Intervju Antun Mlakić

Pasivna agresija

Antun Mlakić

SPOJ TEKSTILA I FOTOGRAFIJE

Student je Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, smjer Tekstilni dizajn. Prvi put izlaže svoje radove 2020. godine na manifestaciji Zagreb Design Week u sklopu fakultetskog projekta "Identiteti" na kolegiju Kreiranje tekstila, u mentorstvu profesorice Lee Popinjač i profesorice Koraljke Kovač. Iste godine izlaže svoju prvu samostalnu izložbu u rodnom Vitezu.

Razgovarala: Azra Seferović Foto: Antun Mlakić

Kako ste se počeli baviti tekstilnim dizajnom i fotografijom ?

Prije dolaska na Tekstilno-tehnološki fakultet, nisam imao nikakvog doticaja sa tekstilom, a tek sada vidim da apsolutno ništa nisam znao ni o dizajnu. Nisam mislio da ću upisati ovaj fakultet, jer to nije bila moja prvobitna želja. Međutim, spletom okolnosti ipak sam ga upisao i zaljubio se u tekstil. Studirajući, učeći i radeći shvatio sam da je tekstil svugdje oko nas i da nismo ni svjesni koliko je važan i koliko se koristi u raznim granama dizajna, građevine, medicine. Profesorica Lea Popinjač, akademska slikarica, bila je vjerojatno prekretnica u mojim počecima (koji još uvijek traju), velika podrška i osoba koja je u meni probudila duboko skrivenu nit umjetnosti. Fotografija je moja ljubav oduvijek. Fascinirala me sama pomisao na to da trenutak možeš zaustaviti jednom zauvijek. Svo dosadašnje bavljenje fotografijom bilo je čisto amatersko i samo za moju arhivu. Ove godine imao sam priliku izlagati na Zagreb Design Week (festival posvećen dizajnu), a nakon toga svoju prvu samostalnu izložbu postavio sam u Vitezu. Obje izložbe su sadržavale iste radove.

Izložba u sklopu Zagreb Design Week-a

Mahalom Projekt se zvao "Identiteti" i glavna tema je bila spojiti fotografiju sa bilo kakvim oblikom vezenja. To je bila prilika da uđem malo dublje u pore fotografije i prikažem sebe kroz nju samu. Ujedno je to bio prvi veći projekt i prvo ozbiljnije korištenje fotoaparata.

Da li preferirate moderne tehnike fotografisanja ili klasične ?

Zaljubljenik sam u analogne fotoaparate, a i vlasnik sam jednog takvog tipa Yashica T4. Trenutno više preferiram modernije tehnike fotografiranja, jer je puno lakše. Za razliku od analognog, moderni fotoaparati nemaju filmove koji se naknadno moraju razvijati i onda čekati čak i nekoliko dana da ti na adresu stignu te iste fotografije. Modernim fotoaparatima sve ide puno brže i lakše, što je ključno za neke projekte. Ja se ipak nadam da ću se jednog dana baviti samo analognim fotoaparatima, jer oni ipak imaju dušu i nose te neke posebne čari fotografije sa sobom.

Prošle godine ste imali svoju prvu samostalnu izložbu koja se pokazala jako uspješnom.

Upravo tako. Izložba je prošla i bolje nego što sam se nadao. Vrata galerije su bila otvorena dva dana i odazvalo se jako puno ljudi, što me pozitivno iznenadilo. Uz nervozu, tremu i strah od nepoznatog, prvi put sam se suočio s nečim takvim, ali na kraju jedino bitno je bilo osjetiti sreću i mir u duši kada znaš da si učinio barem nešto za sebe, za svoj grad, za svoje sugrađane, obitelj i prijatelje. Učiniti ih ponosnim! -Mislim da to ustvari i jeste bit svega i ono što te vodi i gura od početka do kraja.

Ivana

Poljubac Travnička vrata

Koje emocije najviše želite prenijeti kroz svoj rad?

To zavisi od mog trenutnog stanja uma. No ono čemu uvijek težim jeste ostvariti dubinu rada. Volim da posmatrač u radu pronađe emociju kakvu on želi pronaći, jer svatko od nas ima različito viđenje i različito predočavanje rada.

"...bitno je osjetiti sreću i mir u duši kada znaš da si učinio barem nešto za sebe, za svoj grad, za svoje sugrađane, obitelj i prijatelje.“

Imate li poruku za mlade kolege?

Obzirom da se još uvijek smatram mladom osobom i da znam kroz šta prolaze današnji mladi, savjetujem im samo da budu ono što jesu, da nikad ne odustaju od svojih snova, jer kad tad će uroditi plodom. Potrebna je volja, trud i ljubav prema onome što radiš, a sve ostalo će se posložiti s vremenom. ♣