačkali, palili i rušili. Crkvu su do temelja srušili.41 Saznajem da su trojica gardista mrtva, a jedan je ranjen. Tu je poginuo i Perušićanin Ivan Rukavina, r. 1964., i pokopan je u Perušiću 12. prosinca u 9 sati pod kišom granata. Na ukopu su bili roditelji, supruga, njegova sestra, pet gardista i ja. Jedva smo uspjeli doći do groblja. Plakati i moliti nismo ni mogli ni stigli. U bolnicu je došao ranjen u noge, bez ičije pomoći, posrćući po snijegu, dva dana putujući od Perušića - Ivan Golić iz Čanka. Žena Manda mu je 21.12. došla u posjet. Doslovno zapisujem što su mi oboje rekli: “Četnici su već više puta zasipali naše selo granatama. Na to smo već navikli. Sklonili smo se tko je kamo stigao, a naša vojska je smještena u školi. 10. prosinca oko 11 sati četnici su zaredali selom. Pljačkali su, ubijali i palili. Pobili su sedam naših mještana, a 11 naših vojnika su zaklali. Koljači su bili u bijelom. Prepoznali smo koljača Dragana Baraća iz Krbavice. Nas pet žena i tri muškarca držali su do četvrtka u selu. Mi smo im kuhale. Onda su nas odveli u Korenicu gdje sam vidjela mlade vojnike s bijelim vrpcama oko ruke. To su Hrvati. Čak mi je jedan to i rekao plačući, da je Hrvat i da ne zna što će jugovojska učiniti s njima. U Korenici su naše ljude tukli, a nas žene nisu. Posebno su tukli Josu Snjarića, starog oko 65 godina, i na čelo su mu upisali slovo “U“. Našem Ivi Nagliću zarezali su ruku. A četvoricu naših liječnika su gotovo danonoćno tukli na hodniku. U sobicama gdje smo bili smješteni pod je bio pun opušaka i smeća. O nekoj hrani ni govora. Samo su govorili da će nam Tuđman dati bolji smještaj i hranu. Ne znam kako su naši ljudi mogli izdržati tolike batine. Tukli su i muškarci i žene. Nas pet žena pustili su 17. ovog mjeseca te smo pješice došle u Otočac. Sam Čanak, bez zaselaka, ima samo 40 kuća sa 60 stanovnika“. Četvrtak, 12. prosinca, Lički Osik. Ivan Marković-Janjac prevrnuo se s traktorom i smrtno stradao. Rodbina ga je sahranila u Ličkom Osiku. Budak su bombardirali avioni. Na Perušić je palo oko 400 granata. Na L. Osik i Mušaluk ispaljeno je oko 200 granata. Dar je Božji i zaštita Majke Božje i sv. Josipa da nema ranjenih i mrtvih. Čanak je mjesto u općini Plitvička jezera. Crkvu Bl. Djevice Marije od sv. Krunice četnici su srušili, a ponovno je sagrađena i posvećena 13. listopada 2002. Srpske paravojne snage držale su Čanak svega nekoliko dana.

Petak, 13. prosinca Od 15 sati pa gotovo cijelu noć granate padaju po Gospiću i okolnim mjestima, po našim položajima. U Budaku iz neopreza, snen Ive-Bude Butković u kući nehotice rani svoju mater u nogu. Podlapača. Danas mi je rekao Nino Nikšić da je putem razmjene iz zatvora u Kninu stigla neka žena Podlapčanka, koja kaže da su četnici sve opljačkali, više njih odveli, nekoliko ljudi su pobili ili odvezli u zatvor. To su najnovije vijesti i saznanja o našima u Podlapači. Subota, 14. prosinca Sinoć i danas četnici posvuda tuku. Bilaj. Od granate je pet lakše ranjenih i dvoje mrtvih: Joso Župan i djevojčica Ana Šerić iz Barleta. Šest gardista poginulo je od mine koju su nosili. Pretpostavlja se da im je pala ili se aktivirala zbog granate, što je manje vjerojatno. Poginuli gardisti su iz Rijeka i Bosne. Nedjelja, 15. prosinca Danas sam u vojarni obavio četiri vjenčanja naših gardista, a sakramentu sv. ispovijedi i pričesti pristupilo je 57 vjernika. Bio je to lijepi i ganutljivi trenutak u ovom teškom ratnom vremenu. Neki nisu mogli doći vjenčati se jer su morali biti na položaju. Sv. misa i vjenčanje su snimani za televiziju, a bit će sigurno i u novinama.42 Jučer, sinoć i danas četnici tuku Osik, Mušaluk, Perušić, Bilaj i Gospić. Samo danas palo je više od 1.000 raznih projektila. Po drugi put u Bilaju je ranjen Joso Mraović, zvani Tuđman, koji je prije dva dana došao iz Zagreba iz bolnice. Opet je ranjen u svojoj kući. Pretpostavlja se da je ponovo u pitanju izdaja, dojava, jer Joso nije podoban ni Srbima, a ni nekima “našima”. Četvrtak, 19. prosinca Oko 14 sati nad Gospićem nadlijeću avioni. Jedan je srušen, a pilot je uhvaćen. Njemačka i Švedska najavljuju prije Božića priznanje Hrvatske! Njih će slijediti i druge zemlje. Lički Novi. Jučer se nastanio vojni sanitet u središtu Ličkog Novog, u kući pokojnog Pipike. Međutim, već jutros oko 7 sati četnici su počeli tući upravo taj dio sela. To upućuje na seosku izdaju. Kada će naši ljudi početi voljeti sebe i svoje? 42

Arena, 28. prosinca 1991.

Subota, 21. prosinca Jučer i danas avioni tuku po četvrti put Perušić i L. Osik. Sve su veće materijalne štete. U Ornicama su uhvaćena dva četnika i jedna četnikuša dok su nosili novac svojim borcima. Slučajno su naišli na našu stražu. Jedan od uhićenih je neki Žigić, sin bivšeg ravnatelja bolnice, a četnikuša je rodom iz Pirota. Kaže da je došla braniti ugrožene Srbe od ustaša te da će i ona biti razmijenjena. Ćaća Žigić nudi za sina 50 zatočenih Hrvata. Kakav paradoks! Mi moramo dati teroriste za našu zatočenu starčad. Prema Odredbi Medicinskog centra Gospić određen je bogoslužni prostor i mjesta za postavljanje križeva. Nedjelja, 22. prosinca Predsjednik Tuđman uputio Papi i građanima Hrvatske božićnu čestitku u kojoj zahvaljuje Svetome Ocu i drugim prijateljima koji su pomogli i pomažu uspostavu i priznanje Hrvatske. Tuđman je spomenuo da želimo uspostaviti hrvatsku državu na kršćanskim principima. Hrvatski dinar je od sutra u optjecaju. Ponedjeljak, 23. prosinca Četnici tuku Gospić i zapalili su Slogu, a ranjeni su Vlado Šarić i Marko Valentić. U Ribniku je jedan gardist lakše ranjen. Bilaj. Na božićnoj ispovijedi bilo je dvanaest vojnika. Granate su padale do ispred škole, gdje sam ispovijedao. Utorak, 24. prosinca Badnjak. U Švicarskoj je umro Nikola Nikšić, Matešin. U vojarni sam u 18 sati prisustvovao sv. misi za vojnike. Bila je puna dvorana vojnika i civila. Misu je služio vlč. Stipe Zeba, a ja sam prvi put poslije rata sv. misu u gospićkom zatvoru služio u 20 sati. Prisustvovalo je oko 50 zatvorenika i osoblja. To je bio poseban doživljaj. Među zatvorenicima su bila dvojica Srba koja su željela prisustvovati misi. Tumačio sam o Isusovom rođenju u našim dušama i u našoj Domovini. Šteta, pretežno su u zatvoru naši vojnici. Danas nešto poslije 8 sati sručilo se veliko zlo na Dječji dom u Gospiću, gdje su bili smješteni riječki gardisti. U spavaonici je bilo njih oko 40. Nenadano, granata je pogodila Dom i upravo tu sobu s gardistima. Od eksplozije granate poginula su četvorica, 15 je lakše ranjenih, a među četiri teže ranjena dvojica su preminula do riječke bolnice. Neopisivo tužan događaj i prizor. To nam je srpska čestitka za 72

Božić. Srbo se Boga ne boji, niti ljudi stidi. Nama tjera suze na oči, a u svojima će se prati, kaže naš narod. Unatoč naše boli i gubitka, neće nas obeshrabriti! Dapače, svaki dan su naši čvršći i oduševljeniji u obrani drage Domovine. Srijeda, 25. prosinca Božić. Bio sam u vojarni na sv. misi kojoj su prisustvovali pretežno vojnici. Ratom ožalošćeni, kod oltara ujedinjeni i vjerničkim srcem predani, usrdno molimo Kneza Mira, da nam podari mir Domovini našoj i dobre anđele čuvare našim braniteljima. U 12 sati služio sam sv. misu u Malom Polju. Zajedno s vojnicima bilo je prisutno samo 35 duša, od kojih se četvero vjernika ispovijedalo i pričestilo. Poslije sv. mise, uz čestitku čovjek iz Kriznog štaba, g. Ivan Margić, rekao mi je da se više ne moram bojati, jer je za mene prošla opasnost. Na moj upit što to znači, on je rekao: “Vi ste trebali biti likvidirani prije dva mjeseca, ali ne kod nas.” Kad sam pitao tko me je trebao likvidirati, kazao mi je kako to sada nije važno. Navelo me je to na razmišljanje. Povezujem to s blagdanom Svih svetih i slanjem moga “Ratnog zapisa” putem telefaksa Kriznom štabu u Gospiću. Vjerojatno je Mićo Fajdić izvještaj fotokopirao i netko je to pročitao. Dobra škola za mene i gubitak povjerenja u “župljane prijatelje”. Što Bog dade. Mušaluk. Sv. misi u 15 sati prisustvuje oko 70 duša. Četvrtak, 26. prosinca Sv. mise služio sam u vojarni, M. Polju i Mušaluku. Avioni prelijeću naš kraj, a granate padaju posvuda. Nedjelja, 29. prosinca U istim mjestima služio sam sv. mise. U Mušaluku sam krstio dijete Petra Biljana. Ponedjeljak, 30. prosinca Avioni tuku Otočac, Perušić, L. Osik, Ribnik i Gospić. Pred gospićkom poštom poginuli su u autu oko 15 sati Ivica Mesić, r. 1972. godine i jedan Albanac, obojica gardisti. Utorak, 31. prosinca Danas sam primio prvu plaću od 14.000 hrvatskih dinara. Nikada nisam mislio raditi samo zbog novaca, a pogotovo sada. Hvala Bogu, dr. Vučkovu i hrvatskoj državi. Polovicu toga novca dat ću za naše sjemenište umjesto mojih župljana te polovicu mojoj mami, kojoj nisam više u mogućnosti dati. 73

Misa zahvalnica služena je u gospićkoj bolnici u 14 sati, a u zatvoru u 18 sati. U zatvoru sam govorio o polaganju računa Bogu i Domovini. Zatvorenicima sam podijelio nešto kolača. Dobrotom upravitelja, dobili su gutljaj pića, zbog kojega su većinom vojnici kažnjeni. Amnestirani su svi s kaznom do 15 dana. Dobri Isuse, obdari iduću godinu mirom u Domovini našoj! U Gospiću - bolnica, 31. prosinca 1991. pop Alojzije Kukec, župnik

Ranjena gospićka bolnica 74

ČETVRTI DIO

OD 1. SIJEČNJA DO 13. SVIBNJA 1992.

Gospodnja ratna godina 1992. u Hrvatskoj. Srijeda, 1. siječnja Dan je počeo nešto mirnije, ali ne i posve sigurno. Služio sam sv. mise u Malom Polju kod Perušića gdje je bilo više vojnika, i Mušaluku gdje se skupilo prilično vjernika. Četvrtak, 2. siječnja Podoštra. Blagoslivljam kuće u Oštri. Prate me dva hosovca43 - Ante Bakica i Mujo (??). Cijelo prije podne čuje se pucnjava. Naše ljude susrećem zbunjene i uplašene. Teško je pronaći riječi utjehe. U svakoj kući ponavlja se gotovo isto. Nešto poslije 13 sati avioni raketiraju cijeli gospićki kraj. U Ličkom Novom blizu kapelice istovarili su svoj ubojiti teret. Srećom, nitko nije stradao. Tražili su našu vojsku tenkom. I to mora biti neka dojava. Teško je opisati taj prizor koji sam gledao iz Oštre u L. Novom. Naprosto čovjek prestane misliti. Ne osjeća ni strah. U Perušiću je ranjena Kata Štimac-Vlainići, a u Ribniku je smrtno stradao Jure Mudrovčić. Petak, 3. siječnja U 18.15 sati potpisuje se po tko zna koji put primirje od kojega opet neće biti ništa. Naš narod lijepo kaže: “Niti je u moru mire, niti u Vlaščeta vire.” Ponedjeljak, 6. siječnja Sveta tri kralja. Sv. mise i blagoslov vode obavio sam u Malom Polju i Mušaluku. (...) Hosovci su bili dragovoljci u sastavu Hrvatskih obrambenih snaga. HOS je osnovan krajem lipnja 1991. a osnivači su bili Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Alija Šiljak i još neki članovi tadašnjeg vodstva obnovljene Hrvatske stranke prava. 43

Idućih dana bio sam odsutan. Bio sam u Zagrebu, a potom u Innsbrucku gdje sam išao po sanitetski kombi za gospićku bolnicu. Petak, 10. siječnja U Zagrebu sam kod Drenine u stanu sreo popa Jolu Bujanovića koji sad živi u Australiji. Razgovor s njim bio je dug i zanimljiv. Taj čovjek je živa enciklopedija. Sjeća se i dana i mjesta i imena pojedinih ljudi iz čitave Like. O svemu govori kao da je bilo jučer. (...) Subota, 11. siječnja Mladić iz Mušaluka hicem iz puške usmrtio svog oca Ivana zvanog Ciciban. (...) Nedjelja, 12. siječnja Innsbruck. Hrvatski dušobrižnik vlč. Đuro Spreitzer i hrvatski vjernici kupili su sanitetski kombi za bolnicu u Gospiću koji sam išao preuzeti s pazinskim gradonačelnikom g. Stankom Malešom i vozačem. Ne mogu vjerno opisati sv. misu koju sam predvodio za naš narod u 11 sati. Crkva je bila puna mladog hrvatskog puka i njihove djece. Sudjelovanje na misi bilo je na razini, svi su molili i pjevali. Bili smo ugošćeni kod dviju naših obitelji. Ivan Vidović mi je rekao: “Spreman sam odmah prodati kuću i vratiti se u svoju Hercegovinu, Hrvatsku”. Blago Škarica je darova kip Gospe Fatimske. Mnogi su se zauzeli za pomoć Domovini. Nakon sv. mise blagoslovio sam pred crkvom sanitetski kombi. Zatim je bio upriličen zajednički susret u župnom domu uz „agape“. Zahvaljujući jednom tvorničaru pun kombi smo natovarili crnom kavom, ukupno 840 kilograma. Bože, blagoslovi sve dobročinitelje i omogući našem narodu da se vrati na svoja ognjišta koja više volimo od svega blaga svijeta. Sutradan su nas bratski ispratili. Neka i ovo bude zapisano kao malo zrno dobrote i ljubavi naše Crkve i dragog hrvatskog naroda. Ponedjeljak, 13. siječnja Vatikan priznao Hrvatsku. Papa usrdno poziva Europu i cijeli svijet da se pridruže njegovu pozivu za okončanjem rata u napaćenoj Hrvatskoj. (...) Međutim, baš toga dana dogodio se nemili prizor u gospićkoj bolnici. Na hodniku, pred vratima sobe gdje se služe sv. mise, ispod križa, nitkovi su vršili veliku nuždu. Zašto i tko je to učinio? Može se samo pretpostaviti. To gnusno djelo učinili su oni kojima smeta i naša Katolička crkva i slobodna Hrvatska. Nerado, ali ipak sam i to zapisao, da se i to zna iz ovoga ratnog vremena. 76

Gospićka bolnica meta napada

Srijeda, 15. siječnja Svjetsko priznanje Hrvatske. Unatoč ratnim strahotama po gotovo cijeloj Hrvatskoj, dočekali smo i dan kada su nas priznale 32 države. Sigurno će doći dan kada će to učiniti i Amerika. Vjerujem da su mnogi iznenađeni tolikim brojem priznanja slobodne, neovisne države Hrvatske. Mi smo radosni, ali nije vrijeme za slavlje. Petak, 17. siječnja Lički Novi. Danas sa mnom blagoslivlja selo pater Ante-Ero Logara, kapucin iz Karlobaga. Ne birajući ulazimo u vjerničke kuće. Eru prati već spomenuti vojnik Ante, a mene musliman Mujo. Ljudi nas rado dočekuju i primaju. Pri susretu razgovori uvijek isti: kad će ovo jednom završiti? U podne sjeo sam malo u kući Mile i Kate Šuper. Oni mi rekoše da su pred njihovom kućom neki govorili kako ne bi crkva bila srušena da se pop nije bavio politikom te “zašto sada pop baza po selu umjesto da ide na frontu”? Kata im je odgovorila: “Pa nije naš pop bio u svim crkvama koje su do sada srušili Srbi. A zašto niste na fronti vi i vaši?“ A ja kažem da se ovi što tako govore nisu vruće napili vode ljubeći ni Crkvu ni Hrvatsku. Mogu oni žaliti za prošlim vremenima, ali povratka nema (...) 77

Subota, 18. siječnja Blagoslov MUP-a i zatvora. Tko je mogao zamisliti prije samo godinu dans da će se blagoslivljati ove ustanove i da će se tu moći služiti sv. misa? Uostalom, ovdje su ostale gotovo sve odgovorne osobe iz staroga režima. Primjernim riječima i samim blagoslovom obred je vršio pater Krsto Hrženjak uz asistenciju p. Ere Logara, popa Mate Pavlića, popa Stipe Zebe i moju. Zatim je uslijedio prijateljski susret sa službenicima i uzvanicima za bogatim stolom. Čak su svakom svećeniku u koverti stavili na dar po 5.000 hrvatskih dinara. Neka se i to znade. Nedjelja, 19. siječnja Široka Kula. Govori Mile Čaćić da u Š. Kuli još žive Ivan i Mara Orešković, Kovači, Mile Nikšić, Čalakan (Srpkinja), Pere NikšićČalakan (neoženjen), Anica, Blaževa Orešković i Mate Nikšić (oženjen sa Srpkinjom). U srpski zatvor su odvedeni i za njih se do sada ništa ne zna: Ive Perković iz Urija, Ante i Anka Orešković-Ojakini, Pere Nikšić i sin mu Jure s Nikšić Brda, Ante Nikšić iz Vukave i Pere Nikšić-Čalakan (neoženjen). Ukupno njih sedam. Perušić. Danas su u jednoj kući u Klenovcu četnici ubili pet hrvatskih gardista. Ivana Čoraka iz Perušića i četvoricu iz Rijeke. Dvojica su teško ranjena. Ponedjeljak, 27. siječnja Već je dva puta navečer bio kod mene M. F. Donio mi je da pročitam tužbu koju su podnijeli Zdenko Bando, zapovjednik vojne policije u Gospiću i Zdenko Ropac, artiljerac u Zboru narodne garde (ZNG), protiv Tihomira Oreškovića44 i Mirka Norca.45 Tužba je naslovljena na glavnu upravu policije u Karlovcu. Šteta što to nisam mogao dati fotokopirati. Sebe prikazuju kao gorljive branitelje, a tuženike kao izdajnike, špijune. Moj je zaključak da je u pitanju borba za položaj, i tu je na djelu naša hrvatska nesloga i zavist. Tihomir Orešković, jedan od najistaknutijih ljudi u obrani Like, 2002. godine osuđen je pred riječkim Županijskom sudom na 15 godina zatvora pod optužnicom da je počinio ratni zločina protiv civilnog stanovništva nedaleko Gospića u jesen 1991. godine. Uvjetno je pušten iz zatvora koncem 2012. godine. 45 Mirko Norac, general Hrvatske vojske bio je u zatvoru od ožujka 2001. do studenoga 2011. Prvo je osuđen na 12 godina pod optužbom da je počinio ratni zločin na području Gospića, a još šest godina dobio je po zapovjednoj odgovornosti za zločine koji su počinjeni u vojnoj operaciji Medački džep (9.-11. rujna 1993.). Vrhovni sud kasnije mu je odredio jedinstvenu kaznu od petnaest godina. Pušten je na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne. 44

Tihomir Orešković i više njegovih suradnika udaljeni su iz Gospića još prije Božića. Zapovjednik vojarne ostao je na svome mjestu. Za ove oklevetane su Gospićani i vojnici skupljali svoje potpise kojih je bilo mnogo. Za njih se zauzeo i naš umirovljeni nadbiskup Josip Pavlišić kod g. predsjednika Franje Tuđmana. Nije mi jasno što je time htio reći M. F., koji je bio svojevremeno nezavisni kandidat za izbore, a naši ga župljani nisu podržali u tome. Sada ne treba nikome ništa vjerovati jer čovjek nikada ne zna tko što hoće. Znam samo to da osobno volim i želim, i u tom smislu pomažem koliko mogu i znam, da stvorimo slobodnu, demokratsku i nezavisnu državu Hrvatsku. Ne bih želio da me bilo tko koristi u druge svrhe (...) Petak, 31. siječnja Išao sam blagoslivljati kuće u Kanižu-Perušić, jer to uporno traže vjernici zbog odsutnosti svoga župnika koji je otišao još početkom rata u Švicarsku, a sada se nalazi u riječkom Sjemeništu iz kojega ide blagoslivljati kuće po Vežici. Iz bolnice sam u perušićki Caritas povezao sestru Mariju Alar, babicu. Srijeda, 5. veljače Franjka Binički iz Urija, koja je sad kod brata u Smilj. Polju 19 kaže: “U ponedjeljak oko 23 sata došli su u Urije gardisti Ivica Nikšić-Iletin, Ivan Bukovac, Iva Ratković i Ivica Lulić, svi iz našega sela. Oni su nas pokupili i preveli - Ivana i Mariju Pavičić s dvoje djece, Bojicu, Nikolu i Mariju Pezelj, Ivu Nikšić, mene, Anku Trnčinovu i Maturu te Maću Bukovac. Četnici nas nisu tukli. Stalno smo morali biti u kućama. Kod mene su bili did Matura i baba Maća. Dane je poginuo 7. listopada 1991. pred kućom. Svaki dan je išao k četnicima u Naselje, ne znam zašto. Kući je donosio sve što mi je trebalo za kuhanje. Toga dana nije mi dao iz kuće. Rekao je: “Stara, odlazi u podrum.” Pili su rakiju iz bocuna pred kućom, a onda sam čula pucanj. Došli su autom i odvezli ga, nisam ga vidjela mrtva. Sutra dođe k meni sin Daninog brata i kaže da je Dane umro od srca i da će biti pokopan u Kruševcu. “Baba, hoćeš ići na sprovod?” A kuda ću, strah me je. Ne znam za Marijana i za naše curice.” Na to kažem Franjki da je Marijan sa stricom Milom i njegovim sinovima u četnicima. Franjka uzvrati: “Bog znade“. Dalje ne htjede ništa reći. Međutim, naši ljudi kažu da su Danu Uzelca, Srbina, zeta Franjke, ubili četnici zato što nije dao paliti hrvatske kuće u Urijama. Jedni pak kažu da Dane nije ubijen, da je to samo priča. Što je konačna istina, vidjet ćemo. 79

Ponedjeljak, 10. veljače Danas su u tijeku pregovori s četnicima u L. Osiku u Djiminoj gostionici. I od toga, po običaju, neće biti ništa. Ponedjeljak, 17. veljače Široka Kula. Reče mi Tihomir Vojvodić da su preko Bihaća u Bedekovčinu iz Kule pobjegli njegov tetak i teta, Mile i Iva Čaćić. Njih je izvukao zet Ilije Kneževića. Inače za Milu Čaćića, zvanog Crni, svojevremeno sam čuo da je minirao našu crkvu u Š. Kuli 1948. god. po naređenju partije. Tek prije 6-7 godina on me je osobno pozvao da mu dođem blagosloviti kuću. To sam činio sve do prošle godine. No, on je bio samo na prvom poslijeratnom blagoslovu, ne i kasnije. Tada sam u kući zatekao susjedu Srpkinju koja je prela. Mile mi je glasno rekao: „Vi ćete uvijek od sada dolaziti amo, jer moja djeca ovdje ne mogu dobiti posla u tvornici koju sam ja gradio. Morali su ići u Švicarsku i tamo se krstiti i vjenčati”. Susjedi je kazao: “A ti, idi sada i to kaži svojima“. Srijeda, 26. veljače Kod kardinala Franje Kuharića. Oko 10 sati posjetio sam školskog kolegu, biskupa Juru Jezerinca.46 Dao mi je krunice za naše vojnike. Pozvao me je kod uzoritog kardinala. Tu smo zatekli gradišćanskog biskupa mons. Stephana Laszla.47 Kardinal ljubazno upita: “Što ima novog u Lici?” Ispričao sam u nekoliko rečenica naše teškoće. On mi na to reče: “Molio sam nadbiskupa Tamaruta48 da mi odredi jednu korizmenu nedjelju jer želim posjetiti naše u Gospiću i Otočcu.” Na to sam uzvratio: “Uzoriti, sada idem radosnije u Liku”. Pozdravili smo se uz njegov blagoslov. Utorak, 3. ožujka Još početkom prošlog mjeseca rekao sam kolegi i dobročinitelju vlč. Wigbertu Strassburgeru da sam u kontaktu s nekim našim emigrantima (g. Krilić i Pavičić), radi nabavke auta ili kombija koji će mi služiti za prijevoz Caritasovih pošiljki i osoba, a na koncu rata za prevoženje materijala za popravak crkve i župnog stana. Wigbert mi je spremno odgovorio: “Alojz, to prepusti meni”. Danas je Wigbert došao novim automobilom, fiatom fiorinom, koji je bio pun poklon-paketa za potrebite. Juraj Jezerinac bio je tada pomoćni zagrebački biskup (od 1991.). Službu vojnog ordinarija preuzeo je 18. kolovoza 1997. godine. 47 Stefan Laszlo (1913. - 1995.), bio je tada umirovljeni biskup biskupije Željezno (Eisenstadt) u Austriji. 48 Anton Tamarut (1932.-2000.), riječko-senjski nadbiskup i metropolit 46

S njim su došli Wigbertov đakon i učiteljica Ana Wenzel. Auto je stigao posredstvom Caritasa da ne moram platiti carinu i druge pristojbe koje nisu male. Bratska im hvala! Wigbert je snimio crkvu u Ličkom Novom, Gospiću, Bilaju, Ribniku i Ličkom Osiku, kao i puno oštećenih kuća po selima i u gradu. Sve je snimio i na videovrpce da bi se moglo usporediti kako je to izgledalo prije i sada u ratu. Wigbert me tješi da će nam pomoći obnoviti Osik i crkvu. Više puta su mi prijatelji iz Austrije rekli da Hrvatsku smatraju svojom drugom domovinom. Godinama se znamo. Wigbert je crkvi u Osiku 1982. godine darovao kip Gospe Fatimske.

Vlč. Drago Babić (lijevo), učiteljica Hanna Wenzel (stoji) i vlč. Wigbert Strassburger u “sobičku” popa Alojza, dijelu hodnika gospićke bolnice koji je vlč. Kukec, izbjeglica iz osičke župe, koristio kao privremeno boravište 81

Četvrtak, 5. ožujka Ribnik. Već su po drugi put četnici iz Medaka oštetili crkvu. Sreća, nisu je zapalili. Možda se ipak nekako sačuvaju tri lijepa velika zvona. Subota, 7. ožujka Dolazak nadbiskupa Antona Tamaruta u vojarnu Gospić. Vojni kapelan vlč. Stipe Zeba pripremio je četvoricu vojnika za sv. krštenje i osmoricu za sv. krizmu. Nadbiskup se rado odazvao pozivu. (...) U vojnoj kapeli bogoslužje je predvodio nadbiskup, a uz njega koncelebriraju tajnik, Stipe Zeba, Marko Cvitković, Pero Zeba i ja. Uz naše katekumene prisutno je uz vojnike i nešto civila. Nadbiskupa pozdravljaju zapovjednik vojarne gosp. Mirko Norac, Anton Rački, Šime Vučkov i dr. Sveto bogoslužje zbornim pjevanjem uveličava zbor s Trsata koji je doveo i ovdje koncelebrirao vlč. g. Dinko Popović, župnik s Vežice. Nadbiskup je održao lijepu i sadržajnu propovijed o svetim sakramentima i našem življenju po njima. To je bio zaista vedar trenutak u ovom ratnom vihoru. Nakon sv. mise upriličen je objed u vojnom blagovalištu zajedno s vojnicima i njihovim zapovjednicima. Pravi vojnički. Radosno i veselo. (...) Pošli smo zatim u Perušić, Klanac i u Bilaj. Dopratili smo nadbiskupa do bolnice, pozdravili ga i zahvalili mu na dolasku. Ponedjeljak, 9. ožujka Oko 14 sati u bolnicu je dovezena Marija Nikšić r. Gagulić, Kuljanka, koju sam već prekrižio kao ubijenu još 13.rujna prošle godine. Međutim, ona je ostala živa jer je uspjela stići do svoje braće Mile i Dane Gagulića u Čukovcu. Ona je katolkinja iako je iz mješovitog braka. Takav je tada bio običaj - muška djeca na očevu vjeru, a ženska na stranu majke. Eto, braća su je spasila i do sada zadržala te zatražila da je izruče našima kako bi mogla poći svome sinu u Zagreb. Dok sam ulazio u bolnicu, ona me opazi i poviče: “Gospodine!“ Obazrem se i spazim nju. U razgovoru ništa ne mogu od nje doznati. Braća joj sigurno nisu rekla što se sve odigralo u Kuli. Samo plače kad se prisjeti da joj je izgorjelo blago u štali i da su sigurno ubili Anu Markovu, jetrvu. (...) Prevezao sam je u karlobaški hotel da ju unuk Božo, naš gardist, otprati svome ocu, odnosno njezinome sinu Ivanu u Zagreb. Četvrtak, 12. ožujka Vjeronauk u Mušaluku. Pošao sam na razgovor s učiteljima u Mušaluku, koji su ovih dana počeli držati nastavu. Susreo sam gospodina Marka Kovačevića, učitelja iz Gospića, ravnatelja škole. On mi kaže kako će 82

Učitelji prognaničke škole u Mušaluku (slijeva): ravnatelj Marko Kovačević, Marica Matić, vlč. Alojzije Kukec, Marija Kovačević

zbog kratkoga roka biti teško u nepuna četiri mjeseca proći gradivo predviđeno za cijelu školsku godinu. Pa sada još i vjeronauk? On traži da priložim potvrdu roditelja koji žele da im djeca uče vjeronauk. Na to sam rekao da poznajem i roditelje i njihovu djecu, koju sam krstio. Nastojao sam mu objasniti što je to sloboda u pohađanju crkve i sada vjeronauka u školama. Ne može više manjina usmjeravati većinu. Crkva neće nikoga siliti. Sve u svemu, ispostavilo se da je samo jedan roditelj bio protiv toga da mu sin ide na vjeronauk. (...) Rekao sam da ćemo uvijek biti dobri prijatelji i odgojitelji naše mladeži prema našem životnom pozivu, bez politike. To je naše poslanje. Uvjeren sam da je bio zadovoljan te smo se radosno rastali. Vjeronauk održavam četvrtkom za obje školske smjene. Na žalost, zbog učestalog bombardiranja ponekad po cijeli tjedan nema nastave.49 Većina djece nedjeljom dolazi na sv. misu, koju služim u 11 sati također u mušalučkoj školi. Škola u progonstvu u Mušaluku djelovala je do 1997. godine. Nastava se održavala u dvije smijene samo u jednoj učionici, dok su veći dio školske zgrade zauzimale postrojbe Hrvatske vojske. Osam učitelja je davalo poduku pedesetorici učenika i učenica. Pučka škola u Mušaluku, osnovana je 1929. godine, a školska zgrada podignuta 1932. na zemljištu koje je darovao pop Fran Binički (1875.-1945.), svećenik i književnik. Od 1997. škola ponovno radi u zgradi u Novom Ličkom Osiku, a od 2003. u svome nazivu sadržava ime dr. Franje Tuđmana. 49

Vlč. Alojzije Kukec na satu vjeronauka. Jedina prognanička škola u Lici pobudila je zanimanje novinara 84

Utorak, 17. ožujka Dečki iz Drežnika u kninskom zatvoru. Već po drugi put došla su u gospićku bolnicu na pregled dva momka koja su bila zatočena u kninskom zatvoru od 22. studenoga 1991. do 28. veljače o.g. Dođu oni i k meni, jer im se nije svidio razgovor s psihijatrom. Naravno, strpljivo ih i rado saslušam kao i tolike druge. Oni mi ispripovijedaše što su podnosili od ruku četnika sve do oslobođenja putem razmjene. Ovdje ću opisati njihova sjećanja i bolne uspomene jer su osjetili na svojoj koži srbočetničku “dobrotu“. Dečki su Milan Conjar, r. 1961. u selu Smoljanac, župa Drežnik te Božo Marković, r. 1971. iz istog sela. Božo ima majku, brata i dvije sestre, a Mile Conjar majku i sestru. Sada su smješteni u hotelu u Karlobagu. Oni su s drugim mještanima držali straže u svome selu jer su se bojali četnika. Tako je bilo i po drugim mjestima po Kordunu. Govore da je slabo pristizalo naoružanje koje su im stalno obećavali. Po njihovom mišljenju neki su pojedinci, izdajice, krivi što je olako pao cijeli Kordun. Doslovce kaže Conjar: “Mi se nismo mogli oduprijeti tenkovima i izdaji. Odveli su nas u Korenicu. Tu su nas tukli i mučili nemilosrdno. Evo, vidite što su pronašli doktori. (Marković ima slomljena rebra, a Conjar i rebra i frakturu lubanje). Hrana nije bila nikakva. Samo su govorili da će nas Tuđman nahraniti. Batine su bile neizdržive. Tukli su nas i po spolnim organima. Na nama su se iživljavali. Grozno. U Korenici smo zatekli i Danu Krizmanića, starog oko 70. god, iz Selišta. Njega su jako mučili. Iz Korenice smo nakon 20 dana prebačeni u Knin, gdje nam je bilo puno bolje. Morali smo po studeni raditi, a i batine smo rjeđe dobivali. U kninskom zatvoru je umro Ive Hodak rodom iz Čatrnje, star oko 60 godina. Njega su jako mučili, na čelu i na prsima urezivali su mu slovo “U“ i srpski “CCCC“. Marko Salopek iz Rakovice tamo je potpuno obolio na živce, jede odjeću sa sebe. Mi preživjeli, razmijenjeni smo 2. studenoga. Slunj i Kordun ne bi pali da nisu zatajili B. i P. iz Slunja, koji nisu nabavili potrebnu municiju“. Žalosno je gledati te mlade ljude, invalide, koji mi pokazuju kninska sudska rješenja. Prvo, rješenje za pritvor nosi datum tek 13. siječnja 1992., a drugo 15. siječnja 1992. Istražni sudac je Đuro Pavlica, “ugroženi” Srbin iz Gospića. Oba rješenja imaju originalni kninski pečat. (...) “Istražni postupak” je proveden za jedanaestoricu. 85

Toni Toth

Četvrtak, 19. ožujka Josipovo. Najvjerojatnije da je ovo prva godine bez svete mise otkako je crkva u L. Osiku sagrađena. Zasluga je to srbočetnika! Neka im to bude na čast. Unatoč strahu, odlučio sam služiti sv. misu u crkvi sv. Duha u Mušaluku, gdje se okupilo oko 90 duša s djecom. Prije sv. mise, vlč. Stipe Zeba i ja ispovijedali smo 26 župljana. Propovijed je održao vlč. Zeba. Govorio je o sv. Josipu, zaštitniku muževa i naše domovine (...) Dan je bio miran, proljetno ugodan, ali strah je bio prisutan. Subota, 21. ožujka Od 20.45 do 2 sata u noći na Gospić i okolicu palo je više od 300 četničkih granata. Uništeno je više kuća. Sreća Božja, nema mrtvih i ranjenih. Koliko je već do sada palo granata na ovaj gospićki kraj neizbrojivo je. Da je svaka pedeseta granata odnijela po jedan hrvatski život, više nas ne bi bilo. Bog nas čuva i sigurno prati, kao i Bl. Gospa i sv. Josip. Svako vjerničko srce usrdno moli s pjesnikom: “Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne prestani sjati!”50 Gluha nedjelja51, 5. travnja Kardinal Franjo Kuharić i naš nadbiskup Anton Tamarut u Gospiću. Ovaj posjet želio je sam kardinal. O datumu sam doznao od gospodina dr. Šime Vučkova prošli ponedjeljak, kada mi je pokazao već dogovoreni program. Dr. Vučkov i nadbiskup Tamarut složili su program - prije podne su u Otočcu, a poslije podne, u 14 sati u Gospiću. Meni je prepušteno da obavijestim gospićkog župnika i susjedne župnike. (...) Prisutno je više vojnika nego civila, oko 300. Oko 15.45 sati stigli su kardinal i naš nadbiskup u pratnji tajnika. Prisutni su povjerenik hrvatske vlade dr. Šime Vučkov, zapovjednik vojne oblasti g. Anton Rački i drugi. Od svećenika tu su župnik, Josip Kapš, Stipe Zeba, Drago Babić, p. Ilija Borak i ja. Kasnije stiže perušićki župnik Josip Mustač. Tu su predstavnici općine i vojarne. Dan je hladan i oblačan. Bogoslužje u crkvi. Redaju se pozdravni govori. Pop Mate Pavlić iznosi stradanje Gospića. Mićo Fajdić, umjesto spriječenoga gradonačelnika, drži pozdravni govor, kratak i jasan. Veterinar Ante Rukavina pjesnički opisuje Liku i kardinalovu ljubav prema planinarenju te predaje gostima ličke kape i svoju knjigu. Dr. Šime Vučkov govori jasno, vjernički, narodnosno Stihovi Jeronima Kornera, hrvatskog svećenika i pjesnika (1909.-1976.). Unutar korizme ima 6 nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha (Glušna), a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica. 50 51

i vojnički. Govor je popraćen burnim pljeskom. Kardinalu predaje za tu prigodu pripremljenu knjigu Spomenicu, u koju se vlastoručno potpisuju kardinal i naš nadbiskup. Spomenica ostaje u župskom arhivu. Izvanredno.. Kardinal kratko uzvraća na pozdrave i započinje sv. misu. U propovijedi naglašava kršćanski smisao praštanja... Očinska i pastirska riječ, koja hrabri i potiče na život. Govorio je o Betlehemskom svjetlu koje je preneseno iz Austrije u Sloveniju, a naše saborsko poslanstvo ga je preuzelo i donijelo u našu Hrvatsku. To svjetlo svijetli 13 stoljeća u Hrvata. Poslije mise slijedio je obilazak Vojarne i gospićke bolnice. U bolničkoj kapeli kardinal je govorio o ljubavi prema bolesniku i posebno je istaknuo o rađanje i njegovanje života. Nakon kratke zakuske, gosti su se uputili u Rijeku. Utorak, 7. travnja Amerika priznaje Hrvatsku. Dosta kasno - sigurno će biti časno, kako bi rekao naš narod. Od toga puno očekujemo. Uz Hrvatsku, Bush priznaje i Bosnu i Sloveniju.

Riječko-senjski nadbiskup u miru Josip Pavlišić, pop Alojzije Kukec i časna sestra Terezija Sabo

Goran Moravček

Subota, 11. travnja Žao mi je što nadbiskup Tamarut nije pozvao umirovljenog nadbiskupa Josipa Pavlišića prošle nedjelje u Gospić. Dobrotom gosp. dr. Šime Vučkova danas je gospićku bolnicu, gdje je odslužio sv. misu, posjetio naš vrijedni i neumorni nadbiskup Pavlišić. Obišao je Gospić, Lički Osik i Bilaj. Istog prijepodneva došli su obići naše ličke ruševine vlč. Mile Petić i dr. Mile Bogović, kojima se pridružilo nekoliko talijanskih novinara. Od jednog misionarskog suradnika je nadbiskup Pavlišić primio novčani dar za popravak osičke crkve. To je prvi dar. Darovatelj je obećao da će opet pomoći, jer se radi o crkvi sv. Josipa. Cvjetnica, 12. travnja Lički Novi. Od početka rata do danas u L. Novom nije bila održana sv. misa zbog čestoga granatiranja i nedostatka prostora. Tek smo sada dobili jednu nedovršenu prostoriju u školi. Sv. misa odslužena je ispred kapelice Dobrog Pastira u 16 sati. Okupilo se desetak gardista i oko 60 župljana. Obavili smo obred Cvjetnice. Za vrijeme sv. mise u automobilu je ispovijedao p. Ero-Ante Logara, kapucin, a u svome kombiju vlč. Stipe Zeba. Ispovjeđene su 22 osobe. Bio je to zanimljiv i ganutljiv prizor.

Bilaj, špilja sv. Stjepana u kojoj su slavljene sv. mise tijekom Domovinskog rata

Ponedjeljak, 13. travnja Bilaj. Danas sam bio u Bilaju obaviti korizmenu ispovijed za župljane i vojsku. Međutim, dan protječe nemirno. Često se čuju granate. Vojska radi svoj posao, a ono malo mještana je prestrašeno. Ispovijed i sv. misa bili su zakazani u kući Jose i Jele Popravak u 15 sati. Došlo je samo osam žena iz susjedstva. Pri kraju sv. mise pale su u blizini dvije granate. Gospić. U Žabici je u svome dvorištu poginuo mladić Drago Asić igrajući se tromblonom. Veliki utorak, 14. travnja Od 21.30 sata do jedan iza ponoći četnici tuku Gospić. Sreća Božja, nema žrtava, osim oštećenja kuća. Izgorjela je trgovina Boje i lakovi kod već oštećene Robne kuće. Što ne postignu četničke granate, često se dogodi, kao noćas, da naši nastradaju u prometu zbog neopreza i alkohola. Teže su ozlijeđena šestorica vojnika, od kojih su trojica prevezena u Rijeku. Veliki četvrtak, 16. travnja Izrael je danas priznao Hrvatsku. Ovo smatram posebnim znakom jer se dogodilo baš danas. Predsjednik, g. Tuđman upućuje uskrsnu čestitku Sv. Ocu i hrvatskom vjernom puku. Istinito i povijesno govori: “Zapaljena uskrsna svijeća na svetom hrvatskom tlu prije 13 stoljeća, svijetlit će uvijek”. L. Osik. Mladići Zalović, Čelik i Mario Zrnac nagazili su na minu. Prva dvojica su teže, a treći je lakše ranjen. Bosna i Hercegovina. Još od početka mjeseca bukti rat u Bosni. (...) Tu se stacionirala jugovojska iz Slovenije i Hrvatske. Naši Hrvati, braneći Hrvatsku i poučeni ovdašnjim iskustvom, puno su spremniji od muslimana i Izetbegovića. Krvavo je, ali neće se ostvariti velikosrpski san. Sigurno će Srbi biti poniženi. (...) Veliki petak, 17. travnja U Ribniku Kosinjanin i Rječanin nagazili na minu. Nisu u životnoj opasnosti. Mušaluk, škola. Korizmena ispovijed i bogoslužje Velikog petka. Vlč. Stipe Zeba i ja ispovjedili smo 42 od prisutnih 80 vjernika. Po Velikom petku hrvatskog naroda, usrdno molimo i nadamo se da će svanuti naše uskrsnuće. Gospodine Isuse, uskori taj dan mome narodu! 91

Velika subota, 18. travnja U 17 sati održao sam skraćeni obred Velike subote i sv. misu ispred kapelice Dobrog Pastira u Ličkom Novom. Službi je prisustvovalo oko 70 vjernika, vojnika i župljana. Na koncu je obavljen blagoslov hrane. Lički Osik. Isto sam ponovio u Mušaluku u 20 sati. Bogoslužju je prisustvovalo oko 130 župljana. Noćas od 24 do 1.45 sati padaju granate po Gospiću. Četnici nas podsjećaju na Uskrs. Uskrs, 19. travnja Dan je veoma lijep i vedar, prividno miran. Uspješno sam odslužio sv. mise kod kojih je bilo, za ove okolnosti, zaista dosta vjernika na svim mjestima - u kapeli bolnice, Mušaluku i Ličkom Novom. Međutim, po završetku sv. mise u L. Novom, nešto poslije 17 sati, počele su padati granate najprije na L. Osik, a potom i po cijelom Gospiću. Tek sam autom došao do Podoštre, gdje sam na raskrižju stao zajedno s preplašenim susjedima. Stajali smo i gledali bespomoćno kako se diže dim u Gospiću nakon svake pale granate. Stojimo nijemi, zabrinuti i zaplakani. Iz Gospića ljudi bježe autima. (...) Uputio sam se fratrima u Karlobag koji su me rado i bratski ponovo primili. (...) Premda zabrinut, u društvu fratara imao sam uskrsnu večeru i bratsko razumijevanje. Bogu hvala! Četvrtak, 23. travnja Podlapača. Danas je dan sv. Jurja, blagdan zaštitnika župe. Bog jedini znade kako je našim ljudima u okupiranjoj Podlapači? O njima tek povremeno nešto saznam. Tako mi danas reče policajac Tomislav Javor, a on je to čuo telefonom od ženinog brata (Zdravka Čorka iz pošte u Bunića) da su mu četnici ubili oca Milana Čoraka u kući 26. ožujka. o.g. (...) On kaže da su četnici iz Jagodnje pretukli Nikolu Perkovića i Josu Pauna. Crkva je iznutra razbijena, a ono malo inventara je spaljeno te je djelomično oštećen krov. Srijeda, 6. svibnja Ribnik. Poginuo je 20-godišnji Oštranac Marin Mataija od snajpera na položaju. Stanovao je u Kaniži u Gospiću. Gospić. Poginula je Milica Kalanj, Srpkinja, u svome stanu. Njezina kći ostala je neozlijeđena. (...) Miličin muž, porotni sudac u Udbini, koji je sudio i presudio tolikim tamošnjim Hrvatima, izvršio je samoubojstvo vješanjem prije dvije godine. 92

Subota, 9. svibnja i nedjelja, 10. svibnja Krštenje u Zagrebu. Ovaj tjedan sam u Zagrebu kod preč. Ivana Vragovića. Posjetio sam više izbjeglih župljana. U subotu sam prisustvovao krštenju malog Zdeslava Petra Begović-Znidarčića, sina odvjetnice Zvjezdane,koja je toliko puta zastupala osičku crkvu i mene, zajedno sa svojim vrijednim ocem dr. Lavom Znidarčićem, poznatim odvjetnikom katoličke i hrvatske orijentacije. Sv. misi i krštenju prisustvovali su brojni prijatelji. Bilo je veoma lijepo. Mali je šesto dijete roditelja. Jednako tako bilo je i u nedjelju veoma lijepo u velikom društvu prijatelja i dobročinitelja pri krštenju malog DomagojaMarjana Puškarića u bazilici Srca Isusova. Mali je peto dijete roditelja Zvonimira i Teje, r. Murković, kojemu sam s ljubavlju bio kum. Krstitelj je bio pater Bonaventura Duda, OFM. Neka rastu u dobi i mudrosti, da postanu katolički vrsni svećenici. Lički Osik, nedjelja. Od granate je teže ranjen Jure Potnar iz Mušaluka.

Ploča postavljena na pročelje osičke župne crkve u čast popa Marka Mesića, koji je Liku oslobađao od Turaka, stradala je od granate ispaljene s položaja u Novom Ličkom Osiku ili “Teslingradu”, kako su naselje nazivali pobunjeni Srbi.

Utorak, 12. svibnja Od Uskrsa do danas u Bilaju i Ribniku ranjeno je 25 naših gardista. Samo u današnjem napadu u Bilaju su ranjena petorica vojnika, srećom lakše. U isto vrijeme odvijali su se napadi na Gospić, Lički Osik i Perušić. Četnički napad je počeo u 17.45 sati. U Osiku je dvjema granatama oštećeno pročelje crkve. Jedna je granata oštetila ploču popa Marka Mesića. U Perušiću je manje oštećena kapela sv. Roka. Srijeda, 13. svibnja Dan Gospe Fatimske. Budući da je naš kip Gospe Fatimske smješten u crkvi u Jablancu, preporučio sam župljanima koji imaju auto da pođemo tamo na prijepodnevnu misu. Međutim, većina župljana koji imaju auto su vojnici. Zakazao sam također sv. misu u Mušaluku u 18 sati. U Jablanac su pošli Pere i Anka Nikšić, Franjka Binički, Franjo Klobučar i Antica Pirić. Misu je predvodio i propovijed održao župnik vlč. Drago Babić, a ja sam koncelebrirao. Kod sv. mise je bilo oko 40 prisutnih vjernika. Navečer u Mušaluku se sakupilo također oko 40 duša s djecom. Sve u svemu ipak smo posvetili taj dan Bijeloj Gospi, moleći Njezinu zaštitu. Hoće li sljedeći dan Gospe Fatimske biti slavljen u Osiku? Kad se stvore okolnosti, prenijet ćemo naš kip u osičku, sada spaljenu crkvu, što bude više moguće svečanije. Lički Osik. Snajperist je ranio u desnu nogu Josu Delača koji je prošle godine svojom nepažnjom ostao bez ruke. Papin nuncij Giulio Einaudi u Zagrebu. Jučer i danas je nuncij bio u posjetu kod g. Predsjednika, a večeras u 18 sati služit će sv. misu u zagrebačkoj katedrali. Zasigurno je sve ovo povezano s danom Gospe Fatimske. Gospodine Bože, učini moju domovinu blagoslovljenom, da Papin nuncij i svi stanovnici Hrvatske budu spokojni i sretni, vijekom zahvaljujući Tebi po zagovoru Blažene Gospe i sv. Josipa. Hvala Papi na svemu što jer učinio za moju dragu Hrvatsku. U Gospiću - bolnica, 27. svibnja 1991. pop Alojzije Kukec, župnik

PETI DIO

OD SREDINE SVIBNJA DO KRAJA 1992. GODINE

Od 13. svibnja do kraja 1992. godine Kronološki zapisi rata - nastavak. Već u samom naslovu kažem da su ovo pribilješke, bez opširnih opisa dnevnih događaja, koji će biti zasigurno opisani od mjerodavnih, pogotovo kada se radi o “većim“ slučajevima. Petak, 22. svibnja Zadar razaraju četnici već tri dana. Što će biti, Bog zna. Prisjećam se pjesme: “Grad za gradom ljuto strada, mirna sela mori strah. Smrt i pustoš svuda vlada, plačuć’ padamo u prah. Dom nam čuvaj, Božja Mati, i sinova naših cvijet. Tvojom molbom nek se vrati Božji mir na cijeli svijet“. Kuba kao 76. država priznaje Hrvatsku. UN - Hrvatska, Slovenija i Bosna primljene u Ujedinjene narode. To je kruna hrvatskih težnji za slobodnom domovinom. Američki predsjednik Bush kaže: “Nećemo dati nagradu za agresiju Srbije na okupiranim područima“. Tuđman je održao povijesni govor u UN-u. Nedjelja, 24. svibnja Na Jelačićevom trgu Zagrepčani dočekaše Predsjednika koji se vraća iz SAD-a. Predsjednik oduševljeno govori okupljenim građanima kako je posljednji čas da se Srbi opamete, da ne ruše priznatu Hrvatsku. Mogu ovdje živjeti ili otići tamo gdje će im biti bolje. “Oni koji su okrvavili ruke odgovarat će, jer ratni zločini ne zastarijevaju”. Ponedjeljak, 25. svibnja U Oštri se ranio hrvatski vojnik Marijan Čorak iz Ostravice dok je čistio skladište. U jednoj kutiji je zaostao upaljač koji je u vatri eksplodirao i Marijanu ozlijedio ruku. 95

Bilaj, 29. svibnja 1992.

Srijeda, 27. svibnja Bilaj. Dvojica naših vojnika nagazila su na minu. Ozlijeđeni su, ali nisu u životnoj opasnosti. Mušaluk. Bože, zar se i ovo moralo dogoditi? Vraćajući se s Like, s pucanja na ribe, Branko Lisac se omakne i rani nehotice Mila Biljana u desno koljeno. Noga mu je spašena, ali će ostati invalid. Četvrtak, 28. svibnja Spasovo. Sv. mise služio sam u bolnici, te prisustvovao misi i ispovijedao u vojarni i u Mušaluku. Poslije podne nije bilo sv. mise u L. Novom, jer su padale granate. 96

Petak, 29. svibnja Posjet predstavnika Plive vojarni u Bilaju. Članovi dobrotvornog društva Pliva predvođeni gosp. Antom Petrićem donijeli su lijekove, sredstva za osobnu higijenu... Nisu zaboravili ni naše borce na prvoj liniji u Bilaju, koje su pohodili i darovali im janje. Tu se našla i saborska zastupnica gđa Gordana Turić, čije je sin pao na braniku naše domovine prošlo ljeto. Premda se danas prilično puškara, pošli smo u Bilaj. Slikali smo se na tenku. Objedovali smo u vojarni. Svi su puni dojmova, i jednako tako puni dobre volje pomoći, svatko na svoj način, do konačne pobjede. Veoma mi je bilo drago susresti se s toliko dobrih i suosjećajnih ljudi iz našega Zagreba. Poslije podne je uslijedio srdačan i bratski rastanak. Radio oglašava Predsjednikovu čestitku za sutrašnji Dan hrvatske državnosti. Od 19.20 do 22 sata palo je oko 200 granata na Perušić, Bilaj, Gospić i Lički Osik. U Kosinjskoj ulici ranjen je Milo Grgurić, a u Mušaluku oštećena kuća Puntara i Cicibana. Subota, 30. svibnja Dan hrvatske državnosti. U gospićkoj vojarni sv. misu predvodi p. Krsto Hrženjak, kapucin. Koncelebriramo pop Stipe Zeba i ja. Puna je dvorana vojnika. Na kraju sv. mise izgovorio sam nekoliko prijateljskih riječi vojnicima u narodnom duhu. Premda kroz suzne oči, ipak možemo biti radosna djeca Božja i djeca naše drage Domovine. U Mušaluku sam redovito služio blagdansku misu za Domovinu kojoj su prisustvovali brojni vjernici. “Pro populo croatico”. Perušić. Nažalost, danas su ranjene jedna djevojčica i žena. Četvrtak, 4. lipnja U bolnicu je danas primljeno desetak ozlijeđenih u prometu. Uzrok nesrećama je alkohol. U Čitluku trojica naših gardista namjeravala su skinuti srpsku zastavu postavljenu na neko stablo. Četnici su se bili udaljili od svoga bunkera i zastave. Gardisti su došli i skinuli zastavu, u bunkeru pokupili nešto cigareta “drave” i konzerve, a slamu zapalili. Kad su četnici vidjeli dim iz svoga bunkera, otvorili su vatru. U bijegu je jedan naš stao na minu i lakše je ozlijeđen. U bolnici je bio sav sretan što je uspio doći sa srpskom zastavom koju sada drži kao trofej. Slikali smo se pred tom krpom. 97

Lički Osik. Na križanju izgori kuća Popovine, a Mile Zrnić prebije i bocom unakazi Ivu Pavletića-Cukinog iz Vukšića, koji dospije u bolnicu. “Škiljo” Zrnić je dospio u zatvor. Subota, 6. lipnja Oko tri sata demolirana je kuća gradonačelnika Dražena Jurkovića. Danas o tome kolaju razne priče. (...) Nedjelja, 7. lipnja Duhovi. Danas sam služio tri sv. mise. U bolničkoj kapeli prisustvovalo je 11 vjernika. U Mušaluku je misu predvodio i propovijed održao vlč. Stipe Zeba, a ja sam koncelebrirao. Prisutno je bilo oko 100 vjernika. Sv. sakrament primi 21 vjernik. U Ličkom Novom na sv. misi samo 18 duša. Subota, 13. lipnja Blagdan sv. Ante Padovanskog. Na sv. misi u bolničkoj kapeli vjenčao sam gardistu rodom iz Drežnika u prisutnosti njegovih kolega i nekoliko domaćih vjernika: Špoljarić-Gačanin. Poldanju sv. misu u L. Novom služi vlč. Stipe Zeba te drži propovijed. Ispovijedali smo 22 osobe. Sv. misi u mušalučkoj školi prisustvovalo oko 70 duša. Nakon sv. mise pohodili smo ruševine naše crkve gdje sam zatekao sinove g. Drage Basarića iz Gospića koji je promijenio prezime u Brkljačić. Oni su donijeli bijelo platno, svijeće i puno lijepog cvijeća. To su postavili na ruševnu menzu glavnoga oltara gdje su se služile tolike sv. mise kroz povijest ove crkve. Molili smo i plakali. “Gospodine, neprijatelj opustoši svetišta tvoja”. Stipe i ja bili smo na objedu kod tete Ike Suzak u Oštri. U školi me je posjetio jedan gospodin iz Plive koji je bio u posjetu vojarni 20. svibnja i poklonio mi potrepštine za vojsku, a meni osobno uokvirenu sliku kardinala Stepinca. Budući da ne znam što će preživjeti ovaj rat, zbog plemenitosti darovatelja zapisujem posvetu: Dobrotvorno društvo Pliva Zagreb. Hrvatska. “Ništa tražiti, ništa odbiti“ (Kardinal A. Stepinac). “Časnom popu Alojziju Kukecu! Na zgarištu ličkih crkava, služeći sv. misu kao i vaš prethodnik pop Marko Mesić žurite slobodi i cjelovitosti Lijepe naše. S ljubavlju i štovanjem s Vama su Vaši iz Dobrotvornog društva Pliva: Ante Petrić, mr. med. znanosti, predsjednik, Martin Pastuović, mr. med. kem. znanosti, dopredsjednik, Nedjeljko Kujundžić, dr. kem. znanosti, član Nadzornog odbora, zastupnik u Hrvatskom saboru i tvorac hrvatskog baruta, Tomislav Jager, dipl. ek. koordinator, dobročinitelj za Liku. U Zagrebu, na sv. Ante, 13.06.1992. 98

P. S. Originalna slika s ljubavlju je poklonjena vašem dobrom znancu i kumu našega Društva preuzv. gosp. Jurju Jezerincu“. Večeras slušam radio, naši dobro napreduju u Bosni i Hercegovini. Ovdje kod nas kao da je na snazi primirje. Slobodno se krećemo, ali strah je uvijek prisutan, kao i oprez. Hoće li to dulje potrajati, hoće li se što putem pregovora postići, teško je reći. No, dobro je jer i u tom predahu i naša strana jača u nabavci oružja i u pripremama. Što dragi Bog dade! Subota, 20. lipnja Jučer u 18 sati došao je dr. Šime Vučkov iz Rijeke, a s njim naš umirovljeni nadbiskup Pavlišić. Tu su prenoćili. Danas prije podne nadbiskup i ja posjetili smo UNPROFOR u Gospiću. Srdačno su nas primili. Prisutni su bili: Šveđan, Čeh, Poljak, Jordanac i Francuz. Upravo su čekali posjet iz Knina. Sporazumijevali smo se na njemačkom jeziku. Nadbiskup je govorio ukratko o povijesti udbinskog dekanata prije Drugog svjetskog rata i poslije. Uništen je jedan narod u vlastitoj domovini u osam župa udbinskog dekanata. Govorio je o Lovincu i okolici. Šveđanin je sve bilježio. Nadbiskup pita mogu li nam pomoći kako bismo mogli popraviti krov na plovaniji u L. Osiku? Odgovor ili su da oni to ne mogu jamčiti. Zatim nadbiskup pita za naše ljude u Podlapači. Šveđanin kaže da ne smije direktno pitati niti kome reći da se nadbiskup zanima stanje u Podlapači, jer će tim ljudima biti još gore. Nadbiskup zavapi: “Gospode Bože, ja nisam došao pogoršavati stanje, nego moliti vas koji ste amo za to poslani, da pomognete mojem ispaćenom narodu. Za ljubav Božju, učinite nešto dobra za te dobre ljude”. Šveđanin samilosno gleda i sluša te veli da će pitati svoje kolege. Nadbiskup je svakog pojedinog pozdravio s nekoliko riječi. Rastali smo se zamišljeni. Za potrebe škole dobio sam tri veća raspela koja je danas blagoslovio nadbiskup Pavlišić. Nedjelja, 21. lipnja Služio sam sv. mise u bolnici, u mušalučkoj školi i Ličkom Novom. Na sve tri sv. mise bilo je oko 100 vjernika. Za moj imendan došao je vlč. Drago Babić, župnik iz Jablanca te s njim prof. Richard Weber, Nijemac. Tu su i prenoćili. Kasnije navečer došli su prof. Nikica Bičanić, Mićo Golac i Marijan Brkljačić. Ugodno smo razgovarali o svemu. 99

100

Župna crkva sv. Josipa u Ličkom Osiku

Ponedjeljak, 22. lipnja Moji gosti i ja posjetili smo Lički Osik gdje već po ne znam koji put gledam zidine plača. Susreli smo se s Ninom Nikšićem i Nikicom Šušićem-Tutom. Nino mi je predao dvije kutijice s “moćima” svetaca što ih je izvadio iz oštećenih oltarnih kamena u stradaloj osičkoj crkvi. Kutijice su bile u dobrom stanju.Otvorio sam jednu, mala kost sveca bila je dobro sačuvana. Nedjelja, 28. lipnja Krštenje i prva sv. pričesti u Mušaluku, u školi. Danas sam krstio osmero predškolske i školske djece. K stolu Gospodnjem priveo sam ukupno njih devetnaestero. U školi sam držao vjeronauk kao pripravu za primanje sakramenata. Bilo je zanimljivo i učiteljima i djeci, a i meni, susretati se u školi, u kojoj su se prije susretali u drukčijim ulogama. Sve se lijepo uhodalo, ali šteta što učitelji nisu bili na ovoj svečanosti, nisu navikli. Ubuduće će sigurno biti bolje. Četvrtak, 2. srpnja Danas oko 8 sati k meni u bolnicu došao je vlč. Marko Cvitković, župnik u Klancu. Nije me pitao kako mi je i kako uspijevam služiti sv. mise na tri mjesta, samo je rekao da ide na liječenje i odmor te jednostavno zapovjedio: “Ja odlazim, ako hoćete idite u moje župe u nedjelju služiti sv. mise, ako ne, ja ću im kazati da nećete.“ Prekinem ga i obećam da hoću. Marko se nasmijao i rekao: “Znao sam ja da hoćete.” E pa, Marko, neka ti je sa srećom - i odmor i liječenje. To je potrajalo punih šest nedjelja. Nadbiskup i ja molili smo za ispomoć kapucine u Karlobagu. Tako smo kapucin i ja nedjeljom obavljali mise na 6 mjesta. Bilo je malo teže, ali prošlo je jako dobro (...) Nedjelja, 5. srpnja Da bih mogao služiti sve tri sv. mise u Pazarištu, zamolio sam popa Stipu iz Bilaja da u odsutnosti Marka preuzme nedjeljom Klanac, što je Zeba s ljubavlju prihvatio. Ove nedjelje služio sam sv. mise u Gospiću u bolnici, u 11 sati u B. Oštarijama, u 13 sati Donjem Pazarištu, a p. Ilija Borak je služio u Mušaluku, L. Novom i Aleksinici. Toga dana pridružio nam se i vlč. Johannes Regner, veliki naš dobročinitelj iz Graza. Večerali smo zajedno kod kapucina u Karlobagu. Pondjeljak, 6. srpnja Danas sam imao sprovod i sv. misu u Aleksinici. Vozio me Ivica Marković, direktor Transporta. U razgovoru kaže: “U poduzeću je bilo 20 Srba. Dva su ostala, a drugi su otišli u četnike”. (...) 101

102

Prva sveta pričest i krštenja u Mušaluku, 28. lipnja 1992. godine 103

Četvrtak, 9. srpnja Završetak škole i vjeronauka. Doduše, prvu sv. pričest imali smo koncem prošlog mjeseca, ali danas je službeni završetak školske godine koja je počela tek ove godine, ako se dobro sjećam, početkom ožujka. Drukčije se nije moglo, zbog granata je u više navrata prekidana nastava. Djeca i učitelji trudili su se proći osnovno gradivo da djeci ne propadne godina. Slično je bilo i s vjeronaukom. Uglavnom sam na satovima obavljao pripremu za prvu sv. pričest. Bogu hvala, uspješno smo i to obavili. Nadam se da će sljedeća školska godina biti mirnija. Baške Oštarije. Riječani su autobusom putovali iz Gospića kući na odmor. U Oštarijama je jedan vojnik u autobusu ispalio sebi metak u glavu. Kažu da je imao svega 21 godinu. Petak, 10. srpnja Godišnjica služenja moje prve sv. mise. Taj dan ne zaboravljam. Uz svakodnevnu zaokupljenost ratom, radost su mi uveličali moj prijatelj, dobročinitelj vlč. Wigbert Strassburger i njemačka učiteljica Hanna Wenzel. Već treći put ove godine su došli k meni, svaki put su u dva kombija s prikolicama dovezi pomoć za Caritas, bolnicu i potrebite. Ovaj puta su sami dijelili pomoć. Sutradan pošao sam s vlč. Wigbertom i gospođicom Hannom u Graz. Pridružio nam se i vlč. Drago Babić iz Jablanca. Stigli smo u Graz kasno navečer. Prenoćili smo u jednoj školi gdje smo senjske pjevače s njihovim župnikom i časnim sestrama zatekli već na spavanju. Nedjelja, 12. srpnja Trideseta je obljetnica svećeništva vlč. J. Regnera. Graz – Ragniz je bivša župa gosp. Regnera. Sv. misu predvodio je senjski župnik Tomislav Šporčić koji je održao i propovijed. Senjski zbor je veoma lijepo i skladno pjevao staroslavensku misu. Senjani su većinom bili odjeveni u senjsku narodnu nošnju. Objed je priređen u župnom centru, bilo je lijepo, ugodno i veselo, uz pjesmu, uglavnom hrvatsku, a manje njemačku. Domaći župljani radosno poslužuju, i većina se sporazumijeva najljepšim jezikom, gestama bratske ljubavi. Poslije podne je održana glavna svečanost u marijanskom svetištu Pollauberg. Moj suputnik Wigbert produžio je u Njemačku. U crkvi u Pollaubergu zatekli smo grupu Kopta iz Egipta, prijatelje vlč. Regnera. Pjevali su naizmjenično domaći i senjski zbor. Na koncu mise pjevali su i Kopti na svome jeziku. Među njima je bilo i školske djece koja su bila odjevena u albice i omotana u štole na istočnjački način. (...) 104

Nakon sv. mise priređena je zakuska poslije koje smo se razišli. Šteta što je dan bio prohladan i kišovit. Sutradan sam se vratio u Gospić s g. Karlom Baderom koji je vozio Caritas u Hercegovinu. Utorak, 14. srpnja K meni je došao Pere Nikšić-Crni i ispričao: “Milka i Joso Čorak najduže su ostali u Ostrovici. Morali su sa Srbima i na sastanke. Neki Brljo im reče: „Vi ste dobri ljudi, ali mi vas ne trebamo.” Kaže Pere i to da je Brljo u prošlom ratu ubio ženu Bilajku i njezino dvoje djece. Na drugom sastanku Marko Jajić im je rekao da oni imaju i vojsku i oružje te da će pobiti od Perušića do Lovinca sve što je hrvatsko. Nakon toga jedne noći ih je netko zvao: “Gazda, domaćine, ne boj se.” Oni su tu noć od straha proveli u vrtu. Kad se nitko nije javio, zapucali su na kuću. Prestrašeni, pobjegli su prema Gospiću gdje se sada snalaze kao i svi drugi. (...) 105

Petak, 17. srpnja Susreo sam župljanina Ivicu Jamičića iz Budaka koji mi je ukratko ispričao kako su uhićeni on, njegov brat i stričević Božo. Uhvaćeni su 10. listopada u polju kod njihovih starih kuća u Urijama. Bila je magla, nisu ni slutili da im se približavaju četnici. Najprije su mislili da su to naši vojnici. Kad ono, četnici počeše prijetiti i pucati prema njima. Odveli su ih najprije u Naselje, a zatim u Mulinje-Plitvice te potom u Korenicu, gdje su gotovo na smrt pretučeni. Poslije su ih prebacili u Gračac pa u Knin, gdje su u zatvoru proveli ukupno 72 dana. U Kninu su prepoznali neke svoje mučitelje. To su bili Mićo Vojnović iz Urija, Srdje Potkonjak, Zdravko Novković, Mašić, svi iz Naselja, zatim Momčilo Zoraja iz Gospića, Čedo Budisaljević, konobar kod Marka Valentića u Gospiću, i Dragan Vojnović iz Naselja. U Kninu ih je tukao tko god je htio i kada je htio, čak i djeca. Sobice su bile prepune uznika. Vrijeđanjima svake vrste i ponižavanju nije bilo kraja. Samo vrag može izmisliti takvu torturu, bestijalnost, udaranje. Rekao je da su još najsretniji bili kada su, makar izmučeni i gladni, išli na teški rad, istovar vagona i sl. Tu ih nisu tukli, ali noći su bile neizdržive. Obnova Budačkog mosta

106

Preseljenje bolničke kapele. Do sada je kao kućna kapela služio hodnik na katu nove bolnice. Koliko god mi to smatrali prikladnim ili ne, u ovom ratu nema puno izbora. Danas je kapelica premještena u prizemlje stare bolnice, u sobu za sastanke. Soba je mala, s jednim prozorom. Unutra je postavljen pisaći stol kao oltar i desetak plastičnih stolaca, spojenih po dva. Spasitelj je navikao na skromnost. On nas voli. On s nama trpi. On daje snagu i odvažnost svima nama u ovim ratnim prilikama. Šteta što bolničko osoblje ne shvaća vrijednost prisutnosti Kristove. Još se drže komunističkog programa - ne u crkvu. Ipak, poneki dođu. Subota, 18. srpnja Iz Naselja su noćas triput pucali na Osik. Pogodili su jedno vojno vozilo. Na sreću, žrtava i veće materijalne štete nije bilo. Iz Barleta su tukli po Bilaju. UNPROFOR sve to gleda i sluša, i ništa ne poduzima. Dapače, često čujem da su u dobrim odnosima sa Srbima. Nedjelja, 19. srpnja Nemili događaj u L. Osiku. Večeras oko 22 sati poginuli su od bombe Maća, njezina kći Željka Ratković-Boronović te jedan vojnik, Zagrepčanin. On se kobne večeri zatekao kod njih, kao zidar obećavao im je pomoć oko popravka kuće. Maćin Mile izašao je iz kuće, kad je čuo prasak. Što je vojnik radio s ručnom bombom, uslijed čega je aktivirana, nemoguće je saznati jer su svo troje ostali mrtvi. Šok i žalost. Subota, 25. srpnja Blagdan sv. Jakova. U 11 sati služili smo koncelebriranu sv. misu u Bilaju. Misu je predvodio i propovijedao p. Krsto Hrženjak. Nešto se skupilo domaćih ljudi, a nešto i Gospićana. Poslije sv. mise predizborne govore su održali prof. Nikica Bićanić i Nikica Valentić. Obojica su navijali za HDZ. Izbori su zakazani za 2. kolovoza. P. Krsto i ja bili smo na objedu u Perušiću kod dr. Petra Bašića. Poslije ručka smo otišli u Donje Pazarište održati sv. misu sa zborom sv. Jakova, jer je župnik na odmoru i liječenju. (...) Subota, 1. kolovoza Započela je obnova budačkog mosta. Išao sam u osičku plovaniju vidjeti što treba učiniti za izmjenu krovišta i popravak. Drago Došen i njegov sin Ivica pomogli su mi mjeriti. Po završetku posla došli smo pred njihovu kuću gdje smo zatekli Draginu ženu Nanu, Niku Dreninog i Luku Kovača. U to autom dođe Mile Lisac, veterinar, i reče: „Upravo vas, gospodine, trebam. Dobro sam vas našao. Sutra ne možete imati sv. 107

misu u mušalučkoj školi jer su izbori. Nađite drugo mjesto.“ Na to sam odgovorio, da misa nije moja stvar, nego svih vjernika i da se navečer ne može otkazati. Uostalom, škola je velika i služenje sv. mise ne će smetati, dapače! Na to je Mile povišenim tonom rekao da njima nije važna misa nego izbori i da se misa može služiti i u ponedjeljak. Odgovorio sam da su mi to trebali reći još prošle nedjelje, da mogu na vrijeme oglasiti. A Mile je odvratio: “Što nas briga za vaših par baba“. (...) Večeras sam pošao u Bilaj popu Stipi Zebi potužiti se i posavjetovati što ću sutra učiniti. Zaključili smo da ćemo skupa ići sutra u Mušaluk. Komunjara koji sad hrvatuju nećemo se lako riješiti. Nedjelja, 2. kolovoza Izbori. (...) Današnja sv. misa u mušalučkoj školi ipak nije održana zbog izbora. Šteta, evo neki pojedinci misle kako su postali glavni. Vlč. Zeba, dva vojnika i ja došli smo u školu na vrijeme, ali nas nije dočekao ni vjerni puk, ni slobodna prostorija zbog izbora i nedoličnog ponašanja pojedinaca. Cijeli ovaj rat, a posebno današnji dan, duboko me je potresao. Vidim čemu su sve ljudi skloni. Čak je i vjernicima svejedno bilo mise ili ne bilo. Žalosno! Otkazao sam mise za neko vrijeme. Zato sam večeras napisao dopis nadbiskupu u kojem sam molio razrješenje župničke službe. O tome sam razgovarao i s vlč. Zebom, o našem položaju u ratnim prilikama. Ponedjeljak, 3. kolovoza Poslao sam faksom moju zamolbu nadbiskupu s kojim sam i telefonom razgovarao. Nadbiskup mi je odobrio odmor i kao usput mi rekao da je premjestio gospićkoga popa te da će u Gospić poslati Stipu Zebu iz Bilaja. Eto, to je bila prva vijest. Zatim mi reče da se molim da u Gospiću ne dođe do kakvih neprilika. Za mene je sreća što ne ću biti ovdje u vremenu župničkih promjena. Srijeda, 5. kolovoza Moj godišnji odmor. Došao sam služiti nedjeljnu sv. misu u bolničku kapelu, a poslije podne u L. Novi. Zatim sam nastavio svoj odmor putujući od Starigrada, Rijeka, Austrije do Slavonije... Po upisu služenih sv. misa vidljivo je gdje sam bio kojega dana. 108

Subota, 15. kolovoza Velika Gospa. Nadbiskup Pavlišić i ja bili smo u austrijskom Pollaubergu gdje je nadbiskup predvodio sv. misu i održao propovijed na njemačkom jeziku. Tu se našla i luteranska svećenica. Petak, 21. kolovoza Voćin. Na zgarištu crkve skupio se velik broj hodočasnika sa svećenicima iz požeškoga kraja. Sv. misu je u parku predvodio zagrebački pomoćni biskup Jurica Jezerinac. Nakon mise išli smo u procesiji do zgarišta crkve. Ne znam je li itko bio bez suza u očima. Crkva, katoličke kuće - sve je u prahu i pepelu nakon odlaska “miroljubivih i golorukih” susjeda Srba. Njihove kuće i crkva stoje na mjstu. U mjesto se vratilo nešto župljana i priličan broj Hrvata katolika iz Letnice. S biskupom i svećenicima bio sam na objedu. Svi su mišljenja da će doći dan kada će vjerni puk obnoviti crkvu Gospe Lurdske koja nas je uvijek štitila i pratila kroz našu burnu povijest. Bože daj da bude tako! “Koji siju u suzama, žanju u pjesmi”. Ruševine crkve u Voćinu

109

Subota, 22. kolovoza Lukač. Srce Marijino, blagdan u našoj lukačkoj župi. Prošle godine trebao sam slaviti 25. obljetnicu misništva. U Lički Osik su na dan Gospe Fatimske uspjeli doći samo najhrabriji. Susjedni svećenici su prije sv. mise ispovjedili veći broj vjernika. Sutradan su naši župljani i župnik s tri autobusa išli na hodočašće u Mariju Bistricu. Na misi je propovijedao gradinsku župnik vlč. Josip Jasminčić. Propovijed je bila odmjerena, iz srca, o istinskom bratstvu i slozi i ljubavi djece Božje i Katoličke crkve. Šteta što ga nisam zamolio da mi napisanu propovijed da za uspomenu. Koncelebrirali su i naš domaći sinovi, vlč. Slavko Patrle i Vlado Škrinjarić, koji su kao bogoslovi također bili na mojoj prvoj sv. misi na tom istom mjestu. Na koncu sv. mise, župnik Ivan Sakač poklonio mi je, uz popratne riječi, intarziju hrvatskog grba što ju je sam izradio. Zaista će mi to biti veoma draga uspomena. Zahvalio sam župljanima, župniku i prisutnim svećenicima. Mladima sam preporučio da se rado odazivaju pozivu za crkvenu službu i neka tako uvijek bude u našoj župi. 110

Goran Moravček

Nedjelja, 23. kolovoza Služio sam tri sv. mise: u Lukaču umjesto župnika u 9 sati, poldanicu u Gradini, a navečer u mojem rodnom selu Bačevcu. Za vrijeme boravka u rodnome kraju čuo sam također za zla ovoga rata, za poginule u obrani Domovine. Nakon mise ponovo sam uputio bratsku riječ domaćima i pridošlima. Naglasio sam da sam i sam kao izbjeglica, i to baš u svojoj Domovini. Rekao sam da moramo sve ovo pretrpjeti i predati se milosrđu Božjem i zaštiti Bl. Gospe. Nije mi bila nakana izazvati plač, ali on je došao sam, na naše ionako svakodnevno zaplakane oči. Naglasio sam i to da među nama ne smije biti podvojenosti na domaće i pridošle, izbjegle. Svi smo braća, svi smo djeca naše Crkve. Zajednički ćemo sve lakše podnijeti. Župnik i ja objedovali smo kod mojih starih prijatelja obitelji Špehar. Župnika sam odvezao služiti sv. misu u Budakovac, a ja sam pošao posjetiti još nekoliko prijatelja i u Bačevcu služiti treću sv. misu.

Kapela sv. Ane u Bačevcu 111

Obnova teško stradale župne crkve sv. Josipa u Ličkom Osiku počela je prvih dana studenoga 1992. godine

112

113

Petak, 28. kolovoza Prva godišnjica rata. Točno prije godine dana počeo je rat u ovom kraju, u našem L. Osiku. Jučer sam došao iz Slavonije sa č. sestrom Terezijom koja je bila u Podravskoj Slatini kod svoje sestre i u samostanu. Dovezao sam je u Osik da vidi posljedice rata i da nabere šljiva za samostan na riječkoj Drenovi. Navratili smo kod Došenovih. Drago i Ivinja mi ispripovijedaše puno toga. Da je ovdje bio u utorak nadbiskupov ekonom Ivoslav Linić s nekim ljudima iz Graza. Gledali su crkvu i plovaniju. U razgovoru mi kaže Drago da ih ne ostavim već da ostanem u Ličkom Osiku, jer će doći novi pop koji vjerojatno neće poznavati ljude već će se prikloniti vikačima i novim hrvatskim pobornicima te da će oni koji su do sada bili uz crkvu biti gurnuti na stranu i poniženi. Reče mi: “Gospodine, nemojte gledati na uvrede što vam ti novi govore, kao npr. ‘pop je poludio ili pop je u zatvoru zato ga nema ovdje. Ako se vrati, otjerat ćemo ga kao i Perušićani svoga’. Barem vi znate tko je bio do sada vjernik i Hrvat”. Odgovorio sam da ću se iza nedjelje vratiti i da je moje izbivanje odobrio nadbiskup. Istog dana nakratko sam posjetio nadbiskupa Pavlišića u Rijeci. On mi je darovao lijepi mali kip Gospe Fatimske. Pokušao je nešto na podnožju napisati ali mu nije pošlo za rukom - ne prima tintu. Kasnije sam malo skinuo boju i napisao sam sam kip Gospe njegov poklon te datum. Eto, na godišnjicu rata koji još uvijek traje, on se sjetio da častimo Gospe u Ličkom Osiku. Meni dragi utješni dar i sigurna zaštita. Srijeda, 2. rujna Sahrana razmijenjenih poginulih vojnika u Pazarištu. Tek sada je obavljena razmjena poginulih bojovnika Ivana Gržana (40 god.) iz Pazarišta i Rupčića?? Tijekom ljeta četnici tuku minobacačima po Ribniku i Bilaju. Srijeda, 9. rujna Dolaze radnici i njihov poslovođa g. Mate Sikavica, koji mi predaju svoj nacrt obnove plovanije. Kaže da će obaviti radove koliko ja imam pologa u biskupiji. Pokazujem što želim: urediti krovište, uzidati pročelje i postaviti žljebove i pločice na katu, gdje će se opet urediti župna kapelica. I ništa više. Njegovi su mi prijedlozi neprihvatljivi, jer on predviđa nepotrebne radove. 114

Ugostili hodočasnike i dobrotvore iz Graza (slijeva): Nikica Šušić Tutin, Marijana Delač sa sinom, Roža Delač, Nikica i Ivanka Šušić, pop Alojzije Kukec i Marija Šušić Tutina

Petak, 11. rujna Gospodin Regner iz Graza organizira objed kod ljudi u Osiku za hodočasnike u Baške Oštarije. On je organizirao da vjernici iz Graza dolaze ovdje moliti za mir u našoj Domovini. Obitelj Ivana Šušića-Tute spremila je objed za 18 duša. Tu je početak hodočašća u Oštarije. Svi su zadovoljni, a domaćini ne žele nikakvu plaću. Ja sam kupio potrebno meso i salatu. Svi smo bili sretni i zadovoljni. Postoji i fotografija koje će svjedočiti da se u ovome ratu činilo dobro. Subota, 12. rujna Četnici su jutros oko 6 sati ispalili nekoliko rafala na našu policiju u Ličkom Osiku. Ponedjeljak, 14. rujna Jutros su otišli radnici koji su obnavljali plovaniju. O tome sam pismeno izvijestio Nadbiskupiju. Nisam pristao da se ugrađuju novi prozori, dovezeni bez moga pitanja i znanja. Njihov šef je bio “uvrijeđen”, jer ja ne znam glumiti gospodina s rukama u džepovima i gledati kako se “lijepo” obnavlja plovanija. (...) 115

Plovanija u Ličkom Osiku nakon obnove krovišta

Ponedjeljak, 21. rujna Sv. Matej, ap. Gospić, bolnica. Sv. misu služim u bolničkoj kapelici za sve žive i pokojne Kuljane. Misi prisustvuje više od 20 duša, pretežno Kuljani. Vjerujem da će i opet doći dan kada ćemo se moći susresti ne samo na zgarištu kuljske crkve iz 2. svjetskog rata, već i na zgarištu naših kuća stradalih u ovom strašnom ratu. Gospode Bože, uskori nam povratak! Utorak, 22. rujna Gospić. Početak radova na gospićkoj crkvi. Vojska skida lim s crkve i počinje raščišćavati okoliš kako bi se moglo pristupiti drugim radovima koje će izvoditi Industrogradnja, a investira Nadbiskupija uz pomoć vjernika. 116

Petak, 25. rujna Baške Oštarije. Sastanak župnika i Regnera. Gospodin župnik Regner iz Graza sazvao je sastanak s ličkim župnicima čije su crkve stradale u ovome ratu. Sastanku je prisustvovao nadbiskupski tajnik i ekonom te predstavnici konzervatorskog zavoda iz Karlovca. Gospodin Regner izražava želju pomoći ličkim crkvama putem prijatelja i dobročinitelja iz Austrije. Konzervatorski zavod ne pristaje u cijelosti prihvatiti Regnerov plan da se crkve pokriju Bramac crijepom iz Slovenije. Zavod traži da oni ili netko drugi izradi nacrte za obnovu crkava. Pitao sam tko će to platiti? Oni rekoše: „Investitori“. Zatim sam rekao da osička župa ne može dati za takav nacrt 13.500 njemačkih maraka kao što je dala otočka župa. Ekonom i tajnik daju prednost izgradnji gospićke i osičke crkve, što gosp. Regner prihvaća, a seoske - kad dođu na red. Subota, 26. rujna Kardinal Franjo Kuharić i nuncij Giulio Einaudi blagoslovili su temeljni kamen za izgradnju nove Apostolske nuncijature u Zagrebu, na Ksaveru.52 To je dar Sv. Ocu od hrvatskog naroda, rekao je kardinal. Nadamo se da će Sv. Otac blagosloviti Nuncijaturu iduće jeseni. Ponedjeljak, 28. rujna Započeo sam s vjeronaukom u školi u Ličko m Novom. Svega je sedmoro učenika. Dva đaka su u prvom razredu, tri u drugom i dva u četvrtom. Učitelj je domaći sin Ivan Stilinović, sin Mile Žole koji je godinama je živio u Zadru. On mi je rekao da nemam pravo držati vjeronauk kad nema više od sedam đaka po razredu. Na to sam rekao: “Kad se odvija nastava i ti dobivaš za to plaću, mogu valjda i ja besplatno dolaziti i držati vjeronauk”. Sve u svemu, ipak je počelo i krenulo. Dobro je. Nedjelja, 4. listopada Gospić, bolnica. Oko 18 sati dođe k meni ginekolog dr. Stojan Miloš i kaže mi: “Sad sam porodio R. B. iz Svetog Roka. Rodila je šesto dijete. Muž joj je u gardi. Ja joj kažem: ‘Rodila si lijepo muško dijete’. A ona zaplače: Ajme meni, jadna ja. Četiri su mi ujaka u četnicima. Dvojici nije bilo dosta zla ovdje pa su otišli u Bosnu i tamo poginuli. Imala sam u Svetom Roku puno blaga. Sve su mi to opljačkali. Jedva sam s djecom pobjegla. Sveta Stolica je priznala Republiku Hrvatsku 13. siječnja 1992. godine, a do uspostave diplomatskih odnosa došlo je 8. veljače iste godine. Prvi apostolski nuncij u RH bio je mons. Giulio Einaudi (1992. - 2003.). 52

117

Pješačila sam preko 40 km. Sve je tamo opljačkano, porušeno i dosta ljudi ubijeno.” Utorak, 6. listopada Ribnik. Noćas su četnici ispalili na Ribnik pet minobacačkih granata. Srećom, bez žrtava. Danas kod UNPROFOR-a53 prosvjeduje Dražen Jurković, gospićki gradonačelnik. Jednako tako četnici tuku zrakoplovnim topovima po Bilaju, Ribniku, s Ljubova po Perušiću. Gospić. Danas čujem da su se vratili neki izbjegli Srbi. Valjda su uvidjeli da je ovdje ipak najbolje. Prevarili su se u računici da će se riješiti Hrvata. Samo, da nisu došli s drugim, lošim namjerama?! Ponedjeljak, 12. listopada Lički Osik. Postavljene pločice u kućnoj kapelici. Premda je g. Sikavica otišao ljutito iz Osika, jer mu nisam dozvolio da radi što hoće na plovaniji, a moje prijedloge je odbio, poslao je ipak materijal i svoje radnike koji su postavili pločice u kapeli. Dakako da će mu biti plaćeno kako smo se i dogovorili. Mislim da je bolje imati na podu u kapelici keramičke pločice nego parket. Možda se uspije osposobiti plovanija za stanovanje, a kapela za bogoslužje. Od 13. do 17. listopada Bio sam u Zagrebu i u Grazu, gdje je g. Johannes Regner upriličio pokorničko bogoslužje za mir u Hrvatskoj i na Balkanu. Procesija je išla iz gradskog parka do župne crkve u Graz-Regnitzu. Sudjelovali su luterani i starokatolici na nekoliko postaja do župne crkve. To je trajalo dugo u noć. Prisutan je bio i naš nadbiskup u miru Josip Pavlišić, koji je sudjelovao u pokorničkoj procesiji. Sa mnom su u Graz došli zagrebački bogoslov Ivica Cik i kapucin Nikola Bašnec. Sve u svemu, Bog će dragi blagosloviti plemenito nastojanje da se okonča kod nas rat. Sutradan sam se vratio s austrijskim busom, koji je išao u Oštarije i Zagrebu uzeli nekolicinu naših vjernika i vojnika. Npr. vjernici iz zagrebačke Dubrave te vojnici dr. Ivan Klasić i ing. mat. Kruno Antoliš. Nedjelja, 18. listopada Lički Novi. Po običaju došao sam služiti sv. misu. Kad sam došao pred školu, vidim da radnici bruse stepenice. Znači, ne može se služiti UNPROFOR je skaćenica za “United Nations PROtection FORces”, zaštitne snage Ujedinjenih naroda, osnovane 21. veljače 1992. rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti, a raspuštene 31. ožujka 1995. godine. Misija je pokrivala područje bivše Jugoslavije (bez Slovenije), a glavnina snaga bila je raspoređena na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 53

118

sv. misa, a kiša pada li pada. Dvadesetak duša se skupilo k misi. Govore mi da se raziđemo. Ponudio sam im da odemo u crkvu i da odslužimo sv. misu na velikom oltaru. Sve je mokro, ali pod kišobranima ćemo izdržati. Slavili smo sv. mise u srušenoj crkvi, na zgarištu. Imao sam dojam da uz suzne oči prisutnih vjernika, i nebo s nama plače. Bila je to prva sv. misa služena u razorenoj crkvi Ličkog Novog. Srijeda, 21. listopada Krumpir za Sjemenište. Iz Rijeke su stigli vozač kombija i bogoslov Ivica Plivelić po krumpir za Sjemenište. Dan je veoma kišovit. U selu Vukšiću doživjeli su prometnu nesreću. Na cesti je bilo puno vode, možda su brže vozili i prevrnuli se. Srećom, auto nije jako oštećen, a njih dvojica prošla su bez ozbiljnijih ozljeda. K meni su došla dva policajca kako bih potražio nekoga da popravi kombi. Pozvao sam nekoliko naših Osičana i dečki su zaista brzo osposobili auto. Nakon toga smo otišli u selo Mušaluk i skupili krumpir. Premda je rat, ljudi su rado darovali, prema svojim mogućnostima. Skupili smo više nego što je kombi mogao povesti. Stoga sam vozio i ja svojim autom, a pomogli su kolege iz Starigrada sa svojim automobilima - vlč. Tomislav Baričević i Srećko Petrov. Srijeda, 28. listopada Vlč. Wigbert Strassburger došao je s vlč. Dragom Babićem. Wigbert je neumoran u dovoženju Caritasa za gospićku bolnicu i župljane. Ovo je već treći ili četvrti puta ove godine. Dovezao je po običaju dosta lijekova, hrane i drugih potrepština za bolnicu i obiteljske pakete za narod u župama L. Osik i L. Novi. Petak, 30. listopada Lički Osik. Skele i radovi na crkvi. Danas nešto poslije podne kamionom je dovezena nova skela iz Graza za obnovu osičke crkve. Ako sam dobro razumio, to je oko 400 m2, dar vlč. J. Regnera koji uz pomoć prijatelja želi da se što prije obnovi osička i druge ličke crkve. Tim prije jer mu je iz Rijeke naknadno javljeno da će Nadbiskupija sama obnoviti gospićku i otočku crkvu, a u njihovoj je obnovi prema listi „prioriteta“, htio pomoći. Postoje izgledi da će se uskoro obnoviti osička crkva. Gospodin Regner dostavio je u gospićku plovaniju obilje alata i strojeva za rad. On obećava veliku pomoć u dostavi materijala za obnovu osičke crkve. Rekao je da će darovati već obrađenu građu, a na našim ljudima je da obave radove te da kupe pijesak, cement i vapno. 119

120

121

Pokušavamo doći do ljudi koji će htjeti raditi na obnovi crkve. Pronalaze se dobri ljudi koji su svjesni da bez pomoći sa strane sami župljani ne bi uspjeli obnoviti crkvu u Osiku. Iz Zadra sam pozvao prijatelja i Regnerova suradnika, građevinskog poslovođu g. Paju Milkovića. On će rukovoditi radovima i jedini će za svoj posao biti plaćen. Vjerno ću zapisivati tko je radio na crkvi, za svaki dan. Ponedjeljak, 2. studenoga Dušni dan. Započeli su radovi na obnovi osičke crkve. Postavljana je skela u crkvi i izvana do mušalučkog puta. Nino Drenin i Nikica Tutin dovezli su skelu - osičku iz Bilaja i još posudili u crkvi u B. Oštarijama. Toga, ponešto kišovitog dana, došli su na rad ovi župljani: 1. Pajo Milković, Zadar; 2. Joso Došen, Mušaluk; 3. Stipe Binički; 4. Nina Blažetić; 5. Joso Šimatović; 6. Karlo Šimatović; 7. Božo Radošević, Mušaluk; 8. Dragan Crnković; 9. Pere Nikšić, Urije; 10. Pere Kapetan, Naselje; 11. Ive Butković Dudin; 12. Nikica Šušić Tutin. Bože dobri, blagoslovi rad. Sv. Josipe, čuvaj sve ljude od srpskog metka i opasnosti na poslu.

122

Budući da je Dušni dan, služio sam po običaju sv. mise na tri mjesta. Kad sam pred mrak došao u Osik, puno ruku je puno napravilo. Dobar početak. Ovi su ljudi radosni što se crkva obnavlja. Od svojih su kuća ponijeli kruh, a ja sam im ponudio od onoga što je Wigbert donio upravo u tu svrhu - slanine, suhog mesa i razne mesne konzerve. Ljudi su bili zadovoljni. Utorak, 3. studenoga Na rad su se dobrovoljno odazvali: 1. Niko Butković, Mušaluk; 2. Ante Butković; 3. Joso Došen; 4. Joso Šimatović; 5. Karlo Šimatović; 6. Ivan Crnković; 7. Ivan Šušić-Tuta; 8. Ive Butković-Duda; 9. Drago Došen; 10. Pere Kapetan, Naselje. Dan je kišovit. Ljudi rade u kišnim kabanicama što ih je donio g. Regner koji je danas među nama. On je oduševljen odazivom na rad naših ljudi. Kasno poslije podne on i reče: “Alojz, kaži ljudima da ćemo večeras služiti sv. misu u crkvi za početak radova na obnovi“. Suglasio sam se. Na naše iznenađenje u crkvi se skupilo oko 70 duša. Moj osjećaj da služim sv. misu te večeri u razorenoj crkvi, ne mogu riječima opisati. Regner je govorio o gradnji hrama, i poglavito o živim hramovima.

123

Gospić. Poslije sv. mise u Ličkom Osiku, g. Regner i ja navratili smo kod vlč. Stipe Zebe. Tu sam se susreo s generalom Antom Rosom i Tihomirom Oreškovićem. Izmijenili smo nekoliko riječi. Prema svemu sudeći, dobro napredujemo u vojničkom kadru i spremnosti za obranu Domovine. Ide nam u prilog i krhko primirje koje je na snazi. Srijeda, 4. studenoga Gospić. Prije podne susreo sam u gospićkoj plovaniji dvojicu Podlapčana koji su jučer došli iz Podlapače. Zapisao sam što su mi rekli. Mladen i Marijan Paun, braća blizanci, r. 11. srpnja 1969., djeca Luke i Jele, r. Sekulić, kazuju: “Bili smo uhićeni 3. listopada 1991. Držali su nas na Udbini i Mukinju. Tu su nas mučili na razne načine. Tukli su nas gdje god su dohvatili: po glavi, po čitavom tijelu. Uz batine rigali su svakovrsne psovke na račun naše matere, Tuđmana i Hrvatske. Prijetili su nam smrću. Stavljali su nam bombu u usta, govoreći: Ti si sada 52. na redu. Ispitivali su za naše Podlapčane koji su pobjegli i koji su od prije u Hrvatskoj vojsci. Iz toga pakla smo izašli 4. studenoga 1991. Mučitelji su bili neki blondi Srbin iz Sarajeva koji je stalno lizao nož, te domaći Srbi iz okolnih sela: Stevo Vukmirović, Milovan Lemaić, Milovan Barač, Milan Lemaić (radio u Podlapači za televiziju), Jovo Grbić, Rade Ljubović, Mića, poštar Jovo Gojić i drugi. Skoro svi su iz Svračkovog sela. Oni su rušili i palili našu crkvu. Granatom je srušen šiljak zvonika, u crkvi je spaljen inventar. Odnesena je slika sv. Jurja s oltara. Zapaljena je sakristija, u crkvi su srećom sami od sebe prestali gorjeti greda i stropni brodski pod. U Podlapači je spaljeno 19 naših objekata, 4 mještana su ubijena, 1 žena je ranjena. Tomo Čorak ubijen je prije osam dana. U Podlapači su četnici u Jagodnjem isprebijali Božu Perkovića, navodno stoga što je primio pomoć s ustaške strane (Caritas). Također su isprebijali Josu Pauna koji ima sina u gardi i Nikolu Perkovića. Marka Sertića, kraj crkve, htjeli su ubiti u Švrakovom selu 14. rujna 1991. Hrvatski četnici. Ima nekoliko naših ljudi koji su bili prisiljeni služiti četničku vojsku. Npr. Ante Movtavotija iz Tolića bio je u bitci u Čanku, Nikola Sertić iz Breštana je u četnicima, a oca mu ubiše u Bihaću. Četnik Osman-musliman ranio je Mariju Bunčić dne 24. studenoga 1991. po nalogu drugih četnika. Nas je spasio Srbin iz Srednje gore - Branko Orlović. On nam je omogućio da dođemo u Gospić putem UNPROFOR-a 3. studenoga 1992. Inače smo cijelo vrijeme bili kod kuće u Podlapači. Sad idemo u Zagreb i tamo ćemo se malo odmoriti.“ 124

Petak, 6. studenoga Na Lički Novi četnici baciše tri granate. Gađali su i Otočac. Četvrtak, 12. studenoga Lički Osik. Na objedu smo kod Došenovih ispod crkve. S gosp. Regnerom su došla četiri prijatelja i dva vozača koji su dovezli puno klupa i nekoliko stolova. Sve se to lako može složiti i rastaviti. Pridružili su nam se salezijanac vlč. Ivan Pajtak iz Rijeke i mladi novinar Dirk Planert koji je donio hranu i električne uređaje za župni stan. Svi smo se osjećali ugodno, bratski. Srijeda, 4. studenoga Lički Osik. Nastavak radova na osičkoj crkvi. Dan je oblačan. Na rad su se odazvali i cijeli dan marljivo radili ovi župljani s g. Pajom Milkovićem: 1. Mića Pavičić, Kožunić iz Budaka; 2. Ivan Stilinović, iz Budaka; 3. Franjo Klobučar, L. Osik; 4. Nikica Šušić-Tutin; 5. Ive Butković-Dudin. Rad se sastojao u postavljanju skele u crkvi i oko crkve. Četvrtak, 5. studenoga Završava se postavljanje skele i počinju čistiti zidovi za postavljanje novog betoniranog vijenca oko crkve. Pod vodstvom g. Paje Milkovića, temeljito se skida sve što nevalja. Ili bolje rečeno, što su oštetili voda i smrzavica. Nešto od granate a nešto od smrzavice, srušio se sam od sebe veliki dio vijenca do mušalačkog puta. Sreća Božja da nisu nastradali ljudi na skeli. Dakako, da su se prestrašili. To je najbolji dokaz da se mora dobro očistiti, a zatim učvrstiti cijeli vijenac. Doduše, danas je malo ljudi na poslu, ali su puno uradili. Mnogi se ispričavaju da se boje visine. Ljudi me uvjeravaju da će njih petnaestak urediti crkvu uz izdapšnu pomoć prijatelja iz Graza, posebno vlč. Regnera. Ovom uspješnom radu pogodovao je veoma ugodni sunčani dan. Danas su radili ovi župljani: 1.Nikica Šušić-Tutin; 2. Ive ButkovićDudin; 3. Mile Katalin, Kos. Ulica; 4. Martin Hećimović, Mušaluk; 5. Joso Šimatović, Mušaluk. Petak, 6. studenoga Lijep i sunčan dan. U radu sudjeluju i vojnici, branitelji. Predstoji nevjerojatno velik posao u pripremanju prezidavanja i betoniranja vijenca. Mnogi se boje visine i hodanja po skeli. No, skela je veoma dobro postavljena i čvrsta. (...) 125

Danas na crkvi rade civili: 1. Martin Hećimović 2. Ivica Rukavina 3. Nikola Biljan, Cvikeraš 4. Mile Katalin, Kos. ulica Domobrani: 5. Jakov Prša-Zore, Kos. ulica 6. Ivan Jamičić-Sadre 7. Pajo Stilinović 8. Mate Bešić 9. Ante Butković i otac mu 10. Juko Butković 11. Nikola Šimac, Kos. ulica 12. Željko Bito, Kos. ulica 13. Stipe Lenić 14. Joso Zorica

126

Subota, 7. studenoga Nastavljaju se radovi. Dan je sunčan! Civili: 1. Jura Prša, Kos. ulica 2. Mila Crnković-Crvić 3. Nikica Matković-Ivin Domobrani: 4. Jakov Prša, Kos. ulica 5. Pajo Stilinović 6. Nikola Šimac 7. Stipe Lenić 8. Željko Bito 9. Tomo Jelinić 10. Jure i Ante Butković 11. Joso Zorica

127

Ponedjeljak, 9. studenoga Prezidavanje vijenca ciglom. Civili na crkvi: 1. Ante Butković-Jovičin 2. Marko Biljan-Pavin 3. Ivan Starčević-Urije 4. Joso Došen 5. Mile Biljan, Filez 6. Ivica Rukavina 7. Nikica Šušić-Tutin Branitelji: 8. Jakov Prša 9. Pajo Stilinović 10. Stipe Lenić 11. Joso Zorica 12. Nikola Šimac 13. Željko Bito 14. Biljan Makić 15. Ante Biljan Šidra 16. Ante Perčević 17. Nikica Ratković-Ivin 18. Joso Šimatović Danas je napravljen veliki posao. Radilo se marljivo. Utorak, 10. studenoga Skida se lim s cijele crkve u L. Osiku. Gotovo svakodnevno smo razmišljali kako skinuti lim s crkve kad je u jednome komadu. Uspjeli su sjekirom rasjeći lim i baciti ga s krova Nino Drenin, Nikica Tutin i Ive Dudin. Bilo je to opasno i nezgodno. Vojna uprava u Gospiću poslala je šest vojnika Riječana i jednog Gospićanina s aparatom za rezanje lima koji su nekako, komad po komad, uspješno obavili posao i oslobodili nas brige oko skidanja pregorjelog lima s krova crkve. Taj su posao samo za nekoliko sati učinili vojnici, Riječani Ivan Nadović, Željko Mohorovičić, Milan 128

Miletić, Miro Jurman, Hasanov Saban, Rikard Rovan te Goran Blažević iz Gospića. Vrijeme je oblačno i prilično prohladno. Župljani civili i vojska prezidavaju vijenac, a ostali rade dolje i pripremaju daske za šalovanje vijenca. Na crkvi su radili: Civili: Martin Hećimović (vrstan i marljiv), Ivan Hećimović, Ivica Rukavina (vrstan i marljiv), Joso Došen, Mića Pavičić, Nikica Tutin Branitelji: Jakov Prše-Zore, Pajo Stilinović-Kožun, Ivan Jamičić Na tlu su radili civili Joso Šimatović, Mile Orešković-Kale, Božina Šimatović, Mile Horvatović-Ciciban, Toni Došen-Piđan te branitelji Nikola Šimac, Željko Bito, Stipe Lenić, Jure i Ante Butković, Joso Zorica, Mate Bešić i Tomo Jelinić. Srijeda, 11. studenoga Postavljanje “šalunga”. Danas je prohladan i kišovit dan. Župljani se muče završiti postavljanje “šalunga” i dovršiti zidanja vijenca na svetištu. Zaista rade predano i marljivo, unatoč vremenskim prilikama. Međutim, nekolicina branitelja već po običaju negoduje, izbjegava rad i šapuće da ih pop mora platiti jer je dobio novac za to te da svakome treba isplatiti na dan po 100 njemačkih maraka. Doduše, gosp. Regner je rekao da će platiti sve ono što sami župljani ne mogu učiniti, samo da posao ide naprijed. (...) Da bude stvar još gora, objavili su da pop plaća samo nekima te zato oni kojima plaća dolaze svaki dan. To je neistina i kleveta. Nikome nisam u mogućnosti plaćati, niti sam toliko nepošten. Eto, dok čede miruju, već vrag nađe kako će ometati rad na crkvi. Ozbiljni i marljivi župljani me tješe: “Gospodine, neka oni govore što hoće, mi ćemo im pokazati da smo u stanju i bez njih staviti krov na crkvu. Mi im ne ostajemo dužni. Svakome kažemo: dođi i ti pa ćeš dobiti po 100 maraka dnevno“. Cijeli dan su radili Martin Hećimović, Marko Biljan-Pavin, Mile Biljan-Filez, Ive Crnković-Katkin, Joso Došen, Nikica Tutin i Joso Fajdić-Zokalj te branitelji Jakov Prša i Pajo Stilinović. Ostala osmorica napustila su posao oko podneva. Bogu hvala, vijenac je ozidan i “šalung” postavljen te je sve spremno za betoniranje vijenca. Četvrtak, 12. studenoga Branitelji su došli raditi. Nekog posebnog posla nije se moglo obaviti zbog kiše koja pada gotovo cijeli dan. 129

Danas je trebalo betonirati vijenac. Za taj posao dogovorio sam se s Industrogradnjom koja obavlja radove na Budačkom mostu. Međutim, oni nisu mogli danas dovesti tri miksera betona iz Lešća zbog velikih obaveza. Čvrsto su mi obećali da će to učiniti sutra prije podne. Ako nam to uspije, dobit ćemo na vremenu. S mikserom ide dobro i brzo, a na ruke bi trebalo mnogo radnika i dana. Novac za beton uplatio sam putem banke, sredstva su dar samih župljana. Petak, 13. studenoga Lički Osik. Betoniranje vijenca na crkvi. Ovaj dan me podsjeća na 13. studenoga 1968. god. kada sam došao za župnika u Lički Osik. Dan je bio hladan i snježan. Primio sam službu u L. Osiku s dobrom i požrtvovnom časnom sestrom Marijom - Terezijom Szabo, rodom iz Podravske Slatine. Tada je pomoćni biskup riječko-senjski mons. Josip Pavlišić služio sv. misu i blagoslovio župni stan, koji je bio tek pod krovom, iznutra još neuređen. Nakon sv. mise Osičani su pripremili objed za svećenike i vjernike. Župljani su bili radosni. To sam opisao u župnoj Spomenici, a ovo je usputno sjećanje. Od jutra čekamo kamion-mikser koji je došao tek poslije 15 sati. Snježi.

Vrijedni župljani: Ive Butković, Ivica Došen, vlč. Kukec, Joso Došen, Nana Došen 130

Oduševljenje započetim poslom ubrzo je splasnulo. Nastaju teškoće jer su kamion-mikser i dizalica počeli tonuti u raskvašeno tlo. Susjedi su s nekoliko traktora pomogli izvući iz blata ova teška “čudovišta”. Većina branitelja otišla je kućama tako da je mali broj Osičana morao zapeti. Spustila se noć i pojačala mećava. Opasnost za ljude se povećava. Bio sam toliko opterećen i zabrinut za ljude da nisam znao što ću, nego sam išao ljubiti zid crkve, moleći sv. Josipa da pomogne da nitko ne stradao i da se posao uspješno završi. Oko 19 sati posao je bio gotov. Bogu hvala, rad i trud su uspjeli. Nakon završetka posla našli smo se gotovo svi kod Dreninih. Nazdravili smo uspješno završenom poslu, mokri i blatni, ali - radosni. Posao su obavili Ivan Crnković-Katkin, Joso Došen, Martin Hećimović, Nikica Tutin, Ive Dudin i dva branitelja - Jakov Prša i Pajo Stilinović. Drugi su otišli kući. Subota, 14. studenoga Pokrivanje svetišta. Ive Dudin, Nino Drenin i Ive Katkin pokušali su složiti konstrukciju od skele kao krov i to pokriti ceradama i najlonom. Dobra volja je tu, i sada je već izvjesno da će krov biti postavljen prije Božića. Bože daj!

Pokrivanje svetišta crkve sv. Josipa u Ličkom Osiku odvijalo se u otežanim ratnim i vremenskim okolnostima 131

Ponedjeljak, 16. studenoga Popravci na vijencu krova. Pajo Milković, Martin Hećimović, Ivan Starčević, Pere Čanak, Joso Šimatović i Marko Biljan-Pavin popravljaju vijenac i buše rupe za željezne klinove koji će preći kroz vjenčanice. Svi rade s ljubavlju. Utorak, 17. studenoga Postavlja se skela kroz zvonik. To su danas izvodili Ivan Starčević, Martin Hećimović, Ivan Butković-Dudin i Nikica Ratković-Ivin. U crkvi su obijali žbuku Pero Čanak, Drago Šop i Luka Lisac-Mlinar. Četvrtak, 19. studenoga Betoniranje “lastavica”. Dan je veoma lijep i sunčan. Pravo čudo za ovo doba godine. S Pajom Milkovićem popravljaju se i betoniraju “lastavice” na crkvi. Radili su župljani Ive Butković-Dudin, Marko Ratković-Baran, Ivek Hećimović, Mile Crnković-Crvić, Joso Došen i Mile Orešković-Kole. Posao dobro napreduje. Oko 11 sati došli su u Osik predstavnici riječkoga graditeljskog poduzeća Zidar izvidjeti i izmjeriti, kako bi mogli dati ponudu za uvođenje struje u župni stan te postaviti dizalicu za dovlačenje građe na crkvu. Rekli su mi da žure u Otočac jer će onamo doći i nadbiskup koji će ih počastiti objedom. Zvali su i mene, ali nisam mogao prihvatiti poziv. (...) Nešto poslije 12 sati, na moje veliko iznaneđenje, došao je u župno dvorište naš nadbiskup Anton Tamarut. Rekao je da me je došao pozdraviti i da mu se žuri u Otočac. (...) Petak, 20. studenoga Dan je veoma lijep i sunčan. Nastavlja se rad na “lastavicama”. Radili su Ive Dudin, Marko Ratković-Baran, Joso Štampar i Ivek Hećimović. Osik je posjetio nadbiskup u miru Josip Pavlišić. Obradovao je ljude. Subota, 21. studenoga Vlč. Regner je došao s građevinskim inženjerom koji uzima mjere za krovnu građu. Iz Austrije će doći gotova građa, spremna za brzu postavu. Ja se u to baš ne razumijem i ne mogu shvatiti da je to moguće. Regner tvrdi da će se građa izrezati kompjutorski. Danas je lijep i sunčan dan. Radi se još na “lastavicama” na crkvi. Traktorima se odvozi otpadni materijal preostao nakon rada oko crkve i župnog stana. Danas su radili Ivek Hećimović-Cukrenkin, Mile Crvić, Perica Borčić i Joja Fajdić. 132

Ponedjeljak, 23. studenoga Betoniranje željeznih klinova na vijencu oko crkve. Ovaj posao su izveli Pajo Milković, Martin Hećimović i Ivica Rukavina. Stablo, lipu ispred sakristijskih vrata, srušili su i sve naokolo počistili Martin Orešković, Jura Prša, Pere Borčić-Zrnac, Pere Perčević i Marko Radošević. (...) Utorak, 24. studenoga Cijeli dan gusta magla. Skelu kroz zvonik i klinove po vijencu na crkvi postavljaju Martin Hećimović, Ivica Rukavina, Ive Dudin i Ivek Hećimović. Srijeda, 25. studenoga Dan bez magle, prohladan. Završio posao s klinovima.. Četvrtak, 26. studenoga U 17 sati sastanak sa župljanima u plovaniji. Mora se osnovati crkveni odbor koji će, uz svećenika ili bez njega, voditi brigu o župnoj crkvi i stanu. Izgleda da je to za njih velika obaveza. Sastanku je prisustvovalo dvadesetak ljudi iz Osika, Budaka, Vukšića i prvog dijela Mušaluka. Izložio sam smisao uspostave crkvenog odbora, ili po domaću “kaštalde”. Zaključili smo da ćemo se opet sastati u plovaniji u subotu u 17 sati i da će oni sami međusobno izabrati po dva-tri mlađa čovjeka iz svakog sela, a ja ću u Gospiću pronaći trojicu predstavnika kuljske župe. Zakazanog dana skupilo se u plovaniji četrdesetak župljana i župljanki. Njihovi su prijedlozi: za selo Budak Joja Fajdić-Zokalj i Ivan JamičićSadre; Lički Osik - Drago Došen, Pere Borčić-Zrnac, Mile Borčić i prof. Ive Orešković; za Mušaluk - Luka Perčević i Ivica Rukavina. Široku Kulu predstavljat će Pere Nikšić-Crni i Pere Kapetan. Osim Drage Došena, ovi su ljudi i do sada bili glavni pokretači u svojim selima za obnovu crkve. Ima nade da će to i nastaviti. Kada to bude potrebno, osnovat ćemo Odbor po biskupijskoj uputi. Petak, 27. studenoga Lički Novi. Posjetila su me u bolnici dva talijanska novinara, koji su željeli vidjeti vidjeti ruševnu crkvu u Ličkom Novom. Izrazili su želju potaći obnovu crkve, ali na koncu - ništa od toga. Ubi sramota! Novljani su još proljetos ustanovili “crkveni” odbor, ali od ljudi koji nisu prakticirali vjeru. I to je propalo, na žalost. 133

Ponedjeljak, 30. studenoga Lički Osik. Pokrivanje zvonika ceradom izveli su Ivica Rukavina, Luka Perša i Joso Došen. Njihova je namjera bila dobra, ali ne i trajna, jer je vjetar ubrzo otpuhao ceradu. No, dobra volja je bila tu! Četvrtak, 3. prosinca Lički Osik. Pajo Milković i Nikica Tutin prave “šalung” za veliki prozor na zvoniku, kojega je oštetila granata još prošle godine. Susjede žene čiste plovaniju da se mogu smjestiti austrijski radnici, koji će doći raditi na krov crkve. Perica i Mile Borčić, Pere-Zrnac i Nikola Rendulić dovezli su osam vojničkih željeznih kreveta i madrace. Deke i plahte je donio jesenas vlč. Wigbert. Dan je lijep i ugodan. Petak, 4. prosinca Namjestili “šalung“ u prozor zvonika i obavili još neke radove, radili su Pajo Milković, Joso Došen i Ive Dudin. Subota, 5. prosinca Kišovit dan. Budačani Joja Fajdić i Stipe Bubaš sa ženama, Kaja Stilinović te Kata Pavičić temeljito su očistili okoliš plovanije. Time su završen poslovi do postavljanja krovišta.

134

Nedjelja, 6. prosinca Lički Osik. Postavlja se građa na osičku crkvu. Oko 20 sati četnici su pucali na našu policiju na raskrižju. Puškaranje je trajalo oko pola sata. Sve je završilo dobro, vjerojatno posredovanjem UNPROFOR-a. Utorak, 8. prosinca Blagdan Bezgrešnog začeća. Poslije kiše počeo je padati snijeg. Austrijska firma Kagerbau GmbH poslala je svoja četiri radnika koji će raditi i voditi radove oko pokrivanja osičke crkve, a zagrebački Privrednik se obvezao osigurati potrebnu dizalicu i uputiti deset radnika. Dakako, naši župljani bit će također pri ruci. Građa je stigla iz Austrije prema dogovoru, jutros, ali nema dizalice. Austrijanci traže stoga da se građa brzo istovari na ruke. To su tri šlepera građe. Mogu li to učiniti desetorica naših radnika? Traži, pope, naše ljude! Sreća Božja da su se toliki odazvali. Osim toga, trebao sam služiti blagdanske sv. mise. Austrijanci, krovopokrivači Ernest Hofstatter, Manfred Glossel, Franz Haberler i Ewald Per (na slici dolje) svi su iz štajerskoga mjesta Vorau.

135

Privrednikovi radnici su Jozo Papić, Vine Barbarić i Andrija Ruman (svi iz Iloka), Janoš Nađ, Ivan Mijić (obojica iz Šarengrada), Damir Badurina i Zoran Anđaković iz Borova Naselja, Emil Đerđ iz Iloka, Ivan Ferinac iz Travnika te Adam Šajfar iz Lovasa. Župljani koji su pomogli su Drago Došen, Mića Pavičić, Ivica Rukavina, Ivan Starčević, Martin Hećimović, Ive Butković-Dudin, Nikola Šimac, Joso Došen, Mile Katalin, Ivan Šušić-Tuta, Joso Šimatović, Pere Borčić-Zrnac, Joja Fajdić, Nikola Lulić i Milan Crnković-Crvić. Sve su istovarili na ruke te završili malo poslije14 sati. Pred mrak je stigla dizalica iz Zagreba. Srijeda, 9. prosinca Hladno i snježno. Austrijanci, Privrednikovi radnici i Ive Butković koji ima ulogu prevoditelja, slažu građu. Svi su mokri, ali ustrajno rade. Žene im kuhaju čaj i kavu. Austrijanci i dizaličar Frane Marinčić iz Zaprešića spavaju u župnome stanu, a večeraju kod Osičana. Rado su ih ugostili - od Drage Šopovog i Došenovog pa sve do Baranovih. Petak, 11. prosinca Dani su jako hladni. Podižu se grede i “rogovi” na crkvi. Uz radnike, pomažu i župljani Ive Dudin, Martin Hećimović, Ive Crnković-Katkin, Joso Došen, Nino Nikšić i Ivan Šušić-Tuta. Subota, 12. prosinca Posjetio nas je g. Regner s osam suputnika. Drenini su pripremili objed za sve. Nedjelja, 13. prosinca Cijeli dan gusta magla i hladno. Na crkvi pribijaju daske i ljepenku. Na svetištu stavljaju “rogove”. Opet pomažu župljani Ive Dudin, Nino Nikšić, Milan Delač, Nikica Šušić-Tutin i Joja Fajdić. Ponedjeljak, 14. prosinca Sunčano. Nastavljaju se radovi na osičkoj crkvi. Pomogli su župljani Ive Dudin, Nikica Šušić, Ante Perčević, Joso Došen i Milan Delač. Utorak, 15. prosinca Cijeli dan gusta magla i hladno. Austrijanci, Ive Dudin i radnici Privrednika privode radove kraju. Crkva je pokrivena ljepenkom. Jutros je završen posao s dizalicom koja je odmah otišla u Gospić (...) 136

Srijeda, 16. prosinca Magla. Radovi sastavljanja piramide zvonika završavaju u 13 sati. Austrijanci su veseli što su uspjeli završiti posao prije nego što su planirali. Radili su dobro i pošteno. Sutra odlaze kući slaviti Božić. Bože dobri, sve ih blagoslovi! Božo Jamičić i Nikica Tutin napravili su daščana vrata za crkvu. Oko 14 sati došla su trojica limara iz Austrije obaviti limarske radove na crkvi. Limari iz Austrije, Robert Golec iz mjesta Pollau, Wolfgang Johan Rechberger iz Schonau i Werner Mauerhofer iz Ratisa, Sonnhofen, čim su stigli, odmah su započeli raditi. Postavljanje žljebova napreduje. Donijeli su i sav potreban alat, kao i austrijski tesari koji su radili prije njih na krovu crkve. Tesari su imali i svoj agregat za struju. Kad su to naši ljudi vidjeli, reče Nikica Tutin: “Mi bismo, gospodine, morali obići cijelo selo dok bismo sakupili što nam treba”. Sav materijal je od bakrenog lima, dar Austrijanaca. Danas poslije podne došao je i mladi njemački novinar Planert. Donio je dosta hrane i električnog materijala za plovaniju. Prenoćio je u plovaniji, kao i radnici iz Austrije. Susjed Drago Šop dopušta da se strojevi i uređaji za rad na plovaniji i crkvi priključe na njegovu struju. Uz struju dao je Drago i sve što je bilo potrebno od alata, bez ikakve novčane naknade. Četvrtak, 17. prosinca Limari ne mogu postaviti žljebove oko svetišta jer izvana nema skele, a krov je sklizak da bi po njemu sigurno hodali. Izgleda da će tako i ove zime ostati nedovršeno. Danas bi trebala doći dva Slovenca, krovopokrivači iz firme Bramac. Naši su već pokušali postaviti crijep, ali nije im išlo od ruke jer nisu imali potrebnog alata, a niti dovoljno znanja. Bramac crijep je pohranjen na perušićkoj ciglani. U selu sam našao župljane koji će sutra traktorima prevesti crijep iz Perušića. Petak, 18. prosinca Dan je hladan i maglovit. Desetak traktora prevozi crijep iz Perušića, dizaličar ih odlaže oko crkve, ali Slovenaca nema. Saznajem da su zbog božićnih blagdana odgodili dolazak. Tako će crkva dočekati Božić pokrivena samo ljepenkom. Austrijski limari otišli su djelomično obavljena posla. 137

Gospodin Regner mi reče na telefon: “Najvažnije smo postigli. Novaca ionako nema dosta. Sve je dobro. Ne moram odmah sve u cijelosti isplatiti.“ Subota, 19. prosinca Božićna ispovijed u Mušaluku u 14 sati. Vlč. Stipe Zeba, kapelan Ivan Stubičar i ja ispovjedili smo 57 vjernika, a sutradan Zeba i ja prije sv. mise još 32. Bilo je prilično hladno. Učinili smo koliko smo mogli i znali, Bogu hvala. Pravoslavni danas slave sv. Nikolu. Čede večeras pucaju na Lički Osik. Ponedjeljak, 21. prosinca Dolazak vlč. Regnera s božićnim darovima. U jednom kombiju i kamionu vlč. Regner dovezao je za osičku crkvu novi drveni oltar prema puku, ambon, jaslice i prikladne klupe. Donio je i veliku sliku Krista Kralja na platnu koju je primio kao uspomenu na svoju prvu sv. misu. Regner je izrazio želju da se polnoćka održi u osičkoj crkvi. Gospićka šumarija darovala nam je tri velika bora. Jedan smo postavili pred crkvu, a dva unutra. Crkva se uređuje.

138

Zvono mira od 340 kg, posvećeno u čast sv. Nikole iz Flüe. Vlč. Regner dat će odliti pet zvona, koja će najprije obići naša ratom ugrožena područja, a potom će biti postavljena na crkvi u Graz-Ragnitzu, gdje je on bio župnik. Ovo je zvono pobudilo pažnju župljana. Kada je bilo postavljeno pred crkvom i kada je zazvonilo, podsjećalo nas je na naše srednje zvono. Neki župljani nisu mogli sakriti suze. Govore: “Neka čuju čede ovaj glas mira i slave Božje, koji će konačno pobijediti“. Zvono će biti izloženo pred osičkom crkvom do Josipova. Župljani mogu svakodnevno pozvoniti na “zvono mira” i moliti za mir. Austrijski prevoznici otišli su nakon objeda kući, a g. Regner je ostao sa mnom slaviti Božić. Dobrotom dr. Šime Vučkova koji je dovezao u Gospić č. s. Tereziju, osigurane su dvije gostinjske sobe u gospićkoj bolnici, jedna za časnu, a druga za vlč. Regnera. Hranili smo se u bolnici i kod Osičana. Regner se namjerava kod nas zadržati do 4. siječnja 1993. Utorak, 22. prosinca Postavljanje prozora na osičkoj crkvi izvodi Duhomont iz Goričana. S njima Regner godinama surađuje, a za osičku crkvu su izradili šest velikih prozora te za svetište dva polukružna. Prozori su izrađeni od 139

željeza tako da se u isti okvir može izvana postaviti armirano staklo, a na nutarnjoj je strani predviđen vitraj. Posve praktično. Duhomont ima šestoricu svojih radnika, ali pomažu i naši župljani Ive Dudin, Ivica Rukavina i Martin Hećimović. Sutradan je posao bio završen te su oko podneva, 23. prosinca, radnici otputovali svojim kućama u Goričan. Dogovoreno je da Duhomont izradi i postavi prozore na zvoniku. Puno je toga je već napravljeno te je u crkvi sve ugodnije. Velečasni g. Regner je donio i dvije jake plinske grijalice koje će zagrijavati crkvu za vrijeme misa, a ubrzat će i sušenje zidova kad se poslije Božića bude nastavilo s radovima. Sve u svemu, vlč. Regner je izvanredan inženjer! Sve predvidi. Pa i to kad naši ljudi pitaju: “A što će biti ako ‘čede’ opet napadnu crkvu i u njoj sve sruše?“ Regner odgovara kako čede ne mogu toliko srušiti, koliko ćemo svi mi s ljubavlju ponovno sagraditi. Bogu hvala, do sada smo uspjeli poprilično obnoviti crkvu, iako smo svjesni da Srbi sve to motre. Štoviše, neki dan je na Radio Kninu rečeno da su se ustaše pomirile s granicom u Ličkom Osiku jer, eto, popravljaju crkvu. Naši austrijski prijatelji i dobročinitelji žele svojim prilozima za crkvu i njenu obnovu uliti nadu i ljubav, kako bi naši ljudi lakše podnijeli ratnu stvarnost i da ne bi izgubili nadu u život.

140

Vlč. Kukec, nadbiskup Pavlišić, vlč. Regner

Badnjak Došao je nadbiskup u miru mons. Josip Pavlišić. Prihvatio je poziv da dođe služiti polnoćku u Lički Osik. Kako na Božić ima u 10 sati sv. misu u senjskoj katedrali, Regner, koji je bio darovao svoj automobil gospićkom kapelanu, mislio je da će nadbiskupu Pavlišiću bez teškoća osigurati prijevoz do Osika, odnosno do Senja. Međutim, auto je bio potreban i kapelanu te je Regner prevezao nadbiskupa mojim kolima, a ja sam rekao kako ću se već nekako snaći za prijevoz. Nadbiskupu je bila osigurana soba za noćenje u gospićkoj bolnici. Polnoćka. U Osik smo došli iz Gospića sat prije ponoći. Susjedi su u kuhinji plovanije naložili peć i pripremili stol i klupe. Žarulja svijetli. Govore nam da se župljani boje doći na polnoćku jer će sigurno na crkvu zapucati četnici. Nadbiskup Pavlišić ne pokazuje nikakav strah te kaže da smo došli slaviti Božić makar nas bilo malo. Zvono mira ispred crkve počelo je zvoniti. Crkva je osvijetljena i u noj se sakupilo oko 60, pretežno mlađih vjernika. Nadbiskup Josip Pavlišić, g. Johannes Regner i ja prilazimo k oltaru. Časna Terezija svira na orguljama “U sve vrijeme godišta”. Đaci čitaju misna čitanja. Nadbiskup 141

govori jednostavno - od srca k srcu: “I u ovim teškim ratnim vremenima slavimo kneza mira... On je došao za sve kao brat i Spasitelj... On je ljubav... I naša je snaga u ljubavi i praštanju”. Nadbiskup podsjeća da je osička crkva stradala i za vrijeme prošloga rata. On ulijeva nadu da će se ova crkva opet obnoviti dobrotom prijatelja i vrijednih župljana. Bilaj. Slaveći Božić u našoj crkvi, nismo čuli granate koje su pale na Bilaj i bilajsku crkvu noćas oko pola jedan. Četnici su valjda mislili da se u Bilaju služi polnoćka te su zapucali. Međutim, tamo je sv. misa bila znatno ranije. Na Bilaj je palo tridesetak granata. Srećom, nije bio ni žrtava , ni veće štete. Bogu hvala, u Osiku smo mirno proslavili božićnu noć. Moglo se vidjeti nadbiskupovo raspoloženje: u tuzi - radostan, jer se nalazi s ovim narodom kojem je s ljubavlju posvetio ne samo svoju biskupsku službu, nego i župničku! Božić Ujutro, oko 7 sati u mojoj bolničkoj sobici časna Terezija je poslužila doručak g. Regneru i meni. Od Badnjaka smo imali palente, a iz Osika smo donijeli pladanj hladetine i nešto kolača. Kaže Regner da mu je ovo najljepši Božić u životu. Bio je kod mene 10 dana, a časna sestra Terezija tri tjedna. 142

Poslije doručka je vlč. Regner odvezao nadbiskupa u Senj, a ja sam išao u Lički Osik služiti poldanicu. Na ovoj sv. misi bilo je više 100 vjernika. Na Stjepanje još više, a tako i u nedjelju. Dani su bili prilično magloviti i hladni. Crkva još nije potpuno zatvorena i propuh doprinosi hladnoći. Imali smo i plinske grijalice, ali nisu znatnije pomogle. Zbog hladnoće većina župljana želi da se mise služe u mušalučkoj crkvi koja je manja i zatvorena, a dvije plinske grijalice mogu je dobro zagrijati. Tako smo idućih dana i nedjelja slavili sv. mise u Mušaluku. Utorak, 29. prosinca Lički Osik. Javljeno mi je iz Rijeke da će doći talijanski Caritas iz Livorna. Kod nas je dosta snijega, a u Primorju puše snažna bura. Međutim, Talijani su stigli u Osik. Tu se našao i g. Regner kojemu je u posjet došao iz Austrije slikar Franz Weis s petoricom suputnika. Pristigao je i njemački novinar i dobročinitelj Dirk Planert koji je dovezao nešto električnog materijala za stan. S njime je došao salezijanac, svećenik Ivan Pajtak. Europa u malom! Talijani su dovezli hrane, slatkiša za školsku djecu i kolače za našu vojsku. Caritasu Nadbiskupije Talijani su darovali 6.000.000 lira, a 2.000.000 lira su osigurali za naše siromašne župljane te 4.000.000 lira za uvođenje struje u osičkom župnom stanu. 143

Toni Toth

Razorena župna crkva u Ličkom Novom

144

145

ŠESTI DIO

GOSPODNJA GODINA 1993.

Škola u Ličkom Novom nije bila sigurna od napada o čemu svjedoče i prozori zaštićeni vrećama s pijeskom. I po cijenu života, u školi su se redovito slavile sv. mise 146

S velikom neizvjesnošću ulazimo u novu godinu. U našem ličkom kraju sve je prividno mirno. UNPROFOR nije do sada ništa značajnije učinio. Petak, 1. siječnja Lički Novi. Već po običaju sam na sv. misi u školi blagoslovio vodu za blagoslov kuća. Malo je ljudi došlo na sv. misu. (...) Zakazao sam blagoslov kuća. Prati me Goran Pišić, đak iz Novog Osika. Osim ljubaznosti, od nikoga ništa ne tražim. Dobrotom vlč. Wigberta iz Njemačke, starijima pružam skromnu pomoć u kavi, šećeru, riži i drugim namirnicama. U politiku se ne upuštam, obavljam svoj posao i prilično brzo prolazim selom. Mislim da je to dobro u ovim okolnostima. Tako ću isto učiniti i u osičkoj župi. Na sv. misama, kao i sad prilikom obilaska kuća, potičem župljne da pomognu starijima i nezbrinutima. Ponedjeljak, 4. siječnja Posjetili su me prijatelji iz Birkenaua iz Njemačke. Gerhard i Hans su dopremili pomoć Caritasa. Srijeda, 6. siječnja Lički Osik. Sveta tri kralja. Blagoslov vode u Mušaluku. Na sv. misi se skupilo dosta naroda iz Mušaluka i nešto iz Osika. Zanimljivo, iz Budaka ama baš nitko ne dolazi u crkvu, a tako je bilo i za Božić. Zakazao sam blagoslov kuća u Mušaluku, Osiku, Budaku. Teklo je sve već po običaju. Bilo je nekoliko kuća koje su “novo” blagoslovljene. Za to su me drugi prekorili. Više ne znam što činiti. Ljudi nikome ne praštaju, a u svoje zadjevice žele i mene, popa, uključiti. Naravno da se u te vode ne dam. U blagoslovu kuća pratila su me dva dječaka: Ivica Hećimović i Perica Orešković, obojica iz Mušaluka. U Vukšiću je sa mnom bio dječak Goran Fišić. Tu su me četnici sigurno cijeli dan pratili kako sam prolazio selom. Kasnije popodne, kada sam došao do kuće Mile Pavletića-Šorgana, kad sam izašao na cestu, čede s onu stranu pruge upute prema meni rafal. Srećom, nisu pogodili ni mene, niti maloga. Sklonili smo se kod Šorgana. Tu smo dočekali večer. Onda nas je Mile prevezao svojim autom, bez svjetla, do crkve i moga automobila. Utorak, 12. siječnja Lički Osik. Caritas Livorno. Danas su Talijani dovezli hrane u dva kombija. Darovane namirnice najprije sam namijenio obiteljima koje su 147

rado pripremale obroke za Austrijance, Regnera i njegove suputnike. To su bili Osičani Drago Šop, Drago Došen, Jure Butković, Stipe Pavičić, Nidjola, Drenini, Tutini, Mile Delač, Ive Orešković i Marko Ratković. Petak, 15. siječnja Prva godišnjica priznanja Hrvatske. Tijekom minule ratne godine Hrvatsku je priznalo do danas 97 zemalja. Hrvatska je primljena u 62 međunarodne institucije. Međutim, slabo se u svijetu zauzimaju za okončanje ovoga strašnog rata. Čudna je to politika. Većina zemalja koje su nas priznale priječe nam samoobranu, prijete embargom te izjednačuju žrtve s agresorom! Gospić - bolnica. Danas je dr. Šime Vučkov organizirao blagoslov bolnice. Ovom činu je prisustvovalo oko 20 službenika. Gospodin Šime Vučkov je sa svojom suprugom Jelenkom sudjelovao u čitanju Sv. pisma, a potom smo pjevali prikladne božićne pjesme. Vlč. Alojzije Kukec prije blagoslova gospićke bolnice

148

Nedjelja, 17. siječnja Otočac. Objavljena opća opasnost. Od 17 do 22 sata četnici su ispalili 32 granate iz Glavaca po našim postrojbama. Četnici izazivaju i po drugim dijelovima naše domovine. Svakidašnja neizvjesnost. I ovu ću godinu opisati kronološki ukratko, kada četnici izazivaju i koliko nam time zla nanose. Vjerujem da i drugi pišu o istim događajima pa će se zapisi dati usporediti i ispraviti. Ja nemam razloga ne napisati točno ono što doživim ili čujem putem radija. Četvrtak, 21. siječnja Lički Osik. Posjetili su me župnik iz Starigrada vlč. Tomica Barišić te Srećko Petrov. Oni su dovezli oko 1.000 kg kvasca da podijelim župljanima. Sve u svemu, kvasac je dobro došao obiteljima koje same peku kruh. Otpremio sam nešto kvasca i u Lički Novi, ali još ga je prilično ostalo za bolnicu i Gospićane.

Blagoslov bolnice: vlč. Kukec i ravnatelj dr. Anton Johman u prvome planu

149

Petak, 22. siječnja Oslobođenje Masleničkog mosta. Naša vojska uspješno oslobađa zaleđe Zadra i hidrocentralu Peruču. Nažalost, već drugi dan čujem na radiju da imamo žrtava.54 Ponedjeljak, 25. siječnja Lički Osik. Kod osičkog vodovoda poginuo je Ivica Radošević, naš Budačanin, koji je inače živio s obitelji u Zagrebu i u Žabici. Nagazio je na minu od koje su ranjena još sedmorica naših . Eto, više naših pogine u ovakvim ili sličnim slučajevima nego na bojištu. Petak, 29. siječnja Baške Oštarije. Otvorenje hotela Velebno. Nekome može izgledati čudno zašto je hrvatska Vlada odlučila da se ovaj hotel obnavlja u tijeku rata? Čude se i naši ljudi ovdje, potaknuti raznim izjavama pete kolone. Mislim da je ovo samo dokaz našega života i poticaja življenju. To će biti ujedno dokaz da će se obnoviti cijela naša draga Domovina. Srijeda, 3. veljače Lički Osik. Oštećenje crkve i plovanije. Danas poslije podne oko pola šest oštećena je crkva sv. Josipa s dvije topovske granate. Jedna je pogodila u već oštećeni desni ugao pročelja crkve, a druga ispod niše, također na desnoj strani. Plovanije je više oštećena. Jedna topovska granata je lakše oštetila krov, a dvije probiše zid stana desno od ulaznih vrata. Jedna granata je pala i na hrpu pijeska u dvorištu. Gotovo sva stakla na plovaniji su popucala. Idućih dana Osičani su noću popravljali krov na plovaniji kako ne bi kiša nanijela još više štete. Radili su noću jer su danju prijetili srpski snajperisti. Četvrtak, 11. veljače Dan bolesnika. Prema naputku naše Crkve, danas se prvi put obilježava Dan bolesnika po našim bolnicama. Sv. misa je upriličena i u gospićkoj bolnici, a služio ju je vlč. Stipe Zeba. Službi je prisustvovalo Operacija Maslenica planirana i izvedena u razdoblju od 6. do 27. siječnja 1993. Tijekom akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, a naknadno je oslobođena i brana Peruča, koju su pobunjeni Srbi namjeravali dići u zrak. Cilj operacije bio je povezati sjever s jugom Hrvatske pravcem Zadar - Maslenica - Karlobag i odbaciti srpske snage iz Rovanjske, Novskog ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje - Zadar. U razdoblju od 22. do 25. siječnja poginulo je 13 hrvatskih branitelja, sljedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih crta poginulo je još 6, a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. Do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja na tome području popeo se na 127. 54

150

oko 20 djelatnika gospićke bolnice. Ovom bogoslužju nisam mogao prisustvovati jer sam držao četiri sata vjeronauka u mušalučkoj školi. Petak, 12. veljače Rizvanuša. Ranjena su tri Slavonca iz Županje. Srećom, neće ostati teški invalidi. Jedan mi reče: “Velečasni, pogledajte moju bluzu. U desnom džepu imam “patrice”. Tu se jedna kugla zaustavila. Sam Bog nas je sačuvao”. Druga dvojica podjednako govore. Zaista je očito, ne samo njih, nego i sve nas sam Bog čuva od tolikog srpskog napada sotonske mržnje i moći oružja. Ovi mladići, kao i toliki drugi, strpljivo podnose bol i prihvaćaju tjelesno oštećenje. Svima je samo žao to što im se to dogodilo, a rat još traje. Ti osakaćeni mladići ne iskazuju mržnju, niti teže za osvetom. Oni jednostavno žele obraniti svoju Domovinu i ništa drugo. (...) Srijeda, 15. veljače Rijeka. Došao sam nadbiskupu podmiriti račune za prošlu godinu i predati parice. (...) Poslije objeda smo se pozdravili. Otišao sam posjetiti moju mamu kod brata na Drenovi i časnu Tereziju u samostanu, gdje sam primljen s prijaznošću i susretljivošću. Večeras sam služio sv. misu na Vežici, a poslije sam bio ugošćen kod dr. Šime Vučkova. (...) Govorili smo i o popravku gospićke bolnice i gradnji kapele. Ima nade da će se to učiniti jer će mnogi prijatelji pomoći, dok smo nas dvojica na službi u bolnici. Dr. Vučkov mi kaže kako pojedinci iz Upravnog odbora prigovaraju tvrdeći da je svećenik u bolnici nepotreban. Imam o tome svoje mišljenje. Subota, 20. veljače Ribnik. Danas je ponovo pogođena crkva. (...) Nedjelja, 21. veljače Služio sam sv. mise u bolničkoj kapelici pred 14 ljudi, u Mušaluku više ih je bilo od 100, u L. Novom 12 vjernika. Od 11 sati pa do 21 sati snijeg pada kao iz rukava. Utorak. 23. veljače Došao je vlč. Wigbert s još trojicom suputnika, u dva kombija s prikolicama dovezli su Caritas za bolnicu, nešto za vojsku i moje župljane. Wigbert je neumoran u prikupljanju pomoći. Unatoč opasnosti, ratu i snijegu po putu, radosni su. 151

Četvrtak, 25. veljače Došli su mi u posjet mladi njemački novinar i dobrotvor Dirk Planert sa svojim ocem, bratom te jednom novinarkom. Oni su po vjeri evangelici ili bolje rečeno indiferentni. Čine mnogo dobra našem narodu. Svi su veoma dragi i radosni. Dirk je već puno učinio za elektrifikaciju osičke plovanije. Subota, 27. veljače Bilaj i Lički Osik. Četnici su bacili desetak granata na Bilaj, a po Osiku pucaju iz snajpera već nekoliko dana. Ponedjeljak, 1. ožujka U Jablancu sam pohranio na sigurno više kaleža, monstranci i knjiga. Utorak, 2. ožujka U Maslenici su poginula tri naša vojnika - Gospićanin Luka Pavelić i dvojica iz Pazarišta. Subota, 6. ožujka Lički Novi. Oko 16 sati četnici su bacili 15 granata. Sve su pale u blizini crkve. Na sreću, bez posljedica. Nedjelja, 7. ožujka Lički Novi. Oko 10 sati pale su dvije granate na crkveno zemljište, a oko podneva još dvije iznad škole. Poslije podne, za vrijeme sv. mise pala je još jedna granata, a druga nakon mise upravo dok smo izlazili iz škole gdje sam obavljao službu Božju kojoj je prisustvovalo tek nekoliko mještanki. Na Gospić, Lički Novi, Lički Osik, Budak, Mušaluk, Bilaj i Perušić između 17 sati i tri sata ujutro sručila se kiša granata. Strahu nema granica. Posvuda se broje velike materijalne štete, na sreću bez ljudskih žrtava. Dokad ćemo moći podnositi ovakvo stanje? Pod stalnim granatiranjem pamet staje. U velikoj smo neizvjesnosti. Srećom, danas nije bilo žrtava. Nadamo se da će velikom zlu doći kraj. Petak, 19. ožujka Josipovo. Sv. misa u Mušaluku u 13 sati. Jučer i danas ispovjedili smo oko 90 duša. Sv. misu je predvodio i propovijedao gospićki kapelan Ivan Stubičar, a koncelebrirali smo vlč. Regner i ja. Sv. misi su prisustvovali učitelji sa školskom djecom. Propovjednik se dotaknuo naše lijepe, a sada srušene župne crkve sv. Josipa, što je kod mnogih nagnalo suzu na oko. Na koncu sv. mise govorio je g. Regner, dajući poticaj župljanima da i sami budu živa crkva, a ovu oštećenu crkvu 152

u Ličkom Osiku zajedničkim silama ćemo obnoviti ili ćemo sagraditi novu. Nakon mise bili smo na objedu u župnom stanu u Gospiću. Zatim je g. Regner otišao u Jablanac i Senj. Od 22.40 sati do jedan u noći na desetke granata palo je na Gospić, Bilaj i Lički Novi. Opet pakao. Ranjenih i veće materijalne štete nije bilo. Nedjelja, 21. ožujka Lički Osik. Zamolio sam u Jablancu Milu Miškulina i Franu policajca da mi pomognu svojim automobilima prevesti iz Mušaluka i Osika crkvene stvari u Jablanac kako bi bile na sigurnijem mjestu. Stigli smo oko 10 sati u Lički Osik. Trebao sam uzeti neke stvari iz plovanije, a Mile i Frane su me čekali pred Došenovom kućom. Kad sam autom krenuo iz župnog dvorišta, četnici su počeli snajperima pucati na mene, ali kako sam vozio, nisam to ni čuo. Sreća Božja, stigao sam pred Došenovu kuću neokrznut. Ova dvojica su se preplašila da ne stradam te mi nisu dala poći u Mušaluk. Međutim, odlučio sam ići, a Mile i Frane su trebali autima voziti iza mene. Kad sam stigao iza osičke crkve, ponovo sam bio na meti četnika koji su uputili nekoliko rafala. Primijetio sam da je kod Štamparovog kolana pala neka žena. Stao sam i prepoznao Jagu Štampar koja se uputila na sv. misu u Mušaluk. Ona mi reče: “Bježite, gospodine, pucaju na vas. Umalo i mene pogode”. Povezao sam je do mušalučke crkve te je i ona prisustvovala sv. misi, ali bila je silno uplašena. Poslije podne je potresena otputovala kćeri u Zagreb. Eto, srećom se u autu ne čuje pucnjava ni topova, a kamoli pušaka. Poslije sv. mise Mile i Frane su sa mnom pokupili sve kipove i manje predmete iz crkve, kao i više kipova koje je Kata Holjevac čuvala u svojoj konobi. Na Gospić i Bilaj je između 17 i 21 sat palo četrdesetak granata. Na gospićkom groblju oštećena je kapela Marije Magdalene kao i više grobova. Nije bilo poginulih. Ponedjeljak, 22. ožujka Ribnik, Bilaj, Lički Novi i Gospić. Od 13 do 24 sata granate padaju kao kiša. U Gospiću je oštećena škola, uništen jedan razred. Na zgradama više oštećenja. Jedna je granata pala na starački dom u Gospiću, gdje su stradali dida Srbina i baba. U bolnici baba umirući govori: “Ajme, ubiše me ustaše”, ranjeni did mi reče “utješno” da će se osvetiti Srbima. U Ličkom Osiku teško su oštetili kuću Joke Žalović-Zekanov. Sreća što su koji trenutak prije sišli u prizemlje. 153

Ovih posljednjih dana drži me dosta jaka prehlada. Na lijevom ramenu raste dobroćudni tumor, a od prehlade na istoj strani kod vrata izbila cijela kvrga od naprezanja pri kašljanju. Liječnik me savjetuje da odem na pregled u Zagreb, a moj odlazak odobrava i gosp. nadbiskup. Do Zagreba mogu stići jedino putom preko Karlobaga i Rijeka, a ni to nije najsigurnije. Ovaj tjedan je veoma hladno, mećava i veliki snijeg. U Zagrebu sam obavio pregled i jedva sam se uspio istim putem vratiti putujući vlakom do Rijeke, a potom autom do Gospića. Liječnik ne savjetuje operaciju kako tumor ne bi izbio kasnije na drugom i nepogodnijem mjestu. Utorak, 30. ožujka Lički Osik. Na Šupljoj Glavici od četničkog snajpera je ranjen u obje ruke Nino Grgurić iz Kosinjske. Bogu hvala, neće imati većih posljedica. Prvih dana travnja granate zasipaju Gospić, Lički Novi, Ribnik, Rizvanušu i Bilaj. Jedna maljutka pala je blizu gospićkog Doma zdravlja. I opet na sreću, što je dar Božji, nema žrtava.

Goran Moravček

Kapela sv. Mihovila na Šupljoj Glavici i križ podignut u spomen svim žrtvama Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata

154

Nedjelja, 4. travnja Perušić. Negdje u Kvatrima prevrnuo se kamion u kojem nađe smrt vojnik Ivica-Ante Mataija iz Podoštre. Ponedjeljak, 5. travnja Maslenica. Poginula su trojica Gospićana: Željko Vukelić, Slavko Jovanović i Martin Farkaš. Pop Stipe Zeba, kapelan i ja obavili smo sahranu na gospićkom groblju. Veliki petak, 9. travnja Poslije podne kad sam išao na bogoslužje u Mušaluk, u Budačkoj ulici dogodila se prometna nesreća. Smrtno je stradalo dijete obitelji Alić. Sutradan popodne na ukopu djeteta skupilo se mnogo svijeta, što su čede zasigurno primijetili. Kad je lijes već bio kod groba, čedo opali pet granata prema groblju. Strah, panika i bježanje na sve strane - pričao mi je gospićki pop Stipe Zeba koji je vodio sahranu. Eto, četnici nam ne daju ni pokopati naše mrtve.

Groblje u Gospiću bilo je često granatirano

155

156

Toni Toth

157

Uskrs, 11. travnja Dan je hladan i kišovit. Narod živi u strahu od granata. Na licima se vidi strah. Unatoč svemu, jučer sam obavio skraćeni obred Velike subote u Mušaluku u 18 sati, a u Ličkom Novom u 20 sati. I danas još jedan. Premda svi očekuju granate, tim prije što već osam dana kruže priče da će čede učiniti zlo upravo na Uskrs jer je vezan s 10. travnja, Bogu hvala, na sv. misama je bio priličan broj vjernika. To pokazuje i dokazuje da je naš puk usmjeren kršćansko-katolički. Uskrsni ponedjeljak, 12. travnja Gospić. Oko 16 sati pala je granata blizu škole, što je prilično uznemirilo i onako prestrašeni svijet. Petak, 16. travnja Gospić. U 12 sati pale su na grad četiri granate. Oko 16 sati ispaljeno je osam topovskih projektila po Gospiću. U Lipovskoj ulici pala je granata na kuću srpske obitelji Vurdelja. Tom prilikom su majka, sin i unuk lakše ranjeni. Liječeni su u našoj bolnici. Njima sam, kao i svima ostalima, bio na usluzi. Sigurno im nije lako.

Sv. misa u Mušaluku 158

Proslava priznanja dr. Vučkovu u kuhinji gospićke bolnice (slijeva): med. sestra Ivka Zorić, Jelenka Vučkov, vlč. Stipe Zeba, vlč. Alojzije Kukec, dr. Šime Vučkov, med. sestra Ankica Brkljačić, dr. Petar Bašić

Subota, 17. travnja U 13 sati prema školi i gospićkom groblju palo je 15 granata. Koliko ih je palo na Klisu i Rizvanušu, samo dragi Bog znade. Naprosto je nemoguće više brojiti. Dobro je po tko zna koji put pribilježiti da nas čuva sam dragi Bog sa svojim dobrim anđelima čuvarima. Srijeda, 21. travnja Ribnik, Bilaj i Lički Novi ponovno su granatirani bez posljedica. Subota, 24. travnja Dr. Šime Vučkov, povjerenik hrvatske Vlade za Gospić i Otočac, postao je počasni građanin Grada Gospića. Svečanost je bila upriličena u Gradskoj vijećnici Grada Gospića u 11 sati. I ja sam bio pozvan na svečanost. Osobno smatram da je dr. Vučkov zaslužio priznanje svojim požrtvovnim radom u tijeku ovog domovinskog obrambenog rata. Tko će sve nabrojiti koliko je učinio pod cijenu svoga života za obranu ovoga dijela naše Domovine? Poslije svečanosti otišli smo na objed u Hotel Velebno, a za to vrijeme su po Gospiću ponovo padale granate. Granatiranje grada počelo je u 13 sati, a dvije su granate pale i na vojarnu. Iza 22 sata palo je dvadesetak granata na grad. Teško je oštećena kuća pok. Šaje Kosović u Velebitskoj ulici. Nekoliko je granata preletjelo bolnicu. 159

Utorak, 27. travnja Gospić. Oko 23 sata Đana Uzelac je ranjena od granate u Smiljanskoj ulici. Srijeda, 28. travnja Bilaj. Dopodne je od granate ranjen Joso Šerić, a noćas su u Bilaju ubijeni, iz nepoznatih razloga, vojnici Ivan Rukavina i Mile BrkljačićJuršin. (...) Na Velebitu naši upali u zasjedu četnika. Poginuo je Bosanac Mandić. Subota, 1. svibnja Lički Novi. Noćas je po Novom palo oko 20 granata. Bogu hvala, bez većih posljedica. (...) Srijeda, 5. svibnja Bolnica Gospić. Danas su bolnicu posjetili gospodin župan i gradonačelnik. Djelomično sam i ja sudjelovao u razgovoru. Zamolio sam ih da s Upravom bolnice službeno objave da nedjeljama i blagdanima službenici mogu prisustvovati sv. misama. Nitko im to ne smije uskratiti. Premda su većina vjernici, još uvijek se pribojavaju posljedica stoga što su na misi, a ne na radnom mjestu. Spomenuo sam također kako je nestao križ sa zida na katu nove bolnice. Taj je križ bio postavljen odlukom rukovodstva bolnice u prosincu g. 1991. Tko je to učinio? (...) Bilo je govora i o popravku bolnice. Ima dobrotvora koji žele pomoći. Oni ponajprije žele da se sagradi pristojna mrtvačnica, iznad nje kapela i pored stan za svećenika. To je zamisao dr. Šime Vučkova i mene, a naši će dobročinitelji pomoći. (...) Za sad bolnicu uzdržava samo Caritas, no ne i Crveni križ. Jadovno. Danas su nađena dva mrtva vojnika, Zagrepčani. Govori se da su podigli svoju plaću i da ih je iz koristoljublja ubio neki Pazarištanin koji je kao i njegov otac poznat po sličnim nedjelima. Ubojica ima nadimak Nasir i završio je u zatvoru. (...) Petak, 7. svibnja Banja Luka. Radiopostaja javlja da su noćas srušene dvije džamije iz 16. stoljeća. U Banjoj Luci se crno piše muslimanima i katolicima. Subota, 8. svibnja Gospić. U 20.30 sati počeo je topnički napad na Gospić. Koliko sam mogao nabrojiti, palo je 11 granata. Tri su pale na vojarnu. U gradu ima više većih oštećenja zgrada. 160

Četvrtak, 13. svibnja Gospa Fatimska. Slavio sam sv. misu u Jablancu, gdje se čuva kip Gospe Fatimske iz osičke crkve. U Jablanac sam poveo Jelku i Pepu Šaban te Dragicu Nikšić koje su izbjegle u Karlobagu. Misu sam služio po običaju za sav hrvatski puk. Poslije podne u šest sati služio sam sv. misu u Mušaluku, gdje se okupilo pedesetak vjernika. Gotovo polovica ih je pristupila sv. sakramentima. Petak, 14. svibnja Bilaj. Oko 11 sati čede su ispalile iz helikoptera “maljutku”55 na Medovaču. Nadaleko se čula jaka detonacija. Nedjelja, 16. svibnja Perušić. Oko pola šest ujutro četnici su upali u zaselak Gornji Lulići. Tu su ubili Nikolu Naglića, starog 62. godine. Opljačkali su selo i odvezli traktor. Čujem da se istakla četnikuša Milica Vunjak iz Kozjana. U protuudaru su naši ubili šestoricu četnika te vratili traktor i još neke opljačkane stvari. To dokazuje da ono malo naših ljudi po zaseocima oko Perušića živi nesigurno. Četvrtak, 20. svibnja Spasovo. Sv. misa služena je u Mušaluku. Koncelebrirao mi je g. Johannes Regner koji je održao prigodno slovo. Istaknuo je potrebu našeg uzdignuća prema Bogu kako bismo se mogli uzdići iz svih ratnih teškoća i tjeskoba. Govorio je o sv. Josipu, Spasovu i Duhovima, što je vrhunac Kristove pobjede nad svakim zlom. Gospodin Regner je osičkoj crkvi darovao kip Uskrsnuća, veoma lijep kip baroknog izgleda, visok 70 cm. Ponedjeljak, 24. svibnja Gospić. U 1.40 sati na grad je palo osam projektila, a na Bilaj i Ribnik oko stotinu. Srijeda, 26. svibnja U Bilaju je dvanaestogodišnja Ana ranjena u bedro. Nedjelja, 30. svibnja Blagdan Duhova. Dan hrvatske državnosti. Kao i svake nedjelje, služio sam danas tri sv. mise. Dakako da smo zahvalili Bogu za primljena dobročinstva, posebno za dar Domovine. Dan je bio sunčan i lijep i uglavnom miran, premda ne posve siguran. 55

Maljutka, protuoklopna raketa s navođenjem sovjetske proizvodnje

161

Neka mi je slobodno upisati i ovo - danas nisam uspio jesti. Poslije podnevne sv. mise u Ličkom Novom pošao sam u Gospić posjetiti sestre Šaban. Tek što sam ušao u njihovu kuću i pozdravio ih, začuo se fijuk granate koja je pala u susjedni vrt tako da se zemlja rasula po krovu kuće u kojoj sam bio gost. Slijedile su granata za granatom po cijelom Gospiću. Nas troje pohitali smo u tijesnu i jako vlažnu konobu koja nije bila nikakvo sklonište, već obična grobnica. Ustrašeni, molili smo krunice i čekali smrt. Bilo je hladno i smrzavali smo se. Stoga sam unatoč opasnostima odlučio poći “doma”, u gospićku bolnicu, jer su u njezinoj okolici granate rjeđe padala. Sestre sam uputio k susjednoj obitelji Kolačević, a ja sam sretno došao u bolnicu. Susrela me je doktorica Jasna Jurjević i upitala: “Velečasni, odakle ste došli po ovom zlu?” Odgovorio sam gdje sam bio i pošto sam tamo išao. Dosta kasnije, donijela mi je komad kruha. Oko 23 sata nazvala me je telefonom sestra Krešimira i pitala jesam li živ. Također mi kaže da su oštećeni zvonik crkve i krov, a u blizini stana gori kuća. Javile su joj sestre iz Drenove da je časna sestra Terezija jako bolesna. Lički Osik. Noćas je blizu crkve u vojnom vozilu lakše, od granate ranjen Nikica Horvatović. Na groblju je oštećen grob Jurice ZalovićaZekana. U Mušaluku je oštećena kuća Marijane Potnar i Ivice Rukavine. U Perušiću je ranjen jedan vojnik. U Ličkom Novom, Bilaju i Ribniku oštećeno je više kuća. Duhovski ponedjeljak, 31. svibnja Marija Majka Crkve. Služio sam sv. misu u bolničkoj kapeli, prisustvovalo je sedmero vjernika. U 11 sati išao sam služiti sv. misu u Mušaluk, gdje sam našao tridesetak preplašenih vjernika. U Beogradu je smijenjen njihov predsjednik Dobrica Ćosić.56 To je i zaslužio. To čeka i druge naše zatirače. Noćas su u Kninu Srbi zapalili našu crkvu sv. Ante.57 Dobrica Ćosić, književnik i velikosrpski nacionalist. Nakon raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora odlučuju ostati zajedno te 27. travnja 1992. godine proglašavaju državu pod imenom Savezna Republika Jugoslavija. Ova država, koja je bila pod potpunom kontrolom Slobodana Miloševića, proglasila se nasljednicom SFRJ. Dobrica Ćosić je postao prvi predsjednik SRJ, 15. lipnja iste godine. Na dužnosti je bio do 31. svibnja 1993. godine kada su ga, poslije sukoba s Miloševićem, smijenila oba doma jugoslavenskog parlamenta. 57 Stradao sav inventar kninske crkve: kor, harmonij, kameni novi oltar prema puku, mramorni oltar sv. Ante, mramorni oltar Bl. Djevice Marije, kipovi sv. Ante i Srca Isusova, oltarna slika Blažene Djevice Marije “Gospe od milosrđa”, slike postaja Križnoga puta, veliki križ akad. kipara Kažimira Hraste... 56

162

Rijeka. Bolest č.s. Terezije. Bila je Božja volja što je sa mnom došla u Lički Osik 1968. godine. Vrijedna, pobožna i dobra sestra Terezija bila mi je majka i sestra. Zahvaljujem Bogu i njoj da sam opstao u ono doba u ovome kraju. Bila je skromna i ustrajna u svome poslanstvu. Posljednji put je ovdje bila za Božić. Radovala se što su naša crkva i plovanija opet pod krovom te da ćemo se na Josipovo vratiti u Osik. Zadnji put sam je vidio u samostanu 15. veljače. Danas poslije podne uputio sam se u Rijeku u samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova na Drenovi posjetiti je. Oko 18 sati, kad sam došao, bila je pri svijesti, ali nije mogla govoriti. Pitao sam je što ću javiti njezinoj sestri Julki? Uspjela je reći: “Ništa”. Nije mi bilo lako gledati u smrtnom grču to tako dobro i požrtvovno stvorenje. Drenovski župnik vlč. Gabrijel Bratina mi reče da joj je naglo pozlilo prošli petak, ali da nije htjela primiti bolesničko pomazanje. Ostao sam uz sestru Tereziju kazavši joj kako smo puno puta zajedno bili kod naših umirućih susjeda te da smo se nebrojeno puta skupa Bogu molili. Zatim sam joj otvoreno rekao: “Časna sestro, jedino što mogu još za vas učiniti jest da se opet zajedno molimo i tražimo moćnu zaštitu Djevice Marije i sv. Josipa”. Ona se smirila i pristala te sam joj podijelio sakrament bolesničkog pomazanja. U samostanu sam ostao do sutradan. Liječnik je rekao da će sestra Terezija živjeti još desetak dana. Pozvali su stoga njezinu sestru Julku i rodbinu da je dođu vidjeti u subotu. Ja sam rekao da će časna vjerojatno umrijeti do sutra u podne. I zaista, umrla je oko tri popodne u srijedu 2. lipnja 1993. Sahranjena je u petak na groblju Kozala. Sprovodni obred vodio je naš stari nadbiskup Josip Pavlišić. Sestro draga, Bog ti milostiv bio i nagradio te životom vječnim! Nedjelja, 6. lipnja Prva sv. pričest u Mušaluku. Bože dobri, nakon prošle Duhovske nedjelje i svega što smo preživjeli, gotovo je za nevjerovati što smo jučer i danas u mušalučkoj crkvi ispovjedili oko 80 duša te da se danas u crkvi skupilo oko 170 vjernika. Bilo je 11 prvopričesnika i dvoje odraslih na krštenju. Zanimljivo mi je bilo navečer čuti na srpskom radiju Korenici koji je javio da su se danas ustaše pričešćivali u Mušaluku i Perušiću. To znači da ima njihovih izvjestitelja među nama. Žalosno! Ponedjeljak, 7. lipnja Gospić. Zatekao sam se u župnom stanu oko 9 sati kad su došla dvojica časnika UNPROFOR-a. Jedan je Nizozemac, a dugi Talijan, prezimena Longin. Tražili su popa Stipu Zebu želeći ga pitati za pogibiju dvojice 163

Srba, Dragoslava Rutalja iz Raduša i Janka Čubrila, na Alanu 1. veljače 1993. Na to sam im rekao da smo mi katolički svećenici te nismo izravno u borbama. Osim toga, nastavio sam, bilo bi za očekivati da nas pitaju koliko je naših ljudi stradalo od srpske agresije. Govorio sam i nabrojio velik broj naših žrtava. Pozorno su slušali, posebno moje izvješće o uništenim katoličkim župama u Lici u prošlom ratu i poraću58 te sada u Domovinskom. Odgovorili su mi kako oni imaju određenu zadaću, a naša policija, kao ni srpska, ne dopušta im pristup svuda kamo oni žele poći. Nizozemac se usudio reći da su Hrvati više krivi jer da lažno prikazuju stvari. Kaže da je nedavno bio u Dubrovniku te da grad nije toliko razoren kako je čuo na radiju i televiziji. Rekao sam: “Prijatelju dragi, zar vi ne želite vidjeti da je kod nas baš sve razoreno i poubijano, da nam se konačno smilite? Jeste li vi uopće upoznati da je to naša hrvatska domovina, da mi nemamo kamo ići, osim obraniti sebe i domovinu od velike srpske agresije? Pa što ste vi konkretno učinili za našu subraću koju su Srbi pobili i koje još i danas muče u našoj vlastitoj domovini? Jeste li vidjeli tolike su Hrvate protjerali iz njihovih vlastitih domova, a sve pod vašim nadzorom?“ Eto, bilo je žustro, a njihov odgovor kratak: “Činimo koliko možemo“. Obećali su da će dovesti u Podlapaču poljskog katoličkog svećenika koji će služiti sv. misu i obaviti ondje druge obrede. Rekao sam neka umjesto poljskog svećenika povedu u Podlapaču mene ili popa Stipu Zebu, jer ćemo mi bolje od svećenika Poljaka služiti našem narodu koji živi pod srpskom okupacijom. Odgovorili su da nam ne mogu zajamčiti povratak. Pristali su izmijeniti pisma s našima u Podlapači. Ipak nešto. Srijeda, 9. lipnja Progon Hrvata u Srednjoj Bosni pred očima cijeloga svijeta. Sramota! Nedjelja, 13. lipnja Lički Novi. Blagdan sv. Ante, zaštitnika župe. Misu u Novom u 11 sati služio je gospićki kapelan Ivan Stubičar. Govorio je na temu: “Vi ste svijetlo svijeta i sol zemlje”. Okupilo se oko 60 duša od kojih je petnaestak pristupilo sakramentima. Ujedno je održana prva sv. pričest za dvoje djece - Milu Bićana i Mihaelu Mataiju - učenike IV. razreda. U Gospiću i njegovoj neposrednoj okolici komunističke vlasti su u dvije godine, od ulaska u grad 4. travnja 1945., na razne načine dale ubiti više od 3.500 “narodnih neprijatelja”. Među prvim žrtvama partizanskih vlasti bili su svećenici dr. Fran Binički, Nikola Mašić, Bruno Vernazzi, Mato Moguš, časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić... 58

164

Župljanke su simbolično uresile našu stradalu crkvu, ali kako se noćas na Lički Novi dosta toga obrušilo s neprijateljske strane, odlučili smo održati službu Božju u školi. Poslije mise otišli smo na zgarište naše lijepe i drage crkve sv. Ante, kao Židovi na Zid plača. Srijeda, 16. lipnja Ženeva. Mirovni susret. Dobro je g. predsjednik Franjo Tuđman rekao, da mora razgovarati i s crnim vragom kako bi bilo što manje žrtava. A taj crni vrag su srpski vođe - Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Cesarica. Danas su mi došla dvojica Nijemaca, kojima je netko obećao dati na usvojenje D. Š., dječaka iz Perušića, koji je u ovom ratu ostao bez oba roditelja. Međutim, dječak ne pristaje otići od djeda i bake, a ni oni ne daju unuka od sebe. Ova dvojica Nijemaca pođoše u vojarnu u Gospić kod časnika, muslimana H. iz Rijeke, koji ih posla k meni uz dopis da im pomognem doći do djeteta jer im je netko od vojnih lica u Zadru pismeno obećao. Stoga su došli po dijete kao da je to već riješena stvar. Slušam što govore i čitam što piše. Upitam Švabu: “Imate li vi svoje djece”? “Da, imam dvoje, a hoću i ovo posvojiti”. “Brate dragi, da vi hoćete pomoći našoj djeci, to bi bilo ljudski i kršćanski, ali na ovaj način nitko vam ne može dati dijete”. Na to će on: “Ali, meni je to obećano, a H. kaže da vi to možete učiniti”. Odgovorio sam: “Ja ću radije učiniti da to dijete i druga djeca sa mnom gladuju, nego da ih rasprodajemo. Zločinac je onaj koji ti je to obećao”. Kazao sam i to da se oni kao vjernici ne smiju služiti takvim postupcima. Na to mi Švabo srdito reče kako on ne pripada nijednoj vjeri, a njegov pratilac progovori “na naški” da je on u Njemačkoj rođen, ondje je završio škole te naposlijetku i to da je musliman. Otišli su srditi uz napomenu da su prevareni. Bože prosvijetli! Četvrtak, 17. lipnja Mušaluk. Završetak škole. Bogu hvala, ipak smo uspješno priveli kraju školsku godinu. Učitelji i đaci skupili su se u razredu. Ravnatelj i ja rekli nekoliko riječi. Završili smo molitvom, crkvenom i rodoljubnom pjesmom, na opće zadovoljstvo. Neka su djeca donijela od kuće nešto slatkiša, ja njima “cukrice”, a nastavnici su kupili janjetinu. Tako smo se blagujući prilično dugo zadržali u jednom manjem razredu na katu. Gospić. Poslije podne padoše oko željezničke postaje dvije kasetne bombe sustava Orkan napunjene “zvončićima”. Lički Osik. Oko 18.30 sati palo je 10 granata na Osik i Vukšić. Jedna je pogodila trgovinu ispred plovanije. 165

Goran Moravček

Crkva sv. Jakova u Bilaju sagrađena je 1848. godine. Pobunjeni Srbi razorili su je i zapalili 11. rujna 1991. Bilaj je bio u potpunom okruženju do 15. rujna 1991. kad je probijena blokada. Stradali su župni stan i devastirano je mjesno groblje. Usprkos ratu i sustavnom razaranju, sv. mise u Bilaju održavale su se u obližnjoj pećini sv. Stjepana. Obnovljena crkva blagoslovljena je na blagdan sv. Jakova apostola 1994. godine.

166

167

Petak, 18. lipnja Bilaj. Granata je pogodila kuću Paje Medulića u blizini škole. Subota, 19. lipnja Prolazeći često bolnicom, zapazio sam jednog šutljivog vojnika. Kad sam ga pitao što mu je, kazao je da ga boli želudac. Malo bolje sam ga pogledao i rekao mu da on ima drugih problema, a ne želučnih. Na to mi se drugi vojnik obrati: “Mogu li ja s vama razgovarati u četiri oka?” Pristao sam. Obojica su danas došla u moj bolnički sobičak. Mladi vojnik, Šibenčanin N. Š. mi je priznao da ima drugih problema, a ne želučanih. Ispripovijedio mi je svoj život od djetinjstva te kazao kako je njegov otac imućan prijevoznik koji se pet puta ženio i rastavljao. S četiri žene imao je po jedno dijete, a s njegovom majkom dvoje. I od nje se rastao, tako da je mladoga vojnika othranila baka. Kaže da je bio dobar učenik i da je položio veliku maturu. Bio je na prvoj pričesti i krizmi. Rekao mi je: “Uvijek sam mislio biti dobar, jer nisam želio biti kao moj otac. Imam djevojku koju jako volim i s njom sam se namjeravao oženiti. Ja sam pošten mladić i ne želim ni jednu curu iskoristiti. Međutim, baka mi je umrla, a djevojka u pismu poručila da se neće udati za mene. Sutra odslužujem svoj redoviti vojni rok. Kamo ću sada? Ja ću se ubiti”. Razmišljao sam što ću mu odgovoriti. Rekao sam mu: “Ne smiješ se ubiti. Narod lijepo kaže da dok god sunce sije, i kruh se ije. Pa ako te ta djevojka i ostavi, samo joj je pukao film, ali ne mora da ju je pamet ostavila. Tebe Bog voli i od tebe puno očekuje. Ti ćeš se pokušati s njom lijepo suglasiti ili se razići. Sebi ćeš opet naći životnu družicu, a razlaz s ovom će ti ukazati da ipak nije bila za tebe.” Pitao me je: “A gdje ću stanovati i gdje ću se zaposliti”? Rekao sam mu da će ga već primiti netko od rodbine dok se ne snađe, a kako je položio veliku maturu, najlakše se može zaposliti u MUP-u. Ponovio sam mu da se ne smije ubiti. Pitao sam ga: “Možeš li u meni gledati oca, brata ili kolegu? Dat ću ti nešto novaca da možeš preživjeti barem jedan mjesec, a onda ćeš mi se javiti”. Na to on ustane sa stolice i plačući me zagrli. Rekao sam mu neka klekne da ga blagoslovim. Tako smo se rastali. Nadam se da će mi se kad-tad javiti. Opisao sam detaljno ovaj slučaj, a sličnih je bilo napretek. Šteta što nisam više toga zapisao. Do sada je kroz moju sobicu prošlo puno vojnika. Razni ljudi, razni problemi. Mogu nakon svega zaljučiti da je bezboštvo ostavilo svoj trag na nekim mladim ljudima. To je zaista 168

zločin za koji se ne može kriviti samo te mlade ljude. U bolnicama sam posjetio nekoliko stotina ranjenih vojnika. Najmanje sam među njima susreo “nereligioznih”. Uz toliko bezboštvo oko nas, pravo je čudo da su naši sinovi i kćeri dobri i pobožni. Važno je da nisu mrzitelji i osvetnici. Ako posjeduju ljubav, Božji su! Svi će mi ostati u dragom sjećanju i u mojim molitvama – i oni živi, kao i oni pokojni! Utorak, 22. lipnja Lički Novi. Dan je lijep i sunčan. Ljudi rade u polju. Negdje pred mrak, oko 19 sati u Zdunić Varošu pred kućom Vučića, dok je prolazio voz sijena, pala je kasetna bomba sa zvončićima. Nikola Zdunić zvani Firerov koji je upravljao vozom, Bogu hvala, nije nastradao. Četvrtak, 24. lipnja Prizna. Sv. Ivan Krstitelj. Fratri su me pozvali na feštu u Priznu. Po mene je došao g. Karel Bader sa svojom suprugom. Sv. misu je predvodio i propovijed održao senjski kapelan Luka Blažević. Koncelebrirali su karlobaški kapucini vlč. Drago Babić i ja. G. Bader mi je predao tri paketa lijekova za gospićku bolnicu. Objedovali smo kod fratara. Za objedom je tekao bratski razgovor. Subota, 26. lipnja Gospić. Od pola jedan u noći do pola četiri ujutro na Gospić je palo više od 20 tenkovskih granata. Najviše kuća oštećeno je u Kaniškoj ulici. Večeras je kninska televizija prikazala naše selo, Lički Osik, u kojem ljudi rade u polju. Mogla se vidjeti naša crkva, kao i oštećene kuće u selu. Vidjeli smo Ninu Dreninog kako vozi sijeno na traktoru. Kninska televizija kaže kako u Ličkom Osiku ljudi u miru žive i rade te da su se pomirili s konačnom granicom. Navodno, čekaju ponovo posao u tvornici “Marko Orešković” u Novome Ličkom Osiku. Zanimljiva “mirnodopska” reportaža. Međutim, kako sam već napisao, noću su pale tolike granate po Gospiću... Nedjelja, 27. lipnja Bilaj. Za vrijeme sv. mise u Mušaluku moglo se čuti nekoliko jakih detonacija. Kasnije smo doznali da su padale granate po Bilaju. Opet, Bogu hvala, bez težih posljedica. Utorak, 29. lipnja Gospić – Lički Osik. Uspio sam i danas odslužiti tri sv. mise: u bolnici, Mušaluku i Ličkom Novom. U 21 sat padoše četiri granate na gospićku “Uslugu“, bez većih posljedica. U Osiku pucnjava iz strojnica. 169

Od 5. do 9. srpnja Duhovne vježbe u Karlobagu. Ovaj predah u vrtlogu rata dobro mi je došao. Duhovne vježbe vodio je dr. Janko-Tomislav Šagi-Bunić On je obradio ove teme: Ostvariti svoju zadaću u povijesti spasenja; Ključni događaji: misa, sv. pismo, život u Kristu; Vjere imajte; Kuća molitve, zajedništvo svetih. Bila su prisutna tri fratra gosta, a od domaćih Ilija i Krsto, vlč. Drago Babić i ja te povremeno Stipe Zeba i fra Ero. Bilaj. Četnici su poslije podne 6. srpnja ispalili nekoliko granata na Bilaj, a zatim su srpski diverzanti ubili tri naša vojnika u bunkeru. Između Klisa i Žabice poginuo je naš vojnik, a trojica su ranjena. Četvrtak, 8. srpnja Bilaj. Čede su ispalile 12 granata oko 11 sati, bez posljedica. Na Lički Osik pucaju strojnicama. Petak, 9. srpnja Ribnik. Večeras je jedan naš vojnik ranjen u vrat. Subota, 10. srpnja Četiri žene su zatražile i dobile dozvolu za odlazak iz Gospića. Dvije među njima navodno su Hrvatice udate za Srbe. Srijeda, 14. srpnja Karlovac. Navečer snažan četnički napad. Neizvjesnost, strah i razaranja. Četvrtak, 15. srpnja Lički Osik, Perušić, Gospić, Bilaj i Maslenica. Pravi pakao. Naša je crkva opet pogođena s nekoliko granata. Jedna je pala na krov. Kažu mi susjedi da je po crkvenom zemljištu palo oko 70 granata. Oštećeno je ponovo puno kuća u selu. Jednako je tako jak napad zabilježen po cijeloj okolici Osika, počevši od Brinja do Maslenice. Ima nekoliko ranjenih. U Osiku je pala prva granata ujutro između 7 i 8 sati između crkve i Došenove kuće. U to vrijeme je moja susjeda Nana Došenova čekala mljekara te je od te prve granate poginula pred kućom. Jedino je mogla reći svome mužu: “Drago, gotova sam”. Nanu su uspjeli sahraniti sutradan navečer. Ja sam tih dana bio s učiteljima i našom djecom u Tirolu. Nana je bila marljiva i dobra žena. Bila je moja dugogodišnja susjeda. Rado se susretala sa svima pa i s mojim gostima, te ih je mnogo puta udomila. Neka je milosrdni Isus susretne i primi u Vječni dom, uz naše sjećanje i trajnu molitvu! 170

Od 12. do 23. srpnja Ljetovanje školske djece u Tirolu. Dobrotom umirovljenog svećenika g. Johannesa Regnera iz Graza, ljetovalo je 25 djece u pratnji četvero učitelja: Marko i Marija Kovačević, Ljubica Rendulić i Marica Matić. I ja sam bio ugošćen. Stanovali smo u kući koju je zakupio g. Regner u selu Bruggen u Tirolu, koje pripada župi St. Veit. To razmjerno malo selo ima lijepu kapelu. Susjedi oko nas bili su više nego dobri i gostoljubivi. Svaku večer smo se okupljali na sv. misi koju smo služili dvojezično. Naša djeca su lijepo pjevala na sv. misi hrvatske pjesme, te njemačku: “Heilig, heilig”. Svakodnevno smo išli na izlete po okolnim mjestima i brdima. Divota! Djeca su se dobro udomaćila. Hrana je bila također dobra. Pomalo smo zaboravili na granate i pucnjavu. Međutim, kako se bližio kraj odmora, tako su se djeca ipak radovala i veselo čekala povratak. Nedjelja, 18. srpnja Blagoslov športskog centra u Zoltenu. Mi kod kuće još uvijek ne možemo ni zamisliti ovakvu svečanost. Mještani su sagradili novi športski centar sa svim potrebnim zgradama. Svečanosti su bili nazočni mjesni župnik, svećenik misionar, g. Regner, đakon i ja. Dakako, tu je bilo i općinsko poglavarstvo, mnoštvo naroda i naše djece. Sv. misa je bila služena pod šatorom postavljenim za tu prigodu koji je primio oko 1.000 uzvanika. Velim, za nas nešto neviđeno.

171

Stolovi, jelo i piće, oltar i limena glazba koja je pratila svirkom sv. misu. Tu je bilo i novinara koji su me pitali što mislim o Tuđmanu. Moj odgovor ih nije zadovoljio. Dalje sam govorio da Srbi uspješno blate sve što je hrvatsko. Na to su mi rekli da njihove novine prenose izjave nekih naših političara, a ne Srba, da je Tuđman fašist i diktator. Odgovorio sam: “Da, kad bih ja nešto slagao o vašem oca u vašem mjestu, netko bi u to možda povjerovao. Ali, ako biste vi blatili svoga oca, povjerovalo bi cijelo mjesto. Tako je i s nekim političarima u Hrvatskoj”. U pokrajinskim novinama objavljen je kraći prikaz našega susreta. Nakon Tirola, poveo sam jednu grupu djece na more u Cesaricu, a druga grupa pošla je s učiteljima u Austriju u župu Waltersdorf, što je također omogućio g. Regner. Nastojali smo da što više djece izbiva iz svojih kuća, gdje se svakodnevno puca i čeka smrt. Hvala Bogu i svim našim dobročiniteljima za ove ugodno provedene dane!

Odmor od rata u Tirolu zahvaljujući austrijskim prijateljima i dobrotvorima

172

Nedjelja, 18. srpnja Maslenički most. Unatoč srpskim zulumima po cijeloj Hrvatskoj ovoga tjedna, g. predsjednik Franjo Tuđman odlučio je pustiti u promet maslenički pontonski most. Oni za svoje zulume nikome ne odgovaraju. Subota, 31. srpnja Gospić. Oko 1 sat u noći palo je na grad pet granata, ispaljenih na vojarnu i na groblje. Većih posljedica nije bilo. U Ličkom Osiku je sinoć netko u Vukšiću minirao kuću MilčineNikole Rendulića, nekadašnjeg oficira gospićke kasarne, a nakon toga hrvatskog vojnog časnika. Tko mu je minirao kuću i zašto, veliko je pitanje. (...) Nedjelja, 1. kolovoza Srušen je Maslenički most. S više granata ispaljenih oko 13 sati uništena je jedna trećina mosta. Srbi su ostvarili svoje prijetnje, bez bojazni da će ih svijet za to kazniti. Utorak, 3. kolovoza Bilaj. Tijekom cijelog dana sve do kasno u noć ispaljeno je sa srpskih položaja više od 50 topovskih i minobacačkih granata na Medovaču. Svi smo sretni što nema mrtvih. Lički Osik. Oko 16 sati pale su tri granate na Dreninu ogradu, srećom bez posljedica. Naši su, pak, zapalili šumu u Urijama. Večeras četnici tuku po selu strojnicama. Rafali se čuju gotovo cijelu noć. Srijeda, 4. kolovoza Rizvanuša i Bilaj. Od 13 sati nadalje palo je bezbroj granata, a u Gospiću smo od 21 sat do jedan sat iza ponoći nabrojili više od 100 eksplozija granata koje su padale po gradu. Zapaljeno je više zgrada. Troje ljudi je ranjeno. Računa se da je sinoć od Brinja do Bilaja palo više od 400 granata. Nepodnošljivo. Subota, 7. kolovoza Gospić. Zamjenjujem gospićkoga župnika. On je otišao u Sinj na zaruke zapovjednika Mirka Norca, a kapelan je na godišnjem odmoru. Došao sam iz Cesarice, iz ljetne vrućine, u našu hladnu Liku. To mi je toliko godilo da sam noću dobro spavao i nisam uopće čuo kada je pet granata palo oko župnog stana i crkve. Kazala mi je č. Vjenceslava da me nije htjela buditi. Ona je noć probdjela u hodniku. 173

Nedjelja, 8. kolovoza Odslužio sam zakazane sv. mise kao da se nije ništa dogodilo. (...) Subota, 14. kolovoza Samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova na Drenovi u Rijeci.59 Već po običaju na taj dan sestre završavaju duhovne vježbe i priređuju proslavu jubileja sestara slavljenica, njihov srebrni i zlatni jubilej. Sv. misu je u 10 sati predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut s desetak svećenika. Skladno je pjevao sestrinski zbor. Misi su prisustvovale brojne sestre i njihova rodbina, nešto domaćih vjernika, kao i uzvanici iz njemačkoga grada Neussa. Poslije mise bila je prigodna akademija, veoma lijepa i značajna. Nakon nadbiskupa redali su se kod stola govornici-čestitari. Poslije gradonačelnika iz Neussa, zatražio sam i ja riječ. Izrazio sam zahvalnost Bogu za dar služenja časnih sestara Družbe u Ličkome Osiku. Govorio sam o jedinstvu naše Crkve te naglasio da služimo uvijek i svugdje istoj Crkvi bez obzira na državne i narodnosne granice. Mislio sam na Crkvu u Njemačkoj. Štioče dragi, nemoj mi zamjeriti, prisutni su me dobro razumjeli i nagradili pljeskom. Nedjelja, 15. kolovoza Velika Gospa. Služio sam sv. misu ujutro u bolničkoj kapeli. Bilo je prisutno 18 vjernika. Nakon toga u 11 sati služili smo g. J. Regner i ja sv. misu u Mušaluku gdje je bilo prisutno 55 vjernika. Vlč. Regner je poslije mise rekao prisutnima da daje na raspolaganje kuću u Cesarici i Oštarijama kako bi se ondje mogli skloniti starci i djeca. Poslije podne je umjesto mene služio sv. misu u Ličkom Novom gospićki kapelan, a ja sam otišao svirati na sv. misu u Baškim Oštarijama u 16 sati. Tako sam lijepo proveo ovaj blagdan. Mnogi su vjernici otišli na proslavu Velike Gospe u Klanac ili Krasno. Međutim, osjeća se ratna psihoza. Nešto se veliko sprema jer je u gradu svakim danom sve više vojnika. Što bude, bude. Gradnju samostana Družbe sestara Presvetog Srca Isusova na Drenovi potaknuo je riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić. On je novi samostan i kapelicu blagoslovio 7. lipnja 1975. Na otvorenju su bili i predstavnici grada Neussa iz njemačke savezne države Nord-Rhein Westfalen odakle je stizala znatna pomoć za gradnju samostana. Prve dodire s predstavnicima toga grada, koji je postao prijatelj Rijeke, uspostavio je nadbiskup Josip Pavlišić. Krajem 1968. godine, na molbu gradskih vlasti Neussa došlo je u taj grad 10 sestara Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova iz Rijeke kako bi radile u domu za starije i bolesne osobe, a ondje su ostale desetljećima. 59

174

Kapela u gospićkoj bolnici. Ispod slike u albumu vlč. Kukec je naveo sljedeće osobe (u lijevom redu): Pero Kapetan, Seka Johman, Anka Nikšić (Urije), N.N., Milka Marić, Antonija Kapetan, Pero Nikšić i Manda Perković iz Urija. Desni red: Franjika Binički (Urije), Niko Zović, Zdunić (?). Imena ostalih vjernika nisu navedena.

Zagreb i Viernheim. Koncem kolovoza bio sam nekoliko dana u Zagrebu te sam otputovao u Njemačku zahvaliti se osobno za Caritasovu pomoć iz župe Viernheim kod Wigberta. Ujedno sam nabavio lijek za tetu Malčiku koja boluje od gangrene. U Njemačkoj bilo lijepo i kratkotrajno. No, i to mi je dobro došlo da se malo rasteretim od ovdašnjeg načina života i stalnog komentiranja događaja. Vrativši se iz Njemačke, u Zagrebu pred Bogoslovijom susreo sam se s biskupom Markom Culejem i gospođom Anom Toberman, Njemicom iz Hagena, koja pomaže darujući kipove našim crkvama. Biskup reče gospođi da su i moje crkve srušene te je zamoli neka i meni dade jedan kip. Ona veoma ljubazno pristane. Otišli smo k vlč. Ivanu Vragoviću u kuriju i tamo dugo razgovarali. Meni je dala jedan manji kip Gospe koji sam namijenio crkvi u Ličkom Novom te puno slika Gospe putnice. Ovaj naš lički kraj i ljude zagovaram dobroti Božjoj i zaštiti Blažene Gospe. Eto, kip je tu, to je prva stvar za Lički Novi gdje je ama baš sve u crkvi uništeno. Ovo nije slučajnost! 175

Četvrtak, 2. rujna Lički Osik, Krišpolje, Brinje, Bilaj. Ponovno pravi rat. Na Osik je između 18 i 23 sata palo 15 granata. To me podsjeća na 1. rujna 1991. god. kada su nam zapalili i srušili crkvu. (...) Četnički su napadi svakodnevni na cijeloj liniji bojišta, kroz cijelu Liku. Subota, 4. rujna Dvojica naših vojnika su poginula, a trojica su lakše ranjena na Velebitu. (...) Utorak, 7. rujna Bolnica. Pohodio sam po običaju bolesnike po sobama. Zapazio sam petoricu vojnika koji su se sami ranili u noge. Zašto su to učinili? Možda od straha? Svi kažu da je ranjavanje bilo nehotično. (...) Četvrtak, 9. rujna Gospić. Četnici tuku Gospić i okolicu. Ratuje se od Karlovca do Zadra. Navečer u 22 sati radio javlja da su naši vojnici oslobodili Divoselo, Čitluk i Počitelj. Na našoj strani četvorica mrtvih i 36 ranjenih. Lički Osik. Tridesetak granata palo je u neposrednoj blizini crkve i plovanije. Gotovo cijeli dan tuku topovima po Osiku, a na Gospić i kasetnim bombama. Oslobođeno je Divoselo. General Janko Bobetko je izjavio: “Obavili smo svoj posao stručno i s malim žrtvama za samo pet sati. Neka znadu što mi možemo”.60 Subota, 11. rujna Karlobag. Oko 11 sati zove brzoglasom Stipe Zeba, da čujem što je novoga u Gospiću. Stipe mi kaže da su neposredno prije nego što mi se javio pale dvije granate u blizini plovanije i da ne dolazim u Gospić, jer se sutra ne će moći služiti sv. mise. Stalno se puca duž cijele bojišnice. Fratri me također savjetuju da ostanem kod njih. Tako sam i učinio. U 22 sata radio izvještava da u Gospiću i okolici i dalje bjesni rat. (...) Operaciju Medački džep izvela je Hrvatska vojska u razdoblju od 9. do 11. rujna 1993. Medački džep je naziv za područje koje se nalazilo u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine, a obuhvaća Divoselo, Čitluk i dio Počitelja te manje zaseoke. U to vrijeme general Janko Bobetko (1919. -2003.) bio je načelnik Glavnog stožera HV-a. 60

176

Nedjelja, 12. rujna Lukovo Šugarje. Dan kišovit. Služio sam sv. misu u 10 sati s p. Krstom. Bilo je prisutno oko 40 vjernika. Prije i poslije sv. mise neka baba grdi fratre zbog Caritasa. Smirujem babu, ali ona sve jače galami i prijeti, kaže da će mještani tući fratra Eru. Na to sam rekao babi: “Dobro si odlučila nagraditi one koji vas pomažu. A ti, onome kome si dobra učinila, sigurno bi mogao izliječiti rak.” Slušatelji ove rasprave su se većinom nasmijali. Jedan stariji čovjek mi reče da ta baba stanuje iznad crkve i da je imućna. Šteta što to nisam znao prije. Zanimljivo je kako naši ljudi očekuju od popova ama baš sve. U Crvenom križu osoblje dobiva plaću i nitko im ništa ne prigovara. U Caritasu se radi besplatno, volonterski, a kao nagrada stižu - uvrede. U crkvi sam susreo prijatelja kirurga dr. Franju Salamona iz Zagreba. On s ekipom liječnika prihvaća naše ranjene vojnike iz Metka. Išli smo ih posjetiti. Bilo je 16 ranjenih, a smješteni su u vili Jakova Blaževića u Lukovom Šugarju.61 Ranjenike koje sam zatekao tamo prenijeli su na nosilima preko Velebita do primorske strane gdje ih je čekao helikopter. Ovdje u Lukovom Šugarju pruže im prvu pomoć i zbrinu te ih nakon toga šalju u druge bolnice. Ovih je dana lakše ranjen jedan liječnik iz Splita, a medicinskoj sestri je geler odsjekao 3 prsta. U Cesarici sam osigurao sedam madraca za ovu našu unesrećenu braću. Više njih mi je govorilo kako su u Divoselu, ali i drugdje, po njima pucali i djedovi i bake i djeca. Svi ondje imaju oružje. Ranjenici mi kazuju da je više naših vojnika ranjeno i ubijeno od četnika-civila nego u borbi. U 13 sati javlja mi pop Stipe Zeba iz Gospića telefonom: “Služio sam sv. misu u stanu. Okupilo se dvadesetak ljudi. Za vrijeme sv. mise pala je granata pred plovaniju i polupala sve prozore na župnom stanu”. Rekao mi je također da ostanem u Cesarici, jer je u Gospiću i okolici nesigurno. Oko 18 sati četnici su pokušali proboj iz Naselja u Lički Osik, ali je njihov napad odbijen. Ponedjeljak, 13. rujna Jablanac. Gospa Fatimska. Već po običaju nastojim za blagdan Gospe Za vrijeme Domovinskog rata u vili Blažević i pratećim objektima, smještenim u uvali Porat, djelovala je vojna bolnica Šiška. Jakov Blažević rođen je 1912. godine u Bužimu kraj Gospića, a umro je u Zagrebu 1996. godine. Bio je prvoborac i jedan od organizatora partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Kao javni tužitelj zastupao je optužnicu u montiranom sudskom procesu protiv kardinala Alojzija Stepinca. Godine 1974. postao je prvim predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i tu je dužnost obnašao osam godina. 61

177

Fatimske biti u Jablancu, gdje se čuva kip Gospe Fatimske iz osičke crkve. U 11 sati skupilo se nešto domaćih vjernika kad sam služio sv. misu za mir općenito te hrvatski puk. Radio javlja da je u 14 sata ponovo napadnut Gospić te da je jedna djevojka poginula od granate, a devetero Gospićana je ranjeno. U Sincu je teže oštećena crkva, a u Karlovcu, kažu na radiju, palo je više od 2.500 granata te se ističe da ima puno mrtvih i ranjenih. Utorak, 14. rujna Gospić. Troje ljudi je ranjeno od granate ispaljene na grad jutros u 8 sati. Granate su padale na Gospić i poslije podne. (...) Petak, 17. rujna Vratio sam se u Gospić nakon što sam tjedan dana boravio u Cesarici. Stigao sam s dvojicom časnika Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne, Mladenom Lucićem i Pajom Milkovićem. Vlč. Drago Babić i ja u mnogočemu smo im pomogli. Danas su došli sa mnom preuzeti lijekove za potrebe tamošnje vojske i puka. Odvezli su pun auto. Milo im i sretno! Gospićku bolnicu posjetio je g. ministar Juraj Njavro. Gospodin ministar bio je ovdje i 28. svibnja. Poslije podneva pozvao me je dr. Vučkov na objed na Velebno. Imao sam priliku izmijeniti nekoliko misli s ministrom. Hrvatska vojska se zbog međunarodnog pritiska mora povući iz Divosela, Čitluka i Počitelja. Sela navodno preuzima UNPROFOR pod svoju kontrolu. Vidjet ćemo i to čudo. Naši vojnici nezadovoljni su tom odlukom. Danas su predana 54 tijela mrtvih četnika iz Metka. Gotovo sigurno će četnici kasnije pronalaziti “masovne grobnice”. Ponedjeljak, 20. rujna Knin. Junakinja iz Divosela je baba Danica Obradović. Ovoga ljeta gledao sam je dvaput na kninskoj televiziji. Staricu su Srbi od milja prozvali “generalom”. Moglo se vidjeti tu babu kako stručno rukuje strojnicom i minobacačem koji zove “čedo”. Baba se hvalila kako je bila i u prošlom ratu. Rekla je: “Ne bojim se. Oni gađaju mene, a ja njih. Ovo je naša zemlja i to ja branim.” Kraj babe Danice mogli smo na kninskoj TV vidjeti i prepoznati Novljanina Lalu Majerovića-Bucinkina. Tvrdi se na njihovoj televiziji da ustaše ubijaju i goloruku starčad. Četnici nemaju nikakvog stida. Naočigled lažu, a svijet im vjeruje. Tu ne treba komentara. Jasno se vidi da je “goloruka i ugrožena” starica sa svojim “čedom” i strojnicom u rukama postala “nedužna žrtva”. 178

Ponedjeljak, 27. rujna Mušaluk. Početak školske godine. Djeca, učitelji i ja sastali smo se u školi s roditeljima. Započeli smo molitvom i mojim govorom da naša djeca rastu “u dobru i mudrosti”. Utorak, 28. rujna Gospić. Sv. misa za poginule policajce. Misu je služio vlč. Stipe Zeba. (...) U Bilaju trojica naših nagazila na minu. Nenad Skorzet iz Zagreba teže je ranjen, zapovjednik Mirko Norac dobio je geler u nogu, a treći vojnik kojem ne znam imena prošao je s lakšim ozljedama. U Perušiću su također dvojica nagazila na minu. Srećom, lakše su ranjeni. (...) Subota, 2. listopada Lički Osik. Prekrivanje plovanije. Danas su Tuta, Nino i Jurica Dudin prekrili crijepom tri strane krova. Posao su izvodili i u sam sumrak jer je dan bio veoma oblačan. Krov na strani ulice nije moguće popraviti. To ćemo pokušati podložiti najlonom. Nadam se da će se moći spasiti barem ovo postojeće stanje. Ne možemo puno napraviti jer nam nedostaje skela. Crkva je još uvijek pod krovom i ako tako ostane, dat će se popraviti. Večeras je naglo stigla oluja koja je dugo trajala. Bila je praćena jakim vjetrom koji je lomio stabla i tako prouzročio dosta štete, posebno na automobilima. Nisam mogao razlikovati grmljavinu od eksplozija granata. Možda je bilo i jednoga i drugog. Nedjelja, 3. listopada Prvo vojno hodočašće u Mariju Bistricu. Kardinal Kuharić predvodio je misno slavlje na kojem se okupio velik broj vojnika, časnika, invalida te brojni vjernici. Mogao sam pročitati u tisku protivljenje vojnom hodočašću. Navodi se da vojska nije katolička, da je to uvreda Srbima, muslimanima i ateistima. Zaboravili su napisati da su nas ponižavali i sprečavali u svemu. I ta manjina se usuđuje spočitavati i vrijeđati nas! Utorak, 5. listopada Lički Osik. Večeras su četnici metcima zapalili Došenovu štalu. Srijeda, 20. listopada Posjetila su me dvojica engleskih novinara, koja su željela vidjeti Lički Osik. Imaju dozvolu od policije. Prevoditeljica je bila gospođa Ivanka Vojvodić. 179

Petak, 22. listopada Bilaj. Blagoslovljena je nova telefonska centrala. I to je dokaz da se naši ljudi odupiru svim snagama ratnom vihoru. Sve to ulijeva pouzdanje u srca naših ljudi. Subota, 23. listopada Gospić. Kod popa Stipe Zebe došla su trojica časnika UNPROFOR-a. Nijemac Wolfgang Lamprecht, Englez i kao glavni Grk, koji je jako rezerviran. On je sklon četnicima. Razgovaram s Nijemcem koji ljubazno uzvraća. Najviše je riječi o našim Podlapčanima koji žive pod srpskom okupacijom. Dogovorili smo da će UNPROFOR prevoziti pisma i pakete u Podlapaču. Nijemac mi je dao svoju vizit kartu, ali tako da ova dvojica njegovih kolega iz UNPROFOR-a to ne vide. I to je dobar znak. Subota, 30. listopada Klanac. U 10 sati sv. misa za pokojne branitelje Domovine. Sv. misu je predvodo i lijepu homiliju održao nadbiskup Anton Tamarut. U koncelebraciji su sudjelovali svi svećenici iz dekanata. Misi su prisustvovali brojni vojnici i rodbina poginulih iz ovoga kraja. Poslije mise priređen je objed u hotelu Velebno. Ponedjeljak, 1. studenoga Svi sveti. Služio sam tri sv. mise, kao i drugih nedjelja ili blagdana. Međutim, danas im je prisustvovao veći broj vjernika. Bio sam na objedu kod Dudinih u Osiku, kad smo oko 13 sati začuli pucanj. Uskoro smo doznali da su četnici na osičkom raskrižju iz snajpera teško ranili našeg časnika Marijana Markovića iz Lipa. Marijan je prostrijeljen kroz pluća i hitno prevezen u Rijeku. Čede su ga pogodile u trenutku dok je izlazio iz auta i ulazio u kuću u kojoj je smještena naša vojska. Bože dobri, koliko je već takvih slučajeva? Do kad će bezdušni čede vrebati, ranjavati i ubijati nas u našoj domovini? Utorak, 2. studenoga Bilaj. Oko 11.30 sati padaju opet granate po Bilaju. Jedna je kuća zapaljena, a jedna znatno oštećena. Subota, 6. studenoga Mušaluk. Ispovijed za krizmu. U 14 sati ispovjedničku službu obavljali smo p. Ilija Borak, Ivan Stubičar, vlč. Marko Cvitković i ja. Ispovjedili smo oko 140 duša. Nakon toga smo pošli ispovijedati u Gospić. Sutra će se ovdje bermati (krizmati) 47 krizmanika. 180

Nedjelja, 7. studenoga Krizma u Mušaluku. Jutros je kiša prestala padati te se pokazalo i sunce. Oko 10 sati stigao je i nadbiskup Anton Tamarut u pratnji bogoslova Ante Luketića. Mušalučka crkva bila je posve ispunjena vjernicima, ali na žalost, iz sela Budak jedva da je itko došao. Bilo je prisutno i dvadesetak vojnika rodom iz Paga. Sv. krizmu primilo je 25 Osičana, 10 Kuljana i 16 Novljana. Bio je prisutan i vlč. Johannes Regner, naš prijatelj i dobročinitelj. On je donio iz Austrije kruh, simboličan dar koji su djeca poslije mise dijelila. Objed je bio priređen kod obitelji Jure Butkovića-Dudina u Ličkom Osiku. Vjerujem da su se svi osjećali ugodno kod ove drage obitelji koja je tako lijepo i radosno darovala objed svećenicima. U 15 sati nadbiskup je služio sv. misu u Ličkom Novom za vjernike koji nisu mogli doći u Mušaluk. Ovoj misi je prisustvovalo oko 60 vjernika. Nadbiskup je krstio Dragu Došena, sina Ivice Došen i Mirjane rođ. Starčević iz osičke župe. Krštenje je bilo u kući kraj crkve gdje je poginula Nana Došen, baba malog Drage. Srijeda, 10. studenoga Mušaluk. Učenici škole u Mušaluku napisali su pismo zahvale svojim vršnjacima u San Miniatu. Đaci iz ovog talijanskoga grada prošle godine su dostavili puno pisama i crteža našoj djeci koja su zahvaćena ratom. Poslali su također darove u hrani i odjeći. Pismo je na talijanski preveo i odaslao u San Miniato naš nadbiskup Josip Pavlišić. Rosa Mystica - Mater Ecclesiae. Kip Majke Božje o kojemu sam već pisao 1. rujna stigao je iz Zagreba, a dovezao ga je vlč. Stipe Zeba. Smjestio sam ga u gospićku bolnicu gdje služim sv. mise. Kip je namijenjen župi sv. Ante u Ličkom Novom, jer je tamošnja crkva srušena četničkim granatama i u njoj je sve izgorjelo. Neka ovaj kip i u njemu prisutnost prečiste Djevice bude uvijek s vjernicima, neka ih tješi, krijepi i sačuva u duhu naše Crkve. Isto to želim, i od Boga molim, za Osičane koji časte Gospu Fatimsku. Nedjelja, 14. studenoga Krizma u Gospiću. Jučer smo u Gospiću ispovijedali p. Ilija, koji je boravio kod mene i ovdje je udomljen, Marko Cvitković, Josip Mustač, Emil Svažić i ja. Dan je bio prohladan. Bogoslužje je održano u crkvi u kojoj se okupilo mnogo vjernika. Ova je krizma bila znak da su naši ljudi svjesni svoje slobode i da su rado pristupili ovom svetom sakramentu. Bermalo (krizmalo) se oko 200 duša, a među krizmanicima je bilo oko 181

40 odraslih i starijih vjernika koji su prije tjedan dana bili kršteni. Neka svima bude na spasenje i pobudu za kršćansko življenje! Nedjelja, 22. studenoga Gospićka bolnica. Stigla je pošiljka s pomoći koju je iz Njemačke poslao Frane Pavičić. Ovaj gospodin, ratni emigrant, veliki je dobročinitelj gospićke bolnice i vojarne. Već su toliko puta on i Caritas iz Saarbruckena poslali veliku materijalnu pomoć. Ovaj put poslao je zimske gume za bolnička vozila, odjeću za vojsku, a meni veoma topli, crni, kratki zimski kaput. Četvrtak, 25. studenoga Lukovo Šugarje. U gostionici Frane Mesića ustrijelio se hitcem iz pištolja u glavu L. P. (r. 1971.). Navodno se šalio, tvrdeći da je pištolj prazan. Nažalost, previše je takvih i sličnih događaja. Nedjelja, 28. studenoga Veoma je hladno. Padaju snijeg i ledena kiša. Na sv. misama je malo vjernika. U bolnici je na misi bilo svega jedanaestero prisutnih, u Mušaluku četrnaest, a u Ličkom Novom na krštenju odrasle Edite okupilo se trideset i četvero, uglavnom mlađih ljudi. U Mušaluku i Ličkom Novom cesta je bila zametena te sam jedva prošao autom. Utorak, 21. prosinca Gospić. Danas je UNPROFOR izveo iz Podlapače Zvonka Bunčića (35 g.) i Petra Ivankovića (65. g.), koji su otišli za Zagreb. To sam čuo od službenika UNPROFOR-a u gospićkoj plovaniji. Također su mi rekli da je naša crkva u Gračacu demolirana, pogotovo iznutra. Zvono još stoji na zvoniku.62 Petak, 24. prosinca Badnjak. Danas poslije podne bilo je veliko nevrijeme, oluja. Grmjelo je, vijala susnježica i padala ledena kiša. Ne pamtim takvo nevrijeme. Jedva sam iz Gospića stigao do mušalučke crkve na sv. misu u 18 sati. Mislio sam da ne ću nikoga zateći u crkvi. Međutim, mještani su Župna crkva sv. Jurja mučenika u Gračacu prvotno je izgrađena 1715. godine, a tad je osnovana i župa. Tijekom Drugoga svjetskog rata bila je skladište soli i stoga ostala neporušena. Uz pomoć volontere iz Belgije, crkva je osamdesetih godina prošlog stoljeća obnovljena, ali se u njoj misa nije govorila. Tijekom Domovinskog rata crkva je bila devastirana te je imala neprimjerenu namjenu. Poslije vojno-oslobodilačke operacije Oluja (1995. g.) u njoj je prvi put nakon 53 godine slavljena sv. misa. Obnova crkve počela je 1999. godine. 62

182

crkvu lijepo uredili i osigurali rasvjetu posredstvom akumulatora. Za osvjetljenje crkve pobrinula se obitelj Jure Holjevca. Na polnoćki u gospićkoj bolnici bilo je prisutno 18 duša - nekoliko bolesnika i osoblje. Subota, 25. prosinca Mećava na Božić. U mušalučkoj crkvi okupilo se oko stotinu vjernika, među kojima i nekoliko vojnika Dalmatinaca. Lički Novi. Kod groblja voda se prelila preko ceste. Na sv. misi u školi okupilo se oko 70 duša. Božićna radost je tu! Petak, 31. prosinca (...) U Ličkom Novom vjenčao sam u školskoj zgradi Jakova Asića i Slavicu Šimac. Bogu dragom hvala što smo dočekali i što ćemo u Njegovo sveto ime započeti novu građansku godinu. Nadam se da će biti bolja i uspješnija od 1993. Župna kronika. Tijekom godine je obavljano sveto bogoslužje u gospićkoj bolnici, Mušaluku i Ličkom Novom. Brojni vjernici su primili sakrament sv. ispovijedi. Pohodio sam 57 bolesnika-staraca kojima sam podijelio sv. sakramente. Lički Osik. Kršteno je 9 osoba, vjenčana su tri para, a umrlo je 16 ljudi. Prvu sv. pričest primilo je 13 vjernika, a krizmano ih je 25. Lički Novi. Vjenčano je šest parova, kršteno osmero osoba, a umrlo ih je 19. Bila su dva prvopričesnika i 16 krizmanika. Široka Kula. Bilo je šestero krizmanih. U bolnici, 31. prosinca 1993. zapisao pop Alojzije Kukec, župnik

183

184 Toni Toth

Plovanija u Ličkom Osiku, siječanj 1994. 185

186 Toni Toth

Glavni žrtvenik u osičkoj župnoj crkvi, siječanj 1994. godine 187

Toni Toth

Crkva sv. Josipa u Ličkom Osiku, siječanj 1994. 188

SEDMI DIO

GOSPODNJA GODINA 1994.

Utorak, 4. siječnja Lički Novi. Blagoslov kuća. Danas smo bili započeli i dovršili blagoslov kuća u župi Lički Novi. Naknadno sam išao u Zdunić varoš, jučer sam blagoslovio kuće u Bilaju. Nijedan od nas svećenika nije tražio naknadu za blagoslov. Ljudi se tuže da im je život težak bez obzira na pomoći Caritasa i Crvenog križa. Utorak, 11. siječnja Lički Osik. Blagoslov kuća u osičkoj župi obavio sam uz pomoć gospićkoga župnika, njegova kapelana te dvojica svećenika iz zadarske biskupije - vlč. Srećka Petrova i Nikole Tokića. U Vukšiću i Osiku puno je praznih kuća. Cijeli Osik je na puškomet četnicima. Žalostan sam obilazio i blagoslivljao naše ruševine! Okupili smo se nakon blagoslova u Mušaluku na objedu kod obitelji Jure Holjevca, kbr. 42. Četvrtak, 20. siječnja Lički Osik. Caritas iz San Miniana. S dva kombija dvojica talijanskih svećenika u pratnji devetorica volontera Caritasa dovezli su za školsku djecu odjeću, obuću i igračke. Naravno da su naša djeca bila radosna. Divim se tim ljudima koji s toliko ljubavi žele doći i pomoći. U mušalučkoj školi postavili su sliku Majke Božje. Kod Jose i Ane Došen bili smo pozvani na objed. Jedva su na to Talijani pristali, govoreći kako su ponijeli hranu sa sobom. Jedan mladi liječnik bio je prevoditelj. Subota, 22. siječnja Toni Toth je Folksdojčer iz Brčkog. Tamo je njegova obitelj živjela, kako mi je rekao, oko 100 godina. Pod pritiskom su prije 20 godina morali napustiti Brčko. Sad živi s obitelji u Viernheimu kod Mannheima. Ima petero djece. Dobro govori hrvatski. Posjetio me je zahvaljujući vlč. Wigbertu. 189

Toni Toth

190

Ponutrica osičke crkve, siječanj 1994.

Bavi se fotografijom i tako nastavlja obiteljsku tradiciju. Načinio je niz fotografija Gospića, Ličkog Osika, Mušaluka i Ličkog Novog. Ukoliko se uspiju sačuvati fotografije koje mi je poslao, kao i druge koje posjedujem, bit će, nadam se, uz ove moje pribilješke zorniji i cjelovitiji prikaz naše ratne svakodnevice. Hvala mu na dobroti, ljubavi prema nama i svemu što nas povezuje u bratstvo Katoličke crkve. Na njega, sve prijatelje i dobročinitelje zazivam Božji blagoslov, sa željom da se susrećemo u mirnoj i dragoj hrvatskoj domovini kao braća. Ponedjeljak, 24. siječnja Blagoslovio sam gospićku bolnicu. Srijeda, 2. veljače Lički Osik. Posredstvom Nikice Tutina predao sam svu sakupljenu hranu za Novu Bilu.63 Prijedlog za prikupljanje pomoći potekao je od Osičana. Od gosp. Regnera sam dobio 4.000 njemačkih maraka, što sam proslijedio sarajevskom i mostarskom biskupu kako bi se moglo pomoći potrebitima. (...) Srijeda, 9. veljače Velebit - Crni vrh. Trojica naših vojnika (Devčić, Brezić i Brezovački) nagazila su na minu. Izvan su životne opasnosti. Time se povećao broj invalida, što je posljedica ovog nepravednog i nametnutog rata. Petak, 11. veljače Gospić - bolnica. Gospa Lurdska. Svjetski dan bolesnika. Danas u 11 sati služena je sv. misa za bolesnike, kojoj je u bolničkoj kapeli prisustvovalo oko 20 liječnika i sestara. (...) Gost današnje televizijske emisije “Latinica” bio je g. Tomislav Merčep, jedan od prvih branitelja i zapovjednika obrane gospićkoga kraja. U jesen 1991. godine zapovijedao je postrojbom u Klancu. Njemu zahvaljujem na mnogočemu. On mi je iscrpljenom pružao vojni zalogaj. Nastojao sam biti pri ruci njemu i vojsci u nabavci donjeg rublja, cigareta i sl. Zanimljivo mi je bilo čuti da Merčep veoma dobro pamti ljude i događaje u ovome kraju. Između ostaloga spomenuo je i Nova Bila je naselje kraj Travnika u Bosni i Hercegovini. Ondje je koncem 1992. zbog ratnih sukoba bila utemeljena franjevačka bolnica, danas “Hrvatska bolnica Dr. fra Mato Nikolić“. Na travničkom području sukobi Bošnjaka i Hrvata počeli su u listopadu 1992. te se Lašvanska dolina s oko 70 tisuća Hrvata našla u okruženju bez dovoljno hrane i lijekova. U prosincu 1993. organiziran je humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. 63

191

pokazao krunicu te rekao: “To mi je dao vlč. Alojz, župnik iz Ličkog Osika”. Kad je bio slobodan nedjeljama, Tomislav Merčep je rado dolazio na sv. misu u Klancu s drugim našim vojnicima. U crkvi sam ga i upoznao. Obojica smo Slavonci i bilo je tema za razgovor. Uoči jedne akcije koju su trebali izvesti u Novom Osiku, zamolio me je: “Velečasni, molim vas, molite za nas, da se sretno vratimo”. Na to mu više u šali kažem da on ne će poginuti. On me upita: “Kako to vi znadete?” Rekoh: “Potreban si za obranu Domovine”. Kazao sam mu da klekne kako bih ga mogao blagosloviti, a po njemu i sve naše branitelje. Nakon što sam ga blagoslovio, stavio sam mu krunicu oko vrata. Eto, on se toga sjeća, što mi je drago, kao i to da je živ. Učinio je puno dobra u obrani ovoga kraja. Zapisat ću i to da mi je dao svoj pištolj, rekavši mi: “Velečasni, uzmite ovaj pištolj. Ja vas ne mogu čuvati. Ne dajte se živi u ruke četnicima.” Srijeda, 16. veljače Pepelnica. Napisao sam i posredstvom UNPROFOR-a poslao pismo pravoslavnom popu Sreti u Medak. Želio sam mu pobuditi savjest, jer ga često vidim na srpskoj televiziji gdje mantija po našim krajevima. A mi smo mu toliko pomagali. Zanima me hoće li mi odgovoriti? (...) Srijeda, 2. ožujka Lipova glava, Perušić. Četnici su iz zasjede ubili jednog našeg vojnika, Zagrepčanina. Petak, 4. ožujka Perušić i Bilaj. Povremena pucnjava preko dana, a noću su se čule eksplozije granata. Subota, 5.ožujka Od jutra snažna pucnjava. Čuo sam da naši u Perušiću žele doći do Repetitora pa i dalje.64 Nedjelja, 6. ožujka Tijekom cijele noći čula se pucnjavu u Perušiću i Bilaju. Nešto prije 10 sati odslužio sam sv. misu u bolničkoj kapeli, kojoj je prisustvovalo dvadesetak vjernika. Neposredno nakon završetka mise unijeli su u bolnicu teško ranjenog Srbi su 5. ožujka 1994. napali i zauzeli dominantnu kotu na Ljubovu zvanu Repetitor, važnu za kontrolu Ličkog polja. Nakon višednevnih borbi, hrvatske snage su uspjele vratiti izgubljene položaje. 64

192

vojnika iz Perušića. Ranjen je u ruku i prepone. Ranjeniku sam dao uvjetno odrješenje. Čuo sam da ima više ranjenih oko Perušića, ali da će ih biti teško izvući do noći. Kako su granate padale sve bliže, odlučio sam poći preko Klanca u Mušaluk i otkazati sv. misu. U blizini Mušaluka susreo sam jednoga vojnika koji mi je rekao da se ne približavam Osiku, jer ondje gore kuće. U Osiku je izgorjela kuća Ive Ratkovića-Kačina. Ima i drugih, ponovo oštećenih kuća. Navratio sam k Josi Došenu u Mušaluk. Ana mi je kazala da se Joso ne boji granata te da je otišao u selo čuti što se događa, a ja da ne moram ići do crkve, jer ionako nitko ne će doći na misu. Tako je i bilo. Uputio sam se prema Gospiću, ponovo preko Klanca. Uz put, opazio sam u voćnjaku Milu Lisca-Jeličina gdje obrezuje šljive. Kao da nije nedjelja i kao da u blizini ne bjesni rat. Pomislim, Bože dobri, što je tom našem narodu? U Malom selu zaustavila me skupina ljudi. Savjetuju mi da ne idem dalje, a ja njih da se raziđu, jer mogu stradati. U taj je čas iznad nas profijukala granata ispaljena prema Klancu. Tako smo se prestrašili da smo uvukli dobrano vratove. Kad sam stigao u gospićku bolnicu oko 13 sati, iz Klanca su dovezli mrtvu ženu koja je išla posjetiti svoje roditelje. U bolnicu su stizali ranjeni i mrtvi vojnici i civili. Lakše ranjeni vojnik Nedjeljko Ikica, r. 1964. god. u Oklaju, rekao mi je da je bio u kninskom zatvoru od 15. siječnja do 5. lipnja 1992. Također mi kazao da ni sam ne zna koliko je u Perušiću ranjenih i mrtvih. Ponedjeljak, 7. ožujka Do danas je izbrojeno 13 mrtvih i više od 30 ranjenih. U bolnici mi je večeras lakše ranjeni vojnik Tihomir Hors iz Zagreba kazao da su njih petorica bila pred svojim bunkerom kad je u neposrednoj blizini pala granata koja je četvoricu usmrtila, a njega tek okrznula po glavi. Utorak, 8. ožujka Od 18 do poslije 20 sati Perušić i Lički Osik bili su zasuti kišom granata. Hvala Bogu što nije bilo ljudskih žrtava. Srijeda, 9. ožujka Otočac. Ujutro je na grad palo 15 granata, koje su učinile veću materijalnu štetu. Karlobag. 80. obljetnica života p. Ilije Boraka. Fratri su odlučili obilježiti obljetnicu života vrijednog i požrtvovnog patra Ilije. To je znak bratske pažnje. Na sv. misi i poslije nje na večeri skupio se velik 193

broj svećenika, fratara i znanaca. Bilo je ugodno biti s braćom. Uz druge fratre kapucine, upravo je p. Ilija posebno rado dolazio u Liku na ispomoć po svim našim župama. Neka ga Gospodin blagoslovi!65 Subota, 12. ožujka Perušić. Od 5.30 do 11 sati padale su granate po selima Pocrnić, Kosi i Ramljane. Oko 17 sati dovezen je u bolnicu mrtav vojnik, Zagrepčanin, koji je poginuo u školi u Pocrnićima. Nedjelja, 13. ožujka Perušić - Pocrnići. U školi je bilo devetero ranjenih od kojih je jedan vojnik preminuo u automobilu dok su ga prevozili u bolnicu. Što se događa, nije mi jasno. Je li je u pitanju neoprez naših vojnika? Ponedjeljak, 14. ožujka U 5 sati počele su opet padati granate na Perušić, Ličko Lišće, Otočac i Ramljane. U Perušiću je poginuo Riječanin Nikola Tićak, otac četvero djece.66 Trojica gardista su teže ranjena. Nikolu sam ispratio ispred bolnice u 9 sati 16. ožujka. Po vojsci sam poslao pisanu sućut obitelji i prilog u novcu od 1.500.000 hrvatskih dinara. Supruga poginulog Nikole potvrdila je prijem. U Perušiću je izgorio dio pilane. Danas je pronađeno mrtvo tijelo Ivana Krpana kod Like-paromlina. Bio je nestao još 1991. godine. Uzrok smrti nepoznat. Jadni roditelji! Petak, 18. ožujka Mušaluk. Korizmena ispovijed. Pozvao sam vlč. Marka Cvitkovića i gospićkoga kapelana da obavimo korizmenu ispovijed. Ovaj sakrament pomirenja primilo je oko 100 duša. Fra Ilija Josip Borak rođen je 9. ožujka 1914. u Radovcu u župi Križovljan. U kapucinski red stupio je 2. kolovoza 1932. u Škofji Loki u Sloveniji. Za svećenika je zaređen u Splitu 11. srpnja 1937. Komunističke vlasti osudile su ga na osam godina tamnice koju je izdržao u logoru Stara Gradiška (1946.-1954.) Bio je upravitelj župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, a zatim upravitelj Prebende sv. Vida do 1961. godine, kada je premješten u Split za župnog pomoćnika u svetište Gospe od Pojišana. U Rijeku dolazi 1964. gdje preuzima službu samostanskog vikara. Potom postaje upraviteljem pet karlobaških župa (Karlobag, Cesarica, Prizna, Baške Oštarije i Lukovo Šugarje), a godine 1982. preuzima službu duhovnog pomoćnika u župi Gospe Lurdske u Rijeci. U Karlobag se vraća 1986. preuzimajući službu župskog vikara za iste župe. Godine 2000. je umirovljen. U Karlobagu ostaje do 2005. kada je zbog teške bolesti prebačen u Rijeku na liječenje. Preminuo je 1. studenoga 2010. g. na svetkovinu Svih svetih u Kapucinskom samostanu u Rijeci. 66 Nikola Tićak rođen je 7. rujna 1959. Bio je pripadnik 9. gardijske brigade HV-a “Vukovi”. Poginuo je od krhotina neprijateljske mine prilikom obrane Perušićke Kose u akciji Repetitor. 65

194

Josipovo u Mušaluku: Vlč. Johannes Regner, fra Ilija Borak, vlč. Stipe Zeba, kapelan Ivan Stubičar, vlč. Alojzije Kukec

Subota, 19. ožujka Josipovo smo slavili u mušalučkoj crkvi. Sv. misu predvodio je i na njoj propovijedao kapelan Ivan Stubičar. U koncelebraciji je bio i vlč. Johannes Regner. Na sv. misi bili su učitelji i đaci. Sv. pričest primila su 82 vjernika. Gosp. Regner je donio veliki pečeni kruh koji su djeca dijelila poslije sv. mise, tako da je svakome simbolično pripao po zalogaj. Sve u svemu - bilo je lijepo. Objed nam je priredila obitelji Jure Holjevca u Mušaluku. Poslije podne smo gospićki župnik, kapelan i ja ispovijedali u Ličkom Novom. Bilo je prisutno oko 40 duša. Općina - stan. Već smo nekoliko puta bili u gradskoj upravi, kojoj smo se i pismeno obraćali, kako bi se konačno dodijelo stan za privremeno sjedište osičke, novske i kuljske župe. Sa mnom su bili Ive Butković i Nino Nikšić. Ponudili su nam granatom oštećeni stan iznad samoposluživanja. Stan je pod krovom, ali u njega treba mnogo uložiti Gradske vlasti obećale su dio građevinskog materijala, a župljani bi se trebali obvezati za ostalo. Nakon sastanka smo zaključili da je bolje kupiti useljiv trosobni stan nego ovaj popravljati, jer je to jeftinije. 195

Utorak, 22. ožujka Caritas. Velečasni Wigbert iz Viernheima stigao je s dva kombija hrane, lijekova te drugih potrepština. Dovezao je i obiteljske pakete za župljane te najavio da će ponovo doći prije blagdana Duhova. Uvijek se zanima što posebno treba bolnici i župljanima. Već nam je toliko puta taj čovjek pomogao, a i dalje to čini s velikom ljubavlju. Krumpir. Gospodin g. Regner pomaže Osičanima i Bilajčanima tako da od njih kupuje krumpir koji šalje u riječki Caritas i tako istovremeno čini dva dobra djela. Naši ljudi nisu mogli prodati iskopani krumpir jer se prijevoznici i trgovci boje doći u Liku. Nedjelja, 27. ožujka Cvjetnica. Dr. Šime Vučkov poslao je tri vreće maslinovih grančica koje sam podijelio vjernicima. Dan je bio lijep i sunčan. Sv. misama prisustvovalo je dosta ljudi. Preporučio sam da se počnu prikupljati prilozi za Caritas, a prikupljena sredstva će biti predana u riječkoj katedrali na Veliku srijedu. U Mušaluku je skupljeno više od milijun hrvatskih dinara. Veliki ponedjeljak, 28. ožujka Starački dom. Župnik Zeba pozvao je vlč. Kapša, kapelana i mene da s njim idemo ispovijedati u starački dom gdje je zbrinuto oko 100 duša. Zanimljivo je da je u domu gotovo polovica stanara srpske nacionalnosti. Kad sam ušao u jednu sobu u kojoj su bile tri starice koje sam pozvao da dođu na misu te se ispovjede za Uskrs ukoliko to žele, jedna od njih, Srpkinja, osorno mi je uzvratila da im to ne treba. Na to sam rekao: “Sestre drage, jedan nam je Bog! Bile vi žive i zdrave”. Tko je od našeg svijeta, pokretnog i nepokretnog, htio, ispovjedili smo. Ja sam služio sv. misu te sam prisutnima uputio nekoliko misli o starosti, trpljenju i uskrsnuću Kristovom. Podijelio sam obiteljske pakete osoblju, a za korisnike doma ostavio sam nekoliko paketa kave. Lisina-Perušić. Nekoliko naših vojnika stradalo je od nagazne mine. Nino Grgurić po drugi put je ranjen. Ozljede su također zadobili Stipa Lisac, Damir Prša, Mile Štefančić i Nikola Tomac. Bogu hvala, nisu teško bili ozlijeđeni. Kako kažu, moglo je biti i gore. Na Veliki četvrtak i Veliki petak mise sam služio samo u Mušaluku. Posjet je bio dobar. Na Veliku subotu bilo je na misi puno ljudi i u Mušaluku i u Ličkom Novom. Na Veliki petak navečer bio je u bolnicu dovezen teško ranjeni vojnik Vlado, rodom iz Pazina. Dok je bio na rendgenskom aparatu dao sam 196

mu odrješenje. Nehotice ga je ranio kolega u bunkeru. Bio je svjestan moje prisutnosti. Nakon rendgena hitno je odvezen u riječku bolnicu. (...) Četvrtak, 7. travnja Zagreb - Duboki Jarak. Eksplozija u vojnom skladištu MORH-a kod Sesveta. Od jake eksplozije oštećeno je puno kuća od Sesveta do Dubrave. U zrak je odletjelo 400 tona oružja. Iščekivali smo u strahu konačan ishod koji je objavljen sutradan - šestero nestalih i 17 ranjenih. Je li uzrok bila sabotaža ili neoprez? Subota, 9. travnja Velika Plana - Gospić. U bolnicu je oko 11 sati dovezen mrtav vojnik, rodom iz Zaboka. Nisam mogao doznati što je uzrok pogibije, iako pretpostavljam da se radilo o njegovom neoprezu ili nepažnji nekog drugog. (...) Srijeda, 20. travnja Prije izvjesnog vremena rekao mi je ravnatelj g. Anton Johman da će bolnicu posjetiti g. ministar te da bih i ja trebao biti prisutan. Rekao je i to da ministar nije vjernik. Ja sam na to odgovorio da su njegovi preci bili vjernici. Ministra, koji je danas došao u posjet bolnici, sreo sam u hodniku. Pozdravio me je: “Dobar dan, velečasni!” Uz odgovor na pozdrav, predstavio sam se: “Ja sam svećenik Alojzije Kukec, rođen u Bačevcu, ako vam to što govori.” On na to reče: “Kako da ne! Moj je otac rođen u Bačevcu.67 Naši stari su bili susjedi i kumovi. Moja je baka rado govorila o kumi Eržiki.” Uzvratio sam: “O, vi više znate o mojoj obitelji nego ja. Sjećam se vašeg oca koji je poslije rata posjetio naše selo i obećao da se naš berek ne će preorati dok je on živ.“ (Zadruga je htjela uzeti naš berek i pretvoriti ga u državno dobro, a to se i dogodilo poslije smrti Andrije Hebranga). Pitao sam ga za njegova strica Djulu i njegove tri kćeri koje su rođene u našem selu. On mi je za svaku od njih rekao gdje se nalaze. Tijekom kraćeg razgovora pozvao me je da ga posjetim kad dođem u Zagreb. Andrija Hebrang, stariji, rođen je u Bačevcu pokraj Virovitice, 22. listopada 1899. Bio je bliski Titov suradnik do 1946. godine kad se sukobio s jugoslavenskim komunističkim vodstvom oko koncepcije gospodarskoga razvoja. Isključen je iz Komunističke partije 1948. godine i optužen da je surađivao s ustašama i sabotirao gospodarsku politiku. Ubijen je u beogradskom zatvoru 11. lipnja 1949. Hebrang je bio žrtva komunističke represije, a Hrvatski sabor ga je rehabilitirao 1992. godine. 67

197

Subota, 30. travnja Divoselo. Dvojica naših vojnika - Ivica Muhar i (?) Jelić - stala su na nagaznu minu. Srećom, lakše su ranjeni. Ponedjeljak, 9. svibnja Johannes Tidler, Nizozemac, hrvatski časnik. Priključio se, s još nekoliko Nizozemaca, Hrvatskoj vojsci u jesen 1991. Zbližio se s Mandicom, kćeri Marka Nikšića iz Široke Kule. Njoj sam govorio da on nije za nju. Mandica je sigurno rekla Johanu što ja mislim te on više nije bio ljubazan sa mnom. Iduće godine primio sam kao “kaznu” vijest da će ih vjenčati gospićki pop, a ne ja, što mi je bilo drago. Tildera su puno puta prikazivali na našoj televiziji kao junaka i kao “Hrvata”. Živio je u Gospiću u stanu. Volio je popiti. Na uskrsni tjedan, 5. travnja ove godine, Johan je u dućanu u Osiku kupio konjak i cigarete s napomenom da je odlučio otići u Široku Kulu vidjeti odakle mu je rodom žena. Čudno mi je što ga je naša vojska pustila u Osiku da prijeđe preko pruge, gdje su ga dočekali četnici i odveli u Knin. Nakon nekoliko dana, kninska televizija prikazala je “uživo” Johana. On je i samoga sebe prikazao kao ubojicu Srba u Divoselu. Vjerujem da je morao govoriti što su mu četnici rekli. Ružno je teretio mnoge suborce. Čuo sam od nekih mojih župljana da je on Srbin iz Nizozemske s pravim imenom Jovo Todorović te da Johan zna u gostionici tobože zapjevati da je on Jovo iz Teslingrada...68 Johannes Tilder rođen je 25. listopada 1963. u mjestu Enkuizen u Nizozemskoj. Završio je Kraljevsku vojnu akademiju u Nizozemskoj i dvije godine specijalne škole za izvidnike diverzante. Radio je u NATO-ovoj bazi Seedorf u Njemačkoj od 1985. do 1990., a izvjesno vrijeme je bio u Legiji stranaca. Tilder je došao u Hrvatsku s drugim nizozemskim dobrovoljcima u prosincu 1991. godine posredstvom organizacije NKW (Netherland Kroatian Workcommunity). U Gospiću je neko vrijeme bio u Vojnoj policiji, a potom je primljen u djelatni sastav 9. gardijske brigade. U Hrvatskoj vojsci dobio je čin poručnika te je bio zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije u 9. gardijskoj brigadi. Neko vrijeme bio je i glavni inspektor za izvidničkodiverzantsku obuku Hrvatske vojske za operativnu zonu Gospić. Sudjelovao je u vojnoj akciji Medački džep (9. - 11. rujna 1993.). U iskazu pred kamerama kninske televizije ispričao je kako su hrvatski vojnici navodno masakrirali srpske civile i provodili doktrinu “spaljene zemlje”. Za ubojstva ratnih zarobljenika i civila, razaranje civilnih objekata u selima Čitluk, Počitelj i Divoselo, zarobljeni Tilder je teretio pripadnike 9. gardijske brigade Vukovi iz Gospića na čelu sa zapovjednikom brigade Mirkom Norcem. Tilder je optužio poručnika Miroslava Pettija, satnika Ivicu Jurkovića, natporučnika Josipa Krmpotića, poručnika Antuna Stilinovića, Ivana Šokeca, vodnika Mladena Vrginčeka, Nikolu Poplašena, Borisa Dmitrovića, Luku Barišića i Safeta Sadikua. Johannes Tilder ubijen je u Kninu 10. svibnja 1994. godine prilikom navodnog pokušaja bijega na putu prema sudnici. Lice mu je nakon ubojstva unakaženo do neprepoznatljivosti. Operacija Medački džep bila je, ponajviše zahvaljujući srpskoj 68

198

Subota - nedjelja, 14. i 15. svibnja Austrijanci u Osičkoj župi. Prema prethodnom dogovoru, osam naših obitelji primilo je pobratimstvo s osam austrijskih. Suradnja je nazvana Katoličko udruženje seljaka. Dakako, u to su uključene obitelji iz Otočca, Gospića, Bilaja i, možda, Smiljana. Ovo povezivanje seljaka može biti od obostrane koristi. Austrijanci su bili bratski primljeni u kućama Miće Pavičića, Ivana Stilinovića, Nine Nikšića, Mile Krbavca, Ive Butkovića, Drage Došena, Marinka Holjevca i Nike Butkovića. Sutradan, u nedjelju poslije sv. mise u gospićkoj crkvi, gosti iz Austrije radosno su otputovali svojim kućama. Nedjelja, 15. svibnja Prva sv. pričest u Gospiću. Budući da sam i sam prognanik, ovdje nastojim održati vezu sa svojim župljanima i ovdje u gospićkoj bolnici, gdje živim i služim mise, biti im na usluzi. Prilično njih dolazi na sv. misu u bolnicu. Ponedjeljak, 16. svibnja Kanadski svećenik, vojni kapelan, došao je u plovaniju s tumačem. Dao mi je posjetnicu na kojoj piše: Fr. Mark Sergent, Ch. H.CD, BFC Calgary Ab, Canada T3E 1TS. U razgovoru s njim mnogo sam doznao. On nas poziva da se susretnemo s vlaškim popovima na zajedničkoj molitvi, ali mi je kazao da nam ne može jamčiti povratak. Rekao sam mu da ja garantiram pravoslavnim popovima siguran boravak kod nas, kao i odlazak kući. Međutim, smatram da njima nije do molitve. Na to mi Kanađanin reče da je medački pravoslavni pop Sreto Medić, kojem sam svojevremeno pisao, uvrijeđen mojim pismom u kojemu sam priložio i fotografije da vidi što su nam sve njegovi učinili. To mi je bila prilika da kanadskom svećeniku Marku kažem što je sve pop Sreto meni napisao. Mark je poslao tumača da nešto donese iz automobila. Ovaj je donio lijepo izrađenu crkvenu zastavu i dva molitvenika. Kanađanin mi kaže da mu je to predao vlaški pop iz Benkovca da to preda katoličkom promidžbi i izvješćima kanadskih unproforaca, blaćena i politički zloupotrebljavana. Prema izvješću istražitelja Ujedinjenih naroda od 28. prosinca 1994. pod nazivom “Istraga Medak”, utvrđeno je da od 82 poginulih Srba ima 59 vojnika i 23 civila. U izvješću se navodi da su mnogi srpski civili nosili vojnu odjeću. Kaže se da nema dovoljno dokaza za smaknuća te istražitelji upitnim drže svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Pritom navode da su civili bježali naoružani i da se ciljevi akcije hrvatskih snaga ne mogu smatrati nelegitimnima. Akcija Medački džep rehabilitirana je 2013. godine dolaskom u Gospić predstavnika Vlade, ministra branitelja Predraga Matića, na proslavu 20. obljetnice te vojno-redarstvene operacije. General Rahim Ademi oslobođen na Vrhovnom sudu za zločine počinjene u Medačkom džepu.

199

svećeniku. Zastavu i dva molitvenika ostavio je na čuvanje naš svećenik iz župe Škabrnja prije svoga prisilnoga odlaska. Zastava je bila lijepo izrađena. Na jednoj je strani Marijin lik s natpisom: Majka Crkve - moli za nas! Na drugoj strani: Župa Škrabrnje 1983. Euharistijski znak: janje i križ, ispod piše Kongres. Molitvenik na čijim koricama zlatorezom piše “Vjera, ufanje i ljubav”, dobro je ukoričen mesingom. Sastavio ga je župnik Cvjetko Gruber iz Ladjevca, a tiskan je u Wittenbergu 29. siječnja 1889. Molitvenik je dobro sačuvan. Međutim, to ne mogu reći za zastavu koja je isparana i prilično zaprljana. Kanađanin kaže da je vlaški pop taj molitvenik poklonio njemu. Zamolio sam vlč. Marka da sve što je meni govorio napiše na molitveniku i da ga ostavi župi Škabrnja, gdje će se s ljubavlju čuvati. Pristao je, jer sam mu ponudio drugi molitvenik “Kruh nebeski”. Trošan je to molitvenik, a radničkom rukom na njemu je napisano “Dubravka Žilić”. Rekao sam mu: “Uzmi ovaj molitvenik, koji je ispao iz ruku Dubravke. Ona je najvjerojatnije bila srpska žrtva, uz tolike druge.” Malo se zamislio i uzeo molitvenik. Hvala mu. Molitvenik “Kruh nebeski” bio je bijelih plastičnih korica, poprskan krvlju na nekoliko listova. Jedan je to od dokaza što naši neprijatelji čine ljudima koji se mole Bogu. Molitvenik i zastava iz

Kanadski vojni kapelan Mark i vlč. Kukec zamijenili kape 200

Škabrnje čuvaju se u župnom stanu u Gospiću. Tumač kanadskog vojnog kapelana, g. Ante Djonlić, rođen u Kanadi, sin je Hrvata iz okolice Sinja. Za njega Srbi ne smiju znati da je Hrvat. Dobro govori hrvatski. Čuo sam od njega i vlč. Marka da krajinski četnici slabo žive, da bježe iz vojske te da im strah utjeruju pridošli “branitelji”. Koliko ima u tome istine? Bojim se da ova dvojica ne mogu shvatiti tko su naši neprijatelji. Četnici se Boga ne boje, a svijet je, na žalost, na njihovoj strani. Bože, molim te za skori završetak pakosti koja nam se svakodnevno čini! Utorak, 17. svibnja Velečasni Wigbert i Talijani u Ličkom Osiku. Već je po tko zna koji put stigao s ljubavlju vlč. Wigbert i dovezao nam pomoć u hrani i lijekovima. Uvijek ostavlja jedan dio pomoći za bolnicu, a jedan dio za narod. Sve što dovoze je od velike pomoći, posebno lijekovi. Istog dana došli su i naši prijatelji Talijani iz San Miniata, njih devetorica. Tumač je bio vlč. Gabrijel Bratina, župnik na riječkoj Drenovi. Talijani su također već nekoliko puta dolazili u Osik. Osim hrane te stvari za djecu i školu, ovoga su puta dovezli dva televizora i ciklostil s priborom. Svi smo bili na objedu kod Ivana Šušića Tute. Za stolom su bile zastupljene četiri nacije. Ja znadem nešto njemačkoga, vlč. Bratina govori jako dobro talijanki, Nijemci pričaju njemački, a Talijani samo talijanski. No, mislim da je ljubav najbolji jezik koji povezuje ljude. Bili smo svi radosni unatoč težeg jezičnog sporazumijevanja. Obećao sam Talijanima da ću doći za njihov župski blagdan 21. srpnja s nadbiskupom u miru Josipom Pavlišićem i vlč. Batinom. Bili su radosni kad su to čuli. Međutim, pitanje je hoću li zaista i moći doći, jer me nadbiskup Tamarut hoće premjestiti iz Like negdje drugdje... Što bude - bit će. Knin. Večeras je javljeno na našem radiju da je Knin posjetio šibenski biskup dr. Srećko Badurina te se susreo s episkopom Longinom koji je pobjegao iz Šibenika.69 Biskup Srećko je tražio, da se u Kninu može obavljati katoličko bogoslužje. Od toga, međutim, ne će biti ništa, jer Šibenik je od 1810. godine sjedište dalmatinskog episkopata Srpske pravoslavne crkve koje je početkom rujna 1991. napustio tadašnji dalmatinski episkop Nikolaj Mrđa. Zamijenio ga je 1991. episkop Longin (Krčo). Episkop Longin posjetio je Šibenik na vlastiti zahtjev u lipnju 1998. kad se susreo sa šibenskim biskupom Antom Ivasom. Među ostalim, izrazio je zadovoljstvo što su sačuvane pravoslavne crkve te srpskopravoslavni manastiri Krka i Krupa. Episkop Longin je pohodio i katedralu sv. Jakova u Šibeniku te grob biskupa Srećka Badurine s kojim se u više navrata susretao. 69

201

su oni sve naše srušili, a mi njihove čuvamo.70 I to je jako dobro. Neka nekrsti vide da nas u našoj domovini ne smetaju ničija vjera niti nacija. Kamo sreće da i prema pravoslavnome obredu slave Boga. Vjera i Bog su daleko od naših zaslijepljenih neprijatelja. Njihova idolatrija vodi ih sigurno u propast, možda i do samouništenja. Bilo im sretno! Srijeda, 18. svibnja Prometna nesreća talijanskog popa don Giuseppea Faccina (slika na str. 203). Danas pred večer bila su dovezena u našu bolnicu trojica Talijana. Svećenik Giuseppe zadobio je ozljede glave, srećom bez potresa mozga. Zašili su mu više šavova na glavi. S njim sam se sporazumijevao na latinskom jeziku. Čak je tražio sv. ispovijed i odrješenje. Više nego za sebe, prestrašio se za svoga ujaka koji je u nesreći slomio noge. Treći unesrećeni, mlađi Talijan, ozbiljnije je bio ozlijeđen. Nakon liječničke obrade, kojoj sam prisustvovao, ponudio sam mu svoju skromnu odjeću jer je njegova bila krvava. On mi je, jadan, rekao kako će mi odjeću vratiti. Uz smiješak sam odgovorio da ne treba vraćati, jer sve što imam potječe od Caritasa. Na to on odgovori da su njih trojica stradali vraćajući se iz Zadra kamo su odvezli pomoć Caritasa. Budući da su njegovi suputnici bili teže ranjeni, prevezeni su istu večer u riječku bolnicu. Bože dobri, podari im zdravlje, da im bude uzvraćena dobrota koju su u Tvoje sveto ime činili mojem hrvatskom narodu. Kao čovjek, želio bih ih još vidjeti na ovome svijetu. Četvrtak, 19. svibnja Škola Mušaluk. Danas je našu školu posjetio g. inspektor Ante Pavelić iz Rijeke. Došao je prisustvovati stručnom ispitu učiteljice Zore Krpan. Ravnatelj i ostali učitelji pomalo su bili zabrinuti i u nekom strahu. Prišapnuo sam im neka meni prepuste da dočekam inspektora. Kad se on pojavio i ugledao mene u reverendi, imao sam dojam da se preplašio. Uz moj povik dobrodošlice i nekoliko riječi, otopio se led. Tada mi reče da kod njih svećenici ne dolaze tako odjeveni. Nakon završetka nastave, pri zakusci, reče mi da mu je drago što učitelji i ja dobro surađujemo. Na kninskom području stradale su mnoge crkve. Knin: župna crkva sv. Ante opljačkana i zapaljena; crkva sv. Josipa opljačkana i devastirana; crkva sv. Ane u Zvjerincu u Kosovu, spomenik kulture, miniranjem razorena; kapelica u Kosovu minirana; crkva Gospe Biskupijske (Naše Gospe) u Biskupiji devastirana; samostan sv. Ante opustošen. Kijevo: župna crkva sv. Mihovila u Kijevu do temelja srušena, groblje oskvrnjeno; crkva sv. Josipa u Uništima miniranjem srušena; kapela sv. Katarine uz župnu kuću, spomenik kulture, zapaljena; župna kuća zapaljena; kapela Gospe od Ružarija, zapaljena. Vrpolje: župna crkva sv. Jakova, spomenik kulture, zapaljena; špilja Gospe Lurdske u Golubiću devastirana. 70

202

No, dao je primjedbu da sam škrt u ocjenama. Rekao sam mu da je to po staroj metodi, iskušano kroz školsku godinu, a na koncu se daju zaslužene ocjene. Bio je zadovoljan. Petak, 20. svibnja U spomen na dr. Josipa Wenzela. Danas nakon 14 sati sreli smo se na kirurgiji. Tražio je da mu dođem blagosloviti stan. Tko je mogao zamisliti da će večeras smrtno stradati u prometnoj nesreći kod Karlobaga? Poznavao sam ga niz godina i susretao u gospićkoj bolnici. De mortuis nihil nisi bene. O mrtvima samo najbolje. U ovome ratu bio je zaista danonoćno na usluzi našim ranjenicima. Vjerujem da je to činio s velikom ljubavlju. U slobodnoj Hrvatskoj više se osjećao slobodan i kao čovjek i kao vjernik. Neka mu Gospodin bude blagi sudac za slabosti i nagrada za dobra što je činio. Subota, 21. svibnja Tomislav Merčep u Gospiću. Čini mi se da sam već o njemu nešto zapisao. Ukoliko nešto i ponovim, ne će biti pogreška. Tko je Merčep? Bio je u Lici od prvih dana rata. Upoznao sam ga u Klancu. Postali smo 203

bliski jer smo iz Slavonije i stoga što jako volimo Domovinu. On je bio, reklo bi se, neustrašiv. Malo nižeg rasta, ali velikog i hrabrog duha. Koliko sam njemu i njegovim vojnicima bio na ruku, ne znam. Jednog dana nakon što sam ga blagoslovio, dao mi je svoj samokres i rekao: “Evo vam, jer vas ja ne mogu čuvati. Živi se ne dajte u ruke četnicima”. I bez velike objave, u Domu se okupilo prilično svijeta. Ja sam ga dočekao ispred Doma. Kad je izašao iz auta i ugledao me, rekao je: “Vi ste velečasni Alojz. Vas se sjećam dobro”. A ja njemu: “Tomice i ja se sjećam dobro tebe. Evo ti ova lička kapa u znak sjećanja”. Ušao je u dvoranu s ličkom kapom na glavi. Pljesku gotovo nije bilo kraja. Govorio je o obrani Hrvatske i o brizi za hrvatske invalide. Nije se hvalio. Govorio je istinu. Zaista ima plemenitih sinova i kćeri koji su i sada spremni stati u obranu i oslobođenje Hrvatske. Spominjao je i one koji su se koristili ratom. Doslovce je rekao: “Mene hoće proglasiti raznim zločincem. Zašto? Zato što sam branio sebe i svoju domovinu od onih koji su do jučer stalno govorili o našoj jednakosti. U Gospiću mnogi dobro poznaju mene, a bome poznajem i ja njih. (Spominjao je imenom hrabre Ličane iz god. 1991.). Ako netko misli da znade što sam ja radio, znam i ja što su oni radili. Na primjer, prije nego što sam pošao prema Metku, neprijatelj je to već znao, čak i prije mene. Zašto? U Kriznom štabu se pio viski, dok sam ja nastojao nešto osloboditi”. Nedjelja, 22. svibnja Mušaluk. Duhovi. Prva sv. pričest. (Na slici dolje) Blagdan Duhova i prvu sv. pričest obavio sam uz pomoć vlč. Ivana Stubičara, gospićkog kapelana. Bilo je dvadeset i četvero djece i odraslih na pričesti, te ukupno u crkvi oko stotinu vjernika. Crkva je bila puna. Poslije podne sv. misu u Mušaluku služio je vlč. Marko Cvitković. Objedovali smo kod Jose i Ane Došen. Od 23. do 31. svibnja Drugo hrvatsko vojno hodočašće u Lourdes. Dobrotom zagrebačkoga pomoćnog biskupa Jurja Jezerinca, pozvan sam i ja. Krenuli smo u šest autobusa. U pratnji biskupa Jezerinca bilo je 11 svećenika i šest časnih sestara. Okupili su se vojnici hodočasnici iz cijele naše domovine. Troškove puta podmirila su zagrebačka poduzeća, a Caritas smještaj u Lourdesu. Vođa puta bio je gosp. Leo Sulić. Prva tri dana bili smo u Lourdesu kao hrvatski hodočasnici-vjernici, a potom kao predstavnici hrvatske vojske. Vrhunac hodočašća bila je međunarodna sv. misa 27. svibnja te velika večernja procesija. 204

Lourdes: biskup Jezerinac i vlč. Kukec

Naša je vojska bila zapažena iz više razloga. Kao prvo, bili smo brojni; drugo, naša je vojska bila odjevena u lijepe odore, a kao treći razlog navodim činjenicu kako svi znaju da smo mi u ratu i sigurno im je drago što Hrvat nikoga ne mrzi, već želi biti dijete Božje i naše Crkve, u miru sa svima. Upravo zbog toga smo i došli u Lourdes moliti Boga za tu milost i tražiti moćni zagovor Blažene Gospe. U Lourdesu smo imali više susreta s predstavnicima vojski pojedinih zemalja. Dobili smo na dar, na primjer, europsku zastavu od Talijana. Vojnici su rado mijenjali vojne ambleme. Ne znam točno iz koliko je zemalja svijeta bilo predstavnika vojski u Lourdesu. Vidio sam zastavu i vojnike čak iz Koreje. Okupili su se narodi svih boja i rasa, iz cijeloga svijeta. Kako je lijepo biti katolik! Bilo je zanimljivo i to da se na sv. misama molilo i pjevalo općenito na latinskom jeziku ili, ako je bila poznata melodija, svatko je pjevao svom jeziku. Jednako se tako i molila krunica. Nitko nikome nije smetao. Svi smo slavili Gospodina! Jedna mala crtica: prije sv. mise 27. svibnja u sakristiji sam zapazio po strani mladog svećenika crne puti u bijelom habitu. Takvu pojavu još nisam bio vidio. Mislio sam da je iz neke afričke zemlje. Prišao sam tom bijelom fratru i pitao: “Ex qua patria sis tu?” Rekao je da je iz 205

Češke te da zna njemački. Na tom smo jeziku i razgovarali. Pripadao je redu premostratenaca. S njime je u Lourdes stiglo devet vojnika. Pozvao sam ga da pođe s nama jer smo, rekao sam, slavenska braća. Pristao je te smo bili skupa kod oltara. Saznao sam od njega da je u Češkoj teško bilo biti vjernik te da je komunizam više naškodio vjeri Čeha nego Slovaka, jer su Česi pretežno protestanti. Neka i ova crtica ostane kao znak našeg katoličkog zajedništva u različitosti. Bilo mi je žao čuti od jednoga belgijskog svećenika, koji je bio premalo informiran o stanju kod nas, da izjednačuje sve kao krivce za rat. Uvrijedio sam se kad je rekao da on želi doći samo u Jugoslaviju. Po narodnosti je bio Flamanac. Zato sam mu rekao da bi barem on trebao znati i razumjeti nas Hrvate, jer smo slični njima koji imaju iskustva s Valoncima. Čini mi se da mu to nije bilo drago čuti. Upitao me je: “Kako vi to znate?” Rekao sam mu da je kod mene bilo puno grupa Bauordena iz Flandrije, koji su pomogali obnavljati naše crkve tako da imaju četnici što rušiti. Neka i ova crtica bude zapisana. Rastali smo se uz moj poziv da dođe ne u jugoslavenski, već u hrvatski Dubrovnik, kakav je oduvijek i bio. Kolika je bila velika i ustrajna srpska propaganda ovih 70 godina! Ne ponovilo se nikad više. Nedjelja, 29. svibnja Lipovo polje. Vraćajući se iz Lourdesa, doznao sam još u autobusu od vozača da su navodno Srbi povratnici iz Beograda u Liku postavili na groblju u Lipovom polju mine-zamke. Nagazne mine su usmrtile dvoje nedužnih ljudi, a šestoricu su ranile. Za sabotažu na groblju bili su okrivljeni Hrvati. U subotu, 4. lipnja zatekao sam u našoj bolnici dvojicu teže ranjenih Srba. Mlađi je imao urođenu govornu manu i teško ga je bilo razumjeti. Stariji je potvrdio ono što sam čuo i u autobusu, da je sabotaža na groblju bila djelo njihovih. Mislio sam da mi to govori kako bi mi ugodio. Ja sam im, međutim, govorio onako kako osjećam. Rekao sam da je zlo uvijek zlo, ma tko god ga činio. Mi moramo biti najprije djeca Božja i braća među sobom. Doslovce sam im rekao: “Braćo, ja sam katolički pop, ali ja i vas volim i s vama suosjećam te se stoga za vas Bogu molim da možete i vi voljeti i praštati. Ako vam što treba, rado ću vam pomoći”. Ovaj stariji je u ponedjeljak zamolio sestru da mu kupi voća, a budući da smo hrvatske dinare mijenjali u kune, sestra mu je ostatak novca predala u kunama. Kad je vidio kune, rasparao ih je pred sestrom. Čuvši to, ražalostio sam se i više ih nisam išao posjetiti. 206

Četvrtak, 7. srpnja Pop Sreto Medić. Medak. Dopisujem se s protom Sretom Medićem, srpskim parohom medačkim. Poštu prenosi UNPROFOR, po kojemu sam nedavno Sreti poslao 5 kilograma kave. On mi je za uzvrat poslao tri sira, koje nitko kod nas nije htio okusiti. Bojali smo se da su otrovani. Tim prije, što je jedan sir bio oblikovan u znaku slova “U”, drugi u znaku kokarde, a treći je izgledao kao normalan okrugli lički sir. Nudio sam sireve svima i svakome s napomenom od koga sam ih dobio. To sam činio kroz šalu, ali nikome nije palo na pamet okusiti ih. U nedjelju u Osiku dok sam bio kod Dreninih, koji su bili uvjereni da su sirevi zatrovani, netko ih je krišom uzeo iz moga automobila i zakopao. Toliko je bilo nepovjerenje. Svejedno, Sreti sam uzvratio pismom zahvale. Ponedjeljak, 13. lipnja Sveti Ante u Ličkom Novom. Misa je održana u školi, gdje je ujedno održana i prva sv. pričest. Okupilo se do 100 vjernika, najviše iz drugih župa. Vlč. Stipe Zeba predvodio je misu i održao prodiku. Govorio je o svjetlu svijeta i soli zemlje. USA - Caritas za gospićku bolnicu. Moja velika dobročiniteljica poslala je u konvoju i sedam paketa za mene. Robu i hranu odmah sam dao bolničkim čistačicama da međusobno podijele, jer su ovdje najmanje plaćene. Meni je bilo zanimljivo vidjeti da su pomoć iz toga konvoja dobili svi koji rade u bolnici, uključujući i liječnike. Mislim da su se ama baš svi odazvali i primili ponešto iz konvoja. Pomislio sam: Bože dobri, svi uzimaju jednako, a nije svima jednako potrebno. Bilo mi je to toliko zanimljivo da sam slikao gužvu. Kada će naš čovjek naučiti dijeliti i uvidjeti da je radost u dijeljenju, a ne samo u primanju? Nedjelja, 19. lipnja Perušić - Bukovac. O, kobne li nedjelje! Mučenički su završeni ovozemni životi dvojice vojnika. Smrtno su stradali mladići Joso Butković iz Mušaluka i Luka Matanić iz Podlapače. Što se dogodilo? Čuo sam da su ova dvojica spavala u stražarnici, druga su dvojica otišli donijeti vode, a peti vojnik je izašao iz kuće bez oružja obaviti potrebu. Četnici su iskoristili priliku i dvojicu ubili. To se dogodilo danas oko 11 sati. Navodno između naših položaja i četnika stoji UNPROFOR. Kakva je uloga unproforaca? Došli su danas u bolnicu prije mraka vidjeti mrtve vojnike. Prije toga bili su u Korenici, gdje su im rekli da nisu počinili ubojstva. Kakve li ironije! 207

Ponedjeljak, 20. lipnja Sahrana dvojice ubijenih vojnika. Luka Matanić je sahranjen u 16 sati na gospićkom groblju, a Josu Butkovića sahranili smo danas na osičkom groblju u 17 sati u pratnji rodbine i brojnih pripadnika vojske. Na groblju sam održao kratko slovo te zamolio prisutne da poslije sprovoda pođemo u mušalučku crkvu i služimo sv. misu. Odazvala se samo uža rodbina i nekoliko župljana. Neka mučenička smrt na braniku domovine dvojice mladića njima bude prijelaz u vječni život. Utorak, 21. lipnja Europejci u župnom stanu u Gospiću. Zanimljivi su mi susresti s tim “našim spasiteljima”. Toliko sam im postao “drag” da odmah požele otići čim me ugledaju. Prisutni su Čeh koji dobro razumije hrvatski, dva Belgijanca od kojih je jedan Flamanac te prevoditeljica Dubravka iz Zagreba. Flamanac govori njemački, a ostali francuski i engleski. Flamanac se izjašnjava da je nevjernik te uvelike krivi nas Hrvate. Mučno smo raspravljali. Pitao je zbog čega se Srbima ne bi dala Krajina. Odgovorio sam mu protupitanjem: “Hoćeš li ti meni dati svoju kuću da se kod tebe nastanim, a onda ti nakon izvjesnog vremena kažem da sam stekao pravo na kuću tako da se ti iz nje trebaš iseliti?” Zatražio sam da mi protumači odnos Flamanaca i Valonaca, tim prije što su pripadnici oba naroda većinom katolici. Skočio mu je tlak i prije nego što sam mu rekao neka bolje upozna našu povijest jer će tako biti pravedniji. Rekao sam i da mi Hrvati nismo divlji, kad smo tolike primili u našu domovinu. Možeš li shvatiti laž da smo mi Hrvati genocidni, a Srbi istovremeno stižu hrpimice k nama, pogotovo poslije I. i II. svjetskog rata, kao ovce na sol. Naglasio sam i to da su upravo Flamanci u Osiku, Novom, Svetom Roku, ali i kod vlaškog popa u Metku, toliko pomogli svojim radom i novcem - posredstvom Bauordena - da danas četnici imaju što rušiti, pogotovo naše crkve. Rekao je da on ne ide u crkvu i da mu crkva ne treba. Kiselo smo se rastali. Petak, 24. lipnja Služio sam sv. misu u Aleksinici te sam održao propovijed. Govorio sam o sv. Ivanu kao navjestitelju Mesije. U crkvi je bilo više vojnika iz raznih krajeva Hrvatske nego domaćih vjernika. Sv. Ivana usporedio sam s nama, jer i mi trebamo biti navjestitelji istine, ljubavi i pravednosti u današnjem svijetu i našoj Domovini. Prisutni su bili oduševljeni, a župnik mi je nakon mise rekao da govorim pučki, istinito i satirično. Hvala mu! 208