Hrvatsko zagorje by Studio za umjetnost i dizajn Nikola Sinkovic

H R VAT S K O Z A G O R J E : : Č A S O P I S Z A K U LT U R U : : B R O J 1 - 4 : : 2 0 1 5 .

Hrvatsko zagorje Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 1-4 KRAPINA PROSINAC 2015. GODINA XXI. ISSN 1330-6819

TEMA BROJA Dvadeset godišta časopisa Hrvatsko zagorje

Hrvatsko zagorje

Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 1-4 KRAPINA PROSINAC 2015. GODINA XXI. ISSN 1330-6819

Hrvatsko zagorje časopis za kulturu Krapinsko-zagorske županije IMPRESSUM

Kajkaviana, Donja Stubica, Golubovečka 42 T/F 049 286 463 E kajkaviana@kr.t-com.hr iban Zaba HR 342360 00011014 9160 0 I Z DAVAČ

Ines Krušelj-Vidas

Z A I Z DAVAČ A

Božidar Brezinščak Bagola, Narcisa Brezinščak, Ivan Cesarec, Vlasta Horvatić-Gmaz, Mirko Ivanjek, Alojz Jembrih, Ines Krušelj-Vidas, Ivan Lamot UREDNIŠTVO

Vlasta Horvatić-Gmaz G L AV N A I O D G O V O R N A U R E D N I C A

Ivan Cesarec ZAMJENIK GL. UREDNICE

Anamarija Grabušić LEKTURA

Vlasta Horvatić-Gmaz i Juraj Lukina KOREKTURA

Studio za umjetnost i dizajn Nikola Sinković, www.nikolasinkovic.com O B L I KOVA N J E I P R I P R E M A

Arkuš, Donja Stubica, 098 378 269 TISAK

600 primjeraka NAKLADA

60 kn CIJENA

Ministarstvo kulture RH i Krapinsko-zagorska županija IZLAZAK OVOG BROJA OMOGUĆILI

Rudolf Labaš, Čuvanje svjetla, kombinirana tehnika, 70x100 cm NASLOVNICA

Kazalo TEMA BROJA Dvadeset godišta časopisa Hrvatsko zagorje (1995. – 2015.) Uvodno slovo | Vlasta Horvatić-Gmaz 5 Ivan Cesarec Rubrika Susreti i kajkavski književni krugovi 8 Izbor poezije iz rubrike Susreti Denis Peričić, Stjepan Jakševac, Franjo Hrg, Zvonko Kovač, Drago Britvić, Milan Žegarac Peharnik, Marijan Ivanek, Pajo Kanižaj, Irena Herenčić, Zlatko Pochobradsky, Đurđa Jandriš Parać, Josip Banković, Božica Brkan 1 7 Božidar Brezinščak Bagola Književni krugovi oko časopisa Hrvatsko zagorje 3 0 Ines Krušelj-Vidas Doprinos časopisa Hrvatsko zagorje nenapisanoj povijesti zagorskog školstva 3 2 Narcisa Brezinščak Vizualni izgled časopisa Hrvatsko zagorje od 1995. do danas 4 2 Željko Popović Glazbene teme u časopisu Hrvatsko zagorje 4 8 NAŠI UMJETNICI Rudolf Labaš 5 9 Pjesnik pod galgama | Milan Bešlić 6 0 IZ KULTURNIH ZBIVANJA Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2015. | Andreja Šagud 6 5 Nagrađeni radovi | David Podhraški: Moderna vremena - ili si in ili out, Simona Liber: Varijacija kruga, Filip Rutić: Dva metra bliže središtu Zemlje 7 1 KNJIŽEVNI PRILOZI Spomenka Štimec | Esperantski vidici 8 3 Stjepan Paulić | Anđeo na raskršću 1 0 6 Božena Kos | Prešel je Cena 1 0 8 KULTURNA BAŠTINA Ivana Škiljan | “Tahyjev” preklopni sunčani sat iz 1558. godine 1 1 3

IZ KAJKAVSKE KNJIŽEVNO-JEZIČNE BAŠTINE Alojz Jembrih Uz 200. obljetnicu Mihanovićeve Reči domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) 1 2 3 Alojz Jembrih Uz međunarodni ISO 639-3 kôd Kjv za kajkavski književni jezik 1 3 8 DOKUMENTI-SVJEDOČANSTVA Jasna Balaško Obitelj Tompić Zečanski iz Grdenaca 1 4 9 Željko Karaula Pisma Ante Starčevića vlastelinu Eduardu Halperu Sigetskom (1869.- 1875.) 1 7 4 IN MEMORIAM

Strast za životom i duhovna snaga – U spomen Branki Jagić | Marija Lamot 2 2 9 Kajkavci umiru prerano | Mirko Ivanjek 2 3 2 OSVRTI Teme iz kulturne povijesti Turopolja (Alojz Jembrih: Tragom turopoljske povijesti) | Željko Vegh 239 Pitanja bez upitnika (Ivan Herceg: Kad će doći Babilon) | Marija Lamot 2 4 3 Nadasve poželjan specijalist (Cvjetko Lež: Junak svoga vremena) | Božidar Brezinščak Bagola 244 Vrijeme stoji – prolazimo mi (Vera Grgac: Arhitektura savjesti) | Ivančica Tomorad 2 4 6 Zavičajna zemlja srcu je najbliža (Štefanija Bernas Belošević: Zapisi o Hrašćini) | Božidar Brezinščak Bagola 2 4 7 Jednadžba s beskonačnim brojem nepoznanica (Ljiljana Pavlina: Kupila sam klavir sama) | Marija Lamot 2 5 0 Knjiga kao dragocjena škrinja sjećanja i uspomena (Ivančica Pozaić: Odjeci uspomena) | Stanko Majdak 2 5 2 Bajkovite priče za lutkarsko kazalište (Andrea Brlobuš: Četiri laka komada na četiri teška kotača) | Vlasta Horvatić-Gmaz 2 5 4 Dijamantni maturanti (Šezdeset godina jedne generacije maturanata: 1954. – 2014.) | Anka Ivanjek 2 5 5 BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA HRVATSKO ZAGORJE (1995. – 2015.) – Priredio Juraj Lukina 257

Tema broja

Uvodno slovo Prošla su dva desetljeća od izlaska prvog broja našeg časopisa Hrvatsko zagorje u rujnu 1995. godine i uvodnika iz pera glavnog urednika Ivice Fizira naslovljenog Rakovčevim preporodnim usklikom Z – Danicum! Povijesni diskurs tog uvodnika nije samo artikulirao ondašnju hrvatsku ratnu zbilju već je bio i posveta Krapini, sjedištu netom utemeljene županije i mjestu u kojem je od 1969. do 1971. izašlo znamenitih šest brojeva istoimena časopisa koji je pokrenuo i urednički profilirao Antun Kozina. Upravo je Kozinino Hrvatsko zagorje, ugašeno u nesretnom postproljećarskom pogromu svega što je izmaklo ideološkoj purifikaciji hrvatskog kulturnog prostora, bio poticaj za pokretanje nove periodične tiskovine koja će dati prilog očuvanju kulturnog i jezičnog identiteta hrvatskozagorskog područja, koje ostaje izvan dosega značajnijeg kulturnog utjecaja obližnje nam metropole. Inicijativa književnika Božidara Brezinščaka Bagole iz 1994. naišla je na potporu ondašnjeg župana dr. Franje Kajfeža i nakon formiranja uredničkog odbora, nakladništvo je povjereno Kajkaviani iz Donje Stubice, koja je uz uredništvo uspjela, teškoćama usprkos, održati dvadesetogodišnji kontinuitet časopisa i od početnih četiri godišta (1995. – 1998.) s jednim brojem skromnog opsega, potom dva broja (1999. – 2003.) do današnjih dva dvobroja godišnje (iznimno jednog četve-

robroja). Nakon I. Fizira, od 1997. do 1999. glavnim je i odgovornim urednikom Božidar Brezinščak Bagola, zatim Ivan Cesarec (od 2000. do lipnja 2006.), a od 2006. današnja urednica. Uz stalnu potporu Krapinsko-zagorske županije, bez koje časopis ne bi opstao, dobrodošla su i programska sredstva Ministarstva kulture RH, ali i sredstva onih zagorskih gradova i općina kojima su posvećeni tematski brojevi. Zahvaljujući bojnim suradnicima, od uglednih znanstvenika i stručnjaka iz pojedinih područja do pasioniranih istraživača lokalne kulturno-povijesne baštine, kojima je poticaj za publiciranje pružio upravo naš časopis, objavljeni su mnogi vrijedni prilozi koje nalazima kao nezaobilaznu referentnu literaturu u stručnim i znanstvenim radovima što se bave temama vezanim uz Hrvatsko zagorje. A u književnim su prilozima priliku za publiciranje svojih radova, uz već znana spisateljska imena, dobili i mnogi još neafirmirani autori. Urednička orijentacija časopisa pokušavala je usmjeriti pažnju prema onim temama i pitanjima koja su ostala izvan interesa slično profiliranih časopisa, odnosno nadopunjujući se u zajedničkim područjima. Isprva zamišljen samo kao časopis za kulturu Krapinsko-zagorske županije, tijekom dva desetljeća svojom je tematskom raznolikošću zakoračio u cjelokupni povijesni prostor koji određuje naziv Hrvatsko zagorje. Hvala svima koji su omogućili taj korak prema općezagorskom kulturnom obzoru kao naš mali prinos europskoj kulturnoj raznolikosti.

Vlasta Horvatić-Gmaz

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TEMA BROJA

Rubrika Susreti i kajkavski književni krugovi Ivan Cesarec

U proteklih 20 godina izlaženja na stranicama “Hrvatskoga zagorja” predstavili smo književni rad 80-ak živućih autora, mahom Zagoraca.

Još od prvotne zamisli o pokretanju županijskoga časopisa za kulturu “Hrvatsko zagorje” u siječnju 1994. pa do njezine realizacije u rujnu 1995. godine, kad izlazi njegov prvi broj, jedna od glavnih ideja bilo je poticanje i omogućavanje objave književnih radova – pjesničkih, proznih pa i dramskih, poglavito na raznim i brojnim govorima hrvatskozagorske kajkavštine, kojima danas, na žalost, sve više prijeti nepoznavanje i nestajanje. Stoga je stalna rubrika Književni prilozi uz one na standardu od početka napose bila otvorena za literarne uratke na našim zagorskim kajkavskim idiomima nastojeći, osim prezentacije najkvalitetnijih radova, objavljivati i manje uspjele književne priloge na rjeđe korištenim i slabije poznatim lokalnim kajkavskim govorima, kako bi potaknula i oživjela njihovu uporabu te spriječila mogući zaborav. 7

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Tako smo u proteklih 20 godina izlaženja na stranicama “Hrvatskoga zagorja” predstavili književni rad 80-ak živućih autora, mahom Zagoraca, od kojih su neki već bili, a drugi kasnije postali članovi jedne od dviju poznatih hrvatskih književnih udruga – Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga društva pisaca (Božidar Brezinščak Bagola, Rajko Fureš, Hrvoje Kovačević, Vladimir Poljanec – Ivan Herceg, Marija Lamot). Na tome je tragu u listopadu 2002. osnovano i Hrvatskozagorsko književno društvo (HZKD) sa sjedištem u Klanjcu, koje je u četiri svoje nakladničke edicije (Književnost, Esejistika, Riječ horvatska, Posebna naklada) dosad objavilo 36 knjiga, a od osnutka predsjeda mu ugledni hrvatski književnik B. B. Bagola, jedan od pokretača i od 1997. do 2000. glavni urednik našega časopisa. U rubrici Iz kajkavske književno-jezične baštine (isprva Iz starih kajkavskih knjiga) također smo nastojali oživjeti sjećanje na neke istaknute pisce naše stare kajkavske književnosti (Petar Berke, Tituš Brezovački, Štefan Fuček, Nikola Gorup, Juraj Habdelić, Bartol Jurjević, Ignac Kristijanović, Ivan Krizmanić, Ivan Krstitelj Lalangue, Juraj Maljevac, Tomaš Mikloušić, Štefan Zagrebec), a u rubrici Iz kulturnih zbivanja povremeno smo, koliko je to bilo moguće, pratili i prikazivali razne kulturne i književne manifestacije vezane uz više zagorskih mjesta: Susret riječi u Bedekovčini, Dane Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku, Haiku dan(i) Dubravko Ivančan u Krapini, Recital duhovno-refleksivnog pjesništva Josip Ozimec u Mariji Bistrici, Književna nagrada Sida Košutić u Radoboju, Književna manifestacija Rikard Jorgovanić u Humu na Sutli, Recital kajkavske lirike u Krapini i dr. U informativnoj rubrici Osvrti trudili smo se predstaviti književne novitete ne samo zagorskih pisaca već i književnika iz drugih kajkavskih područja, a među 50-ak kritičkih osvrta našlo se mjesta i za djela pisana standardnim jezikom. Kriterij odabira pritom nije bio tek priznatost i popularnost njihovih autora, nego prvenstveno kvaliteta objavljene knjige, te su nerijetko donošeni i osvrti na uspjele literarne prvijence dotad manje poznatih pisaca. Sredinom 2000. godine odlučili smo naše stranice otvoriti i za cjelovitije i sustavnije prikaze književnoga stvaralaštva u ostalim hrvatskokajkavskim regijama, kao i onim zagorskim koje su dotad bile manje ili nikako zastupljene poput varaždinske, ivanečke ili zaprešićke. U suradnji s tamošnjim vodećim piscima i književno-jezičnim znalcima, dobrim poznavateljima navedene tematike, pokrenuta je nova rubrika – Susreti, u kojoj smo tijekom devet godina uspjeli predstaviti 13 uglavnom već profiliranih kajkavskih književnih

TEMA BROJA

krugova (dali su istaknute kajkavske književnike, organiziraju lokalne književne natječaje i susrete, izdaju vlastite novine i časopise u kojima njeguju i potiču svoj kaj itd.). Svaki je krug popraćen uvodnim preglednim tekstom iza kojega slijedi antologijski izbor autora i njihovih, zbog nedostatka prostora, uglavnom pjesničkih ili kraćih proznih radova. Važnost prvoga od uvrštenih kajkavskih književnih krugova, onoga u Varaždinu, u svojem će uvodniku Varaždinski kajkavski krug (2/2000.) njegov priređivač Denis Peričić opisati riječima: “… možemo ustvrditi da se u posljednjem desetljeću 20. stoljeća doista profilirao novi varaždinski književni krug, čiji su najistaknutiji autori postali predvodnicima reafirmacije kajkavske književne riječi”. U ponuđeni nam je izbor “po kriteriju geografske pripadnosti Varaždinu” Peričić uvrstio sedam književnika: Ernesta Fišera, Vladimira Korotaja, Željka Fundu, Denisa Peričića, Ivana Čehoka, Tomislava Ribića i Zvonka Belića predstavivši ih kratkim životopisom, književnokritičkom ocjenom i dvjema kajkavskim pjesmama. U Panorami zaprešićkih kajkavskih pjesnika (1/2001.) Stjepan Laljak čitateljima je predočio “autore rođene na malome prostoru oko Zaprešića u vremenu od 1916. do 1959.”, odreda članove zaprešićke Matice hrvatske, u čijim su raznim izdanjima i objavljivali svoje književne tekstove: Stjepana Jakševca (4)1, Ivana Mikeca (2), Ivana Jurkasa (2), Zvonimira Bukovinu (2), Vladimira Malekovića – pseudonim Adam Grabowski (29), Željka Špoljara (3), Biserku Rožanković (3), Ivana Čedomira Ostreša (4), Željku Skledar (3) i Branku Leljak (3). U prilogu pod naslovom Ivanečki pjesnici – ivanečkim govorom (2/2001.) Franjo Hrg odlučio se za prikaz književnoga rada šestero kajkavskih pjesnika s područja ivanečkoga govora, uz bednjanski i lepoglavski najstarijega u dolini rijeke Bednje. Kao njegov vrstan poznavatelj i autor dijalektološkoleksikografske knjige Ivanečki govor i rječnik/Ivonjski goavor i riečnik (1996.) ukratko je iznio i njegove glavne karakteristike. Odabrani autori odreda su i članovi Varaždinskoga književnog društva, a objavljuju i radove na hrvatskome književnom jeziku. Sa po tri pjesme predstavljeni su: Vinko Slivar, Biserka Kupinić, Marica Težački Grđan, Ivanka Kunić, Ivan Kušteljega i Franjo Hrg. Međimurska kajkavska dionica (1/2002.) Ivana Kutnjaka, nakon sažeta 1 U zagradi je naveden broj objavljenih tekstova, a njihove naslove donosi Bibliografija “Hrvatskoga zagorja”

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

osvrta na povijest Međimurja i njegovu bogatu pisanu i usmenu književnu baštinu, također nas upoznaje sa šest istaknutih međimurskih pisaca, koji su afirmirali kajkavsku književnu riječ i čiji je literarni opus već osigurao mjesto u “najrigoroznijem probiru suvremenoga kajkavskoga književnog stvaralaštva”. To su: Ivica Jembrih (2), Stanislav Petrović (3), Ljubica Duić (3), Ivan Kutnjak (3), Zvonko Kovač (3) i Emilija Kovač (3). Pjesnike đurđevačkoga književnog kruga, s krajnjega sjeveroistoka kajkavskih regija, iz inače nekajkavske Virovitičko-đurđevačke županije, a oformljena krajem 60-ih godina prošloga stoljeća, predstavio je Zdravko Seleš u svom izboru Kajkavska lirika đurđevačkoga književnog kruga (2/2002.). U njega je uvrstio sedam autora, umjetnički doseg kojih je već potvrđen uvrštenjem u preglede i antologije suvremenoga kajkavskog pjesništva: Đuru Rašana (4), Dragu Britvića (39), Ivana Goluba (6), Miroslava Doleneca Dravskog (3), Božicu Jelušić (4), Vladimira Miholeka (3) i Zdravka Seleša (4). S recentnom literarnom produkcijom Samoborskoga književnog kruga (1/2003.), u kojem “samoborska Muza, na žalost, buja u suncu štokavštine, a kajkavština živi kao skroman cvijet u njezinoj sjeni”, upoznala nas je Zlata Bujan-Kovačević, podrijetlom Goranka iz Vrata. Nakon uvodna kronološkog zapisa o kulturnim i književnim zbivanjima u gradu Samoboru, jednom od “najhrvatskijih hrvatskih gradova” (A. G. Matoš), podastrla nam je odabir osmero najpoznatijih samoborskih pisaca: Ivu Hrčića Samoborskog (4), Anu Ranku Novosel (6), Zlatu Bujan-Kovačević (4), Jožu Prudeusa (5), Miroslava Burića (3), Marinka Španovića (5), Milana Žegarca Peharnika (4) i Vandu Vandekar-Bartulicu (4). Miroslava Tomac-Topolovec u prikazu Kajkavska književna riječ u križevačkome kraju (2/2003.) u opsežnijem se uvodu, uz osvrt na križevačku prošlost, usredotočila na izlaganje kratkoga životopisa i književnoga rada tridesetak autora koji su rođenjem ili boravkom bili vezani uz Križevce. Napominje također da već od 19. stoljeća više pisaca stvara na hrvatskome književnom jeziku nego na kajkavštini premda križevački kraj većinom pripada kajkavskomu govornom području. U nastavku je donijela tekstove tek troje suvremenih križevačkih književnika: Stjepana Dugca (3), Marijana Ivaneka (4) i Miroslave Tomac-Topolovec (7). Kulturni i književni život grada Koprivnice, u prošlom i sadašnjem vremenu, u ovećem je uvodnom tekstu Književnici koprivničkoga područja (1-2/2004.) podrobno i pregledno obradio Slavko Fijačko nastojeći pokazati 10

TEMA BROJA

“kontinuitet stvaranja na ovome terenu”. U svoj je izbor uvrstio devet koprivničkih književnika, u kojih opusu pretežu pjesme pisane kajkavskim narječjem: Frana Galovića (4), Mihovila Pavleka Miškinu (3), Milana Krmpotića Mikana (2), Boženu Loborec (3), Marijana Horvata (3), Paju Kanižaja (3), Dragutina Feletara (2), Mirjanu Matišu (2) i Slavka Fijačka (3). Dubravko Bilić, autor Pregleda književnoga djelovanja u ludbreškoj Podravini (3-4/2004.), glavninu je svoga predgovora posvetio povijesti ovoga središta sjeverozapadne Podravine nalazećeg se u granicama Varaždinske županije. Njegov izbor predstavnika ludbreškoga kajkavskoga književnog kruga uključio je radove trinaestero pisaca (među njima i dviju književnica koje pišu na standardu), rođenih ili stalno nastanjenih u Ludbregu i okolnim općinama. To su: Mladen Kerstner (1), Božo Hlastec (3), Katarina Pšak (1), Franjo Matulić (1), Stanko Kancijan (2), Ružica Cindori (3), Franjo Vrtulek (3), Irena Herenčić (4), Zdenko Oreč (5 haikua), Marina Krleža (2), Snježana Pavičić (2), Ivan Mikulinjak (1) i Vlatka Fotak (1). Različite i malo poznate goranske kajkavske govore te književno stvaralaštvo njegovih nositelja u pregledu Čuvari domaćega govora (1-2/2005.) znalački je prikazala Zlata Bujan-Kovačević. Pobliže je predstavila i pjesništvo trinaest živućih goranskih pjesnika nadajući se, kaže, skoroj antologiji ili barem zbirci goranske književnosti. Izabrala je: Antuna Majnarića – Tonija Markasa Začina (1), Đurđicu Asić-Klobučar (2), Zlatu Bujan-Kovačević (3), Franju Švoba Franinu (4), Zlatka Pochobradskog (5), Anu Ružu Pavek (4), Zdenku Svetličić (4), Josipa Zvonimira Čadeža Lalu (5), Ankicu Crnić (1), Anku Žagar (5), Zdravka Merkaša (2), Vesnu Crnković (2) i Davora Grgurića (3). Plemenitu turopoljsku kajkavštinu (3-4/2005.) i njezine književne predstavnike, koji “ne daju svoj kaj još od ilirskih vremena”, kroz njihove je pjesničke i prozne priloge prezentirala Dubravka Kovačić. U svoj odabir uključila je i četiri poznata pisca stare kajkavske književnosti: Jurja Habdelića (2), Matiju Magdalenića de Mlaka (1), Jurja Muliha (3) i Pavla Štoosa (2) upozorivši ujedno da i najstariji poznati kajkavski tekst – Čunčićev list dolazi iz Turopolja. Iz redova pak autora novije turopoljske književnosti ponudila nam je sedam imena: Stjepana Novaka (2), Josipa Kovačevića (1), Đurđu Jandriš-Parać (3), Jasnu Vugu (5), Zlatu Cundeković (1), Miljenka Mursića (2) i Željku Cvetković (4). Napose je informativan tekst Nine Škrabea Mali prilog književnoj povijesti 11

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

jaskanskoga kraja (3-4/2oo7.), u kojem nam je, nakon upoznavanja s prošlošču jaskanskoga kraja i s njegovim istaknutim pojedincima (plemići, biskupi, slikari, znanstvenici, književnici), pridodao sažete biografije te pjesme i prozne fragmente više autora: grofice Josipe Oršić rođ Zichy, Tomaša Mikloušića (1), Ferde Rožića (1), anonimnih i narodnih stvaratelja (3), Vladka Mačeka (1), Franje Šujstera (1), Franje Vučinovića (1), Franje Cibana (2), Mije Kelečića (1), Josipa Bankovića (2) i Nine Škrabea (1). Navedeni prilog za “Hrvatsko zagorje” Škrabi je, kako sam u uvodu ističe, bio veliki poticaj za pisanje knjige Pisci jaskanskog kraja (2011). U književnost moslavačkoga kajkavskog kruga, područja podijeljena između triju županija (Sisačko-moslavačka, Bjelovarsko-bilogorska, Zagrebačka), u kojem “unatoč miješanju jezika i govora, ipak još prevladava kajkavsko narječje”, uvela nas je Božica Brkan u nadahnutu napisu Moslavačka kajkaviana ili Jezik (iz)umire, a kajkavska moslavačka književnost raste (3-4/2009.). Upozorivši i na netom objavljenu antologiju Kajkavska lirika Moslavine (2009.), našim je čitateljima predočila svoj odabir šestero suvremenih moslavačkih književnika: Miju Stuparića Novaka (2), Višnju Sever Siglhuber (1), Nadu Pomper Guliju (2), Dragicu Pasarić (1), Katarinu Brkić (1) i Božicu Brkan (3). Na kraju ovoga podsjetnika na naše Susrete i već trinaest dosad prikazanih kajkavskih književnih krugova naglašavamo kako žalimo što u zadnjih pet godina nismo uspjeli upriličiti nove poticajne i kvalitetne susrete, ne samo na stranicama časopisa “Hrvatsko zagorje” nego i na književnim predstavljanjima prigodom izlaska novih brojeva. No i nadalje smo otvoreni za svaku buduću suradnju na promociji preostalih brojnih kajkavskih književnih krugova te pozivamo njihove moguće priređivače da nam se svojim prijedlogom slobodno jave. Jer Susreti su, nimalo ne dvojimo, uvelike pridonijeli onakvoj visokoj ocjeni našega glasila kakvom ga je 2000. u svom pismu “Vjesniku” ocijenio poznati novinar i publicist Ivo Horvat: “Prava je radost čitati taj zagorski časopis”.

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TEMA BROJA

Gore: Predstavljanje časopisa br. 2/2001. u Stubičkom Golubovcu - Mirko Ivanjek, Alojz Jembrih, Ivan Cesarec i Franjo Hrg Na prethodnim stranicama lijevo gore: Predstavljanje časopisa br. 1-2/2005. u Stubičkom Golubovcu - Ivan Cesarec, Alojz Jembrih, Branko Čičko i Vladimir Poljanec Lijevo dolje: Predstavljanje časopisa 1/2003. u Stubičkom Golubovcu - Vladimir Poljanec, Zlata Bujan Kovačević i Ivan Cesarec Desno gore: Predstavljanje česopisa 3-4/2004. u Stubičkom Golubovcu - Dubravko Bilić i Vladimir Poljanec Desno dolje: Vesna Parun na predstavljanju časopisa br. 2/2002. u Stubičkim Toplicama 16

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Izbor poezije iz rubrike Susreti (1995. – 2015.)

Denis Peričić (Varaždin, 1968.)

Idu strahi Idu strahi idu k nami idu vragi nesu sami Ide pomor ide glad vnogi čovek vmrl bu mlad Ide beteg ide kuga kam god dojde plač i tuga Idu kojni ide rat stekli idu ljude klat Još sam prej nek zgubim vrat štel bi, mala, z tobom spat (Tetoverani čovek, 2000.)

TEMA BROJA

Stjepan Jakševac (Brdovečki Sveti Križ, 1916. – Zagreb, 1994.)

Na Sleme na Sleme Tak lepe blage gore dalko na svetu nî, velke i plave kak morje nad gradom kaj šumì! Te šume tak zelène drage su gore znak, tìčeki, sunce i sene zovèju nas na zrak! A gda nam dojde zima bele su steze gor – nàjlepšu kapu kaj ima oblèče vsaki bor! Na Sleme, na Sleme, na Sleme noga vre sama bežì! Poglèjmo, poglèjmo kak lepo Zagorje naše ležì!

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Franjo Hrg (Ivanec, 1993. – Varaždin, 2011.)

Ačina vura Štel bi se vernuti dimoa pad Ivonjščicu f staru drvenu hižu de je naviek kak klapuatec štrekala ačina vura Nemrem zaspati prež nje A nje več doge nie nie niti ače niti molaga mene nie (Ivanečki kalendar 1975.)

TEMA BROJA

Zvonko Kovač (Donja Dubrava, 1951.)

Bu se zgubil smisel svieta Bu se zgubil lampaš svieta, kakti vumiruči bogec, brez hiže. Zlejala se bu luč zgoreta, z lojom žotim, smerti bliže. Bu se zgubil smisel svieta, dok se protuletje ne zbudi. Kajti, zdrobljeni su snovi i dok se spi, Ostali samo budu norci, tusti bedaki, z novci, nigdar jednaki: debeli bankari i oružnjaki vu planetarnem hropcu, pak mertvi siromaki.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Drago Britvić (Pitomača, 1936. – Zagreb, 2005.)

Oko jene hiže navek tiči lete I tebi su steze trudne i daleke, celu noč buš išel, dragi moj pajdaš, videl budeš vrbe prignute znad reke budeš čul kak zvezde padaju med šaš. Oko jene hiže navek tiči lete, kresnica na coklu celu noč blešči, tam te bude zemla zibala kak dete, tam v zelenoj zipki domovina spi. Videl budeš zvezde, tiče kak se pare, kak se k mladoj jalši stišče glogov grm, a klanec, kak kača, na zelene šare, kak da v nebo vodi, tak je lep i strm. Al nemoj mi reči da zabadav iščem, da je se to vmrlo, da vre nikog ni, jenu slanu zvezdu spusti na dvorišče, pak si zapopevaj, morti se zbudi. Oko jene hiže navek tiči lete, kresnica na coklu celu noč blešči, tam te bude zemla zibala kak dete, tam v zelenoj zipki domovina spi.

TEMA BROJA

Milan Žegarac Peharnik (Samobor, 1956.)

Nebeški malar Gdo je po nebu farbe razlejal, črlenu, modru, zlatu i žutu? Gdo je narisal luge zelene i pisane rože rastepel po putu? Gdo je sprešaral ves kraj vu tenje, brežičke narudlal kak morje i pola, i brazde zemle domače gdo zetkal ih vu naše senje? Gdo je sprepisal loze vu jesen, v rubin i v zlato grozdje pretočil, smeh i popevku razlejal po kraju – v srebreni potok ketač mlinski zmočil? Gdo pošlihtal hižice k temu, spremalal im krove v črlene, okna kak joči, rafunge črne i starinske gajnke drvene? I gdo je na koncu vu srce i dušu domaći naš kaj zasadil, da nigdar ga nigde, nije nit ne bu z glibline nam duše zvadil. Nebeški je malar se to narisal! Nebeški je malar se to napravil! I kam god se svetom budeš potepal steg kraje domače ti neš zaboravil!

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Marijan Ivanek (Pesek, Križevci, 1951.)

Vrag ga dal da ga dal ”Điiii Puba … đi Vre malko pak smo doma Điii Puba” Kesno je Kmica A hiža na drugem tretjem Četrtem je bregu Blato … mlake na putu ”Điii Puba … đi I ti si sirota a mora se Tak je to tak” – pomefko govori Naš Đura ”Moj otec je bil selak moja mater Spetilo se … I ja sam ostal selak” Kesno je Kmica Drndaju kola Puba polefko vleče – Ne razme nikaj

TEMA BROJA

Pajo Kanižaj (Đelekovec, 1939. – Krapinske Toplice, 2015.)

Žufka, slatka Podravina Drava, Drava mrzla voda donesla me k tebi roda!

Na dekličke tu sem vrebal, u najlepšo se zatelebal!

Na početku prveg čina žufka, slatka Podravina.

Pak sem onda vu svet tišel, jesi videl kak sem zišel!

Od sreče sem k zvezdam skakal, v sebi soze sem pretakal!

Vu Zagrebu mi je glava, a čez srce dere Drava!

Celog sveta prestolnica bila za me Koprivnica!

I na kraju zadnjeg čina, žufka, slatka Podravina!

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Irena Herenčić (Ludbreg, 1958.)

Tvoja Zapleti mi svoje prste vu lasi i kušleca stiha spusti za vrat, stisni me k sebi i želju mi vgasi, ostani dok mesec ne otide spat. Zaprla bum oči dok me buš dragal, pozabila vse – i da je greh, dok slatke buš reči z vanjkuša lagal, šepetal na vuho i tiral me v smeh. Zapleti mi v lasi vse zlatne senje, ja vusnice tople i sebe ti dam. Fest imam te rada i nemrem te menje i ničija več ne bodem znam.

TEMA BROJA

Zlatko Pochobradsky (Gerovo, 1946.)

Koupa

I.G. Kovačiću Douga kača, bistra i mutna, čez naši srci tječe ku rana našeh muk, ku zvuk našeh žulneh ruk. Tu tječe Koupa, rejka našeh žil, i nuse v’s naš jad i nuse mul i vso radast našeh nad. i še hilad lejt bu taku tjekua, pouk nas i našeh šiš, niv i pul, ku dejte zajoukana, ku sounce vavejk nasmejana.. Koupa je naša souza, naš sagdajne jouk i smejh, naš večne i krvave put v tuje svejt.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Đurđa Jandriš Parać (Pleso, 1945.)

Jesen Najemput odnekud Z črnoga oblaka Spustila se jesen. Nakošturena. Puše, cvili, fijuče, ploače, Toanca, drči, skoače, I se kaj pred njum leži, nosi… Posproavla v pevnice, Vuože, v luknice, V amboare, Meče v rogožoare, Za siem beži… Zime se boji!

TEMA BROJA

Josip Banković (Prodin Dol, 1958.)

Bregi goriju Kaj se to noćas na bregu sveti? Dim se iz zemlje nebu diže. Pogledam dole, malo niže, Oganj na drugi breg već gmiže.

Teška tuga me je snašla Žena mi je vince našla Pa sad kriči tam po kući Hoće mene muža tući.

Bregi goriju, tice bižiju, Mali tići v gnjezdu kričiju. Se gori i pucketa, Trava, grm i kolac Kaj od trsa je ostal. Na bregu drveni his Pepel i prah je postal.

Sve je ona meni bliže Baca stvari sve iz hiže Hajde meni pomoć budi Pa ti nama Jura sudi.

Bregi goriju, ljudi glediju, U žepu fige držiju. Sega su siti. Kaj mora, kaj mora To baš tak biti !!?? E moj Pepa kaj te muči

Kaj Barek ti sada hoćeš Kaj vinčeka opet ločeš Niš ja neću Jura znaj Mojem mužu sad je kraj. Neće doma više spati Samo se po noći klati Nigdar doma njega ni Pak ti ženo sama spi.

E moj Pepa kaj te muči Kaj to hiži tvojoj kuči Kaj to kuči kaj galami Ti i žena tu ste sami.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Božica Brkan (Okešinec, 1955.)

rastovina ne ju bilo kej videti vuklinek spod trsja a se je zraslo vu te naše šume rastove korito zibača kufer za v soldate kojn za drva piliti deske za les pavuzina nabirač vučem sem prehodil penezi od planki kej je našička odvezla križi v sprevodu sud stolitrenak i pehektnak barilec držalo za barjak šerenga za kola toporica za bradvil tamburica kej je je vujec cvenaričov vrat zdrobil greda za hižu kej smo mi brati posle na pol prepilili i prekantali v dve trešče i drvurijne i pilovina za kuriti na našem je drvocepu bila najbolša v selu crna zemla za cvetje saditi dok gubar ne došel (1. VIII. i 18. IX. 1987.)

TEMA BROJA

Književni krugovi oko časopisa Hrvatsko zagorje Božidar Brezinščak Bagola Dvadeset godina kontinuiranog izlaženja časopisa za kulturu Hrvatsko zagorje ostavlja za sobom neizbrisiv trag o izvanredno bogatom i raznolikom književnom stvaralaštvu, ne samo u Hrvatskom zagorju, već i u širem kajkavskom govornom području, pa i cjelokupnom korpusu hrvatske književnosti. Kad se temeljitije pregleda bibliografija svih dvadeset godišta, na vidjelo izlaze činjenice da su u časopisu objavljivali autori, njih preko stotinjak, od onih najmlađih ili malo starijih početnika do suvremenih klasika hrvatske književnosti. Najviše njih je dakako iz Hrvatskog zagorja (Velimir Matija Ban, Ivica Jembrih, Božidar Brezinščak Bagola, Vladimir Poljanec, Ivan Cesarec, Marija Lamot, Ivan Herceg, Cvjetko Lež, Dragutin Ulama, Božidar Staroveški, Vladimir Šenjug, Ivanka Hajsek, Miroslav Lovrenčić, Božena Kos, Bernarda Despot, Rajko Fureš, Stanko Majdak, Mira Škvorc, Željko Bajza, Branka Jagić, Verica Jazbec-Jačmenica, Benedikt Tumpa, Gordana Dugorepec, Mirjana Mikulec, Vladimir Šuk, Gordana Tkalec, Zvjezdana Jembrih, Luka Posarić, Marijan Karabin, Darko Ciglenečki, Božena Zernec, Marija Hlebec, Tomica Kolar, Darko Raškaj, Vera Grgac, Zvonko Kudelić Žuna (pjesme), Srećko Blažičko, Branko Greblički Ventek, Miljenko Hršak, Vlado Podgajski, Dragica Ferjanić i mnogi drugi). 30

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Časopis je u nekoliko navrata objavljivao također izbore pjesnika iz širega kajkavskog područja, o čemu opširnije piše Ivan Cesarec u prethodnom članku. Pored književnika iz Hrvatskog zagorja i širega kajkavskog podneblja u časopisu su svoje radove objavljivali i poznati književnici iz Zagreba. Tako je pjesnikinja Vesna Parun u tri navrata (2001., 2005. i 2008.), za vrijeme svoga dugogodišnjeg boravka u Stubičkim Toplicama, objavila u časopisu cikluse svojih pjesama nadahnute ozračjem Hrvatskog zagorja i aktualnim političkim zbivanjima (Štamprlek iz Špičkovine; Slatinski popluni; Dragec iz Krušljeva Sela; Slavni Zabočki Lug; Pustodolski Drakula; Vesele sobarice stubičke; Hrvatska tragikomedija; Blagoslov kukolja, Tako je govorio Metuzalem, Ekozavičaj, Opljačkano blago, Balada o privatizaciji, Autoportret i druge). Vladimir Maleković (Brdovec, 29. 3. 1936. – Zagreb, 31. 5. 2003.), hrvatski povjesničar umjetnosti, objavio je u časopisu tekst Pisma s ladanja: Krvava vuzemska pisanica. Pero Čimbur (Knin, 1930. – Zagreb, 2002.), hrvatski novinar i književnik, objavio je svoj tekst Objed kod Beloševićevih. Kazimir Klarić, pisac humorističkih romana, pripovijedaka, komedija i drama, objavio je svoj prozni tekst San je slika smrti. Mladen Kušec, poznati radijski voditelj, urednik i pisac za djecu objavio je ciklus svojih pjesama, a Spomenka Štimec, najznačajnija hrvatska spisateljica koja piše na esperantu, objavila je svoju memoarsku prozu Vlastelinstvo u Zagorju. Imajući na umu Matošev stih “Duša moja zagorski je kraj”, posve je razumljivo da među autorima prevladavaju pjesnici, njih čak sedamdeset i osam, ali je zanimljivo da ima više pjesnika (43) negoli pjesnikinja (35). Prozu (crtice, pripovijetke, zapise) objavilo je 25 autora, a znatno manji broj autora objavljivao je dramske tekstove, eseje ili rasprave. U svakom broju može se naći po nekoliko književnih osvrta, što znači da se književno stvaralaštvo na području Hrvatskog zagorja pratilo s velikim zanimanjem, promišljeno i poticajno.

TEMA BROJA

Doprinos časopisa Hrvatsko zagorje nenapisanoj povijesti zagorskog školstva Ines Krušelj-Vidas Prigodom okrugle 20. obljetnice izlaženja časopisa Hrvatsko zagorje pripremljen je kratki osvrt na članke o zagorskom školstvu. Tema se spontano nametnula kao cjelina koja se obrađivala u prikazima pojedinih gradova i općina. Kao što još uvijek nisu obrađene sve zagorske lokalne zajednice, tako i neke škole još čekaju svoj prikaz u Hrvatskom zagorju.

Značenje škole za svaku lokalnu sredinu – ili općenito o školstvu u Zagorju Čitajući članke o zagorskim školama redom se otkriva kako su se početci poduke pučke djece odvijali u okviru crkve, a zatim se ponosno iznosi godina u kojoj je lokalna zajednica bez obzira na sve poteškoće osigurala prostor, sagradila zgradu i namaknula sredstva za naknadu učitelju – u mjestu je osnovana škola! “Povijest školstva u nekoj sredini zapravo je povijest uljudbe. To je početak kulturnog života i upis u registar kulturnih prinosnika svijeta. Stoga je za svako mjesto presudan događaj kad školstvo poprimi okvire stalne društvene skrbi.”1 U predvorju osnovne škole u Tuhlju i danas ponosno stoji 1 Ivanjek, Mirko. 2000. Iz povijesti školstva u Krapinskim Toplicama. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 2/VI. str. 56

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

spomen-ploča s datumom kada je sagrađen taj “hram pučke prosvjete”2. Doduše, nisu niti u ta, sada već davna vremena, svi ljudi jednako razmišljali jer su, na primjer, zapisi učitelja iz Oroslavja drugačijih tonova: “Od oblasti ne podpomagan – od svih zapušten. Škola zavisi od milosti općinskih činovnika. Jedan takav rekao mi je u oči. Šta ti hasni tužiti.(…) Učitelj ako se potuži na ovo ili ono – nije lieka, a da dalje tuži opet zlo – jer bi svi vikali na njega. Tako je učitelju ovdje, ne dao Bog, da je svagdje tako.”3 Začuđuje činjenica koliko se malo toga promijenilo do današnjih dana – još uvijek se naše društvo u cjelini nije odredilo prema školstvu kao društvenoj grani od temeljnog značenja, još uvijek škole nisu jednako opremljene, ima različitih problema i kronično nedostaje novaca. Još uvijek se našim školskim sustavom sporadično ponosimo (eventualno prilikom kakvog uspjeha pojedinih entuzijasta), ali se u isto vrijeme maćehinski odnosimo, najmanje u njega ulažemo, osjećamo da svi imamo kompetencije uplitati se u tu struku i pozvani smo kritizirati bez ozbiljnijih argumenata. Ipak, jedno je sigurno: danas više nikako ne bismo mogli zamisliti pa i najmanje mjesto bez škole jer usprkos svim problemima u školstvu, školovanje generacija utječe na razvoj svake sredine, ali i svake individue. Bez obzira na poteškoće koje sustav ima, u školama je najvažnija međuljudska i transgeneracijska komunikacija – zato svatko od nas ima barem jednog učitelja u svom životu koji je ostavio trag u mladoj duši neovisno o svim manje ili više uspješnim školskim planovima i uredbama, učitelja kojeg se s radošću sjeća, učitelja koji je svojim djelovanjem ublažio sve manjkavosti sustava. Premda

Još uvijek se naše društvo nije odredilo prema školstvu kao društvenoj grani od temeljnog značenja.

2 Podjaveršek, Marija. 2003. Iz povijesti osnovnoga školstva u Tuhlju. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/2003. str. 81 3 Slukan, Ivan. 2001. Razvoj osnovnoga školstva u Oroslavju. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/VII. str. 52

TEMA BROJA

o takvim pojedincima nema zapisa u službenim školskim spomenicama, sigurno će se misao na njih javiti kod svakog čitatelja. “Ipak, ključnu su ulogu imali učitelji koji su se svojim znanjima, vještinama, stavovima, motivacijom i osobnim karakteristikama trudili učiniti svijet barem malo boljim, odigravši važnu ulogu u životima generacija djece koja su pohađala ovu školu.”4

Što se može saznati iz starih zapisa A kako je izgledao školski život prije 160 ili više godina, u vrijeme velikih ratova prošlog stoljeća, u vrijeme SFR Jugoslavije, …? Slika koju dobivamo zasigurno ovisi o sastavljačima školskih spomenica i njihovoj vještini da prenesu duh vremena, a djelomično su zapisi bili kanalizirani propisanim uputama za pisanje školskih spomenica koje su donesene 1880. od kada postoji obaveza njihova sustavnog vođenja5. No, svakako su bogatije podatcima kako o lokalnoj povijesti mjesta tako i o svakodnevnom životu učenika, učitelja i učiteljica nego što su to službeni izvještaji u kojima se pak mogu naći statistički podaci, a i pisani su mnogo formalnije od školskih spomenica. Iako otežano činjenicom da je većina spomenica neobjavljena i rukopisna, uglavnom nedostupna javnosti (čuvaju se kao arhivska građa svake škole), zanimljivo je uspoređivati i analizirati više zapisa u isto vrijeme. Priređivači tekstova o zagorskim školama nerijetko osim školskog života bilježe za mjesto osobito važne događaje, posjete uglednih osoba (kralja, nadbiskupa, bana, predsjednika,…), teške trenutke ili pak svakodnevni život đaka i njihovih roditelja. Prostora za komparativne analize ima još mnogo jer za sada je priređen jedino presjek stanja u zagorskim školama u vrijeme Prvog svjetskog rata kojeg je napravila Danica Pelko6. Upravo u tom članku vidljivo je kako je taj Veliki rat utjecao na društvo u svim granama i slojevima, pa tako i na školstvo. “Učitelji su se snalazili kako su znali i umjeli u političkim prevratima, mobilizacijama, teškoj materijalnoj situaciji i uvjetima u kojima je škola bila na marginama interesa. Snalazeći se u situaciji kad su učenici neredovito dolazili u školu jer su umjesto očeva koji su otišli u rat obrađi4 Vokas, Alen; Ljubičić, Ljubica. 2011. Povijest osnovnoga školstva u Mihovljanu u zrcalu školske spomenice. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-4/XVII. str. 108 5 Školski i nastavni red za pučke učione u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1875), 14; “Naredba od 2. svibnja 1880. br. 241. glede školskih spomenica”, Naredbe izdane na osnovu školskog zakona od 14. listopada 1874. do konca godine 1882. (Zagreb, 1884), 164-168. 6 Pelko, Danica. 2014. Prilike u školstvu na području Hrvatskog zagorja u doba Prvog svjetskog rata. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XX. 33-47.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

vali zemlju, kad su učenici u školu dolazili gladni i slabo obučeni i obuveni, često i bolesni, a nažalost, nije bilo rijetko da školska djeca umiru, učitelji su nalazili snage za humanitarni rad.(…) Usprkos svim nevoljama, nastava se uglavnom održavala redovito, rezultati poučavanja su zbog svega navedenog ipak bili slabi i radi neredovitog polaska nastave. No ipak se mora priznati da je školstvo pokazalo otpornost i prilagodljivost prilikama te osjetljivost prema najugroženijima.”7 Kratki pregled početaka školstva u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji seže u razdoblje prije osnutaka pojedinih zagorskih škola priredio je dr. Alojz Jembrih u okviru članka o povijesti škole u Mihovljanu8. Iz ostalih članaka može se izdvojiti niz zanimljivih podataka kojima se otvaraju pitanja za daljnja istraživanja i začudnu usporedbu s današnjim stanjem u hrvatskom školstvu pa je ovom tekstu cilj tek natuknuti moguće teme i zagolicati znatiželju budućih istraživača. Polazeći od najvidljivijeg, od školske zgrade, priređivači članaka bilježili su građenja, promjene, širenja i dograđivanja koja su kontinuirano prisutna u životu svake škole. Tema je to koja je okupirala učitelje upravitelje, najčešće autore spomenica. Doseći standarde dobro opremljene škole i danas je u nekim sredinama neispunjena želja, ali je iz svih članaka vidljivo kako je to konstanta koja se provlači od početaka u većini lokalnih zajednica. “Gradnja škola, učionica kao i njihovo opremanje nikada nije bila laka zadaća. Spomenica svjedoči kako su učitelji i ravnatelji trebali utrošiti puno truda i umijeća kako bi lokalna i šira zajednica odlučila ulagati u školu. Zbog toga treba odati priznanje svima koji su u ime škole tražili pomoć i sredstva, ali isto tako i onima koji su školu svesrdno podupirali, a to su: načelnici i gradonačelnici, svećenici, imućniji građani, seljaci i ostali.”9 Današnji čitatelji s nevjericom čitaju kako je 80-ih godina 19. st. pa čak i školske godine 1949./50. s preko 200 učenika radilo samo 2 – 3 učitelja/ učiteljica jer ih uspoređuju s novim generacijama koje sa samo 15-ak učenika u razredu mogu potpuno “iscrpiti” učitelja svojom živahnom znatiželjom te potrebom za individualnom pažnjom i pristupom. No, nikad se ne zna tko će 7 Pelko, Danica, n. dj. str. 47 8 Vokas, Alen; Ljubičić, Ljubica. n. dj. str. 106-108 9 Tišljar, Darko; Pelko, Danica. 2007. Povijest Osnovne škole Donja Stubica. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XIII. str. 92

TEMA BROJA

od današnjih mališana slijediti primjere i ovih đaka zagorskih škola: “Pučku školu u Klanjcu pohađala su i neka znamenita imena toga doba, kao i ljudi koji su na svaki način zadužili hrvatsku kulturu: dr. Franjo Iveković, kanonik, profesor Sveučilišta u Zagrebu, jezikoslovac (učenik 1874./1875.), presvijetli Anton pl. Rubido, podban i dvorski savjetnik (učenik 1877./1878.), Ćiril Metod Iveković, arhitekt, konzervator i fotograf, Oton Iveković, slikar, dr. Ivan Broz, jezikoslovac, Antun Augustinčić, kipar.”10 Iako se broj učenika u razredu može smatrati samo pukim statističkim parametrom, iz tih se podataka itekako mogu iščitati pokazatelji razvoja određene sredine, ali i trendovi demografskih promjena. Zabilježene su i ovakve zanimljive odluke: “Školske godine 1897./98. zbog nedostatka prostora za obuku sve djece odlučeno je da neće sva djeca biti upisana na nastavu, a iz prvog razreda izostavljene su sve djevojčice, uz odobrenje roditelja, s obrazloženjem da je obuka od veće koristi za mušku djecu.”11 Također je interesantno u našim zagorskim sredinama otkrivati detalje o kojima nema puno spomena u službenim i preglednim povijestima hrvatskoga školstva jer su zbog svoje lokalnosti i specifičnosti prije bile iznimka nego prihvaćeni način rada – takav je na primjer slučaj privatne gimnazije u Pregradi12. Paradoksalna je činjenica da su se tek kad su u suvremeno doba neke škole konačno dosegnule prostorne standarde, te kad su i u našim mjestima osnovane srednjoškolske ustanove, pojavili drugačiji problemi: u zagorskim mjestima sve je manje i manje djece, učenika. U kronološkom pregledu povijesti školstva nekoliko je ključnih godina koje su bile prekretnice zbog različitih zakona kojima se regulirao položaj i status učitelja (tzv. Mažuranićev zakon iz 1888.), donosili različiti obrazovni standardi (npr. prijelaz iz četverogodišnje u osmogodišnju školu 1950-ih ), mijenjale su se države i društvena uređenja. No, zabilježen je i ovaj podatak koji izgleda kao da je iz dnevnih novina, smo kad bi se izostavila originalna godina: “Okružnicom iz 1906. pozivalo se sveukupno učiteljstvo na savjesno vršenje svojih dužnosti, ne samo u školi, nego i izvan nje te na promicanje moralnih, intelektualnih i gospodarskih interesa stanovništva. U tom su smislu i u Hrvatskom saboru sve stranke odale priznanje i pohvalu za minuli rad hrvatskom učiteljstvu uz obećanje da će se pravni odnosi i njihovo materijal10 Ricijaš, Snježana. 2005. Povijest osnovne škole u Klanjcu. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/ XI. 81 11 Vokas, Alen; Ljubičić, Ljubica. n. dj. str. 110 12 Perharić, Božidar. Počeci srednjeg obrazovanja u Pregradi: privatna pregradska gimnazija prof. Željka Kunovića. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/VIII. 72-80.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

no stanje poboljšati. No buduće je vrijeme pokazalo da je to bilo samo slovo na papiru.”13 Bez obzira na konstantu materijalnih problema u hrvatskom školstvu i neovisno o tome jesu li došli u novu sredinu ili su se nakon završenog školovanja vratili u svoj kraj, učitelji su često bili pokretači brojnih pozitivnih promjena u mjestu u kojem su djelovali. Bili su organizatori kulturnog života, osnivači kulturnih društava, pokretači gospodarskih promjena ili zagovaratelji ekonomskog napretka (voćarstvo, pčelarstvo i vođenje školskog vrta bila je neko vrijeme obaveza za sve škole). Evo jednog primjera iz Kumrovca: “Škol. godine 1953./54. nakon izvršenoga kontrolnog pregleda na kraju škol. godine nadzornik Ivan Cimperšak posebno je naglasio aktivnost pojedinih prosvjetnih radnika u životu i radu društvene sredine. Učitelji su bili pokretači, voditelji i aktivni članovi pojedinih društava i sekcija. Kulturno-prosvjetno društvo nosi naziv “Tito”. Tako za učiteljicu Mandicu Martinović navodi da je “vodila tečaj engleskog jezika za nastavnike i selo”. Anđela Ščrbek voditeljica je Narodne knjižnice i čitaonice, te povjerenica memorijalnog muzeja maršala Tita u Kumrovcu. Martin Broz, upravitelj škole, član je svih društava u mjestu: Kulturno-prosvjetnog društva, pjevačkog zbora (čiji je i organizator), aktivan je član glumačke družine, predavač domaćinskog tečaja. Osnivač je i predsjednik Vatrogasnog društva. Brine se za estetsko uređenje Kumrovca i u tu svrhu nabavio je potrebne sadnice…”14 U zagorskim su školama djelovali učitelji koji su postali poznatiji po svojim dodatnim područjima djelovanja ili kasnijim karijerama: Janko Leskovar (radio u Krapinskim Toplicama), Juraj Prejac (Gjurin otac, radio u Desiniću), Franjo Horvat Kiš (radio u Zagorskim Selima), Dubravka Miljković (radila u Mihovljanu). Naravno da i danas mnogi učitelji djeluju u svojim sredinama na različitim područjima ovisno o vlastitim interesima i sklonostima, ali ostaje otvoreno pitanje koliko se općenito danas potiče takav volonterski rad i kako bi se u rad pojedinog mjesta mogao uključiti učitelj koji, da bi ostvario propisanu satnicu, predaje određeni predmet na 3 škole. Priređivači članaka o školama kao da su čitajući rukopisne spomenice i sami uvidjeli kako je povijest hrvatskog školstva povijest stalne borbe za pravedniji i dobrohotniji odnos zajednice prema onima koji pak skrbe o obrazo13 Vokas, Alen; Ljubičić, Ljubica. n. dj. str. 111 14 Tramišak, Rudolf. 2010. Povijest školstva u Kumrovcu. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XVI. str. 97

TEMA BROJA

vanju onih o kojima upravo ovisi budućnost toga društva. Budući da tolike godine razne molbe učitelja, nastojanja da se unaprijede uvjeti rada nemaju veliki utjecaj na donositelje odluka te se sve promjene događaju s mnogo truda i dinamikom mnogo sporijom od očekivane. Zbog svega toga, bolje je zauzeti pozitivan stav, prihvatiti stvari kakve jesu, naoružati se upornošću i početi nabrajati uspjehe. A uspjeha zagorskim školama ne manjka! Uspješni učitelji, uspješni đaci, osvojena odličja, uspješna sudjelovanja u brojnim projektima, modernizacija rada u školama – sve to ukazuje na pozitivno ozračje i optimizam, što je izuzetno važno za svaku zajednicu. Zapravo, svako je zagorsko mjesto ponosno na svoju školu, na uspjehe đaka i njihovih učitelja, ma koliko svi šutjeli o tome.

Od najstarije do najnovije zagorske škole: Skupi ih sve! U Zagorju danas ima 32 osnovne škole, 5 srednjih te 2 više škole/veleučilišta. Iako je slogan u naslovu preuzet iz reklame koja potiče konzumerističko ponašanje najmlađih polaznika škole (riječ je o skupljanju sličica ili igračaka), rado bismo u časopisu Hrvatsko zagorje prikupili cijelu kolekciju članaka o zagorskih školama te tako mogli dati i svoj doprinos još uvijek nenapisanoj povijesti zagorskog školstva. Ovim putem pozivamo buduće autore da se, neovisno o tematskom broju časopisa, jave s prilozima o školama koje još nisu obrađene: Sveti Križ Začretje, Bedekovčina, Belec, Budinščina, Mače, Gornje Jesenje, Petrovsko, Đurmanec, Gornja Stubica, Krapina (obje škole), Brestovec Orehovečki, Kraljevec na Sutli, Veliko Trgovišće, OŠ pri Specijalnoj bolnici Krapinske Toplice, a od srednjih Krapina, Pregrada i Zlatar, iako se poneki podatak o tim školama (ne svima) može naći u članku Marine Krpan Smiljanec15. Sigurno da bi i stariji članci već trebali nadopunu s obzirom na to da su neki pisani i prije 20-ak godina, a svakako su dobrodošle i uspomene na uspješne učitelje kako bismo mogli podacima koji se nižu pridodati i pokoju emociju. Upućujemo javni poziv autorima: pišite, sudjelujte u zapisivanju povijesti zagorskog školstva. Proučavajući dostupne povijesne zabilješke jasno je da se današnja mreža škola razlikuje od onih koje su postojale u prošlosti, nekadašnje velike i učenicima brojne škole danas su samo područne i slično. Za kraj ovog pregleda u 15 Krpan-Smiljanec, Marina. 2009. Školske stope. Hrvatsko zagorje: časopis za

kulturu. 1-2/XV. 175-185.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

tablicama donosimo godine osnutka zagorskih osnovnih škola koje su danas matične škole kao i godine osnutka zagorskih srednjih škola16: Osnovne škole 1829. – Zagorska Sela (općina Kumrovec) 1838. – Sveti Križ Začretje 1838. – Zabok 1840. – Konjščina 1841. – Bedekovčina (tada Komor) 1841. – Klanjec 1841. – Taborsko (općina Hum na Sutli) 1842. - Belec 1842. - Pregrada 1842. – Zlatar 1843. – Desinić 1846. – Krapinske Toplice 1846. – Radoboj 1847. – Donja Stubica 1847. – Tuhelj 1848. – Mihovljan 1852. – Marija Bistrica

1857. – Gornje Jesenje 1858. – Kraljevec na Sutli 1858. – Lobor 1860. - Mače 1860. – Veliko Trgovišće 1862. – Oroslavje 1863. – Gornja Stubica 1867. – Petrovsko 1867. – Zajezda (općina Budinščina) 1878. - Đurmanec 1889. – Kumrovec 1911. – Krapina OŠ “Ljudevit Gaj” 1933. – Stubičke Toplice 1968. – Brestovec Orehovički 1965. –OŠ pri Specijalnoj bolnici Krap. Toplice 1971. – Krapina OŠ Augusta Cesarca

Srednje škole 1812. – Gimnazija u Krapini, s prekidima; od 1907 . – kontinuirano do danas 1946. – Rudarsko industrijska škola Konjščina 1955. – Srednja škola Bedekovčina 1957. – Srednja stručna škola (ekonomska) u Zaboku 1960. – Srednja tehnička tekstilna škola Zabok 1963. – Gimnazija u Zaboku 1991. – Srednja škola Zlatar 1997. – Srednja škola Pregrada 16 Navedene godine osnutka prikupljene su s mrežnih stranica osnovnih škola kojima se može pristupiti s portala www.skole.hr/skole/popis.

TEMA BROJA

L I T E R AT U R A • Brlek, Vesna. 2003. Luč od Lista utemeljenja do ministrova priznanja. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 2/IX. 106-108. • Ceboci, Vesna. 2008. Zlatarsko pučko školstvo. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XIV. 20-23. • Črnjević, Ružica. 2005. Razvoj srednjega školstva u gradu Zaboku (1957. – 2006.). Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XI. 64-69. • Ivančić, Verica. 2006. Iz povijesti loborske škole. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XII. 57-61. • Ivanjek, Mirko. 2000. Iz povijesti školstva u Krapinskim Toplicama. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 2/VI. 56-63. • Karažija, Anica. 2013. Stosedamdeset godina školstva u Desiniću (1843. – 2013.). Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XIX. 82-97. • Krpan-Smiljanec, Marina. 2009. Školske stope. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XV. 175-185. • Krušelj-Vidas, Ines. 2002. Škola u Stubičkim Toplicama. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 2/VIII. 92-97. • Maras, Tomislav. 2004. Školstvo u općini Hum na Sutli od 1945. do danas. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/X. 61-66. • Pelko, Danica. 2014. Prilike u školstvu na području Hrvatskog zagorja u doba Prvog svjetskog rata. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XX. 33-47. • Perharić, Božidar. Počeci srednjeg obrazovanja u Pregradi: privatna pregradska gimnazija prof. Željka Kunovića. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/VIII. 72-80. • Petanjek, Dragutin. 2006. Školstvo u Konjščini. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XII. 78-82. • Podjaveršek, Marija. 2003. Iz povijesti osnovnoga školstva u Tuhlju. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/2003. 80-93. • Polanović, Tomislav. 2005. Povijest osnovne škole u Zaboku. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XI. 55-63. • Ricijaš, Snježana. 2005. Povijest osnovne škole u Klanjcu. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/ XI. 75-83. • Slukan, Ivan. 2001. Razvoj osnovnoga školstva u Oroslavju. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/VII. 51-57. • Slunjski, Božena. 2008. Crtice iz povijesti osnovnoga školstva u Zlatar Bistrici. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XIV. 21-30.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

• Šiljeg, Nikola. 2004. Iz školskih i župnih spomenica. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/X. 58-60. • Šutina, Nada. 2002. Iz povijesti osnovnoga školstva u Pregradi. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1/VIII. 65-71. • Tišljar, Darko; Pelko, Danica. 2007. Povijest Osnovne škole Donja Stubica. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 3-4/XIII. 86-102. • Tramišak, Rudolf. 2010. Povijest školstva u Kumrovcu. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-2/XVI. 88-120. • Vokas, Alen; Ljubičić, Ljubica. 2011. Povijest osnovnoga školstva u Mihovljanu u zrcalu školske spomenice. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu. 1-4/XVII. 106132.

TEMA BROJA

Vizualni izgled časopisa Hrvatsko zagorje od 1995. do danas Narcisa Brezinščak Časopis za kulturu Hrvatsko zagorje svojim je izgledom u dvadesetogodišnjem kontinuitetu izlaženja na vizualni način izricao poruku čija je forma grafički naglašava najvažniju ideju koju je časopis promovirao: kulturno-povijesne vrijednosti Hrvatskog zagorja. Koncepcija likovnog rješenja kretala se od naslovnice do likovnih priloga unutar časopisa uz kritičko-likovni osvrt na stvaralaštvo autora koji je odabran za predstavljanje u časopisu u rubrici Naši umjetnici. Uredništvo je nastojalo da to budu autori mjestom rođenja ili života vezani uz glavnu temu časopisa predstavljenu u rubrici Županijsko obzorje. Samo je nekoliko brojeva odstupilo od tog načela, pa su naslovnicu krasile fotografije: Posjeta Sv. Oca Ivana Pavla II. Mariji Bistrici (4/1998.); Knjižno blago Hrvatskog zagorja (1-2/2007.); Muzeji Hrvatskog zagorja – Muzej krapinskih neandertalaca (3-4/2010.); Sv. Marija Taborska – Hum na Sutli (1-4/2012.); Prvi svjetski rat (1-2/2014.); 50. obljetnica Festivala kajkavske popevke (34/2014.). Od broja 1/1995. do broja 1-4/2012. likovno rješenje naslovnice koncepcijski se kretalo od zadanog kadra likovnog djela autora na podlozi koja je istaknula reproducirano djelo u donjoj polovici naslovnice, dok je gornja polovica bila rezervirana za generalije časopisa. 42

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Tekstovi sadržajno podijeljeni u rubrike koje su naglašavane na sivoj podlozi na svakoj stranici u gornjem dijelu stranice, te naziv i broj časopisa u donjem dijelu stranica sugerirale su formu publikacije, a kod slaganja tekstova poštivala su se pravila tipografije. Zbog ograničenog proračuna, časopis je kroz relativno skromnu vizualnu artikulaciju informacija, za tih dvadeset godina svojim kvalitetnim i raznovrsnim sadržajima ispunio svoju zadaću u cilju promoviranja sadržaja kulture Hrvatskog zagorja, te se etablirao kao nezaobilazna literatura za sve one kojima su potrebne relevantne informacije o ovom kutku Lijepe naše. Godine 2013. uredništvo je donijelo odluku da se izmjeni vizualni identitet časopisa te je novo rješenje izradio diplomirani dizajner Nikola Sinković. Moderniji izgled naslovnice i drugačije prelamanje tekstova na stranicama s naglašenijim naslovima i slikovnim materijalima trebali bi potaknuti širi interes javnosti za opstanak časopisa u sve težim uvjetima. U 20-to godišnjem izlaženju časopis Hrvatsko zagorje predstavio je likovno stvaralaštvo eminentnih autora koji su vezni za Zagorje, mjestom rođenja ili pak boravištem: 1/1995. Zorislav Drempetić Hrčić – Donja Stubica 2/1996. Zvjezdana Jembrih- Zagreb (Zlatar) 3/1997. Josip Brezinščak – Hum na Sutli 1/1999. Darko Bubanko – Donja Stubica 2/1999. Zlatko Kuhar - Krapina 1/2000. Ivan Lovrenčić- Sv. Križ Začretje 2/2000. Mirjana Dremepetić Hanžić-Smolić – Zabok 1/2001. Ivan Tuđa – Oroslavje 2/2001. Jure Labaš – Oroslavje 1/2002. Tihomir Lončar – Vinagora ( Pregrada) 2/2002. Viktor Šipek – Stubičke Toplice 1/2003. Božena Štih-Balen – Tuhelj 2/2003. Pavao Hudek – Marija Bistrica 1-2/2004. Tomislav Horjan – Gornja Stubica 3-4/2004. Josip Brezinščak – Hum na Sutli

Iduće stranice lijevo: Naslovnica prvog broja časopisa Hrvatsko zagorje Iduće stranice desno: Naslovnica posljednjeg broja časopisa u starom ruhu 43

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TEMA BROJA

1-2/2005. Maja Vukina – Kraljevec na Sutli 3-4/2005. Željko Kropf – Zabok 1-2/2006. Zvonimir Zagoda – Oroslavje 3-4/2006. Krešimir Rod – (Veliki Bukovec) Mače 3-4/2007. Zorislav Drempetić Hrčić – Donja Stubica 1-2/2008. Zvonko Šarčević – Zlatar 3-4/2008. Božena Slunjski – Zlatar Bistrica 1-2/2009. Darko Bubanko – Donja Stubica 3/4/2009. Drago Belina – Klupci 1-2/2010. Izidor Popijač-Žiga – Bednja 1-4/2011. Matija Skurjeni – Veternica (Novi Golubovec) 1-2/2013. Oton Iveković – Klanjec 3-4/2013. Antun Boris Švaljek – Radoboj Iz navedenog popisa razvidno je da je Uredništvo u izboru rešenja vizualnog izgleda časopisa nastojalo prikazati stvaralaštvo različitih generacije likovnih umjetnika i široj javnost predstaviti likovni opus autora koji ponekad u svojem samozatajnom stvaralačkom zanosu ostanu distancirani od realnosti svijeta koji ih okružuje. Publiciranje likovnih djela kroz segment vizualnog izgleda časopisa za kulturu dobra je praksa promidžbe umjetničkog stvaralaštva, ali i najbolja veza između slike i riječi.

Desno: Naslovnica prvog broja časopisa s novim vizualnim identitetom 46

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TEMA BROJA

Glazbene teme u časopisu Hrvatsko zagorje 1995. – 2015. Željko Popović Časopis za kulturu Hrvatsko zagorje, od početka izlaženja 1995., dakle punih 20 godina, uz brojne teme iz književnosti, povijesti, gospodarstva, novih poetskih tekstova kajkavskih pjesnika i pisaca, donosi i brojne teme vezane uz glazbu. Teme se odnose na glazbene ličnosti vezane uz kajkavsko podneblje (Sidonija Rubido Erdödy, Gjuro Prejac, Franjo Dugan), autore glazbenih tekstova (Drago Britvić, Jura Stubičanec), Festival kajkavskih popevki Krapina, koncerte u Krapinsko-zagorskoj županiji, nove glazbene ideje, glazbene produkcije i još puno toga. Ovaj tekst nema pretenziju objaviti sve detalje iz pojedinih napisa, već dati kratak pregled tema i podataka o glazbi i glazbenom životu Hrvatskog zagorja kroz ovih 20 godina od postojanja časopisa Hrvatsko zagorje. Naravno da time nije obuhvaćeno sve ono vrijedno što se u tom razdoblju u glazbenom životu naše Županije događalo. Poziv je to novim suradnicima da objavljuju prikaze o glazbenim događanjima, ali i stručne radove o glazbenim pitanjima i na taj način daju svoj doprinos tematiziranju glazbenih tema koje će časopis Hrvatsko zagorje i u budućim godištima objavljivati. Desno: Stefan Milenkovich u Stubičkom Golubovcu 2005. godine

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Glazbene teme otvorila je već u 2. broju časopisa (1996.) naša eminentna orguljašica Ljerka Očić prilogom o osnivanju i djelovanju Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti “Franjo Dugan” iz Zagreba. Mnoge ideje i inicijative koje u tom prilogu autorica navodi, a odnose se na razvijanje glazbene kulture u Hrvatskom zagorju, tijekom vremena su oživotvorene: ciklusi koncerata na obnovljenim orguljama u zagorskim crkvama (Trški Vrh u Krapini, Pregrada, Sv. Križ Začretje, Krapinske Toplice), živa koncertna djelatnost u zagorskim dvorcima (Stubički Golubovec, Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici, Dvorac Sermage u Sv. Križu Začretju, Veliki Tabor) do snimanja serijala o hrvatskim orguljama za HRT. Budući da je Društvo Kajkaviana među prvima u Županiji započelo s organizacijom kontinuiranih glazbenih događanja u palači dvorca Stubički Golubovec, u časopisu je objavljeno nekoliko priloga o glazbenoj djelatnosti Kajkaviane iz pera Željka Popovića. U broju 1/1999. autor daje osvrt na bogatu desetogodišnju glazbenu djelatnost Kajkaviane koja se, osim u Golubovcu, odvijala i u drugim prikladnim prostorima širom Zagorja (župne crkve, dvorci, domovi kulture, osnovne škole) čime su potaknute i druge sredine da i same započnu s glazbenom djelatnošću. U tom su vremenu uspostavljeni kontakti s poznatim festivalima poput Dana hrvatske glazbe, Zagrebačkog bienala i Idriarta koji su omogućili gostovanja uglednih izvođača iz inozemstva (Italije, Rusije, SAD). U prilogu Ž. Popovića o glazbenim večerima Kajkaviane tijekom 2000. i 2001. (1/2001.) daje se pregled dvogodišnjeg programa u kojem su sudjelovali vrhunski domaći umjetnici i inozemni (Izrael, Poljska, SAD). Programi su u tom vremenu prošireni i na kvalitetne izvođače jazza, šansone i etno glazbe. Isti je autor objavio i prikaz tri koncerta održana uz obilježavanje 250. obljetnice smrti J. S. Bacha (2/2000.). O zanimljivom multimedijalnom koncertnom projektu zagrebačke pijanistice i glazbene pedagoginje Danijele Petrić koji je povezao čak tri umjetnosti, francusku glazbu, literaturu i slikarstvo, održanom u Stubičkom Golubovcu objavljen je prikaz u broju 2/2001. iz pera V. Horvatić-Gmaz. Poznati pijanist i erudit Fred Došek, čovjek čijom je ogromnom zaslugom uz udrugu “VOX international” dvorac Stubički Golubovec i postao jedan od Lijevo gore: Arsen Dedić i Gabi Novak u Stubičkom Golubovcu Lijevo dolje: Višnja Mažuran i publika u Stubičkom Golubovcu 51

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

respektabilnih glazbenih punktova u Hrvatskoj s kontinuitetom međunarodnih koncertnih događanja napisao je opsežan prilog “Glazbena jesen 2002. u dvorcu Golubovec i oko njega” (2/2002.) u kojem posebno ističe koncert ansambla Musica Viva pod nazivom “Händel u Londonu”. Koncertu je prisustvovalo i desetak članova zagrebačkog diplomatskog kora što ukazuje na ondašnji renome golubovečkih koncertnih večeri. Drugo desetljeće glazbene djelatnosti Kajkaviane od 2000. do 2009. prikazano je u prilogu Ž. Popovića (1-2/2009.) koje karakterizira organizacija višegodišnjih programa (Jurjevski i Božićni koncerti, festival “Ljeto u Dvorcu Oršić”) i uspješna suradnja i suorganizacija s raznim institucijama, veleposlanstvima, kulturnim centrima, HGZ-om. Na kraju teksta naveden je izbor bibliografije prikaza glazbene djelatnosti Kajkaviane od 2000. do 2009. godine. Tri priloga vezana su uz višegodišnji glazbeni festival “Ljeto u dvorcu Oršić” kojeg je 2005. pokrenuo i do 2014. vodio Željko Popović (1-2/2007., 1-4/2011., 3-4/2014.) Festival je ponudio različite žanrove – od klasične komorne i simfonijske glazbe do bluesa, klapskog pjevanja i atraktivne afričke i indijske etno glazbe. Ova je manifestacija pokazala veliki turistički potencijal jer je obogatila lokalnu kulturnu ponudu tijekom ljetne sezone i privukla brojnu publiku ne samo iz Zagorja već i iz Zagreba i bližih gradova. Prilozi su obogaćeni brojnim fotografijama nastupa većine izvođača. Časopis je popratio i dva vrijedna diskografska izdanja. U nakladi Kajkaviane i KUD-a “Matija Gubec” iz Gornje Stubice – 1997. izdan je glazbeni CD “L’jepa naša lipa stara” s izvornim seoskim napjevima u izvedbi pjevačke ženske skupine i glazbenog sastava, članova KUD-a ”Matija Gubec” (3/1997.). Jedno od najoštrijih hrvatskih glazbeno-kritičarskih pera, Bosiljka Perić Kempf, napisala je osvrt na jubilarno diskografsko izdanje ženskog vokalnog seksteta “Fiola” – CD Vužgi jenu luč (1-4/2011.) gdje je ustvrdila da je ansambl “Fiola” autentičan, kako u izričaju tako i u postavljenom cilju svoga rada. Prilog o složenom problemu obnove povijesnih orgulja na primjeru restauracije orgulja Leonarda Ebnera iz 1860. u župnoj crkvi u Krapinskim Toplicama piše Tomislav Faullend Heferer u broju 2/2001. Lijevo: Saša Britvić u Stubičkom Golubovcu. 53

TEMA BROJA

U broju 2/2000. Aleksandar Pavišić, inače i sam pjevač i voditelj zbora Gjalski u Zaboku, piše o ideji da se uz 1. listopada na Međunarodni dan glazbe održavaju i koncerti zborova. U početku su koncerti održavani samo u Zagrebu, a potom (na inicijativu Gradskog zbora Gjalski) i županijama. Inicijativa je dobro prihvaćeno pa je 1. 10. 2000. održan susret zborova i pjevačkih grupa KZŽ u Pregradi u organizaciji Zajednice amaterskih udruga KZŽ i domaćina KUD-a iz Pregrade. O 9. susretu pjevačkih zborova KZŽ u Pregradi objavljen je prilog Draženke Gretić (3-4/2004.). Branka Vrbanec u broju 1-4/2012. piše o zanimljivom i nesvakidašnjem glazbeno scenskom događaju – izvedbi kajkavskog dječjeg mjuzikla Zabočka priča, koji je nastao suradnjom autora libreta i dirigenta prof. Dražena Varge, učenika Glazbene škole pri OŠ K.Š. Gjalski, plesača zabočkog KUD-a i solista iz glazbene škole V. Lisinski iz Zagreba. O jednoj od najpoznatijih ženskih osoba hrvatskog narodnog preporoda Sidoniji Rubido Erdödy (1819. – 1884.) objavljen je prilog iz pera kustosice Dvora Veliki Tabor Nadice Jagarčec (1-2/2010.) u kojem je istaknuto Sidonijino glazbeno djelovanje i važna ulogu u uprizorenju prve hrvatske nacionalne opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog. U tematskom broja časopisa posvećenom Desiniću (1-2/2013.) objavljen je prilog o Gjuri Prejcu (1870. – 1936.) povjesničara Velimira Šlogara. Ovaj sin seoskog učitelja (prihvaćen i slavljen već za života), svestrani glazbenik, dramaturg, glumac, scenarist, libretist, prevoditelj i kompozitor ostavio je iza sebe značajan opus, a Hrvatsko zagorje pamtit će ga po nezaboravnim skladbama Vu plavem trnaci i Peharček moj koje danas mnogi smatraju narodnima pjesmama. O glazbenom amaterizmu u Mihovljanu nalazimo prilog u tematskom broju časopisa posvećenom tom području (1-4/2011.). Autor teksta Mijo Burek, i sam glazbenik amater, istražio je zanimljivu glazbenu povijest Mihovljana i brojnih glazbenih sastava koji su djelovali u tom malom mjestu, osobito od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada snimaju i popularne vinil-ploče s melodijama koje se i danas slušaju u programima zagorskih radio stanica. Nadolazećoj 50. obljetnici jednog od najdugovječnijih glazbenih manifestacija, krapinskom Festivalu kajkavskih popevki posvećen je tematski broj Hrvatskog zagorja br. 3-4/2014. s uvodnim tekstom novinara i publicista

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Drage Kozine koji daje iscrpan povijesni pregled – od golemog entuzijazma oko pokretanja festivala i njegova prerastanja u reviju najuspješnijih hrvatskih skladatelja, tekstopisaca, glazbenika, dirigenata i izvođača do izvjesnog zamora i stagnacije koji karakterizira posljednje godine. Autor se dotiče i političkog konteksta u kojem se odvijao festival do njegove neupitne uloge u afirmaciji kajkavskog jezičnog i glazbenog izričaja. Tekst etnomuzikologinje dr. sc Irene Miholić objavljen u istom broju pod naslovom Popevke koje bi štele biti domače problematizira sam pojam “kajkavska glazba”, postoji li ona i kako se kroz različita razdoblja razvijala. Festival kajkavske popevke iznjedrio je brojne kvalitetne tekstove i skladbe, neke od tih su prihvaćene i kao “narodne”. No, uz sve zasluge koje je festival dostigao u glazbenom i kulturnom životu ”plodnih” sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, došao je u stanje krize. Popustili su kriteriji organizatora, a i nedovoljna kvaliteta tekstova ne daju najbolje rezultate. No, zaključak je autorice: zadnju riječ ima publika, koja će odlučiti o sudbini ovih suvremenih festivalskih pjesama – one stare već je odabrala i proglasila svojima. O Juri Stubičancu (1933. – 2000.), jednom od najuspješnijih tekstopisaca na krapinskom Festivalu kajkavske popevke objavljen je tekst V. HorvatićGmaz (2/1999.), a in memoriam pjesniku i tekstopiscu Dragi Britviću (1935. – 2005.), jednom od osnivača festivala i autora nekoliko antologijskih tekstova najvećih festivalskih uspješnica napisao je V. Poljanec u broju 3-4/2005. U povodu smrti dugogodišnjeg suradnika i velikog pijanista i glazbenog pedagoga, maestra Freda Došeka (1925. – 2008.) objavljen je tekst Fred Došek – pijanist, glazbeni pisac i istinski prijatelj Kajkaviane iz pera Ž. Popovića (12/2008.) u kojem se posebno naglašava njegov nemjerljiv doprinos i potpora u realizaciji brojnih glazbenih projekata u organizaciji Kajkaviane u kojoj je prepoznao kreativni potencijal i pouzdanog nositelja glazbenog života u Hrvatskom zagorju. Na kraju ovog kratkog pregleda glazbenih tema u dvadeset godišta časopisa Hrvatsko zagorje treba naglasiti kontinuitet bilježenja svih važnijih glazbenih manifestacija u Krapinsko-zagorskoj županiji i doprinos glazbenom ukusu i brojnosti publike na koncertnim događanjima.

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

NAŠI UMJETNICI

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Naši umjetnici

Rudolf Labaš Rudolf Labaš rođen je u 1941. u Starom Golubovcu, Hrvatsko zagorje. U Zagrebu je završio Geodetsku srednju tehničku školu te potom upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu koju završava 1965. diplomiravši slikarstvo u klasi profesora mentora Vjekoslava Parača. Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti studijski boravi nekoliko godina u Frankfurtu i u Parizu, a po povratku deset godina radi kao slikar scenograf na RTV Zagreb. Od 1978. bio je

Prethodna stranica: Meta, kombinirana tehnika, 100x70 cm Lijevo: Pilula, kombinirana tehnika, 100x70 cm 59

zaposlen na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao profesor crtanja, slikanja, plastične anatomije i crtanja akta do 2011. kada odlazi u mirovinu. Član je HDLU-a i Matice hrvatske. Tijekom karijere izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a istovremeno se bavi slikanjem velikih formata za film, kazalište i televiziju, izvodi scenografije te ilustrira brojne knjige i časopise. U Galeriji Dvorca Oršić u Gornjoj Stubici 27. 11. 2015. postavljena je izložba Labaševih djela pod nazivom “Spod galgah”.

Pjesnik pod galgama… Skoro će hvat konopca da nauči Zatiljak moj, koliko tur mi teži. F. Villon Kak je tak je, tak je navek bilo, Kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! M. Krleža Da je Rudi Labaš crtač i slikar iznimnoga umijeća više je nego dobro znana činjenica duboko impostirana u njegovom likovnom izrazu, koji, dakako, kroz plodna desetljeća nije stvaran samo na tim premisama. Naime, Labaš je oblikovao specifičan likovni diskurs osim na već poslovično respektabilnom umijeću još i osebujnom imaginacijom, te, na tradicijskim slikarskim vrijednostima i klasičnom tematskom ishodištu. Ove se značajke iščitavaju kroz cjelokupno stvaralaštvo i te vrijednosti kritika je apostrofirala i visoko vrednovala u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti naglašavajući upravu crtačkoslikarsku vještinu kao jednu od temeljnih Labaševih odrednica. Međutim, kad ovdje govorimo da je Labaš nalazio uporište svojemu stvaralaštvu na klasičnoj tematskoj matrici tada nastojimo skrenuti pozornost i na činjenicu njegova čestog referiranja na književne klasike, kako one hrvatske, isto tako i one iz drugih europskih ( i svjetskih!) kulturnih sredina čija je djela problematizirao u svojem likovnim jeziku. Štoviše, ta se duboka i čvrsta poveznica riječi i boje, teksta i crte isprepliće u Labaševu stvaralaštvu kroz gotovo sve njegove mijene, i u svakom likovnom mediju u kojemu se izražavao: crtežu, grafici, većim ili manjim kompozicijama u mediju slike…scenografiji, u djelima gdje koristi kombiniranu tehniku… Iz ovoga se pak može zaključiti da je riječ o svestranom likovnom stvaraocu koji se znalački i suvereno izražava

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

u brojnim likovnim tehnika, i, kao što smo već napomenuli, na zavidnoj metjerskoj razini i impresivnih estetskih dosega prepoznatljivih autorskih vrijednosti u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Također, može se primijetiti, unatoč činjenici što Labaš baštini tradicijske slikarske vrijednosti da je evidentno iz njegove bogate prakse da ih ne koristi dogmatski već inventivno rastvara i eksperimentalno razgrađuje produbljujući i njihove mogućnosti i proširujući značenjske vrijednosti. A te njegove značajke iščitavamo i u ovom ciklusu naslovljenom “Pod galgama…” u kojemu slikar problematizira taj dramatičan događaj iz života slavnog francuskog pjesnika Francoisa Villona(1431. ‒ 1463.) kada je u svojem rodnom gradu Parizu (nevin!?) osuđen na smrt vješanjem. I više je nego dobro znano da je riječ o utemeljitelju francuske književnosti zvanom još i “pjesnikom-razbojnikom” za kojega se govorilo: “Taj prokleti Villon spada na vješala!” Njegov po svemu neobičan životni put Gore: Otvorenja izložbe Rudolfa Labaša u Galeriji dvorca Oršić 27. 11. 2015. godine. Slijeva: Vlasta Krklec, ravnateljica MHZ, Rudolf Labaš, Vlatka Filipćić Maligec, kustosica i Milan Bešlić, likovni kritičar. 61

NAŠI UMJETNICI

za kojega se zaista može kazati da je bio avanturistički postao je (i ostao!) intrigantna tema mnogim umjetnicima privlačeći ih magnetskom snagom kroz tolika stoljeća. Privlačio je Villon svojim životnim zgodama i nezgodama, a nije pretjerano kazati – plijenio je i svojim djelom. Naime, u njegovim stihovima nalazili su uporište za svoje stvaralaštvo mnogi glazbenici, slikari i pjesnici, među njima i Miroslav Krleža, koji je, osim u bogatoj i živoj kajkavskoj tradiciji, i po stihovima ovog pjesnika pod vješalama oblikovao najznamenitijeg hrvatskog junaka-puntara u “Baladama Petrice Kerempuha” koji pjeva svoj život, i život svoga naroda s konopcem oko vrata – pod vješalama, ili, kako bi rekli kajkavci – pod galgama. Na tom duhovnom ishodištu i iskustvenoj spoznaji živi i puntarska tradicija tipično kajkavske provenijencije koju je Rudi Labaš osnažen riječima Villona i Krleže oblikovao crtom i bojom u likovni jezik osebujne izražajnosti i poetske sugestivnosti.

Milan Bešlić, Katalog izložbe Rudolfa Labaša u Galeriji Dvorca Oršić, Muzej seljačkih buna Gornja Stubica, 27. 11. 2015. – 31. 1. 2016.1

1 Uredništvo srdačno zahvaljuje autoru izložbe, likovnom kritičaru Milanu Bešliću na dopuštenju objave ovog teksta u časopisu. Također zahvaljujemo ravnateljici MHZ mr. sc. Vlasti Krklec na dobrohotnoj potpori.

Desno: Pod galgom, kombinirana tehnika, 100x70 cm Iduća stranica: Kreda, kombinirana tehnika, 100x70 cm 62

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

NAŠI UMJETNICI

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Iz kulturnih zbivanja

Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2015. Zabok, 19. – 24. listopada 2015. Književnik Ksaver Šandor Gjalski rođen je 1854., a umro 1935. u Gredicama kraj Zaboka i pokopan je na zabočkom groblju. Iako je od tada prošlo već 80 godina, njegov duh živi i dalje zahvaljujući ovoj manifestaciji. Dani Gjalskog najznačajnija su književna manifestacija u županiji, a Književna nagrada Ksaver Šandor Gjalski, ustanovljena 1979., jedna od najznačajnijih književnih nagrada u Hrvatskoj. To je nagrada kojom se ponose njezini dobitnici, sve redom najpoznatija imena suvremene hrvatske proze. Dodjelom Nagrade tradicionalno završavaju Dani Gjalskog, no tome prethodi tjedan prepun različitih kulturnih programa. U Velikoj galeriji otvorena je izložba slika i crteža akademskog slikara Zlatka Kesera, u Regaleriji izložba reljefa akademske kiparice Vande Jurković, a u galeriji Gradske knjižnice izložba umjetničkog nakita zlatarskog majstora Stjepana Balje. Izložene broševe, narukvice, ogrlice i naušnice, izrađene uglavnom od srebra i titanija, odlikuje izuzetna estetika i perfekcija izvedbe te je upravo zbog toga ova izložba pobudila i najviše zanimanja. Kao i svake godine, obilježen je Dan Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog, u večernjem programu posjetitelji su uživali u glazbi grupe Mangroove i Željka At Ease, a pravo oduševljenje publike izazvala je kazališna predstava Plemena u koprodukciji Teatra Exit i Kazališta Planet art. U Danima Gjalskog predstavljena je knjiga Kupila sam klavir sama autorice Ljiljane Pavlina, a gostovala je i književnica Ivana Šojat-Kuči, inače dobitnica Nagrade Gjalski 2010., koja je ovom prilikom predstavila svoj najnoviji roman Jom Kipur. Ove godine obilježena je 30. obljetnica Male nagrade Gjalski. Prvu je Malu nagradu 1985. dobila Valerija Novak (tada Lončar), danas profesorica hrvat65

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

skog jezika, ali i članica Povjerenstva za dodjelu Male nagrade Gjalski, Željka Horvat, urednica Modre laste i dugogodišnja članica Povjerenstva za dodjelu Nagrade, istaknula je kako je “ovo natječaj koji već tri desetljeća uporno i sustavno potiče učenike osnovne škole na prozno stvaralaštvo na kajkavskom dijalektu i na hrvatskome standardnom jeziku. To je ta tradicija na koju smo s pravom ponosni i o kojoj je pisao i naš dragi Gjalski.” Ovogodišnju prvu nagradu osvojio je David Podhraški, učenik 8. razreda OŠ Sveti Križ Začretje za rad Moderna vremena – ili si in ili si out, drugu nagradu Nika Jagečić, učenica 6. razreda OŠ Oroslavje za rad Bajka u bakinom vrtu i treću nagradu Dilara Kušić, učenica 7. razreda OŠ Marija Bistrica za rad Mama. Pohvaljena su 4 učenika. Poput natječaja za osnovnoškolce i natječaj za srednjoškolce već je itekako prepoznatljiv. Prvu nagradu osvojila je Simona Liber, učenica 4.r. Gospodarske škole Varaždin za rad Varijacija kruga, drugu nagradu Filip Rutić, učenik 4.r. Prve gimnazije Varaždin za rad Dva metra bliže središtu Zemlje, a treću nagradu Josip Čekolj, učenik 3.r. Gimnazije A.G. Matoša Zabok za rad Ubojica žaba. Zbog izuzetno velikog broja odličnih radova, pohvaljeno je čak 10 učenika. Učenici su nagrađeni knjigama i vikend-boravkom u Poreču i Crikvenici, a svi nagrađeni i pohvaljeni radovi tiskaju se u PoZiCi – zbirci literarnih i likovnih radova učenika Poreča, Zaboka i Crikvenice, u kojoj su objavljeni radovi nagrađeni nagradama Gjalski za osnovnoškolce i srednjoškolce u Zaboku, nagradom Laurus nobilis u Poreču i nagrađeni radovi učenika iz Crikvenice. U sklopu programa promocije PoZiCe predstavljen je i projekt Društva Naša djeca Zabok – Zdravo i fino. Nakon provedenih radionica zdravog kuhanja za djecu, objavljena je kuharica Jela zdrava i fina – proljeće, ljeto, jesen, zima i CD Zdravo i fino s dječjim pjesmama koje promoviraju zdravu prehranu. Sve pjesme napisala su djeca i volonterke Društva Naša djeca Zabok, a izvodi ih zbor Zabočki mališani. Svih ovih godina posvećuje se velika pažnja poticanju stvaralaštva mladih, kako kroz literarne natječaje tako i kroz kreativne radionice. Fotoradionica pod vodstvom fotografa Dragutina Škreblina, Radionica kreativnog pisanja Lijevo gore: Gradonačelnik Zaboka Ivan Hanžek dodjeluje Nagradu Gjalski Dubravku Jelačiću Bužimskom Lijevo dolje: Zlatko Keser na otvorenju izložbe 67

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

književnika Miroslava Mićanovića i Likovna radionica umjetničke grafike koju vodi akademska slikarica Carmen Bačura Potočić, izvrstan su temelj mladim polaznicima za njihov daljnji kreativni razvoj. Radionicu Čitaj i piši s piscem u kući pisca, pokrenutom prošle godine, ove je godine vodila književnica i sveučilišna profesorica Evelina Rudan Kapec. Radionica se održala u Dvorcu Gredice (domu Gjalskog), a sudjelovalo je dvadesetak učenika srednjih škola. Naziv radionice bio je Da sam ja urednik / urednica u časopisu poezije, a namjera je bila potaknuti čitanje suvremene poezije te potaknuti učeničku kreativnost stvaranjem vlastitih pjesničkih uradaka. Povodom osamdesete godišnjice smrti Gjalskog održana je književna tribina Lik i djelo Ksavera Šandora Gjalskog na kojoj su sudjelovali profesori s Katedre za noviju hrvatsku književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesorica Suzana Coha, specijalizirana za hrvatsku književnost 19. st. održala je izlaganje na temu Gjalski i preporod. Profesor Domagoj Brozović bavio se temom Gjalski i fantastika, a moderatorica tribine, profesorica Julijana Matanović, u središte svojeg izlaganja Zašto je Janko zaslužio, a Marko nije? problematizira pitanje piščeve biografije u tumačenju djela. Prošle godine pokrenut je projekt čiji je cilj interpretacija Gjalskog i njegova vremena te očuvanje baštine vezane uz Gjalskog. Projekt se sastoji od nekoliko potprojekata te glavnog dijela – Muzeja Gjalski. Ovaj projekt već je predstavljen javnosti, a o njemu je bilo riječi i na Okruglom stolu pod nazivom Perspektive razvoja kontinentalnog turizma KZŽ-a. Sudjelovali su profesori Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu iz Opatije, predstavnici Grada Zaboka, Krapinsko-zagorske županije te turističkih zajednica, a projekt Muzej Gjalski prezentirala je Sandra Babnik Lončar. Dani Gjalskog završili su dodjelom Književne nagrade Gjalski ovogodišnjem dobitniku Dubravku Jelačiću Bužimskom. Nagrada Gjalski dodjeljuje se za najbolje objavljeno prozno književno djelo u Republici Hrvatskoj, sastoji se od povelje, plakete s likom Gjalskog i novčanog iznosa, a dodjeljuju je Društvo hrvatskih književnika i Grad Zabok uz potporu Ministarstva kulture, Krapinsko-zagorske županije te gradova Poreča i Crikvenice. Žiri u sastavu: Stjepan Čuić i Ivica Matičević – predstavnici Društva hrvatskih književnika, Sofija Keča i Ingrid Lončar – predstavnice Manifestacije te prošlogodišnja Lijevo gore: Dobitnici Male nagrade Gjalski Lijevo dolje: Dobitnice Nagrade Gjalski za učenike srednjih škola 69

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

dobitnica Nagrade Gjalski Julijana Matanović, od 65 knjiga pristiglih na natječaj najboljom je proglasio zbirku priča Nezaboravne priče iz kavane Corso Dubravka Jelačića Bužimskog u izdanju Matice hrvatske iz Zagreba. Dubravko Jelačić Bužimski jedan je od najpoznatijih i najvažnijih suvremenih književnika koji pripadaju naraštaju hrvatskih fantastičara, a upravo fantastika i mistični ugođaj ono su što ga povezuje s Gjalskim. U pričama iz nagrađene knjige fantastike ima vrlo malo, no za Nagradu su tu presudili neki drugi elementi. U obrazloženju dodjele istaknuto je kako je dvanaest nezaboravnih priča iz kavane Corso protkano anegdotama, pošalicama s izrazitim smislom za humor te ocrtavaju i oslikavaju prostor sjećanja na zlatne godine kavanskoga okupljanja. Odmjerenim stilom autor rastvara svijet nestale kavanske atmosfere i slikovito s velikom nostalgijom oživljuje sjećanje na prošlo vrijeme i ljude. “Od rasipanja i zaborava čuva ih naša vjera u njihovo vječno postojanje, a sjećanje, zabilježeno i u knjigama poput ove, je ono što ostane kada sve drugo zaboravimo.”

Andreja Šagud

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

David Podhraški, 8. razr. OŠ Sveti Križ Začretje Mentor: Monika Šalec, mag.edu. Mala nagrada Gjalski 2015., 1. mjesto

Moderna vremena - ili si in ili out Zvonile je. Napokon! Brže. Gas! Bežime iz učionice, jeni prek drugih, dok nam vučiteljica nije stigla zadati zadaču. Na hodniku je gužva. Vlječeme se kak megle. Svi puščaju neku muziku na mobitelima. Galama je preeevelika. Čuje se same kakofonija otprilike dviesto ljudi, koji se spominaju h iste vrijeme. Pa ja bum ogluhnul od tulike galame po ciele dane… Vane je tiše. Čujem i vlastite misli. Čakamo autobus. Tople je pa nam se neda noriti, ovaj put. Umesto toga, posedavamo po hladu i poslušamo muziku. Zoki i ja heavy metal. Valjda sme jedini h ciele škole! Večina posluša same pop ili narodnjake. Ali ima i onih koji se strašne trudiju biti face i popularni h društvu. Mislim si kak oni svojim ponašanjem ne odražavaju sebe, nek one kej mainstreammediji zoveju in i trendi.

*** Kesnieje taj dan, kad sam zgotovil su zadaću i vučenje, išel sam jeno vuru, vuru i pol igrat igrice. Onda mi je i te dosadile. Na fejsu još furt nema nič novoga. Uglavnom pucke tere si slikaju onak ispupčene vusnice uz bezvezne stihove bezveznih pesmi. Normalne da takve slike imaju po par stotina lajkova (mene i dalje nije jasne zake?!), a to je na kraju kraje i cilj toga naslikavanja, koje cieli sviet pompozne zove selfie. Mah, bolje mi je da idem spat...

*** Taman se okrečem na drugu stran, kad čujem komešanje h kuhinje. Budim se z osječajem da me nehči čekičem bublje po glave. H polusnu pritiščem posteljinu i vanjkuše k sebi. Vidim da mi se san ne vrača na oči i kak dolazim k sviesti, počinjem kužiti kaj me je zbudile... Sestra je navinula neku elektronsku muziku s preveč basa. Afrika-paprika u jedanaest hjutre. H subotu! Ona stvarne nije normalna. A kad bi se ja, molim liepo, trebal naspati?! Dok sam se zvljekel s kreveta i dovljekel do njejne sobe, čul sam same djeliće stihova. Dođe neki lik z bocom rakije, raaakije, ajeee, ale… Ha?! Zbunjen sam. Pa da, to več svira neki drugi veliki hit. A ona tuli na sav glas. Kad god speljava takve gluposti, mam mi pada mrak na oči. I tak, zaredali se hitovi. Se bolje od 71

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

boljšega! Zavela me Ana, Anaaaa, kooo marihuanaaa... Hgasil sam liniju! Se razme, odma je počela namatati kak je to njezina soba, njezina linija, njezina stvar; ona tuj more kaj hoče, bla, bla, bla... Niti ju ne poslušam. Čak mi je i smiešna. Zgasil sam se. Baš je ispale kak da gledim niemi film. Ona se peni, maše z rukami i stupa tuj oko mene. Sva se zajapurila. Na purana podsieča… Kad je napokon htihnula i krenula me tužiti mame, zaustavil sam ju i pital da e zna ona opče o čemu je ta pesma. Rekla mi je:,,Kaj, baba se zove Ana Marihuana, genijalec, o čem bi bila?’’E sad mi je zbilja pal mrak na oči! Još k tome, h zadnje vrieme, počela je kopierati sve one naše celebrytije i ostale instant-zviezde. Tonu šminke bi dela na se, jemput prekratki šos i takve kerefieke. Sva sreča pa joj mama ne dozvoljava takve ispade. Osobno, teške mi je prihvatiti da mi se sestra hgleda h takve ljude! No, to me same zmislile na neki dah h škole…

*** Bili sme se na satu baš o tomu spominali: Kaj bume h životu i gdo nam je uzor? H prvom dielu sata, dok sme se spominali kaj bume, sve je bile još ok. Ali kad sme krenuli na idole, e onda se je prava kaša zakuhala. Svi su šteli dokazati da je njihova osoba najbolja, a največ su se isteknuli Džeki i Štefek. Džeki se fura na nekoga bodibildera, a Štefek na Teslu, Einsteina i tu ekipu... Mislim da do toga dana nisam primječival kolike sme zapravo različiti, a opet tak slični. Uglavnom, najprije je Štefek istaknul da je najbitnije h životu pamet- to kaj imaju njegovi uzori. Kaj se mene tiče, pamet je jake bitna, ali to ili imaš ili nemaš. Nemreš baš neke pune utjecati na to, ali se nemreš niti zvlačiti na to. Onda je Džeki krenul h protunapad. Da je h pitanju negdo drugi, a ne Džeki i Štefek, vjerojatne nebi bile nič, ali oni dva se nikad nisu baš imeli radi. On veli da je bitne, kao prvo: kak izgledaš, i kao drugo: kolko love imaš. Naravno, svi su brze postali hude moralno osvešteni i načelni, pa su mu rekli da nije tak. Ali nažalost, tak je. Džeki ima praf. Denes nije več bitne kolike znaš i kaj moreš. Bitne je same kak si obliečen i kolike penez imaš. I možda to niko nikomu ne govori h lice, ali iza leđa svi jako voliju komentirati takve stvari. I to ne baš pozitivne. I svi koji su Džekija poklopili to znaju. Same im se ne dopada to da je nehči na glas povedal kakvi su. I on skup z njimi. Plitki su. Licemjerni su. Ne svi, ali večina. A manjnini koja nije, saka čast. O večini dosti govori to da su im uzori pevačice koje su se proslavile jer su stale poluobliečene pred kameru. O samem popievanju, sasvim suvišne je ikaj komentierati. Kaj se pak muškoga diela tiče, oni su kak i Džekica. Neki bodibilderi i pevači

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

teri same hude kuneju, svak čas se negde zblamiraju ili pak redaju afere, sad z ovu, sad z onu. A sve to same radi publiciteta. Ali ok. Sve to prolazi do određene točke, ali kaj je preveč je zbiljam preveč. Sad bi se Štefek i Džeki počeli svaditi, ma kaj svaditi, pa pojeli bi jen drugoga. Atmosfera je došla do usijanja. Štefek se zacrvenel i oči je izbuljil, a Džeki se je cieli nakostriešil. Dobre da je učiteljica bila tam, pa ih je razdvojila, da nisam moral ja intervenierati… Pa kaj mislite, da sam se ja hmiešal, ne bi od njih nič ostale. Poslje ovoga incidenta jedva sam k sebi došel, a moja uvažena sestra je došpancierala do mene i hladne izjavila da joj sutra popoldan dolazi neka pajdašica na druženje. Nič, idem obaviti psihičke pripreme. Trebale mi buju...

*** Došla je prijateljica. Tak su se izljubile i izgrlile ko da se nisu deset ljet vidle, i još dvaput tulike nebuju. Ali ko sam ja da sudim... Zaprl sam se h svoju sobu, i navil muziku, ali još furt čujem ove dvije i njihove najnovije hitove. Čudi me da šajbe još nisu opale naklu. I tak, gledim ja svoje posle kad mi najemput gospođica sestra bane h sobu i počne zijati da kaj si ja mislim, ja nju mrzim, ja nju sramotim i tak dalje i tak dalje. Normalne, nemam nikakve šanse da dojdem do rieči, pa moram čakati da predstava prestane. No, kad sam i ja napokon došel do rieči da pitam o čemu je rieč, rekla mi je: ,,To piljenje kej tuj navijaš’’, i pokazala na liniju. Znači, moja muzika nju sramoti pred njezinom prijateljicom. Preterivanje. Tipično za nju. ,,Kao prvo, pucka draga, ja sam tuj stareši. Kao drugo, ove je moja soba, moja linija, moja stvar. Zvuči poznato?!I kao treče i najvažnije, meni opče nije bitno kaj ti ili tvoje prijeteljice mislite o meni ili mojoj muziki.’’ Onda me je par sekundi bliede gledela, pa zišla van ko da ništa nije bile. Iskreno, ne znam kak da se osječam radi toga. Čudne je te. I žalosne. Ispada da ak ne poslušaš muziku teru su tam neki poznati i važni proglasili in, ti nisi cool. Ali nije tuj same u pitanju muzika. Odnosi se to na bile kaj h životu. Ak ne pratiš sva najnovija zbivanja i tračeve na estradi. Ak se ne oblačiš po najnovije mode. Ak ne koristiš nanove zmišljene uštogljene izraze. Ak u bilo kojem aspektu života odstupaš od tih komičnih normi, koje postavljaju samoprozvani celebrytiji, odma si izopčen. Ne direktno, onda bi ljudi videli da se to događa. Sve to ide suptilno. Nema tuj da bi ti nekaj po svojem napravil. Žalosne je te. Naše društvo denes je tak plitko i licemjerno. Ne govorim ja zdej da sam neki svetec. I ja sam ponekad plitek. Licemjeran. Ali trudim se ne 73

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

biti. I svi bi se trebali truditi ne biti. Ak ja navijam za jen klub, a Miki za drugi, ne moram sad ja njega mrzeti. Moram poštivati njega i tu njegvu odluku. Iste tak, ne bi trebali obožavati ljude, pesme i ostalo same zate jer je tam nehči rekel da su popularne, nego same zate i isključivo jer nam se dopadaju. Bez obzira na sve, moramo poštivati i njihova mišljenja i ostati verni sebi. I točka.

Simona Liber, 4. razr. Gospodarska škola Varaždin Mentorica: Spomenka Dragović, prof. Nagrada Gjalski za srednje škole 2015., 1. mjesto

Varijacija kruga U skučenoj sam sobi bez prozora. Plavoj. Velika fotelja u kojoj sjedim bijela je kao i vrata nasuprot nje. Ne znam ni gdje sam ni kako sam dospjela ovdje, no osjećam se spokojno. Polako ustanem i priđem vratima. Stavim ruku na kvaku i pritisnem. Kvaka se ne pomakne. Lupam po vratima. Udarci ne proizvode nikakav zvuk. Vratim se do fotelje i sjednem. Prizivam ma kakvo sjećanje. Uzalud. Je li moguće da se ne sjećam ama baš ničega? Zar ni toga tko sam? Nisam prestrašena. Nisam ni zabrinuta. Ubija me znatiželja. Što li se nalazi iza vrata? Zrcalo se stvori niotkud, čitavom površinom lijevoga sobnoga zida. Zurim u njega, ali ne vidim ni sebe ni svoje lice. Odraz u zrcalu izgleda kao prozirna utvara. Jesam li to ja? Približim se i uvjerim da odraz ne prati moje pokrete. Sanjam li ili sam poludjela? Odraz podigne ruku i prstom pokaže na vrata iza mene. Slijedim smjer ispružena prsta. Vrata se bešumno otvaraju, ostajući odškrinuta. Upitno pogledam prema zrcalu. Dok s nevjericom zurim u prazan zid, tišinu prekida autoritativan glas: “Sljedeći!” Progutam knedlu u grlu i otvaram vrata širom. S divljenjem zinem na mnoštvo stuba pred sobom. Vode u ogromnu kružnu prostoriju s drvenom govornicom pri dnu. Za stolom ispred govornice sjedi četvero ljudi. Ne vidim im lica jer su mi okrenuti leđima. “Priđi i stani za govornicu!”, zatraži onaj isti glas. Posežem rukom unatrag, za vratima kroz koja sam netom prošla. Napipam goli zid. Krenem polako niza stube dok ne stignem do govornice. 74

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Motrim netremice šutljivu četvorku pred sobom. Zaokupljeni su proučavanjem nekih papira. Žena s naočalama u plavom savršeno izglačanom odijelu pogleda me. Ne znam zašto, ali osjećam da glas koji me pozvao pripada upravo njoj. Spodoba njoj zdesna, u crnom od glave do pete, zuri u prazno. Ako je vjerovati onom što vidim, lice joj se stalno mijenja. Oblik glave, uši, usta, nos, kosa... Nepromijenjene ostaju jedino staklaste oči na rubu suza. Dugokosa djevojka lijevo od poslovne žene, s krunom od trnja na glavi, doima se kao da je bez ijedne brige na svijetu. Šapuće nešto maloj šojki na svome ramenu. Uz trnjem okrunjenu djevojku sjedi djevojčica u odjeći toplih boja. Motri me radoznalo. Smješka se i lagano maše nogama. Dok me gleda, osjećam kako će sve biti u redu. Žena u odijelu pročisti grlo i odloži dokumente. Neki čovjek donosi ogromnu knjigu i uruči je ženi koja je otvara i polagano lista. Zaustim, no ona me pretekne. “Razumijem, zbunjena si i imaš tisuću pitanja, no mogu ti dati samo neke odgovore. Uglavnom, situacija je ovakva, ti si mrtva.” Molim? Jesam li je dobro čula? Mrtva? “Nema potrebe za panikom. Tvoje tijelo više nije u funkciji, ali duša ti je živa i zdrava.” “Ja sam duša? Kako sam preminula?”, protisnem nečujno. “Imala si nesreću, to je sve što ti mogu reći .” “Tko ste vi?” Iznenadi me njen gotovo suosjećajan pogled: “Ja sam Sudbina, ja kontroliram tijek svega. Uza me vidiš Smrt koja uzima od živih ono što najviše cijene.” Predstavi i djevojku slijeva: “Ona je Priroda i okružuje sve svojim zakonima.” Okrene se k djevojčici, ali je ova preduhitri: “Ja sam Nada, ona koja prebiva u svima.” Motre me u tišini. Ne znam zašto, ali ni trenutka na sumnjam u istinitost svega izrečenog. “Mi smo dobro i zlo, pravda i nepravda, časno i nečasno, nježno i okrutno, a ti si ovdje da ti sudimo. Jednako kao i svim ostalim dušama čija su tijela mrtva.” “Ali, tko sam ja?” “Ti si duša, a one nemaju ime. Tvoje je tijelo imalo ime, ali ga duše ne posjeduju. Imena su za žive. Ti si netko i nitko, jednako kao što smo mi sve i ništa.” “Vi ste me ubili?”, pogledam Sudbinu preplašeno i svadljivo u isti mah. Umjesto nje, glasom napuknuta glazbala prozbori Smrt: “Sudbina ima dužnost pratiti zakone koje je priroda postavila. Meni pak je dužnost činiti onako kako sudbina zapovijeda. Tvoje je vrijeme bilo kratko, ali to je tijek života.” Zahtijevam objašnjenje od Sudbine. Nije li rekla da Smrt uzima ono što živi najviše cijene? Zar to nije vlastiti život? “Ono što živi najviše cijene nisu njihovi životi, nego duše. Duša pokreće čovjeka, daje mu osjećaje. Bez nje je

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

lutka od krvi i mesa.” “A što je s mojim sjećanjima? Kako to da se ne sjećam ama baš ničega?” Ona se osmjehne umorno kao da je to čula već nebrojeno puta: “Duša osjeća, a mozak pamti. Sjećanja nestaju s tvojim životom.” Odmjerenom kretnjom vraća naočale na oči. “Vrijeme je suđenju. Pred tobom su tri mogućnosti. Mi ćemo odlučiti koja će od njih postati tvoja stvarnost. Kazna, vječni mir ili ponovno rođenje.” Uzima knjigu u ruke i lista je pozorno: “Dakle, živjela si svoj prvi život. U ovoj knjizi zabilježena su tvoja postignuća, riješeni i neriješeni problemi, sve teškoće kroz koje si prošla, svi ljudi s kojima si kontaktirala. Proces može započeti!” Na udarac drvena čekića sudnica se napuni ljudima. Promatram ih radoznalo. Ne prepoznajem nikoga. Tko li je ovo dvoje u prvom redu? Motre me tako tužno! “Ovdje nazočni svjedoci su tvog života, u svojih dvadeset godina barem si ih jednom srela.” Jedan po jedan svjedoci daju izjave koje ja ne mogu čuti. Nakon nekog vremena Sudbina uzvikne ”svršeno!” i svi nestaju. Potom zatvara knjigu, a isti čovjek koji ju je donio ponovno se pojavi pa nestane s knjigom. Ispreplevši prste, Sudbina objavi: “Odluka je donesena. Prema svjedočenju drugih, zaključili smo da nisi uspjela postići dovoljno. Nisi pronašla srodnu dušu. Ni pravu sreću u životu. Bližnje si poštovala i voljela. Zbog prividne si ljubavi propatila mnogo. Nisi ubila, varala, izdala niti si krala stoga držimo kako ne zaslužuješ kaznu.” Trenutak tišine. Napetost i hladnoća plaze mi leđima. Što li će biti sa mnom? “Dakle, odlučili smo ti dati drugu priliku da postigneš ono što dosad nisi. Jer, vječni mir zaslužuju jedino one duše koje uspiju…” Škripa vrata nadjača ostatak izgovorenog. Slijedim zvuk brzim pogledom. Ugledam ih navrh stuba: zlate se, širom otvorena… Pogled spuštam jednako naglo. Preda mnom - nikoga. Dok se uspinjem stubama, za mnom dopire zvonki Nadin smijeh. “Hej, pripazi kako prelaziš cestu u sljedećem životu! I zapamti, uvijek sam s tobom!” Toplina i svjetlost grle me dok prolazim kroz vrata. Zadnje što čujem prije nego li izgubim svijest, glas je Sudbine: “Do našeg ponovnog susreta!”

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Filip Rutić, 4. raz. Prva gimnazija Varaždin Mentorica: Tatjana Ruža, prof. Nagrada Gjalski za srednje škole 2015., 2. mjesto

Dva metra bliže središtu Zemlje Čuo je samo otkucaje vlastitog srca, zaglušujuće i brze, poput koraka koji bježe u tišinu. Naočale su mu se zamaglile zbog disanja u šal, no unatoč tomu vidio ga je kroz nišan. Iza njegove mete nalazilo se drvo, ogroman hrast, blago pogrbljenih grana pod teretom snijega. Htio je pucati u drvo, nepromašivu gromadu, ali zbog prisutnosti oca plašio se neuspjeha. Čučao je iza Gorana i u iščekivanju smireno otpuhivao mješavinu dima cigarete i zaleđenog zraka. Dječak je bio siguran da je osjetio njegov prst kako pritišće okidač. Sporo, gotovo nježno, aktivirao je prodoran prasak ubojite igračke, jednostavno i brzo. Treptaj oka kasnije – otac mu je već bio radosno kliktao, neartikulirano mašući rukama i nogama kako bi kroz snijeg stigao do nekad gracioznog primjerka jedinke muškog jelena koji se sada grčevito trzao u grimizu vlastite boli. Goran je ispustio pušku u žuti snijeg iz kojeg se pušilo. Okrenuo se i odlučno potrčao prema neodređenom tamnosivom horizontu, opirući se snijegu u koji je svakim korakom sve više propadao i gušio ga svojom sveprisutnošću.

*** Dvadeset i sedmi je dan u mjesecu ožujku. Zastarjeli model digitalnog sata na noćnom ormariću tvrdio je da je točno sedam sati, a vani je, sudeći po prognozi i gramzivom ranoproljetnom suncu, moglo biti između šest i devet stupnjeva. Probudio se obliven znojem, zatočen pod pokrivačima. Pogled udesno, na more njene smeđe kose razliveno po bjelini jastuka, bio je dovoljan da na kratko zaboravi osjećaj stida i bespomoćnosti. Karolina je još uvijek bila u stanju dubokog sna, ne pokazujući interes da se suoči s današnjim danom. Bio je ljubomoran na njenu sposobnost ignoriranja kozmičke važnosti ovog utorka. Novine su bile prepune naslova o prijevremenim parlamentarnim izborima čija bi stopa izlaznosti trebala biti rekordno visoka. Došao je kraj vlada77

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

vine crvenih, plavi su sada na redu. Ili obrnuto? Njegov otac bi znao... No, kao u inat plavima (ili crvenima?) odlučio je napustiti ovaj svijet prije nego prisegne na odanost stranci koju će sljedeću polovicu desetljeća proklinjati zbog nesposobnosti vođenja države. Da, stari, prije se bolje živjelo, znam... dobro poznate riječi odzvanjale su mu u glavi, rušeći zidove koji su blokirali sjećanja. Nije ga volio, no bio je vezan uz njega na neki perverzan način koji povezuje oca i sina. Zatekao se, još uvijek jednom nogom u krevetu, kako razmišlja po čemu će pamtiti svog starog. O mrtvima samo najbolje, jel’?. Zvao ga je Milan, nikad tata. Tu naviku pokupio je od majke, koja ga je prvim imenom oslovljavala samo kada bi bila ljuta na njega. Kopajući kroz arhiv dječjih uspomena Goranu bi bilo teško pronaći bilo što osim ljutnje prema svome ocu. Još dok je pišao u krevet naučio je mrziti njegov miris, nametljivu kombinaciju najjeftinije kolonjske, dima cigareta i znoja. Kao dijete od kojih pet-šest godina bio je uvjeren da će im jednog dana, neočekivano, na kućnom pragu osvanuti gospodin s kamerom koji govori engleski i od toga dana snimati njegovu obitelj u svakom trenutku. Svaki put kad bi Milan došao pijan s posla i vikao na ženu, Goran je zatvarao prozore i navlačio zavjese u slučaju skrivenih kamera. Ponekad ga je i tukao. Imao je ogromne šake, izborane od rada, kojima je grabio kroz zrak i zaustavljao se na Goranovoj stražnjici ili obrazu. Ipak, nije mu dugo trebalo da nauči pretrpjeti nekoliko udaraca u zamjenu za žaljenje koje je vidio u Milanovim očima nakon što se smirio. To su bili jedini trenuci kada je bio siguran da ne mrzi vlastitog oca. – Ajde, barem nešto, moglo bi biti sunčano danas – Karolina ga je s visine gledala kroz poluotvorene oči, zijevnuvši bez da rukom pokrije usta. Bili su osam godina u braku, naviknuti na karijes na kutnjacima svoga partnera. na.

– Dobro jutro! – izgovorio je uobičajen pozdrav skriven iza dnevnih novi-

Njegova žena mu se tužno osmjehnula te potom okrenula leđa, posvetivši se kuhanju jutarnje kave. Promatrao je njenu stražnjicu. Ispod prekratkog gornjeg dijela pidžame gaće su joj se uvukle u obline. Prišao joj je tiho i zario lice u njen vrat, a ona se prepustila njegovim rukama. Vršcima prstiju penjao joj se uz bedro sve dok nije zadrhtala i ustuknula. – Kava samo što nije gotova – rekla je. 78

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Bračni par razmijenio je značajne poglede i utonuo u tihi prostor između nervoze i nekontrolirane bujice riječi. Ostatak jutra proveo je zamišljajući scenarije koji bi ga spriječili da prisustvuje tom cirkusu u crnom. Namjerno uzrokovana automobilska nesreća manjih razmjera činila se kao najvjerodostojniji razlog izostanka, no uzevši u obzir da će na suvozačkom mjestu sjediti Karolina ta se opcija činila preekstremnom. Uostalom, auto je bio svježe lakiran. Kada su sjeli u vozilo, bilo je već gotovo jedanaest sati, a pred njima je ležalo nešto manje od 300 kilometara ceste. Iz nekog razloga Goran je očekivao da će biti sam na cesti. Bio je zaprepašten stotinom automobila koji su bili dovoljno drski da se kreću u istome smjeru kao i on. Limene krntije koje prevoze ništa više vrijedne olupine od krvi i mesa. Svi oni kao da su bili na tajnoj misiji da umanje vrijednost njegova hodočašća u povijest. Goranova majka inzistirala je da sprovod počne tek u pet kako bi se odlazak s mise za pokojnika poklopio sa zalaskom sunca. Čvrsto je njegovala svoje praznovjerje prema kojem svaki zalazak sunca predstavlja odlazak nečije duše u raj, zato se svaki toliko razlikuje od onog drugog. Poprilično bi se razočarala da sazna kako taj nebeski portret duše ne pripada njenom mužu. Kad su napokon stigli Goran je bio zaprepašten nedostatkom promjena u mjestu u kojem je odrastao. Svaka kuća u ulici zadržala je svoj prepoznatljiv, mrki, znatiželjni pogled. Bijele zavjese, iza do pola spuštenih roleta, znatiželjno su se povlačile u stranu otkrivši besramna lica iz kojih je sijalo čvrsto uvjerenje da svijet izvan njihova sela nije stvaran ili da jednostavno nije vrijedan njihove pažnje. U na prvi pogled idiličnoj panorami pažnju je privlačilo samo crveno svjetlo koje je treperilo s prozora bijele dvokatnice. Lampaš je bio nametljivo velik i u obliku križa. – Ne možemo zauvijek sjediti u autu. Već svi znaju da smo došli, tvoja majka će te sada trebati – Karolina se trudila da ovo nesretno obiteljsko okupljanje učini što manje neugodnim. – Meni treba rakija. – Ti ne piješ, sjećaš se? Razlog tome je upravo osoba čijem ćeš pogrebu prisustvovati i nakon toga otići doma, odmoriti se od posla na nekoliko dana jer ionako previše radiš. Moraš se opustiti. U zadnje vrijeme si užasno napet. Ja ću te njegovati, a znaš da sam dobra u tome. 79

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

Njene riječi nisu ostavile nikakav utisak, no svejedno je sporo kimnuo, dopustivši si kratak osmijeh i poljubac koji joj je ostavio na obrazu. U kuću su ušli pognutih glava, svaki skrivajući svoje mračne misli. Prva je išla Karolina, požrtvovno se prepustivši neiskrenim i prečvrstim zagrljajima žena koje je jedva poznavala. Goran je osjećao kako mu utrobom netko vuče bodljikavu žicu. Sve ga je udarilo odjednom. Sobičak prepun svijeća, slike pokojnog oca ukrašene crnom vrpcom i njegova majka koja je jecala obješena mu oko struka. Kako bi zaustavile plač riječi su mu zapele u grlu, ostavivši ga nijemog, bez riječi utjehe. Bila je to više refleksna reakcija na navalu nametnutih osjećaja nego istinska tuga. Manjak promjena s ulice reflektirao se i u ovaj dnevni boravak pljesnivih, žutih zidova, no ona zastrašujuća promjena dogodila se starici koja ga nije ispuštala iz zagrljaja tepajući mu kroz suze. Majka mu je bila gotovo neprepoznatljiva. Sijede kose i umorna lica preko kojeg je nosila veo starosti. Bila je gotovo glavu niža otkada ju je zadnji puta vidio. Podsvjesno je znao da je i sam bio kriv za njeno stanje, osam godina izbjegavajući bilo kakav kontakt s obitelji. No, njen oprost nije morao niti tražiti. Glas joj je, kao i dvjema očevim sestrama koje su činile društvo za tugovanje, bio promukao i drhtav. – Dajte, prigriznite nešto, dugo ste putovali – nudile su im kolače i narezak koji je bio namijenjen za karmine. Goran je nostalgično posegnuo za mađaricom, više zbog izraza lažnog zadovoljstva na licu majke nego zbog želje za kušanjem kolača. Ubrzo nakon što ih je zahvatila sušica riječi prekinuta jedino šmrkanjem, starija Milanova sestra najavila je pokret na groblje. Svi su se nagurali u Goranov auto i sasvim sporo krenuli prema groblju. Majka je sjela na suvozačko mjesto što je ostavilo Karolinu stisnutu između dvije babe koje su zaudarale na tamjan i stare čarape. Pozlilo mu je od nervoze i staračkih mirisa i sada je bio siguran da bi mu rakija zbilja pomogla. Groblje je bilo bliže nego što je želio i prije nego se snašao stajao je u crnoj koloni pored skromnog smeđeg lijesa. Prostorija je bila nešto poput mramorne čekaonice gdje je najbliža obitelj pokojnika čekala ostalu rodbinu, prijatelje i kolege s posla da ih zagrle i nakratko im šapnu da će sve biti u redu ili da je pokojnik bio dobra osoba koja ih je prerano napustila. Sve je to bilo u dobroj namjeri, ali ga je ipak ljutila sama pomisao da će za nekoliko minuta sa potpunim strancima i ljudima za koje ga nije briga dijeliti jedan od najintimnijih trenutaka. Morao je biti sam. Daleko od majke koja nariče nad

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

otvorenim lijesom i daleko od Karoline koja ga je držala za ruku i promatrala kao da se nada da će zaplakati i pokazati žaljenje za mrtvacom koji se nalazio pred njime. – Idem prošetati, nije mi dobro. Pobrini se da se ona smiri prije nego što svi stignu – nije se mogao prisiliti da pogleda majku ili lijes, tražio je sigurnu luku u Karolininim očima. – Nisi normalan, nećeš me ostaviti samu ovdje – rekla je uspješno ne podižući glas. – Dobro! Idemo onda zajedno, dosta mi je ovog sranja, odluka je tvoja – pojedine riječi nadglašavale su ono što je trebao biti šapat. – Osam godina te nije vidjela ni čula riječ od tebe jer nije birala strane u tvojim svađama s ocem i sada ti je toliko teško biti uz nju kada je to sve što traži? Sebičan si i nisi ništa vredniji od osobe koju toliko prezireš. Ošamario ju je pogledom i promrmljao sočnu psovku sebi u bradu. Okrenuo se na peti prije nego što je uspio vidjeti njenu reakciju. Užurbano je hodao u smjeru iz kojega je dolazila rulja u crnom. Nije se bojao da će ga itko prepoznati. Oni ionako nisu obraćali pozornost ni na koga osim sebe i svoje probleme. Sprovodi su bili fantastična prilika da se odmaknu od svojih teškoća i sažale se nad nekim tko pati više od njih. Goran je iza prvog nadgrobnog spomenika, gdje ga više nitko nije mogao vidjeti, povratio mađarice, a dio sadržaja završio je i na nogavicama odijela koje je nosio samo za pogrebe i vjenčanja. Bio se popeo dosta visoko na uzvisinu s koje je mogao vidjeti oko stotinu tamnih prilika kako pozorno slušaju riječi svećenika koji ih je uvjeravao da je Milan, njihov brat u vjeri, sada na boljem mjestu. Stvarnost je bila to da je on zadnji put bio u crkvi na Goranovom krštenju, isto pijan, a sada je bio samo hladan leš dva metra bliže središtu Zemlje. Daleko od svih Goran je sjedio na hladnom kamenu i slušao otkucaje vlastitog srca, najljudskiju buku koju smo sposobni proizvesti. Zamišljao se kako stoji među svim tim ljudima i osluškuje orkestar njihovih mišića koji pumpaju krv. Vjerovao je da je mogao biti dirigent tog orkestra, osjećao se nadmoćnije jer je bio siguran da jedini čuje tu buku. No, zakleo bi se da gotovo može okusiti njegovu prisutnost, gorčinu koja mu poput pijeska ispunjava usta i oči puni suzama – prisutnost srca koje ne kuca. 81

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Književni prilozi

Spomenka Štimec

Esperantski vidici Pismo, poslano iz Japana1 Ne sjećam se prvog susreta. Poštar je obično dolazio u podne. Ljuštila sam krumpire, kuhinja je mirisala na kuhane kobasice. Velika budilica divlje je tiktakala. Trebala sam ispeglati crnu školsku kutu. Para se dizala iz rukava kad bih ga dodirnula peglom. Još nisam naučila Balkanske ratove. Možda me danas neće pitati. Do godine 1912. balkanske države Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora ušle se u savez protiv Turske. Netko je pozvonio na vratima: poštar je u rukama držao pismo. Pismo je izgledalo kao da je došlo s druge planete. Na omotnici je bilo moje ime. Glačalo je uporno odašiljalo mali oblak pare. Nisam imala strpljenja pronaći nož za otvaranje pisama. Nestrpljivo sam rastrgala omotnicu. Čitala sam ga cik-cak od ruba do ruba. Poštovani gospodine! Poštovani? Tu riječ još nismo učili. Nisam razumjela puno riječi. Još nisam ni kupila rječnik. Tek sam na šestoj lekciji. Kolombo estas birdo. Leono estas besto. (Golub je ptica. Lav je životinja.) Gopodine? Ali ja sam djevojčica. Imam šesnaest godina. Obično piše baka da joj kupimo flance za vrt. Prijatelji roditeljima na razglednicama šalju dosadne pozdrave s mora. Ružne čestitke stižu za Novu godinu. A ovaj put, ni narudžba lučica ni pozdrav s mora. 1 Priča je objavljena u autoričinoj zbirci Geografio de miaj memoroj na esperantu u Beču 1992., a potom i na japanskom u prijevodu Mori Singa pod naslovom Hukuoka na Kyusiyiju i ja. Ovdje donosimo autoričin prijevod na hrvatski napisan u povodu smrti Mori Singa 2015.

I mama se začudila. – Iz Japana? Dok sam čitala, u kuhinji je vladala debela tišina. Čitanje je potrajalo. Bila sam negdje drugdje dok sam čitala. Vratila sam se tek pri zadnjem redu: oko mene je bila kuhinja, mirisale su kobasice, trebalo je ispeglati i desni rukav školske kute. Nikad više nisam uhvatila onu nit o Balkanskom savezu 1912. – Tko ti to piše? – Neki gospodin, esperantist iz Japana. Sva druga pisma bila su odmah ispričana ukućanima. Pazilo se na zajednička znanja, poruke su se dijelile svima. Ovaj ujak bio je samo moj. Mama me znatiželjno gledala. Uživala sam u tajnovitosti. Japanski papir u ruci bio je prozračan. U potpisu crveni kvadrat s čudnim znakom. Poslije ću naučiti da je to žig umjesto potpisa. Taj je ujak samo moj, ponavljala sam u sebi. Lijep osjećaj pripadnosti. Bez moje pomoći nitko ne može razumjeti to pismo. Mali užitak. Ispisala sam za sebe nepoznate riječi. Ona prva riječ, estimata bio je particip glagola estimi, poštovati. Kad je profesorica pitala tko želi kupiti esperantski rječnik, podigla sam visoko dva prsta. Trebat ću ga. Poslije sam naučila da se u drugim zemljama s ta dva prsta izražava pobjeda. Mama je otvorila crni novčanik i, ništa ne sluteći, dala mi novac za rječnik. Još nije osjećala da već klizim od nje, na drugu stranu, gdje me čekaju drugi rođaci. Rječnik je imao zelene korice, a njegov autor imao je neobično ime kao gljiva: Gjivoje. Učiteljica nam je zaboravila reći da postoji knjiga Jarlibro s puno važnih podataka o esperantu. Možda smo bili još premali? I nije ništa rekla o tome da postoje ujaci esperantisti koji brinu o početnicima.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Na zadnjem satu dala mi je adresu jednog dječaka, Poljaka iz Gdanska. To je onaj trostruki grad Gdansk, Gdinja, Sopot. Stanovao je u Grundwaldskoj 238. Rukopis mu je bio širok, a i ulica jako dugačka. Moje je pismo Poljaku pregledala učiteljica: – Ne kaže se tako! Ovo nije sasvim jasno! Bolje je reći! Elegantnije bi bilo! Kompliciran je bio taj njen esperanto. Sigurno nije shvatila što je pisac htio reći. Pisac sam bila ja. Ujak kojeg sam dobila ovim pismom zvao se Mori – Šuma. Ptica mu je bila na poštanskoj marki. Japanski ždral. Gledala sam ga sa zanimanjem. Ždral je elegantniji rođak čaplje u našim močvarama. A kraj marke s pticom bila je marka s jednom damom u kimonu. Iznad damine frizure moglo se pročitati ime grada: Hukuoka. Moram zapamtiti to ime. Kad sam rekla prvi slog hu, zrak mi je čudno izašao iz usta. U zadnjem dijelu imena kao da je stanovala kukavica: osam2 kukavica ljuljalo se na grani. Hukuoka. Glavni grad uspomena. Taj je moj ujak bio jako poseban. Fotografiju njegove kćerke ulijepila sam u obiteljski album, među rođake. Nobuko je nemarno stajala u kratkim hlačama naslonjena na neku ogradu pokraj mojih bratića počešljanih za fotografiranje. Poslije za maturu, ujak mi je poslao amulet Boga književnosti. Bog stanuje na nebu, ali ovaj Bog mog ujkice stanovao je negdje pokraj Hukuoke. Pokušala sam zamisliti Boga književnosti s prozirnim papirom pred sobom. Dala sam mu par pisaljki na stol. Ali, nije pristajao da mi pokaže lice. Stanujem u zemlji gdje se književnost ne veže za Bogove. Biti književnik je prokletstvo. Umor i beznađe. Rupa na potplatu cipele. Mame dobro paze da im se odlikaši ne pretvore u pjesnike. Vuku ih u stvarnost, spašavaju ih od metafora. Bog književnosti koji je mislio na mene u Japanu imao je plavi talisman sa srebrnim crtežom i zlatni cvijet u sredini. Iz njegovog hrama iznesen je talisman poput male vrećice. Odvezala sam vrećicu i ugurala prst u nju da sretnem poruku Boga književnosti. Napipala sam njegov nečitljivi znak. U omotnici koja je stigla bio je amulet Boga književnosti. Praznovjernost 2 Ok = na esperantu: osam (u riječi Hukuoka čuje se ok. Čuje se i glasanje kukavice.)

KNJIŽEVNI PRILOZI

taj dan nije bila kod kuće. Mama, kojoj obavezni tečajevi marksizma nisu uspjeli ugasiti svjetla katoličkih svijeća u očima, pogledala je pošiljku: – Mala umjetnina! Voljela sam izraze kojima je nazivala tkanine: brokat, damast, organdi. Stavila sam amulet u svoju ladicu. Kyûshyû, otok na kojem stanuje moj ujak, postao je za mene glavni japanski otok. Tonček iz Gdanska i ujak iz Hukuoke istog su dana pisali moje ime na svojim omotnicama. Ujakovo pismo je letjelo. Tončekovo pismo gmizalo je Europom. Poštari su ga nosili na leđima. Dok su jeli gulaše u bircuzima, pismo je ležalo u kožnoj torbi i stiskalo zube. Bojalo se da se ne uguši. Tonček se sam jednog dana ugušio zbog dužine mojih rečenica. Nije više odgovarao. Hoda li još, sretan, po ulici Zelene šume, zadovoljan što se od tog esperanta spasio? Dobro, Tonček, meni pismo ne duguješ. Sebi možda. Ujak Mori Singo, naprotiv, nije žalio naprezanja nad mojim rukopisom. “A sad moram prestati pisati jer uskoro imam maturalni ispit, a onda moram pripremati prijemni ispit. U jesen ću napustiti roditelje i u metropoli započeti studij jezika.” Ujkica je imao maštu: stavljao je akuzative na prava mjesta da shvati koga namjeravam napustiti i što studirati. Imala sam amulet koji je trebao pomoći pri polaganju ispita. Kolegica iz klupe je rekla da su amuleti samo praznovjernost i znatiželjno ga je držala na dlanu. Svijet je nepravedan: na njeno esperantsko pismo nitko nije odgovorio. A ja imam dva prijatelja koji šalju pisma, od kojih jedan dijeli i amulete iz hrama Boga književnosti. Djevojke su skupljale pošiljatelje pisama i poštanske marke. Što čita Bog književnosti? Ja sam u to vrijeme čitala “Deobe”. O balkanskoj je krvi bila riječ. Knjiga je bila jako debela, legla sam na trbuh, stavila je pokraj sebe. Na stranici 603 završio je rat, jedan od onih koji je započeo u jesen 1912. Vidjela sam žene kako u nju bacaju noževe. “Morava bi poslednja žrtva koja niti jeknu niti zakrvavi”. Zaspala sam pri završenom ratu, a Morava je umorno tekla i brusila svoje oblutke.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Ujak je stalno dobivao poštu: u pismu javljam da sam položila prijemne ispite i počela studirati jezike. U jesenskim su pismima akuzativi već počeli sjediti na pravim mjestima. Radost nezavisnosti. Vlastiti ključ u torbi. Pri kraju tjedna putovala sam roditeljima. Hodočastila rezancima u sosu koje sam voljela. Ujak je svako pismo koje je došlo zatvarao u album. Svi pogrješni akuzativi bili su zamrznuti pod celofanom albuma za neku budućnost. Diploma je došla brzo. Kao da si zatvorio japansku lepezu. Trinaest godina nakon prvog pisma, šinkasen me vozio u Hakodate. Stavila sam nogu na otok koji je u privatnom zemljopisu uspomena bio glavni otok Japana. Kyûshyû ima površinu Švicarske i suptropsku klimu. Ujak me je čekao, okružen prijateljima. Išla sam mu ususret kroz vlagu ljeta. Dva je desetljeća ujak bio direktor botaničkog i zoološkog vrta u Hukuoki. Iz njegovih pisama ispadale su fotografije s nilskim konjem i priče o transportu pande iz Kine. Žirafe su tražile sjenu kad sam stigla. Ujak mi je pripremio oazu hlada i dao lepezu u ruke. U njegovom sam se domu nagnula nad atlas svijeta. Tražili smo moju zemlju, da mu nešto pokažem. Tu je. Mahnula sam joj s lepezom u ruci. Boja Mediterana čudno je blijedila pokraj cvjetova na njegovim šalicama koje smo maknuli sa stola da prostremo karte. Razgovarali smo o koraljima i naftnim mrljama. – Evo, ovdje je otok Mljet, tu ja ljetujem. Putujem iz ove luke, vidi, pet sati starim brodom. – Udaljenost pet sati – ponavlja moj ujak. – Udaljenost starim brodom, ne šinkasenom – ispravljam ga. U njegovoj kući u Hukuoki naše dvije kulture dodirivale su se kao šalica i njen tanjurić u Srednjoj Europi. – A kroz ovaj prozor pri zemlji promatram kako se spušta snijeg u vrtu. Okrećem se vrtu. – Kad se spuštaju pahulje, ponavljam i brišem blatnu vodu s cipela koja mi se javlja u glavi. Za mog je ujaka snijeg bjelina i spokoj, a ne blatna cipela.

KNJIŽEVNI PRILOZI

U Hukuoki sam. Tu, kroz Hukuoku, u Japan je ušao Zapad. Stojimo kod prozora koji gleda na zaljev Hukuoke. Godine 1274. bila je u zaljevu velika bitka protiv Mongola. Mongolski brodovi, koje nitko nije mogao pobijediti, tog su dana okrenuli leđa japanskoj obali. Na ovom je mjestu rođena riječ kamikaza – Božji vjetar. Tako se zvao ciklon koji je tada spasio Japan od mongolske invazije. U Drugom svjetskom ratu riječ je dobila novo značenje – postala je pilot-samoubojica koji se zajedno s avionom u napadu spusti na neprijatelja. More je bilo sasvim mirno kad mi ga je ujak pokazivao iz gradske vijećnice. Zaboravilo je more onaj Božji vjetar iz 13. stoljeća. Stajali smo ujak i ja u luci na tom povijesnom mjestu i ja sam se prisjetila da je tri stoljeća kasnije ovim putem navodno prolazio Franjo Ksaverski: kršćanstvo je ovuda ušlo u Japan. Otok Kyûshyû bio je glavno područje kršćanskog misionarstva. Da mu kažem da je u prtljazi ovog putnika bila i Marulićeva Judita. Odakle mi taj podatak? Kako ga mogu provjeriti? Prešutjela sam Juditu. Već smo stigli do velike brončane skulpture sveca Nichivena na koga bi se rado naslonila, tako su me odjednom zamorili razgovori o prošlim stoljećima na ovoj vrućini. Statuom od deset metara Kyûshyû se 1904. zahvalio osnivaču sekte koji je uzalud pokušavao upozoriti na opasnost od Mongola. Tek mnogo godina nakon što su otputovali mongolski brodovi, shvatili su da nije bio samo demagog. Sladoled se topi u mojoj čaši. Kako i ne bi: razgovaramo o tome kako su Casablanka i Hukuoka susjedi na zemljovidima. Prst ih nalazi na istoj liniji. Tri dana kod sina. Kozarac. Otac nije bio sretan u gostima kod sina. Ja sam bila sretna u moja tri dana kod ujkice u Hukuoki. Putovali smo u posjet Bogu književnosti u hram Dazaifu. To je ono mjesto odakle je stigao moj amulet za maturalni ispit. S nama je išao i novinar: ne dolazi svaki dan netko s dvadeset godina zakašnjenja zahvaliti Bogu književnosti. Primio me gospodin Mita Yosikiyo, zamjenik voditelja hrama. Ujak mu je govorio o našem prijateljstvu preko pisama, a ja sam grickala slatki kolačić od crvenoga graha. Iz posude s dugom drškom sipali su vodu na moje ruke. Prošli smo preko triju mostića: most prošlosti, most sadašnjosti, most budućnosti. Ujak je zastao na mostu prošlosti da mi pokaže zlatne šarane koji

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

su plivali pod nama. Gledali smo ih neko vrijeme, nasmiješeni. Onih osam kukavica na grani, dok sam gledala na varaždinsko dvorište, nikad nisu mogle zamisliti da Bog književnosti zamišljeno promatra zlatne šarane. Plivaju li zlatni šarani i pod mostom budućnosti? Pozdravio nas je svećenik u šintoističkom hramu: ceremonija zahvalnosti mogla je započeti. Bijeli kostim imao je utkane zelene krugove. Pružio je meni i ujku bijele grančice. Toplo su sijevali fotoaparati iza mog potiljka. Šintoistički hram Dazaifu postoji zbog onog pjesnika kojeg napamet znaju brojni japanski učenici. Zvao se Sugawara Michizane i bio je rodom iz Kiota. Rodila ga je godina 845. Ubraja se u one koji su pjesnici od rođenja. Proslavili su ga prvi dječački stihovi. Toliko je volio povijest da je po carskoj narudžbi napisao povijest Japana u dvjesto tomova. Završio je svoju pjesničku povijest 892. Stoljeća koja su došla sačuvala su samo 62 toma… Slava ga nije spasila od zlobe. Bio je lažno optužen i udaljen iz voljenog Kiota. Otok na koji je bio prognan zvao se Chikusi. Danas se zove Kyûshyû. Hukuoka iz mojih uspomena glavni je grad otoka na kojem je samovao Sugawara Michizane. Pjesnici su majstori oproštaja. Najtužnijim oproštajima pripadaju stihovi ovog pjesnika dok se opraštao od šljive u vrtu Kiota. Taj je oproštaj nadživio sva stoljeća, sačuvali su ga mali Japanci koji stih ponavljaju do danas. Nikad više taj pjesnik nije vidio Kioto, nikad svoju šljivu. Nakon njegove smrti, podigli su mu hram, u spomen. Iz malog je hrama kroz stoljeća narastao svaki put veći hram u kojem se štuje književnost. Dolaze mu u pohod učenici i književnici. Evo i mene u njegovom vrtu. Kosa mi se smočila od vlage. Maknula sam pramen s čela. Odjednom mi kroz glavu prostruji novela Ferenca Szilágyja Slobodna pljačka. Najvrjednija od svih ratnih pljački: ratnik upadne u tuđu biblioteku, skine čizme, uvali se u fotelju i izvuče knjigu s police, otvori je i udubi se u čitanje. Dok truba ne javi pokret, jer je vrijeme slobodne pljačke završeno. Odlazimo do kamenog vrta. Hoćemo li se ovdje rastati? Šljunak mi škripi pod sandalama. Ima li Dopisni servis esperantista, Koresponda Servo Mondskala, u svom računalu adrese i drugih ovakvih ujaka? Ili samo jedan takav živi na svijetu? 89

KNJIŽEVNI PRILOZI

Uvečer djeca iz susjedstva organiziraju za mene oproštajnu svečanost s malim vatrometom. Sjajni plamičci iznad vrta. Sutradan, ujak je ušao sa mnom u vlak. Kao kod slavenskih oproštaja, sjeo je za “minutočku”. Sjedili smo tiho, s dobrim mislima u glavama, ovlaženih lica. Do viđenja, Hukuoka! Neka te izbjegavaju zli tajfuni! Doviđenja! Do skorog viđenja! Mahala sam ujaku koji je stajao na peronu. Na što se odnosilo “skoro viđenje”? Vlak je krenuo. Između mene i ujaka prostor je ispružio svoju veliku ruku. Kad sam u Europi, moj japanski ujak treba fusnotu. – Imaš ujaka u Japanu? – Zapravo, to je moj esperantski ujak. – Esperanto? Pa taj jezik nije uspio. Nisam ja najbolja osoba na svijetu da joj tumačite kako esperanto nije uspio. Pet desetljeća već osam se kukavica ljuljuška na grani.

In memoriam Mori Singo Japanski esperantist Mori Singo zauvijek je sklopio svoje oči 2015. Bio je osoba koja me učinila esperantisticom. Bio je moj “ujak”, a posredovala mi ga je služba “Ujaci esperantisti” kad mi je bilo 16 godina. Moja učiteljica esperanta, gospođa Zdenka Ivek, poslala je toj službi moju adresu u vrijeme dok sam pohađala gimnaziju u Varaždinu, 1965. Učiteljica je bila posrednica između mene i svijeta. Svijet koji mi se odazvao bio je Mori Singo. On, tada direktor botaničkog i zoološkog vrta u gradu Hukuoki, nije odmah shvatio da u svojoj ruci drži adresu jedne hrvatske djevojke. Ali nije odustao zato što se nije mogao dopisivati s istomišljenikom svojih godina. Njegova pisma pratila su me cijeli život. Jednom sam ga posjetila u Hukuoki, u njegovom domu i upoznala se s obitelji, sa suprugom Keiko i kćerkom Nobuko koje sam poznavala preko pisama. Sjedili smo u njihovom domu i gledali u vrt kroz maleni prozor odakle je on običavao promatrati kako se

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

snježne pahuljice spuštaju na zemlju. Prelistavali smo debele fascikle s mojim pismima, a u jednom fasciklu bilo je uredno pohranjeno moje prvo pismo na esperantu. Ispod tanke plastične košuljice bile su s ljubavlju čuvane moje prve rečenice na esperantu i moje prve pogrješke. Kad sam napisala svoje prve pripovijetke na esperantu, ujak je radosno povjerovao da je to rezultat milosti Boga književnosti čiji amulet mi je poslao njegova hrama. Moja obitelj dobro je poznavala sve novosti vezane uz japanskog ujaka. Kad sam poučavala u Koreji, ujak me došao pozdraviti. Kad sam počela objavljivati svoja djela na esperantu, ujak je uložio mnogo truda da ih prevede i objavi na japanskom. On je brinuo o knjižici Nesenditaj leteroj el Japanio (Neposlana pisma iz Japana), nastojao pronaći japanskog i kineskog izdavača. I on i ja vjerovali smo da “esperanto nije samo jezik” i u tom uvjerenju on je bio izdavač mog istoimenog udžbenika. Brinuo je o meni u ratnim godinama, kad se raspala Jugoslavija i objavio je na japanskom moju knjigu Kroata milita noktlibro (Hrvatski ratni noćnik). Preveo je na japanski i objavio djelo o Srednjoj Europi koje na esperantu nosi naslov Tena – hejmo en Mezeŭropo, a koje je ilustrirao hrvatski slikar Ivan Lacković. Zahvaljujući samo njegovom naporu, djelo je izašlo na japanskom kao Kroataj rakontoj (Hrvatske priče). Oboje smo imali veliko zadovoljstvo kad je 2000. i 2001. japanski radio NHK emitirao dramu temeljenu na tom djelu. Na japanski je moj ujak preveo i objavio također moju knjigu o njemačkoj glumici Tilli Durieux. U njegovoj ostavštini ostao je nezavršen prijevod mog romana Hodler en Mostar (Hodler u Mostaru). Imala sam privilegij biti esperantskom nećakinjom Mori Singa. Taj sam privilegij imala 50 godina. Naše prijateljevanje tijekom svih ovih godina doprinos je ideji da je esperanto jezik koji usrećuje. Dok je moj ujak bio na samrti, tražila sam izdavača u Hrvatskoj koji će na hrvatskom objaviti moje novele u kojima je esperanto u glavnoj ulozi. Među njima će biti i novela o ujaku Sendita letero el Japanio (Pismo, poslano iz Japana). Zbog mog japanskog ujaka, Japan mi je osobito pri srcu, a njegov grad Hukuoka ostat će glavnim gradom u mojim esperantskim uspomenama.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Isfahan je polovica svijeta3 Godine 1991. zamorio se poštar u mojoj ulici, donoseći dobre želje na moja vrata: bilo je previše dobrih želja. Japanska čestitka zahtijevala je nešto od mene. “Godina 1991. je godina ovna. Godina ovna donosi velike promjene. Pomozimo svi da te promjene budu dobre”. Za Božić su stigla četiri mala paketa. Svi su imali isti sadržaj: maramu. Svaka je bila drugačija. Ona iz Oxforda bila je vrlo osobna: darovatelj je na blijedoj svili bojom tiskao tri riječi: sloboda, tolerancija, nada – ispisane jezikom u kojem su se rimovale: libero, tolero, espero. Edith iz Njemačke poslala je žuti rubac i knjigu Betty Mahmoody Ne bez moje kćerke.4 Zavezala sam slobodu, toleranciju i nadu oko vrata i godina velikih promjena mogla je početi. Susjedi su veselo slavili Novu godinu. Bacali su petarde. Mrštila sam se na eksplozive. Čim bi se začula buka, pogledala sam po sobi. Osjećala sam se sigurno, s knjigom u ruci. Na otvorenoj stranici je pisalo: “Uskoro poslije toga avion se spustio u Teheran. Potražila sam u torbi debele crne čarape koje sam kupila po naputku Moodyija. Navukla sam ih i zagladila suknju mog staromodnog tamnosivog kostima. Još sam se jednom pogledala u ogledalo i odustala od ideje da počešljam kosu. Čemu taj napor? – pitala sam samu sebe. Omotala sam oko kose debeli zeleni šal, kojeg ću morati uvijek nositi, kad god ću izaći iz kuće, rekao mi je muž. S čvorom ispod brade izgledala sam kao stara seljanka”. Nekoliko tjedana nakon što sam pročitala knjigu Betty Mahmoody, na moj je stol stiglo pismo iz Teherana. Na omotnici su bile nacrtane dvije maske okrenute jedna drugoj. Gledala sam ih i one su se pretvorile u stranice rastvorene knjige. Taj znak simbol je Centra dramskih umjetnosti čiji je direktor Ali Montazeri potpisao moj poziv na Treći lutkarski festival u Teheranu. Nisam lutkarski stručnjak. Dva sam desetljeća gradila zagrebački Među3 Objavljeno na esperantu u knjizi Geografio de miaj memoroj (Geografija mojih uspomena) kod Pro Esperanto, 1992. u Beču i na Hrvatskom radiju u emisiji “Dnevnici i pisma”. 4 Ne bez moje kćerke, roman autorice Betty Mahmoody koji je pokazivao suprotnosti između islamske i kršćanske kulture. Bio je popularan u Europi između 1988. i 1991.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

narodni festival kazališta lutaka, PIF. Upoznala sam brojne lutkare sa svih strana svijeta. Jedne je godine član festivalskog žirija bio iranski lutkarski stručnjak Džavad Zolfagari. Džavad je govorio esperanto. Našla sam vremena, u festivalskoj gužvi, da ga odvedem kući. – Hoćeš kuhat’ perzijski u hrvatskoj kuhinji? Kuhao je perzijski. Patlidžane. Godina u kojoj smo se sreli prvi put bila je Međunarodna godina mira. Inspirirao je moju novelu Uvježbavanje mira. – Džavade, smijem te staviti u jednu svoju novelu? pitala sam ga u jednom pismu. Prije nego što je odgovorio, novela je na Siciliji dobila nagradu za mir. Medalja koju su mi kao nagradu poslali nikad nije stigla do mene. Iduće godine Džavad se vratio u Zagreb s kolegama i s mnogo lutaka. Šale koji je izvodio sajamski lutak, perzijski veseljak Mubarak, mogle su se lako prepoznati, kao da je rastao s nama. Lutkari koji su Mubaraku davali život imali su oči koje nejasno zovemo “bliskoistočne”. Iza njih bila je neka druga vrsta mudrosti. Džavadu sam drugi put ja kuhala perzijsku rižu. Trebao je ispraviti moje razumijevanje perzijskog recepta. Prije mnogo godina u Arizoni sam bila gost kod upravo vjenčanih prijatelja. Svaki od njih imao je svoj raniji brak. Imati brak, kao imati ospice. Kad su počeli zajedno stanovati, spojili su biblioteke i s veseljem ustanovili da imaju velik broj zajedničkih naslova. Njih su stavili na hrpu i ponudili ih prijateljima. Moj je engleski bio previše bijedan da bih mogla nešto ponijeti kući. Gledala sam naslove a onda izabrala U perzijskoj kuhinji Maideh Mazda. Tu sam srela koreše, soseve od dunja i špinata ili od nara. Isprobavala sam ih uz pomoć rječnika i mašte. Nikad nikog iz Perzije nije bilo blizu da mi kaže kako taj sos treba izgledati. Džavad mi je pružio malu kutiju. Skrivala je komad tirkiza, Na poklopcu kutije jahao je jedan plavi i jedan crveni jahač. Konji su im jurili. Taj štap koji nose u ruci, je li on nacrtan s kistom od jedne dlake?

KNJIŽEVNI PRILOZI

Džavad mi je rekao da će me pozvati na festival kazališta lutaka u Teheran kad ga organizira. Gledala sam jahače u igri nekog davnog pola i znala da je rečenica iz svijeta mašte, kao i pejsaž na poklopcu kutije. Ta godina ovna, 1991., koja me nosila sa sobom, donijela je promjene. Jedna je bila teža od druge. Htjela sam da promjene budu dobre. Ali to se nije vidjelo. Zimi, Džavad je u jednom pismu najavio da će stići poziv za Teheran. A onda je šutio do jeseni. A tad, usred festivala, nazvao je kratko jedva čujnim glasom da kaže da me u iranskoj ambasadi u Beogradu čeka karta. Glas mu je bio dalek kao da zove iz Teherana. Otvorila sam usta da mu objasnim da je u međuvremenu moja zemlja Jugoslavija zaratila sa samom sobom, da je Hrvatska izglasala nezavisnost i izlazak iz Jugoslavije, da Beograd ne pristaje na uništenje Jugoslavije i da je izraz srpskohrvatski jezik prerastao u srpskohrvatski rat. Ta karta u iranskoj ambasadi u Beogradu za mene je bila s onu stranu minskog polja. Rasplamsani sukobi između Zagreba i Beograda nikad nisu izgovorili objavu rata. Ali aerodrom se u Zagrebu više nije mogao koristiti, preuzela ga je vojska, nitko nije mogao letjeti iz Zagreba. Do Beograda se nije moglo vlakom jer su tračnice već na više mjesta letjele u zrak. Šoferi autobusa prestali su tražiti sporedne ceste da prevoze putnike između dva grada. U konfuznoj zemlji nije bilo lako doći do informacija. Navodno bi se do Beograda moglo doći preko Ljubljane. Kad bih prvo išla na zapad u Sloveniju pa odatle na istok do Beograda. Navodna slovenska kompanija još leti. Da probam? Ta je karta od Ljubljane do Beograda bila jako skupa. Imala je u sebi nešto što se zvalo: ratno osiguranje. Autobusom sam krenula u Sloveniju. Ljeto nas je počelo ostavljati. Polja su bila još zelena, ali žuti je porub već počeo gristi zeleni pojas. Moj me beogradski tetak čekao na aerodromu. Tog su dana još radile telefonske linije između Zagreba i Beograda pa sam javila kad dolazim, na putu za Teheran. Nikad me nije tako toplo zagrlio. Tog je jutra vidio tenkove kako ispod njegovog balkona odlaze za Hrvatsku. U dnevnoj sobi moje beogradske obitelji na TV-ekranu objavljivali su 94

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

intervjue s ljudima koji su vješto gađali. Istovremeno, u dnevnim sobama u Zagrebu slušali su intervjue s rođacima onih koje su pogodile te vješte ruke. U svakom je intervjuu bilo mnogo velikih riječi o obrani domovine. Rođaci su me mazili srpskim poslasticama i nježno zahvaljivali Teheranu koji me poslao u Beograd. “Poštovani putnici, za nekoliko minuta sletjet ćemo u Teheran” . Ta me rečenica probudila. Zar već? Tako brzo? To je tako blizu? Gradska svjetla već su treptala pod avionom. Izvadila sam rubac iz torbe i prekrila glavu. Moja neposlušna kosa odmah je znatiželjno izvirila. Što se to događa? Vani je bar 29 stupnjeva, pustinjska zagušljivost. Imala sam poriv da se pogledam u ogledalo tako zapakiranu u kišni kaput i rubac dok idem u susret islamskoj republici. Malo avionsko okno pokazalo mi je samo dio ovoga kostima. Kad sam izašla iz aviona, zasmetala me golotinja šaka. Činilo mi se da su sve žene oko mene bolje prekrivene. Dugačak red pred zatvorenim prolazom. Drugdje je obično dovoljno da se putnici jednom uvrste u red za kontrolu. Ovdje je trebalo proći nekoliko kontrola. Na svakom sam pružala papir sa zaglavljem Ministarstva. Sat je pokazivao četiri. Četiri ujutro. Nitko me nije čekao. Dva portreta političara uredno su se ponavljala u svakoj prostoriji u kojoj su kontrolirali moje dokumente. Pri zadnjoj kontroli službenik je dugo pretraživao kartoteku. Znoj mi se cijedio niz leđa. Bilo je jako vruće pod kaputom. Službenik je mahnuo rukom i – bila sam u Teheranu. Imala sam mali problem. Nisam znala kamo trebam ići. Uz kartu u Beogradu nije bilo nikakvog naputka gdje stanuju gosti teheranskog lutkarskog festivala. Prišao mi je neki čovjek i ponudio taksi. – U koji hotel želite? – Zapravo ne znam. Gost sam Ministarstva. Pokazala sam mu papir, već malo izgužvan. Mucajući engleski s jedne je i s druge strane odlično funkcionirao. On je predložio hotel Intercontinental. Htjela sam brzo stići, nisam imala drugog izbora. 95

KNJIŽEVNI PRILOZI

Taksist je najavio da će put koštati 20 dolara. Kimnula sam glavom i sjela. Tek tada sam vidjela da vozilo nema nikakvu naznaku da je to taksi. Hu, nisam se smjela sjetiti one slavne knjige o Teheranu. – Evo ti Teherana! pokušala sam se razveseliti dok smo u nelagodi klizili kraj trga Azadi s impozantnim zdanjem. Težak kamen u želucu nije dozvoljavao da budem radoznala. Hotel pred kojim smo se zaustavili zvao se “Laleh”. Protrnula sam. Dogovorili smo Intercontinental. Ali šofer je već ušao i uskoro se pojavio na vratima te me ljubazno pozvao da uđem: moja soba je rezervirana ovdje! Poslije ću shvatiti zbrku s imenima. Prije revolucije taj se hotel zvao Intercontinental. Onda je odbacio svoje zapadnjačko ime i uzeo ime “lale”, tulipana boje krvi, simbola islamske revolucije. Staro je ime hotel čuvao na čašama i tanjurima. Hotelski je boy uzeo moj kovčeg i krenuli smo na peti kat. Držao je u ruci neku žicu kojom je otvorio prva vrata u dugačkom hodniku. Prvo sam vidjela dva stopala koja su virila iz prugaste pidžame. Brzo smo izašli, stopala se nisu ni pomakla. Soba je očito bila zauzeta. Nastavili smo se kretati hodnikom. Čovjek je nosio kovčeg, ja sam nosila znoj. Na idućim je vratima gospodin opet okrenuo svoju čarobnu žicu i ušli smo. Krevet je bio prazan, ali soba ne sasvim. Netko je upravo puštao vodu u kotliću u kupaonici. Brzo smo izjurili, prije nego prenerazimo gosta. Treća je soba bila prazna. Dozivao me široki krevet. Iza debelih zastora na kojima su bile utkane vesele ptice čuo se jutarnji žamor teheranskog prometa. “Bismi Liah Al Rahman Al Rahim El Hamdu Lillah Rabi Alamin.”5 Bila sam dvostruko sretna kad sam se ispružila: što sam našla hotelsku sobu i što sam izašla iz kišnog kaputa i strgnula maramu. Bio je 22. šahrivar godine 1370. kad sam se probudila. Ujutro sam se opraštala od svoje sobe kao nudist koji mora ostaviti nudističku plažu i odlučiti se za većinsko društvo. Ogrnula sam se kišnim kapu5 “Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, milostivom i samilosnom.”

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

tom, duboko udahnula prije nego sam oko glave omotala maramu i pojavila se u hotelskom predvorju. Žene u svojim odorama izgledale su poput crnih trokuta. Nosile su čador, rubac poput šatora koji ženu pokriva od vrata do peta. Žene ga jednom rukom drže pod bradom da ne sklizne i otkrije tijelo. Nisu sve žene nosile čador. Neke su nosile mantu, kaput dugih rukava koji se protezao do stopala i nikako nije smio dati do znanja da žene imaju struk. Jedini ukras na kaputima bila je velika dugmad koju su žene s mnogo mašte razmještale po kaputu, čak i kao epolete. Nikad nisam vidjela takvu zanimljivu dugmad kao na kaputima iranskih žena. Rubac koji su žene nosile bio je sašiven na vratu: navlačile su ga preko glave poput kapuce. Najdraža boja za pokrivala bila je crna. Ponekad je pažnju privukao neki sivi ili tamnoplavi kaput. Budući da su tijela savršeno kamuflirana, lica sasvim privlače pažnju, naročito oči. Sve se koncentrira na licima – nigdje na svijetu nisam vidjela toliko divnih izraza na ženskim licima kao u Iranu. Iranske žene, čini se, smiju imati samo lice. Kod nekih studentica ispod kaputa znale su proviriti traperice i tenisice. Kaputi i pokrivala za glavu samo su vanjski dio kostima. Kod kuće se živi normalnim životom. Za svog prvog jutra u Teheranu najprije sam u blagovaonici potražila lutkare, da im se pridružim. Prvo sam naišla na Poljake – članove poljskoga kazališta koje sam poznavala iz Zagreba. Direktor je studirao na lutkarskoj akademiji u Bjalistoku. Za sve je poljske lutkare Bjalistok važan grad. Tu je sjedište najslavnije poljske lutkarske akademije. Direktor poljskog lutkarskog kazališta, čim je čuo da dolazim sa esperantskog festivala, počeo mi je naveliko na svom slavenskom engleskom tumačiti kako esperanto nije uspio jer je engleski… Upravo u tom trenutku prišao je našoj grupi mladi čovjek s bradom. Po držanju se vidjelo da je visoki službenik u Ministarstvu. Moji sugovornici su ustali i pružili mu ruku na pozdrav. I moja je ruka požurila prema njemu. Ali moja je ruka ostala u zraku, napadno sama. Nikakva joj ruka nije došla u susret. Brzo sam je povukla. Znala sam da se žene ne smiju rukovati. U islamskom sam društvu muškaraca. Ja sam žena, biće drugog reda.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Znoj mi je lijepio bluzu ispod teškoga kaputa. Čvor na marami pod bradom grijao je kao vrući čaj. Bilo je jako vruće u Teheranu tog šahrivara 1370. Obradovala sam se kad sam upoznala svoju voditeljicu Zohreh Abedy i prevoditelja za engleski i francuski Abdi Safija. Bilo je mnogo mladih koji su bili na raspolaganju predavačima, ako su trebali pomoć: Šervin, Hamid, Jamal, Maryam, Rasiyeh. Zohreh je studirala kazališnu umjetnost u Teheranu i stanovala s dvije prijateljice u nekoj vrsti studentskog doma. Njena je obitelj živjela u gradu Kermanšahu. Abdi studira stomatologiju u Americi, došao je u posjet svojoj obitelji i onda shvatio da bezuvjetno mora na dvogodišnje služenje vojnog roka u iranskoj vojsci. U programu sam vidjela da su mi izmijenili temu predavanja. Šteta što mi nisu rekli, mogla sam nabaviti materijal prema temi koju su organizatori otisnuli u programu. Moji voditelji govorili su engleski. Ja sam dobila dopuštenje da predajem na esperantu, a predavanje je prevodila gospođa Širin Ahmad-Nia koju sam upoznala kroz veo njene narodne nošnje na Svjetskom kongresu esperantista u Pekingu. Toliko mi je bilo drago što je vidim da me i kaput na leđima prestao žuljati. Poslije Pekinga bila je za mene inkarnacija onih studentica koje uče esperanto kod profesora Saheb-Zemanija i koje jeziku povećavaju dostojanstvo. Festivalski dani su se vrtjeli, jedan brži od drugog: predstave i predavanja, putovanja od kazališta do kazališta, divljenje parkovima u čijim su fontanama blještale i grgoljile vode i gugutali golubovi… Gdje se više možemo diviti vodi nego u pustinji? Gdje se više poštuje cvijeće, nego tamo gdje se ne može uzgojiti? Zato je cvijeće naraslo na perzijskim tepisima. Tepih je vrt koji uzgajaju u sobi. Ponekad su me pogodile neke riječi u perzijskom jeziku farsitu jer su mi bile domaće: pendžer, berenč, def, daire, česma… Dirnula me misao da su te riječi jahale s osvajačima prema Zapadu da bi se nastanile na Balkanu. Prozor, pirinač, def, daire, česma. Muzej tepiha i Etnografski muzej otkrivali su mnogo iz tog svijeta. Lijepu Golestan-palaču baš su u to vrijeme popravljali. Dok smo stajali pred njom, ispričali su mi priču koja ulazi u povijest svjetskih okrutnosti: Osnivač dinastije Kadžar, šah Aga Muhamed, iskopao je iz groba kosti

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

šaha Nadira, jednog od najvećih vladara Perzije. Kosti je zakopao pod prag svoje palače da bi ih gazio svaki dan. Oprost i milost, čini se, nisu najjače osobine ovoga kraja. Sjećam se bosanskog pisca Zuke Džumhura i njegovog ulomka o Teheranu. “Od Teherana do Bosanskog Broda uvijek odjekuje jednaka pjesma istog teksta. Ponavljaju se riječi mehana, bašta, jorgovan, jasmin, stotinjak naših riječi. Često umjesto točke na kraju pjesme stoji nož.” Ako Norveška leži na mapi Europe kao tigar, Iran na karti svijeta ima oblik mačke. Mogu dobro razaznati dva uha. Teheran je mrlja na mačkinim leđima. Poslije petnaeste predstave, Zohreh me vratila u Etnografski muzej. Strpljivo mi je pokazala plavu staklenu posudicu u koju je žena skupljala suze nakon što bi joj na vojnu otišli muž i sin. Zaustavlja me uz vitrinu s mirazom neke mlade: Kur’an, med, cvijeće, šećer, ogledalo i voće. Slika prikazuje kako mlada pod velom dolazi na konju. Mladoženja joj se približava. Čim ona siđe s konja, skinuti će joj veo da je vidi. – Mošakeram, Zohreh! Hvala, Zohreh. Hvala ti na objašnjenjima. Pokazala si mi kako je jaka u Iranu ona rečenica da je gost Božji prijatelj. Te su me ženske scene više dirnule nego zur hune, sport kojim se jačaju muškarci ili priče o hašuri, obljetnici smrti Muhamedovog unuka Huseina i običaji ranjavanja koji se s njim povezuju. Dok sam promatrala Zohreh, opet izranja Zuko Džumhur iz Slonova u čipkama. “Iako su danas dućani zatvoreni, Kraljevski trg je pun ljudi. Neki su došli prošetati, drugi popiti čaj, popušiti nargilu, razgovarati. Na trgu je mnogo lijepih žena. Kad trg ne bi bio tako lijep, žene bi mu dale sjaj. Iranke su jako lijepe, sliče Gruzijkama. Visoke, gracilnog struka, kraljevskog držanja. Najljepše na njima su oči i duge crne kose. Neka bude blagoslovljen rahmetli car, šah Reza Pahlavi koji je tim ženama skinuo veo s lica. Cijela carevina time je dobila mnogo više ljepote.” Zohreh se nečemu nasmijala, kao da je čula moju misao. Kosu joj skriva debela crna marama, ali oči joj potvrđuju Zukin citat. Jele smo polo, rižu koju su ukrašavala žuta zrna riže namirisana šafranom i sušeni komadi nepoznatog voća koje je zvala zereš. Slijedila je posjeta pazaru, ulicama na kojima su se gurali automobili. 99

KNJIŽEVNI PRILOZI

Teheran, čini se, u prometu poznaje samo jedno pravilo – naprijed! U centar grada smiju automobili samo s posebnim dozvolama. I stanovnici centra moraju daleko izvan centra ostaviti svoje automobile. Ništa nisam mogla kupiti na teheranskoj tržnici. Bilo je previše stvari i prevelika gužva da sudjelujem. O teheranskoj buvljoj tržnici čitala sam kod kuće: “Tu ćeš naći deke s kojima su se pokrivali vojnici Aleksandra Makedonskog kad su došli ovamo pljačkati i paliti, a zauzvrat ostavili svoj helenizam i recept kako skuhati grčku sarmu”. Rado sam prihvatila poziv da posjetim pazarski dućan s tepisima. Prodavač je objašnjavao porijeklo, gdje je koji tepih istkan: Širaz, Tabriz, Buhara, Kaspijsko jezero. Izgleda da svaki tepih ima svoju genealogiju. Tepih za molitvu, tepih za miraz… Prodavač je strpljivo pred nas slagao istkane crteže. Bili su neponovljivi, jedinstveni. Vrtjelo mi se u glavi od toliko ljepote. Dok sam ga slušala kako je izgovarao porijeklo tepiha, a imena su mu kao kapi padale po tepisima, prisjetila sam se jugoslavenskog nobelovca Ive Andrića i njegove Jelene, žene koje nema. Književni deja vu, osjećaj da sam ovu scenu već vidjela, popeo mi se uz leđa. Prodavač je donio čaj za svoje kupce. Sjela sam i imala osjećaj da neću napustiti ovaj dućan bez svog tepiha. Najmanji kojeg prodaju ide sa mnom. Bio je to tepih za molitvu. S nesimetričnim uzorkom. Kad ga je prodavač upakirao, svijet je posivio čim su se sakrile njegove boje. Kako ću se radovati kad ga kod kuće opet sretnem! Ako ga uspijem prenijeti kroz sve granice… – I ako ti nitko neće bombardirati sobu u kojoj bi trebao ležati! javila se teška misao. Na zatvaranju festivala svečanim glasom čitali su nam iz Kur’ana. U svjetlu reflektora dva su portreta političara na zidu sudjelovala s nama. Kad bi se visoki dužnosnici uputili prema pozornici, svi su muškarci ustali, puni poštovanja. Poslije svih kazališnih predstava, predavanja i posjeta muzejima pitali su me želim li noćas putovati u Isfahan. U dva sata i trideset minuta. Kombijem. Pet sati. Kroz pustinju. Odmah ćemo se vratiti. Usput ćemo posjetiti grob imama Homeinija.

100

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

– Moraš obući čador! Nisam imala snage krenuti u tu pustolovinu. Ne te noći. Iza ponoći mi je u hotel telefonirao Džavad. Samo što sam zaspala. – Spomenka, vidim da te nema na listi putnika za Isfahan. Moraš ići. Isfahan je polovica svijeta. Prošla su dva sata poslije ponoći kad sam se u kišnom kaputu i prekrivena rupcem pojavila u hotelskom predvorju, spremna krenuti u pustinju. Šofer je bio jedan od onih mađioničara koji je znao zaobići sve kamione na autocesti. Prelazio je kamione koji su vozili cement i gromade stijena, i preticao po vlastitim pravilima, čas lijevo, čas desno. Oko nas u mraku šutjela je pustinja. Ponekad smo mogli naslutiti neki njen osušeni grm ili busen trave. Čim smo krenuli iz Teherana, na lijevoj strani zablistala su tri tornja kao iz Tisuću i jedne noći. Tu, kod tih zlatnih stupova, grob je imama Homeinija. Posjetit ćemo grob pri povratku. To bi mjesto htjelo biti novi centar Teherana. Planiraju tamo preseliti čak i tržnicu. Gdje je tržnica, tu je život. Zvijezde su bile velike i teške, visoko iznad nas. Gledala sam u tu rasutu numizmatičku zbirku. Da. “Poput novčića nekog davno umrlog carstva”. (Zuko Džumhur) Tko rano ustaje, smije vidjeti izlazak sunca u pustinji. Moj francuski susjed izvadio je fotoaparat. Nisam se trudila oko svoje torbe: mungos ju je, tražeći sendvič, prevrnuo na plaži i spustio kameru u jezero na Mljetu. Do danas aparat se nije oporavio od tog vodenog iskustva. Pet smo sati preticali kamione u pustinji. Kraj nas su velikom bukom prolazila ogromna teretna vozila. Ponekad se na horizontu vidjela kakva rafinerija nafte ili tajanstveni komad zida. Neka tajna ležala je na našoj šutnji. Šavrin, naš vodič, odlučio je da doručkujemo, ali se iz svake male krčme brzo vratio: – Ne, ne ovdje. Kasnije. – A zašto ne ovdje?– Francuz je postao znatiželjan. – Što nude?

101

KNJIŽEVNI PRILOZI

Šavrin je oklijevao s odgovorom i na kraju pristao: – Ovdje se servira samo tradicionalni iranski doručak: prženi ovčji obrazi s očima i jezikom. Francuz se složio da nastavimo put dok Šavrin ne nađe mirišljivi kruh za svoje goste. Sjetila sam se onog komentara kako je teško jesti hranu koja te gleda. A onda se odjednom pustinja pretvorila u vrt. Zelenilo nam je preplavilo oči, kao da ga je donio vjetar. U malim kanalima poredanim uz cestu svijetlila je voda. Bila je prozirna poput dječjih očiju. Na vodi su plivale latice cvijeća, djeca su se igrala. Naputovali smo se pokraj tihih kućica koje su se jedva razlikovale od zemlje, kraj bijednih požutjelih stabala koja čeznu za jednim vjedrom vode da si produže bijedan život, pokraj ovaca koje su lutale oko kućica i tragale za blijedim busenom trave. A sad – raj. Isfahan je polovica svijeta. Uskoro smo stali na trgu koji je Trg lica svijeta. Meidan Imam. “Postoje u Isfahanu dva mjesta koja ne samo da ljepotom nadvisuju Istanbul, nego svojom ljepotom nadmašuju sve što se može vidjeti u kršćanskom svijetu. Ta mjesta su Trg Nakš-e-Džahan i Čahar Bag.” Tako je četiri stoljeća prije mene, bez daha na ovom trgu ostao talijanski avanturist Pietro de la Vale. – Što najprije pogledati? Trg (Meidan) Nakš-e-Džahan izgrađen je u starom vijeku. “Dugačak je 500, a širok 150 metara”, kako suho kaže turistički vodič i dodaje: “...to je najljepše mjesto na svijetu.” Da ima samo jednu građevinu na svom rubu, trg bi zaslužio ovaj kompliment. A on na svakoj svojoj strani ima jedno čudo, svaka je građevina ljepša od one koju si upravo vidio. “Trg je čuven po aveniji Čahar Bag, dugoj tri kilometra” suho će vodič. Stajali smo kod šahovog dvorca Alu-Kapi, doslovno zabuljeni. Pred nama je bila džamija Mas-Šejh Baha koju zovu “ženska”. Toliko je jedinstvena u svojim bojama da je nemoguće okrenuti pogled od njih. Desno od nas sjaji

102

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Šahova džamija pod čudesnim plavičastim kupolama. ”Ona je tako skupocjena i lijepa da čak i veliki Alah, u čiju je slavu sagrađena, ne boravi u njoj svaki dan, nego samo za specijalnih događaja”, pisat će Džumhur. Moj se pogled penjao poput vinove loze po labirintima kaligrafije urezane u zid džamije. Kraljevsku je palaču prije tisuću godina dao sagraditi slavni šah Malek, a sedam stoljeća poslije njega šah Abas Veliki dao je osmisliti ovaj trg. Njegovi su majstori stvorili ovo čudo svijeta. Pokazuju mi šahovu naredbu koju je kaligrafova ruka upisala u zid. Tim ukazom šah oslobađa od svih poreza frizere, travare, prodavače ogledala, masere, sve radnike u javnim kupalištima, jer oni brinu o higijeni, ljepoti, čistoći i zdravlju poštovanih podanika njegovog imperija. Pogled umoran od boje zemlje dok smo putovali pustinjom sad se mazi nijansama tirkiza i šafrana, blagošću kupola, vještinom i strpljivošću starih perzijskih majstora. Šah Abas Veliki izgradio je Šahovu džamiju nakon što je zaključio da će prekrasna ženska džamija na istom trgu, Mas Šejh-baha biti premalena. Dugo je trajalo dok su raskošnu džamiju majstori oblagali pločicama s delikatnim ornamentima. Naredio je da se rad nastavi, ne u pločicama, već crtanjem u meni nepoznatoj tehnici “haft-rang”. Ušla sam u žensku džamiju s pratiteljima. Sjeli smo na ćilim. Visoko iznad mene lebdjela je kupola boje sunca, ukrašena tirkiznim cvjetovima. Tišina nas je okružila. Nasuprot ženske džamije je šahov dvorac Alu-Kapi. To je bila nekoć rezidencija velikog šaha Abasa Velikog. Na najvišem katu rezidencije bila je dvorana u kojoj je šah slušao glazbu: zidovi dvorane su šuplji, a duplje imaju oblik glazbala, posuda i boca. Oblici daju dvorani posebnu akustiku. Priča vodič da je šah volio promatrati plesove, ali nije volio da njegove plesačice još netko vidi. Tako su u dvoranu najprije ulazili glazbenici, svirali i napustili dvoranu. Tad su ušle gracilne plesačice i zaplesale “na glazbu koja je tekla iz posuda na zidu”. Zamislila sam glazbu koja je tekla iz posuda na zidu poput vode. Povjerovala sam u tu neobičnu priču jer je bila nevjerojatna kao i Isfahan sam. To je grad koji ima i svoje Menar-Džonban, pokretne minarete: jedan 103

KNJIŽEVNI PRILOZI

minaret, kad ga se lako zatrese u vrhu, mogao je dozvati ljuljanje drugog. Pokušali smo. Ništa se nije dogodilo s drugim minaretom. – Ne radi više. Nakon što je Irak bombardirao grad, čuda su prestala – mirno je rekao Šavrin. O gradu putuje i priča da se jedno njegovo kupalište moglo zagrijati samo jednom svijećom. Poslije bombardiranja čudo se ugasilo. Zašto ne. Isfahan je glavni grad čuda. Tih je čuda barem četrdeset. Četrdeset u Iranu označuje – velik broj. Isfahan ima svoju Palaču četrdeset stupova. U stvarnosti ima ih samo dvadeset, ali ih udvostručuju ogledala na fasadi palače i mirna površina vode ispred nje. Palača čuva najljepše perzijske slike. Na njima paradni šah Abas Veliki, onakav kako ga je vidio pobožni portugalski putnik koji je zabilježio: “Tog petka u osam ujutro, šahova je palača bila ovako ukrašena: pokraj velikog ulaza u sjajni dvor stajalo je tucet najljepših konja iz šahovih štala. Konji su bili prekriveni zlatnim brokatom posutim perlama. Između konja i balustrada stajale su četiri velike fontane. Na drugoj strani bila su dva velika zlatna prstena. Za njih su bile vezane životinje spremne za borbu s bikovima: dva lava, dva tigra i jedan leopard stajali su na skupocjenom crvenom tepihu. Na rubu tepiha bile su poredane zlatne posude s hranom za lijepe životinje. S druge strane čekale su dvije gazele i dva slona prekrivena zlatnim čipkama. Dvorana za svečanosti bila je najljepša prostorija na svijetu. Ambasadori su sjedili na kraju velike dvorane. Zasvirala je glazba. Bio je to znak za početak natjecanja životinja.” Teče njegova priča kao što teče isfahanska rijeka Zajand, Zajande Rud. I ona je rijeka-čudo. Punom snagom u širokom koritu teče Isfahanom, zalije toliko mjesta, nahrani biljke, napuni vodom voće na voćkama i izgubi se u pustinji. Gledala sam je kako teče kod mosta Khaju koji je sagradio šah Abas Drugi. Pod njegovim kamenim lukovima dopunjenim ciglama, a ima ih trideset i tri, žuri bujica Zajandeh Ruda od 1650. Je li ovo samo most? To je pozornica u počast bezvremenosti života. “Abas, vlasnik velikog svijeta, ovdje je sagradio jezero, nasip, most…” Morali smo se vratiti i ostaviti Isfahan njegovim cvjetovima i njegovim mostovima.

104

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Teheranski esperantisti čekali su me u hotelu. Prema festivalskim pravilima, nisam smjela posjetiti njihove domove, ali oni su smjeli posjetiti mene. Potekle su priče, široke i inspirativne kao vode Zajande Ruda. Povezivale su ih duboke oči Žile Saheb-Zamani. Prethodnu je noć provela ispravljajući zadatke svojih učenika. Mnogobrojni su, učenici i zadaci. Ostaje li joj vremena da se divi zvijezdama nad iranskom pustinjom? Vratila sam se kući u listopadu 1991. Raspakirala darove. Molitveni tepih ušao je u moju sobu. Gledala sam devinu kost na kojoj su jahači nacrtani kistom s jednom dlakom igrali polo na konjima. Začula se sirena. Zračni napad na Zagreb. Što je najvrjednije u mojoj kući? Što ću ponijeti sa sobom u sklonište? Sjela sam u prljavi podrum, zatvorila oči i pod trepavicama čuvala Isfahan od propasti.

Spomenka Štimec (Orehovica kraj Čakovca, 4. siječnja 1949.) Gimnaziju je završila u Varaždinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu, diplomiravši njemački i francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi u Zagrebu, u veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Članica je Esperantske književne akademije. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik. Prvu knjigu pod naslovom Darija i pod pseudonimom Darija Simić objavila je na hrvatskom jeziku 1975. Potom je nastavila pisati na esperantu te objavila sljedeća djela: Ombro sur interna pejzaĝo (Sjene na unutrašnjem pejzažu), Pisa, 1984.; Vojaĝo al disiĝo (Putovanje na rastanak), Budimpešta, 1990.; Tibor Sekelj. Pioniro de la dua jarcento (Tibor Sekelj. Pionir drugog tisućljeća), Beč, 1989.; Geografio de miaj memoroj (Geografija mojih uspomena), Beč, 1992.; Kroata milita noktlibro (Noćni dnevnik hrvatskog ratnika), Beč, 1993.; Tena – Hejmo en Mezeuropo (Tena– Dom u srednjoj Europi), Beč, 1996.; Tilla, Pisa, 2002.; Hodler en Mostar (Hodler u Mostaru), Pisa, 2006. Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vlasnica je kurije Njeguš u općini Hrašćina, izgrađene sredinom 19. st., a pripadala je obitelji Josipa Jurja Strossmayera.U kuriji se od 1995. u svibnju održavaju “Susreti meteorita”, a u rujnu “Susreti esperantskih pisaca” na kojima se okupljaju esperantski pisci iz cijelog svijeta.

105

KNJIŽEVNI PRILOZI

Stjepan Paulić

Anđeo na raskršću

Pejsaž utopljen u magli iz koje su izvirivali vrhovi drveća dodirujući nebo boje maline koja je uz rub horizonta prelazila iz tamne crvene u skoro ljubičastu i oštra linija dosadno ravne, nedogledne ceste bilo je sve što je gledao zadnjih nekoliko dana. Kao kroz san dopiru mu sjećanja kada je, iskoračivši iz grada, stao na cestu. Bila je prevučena tamnim asfaltom, ispresijecana bijelim linijama.Umivena noćnom kišom zamamno je mirisala na daljine što su se krile negdje iza vidljive linije obzora. Osjećao je iza sebe uznemireno brujanje grada s kojim se nije nikada sprijateljio niti uspostavio kontakt. Ništa ga nije sputavalo, nije bilo nikakve pupčane vrpce koja bi ga priječila da ode, pobjegne poput Robinsona s ovoga pustog otoka na kome nije ništa našao i ništa ostavio iza sebe. Na grad je gledao kao na organizam iznikao iz zemlje, prekriven betonskom opnom unutar čijih je ćelija sve vrvjelo životom kojim se napajao, obnavljao i širio, sve više prekrivajući površinu zemlje. Nije to bila neka hermetički zatvorena cjelina kako bi time zaštitila svoj integritet; naprotiv, grad je bio otvoren za svakoga tko bi došao primamljen blještavilom svjetala, raskoši oblika građevina i raznolikim mogućnostima prilagodbe životu unutar zajednice. Baš poput neke biljke mesožderke, vabio bi žrtve mirisima i zvucima i polako im svakodnevno ispijao životnu snagu, dopuštajući da se preko noći oporave kako bi mu opet sutradan mogli služiti. Sada, našavši se na otvorenoj cesti što se prostrla pred njim može slobodno odlučiti hoće li nastaviti dalje slijediti ovu tamnu liniju pred sobom ili skrenuti preko polja pa do šume što se nazire u daljini i doznati što je iza nje. Možda doći do neke druge ceste, naselja ili grada... Odluči ostati na cesti još neko vrijeme i vidjeti kamo će ga odvesti ili gdje završava. Na njoj se osjećao nekako sigurnijim, nego na mekanom blatnjavom tlu među šipražjem gdje bi mogao zaglibiti i samo nemoćno gledati kako polagano propada u meko tlo. Pričali su ljudi da postoje mjesta gdje zemlja jednostavno proguta čovjeka ili kakvu životinju što naiđe. Kao da ga probavi, jer poslije ne ostane ništa osim malenog mjehura zraka koji se pojavi na površini, a i on se ubrzo rasprsne. Cesta je sada postala uža, bijele linije su stale blijedjeti da napokon iščeznu u sivoj mješavini smole i betona, ali je svejedno i nadalje postojano odzva-

106

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

njala svakim njegovim korakom. Na mjestima se raspucala tako da se mogla vidjeti zemlja, a visoki busenovi suhe trave i korova svjedočili su da na njoj već dugo nema prometa i da tamo kamo se zaputio nema ljudi niti kakvoga drugog života. Noge su sada već mehanički koračale, nije osjećao umor, zadnji obrok je pojeo još u gradu, ali nije bio gladan niti je osjećao žeđ. Nije osjećao vrijeme. Zna da je izašao iz grada, a je li to bilo prije nekoliko dana ili jučer, možda danas ili prije pola sata? Možda će, okrene li se, vidjeti konture zgrada? Nakon nekog vremena prestao se sjećati. Prvo je zaboravio gdje je bio prije nego što je stigao u grad. Potom je zaboravio grad i vrijeme provedeno u njemu. Iščezlo je sjećanje na cestu ispresijecanu bijelim linijama, zvukove oko njega, šum vjetra. Naposljetku zaboravi i svoje ime. Je li na trenutak zaspao, ili je možda trepnuo okom? Pogledom je pratio noge. Gledao je kako se pomiču, jedna pred drugu po tamnoj podlozi, a nekakva svijetla linija kao da ga je pozivala da je slijedi. Osjetio je neko strano lupanje, kao da dolazi iz njega, praćeno šumovima i valove topline kako ga ispunjaju. Stade osjećati noge, ruke, tijelo. Još uvijek gledajući pod noge, shvati da se kreće. Nije znao gdje se nalazi i nije se osjećao ugodno. Pogleda naprijed i ubrza. Odjednom ugleda kako isti takav put presijeca ovaj kojim se kreće. Zastane. Pogledom traži, ali ne vidi mu početak ni kraj. Morao bi prijeći i nastaviti dalje svojim putem. Što ako ga ovaj drugi povuče za sobom. Misli, ali ne nalazi rješenje. Da se vrati odakle je došao? Odakle je došao? Kamo je krenuo? Stoji nepomično, a morao bi dalje. Zakorači nogom, ali je ne spusti. Ustukne neodlučan, uplašen. Sjedne i čeka. Preko, na drugoj strani, ugleda dječaka kako sjedi. Do sada nije nikoga vidio pa pomisli tko je i što radi ovdje na ovom razmeđu... ničega. Kao da začuje plač, osjeti strah duše koja mu govori: “Izgubio sam se.” Ponovo zakorači i stane u tok onoga drugog puta. Ništa se ne dogodi. Pristupi djetetu: – I ja sam se izgubio. Dođi, idemo zajedno, možda se negdje pronađemo. Podigne dijete i posjedne na ramena. Ono mu se ručicama čvrsto uhvati za glavu i krenuše. Kojim putem? Svejedno. Naprijed, samo prema naprijed. Tamo još nisu bili. Dijete ga upita: – A što je tamo? – Vidjet ćemo, – odgovori – vidjet ćemo... 107

KNJIŽEVNI PRILOZI

Božena Kos

Prešel je Cena Našli su ga drugi dien. Drugi li trejti. V subotu nie došel k sestre na obed, al tak je mnuogi pout znal napraviti. V nedelju nie hodil drugam jiest, tie dien si je naviek sam kuhal i nišče se nie briguval dek pes nie počel tuliti pred njegvi vrati. Našli su ga nakle, priek praga, kak da je pak nekam štel genuti… Bil je četrte diete. Oča ga nie imel rad, nie bil njegve farbe, imel je liepe žoute rundljave laseke, na materinu familiju, a tuo nie bile dobre. Ud maluga ga je preklinjal i toukel. Cena je biežal ud duoma, spal je na štala i mnuogi pout su ga našli tak pounuga vuši koj su ga z petruoliju ribali. Oča ga je toukel z kapču ud remena, z drotem ga vezal za pluot. Mati ga je prigrinjala, skrivala pred ocem gda je bil hud, al si nie mogla vrle pumoči. Al Cena je furt bil veseli, znal se je nasmejati kak da si urehe z kušare resipal. Jen pout gda su se luoptali, vrouči se napil mrzle vode i striča ga je splašil: - Jezuš, koj si to napravil, ve buš hmrl. Sušicu buš dobil če neš deset pout prebiežal okol hiže… Još to striča ni praf zguvoril, a Cena je več biežal ukuol hiže kak ga da duo goni. Kak je dvorišče oko hiže z jenuga kraja bile sprte, a vse ukuol ravne, on je biežal z krivuga kraja, tak koj je saki pout muoral v brieg leteti, meste na drugi kraj h duol i tak deset pout… Sprevud je bil nekak drugački. Nie bile moužike, same su pupievali cirkveni popevači… Bi to Cena tak štel? Il bi se smejal… Cena je iste bil drugački. Gouti me plač, pubiegne mi souza, goučem smieh.

108

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Saku večer sme se stali na ceste. Ja špancieram piesa, Cena ide dime: - Paseš ga? Oj prejdi tu na Zdienkine, putirala ti je mlada detelja, same pazi koj ti se ne napuhnul, buš mu muorala kuglice davati! Negda bi se same namoudril… Če je mene cucek vliekel: - Duo koga španciera, ti njega il on tebe? Gda je lovil cestu z kraja na kraj, unda je same prešel krej mene i nasmejal se, a ja sam stihuga išla za njim i gledela el bu pogudil h dvorišče… Druge jutre je negda imel plave oke ili fučku na čelenjke. Pokle sprevuda bila je meša teru je služil nekteri strenjski župnik, domaći je bil betežen i hmrl je dan pokle Cieninuta sprevuda, a kak na sprevudne meše nie domištrantuv, tak je opatica zvonila i dvorila župnika. Gda je na red došle čitanje poslanice, župnik si je sel, a opatica je prešla za prodikalnicu čitat. Smieh me je zagoutil, zmislila sam se kak su Cenu opatice spuviedale… Če gli mu je vujec bil župnik, Cena nie rad išel na veronauk i jedva ga je mati pritirala na spoved za prvu pričest. Ščiem se vrnul dime oča ga je unak hude, kak je same on to znal, pozval na red: Si se spovedal? Cena je mam putanadil, al mu oča nie puveruval: Duo je spuviedal? Cena je kre cirkve same prešel i nie videl ni jenuga župnika, al dok je išel prema igrališču loptu naganjat, videl je kak se dvie opatice spuščaju z farufa prema cirkve i otpovrnul je ocu kak z topa: Opatice. Opatice su spuviedale. I ve, poklem njegvuga sprevuda, na njegve sprevudne meše opatica čita poslanicu… Pak mrti su unda, prie pedeset i neke liet i spuviedale. Cena je rane prešel ud duoma. Delal je na terenu i rietke hodil dime. Furt je putuval.

109

KNJIŽEVNI PRILOZI

Zmislim se duhe nafte i mašinskuga voulja ž njegvuga vieša gda sme ga strina i ja namakale v plavem Radionu… Z Češke je došel v svietli zrajbani traperica tere su od kulena na duol bile širuoke kak kiklje. Oča ga je same klel, vre ga se nie vupal touči… Ja sam z ribaču kiefu prala lače. Pokle je z Češke došle pisme za Cenu. I nekakva slika. Oča ga je zel i udnesel nekumu da mu ga prečita, nie bile na našem. Puviedal je da Cena ime sina v Češke. On se na te same smejal. Sakuga je rad obrihtal, unak z šale, sakumu falingu našel… Z tecu Zdienku se h zadnje vrieme nie imel. Houštril je njejnje pese, namietal kamienje vu nje. A prie su si bili dobri, negda. I mater mu je hodila nagledavat dok je bila betežna, oca bedinuvala, kruh mu nosila z štacuna. Dok su su još bili spuminali, Zdenka ga je furt tirala naj si obredi vrt, paradejz mu je zahirel, nit ga nie ni spuvezal, ni usipal, ni upliel, al je on nje senek guvoril kak bu prie nek ona imel zrieluga paradejza. Gda je videl da je pri Zdenke paradejz pumalu počel dubijati farbu, kupil je on brže kilu zrieluga črljenuga na placu, sakuga zvezal z tienku špagicu i navesil na stabelje svojuga neubdielanuga paradejza. Čakal je h vrtu dok Zdenka nie išla h štalu puolek njegvuga vrta, i unda se, kakti, sam z sobu spominal, al tak glasne koj ga je Zdenka mogla čujti: - Nuo, viš kak je tie paradejz letes brže zuzrielel, a ni puvezal ga niesam… Zdenka se tak douge ščuđavala dok se dva paradejzi niesu usmeknouli z špage, a unda je tek vidla koj je Cena napravil… Nie bil žaluosni sprevud, vsi su nekak bili drveni, kmični, pubiegne souza, al skrivečki. Babe, kak na sakem sprevudu, udzadi tračaju, klaguju… Jen pout sme zeli ključe ruđakuvuga fičeka dok sme se bili kugljali i same sme zginuli. Prešli sme se vojzit. On nigdar ni zbavil ispit za šofiera, a ni ja niesam jošče praf znala vojzi110

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ti, same mi je male z vekšuga brat bil pukazal, i mi dva sme se tak smejouč, utpeljali i h Batinu i h Kaštel. Zavoji su mi bili prevouski, Cena se smejal gda god sme teruga vuspeli pubrati. Ja sam pokle dobila za vuhe, a Cena se i dalje smejal… Ve se več ne smieje, il se mrti smieje, al ga mi ne čujeme. Ciele je življenje bil pu terenu, sikud je delal, prešel i nektere streinjske zemlje, a i gda je h penziju došel, nigdar nie bil doma, furt je hodil ukuol, saki dan h Zlatar, negda i pu dva pout. Njeguv štrajs se je znal, ud Geze na duol, pak pu redu, sigde se je male pospuminal, nigde nie douge zdržal kak da ga je neke tirale, spil si gemišt ili škruopec pak prešel dalje, dok k večeru nej završil h Silveru ili h Lampušu, pak unda pumalu k duomu, negda ravne, negda je balasoudil pu ceste, a negda su ga znali i utpeljati. Špuščaju ga h raku. Biele ruože na liesu za staruga diečka. Souze goutiju. Birtašuv, pri teri je največ penez ustavil, nie bile na sprevudu… Žal mi je koj je Cena prešel, žal mi je koj znam da se več ne vrnul. I ne lovil cestu i smejal se kak da orehe rasipavlješ, h večer, kre devete vure. Prešel je na svuoj zadnji teren.

111

KNJIŽEVNI PRILOZI

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Kulturna baština

“Tahyjev” preklopni sunčani sat iz 1558. godine Ivana Škiljan U potrazi za identitetom danas se često osvrćemo u prošlost. Bilježimo i analiziramo događaje iz vlastite, obiteljske ili šire, kolektivne prošlosti. Tražimo sličnosti, ili pak razlike, u odnosu na vrijeme prije i vrijeme poslije. Zanima nas kako je to bilo nekad. Arheologija je tek jedna od disciplina koja nastaje iz ove, naizgled sasvim bezrazložne, mogli bismo slobodno reći – potrebe. Tako je došao trenutak kada želimo znati kako se nekad živjelo ne samo u kraljevskoj palači neke europske prijestolnice, već nas živo zanima kako se živjelo ovdje, u našem susjedstvu, primjerice, na utvrdi Donja Stubica, na Tahijevom bregu. Pojedini događaji iz prošlosti na neki način toliko obilježe prostor u kojem su se zbili da uvelike utječu na oblikovanje njegovog identiteta, tvoreći tako i eventualni kulturno-turistički potencijal određenog kraja za današnje i buduće naraštaje. Za stubički kraj taj događaj svakako je Velika seljačka buna 1573. godine. Protagonisti tog događaja poput Matije Gupca i Franje Tahyja naši su stari znanci, poznajemo ih još iz osnovnoškolskih klupa. Toliko su nam poznati da naprosto želimo nešto njihovo, opipljivo i stvarno. Tako svaki nalaz otkriven već sedmu sezonu istraživanja na Starom gradu u Donjoj Stubici, u Muzeju seljačkih buna postaje muzealiziran, postaje dio zanimljive priče iz naše prošlosti. Arheološka zbirka broji već preko dvije stotine ulomaka i restauriranih predmeta koji polako slažu ovu zanimljivu slagalicu, ali čije tvorce i vlasnike, uz sav znanstveni napor, vjerojatno nikada nećemo pouzdano utvrditi. Međutim, što kada se otkrije sićušan, osobni predmet, za čiju je izradu bila potrebna velika umješnost, poput prijenosnog preklopnog sunčanog sata nedavno otkrivenog na donjostubičkoj utvrdi tijekom istraživanja 2015. godine? Ako taj predmet još k tome ima i urezanu godinu 113

izrade, 1558., poželimo otkriti detalje a možda čak i vlasnika ovog nalaza iz burnih vremena neposredno prije Seljačke bune. Vrlo je da vjerojatno će nam prvi pasti na pamet Franjo Tahy, najpoznatiji vlasnik donjostubičke utvrde. Već zamišljamo zloglasnog vlastelina kako drži maleni predmet i upire svoj pogled prema suncu. Ipak, naše istraživanje, bez urezanih inicijala koji bi sa sigurnošću ukazivali na vlasnika sata, možda uopće ne treba ići u tom smjeru. Dakle, kako onda interpretirati ovu toliko malenu, ali za nas ipak važnu i vrlo zanimljivu Tahijevu vuru? Prvenstveno se trebamo zapitati kako i gdje je izrađena i kako se točno koristila. U tom slučaju se, sasvim na kratko, moramo vratiti u prošlost i otkriti put od prvog sata, u zemlju zabodenog štapa koji je pratio sunčevu sjenu, do atomskog sata otkrivenog 1955. godine koji je danas toliko usavršen da mjeri vrijeme s najvećom greškom od jedne sekunde unutar više milijuna godina. Taj put trajao je stoljećima. Gore: “Tahyjev” preklopni sunčani sat 114

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Nebo je od davnina privlačilo pažnju ljudskog roda. Naši preci pomno su ga promatrali i bilježili svaku promjenu. Najravnomjernije kretanje koje su ljudi od davnina uočili kretanje je Mjeseca i Sunca u Svemiru, koje je, uz pomno bilježenje kretanja zviježđa i cikličkih promjena u prirodi, poslužilo za izradu prvih kalendara i satova. Položaj Sunca na nebu nije uvijek isti. Ovisno o njegovom položaju možemo mjeriti vrijeme1. To prividno gibanje još su stari Egipćani iskoristili za izradu danas najstarijeg poznatog sunčanog sata (Bruton 1989, 14-15). Postoje ozbiljne pretpostavke da su pretpovijesni monoliti, poput Stonehengea u Engleskoj (McCluskey 1998, 11-12), ali i obelisci koji su stajali ispred poznatih egipatskih hramova, služili kao mjerači vremena – golemi sunčani satovi (Bruton 1989, 13-14). Sve do razdoblja razvijenog srednjeg vijeka koriste se isključivo elementarni mjerači vremena – sunčani i vodeni satovi (klepsidre) čija je preciznost i mogućnost primjene bila ograničena (Lovrić Plantić 2008, 9). Vodeni satovi svakako su služili i za određivanje vremena prilikom noćnih religijskih obreda. Najstariji vodeni satovi nađeni su u drevnom Egiptu i Babilonu. Bili su u porabi najkasnije oko 1400. pr. Kr. (Bruton 1989, 20), a preuzimaju ih i stari Kinezi najkasnije oko 325. pr. Kr.. Također se može pretpostaviti da je osnovni princip funkcioniranja sunčanih, ali i vodenih satova, zasigurno bio poznat pojedinim pretpovijesnim civilizacijama (Bruton 1989, 21). Grci također oko 4. st. pr. Kr. počinju upotrebljavati već spomenutu klepsidru (kradljivca vode). Prvi i najjednostavniji vodeni satovi bile su male zdjele. U sredini zdjele nalazio se mali otvor kroz koji je mogla teći voda. Prazna se posuda postavljala u spremnik vode te se puštalo da voda polako ulazi u posudu kroz otvor (ili se pak voda ispuštala iz posude u drugu). Rukovoditelj ”sata” obznanio bi kada se posuda napunila vodom i cijeli postupak se zatim ponavljalo. Na taj način ograničavalo se vrijeme govornicima u Ateni ili primjerice, govori na sudovima, itd. (Bruton 1989, 20). Kako bi se klepsidra iz običnog “tajmera” pretvorila u pravi vodeni sat pokretan na principu hidrauličkog gibanja trebalo je vodu koja istječe iz nje uhvatiti u drugu posudu i izmjeriti visinu uhvaćene vode. Između 270. pr. Kr. 1 S punim pravom možemo se poput mnogih prije nas upitati – što je zapravo vrijeme? Grčki filozof Arhit iz Tarenta prvi je matematički definirao vrijeme kao kretanje u svemiru: “Vrijeme je interval u strukturi svemira”. Uz najnovija, sve više zapanjujuća saznanja iz astrofizike i kozmologije možemo slobodno na tren pomisliti kako o još uvijek tajnovitom i međusobno neraskidivom odnosu prostor-vrijeme u svemiru znanstvenici još uvijek mogu puno toga otkriti.

115

K U LT U R N A B A Š T I N A

i 500. godine helenistički (Ctesibius, Hero iz Aleksandrije, Arhimed) i rimski horologisti i astronomi razvijali su dotjeraniju mehanizaciju vodenog sata (Bruton 1989, 20-21). Dodana složenost namijenjena je reguliranju protoka tako da nudi profinjenije rezultate o prolazu vremena, npr. neki vodeni satovi mogli su proizvoditi zvonjenje, a drugi su mogli otvarati vratašca i prozore te tako prikazivati likove ljudi ili micati kazaljke te brojčanike.2 Ovaj vodeni sat Rimljani su nazivali horologiuma, a taj pojam će se kasnije, u srednjem vijeku, usvojiti i za mehaničke satove s pogonom na utege u srednjem vijeku (Bruton 1989, 7). Imajući na umu vodene i pješčane satove sasvim je izvjesno zašto se do danas ustalila uzrečica: “Vrijeme ti je iscurilo!” Ali, što je bilo s mjerenjem vremena noću? Nokturlab, (lat. horologiumnocturnum), odnosno tzv. zvjezdani sat, predstavlja uređaj korišten za mjerenje vremena noću koji se oslanjao na princip okretanja zvjezdanog svoda i položaj zvijezda na noćnom nebu. U tom slučaju položaj zvijezde Sjevernjače na noćnom nebu preuzima ulogu Sunca na danjem nebu. Očiti nedostatak ovog uređaja bila je činjenica da se južno od ekvatora Sjevernjača više ne uočava na noćnom nebu. Dakako, vrijeme se noću moglo mjeriti uz pomoć već spomenutih vodenih ali i pješčanih satova, ali oni su korišteni za mjerenje određenih vremenskih intervala, poput trajanja određene aktivnosti, primjerice noćne smjene na morskim putovanjima (Smith 1989, 19). Pješčani satovi smatraju se nešto mlađim izumom.To su mjerači vremena karakteristični upravo za razdoblje srednjeg vijeka (Bruton 1989, 29). Iz 1339. godine potiče najstariji zapis o pješčanom satu iz Pariza u kojem se opisuje priprema fino usitnjenog praha za sunčani sat od crnog mramora prokuhanog devet puta u vinu i osušenog na suncu (ibidem). S napretkom tehnologije stakla bilo je moguće izraditi sve kvalitetnije pješčane satove. Za mjerenja dužih noćnih vremenskih intervala nije bilo zgodno neprestano okretati sat, tako da se od 17. st. u Nürnbergu i Augsburgu javljaju pješčani satovi s automatskim curenjem pijeska. Liječnici su često koristili male “džepne” pješčane satove koji su mjerili mali vremenski interval od jedne minute, kako 2 Najveće pak postignuće tada ima Ctesibiussa svojim izumom zupčanika i pokazatelja brojčanika s kojima je mogao automatski prikazati vrijeme kako se dužina dana tijekom godine mijenjala (Bruton 1989, 21). Zbog načina protjecanja konstantan protok vode u sat podizao je neki pokazivač, npr. malu figuru sa štapom u ruci. Štap je pokazivao na vrijednost koja je prikazana na stupu, oznake za sat oko stupa odražavale su skraćenje odnosno produživanje dana tijekom godine a stup se periodično mogao rotirati kako bi sat ostao točan.

116

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

bi ispravno izmjerili puls kod pacijenata (Smith 1989, 19). Na istom principu poput pješčanog, funkcionirao je i uljani sat, u obliku staklene uljne lampe na kojoj su označeni vremenski intervali. Lampa je korištena kao noćno svijetlo, a njezinim sagorijevanjem promjene u razini ulja služile su kao indikator. Slično su se mogle koristit i svijeće, označene tako da su dogorijevanjem pokazivale vrijeme (Bruton 1989, 28-29). Ipak, sunčani satovi zasigurno su tijekom starog i novog vijeka predstavljali najtočniji način određivanja vremena. Postoji nekoliko vrsta sunčanih satova, a za bolje razumijevanje donjostubičkog sata nužno je, dakle, razlikovati horizontalni, vertikalni i ekvatorijalni (ekvinocijalni) sunčani sat. Sunčani satovi sastoje se od brojčanika – skale s brojevima koji označavaju satove i gnomona, tj. okomito postavljenih predmeta (štapova, stupova, igli, niti). Sjena koja s gnomona obasjanog sunčevim zrakama pada na brojčanik služi kao kazaljka. Tijekom stoljeća sunčane satove koristili su Egipćani, Sumerani, Babilonci, stari Grci i Rimljani, Kinezi, Arapi i naravno, ljudi srednjovjekovne Europe. Najstariji poznati tekst o sunčanim satovima datira se u 732. g. pr. Kr. u tekstu Biblije (“Druga knjiga o carevima”, poglavlje 20.11) u kojem se spominje “Ahazov sunčanik”. Smatra se kako je riječ o sunčanom satu u obliku obeliska kralja Ahaza (Bura 2002, 103). Drevni Grci bili su prvi ljudi koji su napravili precizan sunčani sat. Inovativnost je u tome da se u kamenu izdubila djelomično sferna šupljina koja je predstavljala nebo koja je imala gnomon čija je kuglica postavljena tako da pokazuje središte šupljine – hemicyclium. Rimljani su toliko preuzeli grčke sunčane satove da se Plaut u jednoj svojoj izvedbi žalio kako je njegov dan ”isjeckan na komade” zbog svugdje prisutnih sunčanih satova. Poznate latinske izreke poput: A LUMINE MOTUS (Pokretan svjetlošću) i HOMO QUASI UMBRA (Čovjek je poput sjene) potvrđuju ovu tvrdnju. Već su stari Babilonci dan podijelili na 24 dijela, s početkom u izlazak sunca, odnosno svršetkom u izlazak sunca slijedećega dana. Dan su Rimljani ispočetka dijelili na antemeridiem (prije podne) i post meridiem (poslije podne) – a takva se osnovna podjela sačuvala do danas (a.m. i p.m.). Približno 25. g. pr. Kr. rimski autor Vitruvije u 9. knjizi svoga djela De Architectura popisuje sve do tada poznate sunčane satove i njihove tvorce (Bruton 1989, 15). Srednjovjekovni izumi opet se nastavljaju na dostignuća staroga vijeka koja su u velikoj mjeri u Europu stigla preko arapskog svijeta. Smatra se da je matematičar i astronom Theodosius iz Bithynie (160.-100. pr. Kr.) napravio 117

K U LT U R N A B A Š T I N A

univerzalni sunčani sat koji bi se mogao koristiti bilo gdje u Svijetu. Naime, za ispravno određivanje vremena uz pomoć sunčanoga sata važno je ispravno odrediti zemljopisnu širinu. Instrument koji je mjerio vrijeme uz pomoć saznanja o kretanju zvijezda poznat je pod imenom astrolab a izradio ga je poznati helenistički astronom Hiparh (Bura 2002, 115). Ovaj izum bio je neophodan za točno određivanje zemljopisne širine i vremena određene lokacije, budući da je astrolab određivao položaj Sunca, Mjeseca i planeta u odnosu na zvijezde, ali i njihov položaj u odnosu na horizont (Bura 2002, 116). Astrolab je od starih Grka preuzet u arapski svijet, a u Europi se počeo koristiti u 11. stoljeću3 (ibidem). Čini se da se srednjovjekovni izumi opet nastavljaju na dostignuća Staroga vijeka, jer upravo u 11. st. u Europi se pojavljuju sunčani satovi sa valjkom na kojima je označena putanja Sunca, ekliptične točke, kalendarski dani i visina sunca za svaki dnevni sat (Bura 2002, 105). Rimljani su svoje sunčane satove, koje su također znali učiniti prijenosnima, koristili za podešavanje ostalih satova, a vodene su pak koristili kako bi uz pomoć sistema kalibracije pokazivali promjenjivu dužinu sati iz mjeseca u mjesec. Naime, iako su već Babilonci podijelili dan i noć na periode od po 12 sati, sati su bili promjenjivi, jer su bili dvanaestina vremena trajanja dnevne svijetlosti ili mraka određenog dana. Talijanski sati, primjerice, ispočetka su dijelili dnevni ciklus na 24 jednaka dijela, s time da je prvi sat započinjao zalaskom sunca (Smith 1989, 16). Odnos trajanja dana i noći varirao je počevši od dana zimskog solsticija do ljetnog solsticija i obrnuto. Epoha modernih sunčanih satova započela je 1431. godine. U rukopisu iz spomenute godine prvi puta je detaljno opisan ekvatorijalni sunčani sat, čija se izrada pripisuje astronomu Nikolausu von Heybachu iz Erfurta. Ovdje se navodi tzv. “džepni” sunčani sat opremljen s kompasom, ekvatorijalnim prstenom i gnomonom. Dužina sjene ocrtavala se na ploči nazvanoj polos. Nagib ploče prema horizontalnoj ravnini mogao se podesiti na kut koji odgovara geografskoj širini mjesta na kojem se mjeri vrijeme (Bura 2002, 106). Bio je to veliki iskorak u osobnom mjerenju vremena budući da se šira populacija i dalje morala osloniti na još uvijek u velikoj mjeri netočne satove na tornjevima crkava. Tako su tijekom 16. i 17. st. postali vrlo popularni prijenosni putni sunčani satovi malih dimenzija koji su posebno koristili putnicima i moreplovcima. Karakteristični su za proizvodnju i trgovinu gradova Nürnberga i Augsburga, Kako bi satovi bili što precizniji, često su kombinirani s drugim mjernim instrumentima. Bogatije opremljeni satovi imali su nekoliko mjernih ploha ili skala, kalendar, nebeske 3 Tek u 17. stoljeću europski su znanstvenici dodatno usavršili astrolab.

118

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

i geografske karte, popise imena gradova i njihovih geografskih širina, astrolab, kompas te vagu s viskom. Izrađivani su u različitim oblicima i veličinama, tako da su čak poznati primjerci minijaturnih sunčanih satova smještenih na prstenu (Smith 1989, sl. 18). Pojedini sunčani satovi izrađivani su za stol, poput onih izrađenih u obliku kocke imaju pet površina na kojima se moglo očitavati vrijeme, svaka ovisno o smještaju Sunca na zenitu najpogodnija za određeni period dana ili čak prilagođena različitom sustavu računanja sati (Smith 1989, 16) – talijanski ili babilonski sistem, itd. Međutim, vratimo se nalazištu Donja Stubica – Stari grad i preklopnom sunčanom satu izrađenom od slonovače s urezanom godinom 1558. Trenutno se pouzdano može tvrditi kako je donjostubička utvrda sagrađena najkasnije u 14. stoljeću, u periodu od 1321. do 1431. godine (Škiljan 2015, 226). U to vrijeme Donjom Stubicom gospodarili su predstavnici plemićke obitelji Tot (Čičko 2004, 16). Nakon njih, niz plemićkih obitelji upravljalo je ovom utvrdom: Henningovci, Mallakocyevi, Domjanići (Čičko 2007, 2553), a javnosti je svakako najpoznatiji – Franjo Tahy. Da se sat zaista nalazio u vlasništvu Franje Tahyja, koji je nedugo iza toga (1564.) došao u posjed polovice Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (Adamček 1968, 79) svakako je neispravno tvrditi. Kao vlasnike ovakvih uređaja mogu se uzeti u obzir visoki dostojanstvenici, putnici, moreplovci, hodočasnici, ali i osobe s vojnim zanimanjima koja su često podrazumijevala odlazak na put. U obzir svakako treba uzeti i osobe u državnoj službi, koji su imali zadatak putovati i izvještavati vladara. Budući da, kao što je to već naglašeno, na satu nisu urezani inicijali koji bi sa sigurnošću ukazivali tko je zaista koristio ovaj predmet, riječ je o, za ono vrijeme, sofisticirano izrađenom uređaju kojeg je možda mogao posjedovati nešto imućniji vlasnik, ali njegovo ime zasigurno nikad nećemo pouzdano saznati. Na prostoru Hrvatske poznata je tek nekolicina ovakvih nalaza otkrivenih tijekom arheoloških istraživanja, poput gornje ploče preklopnog sunčanog sata s urezanim brojčanikom s lokaliteta Stari grad Konjščina (Horvat, Filipec 2001, T. 3, kat. 2). Ovaj nalaz koji se također čuva u Muzeju seljačkih buna, posebno je zanimljiv i zbog svoje relativno rane izrade, o kojoj svjedoči urezana godina 1530. Od nedavno su također poznati, u odnosu na stubički i konjščinski, ipak nešto mlađi vrlo značajni nalazi čak nekolicine satova okvirno datiranih u početak 17. stoljeća (Zmaić 2011, 432433). Predmeti su otkriveni prilikom podvodnog arheološkog istraživanja ostatka tereta potonuloga trgovačkog broda na lokalitetu Mijoka kod otoka Murtera (Zmaić 2011, 432, sl. 3; 433, sl. 4; T. 1 – 2, 3, 4).

119

K U LT U R N A B A Š T I N A

Donjostubički sat može se svrstati u pokretne preklopne sunčane satove jednostavnije izrade. Sastavljen je od dvije pravokutne pločice jednake veličine izrađene od slonovače ili morževine koje su originalno bile spojene. Kada je uređaj bio u uporabi, rasklopljena gornja pločica bila je vertikalno postavljena u odnosu na donju horizontalno postavljenu pločicu. Gornja pločica s urezanim brojčanikom ima dimenzije 32x28,5x3 mm, a donja malo veća, dimenzija 34x28,5x7 mm, bila je opremljena kompasom s okruglim brojčanikom urezanim uokolo sačuvane metalne kutijice u kojoj se nalazila magnetska igla. Pločice su bile međusobno spojene sa svilenom niti, koja dakako nedostaje, a služila je kao gnomon. Takvi uređaji mogli su se čuvati u posebno dizajniranim kutijama. U svakom slučaju, ovi najosnovniji elementi, ispravno izrađeni, bili su sasvim dostatni za vrlo precizno mjerenje vremena. Iako je ovaj predmet skroman po dimenzijama, umješnost onoga koji ga je izradio nikako nije bila mala. Kako bi izradio točan uređaj, majstor je morao poznavati matematiku, geografiju i astronomiju. U odnosu na sunčane satove koji su postavljeni na javnim mjestima, na crkvama ili trgovima, koji su odgovarali isključivo zemljopisnoj širini mjesta na kojem su postavljeni, koji pak, postavljeni na neko drugo mjesto više ne bi bili točni, posebna je stručnost bila potrebna prilikom izrade pokretnih sunčanih satova, poput našeg donjostubičkog primjerka. Dakle, majstor je posebno morao obratiti pažnju na lokalnu geografsku širinu, budući da je razlika u geografskoj širini značila i različiti kut pod kojim sunčeve zrake padaju na zemlju, čiji se izračun morao uzeti u obzir prilikom izrade brojčanika sunčanog sata. Kako se, konačno, koristio ovaj – pokretni sat? Za početak, sunčani sat morao se postaviti u ravan položaj. Potom se sat trebao ispravno orijentirati u pravcu sjevera. Donji dio donjostubičkog sata činio je kompas. Iako je stakalce nestalo, ostaci magnetske igle pronađeni su tijekom istraživanja. Sjever se osim magnetskom iglom4 može odrediti na različite načine. Kazaljku sunčanog sata (gnomon – u ovom slučaju svilenu ili pamučnu nit koja nije sačuvana) trebalo se namjestiti pod kutom jednakim zemljopisnoj širini Donje Stubice. Znači, osim ispravnog određivanja sjevera posebno se pazilo da gnomon bude nagnut pod kutom koji predstavlja geografsku širinu mjesta u kojem očitavamo vrijeme. Sjena gnomona tj. “kazaljke” pokazuje na brojčaniku sata vrijeme u trenutku mjerenja. Gnomon ujutro baca sjenu na zapadnu stranu brojčanika, a poslijepodne na istočnu. Poslijepodnevni sati su stoga označeni na istočnoj strani brojčanika. 4 Magnetski kompas, izumljen još u staroj Kini, u Europu se uvodi već u 12. stoljeću.

120

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Iako donjostubičkom uređaju nedostaju posebne rupe s obilježenim geografskim širinama kroz koje se gnomon mogao prilagoditi mjerenju vremena u različitim europskim pa čak i svjetskim gradovima, kao što je to slučaj kod nekih preklopnih satova sačuvanih u pojedinim zbirkama svjetskih muzeja, ovaj predmet, koliko god se činio malen, zapravo ima dva sata (Smith 1989, 15). Vertikalni sunčani sat na gornjoj pločici koristio se kada zrake Sunca padaju nisko, i horizontalni sunčani sat na donjoj pločici s kompasom korišten kada se Sunce nalazi visoko u zenitu. Ipak, oprez! Koristi li se pokretni sunčani sat južno od ekvatora, ne smije se zaboraviti orijentirati u pravcu južnog pola. I, konačno, kao što upozorava latinski natpis SOL ME PROBAT UNUS (Samo uz pomoć Sunca sam uporabljiv) urezan na jednom od brojnih i vrlo raznolikih do danas sačuvanih sunčanih satova (Jones 2005, 44, sl. 50), velik nedostatak ovih elementarnih mjerača vremena sasvim je izvjestan! Po lošem vremenu i noću sat je neuporabljiv. Ali, kada su se uistinu počeli koristiti mehanički satovi koji su sunčane konačno istisnuli iz uporabe? Osnove principa mehaničkog sata razvile su se također – u starom vijeku, i opet, drevnoj Kini (Smith 1989, 68)! Helenistički zupčani mehanizam iz 1. st. pr. Kr. otkriven je na olupini broda u južnoj Grčkoj (Bura 2002, 117). Taj princip je kasnije, krajem 10. st. razvio Gerbert de Aurilanc – papa Silvestar II. Međutim, tek se krajem 13. stoljeća mehanički sat počinje koristiti u praksi. Sat s katedrale u Salisburyju iz 1386. godine nosi titulu najstarijeg mehaničkog sata koji nakon restauracije još uvijek pokazuje vrijeme. Ali, najraniji mehanički satovi na crkvenim tornjevima nisu imali ni satove niti kazaljke. Zapravo, oni nisu zamišljeni s namjerom da pokazuju vrijeme, već su zvonima označavali sate u kojima se obavljala služba Božja (Bura 2002, 118). Ipak, upravo se u ovo vrijeme u Europi polako događa podjela dana i noći na 24 jednakih dijelova. Prvi javni sat koji je bilježio vrijeme na vidljiv način, uz pomoć brojčanika, a ne samo posredstvom zvuka, bio je sat kojeg je 1344. godine izradio Giacopo de Dondi na kuli palače Carrara u Padovi (Bura 2002, 121). Naredna stoljeća obilježiti će sve šira primjena mehaničkog sata čiji se mehanizam malo po malo usavršava, ali to je već neka druga priča. Bitno je napomenuti da su sunčani ali i vodeni satovi ostali dugo u uporabi, bez obzira na izum i uporabu mehaničkih satova. Naime, sve dok se nisu usavršili tek tijekom 19. stoljeća, mehanički satovi u odnosu na sunčane satove nisu bili točni, a budući da su se morali navijati, mehanički satovi su se podešavali upravo uz pomoć još uvijek vrlo neophodnih sunčanih satova.Imajući na umu ove podatke, sunčani satovi više ne djeluju poput

121

K U LT U R N A B A Š T I N A

staromodnog zastarjelog izuma. Uistinu možemo zaključiti da su, u odnosu na šarenu lepezu raznolikih sprava korištenih za mjerenje vremena, sunčani satovi najdulje i najvjernije služili čovjeku, od kojih mali, osobni satovi poput tzv. “Tahyjevog” sata predstavljaju vrhunac preciznosti i umješnosti izrade. L I T E R AT U R A • • • •

• • • • • • • • • •

122

Adamček, Josip, Seljačka buna1573., Zagreb, 1968. Eric Bruton, The History of Clocksand Watches, Crescent Books, New York, 1989. Bura, Nikola, Historija merenja vremena, Teovid, Beograd, 2002. Chandler, Bruce; Vincent, Clare: Three Nürnberg Compass macher: Hans Troschel the Elder, Hans Troschel the Younger, and David Beringer, u: Metropolitan Museum Journal Vol. 2 (1969.), University of Chicago Press on behalf of Metropolitan Museum of Art, str. 211-216. Lawrence E. Jones, The Sundailand Geometry, An Introduction For The Classroom, 2nd edition, Morth American Society and Sachem Drive, Glatsonbury, 2005. Čičko, Branko, Gornjostubički kraj u prošlosti, u: Hrvatsko zagorje, 2004., br. 1-2, str. 7-28. Čičko, Branko, Prošlost Donje Stubice ”od starine zvane varoš”, u: Hrvatsko zagorje, 2007., br. 3-4., str. 25- 53. Horvat, Zorislav, Filipec, Krešimir, Novija saznanja o kaštelu Konjščina, u: Opuscula Archaeologica, Vol. 25, No. 1, Zagreb, 2001., str. 151-182. Landes, David S., Revolutionin time, Clocksand the Making of the Modern World, Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, 2000. McCluskey, Stephen C,. Astronomiesand Cultures in Early Medieval Europe, Cambridge University Press, Cambridge, 1998. Lovrić Plantić, Vesna, Udomljeno vrijeme, Kućni satovi kontinentalne Hrvatske – nepoznata baština, Izdanja Antiubarbarus, ur. S. Goldstein, Zagreb, 2008. Smith, Alan, Clocksand Watches (Antique Collectors Guides), Ebury Press, London, 1989. Škiljan, Ivana, Srednjovjekovni i ranonovovjekovni pećnjaci Slavonije, (rukopis) doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2015. Zmaić, Vesna, Ostaci tereta potonuloga trgovačkog broda s početka 17. stoljeća na lokalitetu Mijoka kod otoka Murtera, u: Jurišićev zbornik, Zbornik radova u znak sjećanja na Marija Jurišića, Zagreb, 2009., str. 430-442.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Iz kajkavske književno-jezične baštine

Uz 200. obljetnicu Mihanovićeve Reči domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) Alojz Jembrih Antun Mihanović Petropoljski (1796. – 1861.)1 u hrvatskoj je povijesti više poznat kao autor teksta pjesme Horvatska domovina (1835.) čiji početni stihovi glase: Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila…, tiskanoj u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (I., br. 10, dana 14. sušca [ožujka]

1 Antun Mihanović je rođen u Zagrebu 10. lipnja 1796., a umro u Novim Dvorima kraj Klanjca 14. studenoga 1861. U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju i studij prava na Kraljevskoj akademiji znanosti gdje diplomirao sa 17 godina (?!), a već je 20 . kolovoza 1813. postao bilježnik Banskog stola u Zagrebu. Djelovao je u krugu ilirskoga preporoda. Uz diplomatsku službu, kao prvi austrijski konzul u Beogradu, potom u Solunu, Smirni i Temišvaru, Mihanovića pamti i hrvatska glagolitica. Naime, on je na Atosu 1843. u bugarskom samostanu (manastiru) Zografu na Svetoj Gori otkrio Zografsko evanđelje, staroslavenski kodeks iz 11. st. pisan glagoljicom. Taj su glagoljski spomenik zografski kaluđeri 1860. darovali ruskom caru Aleksandru II. i danas se nalazi u Petrogradu u Državnoj javnoj knjižnici Saltykova-Ščedrina. U Berlinu ga je 1879. objavio Varaždinac Vatroslav Jagić (1838. – 1923.), glasoviti slavist. U Arhivu HAZU-a u Zagrebu nalazi se tzv. Mihanovićev odlomak apostola iz 12. st. pisan glagoljicom. To je dvolist pergamene (24 x 18,5 cm), sadrži odlomke kratkog Apostola, tj. čitanja iz Djela apostolskih koja se čitaju u blagdansko doba Duhova. O Mihanoviću vidi još: Ksaver Šandor Gjalski, Antun Mihanović, Vienac, XXVIII., br. 24, Zagreb 1896., 369-373.; Josip Brigljević, Još nešto o pjesniku hrv. himne “Lijepa naša domovino”, Vienac, XXVIII.,, br. 21, Zagreb 1896., 332-333.; Franjo Fancev, Za punu istinu o pjesniku hrvatske himne Antunu Mihanoviću Petropoljskome, Hrvatski narod, br. 309 (24. XII.), Zagreb, 1941., 15.; Isti, Školovanje Antuna Mihanovića Petropoljskoga, Nastavni vjesnik, knj. 39, svez. 1-4, Zagreb, 1931., 40-43.; Isti, Dokumenti o prvim službama Antuna Mihanovića, Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj. 15., Zagreb 1940., 311-312; Jelena Očak, Klanjec i Antun Mihanović, Hrvatsko zagorje, XI., br. 1-2, Krapina, 2005., 84-87.

123

i koja je 1862. postala hrvatskom himnom.2 No, možda se u hrvatskoj povijesti manje zna da je on dio svoga života proveo u diplomatskoj službi kao prvi austrijski konzul u Beogradu od 1836. do 1838. Ipak, ovdje će biti riječ o Mihanovićevu, doduše, malom djelcu od svega 12 stranica, ali velikom po idejama i sadržaju. Točno prije 200 godina, 1815. u Beču je objavio knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku.3 Da, pisana je hrvatskim kajkavskim jezikom jer tada drugog jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije bilo, a po tom jeziku kojim je djelce pisano vidimo da je bilo namijenjeno upravo čitateljima onodobne kajkavske Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije u kojima je kajkavski bio književnim jezikom od druge polovice 16. st., uzevši u obzir tiskane knjige (1574., 1578., 1586.). Drugi je rad Mihanović tiskao također u Beču (1823.) na njemačkom jeziku u časopisu Archiv für Geschichte, Statistik, Litertur und Kunst (Arhiv za povijest, 2 Ovdje moram konstatirati kako je netočna izjava dr. Ive Goldsteina koji je u jednoj radioemisiji (1. program Hrvatskoga radija, 22. IV. 2007. u “Intervju tjedna”) izjavio da je Josip Runjanin “napisao hrvatsku himnu” (?!), Runjanin je na Mihanovićev tekst napisao note, tj. uglazbio je tekst, a nije napisao hrvatsku himnu. Vidi: Andrija Tomašek, Požuda domovine. Uglazbljeni stihovi Antuna Mihanovića, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u Klanjcu: Antun Mihanović i njegovo doba, Zagreb, 1996., 7-40 i radove Lovra Županovića i Mladena Tarbuka u istom Zborniku, str. 47-75. 3 Te je godine Mihanović u Beču bio u službi Dvorskoga ratnog vijeća od siječnja do početka studenoga, kada je imenovan aktuarom generalne komande u Mletcima. To bi značilo da je knjižicu u Beču dao tiskati prije odlaska na novu dužnost jer je u Veneciju otputovao 1816. Iz Venecije je bio premješten u Padovu gdje je služio u 45. pješadijskoj pukovniji baruna Mayera kao vojni sudac-auditor od 1. studenoga 1817. do 1. listopada 1821. Mihanovićev boravak u Padovi je važan i po tome što je našao rukopis Gundulićeva Osmana te je 1. siječnja 1818. objavio poziv na pretplatu Gundulićeva Osmana – “Znanostih i narodnoga jezika priateljom”. Mihanović je rukopis Osmana želio objaviti. Tekst oglasa/poziva napisao je na štokavštini s obilježjima svoje kajkavštine, stoga se uzima da je on prihvatio štokavštinu i prije nekih zagrebačkih iliraca (Vukotinovića, Rakovca, Gaja, Štoosa). Na Mihanovićev poziv za pretplatu na Osmana nije se javilo dovoljno zainteresiranih pa rukopis nije ni objavljen. Učinila je to tek 1844. Matica ilirska u Zagrebu. Tekst Mihanovićeva poziva u prijepisu je objavio Franjo Fancev 1933. u Građi za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj. XII., str. 131-132. Tu je Fancev ispred prezimena Mihanović kao kraticu imena stavio slovo T. umjesto A. Slično će se 1818. dogoditi Jurju Šporeru koji je objavio svoj Oglas za izdavanje novina na narodnom jeziku pod naslovom Oglasnik ilirski koji bi izlazio dvaput tjedno. No ni njemu se nisu odazvali domorodci. Krivo je potpisnik “Z” u Viencu br. 25, str. 407, 1880., u rubrici “Listak” naveo da Mihanović “God. 1818. naumi izdavati u Beču ‘Oglasnik Ilirski’, nu i sad se razbiše sve nade njegove o nehajstvo i mrtvilo, koje je zavladalo u nas.” Dotični je autor napisa, očito, pomiješao Mihanovićev Oglas za Osmana i Šporerov Oglas za Oglasnik ilirski. Čudno je da dotični ne spominje da je 1815. u Beču Mihanović objavio Reč Domovini.

124

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

statistiku, književnost i umjetnost koji je izdavao Hormayer)4 pod naslovom Zusammenstellung von 200 Laut- und Sinnverwandten Wörter des Sanskrit und Slavischen5. (Popis 200 riječi po glasovnoj i smislenoj srodnosti u sanskrtu i slavenskom jeziku). I treći rad, iste godine i u istom časopisu, br. 113: Die Zigeuner.6 Ovom prigodom valja spomenuti što je u svom nastupnom predavanju na zagrebačkom sveučilištu (4. XII. 1935.) u svezi s tim Mihanovićevim radom izrekao dr. Antun Mayer (1883. – 1957.)7 pod naslovom Položaj ilirskoga među indoevropskim jezicima. “Na početku svojih predavanja iz uporednoga indoevropskog jezikoslovlja htio bih naglasiti, da njegovo proučavanje ne predstavlja ništa novo na našem Sveučilištu, pače da se ovim nastavlja jedna svijetla tradicija kod nas uopće. Malo poslije naime, nego što je god. 1816. Franz Bopp svojom raspravom Über das Konjugations system der Sanskrtsprache in Vergleichung mit jenen der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache osnovao uporedno indoevropsko jezikoslovlje, javlja se na tom polju jedan Hrvat, nitko manji do proslavljenog pjesnika ‘Lijepe naše domovine’, Antun Mihanović, kojega ovih dana o stotoj obljetnici postanka hrvatske himne i slavimo. Još prije nego ju je spjevao, t. j. godine 1823., javlja se Mihanović s njemačkom raspravom o srodnosti sanskrta sa slavenskim jezicima Zusammenstellung von 200 Laut- und Sinnverwandten Wörter – u časopisu Archiv für Geschichte, Statistik, Litteratur und Kunst koji je izdavao Hormayer. Poznato je naime, da je Bopp prilično površno poznavao slavenske jezike, pa je Mihanović imao ovdje prilike da upotpuni njegova prva razlaganja uporedivši dvije stotine 4 Josef Freiherr von Hormayer (1782. – 1848.), povjesničar; bio je direktor Carskog i dvorskog državnoga arhiva u Beču/ Das Haus- Hof- und Staatsarchiv Wien. Pokrenuo je spomenuti časopis koji je i uređivao. O njemu vidi: Leopold Auer i Manfred Wehdorn, Das Haus-, Hofund Staatsarchiv, Wien, 2003., 23-25, 31. 5 Ovdje treba također upozoriti na jednu netočnost koja je 10. lipnja 2007. bila izrečena u radioemisiji 1. programa Radio Zagreba “Dogodilo se na današnji dan” urednice Seide Obarčanin-Bukvić. Naime, rečeno je da je Mihanović “odlično poznavao sanskrt koji je i predavao u Beču” (?!). Kao što znamo, Mihanović nije nikada predavao u Beču. Spomenuta je emisija slušatelje tog obrazovnoga programa krivo informirala. 6 Mihanović zapravo prenosi tekst iz pariškoga lista Asiatique u kojemu je riječ o Ciganima. Napominjem da su o tome članku neki pisali da je riječ o jeziku i običajima Cigana, što svakako nije točno. Vidi Prilog ovdje. 7 U Beču je studirao klasične jezike i germanistiku. Od 1935. na Filozofskom fakultetu predavao je indoeuropsku poredbenu gramatiku.

126

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

sanskrtskih i slavenskih riječi, srodnih po glasu i smislu; kad ih pregledamo, ne smijemo se čuditi nekim pogrešnim jednadžbama, kojih ima u doba rađanja te znanosti i kod poznatih učenjaka, nego mnogo više velikom broju uspjelih jednadžbi. – Tim su Hrvati u toj znanosti zastupani prije od nekih starih kulturnih naroda.”8 Vratimo se Mihanovićevoj Reči domovini (1815.) u kojoj teoretski razlaže o potrebi poznavanja ustrojstva domaćega – domorodnoga /materinskoga/ jezika. Temeljna je njegova poruka domorodcima da treba tim jezikom pisati i znanstvena djela i upotrebljavati ga u državnoj upravi, jer povijest svih kulturnih naroda uči nas da je pravi razsvečenja temelj vu jezika domorodnoga podignjenju pa kaže Mihanović da on želi gledeč na domovinu moju osobito naprvo donesti, kaj jezika našega odhranjenja zaderžava. Ističe ono što smeta razvitku domorodnoga jezika, a to je da občinski posli vu stranskom jeziku obavljaju se, zato je nužno da i vsi navuki budučem poslenikom vu jeziku od domorodnoga čisto razlučnom prednašaju se, što znači da je nasušna potreba da su u uredima i školama tuđi jezik zamijeni domaćim. Po tome je Mihanović, zapravo, preteča Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (1816. – 1889.) koji je to isto zahtijevao u svome govoru 23. listopada 1847. u Hrvatskom saboru.9 Mihanoviću nije drago što hrvatski puk, tada, nosi jaram tuđeg jezika i žao mu je što se nikakovo znamenje znanosti vu svojem jeziku pokazati ne more. U njegovoj se domovini ljudi srame govoriti domaćim jezikom, domačega jezika pako, ne samo zapuščavaju, nego i govoriti se sramuju.10 Ili kako je to dobro primijetio Antun Barac (1964.) koji reče da je Mihanović izdao knjižicu “u desetljeću, kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku”. Mihanović je tim svojim, naoko malim djelom, želio postići ono što su već postigli drugi narodi, tj. oni su napredovali u kulturi i znanosti koristeći se svojim domaćim jezikom i navodi kao primjer Grke i Rimljane, jer služiti se vlastitim jezikom u javnim poslovima jamstvo je napretka svakoga naroda. Ako su Grci mogli svoje vrijeme posvetiti umnome radu i izgrađivanju svoga jezika, a Rimljani su doduše učili 8 Cijelo je nastupno predavanje tiskano u časopisu Nastavni vjesnik, Zagreb. 9 Taj bi se dan trebao proglasiti Danom hrvatskoga jezika! Vidi: Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, prir. Nikola Batušić, MH, Zagreb, 1997., 619645. 10 To je i Pavao Štoos osjetio još 1831. kad je napisao onu glasovitu pjesmu Kip domovine vu početku leta 1831. tiskanu u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (1835., br. 3, str. 9-11).

127

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

grčki, da mogu čitati njihova djela, čiji su pisci bili učitelji u književnosti, ipak su štimali da je nevredno pismuvati11 vu drugom jeziku, nego vu narodnom – svome jeziku. Dakle, Mihanović je bio veliki rodoljub i promicatelj upotrebe hrvatskoga jezika na svim razinama društvene komunikacije. Iako je kajkavski to već bio (djelomično), ipak je u državnoj upravi zadržan latinski da bi se tako oduprlo dominaciji mađarskoga jezika koji su nametali tadašnji mađarski političari. No, Mihanović zastupa i mišljenje da je potrebno iz drugih jezika prevoditi na svoj domorodni jezik, kao što su to činili prethodnici. Dakle, u 200. obljetnici tiskanja Mihanovićeve knjižice u Beču (1815.)12 dobro je prisjetiti se njegove zauzetosti oko hrvatskoga jezika, upravo danas kada je hrvatski jezik u prijelomnom razdoblju 21. st., bez obzira što je u Europskoj uniji priznat kao ravnopravni s drugim jezicima. Mihanović bi nam i danas poručivao da pišemo i govorimo vu svojem domorodnom jeziku, a ne vu stranskem.13 Usput treba još reći da Mihanovićeva Reč domovini (1815.) ima svoj talijanski predložak, tj. prevedena je s talijanskog jezika autora Francesca Algarottija (1712. – 1764.)14: Saggio sopra la necessita di scrivere nella propria lingua. Iz toga je djela Mihanović slobodno preveo teoretski dio na 3 – 8 str. svoje knjižice (prvi dio), dok je 8 – 12 str. (drugi dio) originalni tekst koji sadrži “misli o praktičnoj primjeni spomenutih teoretskih načela kod Hrvata”.15 Kad se pomno analizira Mihanovićeva Reč domovini (1815.), a već je to 11 Pisati. 12 Zanimljivo je spomenuti da je iste godine mađarski pisac Gabriel Dörbrentei objavio prijevod na mađarski jezik talijanski tekst Francesa Algarottija (vidi bilj. 13 ovdje) pa su neki mislili da je Mihanović koristio mađarski prijevod. Međutim, usporedbom talijanskoga i Mihanovićeva teksta razabire se da je talijanski tekst bio predložak za hrvatski prijevod. 13 Nije suvišno spomenuti da je početkom 2015. taj Mihanovićev domorodni jezik kojim je pisao svoju Reč domovini dobio međunarodni ISO 639-3 kod Kjv kao priznati povijesni književni jezik. Dakle, riječ je o kajkavskom književnom jeziku. O tome vidi: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, zbornik radova sa znanstvenih skupova 2012. – 2013., Krapina, 4., Zabok, 2015., 335-349. 14 Bio je dijete mletačke trgovačke obitelji, učio je matematiku, fiziku i astronomiju na bolonjskome sveučilištu, a potom otišao u Pariz gdje se sprijateljio s Voltairom. Boravio je i u Londonu odakle je s lordom Baltimorom otišao u Petrograd, bio je također prijatelj s Fridrikom II., pruskim kraljem koji mu je dodijelio i grofovski naziv. 15 Vidi: Tomo Matić, Mihanovićeva “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”, Historijski zbornik, II., br. 1-4, Zagreb, 1949., 178.; Jelena Očak, Antun Mihanović, Zagreb 1998., 117-131.

128

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

učinila i Jelena Očak (1998.), onda mi se čini opravdanim da navedem ono do čega je u toj analizi došla. Prvo, premda “Reč domovini” nije posve originalan spis i premda je 1815. ideja o narodnom jeziku bila prisutna u svim europskim kulturnim krugovima (a ne samo u “zagrebačkom” i “bečkom”), ipak Mihanovićev čin odaje njegovu visoku svijest o svom vremenu. Pritom nije toliko važna dilema o dozama prosvjetiteljstva i romantizma što ih njegova knjižica sadržava, koliko je važna činjenica da je Mihanović bio načistu s civilizacijom u kojoj su se on i njegov narod našli. Ovo je razdoblje u povijesti Europe otpočelo renesansom, a karakterizirala ga je sve snažnija individualnost nacionalnih kultura i sve veća uloga države-nacije u borbi za prevlast. U tom je procesu narodni jezik imao dominantnu funkciju. Revolucijom 1789. i napoleonskim ratovima ovaj je proces ušao u novu fazu za vrijeme koje su se u centralnoj i istočnoj Europi formirale brojne moderne nacije. Samim tim započela je agonija mnogonacionalnih carevina od kojih su se dvije (Austrija, Turska) nalazile na području što ga je obitavao hrvatski narod. Postojeće mnogonacionalne države pokušavale su riješiti ovaj proces pojačanom centralizacijom što će reći samoubojstvom. Pred nacijama u formiranju stajala je dugotrajna i raznovrsna borba koja je bila nezamisliva. Pod političkim, ekonomskim, kulturnim i znanstvenim nebom Europe valjalo je osvojiti svoje mjesto, a ono se moglo osvojiti jedino s jasno izgrađenom individualnošću koju je (najsavršenije) osiguravao upravo jezik. Mihanović je shvatio ovaj povijesni trenutak, njegov je odgovor sadržan u pozivu da se hrvatski narod mora osloniti na hrvatski jezik, ma kako taj jezik sada izgledao. Drugog izlaza nema, put u budućnost vodi jedino preko narodnog jezika.16 Tu je rečenicu jasno artikulirao i Mihanović, naime, da je “pravi razsvečenja temelj vu jezika domorodnoga podignjenju.” Vrlo je indikativno da Mihanović nije odredio narod iz čije će se duše ili naravi roditi i razviti jezik (vidi str. 6 u Reč domovini), nije odredio ni narodni jezik koji valja odabrati. Kako se razbire iz Mihanovićeve Reči domovini, on samo podržava ideju o narodnome jeziku koji valja upotrebljavati; pledira za to da narodni jezik postane sredstvom narodne prosvjete i državne uprave, tj. traži indirektno ukidanje latinskoga jezika.17 U tome je smislu, moglo bi se 16 Očak, nav. dj., 129-130 i dalje. Vidi još: Nikša Stančić,Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, B.A.R.B.A.T, Zagreb, 2002., 31-68, posebno 52-53. 17 Možda je takav Mihanovićev stav bio razlogom da se knjižica do danas očuvala samo u jednome primjerku jer se u Hrvatskoj nije distribuirala. Odgovor bi se mogao naslutiti iz sljedećih rečenica. “Naime poznato je da je 1815. u Beču održan Bečki kongres, nakon

129

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

reći, i protivnik tadašnje službene Hrvatske koja je latinski jezik zadržavala u službenim poslovima.18 I to je indikativno da Mihanović ni na jednome mjestu ne govori o štokavskom kao jeziku kojim bi narod govorio i koji bi trebao izabrati kao svoj jezik. On, doduše, ne govori ni o kajkavskom jeziku, ali piše tim jezikom!19 Bio je to kajkavski književni jezik s izgrađenom fonologijom, morfologijom, sintaksom i s bogatim leksikom što se, uostalom, razabire iz dotadašnjih tiskanih kajkavskih knjiga od 16. do 19. st.20 Spomenimo još i to da se taj rijetki primjerak Mihanovićeve Reči domoviNapoleonova poraza. Tako je 20. studenoga 1815. odlučeno da caru Franji II. pripadnu sve ilirske pokrajine (i Dubrovnik koji nije obnovljen kao republika), zatim Tirol, Salzburg i sjeverna Italija (kao lombardsko-mletačko kraljevstvo). Hrvati su mislili da će kralj hrvatski dio bivše Napoleonove Ilirije pripojiti Hrvatskoj. No, odlučio je drukčije. Vojna Granica uređena je zasebno kao karlovačka i banska Krajina. Početkom 1815. u Civilnu Hrvatsku uveo je austrijske zakone, njemački uredovni jezik te velike poreze s monopolom soli i duhana. Tako je ostalo sve do 1822. kad je kralj 5. srpnja dozvolio sjedinjenje prekosavskih hrvatskih dijelova sa sjevernim dijelom Hrvatske. Službeno sjedinjenje proveo je 1. studenoga 1822. grof Josip Majlat. No, pogledajmo kako su stvari izgledale prije toga. “Već 1811. (prvi ministar knez Metternich 1809. – 1848.) predlagao je kralju suspenziju ugarskog i hrvatskog ustava, ali Franjo I. ne htjede da ga sluša zbog tadašnjih međunarodnih zapleta. Sada, poslije 1815. Franjo I. posluša Metternicha pa se tako obnoviše teška vremena za Ugarsku i Hrvatsku. I opet procvate cenzura do neviđene strogosti, štaviše, svijet se nije smio baviti filozofijom, historijom ili prirodnim naukama, već jedino glazbom, istočnim jezicima i sličnim neopasnim predmetima”. Cit. Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, MH, prir. Jaroslav Šidak, Zagreb, 1962., 393. U takvim je okolnostima sigurno bila “opasna” i Mihanovićeva knjižica Reč domovini pa je ona mogla biti zaplijenjena ili zabranjena. No, ovdje treba još spomenuti da je Mihanović bio aktivni govornik i na Požunskome saboru 1826. Jedanaest godina nakon Reči domovini on je politički formirana ličnost i razmišlja politički. Mihanović se na spomenutome Saboru, kao poslanik grada Rijeke, uključio u raspravu o mađarskom jeziku koji je trebao postati nastavnim jezikom u hrvatskom školstvu. Uz ostalo je naglašavao da je “uporaba mađarskoga jezika opravdana samo na području Mađarskog Kraljevstva”. Dakle, ne u Hrvatskom Kraljevstvu! Više o tome vidi u knjizi: Adamovićevo doba 1780 – 1830., priredio Ervin Duraković, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005., 200-203. 18 No, na Požunskom saboru 1826. ipak je zagovarao latinski jezik. 19 Budući da je Mihanović bio student Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu, slušao je predavanja Emerika (Imbriha) Domina koji je predavao “Juspatrium”. Taj Domin je kasnije 1818. pa do 1830. objavio učbenik iz prava (četiri naslova), npr. Predznanje pravic samosvojne hvugerskeh (1818.) dakle na horvatskome jeziku. U predgovoru te knjige Domin je zapisao sljedeće: “mi vu takve dobe živemo, vu koje vsi europeanski narodi jezik svoj narodni preštimavaju (cijene) na tuliko, da vu njem iste vekše navuke izpisavaju”. U toj se rečenici vidi da je profesor čitao Mihanovićevu Reč domovini (1815.). 20 Vidi: Jela Golubić, Mihanovićeva “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku” kao jezični spomenik, u: Kaj, XXI., br. 1-2, Zagreb, 1989. 130

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ni21 nalazi u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu22 i da je Hrvatski državni arhiv, u čijem je sklopu i spomenuta Knjižnica, objavio pretisak i prijepis suvremenom latinicom (2012., naklada 1 000 primjeraka) zaslugom Vladimira Magića. No, pretisak je te Mihanovićeve knjižice napravljen i 1985. pa sada imamo dva pretiska iste knjižice. Prvi je pretisak objelodanjen u seriji Cymelia Croatica, Izdanje Međunarodnog slavističkog centra SR Hrvatske (naklada 1 500 primjeraka, pogovor napisao Stjepan Damjanović).23

II. Antun Mihanović se nakon izlaska iz vojske posvetio jezikoslovlju, i to komparativnoj lingvistici. O tome nam svjedoči drugi spomenuti Mihanovićev rad kojim se svrstao među proučavatelje sanskrta i slavenskih jezika. Kad je 1808. Friedrich Schlegel (1772. – 1829.) objavio knjigu Über die Sprache und Weisheit der Indier (O jeziku i mudrosti Indijaca), nastojao je umanjiti srodnost slavenskih jezika sa sanskrtom. Taj njegov stav nije prihvaćen u znanstvenom slavenskom svijetu. Potaknut osporavanjem srodnosti slavenskih jezika i sanskrta, Mihanović je svojim radom želio dokazati kako se upravo takvoj srodnosti treba posvetiti veća pozornost. To je već 1809. učinio Rus grof Golovokin popisavši 43 riječi iz sanskrta uspoređujući ih s ruskim i došao do zaključka da su ta dva jezika vrlo srodna. Da bi svoje uporište glede 21 U dosadašnjoj literaturi tom su Mihanovićevu djelcu neki autori pridavali veliku važnost. Naime, mnogi su isticali da ono sadrži ideje hrvatskoga narodnog preporoda. Vidi: Očak, nav. dj., 121-123. 22 Neki krivo navode da je to NSK u Zagrebu. 23 U prijepisu je ista knjižica tiskana u: Antun Barac, Ilirska knjiga, Beograd, 1931., 7-14 (ćirilicom) i u: Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj. XII., Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790 – 1932), skupio i uvodom popratio Franjo Fancev, Zagreb, 1933., 118-123.; Jelena Očak, nav. dj., 1996., 112-117, isti je tekst prevela na hrvatski standardni jezik. Autor ovoga članka je u Danici 2015., Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb, 2014., 95-98, objavio tekst Što je Antun Mihanović prije 200 godina tiskao na hrvatskom jeziku u Beču?. Dana 26. lipnja 2015. održao sam predavanje u Hrvatskom kulturnom centru u Beču o Antunu Mihanoviću i njegovoj Reči domovini. Na Radiju Marija 24. rujna 2015. u emisiji Bogatstvo u različitosti – hrvatska pisana riječ s voditeljem Vladimirom Magićem razgovarao sam o istoj knjižici povodom 200. obljetnice njezina tiskanja. U glasilu Matice hrvatske Vijencu XXIII., br. 557 (9. srpnja 2015., 9) Stjepan Damjanović je objavio tekst pod naslovom: Jezik detinstvo prebavi... povodom 200. obljetnice Mihanovićeve Reči Domovini. Sintagma u naslovu uzeta je iz Mihanovićeve rečenice koja glasi: (...) Jezik detinstvo prebavi i domorodcev kreposti svetu osvahneju. To znači da jezik nadživi djetinjstvo i krjeposti domorodaca osvanut će svijetu. Vidi: Reč domovini, pretisak, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012., 9.

131

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

spomenute srodnosti dvaju jezika učvrstio, Mihanović spominje kako je do sličnih rezultata došao i Friedrich von Adelung (1773. – 1847.) objavivši svoj rad 1811. u Sankt Peterburgu: “Auch ist über die Verwandtschaft der letzteren Sprache und des Sanskrites, eine interessante Abhandlung erschienen, welche dem ausgezeichneten Forscher, Herrn Staatsrat v. Adelung zugeschrieben wird.”24 Učinio je to slično i Poljak Walentyn Skorochod Majewsky 1816. u Varšavi objavivši knjigu u kojoj je usporedio poljski i sanskrt, a 1821. učinio je to i Čeh Antun Jungmann s češkim. Prema tome, Mihanović je bio potaknut radom svojih prethodnika da i on učini isto s hrvatskim i sanskrtom upravo u spomenutom članku (1823.) uspoređujući 200 riječi hrvatskih (ilirskih – štokavskih) i horvatskih – kajkavskih; no, još na mjestima dodaje i slovenske, kranjske i bugarske istoznačnice. Dakle, Mihanović je želio na glasovnoj i značenjskoj razini pokazati srodnost južnoslavenskih jezika i sanskrta. Koristio se, kako sam kaže, Wilsonovim rječnikom (H. HaymanWilson, Dictionary Sanscrit and English, Calcutta, 1818.), slijedeći sanskrtsku abecedu: “Tako, većinom, nudim osnovne riječi koje su zajedničke većini slavenskih narječja (jezika) ili se pak pojavljuju u takozvanom staroslavenskom i ilirskom. Budući da su navedene riječi uglavnom jednostavne i gotovo doslovce istoglasne, učinilo mi se suvišnim raščlanjivati ih etimološki. Etimologiju sanskrta odlično je prikazao Wilson u svome spomenutome rječniku, a etimologiju slavenskoga jezika gosp. Dobrowsky u svojoj općepoznatoj gramatici staroslavenskoga jezika”. Ukratko rečeno, Mihanović se poziva na gramatiku (1822.) Jozefa Dobrowskoga (1791. – 1829.) koji je tada naveo 1605, u osnovi srodnih, slavenskih riječi koje su srodne sa sanskrtom. “Naš poštovani nestor Dobrowsky u svojoj odličnoj gramatici (na str. 156) navodi kako ukupan broj slavenskih korijena iznosi 1605; indijski gramatičari pretpostavljaju da taj broj za sanskrt iznosi 1700; ja bih zasad pokazao da Slaveni barem deseti dio svojih jezičnih korijena dijele sa sanskrtom.” Mihanović, dakle, ističe da je najmanje jedna desetina slavenskih riječi u osnovi identična sa sanskrtom. U popisu od 200 riječi pretežito donosi srodnosti sanskrta s ilirskim (označuje s Ill.) (štokavskim) kojemu dodaje kajkavski (s oznakom Cro.), a na jednome se mjestu poziva na rječnik Jakova Mikalje. U kratkom uvodu Mihanović navodi što ga je sve potaklo da se prihvati takva posla: “Keine der gedachten Schriften (koje je prethodno naveo, vidi izvornik) 24 Mihanović, nav. dj., 1823., 341. U prijevodu: “Nadalje, o srodnosti potonjeg jezika i sanskrta objavljena je zanimljiva rasprava koja se pripisuje istaknutome znanstveniku, gosp. državnom savjetniku von Adelungu”.

133

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

war mir bekannt, als ich das Dewa-Nagari kennenlernte. Dennoch war ich nicht unbefangen. Ein berühmtes Buch, das meine Neugirde auf das Sanskrt (vor fünf Jahren) gelenkt hat, ließ mich an der Wahrheit des Befundes fremder Forscher kaum zweifeln. Nach mancher Störung und Unterbrechung retteten mich Carey’s und Wilkins’s Sprachlehren aus dem Irrtümern, in die mich P. Paulinos25 Werke verleitet hatten. Bei dem Gebrauche jener Grammatiken, und vorzüglich des Wörterbuches von H. Hayman-Wilson (Dictionary Sanscrt and english. Calcuta, 1819. L. 1961.) habe ich mir solche Sanskritwörter aufgezeichnet, deren Übereinstimmung mit Slawischen in Laut und Sinn mich augenblicklich überraschte. In der Wahlleitete mich der Grundsatz der indischen Lexicographen (Hayman-Wilson Dictionary, Pref. P. XIII.”26 U hr25 Pod tim se imenom krije zapravo gradišćanski Hrvat Ivan Filip Vezdin (1748. – 1806.) koji je bio poznat pod redovničkim imenom Paulinos a Bartholomaeo. On je napisao prvu sanskrtsku gramatiku koja je tiskana u Rimu 1790.: Sidharum seu grammatica samscrdamica cui accedit dissertatio historico-critica in linguam samscrdamicam vulgo dictam. O Vezdinu je Vatroslav Jagić (1838. – 1928.) zapisao: “(...) Doskora zatim sazna Europa i pobliže o sanskritskom jeziku. Ime onoga koji napisa prvu sanskritsku gramatiku kao izučen tudjinac, dvostruke je po nas ovdje važnosti i ne samo što je to bila prva od Europejca i za Europejce sastavljena gramatika toga jezika, nego takodjer što ju je napisao naš čovjek, Hrvat rodom iz Austrije, po imenu Ivan Filip Vezdin, učenomu svijetu poznatiji pod redovničkim imenom Paulinus a Batholomaeo. (...) da je Vezdin zbilja pravi Hrvat bio, rodjen u dolnjoaustrijskom selu Hof an der Leitha, to je podpuna istina; zašto u onom selu još i danas (1865. A. J.) živu sami Hrvati, te i danas medju sobom hrvatski govore, a stariji ljudi niti neumiju njemački. Može se dakle za cielo reći, da Vezdinova majka nije ni malo, a otac jedva štogod razumio njemački. Osim toga kaza mi vjerodostojni prijatelj, da i njegova rodbina jošter u onom selu živi, pak i oni su sami korijeniti Hrvati. To sam ovdje zato napomenuo, da se svakomu pravo učini; i nam da bude što je naše.” Cit. Vatroslav Jagić, Slovjensko jezikoslovlje. Kratak historičko-filologički nacrt, III, Književnik, Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srpsku, II, Zagreb, 1865., 507-509. Jagićev “vjerodostojni prijatelj” bio je Pavo Žulić (1831. – 1922.), također rođen u Hof an der Leitha kao i Vezdin. U Zagrebu je bio profesor kemije od 1859. u Prvoj realki gdje je ostao sve do umirovljenja 1886. kad se vratio u svoje rodno mjestu među svoje Gradišćance. On je bio jedan od onih profesora koji se u Hrvatskoj bavio kemijom. Napisao je i prvi učbenik iz kemije: Obća kemija za male realke (Zagreb, 1866.) Prvi je uveo hrvatske kemijske nazive; stoga Žulića možemo smatrati utemeljiteljem hrvatskoga kemijskoga nazivlja. 26 Mihanović, nav. dj. 1823., 342. U svome je članku Radoslav Katičić također apostrofirao taj Mihanovićev rad: “(...) Auch der Kroate Antun Mihanović hat bald danach (1823) einen handfesten Nachweis der enegen Verwandtschaft des Slavischen mit dem Sanskrit geliefert. Dabei hat er Ideen entwickelt, deren methodologische Vorzüge bisher nicht genügend wahrgenommen und daher auch nicht richtig gewürdigt wurden.” Radoslav Katičić, Miklosich zu den Slavica in der Vergleichenden Grammatik von Franz Bopp., Wiener slavistisches Jahrbuch, Bd. 37, Wien, 1991., 153.

134

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

vatskom prijevodu: Nijedan od spomenutih spisa nije mi bio poznat kad sam upoznao pismo deva-nagari. Ipak nisam bio nepristran. Zahvaljujući jednoj znamenitoj knjizi koja je bila pobudila moju znatiželju prema sanskrtu (prije pet godina) gotovo da nisam sumnjao u istinitost pronalazaka stranih istraživača. Nakon ponekih smetnji i prekida, izbavile su me gramatike Careya i Wilkinsa iz zabluda u koje sam upao na temelju djela P. Paulinusa. Koristeći spomenute gramatike i prvenstveno rječnik H. Hayman-Wilsona, zabilježio sam sanskrtske riječi čija me glasovna i sadržajna podudarnost sa slavenskim jezikom odmah iznenadila. Prilikom odabira (riječi) rukovodio sam se načelom indijskih leksikografa, prema kojemu su u sanskrtu slova R i L, D’ i L; J i Y; B i V; Ś i S; M i N; završna viserga (aspiriran glas) ili njezino izostavljanje te znak za završni nazalni glas ili njegovo izostavljanje vazda proizvoljni jer među njima nema razlike.27 Mihanović dalje govori kao u svom popisu spomenutih riječi donosi većim dijelom one riječi koje su prema korijenima zajedničke slavenskim i staroslavenskim ta ilirskim i horvatskim – kajkavskim riječima. Također govori, budući da su te riječi jednostavne i doslovno se podudaraju, da ih nije svrstao prema etimologiji jer to je ionako učinjeno u Wilsonovu rječniku, a za slavenski jezik uopće u gramatici staroslavenskoga jezika Josefa Dobrowskoga.

III. Već je spomenuto da je Mihanović bio prvi austrijski konzul u Beogradu,28 stoga, kao kuriozum, navedimo Obrazac prisege koju je Antun Mihanović kao konzul morao položiti. Tekst prisege na hrvatskom jeziku glasi: 27 Na hrvatski prevela Silvija Sladić kojoj se i ovom prilikom zahvaljujem. Napominjem da sam pretisak Mihanovićeva teksta prvi put predočio u Zborniku radova sa znanstvenoga skupa u Klanjcu (7. lipnja 1996.), u: Antun Mihanović i njegovo doba, Zagreb, 1996., str. 128-135. Stoga je vrlo čudno da Jelena Očak ne poznaje taj rad u svojoj knjizi o Mihanoviću, već piše: “U literaturi o Mihanoviću ove su studije (misli i na onu Die Zigeuner) samo (povremeno) spominjane, nitko se njima nije posebno bavio. Ne postoji ni jedan jedini prikaz koji bi, makar općenito, opisao o čemu se tu radi. Nijedan ih lingvist ili indolog nije analizirao.” Očak, nav. dj., 142. Mislim da autorica nije u pravu. Uskratila je čitateljstvu informaciju o mojem prilogu u spomenutom Zborniku u kojemu sam u pretisku objavio tekst koji je Mihanović objavio 1823. No, autorica je u svojoj knjizi, str. 141, predočila početak Mihanovićeva njemačkoga teksta “Zusammenstellung von 200 Laut und Sinnverwandten Wörter des Sanscrites und Slawischen”, a preuzela ga je iz mog rada u spomenutom Zborniku (1996., 129), što nije uopće navela (?). 28 Bio je konzul i u Smirni, Solunu, Carigradu i Bukureštu; od 1836. do 1858., dakle 22 godine obnašao je dužnost konzula Austrije.

135

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

Prisežem Bogom svemogućim i zavjetujem se svojoj čašću i vjernošću da ću biti odan i poslušan presvijetlom i najmoćnijem knezu i gospodaru Ferdinandu Prvom, Božjom milošću caru Austrije, kralju Jeruzalema, Mađarske, Češke, Lombardije i Venecije, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lombardije, Ilirije, nadvojvodi od Austrije, vojvodi od Lotaringije, Salzburga, Štajerske, Koruške, Kranjske, Gornje i Donje Šlezije, velikom knezu od Transilvanije, markgrofu Moravske, za kneza postavljenom grofu od Habsburga i Tirola, itd. itd. kao svojemu zakonitom suverenu i gospodaru, ali i nasljednicima poteklim od njegovih zavjeta i koljena. Nakon što me Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo postavilo za carskoga i kraljevskoga konzula u Beogradu, prisežem da ću milostivo povjerenim konzulatom upravljati svojim najboljim znanjem, savješću i nesalomljivom vjernošću, točno slijediti politiku, diplomaciju i upute Carske i Kraljevske tajne službe, dvora i državnoga ureda kao i Carske i Kraljevske internuncijature u Carigradu, a isto tako u ostalim odnosima točno slijediti naloge Carske i Kraljevske dvorske komore, ostale tekuće poslove držati u tajnosti, o njima nikome ništa priopćavati bez više zapovijedi te se, kao što dolikuje čovjeku od zakona, ponašati i postupati vjerno, marljivo i zatajno i od svega toga nikada ne skrenuti iz razloga zadovoljstva ili nezadovoljstva, prijateljstva ili neprijateljstva, a ponajmanje poradi obećanja, darova ili poklona. Također prisežem da se neću umiješati u bilo kakvo tajno društvo ili vezu niti u Austriji niti u nekoj drugoj zemlji ili, ako već jesam umiješan, da ću se toga odmah riješiti i da se ubuduće ni pod kakvim izgovorom više neću upuštati u slične tajne veze. Tako mi Bog pomogao.29 I na kraju, spomenimo da su o Antunu Mihanoviću napisane dvije disertacije, jedna u Beču, druga u Zagrebu: Friedrich Orter, Die österreichischen 29 Vidi službeni naputak za konzula u Beogradu u zborniku Antun Mihanović i njegovo doba, Zagreb 1996., 140-147. Spominjem da se arhivska rukopisna građa (razna izvješća) u vezi Antuna Mihanovića nalazi u Bečkom dvorskom i državnom arhivu (Haus, Hof -und Staatsarchiv, pod signaturom F. 4. K.n.219, Personalia Mihanović). Tu sam građu 1991. uspio kopirati i dobiti na korištenje. Bilo bi je danas korisno objaviti. Ako postoji netko od hrvatskih povjesničara kojega to zanima, neka se slobodno javi. Još nešto valja ovdje spomenuti. Godine 1991. je “Spomen-park Kumrovec” Muzejska radna jedinica “Staro selo” priređivalo izložbu: Antun Mihanović i Lijepa naša – od ideje do zbilje. Izložba je trebala biti realizirana u studenome 1991. No otkazana je zbog izvanrednih uvjeta u kojima se RH tada našla; bilo je to razdoblje početka Domovinskoga rata – obrana od srpskoga agresora i JNA na Republiku Hrvatsku. Ne znam planira li se ta izložba jednom pokazati jer ova je godina bila prigoda za to.

136

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Konsul in Serbien 1836 – 1842, Disertacija na bečkom sveučilištu, Wien, 1974. i Jelena Očak, Antun Mihanović pjesnik i gospodarstvenik, objavljena disertacija, Zagreb, 1996. Kad se ima na umu sve što je ovdje rečeno o Antunu Mihanoviću u prigodi 200. obljetnice njegove Reči Domovini (1815.), vjerujem da ga današnji njegovi “domorodci” neće zaboraviti ni u budućnosti.

Prilog Da ne bi i dalje bilo zabune oko Mihanovićeva članka o Ciganima/Romima koji je objavio na njemačkom jeziku u bečkom časopisu Archiv für Geschichte, Statistik, Litertur und Kunst (Arhiv za povijest, statistiku, književnost i umjetnost), br. 113 (petak, 19. rujna 1823.), evo ga u hrvatskom prijevodu: Cigani Prema prikazu u pariškome listu Asiatique (8 primjeraka), na sjednici 29. kolovoza 1822., društvu u Kalkuti predstavljen je kratak pokušaj bojnika I. Staplesa Harriota o Ciganima. Rasprava je popraćena rječnikom ciganskoga narječja i njegovom usporedbom s hindi jezikom te s perzijskim i sanskrtom. Autor zastupa mišljenje da su se Cigani u Europi prvi put pojavili oko 1400. U Perziji ih zovu kauly i nagađa se da su porijeklom iz Kabula. Ista rasa u Indiji se zove nat. U Horasanu, u kojemu su Cigani vrlo brojni, zovu se karašmar. U Perziji se tvrdi da ove skitnice vuku podrijetlo od 4 000 glazbenika iz roda laly te ih je iz Indije u Perziju doveo BahramGor, koji je vladao u petom stoljeću. U Abderbajdžanu Cigane bez razlike zovu laly i kauly. A u Balučistanu, na obalama Inda, živi narod koji svojim načinom života sliči Ciganima, a zovu ga lurly. Očito se pritom radi o iskvarenom obliku riječi laly. U [gradu] Baroda, u Gudžaratu, postoje tri ciganske kaste nazvane kolati, kandjava i nat. Njima [samima] nepoznata je zemlja odakle su se doselili njihovi preci. A. pl. Mihanović30

30 Na hrvatski je tekst prevela Silvija Sladić kojoj se i ovom prigodom zahvaljujem. Kao što se razabire, Mihanović u tome informativnom članku uopće ne govori o jeziku niti običajima Cigana/Roma, kao što su to neki navodili.

137

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

Uz međunarodni ISO 639-3 kôd Kjv za kajkavski književni jezik Alojz Jembrih U velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu 12. veljače 2015., na Dan materinskih jezika, prvi put je široj hrvatskoj (zagrebačkoj) javnosti predstavljeno međunarodno priznanje kajkavskoga književnog jezika, točnije njegov ISO kôd Kjv. Spomenuto je predstavljanje organizirala udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa čiji je predsjednik Mario Jembrih i pokrenuo dobivanje ISO koda za kajkavski književni jezik. To je događaj kojeg još danas mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni, nisu svjesni neki hrvatski jezikoslovci, akademici, i još pokoji član hrvatske intelektualne elite. Takvima i njima sličnima držim da valja neke stvari pojasniti. Činim to s najboljom namjerom. Dobiveni spomenuti međunarodni jezični ISO 639-3 Kjv za kajkavski književni jezik odnosi se na književni jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. st., dakle jezik na temelju kojega se izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika1. Zato mu je kodno ime Kajkavian Literary Language u sklopu međunarodnih registriranih jezika od 12. siječnja 2015. Godina 2015., 12. siječnja, u povijesti hrvatskoga jezika, gledano u cjelini, ostat će zapamćen upravo po spomenutom ISO 639-3 Kjv, međunarodnom kodu koji je ujedno vrlo važan i za Republiku Hrvatsku kao supotpisnicu Odluke o proglašenju zakona o potvrđivanju Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja. Spomenuti je zakon donesen i prihvaćen u Hrvatskom saboru 12. svibnja 2006. 1 Dosad je objavljeno 13 svezaka toga rječnika u izdanju HAZU-a i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.. 138

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja sastavljena je u Parizu 20. listopada 2005. na 33. zasjedanju Opće konferencije Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu koja se sastala u Parizu od 3. do 21. listopada 2005. Zasluga za dodjelu ISO 639-3 Kjv međunarodnoga koda za kajkavski književni jezik pripada nevladinoj Udruzi za kulturnu raznolikost i održivi razvoj društva - Kajkavska renesansa iz Čakovca i njezinom predsjedniku mag. rer. soc. oec. Mariju Jembrihu koji je spomenuti kôd i zatražio uz prihvatljivo obrazloženje upućeno SIL Internationalu – instituciji koja je prihvatila i provela registraciju. Držim da je za širi krug čitatelja uputno navesti nekoliko važnih točaka iz spomenute Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja. Tako se u čl. 1. pod Ciljevi (ovdje samo neki) navodi: - zaštita i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja; - njegovanje interkulturalnosti radi razvijanja međusobnoga kulturnog djelovanja u duhu izgradnje mostova među narodima; - promicanje poštivanja raznolikosti kulturnih izričaja i podizanja svijesti o njezinoj vrijednosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodonoj razini. Od vodećih načela u Konvenciji se, uz ostalo, navodi: Načelo poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda Kulturna se raznolikost može štititi i promicati ako su zajamčena ljudska prava i temeljne slobode, poput slobode izražavanja, obavješćivanja i komunikacije, kao i sposobnosti pojedinaca da biraju kulturne izričaje. Nitko se ne može pozivati na odredbe ove Konvencije kako bi kršio ili ograničavao ljudska prava i temeljne ljudske slobode sadržane u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima ili zajamčene međunarodnim pravom. Načelo jednakog dostojanstva i poštivanje svih kultura Zaštita i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja pretpostavlja priznavanje jednakopravnog dostojanstva i poštivanja svih kultura, uključujući kulture pripadnika manjina i autohtonih naroda. Načelo komplementarnosti gospodarskih i kulturnih aspekata razvoja S obzirom da je kultura jedan od pokretača razvoja, a kulturni aspekti razvoja podjednako važni kao i gospodarski, pojedinci i narodi imaju temeljito pravo u njima sudjelovati i uživati. Načelo održivog razvoja Kulturna je raznolikost bogata ostavština za pojedince i društva. Zaštita,

139

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

promicanje i održavanje kulturne raznolikosti temeljni su preduvjeti održivog razvoja u korist sadašnjih i budućih naraštaja. U poglavlju III. Definicije u Konvenciji se navodi: “Kulturna raznolikost” odnosi se na raznovrsne načine na koje kulture skupina i društava pronalaze svoj izričaj. Ovi se izričaji prenose unutar i između skupina i društava. “Kulturni izričaji” su oni izričaji koji proistječu iz stvaralaštva pojedinaca, skupina i društava i koji imaju kulturni sadržaj. “Kulturne politike i mjere” podrazumijevaju one politike i mjere koje se odnose na kulturu, bilo na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj ili međunarodnoj razini, a koje su usmjerene izravno na kulturu kao takvu ili koje su formulirane tako da izravno utječu na kulturne izričaje pojedinaca, skupina ili društava, uključujući i stvaranje, proizvodnju, širenje ili distribuciju te pristup kulturnim aktivnostima, proizvodima i uslugama. Bila bi poduga lista nabrajanja svih članaka Konvencije (20. listopada 2005.). Do svih tih i ostalih članaka moguće je doći uvidom u “Narodne novine - međunarodni ugovori” broj 5 od 14. lipnja 2006. Držim da svatko tko se želi pobliže informirati, a prije svega trebao bi spomenutu Konvenciju pročitati i hrvatski lingvist i sociolingvist, pa i akademik i političar, jer bi posve drukčije reagirao na pothvat Kajkavske renesanse koja je polučila priznanje kajkavskoga književnoga jezika na međunarodnoj razini preko ISO koda 639-3 Kjv. Uostalom, djelatnost Kajkavske renesanse proizlazi upravo iz Ciljeva i vodećih načela Konvencije (20. listopada 2005.) što se razabire iz čl. 7. Statuta spomenute Udruge. Jer Kajkavska renesansa, u svrhu ostvarenja svojih ciljeva: - potiče kulturnu raznolikost i održivi razvoj temeljen na kulturnoj raznolikosti, prema UNESCO-ovoj Konvenciji o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja - proučava i razvija kajkavsku duhovnu i materijalnu baštinu - radi na jačanju kulturne raznolikosti Republike Hrvatske kroz jačanje kajkavskoga kulturnoga identiteta - skrbi o razvoju i očuvanju kajkavskoga jezika - radi na očuvanju i razvoju svih područja kajkavske tradicije kao što su tradicionalna arhitektura i poljoprivreda te njihovoj sintezi s održivim načinima razvoja

140

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

- posebno radi na promicanju svojih ciljeva kroz digitalne tehnologije i nove medije - pomaže i potiče moderne znanstvene i umjetničke djelatnosti u skladu sa svojim programom i ciljevima. To su samo neki važni naglasci u ciljevima spomenute Udruge ili, kako to na svom portalu još ističu, da je to Zadruga za kulturnu vsakojačkost i održivi progres društva, što je kajkavizirani naziv Udruge. Kad se sve to ima na umu, onda je postignut jedan od ciljeva i to na međunarodnoj razini. Kajkavska renesansa je svjesna činjenice da je Republika Hrvatska bogata zemlja s kulturnom raznolikošću od Međimurja, Podravine, Hrvatskoga zagorja do Istre, od Vukovara do Like preko Hrvatskoga primorja sve do Dubrovnika i dalje. Svi ti hrvatski krajevi (regije) prepoznatljivi su po svojim specifičnostima koje se potvrđuju u svekolikoj svojoj raznolikosti kulturnih izričaja. Naziv Kajkavska renesansa znači da svoju pozornost usmjerava na realnu kajkavsku kulturnu raznolikost i to na kajkavskom govornom području RH. Budući da je kajkavski jezik, književnost (i današnji živi kajkavski govori) jedan od bitnih identiteta kajkavske regije RH, posve je za očekivati da se kajkavski očuva, učvrsti i obnovi svijest o njegovoj vrijednosti koja je i danas, kao što je poznato, ipak stavljena na marginu hrvatske svijesti u cjelini.2 Stoga je dobra ideja, potekla iz Kajkavske renesanse, da kajkavski književni jezik, tri i pol stoljeća polivalentno funkcionalan, dobije (i danas) status međunarodno priznatog jezika, što je i učinjeno. Time se ne narušava (ne ugrožava) hrvatski jezični standard (novoštokavski), već se jednostavno konstatira i priznaje postojanje povijesnoga kajkavskoga književnog jezika. Postavlja se pitanje kakve bi to reperkusije moglo (trebalo) imati u hrvatskoj suvremenoj lingvistici danas? Držim da će hrvatsko jezikoslovlje ( njegovi ozbiljni akteri) možda moći uskoro odgovoriti, ukoliko se uvidi potreba za restandardizacijom hrvatskog jezika, uzimajući u obzir Kjv i ukoliko se hrvatski jezik želi oblikovati u svoj svojoj specifičnosti kojom bi se izvukao iz jezičnog “zagrljaja” južnoslavenskoga makrojezika (u europskoj slavistici sada je to bks)3. Naime, hrvatski je jezik “s drugim jezicima na srednjojužnoslavenskome prostoru povezan štokavštinom kao zajedničkim narječjem”. 2 Vidi: Alojz Jembrih, Historijska svijest o kajkavštini danas, u: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, Zbornik radova s okruglih stolova, znanstvenih kolokvija i skupova u Krapini 2002. – 2006., Zabok, 2006., 21-30. 3 Bks je kratica za bosansko-hrvatsko-srpski jezik; na njemačkom BKS – Bosnisch-kroatischserbisch.

141

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

Kajkavski književni jezik to pak nije. Nisam posve siguran da je ova konstatacija koju navodim posve ispravna. “Hrvatski jezik ima pored tri narječja i dva normirana književna jezika: manjinski gradišćanskohrvatski književni jezik i sveopći hrvatski književni jezik.”4 Hrvatski jezik u RH nema zasad dva normirana književna jezika. Gradišćanskohrvatski knjiž. jezik je normirani književni jezik Hrvata u Republici Austriji i ta se norma u RH nigdje ne koristi, ona nije u Hrvatskoj uporabna jezična realnost, iako je, teoretski gledano, dio hrvatskoga jezičnoga korpusa u cjelini. Ta je jezična norma, također, norma jednoga povijesnoga autohtonog jezika temeljena na književnim tekstovima tiskanih djela za Hrvate koji su živjeli u nekadašnjoj zapadnoj Ugarskoj – danas Gradišće u Austriji. Razlika između njihove jezične norme i kajkavskoga, također normiranoga jezika, jest u tome što je to gradišćanskohrvatska jezična uporabna norma, a kajkavska je samo povijesna koja nije danas u uporabi kakva je bila sve do 1858., ali pripada životnom autohtonom prostoru kajkavaca od najranijih vremena njihovih predaka. Budući da je ta kajkavska jezična norma bila u uporabi u Zagrebačkoj biskupiji, a ta je biskupija od samoga svog osnutka bila, po svojoj jurisdikciji, na hrvatskome prostoru, dakle kajkavski je onda i hrvatski jezik, jer kajkavci su Hrvati bili i jesu danas i u Zagrebačkoj biskupiji. Vrlo je zanimljivo uočiti kakvim je sve sintagmama kajkavski jezik kod nas u literaturi nazivan: kajkavski književni jezik, kajkavski književni dijalekt, kajkavski književnojezični tip, književni jezik stiliziran na kajkavskoj osnovici, hrvatski kajkavski književni jezik, kajkavski pismeni jezik5, hrvatski jezik kajkavske osnovice, književna kajkavština. Kao što se vidi, samo je jednom uz 4 Mario Gračević, Samoodređivanje hrvatskoga jezika i promicanje znanja o njemu, u: Croatian Studies Review, Časopis za hrvatske studije, Sydney – Split – Waterloo – Zagreb, 5 (2008.) 217-220, odnosno 217. Uz ovo je važno istaknuti opravdano razmišljanje Agnjice Csenar-Schuster koja gradišćanskohrvatski jezik promatra u kontekstu ekolingvistike. “Ekolingvisti potribuju očuvanje jezikov skupa s jezičnimi okolinami. I tako je krivo misliti, da nestaje jezik. Jezik ne more skrsnuti. Skrsnuti more ekosistem, kad govorniki zanimu, kad već ne hasnuju jezik. I tako propada mali svit, u kom je jednoč bio udomaćen jezik. Za gradišćanskohrvatski jezik to znači, da se mora napustiti starodavno osvidočenje, da se u Gradišću mora upeljati hrvatski standardni jezik kot se govori u Hrvatskoj. To ne bi moglo funkcionirati. Jezik je vezan na svoj ekosistem, u kom je zakorenjen. To znači da se mora čuvati gradišćanskohrvatski jezik skupa sa životnim prostorom autohtonih govornikov. Za Gradišćanskoga Hrvata je njegova životna sredina u Austriji, Ugarskoj ili Slovačkoj.” Vidi: Hrvatske novine, Ljeto 106., br. 17 (1. maj 2015.), str.10. Isto tako je i kajkavski jezik vezan za svoj ekosustav jer je dio životnoga prostora autohtonih kajkavskih govornika. 5 Postoji li i nepismeni kajkavski jezik?

142

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

kajkavski upotrijebljen pridjev hrvatski. I nitko se od živućih (i neživućih) nije dosad sjetio kritizirati spomenute sintagme, odnosno autore tekstova u kojima se one javljaju. Dobiveni ISO 639-3 kôd za kajkavski književni jezik (povijesni) nije isključenje kajkavskoga jezika iz hrvatskoga jezičnoga korpusa, kako to neki od hrvatskih lingvista (ili pojedinci koji s kajkavskim nemaju nikakve vezi niti znaju išta o njemu) misle, odnosno umišljeno interpretiraju da se spomenutim kodom kajkavski jezik izdvojio iz korpusa hrvatskoga jezika kao cjeline. Ti neki lingvisti zamjeraju što nije uz kajkavski kôd ISO koda u nazivu dodan i pridjev hrvatski. Odgovaram, mi ne spominjemo nigdje sintagmu hrvatski kajkavci, nego samo kajkavci u Hrvatskoj. Nisam čuo da se danas u pisanom i govornom mediju rabi sintagma: hrvatski čakavski, hrvatski štokavski. Pridjev kajkavski u RH je sam sobom odrediv i uvijek se smatra hrvatskim kajkavsko narječje i kajkavska književnost. Kada se spomene pridjev kajkavski, zna se na koji se geografski prostor u RH misli. Zbog analogije istaknut ću jednu suludu pomisao. Naime, kada smo 1996. pripremali epohalnu izložbu Kajkaviana Croatica, neki su mi pojedinci (možda su neki još živi) odrješito govorili da će izložba naškoditi hrvatskom kulturnom jedinstvu jer tek smo dobili državu i već je na taj način dijelimo. Eto, izložba je bila postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO, lipanj 1996.) u suradnji s Družbom Braća Hrvatskoga Zmaja i udrugom Kajkaviana iz Donje Stubice, a Hrvatska, zbog izložbe, nije ostala podijeljena već bogatija za tadašnji kulturni događaj godine (ja sam znao reći, stoljeća!). Ostao je katalog izložbe koji se može nazvati i kompendij o kajkavskoj književnosti čiji je jezik, eto, konačno i međunarodno priznat! Kajkavska renesansa učinila je nešto što nije učinila nijedna institucija u RH, a ne bi to učinila ni danas jer su u svome programu djelovanja (tu mislim na izobrazbeni sustav i jezikoslovne institucije pa i HAZU) širile i koristile sintagmu kajkavsko narječje, tj. kajkavska je književnost pisana kajkavskim narječjem jer, (pretpostavlja se) ako je to narječje, onda ono nema pravo biti nazvano jezikom, s obzirom da u RH postoji samo jedan književni jezik i to (novo)štokavske osnovice i on je opći i jedini službeni jezik za sve u RH. Protiv te se činjenice nitko od članova Kajkavske renesanse ne buni. Međutim, kad se govori o kajkavskoj književnosti i jeziku kojim je napisana, ne može se govoriti da je pisana kajkavskim narječjem u dijalektološkome smislu kakvim se narječje danas podrazumijeva. To je bio književni normirani i

143

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

polifunkcionalni jezik koji se u prvim tiskanim knjigama 16. i 17. st. zvao slovenski (lingua slavonica, dakle jezik slovenskoga orsaga), a u drugoj polovici 17. st. horvatski i tako sve do ilirskoga preporoda i kasnije. Na naslovnicama tiskanih knjiga od 16. do 19. st. nikada nije postojao naziv kajkavski. Taj je naziv, u našu današnjicu došao, iz druge polovice 19. st. i prihvaćen je u slavistici (Šafarik, Dobrowski i drugi) i tako je ostao do danas; upućeni lingvisti znaju u kojem i kakvom kontekstu se to dogodilo. Dosad nitko od hrvatskih lingvista nije digao svoj glas protiv takva naziva. Svojedobno sam odrješito protestirao na ustaljene, u slavistici u prošlim razdobljima, tekstove u kojima su neki autori pisali da su tiskane knjige u Urachu u 16. st. na glagoljici, latinici i ćirilici pisane srpsko-hrvatskim jezikom. No, naslovnice dotičnih knjiga govore da su na hrvatskom jaziku tiskane6. Ako danas kajkavski književni jezik nije na razini standarda to ne znači da kajkavski jezik ne postoji i da nije bio normiran. Imajući u vidu Odluku Hrvatskoga sabora, koji je na temelju članka 88. Ustava RH, proglasio Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja, onda je Kajkavska renesansa, Udruga za kulturnu raznolikost i održivi razvoj društva, kao nevladina udruga, prva učinila korak u afirmaciji kajkavske kulturne raznolikosti, a posebno u očuvanju kajkavskoga jezika kao bitnog čimbenika u očuvanju identiteta cjelokupne kajkavske regije RH. Tim svojim činom Udruga svjedoči o činjenici da je, po svom djelovanju, na tragu Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja u Republici Hrvatskoj. Nenad Piskač je na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća 10. ožujka 2015., uz ostalo, zapisao: “Što se tiče ISO-a stvar je jasna. Što je vrijedilo 2008. za hrvatski jezik (hrv) vrijedi i 2015. za kajkavski književni jezik (kjv). Dobro, predlagatelj uvrštenja kajkavskoga jezika među svjetski priznate povijesne jezike nije tražio suglasnost, odnosno usklađivanje sa Srbijom, premda su književna djela na kajkavskom književnom jeziku pisana i poslije kobne 1818. Iza “međunarodnoga priznanja kajkavskoga književnoga jezika”, istina, ne stoji NSK, ni Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ili Ministarstvo kulture, već relativno malo poznata udruga Kajkavska renesansa. No rezultat je isti kao da iza zahtjeva stoji i sama HAZU. Postavlja se stoga pitanje kako to da hrvatske kulturne ustanove u nacionalnoj nam povijesti nisu prepoznale kajkavski književni jezik i zatražile njegovo “međunarodno priznanje”, već ih je na to 6 Vidi: Alojz Jembrih, Stipan Konzul i “Biblijski zavod” u Urachu, Zagreb, 2007., 256-263.

144

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Pridjev kajkavski u RH je sam sobom odrediv i uvijek se smatra hrvatskim kajkavsko narječje i kajkavska književnost.

morala upozoriti Kajkavska renesansa odozdo, a odozgo za uši povući ISO 639.”

Upravo zato što se to dogodilo, sada se javljaju glasovi hrvatskoga jezičnoga jednoumlja i to onih koji ne mogu shvatiti da je kajkavski književni jezik dobio međunarodni ISO kôd i žele taj čin proglasiti protuhrvatskim (!?). U tome je smjeru zakoračila jedna autorica koja nastoji javnost obmanuti svojom lukavom doskočicom, pišući kako je u “današnje vrijeme vrlo lukavo iskorišteno dosadašnje zanemarivanje jednoga dijela hrvatskoga jezika za prešućivanje hrvatskoga nacionalnoga imena pa je tako nedavno tzv. kajkavski književni jezik (a ne više hrvatski kajkavski književni jezik) dobio svoj internacionalni ISO kod.” (vidi bilj. 7). Dotična aludira na sintagmu kajkavski književni jezik bez pridjeva hrvatski. Tu se vidi zločestoća i to perfidna. Autorica želi reći da je spomenutom sintagmom kajkavski izuzet iz korpusa hrvatskoga jezika (a dosad je upravo takav naziv prisutan kod hrvatskih lingvista). Takva luđačka teorija doista je neumjesna! O nastavku njezina čuđenja ne želim uopće govoriti. Želim nju, i ostale njoj slične, u razmišljanjima podsjetiti na prilog u ediciji Filologija, knj. 6, JAZU, Zagreb, 1970. koji je poznati kajkavolog Antun Šojat naslovio Pravopis stare kajkavske književnosti u kojem autor koristi na mnogo mjesta sintagmu kajkavski književni jezik, kajkavski govor, kajkavska književnost, kajkavski pravopis, kajkavska grafija, kajkavski glasovi. Dakle, autor sigurno, spomenutim sintagmama, nije prešutio hrvatsko nacionalno ime već ga je upravo tim nazivima suponirao. Jer kajkavski je sam sobom odrediv unutar hrvatskoga jezičnoga korpusa. Kome to nije jasno, onda ne znam čime bi ga se još trebalo uvjeravati. No, kad se želi s pozicije namjernog nerazumijevanja zamagliti stvari, onda se posegne i za demagoškim načinom ne bi li se javnost pridobilo za svoj stav koji nema uporišta u stvarnosti. Eto, takvom se predstavila nedavno i autorica u travanjskom broju časopisa Matica što ga izdaje Hrvatska

145

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

matica iseljenika u Zagrebu. Da ironija, pa i paradoks, budu još veći, ona zna da na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu postoje predmeti Kajkavska književnojezična baština i Čakavska književnojezična baština te da prvi izvodim ja, drugi ona. Dakle, oba su predmeta bez pridjeva hrvatski, a ipak su dio hrvatkoga jezičnog i kulturnog identiteta! No, ipak je na vijest o dobivenom ISO kodu Kjv vrlo pozitivno reagirao i jedan akademik i sam kajkavac po rođenju. Predsjedniku udruge Kajkavske renesanse je napisao: “Poštuvani gospon magister Jembrih, Od srca Vam zafalim za dobre i liepe vesti, v isto pa Vam vreme i čestitam kaj se je Vaš trud na kraju splatil i kaj bo sem nam na korist i za dober glas. Sega dobrega želi Vam August Kovačec” (e-pošta, 19. siječnja 2015.). U javnosti, u nekim tiskovinama počeo je konsternacijski eho s omalovažavajućim pristupom u elaboriranju ISO koda Kjv. No takvi napisi ostaju deplasirani, da ne kažem da padaju u vodu7 jer još uvijek akteri takvih članaka ne razumiju da smo, kao društvo u RH, dio kulturnih raznolikosti koje imaju pravo na izričaj, bez obzira je li riječ o pojedincu, lokalnoj zajednici, regiji ili naciji u cjelini ili o jeziku. I na kraju, ponovit ću ono što sam izjavio, a objavljeno je na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća uz članak Nenada Piskača (10. ožujka 2015.). Povodom dodjele međunarodnoga koda ISO 639-3 Kjv za kajkavski književni jezik rekao sam da za taj izuzetno važan događaj priznanje i pohvala ide udruzi Kajkavska renesansa iz Čakovca čiji naziv i govori o postignutome jer je jezik kajkavske književnosti time doživio svoju novu renesansu! To je događaj kojim se mnogo toga mijenja. Prije svega, mijenja se historijska svijest o kajkavskoj književnosti kod samih kajkavaca i ostalih intelektualaca u RH. Mijenjaju se (trebalo bi se mijenjati!) dosadašnje ustaljene proizvoljne sintagme pojedinih kroatista i slavista, jezikoslovnih institucija i drugih koji 7 Vrlo je indikativan (deplasiran!) napis iz pera autorice u časopisu Matica, mjesečna revija Hrvatske matice iseljenika, br. 4, Zagreb, 2015., 59, pod naslovom Tiho zatiranje hrvatskoga imena i jezika. Njezin je pristup vrlo pristran kad se, usput, osvrće na ISO kôd Kjv, želeći javnosti prikazati svoj subjektivni stav kao stav većine. Najoštrije odbacujem insinuacije koje je u članku artikulirala jer nemaju nikakva temelja. Tvrdim to zato što se ona uopće na bavi proučavanjem kajkavske književnojezične baštine. Njezin subjektivni “meritum” o ISO kodu Kjv uopće nije relevantan. Usput bih istoj autorici uputio pitanje zašto dosad nije reagirala na nešto što bi također zavrijedilo reakciju. Poznato je da je Stjepan Ivšić u tridesetim godinama 20. st. pokrenuo i uređivao časopis Hrvatski jezik. Danas u Zagrebu također izlazi časopis pod nazivom Jezik, bez pridjeva hrvatski. Bez obzira na podnaslov, zašto u samome naslovu nema hrvatski? Je li i to zatiranje hrvatskoga imena? Pitam dotičnu autoricu.

146

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ih rabe. Govorilo se i pisalo da je kajkavska književnost u prošlim stoljećima pisana “kajkavskim narječjem”. Ona je pisana kajkavskim književnim jezikom (iako se pridjev kajkavski nikada ne javlja u naslovu dotične knjige tiskane od 16. do 19. st.). Budući da je kajkavski prihvaćen u međunarodnoj jezičnoj nomenklaturi, tako će ostati i dalje. Neki su hrvatski jezikoslovci koristili i sintagme za označivanje tipa jezika kojim je kajkavska književnost pisana pa je rečeno da je to “kajkavski pismeni jezik”, “kajkavsko narječje u pismenosti”, da je to bila “pokrajinska književnost i pokrajinski jezik”, “hrvatski jezik kajkavske stilizacije”, “hrvatski jezik kajkavske osnovice”. Sav taj terminološki košmar u Hrvatskoj sada je poništio spomenuti međunarodni ISO kôd Kjv. Dakle, riječ je o kajkavskom književnom povijesnom jeziku kojim su pisane i tiskane knjige. To pak znači da se tri i pol stoljeća kajkavske književnojezične baštine ne mogu prešutjeti niti zaobići u nastavnim kurikulima u bilo kojoj srednjoškolskoj i visokoškolskoj ustanovi u RH, pogotovo na kajkavskom govornom području (u pet županija) jer su kajkavska književnost i jezik dio hrvatskoga identiteta! Na samom kraju, apostrofirat ću riječi književnika Petra Šegedina, koji je davne 1969., uz ostalo, napisao: “Hrvatski književni jezik ne može ostati zatvoren prema svojoj bogatoj kajkavskoj i čakavskoj tradiciji, hrvatski se književni izraz ne može nikako udaljavati od živih dijalektalnih ostvarenja, jer to je pitanje temeljnoga značenja ne samo za hrvatsku književnost, nego još više za hrvatski kulturni prostor uopće.”8 Isto tako, vrijedi vice versa, kajkavski se književni jezik (16. – 19. st.) danas ne može zanemariti niti izlučiti iz povijesnoga svojega postojanja jer upravo on ima svoju živu poveznicu s današnjim živim kajkavskim govorima.

8 Vidi: Telegram, 14. III. 1969., br. 463.

147

I Z K A J K AV S K E K N J I Ž E V N O - J E Z I Č N E B A Š T I N E

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Dokumenti – svjedočanstva

Obitelj Tompić Zečanski z Grdenaca Jasna Balaško Sažetak Obitelj Tompić Zečanski potječe iz loze obitelji Tompa de Kutnan (Kutina). Puno obiteljsko prezime glasilo je Tompić Zečanski Vranograč, a članovi obitelji obavljali su dužnosti visokih kraljevskih ili državnih dužnosnika. Došavši sa svojih posjeda u Bosni, trajno su se nastanili u Hrvatskom zagorju tijekom 16. st. Grana obitelji Tompić iz Zaboka ubrajala se u sitno plemstvo. Obitelj je živjela na imanju u Grdencima kojim je dominirala velika drvena kurija. Poljoprivreda je bila osnovna grana djelatnosti koja je osiguravala egzistenciju obitelji tijekom 19. i poč. 20. st. Obiteljsko imanje bilo je uzorno i doprinijelo je razvoju sela. Neki muški članovi obitelji radili su kao općinski službenici. Kao istaknuti članovi školskog odbora pučke škole u Zaboku podupirali su razvoj školstva kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Nakon smrti Jurja pl. Tompića 1938. obitelj više ne živi u zajedničkoj kuriji, zemlja je rasparcelirana i podijeljena među živućim članovima obitelji. Veliko imanje Tompić u Grdencima prestalo je postojati. Na kraju Drugog svjetskog rata obitelj gubi naziv “plemenita” i nastoji se uklopiti u nove društvene tokove. Potomci plemenitaške obitelji Tompić i danas žive u Zaboku. Ključne riječi: Tompa, Tompić, Zabok, Grdenci, Zagorje, plemstvo.

149

Zabok ukratko Zabok je, za razliku od ostalih zagorskih mjesta, oduvijek imao ime koje nije potjecalo od nekog plemića. Čak štoviše, Zabok je dao svoje ime velikašima Nuzlinovima (koji su imali posjed nedaleko rijeke Krapine1). Obitelj je zabočko ime uzela kao svoje prezime “de Zaboky”. Na brijegu iznad zavoja (boka) rijeke Krapine u srednjem je vijeku bio smješten njihov obiteljski dvor. Dokumente u kojima se spominje Zabok nalazimo kod Zagrebačkoga kaptola koji 18. listopada 1343. izdaje dokument kojim izvješćuje slavonskog bana Nikolu2 o postupanju (po nalogu samoga bana od 24. rujna), a vezano uz provjeru navoda Petra, sina Nuzlinova, o okolnostima kraljevskog darivanja posjeda Zabok, Jalšovec, Prosenik i Juroc. Kaptolov nalaz glasio je: “...kralj Karlo3 izdao je kraljevsku darovnicu4 za gore navedene posjede i to na molbu bana Mikca.”5 Prema kaptolskim navodima, originalna je darovnica nakon sukoba bana Mikca i Petra Nuzlinova izgorjela (sam ju je ban Mikac navodno bacio u vatru). Ban Nikola je nakon izvještaja Kaptola i Općeg sabora slavonskog plemstva6 potvrdio Petru, sinu Nuzlinovu, kraljevsku darovnicu za zabočke posjede7. Petar Nuzlinov je kasnije dobio potvrdu i od kralja Ludovika8. Posjed Zabok uključivao je sljedeće čestice: Jalšovec, Prosenik, Juroc, potok Vrbina i brdo Hum. Nakon smrti Baltazara Zabokyja sredinom 17. st. posjed se dijeli na dva manja imanja: Gredice i Prilesje (Bračak). Baltazar Zaboky je 1658. Zabok, dotadašnju podružnicu župe sv. Križa u Začretju, podigao na rang župe sv. Jelene Križarice. Nakon njegove smrti posjed Zabok dobiva njegov zet Baltazar Vojković od Klokoča. Godine 1782. Sigismund Vojković (Vojkffy) započinje gradnju zabočke župne crkve, a dovršena je 1805. Crkva i njen okoliš početkom 19. st. postaju centar Zaboka. 1 Marija Matijević Sokol, Najstarija povijesna svjedočanstva o Zaboku, Zavod za hrvatsku povijest, Radovi 29, Zagreb, 1996., str. 296. 2 Nikola Banffy, bio je slavonski ban od 1343. do 1345. 3 Karlo I. Robert (1288. – 1342.), hrvatsko-ugarski kralj (od 1301.do 1342.) iz dinastije Anžuvinaca. 4 Darovnica je izdana 6. srpnja 1335. za posjed koji je ostalo nakon smrti Samsona koji je umro bez nasljednika. 5 Mikac Mihaljević (? – 1343.), slavonski ban od 1325. do 1343. 6 Održan u Zagrebu 13. listopada 1343. 7 Banska isprava izdana je 21. listopada 1343. 8 Ludovik I. Veliki (1326. – 1382.), hrvatsko-ugarski kralj (od 1342. do 1382.) iz dinastije Anžuvinaca. 150

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Danas se Zabok sastoji od sljedećih naselja: Bračak, Bregi Zabočki, Dubrava Zabočka, Grabrovec, Grdenci, Gubaševo, Hum Zabočki, Jakuševec Zabočki, Lug Zabočki, Martinišće, Pavlovec Zabočki, Prosenik Gubaševski, Prosenik Začretski, Repovec, Špičkovina, Tisanić Jarek i Zabok. Zabok ima odličan prometni položaj, tu je blizina auto ceste Macelj – Zagreb i željezničko sjecište (prema Zagrebu, Krapini, Varaždinu i Stubici).

Obitelj Tompa (Tompić) Među poznatim Zabočanima s kraja 19. i početka 20. st. najčešće se spominje Ksaver Šandor Gjalski (pravim imenom Ljubo Babić), hrvatski književnik koji je živio u kuriji Gredice, a pokopan je na zabočkom groblju.

151

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Međutim, Zabok je imao i druga zaslužna imena koje valja spomenuti kao dio njegove povijesti i razvoja: obitelj grofa Milana Kulmera, nekadašnjeg vlasnika dvorca Bračak, zatim Janka Tomića, učitelja, književnika i suosnivača Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, Milana Prpića, veletrgovca i graditelja i prvog vlasnika tekstilne tvornice u Zaboku i Oroslavju te plemenitašku obitelj Ladislava pl. Tompića iz Grdenaca. O obitelji Tompić nije se mnogo pisalo, ali ipak se spominje u djelima nekoliko autora9. Na lokalnoj razini, materijalni dokazi o njihovom postojanju i radu su zapisi zabočke pučkoškolske Spomenice10 te njihova obiteljska grobnica na zabočkom groblju (odredbom grada Zaboka spada u zaštićene objekte11) kao i podaci u crkvenoj knjizi župne crkve sv. Jelene Križarice (rođeni, umrli i vjenčani). O obitelji Tompa (Tompić), ne fokusirajući se na zabočku granu obitelji, pisala je Goranka Kreačič u znanstvenom radu Prilog za rekonstrukciju povijesti hrvatskih plemićkih obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychna12 gdje se kritički referira na tekst (strojopis) nepoznatog autora nađen u fondu obitelji Tompa u Hrvatskom državnom arhivu. Nepoznati autor strojopisa pokušava međusobno povezati četiri grane obitelji Tompa: - de Palychna (Križevačka županija), Tompa “filius Drasci” (senjski dožupan), de Monyoro (Gornja Ugarska, današnja Slovačka) i de Kutnan (Kutina). Autor strojopisa spomenute obitelji nastoji rodbinski povezati, ne samo međusobno, nego i s drugim hrvatskim i ugarskim velikaškim obiteljima. U svom znanstvenom radu Kreačič potvrđuje i opovrgava neke tvrdnje iz strojopisa; za neke ne nalazi dovoljno argumenata ni dokaza te ostaju nedokazani: - nisu svi plemići koji nose prezime Tompa u rodbinskim vezama 9 Gjuro Szabo, Hrvatsko zagorje, Spektar, Zagreb, 1974., str. 78 ; Stjepan Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, vl. naklada, Zagreb, 1926., str. 59).; Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899., str. 189.; Radoslav Lopašić u: Književnik, časopis, Zagreb, 1866., godina treća (članak Cetin (Mjesto i poviest grada),str. 488. 10 Obiteljsko ime, rad i angažman Tompićevih u društvenom životu često se spominje u Spomenici obče pučke škole u Zaboku. 11 Prostorni plan uređenja grada Zaboka, plan broj 0833, travanj 2009., 21. http://www.zabok. hr/documents/PPUGZ09/0._obrazlozenje.pdf 12 Goranka Kreačič, Prilog za rekonstrukciju povijesti hrvatskih plemićkih obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychna, Arhivski vjesnik br. 55, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012.

153

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

- samo nizanje imena i prezimena ne utvrđuje rodbinske odnose među plemićima - nema čvrstih dokaza da su (križevački) Tompe došli iz Erdelja niti da su bili vlaški knezovi - točan je podatak da su Ivan Tompa de Erdewd i biskup Šimun Bakač bili u rodbinskoj vezi, mada nema dokaza o vezama s ostalim granama Tompa - obitelji Tompa de Horzowa i de Palychna imaju zajedničke heraldičke elemente u grbu - točna je tvrdnja da obitelji Tompa de Horzowa i de Palychna potječu iz iste loze - ime obitelji Tompa vjerojatno (ali ne može se sa sigurnošću tvrditi13) potječe iz jezika erdeljskih Slavena, ali ono se mijenjalo i prilagođavalo prema hrvatskom (kajkavskom) razvoju imena obitelji: Tompa, Tompak, Tompić, Tompaš. Valja naglasiti da zabočka obitelj Tompić potječe od jedne grane obitelji Tompa de Kutnan14 koja je, bježeći pred bosanskim Turcima15, doselila u Zagorje16 tijekom 16. st. Kao prilog toj tvrdnji navodimo književnika Josipa Eugena Tomića (1843. – 1906.) koji u svojoj pripovijetci Za kralja i dom spominje pravnika Berta Tompića, sina zagorskog plemića. Lik Berta Tomića je vjerojatno izmišljen, ali prezime svakako nije. Obiteljsko prezime Tompić se tijekom vremena mijenjalo. Prvotno, puno prezime glasilo je Tompić Zečanski Vranograč (Zečanski prema posjedu u Hrvatskoj, kod Rakovice, a Vranograč prema posjedu koji su imali u Bosni, nedaleko Velike Kladuše). Prema pisanju G. Kreačič, članovi obitelji Tompa su, osim vojničkih položaja, obavljali i dužnosti visokih kraljevskih ili državnih dužnosnika17. 13 isto, str. 147. 14 Goranka Kreačič, isto, str.126. 15 Uslijed provale Turaka mnoge velikaške obitelji doselile su iz Bosne u Hrvatsku tijekom 17. st., npr. Keglevići (porijeklom iz Bihaćke krajine). O grani bosanskih Tompa izvori i literatura su prilično jasni, naime listina iz 1408. godine spominje ime Tomo Tompa, sin Tumpe, plemića iz Kutine koji je ratovao kod Nikopolja 1396. Za svoje zasluge nagrađen je imanjem Sichan (Zečan ili Zečevo) u Zagvozdu kod Drežnika na Korani. 16 Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina. Matica hrvatska, Zagreb, 1890., str. 272. 17 Spominjanje imena Tumpić (nekad upisano kao Tompić) nalazimo 1527., naime kao supotpisnik listine hrvatskih plemića na Cetinskom saboru spominje se plemić Bernardo

155

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Obiteljski grb U razgovoru s članovima obitelji Tompić18 saznaje se da originalni grb te zabočke obitelji nitko ne pamti. Ne postoji nikakav materijalni dokaz (fotografija, zapis) o postojanju grba koji bi bio poznat članovima obitelji. Nitko ne spominje simbole (pelikan, lav, križ) koji bi bili vidljivi na nekoj drvenoj gredi kurije, ulaznom trijemu ili na pisaćim stolovima i zidovima u unutrašnjosti kuće. Izgled Tompićeva grba (ako je postajao) danas nije poznat. Neki članovi obitelji vjeruju u mogućnost da je obiteljski grb bio onaj opisan u djelu I. Bojničića Der Adel von Kroatien und Slavonien19 – štit iznad kojeg se nalazi lišće i kruna. Na vrhu krune nalazi se lav koji drži žezlo, a isti takav prikaz lava nalazi se i na sredini grba. Ne može se sa sigurnošću reći je li taj grb zaista i grb obitelji Tompić iz Grdenaca jer u Hrvatskoj je bilo nekoliko grana obitelji istog prezimena. Pitanjem grba bavila se i Goranka Kreačič 20, ali njen rad je usmjeren na grbove obitelji Tompa de Palychna i de Horzowa, a ne i obitelji de Kutnan (Kutina) od koje potječe obitelj Tompić iz Zaboka.21

Obitelj Tompić Zečanski iz Grdenaca U Zagorju i danas žive dvije grane obitelji Tompić. Jedna iz Grdenaca čiji Tumpić koji je na hrvatsko prijestolje želio postaviti Ferdinanda Habsburškog. Za razliku od njega, križevačka grana Tompa de Horzowa pristala je uz habsburškog suparnika Ivana Zapolju. 18 Izravni potomci obitelji Tompić Zečanski žive u Grdencima u Zaboku. Autorica teksta je razgovarala s njima tijekom mjeseca kolovoza 2015. 19 Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899. 20 G. Kreačić, Četiri grba obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychina: dodatak Prilog za rekonstrukciju povijesti hrvatskih plemićkih obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychna, Arhivski vjesnik br. 56, Hrvatski državni arhiv, 2013. 21 Četiri grba Tompa iz (srednjovjekovne) Križevačke županije - analizom se utvrđuje da je svim grbovima zajednički motiv pelikan koji svojom krvlju hrani mlade u gnijezdu i simbol dvostrukog križa. Kršćanski ikonografski motiv pelikana koji svojim krvlju hrani mlade personificira Isusovo uskrsnuće – opisano u knjizi: Chevalier, J.G., Slovar simbolov, Ljubljana, Mladinska knjiga, 1993., str. 440.

Desno: Lacko pl. Tompić ml. s nevjenčanom ženom Amalijom rođ. Hranić-Grozaj i kćerima Katarinom, Marijom i Gabrijelom (oko 1923.) Iduće stranice: Amalija Hranić-Grozaj s drugim suprugom Ležom 156

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

159

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

je rodonačelnik bio Ladislav pl. Tompić Zečanski i druga zlatarska grana čiji je rodonačelnik bio Juraj pl. Tompić (i Barbara pl. Jambreković). Posjedi obitelji Tompa (Zečanski), u usporedbi s posjedima bogatijeg plemstva, bili su prilično skromni, a živjeli su u seoskim kurijama. Zbog svog materijalnog položaja nikada se nisu uzdigli na nivo visokog plemstva. Od sredine 17. st. Tompe se više ne spominju kao visoki kraljevski ili državni dužnosnici. Većinom žive povučeno na svojim imanjima, a njihovi glavni prihodi dolaze od poljoprivrede. Prve podatke o obitelji Tompić nalazimo u Spomenici pučke škole u Zaboku koja ih spominje kao istaknute Zabočene koji su često bili članovi školskih odbora i aktivno sudjelovali u promicanju školstva. Drugi trag koji je pobudio moj interes za povijest obitelji Tompić bila je priča poznanice Smiljane Radivojević koja mi je skrenula pozornost da je njen otac, Lacko Šamec, dobio ime prema svom djedu Lacku pl. Tompiću iz Grdenaca o kojemu nije gotovo ništa znala. Imajući saznanje da u Grdencima još i danas žive potomci plemenitaške obitelji Tompić, krenula sam u istraživanje. Tada sam prvi puta susrela Ljubicu Vukić, unuku Lacka pl. Tompića ml. (1851. – 1929.), Miljenka Tompića, praunuka Lacka pl. Tompića ml. i njegova sina Nikolu.

Obitelj Tompić i razvoj školstva u Zaboku Spomenica zabočke pučke škole možda je najbolji izvor o životu i radu obitelji Tompić. Ladislav pl. Tompić st. (oko 1828. – 1898.) angažirao se već 1840. na poslovima oko gradnje prve zgrade zabočke pučke škole: “Vrlo važni podatci o nabavi školskog zemljišta i prvobitnom obučavanju mladeži sačuvani su u župnom archivu te mi22 ih je velečastni gospodin Ljudevit Ivančan, župnik, blagohoto ustupio. Spise pak odnoseći sa ne gradnju školske zgrade uručio mi je tadanji mjestni školski nadzornik. pogl. gospodin Ladislav pl. Tompić. Ove sam posljednje uvrstio medju ine školske spise, te se čuvaju u školskoj knjižnici”.23 Ladislav pl. Tompić (vlastelin iz Grdenaca i bilježnik općine Sveti Križ) se spominje24 kao mjesni školski nadzornik koji je kontinuirano brinuo o 22 Tekst datira iz 1891., a autor teksta je zabočki učitelj Pajo Gregorić. Podatke o početcima zabočke škole zapisao je u Spomenici obče pučke učione u Zaboku. 23 Spomenica obče pučke učione u Zaboku 24 “Gradnjom škole započelo se godine 1845., ali je zgrada dogotovljena tek u jeseni 1851., a potom je učiteljem imenovan Vjekoslav Crnogaj. Najvjerojatnije je, da je učiteljsku službu

160

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

radovima na izgradnji školske zgrade i računima koji se odnose na radove i “namire”25 (uz zabočkog župnika Havaića i podžupana Čegela), a to mu je priskrbilo priznanje carsko-kraljevskog namjesništva (dopis od 16. 11. 1857., broj 18692/4342)26. Ladislav Tompić vodio je računa i o učiteljskoj plaći27, a radeći zajedno s predstavnicima općine Sv. Križ, među ostalima i s Titom Babićem28, “glavarom občine sv. Križke”, Ladislav Tompić sudjelovao je u odlučivanju i o drugim stvarima ključnim za rad škole i život učitelja: nabava ogrijeva, popravci na školskoj zgradi, uređenje školskog vrta, učiteljski stan29. ovdje započeo 1. siječnja 1852., što se razabire iz jedne namire izdane tadanjem mjestnomu školskomu nadzorniku Ladislavu pl. Tompiću, - glaseće na prvih pet mjeseci iste godine. Nastupom godine 1852. otvara se zabočka učiona kao javni zavod za pučku prosvjetu sa osposobljenim učiteljem. Četiri godine kasnije, naime 10. listopada 1855. izdalo je C. kr. hrvatsko-slavonsko namjestničtvo pod br. 11.927. drugu naredbu, - a popratilo ju posebnim naputkom, - u kojoj se prema dopisu C. kr. Ministarstva za bogoštovje i nastavu od 10. lipnja iste god. br. 10144/448. iznovice nalaže biranje mjestnih školskih nadzornika. Već uslied ove prve naredbe zemaljske školske oblasti obavljao je upitni nadzor kod zabočke učione bilježnik obćine svetokrižke Ladislav pl. Tompić /:st.:/, vlastelin dobra Grdenci. Godine pak 1856. trećega ožujka, izdala mu je C. kr. županijska oblast varaždinska pod br. 624/50. službeni dekret, kojim je za takova potvrdjen.” 25 Namira je zamjena vrijednosnih papira za novčana sredstva ili druge vrijednosne papire. 26 Spomenica obče pučke učione u Zaboku 27 Spomenica obče pučke učione u Zaboku: “Dali su prvi učitelji Gorupić i Frančina dobivali kakovu plaću u novcu, nerazabire se iz nijedne školske bilježke. Tek o Frančini se pripovieda, da je od svake kuće u župi dobivao po 4 polića mošta i ¼ vagana kukuruza. Od učitelja Crnogaja sačuvala se prva namira, kojom je plaću dizao, a to glasi ovako: Namira: Vrhu 108 for i 20 CM, velim sto i osam forinti u banka, koje je niže podpisani od g. Tompića kano nadzornika učione zabočke, naime za 5 mjeseci, i to za četiri prvašnja mjeseca od plaće računajuć još 250 for. svotu od 83 fr. i 20 CM, s tim za jedan mjesec od prvog svibnja povećane plaće, naime 300 forinti na čitavu godinu dopitane primio jesam 25 for., ukupno dakle kano jur gori napomenuto jest, svjedočim. U Zaboku dne 19./9. 1852. Vjekoslav Crnogaj, učitelj.” 28 Otac Ksavera Šandora Gjalskog 29 Spomenica obče puške učione u Zaboku: “Iz ove se namire vidi, da je do 1. svibnja 1852. učiteljska plaća bila ustanovljena u Zaboku sa 250 for. sr, dočim je od 1. svibnja iste godine učitelj uživao 300. for.sr. Prema ovoj povećanoj plaći sastavljena je sljedeće godine u Sv. Križu “zakladnica narodne učione zabočke”, koja glasi ovako: Mi C. kr. krapinski podžupan Antun Melinčević, kotarski nadglednik pučkih učiona, zajedno župnik komorski Fr. Magdalenić, ravnatelj narodne škole i zabočki župnik Stjepan Havaić, vanjske obćine sv. križke glavar Tito Babić, iste obćine tajnik Andrija Šebetić, i zakleti odbornik Ladislav Tompić svim kojim se dolikuje, obznajući dajemo tvrdu vjeru, da ni u Sv. Križu

161

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Ladislav pl. Tompić st. istaknuo se i kao donator zagrebačkog sveučilišta, što ga izdiže izvan lokalnih okvira rada i brige na polju obrazovanja. Donacija od 100 forinti svrstala ga je na listu donatora zabilježenih na sjednici Sabora 31.12.1866.30 godine 1853. dne 15. mjeseca veljače držasmo sjednicu, i u njoj uvaživši potrebu pobolšanja i osjeguranja materijalnog stanja učitelja narodne naše učione, nemanje i zdržavanja u dobrom stanju školske zgrade, na temelju školske sustave od godine 1845. u smislu naredbe visoke C. kr. hrvatsko-slavonske školske oblasti od 18. lipnja 1851. broj 5h24/zšo zaključismo i ustanovismo sljedeća... Za neporečni obstanak ove naše narodne učione, i veću sjegurnost njezinog učitelja ovu u 4 jednoglasna istopisa sastavljenu zakladnicu radostno izdajemo i potvrdjujemo podpisom naših imena i udarcem našeg službenog pečata. U Sv. Križu dne 15. veljače 1853. Stjepan Havaić, s.r. župnik i zabočke učione ravnatelj. – Franjo Magdalenić s.r. pučkih učiona nadgledatelj i župnik komorski. Tito Babić s.r., načelnik sv. križki. Andrija Šebetić s.r., tajnik. Ladislav Tompić s.r., odbornik iz sela Grdenci. Istinitost sadržaja ove zakladnice priznajem i potvrdjujem podpisom imena svoja u udarcem svog službenog pečata: Antun Melinčević s.r. podžupan… (...) Da je školska zgrada dogotovljena tek godine 1851., potvrdjuju i ugovori, što su mjeseca srpnja iste godine sklopljeni sa stolarom Franjom Hackelom i bravarom Alexandrom Hibnerom. Iz tih spisa dade se uz neke još druge bilježke trošak zidanja zabočke školske zgrade svesti u sljedeće točke: Stolarski posao prema ugovoru 375 for. - Cm Stolarski posao izvan ugovora 30 for. - ˝ Bravarski posao prema ugovoru 109 for. 48 - ˝ Zidaru 59 for. ˝ Za trstinu i čavle 10 for. ˝ Za peći 20 for. ˝ Stakla u prozore 25 for. ˝ Za 4000 kom cigla 60 for. ˝ Za 50 vagona vapna 33 for. ˝ Drvo za trame 8 for. ˝ Ukupno 729 for. 48 Cm Novac za namirenje ovoga troška bio je razporezan medju župljane, a sabirao ga je seoski sudac, tako zvani rihtar i uručivao mjestnomu nadzorniku ove učione Ladislavu pl. Tompiću, koji je o svem račun vodio i namire izplaćivao …… Školski odbor držao je 1. ožujka 1883. redovitu sjednicu pod predsjedanjem Ladislava pl. Tompića /:st.:/, koji je još u siečnju 1882. mjestnim školskim nadzornikom imenovan bio. U toj sjednici pročitao je najprije učitelj Fugger okružnicu Visoke kr. zemaljske Vlade od 20. siečnja 1883. broj 3025. ob uredjenju školskih vrtova.” 30 Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 1865/7., Tisak Antuna Jakića, Zagreb 1867., str. 626.

Desno: Grobnica obitelji Tompić u Zaboku 162

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

129

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

U školskoj godini 1889./90. imenovan je školski odbor (školski nadzornik postaje zabočki župnik Ljudevit Ivančan), a odbornici su: Ladislav pl. Tompić, Petar Jerneić, Janko Kada, Gjuro Goluban i Mirko Borovčak. Ladislav Tompić te godine nije prihvatio mjesto odbornika pa je kotarska oblast umjesto njega imenovala Josipa Hrena31. Školske je godine 1895./96. na sjednici mjesnog školskog odbora (2.11.1895.) Ladislav (Lacko) pl. Tompić ml. (1851. – 1829.) izabran za zamjenika predsjednika školskog odbora. Odbor je donio odluke o povećanju naknade za učitelje, raspravljano je o nastavnom planu, predočen je popis gospodarstava i stoke u čijem sastavljanju je radio zabočki učitelj i sl.: “Dne 2. studenoga t.g. obdržavana je sjednica ovomjestnoga škols. odbora, te je u istoj za zamjenika predsjednika izabran jednoglasno vlastelin Lacko pl. Tompić ml. U istoj sjednici zaključeno je, da se učitelju prema naredbi velesl. kr. žup. oblasti od 5. kolovoza t.g. broj 8.210. mjestni doplatak od 60 for. povisi na 100.for. Visokom naredbom od 13. prosinca 1895, br. 17.667 propisana je jedinstvena osnova za sve niže puč. škole. Ujedno izdan je “nastavni plan”, koji će se u buduće rabiti, te po tom odpada vođenje dosadanjeg “tjednika”. Dne 24. siječnja 1896. br. 4.967 ex 1895 izdana po Visokoj kr. zem. vladi odjelu za bogoštovje i nastavu naredba, kojom se određuje nagrada učiteljem za orguljanje u najmanjem iznosu od 60 for.”32 Ladislav pl. Tompić ml., kao i njegov otac, neumorno je radio na dobrobiti školstva i obrazovanja u Zaboku. Dana 26. kolovoza 1905. je uz kotarskog predstojnika Josipa Zulechnera, kotarskog inženjera g. Kosa, općinskog liječnika Mirka Crkvenca, upravitelja zabočke općine Stjepana Pregleja i druge uglednike posjetio zabočku školu vezano uz odluku o gradnji nove zgrade pučke škole33. Tijekom školske godine 1906./7. članovi školskog odbora34, čiji potpredsjednik je bio Ladislav pl. Tompić ml., raspravljali su o zapošljavanju učiteljice i postavljanju dosadašnjeg učitelja Leppeeja za ravnatelja zabočke pučke škole. 31 Ladislav Tompić bio je već u poodmakloj životnoj dobi (umro je 25.10.1898.). 32 Spomenica obče pučke učione u Zaboku 33 Isto. 34 Predsjednik Dr. Ivan Đuranec, potpredsjednik Ladislav Tumpić, odbornici: Dr. Hiršl, Adalbet Berc, Petar Tomek, Josip Hren, Mato Sambol, Šimun Ziger, Antun Grabrovečki i (učitelj) Franjo Leppee.

164

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Imanje u Grdencima i obitelj Tompić u sjećanju Ljubice Vukić i Miljenka Tompića Obitelj Tumpić je tijekom 19. i početkom 20. st. većinu svojih prihoda imala od poljoprivrede. Poljoprivredni proizvodi, uključujući i mlijeko, prodavali su se na zagrebačkoj tržnici. Prijevoz iz Grdenaca organiziran je kočijom do zabočke željezničke postaje, zatim vlakom do Zagreba. Zadatak slugu bio je nošenje robe do tržnice i izravna prodaja s police. Između vlasnika imanja i slugu vladalo je povjerenje kako u obradi zemlje tako i u trgovačkim poslovima. Imanje u Grdencima, nakon smrti Ladislava pl. Tompića ml. 1929., bilo je veličine 56 rali zemlje35. U sjećanjima Ljubice Vukić i Miljenka Tompića najupečatljivija je slika drvene kurije koja se nalazila na brijegu iznad Grdenaca. Kurija, okružena bogatim cvjetnjakom, stajala je na brijegu na velikom platou zvanom Gun. Uz nju se nalazila ogromna gospodarska zgrada. Bila je okružena grmovima jorgovana, lipama i borovima. Uz nju se nalazio veliki voćnjak zasađen mnogobrojnim sortama voća. Osim privatnog voćnjaka, Ladislav pl. Tompić st. zasadio je stabla raznih voćaka uz cestu koja vodi od Grdenaca prema Začretju. Zrele voćke mogao je uzimati svatko iz sela, kao i putnici koji su prolazili cestom. Ljubica Vukić opisuje gospodarsku 70-metarsku zgradu, prešu, štalu, nastambe za kokoši i svinje: “Sam koružarnik na tri kata bio je najveći ikad izgrađen u Zagorju”. Nije teško povjerovati da su gospodarske zgrade bile ogromne jer se obitelj bavila poljoprivredom i živjela na prilično velikom komadu zemlje. Nedaleko kuće nalazila su se dva mala jezerca ili, kao što kaže gđa. Vukić, “dvije grabe biste vode” u kojima se pralo rublje ili napajala stoka. Osim voćnjakom Tompići su se ponosili i velikim i bogatim vinogradom, a 200 metara od kuće nalazila se i velika šuma. Osim krava, konja, svinja i živadi Tompići su imali i magarca (vrlo neobično za Zagorje) koji je korišten za izvlačenje vode iz zdenca koji se nalazio uz Kulmerovu šumu. Ladislava pl. Tompića (preminuo 1898.) naslijedio je sin Lacko pl. Tompić ml. (1851. – 1929.). On se ženio nekoliko puta i imao je više djece: kćer Mariju i sinove Božidara, Vladimira i Jurja. Osim ove djece rođene u braku, imao 35 Podatak treba uzeti s rezervom jer je dobiven na temelju sjećanja člana obitelji, a ne iz zemljišnih knjiga. Prema sjećanju gđe. Vukić, obitelj Tompić je do 1929. prodala već veliki dio zemljišta pa je tijekom razgovora s članovima obitelji bilo nemoguće utvrditi koliko je zapravo imanje bilo veliko za života Ladislava pl. Tompića starijeg.

165

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

je još troje djece (Katarinu, Mariju (Mimu) i Gabrijelu (Gabru)) s jednom od svojih sluškinja Amalijom Hranić (kasnije udanom Lež). Lacko je jednako vodio brigu o svoj djeci, svi su polazili zabočku školu, a sam otac ih je kočijom vozio na nastavu. Supruge Lacka ml. bile su: Amalija Grandavec (nije imala djece), Juliana (ostaje nejasno je li ona nosila još i ime Milka ili je Milka36 bila treća Lackova supruga). Moji sugovornici ne sjećaju se svih članova obitelji i njihovih točnih imena, ali prema svjedočanstvu gđe. Vukić, Juliana je bila jedina supruga s kojom je Lacko ml. imao svoju “bračnu djecu”: Božidara, (oko 1895. – oko 1914.), Mariju (1890. – oko 1970.), Vladimira (1893. – 1918.) i Jurja Tompića (oko 1870. – oko 1938.).37 Sin Božidar (oko 1985. – oko 1914.) vjenčao se s Gabrijelom (prezime nepoznato) i navodno otišao u Glinu. Tamo je radio kao ljekarnik. U Glini mu se gubi svaki trag38. Sin Vladimir (1893. – oko 1918.) poginuo je u Prvom svjetskom ratu. Gđa Vukić misli da se to dogodilo negdje u Slavoniji. Nepoznato je je li Vladimir bio oženjen i je li imao djece. Marija Tompić (1890. – oko 1970.) udala se za dr. Horvata i odselila u Zagreb. Nije imala djece. Od sve Julijanine i Lackove djece, bar koliko je poznato, jedinio je Juraj Tompić ostao živjeti u Grdencima, ženio se dva puta i imao petero djece: Boženu (1933. – 1934.), Mariju (1934. – 2011.), blizance Ljubicu (rođ. 1936.) i Vladimira (1936. – 2002.) i najmlađeg sina Jurja (1938. – 2000.) koji je rođen nekoliko mjeseci nakon očeve smrti. Tompići su imali osam stalno zaposlenih slugu i povremene plaćene 36 Prema navodima Stjepana Beloševića Gornjostubičkog, ime majke Božidara Tompića (oko 1895. – oko 1914.) je bilo Milka pl. Domjanić Zelinska. Županija varaždinska i slobodni kraljevski grad Varaždin, Zagreb, 1926., st. 59. 37 Podatke o godinama rođenja i smrti (pa čak i imena supruga i supružnika) bilo je teško utvrditi s potpunom sigurnošću. Potomci Lacka Tompića ne sjećaju se točnih podataka, jedini pisani trag bile su godine smrti na nadgrobrom spomeniku na zabočkom groblju i podaci iz crvene knjige nečitko napisani i prepravljani. Dodatnu teškoću predstavljala je činjenica da su djeca dobivala imena svojih predaka kao što je bio običaj kod svih plemenitaških obitelju te savaka generacija ima Mariju, Lacka i Vladimira. 38 Prema navodima mog sugovornika Miljenka Tompića, moguće je da je Vladimir bio u prijateljskoj vezi s Ksaverom Šandorom Gjalskim. Navodno da i danas postoji (možda u Gredicama) razglednica iz Gline koju je Vladimir Tompić poslao K. Š. Gjalskom u Gredice.

Desno: Ostaci podruma na imanju obitelji Tompić u Grdencima 166

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

133

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

sezonske radnike, (težake) koji su za njih radili u vrijeme berbe grožđa ili sličnih većih poljoprivrednih radova. Marija Švaljek iz Oroslavja bila je 30-ih godina 20. st. jedna od sezonskih radnica na imanju koje je graničilo s Tompićevim. Radila je na poslovima skupljanja i skladištenja sijena. Sin Lacka pl. Tupmića ml., Juraj tom je prilikom upoznao Mariju Švaljek koja mu je postala ženom. Vjenčali su se 1932., a 1933. rodila im se prva kći Božena koja je živjela samo godinu dana, a nakon nje, već 1934. rodila se druga kćer Marija. Te godine, 1934., nastala je promjena u pisanju obiteljskog imena. Naime, zbog pogrješke matičnog ureda kod izdavanje rodnih listova zabočki matičar je umjesto prezimenom Tompić djecu Jurja Tompića upisao kao Tumpić39. Prema pričanju Ljubice Vukić, njena majka Marija Švaljek nikada nije bila prihvaćena od ostatka obitelji, posebno očeve sestre Marije pl. Tompić40. Marija i njen suprug Juraj Tompić odselili su iz stare kurije 1938. Prvo troje djece rođeno im je u staroj kuriji, a najmlađi Juraj (rođen 1938.) u novoj kući koja je izgrađena do stare. Prema sjećanju mojih sugovornika, kurija je imala drveni trijem do kojeg je vodilo široko drveno stubište41. S trijema se ulazilo u kuću. Dva široka hodnika (sagrađena kao veća predsoblja (5 x 5 m) bila su popločena crnobijelim pločicama. Predsoblja su vodila u unutrašnje prostorije: 4 sobe (dvije sobe bile su veličine 5 x 6 m, druge dvije 4 x 5 m), kuhinju (6 x 6 m) koja je bila popločena keramičkim pločicama boje crvene zemlje. Zidovi su bili plave boje. Podrum je bio veličine 10 x 6 m, a sama kurija je bila mnogo veća od 39 Prema navodima Miljenka Tompića, njegov stric Juraj (1938. – 2000.) upisan je kao Tumpić te njegovi nasljednici nose “pogrješno” ime. 40 Marija (Švaljek) Tompić i njen suprug Juraj imali su nepomućene odnose s Marijinom obitelji u Oroslavju. Tompići su dolazili u posjet obitelji Marijina brata Lovre Švaljeka vlastitim automobilom, kabrioletom u kojem su se sjajila kožnata sjedala. Tijekom jednog posjeta vozilo se pokvarilo. Ostalo je parkirano u dvorištu kuće Švaljekovih u blizini današnje osnovne škole, uz samu glavnu cestu. Nije bilo moguće pronaći mehaničara koji bi popravio auto pa je ostao u Oroslavju i služio kao prostor za dječju igru. Priču je sačuvala V. Horvatić-Gmaz prema sjećanju svoje bake Ane Gajski rođ. Španec pl. Cesarec (1905. – 1994.) i majke Vjere rođ. Gajski (1927. – 1982.) Bakina sestra udana za Lovru Švaljeka bila je Marijina šogorica.. 41 Opis kurije zapisan je prema sjećanju Ljubice Vukić. Mjere prostorija je potrebno uzeti s rezervom.

Desno: Ljubica Vukić, rođena Tompić 168

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

135

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

podruma ispod nje. Početkom 70-ih godina 20. st. bila je djelomično srušena. Nekad plavi unutrašnji zidovi soba postali su vanjski zidovi. Ipak, i tako napola srušena bila je veličine oko 150 m2 . Marija pl. Tompić (1890. – oko 1970.), najstarija kći Ladislava pl. Tompića ml., preuzela je upravljanje očevim imanje 30-ih godina 20. st. Godine 1938. kurija s voćnjakom i okućnicom je prodana Valentu Kralju iz Krapinskih Toplica. Prema navodima Lj. Vukić, postoji sumnja da je kurija bila izgubljena tijekom jedne kartaške igre u kojoj je sudjelovao Valent Kralj i netko iz obitelji Tompić42. Pouzdano se zna da su najstarija kći Ladislava pl. Tompića ml., Marija i njen mlađi brat Juraj živjeli u kuriji do 1938. i uživali dio zemljišta koje je graničilo s Kulmerovim imanjem. Ono što je ostalo od imanja Marija je rasparcelirala na sedam podjednakih dijelova i podijelila s braćom, odnosno njihovim potomcima, a u raspodjelu zemlje uključila je i Amalijine kćeri (njene polusestre Katarinu, Mimu i Gabru). Svatko je dobio oko 8 rali zemlje43. Iz ovoga podatka se može zaključiti da se Tompićevo imanje 30-ih godina 20. st. protezalo na 56 rali zemlje (oko 322 280 m2, odnosno 0,046 km2). Imajući na umu da je njihov dom, drvena kurija pripala novom vlasniku, Marija je svom bratu Jurju 1938. dala sagraditi novu kuću u blizini stare kurije. Amalijinim kćerima, fačkama (kako su “izvanbračnu” Tompićevu djecu nazivali ostali članovi obitelji), osim zemlje darovala je građevinski materijal i dio poljoprivrednih objekata. Odnosi između “bračne” i “izvanbračne” djece Lacka Tompića ml. bili su dobri i korektni. Veći razdor i problem javio se desetak godina nakon raspodjele zemlje. Naime, podjela imanja nije bila evidentirana u zemljišnim knjigama pa je prilikom (ne)plaćanja poreza u obitelji došlo do razdora i neslaganja. Namještaj, posuđe, alati, razni strojevi i oruđe bili su podjednako razdijeljeni među braćom44. Lj. Vukić pamti one najljepše komade: ogledala s “pozlaćenim” okvirima i porculanske čajnike koji su se kupovali u Austriji i Mađarskoj, nažalost, nisu ostali sačuvani. Jedina uspomena koju gđa. Vukić danas ima je stari mjedeni avan. 42 Ovaj navod nije bilo moguće provjeriti, ali, prema navodima Miljenka Tompića, postoji velika mogućnost da je taj podatak točan. Naime, Tompići su vrlo rado kartali i njihova kurija je bila okupljalište pasioniranih kartaša. 43 Prema navodima Lj. Vukić. Ipak ostaje nejasno jesu li preminula braća Božidar (iz Gline) i Vladimir imali nasljednike i koliko su zemlje dobili ti nasljednici (ako jesu). Stoga navedene podatke o veličini imanja treba uzimati s rezervom. 44 Ljubica Vukić još i danas čuva avan koji se krajem 19. st. koristio u Tompićevoj kući. Nažalost, veći dio posuđa i namještaja je izgubljen ili uništen tijekom vremena. 170

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Marija pl. Tompić svoju je zemlju polako prodavala i na taj način se uzdržavala. Godine 1936., udavši se za dr. Horvata, preselila je u Zagreb. Do kraja života nije se pomirila s činjenicom da se njen brat Juraj vjenčao mimo njene volje i nikada nije prihvatila Mariju Švaljek kao svoju šogoricu. Većinu života živjela je u vili na Pantovčaku, umrla je u dubokoj starosti bez nasljednika i pokopana je u Zagrebu. Novi vlasnik kurije Valent Kralj, prema sjećanju Ljubice Vukić, nije održavao ni kuriju ni zemlju na način na koji je to činila njena obitelj. Obitelj Kralj ubrzo je krenula u rušenje drveća oko stambene zgrade. Kad su bila posječena stabla u blizini kuće, krenuo se rušiti drvored lipa i murvi koji je vodio od glavne ceste do kurije45. Početkom 21. st. obitelj Kralj ruši46 staru kuriju (u razdoblju između 1999. i 2004.), a drvenu građu upotrebljava kao ogrjev. Krajem Drugog svjetskog rata obitelj odbacuje naslov “plemeniti”. Veći dio obitelj se prilagodio novom dobu i vlasti. Ipak, Vladimir Tompić (1936. – 2002.) je u 50-im godinama 20. st. nailazio na prepreke u pronalaženju posla. Često mu se zamjeralo porijeklo i činjenica da posjeduje dio Tompićevog imanja. Krajem 19. i početkom 20. st. osobe s kojima se obitelj Tompić viđala, ljudi koji su zalazili u njihov dom bili su “oni višeg i nižeg roda”. Zabočki učitelj, župnik ili načelnik općine bili su nezaobilazno društvo Ladislava i Lacka Tompića. Ladislav pl. Tompić st., kao bilježnik općine Sveti Križ poslom je bio vezan uz “glavara” svetokriške općine Titu Babića (oca K.Š. Gjalskog). Obitelj Tompić posjećivala je i ugošćivala susjednu plemenitašku obitelj Ernesta Vraniczanyja-Dobrinovića (koji kupuje dvorac Mirkovec 1892.) i Janka Vraniczanyja-Dobrinovića (od 1884. vlasnika dvorca u Svetom Križu Začretju) te obitelj Kulmer koja je posjedovala obližnji dvorac Bračak47.

45 Taj podatak je gđa. Ljubica Vukić dala autorici teksta s posebnom napomenom da je rušenje drvoreda doživjela vrlo emotivno i da još i danas žali za ogromnim deblima lipa i murvi. 46 Članovi obitelji se tijekom našeg razgovora nisu mogli prisjetiti kada je kurija točno srušena, ali sigurno je stajala na platou Gun tijekom 90-ih godina 20. st. Prema podacima pronađenima u Službenom glasniku Krapinsko-zagorske županije od 18.2.2004., broj 2, str. 111, kurija je srušene prije 2004. 47 Podatke o zajedničkim druženjima obitelji Tompić s velikašima susjednih imanja dala je gđa Ljubica Vukić.

171

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Zaključak Prema do danas utvrđenim podacima postojale su četiri grane obitelji Tompa: Tompa de Palychna (Križevačka županija), Tompa “filius Drasci” (senjski dožupan), Tompa de Monyoro (Gornja Ugarska, današnja Slovačka) i Tompa de Kutnan (Kutina). Obitelj plemenitih Tompića Zečanskih vuče svoje korijene od obitelji Tompa de Kutnan. Tijekom 16. st. iz Bosne su doselili u Zagorje. Prvi zabilježeni pripadnik zagorske grane te obitelji krajem 18. st. bio je Adalbert Tompić. Obitelj se podijelila u dvije grane. Jedna se nastanila u Zlataru, a druga u Zaboku u Grdencima. Zabočka je grana obitelji, zahvaljujući svom imanju, živjela od poljoprivrede. Zapošljavala je osam stalnih slugu, a povremeno 20 do 30 sezonskih radnika. Zahvaljujući Tompićima dio zabočkih seljaka imao je stalan (ili povremeni) izvor prihoda, čime su Tompići podupirali ekonomski napredak sela. Njihovo imanje bilo je uzorno i dobro održavano, a proizvodi su se prodavali na zagrebačkoj tržnici, čime su unaprijedili ne samo razvoj poljoprivrede, nego i trgovine u Zaboku. Kao viđeniji ljudi bili su društveno angažirani. Aktivno su sudjelovali u radu pučke škole i kao članovi školskih odbora poticali su razvoj školstva u zabočkom kraju. Ladislav pl. Tompić (oko 1828. – 1898.) sudjelovao je već 1840. u poslovima oko izgradnje zgrade pučke škole u Zaboku. Kao bilježnik općine Sv. Križ 1856. nadzirao je tijek radova. Varaždinska županija ga 1857. dekretom postavlja za školskog nadzornika. Carsko kraljevsko namjesništvo ga je pismom od 16. studenoga 1857. broj 18692/4342 pohvalilo za njegov rad48. Radio je cijeli radni vijek u školskim odborima. Osim zabočke škole, plemeniti Tompić je donirao novac i za zagrebačko sveučilište. Tom financijskom i moralnom podrškom izdigao se iznad lokalnih društvenih događanja i vlastitih interesa. Nakon njega, rad na razvoju školstva i mjesto u školskom odboru u Zaboku preuzeo je njegov sin Ladislav (Lacko) pl. Tompić ml. (1851. – 1929.) i jednako se isticao svojim doprinosom u razvoju zabočkog školstva, poljoprivrede, trgovine te zabočkog društva u cjelini.

48 Spomenica obče pučke učione u Zaboku

172

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

IZVORI • Spomenica obče pučke učione u Zaboku • Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 1865/7., Tisak Antuna Jakića, Zagreb, 1867. • Službeni glasnik Krapinsko-zagorske županije od 18. 2. 2004., broj 2 • Prostorni plan uređenja grada Zaboka, plan broj 0833, travanj 2009., 21., http:// www.zabok.hr/documents/PPUGZ09/0._obrazlozenje.pdf

L I T E R AT U R A • Gjuro Szabo, Hrvatsko zagorje, Spektar, Zagreb, 1974. • Stjepan Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, vlastita naklada, Zagreb, 1926. • Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899. • Radoslav Lopašić, Cetin (Mjesto i poviest grada), Književnik, Zagreb, 1866., god. III. • Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina. Matica hrvatska, Zagreb, 1890. • Marija Matijević Sokol, Najstarija povijesna svjedočanstva o Zaboku, Zavod za hrvatsku povijest, Radovi 29, Zagreb, 1996. • Goranka Kreačič, Prilog za rekonstrukciju povijesti hrvatskih plemićkih obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychna, Arhivski vjesnik br. 55, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012. • Goranka Kreačič, Četiri grba obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychina: dodatak Prilog za rekonstrukciju povijesti hrvatskih plemićkih obitelji Tompa de Horzowa i Tompa de Palychna, Arhivski vjesnik br. 56, Hrvatski državni arhiv, 2013.

173

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Pisma Ante Starčevića vlastelinu Eduardu Halperu Sigetskom (1869.-1875.) Željko Karaula Sažetak: U radu su priređena i kritički obrađena pisma (35) što ih je od 1869. do 1875. Ante Starčević poslao svom stranačkom prijatelju i financijeru Stranke prava Eduardu Halperu Sigetskom. Ona, osim opisivanja političke situacije u tadašnjoj Hrvatskoj i AustroUgarskoj, sa Starčevićevoga pravaškoga gledišta uglavnom pokazuju njegova razmišljanja o tekućoj hrvatskoj politici te složenim odnosima narodnjaka i mađarona u Saboru. Većina pisama pruža Starčevićeve poglede na politička zbivanja kad je nakon Rakovice politička aktivnost Stranke prava i samog Starčevića zabranjena te se Starčević u Jastrebarskom, gdje živi i radi kod svoga sinovca dr. Davida Starčevića, nalazi zapravo izvan političkih zbivanja. Posebno je zanimljivo nekoliko pisama koja nedvojbeno pokazuju da Starčević nije znao za pripremani Kvaternikov ustanak u Rakovici. Ključne riječi: Ante Starčević, Eduard Halper, pisma, pravaška ideologija.

Uvodne napomene U prošlom broju časopisa Hrvatsko zagorje (br. 3-4, 2014.) izašla su pisma jednog od ideologa pravaštva i revolucionara Eugena Kvaternika zagorskom vlastelinu Eduardu Halperu koja se čuvaju u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).1 Kao što sam spomenuo u tom radu, u Arhivu HAZU-a nalazi se i 35 pisama Ante Starčevića također pisanih Eduardu Halperu u razdoblju od 1869. do 1875., odnosno do Halperove smrti. Ona se ovdje prenose kritički obrađena s pripadajućom znanstvenom aparaturom. Očito je da između nekih pisama postoji veliki vremenski razmak, a i neki 1 Željko KARAULA, Pisma Eugena Kvaternika zagorskom vlastelinu i meceni Stranke prava Eduardu Halperu Sigetskom (1870. – 1871.), Hrvatsko zagorje, br. 3-4., 2014., 132-192.

174

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

174

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

drugi podaci pokazuju da je između Starčevića i Halpera razmijenjeno više pisama nego što ih je ostalo sačuvano u spomenutom Arhivu. O političkom djelovanju Ante Starčevića navodim čitatelja na neke izvode iz tekuće literature te nema potrebe da su ovdje njegov politički rad rekapitulira.2 Kratka Halperova biografija izašla je u mom već spomenutom članku na početku. Možda da se ipak dometne da je Starčević, djelujući nekoliko desetljeća kao središnja osoba hrvatskog oporbenjaštva, u nekim slučajevima morao mijenjati motrišta, nazore, stajališta, a “u drugim je slučajevima zbog potrebe trenutka isticao jednu stranu društvovne pojave, kako bi prikrio ili sačuvao drugu, računajući ponegdje na moguće sveznike ili pomoćnike”, ali ono čega se nije odricao, o čemu je ustrajno pripovijedao i pisao jednakom snagom, to je bila mržnja prema Austriji koju je smatrao velikim zlom koje se srušilo na hrvatski narod. Zato je isticao u svojim govorima: “Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju”. To je bio njegov ceterum censeo: protiv Austrije (Austriam esse delendam).3 Prema njemu mi (Stranka prava, op. a.) moramo Hrvatima kazati da je: “sužnju jednako u amerikanskoj republici i u austrijanskoj ili ruskoj despociji”. Starčevićev je jedini politički cilj i zavjet njegova pravaškog nauka ili učenja vratiti Hrvatskoj njenu cjelokupnost i samostalnost na osnovu i temelju hrvatskog državnog prava, jer ako su Hrvati narod, sa svim što jedan narod potvrđuje, a jesu o čemu govori njihov tisućljetni povijesni opstanak, onda je njihovo opće i posebno pravo da budu svoj na svome, tj. imati svoju državu, svoju zajednicu, a ne biti prirepak nečeg drugog, većeg ili manjeg od sebe sama.4 2 Ovdje izdvajam sljedeće knjige i radove o pravaškoj ideologiji i biografiji Ante Starčevića: Ante STARČEVIĆ, Izabrani spisi (ur. Blaž Jurišić), Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.; Josip HORVAT, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990.; Marijan DIKLIĆ, dr. Ante Starčević – u povodu 110. obljetnice smrti (1823.-1896.), Zbornik radova Pravaška misao i politika, Hrvatski institut za povijest, 2007., 17-29.; Jasna TURKALJ, Oblikovanje pravaške nacional-integracijske ideologije do Hrvatskog sabora 1861., Zbornik radova Pravaštvo u hrvatskom političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., 19-68. 3 Ante STARČEVIĆ, Politički spisi (predgovor Tomislav Ladan), Znanje, Zagreb, 1971., 26. 4 STARČEVIĆ, nav. dj., 34.

Desno: Kurija Škarićevo 176

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Ova Starčevićeva pisma Halperu nisu nepoznanica u hrvatskoj historiografiji, naprotiv, često su ih koristili hrvatski i drugi strani povjesničari.5 Ipak, ona nikada nisu publicirana u cijelosti te smatram da postoji opravdanje da se ona objelodane kao prilog poznavanju Starčevićevog odnosa prema “financijeru Stranke prava” Halperu i razvoju pravaštva u Hrvatskom zagorju, ali i kao izvor za Starčevićevu političku djelatnost krajem 60-ih i u prvoj polovici 70-ih godina 19. stoljeća, u razdoblju nakon Rakovice i Starčevićeve prisilne šutnje. Naime, nakon ustanka u Rakovici vlasti su onemogućile gotovo svaki daljnji rad Stranke prava kao “veleizdajničke”6, dok je Starčević bio uhićen i dugo pod istragom iako on, što ova pisma i dokazuju, nije znao za njegovo pripremanje niti je u njemu sudjelovao. Potrebno je ovdje napomenuti kako to ne znači da Starčević nije prije gajio određena revolucionarna načela (uglavnom u riječima, a ne djelima). Izuzetak, kako je primjerice pisao Nehajev spominjući epizodu iz 1864., kada je u Zagrebu u doba poljskog ustanka pripremana i formirana neformalna “Narodna vlada” pod Kvaternikovim vodstvom, a u kojoj su bili grof Julije Janković, Mirko Bogović i Dragojlo Kušlan (koji su kasnije revidirali, kako navodi Kvaternik) te Starčević i koji bi u pogodnom trenutku revolucionarnom gestom proglasili slobodnu hrvatsku državu. No, poljska pobuna ostala je bez potpore stranih sila te je ruska vojska slomila ustanike.7 Ti Kvaternikovi potezi i pomalo nerealni planovi potvrđivali su kod Starčevića i Halpera “postepeno ubjeđenje”, prema Keršovanijevu mišljenju, da je riječ o: “donkihoteriji, kao letenje u oblacima, kao udaljivanje od stvarnosti”, iako su i dalje visoko cijenili Kvaternikov doprinos razvoju i širenju pravaštva.8 Uglavnom, Starčević se na sudu branio da nije bio upućen u događaje, pri čemu je potpisao i iskaz o neslozi članova stranke i Kvaternika. U pismu 5 Pisma je često koristila Ljerka Kuntić, specijalista za Kvaternika i pravašku povijest, za svoju voluminoznu disertaciju: Vanjskopolitički pogledi pravaša od 1858. do 1871. godine, Zagreb, 1960. (neobjavljena doktorska disertacija). 6 Ovaj epitet je Stranka prava dobila kasnije u svom “zlatnom dobu”. 7 Milutin NEHAJEV, Rakovica, Matica hrvatska, Zagreb, 1932., 216.; Kerubin ŠEGVIĆ, Drugo progonstvo Eugena Kvaternika, Hrvatska poučna knjižica “Ćiril-Metodskih zidara”, Zagreb, 1907., 98. Vidi i: Piotr ŽUREK, Siječanjski ustanak 1863. u Poljskoj i Eugen Kvaternik, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2012., 117. 8 Stanislav ŠIMIĆ, Josip BOGNER, Otokar KERŠOVANI, Izabrana djela, Zora, 1975., 548.

178

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Halperu 4. siječnja 1872. Starčević piše: “Osim što sam podpisao zapisnike u zatvoru, i napisao razjasnenje, na zahtev suda, o neslozi vladavšoj medju članovima stranke i pok. Kvatrenikom, evo ja nakon 84 dana, pervi put da pišem.” Osim toga u pismu se žali na “nesrećnike” koji su razbili rad stranke.9 Nakon izlaska iz zatvora početkom 1872.10, kad mu je bio onemogućen svaki politički rad, Starčević se povlači u Jastrebarsko (Jaska) kod svoga sinovca dr. Davida Starčevića. Tu od 1873. do 1878. radi u njegovom odvjetničkom uredu kao “duboko pozlijeđeni patrijarh”, a političke događaje prati uglavnom preko tiska, ali i preko povjerljivih pouzdanika i prijatelja simpatizera pravaštva koji mu donose različite informacije. U njemu tada vlada ogorčenje prema političkim elitama i narodu, što se vidi i u pismima Halperu, a slično je u svojim uspomenama pisao i pravaš Fran Folnegović spomenuvši da mu je Starčević tada izjavio: “I zato velim vam, kada bih mogao jednim pogledom oka svog spasiti taj narod, ja ga ne bi ni toga pogleda udostojao.”11 Povjesničarka Gross napominje u svom djelu da je, usprkos takvim izjavama, u Starčeviću “njegova “vatra” plamsala i dalje” i očekivala pogodan politički trenutak.12 Tek se početkom bosanskohercegovačkog ustanka 1875. Starčević ponovno politički angažira i 1876. objavljuje spis Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj13. U to vrijeme nastaju i Starčevićevi spisi Pisma Magjarolacah14 te Iztočno pitanje15, djelo objavljeno tek nakon Starčevićeve smrti.

9 Arhiv HAZU, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 10., 4. I. 1872. Starčević Halperu. 10 Starčević je prema pismu od 4. siječnja 1872. izašao iz zatvora na Badnje veče, odnosno 24. prosinca 1871. 11 Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., 197. 12 GROSS, nav. dj., 197. 13 Ante STARČEVIĆ, Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, Tisak Lav. Hartmana i družbe, Zagreb, 1876. 14 Ante STARČEVIĆ, Pisma Magjarolacah, Tiskom i nakladom Primorske tiskare, Sušak, 1879. 15 Ante STARČEVIĆ, Iztočno pitanje, Tisak Prve hrvatske radničke tiskare, Zagreb, 1899.

179

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

149

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

*** 1. 1869., 14. lipnja [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 1. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Poglaviti gospodine, Svesrdno hvala stranki prava za čestitku koju mi je na moj imendan, iz Pregrade pod našim načelništvom poslala.16 Taj mi je znak prijateljstva tim mili, što znam da je iskren i da je potekao iz čista osvedočenja s svetosti programa kojega se skupno deržimo. Kako stojasmo još prie tri godine mi, a kako protivnici naši, pa kako stojimo danas jedni naprama drugima! Jedva što dadosmo nekoliko znaka o čistu Hervatsku, eto kako progledava Fracezka; a eto kako Beč cvili nad svojim udesom u Hervatskoj; i eto kako se madjarski patuljak terza, gledajući da ga mreža francezkih železnih cestah u iztoku davi i da ta mreža ide na korist Hervatah; eto kako Slavstvo i serbstvo kod nas zamuknu, vani izgubi glas, ime i ugled. Kad taj uspeh imaju reči samo nekojih muževah, što bi bilo da nas nesrećnici nebudu, kao zastupnici naroda, proglasili sužnji svakoga tko nas hoće, nego da budu, kako 1861. izjaviše Hervati, očitovali da Hervat ima pravo i volju i snagu sam svoj biti? A na mesto da se cepamo izmišljenimi narodnostimi i imeni, što bi bilo da od skrajnje Koruške do skrajne Rašie i Albanie sav narod pristane uz ime i pravo hervatsko?17 Nu, što nije, može biti. U tu ćemo svarhu raditi, i ja se nadam da ćemo imati uspeh. Medjutim, proseć vas da moju najtopilu zahvalnost isporučite i ostalim prijateljem, ja sam s osobitim štovanjem Poglavitosti vaše iskreni štovatelj i prijatelj Starčević

U Zagrebu 14. lipnja 1869.

16 Stranka prava bila je stranački jaka u mjestu Pregrada u Hrvatskom zagorju s mnoštvom simpatizera i glasača (izbornika). Jedan od važnih sudionika bune u Rakovici bio je Ante Rakijaš, upravo iz Pregrade. 17 Pravaške političke poglede prema slovenskim zemljama vidi u: Ljerka KUNTIĆ, Slovenija u političkom programu Stranke prava do 1871., Jadranski zbornik, III., 1958., 113-132.

181

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

2. 1870., 24. ožujak [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 2. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Poglaviti gospodine, mili prijatelju, Evo vam odgovaram na štovano pismo od 20. o.m. “Hervata” je uzeo g. Matok18 u svoje vlasništvo, ter mi neimamo ništa s ti spisom. ”Hervatska” je nas svih. Predbrojnikah sada imamo prko 260, i svaki dan dolaze narudžbine. Svatko zaklinje da mu pošaljemo ili predamo, i obieća da će platit. Nego platacah je malo, a mi dajemo samo da se spis čita. Tako kvarivajuć u novcu, dobiva se u stvari. Ja vam unapred svesrdno zahvaljujem za svaku pripomoć vašu i vaših, t.j. naših jednomišljenikah. Što saberete izvoljite poslati na g. Kvaternika19 koj sada odkako je g. Bach20 vani, spis razpačava i tiskaru plaća. Samo vas prosim da iz nečistih rukah ništa neprimate, kako ni mi nehtedosmo i nećemo prem nam se je premnogo nudilo.Postupajuć kako postupa većina svetjeništva radi sustavno proti sama sebi, a za 18 Dr. Ivan Milutin Matok, zagrebački odvjetnik i urednik Hervata. Prvi broj je izašao 20. studenoga 1868. List je izlazio dvaput mjesečno, a tiskan je u tiskari Dragutina Albrechta u Zagrebu. List se pojavio godinu dana nakon što je prestao izlaziti pravaški list Zvekan. O Matoku detaljno u: NEHAJEV, nav. dj., 157-160. 19 Eugen Kvaternik. O Kvaternikovom političkom djelovanju vidi: Eugen KVATERNIK, Izabrani politički spisi (prir. Dubravko Jelčić), Matica hrvatska, Zagreb, 1998.; Kerubin ŠEGVIĆ, Prvo progonstvo Eugena Kvaternika, Hrvatska poučna knjižnica, Zagreb, 1907. 20 Vjekoslav Bach (Rujevac, 1845. – klanac Ljupča kraj Plaškog, 11. X. 1871.), hrvatski publicist i političar. Nakon studija prava, koji je završio u Zagrebu, posvetio se novinarstvu. Godine 1868. počeo je surađivati u pravaškom glasilu Hervat, a 1869. postaje urednikom lista Hervatska. Kad je početkom 1871. Hervatska, koja je u siječnju 1870. prestala izlaziti, obnovljena kao tjednik, Bach se iznova pojavio kao urednik. Do početka listopada 1871. uredio je 40-ak brojeva, a objavio je i dvije serije svojih političko-satiričkih članaka – Austrianske diple i Madjarske gusle. Potom se priključio Eugenu Kvaterniku, A. Rakijašu i drugima te otišao na Kordun gdje je sudjelovao u pokušaju dizanja ustanka protiv AustroUgarske radi uspostave samostalne Hrvatske. Napose bliska bila su mu Kvaternikova shvaćanja. U privremenoj vladi, proglašenoj 7. X. 1871., preuzeo je Ministarstvo financija. Na putu iz Plaškog u Rakovicu, zajedno s Kvaternikom i Rakijašem, poginuo je u zasjedi koju im je postavio Miloš Kosanović. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5087 (11. II. 2015.)

182

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

našu stvar. Pustimo te izgubljene ljude, nedajmo da se u nas pomešaju, jer bi nam tada škodili. Ti su ljudi ne samo bez svake snage u narodu, nego su tako omraženi da će narod biti sa svakim tko nije snjimi, i proti svakomu s kim su oni. Pravi, bolji svetjenici su s nami, i to nam je dosta: Svi ostali neka budu našim neprijateljem. G. Kvaternik vam zahvaljuje i pozdravlja vas: Slavoserbi21 škode mu i u odvetničkom, koliko znadu i mogu; nu mi se tešimo: dabit deus his quoque finem.22 Primite najtoplie pozdrave od vašega iskrena štovatelja i prijatelja Starčevića U Zagrebu 24. 3. 70.

3. 1870., 27. travanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 3. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Veleštovani prijatelju, Ovaj put uznemirujem vas pismom za dokazati da se krivnja kod nas nenalazi, nego da je hamulia na drugoj strani. I taj porezni ured ima “Sbirku zakonah i propisah financialnih, III svezak dohadarina!” I taj porezni ured, kako i svi ostali ravna se /: osim kod mene/: po tom jedinom zakonu ove stranke. Na strani 2. u § 3. pod a) moja dodhodarina spada u II. razred. A na strani 9. u § 31. da je dohodarina već odmerena sa 4 fr. sedam forintah. Nu kako opazih u pervašnjem pismu meni treba plaćati samo 5 fo. izravna poreza, a ja ga plaćam više nego triput toliko. Financialni autoriteti kažu ovo što vam zapisah o dohodarini; oni mi i taj Zakon pokazaše. Nestoji što taj porezni ured kaže: neodbija se ni 3% ni drugo ništa, nego se (...)23ecirovina uračunava skupa s dohodarinom, a te su obe izpravan porez. Prosim vas da g. Radiću moju prošnju izručite: neka za me kod koga poreznog 21 U Starčevićevoj pravaškoj ideologiji “Slavoserbi” ili “magjarolci” (“slavoserb” je kovanica od pojmova sclavus i servus a “magjarolac” je ropski podanik Mađara i Tirolaca – Nijemaca) su identificirani s pripadnicima Narodne stranke podljudima sužanjske naravi koji nisu postigli niti stupanj životinje. 22 Lat. Dat će bog i ovom kraj. 23 Nečitljivo.

183

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

ureda napomene ove potankosti. Ja sam nemogu to učiniti, jer ja od toga ureda nisam ništa čuo.24 Uzterpljenje. Nebojmo se, mnogim je težje nego nami: Magjaroni zdvajaju. Naskoro će vidjeti što rade.Najtoplii pozdrav i poljubac od vašega Starčevića U Zagrebu 27.4. 71.

4. 1871., 8. svibanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 4. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Veleštovani prijatelju, Odluka izbornog odbora mnogo vredi. Reći će se u svoje vreme da je i tu neko porazumljenje.- Načelnik deračine, tačno za te hamulie kaza da je to nesporazumljenje, jer da se “od odmerene na tabeli dohodarine ništa, a kamo – li 3% neodbija“.Prosio sam gg. Barabaša i Čanjića da zabileže tu naredbu po kojoj se 3% odbijaju. Za boga gledajmo taj pripis ako jest kakov potajan proti meni – doznati, pa ćemo ga upotrebiti kako valja.Neverujem da će gospoda jako besniti: zaderžite za se, mene su upravo prosili da primem kandidaturu u III. kotaru Zagrebačkom.- Nečistu ponudu, iz nečistih rukah, naravski ja odbih. Dakle oni isti ljudi koji su me izbornim redom i propisom dohodarine iztisnuli iz sabora, sada plaze da primem mandat upravo od njih! Biti će im još hasnie. Genček25 je prekojučer odišao u Suhopolje, pozvaše ga berzojavom. Nebi li tamo satrao Vončinu.26 24 Prema izbornom redu iz 1870. što ga je donio Rauchov Sabor određen je vrlo visoki izborni cenzus kako bi se osiguralo pravo glasa samo sloju bogatijih i ovisnih činovnika, inteligencije i svećenstva. Osim toga, unesena je i odredba po kojoj doktori filozofije (što je bio Starčević) ne uživaju pasivno biračko pravo ako istodobno nisu i posjednici. Ta odredba prisilila je Halpera da prepiše dio svoga imanja na Starčevića da bi mu omogućio kandidaturu na izborima. 25 Od milja za Eugena Kvaternika. 26 Ivan Vončina (Novi Vinodolski, 23. X. 1827. – Zagreb, 1. XII. 1885.), hrvatski političar. Pošto je diplomirao pravo u Zagrebu, uključio se u rad Narodne stranke. Godine 1860.

184

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

G. Celinić27 radi za Genčeka takojer u Severinu. Samo da Genček dojde, pa je sve u redu! Nitko nebi radje došao na izbor nego ja. Ali okolnosti su takove da mi nikako nedopustjaju. Kad se sastanemo, ter vam ustmeno razložim imat ćete me zagovorena. Nu ja sam odlučio ovoga leta ili najzad jeseni doći u te kraje na nekoliko danah. Tom prigodom mogao bi dati račun o mojemu ponašanju, a sada, kod izbora, nije moguće drugo nego kazati da ostajem kod dosdadanjega programa.Danas, prie vremena i ne na pravom mestu pokazati se, znamenovalo bi dobroj stvari hotice naškoditi.- To nećemo. Najtoplii pozdrav i poljubac od sasvim vašega Starčevića U Zagrebu 8. 5. 71.

5. 1871., 18. svibanj [Zagreb] - Ante Starcevic Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 5. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Ljubezni pobratime, Dok sam se ponešto otreznio, za najsvetiu dužnost smatram zahvaliti milostivoj gospoji za dobrotu i uzterpljenje što ih je imala, a tebi za prijateljstvo koje si izkazao. bio je načelnik u Karlovcu, a 1861. imenovan je prvim podžupanom Riječke županije. Zbog sukoba s Mađarima 1868. bio je umirovljen. Na području Vojne krajine u Sisku pokrenuo je tiskaru u kojoj je izdavao opozicijske listove Zatočnik, Branik i Südslawische Zeitung u kojima napada bana Levina Raucha i Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. Blisko je surađivao s Ivanom Mažuranićem. Godine 1874. – 76. bio je gradonačelnik Zagreba te je za njegova mandata na Katarininu trgu svečano bilo otvoreno Sveučilište u Zagrebu (1874.). Dvije godine potom, nakon burnih rasprava u gradskom zastupstvu oko gradnje novoga vodovoda, odstupio je s položaja gradonačelnika. Dolaskom Ladislava Pejačevića za bana (1880.) pristupio je mađaronskoj Narodnoj stranci. Bio je potom predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade (1882. – 85.). Zaslužan je za osnutak Obrtne škole i Kemijskoga laboratorija u Zagrebu (1882.), za useljenje Sveučilišta u Zagrebu u današnju zgradu (1882.), za izgradnju nove zgrade Kraljevske nautičke škole u Bakru (1883. –84.) i za osnutak Botaničkoga vrta u Zagrebu (1889.). Bio je i prvi predsjednik Zagrebačkoga tjelovježbenog društva Hrvatski sokol. http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=65319 (22. II. 2015) 27 Župnik Franjo Celinić.

185

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Genček je jako raztužen, i što je najgorje, njegova milostiva gospoja upravo plače.28 Ja ih bratimim i uzderžavam u nadi da bi ja mnogo radje da budem ja propao, a on isplivao.29 Ovde je P. i Kukuljević Križevački, možda i druga bratja im. Koloman se derži veselo, i kaže da nemari, jer da je pervašnja vlada pripravila ovaj duh, i da će i on biti zveličan, ako ovi ljudi zveliče domovinu. Težko da mu to ide od serdca.30 Vakanović odstupljuje od kandidature, na njegovo mesto za kandidata dolazi Šuhaj.31 Čujem iz pouzdana izvora – a ti medjutim zaderži za se - da Madjari nameravjau ovako kapitulirati: Reku pripustjaju Hervatskoj; Iznos za autonomne troškove povećava se, i stavlje se nov ključ, po kojem će se i u buduće povećavati, - ako dohodci budu rasli; Financie ostaju kako jesu; Dalmacie i granice sjedinjenja sa Hervatskom izvest će Madjari. Samo da se ova zadnja točka izvede! Dok sam tamo bio činilo mi se da te nadasve Varaždinci ljube i štuju. Ovde si upravo heros, napijaju ti Županiu; a ja kažem: neka svatko dobije ono što zasluži. Tako ćer i biti, danas ili sutra. Prosim te od moje strane da poljubiš ruku milostivoj gospodji, i da primiš najvatrenii poljubac od tvojega U Zagrebu 18. V. 71. A. Starčević 28 Kvaternik nije uspio u svojoj kandidaturi za Sabor u svibnju 1871. Na molbu Starčevića Halper se odrekao svoga mandata u Sv. Križu da bi se mogao na njegovom mjestu ponovno kandidirati Kvaternik. Međutim, Kvaternik nije ni tada uspio iako je imao neka uvjerenja mađarona da neće raditi protiv njega. Čini se da je presudna bila agitacija svećenika naklonjenih narodnjacima. Uglavnom, prema Gross, svoj neuspjeh na izborima Kvaternik je počeo tumačiti kao “znak božji da treba djelovati drugačije, a ne preko Sabora”, što je bio i uvod u Rakovicu. Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., 189. 29 Starčević je jedini pravaški kandidat koji je izabran u Sabor na izborima u svibnju 1871. 30 Nakon Levina Raucha 26. siječnja 1871. na bansku stolicu imenovan Koloman Bedeković. On je omogućio da svibanjski izbori budu, za razliku od prijašnjih, provedeni u zakonitom ozračju, bez režimskog nasilja. Zbog toga su unionisti osvojili samo 13 mandata, dok je Narodna stranka osvojila 51 mandat. Očito je da je ban Bedeković bio iznenađen ovakvom premoćnom pobjedom Narodne stranke, što se očitovalo i u stalnom odgađanju sazivanja novoizabranog Sabora. Ivo PERIĆ, Hrvatski Državni Sabor 1848. – 2000., II. svezak (1868. – 1918.), Dom i svijet, Zagreb, 2000., 71. 31 Antun Vakanović je odstupio u I. zagrebačkom kotaru te ga je zamijenio Mirko Šuhaj.

186

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

6. 1871., 31. svibanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 6. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili brate, Neka milostiva gospoja pazi na svoje zdravje, a ti u tom pogledu zahtevaj bezuvetan posluh. Moj pohod u Zagorje najmanje stoji od mene. Genček je govorio o izboru, i rekoše mu da će g. Čegel dobiti naputak. Ali znaš, tim ljudim nije verovati. Tinkovu pripovjetku meni je kaživao Haimb. Dakle to je općenit naputak popah i ostalih Slavoserbah. U vreme ovoga upalenja Genček biaše u školi na Reki.- Glas biaše da je Julij ovo učinio samo za–da bude isteran iz klerikala u koj ga otac biaše silom bacio. Glavna je stvar da je mene puk izabrao i time pokazao da ima poverenje u me. A ja ti opet kažem iskreno da će mi drago biti ako nebudem morao na onoj torturi biti. Nedokučujem zašto ti nebi prideržao mandat. Znam bo da bi upravo ti u mnogih pitanjih, i nada sve urbanialnih sjajno mogao govorit i raditi. O tih pitanjih ja znam premalo, i bojim se da je tako i kod drugih pravih zastupnikah. Istina, Genček će u obće više raditi, možda i učiniti nego – li ti ili ja. Ali što ako Slavoserbi sataru Genečeka, ter on i tu propadne?32 Samo ako je sigurno za Genčeka, neka bi bilo da odstupiš za volju tvojega gospodarstva i sudčie i naše stvari. Kažu da će sabor poradi granice, opet odgodjen biti.33 Poslije dobitja gončini Slavoserbah ne vesele se. Njihov odbor u Zagrebu, radivši o izborih, ostaje u permanencii, za – da bdije na ponašanje zastupnikah.- Nastala je, i kod prostijega piuka raste sumnja o čistoći posla Slavoserbah, o Kamarili itd. “Hervatska” je po kavanah uvek u šakah, i jer je tjednik, svatko ju može za vremena pročitati, i zato mnogi ju ne derži. 32 Starčević je očito predviđao da Kvaternik teško može proći na izborima za Sabor te je tražio neke garancije za njegov izbor. Tek bi u tom slučaju Halper trebao odustati od svog mandata. Izgleda da su određene garancije dali mađaroni, ali ne i narodnjaci. 33 Novoizabrani Sabor trebao se sastati 1. lipnja 1871., ali je odgođen za početak srpnja jer je donijeta odluka da se izbori za Sabor provedu i na području Vojne krajine koja je 8. lipnja sjedinjena s civilnom Hrvatskom (Varaždinska krajina). PERIĆ, nav. dj., 71.

187

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Prosim te da od moje strane poljubiš ruku milostivoj gospoji, da pozdraviš g. radića i sve vredne, i da primiš najtoplii pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 31. 5. 71.

7. 1871., 20. kolovoz [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 7. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Dragi brate, Oprosti što ti ovako kasno pišem, neznadoh ništa izvestno ni dobro; neugodnimi stvarmi nehtedoh te uznemiravati. Ni u prošlu nedelju, ni u sredu, ni u četvrtak nemogaše se skupština sastati, a bez nje nebiaše moguće ništa učiniti. Sinoć se sastadosmo. Stvar je uredjena kako si ti želio: uredničtvo derži sklad i jedinstvo načelah u listu; ono, u tu sverhu, prilagodjuje sve i svačije članke i dopise; o stvarih vere nepisati za sada ništa; izabran je odbor koj će s urednikom produbljivati i priredjivati sve znamenitie članke.34 Na Genčeka, kao vlastnika lista, udaralo je mnogo (novinarah). I to biaše ponešto uzrokom njegovoj ćudljivosti. Sada je i tomu doskočeno: Genček se neće podpisivati vlastnikom lista.35 Biaše nas na sastanku oko 20. Žalismo svi što vas dvaju nije. Biaše gde-što oštrih rečih od strane ushitjene mladosti; nu ja sdam se bojao još gorjega. Genček se deržao kako se za njega pristoji. Zaderljive reči gledao sam na šalu okrenuti. Genčeka sam nastojao već davno 34 Tada je unutar Stranke prava nastao raskol (sektašenje) u pitanjima odnosa stranke prema vjeri. Kvaternik je, za razliku od mladih pravaša, gajio duboku vjeru u Providnost koja stoji uz hrvatski narod kao izabrani narod. Osim toga, mladi pravaši su iskazivali određene simpatije i prema pariškim komunarima koji su bili netrpeljivi prema Bogu i vjeri. Zbog toga je došlo do kompromisa u uređivanju Hervatske te je izabran poseban odbor koji je imao kontrolirati sve važnije članke, pri čemu je zaključeno da se zasad ne piše o pitanjima vjere. Ipak, Kvaternik se više nije potpisivao kao vlasnik lista i zbog spomenutog pitanja, ali i zbog čestih napada na njega od strane “tminara” (političkih protivnika) na što je Kvaternik bio osjetljiv. Detaljnije u: GROSS, nav. dj., 190.; NEHAJEV, Rakovica, nav. dj., 67. 35 Očito je Kvaternik “kapitulirao” pod pritiskom mladih.

188

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

uputiti, da ni njemu ni meni ni drugom nikomu neostaje ino nego ili da radimo sami, ili da neradimo nikako. Mi padamo i do koj čas neima nas, treba da mladići napreduju. Dašto, mladići imaju svoje muhe, kako i mi starci naše; ali one muhe moći je i prie i lakše s dobra nego kako drugačie razterati. U zadnja dva broja opaziu Genček svu težkoću uredničtva, dakle sami nemožemo, dakle u slogu.36 Učiteljah je došlo iz Dalmacie i granice. Dalmatinci se čude nad brojem i snagom steklišah nad kukavštinom Slavoserbah. Tamo su im kaživali da neima učiteljkah steklišah, a kad na lice mesta, stekliši derže izložbu, oni su najvidjeniji učitelji. I u gradu, po kavanah i gostionah zna se samo za stekliše. Iz gornje granice čujemo da smo mi natražnjaci, naprama tamošnjim steklišima. U I. godini pravah imati ćemo znatnu većinu steklišah. Ta bolest napreduje osobito u Istrii.37 Tako, dakle, od dana do dana bolje. Molim te da poljubiš od moje strane ruku milostivoj gospoji, i da primiš i svim vrednim isporučiš najserdačniji pozdrav od tvojega Antuna U Zagrebu, 20. 8. 71.

8. 1871., 2. rujna [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 8. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Dragi brate, Pisao si mi da mi je dohodarina odnesena. Evo ju šaljem i prosim te da ju po komu dadeš odpraviti i uz namiru platiti. Petoica(?) je drugačie ubrazdio. Hoće još drugačie on i njegovi drugovi. 36 Starčević je bio svjestan da se list ne može uređivati bez pomoći mladih pravaša te je zbog toga bio spreman na kompromise i nije toliko uzimao k srcu njihova razmišljanja. Nije očito dijelio njihova shvaćanja, ali ih nije ni previše ozbiljno shvaćao. Smatrao je da će te “muhe” pomoću svoga utjecaja kasnije rastjerati. GROSS, nav. dj., 190. 37 U Istri su se pojavile prve iskre pravaške ideologije izvan banske Hrvatske. Već drugi svezak kalendara Istran iz 1870. uređuje grupa mladih pravaša.

189

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Vlada će u “saboru” imati skoka. I pravo je. Nu ja, kako ne marim za vladu isto tako želim da pojedini ljudi, njezina orudja, neterpe poradi nje. Takovi su ljudi i oni koji su proti mojemu izboru prosvedili. Ti ih poznaš. Njihov je prosved kod vlade i mora doći pred odbor verifikacioni. Vlada će stenjati, ali ja sudim da ti nebi morali obružiti sami sebe. Oni se mogu s častju izvući iz te neprilike, ako svoj prosved odmah opozovu. To mogu tim lakše učiniti što je štibra odmerena i platjena. Ako sudiš da je vredno, prosim te da im to svojim putem dadeš razumeti. Vidiš li kako su složni janičari i mameluci. Nadaju se u natražnjaštvo pemsko. Magjari cvile. Magjaroni se boje. Genček se umirio i ostaje vlastnikom.38 G. Bach pazi da ne bude nikakovih extremaha. Ja gledam na budući tor kao na torturu, i mislio sam odreći se. Ali neka bude: možda će me Slavoserbi iztisnuti. Time bi meni najvećju ljubav, sebi najvećje zlo učinili. Čujem da je milostiva gospoja još uvek boležljiva. Prosim te da se pokažeš mužem i da joj zapovediš paziti na zdravje. Medjutim poljubi joj u moje ime ruku, i primi najtoplii pozdrav i poljubac od tvojega Antuna. U Zagrebu 2. 9. 71.

9. 1871., 10. listopad [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 9. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Dragi brate, U četvrtak raznio se ovuda glas da je g Bach, urednik, iz Munjave, od pošte svojega ujaka Paunovića sa 15000 fr. utekao.39 38 Samo nekoliko dana kasnije (12. IX.) Kvaternik traži od Halpera 500 for. moleći da za to nitko ne zna ni donositelj pisma ni odgovora. Očito da se odlučio za drugi put. 39 Vjekoslav Bach je otuđio novce iz pošte u Josipdolu (Munjavi) za financiranje početka rakovičkog ustanka. U pošti je radila njegova rođaka Emilija Paunović koju je on zamijenio kad je bila bolesna. Inače je Bach, po Kvaternikovoj odredbi, bio određen za ministra financija u budućoj revolucionarnoj hrvatskoj vladi. KULUNDŽIĆ, Odgonetavanja “zagonetke Rakovica”, Naklada multigraf, Zagreb, 1994., 572. 190

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Možeš si misliti kako nam biaše nad tim glasom. Izvestna ništa nemogasmo doznati. U petak ode Genček na večer u Karlovac, za – da se razpita o stvari, i da u subotu dojde i kaže nam što je kako li je. Genčeka, što znam, još neima amo, ni od njega glasa.40 Jučer puče glas, da je “400 dobro oružanih graničarah pod vodstvom Starčevića ustalo” i da je Mollinari41 zapovedio Banovcem ili Slunjanom neka idu buntovnike upokoriti. Sinoć se glasalo da je Ogulinska i Slunjska pukovnia u vatri, da je vodja nekoj nadporučnik. Jutros netko došao iz Karlovca i pripoveda da su buntovnici udarili na karlovačku oružnicu ili cajghaus, i da strašno krešu.42 Danas ob 1 uri i 1 četvrt ode iz Zagreba u Karlovac 5 satniah Kuševićavacah. Osim ove zadnje obstojnosti, shodna neznamo ništa, i čudimo se da nam nitko ništa nepiše barem iz Karlovca. Ja sam naprosio g. Matasića da bude urednikom dok se odluči što bude s listom. Ja nemogu list obustaviti na moju odgovornost. Ako stvari stoje kako se govori, mi smo do koj čas u stanju obsade; kada prestaje i list. Nu ja sudim da ga treba deržati dok je ikako moguće. Tu imaš ti odlučnu reč, i prosim te, dok ti posli dopuste da dojdeš amo i da se stvar uredi. Zagreb je presenetjen; Slavoserbi kao zaklani; Madjaroni zdvojeni, skaču oko 40 Kvaternik se upravo stavio na čelo ustanka, o čemu Starčević očito nije ništa znao. 41 Antun Mollinary (Titel, Bačka, 8. ili 9. X. 1820. – Soave kraj Coma, Lombardija, 26. X. 1904.), austrijski general. Od 1833. služio kao kadet u inženjerijskoj pukovniji. Godine 1848. u činu bojnika istaknuo se u borbama u Italiji. Za ratne zasluge dobio je titulu baruna od Monte Pastella. U daljnjoj je službi napredovao do čina brigadira (1854.) te podmaršala i zapovjednika (1865.). Od 1868. zapovjednik u Tirolu i Vorarlbergu, a od 1870. zapovijedajući general u Zagrebu i glavar uprave hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Aktivno sudjelovao u političkim zbivanjima u Hrvatskoj. Održavao bliske kontakte s Narodnom strankom koja ga je predlagala za bana (1872.). Uspješno proveo razvojačenje Vojne krajine i spriječio planove mađarske vlade o iskorištavanju hrvatskih šuma (1873.). Podnio ostavku zbog sporova s mađarskom vladom oko financiranja gradnje željeznica iz krajiških fondova (1877.). Zatim je služio kao general u Brnu (1877.) i Lembergu (Lavovu, 1878.). Nakon umirovljenja (1879.) napisao memoare Četrdeset šest godina u austro-ugarskoj vojsci (Sechsundvierzig Jahre im österreich-ungarischen Heere, 1905.), vrijedno svjedočanstvo o političkim prilikama u Hrvatskoj njegova doba. Kako je Mollinary doživio događaje oko Rakovice vidi u njegovim memoarima: Anton F. MOLLINARY, Sechsundvierzig Jahre im österreich-ungarischen Heere 1833. – 1879., Zwieter Band, Verlag, Zurich, 1905., 232-238. 42 Iako je prvi važni cilj ustanika bio Karlovac, do njega nisu uspjeli doći.

191

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

generalkomande; mi neznamo što bi mislili. Sada znaš sve što i ja; prosim te da poljubiš ruku gospoji u moje ime, da pozdraviš sve prijatelje, i da hladnokervno motriš, kako i ja tečaj i razvijanje dogadjaja. Tvoj do groba Antun U Zagrebu 10. 10. 71.

10. 1872., 4. siječnja [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 10. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Veleštovani prijatelju, Smrt plemenitog Danile vrednoga prijatelja i otažbenika jako nas je sve razcvilila. Ali kad nije druge, deržimo njega u uzpomeni, a njegove u serdcu. Budući mi nisu dali pisati, ja nehtedoh kriumčariti i zato nemogah zahvaliti za novce ni za hranu milostivoj gospoji ni tebi. Dakle, primite sada prosim vas, najtopliu zahvalnost.43 Na badnji donese nam g. Radić veselu vest da je milostiva gospoja zdrava. Gledaj, radi, zapovedaj da tako i ostane. G. Radić još nebiaše kod vas, kad-no oko 6 ure pod večer, izvanredna sednica pusti Davida44 i mene, a g. Matasiću “poradi uvrede veličanstva u “Hervatskoj” bi u 43 U noći 12. na 13 listopada 1871. Starčević je uhićen i zatvoren. Iz zatvora je pušten 7. siječnja 1872. Budući da je nakon Rakovice pravaški pokret bio neko vrijeme policijski suspendiran, Starčević od 1873. do 1878. radi u odvjetničkoj pisarni svoga sinovca dr. Davida Starčevića u Jaski. Prema ovom pismu, izgleda da je Starčević pušten iz zatvora nešto prije. NEHAJEV, nav. dj., 282. Blaž Jurićić u Starčevićevim Izabranim spisima, 539., spominje da je Starčević pušten iz zatvora 24. prosinca 1871., što se slaže i s navodom iz pisma. 44 David Starčević je bio odvjetnički perovođa u Jastrebarskom kod odvjetnika Lenca. Tamo je radio u listopadu 1871. kad je izbio ustanak. Kad je David pušten iz zatvora, stanovnici Jastrebarskog su ga izabrali za svoga općinskog bilježnika, ali to mjesto David nije mogao prihvatiti jer bi bio ovisan o vlasti. Stoga je u Bjelovaru kod odvjetnika Fochtmaana završio propisanu praksu te je 24. veljače 1873. postao odvjetnikom u Jastrebarskom. U tome mu je pomogao banski namjesnik Vakanović, koji je u početcima svoje političke djelatnosti bio pravaš te je jako cijenio Antu Starčevića. Stoga je pomogao Davidu da lako dobije “stallum agendi”. Rudolf HORVAT, Dr. David Starčević, Hrvatska prošlost, 1., Hrvatski rodoljub, Zagreb, 1940., 50. Horvat spominje da Ante Starčević Davidu nije bio pravi stric, već rođak u 3. stupnju. Davidov je djed bio brat ocu Ante Starčevića. 192

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

zatvoru.45 Na Božić i na Štefanje moradoh dan i noć jesti i piti: na Ivanje uhvati me prehlada i baci me u postelju iz koje sam se jučer silom izvukao. Kašalj me muči, glava me boli za puknuti. Nu itako moram se javiti tebi, Ivanu u Voći i Šviglinu u Varaždin. Osim što sam podpisao zapisnike u zatvoru, i napisao razjasnenje, na zahtev suda, o neslozi vladavšoj medju članovima stranke i pok. Kvatrenikom, evo ja nakon 84 dana, pervi put da pišem. Dakle, oprosti i za pisanje i za sadržaj. Sada vidimo, da se je preko 480 odtisakah “Hervatske” razpačalo: neimamo 20 podpunih exemplarah. Koj napredak, uz kakove zapreke! A kako bi mi danas stajali da nebude nesrećnikah! Prijatelji ne dadu ni čuti nego da nastavimo radnju i nepustjuju me nazad k Šramu.46 Ovaj čas, sudim, nemožemo ništa zaključiti u pogledu radnje. Jer ako vlada nastavi progonstvo, ko jer pokazuje bez svakoga razloga proti g. Matasića tada nije moguće ništa raditi. Jer tu bude zatvaranje za zatvaranjem i šlipanje jemčevine jedno za drugim. Drugačie, moglo bi se i moralo bi se raditi. Uspeh je siguran: Slavoserbi se mešaju i svadjaju, njih mnogo odoše u Magjarone. Na gončine koji plaze pred Magjari nemalo svi viču. Ja neverujem da će Magjari u bitnosti išta popustiti. Strah me popada kada pomislim na “sabor”. Ako me neiztisnu kojom srećom, što ću tamo raditi? Ako Magjari gončine plate, gončini će s mnogima iz kerda, u bitnih stvarih pristati uz Magjarone, ter će tako ovi većinu imati. Ovaj put ništa više, nego prosim te da od moje strane poljubiš ruku milostivoj gospoji, da pozdraviš g. Radića i sve vredne i da primiš sveserdni pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 4. I. 72.

45 Fran Matasić, urednik posljednjeg broja Hervatske ostao je u zatvoru jer je dao tiskati članke u listu koji su, prema presudi suda, bili “veleizdajnički” i uvredljivi po cara. Presudom od 2. listopada 1872. Matasić je oduđen na sedam godina robije (kasnije je kazna smanjena na pet godina). KULUNDŽIĆ, nav. dj., 410. 46 Lavoslav Šram (1829. – 1888.), prijatelj Starčevićev u čijoj kući je Starčević i stanovao.

193

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

11. 1872., 21. siječnja [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 11. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Ja se u zdravju još nisam oporavio, jučer sam jedva gutao, noćas sam bio u veliku znoju; jutros sam trom i nesposoban. Sva naša želja raditi na list, ostaje bez temelja, dok vlada ovako koči bez svakoga razloga. G. Matasić, ni kriv ni dužan leži evo četvrti mesec. Pak što onda ako počnu jamčevinu žderati? Dobra stvar mora napredovati, osobito kad su se Slavoserbi ovako izkazali. Kod nas obćinstvo nemari za ništa. Slavoserbi se grizu. Kažu da je Mrazović osamljen i da će Makanac izdavati nekakov nov organ. Kažu takojer da su se gončini napram Magjarom obavezali kod budućih izborah polovinu svojih današnjih drugovah žertvovati na korist Magjaronah. I ja sudim da će gončine žertvovati sve koji nedadu na užu urediti se. Videti će se.47 Nekoj tamošnji pop - nemačko mu je ime - pisa da će ako ja budem zabačen na verifikacii, sav kukuruz što mu ga seljani duguju, prikazati samo da bude Tito Babić48 izabran - u Krapinskih toplicah.49 Magjaroni dogovoriše se u klubovih kako će raditi za izbore. Slavoserbi valjda još mudruju kad se nedadu kući iz Zagreba. Proti mojem izboru nebiaše nikakove tužbe; nu i tako gg. Pogledić i Jurković Jovo govorahu u odseku da bi me zabacili, buduć sam politički markiran. Ostalim to služiaše – bilo na iskren, bilo na derven. Kad sam čuo da me neće zabaciti, biležitzi koješta za “sabor”, bio sam prilično sabran. Sada sve uzaludu. Ja sam sam bolestan, ostali su zdravo i pozdravljaju vas, prosim te da poljubiš u moje ime ruku milostivoj gospoji, da izporučiš pozdrav g. Radiću i da svi budete zdravo kako vam želi vaš Antun U Zagrebu 21. I. 72. 47 Narodna stranka nije sklopila nikakav sporazum s mađaronima, dapače i na izborima potkraj svibnja 1872. potvrdila je svoju izbornu pobjedu osvojivši 47 mandata. 48 Tito Babić, vlastelin, otac hrvatskog književnika Ksavera Šandora Đalskog (Ljubomir Babić). 49 Starčević je na zadnjim izborima izabran za zastupnika u Sabor u Krapinskim Toplicama.

194

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

12. 1872., 2. veljače [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 12. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Gončini se prodavaju Magjarom samo zato jer se kerdo meša ter gončini ostaju u manjini. Ako se sada u Pešti prodadu, oni će s Magjari složno postaviti u sve izborne kotare i žertvovati će Magjarom sve one današnje drugove koji se nedadu slepo voditi ni goniti. Već u Beču biaše ovo uslovljeno: 15 Slavoserbah odrekne se poklisarstva, na njihova mesta imaju se izabrati Magjaroni. Gončini došav u Zagreb najdoše rogobornost, nevidiše priliku da će ih se 15 odreći i zato neusudiše se roge pokazati nego upravo zahtevaše da se sabor razpusti.50 Iz memoranduma vidiš da se gončini samo u tome razlučuju od Magjaronah što ištu svoju vladu t.j. službu. Kerdo nije to znalo kad-no je gončinom pouzdano podpisalo. Gončini zahtevaše pouzdanim za-da imaju ugleda kod Magjarah, prostota to neopazi, pak slepo podpira, kupi mačku u torbi. Budi siguran da se Slavoserbi nemilo mešaju; ali što koristi kad neimaju pravca ni čoveka koj bi taj pravac dao. Glavna stvar svega uspeha stoji u tomu da se dokaže pravna ništetnost nagodbe, pa priznavao ju tko ili nepriznavao. Slavoserba neima koj bi taj dokaz pružio i izveo, i to ti je glavni uzrok da gončini i Magjaroni na me zub imaju.Moram ti kazati moje osvedočenje o mojem poklisarstvu: ako se gončini prodadu, t.j. ako Magjaroni dobiju sigurnu većinu, ja bi u sabor išao kao na torturu; ako li nebude te sloge, ako bude manjina Slavoserbah, nu ne po dogovoru s Magjari, ja bi veselo išao kresati, pa bi možda štogod i ukresao. Broz je poštenjak; ali nepozna Slavoserbe i zato tumara na krivu putu. Kaži njemu i svim poštenim mužem, da je ludoria nagodbu nepriznavati, i da se Magjari toga nepriznavanja ni malo neplaše. Mi bo stojimo pod overhom, i svaki ludjak može 50 Sabor je raspušten 19. siječnja 1872. nakon samo tri održane sjednice. Sa sastavom Sabora u kojem su prevladavali narodnjaci mađaroni nisu mogli raditi te je Sabor kraljevskim reskriptom raspušten i raspisani su novi izbori. PERIĆ. nav. dj., 80.

195

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

reći, nu bez koristi, da on overhu nepriznaje. A drugo je dokazati da je nezakonitim putem osuda izrečena i overha provedena: padnutjem osude pada i overha. O tomu dokazu ima se raditi.51 Ako Magjari i Magjaroni imaju išto pameti oni se neće sa Slavoserbi pogoditi. Znadu bo da im to ništa nekoristi, nego da im i škodi. Zar gončini će uvek potajno raditi za Beč, proti Magjarom, a pošteni i razumnii Slavoserbi budu od gončinah odstupili k nami, pak onda eto skoka u kojemu osamljeni gončini sve kad i hteli, nebi mogli Magjarom pomoći. K tomu pomešav se sa Slavoserbi, s gončini, Magjaroni će se razcepiti, mutiti, oslabiti. Slepi Magjaroni nemare nego da dobiju za tri leba saborsku većinu; Slavoserbi glavni nemare nego da dobiju službe i novacah. Da vidimo kako im bude. Ja mislim da današnje obćine kotara prigradskoga čine taj izborni kotar. Ako Magjari neprime gončine, videti ćeš kako će Magjari i Magjaroni razkrinkati te kukavce koji su u Beču još i drugačie ponude i predloge činili nego - li je dosad u javnosti dospelo.52 Matasić je sam pripovedao da se je stidio kako mu je iztražni sudac na ruku išao; ali uzaludu, sam bo je sve pokvario. Govorka se da je taj mladić sulud. Izvestna o njemu neznamo ništa; nu nadam se da nebude s kauciom kako neprijatelji žele.53 Zaderži za se: naš je Ivan ovaj čas sasvim siguran. Muka je u tomu da je Kos živ, ter se poglavarom neće izbor odrediti. Desetogodišnja služba daje bezuvetno pravo na mirovinu ili na dvogodišnju odpravninu, to nestoji od županah ni od banah. I drugde su plaću ustavili svim koji su u disponibilitetu, bez da su gde prideljeni. Valjda je Petoica(?) tebe medju ove pribrojio. Kakovo je to postupanje? Na tvojem mestu za neimati s kukavicom posla, ja bi bio iskao dopust za urediti gospodarstvo, za oporaviti. Zdravje, pa bi na kraju godine bio iskao odpravninu. Njima ne stoji da ti ideš u Križevac, nego da se muče i uznemiruju.54

51 I Starčević je, poput vodstva narodnjaka, bio svjestan neminovnosti priznavanja Nagodbe. 52 Starčević je bio očito upoznat s detaljima sastanka ugarskog ministra predsjednika Lonyaya s čelnicima narodnjaka 28. prosinca 1871. u Beču, a možda i s prijedlozima narodnjaka Lonyayu i sastankom koji je održan početkom veljače 1872. u Pešti. PERIĆ, nav. dj., 82. 53 Halper je položio 2 720 forinti kao kauciju za list Hervatska. 54 Vlasti su željele preseliti Halpera u Križevce, što je on odbio i umirovio se.

196

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Jučer se raznio glas da je Nugent banom, ako je istina, lahku noć Magjarom.55 Isto tako glasa se da pada Šuhaj, Pogledić, Petoica(?), Kušević itd. Čujem da je Novoresčanoh bilo kod Mrazovića i da ga pitalo: kakove on to radi dogovore po Beču i s Magjari tako jaki, da se isti car morao s njimi nagoditi. Na to oni: da su to petljanice, i da će oni ubuduće izabrati čoveka iskrena, ili Magjarona, ili stekliša. Ali, s prostakom je lahko šarlatanom. Nečudi se što izbori već nisu razpisani, i što Magjaroni ni Slavoserbi javno neagituju, pače nekažuju ni kandidate. To sve stoji od uspeha gončinah u Pešti, pa će onda, za kakov tjedan, sve na jednom buknuti. To kaži poštenjakom i opomeni ih da se ne puste od gončinah za nas raditi. Gončini bo će ih žertvovati, pa kad dobiju što žele na nje neće ni gledati, pače će ih proglašivati hrdjavi “pretjeranci” itd. Ne zovu - li danas ovako Vakanović, Bogović, Šuhaj, Bedeković itd, itd sve one svoje drugove god. 1865.-6. koji nisu službe dobili? Ja razmišljavam da bi platio štibru kao nadzornik Miljane, ili bi se na toj časti zahvalio. Nu kako nisam sam tu čast stekao, tako ju sam nemogu pustitit. Prosim te dakle da tu stvar razmotriš i da mi tvoj odlučujući nazor priobćiš. Po mojem osvedeočenju, ti bi nužno sagrešio kada se nebi pustio izabrati. Meni je moj suhi kašalj već postao sumnjiv, nu još ga deržim samo za nepriliku, ne za bolest. Dakle, ja sam zdrav, a ti pazi da milostiva gospoja bude posve zdrava. Do desetak danah nadam se da ću ti moći svašta pisati. Dakle ovaj put ništa više, prosim da poljubiš ruku milostivoj gospoji, da pozdraviš g. Radića i sve ostale poštenjake i da primiš sveserdan poljubac od svojega Antuna U Zagrebu 2.2. 72.

13. 1872., 20. veljače [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 13. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Ja sam prekjučer ustao iz groznice. Nebiaše žestoka: triput me protresla. Kašalj je slabio, ali još traje. Rauch je uzeo u svoje ruke buduće izbore, kod njega se dan i noć radi. Kažu da je 55 Banskim namjesnikom je 17. veljače 1872. izabran Antun Vakanović, tvrdi mađaron. 197

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Vakanović samo njegov figurant i da Rauch naskoro dolazi opet na baniu.56 Iz pravog izvora potverdjujem ti da su gončini bili obrekli u Beču 15 svojih komadah Magjaronom žertvovati, i jer nisu smili to kazati svojemu kerdu, morao se je “sabor” razpustiti;- nitko bo nehtede pustit zastupstvo. Čujem da je Joza57 ovde i da se dogovara sa svojimi vernimi. Što će Slavoserbi učiniti, neznam; nu shodno da će Magjaroni dobiti većinu, a onda Slavoserbom i njihovu ugovaranju lahku noć. Praktičnii gončini budu se združili s Magjaroni . Evo se glasa s budućih županih: za Zagreb, Imre Josipović, ili Mitić, za Križevac Julij Jelačić, za Reku Dutković,58 za Varaždin Hervoić,59 za Požegu Cekuš,60 za Srem Živković. Na mesto Muhića da dolazi Veber. Kroz ovo nekoliko godinah pokazalo se da su Slavoserbi pravi natražnjaci, a Magjaroni pravo oruđe natražnjakah. Ovi bo su ljudi stvorili i ojačali reakciu koja mora naskoro udariti javno. Andraši61 i ako stanje bečko stoji od danas do sutra. U ovih okolnostih najbolje je biti izvan skoka i time izvan odgovornosti. Je li milostiva gospoja zdravo? Poljubi joj od moje strane ruku, i svi primite sveserdan pozdrav od tvojega Antuna U Zagrebu 20. 2. 72.

14. 1872., 24. veljače [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 14. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Ja sam se i sinoć s malom groznicom naganjao. Bio sam jačji dok nelegoh. Kad u 56 Iako Levin Rauch nije više postao banom poslije svoje ostavke, točno je da je Rauch stajao iza Vakanovića i dalje bio stup mađaronstva u Hrvatskoj. Njegove veze s najvišim mađarskim krugovima bile su i dalje na cijeni. PERIĆ, nav. dj., 95. 57 Biskup Josip Juraj Strossmayer. 58 August Dutković, mađaron, virilista u Saboru. 59 Stjepan Hervoić. 60 Dragutin Cekuš, zagrebački gradski načelnik (1869. – 1872.). 61 Gyula Andrassy, mađarski političar. 198

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

postelju bolest me zajaha. Ali i groznica je neprilika, ne bolest. Dakle ja sam posve zdrav. Gledaj da izvan groznice, tako budete i vi. Nekoj odvetnik nekad u Varaždinu, sada u Zagrebu - kaže da je siguran da će doći u budući sabor i da će zahtevati da petrinjski sud dade na videlo parbene spise o Rauch- Lonjsko polje. U tomu je sav budući sabor, koj će raditi da Raucha digne na Baniu. Medju Slavoserbi neima čoveka koj bi znao i mogao kad bi i hteo iznaći se u tih stvarih. Petrinjski sud izreče da Mrazović nije klevetnik u koliko je tverdio da bi Rauch kroz Lonjsko polje dobio milione fr.; ali čujem, Rauch namerava, casu quo62 tužiti Mrazovića kao klevetnika na koliko Mr. u tom poslu, predbaciva R. verstu gaunerie. Moglo bi se dogoditi da se Mrazović i Rauch pogode i poprijatelje. Možda sam ti pisao gončini Slavoserbah, kod budućih izborah žertvovati sve svoje drugove koji ih slepo neslede. To bi morali pošteniji Slavoserbi zapamtiti i po tomu vladati se kod izborah. Prostačina slavoserbska mora sama sebe, ako misli da se samo prividno, iz ovog ili iz onog uzroka ili razloga može deržati svojih gončinah, a drugačie da ostaje kod svojega mnenja. Tako su se morali Magjaroni 1865-6 do 10. veljače, dok ih je Strossmajer izrabio. Tada ih on odpusti, jer ih već nije trebao. Da ne bude Sadove, mi bi bili u rajsratu, Magjaroni bi videli da nas je tamo dovelo njihovo pretvaranje. Šuhaj, Rauch, Bogović i dr. biahu dalne ruke Strosmajera, pak kad oni dobiše službe, znaš kako, gledaše svoje jučerašnje drugove, Mrazovića itd. Oni proglasiše ove ljude fantastima, ludjaci, preteranci itd. Kada dobiju službe današnji gončini Slavoserbah oni će upravo tako smatrati svoje jučerašnje, današnje drugove Slavoserbe.U tomu stanju stvarih morali bi najprie pošteni Slavoserbi na čistac izići. Oni bi morali odgovoriti, odlučno i stalno, na pitanje: hoćemo li biti prosto oruđe kamarile i naših gončinah, za – da ovim službe pribavimo i da Raucha uzkrisimo? Ako hoće, s njimi nije razgovora. Ako neće, njima drugo neostaje nego k nami. Ali slabići nemogu očito, na jednom k nami. Od njih je, ovaj čas, dosta, da ne budu proti namii da proti Magjaronom budu uz nas. To možemo mi od njih, to mogu oni od svojih gončinah na lep i iskren način – zahtevati. Ako na to nepristanu, da glasuju za nas proti Magjaronom, neka ih voda nos; ako njihovi gončini na to nepristanu, slabići znadu s kim imaju posla, pa po tomu, ako hoće, neka se vladaju. Ja sudim da se, do dalnjega razjanenja stvarih i Slavoserbah ovako imamo vladati naprama Slavoserbam. Naš je proigram jasan, ako ga nemožemo svega izpuniti, izpunimo ga koliko možemo; ako, u tome pogledu nemožemo ništa, a mi branimo 62 Lat. U drugom slučaju.

199

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

čast domovine i nedajmo neprijateljem da proti nami napreduju. Ovo oboje možemo dostignuti, ako u budućem saboru bude makar samo deset poštenih i razumnih ljudih, a svi drugi neka budu Rauch-Mrazoviću. Bili mi glasovali za Slavoserbe, proti Magjaronom? Pita one koji se iskreno otergnu od gončinah, a proti “vernim” kako i proti Magjaronom. Ovi bo je jedno telo, jedna duša. U ovom osvedočenju, ja bi išao u Križ na dogovor. Tu bi slabićem, na lep način odkrio moje nazore, a slabićem nebi verovao ni neverovao, nego bi ih sudio po njihovih čini i po njihovu uspehu. I naspram Magjaronom moramo se pametno vladati. Nemarimo se ni tu pretvarati, ni lagati, nego nam je dosta mudrimi biti. Nesmatrajmo ih orudjem, nebudimo njihovo orudjem. Ja ni njima ništa neverujem. Oni kažu da će proti Slavoserbi za nas glasovati. Facta doceant – da vidimo neće-li proti nami svoje kandidate postavljati. U tome ćemo ih poznati. Magjaroni se strašno mešaju i grizu medju sobom. Ja prostačini ništa neverujem. Iz riečke, i Križevačke županije, iz Zagreba čujem da se i Slavoserbi kolju i cepaju. Ni toj prostačini ništa neverujem. Već se i Slovaci ružno komešaju. Serbi bune, Rumunji nemilo demostriraju: sve derži kamarila na uzdi. Ja pazim na stanje Magarie i Austrie samo na toliko, za razabrati da li- kamarila može svoje kolo zaigrati. Ja sudim da ona to može već danas, i svaki dan napreduje. Kako je, iz čista mira došao Hohenwart, skočio Beust, tako može i s Auerspergom i s Andrašiem biti. Magjari obsenjivaju sami sebe, kada misle da Austria naprama njima kakovi su danas, slabo stoji:ona će ih za 15 danah uništit. Hervoić je još u Pešti, kada se povrati možda bude fraktiranja. Celov na ruku milostivoj gospoji, sveserdan pozdrav tebi i svim prijateljem, od tvojega Antuna U Zagrebu 24. 2. 72.

200

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

15. 1872., 20. ožujak [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 15. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, U tjednu čestitam ti po Horacievu: Gratia et fama valetudo contingat abunde et mundus victus non deficiente crumina. Valjda nisi primio što sam ti prie blizu mesec danah odpravio. Kroz to vreme nečujem od tih stranah ništa. Neću verovati da vas bolest napastuje. U dojduću subotu budu tri tjedna što sam bez groznice, nu kašalj me još muči. Gledaj kako se stvari mešaju: ništa stalna nije moći zaključiti. Reakcija nastoji da se s Galiciom nenačini nagodba za-da tako Poljaci ostanu u opozicii proti Dualizmu. Reakcia se nada da u gornjoj sabornici nebude dve tretjine za tu nagodbu. Videti ćemo. Andrašiu nema mesta u Beču,u Peštu nedadu mu.- Deakovci su razpršani, ako Košut dojde, oni posve propadoše. Za ovaj slučaj moralo bi se i kod nas što snovati i raditi; ali tko će, kako li, i s kim će raditi? Magjaroni žele i zahtevaju da mi list izdajemo. Tesno im je od Slavoserbah. Mi im odgovaramo da smo Slavoserbe 5 godinah terali i da bi ih bili uništili, nego da su ih Magjaroni dizali, ojačivali i uzderžali; a Magjaroni su nas terli gde i kako su mogli i znali; sada bi trebalo terati Magjarone, a na to Magjaroni ne pristaju. Nami su neprijatelji i jedni i drugi, rušeć jedne, mi bi i nehotice branili druge. Dakle, do bioljih vremenah, mirujmo, a oni medju se neka se naganjaju. Već i u istom Križevcu viču na Slavoserbe; ali što koristi kad prostota viče, a slepa upravo radi za Slavoserbe. U Rečkoj županii kažuju Slavoserbi da oni neće ništa znati o Magjarih ni o Švabi, nego da Hervati bude o sebi. Puk im veruje. Na taj način moglo bi se dogoditi da Magjaroni tamo propadnu. Vakanović trebi, i ostali župani boje se za svoja mesta. Ali to sve nekoristi Magjaronom, kad neznadu i nemogu ubrazditi kako valja. Slavoserbi putuju, agitiraju: novca imaju koliko zažele. Magjaroni pomanje agitiraju, valjda čekaju, pravi čas. Ja sam svaki dan hladnii i nemarnii za “sabor”. Svi smo zdravo i pozdravljamo vas.

201

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Poljubi u moje ime ruku milostivoj gospoji, pozdravi sve vredene i budi zdravoi kako ti želi tvoj Antun. U Zagrebu 20.3. 72.

16. 1872., 26. ožujak [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 16. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, lu.

Lahko bi bilo stranku složiti kad bi bilo ljudi razumnih i stalnih u stanovitu nače-

Slavoserbi morali bi znati da njima ne koristi većinu imati. Jer ne samo oni se nisu znali njome pokoristiti god. 1865-7., ni lani nego Magjar će opet razpustiti sabor u kojemu bi oni većinu imali. Dakle sve što mogu Slavoserbi učiniti, to je: da bude u saboru pravih ljudih, ne prostih komadah, voluntah. U budućem saboru oni imaju manjinu. – Oni nas poznadu i znadu o čemiu radimo, ter, ako su svestni i pošteni, oni se mogu naprama nami sigurno popnašati i drugo im neostaje, nego ili s nami ili s Magjari. Dok Magjar ima vlast, Magjaroni će vladati, ako-li Magjar padne, vlast prelazi na Austriu, i eto nam pooštrena god 1851. i sledećih. Slaboserbi su priznali sve što i Magjaroni, pače oni su pripravni žertvovati još i više nego Magjaroni. Izpravci nagodbe ili su po nas škodljivi ili su tako neznatni da će ih, po onu Slavoserbah, Magjar s Magjaroni veselo obaviti. Slavoserbi su pripravni, za službe , na direktne izbore u peštanski sabor. – dakle, radeć za Slavoserbe, mi bi u istinu radili samo za magjarstvo. Istina, Slavoserbi u vlasti, okrenuli bi na pervi mig u Beč, a nami je to još protivnije od Pešte. Ako se pošteni Slavoserbi odcepe od svojih gončinah pak makar odmah nepristali uz nas, počmu razmišljavat, i obreknu da će za ono što im se najboljim pokaže, tada bi mi, prem nesigurno, mogli za te raditi više nego za Magjarone. Stankov je brat, plemenita duša, ali je ustrašen, jer je već nekoliko puta izgubio službu. Njega treba štedit i dati mu dobar naputak, pa će ići bez pogibeli. Ja nekanim pod ništa kortešovati. Ovako ni zdrav ni bolestan, gingav, bio bi samo na muku milostivoj gospoji i tebi. S toga sam odbio i Janka Šviglina koj me hteo imati ovih svetacah. Nu dok se oporavim i dok se većma popravi i ustanovi, eto me, i svi ćete me biti siti.Imate ćete koga zovete.

202

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Molim te javi mi odmah: kada i koliko bi te smokvenke pio protiv kašlja? Bi li uzeo smokve iz venca ili iz posude? Ako sudiš da su kandidati Slavoserbah razumni i pošteni, i da bi mogli poslušati reč pametnu, nepazeć tko ju kaže u izboru: onda možeš za nje raditi, jer magjaronski kandidati biti će kao klade: oni će slepo uz vladu. Molim te da to neuzmeš za moj svet, nego za mnenje, i to samo ovaj čas, jer ja poznam Slavoserbah koji se kunu da su za isto zašto i mi, i da će uz nas pristupiti u saboru; pak itako oni rade za svoje gončine. Tko može s takovih ljudih stalno, sigurno mnenje imati? Najbolje bi bilo da barem nekoliko gončinah propadne, a drugih Slavoserbah da dojde što više,- naravski, bez da imaju većinu. Ovako bi i Beč ostavio gončine, pa bi se stranka i narod složili. (2) Čujem od Magjarah da su tamo u celoj županiji dve tretjine steklišah i jedna tretjina Magjaronah; da će Petoica, iz osvete, raditi proti Magjaronam; da Kiša nitko neterpi, da bi ti bio najbolji administratori što više vredi, podžupan. Pejačević je kako i sva naša velika aristokracia ženska mužkoga spola, liberalna. On vidi kako stoji u Pešti i u Beču, pak beži od Magjarah i Magjarona, bez da pristupi k Slavoserbum. On beži i nebeži, pristupa i nepristupa. Kad-no Molinary, Rosenzweig i Ternski tužiše Vakanovića kralju, ovaj očitova da je “narodna stranka jedina na koju se on može pozvati”.- Na to isti Kulmer dokažuje da je on narodnjak, kako-no mu biaše i brat mu Franjo. Čudiš- li se sada Pejačeviću? A valjda si čitao da se češki Grosgrundbezie u proglasu za izbore očito i skladno izjavio proti dualizmu.Dok tako jesu natražnjaci, dok i odlučujući krugovi šaraju i samo sgodu čekaju, razpadaju se i Deakovci. Ja sudim da bi i ostali Magjari, osim Košuta, s nami ugovarali kako valja, kad bi u saboru znatan broj bio pravih lineralah. Dok toga nije, oni se boje Slavoserbah, absolutistah i moraju se deržati Magjaronah. Košut bi se snami sdružio, ali i on nas se boji. Slavoserbi nas osramotiše i omraziše svugde, a osim Slavoserbah, u velikoj javnosti, za nas se malo zna. Na svaki način dobro bude ako Košut dojde, jer on će Ungariu promešati, i samo da Hervati opet ne udare na Magjara. Od ovoga sve stoji. Reakcia gleda da iz galičke nagodbe nebude ništa. Ako sve drugo bude gotovo, ona će gledati da u gornjoj sabornici nebudu dve tretjine glasovah za tu osnovu. Tako gleda reakcia da se ni Poljaci nezadovolje, nego da ostanu u opozicii proti današnjem stanju, a za – despotizam. Nekoliko poštenih Čehah služi reakcii samo orudjem, jer ako današnje stanje padne, Čehia bude dobiti ono što je u Austrii dobila ovo 300 godinah: aristokracia i popovstvo budu zavladali, pa Čehe kako i 1848. daviti i zatvarati. Što ćeš sa sužanjskom pasminom? Na mersto da glede samo za se, Čeh hoće da preuredi i uzderži Austriu! Kao takav, kako on može vikati na Magjara i Nemca koji 203

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

misle da se po današnjoj osnovi Austria može uzderžati, i da danas svi narodi dosta pravah imaju? Neverujem da će kaucia mnogo terpiti. Matasića nije moguće naučiti kada ne sluša, sam je kaživao da ga je sram bilo kako mu je sudac na ruku išao, ali uzaludu. On je upravo lagao kad je rekao da je dotične članke čitao: nije ih ni vidio, kažu, prie nego su izišli. Nu za list on nije u neprilici, nego za Rakovicu: našli kod njega nekakovu strašnu ludoriu, olovkom čerčkanu gde graničare psuje, zašto vojuju proti bratji, itd. Našli i pismo bez podpisa, s novci, gde ga zovu u Senj. To su, čujem, pravi uzroci njegovoj neprilici.63 Hvala svesrdna milostivoj gospoji za pozdrav i za nakanu. Osim govedine i sočiva ja jedem sve, po malo, više putah na dan. Kako sam herdjava zdravja, itako nije mi za raditi, pak imam herpu biležakah. Ako bude zgoda, eto lepih stvarih. Poljubi ruku od moje strane milostivoj gospoji, zapovedi joj neka čuna zdravje, pozdravi sve vredne, i primi najtoplii poljubac od tvojega Antuna. U Zagrebu, 26.3.72.

17. 1872., 1. travanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 17. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Neću milostivoj gospoji zahvaljivati za toliku dobrotu: rečmi tzo nemogu dostojno učiniti, a činom ću zahvaliti, kada tamo dojdem i deset putah ovoliko pojedem, deset putah u jedan dan. Sada znaš što te čeka. Ova bi šunka bila dosta kerštenu koscu na mesec danah; ali budi siguran da će kod nas beržje planuti. Ja ću se kod nje smerno ogrešiti, jer ću zaviditi drugim koji ju budu jeli i ja, ovaj čas, to nesmim. Sinoć sam opet imao malu groznicu, kašalj hoće da me udavi, svi mi kažu da se moram čuvati svega slana i kisela, i osobito prasetine. Eto, pokore koju neznam hoćuli oderžati. 63 Skica je sačuvana i nalazi se u Državnom arhivu u Zagrebu u Kvaternikovoj ostavštini. Ako je ovo točno, čini se da je i Matasić bio upoznat s pokušajem Kvaternikovog ustanka. 204

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Večeras ću piti smokvenku, sutra nastaviti. Hervoić64 se tuži da se za me tamo strašno agitira, i da se on neusudjuje stupiti kao kandidat. Čujem da će tamo kandidirati Vončina. Je-li drugde svagde propao, ili ga gledaju njegovi drugovi na taj način stermoglaviti? Tko, od nas, može to znati? Evo nekoliko sigurne certe o Slavoserbih: Kiepach,65 iz Balagovih dvorah, ide u Magjarone pod uvetom da mu plemstvo pribave.- Magjaroni dobiše i Karla Jelačića —valjda da mu dadu baroniu. Ovih danah biaše govor da će Magjaroni pod iztragu metnuti podpisatelje rujanskoga manifesta.66 Na to eto telegramah da se Magjaroni i Slavoserbi u jednu stranku stapljaju. Eto, Slavoserbi su junaci, gde neima pogibeli, a drugačie oni su pripravni na sve što je podlo i sramotno. Neverujem da će Magjaroni imati toliko snage, za poterati junake rujanske. “Correspondance slave” izlazeću u Pragu, piše da je Andraši Ciganin, i da je ukrao ime nekoj sjajnoj plemićkoj obitelji ungarskoj- Grosgrundbezie Čehie očito se izjavljuje proti Dualizmu. Iz svega se opažuje da je reakcia sigurna, i da samo čeka na čas za prihvatiti. -A što onda? Na to nemisle Magjari, ni Magjaroni, a Slavoserbi se vesele. Kušević i Kraljević, župani, škakljivo stanje, Maljevac bi već bio odpustjen, nego je obrekao da će – budući sabor samo vladine zastupnike spraviti; i Kukuljević je od danas do sutra, naslednika mu kažu Julia Jelačića. Koja satira! Poljubi, molim te, mesto mene ruku milostivoj gospoji, pozdravi gursuza Radića, kojemui je do šale, i budite svi zdravo kako vam želi vaš Antun U Zagrebu 1. 4. 72.

64 Stjepan Hervoić (?). 65 Marcel (Marzell) Kiepach od Haselburga (1813. – 1887.), križevački vlastelin. 66 Hrvatski mađaroni su stalno priželjkivali da se u Saboru nađu kao većina pa je iz njihovih redova potekla inicijativa da se pokrene sudski postupak protiv potpisnika “rujanskog manifesta”, ali ova inicijativa nije prihvaćena. PERIĆ, nav. dj., 83.

205

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

18. 1872., 6. travanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 18. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Na uskrs sam ti pisao nekoliko rečih, a sad evo me da ti zahvalim za lek. Kašalj kao da si ga rukom odnio, samo kad-što bacam.Valjda nebude ni groznice. Tako sam se razigrao, da sam išao šunku jesti, prem nebi bio smio. Da budeš vidio kako ju u družtvu motamo! Hvala i opet. Dakle imamo sabor. Vlada će iz potaje i naglo dati izbore obaviti.- Naš bi izišao u Dugoselu /:pristav Jovanović:/ ali će taj kotar raztavljati.- Naš /:Fr. Folnegović:/ izišao bi i u središnjem kotaru, ali amo će pridružiti i nešto dugoselskog i ugoričkog kotara i izbor će biti u Jankomiru. A Kušević, ovaj čas, posve pasivan, neće da se kandidira, nego će u ugoričkom kotaru biti Tomašić- kako Vakanović sustavno i sigurno radi, sudi odlukas: još su kao jučer govorili da će Raiznera odgusliti; kao danas imenovaše ga upraviteljem županie belovarske,67 odpraviše ga tamo, na njegovo mesto poslaše Paniana; a kao noćas zabaciše to sve, i otpraviše Keršnjavia u Belovar. U Zagrebu su Slavoserbi, ovaj čas posve propali; tako je, čujem, i po vani. Slavoserbi nevide da nemogu imati većinu i zato da se valja boriti ne za broj, nego za versnost. Dakle Magjaroni dadoše proti meni Cekuša. Neka im bude. Ako Vakanović po Magjarone dobro izvede izbore, eto neprijateljstva medju njim i medju Rauchom, jer oba žele biti banom. Slavoserbi nebesne kao nekada:opala su im krila, prem imaju novacah podosta. Čudne sramote, ako “ljubimci, pouzdanici naroda” propadnu. Što će onda izvanjski svet o našem narodu suditi! Praizki novac kupuje imanja po Čehii,- “Bratja Serbi”, Rumunji, Slovaci, isti Nemci Ungarie mešaju se nemilo; kažu da to dolazi izvana;- Beč hoće odmah pad Pariza; govorka se o abdikacii nj. veličanstva. Lepa-li vremena živimo! Molim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji i da svi budete zdravo kako vam želi vaš Antun U Zagrebu, 6.4.72.

67 Ljudevit Reizner (1872. – 1874.), najprije vršitelj dužnosti pa župan Bjelovarske županije.

206

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

19. 1872., 29. travanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 19. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Oprosti da ti ovako kasno odgovaram na dva pisma: neimadoh ti ništa javiti, kako, skoro, neimam ni sada. Otkako se Miškatović otkuda povratio, čujem da Mgjaroni svom silom proti meni rade, on je razglasao da sam siguran. Kad nemogaše prodreti s Cekošem, ni sa Hervoićem, ni s Petoicom(?) udariše sa sudcem.- Prostota neuvidja da pristav nemože ništa proti sudcu. Odtuda od pristava, očekivaju priklanost svojemu sudcu. Ja mislim da se g. Labaš nejagmi, nego da mora.Po službenih izvestjih, Magjaroni jučer imadoše 46 sigurnih izborah. Tu neračunaju ni jedan izbor zagrebački, ni varaždinski, t.j. ovih gradovah. U zagrebačkoj županii broje 8 sigurnih izborah. Slavoserbi padaju da je strahota.- Danas je zatvoren pop Majcenić, poradi uvrede veličanstva. Ovako će biti, čujem, i drugim. Ovi su ljudi branili austriske Zakone. Kako puk ostavlja Slavoserbe, sudi iz ovoga primera: proti Ferkiću, župniku Križevačkom drugačie mužu plemenitu i obožavanu u toj župi, izmedju 230 izbornikah, nekoj dan biaše ih 96 za Lerkapa(?). Magjaroni kažu/: a protivno rade:/ da žele tebe i mene u saboru. Ja verujem samo radnji njihovoj, i verovat ću protivno kada prestanu kovati. Medjutim budimo na oprezu. Moguće da će zadnji čas odstupiti, t.j. ako vide da nemogu uspeti. Proti Ivanu radi konzistorij iztragu: misle ga u popovski zatvor baciti. Tužbu je podpisalo i podkrižalo preko 60 župljanah, tu stoji da u ime škole pobire po 14 fr, a on ju je do sada posve darivao. Eto što je prostota. Siguran sam da će čist izići; ali ovaj čas mora mućat i mirovat što većma. Pop Sorg javno reče da će puk pobuniti proti Kvaterniku, ako ovaj nebude radio za Slavoserbe. Kralj će dati Rauchovu parbu revidirati.- Vakanović, čujem, besni proti steklišem, valjda sudi da je siguran; nu ja neverujem to nijedno. Ja trebam koj desetak forintah; ali neznam koliki tebi šliplju, i nemogu te prositi. Dakle hvala na ponudi, kao da si i dao. Prilično sam oporavio i pomogao se, samo ba 24. o.m. pojavi se, u kavani, neznatna groznica; nu nisam se dao kući. Onaj ružni kašalj prestao posve, samo kadkad

207

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

pokaže se obični, a to je šala. Je- li milostiva gospoja posve zdrava? Opet će je vredjat i serdit kada samo dojdem. Molim te da joj u moje ime poljubiš ruku, i da primiš najsrdačniji poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 29. 4. 72. P.P. Jesam li ja medju birači? Gospoda paze kod protivnikah da li su štibru platili, ja moju, za ovu godinu, još nepolatih. Čujem da će g. Kuštić, poradi mene gju vlastelinku prijaviti kaznenu sudu i to kao varalicu i rasipnicu.- Lani kod izbora,vidio si da bi bez tvoje nazočnosti sve bilo propalo. Ove godine ti neimaš glas u Pregradi dakle, mogla bi biti petljavina većja nego lani biaše, ako nebude sigurnih ljudi za kandidirat i za odgovorit na pritužbe. Sada je moći odgovoriti, da je moj lanjski izbor, proti pritužbi, sabor odbacio. Ti ni ja neimamo o tome pravo na reč. Možda će Magjaroni još većju petljavinu osnovati. Veselim se nada-sve da ćeš ti biti u saboru. Kada sva zvona lupaju, itako je čuti mali cinkluš, djačko zvono, on bo ima najčistii glas,- ako nas je i malo, dosta je da smo muži na mestu.

20. 1872., 5. svibanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 20. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Za 30 fr. što si mi poslao neću ti zahvaljivati. Taj siromašni puk čini čudesa svojom stalnostju. Što bi bilo da je sav narod takav! Ja nebi rado za ništa da ijedan izbornik poradi mene terpi.68 Eto, Magjaroni tamo rade proti meni, a ovde kažu da žele da dojdem u sabor, kukavci. Mrazoviću,69 nebi ni ja odgovarao, nu na svaki način pusti se izabrati. Glavna je 68 Starčević je bio itekako svjestan da izbornici koji su glasovali za njega trpe teror režima. 69 Matija Mrazović (Visoko podno Kalnika, 24. II. 1824. – Zagreb, 13. IX. 1896.), hrvatski političar i publicist. Nakon studija prava u Zagrebu radio kao odvjetnički vježbenik pri banskoj vladi (1848.), a potom pri vojnom povjerenstvu u Varaždinu. Publicistički rad započeo je 1846. u Gajevim Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskima, a 1848. – 50. surađivao u Slavenskom jugu i Jugoslavenskim novinama. Godine 1850. otvorio je odvjetničku kancelariju u Zagrebu. Od 1853. do 1854. izdavao časopis Pravnik, a od

208

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

stvar pokazati da puk u te ima poverenja, pak u najgorjem slučaju, možeš se odreći. Nu ni toga netreba. Kad nas neima, i nemože biti govornika, nego svatko se mora, za većje stvari, pripraviti, a za druge ti si na mestu kako možda nijedan drugi. U pitanjih osobito o pučkih školah, o urbanialnosti, o zadrugah itd. ti si upravo autoritet, i ako si dadeš po četvrt ure truda za punktirati, možeš sjajno govoriti. Neznam o čemu bi ovaj put izbornikom govorio. Govorka se da će Rauh za bana, Janković voćinski za ministra, Bogović za načelnika itd, a da Vakanović odlazi na putovanje dok se sabor otvori.70 Prosim te da poljubiš u moje ime ruku milostivoj gospoji i da primiš najserdačniji pozdrav od tvojega Antuna. U Zagrebu 5.5.72.

21. 1872., 14. svibanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 21. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Nepisah ti dugo jer ništa neimadoh pisati i jer me zaderžavaše Zagorci kojih ovde biaše. Šališ se kada pišeš kao da bi ja gledao ukloniti se pribivati kod izbiranja. Znaš bo da neprilike netražim, nu da ih se i ne bojim kada nastanu, i znaš takojer da mi je tvoja želja sveta. Kad i što hoćeš, naredjuj, i budi siguran da ću slušati, znam bo da je dobro štogod narediš. Jesi-li čitao da Miškatovića, prem bivšega zastupnika, i sadanjega kandidata, itako osnutka Pozora (1860.) surađivao političkim člancima te je 1867. bio i njegov glavni urednik. Godine 1871., zbog članaka u Zatočniku o konzorciju za isušivanje Lonjskoga polja koji su kompromitirali bana Levina Raucha, bio je optužen zajedno s Vončinom i Miškatovićem. Godine 1861. i 1865. – 67. biran je za zastupnika u Hrvatskome saboru kao član Narodne stranke. Zauzimao se za uređenje državnopravnog odnosa s Austrijom neovisno o Ugarskoj, za političko ujedinjenje Južnih Slavena unutar Monarhije, a kao član hrvatskog izaslanstva pregovarao je o reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe. Godine 1880. napustio je Narodnu stranku i osnovao Neodvisnu narodnu stranku s programom ujedinjenja Trojedne Kraljevine i njezine državne i financijske samostalnosti. Od 1879. do 1881. bio je gradonačelnik Zagreba te se istaknuo u poboljšanju komunalnih uvjeta grada, kao i za potresa 1880. http://proleksis.lzmk.hr/38033/ (1. III. 2015.) 70 Sabor je izabran potkraj svibnja 1872. te se sastao na svojoj prvoj sjednici 15. lipnja 1872.

209

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

nepustjaju k njegovim izbornikom? Nemarim, ako bude i tako meni, samo treba gledati da ljudi kakovu smutnju neučine, o tomu bo se radi.Dok Magjarone merko pogledasmo, oni se uzmešaše i ugiblju nam se,- Rauch je odišao u Zagorje, videti ćemo što će učiniti. Neverujmo mu ništa, ako učini što dobra, potreba ga na to nagoni. Kad Magjaroni ovako rade proti meni, očito je da me nebi verificirali kad bi oni bili u većini. Zašto me se tako boje, prem neznadu moju osnovu ni sverhu?Kaživaše mi o terrorizmu kojim gledaju pope dobiti, isti Badel pobesnio za Magjarone. Kvaternik71 piše da neradi i da neće proti meni raditi, nego da mora glasovati za Magjarona, ili službu izgubiti. Još ga nisu pustili ni na ispit biležnički. Dakle on je svezan, i ja mu, poručih neka slobodno i radi proti meni, ako se samo tako može uzderžati. Jer sudim da bi većje zlo bilo da on propadne u nesreću, nego da ja nebudem izabran. Kod nas je strašno: u Tuškancu puškaraju, po mraku se tuku, tuži jedan drugoga, ocernjuje svatko svakoga, novine da ih nije moguće pogledati. Tako se narod demoralizira, kažu da će Mrazović na 24. o.m. zatvoren biti. Dakle samo za – da nebude na izboru! Popi su zameravali steklišem za prijateljske opomene; a evo kako ih Magjaroni mlate! Dakle pogodismo kako stoji s promemoriami Vončine: Slavoserb izdao za plaću svoje drugove, pak kad dobio novacah od Magjaronah, i vidio da bi moglo svašta biti, on valjada opet za plaću – izdao Magjarone i očitovao da je samo izmišljotine pisao. Na pismo barona Rukavine pristade sav središnji odbor Slavoserbah osim sama Vončine, koj kaza da mene nitko nepozna kako on, i da ću ja ako dojdem u sabor, sve Slavoserbe smotati. Prosim tre da u moje ime poljubiš ruku milostivoj gospoji, i da svi budete zdravo kako vam želi tvoj Antun. U Zagrebu 19.5.72.

22. 1872., 23. svibanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 22. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Kad-no Rauch ode u Zagorje, ovde razglasiše Magjaroni da će on osigurati tvoj 71 Najvjerovatnije Pavao Kvaternik iz Hreljina, pravaški simpatizer. 210

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

i moj izbor.- Sada znamo što je tamo radio. Magjaroni kažu da je to nesporazumljenje.Kvaternik biaše ovde, i kaživa da sva kleveta dolazi od Šnapa72 kojemu Magjaroni nude kanonikat, samo ako za nje bude radio i glasovao. On kaživa takojer, da ne mariš drugo van izbornike pozvati i kazati im.- Medjutim biaše tamo Rauh, ter je možda sada divljačie. Šnap nemože biti lopov nego je slabić i za častju čezne. On bi morao znati da je bolje biti, što – no Cezar reče,- u Španjolskoj pervi, nego u Rimu drugi. Župnik je bez gospodara i takmaca, štovan i siguran u svojem puku; a, danas, ovde, ni dva kanonika nisu medju se prijatelji, nego ocernjuju jedan drugoga i kopa pod njim kako može. Zagrebčani nederže do kanonikah kako nekada, sigurnost je ovde najmanja: znate da je razbojnikah htelo veliku cerkvu porobit,- dohodak mladjih kanonikah, a ti su svi osim četiriuh (...)73- manji je nego srednjih župnikah. A na kraj konca, Magjaronom nije verovati, oni bo reč nederže. I već imaju zabiležene svoje starinske, stalne Magjarone. Kod nas dažde paskvili i natežu se Magjaroni i slavoserbi, puk se demoralizira. Nebi-li dobro bilo da u “Narodne novine” dadeš očitovanje da neprimaš kandidaturu od Slavoserbah? Molim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji od moje strane, i da joj kažeš da ću sve zajesti i zapiti kada tamo dojdem, ter da me već nikada nećete zvati. Najvrućji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna. U Zagrebu 23.5.72.

23. 1872., 7. lipanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 23. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Iz svega se vidi da su Magjaroni i Slavoserbi složno i potajno proti nami radili. Beamteri Slavoserbi imadoše zapoved ili neglasovati, ili glasovati proti Magjaronom; 72 Župnik Makso Šnap, mađaron. 73 Nečitljivo.

211

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

pak itako vidiš kako biaše kod nas. Neka im bude, da vidimo što će učiniti.74 Glasa se da će sabor biti odgodjen, pače i raspustjen. U svoj belovarskoj županii nadvladaše Slavoserbi samo na naš program.75 Čujem da je tako i drugde. Prostota veruje. Fanatizam je na verhuncu: ima mestah gde kerčmari i cincari ni za gotov novac nedadu ništa onim koji glasovaše za Magjarona. Natražnjačke novine vesele se dobitju Slavoserbah, i očito kažu da je god. 1848. na pragu, da će kralj ostaviti Magjare pa zauzeti se za svoje verne Hervate. Dakle, aula est pro nobis. Ako Pregradjani dadu pritužbu, prosim te da se ti u ništa neupustjaš, bio izbor g. Labaša zabačen ili potverdjen.76 Oni će, jedni i drugi, nas tražiti u svoje vreme, a mi nje nebudemo nikada. Rukavina77 je sdvojen, ja sam mu pisao neka se umiri, jer znam da mi nebi bio mogao nikako pomoći. Doista, da bude za me glasovao on i njegova dva, ja bi i tako bio ostao u manjini, a njega bi bili zastalno unesrećili. K svoj neprilici, i popi su svi proti njemu, pa kad onako napijaju župniku H., znamo što bi učinili kapelanu. Njega bi bili premestili, pa bi tako i župa bila propala, a to bi bio greh od moje i od njegove strane. Još imamo vremena, još će se moći uspešnie raditi, a on kao župnik imati će većju snagu. Dakle, prosim te, umiri se. Kako danas stvari stoje, ja bi rekao da će gončini nastojati pogoditi se s Magjaroni, i po svoj prilici, kroz verifikacionu dati će Magjaronom većinu. To će biti ako nebudu dobro pazili verifikacionih listah. Jer velikašah mogu Magjaroni herpu doterati,78 pa kako ih Slavoserbi priznadu, eto Magjaronom većine koja će zabraniti da se mnogi izbori nezabace. Ja sam ružno prehladjen; nu spavam celu noći imam želudac kolik malo dete. Prosim te da sveserdno u moje ime poljubiš ruku milostivoj gospoji, da pozdraviš g. Radića, i primeš najvrućji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 7.6.72.

74 Na izborima za Sabor potkraj svibnja 1872. izabrano je 47 narodnjaka, 10 samostalnih kandidata i 20 vladinih predloženika (mađarona). Dakle, nijedan pravaš. PERIĆ, nav. dj., 87. 75 Na području bivše Varaždinske krajine mađaronska opcija nije imala šanse zbog zazora bivših krajišnika prema Mađarima. 76 Antun Labaš je izabran u Pregradi kao zastupnik mađaronske opcije. 77 Župnik u Krapinskim Toplicama Ivan Rukavina bio je pravaški orijentiran. 78 To se i dogodilo. Banski namjesnik Vakanović je, da anulira narodnjačku većinu u Saboru, pozvao 47 virilista, među kojima je većina podržavala mađarone.

212

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

24. 1872., 17. lipanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 24. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Ovaj čas primih pritužbu i, za sigurnost otpravih ju poštom uz prijemnicu. Predsednik Erdedy dobit će ju još danas.79 Žao mi je da su moji izbornici učinili taj korak, koj će makar opet došlo do izborah, itako ostati bez uspeha.Meni je mučno kad štogod čujem o ovih ljudih, a kad bi ih morao u horu gledat i slušati valjda bi obolio. Na 15. o.m. Slavoserbi biahu kapitulirali: po Mihaloviću u odboru idjahu oni s Magjaroni, biležnika, privremena, izabrana su složno dva Magjarona i dva Slavoserba. Ako Magjaroni dadu koju službu i tisuću for. budi siguran da će im Slavoserbi pripustiti većinu. Ako bi se Magjari i Magjaroni uzkostruše i ništa nedadu i neobećaju, Slavoserbi će se uzrogoboriti i možda tor bude odgodjen ili raspustjen. Dosada Magjaroni zahtevaju: a) da svi izbori i svi pozvanici budu bez prigovora verificirani; b) da 16 Magjaronah 16 Slavoserbah – koje Lonjaj naznači – idu u peštanski tor.80 Po obstojećem uredjenju sabora i izbornom redu nebi se moglo ni pet velikašah bezuvetno ni osam izborah magjaronskih verificirati. Strosmajer hoće da postane nadbiskupom, ako mu Magjaroni pruže nadu, on će svoje kerdo žertvovati, ako Krestiću dadu službicu, i s njim će nekoliko komadah pristati uz Magjarone. Maljevac je zbilja propao,81 na njegovo mesto dolazi Žuvić ili Medunić. Pazi na viku Magjarah proti Serbii. To je, ja sudim osnovano s Praizkom koja namerava Rusiu smotati prie nego se Francezka oporavi. Za pljusnuti Rusiu, Praizka će poslati Magjare u Serbiu.- Ako se Rusia čim prie nepomiri s Poljaci, i ako u Serbii i kod nas drugačie neokrene raditi, ona bi mogla veliku štetu imati. Stalno je da je 79 Dobni predsjednik Hrvatskog sabora Ivan Nepomuk Erdödy. 80 To je bio uvjet mađarona da pristupe pregovorima s narodnjacima o reviziji Nagodbe. 81 Petar Maljevac, župan Požeške županije i mađaronski zastupnik. Maljevac se u izbornoj kampanji služio velikim svotama novca kojima je podmićivao svoje izbornike, a što mu je omogućivao ban Vakanović.

213

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Rusia složna s Francezkom; ali ova još nije pripravna za uzmoći čversto. Prosim te da poljubiš od moje strane ruku milostivoj gospoji, da pozdraviš sve vredne, i da primiš sveserdan poljubac od tvojega Antuna. U Zagrebu 17.6.72.

25. 1872., 29. lipanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 23. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Proti Slami i njegovim drugovam neima leka van da bi tko interpelirao, a takova neima u “saboru”. Tužbe ili ne čitaju, ili ih šalju županii za rešenje. Znamo kako ona rešava. Slavoserbi su sada samo izveli što su zimus osnovali. Kralj im je samo izgovor: znali su i prie da je kralj ovo stanje potverdio. Nu nije istina da se sada kralj uplitje; ali jer znadu da naš puk do kralja više derži nego puk ruski ili turski, oni se i tom obstojnostju služe. Stvar stoji ovako: Slavoserbi su proti narodu i slobodi još većma nego Magjaroni; k tomu su sebični kako nitko drugi; napokon znadu da neznadu van prostota zamamljivati. Oni se boje svoje većine, jer neznadu i nemogu njome ništa učiniti. Strosmajeru je obećana nadbiskupija; tada bi Rački gledao doći u Djakovo; Krestiću je obrečeno mesto Klobučarićevo, Vončini Bogovićevo, itd. Sve višje službe idu na polovicu; manji gončini dobiju novacah: time je kerdo žertvovano. Hoće- li Magjari ta obećanja izpuniti? Ako neizpune, eto odmah vike i smutnje; ako izpune, Slavoserbi koji dobiju službe raditi će potajno proti Magjarom pa će ta radnja u svoje vreme i u javnost doći, a Slavoserbi koji nedobiju službe, nastaviti će opoziciu javno. Za to se čuva Mrazović, koj u klubu nije ništa govorio.Većji Slavoserbi budu išli u peštanski sabor ili u regnikolarnu deputaciu. Tako će oni brati velike nadnevnice i paušale, neće ništa raditi ni za ništa brinuti se, gostiti se kod ministrah, ulagivati im se, preporučivati se za službe, zadovaljati se u velikom gradu. A prostačina slavoserbska ostane u Zagrebu prima sve što joj vlada predloži. Tako gončini nebudu krivi da se ništa dobra neučini u zagrebačkom saboru. Oni bo neće biti u njemu, nego u Pešti. Ali zato će oni u budućem saboru raditi. Dok se primakne kraj ovome torovanju, čuti ćeš kako će se oni izgovarati, i koliko

214

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

će obećivati samo da opet budu izabrani. Dok je narod marva, šarlatani mogu sve. Vidiš kako složno radiše proti nami: za- da im nitko na perste negleda, i da rade sve bez prigovora.- Ja se veselim da nisam u toru. Jest nekoliko nezadovoljnikah; ali sada nekoristi, ostali, izišli, sve je isto. Magjarom je gospodovanje osigurano, na većje stvari doći će viriliste za sitnarie nije ni stalo. Da budu ovi nezadovoljnivi pametni, oni nebi išli u pritorak-klub, ter bi tako bili mogli ponešto stezati gončine. A dok si u klubu, ti se moraš pokoravati većini, većina je pako odobrila sva bezakonja. Dakle, sada istupiti; bilo iz kluba ili iz tora, prosto je vertoglavanje. Magjari i Magjaroni nevide da je celonjihovo postupanje dobro samo za Švabu. Prosim te poljubi ruku milostivoj gospoji i primi najserdačniji poljubac tvojega Antuna U Zagrebu 29. 6. 72.

26. 1872., 6. srpanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 26. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Neimadoh ti što pisati. Iz novinah znaš što je učinjeno. Sve rade po kutih, u potaji, u toru se samo proglašuje. Do 11. o.m. moraju izabrani biti argonaute za peštanski tor, i “adresa” mora kralju predana biti. “Adresu” nebudu tiskali nego, kako su ju dobili, pročitati pak odpraviti. Tko će znati što u njoj stoji, pa makar ju gauneri i pročitali onakovu kakovu odpravljaju. Oni znadu drugačie raditi u takvih stvarih. Piše mi prijatelj iz Reke, da se je puk u onoj županii uzmešao, i da žele mene izabrati u delničkom kotaru, na mesto Mrazovića, ter me zaklinje da primem kandidaturu. Ja odgovorih, da bi volio u Kufstein; nu podlagajući se volji stranke i prijateljkah, primam kandidaturu. Kazah mu takojer da bi se samo kod “adrese” dalo štogod govoriti, a drugačie da nebude prilike.

215

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Za tu kandidaturu doznadoše ovih danah i ovde, ter se Magjaroni pretvaraju i lisiče, a Slavoserbi u potaji besne i izjedaju se. Učiniti će proti meni jedni i drugi sve što budu mogli. Meni će biti najdražje ako nebudem izabran. Slavoserbi teško čekaju na službe; magjaroni im kažu da eto službah dok se granica ukine, ali mučno je čekati. U toru, dok se otvori, eto sablazni jedne za drugom: dnevna reda neima, predsednik nezna pet rečih razgovetno kazati, nego družba nagadja što je on mislio, pa kada mu se svidi, on kaže da je to njegovo mnenje. Predsednik pita: da li “visoka kuća” prima interpelaciu u meritorno razpravljanje, itd., itd. Prostačina se meša i ovuda; ali što će skot. Jedini bi način bio da svi izbornici složno udare u nepouzdanice proti Slavoserbum. Tako bi si narod ponešto obranio svoju čast. Ali, znamo, toga nebude. Prosim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji od moje strane i da primiš najserdačniji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 6.7. 72.

27. 1872., 11. srpanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 27. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Makanec se upustio upotrebiti za oruđe koje ima Raucha rehabilitirati. Kad je Rauchova parba kroz sva tri suda prošla, kad se u njoj ne radi o javnu pravu, ona nespada pred sabor kako ni druga koja bilo gradjanska, bilo karna parba. Od sama Raucha stoji da se pere. Sada spisi budu priobćeni toru, na to će kupljeni gončini kazati da ta stvar, nestoji kako su mislili, prostačina će uz gončine, pak eto ti Raucha u banii. Makanac i družba čaverljahu proti pošiljanju argonautah u peštanski tor, i nut – i oni su ih izabirali. Tu je um, tu je poštenje. Gončini se izabraše u Peštu po nadnevice, paušal i preporučivanje za službe. Prostačina ostaje u Zagrebu. Da bude iskre poštenja, bili bi morali u Peštu odpraviti najveće smetje, t.j. koliko se dade probrati. Tako ono i onako u Pešti nemože ništa, a onda nebi bilo na putu. I predsednik i oba podpredsednika su u regnikolarnoj deputacii. Kako dugo bude

216

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ta deputacia trajala, to stoji samo od Magjarah. Medjutim, u Zagrebu, bez predsednika nemože biti tor. Tako je sve u redu: oni nisu krivi da se ništa neučini. Ta regnikolarna deputacia bude služiti samo za narod razjarivati: opet bude vike na Magjare, opet se bude opozicia stvarala. A kada se primaknu novi izbori, Slavoserbi će obećivati po navadi, i kaživati da će taj put drugačie raditi. Marva će opet verovati. Pravo ima. Mrazović i Rački deržaše se, u javnosti, na strani, za-da uzmognu reći da oni nisu krivi jer nisu ništa govorili ni radili. A prostačina nemari da su sve radili potajno, da su u svemu složni, i neće pitati zašto nisu govorili i radili proti. Kod proračuna Slavoserbi će odobriti celo gospodarenje Raucha. O tomu samo ustmeno. Gončini Slavoserbah izdadoše sve, u nadi da će dobiti službe, i time kako nekada Jelačić osigurati se proti narodu i drugovam. Oderinnt dum mehuant,82 to im je geslo. Tor će po svoj prilici biti odgodjen, pak u svoje vreme kada se sastane, primili što mu predloži vlada, t.j. agjar. Eto vidiš, da je posao gotov i da se nemožeš od mene izvestjem nadati. Nu za boga, zašto ti nepišeš da znam da ste zdravo? Veseli moramo biti već zato što nismo delovi toga poslovanja. Prosim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji od moje strane i da primiš najserdačniji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 11.7. 72.

28. 1872., 18. srpanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 28. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Budi siguran da složni Slavoserbi i Magjaroni neće u javnost pustiti ni brošuru, ni nikakovu reč koja bi im posao kvarila ili na videlo iznašala. Znaš koliko rade proti mojemu izboru, prem mogu netiskati ono što bi ja u toru govorio. Sda složno u delničkom kotaru dižu proti meni upravo križarski rat. Tom agitaciom oni gledaju dvoje dostignuti: da bez prigovora primu tu revidiranu nagodbu koja će biti gorja od 82 Lat. Neka mrze, samo nek me se plaše.

217

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

današnje, onda, da uzmognu prostačini kazati da drugačie nisu znali učiniti, buduć nitko nije ništa boljega predložio.83 Dok puk nedojde k sebi, nenadajmo se kraju slavoserbova, t.t. napredku stranke prava. Medju pismeni Slavoserbi težko da je koj prednji, ne najveći lupež. Oni se neobrate nikada. Vidiš–li da se je prostačina i nad najnoviom izdajom umirila, pače da hvali izdajice. Pitaš, koliko i otkuda to? Slavoserbi šalju po narodu svoju vižlad ter uče da su oni Magjarone, osobito Raucha, prevarili, da drugačie nisu mogli učiniti od pritisdka Lonyajeva-kraljeva; da je prekoristno šta su se stranke složile za-da se narod necepa i nemerzi; da će oni drugačie okrenuti; da trebna u nje imati neomedjašenu veru, itd. itd.84 Lonjaj vodi Slavoserbe za nos: kažuje im da će im službe dati kada bude nagodba revidirana. U toj nadi oni će na sve pristati. Ako im svim neda službe, oni će opet po staru vikati i prostačinu razjarivati. Slavoserbi računaju na sledeće sigurne službe: na sve županie osim Kraljevićeve, na baniu, na dva načelništva odsekah, na šest savetništvah, na ministarstvo i njegovo savetništvo na predsednišdtvo i podpredsedništvo, kod septemvirata, na predsedništvo banskog stola, na 4 mesta prisednikah septemvirata, na 5 prisedničtvah banskog stola. Manjim službam ni broja se nezna. Kako ti već pisah, jedini bi način bio proti toj sramoti da narod složno udari u nepouzdanice. Koliko vlada, t.j. Magjar, derži do tora, sudi i od tuda: na 4. o.m. tor zaključi da vlada obustavi zakon o zadrugah, i da nov zakon predloži; a na 13. serpnja o.g. vlada proglasi naredbu, po kojoj ima se zakon o zadrugah obstojeći izveršivati. Zapovedi milostivoj gospoji neka čuva zdravje, od moje strane poljubi joj prosim te, ruku, već nije ništa što bi ti mogao pisati, nego primi sveserdan pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 18. 7. 72. 83 Dana 9. srpnja 1872. Sabor je izabrao Hrvatsku regnikolarnu deputaciju za pregovore s ugarskom stranom o reviziji Nagodbe. Ona se sastojala po sporazumu od šest narodnjaka i šest mađarona. Među narodnjacima nalazio se i biskup Strossmayer. PERIĆ, nav. dj., 104. 84 Iako su narodnjački tisak i agitatori tumačili narodu spajanje narodnjaka i mađarona kao pozitivan čin, zapravo se radilo o kapitulaciji Narodne stranke. Naime, Mađari su, koristeći svoju političku moć, natjerali vodstvo Narodne stranke da u svoje redove primi umjerene unioniste, da se verificiraju svi unionistički mandati te da u Hrvatskoj regnikolarnoj deputaciji za pregovore o reviziji Nagodbe bude polovica unionista. Vodstvo Narodne stranke je te zahtjeve prihvatilo bojeći se opet reskripta o odgađanju Sabora i ostanka Nagodbe kakva je stvorena 1868. Ipak, taj čin je značio dugoročno rastakanje Narodne stranke i njenog dosadašnjeg političkog programa. PERIĆ, nav.dj., 97. 218

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

29. 1872., 20. srpanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 29. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Odmah ti odgovaram na pitanja: pritužbe proti izborom nisu ni čitali, nego su ih spravili u arhiv. Tu je i Jurječeva tužba. Dakle, za nju se nezna, a težko da bi ju bilo natrag dobiti.85 Svaki će fiškal Slamu tužiti, za dobru plaću; ali uspehu, odtuda ja se nenadam. Možda bi bilo najbolje da se ljudi prituže Kišu,86 ili, kada se sastane skupština, da se i na nju obrate. Ako se tim kojim putem ništa neučini, sve je uzaludu: vlada zna za sve i sve odobrava, sabor nije za ništa i vlada do njega ništa nederži: seti se Zakona o zadrugah, toliko ludih i bezuspešnih interpelacia, taler-Požeške stvari, itd. Osim biškupa Kralja87 već davno nije u toru ni jednoga virilca netreba ih. Dok su se Slavoserbi prodali, vlada je na konju, neboji se ništa, propustja sve što njezina vižlad rade proti narodu. Spomeni se stvari sudca Travenića koja biaše i u toru, pa što je pomoglo? Prosim te da ljudem koji k tebi dojdu, razjasniš pravo stanje stvarih, i da se u nikakove tužbe neupustjaš. Vidiš kako ide s tvojom odpremninom, prem ti ju jasan Zakon dopitava.88 Ako je prilike, najbolje bi bilo da se ljudi ustmeno prituže, i da kažu da neimaju otkuda plaćati fiškale ni pisare. Ako to nije moguće, dobro bi bilo da im tužbe objektivno sastavi pop, ili biležnik, ili selski sudac, ljudi koji se neboje. Svakako neka tužitelji i svedoci križe metnu pod tužbu. Eto vidiš brate u kakovu smo stanju, i nije izgleda da mu naskoro bude konac. Prosim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji od moje strane i da primiš najserdačniji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna U Zagrebu 20.7. 72. 85 Neki pravaški kandidati koji nisu uspjeli na izborima žalili su se vladi na izborne makinacije i nepravilnosti. 86 Ladislav Kiš, zastupnik kotara Belec, mađaron. 87 Ivan Kralj, biskup, virilista-mađaron. 88 Halper je, nakon što se odbio preseliti u Križevce i nakon što se umirovio, trebao dobiti otpremninu od vlade kao dugogodišnji kotarski sudac.

219

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

P.P. Matasićeva je razprava na 1. listopada. Dali mu ex offo89 Šrama za branitelja. Šram kaže, razgledav spise, da ga nikako nemogu po zakonu obsuditi. Videt ćemo. Tvoj stari.

30. 1872., 26. rujan [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 30. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Znam da mi neimaš o čemu pisati; nu već je predugo se nesastadoh s nijednim zagorcem od kojega bi doznao da-li ste zdravo. Zdravo se nadam da i jeste, a dražje bi mi bilo to znati. I kod nas je sve mirno, kao mertvo. Čujem da će kriza do koj dan puknuti. Vakanović izjavi da najvoli dobru mirovinu. Ako bude na njegovu, dobiti ćemo za koje vreme kr. poverenika, pa za tim Raucha.90 Magjari su pozvali Slavoserbe, te merze nje i po njih njih sav narod. Najviše što Slavoserbi možda dobiju, biti će koje podčinjene službice; s velikih, ponešto neodvisnih ni sanjati. Slavoserbi služe u Pešti samo porugom: Magjari se čude, kako se može narod toga skota deržati, i jer ga se derži, Magjar triumfira i kaže da se nije bojati Hervatah. Miškatovića91 metnuše u odbor za domobranstvo, Krestiću,92 kod Deaka, zatvoriše vrata 89 Lat. Po službenoj dužnosti. 90 Nakon što je Vakanović imenovan namjesnikom banske časti 17. veljače 1872., bilo je raznih kombinacija i pretpostavki tko bi mogao biti novi hrvatski ban. Prema Periću, Rauch je gurao svoje ljude poput grofa Artura Nugenta, vlastelina u Bosiljevu za novog bana, a vlastelina Julija Jelačića za hrvatskog ministra u Ugarskoj. Strossmayer je komentirao te Rauchove želje kao ponovnu vladavinu Raucha “u zemlji pod imenom Nugenta i Jelačića”. PERIĆ, nav. dj., 116. 91 Josip Miškatović, zastupnik Narodne stranke. 92 Nikola Krestić (Zagreb, 22. XII. 1824. – Zagreb, 1. XII. 1887.), hrvatski političar i pravnik. Završio je studij filozofije u Pešti, a studij prava u Zagrebu gdje je 1847. otvorio odvjetnički ured. Godine 1848., zajedno s E. Vrbančićem, pokrenuo Saborske novine, a potom je, zajedno s Dragojlom Kušlanom, bio glavni urednik Slavenskoga juga (do 1849.). Godine 1848. – 49. bio je tajnik bana Josipa Jelačića. Nakon obnove ustavnoga života 1861. ušao u Hrvatski sabor kao član Narodne stranke. Poslije se, s dijelom narodnjaka, priklonio Samostalnoj narodnoj stranci Ivana Mažuranića orijentiranoj prema Beču. U pregovorima

220

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

pred nosom, pak mu ih kon čekanja, opet otvoriše. Budući Slavoserbi u pogledu nagodbe još ništa nisu predložili: Magjari nisu izabrali, i nezna se budu-li izabrali odbor za taj posao.93 Prem rade peštanski odseci i delegacie, itako sva tri zagrebačka zastupnika, kon što dignuše paušal i nadnevice, dojezdiše amo, i možda su još ovde. Najzadnji glas s Delnicah nosiaše da sam siguran; sudac kot. kaže da su glasovi razdelejni, nu da je većina za me; drugi kažu da sam propao. Ovo su Slavoserbi berzojavom doglasili bečkim novinama. Dr. Dežman agitira u kotaru na sve ruke. Ja se smejem; nu drago bi mi, već sada, bilo, da se obruže, buduć su se toliko napregnuli.94 Prosim te poljubi od moje strane ruku milostivoj gospoji, budite zdravo kako vam želi vaš Antun U Zagrebu 26. 9. 72.

31. 1872., 24. studeni [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 31. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Prosim te da mi oprostiš što ovako redko pišem i kasno odgovaram. Nema ništa za pisati, k tomu sam haležan. Spisao sam 8 pisamah Magjaronah,95 o tiskanju, ovaj čas, ni sanjati. O Matasiću znaš. I s Reke pišu da bi morali list izdavati. Medić je amnestiran/: bivši, kažu, dezertirao:/ i piše mi s Cetinja, da ga eto u Zagreb i da ćemo list izdavati.96 koji su vođeni 1871. između Narodne stranke i ug. vlade za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe zauzeo je krajnje popustljivo stajalište. Godine 1873. – 84. bio je biran za predsjednika Hrvatskoga sabora. 93 Hrvatska i Mađarska regnikolarna deputacija sastale su se prvi put 21. listopada 1872. u Budimpešti. 94 Ante Starčević kandidirao se 1872., uoči revizije Nagodbe, na izborima za Sabor u delničkom kotaru. 95 Pisma Magjarolacah (28 pisama) objavljivana u pravaškom tisku prije Rakovice (1871.) i prvi put cjelovito izdana 1879, tj. na početku pravaškog pokreta. 96 Medo Pucić (Dubrovnik, 12. III. 1821. – Dubrovnik, 30. VI. 1882.), hrvatski pjesnik, publicist i prevoditelj. Podrijetlom iz dubrovačke vlastelinske obitelji. Pravo je studirao

221

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Kad razgleda stvari kod nas, možda će se osvestiti. On je načinio pesmu: ”Napoleonu I” pak je nad-a sve ugodio Napoleonu III. koj mu je dostojno nadanje obrekao.Kod izborah francezkih, obavljenih sa početka studena o. g. izabran je i Napoleonovac, u ostalih 6 mestih ostadoše Napoleonovci u neznatnoj manjini proti složnim trim strankam. Eugenia je ovih danah slavila imendan u Chislehurstu,97 kakav nikada dok je bila caricom. Tu dolaziahu, iz Francezke, čestitatelji jedni za drugimi, medju korporaciami biahu i pariški krugovi. Eto vidiš da Napoleonu opet sunce sjaje. Da sam Francez ja bi ga odbio, tako i misli mnogo Francuzah; ali možda bi bio bolji i on, nego da se narod ovako kvari u neizvesnosti. Neima republike bez bez republikanacah, a ovih je premalo u Francezkoj. Kao osobiti znak vremena morati je uzeti cvilenje Englezah: oni plaču što su pustili Francezku, i boje se, osobito u Azii Rusie oslonjene na Praizku. Na taj način ako se Napoleon povrati, eto zajednice medju Francezkom i Englezkom, pak i skoka naskoro. Slavoserbi po svoju: kad videli da im Magjari nedadu službe, za omanutu prostotu revidiraše nagodbu tako da Magjar nemože na nju pristati: Sad opet popustjaju, za išto ugrabiti. Moglo bi se dogoditi da tor bude rasteran, pače da dobijemo komisara. Poljubi, prosim te, od moje strane ruku milostivoj gospoji zapovedi milostivoj gospoji neka čuva zdravje, i budite zdravo kako vam želi tvoj Antun U Zagrebu 24. 11. 72. u Veneciji i Padovi 1840. –43., a završio u Beču. U Italiji je upoznao Jana Kollára te prihvatio ideju slavenstva i slavenske sloge (pjesma Slavjanstvo, 1841). Surađivao je sa zagrebačkim, karlovačkim i zadarskim preporodnim krugom. Bio je suradnik La Faville (1842. – 43.), Danice ilirske (1843. – 49.), Zore dalmatinske (1845.). Godine 1844. objavio je Antologiju slavjansku iz rukopisah dubrovačkih pjesnika. Godine 1846. – 48. bio je dvoranin vojvode od Lucce, a potom komornik vojvode od Parme; u Italiji je spjevao zbirku pjesama Talianke objavljenu 1849. S Matijom Banom i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je almanah Dubrovnik: cviet narodnog književstva, u kojem je objavljivao studije iz književne povijesti Dubrovnika i pučke književnosti te prijevod Odiseje. Godine 1850. objavio je Karađurđevku, a 1865. Cvietu, svoje dvije najveće pjesme. Bavio se i proučavanjem dubrovačke političke povijesti. Godine 1861. bio je počasni član Hrvatskoga sabora; zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a ista je gledišta iznosio u člancima u Pozoru 1860. – 61. Godine 1858. – 62. objavio je Spomenike srpske (I–II) u Beogradu, gdje je 1868. – 72. bio odgojitelj maloljetnoga kneza Milana Obrenovića. Godine 1878. sudjelovao je u pokretanju časopisa Slovinac u kojem je objavio svoje posljednje radove. http://proleksis.lzmk.hr/42942/ (22. I. 2015) 97 Francuski car Napoleon III. je nakon poraza u Francusko-pruskom ratu otišao u progonstvo zajedno sa suprugom Eugéniom de Montijo u mjesto Chislehurst u Engleskoj.

222

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

32. 1874., 13. siječanj [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 32. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, U Zagrebu rade da ti budeš podžupan, i neznam kako je to da o tomu samo tebi nekažu. Vučetić mi poručio da se pustim u ovom kotaru izabrati, i da će mi Hac dati sve svoje glasove, koji čine većinu. Ja odgovorih da neću, jer niti imam koga ni što zastupat, buduć se narod odrekao pravah i budućnosti, a do osobne tašćine nije mi stalo. Od očevidca čujem da Rauch često piše Lonjaju i od njega često pisma dobiva. Do ove vlade i njezinih reformah nederžim ništa: najviše ako gde koju osobu namesti, premesti, ili odpusti, a time nije pomoženo. Dok je rekla da za sudce ište samo one koji imaju izpite, ona si je krila podrezala. Jer gde će naći izpitanih sudacah pa nisu-li mnogi takovi gorji od neizpitanih? Reforma mora biti korenita, drugačie nije nikakva. Ako je pravice, moralo bi ti povratiti jemčevinu “Hervatske”, buduć stvar nije konačno sudjena, a amnestiom iztrage i parbe prestaju. Prosim te poljubi od moje strane ruku milostivoj gospoji, i da budete zdravo kako vam želi vaš Antun Jaska 13/1 74.

33. 1875., 11. kolovoz [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 33. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Čuo sam iz Zagreba, da su me u Krapinkom kotaru hteli izabrati; nego da im je povereničtvo zabranilo. Rado bi znati je-li to istina. Kažu da ste zato agitirala ne samo vas dva, nego i ista milostiva gospoja. Ako je istina, imali ste uspeh i to je dosta; nu da budem znao, bio bi vas prosio da se okanete. Bez mojega znanja, radio je, neznam tko i u Bakru, i tu biaše većina gradjanah; ali kada doteraše 27 beamterah bez kojih bi ja bio imao 7 glasovah više 223

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

U dugoselskom kotaru htedoše me popi izabrati dati za-da tarem vlahe; nu dok doznadoh, zabranih im i preporučih Folnegovića.98 Prosim te što bi ja u tom toru, što-li bi branio kad se narod svega odrekao? Kazati štogod istinita i pametna? Ali kad zato nitko nemari, i već nebi pomoglo da i mari. Da branim skot proti Vlahom, a Vlaha diže i ojačuje isti skot i njegovi popi. Magjar nemože naći potišteniih slugah od sadanje uprave, dakle će ju deržati dok nebude sudio da može sam, kako hoće daviti. Vlasi će, mislim, ružno navaljivati; u svemu toru oni imaju najversnije glave; lahko da će Slavoserbi mene tražiti; ako tor nebude razpušten, Slavoserbi će nagodbu potverditi, i ako Magjar uzhtje, još popustiti, prem već Magjar netreba ništa. U tom stanju ljudih i stvarih najbolje je mirovati, i ja se mogu razveseliti što sam miran. Vani je težko gledati lupeštine i nesreću; ali skotu je još težje, pak ih je i tako stvorio i danas ih uzderžava; zato se ja samo smejem. Mi smo naše učinili, i možemo mirni i zadovoljni biti; a skot, kako mu drago. Prosim te da od moje strane poljubiš rukumilostivoj gospoji da joj zapovediš da čuva zdravje, i da primiš i g. radiću izporučiš najserdačniji pozdrav i poljubac od tvojega Antuna Jaska, 11.8. 75.

34. 1875., 25. rujan [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 34. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica. Mili Edo, Nisam hteo odgovarati na tvoje premilo pismo od 15. p.m. prie nego li se izigra: Kraljevička komedia. Poslie tvojega pisma javi mi iz Reke Dr. Pallua99 da ću u Kraljevici jednoglasno izabran biti, i pita me što ću učiniti. Znaš da mi je tvoja želja sveta; znao sam da iz izbora nebude ništa; neželim u tor. Dakle odgovorim: da ja najvolim ostati s mirom; 98 Upravo je mladi Fran Folnegović (27. godina) bio jedini pravaš koji je izabran u Sabor na izborima u kolovozu 1875. 99 Silvestar (Silvio) Pallua, pravnik (Zadar, 1847. – Rijeka, 1936.).

224

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

nu ako budem izabarn, da moram, barem za čas, mandat primiti. Dakle, rekoh, neka za me nerade i negovore ništa, nego neka sve prepuste izbornikom. U to dojde amo nekoj koj biaše kod izbora u Bakru, proti Zmajiću,100 i kaza mi celu stvar ovako: dok su čuli da sam ja kandidat izbrisaše izmedju izbornikah oko 120 gradjanah o kojih bijahu sigurni da će za me glasovati. Reklamacie zabaciše. Kupovanje Zmajićevo nastade. Nu još u oči izbora ja imadoh 19 glasovah više nego on. Tada učitelj Stefanić, koj se izdavao za stekliša, dobi od Zmajića 300 f. pak izpita od nekoje gospoje koja je stvar vodila, imena mojih izbornikah. Ona mu ih kao steklišu, kaza, a on s drugovi celu noć skaka i nešto kupi, a nekoje naputi da nedojdu glasovati. Tako izbor propade. Tu biaše sablaznih. O izboru u Kraljevici šaljem ti dva pisma, koja ćeš pročitat pak zapaliti za-da piscu ne-naškode. Prosim te da te lupežtine nekažeš milostivoj gospoji, jer bi se ljutila, a mi se smejemo. Bio sam u velikoj brigi kako ću s častju uteći izmedju lupežah. Naumih kod perve razprave udariti kako treba, pak dok ostanem u manjini, izići iz tora i to javiti izbornikom. Sada sam kao preporodjen, miran i veseo. Vlasi u toru nezagrizaju, jer se za Hercegovce novci kupe i ide im dobrovoljacah u pomoć, dakle sve kako sami žele.101 Gledaj koliko su simpatie stekli Hercegovci po svoj Europi, za slobodu. To sve ide u ime Serbah i za Serbe. Netko, neznam tko, šalje mi iz Pariza novinah, i tu Bosna, Hercegovina itd. dolaze kao serbske pokrajine. Ja želim uspeh svakome tko radi o slobodi, kako i merzim ovaj domaći skot. Ako Reusia dade novacah i naputak da se insurgenti povuku u berda, svašta bi moglo biti; drugačie Turčin će ih saterti. Austria je pobunila, u nadi da će njoj pripasti; a sada vidi da je prevarena, pak uzmiče koliko može.102 Kukavni Andraši! 100 Bartol Benedikt Zmajić (1813. – 1888.) nakon završena pravnog studija radio isprva u Bakru, a potom pri riječkom Guberniju. U razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske oblasti. Osobito se zalagao za javno dobro i unaprjeđenje zdravstvenih prilika, i to pomažući stanovništvo za vrijeme velike epidemije kolere koja je 1855. zadesila Rijeku i okolicu. U razdoblju od 1861. do 1868. obnašao je čast velikog župana Riječke županije. Zbog svojih je zasluga uzdignut u Red viteza (1855.) i baruna (1876.) te je odlikovan Redom viteza Željezne krune II. i III. razreda, a uz nasljednu plemićku titulu baruna dodan mu je pridjevak Svetoivanski. Od 1870. zastupnik je u Hrvatskom saboru i delegat u Ugarskom parlamentu. http://ppmhp.hr/120-godina-svecanaodora-baruna-vinka-zmajica/ (25. II. 2015.) 101 U Bosni i Hercegovini je, djelomično i pod austrijskim utjecajem, počeo ustanak protiv turske vlasti 19. lipnja 1875. 102 Austrougarska politika je prema ustanku u BiH službeno proglasila svoju neutralnost.

225

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

O domaćih stvarih nečitam i neznam ništa. Prosim te da poljubiš ruku milostivoj gospoji, da joj nedaš ljutiti se ni zdravje kvariti, i da budete zdravo i veselo kako je i tvoj Antun Jaska, 25.9.75.

35. 1872., 11. srpanj (?) [Zagreb] - Ante Starčević Eduardu Halperu Arhiv HAZU - Zagreb, PAS, Pisma Ante Starčevića, XV 22/A, 35. Pismo. Rukopis. Orginal. Hrvatski jezik, latinica.103 Mili Edo, Moram ti javiti tužne glase. Glava domobranstva prodaje imanje i kaže da su svi “velikaši” zadali reč “poštenu” da će svoja imanja u Hrvatskoj prodati, pak izseliti se. Što će onda nesrećna ova zemlja, tko će joj prednjačiti u znanostih, u slobodoumju, u gospodarstvu itd. Ona glava kaže da Hervatsku osvojiše Židovi, i da “velikaše” nitko ne gleda lepo. Siromaci, kako su oni branili i kako brane Hervatsku i od Židovah, i koliko su dobra učinili, koliko - li ga čine ovom nezahvalnom narodu. Od velike tuge je ne mogu plakati, a smejati mi se neda. U toj stvari moglo bi štogod biti. Sigurno je da magjarski “velikaši” nameravaju da prodaju sva deržavna imanja, i to za namiriti manjak, razgovetno govoreć za naterpat svoje kese, i za prideržati što su već u nje slupali. Dakle njihova bratja kod nas, tegnula bi ovde dobro prodati, pak u Ungarii dobro kupiti..Ako se nevaram, pisao sam ti već letos kako će Slavoserbi proračun protresti. Ovih danah čitao si u službenih “narodnih novinah” da su oni vladi dopustili blizu pol miliona fr. više nego prihod iznaša. Dakle, onoj vladi na koju toliko vikahu i viču, i kojoj su večmi nepouzdanjer očitovali. Ja ti velim da to još nije ništa, iu da su svi više od pol miliona fr. vladi u dosadanjem gospodarenju njezinu darovali.K tomu, oni su 185.000 fr. uzeli za čist prihod, a to nije nego dug što ga je vlada od Magjarah pozajmila. 103 Ovo pismo nema kraja, stoga je i datum pisma nepoznat. U Arhivu HAZU-a su arhivisti to pisma stavili kao zadnje pod oznakom 35., ali su umetnuli oznaku da je pismo vjerojatno pisano početkom srpnja 1872.

226

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Kažu da je vlada, služeć se dopustjenim proračunom, htela prodati Kutjevo, ter tako manjak podmiriti. Ali, neznam kako, kralj nije dosada potverdio proračun. Molim te, što će do takovih ljudi deržati Magjar što bi tko drugi? Čudiš-li se da me veseli što nisam medju timi ljudi? Za koliko bi ti hteo biti u tome “saboru”? Nekoliko lupežah za plaću, ostala marva iz slepoće rade što vlada ili tudjinac sam poželi. Slavoserbi će, ako dobiju službah i koju tisuću for. odstupiti i od onog bezumnog predloga štono su ga Magjarom predali. Razumeva se da će i onda vikati svi koji nedobiju, a koji dobiju raditi će potajno. Čuo si da je Slama, za iztrage, u zapisnik metnuo, da su njega Bedeković i Šuhaj tamo poslali za-da stranku prava “svimi načini utamani”. To ga brani. U Francezkoj su se svi monarhisti složili proti republike, i stoje pod zapovedju Rouhera, najžestjega Napoleonovca. Tamo bi moglo svašta biti. Turska zagriza u Serbiu i u Cernugoru: svoje železne ceste provela je tako da se Serbie netiču; a od velevlastih zahteva da priznadu Cernugoru kao podpuno tursku zemlju. Nebi-li mamljenje Rusa?- Po ruskih novinah piše, da bi Praizka i Austria tegnule na Rusiu udariti.- (…)

227

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

In memoriam

Strast za životom i duhovna snaga U spomen Branki Jagić (Pešćeno, 15. prosinca 1945. – Zagreb, 28. srpnja 2015.)

Neumorna i duhom mlada, preminula je 28. srpnja 2015. u 70-oj godini života pjesnikinja Branka Jagić. Na svome životnom putu, u vlaku, od Pešćena do Velike Gorice, pozorno je motrila ljude i događaje. Na sitne papiriće pisala bilješke, poslije ih sastavljala u pjesme i priče. Ekonomska struka kojom je zaslužila mirovinu bila joj je usputna. Radije je njegovala umjetničke talente i kroz njih rasla. Likovnom izražavanju pridavala je jednaku važnost kao i umjetnosti riječi. Obrazovala se, u likovnom centru – emajl, keramika, tapiserije, kod akademskih kiparica i keramičarki Vere Dajht-Kralj, Višnje Markovinović i Višnje Jelačić. Ostvarila je samostalne i zajedničke izložbe. Pohađala je škole kreativnog pisanja, pomno gradila umjetnički sud ukusa, bilježila vlastita umjetnička nadahnuća. Rezultat tih nastojanja su predmeti izrađeni od keramike, tapiserije, i zapisane pjesme. Njen je umjetnički 229

talent, ipak, najupečatljivije izražen u pisanju. Objavila je šest zbirki pjesama (Napušteni dvorac, Pijesek cajtof, Ravnica u srcu, Ubijaju mi Hrvatsku, Traganja oko šutnje, Stijen naravnosti) i mnoštvo pjesama i priča u zbornicima s recitala i časopisima. Bila je višestruko nagrađivana pjesnikinja na recitalima, uglavnom kajkavskog izričaja hrvatske poezije, na kojima su joj stručni ocjenjivački sudovi dodijelili osam 1. nagrada, sedam 2. nagrada, pet 3. nagrada, uz nagrade sponzora i organizatora recitala kao i priznanja organizatora. Branka Jagić je konciznim, gotovo asketskim stilom, ispitujući mogućnosti, prije svega, kajkavskog jezika, ali i standarda, gradila virtuozni fonički, grafički pa čak i digitalni kod, izricala duhovnu oskudnost doba u kojem živimo i egzistencijalnu upitnost života uopće. U pisanje nije unosila snažne emocije ni vlastitu osobnost, već samo distancirano promatranje koje je, u najdubljim slojevima, bolnom silinom nadjačalo sve emocije. Njeni prostori su prostori samoće. Ljudi o kojima je pisala, otuđeni i osamljeni, ne snalaze se u alijeniranom društvu. Minimalističkim opisima pojačavala je osjećaj izgubljenosti određujući mu univerzalni značaj. Povezivanjem urbanih i ruralnih prostora, tradicije i suvremenog načina života, kroz pojedinačne sudbine, ukazivala je na opseg patnje, ali i podnošenja patnje i intervale ljepote. Tankom niti povijesnog viđenja spajala je različita iskustva u nepromjenjive odrednice ljudskih života, često s naznakama metafizičkog. Sklonost k metafizičkom, iskoračivanje iz iskustvenog u sigurnost duhovnog svijeta bilo je bitna je odrednica njenog pisanja i života. Poigravajući se jezikom ukazivala je na unutrašnje proturječnosti (izgovorenih i zapisanih) riječi. Gotovo profetski živjela je proturječnosti kao svojevrstan izraz ponosa i bunta, kao očuvanje ljudskog identiteta i integriteta; svim životnim teškoćama usprkos, pa i teškoj bolesti s kojom se borila od 2012. Kad joj je dijagnosticiran melanom oka, hrabro je odlučila živjeti s jednim okom i to joj nije smetalo da stvari sagleda još jasnijim vidom. Torture liječenja podnosila je sama jer druge nije htjela opterećivati svojim problemima, čak ni svoju majku. Tijekom bolesti prolazila je postajama križnog puta, živeći najdublje svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi. Asketskim životom potvrdila je dostojanstvo patnje, vertikalu koju malo tko može slijediti – jedini mogući istinski optimizam koji ne priznaje smrt, koji i s ovu i s onu stranu života, vidi život. Strast za životom i unutrašnja duhovna snaga omogućile su joj da ni u jednom posustajanju ne odustane, hraneći se molitvom i pisanjem.

230

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Posljednje pjesme objavljene u zborniku “Susret riječi” Bedekovčina 2015. (autori pjesama koje su ušle u Zbornik objavljeni su 28. srpnja 2015. na dan Brankine smrti) svjedočanstvo su agonije njena umiranja: “postajem – tanko – (pro)zračno/ drhtavo kao svila/ bijelo/ neću tražiti – svilca – nekrivca/ bez snage za optužbe ja ću lepršati/ nadam se nadam se tom letu/ odletu/ ali ne znam/ ne mislim hoće li biti zapisano/ ili onako u sumaglici sjećanja bijelo…” (Bijelo je bijelo bijelo). U “sumaglici naših sjećanja” ostat će Brankina bjelina (veličina) tumačena shodno našim raspoloženjima; proturječna i složena kao i Brankin život. Čista, prozračna, vječna… Prihvaćanje, ljubav, radost, mudrost života… Jer ono što “nije u ogledalu predviđeno” (Jutro/glad dana), Branka sada gleda “licem u lice” i riječi joj više nisu potrebne. Potrebne su nama, u otkrivanju smisla, do ponovnog susreta s Brankom. Branka, hvala Ti što si nam ih ostavila za popudbinu.

Marija Lamot

231

IN MEMORIAM

Kajkavci umiru prerano Sjećanje na neke članove Kajkaviane koji više nisu s nama Biblijska mudrost čovjekov nam prolazak zemljom uspoređuje s travom i cvijetom, pa gotovo porazno zaključuje starozavjetni mudrac: “Ne pamti ga niti mjesto njegovo!” U tome je skrivena velika istina kada se naš kratak život uspoređuje s Božjom vječnošću, ali unutar našega malog života važnu ulogu ima ljudsko sjećanje. Ono je priznanje nečijeg djela, ono je odano poštovanje i znak da su nam u životu značili, vrijedili i da smo ih voljeli. I da je i dalje tako. Odlaskom na drugo boravišno mjesto zapravo se ništa ne mijenja u stvarima srca. Kroz Kajkavianu u minulom je razdoblju svoj životni put prošlo mnogo njenih članova. Odselili su se. Više ne stanuju ovdje. Ali njihovo ih mjesto pamti sa zahvalnošću. Neki su bili tek potpora ne ističući se svojim projektima, poput Katice Sinković, Agate Domić, Josipa Ivanjeka. Često se sjetim Jurja Vranića s nadimkom “Lačni Jura”, kako se tada zvao i njegov restoran, u kojem je planirao ugostiti cijelu Kajkavianu. Umro je prije ostvarenja te zamisli. Ali računa mu se. Potom od samog početka s nama je bio Zdenko Rajgl. Imao je velikih planova koji su se često razlikovali od planova ostalih članova. Organizirao je snimanje kratkog filma o Kajkaviani koji i danas postoji u arhivi. Rodio se 1954. u Zagrebu, tu se školovao od osnovne škole pa sve do diplome na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a tu je i umro 2009. Još za studentskih dana bio je aktivan kao vjernik i kulturni djelatnik. S grupom studenata pokrenuo je časopis Dlan. Radio je kao bankar u Zagrebačkoj banci. Bio je među prvima koji su se uključili o obranu Hrvatske 1990. Zbog radikalnih stavova često je prozivan na svojim funkcijama i nakon Domovinskog rata. Živio je intenzivno i izgorio, na žalost, prebrzo. 232

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Od prvih dana s nama je bio Hrvoje Vlaho Korlaet. Vodio je sekciju hortikulture i na tu temu osmislio izložbu u prostorijama dvorca Golubovec. Često bi navraćao u dvorac s košarom gljiva ili jednostavno da se čujemo, a bilo je najzanimljivije kad bi se tu našlo još sugovornika. Sjećam se kako se jednom našao u klinču sa spomenutim Zdenkom Rajglom. Slučajno su se našli u Golubovcu. Još se nisu pravo ni poznavali iako su obojica bili Zagrepčani. Tempo je njihove rasprave postajao sve žešći, gotovo na rubu svađe, da bi na kraju Hrvoje zaključio: Isti ja! I uistinu, obojica su bili ekonomisti, obojica radikalni, ponešto tvrdog značaja, nepopustljivi, žestoki i dosljedni. Katkad i previše – ali originalni i prepoznatljivi članovi našeg društva. Hrvoje je rođen 1954. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao potomak stare obitelji (djed alkarski vojvoda, nekoliko naraštaja uglednih liječnika i odvjetnika) bio je ponosan što je odrastao u intelektualnoj sredini koja mu je pružila mnogo uvida u kulturu i povijest Hrvata te što je preko njih bio građanin Sinja, Dubrovnika, Zagreba i Gornje Stubice. To je svakako bilo presudno i za područja njegovih interesa, ali i za veliki krug prijatelja. Susreti s Dubrovnikom, njegovim vrtovima i arboretumima za posljedicu su imali strast prema ukrasnom crnogoričnom drveću, a potom i suradnju u podizanju nekoliko obiteljskih pejsažnih parkova i autorstvo izložbe Perivoji stubičkog kraja, postavljene u Stubičkom Golubovcu 1990. Svoj patriotski osjećaj iskazao je i u vrijeme osnivanja Kajkaviane, zdušno radeći oko priprema izložbi, na promociji društva i njegovim povezivanjem s osobama bogatoga kulturnog znanja i želje za pomoći društvu u nastajanju. Hrvoje je bio jedan od onih ljudi koji nikada nije imao dlake na jeziku kad je u pitanju Hrvatska i često ga je to stajalo mira, pa i pokojeg prijateljstva. Umro je u 60. godini života 10. rujna 2013. godine. Još uvijek je preda mnom zorna slika Josipa Kolesarića. Prijatelji su ga od đačkih vremena zvali Kolja. U Kajkavianu je došao tragom proučavanja starih kajkavskih veterinarskih knjiga. Ubrzo smo se sprijateljili. Postao je čest gost Stubičkog Golubovca. Bilo je i anegdota kad je za izložbe o gospodarstvu, veterini i medicini razbio stakleni kubus ili pak kad je zbog oklade s Vlastom morao poljubiti pod u Golubovcu. Rodio se 1929. u Zoljanima kraj Slavonskog Broda, a umro u Krapinskim Toplicama 6. ožujka 2008. Osnovnu školu pohađao je u Svilaju, a školovanje je nastavio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon mature 1948. upisao je veterinu. Diplomirao je 1955. i magistrirao 1988. U Krapinske 233

IN MEMORIAM

Toplice došao je na službu veterinara 1960. godine, nakon nekoliko godina provedenih s obitelji u Čretu. Bilo je tada i komičnih situacija kada on kao štokavac susreće tipičnu kajkavsku sredinu. Pričao mi je kako je bio zatečen kad mu je jedan muž došao i rekao: “Gospon doktor, icika lišči”. Niti je on znao što je icika, niti što je lišči. Pa ipak se istaknuo kao vrstan veterinar. Ubrzo odlazi u Zabok, gdje postaje direktor veterinarske stanice, a potom prelazi na dužnost veterinarskog inspektora u općini Zabok. S te dužnosti odlazi i u mirovinu. Svojim stručnim tekstovima stalni je suradnik u Veterinarstu, časopisu za pregled znanstvene i stručne literature. Uz veterinu, posebno područje njegovih interesa stare su kajkavske knjige iz medicine i gospodarstva. Ta područja obradio je u katalogu za veliku izložbu Kajkaviana croatica 1996. u MUO (zajednički projekt Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja i Kajkaviane). Istraživao je povijest Krapinskih Toplica, te uz izložbe na tu temu pisao članke u časopisu Hrvatsko zagorje. Posthumno mu je objavljena monografija Krapinske Toplice i njihova topla vrela (2012.). Njegova je zamisao i ostvarenje bila i izložba u kojoj sam i ja bio suradnik – Krapinske Toplice kroz povijest, postavljena 1991. u predvorju bolnice u Krapinskim Toplicama. Možda još i danas stoji ta izložba u predvorju kao znak da on nije prestao biti prisutan i djelatan u svom omiljenom mjestu, gdje je na svim područjima ostavio trag. Jedan je od osnivača i inicijatora za izgradnju nove bolnice u Krapinskim Toplicama. Osnivač je i prvi predsjednik nogometnog kluba Krapinske Toplice. Na zidu njegova dnevnog boravka i danas možete vidjeti mnoštvo zahvalnica i priznanja od Zagreba do Krapine, a posebice se ističu diplome vatrogasnih društava i priznanja veterinarske struke. Među njima je na istaknutom mjestu bila i zahvala Kajkaviane, društva s obostranom ljubavlju. Upravo je nemoguće zaboraviti našeg člana, književnika i predanog kulturnog radnika Vladeka Poljanca. Njegova privrženost Kajkaviani počela je i prije objavljivanja njegove knjige prvijenca Asfaltne popefke (1995.), a nastavila se plodnom suradnjom sve do njegove prerane smrti. Rodio se 8. listopada 1953. u Zagrebu, gdje pohađa osnovnu školu i gimnaziju. Upisao je jugoslavistiku i fonetiku na Filozofkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iako je radio i u prosvjeti na poslovima republičkog financiranja osnovnog obrazovanja, poslovni dio života odveo ga u bankarstvo te je sve do kraja života radio u Hrvatskoj narodnoj banci u Zagrebu. Ipak, njegova trajna ljubav bila je književnost u spisateljskom, ali i u uređivačkom smislu. Mjesto i jezik njegove književničke inspiracije bio je Tuhelj. Pa iako je 234

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

bio vrstan književni kritičar i recenzent te je uredio mnoga izdanja, osobito unutar rada Hrvatskozagorskoga književnog društva, osobno mu smatram vrhuncem njegova kulturološkog traga poeziju pisanu krjepkom tuheljskom kajkavštinom. Pomalo epitafno djeluju stihovi: Kak dečja košuljica nam je živleje/ - furt i navek prekratko. Iako je bio dobrodošao sudionik mnogih kajkavskih recitala (Zelina, Krapina, Varaždin, Marija Bistrica, Poznanovec, Bedekovčina, Goranovo proljeće...), ipak se svi članovi Hrvatskozagorskoga književnog društva slažu da im najviše nedostaje kao zauzeti urednik svih izdanja. Ništa manje ne nedostaje njegov glas i recitatorski dar u našoj Kajkaviani. Mnoštvo je zbornika u koje je bio uvrštavan svojim zapaženim radovima, a od časopisa u kojima je surađivao nabrojiti nam je bar neke: Oko, Kaj, Hrvatsko slovo, Hrvatsko zagorje, Gazophylatium... Sudjelovao je na mnogim okruglim stolovima te radio i TV emisijama. Kajkaviana mu je 1995. tiskala prvu zbirku kajkavskih pjesama Asfaltne popefke, dakle, prije točno 20 godina. Godine 2001. u Kajkaviani su mu objavljene daljnje dvije knjige: Figurice na stalaži i drama Frajlica. Slijedile su Popefke od harca pravednoga (Zagreb, 2006.) i Vodič za hodočasnike (Klanjecm 2008.). Sva njegova bogata uređivačka i spisateljska djelatnost već je poznata u drugim njegovim biografijama, napose uz posljednju njegovu knjigu, ali za nas je nezaboravno njegovo druženje u Kajkaviani, njegov glas, radinost i prepoznatljiv građanski i srdačan stil komunikacije i plemenitosti. Prostor njegove djelatnosti ostao je nezamjenjiv. Umro je u Zagrebu 16. travnja 2011. u 58. godini života. Tuhelj je dobio još jedan znameniti grob, a mi izgubismo člana kojeg nećemo nikad zaboraviti. Stjepan Markač, član je kojeg ni jedno društvo kojem je pripadao ne može zaboraviti. Uvijek bi rado od samog početka s Jarunskim dečkima dolazio na naše programe i pjevao. Rodio se u Goričanu 21. kolovoza 1947. Kao profesor predavao je u osnovnim i srednjim školama. Od 1977. godine radio je kao stručni suradnik Centra za lektorate hrvatskog jezika i književnosti. Završio je i postdiplomski studij lingvistike. Bio je to čovjek koji se odlikovao iznnimnim darom služenja i spajanja ljudi. Uvijek spreman pomagati, razumijevao bi svakoga u njegovoj potrebi iako je sam nerijetko nailazio na nesusretljivost koja nikad nije pokolebala njegov optimizam i dobrohotnost. Svojim životom povezao je toliki broj ljudi da je bilo upravo začuđujuće gledati na tisuće njih koji su 10. 235

IN MEMORIAM

siječnja 2005. došli na Mirogoj ispratiti svog prijatelja. Kroz njegov prekratki život pratile su ga tri stvari: Međimurje sa svojim melosom, odanost domovini i predanost vjeri. Kada je nastajala Kajkaviana, s grupom Jarunčana bio je među prvima koji je podržao novo društvo. Ni jedna važnija manifestacija naše udruge nije bila bez njega. Dominantna je bila njegova pojava kada bi muški zbor Jarunski dečki nastupao u dvorcu Golubovcu, gdje je tako rado dolazio jer je bio veliki ljubitelj kajkavštine, osobito njezine međimurske sastavnice. U ljubavi prema Međimurju nije se dao nadvisiti. Međimurje mu je to uzvratilo na posljednjem ispraćaju, a biskup Mrzljak grumen te „međimurske zemle“ položio je na pokrov koji mu je zatvorio vrata zemaljskoj domovini, a otvorio vječnoj Domovini, kako to piše na njegovoj osmrtnici, da tamo živi svoje rodoljublje, u ljepoti i radosti „Vječnog Međimurja“. Umro je 5. siječnja 2005. u 58. godini života. Koliko smo tek izložbi napravili s Ankicom Ivanjek, još jednom vjernom članicom iz Jaruna. Prva zajednička izložba o Augustu Šenoi bila je u dvorcu Oršić još dok se razmišljalo o osnivanju Kajkaviane, a nepobrojive su izložbe nastale u njezinoj knjižnici Vladimir Nazor u Kustošiji, gdje je dugi niz godina radila kao koordinatorica ogranka Knjižnica. Rođena je u Zagrebu 8. srpnja 1945. Tu je pohađala osnovnu i srednju školu te 1972. diplomirala slavistiku i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila kao lektor u Vjesniku, kao profesorica u zabočkoj gimnaziji, da bi najveći radni doprinos dala u knjižnici Vladimir Nazor. Umrla je 18. srpnja 2013. u 68. godini života u Zagrebu. Na njezinoj osmrtnici osjećala se ona ista nada i optimizam s kojim se nosila i u bolesti: Uskrsnuh opet s Tobom!/ Na mene si ruku svoju stavio!/ Čudesna je Tvoja briga za mene! Bila je čudesna i njezina ruka u odgoju svoje djece Vitomira i Ines, koji su prepoznatljivi na glazbenoj sceni i također česti gosti na koncertima što ih priprema Kajkaviana. Veliki doprinos Kajkaviani dao je i Vladimir Maleković. Upravo on spada među najzaslužnije što se velika izložba Kajkaviana Croatica upriličila u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je on tada bio ravnatelj, a reprezentativni katalog te izložbe, objavljen u suradnji s Družbom “Braća hrvatskoga zmaja”, postao je knjigom godine. Taj znameniti hrvatski povjesničar umjetnosti rodio se u Brdovcu 29. ožujka 1936. godine. Srednju školu polazio je u Zagrebu i Varaždinu, a 1962. diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom 236

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Još kao srednjoškolac posvetio se književnom radu. Objavljuje poeziju, prozu te oglede o književnosti, kazalištu i filmu u časopisima Polet, Telegram, Književne novine, Republika. Od 1961. zaposlen je kao scenarist i asistent režije Radio-televizije Zagreb. Kao stalni likovni kritičar i komentator radi od 1964. do 1983. u redakciji Vjesnika. Za svoj književni i publicistički rad dobio je više nagrada i priznanja. Od 1983. ravnatelj je Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. I upravo tu daje najveći doprinos kao povjesničar umjetnosti i likovni teoretičar. Tijekom 20 godina, koliko je bio na čelu ove ustanove, realizirao je značajne kulturološke projekte: Kultura pavlina u Hrvatskoj (1989.), Barok u Hrvatskoj (1983.), Bidermajer u Hrvatskoj (1997.) i Historicizam u Hrvatskoj (2000.), a započeo je radove na projektu Secesija u Hrvatskoj. Bavio se problematikom hrvatske moderne skulpture i slikarstva, poglavito naivne umjetnosti (Josip Generalić); autor je mnogih sinteznih izložaba o pojedinim usmjerenjima u hrvatskom slikarstvu (ekspresionizam, kubizam, barok i dr.). Radio je na promociji hrvatske kulturne baštine u svijetu, objavivši na stranim jezicima i u uglednim izdavačkim kućama 26 monografija o kulturi Hrvata. Rado se zalagao i na lokalnoj razini, pa tako daje pečat Muzeju Brdovec (1973.), uređuje stalni postav Galerije “Kerdić” u Novoj Gradiški (1983.), stalni postav Galerije “Skurjeni” u Zaprešiću... Mi ga pak najviše trebamo pamtiti po izložbi Kajkaviana Croatica, ali i kajkavskoj književnosti s knjigom Bogomraki, najopsežnijom kajkavskom prozom novije hrvatske kajkavske književnosti. Ja ga pak uvijek rado pamtim po dobrim kajkavskim vicevima. Kad god bih ga posjetio u MUO-u, otišao bih obogaćen još jednim dobrim vicem i uvijek veseliji. Preminuo je u Zagrebu 31. svibnja 2003. godine u 67. godini života. Recimo još samo da je među počasnim članovima Kajkaviane bio i prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, koji je posjetio dvorac Golubovec na samom početku svoga predsjednikovanja. A kako je riječ o neminovnom slijedu, nizu onih “koji više ne stanuju ovdje” pridružila se i pjesnikinja Branka Jagić, o kojoj na stranicama ovog broja piše pjesnikinja i Brankina prijateljica Marija Lamot. Trag koji su ostavili svi ti ljudi i nas obvezuje da se prema hrvatskoj kulturnoj baštini odnosimo s dužnim poštovanjem, predanošću i zauzetošću.

Sa zahvalnošću, Mirko Ivanjek

237

IN MEMORIAM

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Osvrti TEME IZ KULTURNE POVIJESTI TUROPOLJA

Alojz Jembrih: Tragom turopoljske povijesti, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Biblioteka “Albatros” Posebna izdanja, Knj. 63., Velika Gorica, 2014. Poznati hrvatski filolog dr. sc. Alojz Jembrih objavljuje svoje radove o hrvatskoj kulturnoj baštini, osobito kajkavskoj, u mnogim časopisima i znanstvenim zbornicima. Svaki filolog nastoji svoje radove objavljene u periodici ukoričiti u knjige pa je tako i Alojz Jembrih 2014. jedanaest svojih objavljenih radova ukoričio u knjigu Tragom turopoljske povijesti. To su radovi: Dosad najstariji kajkavski tekst napisan je u kuriji Kuče, Bartol Jurjević “De Mala Mlaka” i njegovo prezime, Andrija Blašković i njegovo djelo u svjetlu novih promišljanja, Stipan Konzul u Želinu kod hrvatskog bana Petra Erdödyja, Očevidac druge opsade grada Beča, Dva rektora u Beču iz Turopolja, Veze Pavla Rittera Vitezovića s Turopoljem (tragična sudbina Zlatnog viteza), Red iliti način reštauracije oficerov plemenite občine Turovoga polja 1735. i 1749., Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća, Juraj Habdelić u svjetlu Zerczala Marianzkoga (1662.), Juraj Mulih i najstariji bonton na hrvatskom jeziku. Već iz samih naslova poglavljâ u Jembrihovoj knjizi vidljivo je da se knjiga najvećim dijelom odnosi na pojedine teme i osobe iz kulturne i crkvene povijesti, dakle da knjiga nije historiografska pa je stoga možda bilo bolje da se knjizi dalo drugačiji naslov, primjerice “Teme iz kulturne povijesti Turopolja”. U Bibliografskim napomenama na kraju knjige Alojz Jembrih je naveo u kojim su publikacijama i pod kojim naslovima bili objavljeni radovi uvršteni u knjigu. Prvo poglavlje u knjizi posvećeno je Čunčićevom listu, rukopisnom fragmentu dokumenta kojeg je 1521. u svojoj kuriji u

239

Kučama u Turopolju napisao Štefan Čunčič. Rukopisni fragment je Jembrih pronašao u Arhivu HAZU-a u Zagrebu, dao mu ime Čunčičev list te je taj fragment, zahvaljujući Jembrihovu nalazu, bio izložen 1990. na izložbi Tragom hrvatskokajkavske pisane i tiskane riječi Društva Kajkaviana u Donjoj Stubici. Jembrih određuje da je Čunčićev list iz 1521. dosad “najstariji službeni dokument pravnoga sadržaja kojim valja početi i periodizaciju razvoja kajkavskoga književnoga jezika”. Jembrih dijeli povijest hrvatskoga kajkavskog književnog jezika u tri faze: I. faza: 1521. – 1670., II. faza: 1670. – 1779. (razdoblje pisanja i objavljivanja kajkavskih rječnika, gramatike u rukopisu), III. faza: 1779. – 1835. (tiskane kajkavske gramatike). U radu o Bartolu Jurjeviću (1506. – 1566.) Jembrih prvo objašnjava zašto prezime prvog hrvatskog leksikografa treba pisati Jurjević, a ne Đurđević. Kao filolog i povjesničar hrvatskoga jezika i književnosti, Jembrih daje uvjerljive argumente za takvo pisanje; valja ipak napomenuti da unatoč tim argumentima neke knjižnice u Hrvatskoj, pa tako i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, i dalje bilježe Jurjevićevo prezime u obliku Đurđević. Jembrih posvećuje Jurjeviću poglavlje u svojoj knjizi. Jurjević je nosio plemićki naslov “De Mala Mlaka” jer je rođen u Maloj Mlaki i imao je posjede u Maloj Mlaki. Taj je Turopoljac svakako jedan od najpoznatijih Hrvata u Europi 16. st.: njegova djela De affictione tam captivorum quam etiam sub Turcae tributo viventium Christianorum cum figuris resclare exprimentibus (Antwerpen, 1544.) i De Turcarum moribus epitome (Lugduni, 1553.) objavljena

su u raznim europskim gradovima u mnogo izdanja, a nakon bijega iz turskog sužanjstva Jurjević je boravio i u Wittenbergu gdje je upoznao humaniste Melanchtona (1497. – 1560.) i Luthera (1483. – 1546.) koji su Jurjeviću dali pismenu preporuku s kojom će lakše putovati Europom. Jembrih donosi tekst preporuke u prijevodu na hrvatski jezik. Za povijest hrvatske leksikografije Jurjević je značajan jer je svome djelu De affictione… dodao malen leksikografski rad u obliku latinsko-hrvatskog rječnika pa je tako u 16. st. Bartol Jurjević pronio hrvatski jezik diljem Europe.

hrvatskom banu Petru II. Erdödyju u Želin. Kod hrvatskog bana ostao je jedan dan i dvije noći. Jembrih smatra je ban Erdödy gajio stanovite simpatije prema hrvatskom protestantskom krugu u Urachu. Tako je Jembrih spretno i Turopolje uvrstio u povijest hrvatske uraške tiskare.

U poglavlju o isusovcu Andriji Blaškoviću (1726. – 1796.) Jembrih polemizira s onim istraživačima djela Andrije Blaškovića koji su poricali Blaškoviću zasluge u arheologiji i historiografiji. Blašković nije bio školovan arheolog, nego se bavio arheologijom i poviješću jer su ga zanimala ta znanstvena područja, osobito numizmatika. Jembrih upozorava da ni drugi istraživači arheologije i povijesti iz 18. st. nisu bili školovani arheolozi ni školovani historiografi, nego su bili entuzijasti koji su voljeli istraživati. Jembrih je uvrstio Andriju Blaškovića u knjigu jer je Blašković arheološki istraživao Šćitarjevo, rimski Andatonium.

Zagrebački kanonik Šimun Juda Židić rodio se u Laduču 1653., nakon ređenja za svećenika bio je župnik u Starim Čičama (Jembrih smatra da treba pisati Stare Čiče, a ne Staro Čiče), a kao kanonik bio je vizitator u župi u Starim Čičama i u Vukovini. Ali, za povijest Crkve u Hrvata, pa i za hrvatsku povijest, važno je to da je Židić, kao kanonik Prvostolnoga kaptola u Zagrebu, bio od 16. veljače 1683. do 28. svibnja 1684. rektor Hrvatskog kolegija u Beču. Dakle, Židić je bio svjedok Druge opsade Beča 1683. On je 16. rujna 1683., tri dana nakon oslobođenja Beča, poslao izvješće o opsadi Zagrebačkom kaptolu; tekst izvješća u prijevodu na hrvatski jezik (preveo kanonik Kamilo Dočkal) Jembrih donosi u cijelosti te ga je obogatio mnogim tumačenjima o pojedinim povijesnim osobama koje se spominju u izvješću. U poglavlje o Šimunu Judi Židiću Jembrih je uvrstio i dodatak, Odjek druge opsade Beča (1683.) u hrvatskoj književnosti.

Alojz Jembrih vrsni je poznavatelj hrvatskoga protestantizma, osobito pak rada hrvatske tiskare u Urachu, u kojoj je Stipan Konzul (1521. – poslije 1568.) bio prevoditelj i korektor hrvatskih knjiga tiskanih na glagoljici. Poznavajući detaljno Konzulovo djelovanje, Jembrih piše o tome kako je Stipan Konzul krajem 1562. i početkom 1563. putovao hrvatskim i slovenskim krajevima skupljajući pisana svjedočanstva o ispravnosti hrvatskoga jezika u glagoljičkom Novom Zavjetu. Stipana Konzula poslao je na put Hans Ungnad, vlasnik tiskare u Urachu pa je tako Konzul sa suputnikom Jurjem Cvečićem 14. siječnja 1563. došao u Turopolje u Malu Mlaku Ivanu Berislaviću, a pred večer

Poglavlje Dva rektora u Beču iz Turopolja značajan je prilog o povijesti Hrvatskog kolegija u Beču (Collegium Croaticum Viennense) u kojemu je, od osnutka 1624. do 1784. našlo smještaj preko tisuću pitomaca, studenata iz Zagrebačke biskupije. Tako je Hrvatski kolegij u Beču odigrao važnu ulogu u kvalitetnom školovanju budućih svećenika jer su studenti slušali predavanja vrsnih bečkih profesora teologije, filozofije, logike. Tijekom 160 godina postojanja bečkog Hrvatskog kolegija, kolegijem je upravljalo 65 rektora – rektorov mandat je trajao dvije godine, neki su rektori imali dva mandata. Rektori su redovito bili u mladosti pitomci Hrvatskog kolegija. Jembrih navodi dva rek-

240

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

tora koji su bili rodom iz Turopolja: Franjo Novačić (rektor od 18. svibnja 1701. do 18. srpnja 1702. – iz zdravstvenih razloga kratko je bio rektor) i Blaž Dumbović iz Lekenika (rektor od 29. kolovoza 1761. do ljeta 1763.). Jembrih donosi dva važna dokumenta o radu Hrvatskog kolegija u Beču: tekst prisege vjernosti Stolnom zagrebačkom kaptolu, koji je svaki student polagao prije odlaska na školovanje u Beč, te tekst naputka o kućnom redu u Hrvatskom kolegiju. Također, čitamo i izvješće rektora Blaža Dumbovića prečasnom Kaptolu u Zagrebu od 22. prosinca 1761. o životu, vladanju i napretku pitomaca u Hrvatskom kolegiju. Alojz Jembrih pronašao je veze između Turopolja i velike osobe hrvatske kulture, Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.). Jembrih donosi detaljan životopis Vitezovićev te prikaz njegovog stvaralačkog opusa. Vitezović je bio u dobrim odnosima s Franjom Ivanovićem iz Šćitarjeva kojemu je pomogao da ga car Leopold I. uzdigne na grofovsku čast. Franjo Ivanović je imao brata, zagrebačkoga kanonika Ivana Jotu Ivanovića, koji je bio duševno bolestan. Vitezović je uspio dobiti obećanje Leopoloda I. da će, nakon smrti kanonika Ivanovića, imanje Ivana Jote Ivanovića u Šćitarjevu pripasti njemu kao Jotinom skrbniku. Jembrih podrobno opisuje pravu pobunu koja je nastala kako u turopoljskom plemstvu, tako i na Zagrebačkom kaptolu, protiv te želje Vitezovićeve da svoje stare dane mirno proživi na svome imanju u Šćitarjevu, što je Vitezović stvaralačkim radom za hrvatsku kulturu svakako zaslužio. Vitezović nije uspio u svojem naumu da dođe u posjed zagrebačkoga kanonika Ivanovića u Šćitarjevu pa je otišao iz Hrvatske u Beč gdje je i umro – Jembrih detaljno opisuje njegovu sahranu. Društveni moćnici u Hrvatskoj, često zaokupljeni pohlepom za materijalnim, nisu bili pravedni prema hrvatskim velikanima, a Vitezović je jedan od primjera. Za vrijeme banovanja bana Josipa Eszter-

241

hazyja (ban od 1733. do 1741.), u Turopolju je došlo do velikih nereda za vrijeme obnove županijskoga poglavarstva. Stoga je Eszterhazy pozvao u Zagreb na sastanak turopoljskog župana Žigmunda Škrleca, prisjednike, bilježnike, kapetana i po dvije osobe iz svake sudčije. Nakon vijećanja ban Josip Eszterhazy izdao je u Zagrebu 8. lipnja 1736. poseban Statut – naredbu kojom se određuje način kako se obavlja izbor turopoljskih časnika. Jembrih uzima taj statut kao primjer kako se hrvatskokajkavski jezik upotrebljavao i kao jezik kojim su pisani i objavljivani službeni dokumenti, naročito u 17. i 18. st. – 18. st. je zlatno doba kajkavskog jezika i književnosti. Jembrih donosi presliku teksta Red iliti nachin restauratie officzerov plemenite obchineTurovogapolya, zatim transkibirani tekst, rječnik te grb i pečat Plemenite Općine Turopolje. O Turopoljcu isusovcu Jurju Habdeliću (1609. – 1678.), rođenom u Kuču, župa Stare Čiče, Jembrih u svojoj knjizi donosi dva rada. To je razumljivo, jer sâm Jembrih piše na početku svoga rada o Jurju Habdeliću u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. st. da “tko god i kad god piše (ili je pisao) o hrvatskome književnom baroku, i to hrvatske/kajkavke književnosti (17. stoljeća), onda na prvo mjesto stavlja Jurja Habdelića i njegova dva djela o kojima je ovdje riječ” – riječ je o Zerczalu Marianzkomu… (1662.) i Pervom otcza nassega Adama grehu … (1674.). Jembrih podrobno navodi sve vrijednosti Habdelićeve proze koje su uočili proučavatelji Habdelićevih djela od Vatroslava Jagića, Vladoja Dukata pa do Lászla Hadrovicsa: Habdelić je vrstan stilist, njegova djela su bogata riznica kajkavskih riječi, ujedno i vrhunsko književno zrcalo hrvatskoga društva u kojemu je Habdelić živio, zrcalo vidljivo u mnogim peldama – primjerima iz neposrednog života njegova doba. U Habdelićevim je djelima, piše Jembrih, zgusnuta gotovo sva zabavna literatura Habdelićevog

OSVRTI

vremena: antičke priče, svetačke legende, historijske i lokalne anegdote, živahni opisi ljudskih odnosa. Jembrih brani Habdelića od onih proučavatelja koji su tvrdili da je Habdelić bio protivnik narodnih pjesama. Citirajući Habdelića Jembrih dokazuje da je on bio protivnik samo narodnih pjesama koje su se protivile kršćanskome moralu. Kako je Habdelić svojim djelima poučavao kršćanskome moralu, takvo je njegovo gledanje na pojedine narodne pjesme razumljivo. Godine 2009. objavljen je pretisak Zerczala Marianzkoga… (nakladnici Župa Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine i Gradska knjižnica Velika Gorica) uz koji je Alojz Jembrih napisao opsežan pogovor. Rad o Habdelićevom Zerczalu Marianzkomu…, objavljen u knjizi Tragom turopoljske povijesti, temelji se na tome pogovoru. Najvrjedniji dio Jembrihovog teksta o Zerczalu Marianzkomu… je onaj posvećen Habdelićevom jeziku – kako je Jembrih vrstan filolog i lingvist, to je razumljivo. Tako Jembrih, primjerice, pokazuje da se iza Habdelićeve napomene čitatelju kako će u Zerczalu Marianzkomu… naići na leksičku raznolikost krije Habdelićev kompromis koji se razabire na fonološkoj i morfološkoj različitosti. Filolog Alojz Jembrih zaslužan je za objavljivanje mnogih pretisaka starih hrvatskih knjiga, osobito kajkavskih – Jembrih se nada da će “sada biti moguće, nakon pretiska Zercala Marijanskoga, jezik toga djela detaljno proučiti, a moglo bi se nekom ljubitelju kajkavštine posrećiti i napisati doktorski rad na temelju Habdelićevih proznih djela, s jezikoslovnoga, sociološkoga ili književnobaroknoga vidika”.

skog priručnika o lijepom ponašanju, prvog hrvatskog bontona: Regule roditelov i drugeh sztaresseh objavljene su kao integralni dio katehetskog udžbenika Skola Kristusseva… (1744.). Jembrih prvo donosi prikaz sadržaja i tumačenje Mulihovog bontona, zatim cjeloviti transkibirani Mulihov tekst i rječnik. Valja napomenuti da je Mulihov bonton, s pogovorom Alojza Jembriha, do sada izašao u dva izdanja, 2002. i 2014. te da je oba izdanja objavilo društvo Kajkaviana iz Donje Stubice. Knjiga Alojza Jembriha Tragom turopoljske povijesti bogato je ilustrirana slikama – portretima povijesnih osoba i slikama pojedinih lokaliteta te preslikama naslovnih stranica knjiga. Jedina je ozbiljnija zamjerka knjizi veći broj korektorskih pogrješaka – šteta što je korekturu radio samo autor, a ne još netko tko bi provjerio tekst knjige. Knjiga Alojza Jembriha Tragom turopoljske povijesti nije samo značajan prinos poznavanju kulturne povijesti Turopolja, prinos koji je Turopoljcima na ponos, nego i značajan prinos poznavanju hrvatske kulturne i crkvene povijesti te prinos poznavanju hrvatske kajkavske književne baštine.

Željko Vegh

Još jedan isusovac, velikan hrvatske kajkavske riječi, rođen je u Turopolju – Juraj Mulih, rođen u Hrašču, župa Odra, godine 1694., umro je 1754. Juraj Mulih, autor tridesetak knjiga, autor je i prvoga hrvat-

242

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

PITANJA BEZ UPITNIKA

Ivan Herceg: Kad će doći Babilon, HDP, Zagreb, 2013. Naslov zbirke pjesama Ivana Hercega Kad će doći Babilon, postavljen kao pitanje bez upitnika, u pjesmama koje slijede upućuje na konstataciju upitnosti bez odgovora, ne samo u smislu oblikovanja poetskog izraza, već i kao iskaza egzistencijalne situacije. Upitnost u ovim pjesmama, radikalno postavljena da gotovo nema dvojbe (upitnosti o upitnosti), pojavljuje se kao metafizička konstanta, “kozmička cenzura”. Ivan Herceg gradi pjesme odnosa spram drugoga, traži jedinstvo s drugim, pokušava prevladati razdvojenosti subjekt – objekt, forma – materija, čovjek – svijet; pronaći i potvrditi sebe u drugome, u djelu koje stvara, i na taj način, u Heideggerovom smislu, u djelo postaviti istinu bića. Latentno, u tom pjesništvu, prisutna filozofija omogućuje odnos spram totaliteta kojim se brišu i prožimaju postojeće granice pa u pjesničkoj lucidnosti ljubavnički odnos, kao svojevrsna topografija tijela, određuje i mjesta u koja je pjesnik putovao, prostor i vrijeme, svijet, cjelinu kozmosa. Pri takvom odmatanju slojeva bića potvrđuje se višeznačnost poetskoga govora pa tumačenja, jezično pročišćenih, pjesama Ivana Hercega, ne mogu biti jednoznačna. Metafora Babilona kao “božjih vrata” ukazuje na potrebu ulaska i pronalaženja drugog svijeta kojeg se, usprkos nastojanjima, iz “kule babilonske” ovog svijeta ne može dosegnuti. K tome, jezici su ostali ispremiješani, “Ispremiješali su nam se jezici/ i kamen je u svakoj našoj riječi/ koje si bez milosti upućujemo.”, što mogućnost razumijevanja u odnosima umanjuje, gotovo isključuje. I sam jezik poezije postaje upitan. Sveden samo na dešifriranje poetskog teksta ostaje bez smisla i sadržaja, bez životnog nadahnuća i bez temelja. Vrlo je to radikalno izrečeno u pjesmi Klopka: “Samo nesmisao, samo neznače-

243

nje,/ koje zapisujem i umnažam./ Zajedno smo božanstveno izbrisani,/ a čeznemo za razumijevanjem,/ za drugim, koji će nas dešifrirati/ kad slova postanu samoubojice.” U odnosu na pokušaj i potrebu uspostavljanja sebe u drugome/putem drugog, u Hercegovim pjesmama prisutni su neprestani obrati i proturječja. U ljubavnim pjesmama prvog ciklusa Siluete, hologrami konkretni erotski doživljaji prerastaju u apstraktne likove erotskih žudnji iskazanih kao siluete, hologrami. Jedinstvenost se pretače u mnoštvenost, “Koliko nas je bilo kad smo bili?/ Siluete, prikaze, hologrami.” Vremenska protočnost privida vraća u prošlost “sve do krede”. A zadržavanje vremena iskazuje se kao besmisao “neprekidni val u vremenu unatrag”, jer vrijeme je “zaključano paravrijeme”, “matematika odsutnosti”. Ljudi su zemlje koje opisuje Ivan Herceg, neistražena područja, “Ni ja neću znati tko si ti, ni ti tko sam ja,/ nitko, ništa, osim oceana s pogledom/ na sedam brda i sedam nesreća”, u potonuću u vodi Atlantika “vrisnuti za kraj Novoga svijeta”. Prostorno-vremenske koordinate – apriorne odrednice iskustva, pjesničkim obratima kao da se gube, a “umjesto razuma” kao ishodišne točke naslućuje se “samo krah u kojem…oslobađamo otrovni mir”. U konačnici, rezultat je nemogućnost subjekta (ja) da pronikne, ostvari sebe u drugome, drugo(g) u sebi, nemogućnost spoznaje prirode, boga, vlastite duše, rascjepljenost u sebi i u svijetu, unutrašnje protuslovlje, šopenhauerovski predstavljeno slijepom voljom zastrtom velovima privida. Nihilizam je napuštenost bitka, posvuda obeskorijenjenost... Napuštenost bića kaže da se “bitak povukao od bića” (Martin Heideg-

OSVRTI

ger). To je uvjetovano i postavom svijeta u kojem “pojedinac, gdje god već bio, ne vrijedi ništa”(Heidegger), jer ono o čemu su ovisni ne samo pojedinci, nego i narodi, pa i sam bitak bića, čini tehnika. “Nije tehnika u rukama čovjeka, nego je čovjek u rukama tehnike”(Heidegger). Iako, Ivan Herceg nigdje u svojim pjesmama eksplicitno ne govori o tome, mnogim stihovima na to navodi, npr. u pjesmi Most koja se na trenutak doima poput kataklizmičkog filma znanstvene fantastike. Nihilizmu Ivan Herceg daje univerzalnu kozmičku dimenziju (trajanja od 13,7 milijardi godina), u njemu iskazuje istinu bića. Traži “zvjezdanu maternicu”, “moj kozmos/ tu samilosnu daljinu/ i vječnu pogrešnu mudrost”, ishodište svoga rođenja “porozni trbuh” svoje majke. Traži Babilon u liku svoga oca, u liku oca. Cjelokupna dijalektika bivanja iščitava se u odnosu oca i sina: usmjerenošću prema budućnosti, sin negira, ali i oslobađa, u vlastitom očinstvu,

oca kao minulu nužnost i počelo. Međutim, u neprestanom protoku bića moguć je zastoj, dokidanje, ništavilo, sloboda. Nedostižan Babilon postaje jedina uporišna točka ovog pjesništva. Očekivanje oca moguće je tumačiti i kao ponovni dolazak (parousia). U pisanju je pjesama Ivan Herceg, bez obzira na, često nježne, metafore, emocionalno suzdržan. U pjesmi Kad će doći Babilon oslobađa se suzdržanosti. Zapravo, istinske životne vrijednosti vidi u jednostavnom životu svojih roditelja koji ga “smrtno vole”. Otac sadi šumu, otac češlja lozu, otac pojednostavnjuje zvijezde, sanja o dolasku sina-oca. Oblak kojega grli, zaostali zvuk, otac, to je “moja kula, moja vjera”. Izgubljeni Babilon jednako nedostižan... ali ipak izvjestan. Među “pojavnim stvarima koje traju tek koliko jedna pomisao” (Kathavatthu, Abhidhamma piţaka).

Marija Lamot

NADASVE POŽELJAN SPECIJALIST

Cvjetko Lež: Junak svoga vremena, HZKD, Klanjec, 2015. Cvjetko Lež je 1984. diplomirao na Medicinskom fakultetu, 1992. završio specijalizaciju iz patološke anatomije, 2000. postao magistar znanosti, a 2004. Hrvatskozagorsko književno društvo objavilo mu je prvu pjesničku zbirku Kreni prema meni. Pogovor toj zbirci napisao je profesor dr. sc. Dragutin Rosandić, metodičar hrvatskoga jezika i književnosti, osnivač prve katedre za metodiku na Sveučilištu u Zagrebu, istaknuvši već u samom naslovu da je autor u njoj “potvrdio i obogatio samosvojnost pjesničkog govora”. Međutim, kao potvrđeni pjesnik, Cvjetko Lež bavio se prevođenjem i proučavanjem stručne medicinske problematike te je 2010. dobio naslov primarius, a 2013. postao doktor znanosti. Kao specijalist patološke anatomije,

244

voditelj je Odjela za patologiju i citologiju Opće bolnice Zabok. Od objavljivanja njegove prve zbirke, od 2004. do danas, mnogi su pojedinci – životni suputnici, prijatelji, kolege i poznanici – krenuli prema tom nadasve zanimljivom specijalistu koji, uz svakodnevni rad u bolnici i sve navedene znanstvene specijalnosti, njeguje i usavršava se u posebnoj specijalnosti za pružanje pjesničkog užitka. Da je doista riječ o nečem jednostavnom, a tako srdačnom i poletnom, uvjerava nas njegova druga pjesnička zbirka Junak svoga vremena koja je ove godine ugledala svjetlo dana kod istog nakladnika. Predgovor zbirci napisala je Marija

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Lamot, filozofinja i pjesnikinja, koja ističe da je “jedina preostala hrabrost izdržati kao ljudsko biće u dehumaniziranom svijetu”. Pjesme su popraćene ilustracijama Georgine Juriša-Čovran, akademske slikarice, koja je preminula na drugi dan Božića 2014., a ostat će zapamćena po tome što je u okviru Hrvatskog društva likovnih umjetnika pokrenula u Zagrebu 1991. slikarski značajan antiratni projekt pod nazivom “Hrvatski umjetnici za mir”. Zbirka sadrži 38 pjesama, a naslovljena je po središnjoj pjesmi iz koje je uzet i moto na samom početku: “Svatko od nas, prije ili kasnije, dobije priliku postati junak svoga vremena”. Prva pjesma u zbirci napisana je u spomen na Željku Boc, i to pod znakovitim naslovom Inicijacija. Inicijacija je trenutak duše kad čovjek počne osjećati nezadovoljstvo sa svojim životom iako može biti vrlo uspješan i naizgled sretan u očima drugih. Inicijacija je zapravo posveta osobnosti, vlastitoj i onoj u kojoj se prepoznajemo. Pjesnik se prepoznaje u “laticama sreće” pjesnikinje koja je trinaest dana nakon promocije svoje druge zbirke pjesama tragično završila život u prometnoj nesreći te nastavlja svoj hod prema vječnosti, prosvjetljujući “sebe od jučer u sebe od sutra”, svjestan da najljepše spomenike u prolaznom životu podiže ljubav. Pjesme Cvjetka Leža obiluju neispunjenim dubinama, potresnim pitanjima koja ne završavaju odgovorima, već lepršavim, živopisnim upitnicima i podsvjesnom spoznajom da “istina živi u nama”. U pjesmi posvećenoj Normanu Maileru i njegovoj životnoj priči o čovjeku koji je imao hrabrosti odbaciti sve ono što nam zlikovci koji vladaju našim životima nameću kao istinito, pjesnik nam zorno predočava kako je čovjek u istinskom doživljavanju samoće sposoban “davitelja preobratiti u izbavitelja”. Da takvo preobražavanje nije nimalo lako poručuje nam pjesma

245

posvećena prijateljima Božici i Zdravku Cikušu, u kojoj pjesnik otvorena srca priznaje: Ja slavim svaku novu vlas koju sam posijedio. Ono što me drži živim – to su porazi. Moj život i ja ratujemo zagrljeni. Pjesme Izgubljen, O poeziji i Za mene stvorena pjesnikov su ispit savjesti. Bez obzira što se ponekad osjeća ”pomalo već umoran”, ”do pola prazan, a od pola nezadovoljan”, ”svaki dan sve više izgubljen”, Cvjetko Lež uspio je sačuvati osjećaj čvrste osobnosti, osjećaj dosljednosti u riječima, djelu i posljedicama. I što je najljepše u svemu tome, naš se nadasve poželjan specijalist ne zadovoljava samo osjećajima, on zna da originalnost koja se svodi na bizarnost nema smisla, da je u svijetu izopačenom razumom premalo razumijevanja i ljubavi, i baš zato ”moramo tom svijetu probuditi srce”. Na kraju knjige objavljene su i tri kajkavske popevke, a završna Najte im veruvati posvećena je prerano umrlom prijatelju Vladimiru Poljancu, pjesniku ”popefka od harca pravednega”. Dakle, pjesniku srca kakav je i sam Cvjetko Lež koji u svom pjesnikovanju polazi od spoznaje da je ”naša originalnost tek jednom davno zaboravljena realnost”.

Božidar Brezinščak Bagola

OSVRTI

VRIJEME STOJI – PROLAZIMO MI

Vera Grgac: Arhitektura savjesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2014. Okrećući ploču na kraju svoje duge pjesme o vremenu, Vera Grgac će reći: vrijeme stoji/ prolazimo mi. Upravo su ti stihovi poenta nevelike pjesničke knjižice Arhitektura savjesti i ponovno nas vraćaju na egzistencijalna pitanja svakoga umjetničkoga stvaranja. Pokvarljiva smo roba, trošimo se i odlazimo, a gdje je svemu smisao… Svaki osamljenički lirski rukopis mora se to temeljito zapitati; ustvari svaki pjesnički rukopis propitkuje tu tajnu ljudskoga postojanja svakim svojim stihom. Vera Grgac od riječi slaže skladne oblike, arhitekturu svojega postojanja temelji na pojmovima koji određuju čovjeka; točnije određuju ga kao duhovno biće. To su savjest, svijest i vrijeme. Savjest je svijest o vlastitom moralnom činu. Kažu filozofi da o moralnosti vlastitih postupaka možemo suditi jedino iz perspektive izvan nas samih, iz perspektive beskonačnoga. Ne ponizuj se u zlu/ ne uzvisuj u dobru, počinje autorica čistim moralnim imperativima prvu i naslovnu pjesmu u zbirci da bi, u malo riječi, od kojih bi neke po učestalosti trebalo izdvojiti kao ključne, tematske (vrijeme, svijest, habitus…) iznijela našu sliku, naš svijet: čeznemo za čovjekom (Odmor umornima); pouzdanome ne sudi/ nepouzdanoga ljubi (Punoća duha i uma). Pjesnikinja je izravna i teško nas optužuje, nabrajajući grijehe kojima nagrđujemo sliku svijeta danas: licemjerje/ cinizam/ ravnodušje/ elitizam (Heroizam); pomalo bolesnu natjecateljsku težnju da se bude najbolji, najbolji u svemu, uvijek najbolji, da se rezervira za sebe samo najbolje, da se zgrće. Pobornici i sljedbenici te su filozofije novi ljudi energični/ puni ambicija/ umočeni u svakodnevne opačine svoje (Novi ljudi). Međutim, iskustvo govori, i ti novi s vremenom postaju stari. Najgore je što smo postali ljudi bez srca; Pulzuš bez srca. Čovjek/ oduvijek najpokvar-

246

ljivija roba, u takvim će stihovima – aforizmima Vera Grgac biti najjača i zbog njih je ovo najbolja njezina pjesnička knjižica. U Sjećanjima tu je i slika Domovine koja je i domaja i dvorište i dom: svetost/ dvorišta i Domovine. Domovinu ljubi, unatoč tome što to možda trenutno nije moderno. Budi čovjek, budi pošten i budi domoljub, iako možda trenutna društvena stvarnost te vrijednosti ismijava. Ljubav, jedini je odgovor; nema u njoj patetike, to je kategorija duhovna, jedina savršena, to je milost i otajstvo (put nam utrt ljubavlju). U duhovnom smislu shvaćam i alegoriju Prispodoba, jednu od najuspjelijih cjelina u knjižici: vežeš li lađu dubokoga gaza u plićaku/ otvorenim morem ploviti nećeš/ ma koliko se trudio/ niti plovidbu započeti nećeš/ ostat ćeš u mulju/ nasukan/ sam. Poruka je jasna, jasan je i savjet; ne boj se broditi, ne boj se života i izazova, no neka te vodi kompas savjesti. ”Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi Zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se, naprotiv, savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.” Riječi su to Benedikta XVI. o savjesti izgovorene za njegova posjeta Hrvatskoj (Ante Vučković, O savjesti). Niz je pjesama do srži prožet duhovnošću (Te Deum, Stabat mater, Čovjek…) Upravljamo tek dahom/ koji je započeo krikom, poručuje nam pjesnikinja u poenti pjesme Bez srca; dakle, nema tu mjesta oholosti i besmisleno je ponižavati ljudsko u sebi, nemojmo puzati da bismo vladali reći će u istoj pjesmi. Veza s prirodom i etična je i

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ekološka i, opet, duhovna, univerzalna; Sunce koje i iza oblaka toplinu daje (Sjetna šutim) ili sunce određuje vrijeme sjene. Autoricu ne nervira samo poljuljana etika, već i to što u našemu svijetu nestaje estetika. A ona se trudi izgraditi ljepotu u izrazu i kompoziciji svojih stihova, njeguje čistoću linija. (U likovnost se ne razumijem pa o ilustracijama ne bih.) Posegnut će povremeno za riječima kojima treba objašnjenje (logoreja – patološka brbljavost; bujica riječi bez smisla), za materinskim kajkavskim (više duhovno nagnuće/ na strani je/ kajkaviane), no izraz je jasan i čist, arhitektura pjesama čista estetika. Treća trećina zbirke samo je jedna pjesma O vremenu u vremenu, duga pjesma koja teče, prelijeva se i nastavlja sa stranice

na stranicu simulirajući protjecanje vremena. U biblijskom i eliotovskom stilu podsjeća da smo u vremenu, da ne možemo biti izvan njega, da ono donosi i odnosi sve što bilježi naša civilizacija u svome trajanju i svaki čovjek tijekom svojega hoda. A svatko od nas traži u tome vremenu blagoslov boga Kairosa jer je onaj drugi, antički bog Kronos, neumoljiv. Mi sve ovo što ćemo pročitati u Arhitekturi savjesti već dobro znamo, ali Vera Grgac podsjetila nas je još jednom da je to tako. Njezin je način nov i neopterećujuć, čist i jasan, lijep na oko, ne boluje od logoreje. Vrijeme provedeno uz njezinu knjižicu neće biti ni izgubljeno ni uzalud potrošeno, nego poželjno i ispunjeno vrijeme.

Ivančica Tomorad

ZAVIČAJNA ZEMLJA SRCU JE NAJBLIŽA

Štefanija Bernas-Belošević: Zapisi o Hraščini, pripremila i uredila Mateja Žugec, Službeni glasnik KZŽ-a, Krapina, 2015. Mlada i nadobudna studentica Mateja Žugec iz Hraščine primila je 20. lipnja 2013. Rektorovu nagradu za rad Zapisi o Hraščini Štefanije Bernas-Belošević izrađen pod mentorstvom dr. sc. Eveline Rudan pri Katedri za usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rukopis knjige predstavljen je 24. svibnja 2014., u sklopu programa obilježavanja obljetnice pada Hraščinskog meteorita, u dvorištu kurije Njeguš u kojoj je autorica proživjela posljednje godine. Predstavljanje je privuklo veliku pažnju, a među nazočnima je bio i krapinsko-zagorski župan Željko Kolar. Ulomke rukopisa čitao je Kristijan Potočki, glumac HNK-a iz Zagreba. Tko je Štefanija Bernas-Belošević? Po riječima Gustava Krkleca ta je žena ”nepravedno zaboravljena spisateljica” čija je

247

knjiga za mladež Na zagorskim stazama 1944. bila nagrađena prvom nagradom Matice hrvatske. Rođena je 25. travnja 1897. u Loboru. Kao učenica bila je nemirna duha i sukobljavala se s profesorima pa je tako Učiteljsku školu pohađala u Zagrebu, a završila u Petrinji. Kao učiteljica službovala je u Visokom, Novom Mjestu kod Sv. Ivana Zeline, Velikim Zdencima. U međuvremenu je u Božjakovini završila školu za domaćice te se potom zaposlila u Oroslavju, odakle je bila premještena u Mrzlo Polje na Žumberku. Štefanijin otac, Stjepan pl. Belošević, bio je desetljećima bilježnik i načelnik općine Hraščina te je mnogo pridonio ekonomskom i kulturnom razvitku tog kraja. U vrijeme agrarne reforme nakon Prvog svjetskog rata kupio je 1920. od Alberta Adrowskog imanje Njeguš s ”vincilirskom hižom”, svojevrsnom

OSVRTI

plemićkom kurijom. Poslije smrti svojih roditelja 1941. Štefanija je preuzela brigu o drevnoj kuriji u kojoj je rado primala brojne uglednike iz kulturnog, društvenog, gospodarskog i političkog života. Umrla je 3. lipnja 1957. u Budinščini, kod svoje šogorice Tene Belošević. Oproštajno slovo nad otvorenim grobom održao joj je Gustav Krklec, a u obitelji Belošević očuvan je vrlo prisan odnos prema teti Štefi, čiji dom je ostao prazan, a vlasništvo se dijelilo između sina Egona i brata Marijana Beloševića. Godine 1982. kurija je stradala od potresa, a od propasti su je 90-ih godina prošlog stoljeća spasile nećakinja Rajka Belošević-Štimec i njena kćerka Spomenka Štimec, najpoznatija esperantska spisateljica u Hrvatskoj, dugogodišnja tajnica Hrvatskog saveza za esperanto i osnivačica Esperantskog društva Trixini u Hraščini. Upravo je ona 1995. pokrenula inicijativu da se ispred kurije Njeguš svakog svibnja obilježava obljetnica pada Hraščinskog meteorita 1751., a od 2004. u rujnu svake godine tu se održavaju Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja. Moto knjige Zapisi o Hraščini glasi: ”Ima ljepših krajeva izvan granica zavičaja, ali zavičajna zemlja srcu je najbliža!” Knjiga je podijeljena na dvije velike cjeline. Prva se odnosi na zavičajnu goru Ivančicu, a druga na zanimljive stranice o zavičajnoj Hraščini. Priređivačica u proslovu poziva čitatelja da ”naredne retke čita otvorena uma” kao što ih je otvorena srca pisala autorica koja na samom početku priznaje: ”Prolazila sam mnogo godina zavičajem, a da razne pojave i stvari nisam ni primijetila jer mi oko nije bilo naviklo na uočavanje i promatranje bitnoga u prirodi. Ali kad sam stala uočavati zbivanja oko sebe, sve sam se češće čudila i iznenađivala ljepotom i sadržajem stvari na uskim stazama i kamenim putovima zavičajne gore. To su za mene bili doživljaji i otkrića.” I zaista, samosvjesna učiteljica znala je čitati dokumente u kamenu, otkrivati morske

248

školjke navrh gore Ivančice, zeleni kamen dijabaz po kojemu je sumporna pukotina išarala svoje cvijeće, ljubičasti ametist što su ga nekad tražili zagonetni fratri templari, andezitne stijene u kojima vijugaju žile opala prelijevajući se na lomovima sjajem zore, odražavajući sve dugine boje. Raspaljene mašte prisluškivala je glasove šume na mjestima gdje su se nekad sastajali bijeli fratri koji su ogriješili duše otimanjem seljačkih djevojaka, u Pisanim pećinama gdje se vadio kamen za parlament u Budimpešti, na eruptivnim stijenama gdje su nikle prave prašume paprati; pored vododerina uz koje se raširila biljka krstašica sa srcolikim velikim listovima, sivomodrim cvjetovima i srebrnim torbicama sjemenjačama; na mahovini jetrenki koja diže plosnate tanjuriće uvis čuvajući u njima kapljicu noćne rose da njom napoji žedne mrave. Mudrim promišljanjem dolazi do hvalevrijednih zaključaka da ne može čari Ivančice poznavati onaj tko dolinom šeće, da se treba popeti na njene vidikovce, domoći se spoznaje kako je svaki vrhunac ujedno sjena zalaza, ali da se izlaskom sunca opet sve obnavlja, novi koraci gaze po starim tragovima, novo raste iz staroga. Zanimljive strane zapisa o zavičaju govore o podzemnom blagu, o tome kako su pastiri naišli na pekleni ogenj u šumi. Razgorjela se neobična vatra na malim ognjištima koja kao da su pod zemljom spojena ognjenim potokom. Tako započinju zanimljive priče o lignitu, o ugljenokopima u Zajezdi, Peščenom i Maretiću, o rudarima čija je buntovna pjesma i danas itekako aktualna: Odavno već banke imanja nam broje i porezi, kamate, piju nam krv, od žuljeva naših se trutovi goje, uzalud ti radiš ko crv. Slijede zapisi o španima i provizorima koji su se prvenstveno brinuli da podrumi budu puni vina i da kmet uplati ”štibru i činž, hižni ranjčk i pohižninu, podimčinu

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

i govečinu, žirovinu i gornicu”. Spisateljici prolaze maštom pojedine slike iz narodnog života kao u čarobnom zrcalu. Vrlo živahno predočuje čitatelju kako ”Zagorci vole vino, vole i vinogradarenje, kako su strpljivi u radu i uznemireni u čekanju da prođu kiše i da ne dođu tuče koje bi upropastile lozu”. Podsjeća nas na novac koji se mijenjao tijekom vremena, ali je ostao zapamćen u narodu: banica, bagatin, šajn, cekin, ranjč, forint, groš, dinar, škuda, kruna, sekser i krajcar. Posebno poglavlje posvećuje meteoritu, svemirskom tijelu koje je 26. svibnja 1751. završilo svoja lutanja u međuzvjezdanim tamnim prostorima i oko pet sati poslije podne palo na njivu zadruge Kiternaši u Domovcu nedaleko od Hraščine. Nastavlja sa zapisima o životu u nekadašnjim zemunicama uz otvoreno ognjište, o hraščinskim fajn snešicama, o vještičjim činima, o školničiji kao prethodnici pučke škole, o prvoj pučkoj školi i pojedinim školskim upraviteljima. A evo što je u tom kontekstu napisala o samoj sebi kad je poslije Drugog svjetskog rata naslijedila upravitelja škole Martina Guština: ”Poslije njega preuzela je upravu škole Belošević Štefa koja je prije toga, radeći mnogo godina na domaćinskim školama, napisala nekoliko udžbenika i stručnih priručnika za ovu vrstu škola (Knjiga za domaćice, Revolucija u kućanstvu, Vegetarska kuharica, Kuhanje na ulju). Za omladinsku knjigu Na zagorskim stazama nagrađena je prvom nagradom Matice hrvatske, a za potrebe glumačkih družina i pionirskih kazališnih grupa napisala je više igrokaza (Naše žene, Matija Gubec, Na tržnici, Krivo shvaćena ženska ravnopravnost, Matekovo pismo, U zemlji nerada, Hrabro naprijed, Kako se šire laži, Izbjeglice, Nezaposlenima ulaz zabranjen i mnoge druge).” Upravitelj koji je došao iza nje, Branimir Pipinić, organizirao je Planinarsko društvo koje je podiglo piramidu na najvišem brijegu Hraščinskog humlja te ”uveo esperanto u

249

školu kao fakultativni predmet pa se neki mali Hraščinci dopisuju s esperantistima iz drugih zemalja i šalju slike našega kraja, uzorke i ornamente narodnih nošnja i upoznavaju daleki svijet s ljepotama i kulturnom baštinom našeg zavičaja”. Stoga je sasvim razumljivo da je pranećakinja tete Štefe, Spomenka Štimec odlučila kupiti i obnoviti kuriju Njeguš. Pod vodstvom učiteljice Bernas-Belošević osnovan je u Hraščini 1947. Ogranak Seljačke sloge koji je ”izvršio niz prosvjetnih zadataka, naročito istražujući zaboravljene kulturne vrednote: stare pjesme, narodne običaje, usmenu predaju o događajima iz prošlosti i uspio da u narodu izgradi spoznaju o istinskoj ljepoti narodne duhovne baštine izražene stihom i melodijom hraščinskih popjevaka”. Posebnu pažnju na stranicama ove zanimljive knjige privlače lirski zapisi o oranju i sjetvi, o brazdama iz kojih izbijaju nove klice, o žetvi koja je počinjala hvalospjevom sunčanom božanstvu, te o kukuruznom kruhu: ”Kukuruzni kruh je slava našeg zavičaja. Miris seljačkih domova. Dok ga domaćica lomi, onako toplog, jedva izvađenog iz peći, draže te njegovi mirisi i para ti ovija lice, a domaćica je puna hvala i čuđenja: što li ga je tako uzdiglo i prorahlilo da je šupljikav kao spužva, od čega li je tako sladak da gladnome ništa slađe nije, zbog čega li je tako zasitljiv da bez njega Hraščinac nije sit.” Zapisi završavaju predivnim opisom autoričina oproštaja s učiteljskom službom: ”Posljednje godine službovanja bile su najnapornije jer vjerna djelu izvojevanih sloboda, morala sam i sebe osloboditi veriga prošlosti, ali i najživlje, najplodonosnije i najljepše, ispunjene radošću što živim radeći u jednoj od najvećih društvenih razmeđa i pomažem izgradnji novoga čovjeka, prenoseći na mlada pokoljenja ona uvjerenja koja su sazrela u vatrenom pročišćavanju duha nakon mnogih

OSVRTI

borbi i intimnih kriza u kojima se oblikovala istina onda kada je uglavnom moj život već prošao. Ali ta pobjeda istine naliči na svijetle zrake koje poplave nejasna jutarnja priviđenja kad počne kasni sunčani dan.” Pred nama je, eto, ”knjiga sitnih zapažanja i velikih doživljaja, projekcije mojih viđenja, možda tu i tamo preobličene izrazom

oduševljenja i lokalnog domoljublja”, izvanredno vrijedna knjiga koja je, zahvaljujući ponajprije profesorici Spomenki Štimec na očuvanju rukopisa, a potom na marljivom, stručnom i odgovornom radu mlade znanstvenice Mateje Žugec, ugledala svjetlo dana i postala dostupna današnjim čitateljima.

Božidar Brezinščak Bagola

JEDNADŽBA S BESKONAČNIM BROJEM NEPOZNANICA

Ljiljana Pavlina: Kupila sam klavir sama, Meandarmedia, Zagreb, 2015. Za predstavljanje knjige Kupila sam klavir sama u srpnju 2015. Ljiljana Pavlina nije mogla odabrati prikladnije mjesto od Muzeja prekinutih veza. Njena knjiga činila se poput još jedne instalacije u Muzeju koji pomalo paradoksalno pokušava učiniti trajnim ono čemu je uskraćeno trajanje. Te večeri knjigu su predstavili recenzenti Boris Perić i Marija Lamot, a u ime izdavača urednik knjige Branko Čegec. S obzirom na trajanje, kao da živimo, prema stihovima austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann, “na opoziv oročenom vremenu“, sve ima svoj rok trajanja pa tako i ljubav. Njene rokove možemo opozvati i izbrisati, nakon čega ostaju samo podsjetnici pokušaja koji nisu bili uspješni. Knjiga Ljiljane Pavlina govori o pokušajima ljubavi koja ima svoje vrijeme, bez obzira na rok trajanja. Središnje pitanje njene knjige je “pitanje kako privući i zadržati ljubav.“ “Tu jednadžbu s beskonačnim brojem nepoznanica” Ljiljana istražuje kroz mogućnosti njena pojavljivanja u sretnim i nesretnim iskustvima: instituciji braka i raspadu te institucije (zbog prijevare, s tragičnim završetkom), u slobodnoj ljubavi (s mlađim muškarcem) u kojoj poput “nosoroga koji slobodno trče spaljenom savanom, provode dane i noći odvojeno, osim ponekad kad bi

250

zaspali skupa kao da se nikad nisu razdvojili, puni sućutnog razumijevanja.” U egzistencijalnom smislu, u knjizi je riječ o potrebi ispunjenja sebe u drugome i o istinskom zajedništvu s bliskim bićem (bićima), pri čemu “cilj nije osjećati strah, već transcendirati uobičajene stavove o vezivanju i postići slobodu u zajedništvu.” Sloboda kao istinski temelj zajedništva koja pripadanju, istovremeno, ostavlja prostor za vlastita ljudska i duhovna iskustva, najčešći je kamen spoticanja trajnosti veza. Trajnost uobličena moralnom obvezom braka, kao racionalni izbor, guši slobodnu ljubav. Svjesna toga kierkegaardskog izbora, Ljiljana u svome romanu kroz slojevit prikaz svakidašnjih iskustava i odnosa među ljudima i kroz mnogobrojne unutrašnje dileme i konflikte, kroz profinjen odnos prema duhovnim sadržajima, govori o prekidu veze s “momkom kojeg je previše voljela da ga ne bi napustila. Ili bolje rečeno, pustila.“ U naslovu Kupila sam klavir sama iskazana je autoričina odlučnost da sama uredi vlastiti život, bez obzira na posljedice, jer zna da jedino istinsko uporište ima u sebi samoj. Egzistencijalni problem samoće, kao zbiljskog prostora ostvarenja sebe kao pojedinca i kao čovjeka, provlači se kao nevidljiva nit kroz čitav roman. Složenost priče iskazuje se i u tome što, neprestano pričajući sudbine drugih, suptilnim odmakom govori o sebi, o

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

vlastitim zapažanjima i reminiscencijama, a, istovremeno, bespoštedno kritizira društvenu stvarnost koja destruira čovječnost i odnose među pojedincima svodi na trenutak slučajnosti, slučajne susrete i kratkoročna, uglavnom tjelesna, zadovoljstva. Riječ je o životima kojima ljubav treba kao temeljna koordinata, a najčešće se javlja kao promašaj. “Prirodno je sakatiti, ubijati, mučiti, krasti, otimati tuđe posjede, varati ženu, muža, lagati, gnječiti kukce, istrebljivati gorile i lomiti noge klokanima, obolijevati od nagnjusnijih boleština, utajivati porez i biti savršeno glup, jer ako se stvari ne odvijaju po prirodnim zakonima, morali bi priznati da se odvijaju po božanskom planu, a i jedna i druga postavka dovode do istog apsurdnog zaključka da je svijet naprosto ogavan koliko i lijep.” Ljiljana analizira bračne odnose koji u sebi nose privid, kao i svi drugi društveni uspjesi, sebičnost ljubavi koja korespondira s onim “imati”, a ne “biti”, biti voljen, a ne voljeti. Emocionalne nestabilnosti i nezadovoljstva sagledava kao oblike ludila koji nisu ludilo, već socijalni poremećaji, bez obzira na psihijatrijske dijagnoze i sediranja lijekovima i drugim opojnim sredstvima te bijegovima u sve površnije odnose. Njena prijateljica “žeđala je za strasnom ljubavi. Za onom kakva je opjevana u pjesmama, za ljubavlju koja je bila utočište od svih zala i ponižavanja, u kojoj bi cvjetala kao božur u proljetno predvečerje i budila se sretna. I sve je postajalo mučno, na distanci koju nitko više nije mogao premostiti. Majka dvoje djece, u zajednici u kojoj se osjećala kao kuja. I malo pomalo, kuja je počela njušiti druge, neke strasnije mužjake, a Nikola je nanjušio bolesnu Mihovilu, koja je znala ispresti priču.” Poremećeni životni odnosi u svojoj konačnici završavaju tragično, krajnjim besmislom ili smrću. Granične situacije u kojima se živi, neprestano hodanje po rubovima, marginalizacija svega što je u životu

251

bitno, izokrenutost vrijednosti, određenost rokovima koji se prema potrebi mogu opozvati, gubitak volje za smislom, gubitak volje za stvarnošću u svojevrsnoj inflaciji stvarnoga, materijalni hedonizam, iskrivljena svijest, strašna su presuda ljubavi kao poveznici među živućim bićima. Raspadnutost svijeta rezultira raspadnutošću čovjeka, njegovih ljudskih obilježja i ljudskih potreba. “Žalosno sam promatrala kako lažu, kako pletu niti laži kao pašku čipku, izmišljajući razloge da odlaze posvuda sami i kako nakon zadovoljenja radoznalosti izbjegavaju fizički dodir.” I dalje: “Život se odvija na bezbroj razina, a nas muči samo onaj nama vidljivi u kojemu se sudaraju bića zatvorena u samovoljne kožne omotače.“ Civilizacija raspada odredila je diskontinuitet života, simulaciju života pokazujući da u središtu naše nemoguće razmjene iskustava više nije svijet, nego metastazirani poredak slika (u koje se savršeno uklapaju naša readymade umjetnost, post-politika, ili pak osobni look) (Jean Baudrillard). Za Ljiljanu pak: “Cijela je kugla zemaljska jedno jedino živo biće, planeta natopljena ljudstvom, živuća planeta koja daje od sebe drhturave i mucave znakove života; to nije dom bijele, ni crne, ni žute rase, ni nestale plave rase, nego dom čovjekov, a svi su ljudi jednaki pred bogom i žele da im se pruži prilika, ako ne danas, ono bar za milijun godina, rekao je stari jarac Henry Miller na tu temu, i ja nemam na to što dodati.” S obzirom na autentičnu egzistenciju jedina izvjesnost koja ostaje je bol. O boli je Ljiljana Pavlina, zapisala sljedeće: “Kada osjećaš bol, nemoj se protiviti, savjet je, jer sve dok dozvoljavaš da te netko zlostavlja, toneš sve dublje u ropstvo. Jedini izlaz je proći kroz to. Boli ovako, boli onako, ali tko odbaci izvor boli i pretrpi muke koje slijede, stječe radost i slobodu. Možda se neke stvari ne mogu promijeniti, ali mi se možemo promijeniti. Ne možemo ništa učiniti da bi promijenili prošlost, ali možemo puno toga

OSVRTI

učiniti po pitanju budućnosti.” Prihvaćanjem ili potiskivanjem boli, osnažujemo ili uništavamo sebe. Moći podnijeti bol, proći kroz “njena vrata”, znači prihvatiti odgovornost za ono što činimo, prevladati ludilo opstanka. Takav povratak sebi omogućuje i drugačije odnose prema drugima. “Tjelesna ljubav ne traje. Traje samo Ljubav koje nema bez doživljaja nečije dobrote, pravednosti i ljepote duše. Duše se nakon Kaosa stalno traže. Energija je privlačna sila, inteligencija i harmonija. I otkrivanje onog zašto?“

Ljubav kao odgovor na pitanje o smislu ljudske egzistencije, Ljiljana vidi u svakom iskrenom odnosu bića koja uvažavaju jedno drugo i nadopunjuju se u sličnostima i razlikama. Ona opstaje bez obzira na prepreke, bez obzira na razlike u godinama i na prostorne udaljenosti. Ona blista i u samoći kao jedinom istinskom ljudskom uporištu, i znači odmak od laži, privida i prijevare. Knjiga Ljiljane Pavlina Kupila sam klavir sama traktat je o ljubavi, ali i promišljanje suvremenog načina života koji bez ljubavi gubi životnost.

Marija Lamot

KNJIGA KAO DRAGOCJENA ŠKRINJA SJEĆANJA I USPOMENA Ivančica Pozaić: Odjeci uspomena, Partenon, Zlatar, 2015. Dobri i mudri žive tihim životom. Euripid Rijetki su oni među nama koji su, poput Ivančice Pozaić u Odjecima uspomena, u pisanoj formi romana ostavili stablo života potomcima za popudbinu. Sigurno će jednog dana i netko nepoznat i udaljen od tog “stabla života” čitajući odjeke uspomena ostati zatečen i pun osjećaja i nježnosti u isto vrijeme te naoko ravnodušan htjeti napisati svoje uspomene u samozatajnosti poput Ivančice, promatrati svoj život s distance, a to je ono najvrjednije što nam ova knjiga nudi. Tko god bude pročitao ovu knjigu, neće moći ostati ravnodušan prema vlastitim uspomenama i potrebi da ih nekomu priopći. Uspomene su kao i samoća: lijepe samo onda ako ih imaš komu reći. Odaslana na životni put od rodnog Zagreba, Like, Mihovljana do Zlatara, zapisana po svom imenu u naslovu knjige Ivančica je, prema mojemu sudu, ispunila svoje poslanje i umnožila “talente” koje joj je On dao na raspolaganje i korištenje. Ovaj njezin zemaljski život o kojem piše, a pisati znači dvaput živjeti, tek je prvi u slije252

du u kojemu su se njezin duh, mudrost, vjera i ljubav izdigli nad samim sobom i streme onom vječnom. Samu datost i odabranost tog puta služenja ljudima, odgajajući vlastitu djecu, obrazujući generacije svojih učenika, uvijek u težnji i potrebi za bliskošću putem ljubavi, Ivančica je svela na ponizno ljudsko, natkriljeno Božjom ljubavi i označila osobnim pečatom. Ona je ispunila svoju dužnost i gotovo ništa u umnožavanju svojih “talenata” i poslanja nije propustila čuvajući svoje Bogom darovano dostojanstvo, osluškujući i tražeći Njegove poruke i pronalazeći smisao i ljubav u životnim gubitcima i dobitcima. Teško je u ovom ograničenom prikazu osvrnuti se na sve ono što nam je Ivančica podastrijela. Svojim nam je primjerom pokazala kako se kroz naše ponašanje vidi da se ne volimo dovoljno, počesto živimo u kaosu i neredu, zaboravljamo običaje, tradiciju, pa čak i osobni identitet. Posebna dragocjenost, kako je bez pretjerivanja možemo nazvati, jest otvaranje škrinjice naših starina, predaka i običaja. Teško je danas u suvremenim obiteljima pronaći i poistovjetiti se s odnosima u njezinoj obitelji: “Tako je počelo moje djetinjstvo u velikoj obitelji u kojoj se

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

uvijek znalo tko što radi. Večeri su završavale nizom zapovijedi: moramo to, moramo ono, i mnogo toga je bilo što moramo”. Iz ovih “škrinjica” Ivančica lokalno i globalno, ruralno i urbano, predajno i literarno povezuje i asocira, uspoređuje i osmišlja ono što mnogi drugi nikad nisu zapazili, a pogotovo napisali. O svom čiča Josi i njegovoj Tonki iz Like piše: “Ako ste u prvi tren, pročitavši naslov pomislili da je riječ o siromašnom starcu poput čiče Goriota i Tonke kojoj kažete – reci cvrčak, reci more, onda vas moram ispraviti ili u najmanju ruku malo razočarati”. Čiča Joso bio je siromašan starac, a njegova Tonka neuka, tiha životna družica, koja more nikada nije vidjela, a pjesmu cvrčaka zamijenila blejanjem ovaca iz njihovog skučenog, mračnog i ubogog tora. U toj skormnosti ni djece nije bilo. U Zagrebu, u njezinu dvorištu, stanuje dida Lenc za kojeg piše: “Danas sa sigurnošću znam da je sličio starom Stampiju iz filma Rio Bravo”. I dok je Stampi pjevao o pušci i poniju, naš je dida najradije pjevušio “Sve ptičice iz gore”. Uz ove citate ima još mnogo onih koji zaslužuju mjesto u ovom osvrtu kako bi pokazao da u njezinu sretnu djetinjstvu, bez obzira na predškolsku odvojenost od roditelja, nije bilo praznine ni teškoća u premošćivanju, odnosno preseljenju iz grada u selo i obrnuto. Kako je već kao djevojčica, po uzoru na svoju učiteljicu Ernu, odlučila postati učiteljicom, kako je pokazala herojstvo u tučnjavi s bratom, kako ju je njezin “autoritativan” otac preselio iz škole u školu, kako je doživljavala svoje učenike, kako su je poštivali i voljeli te kako su oni pisali i odnosili se prema njoj, kako... Svaki će čitatelj to u jednom dahu čitanja ove knjige sam doznati. U posljednjem dijelu knjige Ivančica na neki način gotovo poetski, preko svojih 253

uspomena, ljubavi i tuge, žalovanja komunicira s čitateljima čineći ih sudionicima radnji. Unutar radnje Odjeka uspomena autorica nudi osobno kazivanje u formi određene poruke za svakoga. Tako postiže dvije razine percepcije. Prvu na podlozi autobiografskog svjedočenja o vremenu i prostoru svog životnog putovanja i onu drugu, koja nudi promišljanje kako i kamo dalje kada izgubimo voljenu osobu. Kaže mudrost: “Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Da bismo mogli letjeti, moramo se zagrliti”. Autorica je u smrti svoga supruga izgubila jedno krilo, a život joj nalaže da mora dalje “letjeti”. Kako? Ona nam, nažalost, još u svojemu žalovanju ne nudi odgovor i zato ga očekujemo u nekoj sljedećoj knjizi. Duboko uronjena u vjeru i molitvu, ona ga vjerojatno već nazire, ali još nije “sazrijelo” vrijeme da nam ga priopći. Od svega napisanoga najdublje rečenice su one koje su napisane suzama. Nije lako razumjeti tuđe suze, a ovi se Odjeci uspomena ne bi trebali samo čitati jer se može dogoditi da nećemo shvatiti smisao samog pisanja, nego ćemo upropastiti uspomenu, mišljenje, a nadasve poruku jedne iznimne ljubavi. Ta ljubav komunicira s Pavlovom prvom poslanicom Korinćanima: Ljubav je strpljiva,/ Ljubav je dobrostiva,/ Ljubav ne zavidi,/ Ne hvasta se,/ Ne oholi se,/ Zaboravlja i prašta zlo,/ Ne raduje se nepravdi,/ Raduje se istini./ Sve ispričava, sve vjeruje,/ Svemu se nada, sve podnosi./ Ljubav nikada ne prestaje. Kada Albert Camus piše: “Vječna ljubav postoji samo kada je osujećena”, ovdje posuđujem njegovu egzistencijalističku misao koja nam pruža samo okvir u koji je autorica smjestila “dramu” jedne “osujećene” ljubavi, svjesna da njezina “osujećenost” smrću voljenog supruga ostaje vječna i tamo, na drugoj obali, kada je on pozove da se pridruži svom anđelu. Ovaj posljednji “talent” pisanja još nije do kraja oplođen te ostaje njezina zadaća.

Stanko Majdak OSVRTI

BAJKOVITE PRIČE ZA LUTKARSKO KAZALIŠTE

Andrea Brlobuš: Četiri laka komada na četiri teška kotača, Muzeji Hrvatskog zagorja, Dvor Veliki Tabor, 2014. Drevna umjetnost lutkarskog kazališta, došavši u Europu s dalekog Istoka, stoljećima fascinira publiku svojom neiscrpnom poetskom mogućnošću oživljavanja nežive materije i stvaranjem iluzije najnevjerojatnijih zbivanja i likova. Sve ono što je gotovo nemoguće predstaviti u realnosti glumačke scene – s lutkama je moguće. U lutkarskoj inscenaciji bajke junak može letjeti, lebdjeti, nestati, susresti se i boriti sa zmajem …1 Bajke i bajkovite priče najbliži su sižei za lutkarsku izvedbu bez obzira o kojoj se vrsti lutkarskog kazališta radi. Upravo na tragu srednjovjekovnih putujućih lutkarskih družina koje su nekad krstarile Europom, u sklopu muzejske radionice u Dvoru Veliki Tabor 2007. počinju djelovati Ioculatori – skupina lutkara amatera sastavljena uglavnom od muzejskih djelatnika, kustosa i preparatora među kojima je svoje mjesto našla i svestrana umjetnica Andrea Brlobuš. Obrazovanjem grafičarka, Andrea se okušala u više likovnih disciplina te je s uspjehom izlagala svoja djela skupno i samostalno, a objavila je i nekoliko priča za djecu. No u tom raznolikom umjetničkom djelovanju, Andrea je možda najbolje izrazila vlastitu kreativnost kroz tu lutkarsku družinu koja na kolima izvodi svoj performans namijenjen djeci “s lutkama koja su nekad bila stabla”. Budući da je u svojoj biti svako kazalište pa tako i lutkarsko spoj više vrsta kreativnih disciplina, Andrea se prihvatila onog literarnog – uobličavanja bajki i legendi koje će družina izvoditi. A da bi tekstualni predlošci za predstave koji žive samo dok ih izgovaraju glumci bili sačuvani za buduće vrijeme i bili poticaj i drugima, nastala je publikacija duhovito naslovljena Četiri laka komada na četiri teška kotača. Autorica u uvodnom dijelu daje korisne 1 L. Bauer: Dramaturgija bajke i kazališta lutaka / www.academia.edu/

254

upute kako se izvode predstave, a tekstovi priča opremljeni su izvrsnim fotografijama (autor je Igor CC Kelčec) maštovito izvedenih lutaka i glumačke družine lutkara. Knjiga završava recenzijom dramaturginje i scenaristice Tanje Kirhmajer. Zanimljivu i šarmantnu grafičku opremu knjige potpisuje Nikola Drempetić Hrčić. Birajući prikladne bajke za lutkarsku izvedbu svoje družine, Andrea Brlobuš je ponajprije posegnula za općepoznatom legendom o vitezu Jurju i zmaju, ali je pronašla izvorište i u zagorskim predajama o Črnom Tomi i Črnoj kraljici, a pridodana je i izvorno francuska legenda o vili Melusini, čiji je lik pronađen na dijelu pećnjaka prilikom arheoloških iskapanja u Velikom Taboru. U uvodnom dijelu autorica sugerira u izvedbi poželjnu interakciju, napose pripovjedača s publikom i lutkama, i utoliko ovi tekstovi odskaču od standarda literarnog diskursa, a zanimljiv je i jezični izričaj koji autorica rabi u “četiri laka komada”. Prva legenda Zmajevo blago o vitezu Juri koji spašava princezu iz gnijezda strašnog zmaja pisana je na standardu, ali s tipičnim bajkovitim jezičnim diskursom (U ona doba davna, u ona doba slavna, kada svijetom hodahu silni junaci….) Tekst vrvi humornim elementima u stilu pučkog teatra (naravno, bez vulgarnosti koje se improviziraju samo u predstavama za odraslu publiku), a i sam rasplet priče nije baš standardan. Pokazalo se naime da je Jurina voljena princeza zapravo prava gnjavatorica i vitez je nimalo viteški, uspavanu čarobnim prahom, vrati zmaju kojeg, suprotno izvornoj legendi, u borbi nije ubio. Blago ironiziranje muško-ženskih odnosa diskretno ukazuje na činjenicu da u životu ništa nije samo crno-bijelo i da velika ljubav itekako ima svoje limite.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Priča o črnom Tomi Loborskom zasniva se na izvornoj legendi o zlom Tomi gospodaru dvora Pusti Lobor koji se noću pretvara u vukodlaka i šuruje s coprnicama. Tekst je razbarušeni amalgam kajkavice, standarda i žargona. Humor zapravo omekšava priču u kojoj Toma otima djevicu Katicu njezinu zaručniku vitezu, no kao u svakoj bajci dobro odnosi pobjedu nad zlim – vitez uz pomoć sluge spašava zaručnicu i ubija zlog Tomu. U ovoj priči fascinira lakoća i lepršavost kojom autorica iznosi u osnovi okrutnu priču s puno nasilja i pretvara je u šarmantni igrokaz sa živopisnim lutkama, živim glumcima i glazbom. Bajka o Črnoj kraljici varira poznatu legendu o gospodarici Medvedgrada Barbari Celjskoj, ženi kralja Sigismunda Luksemburškog. Ovdje vrijedi sve rečeno za prethodnu priču – prilično mračan sadržaj o kraljičinoj opsjednutosti mladošću za koju je potrebna i ljudska krv do saveza s vragom koji joj u zamjenu za uništenje Turaka koji su pred vatima grada uzima dušu i pretvara je u zmiju. Neobavezna kajkavsko-hrvatskožargonska jezična varijanta ima nekoliko funkcija – lokalizaciju priče, humornost ali i djeci prihvatljivo iznošenje sižea koja u svom doslovnom značenju nije baš za osjetljive gledatelje. Priča pak o tragičnoj ljubavi začarane vile Melusine i viteza Raymondina također ima jezičnu kombinaciju – kajkavizirani

dijalozi aktera izmjenjuju se s pripovjedačem koji ovdje ima istaknutiju ulogu i svoj tekst uglavnom izgovara na standardu. Umjesto očekivanog happy enda, priča završava pripovjedačevom porukom o važnosti čuvanja tajni jer se velika ljubav u životu ne nalazi baš lako. Četiri laka komada iz pera Andreje Brlobuš zapravo poštuju sva pravila koja vrijede za specifičnu formu lutkarskog kazališta – u osnovi arhaičan bajkoviti sadržaj o borbi Dobra i Zla sa zmajevima, vilama, i sličnim inventarom svake dobre bajke i uprizoren, ne sa živim glumcima, već maštovitim lutkama na pozornici na četiri kotača. Andrejine će priče u svakom od nas probudit dijete koje velikim očima pokušava dokučiti tajanstveni svijet u kojem obitavaju strašni zmajevi, čarobnjaci, divne princeze, hrabri vitezovi, svijet u kojem mašta nije ograničena suhoparnim zakonima fizike i uljepšati nam često nepodnošljivu banalnost svakodnevice. Činjenica da tom literarnom predlošku Iokulatori daju scenski život uz potporu Muzeja Hrvatskog zagorja ukazuje da oni vrlo dobro prepoznaju baštinski i prezentacijski potencijal ovakve vrste dodatnih muzejskih sadržaja. Putujuće će lutkarsko kazalište na scenski zanimljiv i privlačan način izvedbom priča i legendi najmlađim posjetiteljima približiti i manje atraktivne muzejske sadržaje.

Vlasta Horvatić-Gmaz

DIJAMANTNI MATURANTI

Šezdeset godina jedne generacije maturanata: 1954. – 2014.: tragovi i sjećanja: duge godine druženja. Uredili Lovro Cindori, Dragutin Komorčec, Antun Solić, Zagreb, Glas koncila, 2015. Impozantna zgrada dječačkoga sjemeništa na zagrebačkoj Šalati bila je ujedno i dom klasične gimnazije, koja je u poratnim godinama upisivala po dva odjeljenja s četr-

255

desetak učenika u svakome. Bilo je to vrijeme kad je tadašnji nadbiskup Stepinac slao svoje svećenike u “krvavu kupelj”, svjestan kakva ih stvarnost očekuje. Stradanja svećenika

OSVRTI

i redovnika, poput širokobriješke šezdeset šestorice, nastavila su se i poslije formalnoga završetka rata, od Maceljske šume pa do Kazneno-popravnog doma Zenica koji je slovio kao najveći samostan u BiH. Osamdesetak dječaka u kratkim hlačicama, s tek nešto više od navršenih desetak godina (jer je tadašnja pučka škola trajala 4 godine), upisivalo je nižu gimnaziju svim zlokobnim slutnjama usprkos. Generacija iz 1946. je 2014. proslavila dijamantnu godišnjicu mature. Nisu svi ostali u svećeničkom zvanju, ali sačuvali su trajno prijateljstvo laika i klerika, zadivljujućim njegovanjem blizine i privrženosti kroz godišnje kolegijalne susrete. Zajedničko im je svima da su nastojali osmisliti život kako bi se što intenzivnije dali za dobro ljudi i sredine u kojoj djeluju. Bilo je u tome mnogo probijanja kroz tijesne i neprokrčene putove, snalaženja, odricanja, napora. Povodom šezdesete obljetnice odlučili su zabilježiti i sačuvati uspomene na duge godine druženja, zabilježiti barem neke trenutke iz neobično bogatih životopisa. Tako je nastala ova monografija. U uvodnom dijelu upoznajemo se s imenima i porijeklom učenika, zatim sa školskim predmetima, profesorima i odgajateljima. U prvom dijelu monografije je fotografijama, prijepisima pozivnica i kratkim bilješkama s opisom susreta i popisom prisutnih oslikano ustrajno nastojanje oko očuvanja zajedništva. Susreti su obično započeli okupljanjem, misnim slavljem, ručkom i potom druženjem uz razgovor, pjesmu i obnavljanje uspomena, i šaljivih i bolnih. Izmjenjivali su se domaćini i mjesta susreta, što im je omogućilo da upoznaju razne krajeve Lijepe naše.

ne povijesti. S pravom napetošću čita se kako je, na primjer, mladomisnik Slavko Gabud tražio župu Mala Solina gdje je trebao služiti u božićno vrijeme – bio mu je to prvi Božić u životu kad nije okusio baš ništa od jela… ili kad mu je u Ruševu, vidjevši ga u motorističkom odijelu, žena na cesti rekla: “Ti si đavao, a ne župnik!” Zanimljivo je i kako Antun Solić opisuje “oslobođenje” u selu Malinu. Zorno su nam predočena slavlja zlatnih misa, nacionalni euharistijski kongres, dolazak pape na Bistricu i beatifikacija Kardinala, ratne godine i odlasci u mirovinu ili pak u nebesku domovinu. Kad je jedan od njih, današnji monsinjor Lovro Cindori, postao upravitelj svetišta Marija Bistrica, postalo im je to mjesto nekoga magnetski snažnog okupljanja, kamo bi se uvijek iznova vraćali, preporađali i jačali, jednako u hodočasničkoj vrevi, kao i u zatišju zimskoga razdoblja. Ova je monografija ujedno zahvalno sjećanje na roditelje, poglavare, braću i sve one koji su ih u životu usmjeravali i podržavali. Istovremeno je i svjedočanstvo otvorenosti svima onima koji su ih trebali i tražili. Bogata i raznovrsna slikovna građa daje nam izvrstan uvid u sve ono što je riječima teško iskazivo, a skupilo se u lijep književni i dokumentarni izričaj. Pravi spomenar izvanredne generacije kojoj je spiritus movens bio i ostao njihov Lovrek.

Ančica Ivanjek

U drugom dijelu zabilježen je stvaralački rad maturanata iz 1954. To je široka paleta radova, od djetinjih pjesmotvorina do opisa krunskih događanja iz naše crkvene i narod-

256

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

BIBLIOGRAFIJA

časopisa “Hrvatsko zagorje” od godišta I./1995. do XXI./2015. U prvom petogodišnjem razdoblju tiskano je 6 svezaka i jedan poseban otisak (urednik Ivica Fizir od 1995. do 1996., Božidar Brezinščak Bagola od 1997. do 1999.): Godište: I./1995. br. 1. (Zabok) 170 str. II./1996. br. 2. (Zlatar) 142 str. III./1997. br. 3. (Krapina) 142 str. IV./1998. br. 4. (Sveti Otac u Hrvatskom zagorju i Mariji Bistrici) 111 str. V./1999. br. 1. (Kajkaviana Donja Stubica 1989.-1999.) 137 str. br. 2. (Hrvatska sudbina Ljudevita Gaja) 163 str. P.o. V./1999. br. 2. (Hrvatska sudbina Ljudevita Gaja) 78 str. U drugom petogodišnjem razdoblju tiskano je 11 svezaka, od toga dva dvobroja i jedan posebni (prošireni) otisak (urednik Ivan Cesarec): Godište: VI./2000. br. 1. (Sveti Križ Začretje) 168 str. br. 2. (Krapinske Toplice) 191 str. VII./2001. br. 1. (Oroslavje) 219 str. br. 2. (Tomaš Mikloušić) 235 str. VIII./2002. br. 1. (Pregrada) 225 str. br. 2. (Stubičke Toplice) 257 str. IX./2003. br. l. (Tuhelj) 273 str. Tuhelj, posebni (prošireni) otisak - monografija, 314 str. br. 2. (Marija Bistrica) 269 str. X./2004. br. 1-2. (Gornja Stubica) 265 str. br. 3-4. (Hum na Sutli) 219 str. Od god. VII./ 2001. br. 2 naklada je povećana sa 600 na 800 primjeraka. U trećem petogodišnjem razdoblju objavljeno je 12 svezaka (urednik Ivan Cesarec do XI. 2005., Vlasta Horvatić-Gmaz od XII. 2006.): Godište: XI./2005. br. 1-2 (Klanjec) br. 3-4 (Zabok) XII./2006. br. 1-2 (Konjščina) br. 3-4 (Lobor) XIII./2007. br. 1-2 (Knjižno blago Hrvatskog zagorja) br. 3-4 (Donja Stubica) XIV./2008. br. 1-2 (Zlatar) br. 3-4 (Zlatar Bistrica) XV./2009. br. 1-2 (Dvadeseta obljetnica Kajkaviane) br. 3-4 (Veliko Trgovišće) XVI./2010. br. 1-2 (Kumrovec) br. 3-4 (Muzeji Hrvatskog zagorja)

257

U četvrtom petogodišnjem razdoblju objavljeno je 7 svezaka (urednica Vlasta Horvatić-Gmaz): Godište: XVII./2011. br. 1-4 (Mihovljan i Novi Golubovec) XVIII./2012. br. 1-4 (Kulturna manifestacija Sutla nas veže i spaja) XIX./2013. br. 1-2 (Desinić) br. 3-4 (Tabor film festival) XX./2014. br. 1-2 (Prvi svjetski rat i Hrvatsko zagorje) br. 3-4 (Ususret pedesetoj obljetnici Festivala kajkavske popevke u Krapini) XXI./2015. br. 1-4 (20. godišnjica časopisa Hrvatsko zagorje)

TEME I PRILOZI Uz autora i naslov navedeno je: godište, godina, broj i paginacija po temama, abecednim redom.

UVODNO SLOVO FIZIR, Ivica • Z – Danicum!!! (osvrt na obnavljanje časopisa). I./1995./1, 5-7

ŽUPANIJSKO OBZORJE ANONIM • Za prijatelski spomenek pokojnoga Tomaša Mikloušič… od jednoga prijatela i znanca. Vu Zagrebu 1833. (pjesma) VII./2001./2, 100-103 BABIĆ, Zvonimir • Stub - klub, klub mladih Donja Stubica. XIII./2007./3-4, 156-160 BALAGOVIĆ, Ivica • … i Marijan Culjak. Listajući župnu Spomenicu. XI./2005./3-4, 9-18 BALAŠKO, Branko • Pet godina Planinarskog društva Stubaki ili kako kupiti nebo. VIII./2002./2, 103-105 BARTOL, Blaž • Crtice iz povijesti župe Konjščina. XII./2006./1-2, 54-56 BEDEKOVIĆ-DED, Zlata • …i Ivan Muhovec. Edukacijski i rekreacijski potencijali konjščinskog kraja. XII./2006./12, 105-114 BEKAVAC BASIĆ, Ivan • Uloga franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja u proglašenju svetišta Majke Božje Bistričke hrvatskim nacionalnim svetištem. IX./2003./2, 122-136 BISTRIČKI PJESNICI: BOC, Željka • Otuđenje, Otopi me, Tako sam jako žena, Razdor, Povratak. IX./2003./2, 152 KLAPAČ, Josip • Bistrička trilogija 1. Štanterska, 2. Romarska, 3. Bogečka, Kak je Lojzek riješil, fala Bogu, krizu življenja, Popievka za (u)gibanje. IX./2003./2, 144-147

258

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

KREBER-PILLE, Eva • Prosto zrakom ptica leti (od budnice do Bistrice), Bistrica premilena . IX./2003./2, 148-149 OZIMEC, Josip • Moja Bistrica, Grda slika, Dalke, Tak je rekel Jura, Jesejnski tanec. IX./2003./2, 140143 BIŠKUPIĆ-BAŠIĆ, Iris • Obrti Marijabistričkog kraja. IX./2003./2, 96-105 BLAŽIČKO, Srečko • Kumrovečke udruge – promicatelji kulture i očuvanja baštine. XVI./2010./1-2, 168-171 • Moj brat, Pokle blata, Cajti, Pametuvanje, Človek ki je daleč pred nami, Kaj bi šteli? (pjesme, Kumrovečki pjesnici). XVI./2010./1-2, 180-184 BLEDŠNAJDER, Vladimir • Medicinsko-lječilišno značenje Tuheljskih Toplica. IX./2003./1, 75-79 BOJANIĆ-OBAD ŠĆITAROCI, Bojana • … i Mladen Obad Šćitaroci. Revitalizacija dvorca Golubovec u Donjoj Stubici. XIII./2007./3-4, 111-124 BREZINŠČAK, Narcisa • Crkva sv. Dominika. XII./2006./1-2, 51-53 • Iz prošlosti humskoga kraja. X./2004./3-4, 7-10 • Kulturno- povijesna baština Huma na Sutli. X./2004./3-4, 39-48 • Kulturno- umjetnička društva u Humu na Sutli. X./2004./3-4, 71-74 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Hrvatska zasluga Ljudevita Gaja. V./1999./2, 57-66 • Hum na Sutli danas i sutra. X./2004./3-4, 105-112 • Hum na Sutli, Općina hrvatske dobrodošlice i staklarske tradicije. X./2004./3-4, 5-6 • Jasni program razvoja i jedinstvena politika za dobrobit cijele Županije (Razgovor s dr. Franjom Kajfežom). I./1995./1, 9-20 • Krvavi danak za hrvatstvo i Hrvatsku u Taborskom, općina Hum na Sutli na Malu Gospu 1935. Godine. I./1995./1, 9-20 • Najteže je biti čovjek (odlomci iz rukopisne cjeline dnevničkih zapisa). X./2004./2-3, 116122 BRLEK, Tatjana • Muzejsko - edukativni programi Muzeja Staro selo Kumrovec. XVI./2010./1-2, 156-163 BRLEK, Vesna • Luč od Lista utemeljenja do Ministrova priznanja. IX./2003./2, 106-108 BROZ, Martin • … (Ivo Cesarec i Vladimir Poljanec, obradili). Kumrovec (1925., 1940., 1993.). XVI./2010./1-2, 27-50 BROZ, Željko • Klanjec - grad višestoljetne povijesti i kulture. XI./2005./1-2, 5-7 BUČAR, Stjepan • K. Š. Gjalski i Matica hrvatska. XI./2005./3-4, 70-78 BUZOV, Marija • Arheološka istraživanja u Breznom 2004. godine (Krapinsko- zagorska županija). X./2004./3-4, 19-24

259

BIBLIOGRAFIJA

CAPAR, Nikola • Crtice iz povijesti Velikog Trgovišća. XV./2009./3-4, 29-36 • Muži zagorskog srca. XI./2005./3-4, 121-127 CEBOCI, Predrag • Ceboci Cebovečky - praplemstvo hrvatsko. XIV./2008./1-2, 42-46 CEBOCI, Vesna • Zlatarsko pučko školstvo. XIV./2008./1-2, 20-23 CELINIĆ, Anita • … i Mijo Lončarić. Govor Kumrovca (glasovi i naglasak). XVI./2010./1-2, 64-80 CERČIĆ, Josip • Iz povijesti Radio Zlatara. XIV./2008./1-2, 47-48 CESAREC, Ivan • Dramsko-scenski rad Tomaša Mikloušića. VII./2001./2, 33-51 • … i Vladimir Poljanec (obradili): Martin Broz, Kumrovec (1925., 1940., 1993.). XVI./2010./1-2, 27-50 • Izdavačka djelatnost Kajkaviane. V./1999./1, 23-28 • Josip Cvrtila ili veličina zaboravljenih. III./1997./3, 28-32 • Moj gradić – pjesme o Krapini (Izbor pjesama iz knjige Gradić u dolini, Krapina u zrcalu književne riječi. – Krapina, 1998.). III./1997./3, 39-68 (vidi: PJESME o Krapini) • Tako je pisala Sida Košutić (Izbor citata). III./1997./3, 33-38 CIGLENEČKI, Darko • Gornja Stubica – kulturno središte Hrvatskoga zagorja? X./2004./1-2, 107-112 CINDORI, Msgr. Lovro • Bio sam domaćin Svetomu Ocu. IV./1998./4, 8-9 • Svetište Majke Božje Bistričke, hrvatsko nacionalno marijansko svetište. IX./2003./2, 8-11 CULJAK, Marijan • … i Ivica Balagović. Listajući župnu Spomenicu. XI./2005./3-4, 9-18 CURIŠ, Stjepan • Općina Konjščina. XII./2006./1-2, 5-6 CVITANOVIĆ, Đurđica • Franjevci u Klanjcu. XI./2005./1-2, 32-42 ČANDRLIĆ, Cvjetko • Od dvorca Bračak do nove bolnice Bračak. XI./2005./3-4, 106-112 ČIČKO, Branko • Ekohistorijski, demografski i gospodarski razvoj vlastelinstva Lobor od l4. do l8. stoljeća. XII./2006./3-4, 18-28 • Gornjostubički kraj u prošlosti. X./2004./1-2, 7-28 • Klanjec u vrijeme Seljačke bune. XI./2005./1-2, 43-59 • Obitelj Konjski u povijesti Konjščine. XII./2006./1-2, 30-38 • Od bijesa seljaka oslobodi nas, Gospodine! Uz 430. obljetnicu Seljačke bune 1573. VIII./2002./2, 43-60 • Oroslavje do kraja 18. stoljeća. VII./2001./1, 7-31 • Povjesničar Josip Adamček i njegova interpretacija Seljačke bune u prvom postavu Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici. XVI./2010./3-4, 87-100 • Prijevod: Andrija II. potvrđuje zagrebačkom županu Vratislavu i njegovoj braći posjede sjeverno od Medvednice ( …s latinskog). XIII./2007./3-4, 49-53

260

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

• • •

Prošlost Stubice “od starine zvane varoš”. XIII./2007./3-4, 25-48 Proventus Gradeczenses. XI./2005./3-4, 37-44 Tuhelj i cesargradsko vlastelinstvo od XIV. do XVII. stoljeća. IX./2003./1, 20-33, i Tuhelj (monografija) ČUČEK, Ksenija • Program rada županijskog Odsjeka za kulturu. I./1995./1, 21-26 ČUNOVIĆ, Slavko • Crtice iz povijesti i za povijest zdravstva u Krapinskim Toplicama. VI./2000./2, 44-50 ČRNJEVIĆ, Ružica • Razvoj srednjega školstva u gradu Zaboku. XI./2005./3-4, 64-69 DEAK, Suzana • Čitaonica i knjižnica u Donjoj Stubici. XIII./2007./3-4, 103-110 DESPOT, Bernarda • Tako vam je bilo nekoć, a puno toga još je i danas. Božićni i uskrsni običaji u Tuhlju i okolici. IX./2003./1, 94-103, i Tuhelj (monografija) DOBRONIĆ, Lelja • Župa Majke Božje od sedam žalosti, nekad župa sv. Jurja ob Jezeru. XV./2009./3-4, 8-28 DONJA STUBICA • Grad Donja Stubica (tema broja). XIII./2007./3-4, 5-160 DUGAČKI, Vladimir • Prof. dr. Ljudevit Jurak - žrtva borca za znanstvenu istinu. X./2004./3-4, 81-87 DUMBOVIĆ- BILUŠIĆ, Biserka • Kulturna i prirodna baština Stubičkih Toplica – resurs za stvaranje novoga prostornog identiteta. VIII./2002./2, 7-21 DUŽAIĆ, Ivan • Župa Blažene Djevice Marije u Velikom Trgovišću nekad i danas. XV./2009./3-4, 37-42 ĐUREK, Marijan • Grad Zlatar. XIV./2008./1-2, 5-6 FILIPČIĆ-MALIGEC, Vlatka • Crtice iz prapovijesti Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici. XVI./2010./3-4, 72-86 • Obitelj Oršić i Hrvatsko zagorje. X./2004./1-2, 39-55 FILIPEC, Krešimir • Arheološka nalazišta i nalazi na području grada Zlatara. XIV./2008./1-2, 7-19 • Lobor - Majka Božja Gorska - Budući muzej i arheološki park . XII./2006./3-4, 8-17 FIŠTER, s. Marija Petra • Vinograd u cvatu miriše (Karmel u Mariji Bistrici). IX./2003./2, 137-139 FULIR, Leonard • KUD “KAJ” - vrelo kreativnog stvaranja. XIV./2008./3-4, 51-53 FUREŠ, Rajko • Znanstveno - povijesni susreti Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća u VelikomTrgovišću. XV./2009./3-4, 54-59 GADŽA-PAUN, Anita • Kumrovečki vatrogasci. XVI./2010./1-2, 164-167 GAZZARI, Marija • Janko Leskovar i strategija nemoći. VIII./2002./1, 85-101

261

BIBLIOGRAFIJA

GORNJOSTUBIČKI PJESNICI KARABIN, Marijan • Gupčeva lipa, Stubičanci, Gloria mundi. X./2004./1-2. 121-122 PAKELJ, Dragutin • Brazde na njivi, V zimskom jutru, Podne. X./2004./1-2, 119-120 POPOVIĆ, Marko • Izgubljena mladost, Samo jedno doba, Mir. X./2004./1-2, 123-124 GORUP, Vjekoslav • Pregrada danas. VIII./2002./1, 5-6 GRADIČAK, Davor • Oroslavje danas. VII./2001./1, 5-6 GREBLIČKI VENTEK, Branko • Prešla je mladost, Moja pokora, Tamburaši, suzu svirajte, Kaj je bilo, bilo je (pjesme, Kumrovečki pjesnici). XVI./2010./1-2, 185-188 GREGURIĆ, Gordana • Zavičajna zbirka Zagorska hiža. XI./2005./3-4, 117-120 HAJSEK, Ivanka • Toplički zvirek, Jurjevska noč (pjesme). VI./2000./2, 70-71 HALUŽAN, Stjepan • Put do samostalne župe i nove crkve u Zlatar Bistrici. XIV./2008./3-4, 31-35 HANŽEK, Darinka • Gornjostubička narodna nošnja - ljepota u jednostavnosti. X./2004./1-2, 100-106 HANŽEK, Ivan • Grad Zabok. XI./2005./3-4, 5-8 HEĆIMOVIĆ, Ivan • … i Antun Šimunić. Geološka građa okolice Stubičkih Toplica i njezino značenje za pojavu termalnih izvora. VIII./2002./ 2, 22-42 • … i Antun Šimunić. Geološka građa okolice Tuheljskih Toplica i njezino značenje za pojavu termalne vode. IX./2003./1, 58-74, i Tuhelj (monografija) • … i Antun Šimunić. Mineralne sirovine marijabistričkoga kraja. IX./2003./2, 62-78 HORJAN, Goranka (VIDI: KOVAČIĆ) • Kulturne i prirodne znamenitosti u službi turizma. Gornja Stubica - slikovita priča sa sjevernih obronaka Medvednice. X./2004./1-2, 113-118 • Muzeji Hrvatskog zagorja - najveći kompleksni muzej u Hrvatskoj. XVI./2010./3-4, 5-16 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Crtice iz povijesti Stubičkih Toplica i njezinih stanovnika (Žanna Orešić-Franjčec, Nena Kraševac, Stjepan Sokač ml., Nena Krajačić, Đurđa Gajski, Dragutin Žukina). VIII./2002./2, 106-117 • Iz bibliografije o Stubičkim Toplicama. VIII./2002./2, 86-91 • Izložbena djelatnost Kajkaviane. V./1999./1, 29-35 • Izložbena djelatnost Kajkaviane od 2000. do 2009. godine. XV./2009./1-2, 24-30 • Knjižno blago Hrvatskog zagorja, uvodno slovo/. XIII./2007./1-2, (3) • Oroslavje u likovnoj umjetnosti. VII./2001./1, 66-74 • Pet godina pjesničkoga recitala Josip Ozimec u Mariji Bistrici. IX./2003./2, 118-121 • Zbirka Kajkaviana : knjižno blago u službi korisnika. XIII./2007./1-2, 67-76

262

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

HORVATIN, Dunja • Dan voda u naselju Đureki. XIV./2008./3-4, 65-66 • Loborske su vuske steze. XII./2006./3-4, 74-77 HRANJEC, Stjepan • Mikloušićeva prirečja. VII./2001./2, 52-57 HUM NA SUTLI • Hum na Sutli u djelima hrvatskih književnika (J. Leskovar, G. Krklec, M. Tepeš, B. Brezinščak Bagola). X./2004./3-4, 113-122 ILIĆ, Milan • Neka obilježja stanovništva i naseljenosti pregradskoga kraja. VIII./2002./1, 47-64 • O stanovništvu Zaboka i zabočkoga kraja. XI./2005./3-4, 45-54 ILIĆ, Slavko • Složna kubura. VIII./2002./1, 105-106 IVANČIĆ, Verica • Iz povijesti loborske škole. XII./2005./3-4, 57-61 IVANJEK, Ančica • Papa na Bistrici ‘98. IV./1998./4, 11-12 IVANJEK, Mirko • Čitatelju. V./1999./1, 5-6 • Iz povijesti školstva u Krapinskim Toplicama. VI./2000./2, 56-63 • Možda jedini put u povijesti. Uz papin posjet Hrvatskom zagorju i Mariji Bistrici. IV./1998./4, 5-7 • Pred vratima Krapinskih Toplica. VI./2000./2, 68-69 • Prošlost radi budućnosti. Uz deset godina djelovanja Kajkaviane u Stubičkom Golubovcu. IV./1998./4, 7-11 • Tomaš Mikloušić u kontekstu bibliografskoga rada u 18. i 19. stoljeću. VII./2001./2, 58-61 • Ures osobiti, bistričke spomen- sličice. IX./2003./2, 57-61 JAČMENICA-JAZBEC, Verica • Naši godi ili svetki. VI./2000./1, 48-50 JAGARČEC, Nadica • Dvor Veliki Tabor. XVI./2010./3-4, 60-71 • Sidonija Rubido Erdödy (1819.-1884.). XVI./2010./1-2, 121-125 JALŽABETIĆ, Božidar • Sudbina dvorca Gornje Oroslavje. VII./2001./1, 64-65 JEMBRIH, Alojz • Govor Gornje Stubice opisan u disertaciji Wolfganga Jakobyja. X./2004./1-2, 83-93 • Ivan Broz i danas s nama. XI./2005./1-2, 88-103 • Kajkaviana na pragu svog drugog desetljeća. V./1999./1, 12-22 • Kajkavski leksik iz 1950. u Konjščini. XII./2006./1-2, 83-95 • Loborski župnik Josip Kotarski u svjetlu svojih etnoloških prinosa. XII./2006./3-4, 40-56 • Ljetopisni zapisi Josipa Šafrana - prinos povijesti župe i općine Marija Bistrica uz 150. obljetnicu njegova rođenja i 80. obljetnicu smrti. IX./2003./2, 12-35 • Ljudevit Gaj između osporavanja i vrednovanja. V./1999./2, 39-47 • Tomaš Mikloušić i njegovo djelo. VII./2001./2, 5-21 • Uz 20. obljetnicu djelovanje Kajkaviane. XV./2009./1-2, 5-23 JEMBRIH, Ivica • Onak kak se diše (pjesma). IV./1998./4, 10 263

BIBLIOGRAFIJA

JURICA-TURK, Varina • Arheološki nalazi iz Starog grada Konjščine u Muzejima Hrvatskog zagorja, Muzeju seljačkih buna. XII./2006./1-2, 21-29 JURINA, Zvonko • Grad Zabok: Potraga za identitetom. I./1995./1, 27-34 KAKŠA (rođ. Ladović), Marta • Zvirek (pjesma), VI./2000./2, 72 KLANJEC • Grad Klanjec (tema broja). XI./2005./1-2, 5-152 KLAPAČ, Josip • Svi puteljci vode u Mariju Bistricu. IX./2003./2, 5-7 KNJIŽNO BLAGO • Knjižno blago Hrvatskog zagorja (tema broja). XIII./2007./1-2, 6-76 KOLAR, Marina (vidi: KRPAN-SMILJANEC) • Sitno plemstvo Klanjca i klanječkog kraja. XI./2005./1-2, 60-69 • Ususret 120. obljetnici knjižničko-čitaoničke tradicije Klanjca. XI./2005./ 1-2, 112-115 KOLESARIĆ, Josip • Krapinske Toplice i njihova topla vrela. VI./2000./2, 7-43 KONJŠČINA • Konjščina (tema broja). XII./2006./1-2, 5-112 KORADE, Mijo • Ivan Krizmanić i patriotski sastanci u Mariji Bistrici. IX./2003./2, 82-91 • Neke značajke duhovnih izdanja župnika Tomaša Mikloušića. VII./2001./2, 22-32 KOVAČIĆ, Goranka (vidi: HORJAN) • Spomenici grada Oroslavja. Muzej tekstilne industrije - kulturna akcija grada Oroslavja za 21. stoljeće. VII./2001./1, 60-63 KOZINA, Antun • Kaj vu duši. Uz 30. obljetnicu Festivala kajkavskih popijevaka i priredaba Zagorskog tjedna. I./1995./1, 35-38 KRKLEC, Gustav • Čarobni svijet priča (odlomak iz slikovnice Pod Gupčevom Lipom). X./2004./2-3, 114 KRKLEC, Vlasta • Dragutin Gorjanović-Kramberger. III./1997./3, 23-27 • Muzej krapinskih neandertalaca. XVI./2010./3-4, 17-28 • Prapovijesni nalazi iz svetokriške okolice. VI./2000./1, 35-37 KRIZMANIĆ, Boris • Ime Pregrade. Mala toponomastička analiza. VIII./2002./1, 34-35 • Običaj pucanja iz kubure. VIII./2002./1, 102-104 • Manifestacija Branje grojzdja. VIII./2002./1, 107-110 KRPAN-SMILJANEC, Marina • Plemstvo i knjižnice. XIII./2007./1-2, 21-35 KRUHEK, Milan • Krapina – castrum et oppidum. III./1997./3, 5-22 KRUŠELJ, Marija • Zagorski tradicijski vrt – Projekt Turističke zajednice Donja Stubica. XIII./2007./3-4, 146-155

264

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Kako povezati župu Donja Stubica, župnika Josipa Ciglera i dr. Stjepana Borošu? XIII./2007./3-4, 62-74 • Škola u Stubičkim Toplicama. VIII./2002./2, 92-97 KUČKO, Antun • Sveti Križ Začretje (kronologija). VI./2000./1, 8-34 KUČKO, Franjo • Općinska knjižnica i čitaonica. VI./2000./1, 38-40 • Tjedan kulture, zabave i sporta. VI./2000./1, 46-47 KULTURA • Kultura je stoljećima čuvala identitet našeg naroda. Razgovor s Želimirom Hitrecom, dipl. ing., krapinsko-zagorskim županom. II./1996./2, 5-6 KULJAK, Ljubomir • Knjižnica i arhiv Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. IX./2003./2, 112-117 KUMROVEC • Kumrovec (tema broja). XIV./2010./1-2, 5-188 KUMROVEČKI PJESNICI • Kumrovečki pjesnici: Drago Ulama, Srečko Blažičko, Branko Greblički Ventek. XVI./2010./1-2, 172-188 KUŠČAR, Toni • Išli su, išli… umorni sretnici. IV./1998./4, 13-14 • Iznova o Galeriji izvorne umjetnosti u Zlataru. XIV./2008./1-2, 38-41 • Zagorski spomenar. IV./1998./4, 15-16 • Zlatar – mjesto susreta. XIV./2008./1-2, 49-52 • Zlatarsko srednjoškolsko obrazovanje. XIV./2008./1-2, 24-33 LACKOVIĆ, Darko • Pobuna seljaka u Podgrađu 1866. godine. XIV./2008./3-4, 36-44 LALJAK, Stjepan • Ivan Nepomuk Jemeršić (1864.-1938.) – Zmaj slobodne Hrvatske. XV./2009./3-4, 60-68 LESKOVAR, Janko • Najveseliji dan (odlomak iz Autobiografije, Sabrana djela I., Pregrada, l993.). X./2004./2-3, 113 LEŽ, Cvjetko • Moj Zabok. XI./2005./3-4, 128-130 LICE, Stjepan • Dr. Milan Brezinščak. X./2004./3-4, 79-80 LISAK, Željko • Općina Gornja Stubica. X./2004./1-2, 5-6 LOBOR • Lobor (tema broja). XII./2006./3-4, 5-88 LOINA, Darko • Općina i mjesto Krapinske Toplice. VI./2000./2, 5-6 LOJNA, Stjepan • Prilog za književnu povijest Velikog Trgovišća. XV./2009./3-4, 43-48 LONČAR, Dragutin • Prilog povijesti zagorskog i stubičkog novinarstva. XIII./2007./3-4, 139-145 265

BIBLIOGRAFIJA

LONČAR, Lorka • Obitelj Feller u znanosti, kulturi i umjetnosti. XIII./2007./3-4, 75-85 LONČAR-UVODIĆ, Lorka • Edukativni programi u Muzeju krapinskih neandertalaca. XVI./2010./3-4, 29-37 LONČARIĆ, Mijo • …i Anita Celinić. Govor Kumrovca (glasovi i naglasak). XVI./2010./1-2, 64-80 • Ljudevit Gaj – otac hrvatske nacije? Mjesto vođe Hrvatskoga narodnoga preporoda u hrvatskoj povijesti. V./1999./2,67-72; P.o. V./1999./2, 67-72 LUKINOVIĆ, Andrija • Šesto godina prvoga spomena tuheljske crkve. IX./2003./1, 7-19; i Tuhelj (monografija) MAJSEC, Ivančica • Kulturno-umjetničko društvo Zlatko Baloković Krapinske Toplice. VI./2000./2, 64-67 MAJSEC, Marcel • Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice. VI./2000./2, 51-55 MARAS, Tomislav • Školstvo u općini Hum na Sutli od 1945. do danas. X./2004./3-4, 61-66 MARGETIĆ, Božica • Čuvarica narodnog blaga. XIV./2008./3-4, 62-63 MARJANOVIĆ KAVANAGH, Radovan • Dr. Luka Marjanović - zaljubljenik u Hum na Sutli. X./2004./3-4, 75-78 MATEJAŠ, Vladimir • Geza Matačić – Keglević i belgijska princeza. XII./2006./3-4, 66-73 • Svjedočanstva o sudbini Josipa Vedrine. XII./2006./3-4, 78-81 MERKAŠ, Stjepan • Sveti Križ Začretje danas i sutra. VI./2000./1, 5-7 MIKAC, Petar • Radio Zabok – rasadnik zagorskih medija. XI./2005./3-4, 113-116 MIKLOUŠIĆ, Tomaš • Imenoslavnik iliti Rečno - pesmen igrokaz … (1791.) VII./2001./2, 70-99 ; nekrolozi 100111 MILČIĆ, Nenad • Pregled graditeljske baštine u tuheljskoj župi. IX./2003./1, 46-57 • Spomenici graditeljstva općine Kumrovec. XVI./2010./1-2, 8-26 MLINARIĆ, Petar • Općina Stubičke Toplice danas. VIII./2002./2, 5-6 MUHOVEC, Ivan • …i Zlata Bedeković-Ded. Edukacijski i rekreacijski potencijali konjščinskog kraja. XII./2006./1-2, 105-114 MUZEJI • Muzeji Hrvatskog zagorja (tema broja). XVI./2010./3-4, 5-100 OBAD ŠĆITAROCI, Mladen • …i Bojana Bojanić – Obad Šćitaroci. Revitalizacija dvorca Golubovec u Donjoj Stubici. XIII./2007./3-4, 111-124 OCVIREK, Marija • Konjščina u hrvatskoj književnosti. XII./2006./1-2, 96-104 OČAK, Jelena • Klanjec i Antun Mihanović. XI./2005./1-2, 84-87 266

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

PAVELIĆ, Danica • Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Stubičke Toplice u XX. stoljeću. VIII./2002./2, 98-102 PAVER, Mladen • Kamo su nas doveli Ilinići. X./2004./1-2, 94-99 • Najstarija bistrička prezimena. IX./2003./2, 79-81 • Najstarija klanječka prezimena. XI./2005./1-2, 70-74 • Najstarija konjščinska prezimena. XII./2006./1-2, 47-50 • Najstarija loborska prezimena. XII./2006./3-4, 29-33 • Najstarija pregradska prezimena. VIII./2002./1, 36-46 • Najstarija prezimena kumrovečkoga kraja. XVI./2010./1-2, 81-87 • Najstarija prezimena Maloga Tabora. X./2004./3-4, 49-57 • Najstarija prezimena Zlatar Bistrice. XIV./2008./3-4, 16-20 • Najstarija stubička prezimena. XIII./2007./3-4, 54-56 • Najstarija tuheljska prezimena. IX./2003./1, 34-45; i Tuhelj (monografija) • Najstarija zabočka prezimena. XI./2005./3-4, 30-36 • Oroslavska prezimena prije 400 godina.. VII./2001./1, 39-50 • Roman s obiteljskoga stabla. IX./2003./2, 92-95 • Što nam prezimena kazuju – od Tochmana do Tuđmana. XV./2009./3-4, 49-53 • Zlatarska prezimena prije 400 godina, II./1996./2, 25-28 PAVIŠIĆ, Ivančica • Arheološka svjedočanstva o prošlosti Stubice i okolice. XIII./2007./3-4, 8-24 • Iz arheološke prošlosti Klanjca i okolice. XI./2005./1-2, 7-31 • Područje Konjščine i okolice u svjetlu prapovijesnih arheoloških vrela. XII./2006./1-2, 7-20 PAVLOVIĆ, Saša • Općina Zlatar Bistrica. XIV./2008./3-4, 5-6 PAŽUR, Božica • Korpus starije i novije kajkavske književnosti u časopisu Kaj. XIII./2007./1-2, 47-60 PEIĆ, Matko • Oko Klanjca. XI./2005./1-2, 149-154 PELKO, Danica • Čikulinova knjižnica i knjižničarstvo u Oroslavju. VII./2001./1, 58-59 • Iz povijesti Oroslavja. VII./2001./1, 32-38 • … i Darko Tišljar. Povijest osnovne škole Donja Stubica. XIII./2007./3-4, 86-102 • Knjižno blago Hrvatskoga zagorja u multimedijalnom pristupu. XIII./2007./1-2, 61-66 PERHARIĆ, Božidar • Početci srednjeg obrazovanja u Pregradi, privatna pregradska gimnazija prof. Željka Kunovića. VIII./2002./1, 72-80 PERIČIĆ, Denis • Mikloušić i Krleža. VII./2001./2, 62-69 PETANJEK, Dragutin • Školstvo u Konjščini. XII./2006./1-2, 78-82 PINTARIĆ, Snježana • Život i djelo slikara Otona Ivekovića. XI./2005./1-2, 104-111 PIŽIR, Mirjana • Općinska knjižnica i čitaonica Marija Bistrica nekad i danas. IX./2003./2, 109-111 267

BIBLIOGRAFIJA

PJESME o Krapini: ANTOLIĆ HROMČAN, Joža • Pred jezero jezerof let. III./1997./3, 65 ARNOLD, Gjuro • Krapinske elegije. III./1997./3, 52 BAN, Velimir Matija • Večer u Krapini. III.1997./3, 63 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Krapina. III./1997./3, 66 DOLENEC DRAVSKI, Miroslav • Homo Krapinaensis ili drugač povedano naš ded. III./1997./3, 61-62 DOMINIĆ, Stanko • Krapinske noči. III./1997./3, 57 GAJ, Ljudevit • Pesma od Zagorja. III./1997./3, 40-41 IVANČAN, Dubravko • Moj gradić. III./1997./3, 39 • Jezero na Dolcu. III./1997./3, 60 JAKŠEVAC, Stjepan • Vu gradu Čeha, Leha i Meha. III./1997./3, 59 JEMBRIH, Ivica • Na Trškem Vrhu. III./1997./3, 67 KONJEVIĆ, Ljubica • Krapini. III./1997./3, 56 KRLEŽA, Miroslav • Ciganjska. III./1997./3, 53 LAMOT, Marija • Krapina. III./1997./3, 68 MAŽURANIĆ, Ivan • Prolog govoren u Krapini… III./1997./3, 42-43 MILKOVIĆ, Zvonko • Od Trškog vrha do Radoboja. III./1997./3, 58 NAZOR, Vladimir • U Krapini. III./1997./3, 51 PALMOVIĆ, Andrija • Zagorske elegije. III./1997./3, 44-45 PRPIĆ, Tomislav • Krapinski sudec (ulomci). III./1997./3, 54-55 STAROVEŠKI, Božidar • Košarica. III./1997./3, 64 TRNSKI, Ivan • Slava Krapine. III./1997./3, 48-50 VEŽIĆ, Vladislav • Gaj. III./1997./3, 46-47 PLEŠKO, Marijan • Hrvatsko planinarsko društvo Cesargrad Klanjec. XI./2005./1-2, 139-148

268

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

PODJAVERŠEK, Marica (Mara) • Iz povijesti osnovnoga školstva u Tuhlju. IX./2003./1, 80-93; i Tuhelj (monografija) POLANOVIĆ, Tomislav • Povijest osnovne škole u Zaboku. XI./2005./3-4, 55-63 POLJANEC, Vladimir • … i Ivan Cesarec (obradili): Martin Broz, Kumrovec (l925., 1940., 1993.). XVI./2010./1-2, 27-50 • Pabirci iz tuheljske bibliografije. IX./2003./1, 104-122; i Tuhelj (monografija) POPOVIĆ, Željko • Drugo desetljeće glazbene djelatnosti Kajkaviane. XV./2009./1-2, 31-42 • Glazbena djelatnost Kajkaviane. V./1999./1, 36-40 POZAIĆ, Slavko • Prirodne ljepote zlatarskog kraja. II./1996./2, 16-19 PRANJIĆ, Kruno • Krležine “paušalije” i Horvatove “studialije” o Gaju. V./1999./2, 73-78; P. o. V./1999./2, 73-78 PREGRŠT STIHOVA o Sv. Križu Začretju: JAČMENICA- JAZBEC, Verica • Zagorju mojemu… Nikak nije moči… Opal je deš, Pjesme od latica. VI./2000./1, 52-55 LOVRENČIĆ, Miroslav • Zagorski cug, Svetokriška popevka. VI./2000./1, 58-59 MALJEVAC, Juraj /Pater Gregur Kapucin • Skroven prorok (Novi kalendar, 1804.). VI./2000./1, 51 TUMPA, Benedikt • V mojemu kraju, Nuoč v Dukovcu, Mlinar. VI./2001./1, 56-57 PREMERL, Tomislav • Bolléov historicizam u Mariji Bistrici. IX./2003./2, 51-56 • Kapela sv. Katarine u Stubičkim Toplicama. VIII./2002./2, 83-85 • Nova kapela Svetoga Križa u Hižakovcu, župa Gornja Stubica. X./2004./1-2, 61-65 • Sveti Križ Začretje, posebna i vrijedna urbanističko - arhitektonska cjelina. VI./2000./1, 41-45 PUKLIN, Lovorka • Gradska knjižnica Zlatar nekad i danas. XIV./2009./1-2, 34-37 RAZUM, Stjepan • Neobjavljena povjesnica župe Lobor Vjekoslava Noršića. XII./2006./3-4, 40-56 REBIĆ, Adalbert • Janko Oberški - vjeroučitelj i znanstvenik. X./2004./3-4, 88-101 REGAN, Krešimir • Josip Broz Tito (l892.- 1980.). XVI./2010./1-2, 126-133 Mali Tabor. X./2004./3-4, 25-38 • Plemićki grad Samci u Gornjoj Stubici. X./2004./1-2, 29-38 REGULA-BEVILACQUA, Ljerka • Osobitosti biljnoga svijeta Gornje Stubice. X./2004./1-2, 70-78 RICIJAŠ, Snježana • Povijest osnovne škole u Klanjcu. XI./2005./1-2, 75-83

269

BIBLIOGRAFIJA

SADAIĆ, Ivan • Iz povijesti gospodarstva općine Konjščina. XII./2006./1-2, 72-77 SAFTIĆ, Vlado • Industrijalac Milan Prpić i ZIVT. XI./2005./3-4, 84-105 SLUKAN, Ivan • Razvoj osnovnoga školstva u Oroslavju. VII./2001./1, 51-57 SLUNJSKI, Božena • Crtice iz povijesti osnovnoga školstva u Zlatar Bistrici. XIV./2008./3-4, 21-30 SLUNJSKI, Željko • Grančarski Kallayi. XVI./2008./3-4, 45-50 • Kak se negda živelo, delalo, jelo, pilo i oblačilo. Zapisi u zlatarbistričkoj Etnografskoj spomenici. XIV./2008./3-4, 54-61 SMETIŠKO, Andrija • Društveni život u Loboru. XII./2006./3-4, 62-65 • Lobor – kolijevka hrvatskoga kršćanstva. XII./2006./3-4, 5-7 SREBAČIĆ, Juraj • Grad Donja Stubica – kulturno, turističko, obrtničko i trgovačko središte. XIII./2007./3-4, 5-7 STANČIĆ, Nikša • Hrvatska sudbina Ljudevita Gaja. V./1999./2, 5-19; P. o. V./1999./2, 5-19 STEEB, Wolfgang Vuk • Odlomci iz Autobiografije. XIII./2007./3-4, 125-134 SUSOVIĆ, Senka • 37 godina Radio Stubice. XIII./2007./3-4, 135-138 SVIBEN, Kazimir • Jezična štedljivost u zlatarskom seoskom govoru. XIV./2008./1-2, 53-72 • Zlatarski kraj kroz prošlost i sadašnjost. II./1996./2, 7-13 SVIBEN, Mirko • Galerija izvorne umjetnosti Zlatar. II./1996./2, 20-24 SZABO, Agneza • Ljudevita Gaja ne valja precijeniti – ali niti podcijeniti. V./1999./2, 20-25; P. o. V./1999./2, 20-25 ŠAGUD, Andreja • Književna nagrada i kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog. XI./2005./34, 79-83 ŠELIGO, Bernarda • Narodna knjižnica Hum na Sutli. X./2004./3-4, 67-70 ŠICEL, Miroslav • Janko Leskovar - začetnik proze hrvatske moderne. VIII./2002./1, 81-84 • Ljudevit Gaj, književnik: da ili ne? V./1999./2, 26-38; P. o. V./1999./2, 26-38 ŠILJEG, Nikola • Iz školskih i župih spomenica. X./2004./3-4, 58-60 ŠIMUNIĆ, Antun • Geološka građa područja općine Konjščina. XII./2006./1-2, 57-71 • … i Ivan Hećimović. Geološka građa okolice Stubičkih Toplica i njezino značenje za pojavu termalnih izvora. VIII./2002./2, 22-42

270

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

•

… i Ivan Hećimović. Geološka građa okolice Tuheljskih Toplica i njezino značenje za pojavu termalne vode. IX./2003./1, 58-74; i Tuhelj (monografija) • …i Ivan Hećimović. Mineralne sirovine marijabistričkoga kraja. IX./2003./2, 62-78 • Slani Potok - prirodna znamenitost stubičkoga kraja. X./2004./1-2, 79-82 • Termalna voda u Kumrovcu. XVI./2010./1-2, 51-63 ŠKILJAN, Ivana • Bitka kod kaštela Konjščine. XII./2006./1-2, 39-45 ŠKOF, Stjepan • Zlatar danas i sutra. II./1996./2, 14-15 ŠKRLIN HREN, Dubravko • Župa Gornja Stubica. X./2004./1-2, 56-60 ŠKVORC, Milivoj • Tuhelj. IX./2003./1, 5-6; i Tuhelj (monografija) ŠPANJOL, Željko • Stubičke Toplice, povijesno-krajobrazna obilježja. VIII./2002./2, 61-82 ŠPILJAK, Biserka • Mladi humski talenti. X./2004./3-4, 102-104 ŠPREM-LOVRIĆ, Branka • Crtice iz života najpoznatijeg Kumrovčana Josipa Broza Tita. XVI./2010./1-2, 134-145 • Muzej Staro selo Kumrovec od osnivanja do danas. XVI./2010./1-2, 146-155 • Muzej Staro selo Kumrovec u odnosu na druge europske muzeje na otvorenom. XVI./2010./3-4, 38-47 ŠTEFANIĆ, Zdravko • Povijest knjižnica i čitaonica u Krapini. I./1995./1, 39-52 • Prvih sto godina knjižničarstva u Krapini. XIII./2007./1-2, 36-46 ŠTOOS, Pavao • Glas kričečega…(Pjesma posvećena T. Mikloušiću). VII./2001./2, 104-111 ŠUK, Vladimir • Kulturni amaterizam u Oroslavju. VII./2001./1, 75-81 ŠUTINA, Nada • Iz povijesti osnovnoga školstva u Pregradi. VIII./2002./1, 65-71 TEPEŠ, Marko • Posljednji (uspomena na plemićki dvorac Erdödyjevih u Lupinjaku). X./2004./2-3, 115116 TIŠLJAR, Darko • … i Danica Pelko. Povijest osnovne škole Donja Stubica. XIII./2007./3-4, 86-102 TKALČEC, Tatjana • Konzervatorski radovi na srednjovjekovnome plemićkom gradu Vrbovcu u Klenovcu Humskom 2004. X./2004./3-4, 14-18 TOMIČIĆ, Željko • Plemićki grad Vrbovec. X./2004./3-4, 11-13 • Slike iz arheološkoga naslijeđa okolice Pregrade. VIII./2002./1, 7-21 TRAMIŠAK, Rudolf • Povijest školstva u Kumrovcu. XVI./2010./1-2, 88-120 ULAMA, Drago • Beli golobi, Zagorska puža, Proklet sem postal, Prešučeno premučeni heroji, Moja seleja,

271

BIBLIOGRAFIJA

Delamo horvacku hižu, Vsim tem kmicam, Ima dana i dana (pjesme, Kumrovečki pjesnici). XVI./2010./1-2, 172-179 ULAMA, Dragutin • Kumrovec - najpoznatije selo na svijetu! XVI./2010./1-2, 5-7 VEGH, Željko Kapela sv. Lovre u selu Lovrečanu kraj Zlatar Bistrice. XIV./2008./3-4, 7-15 • Osnivanje pučkih knjižnica u Hrvatskom zagorju početkom XX. stoljeća. XIII./2007./1-2, 6-20 VELIKO TRGOVIŠĆE • Općina Veliko Trgovišće (tema broja). XV./2009./3-4, 5-68 VONČINA, Josip • Grafijske i jezične zamisli Ljudevita Gaja. V./1999./2, 48-56; P. o. V./1999./2, 48-56 VUČETIĆ, Ratko • Prostorni razvoj Marije Bistrice. IX./2003./2, 36-50 • Prostorni razvoj Pregrade. VIII,/2002./1, 22-33 • Razvoj naselja Gornja Stubica. X./2004./1-2, 66-69 • Zabok – elementi prostornog sustava. XI./2005./3-4, 19-29 VUJČIĆ, Davorin • Antun Augustinčić i Galerija u Klanjcu. XI./2005./1-2, 123-128 • Antun Augustinčić i Galerija u Klanjcu. XVI./2010./3-4, 48-59 VUTMEJ, Zdravko • Općina Veliko Trgovišće – predvorje turističkoga Zagorja. XVI./2009./3-4, 5-7 ZABOK • Grad Zabok (tema broja). XI./2005./3-4, 5-128 ZAMUDA, Slavko • Dobrovoljno vatrogasno društvo Klanjec (1888.-2005.). XI./2005./1-2, 129-138 • Raspela (poklonci) na području grada Klanjca. XI./2005./1-2, 116-122 ZLATAR • Grad Zlatar (tema broja). XIV./2008./3-4, 5-70 ZLATAR BISTRICA • Općina Zlatar Bistrica (tema broja). XIV./2008./3-4, 5-66

TEMA BROJA ABRAMOVIĆ, Ana • Tabor film festival – kratkometražni film za svačiji ukus. XIX./2013./3-4, 5-34 BAJUK, Lidija • …i Zvjezdana Jembrih. U potrazi za izgubljenim. XVII./2011./1-4, 150-164 BALAGOVIĆ, Ivica • Josip Štimac Učo – Zmaj Taborgradski. XIX./2013./1-2, 199-204 BALAŠKO, Jasna • Istinita priča iz Prvog svjetskog rata. XX./2014./1-2, 56-63 BARTOLIĆ, Ivan • …i Mirjana Gojak. KUD Mihovljan. XVII./2011./1-4, 165-170 BARTOLIĆ, Zlatko • Općina Mihovljan – lijep je taj naš kraj. XVII./2011./1-4, 5-7

272

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

BREZINŠČAK, Narcisa • Sutla nas veže i spaja – manifestacija kulturnog povezivanja Hrvatskog zagorja i Štajerske. XVIII./2012./1-4, 5-12 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Dva suvremena slovenska pjesnika – Jože Lipnik i Erna Ferjanič Fric (priredio i sa slovenskog preveo Božidar Brezinščak Bagola). XVIII./2012./1-4, 38-48 • Materinski govor Huma na Sutli. XVIII./2012./1-4, 34-37 • Sutlanske hrvatsko-slovenske kulturne veze. XVIII./2012./1-4, 13-16 BUREK, Mijo • Gregurovec – vrelo glazbenika. XVII./2011./1-4, 171-175 CESAREC, Ivan • Veronika Desinićka kao književni motiv. XIX./2013./1-2, 127-150 CRNIĆ, Danijel • Crtice iz života Župe sv. Jurja Desinić. XIX./2013./1-2, 10-49 DAMIANI, Suzana • Izbrisane suze Svete Magdalene. XVII./2011./1-4, 47-58 GOJAK, Mirjana • …i Ivan Bartolić. KUD Mihovljan. XVII./2011./1-4, 165-170 GRGAC, Vera • Stuo liet kak je počel Prvi veljiki rat. XX./2014./1-2, 64-75 JAGARČEC, Nadica • Obnova Velikog Tabora – gdje smo stali? XIX./2013./1-2, 176-183 JEMBRIH, Alojz • Iz starije povijesti Župe Mihovljan. XVII./2011./1-4, 8-36 • Pogodba grofice Lamberg s lepoglavskim pavlinima za Šikad 1720. godine. XVII./2011./14, 71-83 • Posjedi lepoglavskih pavlina na području današnjih općina Mihovljan i Novi Golubovec. XVII./2011./1-4, 59-70 • Eldorado mrkog ugljena u Novom Golubovcu krajem 19. i u 20. Stoljeću. XVII./2011./1-4, 201-256 JEMBRIH, Štefica • Sjećanja na službovanje u područnoj osnovnoj školi u Gregurovcu. XVII./2011./1-4, 133136 JEMBRIH, Zvjezdana • …i Lidija Bajuk. U potrazi za izgubljenim. XVII./2011./1-4, 150-164 JEMBRIH-SPEVEC, Ana • Životni ciklus Sutinskih toplica u općini Mihovljan. XVII./2011./1-4, 137-149 KARAŽIJA, Anica • Stosedamdeset godina školstva u Desiniću (1843. – 2013.). XIX./2013./1-2, 82-97 KOZINA, Drago • Festival kajkavskih popevki Krapina 1966. – 2015. XX./2014./3-4, 5-26 KOSI, Mateja • Skupna prleška in kajkavska vinogradniška leksika. XVIII./2012./1-4, 29-33 LACKOVIĆ, Darko • Humanitarni rad na stubičkom području u vrijeme Prvog svjetskog rata. XX./2014./1-2, 48-55 • Marija Bistrica i njezini stanovnici u Prvom svjetskom ratu. XX./2014./1-2, 15-32 273

BIBLIOGRAFIJA

LALJAK, Stjepan • Kozarčanin u Mihovljanu. XVII./2011./1-4, 176-184 LJUBIČIĆ, Ljubica • …i Alen Vokas. Povijest školstva u Mihovljanu. XVII./2011./1-4, 106-132 MEZAK, Franjo • Prilog za povijest Župe sv. Jurja Desinić. XIX./2013./1-2, 50-54 MIHOLIĆ, Irena • Popevke koje bi štele biti domače. XX./2014./3-4, 27-36 PARTLJIČ, Tone • “Moji Hrvati / “Moji” Hrvati. XVIII./2012./1-4, 22-28 PAVER, Mladen • Najstarija desinićka prezimena. XIX./2013./1-2, 75-81 • Najstarija prezimena Mihovljana. XVII./2011./1-4, 84-88 PELKO, Danica • Prilike u školstvu na području Hrvatskog zagorja u doba Prvog svjetskog rata. XX./2014./1-2, 33-47 PUNGARTNIK, Marijan • Sodelovanje s kajkavci / Suradnja s kajkavcima. XVIII./2012./1-4, 17-21 ŠIMUNIĆ, Antun • Geološke osobitosti područja Golubovec – Mihovljan – Sutinske Toplice. XVII./2011./14, 89-105 ŠKILJAN, Filip • Demografski razvoj općine Desinić od 1857. do 2011. XIX./2013./1-2, 98-126 • Molbe za državnu potporu stanovnika Hrvatskog zagorja u vrijeme Prvog svjetskog rata. XX./2014./1-2, 5-14 ŠKILJAN, Ivana • Veliki Tabor – nova istraživanja, nove spoznaje. XIX./2013./1-2, 151-175 ŠKREBLIN, Zvonko • Desinić – Dobro došli u Zemlju sv. Jurja! XIX./2013./1-2, 5-9 ŠLOGAR, Velimir • Gjuro Prejac – veliki hrvatski umjetnik rođen u Desiniću. XIX./2013./1-2, 194-198 • Grofovi Celjski i Rattkayi, njihov značaj i uloga u povijesti Desinića. XIX./2013./1-2, 5474 • Kulturne i društvene udruge u Desiniću. XIX./2013./1-2, 184-193 TENŠEK, Marijan • Tragom vijesti o ratnom odlikovanju Željeznim križem zagorskim domobranima. XX./2014./1-2, 76-80 VOKAS, Alen • …i Ljubica Ljubičić. Povijest školstva u Mihovljanu. XVII./2011./1-4, 106-132 VULETIĆ, Domagoj • Župna crkva sv. Mihaela arkanđela danas. XVII./2011./1-4, 37-46 ŽERJAVIĆ, Goran • Vijesti iz općina Mihovljan i Novi Golubovec u Varaždinskom viestniku od godine 1890. Do godine 1905. XVII./2011./1-4, 185-200

274

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

NAŠI UMJETNICI (Maja VUKINA, XI./2005./1-2,155-156; Željko KROPF, XI./2005./3-4, 131-134; Zvonimir ZAGODA, XII./2006./1-2, 115-116; Krešimir ROD, XII./2006./3-4, 84-87; Zorislav DREMPETIĆ HRČIĆ, XIII./2007./3-4, 163-164; Zvonko ŠARČEVIĆ, XIV./2008./1-2, 75; Božena SLUNJSKI, XIV./2008./3-4, 69-70; Darko BUBANKO, XV./2009./3-4, 71-76; Drago BELINA, XV./2009./3-4, 71-76; Izidor POPIJAČ ŽIGA, XVI./2010./1-2, 191-195) BALDANI, Juraj • … Vladimir Poljanec i Stanko Špoljarić. Naši umjetnici: Izidor Popijač Žiga. XV./2010./12, 191-195 (reprodukcije str.: naslovna, 189 ,190, 191, 196, 208, 225, 250, 258, 268, 272 ,278, 284, 287 ,290) BLAGUS, Goran • … , Vladimir Maleković. Ive Šimat Banov i Dušan Malešević. Naši umjetnici: Jure Labaš. VII./2001./2, 113-116 /Likovni prilozi / BREZINŠČAK, Narcisa • Ivan Lovrenčić. VI./2001./1, 61-62 /Likovni prilozi/ • Slikar harmoničnih ritmova i duboke pikturalne tradicije Josip Brezinščak (1931.-1993.). III./1997./3, 69-70 BUBANKO, Darko • Naši umjetnici: Željko Kropf. XI./2005./3-4, 131-134 (reprodukcije str. : naslovna, 129, 130, 168, 222, 250, 254, 269) CESAREC, Ivan • Zlatko Kuhar. V./1999./2, 79-80 CRNKOVIĆ, Vladimir • Matija Skurjeni. XVII./2011./1-4, 257-258 (reprodukcije str.: naslovna, 254, 255, 256, 262, 296, 324) DEPOLO, Josip • Promotor nove romantike (Zorislav Drempetić Hrčić). I./1995./1, 59-66 FLÖGEL, Mirna • Velikani ne umiru – oni žive u svom djelu (Ivanu Lovrenčiću na spomen). XIX./2013./12, 205-210 (reprodukcije str.: 203, 204) GRABUŠIĆ, Anamarija • Darko Bubanko. V./1999./1, 41-44 GRBIĆ, Frana • Zagorski krajolici Zvjezdane Jembrih. II./1996./2, 45-46 HLEVNJAK, Branka • …i Ive Šimat Banov. Naši umjetnici: Krešimir Rod. XII./2006./3-4, 84-87 (reprodukcije str.: naslovna, 82, 83,84, 86, 88, 102, 122, 128, 168, 183) Josip Brezinščak - slikar humskog zavičaja. X./2004./3-4, 125-128 /Likovni prilozi/ IVANČEVIĆ, Lidija • Naši umjetnici: Zvonko Šarčević. XIV./2008./1-2, 75 (reprodukcije str.: naslovna, 73, 74, 76, 81, 110, 120, 136, 156) JEMBRIH, Zvjezdana • Dodirnuti Rangera. II./1996./2, 47-49 • Majstor (Hommage Ivanu Rangeru). II./1996./2, 50-52 KOLAR, Marina • Rudolf Tramišak. Tuhelj, (IX./2003/1, monografija) 155-158 /Likovni prilozi/

275

BIBLIOGRAFIJA

KOVAČIĆ, Goranka • Smjerokazi intuicije (Tomislav Horjan). X./2004./1-2, 127-130 /Likovni prilozi/ • Viktor Šipek. VIII./2002./2, 119-121 /Likovni prilozi/ KUHARIĆ, Vladimir • Naši umjetnici: Darko Bubanko. XV./2009./1-2, 45-46 (reprodukcije str.: naslovna, 43, 44, 46, 55, 80, 109, 127, 129, 130, 174, 200,204, 214) LALJAK, Stjepan • Matija Skurjeni – građanin svijeta i prvi počasni građanin Zaprešića. XVII./2011./1-4, 259-262 MALEKOVIĆ, Vladimir • …Danijel Žapčić i Branka Hlevnjak. Naši umjetnici: Zvonimir Zagoda. XII./2006./1-2, 115-116 (reprodukcije str.: naslovna, 113, 114, 117, 118, 133, 134, 152, 154, 163, 164, 171, 172, 181, 182) • …Josip Škunca, Grgo Gamulin, Stanko Špoljarić, Josip Depolo i Marijan Špoljar. Naši umjetnici: Tihomir Lončar. VIII./2002./1, 113-116 /Likovni prilozi/ PARO, Frane • …i Ive Šimat Banov. Naši umjetnici: Maja Vukina. XI./2005./1-2, 155-156 (reprodukcije str.: naslovna, 153, 154, 218, 225, 264, 276) PILKO, Boris • …L.A., Vladek Burić, Nada Vrkljan Križić, Nada Grgurić, Josip Depolo, Snježana Pintarić, Antun Bauer, Tihomir Ladišić, Oka Ričko i Vladimir Poljanec. Naši umjetnici: Marijan Zanoški. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 159-274 /Likovni prilozi/ POLJANEC, Vladimir • …Gerhard Ledić, Ivica Glogoški i Željko Zdelar, Naši umjetnici: Drago Belina. XV./2009./3-4, 71-76 (reprodukcije str.: naslovna, 69, 70, 91, 108, 131, 132, 173, 222, 248) • Proškribirana popefka (Boženi Štih-Balen) (pjesma). Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 133-135 RISMONDO, Vladimir ml. • Božena Štih - Balen. IX./2003./1, 125-128; i Tuhelj (monografija) 125-140 /Likovni prilozi/ RUS, Zdenko • …Leila Michieli, Ariana Kralj, Marina Baričević, Višnja Slavica Gabout, Stanko Špoljarić i Biserka Rauter Plančić. Naši umjetnici: Đurđa Gudlin - Zanoški. Tuhelj ( IX./2003/1, monografija) 141-145 /Likovni prilozi/ ŠIGIR, Mirjana • Mjera humora u djelima Pavla Hudeka. IX./2003./2, 157-160 /Likovni prilozi/ ŠIMAT BANOV, Ive • Držati zvijer u kući, pitomost instinkta Mirjane Drempetić Hanžić-Smolić. VI./2000./2, 73-76 /Likovni prilozi/ ŠKUNCA, Josip • Naši umjetnici: Božena Slunjski. XIV./2008./3-4, 69-70 (reprodukcije str.: naslovna, 67, 68, 78, 103, 122, 132, 144, 184) ŠPOLJARIĆ, Stanko • Ivan Tuđa - autor stalnog propitkivanja. VII./2001./1, 83-86 /Likovni prilozi/ • Naši umjetnici: Zorislav Drempetić Hrčić. XIII./2007./3-4, 163-164 (reprodukcije str.: naslovna, 161, 162, 177, 183, 184, 196, 207, 267, 296) ŠVALJEK, Antun Boris - XIX./2013./3-4, 37-40 (reprodukcije str.: naslovna, 35, 36, 41, 42) 276

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

IZ KULTURNIH ZBIVANJA ANĐELKOVIĆ, Ljubica • Čovjek koji je sadio drveće. IX./2003./2, 181-182 BALAGOVIĆ, Ivica • … i Rajko Fureš. Novospomenička baština Hrvatske udruge “Muži zagorskog srca”. XIV./2008./3-4, 79-87 • Tabor Film Festival, početak novog tisućljeća. X./2004./3-4, 137-141 • Veliki Tabor- stari burg koji živi suvremenim životom. IX./2003./2, 166-169 BARAN, Tanja • Sa znanstvenog kolokvija Postmodernistička obilježja u kajkavskoj recitalnoj poeziji. XII./2006./1-2, 129-134 BARTOLIĆ, Ivan • Kulturni amaterizam u Mihovljanu. XIV./2008./3-4, 91-94 BARUŠIĆ, Vladimira • Kruh. VI./2000./2, 93 BATISTIĆ, Ivana • Praizvedba Kajkavske mise Zorana Novačića. ( Kajkavska misa , Sveta Meša po Jurju Mulihu, l748., transkribirao Z. Novačić). VII./2001./1, 90-93 • Tajna krapinskega kluča (Ivica Krajačić i Zoran Novačić: Spelanje pervo). VI./2000./1, 63-66 BEŠLIĆ, Milan • Mjesta i prostori krajolika. Uz izložbu najnovijih radova Zorislava Drempetića Hrčića u Galeriji dvorca Oršić u Gornjoj Stubici (listopad-prosinac 1999.). V./1999./2, 106-108 BREZINŠČAK, Narcisa • Dan Rikarda Jorgovanića i dodjela književne nagrade 2014. XX./2014./1-2, 98-102 • Drugi Zagorski likovni salon. VI./2000./2, 77-78 • Haiku dani Dubravka Ivančana. VII./2001./1, 97-99 • Književna manifestacija Rikard Jorgovanić. XIII./2007./1-2, 104-106 • Književna nagrada Sida Košutić, Radoboj. IX,/2003./1, 134-137 • Književna nagrada Sida Košutić, Radoboj. X./2004./1-2, 137-143 • Književna nagrada Sida Košutić, Radoboj. XII./2005./1-2, 157-162 • Krapinske izložbe (Krapina – poveljno trgovište, 7.-30. rujna 1997. Nenad Opačić u Galeriji grada Krapine, listopad 1997.). III./1997./3, 76-80 • Likovno-pjesnička mapa U napasti nečovječna kôda. XIV./2008./1-2, 85-86 • Obnovljeni Križni put prošteništa Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu. VIII./2002./2, 150-151 • Projekt Naše stare navade u Humu na Sutli. XIII./2007./3-4, 178-180 • Vrijedna likovna donacija Galeriji grada Krapine (skulpture Vjekoslava Rukljača). V./1999./2, 90-91 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Iskonska radost djetinjstva. Dubravku Ivančanu prigodom otkrivanja spomen-ploče na rodnoj kući u Krapini, 6. ožujka 1998. IV./1998./4, 19-22 CAPAR, Nikola • Hrvatska udruga Muži zagorskog srca. IV./1998./4, 40-42 • Županijski božićni bal. IX./2003./2, 193-196

277

BIBLIOGRAFIJA

CEROVEČKI, Ksenija • Šesti Haiku dan Dubravko Ivančan, Krapina 2004. X./2004./1-2, 144-147 CESAREC, Ivan • Glazbeno - pjevačka večer u Varaždinu. VII./2001./1, 89 • Hrvatska sudbina Ljudevita Gaja (Okrugli stol, 4. lipnja 1998..).(Nikša Stančić, Agneza Szabo, Miroslav Šicel, Alojz Jembrih, Josip Vončina, Božidar Brezinščak Bagola, Mijo Lončarić, Krunoslav Pranjić). IV./1998./4, 23-33 DEAK, Suzana • Knjižno blago Hrvatskoga zagorja u Stubičkom Golubovcu. XII./2006./3-4, 103-106 DOŠEK, Fred • Glazbena jesen 2002. u dvorcu Golubovec i oko njega. VIII./2002./2, 133-135 DRNASIN, Marko • Singerica (pjesma). X./2004./1-2, 140 FILIPČIĆ MALIGEC, Vlatka • Izložba Zagorsko lice boga rata. XX./2014./1-2, 81-86 • Viteški turnir, oživljena prošlost u Gornjoj Stubici. IX./2003./1, 146-147 FRIŠČIĆ, Gordana • Mujcika (mentorica: Marija Jurše). X./2004./3-4, 157-158 FUREŠ, Rajko • I dok je srca, bit će i Kroacije! Ciklus predavanja u Hrvatskoj kući Kozjači u Kostelu. X./2004./1-2, 131-133 • … i Ivica Balagović. Novospomenička baština Hrvatske udruge Muži zagorskog srca. XIV./2008./3-4, 79-87 • Uloga udruga u afirmaciji kajkavskoga jezičnog i tradicijskog bogatstva. XI./2005./1-2, 170-174 GLOGOŠKI, Ivica • Od rujna do rujna. Kulturno-umjetnički rad HU Muži zagorskog srca. VIII./2002./1, 126-127 GRABUŠIĆ, Anamarija • O stanovniku svijeta. Izložba Tomislava Horjana Susreti, Kajkaviana, Donja Stubica, 2005. XI./2005./3-4, 144-145 GREGUROVIĆ, Vesna • 736 razloga za krapinski haiku. XIII./2007./1-2, 84-90 • 7. haiku dan Dubravko Ivančan sjenom obasjan. XI./2005./1-2, 163-166 • Otvorenje kajkavske krapinske knjigolandije. IX./2003./2, 173-176 GRETIĆ, Draženka • Deveti susret zborova i pjevačkih grupa Krapinsko-zagorske županije. X./2004./3-4, 146147 • Kulturna djelatnost Gradske knjižnice Pregrada. XIII./2007./3-4, 174-177 • Otvorenje preuređenoga prostora Gradske knjižnice Pregrada. X./2004./1-2, 151-154 HAIKU • Haiku dani Dubravka Ivančana 2001. ( Ivica Jembrih, Rudi Stopar, Franjo Hrg, Anto Gardaš, Dina Franin, Zdenko Oreč, Ruška Stojanović, Ivka Kraljević, Marinko Španović, Mirko Varga, Marela Mimica, Jozefina Gerlach, Timjana Mahečić, Stjepan Rožić, Zlata Bogović, Vladimir Korotaj). (VIDI: BREZINŠČAK, Narcisa) VII./2001./1, 97-99 • Haiku dani Dubravko Ivančan, Krapina 5. lipnja 2003. (Marinko Španović, Đurđa Vu-

278

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

kelić-Rožić, Edi Šupljika, Jozefina Gerlach, Korinna Sofi Rojnić, Ivana Poslon, Boris Nazansky, Zlata Bogović, Željko Funda, Lucija Vinceljak, Ivan Bajcer, Dina Sinković) (VIDI. VOLJAVEC, Ksenija) IX./2003./1, 141-142 • Šesti Haiku dan Dubravko Ivančan, Krapina 2004. (Smiljana Gerlach, Božena Zernec, Stjepan Rožić, Đurđa Vukelić - Rožić, Vjekoslav Romich, Željko Funda, Mirsad Abdulahi, Marta Dvojković, Ivan Dragija, Jozefina Gerlach). (VIDI. CEROVEČKI, Ksenija) X./2004./1-2, 144-147 HLEVNJAK, Branka • Međunarodni park skulptura u Jakovlju. XII./2006./3-4, 96-102 HOLJEVAC, Martina • Moje prvo oranje. X./2004./1-2, 139-140 HORJAN, Goranka (VIDI: KOVAČIĆ) • Muzeji Hrvatskoga zagorja 2003.- godina obljetnica. IX./2003./2, 161-165 HORVAT, Hrvoje • Feniks (pjesma). X./2004./1-2, 143 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Čakavski sabor u Hrvatskome zagorju. X./2004./3-4, 133-136 • Glazba za riječ i sliku - koncertni projekt Danijele Petrić. VII./2001./2, 135-136 • Priča o formi. Uz retrospektivnu izložbu skulptura Darka Bubanka, Galerija dvorca Oršić, Gornja Stubica 8. - 24. rujna 2006. XII./2006./3-4, 107-110 • Slikarski mikrosvijet Irene Korade. Uz izložbu Irenine slike, dvorac Stubički Golubovec, 17. 3. - 17.4. 2005. XI./2005./3-4, 135-137 • Zagorski dvorci u europskom kontekstu. Međunarodni znanstveno-stručni skup Suvremeno korištenje i kreativno upravljanje dvorcima, kurijama i ljetnikovcima kao dio europskoga projekta Villas (Zagreb, 10. studenoga 2005.). XI./2005./3-4, 152-167 • Zagorski dvorci u sjećanju. Uz promociju i izložbu grafičke mape Dvorci u sjećanju Zorislava Drempetića Hrčića u Stubičkome Golubovcu (travanj-svibanj 2001.) VII./2001./1, 87-88 IVANJEK, Mirko • Onkraj reduciranih crta i ploha (Uz izložbu Andreje Hrčić koja je u organizaciji Kajkaviane održana u dvorcu Golubovec od 26. ožujka do 30. travnja 1999.) V./1999./1, 48-49 • Potraga za blagom. Uz stalni postav Kajkaviane u dvorcu Stubički Golubovec. VIII./2002./2, 157-158 • Prva izborna skupština Kajkaviane u trećem tisućljeću. VII./2001./1, 100-102 IVKOVIĆ, Marina • Sjećanje na kardinala. IX./2003./1, 137 JAGARČEC, Nadica • Izložba Tajanstvena gotika – Veliki Tabor i kapela sv. Ivana. XIX./2013./1-2, 211-215 JEMBRIH, Alojz • 200 godina kajkavske dječje književnosti. Znanstveni skup u povodu 200. obljetnice smrti Jurja Dijanića. V./1999./2, 103-105 JOZIĆ, Martina • Grab (pjesma). X./2004./1-2, 141 JURICA, Varina • Lokalitet i izložba Lobor, Majka Božja Gorska. VIII./2002./2, 146-149

279

BIBLIOGRAFIJA

JURINA, Zvonko • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 1997. Književna i kulturna manifestacija, Zabok, 20. do 25. listopada. III./1997./3, 71-73 KIC, Lana • Stari čokot. VI./2000./2, 84-85 KLARIĆ, Tvrtko • Ivan Lovrenčić, Luko Paljetak i Ivo Vojnović… VIII./2002./1, 133-134 KORADE, Mijo • Izložba Juraj Ratkaj Velikotaborski (1613.-1666.) u dvoru Veliki Tabor. X./2004./1-2, 148150 KOVAČEVIĆ, Hrvoje • Literarni dio natječaja LiDraNo 2014. Krapinsko-zagorske županije. XX./2014./1-2, 87-97 KOVAČIĆ, Goranka (VIDI: HORJAN) • Barokni majstori kipari u Zagorju – uz izložbu U slavu kiparskoga dlijeta o radovima kipara zagrebačkoga Gradeca i Kaptola u Hrvatskome zagorju. IX./2003./1, 131-133 • Iz prošlosti za budućnost. Muzeji Hrvatskog zagorja. VI./2000./2, 98-100 • Kvaliteta i standardi u muzejskoj praksi, Godišnja konferencija Komiteta za regionalne muzeje ICOM-a, Hrvatska, 23. IX. 2002.-28. IX. 2002. VIII./2002./2, 136-138 • Majstori baroka u Hrvatskome zagorju. Uz izložbu Slikari – radionice – epigoni, Muzeji hrvatskog zagorja – Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica, Galerija dvorca Oršić, listopad 2000. VI./2000./2, 88-90 • Pogled na feudalnu prošlost. Novi stalni postav Muzeja Hrvatskog zagorja - Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici. VIII./2002./1, 135-138 • Portreti plemstva u XIX. Stoljeću (Izložba u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici, iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, autorica Marina Bregovac Pisk). I./1995./1, 167-168 • Predmeti crkvenoga zlatarstva u Hrvatskome zagorju. VII./2001./2, 125-126 • Put u prošlost putem suvenira (8. trienale zagorskog suvenira, Muzej seljačkih buna Gornja Stubica, 1999.). V./1999./1, 45-47 KOZINA, Drago • Bele rože još cveteju ili su, ipak ocvale (Krapinski festival i Tjedan kajkavske kulture). XI./2005./3-4, 149-158 KRKLEC, Vlasta • Edukativno-pedagoške aktivnosti Muzeja krapinskoga pračovjeka. VIII./2002./2, 130-132 • Hušnjakovo – akcije uz Dan muzeja. X./2004./1-2, 134-136 • Izložba Rudarstvo Hrvatskog zagorja, Muzej evolucije Krapina, 30.11. - 31.12. 2007. XIII./2007./3-4, 165-167 • Iz života i rada Muzeja evolucije i nalazišta pračovjeka Hušnjakovo. XI./2005./1-2, 167170 • Praart. IX./2003./1, 129-130 KRKLEC-ŠVALJEK, Vlasta • Antičko staklo Argyruntuma. VI./2000./2, 79-80 KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Kajkaviana u Aleksandrini. IX./2003./2, 190-192 KUNŠTEK, Vesna • Četvrti zagorski likovni salon (Galerija grada Krapine 5. svibnja - 15. lipnja 2006.). XII./2006./1-2, 119-120 280

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

• •

Petnaest godina rada Galerije grada Krapine. XIII./2007./3-4, 181-183 Treći zagorski likovni salon (Galerija grada Krapine, 16.V.- 1.VII.2003.). IX./2003./1, 143-145 LAMOT, Marija • Posmrtna nježnost upućena ocu (Vesna Gruica, izložba cvjetnih kompozicija Pjesme ljubavi i smrti, Dvorac Sermage, Sv. Križ Začretje, 18. 4. 2008.). XIV./2008./1-2, 87-88 LICE, Stjepan • Književna nagrada Sida Košutić – Radoboj 2006. XII./2006./1-2, 124-128 • Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: hvala, Natječaj za književnu nagradu Side Košutić, Radoboj, 1998. (Izabela Jannotta, Vinka Crnogaj, Ivan Miljan, Ivan Pelin, Helena Staniša, Ivana Vidović, Tomislav Vuk). IV./1998./4, 34-39 • Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: hvala, Natječaj za književnu nagradu Side Košutić, Radoboj, 1999. (Marko Mišulić, Renzo Pezzi, Vedrana Mikša, Sandra Fotez, Anamarija Levak, Igor Oreški, Natalija Poredski). V./1999./2, 81-89 • Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: hvala, Natječaj za književnu nagradu Side Košutić, Radoboj, 2000. VI./2000./2, 91-93 LONČAR, Ingrid • Dani K. Š. Gjalskoga, Zabok, 23.-28. Listopada 1995. (Božidar Jaković, Karolina Tenšek – nagrađeni radovi). V./1999./2, 53-55 LONČAR, Lorka • Izložbena djelatnost Muzeja seljačkih buna u 2007. godini. XIII./2007./1-2, 77-83 LONČAR-UVODIĆ, Lorka • Obilježavanje 800. obljetnice Stubice u Muzeju seljačkih buna (Izložba Osam stoljeća Stubice, 15. svibnja 2009.). XV./2009./3-4, 77-80 MARASOVIĆ, Ana • Priča o vodi. IX./2003./1, 135-136 MAROEVIĆ, Tonko • Sonet za Gredice. VI./2000./2, 87 MIKULEC-MIKAC, Dušanka • Dani K. Š. Gjalskog 2000. VI./2000./2, 81-87 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog. IX./2003./2, 177-180 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 1999. Iz programa ovogodišnjih Dana. (Valerija Hržica, Marko Ivanović – nagrađeni radovi). V./1999./2, 92-100 • Zlatna jesen zabočka. VI./2000./2, 101 NOVAKOVIĆ, Iva • Ljubim te, zemljo (pjesma). VI./2000./2, 92 PALADA, Josip • Otkrivanje spomenika Pustodolčanu Vladimiru Hercegu 4. prosinca 2007. godine (Pustodol Orehovečki). XV./2009./1-2, 59-79 PAVIŠIĆ, Aleksandar Šandor • Susret zborova Krapinsko-zagorske županije (Pregrada, 1. listopada 2000.). VI./2000./2, 102 PELKO, Danica • Kajkavski jezik u osnovnoj školi na primjeru grupe Mala Kajkaviana u OŠ Donja Stubica. XVIII./2012./1-4, 66-76

281

BIBLIOGRAFIJA

PERIĆ KEMPF, Bosiljka • Jubilarno diskografsko izdanje Ženskog vokalnog seksteta Fiola. XVII./2011./1-4, 269270 PETKOVIĆ, Tomislav • Mirko Dražen Grmek i njegov model povijesti i filozofije znanosti. Plenarna sjednica posvećena djelu i životu Mirka Dražena Grmeka na 21. međunarodnome kongresu o povijesti znanosti (México City, 8. – 14. srpnja 2001.). VII./2001./2, 117-122 PIŽIR, Mira • XIII. Recital duhovno-refleksivnog pjesništva Josip Ozimec (u Mariji Bistrici). XVI./2010./3-4, 108-114 PLEŠE, Karmen • Poljubi kamen i reci hvala (pjesma). X./2004./1-2, 141-142 POLJANEC, Vladimir • Čuvar zemlje i njezina iskona. Uz izložbu Izidora Popijača Žige Misterij Uskrsa u Galeriji Muzeja Matija Skurjeni u Zaprešiću (24. ožujka – 17. travnja 2005.)- XI./2005./3-4, 137143 • Deset Galovićevih jeseni ili od Galovića do Jembriha. IX./2003./2, 183-189 • Međudržavna suradnja Hrvatskozagorskoga književnog društva. X./2004./3-4, 148-153 • Najbolja kajkavska knjiga u 2008. godini napisana je u Jastrebarskom, a objavljena u Klanjcu! (Nino Škrabe, Idu svati, HZKD. Klanjec, 2008.). XVI./2010./1-2, 197-201 • Naših prvih deset let, ili Deseta obljetnica kontinuiranog izlaženja županijskog časopisa za kulturu “Hrvatsko zagorje”. XI./2005./1-2, 175-184 • Od susreta pjesnika do susreta riječi, Iliti od Poznanovca do Bedekovčine i opet nazaj (1970.-2002.). VIII./2002./1, 117-125 • Plodna zagorska pjesnička jesen ili kako je osnovano Hrvatskozagorsko književno društvo. VIII./2002./2, 139-143 • Polagano i sigurno napuštanje prevladanih recitalnih glorifik(a)cija. Uz Recital kajkavske lirike Krapina, Tjedan kajkavske kulture, 10. rujna 2008. XIV./2008./1-2, 82-84 • Ponovno doma. Otkrivanje spomenika Ksaveru Šandoru Gjalskom u Gredicama kod Zaboka (24. listopada 1999.). V./1999./2, 101-102 • Primorje u Zagorju. VIII./2002./2, 152-153 • Svetkovine jeseni. VI./2000./1, 67-68 • Varaždinsko književno društvo i njegovih prvih deset let. X./2004./3-4, 129-132 POPOVIĆ, Željko • Glazbene večeri u dvorcu Stubički Golubovec. VII./2001./1, 103-105 • IX. Glazbeno-scenski festival Ljeto u dvorcu Oršić. XX./2014./3-4, 52-62 • Lijepa naša lipa stara. Glazba Hrvatskog zagorja – Gornja Stubica. III./1997./3, 74-75 • Ljeto u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici. XII./2006./1-2, 121-123 • Ljeto u dvorcu Oršić 2007. Ohrabreni za nastavak ili kako povezati kulturu i turizam. XIII./2007./1-2, 91-98 • Raznovrstan i bogat program 8. festivala Ljeto u dvorcu Oršić. XIX./2013./1-2, 216-218 • Šesti festival Ljeto u Dvorcu Oršić – Subtilia. XVII./2011./1-4, 263-268 • Uz 250. obljetnicu smrti Johanna Sebastiana Bacha. VI./2000./2, 100-101 POSPIŠ, Željko • Zagonetni neandertalci. Uz otvorenje Muzeja krapinskih neandertalaca na lokalitetu Hušnjakovo 27. veljače 2010. XVI./2010./1-2, 202-204

282

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

SINANOVIĆ, Gordon • Olimpijada ili djevojka, pitanje je sad. VI./2000./2, 85-86 STEPINAC FABIJANIĆ, Tihomir • Projekt Putovi baštine i mogućnosti njegove primjene na području Zagorja. VIII./2002, 154-156 ŠAGUD, Andreja • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2006. XII./2006./3-4, 89-95 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2007. XIII./2007./3-4, 171-173 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2008. (Zabok, 20.-25. listopada 2008.). XIV./2008./3-4, 71-77 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2009. (Zabok, 19. – 24. listopada 2009.). XV./2009./1-2, 47-54 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2014. XX./2014./3-4, 37-51 • Dani Ksavera Šandora Gjalskog, Zabok, 18.-26. X. 2004. X./2004./3-4, 154-156 • Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog. XVIII./2012./1-4, 49-62 • Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2010. (Zabok, 18.-23. listopada 2010.). XVI./2010./3-4, 101-107 • Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2013. XIX./2013./3-4, 43-52 ŠPOLJARIĆ, Stanko • Posvojenje krajolika. Uz izložbu Zorislava Drempetića Hrčića u Galeriji Muzeja Matija Skurjeni u Zaprešiću (10. – 27. studenoga 2005.). XI./2005./3-4, 146-148 ŠPREM-LOVRIĆ, Branka • Dani zahvalnosti za plodove zemlje - Dani kruha 2001. VII./2001./2, 127-134 • Godišnji kalendar događanja Muzeja Staro selo Kumrovec. XI./2005./3-4, 159-161 • Radna konferencija ICOM-ove sekcije Europskoga društva muzeja na otvorenome u Muzeju Staro selo Kumrovec. VIII./2002./2, 126-129 TOMORAD, Ivančica • Kazališna adaptacija Berkeova Kinča osebujnog u Mariji Bistrici. XX./2014./3-4, 63-68 VALIDŽIJA, Iva • Ljekarnička zbirka Thierry u Pregradi (uz otvorenje 30. ožujka 2008.). XIV./2008./1-2, 77-81 • Novi muzej u Pregradi (uz otvorenje 22. studenog 2007.). XII./2007./3-4, 168-170 VOLJAVEC, Ksenija • Haiku dan Dubravko Ivančan, Krapina, 5. lipnja 2003. IX./2003./1, 138-142 VRBANEC, Branka • Kajkavski mjuzikl Zabočka priča. XVIII./2012./1-4, 63-65 • Zabočka kuharica u Japanu. XVI./2010./1-2, 205-207 VUJČIĆ, Davorin • Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća. VII./2001./1, 94-96 • Posljedice sila kao znakovi stila. Izložba Alema Korkuta u Salonu Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. VII./2001./2, 123-124 • Sažimanje tragova kiparskih iskustava. X./2004./3-4, 142-145 • Svečanost knjige u Klanjcu. Otvorenje nove knjižnice i prigodna izložba u Galeriji Antuna Augustinčića. VIII./2002./2, 144-145 • Utjecaji suglasja. Povodom izložbe Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Ivana Meštrovića i Antuna Augustinčića u Salonu Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. VI./2000./2, 94-97 283

BIBLIOGRAFIJA

•

Zima na proljetnoj izložbi, putovanje Petrice Kerempuha, led na suncu i San ivanjske noći. Likovna događanja u organizaciji Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. VIII./2002./1, 128-132 ZAGODA, Tomislav • Zagodin dijalektički foto - univerzum. Uz izložbu Zvonimira Zagode u Galeriji grada Krapine (23. siječnja – 20. veljače 2009.). XVI./2008./3-4, 88-90 ŽIGER, Marta • Kaj v našem živlenju – projekt Srednje škole Bedekovčina. XV./2009./1-2, 56-58 ŽUPANIĆ, Tatjana • Muzeji Hrvatskog zagorja, Međunarodni dan muzeja i nagradna igra Kuća. VIII./2002./2, 123-125 • Pet godina likovne kolonije u Muzeju Staro selo Kumrovec. XIII./2007./1-2, 99-103 • Šesti Dani hrvatske kulture u Francuskoj. IX./2003./2, 170-172

KNJIŽEVNICI ZLATARSKOGA KRAJA DOMINIĆ, Stanko • Moj rodni kraj, Velika meša, Zagorska mati, Pod svemirskom lećom (pjesme). II./1996./2, 32-35 HITREC, Božidar • Plodovi dokolice. II./1996./2, 43-44 JURIŠA, Stanko • Moj susjed je mali čovjek, Moje selo, Na kraju, Trave, zemlja i mi (pjesme). II./1996./2, 39-42 MIHANOVIĆ, Nedjeljko • Stanko Juriša – pjesnik svakodnevne stvarnosti. II./1996./2, 36-38 SVIBEN, Mirko • Stanko Dominić – pjesnik pređe srca. II./1996./2, 29-31

KNJIŽEVNI PRILOZI BAČAJ-BABNIK, Marica • Gradili smo Grad, Ne gubi dušu, San sestre moje (pjesme). XI./2005./3-4, 185-188 BAJZA, Željko • Fontana od sjećanja. VIII./2002./1, 149-155 • Sud svecki, Vse je teja, Ja – Kairos sem došel, Gda duša z tela vunka zide, Optimistična priča. XIX./2013./1-2, 219-222 • Sveta Barbara, Ranger (pjesme). V./1999./1, 66-68 BALAŠKO, Branko • I.N.R.I. Ignis Natura Renovatur Integra. Pomoću vatre je cijela priroda obnovljena, ili put na Sljeme povodom dana smrti Vladimira Horvata. XI./2008./3-4, 119-121 BAN, Velimir Matija • Pjesme (Sveta Marijo, Djeca, Kad umire ljubav). I./1995./1, 74-68 BARTOLEC, Robertino • Malograđanin in flagranti. X./2004./3-4, 169-173 BLAŽIČKO, Srečko • Moj brat, Kak najti lepu reč? Človek, ki je daleč pred nami, Pokle blata, Veliko oni vredi (pjesme). XV./2009./3-4, 81-83 284

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

BOBINEC, Mirjana • Četiri kajkavska igrokaza za djecu (Tatek i Jožek, Domaća zadaća, Ekologija, Idemo v Evropu). XIII./2007./1-2, 123-133 • Deda i školski projekt (dramsko-scenska igra). XIV./2008./3-4, 138-141 • Naj me prepovedati, Susede (dramsko-scenske igre za djecu). XIV./2008./1-2, 113-116 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Dva anđela Agneze Telebar. IV./1998./4, 43-50 • Estera (radiodrama prema biblijskoj Knjizi o Esteri). VII./2001./2, 158-168 • Festivalsko cajganje, Oj slatka ti zamusanka, Mi sermaki (pjesme). V./1999./1, 60-62 • Malo, Po svojoj naravi, Tko je taj i kamo odlazi, Samostan Zaostrog, Ratni invalidi na plaži, Druga smrt (pjesme). XI./2005./1-2, 192-196 • Mladomisnik Tonči Grahovar (Iz romansirane biografije 9. studenoga l990. godine u Sisku mučki ubijenoga svećenika Antuna Tončija Grahovara, prve žrtve hrvatskoga Domovinskog rata). VII./2001./1, 142-151 • Moja hodočašća. III./1997./3, 81-86 • Pjesnik i smrt, Srećom još uvijek, Izlazak, Stvoreni jedno za drugo, Svršetak i početak (pjesme). VI./2000./1, 69-72 • Političko prepoznavanje, dnevnički zapisi od 1998. do 2002. IX./2003./1, 164-181 • Putovanje u Graz. IX./2003./2, 209-212 • Sivi meteorit jugoslavenstva, s rukama na goloj guzici. VI/2000./2, 109-115 • Sred meteža tih bujnijeh slikah (pjesme). II./1996./2, 68-71 • Takvi su moji Zagorci i susjedi Štajerci. Zapisi iz rukopisne cjeline Dnevnik općinskog načelnika (dio l.). XV./2009./3-4, 109-131 • Takvi su moji Zagorci i susjedi Štajerci …(dio 2.). XVI./2010./1-2, 226-249 • Takvi su moji Zagorci i susjedi Štajerci …(dio 3.). XVI./2010./3-4, 146-168 BREŽNJAK, Željka • Dva putnika (igrokaz). V./1999./1, 83-86 • Noć kraj jezera, Jutro, Zavežljaj, Svjetionik i krijesnice (pjesme). IV.1998./4, 72-74 • Priča o pohlepnom čovjeku. VI./2000./2, 106-108 BRLOBUŠ, Andrea • Priča s ruba zbilje. XIII./2007./3-4, 185-195 CEROVEČKI, Ksenija • Šesti Haiku dan - Dubravko Ivančan, Krapina 2004. X./2004./1-2, 144-147 CIGLENEČKI, Darko • S-cool, Kao prase u Bejrutu, KLA-sick, Naturaleza muerta, Jeste li vi Darko Ciglenečki? Pjesnici su luzeri, SNJEG-O-WITCH, Premišljanje, Naš Božič, Božični spomenek, MEMENTO HOMO (pjesme). XVI./2010./1-2, 209-215 • ZUKUNFsTler, ANArHORET, STANTE PEDE, Interdiscipliniran? Smells Like Teen Ujević Spirit? Ja sam pjesnik u sjeni, LOVAC U ŠITU? By Text (pjesme). X./2004./1-2, 168-171 CESAREC, Ivan Iz književne ostavštine Side Košutić. II./1996./2, 72-79 CULJAK, Marijan • Odluka, “I Tebi, Kriste, rekoše”, Božić, “N” (pjesme). XIII./2007./1-2, 113-116 DESPOT, Bernarda • Staroj hiži, Zlatni bregi, Noč, Risvička kapela (pjesme). IV./1998./4, 67-69

285

BIBLIOGRAFIJA

•

Zlatni bregi, Moja trsja, Rože z mojega brega, Staroj hiži, Risvička kapela, Moje domaje kraljica, Reč domača, Jožefovo, Nek ti nebu žal, Noč, Nokturno, Kaj je od živlenja ostalo? Naše živlenje, Riječima, Tvoja ljubav (pjesme). Tuhelj, (IX,/2003./1, monografija) 175-185 DRŽIĆ, Tomislav • V peklu je zdene (pisano u Petrinjskoj 12 u jesen l975.), V senci, Zvon s katedrale, Kostajni, V peklu, Sunčece, Pričine, Sni, Dešč, Suze, V samici, Badnjak (pjesme). X./2004./1-2, 162-167 DUBOVEČAK, Suzana • Stauri gusak, Junjgelji, Fošnjičko poljico, Močkor, Vukovar, Rouka (pjesme). IX./2003./1, 149-152 DUGOREPEC, Gordana • Krajolik (pjesma), Jednog dana u jednom trenutku, Kreni niz vjetar. VI./2000./1, 83-85 FUREŠ, Rajko • Kraj kaj nigde ga nie. VIII./2002./2, 173 • Te su čvori, Na Tri kralja, Kutek (pjesme). IV./1998./4, 59-61 • Zbudil sam se na svietu, Putec pravi, Odehnuti (pjesme). XI./2005./3-4, 183-184 GLOGOŠKI, Ivica • Cinkuševa popevka, Pjesma mrtvih ljudi, Ikarov let, Ptice i Ikar, Dežni den, Lamentacija, Koraci (Paul Valéry), Svetica (Stéphane Mallarmé), Kraj puta, Spirala leta, Prekinuti let, Ratnik, Mačke (Charles Baudelaire), Popefka lofca na ftiče (Jaacques Prévert), Rajnska noč (Guillaume Apollinaire) (pjesme i prepjevi).: Tuhelj (IX./2003/1, monografija) 186194 GRABOWSKI, Adam (pseudonim Vladimira Malekovića) • Pisma s ladanja: Krvava vuzemska pisanica (7), Spopad z Antikristušom (17), Dies irae (24). V./1999./1, 69-74 GRĐAN, Božena • Prve pruščenje, Naj me vabiti, Jena liepa riječ, Ja imam, Življenje (pjesme). XII./2006./1-2, 143- 145 GRGAC, Vera • Pro memoria (pjesma za Vladeka Poljanca). XVII./2011./1-4, 294 GREGUREK, Kristina • Gospodar Bačva Barut. XV./2009./3-4, 104-108 GRGAC, Vera • Živlenje naše, Daj – naj, Zakaj – zakaj. Bogek daj nam čednosti (pjesme). XIV./2008./3-4, 110-112 GRUICA, Vesna • Božićna priča. XVIII./2012./1-4, 93-96 • Od Santiaga do Nazorove u Krapini. Pismo prijatelju . XV./2009./1-2, 110-116 • U zagrljaju uspomena – Staro Pračno kod Siska. XVI./2010./3-4, 141-145 HAIKU • Dvadeset haiku zapisa o Krapini s ovogodišnjih Haiku dana Dubravka Ivančana, (Krapina, 2. i 3. lipnja 2000.), izabrao Ivo Cesarec (Petra Balagović, Vedran Belošević, Margareta Benc, Ivica Jembrih, Ivanka Klarić, Vladimir Korotaj, Ivka Kraljević, Kristijan Kunštek, Ivan Kušteljega, Timjana Mehečić, Đurđa Markulin, Žarko Milenić, Ivan Miljak, Marela Mimica, Ivan Mlačić, Ružica Mokos, Boris Nazansky, Ivana Presečki, Željko Stanec, Božidar Staroveški). VI./2000./1, 86-88

286

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

HAJSEK, Ivanka • Na Dolcu, Zornica, Križ (pjesme). III./1997./3, 97-98 HAVOIĆ, Milan • Pisma Matošu iz domovine. X./2004./1-2, 155-161 • Pisma Matošu iz domovine (pjesme). XIII./2007./1-2, 107-112 • Pjesme iz provincijskog cirkusa (Život u provincijskom cirkusu, Nada, Zlatna vremena, Novo vrijeme, Čemu se smiju klauni). XVIII./2012./1-4, 77-80 • Pred sfingom, Tisuću puta…, O Bože… (pjesme). IV./1998./4, 57-58 • Žetelice, Posljednji kovač, Proročica Pitija zasada šuti, Zagubljeno pismo (pjesme). XIV./2008./1-2, 97-101 HERCEG, Ivan • Daljina je njeno neizrecivo ime: Neizrecivo ime, Nestajanje, Znakovi (pjesme). XII./2006./3-4, 119-121 • Jedno drugom nevidljivi (pjesme). VI./2000./1, 77-79 • Pjesme (Čudo proljeća, Buđenje, Iz bliza, Iznad grada). I./1995./1, 71-73 • Zid od bijelih jedara (pjesme). VIII./2002./2, 161-163 HLEBEC, Marija • Božja ruka, Na kraju, Vsaki svojega križa nosi (pjesme). XIV./2010./3-4, 124-126 • Vreme prolazi, Divlje race, Ambrela, Megla (pjesme). XII./2006./1-2, 146-149 HORVATIN, Dunja • Onaj tko poznaje, taj i voli… XI./2005./3-4, 189-191 HRANILOVIĆ, Mijo • Priče iz gričke šume (ulomak). V./1999./1, 75-77 HRČIĆ, Višnja • Božićna priča. XIV./2008./1-2, 117-120 • Putovanje ranim vlakom. XX./2014./1-2, 112-114 • Veliki planovi. XVI./2010./3-4, 138-140 HRŠAK, Miljenko • Noč je prekrila zagorske brege, Mali tragi, Duh starih cajtov, Suze su moje. XVII./2011./14, 280-283 IVANČAN, Dubravko • Božić u našem gradiću (pjesme). Prir. Ivan Cesarec. V.1999./2, 117-121 IVANJEK, Mirko • Dvanaest bratov i Božić (prema Pater Gregur Kapucin (Juraj Maljevec), Horvacka od Kristuševoga narođenja vitia, 1800.). XVI./2010./3-4, 127-131 • Kajkavske školske scenske igre: Otec, sin i osel (po predlošku iz usmene narodne književnosti), Sveti Mikula. XI./2005./3-4, 213-219 • Nimrud. VI./2000./1, 89-92 • Posljednje pismo mudroga maga. V./1999./2, 112-116 • Trgovac (Katici S.). VIII./2002./1, 145-148 JAČMENICA, Nada • Življenje, Otec, Ocu (na odlasku), Majci (na nebu), Kad izdahnem zvijezde. XIX./2013./34, 53-58 JAGIĆ, Branka • Ajngel. XIV./2008./3-4, 113-118 • Igra / bijeg, Lađa bez mora / ljudi, Pozdrav socijalnim higijeničarima, Ptica / žena, Melja od trajanja. XVI./2010./3-4, 115-121 287

BIBLIOGRAFIJA

•

Jesejnski meglijeni dan, Nem čkomijela, Sousecke vižitacije, Veliki petek (pjesme). VII./2001./2, 140-144 • Karmine. XIII./2007./1-2, 131-138 • Nepozvana. IX./2003./2, 205-208 • Nijemi svjedok, Zrijeju dani (pjesme). V./1999./1, 57-59 • Nož. XVIII./2012./1-4, 81-82 • Poštovani i cijenjeni čovječe! XIX./2013./3-4, 72-76 • Štijef i Barbi. VIII./2002./2, 177-181 • Te zemleni jarek, Zajnja mi pošta, I bez reda, Ni kronike ni ramunike. Muoj kajk, Kam kam kam dele (pjesme). XII./2006./1-2, 135-140 • Zid. XV./2009./3-4, 84-86 • Znameni cajta, Zelenina, Jesen je vlijezla f sele, Ziješe gladen cajt, Kaj to f čoveku, Techno po kajkafski II. (pjesme). XI./2005./3-4, 169-176 JAGIĆ, Milka • Da bi si znali pisati. XII./2006./1-2, 141-142 JEMBRIH, Ivica • Drienek tih kak sonce, Zernje je ostale, Zna i sliepec (pjesme). V./1999./1, 51-53 • Izlet u zavičaj. XVII./2011./1-4, 288-293 • Jošče rieč sem, Od Boga je dana, Rieč mi materinu pregovori, Za svietloču i rieč (pjesme). IV./1998./4, 51-53 • Priključak na rimsku cestu. XVII./2011./1-4, 271-279 JEMBRIH COBOVIČKI, Ivica • Molitvena, Eli! Eli! lamâ azâvtani? Marija Perivojska, Kaj je mislil Kajbumščak, • Blago naše, Domaja, ljubav i kaj (pjesme). XI./2005./1-2, 197-201 JEMBRIH, Zvjezdana • Počeci / doslusi. XVII./2011./1-4, 284-287 • Počeci, doslusi (odlomci). XIV./2008./1-2, 106-110 • Skoro bezbroj zapisa (izbor). VIII./2002./2, 170-172 HORVATIN, Dunja • Kandidati za Crvenu knjigu. X./2004./1-2, 174-176 • Povratak. VIII./2002./2, 174-176 KELEČIĆ, Mijo • Mekle i jajca. VII./2001./1, 138-141 KLARIĆ, Kazimir • San je slika smrti. XV./2009./1-2, 94-98 KNEZIĆ, Štefica • Spomenek na Vladeka. XVII./2011./1-4, 295 KOLAR, Marina • Gospođice iz Lenišća - petnaest godine poslije… X./2004./1-2, 180-190 • Zanimljiv nalaz iz Novih Dvora Cesargradskih. VI./2000./1, 93-98 KOLAR, Tomica • Balada o hruški, Mam pitajte, Na pertilet, Sprevod, Puolje (pjesme). XIV./2008./3-4, 106109 • Dva portreta: Stari det, Nanta (pjesme). XI./2005./1-2, 206-207 KONTAK, Dragutin • Anđele moj mali. XIV./2008./3-4, 133-137

288

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

• •

Gorko vino. XVI./2010./3-4, 132-135 Priče iz “zavičajnog muzeja” (Jankić “Gospodična”, Ivekova rubačica, Kak je Pepek vlovil dvojku). XV./2009./3-4, 87-91 • Si se zaletel, Nema sreče, Žrvi (pjesme). VIII./2002./1, 142-144 • Težak f trsju. VIII./2002./2, 182-190 KOPREK, Ančica • Balada o japeku i njegovom škrlaku, Venec v travi, Jesen u Zagorju, San pod brezom, Tu ostani, Još vanjkuši na te dišiju (pjesme). XV./2009./1-2, 88-92 • Bratac Jasenak i sestrica Jasenčica ili kako je nastala duga. XVI./2010./1-2, 220-221 KOROTAJ, Vladimir • Moj sin ratnik. XI./2005./3-4, 202-212 KOS, Božena • Brv, Poparjena šalata, Kum Čičak, Dedek Štief, Baka Rozika, Striča Karla, Grobek. XII./2006./1-2, 146-149 • I koj vê. XVI./2010./3-4, 136-137 • Kulinje. XIV./2008./1-2, 111-112 • Na poček, Na kopanju (pjesme). IV./1998./4, 70-71 • Oko familije (Kumora za svetke, Rucelj, Gnjoj, Šoštari, Pretrgnjeni smieh). XIII./2007./12, 119-122 • Tatine priče o Vargovu selu. XI./2005./1-2, 208-212 KOŠUTIĆ, Sida • Breza (priča iz rukopisne ostavštine). VII./2001./1, 135-137 KOZINA, Antun • Došel je došel fašnik… XI./2005./3-4, 196-201 KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Iz kajkavske usmene književnosti (Betežni zdravoga nojc-nojc, Tri brati, Tat). V./1999./1, 78-82 KUDELIĆ ŽUNA, Zvonko • Volim nogomet, Zafurt, Park betežnuga Jure, Matematika, Tekuti, On (pjesme). XIV./2008./1-2, 102-105 KUŠEC, Mladen • Grički top, I kaj, Vu šumi šum, Pitalica na pol, Mesec, Srce (pjesme). VI./2000./1, 73-76 LAMOT, Marija • Adipositas. XI./2005./1-2, 206-218 • Djeca među stablima, Nisi nas naučio strpljivosti, Bog je htio svijet mira, Korota vremena (pjesme). VI./2000./2103-105 • Iluminacije, Jučerašnji i sutrašnji dan, Iskaz, Nestrpljenje (pjesme). XIV./2008./3-4, 100102 • Jezikoslovcu, Čaplja (pjesme). XVI./2010./3-4, 122-123 • Kajkaviana croatica, Bojim se, porodit ću blijede mjesečeve potomke (pjesme). V./1999./1, 54-56 • O vodi ili o Veneciji, Sreća. X./2004./1-2, 172-173 • Pisma. XII./2006./3-4, 123-125 • Pjesme (Žena, Ovo proljeće, Tijelo). I./1995./1, 77-78 • Prislonjena na prozor bolesničke sobe (pjesma). XIII./2007./3-4, 211 • Proslava Hanuke, Povijest, Guši narav zemljina, Druga obilježja vremena, Dvije stvari (pjesme). XI./2005./3-4, 177-179 289

BIBLIOGRAFIJA

•

Ujutro, kada se moram probuditi, Homo sapiens neanderthalensis (pjesme). VIII./2002./2, 159-160 • U vrtu, Prolazim tržnicom, Spavam s nepoznatim ljudima, brod (pjesme). XV./2009./1-2, 85-87 • Zimski vrt, Oplođuješ zemlju, Iz blata oblikujem figurice, Vjetar pleše perje snijega (pjesme). VII./2001./2, 137-139 LEŽ, Cvjetko • Čistač. XVI./2010./1-2, 216-219 • Pjesme (Pjesnik, slikar i žene, Ljubav, Sunce i slika, Svjetlost). II./1996./2, 65-67 • Spomen-ploča, Circulus vitiosus, Ljeto, Kiša (pjesme). VII./2001./1, 125-127 LONČARIĆ, Marcel • Melin. XIV./2008./3-4, 123-126 LOVRENČIĆ, Đurđa • Kriesi, Doma, Kutija od školjki čuva stare sljike, Zimski ftiček, Gerljice i senje, Terda te zemlja čaka (pjesme). X./2004./3-4, 163-166 LOVRENČIĆ, Miroslav • Naj vrag odnese čemer, Lampa na vuglu (pjesme). III./1997./3, 99-100 LUKEŽ, Miljenko • Dinamo. XV./2009./1-2, 99-109 LJUBIĆ, Karmen • Kad vidiš žar na nebu, kreni, Rođendan. XVI./2010./1-2, 222-225 MAJDAK, Stanko • Nada u sedmi dan, Nesmislena pjesma, Epitaf I., Epitaf II. (pjesme). VI./2000./1, 80-82 • Preko ruba, Vjerovao sam prolaznosti, Na povratku Tebi, Bog nadamnom plače (pjesme). XIV./2008./3-4, 104-105 MAJSEC, Vladimir • Samo jedno si želim, Plava roža (pjesme). XIII./2007./3-4, 212-213 MALEKOVIĆ, Vladimir (pod pseudonimom Adam GRABOWSKI) • Pisma s ladanja – Krvava vuzemska pisanica (7), Spopad z Antikristušom (17), Dies irae (24). V./1999./1, 69-74 MEĐERAL, Franjo • Pet pjesama (Bodete tu, Barake, Kaj, Soze v majčinom oku, Pismo). II./1996./2, 59-64 MENDEK, Sanja • Posljednji lov. XI./2005./1-2, 213-215 • Priča o hrastu. IX./2003./2, 202-204 MIHALJEVIĆ, Nada • Isus iz škarnicla. XIX./2013./1-2, 223-226 • Kaj čoveku treba, Cuckov navuk, Kruleča, vzdihajuča. XX./2014./1-2, 106-108 MIKULEC, Mirjana • Herbarij u zjenici, Zimska, predvečernja, Divlji konji, Prijateljice, Pred crkvom, Na cugu (pjesme). XI./2005./3-4, 180-182 • Proljetna ushićenja, Marioneta, Sjećanje (pjesme). VII./2001./1, 128-130 • Raspukline, Blagotvorna, Mjesec u zjenici oka, Marina, Sudbina (pjesme). XV./2009./1-2, 81-84 • Strah. XX./2014./1-2, 109-111 • Tamo gdje rastu vrganji. XVIII./2012./1-4, 97-98

290

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

MIRT-ORDANIĆ, Martina • Zimska, Kaj čakaš, Coprnice, Bieli tat, Vkriž njim idem, Čez reške. XX./2014./3-4, 69-73 MIŠKULIN, Nevenka • Ojačaj me svojom ljubavi, moj Bože, Most, Priznanje, Riječ (pjesme). VII./2001./2, 145147 MUSA, Stanko • Gledam: a leti li leti, Život te svijeće, I more ništa ne more (pjesme). IV./1998./4, 65-66 MUŽINIĆ, Jasmina • Smile, Grehota, Kao da jesmo, Apokalipsa, Uspomena na vino (pjesme). XIII./2007./3-4, 208-210 NIKPALJ, Berislav • Proljeće u Valentinovu. XIX./2013./3-4, 65-67 NOVAČKI, Ivan • Požudno more, Što si, Zasvijetli (pjesme). V./1999./2, 109-111 OREŠIĆ, Dubravka • Pozadina. I./1995./1, 83-84 OREŠKOVIĆ, Darko • Noćni posjetitelj (Odlomak iz neobjavljena romana U potrazi za izgubljenim satom). X./2004./1-2, 192-199 • Novinar. XX./2014./3-4, 79-90 • Obitelji s ljubavlju (ulomak). VI./2000./1, 99-105 PAKŠEC, Dragutin • Ja ne negiram pjesnika, Đavolji pir, Moreplovac, Tražio sam sebe… (pjesme). XII./2006./3-4, 116-118 PARUN, Vesna • Hrvatska tragikomedija u stihu (uvodno slovo). Blagoslov kukolja, Tako je govorio Metuzalem, Moj stric kenguru, Ekozavičaj, Moja prva slikovnica, Simfonijska pjesma, Prometej, Opljačkano blago, Na Opatovini 3. siječnja 2002., Idealna nacija, Moćnici, Avangarda ili dekadansa, Od juniora do veterana, I on je besmrtnik, Za rogove, Bez naslova, Balada o privatizaciji, Autoportret, Moj pedigre (pjesme). XI./2005./1-2, 185-191 • Kmični čovek, Deset satiričnih pjesama: Nigdar ni bilo, …Sve to pela v beli Zagreb grad, Globa, Šukerijada, Državni semafor, Iz marksističke pismohrane, Tako vam je, djeco, nekoć bilo! Wayne, Fonda, i tko ono još?, Zapis iz Nostradamusa, Putreka, belega putreka.., Čar Sudnjega dana. XIV./2008./1-2, 89-93 • Velesajam u Špičkovini (Štamprlek iz Špičkovine, Ljubavna bajka, Ruže ili šparoge, Slatinski popluni, Dragec iz Krušljeva Sela, Pod zagorskim bregom, Vikend na višnji, Kraljevska dijeta, Čaplinove cipele, Slavni Zabočki Lug, Pustodolski Drakula, Zvjezdani kviz, Džingiskanov potomak, Stubičanska Nijagara, Vesele sobarice stubičke, Dragecu tužnome u spomenar) (pjesme). VII./2001./1, 107-122 PAULIĆ, Stjepan • Dama u crnom. XIV./2008./3-4, 127-131 • Gost. XIII./2007./3-4, 197-207 • Pazikuća. XV./2009./3-4, 92-103 • Povratak u Vražji lug. XVIII./2012./1-4, 83-92 • Sam. XIII./2007./1-2, 139-146

291

BIBLIOGRAFIJA

PODGAJSKI, Vladimir • Dielanec, Paša, Parnica življenja, Buolta, Zabiti ljudi, Saje. XX./2014./3-4, 74-78 POLJANEC, Vladimir • Molitve (pjesme). IX./2003./2, 197-201 • Pjesme (Peršpektivna popejfka, Principijelna popejfka). I./1995./1, 67-70 • Prigodna popefka. V./1999./1, 63-65 • Taučke na aftoputu. III./1997./3, 87-96 • Tinčeku, Asfaltna popefka, Refleksivna popefka (pjesme). Taučke na aftopoutu (proza), Polstoletja prekesna popejfka, Popejfka krautkega navuka out meštrije bizantinske, Principijelna popejfka, Spomin za Krapinu, Neintegrirana popefka, Reciklirana popefka, Traumacka popefka, Molitva četrta, Bum došel po tebe, Patetična popefka, Popefka za zemlu (pjesme). Tuhelj, (IX./2003/1, monografija) 195-217 POSARIĆ, Luka • Pjesme. IX./2003./1, 153-157 • Život (godinama kasnije sve je to smiješno), Srce (granica do koje seže rijeka), Afrika (Gospođice iz Avignona), Smrt (pustinjski štakor otrovne sline), Pjesnik (učitelju M. kojega nisam upoznao), Ukleti Holandez I. (pjesme). XIV./2008./1-2, 94-96 RAJKO, Ljerka • Uskrs jedne vegetarijanke. X./2004./3-4, 174-184 RAŠKAJ, Darko • Ougenj, Baš, Zagorje, Oniem, Kak moreme i zname, Nuora krava, Fierung vremena (pjesme). XII./2006./3-4, 111-115 SEKULIĆ, Predrag Igor • Kreluti proletja, Cilinder v jezeru, Samo mi v srcu potok klokoče (pjesme). XIII./2007./12, 117-118 SIKETIĆ, Anita • Sedam haiku pjesama. XV./2009./1-2, 93 SINANOVIĆ, Gordon • Ljubavni put, Bijeli tonaliteti, Noć, D. Cesariću (pjesme). VIII./2002./2, 167-169 ŠARČEVIĆ, Zvonko • Post od moderne (esej). V./1999./1, 87-89 ŠENJUG, Vladimir • A negda mi dojde, Jutrašnji gulaš, Tanec, Štefina (pjesme). VIII./2002./2, 164-166 ŠKVORC, Mira • Moj gruntek, Negda, Strina Mara, Ftičja berba, F trju, Ne bu ju pil, Z škoule so me zejli, Na morje be šla, Lastavice, Vraubec, Jaustreb, Meigle, Pahulice, Tuj sem jas domaj (pjesme). Tuhelj, (IX./2003./1, monografija) 218-226 • Ne bu ju pil, Z škoule so me zejli, Na morje be šla, Jenkrat h vuletju (pjesme). IV./1998./4, 62-64 ŠUK, Vladimir • H ove friške prihajajuče cajte, Kurtasti pamflet, Muoj pes ima diplomatcki kies, Preštimani “spin” političar, Unijski vragi Bilderbergi. XIX./2013./3-4, 59-64 • Za furt, Cajti bežiju, Šćera- denes- zutra, Dizajn zimskuga jutra (pjesme). VII./2001./1, 131-134 • Žmah muoje grude, Zagorec, Jena za dušu (pjesme). VIII./2002./1, 139-141

292

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TKALEC, Gordana • Pustile su lice nizvodno, Razina za pozdrav, Hljievanje, Trčeći prema sjeveru, Do grla ceste, Staklovinje, Podsuknje, Crvenilo s ruba dna (pjesme). X./2004./3-4, 159-162 • Vrapčeki, Angel, Pod diežđem, Pijesak u nosnicama (pjesme). VII./2001./2, 148-151 TORJANEC, Dubravko • Pripovijest o petku, trinaestom. IX./2003./1, 158-163 • Shakespeareove ruke. X./2004./1-2, 177-179 TRŠINSKI, Mario • Zagorska klijet i tersje. I./1995./1, 81-82 TUMPA, Benedikt • Gdje je Kerempuh, Krapinica teče (pjesme). VII./2001./1, 123-124 VIDEK, Nevenka • Kušlec sonca, Reč, Senje, Zemla me vrači, Vu babičinem gredencu (pjesme). XI./2005./12, 202-206 VRANA, Josip • Svetac i lakrdijaš. VII./2001./2, 152-157 ZERNEC, Božena • Haiku. XX./2014./1-2, 103-105 • Trakošćan (haiku). X./2004./3-4, 167-168 ŽEGARAC PEHARNIK, Milan • Koledarske (pjesme). XIV./2008./3-4, 95-99

IZ STARIH KAJKAVSKIH KNJIGA CESAREC, Ivan • “Skroven prorok” Jurja Maljevca. Iz zagrebačkoga Kotscheova Novoga kalendara za godinu 1804. I./1995./1, 85-106 IVANJEK, Ančica • Kajkavski biblijski tekstovi. V./1999./1, 91-98 IVANJEK, Mirko • Ezopuš Ignaca Kristijanovića. I./1995./1, 107-108 • Gazofilacij Tomaša Mikloušića. III./1997./3, 111-114 • Tri strane u primirju. Izvješće iz prvih hrvatskih novina prije dvjesta godina. II./1996./2, 89-92 JEMBRIH, Alojz • Bogorodica u zrcalu kajkavske književnosti. Uz 200. obljetnicu smrti Petra Berkea, prvog pisca povijesti prošteništa Majke Božje Bistričke. IV./1998./4, 75-84 • Fučkov Speculum Exemplorum. Uz 250. obljetnicu smrti Štefana Fučka (1691.-1747.). III./1997./3, 101-110 • Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga na Terškom Verhu 1768. II./1996./2, 80-88

IZ KAJKAVSKE KNJIŽEVNO-JEZIČNE BAŠTINE DOLENC, Barbara • Ezopovski govor i kulturna animalistika u komedijama Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš Tituša Brezovačkog. XVIII./2012./1-4, 133-144

293

BIBLIOGRAFIJA

FUREŠ, Rajko • “Nachin jabuke zemelyzke szaditi” Ivana Krstitelja Lalanguea – prva stručna tiskana knjiga o sadnji i uzgoju krumpira na hrvatskome jeziku. XVIII./2012./1-4, 103-132 • Prva tiskana medicinska stručna knjiga iz područja primaljstva na hrvatskokajkavskome jeziku Ivana Krstitelja Lalanguea (U povodu 210. obljetnice smrti I. K. Lalanguea). XV./2009./3-4, 174-194 JEMBRIH, Alojz • Bartol Jurjević ili još o njegovu prezimenu. XVI./2010./1-2, 251-257 • Ivan Krstitelj (Jean Baptistae) Lalangue i njegovo djelo. VI./2000./2, 159-182 • Juraj Habdelić u svjetlu Zerczala Marianzkoga (1662.). Uz 400. obljetnicu Habdelićeva rođenja. XV./2009./1-2, 131-173 • Knjižnica za unapređenje zdravlja i gospodarstva ili Pokazanje načina za pomenjšati beteg vu poplavaneh hižah. XIX./2013./1-2, 227-262 • Krizmanićeva Sv. Rožalija (1830.). IX./2003./2, 231-249 • Ksaver Šandor Gjalski o Zagorju i kajkavštini. VII./2001./1, 177-185 • Nedovoljno poznata disertacija o hrvatskokajkavskim govorima. VIII./2002./1, 187-194 • Obilježja dvaju govora uz rijeku Sutlu: Podčetrtka u Sloveniji i Razvora u Hrvatskoj (Prilog dijalektalnom prožimanju). IX./2003./1, 211-230 • Putni troškovi kapetana Franje Oršića Slavetićkog. X./2004./1-2, 227-240 KRIZMANIĆ, Ivan • Sveta Rožalija (odlomci). IX./2003./2, 234-248 KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Hrana duhovna Štefana Zagrebca. Uz 330. obljetnicu rođenja Matije Markovića poznatijeg kao Štefan Zagrebec. V./1999./2, 125-142 MARKOVIĆ, Bojana • Kajkavski prijevod drame o Osmanu (Ivan Krizmanić, Osmanschicza, 1829.). XVI./2010./3-4, 171-185 VEGH, Željko • Zlati oltar Ignaca Kristijanovića iz l859. godine. XV./2009./3-4, 153-172

PRIJEVOD APOLLINAIRE, Guillaume • Nuit rhénane, Rajnska noč (Alkoholi, Pariz, 1913.). Prepjevao Ivica Glogoški. IX./2003./1, 182-183 BASHO, Matsuo • Matsuo Basho (1664.-1694.): Haru nare ya… Eto proljeća… Gleč protuletje… (haiku). Prepjevao Vladimir Devidé (1976.) i Ivica Jembrih (l977.). X./2004./1-2, 200-201 BAUDELAIRE, Charles • Chant d’ automne. Jesenjska pesem (Prepjevao Ivica Glogoški). XIV./2008./3-4, 142-143 • Les chats. Mačke (Prepjevao Ivica Glogoški). VI./2000./2, 136-137 ELUARD, Paul • Ętre. Biti (Prepjevao Ivica Glogoški). XI./2005./3-4, 220-221 GOETHE, Johann Wolfgang (1749.-1832.) • Mignon (Pod pseudonimom J. P. Susedgradski preveo Rikard Sermage / 1831.-1903.). V./1999./2, 122-123

294

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

JESENJIN, Sergej • Bjerjoza. Breza (Prepjevao Ivica Jembrih). VI./2000./1, 106-107 KEATS, John • To Autumn. Jeseni (Kajkavizeral Željko Funda). XI./2005./1-2, 226-228 LORCA, Federico Garcia • Alma ausente. Zginula duša. (Prepjevao Ivica Glogoški). X./2004./3-4, 186-187 MATRAY, Maria i KRUEGER, Answald • Die Liaison. Veza (ulomka iz romana prevela Spomenka Štimec ). XVIII./2012./1-4, 99102 MILTON, John • On his Blindness. O njegove slepoče. (Prepjevao Željko Funda). IX./2003./2, 214-215 MISTRAL, Gabriela • El niño solo. Diete sâmo. (Prepjevao Ivica Jembrih). VIII./2002./2,196-197 PREVÉRT, Jacques • Chanson de ľoiseleur. Popefka lofca na ftiče. (Preveo Ivica Glogoški). VII./2001./1, 152153 • Le jardin. Gartlic (Prepjevao Ivica Glogoški). XX./2014./1-2, 115-116 RIMBAUD, Arthur • Marine. Pristán (Prepjevao Ivica Glogoški). XII./2006./3-4, 126-127 ROMSKA • Romska narodna poezija: Phirav, ćinav. Landram, kupújem. (Prepjevao Ivica Jembrih). VII./2001./2, 174-175 WHITMAN, Walt • O Captain! my Captain. O kapitan! moj kapitan! (Kajkavizeral Željko Funda). VIII./2002./1, 164-165

SPOMENIČKA BAŠTINA BLAŽIĆKO, Zvonko • Povijest tuheljske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tuhelj ( IX./2003./1, monografija) 237-253 BREZINŠČAK, Narcisa • Kapela Sv. Jakova – Očura. I./1995./1, 125-126 • Kapela Sv. Tri kralja na Tkalcima. VII./2001./2, 204-205 FAULEND-HEFERER, Ivan • Restauracija i rekonstrukcija orgulja Antoniusa Roemera iz 1763. godine u crkvi Majke Božje na Trškom Vrhu ( Restaurirao Ivan Faulend-Heferer 1995.). II./1996./2, 93-102 FILIPEC, Krešimir • Istraživanja Arheološkoga zavoda u Loboru - Majka Božja Gorska. IX./2003./2, 251-256 FLŐGEL-MRŠIĆ, Mirna • Dvor Sveti Križ Začretje – tragom graditelja, vlasnika i korisnika od godine 1620. do danas. XIV./2008./1-2, 157-180 • Dvorci Hrvatskog zagorja – uzor domoljublja i rasadišta kulture. XIII./2007./1-2, 156-174 HORJAN, Goranka • Poznavatelji tradicije i starih vještina – vrijednosti koje treba poticati. XI./2005./1-2, 253256

295

BIBLIOGRAFIJA

HORVAT-LEVAJ, Katarina • …i PETRIĆ, Ksenija: Novi nalazi u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Donjoj Stubici. III./1997./3, 126-127 KOVAČIĆ, Goranka • Marija Bistrica – proštenište kroz stoljeća. Uz izložbu Iz riznice Marije Bistrice u Muzeju seljačkih buna, Gornja Stubica (27. III. – 10. VI. 1998.). IV./1998./4, 85-88 • Radovi kipara u proštenjarskim crkvama Hrvatskog zagorja. II./1996./2, 103-117 • Stalna izložba sakralne umjetnosti Hrvatskoga zagorja. Novootvoreni postav u kapeli Sv. Franje Ksaverskog u Oršićevu dvorcu u Gornjoj Stubici. II./1996./2, 143-146 MAROEVIĆ, Ivo (i grupa autora) • Stari grad Krapina ( odlomci oveće studije - Zagreb, 1997.). (Suautori: Zorislav Horvat, Zoran Klarić, Sanja Čižmar, Milan Kruhek, Zofia Mavar, Drago Miletić, Željko Tomčić, Marina Valjato-Fabris, Mira Halambek-Wenzler). III./1997./3, 143-146 PETRIĆ, Ksenija • …i HORVAT-LEVAJ, Katarina: Novi nalazi u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Donjoj Stubici. III./1997./3, 126-127 PREMERL, Tomislav • Poklonec (kapelica) Sv. Ivanuša (Sv. Ivan Krstitelj) u Gornjoj Stubici. VII./2001./1, 187190 • Posebnost kulturno-povijesne određenosti Hrvatskog zagorja. V./1999./1, 99-102 REGAN, Krešimir • Srednjovjekovne utvrde i kašteli na obroncima Ivanščice. IX./2003./1, 231-257 ŠKILJAN, Ivana • Arheološki nadzor na lokalitetu Samci u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici. XX./2014./1-2, 134-145 ŠPOLJAR, Davor • Utvrđeno prapovijesno visinsko naselje na Zašatu kod Krapinskih Toplica. XX./2014./1-2, 117-133 ŠPREM-LOVRIĆ, Branka • Muzej Staro selo u Kumrovcu. VI./2000./1, 109-115 ŠTIMEC, Spomenka • Vlastelinstvo u Zagorju (Posjed Niegus nedaleko Hrašćine – Trgovišća). XV./2009./3-4, 195-204 TOMIČIĆ, Željko • U potrazi za srednjovjekovnim arheološkim naslijeđem Hrvatskog zagorja. I./1995./1, 109-124 TUHLJANI • Istaknuti Tuhljani: Ivka Geršić, Rudolf Herceg, Silvija Hercigonja-Baldauf, Rudolf Kroflin, Stjepan Oršić, Alojz Turčin, Rudolf Turčin. Tuhelj (IX/2003./l, monografija) 254-256 VRANJEŠ, Ivan • Rudnička baština općine Konjščina. XX./2014./1-2, 146-162

HRVATSKO – GRADIŠĆANSKE VEZE DOLENEC, Mladen • Hrvatsko-gradišćanske jezične spone. II./1996./2, 118-123

296

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

HRVATSKO – SLOVENSKE KULTURNE VEZE BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Moj bodritelj Anton Stres. VIII./2002./1, 195-202 • Slomšeku na čast i diku. V./1999./1, 103-105 • Vjera i životna istina Edvarda Kocbeka. I./1995./1, 127-135 SLOMŠEK, Anton Martin • Pjesme i mudre izreke (Veseli brijeg, Dom radosti, Laku noć, Vinova loza, Zdravica za Slovence, Mudre izreke). Preveo B. Brezinščak Bagola. V./1999./1, 106-112 TOMIĆ, Stjepan • Politička sloboda u teološkoj vizuri.( Anton Stres: Sloboda i pravednost, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001. Preveo B. Brezinščak Bagola). VIII./2002./1, 203-206

SUSRETI ĐURĐEVAČKI KNJIŽEVI KRUG SELEŠ, Zdravko • Kajkavska lirika đurđevačkoga književnog kruga (Đ. Rašan, D. Britvić, I. Golub, M. Dolenec, B. Jelušić, V. Miholek, Z. Seleš). VIII./2002./2, 199-216 BRITVIĆ, Drago • Oko jene hiže navek tiči lete, Vsi bumo došli, Drvena popevka (pjesme). VIII./2002./2, 204-205 DOLENEC DRAVSKI, Miroslav • Moja Podravina, Krparija, Nazaj ne moči (pjesme). VIII./2002./2, 208-210 GOLUB, Ivan • Pemo po zvezdarkaj… , Ivina, Ivina… (iz Kalinovečkih razgovora). V goricaj, Zvezdar, Razdrl se je, Bog se veseli (pjesme). VIII./2002./2, 205-207 JELUŠIĆ, Božica • Miškina, Tri Krali, Jezuš na snegu, Senca na podravskemi puti (pjesme). VIII./2002./2, 211 MIHOLEK, Vladimir • Bela noč, Smrt, Kuražni podlezek (pjesme). VIII./2002./2, 213-214 SELEŠ, Zdravko • Čuti je reč tursko, Lampašonosec, Stari grad, v megle, Kajiku za Frana.(pjesme). VIII./2002./2, 214-216 RAŠAN, Đuro • Pesme kak kapi, Zdigni se mala ruža! Štrifom sem žokoga čemera pun, Requiem kajkavskomu govoru (pjesme). VIII./2002./2, 202-203 GORANSKI KNJIŽEVNI KRUG ASIĆ-KLOBUČAR, Đurđica • Praznina i škurina, Črna škatolja (pjesme). XI./2005./1-2, 233 BUJAN-KOVAČEVIĆ, Zlata • Čuvari domaćega govora (Anton Majnarić / Toni Markas Začina, Đurđica Asić Klobučar, Zlata Bujan – Kovačević, Franjo Švob Franina, Zlatko Pochobradsky, Ana Ruža Pavek, Zdenka Svetličić, Josip Zvonimir Čadež Lala, Ankica Crnić, Anka Žagar, Zdravko Merkaš, Vesna Crnković, Davor Grgurić). XI./2005./1-2, 229-252 • Exegisti monumentum, Žulenje, Vrnjevanje (pjesme). XI./2005./1-2, 229-252 297

BIBLIOGRAFIJA

CRNIĆ, Ankica • Potok krči (pjesma). XI./2005./1-2, 246 CRNKOVIĆ, Vesna • Tata të je tako grdo, Za Božić (pjesme). XI./2005./1-2, 250 ČADEŽ, Josip • Ki je Rauna Gara, Najlibi, Kaliba, Star tota, Hoblbank (pjesme). XI./2005./1-2, 244246 GRGURIĆ, Davor • Vrze majo sejno, Prebrisanka, Trda goura (pjesme). XI./2005./1-2, 250-252 MAJNARIĆ, Anton / Toni Markas Začina • Ninaj, nanaj, sin’ k muj (pjesma). XI./2005./1-2, 232 MERKAŠ, Zdravko • Se manj je dece goranske krvi, Tišina (pjesme). XI./2005./1-2, 249 PAVEK, Ana Ruža • Snoče, Sebe (pjesme), Mamena njiva (crtica), Štire vodi (pjesme). XI./2005./1-2, 240-242 POCHOBRADSKY, Zlatko • Koupa, Raki uogna, Zganuve, Pred vrateme, Furmane (pjesme). XI./2005./1-2, 238240 SVETLIČIĆ, Zdenka • Maja mama, Škrpet, Žvet, žvet, Kako slavo steč (pjesme). XI./2005./1-2, 242-244 ŠVOB, Franjo Franina • Finjenica, Težačke roke, Dan i noč, Košta kaj dašte (pjesme). XI./2005./1-2, 236-238 ŽAGAR, Anka • V malne, Nesričo, Kan čo kan čo mojo lejpo guoro, Prklejtje, Pit’r Kljep’c na Svite guore sedi, Šumastu (pjesme). XI./2005./1-2, 247-248 IVANEČKI PJESNICI HRG, Franjo • Ačina vura, Sepasodešnji, Kak ti vernuti rieči (pjesme). VII./2001.2, 190-192 • Ivanečki pjesnici- ivanečkim govorom (V. Slivar, B. Kupinić, M. Težački - Grđan, I. Kunić, I. Kušteljega, F. Hrg). VII./2001./2, 177-192 KUNIĆ, Ivanka • Rieči su zvirale, Naš inferno, Calonjgunje na lucke jabluni (pjesme). VII./2001./2, 186-188 KUPINIĆ, Biserka • Kie me pesluša? Pa koa vej? Merzla zibača (pjesme). VII./2001./2, 182-184 KUŠTELJEGA, Ivan • Pretakunje, Stih pa stih, Brez karabitarice, Sveti duh-svieti (pjesme). VII./2001./2, 188-190 SLIVAR, Vinko • Pozabljeni melin, Mertvi patuačec, Cviet življenja (pjesme). VII./2001./2, 180-182 TEŽAČKI GRĐAN, Marica • Imeli smu rudnik,Ud Liepeglave…, Zagorec je…, Dergečemu skup, Rieč draga dumača (pjesme). VII./2001./2, 184-186

298

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

JASTREBARSKI KNJIŽEVNI KRUG ŠKRABE, Nino • Mali prilog književnoj povijesti Jaskanskog kraja (Josipa Oršić rođ Zichy, Tomaš Mikloušić, Ignac Kristijanović, Ferdo Rožić, Stjepan Širola, Vladko i Josipa Maček, Vatroslav i Josip Jožinec Rožić, Franjo Šujster, Franjo Vučinović, Zdenko Lončarić, Ivica Tadić, Franjo Ciban, Mijo Kelečić, Josip Banković, Nino Škrabe). XIII./2007./34, 214-234 CIBAN, Franjo • Kipinovlje, Fiškali (pjesme). XIII./2007./3-4, 231 BANKOVIĆ, Josip • Bregi goriju, E moj Pepa kaj te muči (pjesme). XIII./2007./3-4, 232-233 KELEČIĆ, Mijo • Za se one, teri ne znaju da bi bole znali (odlomak iz Šest pripovesti spod Okića staroga grada, 1999.). XIII./2007./3-4, 231-232 MAČEK, Vladko • Dosjetke i uzrečice. XIII./2007./3-4, 226 MIKLOUŠIĆ, Tomaš • Nut slaviček … (pjesma). XIII./2007./3-4, 222 NARODNE pjesme • Tri božićne: Hote o ljudi sim, Sinek Jezuš milo plače (Jastrebarsko), Ne štentajte pastiri (Slavetić). Zabilježili Josip i Vladimir Novaković, Josipa Maček i Ivica Škrabe. XIII./2007./3-4, 223-225 • Vidil zajca da se rani, Stara baba, stari ded. Zabilježio Vatroslav Rožić (Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Prigorje, narodni život i običaji, Zagreb, 1908.). XIII./2007./3-4, 227-228 ROŽIĆ, Ferdo • Pričala mi majka… (pjesma posvećena T. Mikloušiću). XIII./2007./3-4, 222-223 ROŽIĆ, Vatroslav • … I Josip Jožinac Rožić. “ … Saki prigorac veli…” (odlomak, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Prigorje, narodni život i običaji, Zagreb, 1908.) XIII./2007./3-4, 227-228 ŠIROLA, Stjepan • Jastrebarsko, jastrebovo gnijezdo (pjesma, prva kitica). XIII./2007./3-4, 216 ŠKRABE, Nino • O’ kaj (pjesma). XIII./2007./3-4, 234 ŠUJSTER, Franjo • Jušarski panj (fašnička komedija, odlomak). XIII./2007./3-4, 229 VUČINOVIĆ, Franjo • Ženidba Franjića Milkovića (odlomak iz istoimene pripovijetke). XIII./2007./3-4, 230 KOPRIVNIČKI KNJIŽEVNI KRUG FIJAČKO, Slavko • Književnici koprivničkoga područja (F. Galović, M.P. Miškina, M. Krmpotić Mikan, B. Loborec, M. Horvat, P. Kanižaj, D. Feletar, M. Matiša, S. Fijačko). X./2004./1-2, 203-225

299

BIBLIOGRAFIJA

FELETAR, Dragutin • Morebiti sem preteral, Balada za jeno reč (pjesme). X./2004./1-2, 221-222 FIJAČKO, Slavko • Metamorfoze, Mistična hiža, Horvatsko čislo (pjesme). X./2004./1-2, 224-225 GALOVIĆ, Fran • Mojemu ocu, Pred večer, Grozdje, Međaš (pjesme). X./2004./1-2, 213-215 HORVAT, Marijan • U sumračje, Tica, tica Juričica. (pjesme). X./2004./1-2, 219 KANIŽAJ, Pajo • Žufka, slatka Podravina, Stari ludi, Cucek (pjesme). X./2004./1-2, 220-221 KRMPOTIĆ, Milan Mikan • Podravina, Igrajte mi (pjesme). X./2004./1-2, 217 LOBOREC, Božena • Čez mene ljudi idu, Zajčeva študija, Da mi je…(pjesme). X./2004./1-2, 218 MATIŠA, Mirjana • Seti se denes kak je bilo negda, Nam te povedala (pjesme). X./2004./1-2, 222-223 MIŠKINA, Mihovil Pavlek • Vehnej; Maro, o Maro…, Pesnik in puntar (pjesme). X./2004./1-2, 215-216 KRIŽEVAČKI KNJIŽEVNI KRUG DUGAC, Stjepan • Po tihe si, po tihe, draga moja, Za miloga Boga, Bi priupital (pjesme). IX./2003./2, 224-225 IVANEK, Marijan • Danijela; Vrag ga dal da ga dal, Pa kaj se tomu more, Vmira listje (pjesme). IX./2003./2, 225-227 SABOLOVIĆ, Martin • Carmen macaronicum in Crisienses 1792. Makaronska pjesma Križevčanima 1792. (prijevod dr. Olga Perči). IX./2003./2, 221-223 TOMAC-TOPOLOVEC, Tomislava • Kajkavska književna riječ u križevačkome kraju (M. Sabolović, D. Dugac, M. Ivanek, T. Tomac-Topolovec). IX./2003./2, 217-229 • Kipec jesenski, Vu zaludnom iskanju človeka, Žerjavčica, Bogdaj Marija, Drobnice: Magdica, Markaj črni, Misel lotrena. IX./2003./2, 227-229 LUDBREŠKI KNJIŽEVNI KRUG BILIĆ, Dubravko • Pregled književnoga djelovanja u ludbreškoj Podravini (M. Kerstner, B. Hlastec, K. Pšak, F. Matulić, S. Kancijan, R. Cindori, F. Vrtulek, I. Herenčić, Z. Oreč, I. Podvez, B. Đekić, M. Krleža, S. Pavičić, I. Mikulinjak, V. Fotak). X./2004./3-4, 189-206 CINDORI, Ružica • Oporuka, Podne, Starinska jabuka (pjesme). X./2004./3-4, 197-198 ĐEKIĆ, Božidar • Stari puž…(haiku). X./2004./3-4, 201 FOTAK, Vlatka • Mojem Ludbregu (pjesma), Moja vulica. X./2004./3-4, 205-206

300

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

HERENČIĆ, Irena • Tvoja, Zemi me k sebi, Se fčekati nemrem, Na mostu (pjesme). X./2004./3-4, 199-200 HLASTEC, Božo • Ludbregu, Soza na šaki, Ludbreška noč (pjesme). X./2004./3-4, 193-194 KANCIJAN, Stanko • Podravska, Zbrani čemer (pjesme). X./2004./3-4, 196 KERSTNER, Mladen • Božja vola, prva epizoda iz dramske serije Gruntovčani (ulomak). X./2004./3-4, 192193 KRLEŽA, Marina • Drvosječa, Prolazni ljubavnici (pjesme). X./2004./3.4, 202-203 MATULIĆ, Franjo • Rano jutro (pjesma). X./2004./3-4, 195-196 MIKULINJAK, Ivan • Kuhala je zajca (pjesma). X./2004./3-4, 204 OREČ, Zdenko • Vu kleti… (haiku). X./2004./3-4, 201 PAVIČIĆ, Snježana • Tiho nestajanje, Megla (pjesme). X./2004./3-4, 203 PODVEZ, Ivan • Vrane na orahu…(haiku). X./2004./3-4, 201 PŠAK, Katarina • Krasan je Varaždin (pjesma). X./2004./3-4, 195 VRTULEK, Franjo • Svetlo lešči, Pevec kukuriče, Šlape (pjesme). X./2004./3-4, 198-199 MEĐIMURSKA KAJKAVSKA DIONICA KUTNJAK, Ivan • Međimurska kajkavska dionica (I. Jembrih, S. Petrović, Lj. Duić, I. Kutnjak, Z. Kovač, E. Kovač). VIII./2002./1, 167-184 DUIĆ, Ljubica • Pismo, Hmanji deček, Međimurju (pjesme). VIII./2002./1, 176-177 JEMBRIH, Ivica • Balada o zipke (pjesma). Mehenj na kamenu. VIII./2002./1, 170-172 KOVAČ, Emilija • Te dober cajt, Nekaj kakti ljubavna, Drama apsurda (pjesme). VIII./2002./1, 182-184 KOVAČ, Zvonko • Idi vu naše megle, se popikni i budi kuš, I gle ti to telo tak golo otkrito, Bu se zgubil smisel svieta (pjesme). VIII./2002./1, 180-182 KUTNJAK, Ivan • Jen enjambement išče, Necessaria, kakti bumo rekli: huncvutatis harijakalvarija, Martinski zvon (pjesme). VIII./2002./1, 178-180 PETROVIĆ, Stanislav • Nemoč, Zelinska budnica, Se zemlja je (pjesme). VIII./2002./1, 172-176

301

BIBLIOGRAFIJA

MOSLAVAČKI KNJIŽEVNI KRUG BRKAN, Božica • Moslavačka kajkaviana ili jezik (iz)umire, a kajkavska moslavačka književnost raste (Ivan Pergošić, Mijo Stuparić Novak, Višnja Sever Siglhuber, Nada Pomper Gulija, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Božica Brkan). XV./2009./3-4, 135-152 BRKAN, Božica • Rastovina, Ich fahre des Auto des Jahres, Pevcov korak (pjesme). XV./2009./3-4, 148152 BRKIĆ, Katarina • Bedak čovek reče (pjesma). XV./2009./3-4, 147 PASARIĆ, Dragutin • Crkvenoj u Kutini (pjesma). XV./2009./3-4, 146-147 POMPER-GULIJA, Nada • Rože z Moslavine, Maslina (pjesme). XV./2009./3-4, 143-145 SEVER-SIGLHUBER, Višnja • Stiha zahaja sunce v Popovače (pjesma). XV./2009./3-4, 139-141 STUPARIĆ NOVAK, Mijo • Stričjak, Moje srce (pjesme). XV./2009./3-4, 139-141 SAMOBORSKI KAJKAVSKI KRUG BUJAN-KOVAČEVIĆ, Zlata • Oblak kišoviti, Balada o goranskimu slikari, Garoful, Nokturno (pjesme). IX./2003./1, 194-195 • Samoborski kajkavski krug (I. Hrčić Samoborski, A.R. Novosel, Z. Bujan - Kovačević, J. Prudeus, M. Burić, M. Španović, M. Žegarac Peharnik, V. Vandekar - Bartulica). IX./2003./1, 185-209 BURIĆ, Miroslav • Leščanska idila, Dies irae, Fricbalada (pjesme). IX./2003./1, 198-202 HRČIĆ SAMOBORSKI, Ivo • Tepec v megli, Kaštiga, O tempora …, Kamenščak (pjesme). IX./2003./1, 189-191 NOVOSEL, Ana Ranka • I ja z njimi živim, Balada o cipelami, Ratne igre, Jesenina, Pri svetom Jurju, Novo živlenje (pjesme). IX./2003./1, 191-193 PRUDEUS, Joža • I(lirska) 1800. i neke, Čavel v srcu (haiku), Sanoborske kapelice, Moje popevke, Slutnje vu kmici (pjesme). IX./2003./1, 196-198 ŠPANOVIĆ, Marinko • Srebreno čislo, Cintor pri svetoj Anastaziji, Kipeci rodnega kraja (pjesme). IX./2003./1, 203-204 VANDEKAR-BARTULICA, Vanda • Pri Gradni, Zebrano življenje, Zorjina roža, Gdi bu zorja (pjesme). IX./2003./1, 207209 ŽEGARAC PEHARNIK, Milan • Nebeški malar, Jesen v Sanoboru, Spominek, Kaj?nekaj, haiku (pjesme). IX./2003./1, 205-207

302

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

TUROPOLJSKI KNJIŽEVNI KRUG KOVAČIĆ, Dubravka • Plemenita turopoljska kajkavština (Juraj Habdelić, Matija Magdalenić de Mlaka, Juraj Mulih, Pavao Štoos, Stjepan Novak, Josip Kovačević, Đurđa Jandriš - Parać, Jasna Vuga, Zlata Cundeković, Miljenko Muršić, Željka Cvetković). XI./2005./3-4, 223-238 CUNDEKOVIĆ, Zlata • Počinek (pjesma). XI./2005./3-4, 235 CVETKOVIĆ, Željka • Bogatašica, Saku večer, Kišne vure, Kriesnica (pjesme). XI./2005./3-4, 238 HABDELIĆ, Juraj • Priklad (odlomak, Zrcalo Marijansko, 1662.), Pohlepenje na časti ali preštimanje nad drugemi (odlomak, Prvi oca našega Adama greh, 1674.). XI./2005./3-4, 226-227 JANDRIŠ-PARAĆ, Đurđa • Jesen, Odra, V tem času (pjesme). XI./2005./3-4, 232-233 KOVAČEVIĆ, Josip • Oproštajna večera (odlomak). XI./2005./3-4, 232 MAGDALENIĆ, Matija de Mlaka • Plač smrtelnosti,(1670., dio pjesme). XI./2005./3-4, 227-228 MULIH, Juraj • Držanja k stolu dvorečega, Držanje pri stolu sedečega (odlomci, Regule dvorjanstva, 1742.), Od pobolšanja žitka (odabrane strofe), XI./2005./3-4, 228-230 MURŠIĆ, Miljenko • Tur se vraća doma (odlomak), Micanje vuvima (pjesma). XI./2005./3-4, 235-237 NOVAK, Stjepan • Prt, Mak (pjesme). XI./2005./3-4, 231 ŠTOOS, Pavao • Nut novo leto! Mati – sin – zorja, (1831., pjesma, odabrani dio). XI./2005./3-4, 230231 VUGA, Jasna • Zlatna leta, Klobasa, Lubav, Žitna pola, Domaći dotepenci (pjesme). XI./2005./3-4, 233-234 VARAŽDINSKI KAJKAVSKI KRUG PERIČIĆ, Denis • Varažinski kajkavski krug (E. Fišer, V. Korotaj, Ž. Funda, D. Peričić, I. Čehok, T. Ribić, Z. Belić). VI./2000./2, 139-157 BELIĆ, Zvonko • Proščenje, Štel bi još jemput (pjesme). VI./2000./2, 155-157 ČEHOK, Ivan • Antimurale christianitatis, Betežnici (pjesme). VI./2000./2, 150-152 FIŠER, Ernest • Znovič, Misel (pjesma). VI./2000./2, 140-142 FUNDA, Željko • Roža, William Shakespeare: Sonet 31. (kajkavizeral). VI./2000./2, 145-146 KOROTAJ, Vladimir • Na vrbi fučka, Hortus Croatiae (pjesme). VI./2000./2, 143-144

303

BIBLIOGRAFIJA

PERIČIĆ, Denis • Idu strahi, Živimo v šoku (pjesme). VI./2000./2, 147-149 RIBIĆ, Tomislav • Kalifornija spi / California dreamin’, Glasi (pjesme). VI./2000./2, 153-155 ZAPREŠIĆKI KAJKAVSKI PJESNICI LALJAK, Stjepan • Panorama zaprešićkih kajkavskih pjesnika (S. Jakševac, I. Mikec, I. Jurkas, Z. Bukovina, V. Maleković, Ž. Špoljar, B. Rožanković, I. Č. Ostreš, Ž. Skledar, B. Laljak). VII./2001./1, 155-176 BUKOVINA, Zvonimir • Horvackoj domovini, Davidov zid! (pjesme). VII./2001./1, 162-164 JAKŠEVAC, Stjepan • Zlati breg, Tu smu, Imela majka sineka tri, Na Sleme, na Sleme (pjesme). VII./2001./1, 156-158 JURKAS, Ivan • Oračev sem sin, Zemla me čula (pjesme). VII./2001./1, 160-162 LALJAK, Branka • Čehatva, Šopaje, Kaj (pjesme). VII./2001./1, 175.176 MALEKOVIĆ, Vladimir (ADAM GRABOWSKI) • Beteg, Protuletje (pjesme). VII./2001./1, 165-168 MIKEC, Ivan • Detelina od četiri pera, Kruh (pjesme). VII./2001./1, 158-160 OSTREŠ, Ivan Čedomir • Mlinar, Vdovica, Mali dečec, Poštejak (pjesme). VII./2001./1, 172-173 ROŽANKOVIĆ, Biserka • Zrušili su staru hižu, Marijin tračec, Počakaj male (pjesme). VII./2001./1, 170-171 SKLEDAR, Željka • Dragomu jepeku, Ni čut, Niščekakovci (pjesme). VII./2001./1, 173-174 ŠPOLJAR, Željko • Evropo presvekla. Jen falačec zemle, Stric Jura (pjesme). VII./2001./1, 168-170

OGLEDI BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Zavičajni položaj književnika u suvremenoj Europi. XIX./2013./3-4, 81-84 LAMOT, Marija • Drago Štambuk – čistina i svetost poezije. XIX./2013./3-4, 77-80

DOKUMENTI – KRONIKA JEMBRIH, Alojz • Iz krapinskih zapisnika (1574.- 1818.). I./1995./1, 137-140 KOLESARIĆ, Josip • Iz povijesti Krapinskih Toplica. V./1999./1, 119-122 KRKLEC, Vlasta • Pregled povijesti istraživanja krapinskih nalazišta. II./1996./2, 124-126

304

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

KRKLEC-ŠVALJEK, Vlasta • Povijest radobojskoga sumporokopa. V./1999./1, 113-118 OČIĆ, Ljerka • Djelovanje društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan iz Zagreba. II./1996./2, 127-130 PAVER, Mladen • Bistrička prezimena prije 400 godina. IV./1998./4, 89-90 • Popis građana trgovišta Krapine iz 1614. godine. (Conscriptio civium oppidi Crapinae 1614.). I./1995./1, 141-146 • Zlatarska prezimena prije 400 godina. II./1996./2, 25-28 ŠOŠTARIĆ, Ivan • Pobuna seljaka u Maloj Erpenji. I./1995./1, 147-152

DOKUMENTI – SVJEDOČANSTVA BABIĆ, Dinko • Priredio “Uzničke uspomene iz 1944.” Vladimira Kalečaka. XVIII./2012./1-4, 145-202 BALAŠKO, Jasna • Obiteljske zadruge u Hrvatskom zagorju. XX./2014./3-4, 91-102 BREZINŠČAK, Narcisa • Narodna knjižnica Hum na Sutli – mjesno informacijsko središte. XII./2006./3-4, 141-146 CIMPERŠAK, Jeronim Ero • Zov z naših bregov (pjesma). Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 267-268 ČIMBUR, Pero • Objed kod Beloševićevih. VI./2000./1, 132-140 DUGAČKI, Vladimir • Dr. Radovan Marković, prvi hrvatski pedijatar, zdravstveni prosvjetitelj i ministar zdravstva. XI./2005./3-4, 239-244 FAULLEND HEFERER, Tomislav • Orgulje Leonarda Ebnera iz 1860. godine u župnoj crkvi Presvetg Trojstva u Krapinskim Toplicama. VII./2001./2, 213-217 • Pozitiv iz kapele Sv. Mihovila Arkanđela u Sopotu. VIII./2002./1, 207-208 GOLUB, Ivan • Epistulae ex Krapina. VI./2000./1, 117-131 GREGUROVIĆ, Vesna • Prvi život Krapinskog vjesnika. XV./2009./3-4, 205-222 GRETIĆ, Draženka • 100 godine od osnutka Hrvatske čitaonice u Pregradi. XI./2005./3-4, 245-250 GRGAC, Vera • Domača vraštva. XV./2009./3-4, 232-238 HANŽEK, Darinka • Žena s naslovnice. XV./2009./1-2, 201-204 HUIS, Krešimir • Gjalski iz nepoznatog ugla. Gredički gospodin iz sjećanja mojega djeda. VIII./2002./1, 209-210 IVANJEK, Anka • Priredila i s talijanskog prevela Nepoznati letak o uzrocima Zrinsko-frankopanske urote. XVIII./2012./1-4, 203-215 305

BIBLIOGRAFIJA

IVEKOVIĆ, Pavica • O odgoju iz bakina iskustva (o Ivki Bujević). Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 257-263 JELIĆ, Vesna • Nestor pl. Kiepach von Haselburg. XIX./2013./3-4, 85-104 JEMBRIH, Alojz • Arhivski dokumenti u arhivu obitelji pl. Bedeković-Komorski (1267.-1600.). VIII./2002./2, 217-235 • Kako se je nekad živjelo u Hrvatskom zagorju? (Franjo Gaži, Lepe ti je Zagorje zelene… /1939./). XVI./2010./3-4, 204-208 KALEČAK, Vladimir • Uzničke uspomene iz 1944. (priredio Dinko Babić). XVII./2012./1-4, 145-202 KANTOCI, Marija • Prilog povijesti Židova u Hrvatskom zagorju tijekom Drugog svjetskog rata. XIV./2008./3-4, 157-164 KARAULA, Željko • Pisma Eugena Kvaternika zagorskom vlastelinstvu i meceni Stranke prava Eduardu Halperu-Sigetskom (1870. – 1871.). XX./2014./3-4, 132-192 KRIZMANIĆ, Boris • Porijeklo prezimena u Pregradi i okolici. Prilog proučavanju zagorskih prezimena. XIII./2007./1-2, 190-208 KRPAN-SMILJANEC, Marina • Baština zajednice pohranjena u knjižnici (Knjižna ostavština obitelji Bregent iz Radoboja). XVI./2010./3-4, 200-203 • Ne(na)pisana povijest – uloga zavičajne zbirke u očuvanju živuće povijesti. XVI./2010./12, 259-268 • Školske stope (Povijesni razvitak časopisa u osnovnim školama Krapinsko-zagorske županije. Istraživanje). XV./2009./1-2, 175-185 KUČKO, Antun • A v meni je bila moja bol gliboka (Stanko Davila u Sv. Križu Začretju). VII./2001./1, 191193 • Pravila čitaonice u Sv. Križu Začretju. VIII./2002./2, 236-239 LACKOVIĆ, Darko • Nemiri na “Pjacu” u Mariji Bistrici 1883. godine. XV./2009./1-2, 186-200 • Odmazda u selu Laz. XX./2014./3-4, 119-131 • Prvozabilježena bistrička prezimena u popisima kotara Glavnica 1494. – 1581. XIX./2013./3-4, 105-128 MUŽINIĆ, Jasmina • Sida Košutić – cvjetovi sjećanja. XIV./2008./1-2, 181-186 NOVINA, Dragutin • Težaki. VI./2000./1, 141-144 PAUN-GADŽA, Anita • Izrada nakita od krep-papira. VII./2001./2, 218-219 PAVER, Mladen • Do svog rodoslovlja. XIII./2007./1-2, 183-189 PELKO, Danica • Prilog povijesti Židova u Donjoj Stubici. XVII./2011./1-4, 297-310

306

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

PERHARIĆ, Božidar • Prof. Željko pl. Kunović. VII./2001./1, 194-206 RAZUM, Stjepan • Sporazum oko posjeda Hum i Bračak iz 1575. godine. XIII./2007./1-2, 175-182 ŠKILJAN, Filip • Kotar Stubica neposredno prije Drugog svjetskog rata, u Drugom svjetskom ratu i razdoblju poraća. XIII./2007./3-4, 235-266 • Krapinsko-zagorska županija u svjetlu dokumenata i iskaza svjedoka – s posebnim osvrtom na prijeratno razdoblje, Drugi svjetski rat i razdoblje poraća. XIII./2006./3-4, 129-140 • Nacionalne manjine u Krapinsko-zagorskoj županiji – studija slučaja Slovenci. XX./2014./3-4, 103-118 • Sudbina Franje Rihara, župnika iz Gornje Stubice. XII./2006./1-2, 165-169 ŠPOLJAR, Davor • Amulet s prikazom boga Besa iz Muzeja Grada Pregrade “Dr. Zlatko Dragutin Tudjina”. XIV./2008./3-4, 165-168 ŠTIH, Mira • Tuheljska djeca. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 264-266 ŠTIMEC, Spomenka • Štefanija Belošević – zagorska učiteljica. XVI./2010./1-2, 269-272 TENŠEK, Marijan • Djetinjstvo Marije Jurić Zagorke na imanju Šanjugovo u Hrvatskom zagorju (uz pedesetu obljetnicu smrti). XIII./2007./3-4, 268-274 • Prilozi za životopis Marije Jurić Zagorke. XIX./2013./1-2, 263-276 TŐPFER, Ana • Sjećanja na Trakošćan. XI./2005./1-2, 257-264 TUHELJ • Iz dnevnoga i tjednoga tiska… Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 269-272 VRANJEŠ, Ivan • Stari i novi obrasci društvenoga života u Konjščini. XV./2009./3-4, 223-231 • Štrajkovi rudara u ugljenokopima Konjščina 1909. – 1937. XVI./2010./3-4, 187-199 VUKOVIĆ, Vladimir • Stubička željeznička pruga. VII./2001./2, 207-212 ZORKO, Tomislav • Zagorske dojilje. XIII./2007./3-4, 275-276

ODJECI – MIŠLJENJA – REAGIRANJA – OGLEDI I PRIKAZI BARTOLEC, Robertino • Drveće, rijeke, snovi… XIV./2008./1-2, 139-144 • Oslobađanje (povodom romana Vladimira Korotaja “Moj sin ratnik”, Varaždin, nakladništvo Modernist, 2007.). XIII./2007./1-2, 147-155 • Varaždinska Noć s kraljem. Povodom predstave HNK Varaždin A Night With the King redatelja Marka Boldinga. XII./2006./1-2, 155-162 • Velikani bez primjerene zahvalnosti. Hommage klasicima. XI./2005./1-2, 219-224 BAUMAN, Leona • Fantastični vrtlozi duha i materije (esej o pjesništvu Side Košutić). VI./2000./2, 117-124

307

BIBLIOGRAFIJA

BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Mali Tabor oplakuje svoga vlasnika (kulturocidna pojava). I./1995./1, 163-166 • Pjesnikinja blažene tuge (Sida Košutić: Jeka sve tiša, Donja Stubica-Radoboj, 1995.). II./1996./2, 138-139 • Slikovnica o Krapinekima (Ivan Pelin Pela: Vatra, Krapina, 1995.). II./1996./2, 140 CESAREC, Ivan • Hinko pl. Davila (1858. – 1925.). VI./2000./2, 125-133 ČOH, Ćiril • Kaos i poredak ljubavi – Kaos i zred ljubavi. VII./2001./2, 170-171 FUNDA, Željko • Kajkavski jezik, znovič. (Ćiril Čoh: Kaos i poredak ljubavi). VII./2001./2, 169-173 GREDIČAK, Tatjana • Kultura u funkciji turističkoga razvoja Hrvatskog zagorja. XIV./2008./1-2, 145-156 GRGAC, Vera • Govorenje, govorniki, jezik i jezičnica. XVI./2010./3-4, 169-170 GRGIN, Borislav • Temeljita znanstvena studija (Neven Budak: Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica, 1994, 225. str.). II./1996./2, 131-135 GUIDACCI, Margherita • Scherzo (s talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić). VIII./2002./2, 194-195 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Vrijedno djelo – spomenik kajkavske književnosti ponovo pred nama (Petar Berke: Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatskoga (1775.). Za pretisak priredio, tekst transkribirao i pogovor napisao prof. dr. Alojz Jembrih. Izd. Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, 1995.). II./1996./2, 141-142 HORVATIN, Dunja • Počeci pismenosti iliti “H” kak lojtra. XV./2009./1-2, 128-129 HRIBAR-OŽEGOVIĆ, Maja • Zagorka i kazalište. XIV./2008./1-2, 121-136 IVANJEK, Mirko • Osiromašena kajkavska duša pod Gajevim slavjanskim spomenikom. I./1995./1, 153-157 KARABIN, Marijan • “Nigdje doma”. XIV./2008./3-4, 145-152 KLARIĆ, Tvrtko • Stubičke Toplice zauvijek u Toscani! VIII./2002./2, 191-195 LAMOT, Marija • Daleko od svijeta buke (Orgulje Heferer). VI./2000./2, 134-135 • Poezija – to je obred prisutnosti nesigurnim trenucima, iluminacija što nas povremeno obasjava iz našeg izvora. (Slovo održano na predstavljanju autoričine zbirke pjesama Neprestano stvarima mijenjam imena, 20, travnja 2009. u Hrvatskom društvu pisaca u Zagrebu). XV./2009./3-4, 133-134 • Umjetnost kao trag (Velimir Matija Ban: Tragovi, vlast. Nakl., Zagreb, 1995.). II./1996./2, 136-137 LONČAREVIĆ, Vladimir • Duhovno gledanje svijeta – Sida Košutić u kritici Ljubomira Marakovića. VIII./2002./1, 157-163

308

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

LUKŠIĆ, Irena • Zagorje. XIV./2008./1-2, 137-138 SAFTIĆ, Vlado • Nešto o vinu. XV./2009./1-2, 117-129 ŠTEFANIĆ, Zdravko • Stjepan Ortner – osoba koja nam opet treba. XIV./2008./3-4, 153-156 ŽMEGAČ, Andrej • Što će biti s Velikim Taborom? I./1995./1, 159-162

OBLJETNICE BENČIĆ, Nikola • Slava skromnosti – slavist profesor Alojz Jembrih 60 ljet (Hrvatske novine, Željezno, br. 27. 06.VII. 2007.). XIII./2007./3-4, 280-282 BIBLIOGRAFIJA • Izbor iz bibliografije prof. dr. Alojza Jembriha (uz 60. obljetnicu života). /Priredila Vlasta Horvatić-Gmaz/. XIII./2007./3-4, 283-291 BREZINŠČAK, Narcisa • Hrvatski arhitekt Viktor Kovačić. XX./2014./1-2, 163-168 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • U povodu 125. obljetnice smrti Ljudevita Gaja. III./1997./3, 128-130 DUGAČKI, Vladimir • Tomislav Markuš – ranarnik i veterinar (uz stotu obljetnicu smrti). XIII./2007./1-2, 209211 HAJDAŠ DONČIĆ, Siniša • Pet godina Tabor film festivala. XII./2006./3-4, 150-155 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • 60. obljetnica života Profesora Alojza Jembriha. XIII./2007./3-4, 277-280 KOZINA, Drago • Zvonec zvoni – nič ne čkomi! Ili 100 godina krapinskoga Zvonca. XII./2006./1-2, 173-180 KRKLEC, Vlasta • Obljetnica Dragutina Gorjanovića-Krambergera. (Uz 150. obljetnicu rođenja, 70. obljetnicu smrti i 100. obljetnicu djela Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien). XII./2006./3-4, 147-149 KRKLEC-ŠVALJEK, Vlasta • Stota obljetnica otkrića krapinskih neandertalaca (1899.-1999.). V./1999./2, 147-148 KRPAN SMILJANEC, Marina • Dubravko Ivančan (Krapina, 1931. – Zagreb, 1982.) XVIII./2012./1-4, 216-218 KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Možda je vrijeme za Habdelića? (Uz 400. obljetnicu rođenja). XIV./2008./3-4, 169-174 KUČKO, Antun • Antun Kozina, uz 80. obljetnicu života i 60 godina plodna rada. IX./2003./1, 259-261 KUŠČAR, Toni • 30 godina kajkanja osnovnoškolaca u Zlataru (Dani kajkavske riječi). V./1999./1, 126-127 LAMOT, Marija • Sto godina Gimnazije u Krapini (1907. – 2007.). XIII./2007./3-4, 292-295

309

BIBLIOGRAFIJA

LIPNIK, Jože • Antun Gustav Matoš i Slovenci. XX./2014./1-2,169-172 RADOVČIĆ, Jakov • Starije kameno doba (paleolitik) Hrvatskog zagorja (Krapina 1899.-1999.). V./1999./2, 149-154 REGULA-BEVILACQUA, Ljerka • Hrvatski botaničar prof. dr. Ivo Horvat. Uz 110. obljetnicu rođenja. XIII./2007./1-2, 212220 TENŠEK, Marijan • Ante Hikec, uz 120. obljetnicu rođenja. IX./2003./1, 262-264 ZVONAR, Ivan • Drugo zlatno doba novije kajkavske poezije. Uz 60. obljetnicu rođenja Ivice Jembriha. V./1999./1, 123-125 ŽERJAVIĆ, Goran • Dr. Juraj Žerjavić. Uz stotu obljetnicu smrti (1842. – 1910.) XVI./2010./1-2, 273-277 • Dr. Milan Krišof. XIX./2013./3-4, 129-132

IN MEMORIAM BALAGOVIĆ, Ivica • Josip Štimac (1922. – 2003.) IX./2003./2, 259-260 BEKAVAC BASIĆ, Ivan • Mirko Dražen Grmek (1924. – 2000.). VI./2000./1, 145-148 BOC, Željka • Patim (pjesma). VIII./2002./2, 244 BREZINŠČAK, Narcisa • Antun Kozina (1922. – 2011.). XVII./2011./1-4, 321-322 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Boris Krizmanić – duša Zagorskih cvijetaka (1951. – 2011.) XVII./2011./1-4, 323-324 • Drago Ulama (1936. – 2011.). XVII./2011./1-4, 311-312 • Vladimir Poljanec – urednik i suradnik. XVII./2011./1-4, 318 BUBANKO, Ljerka • …i Mirko Ivanjek: Tomislav Stunić (1924. – 1990.). V./1999./1, 130 CESAREC, Ivan • Franjo Međeral (1947. – 2002.). VIII./2002./1, 211-212 • Velimir Matija Ban (1947. – 1998.). IV./1998./4, 91-92 DEAK, Suzana • In memoriam Tihomil Stahuljak (Zagreb, 7.5.1918. – Zagreb, 21.8.2007.). XIII./2007./1-2, 226-229 FUREŠ, Rajko • Vladimiru Poljancu na spomen (1953. – 2011.). XVII./2011./1-4, 313-317 GRMEK, Mirko Dražen • Krapinski sonet. VI./2000./1, 148 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Stjepan Jačmenica. XVIII./2012./1-4, 223 • Vladimir Maleković (Brdovec, 29.III. 1936. – Zagreb, 31. V. 2003.). IX./2003./1, 265-267

310

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

HORVATIN, Dunja • Božidar Staroveški. XVIII./2012./1-4, 221-222 IVANJEK, Mirko • …i Ljerka Bubanko: Tomislav Stunić (1924.-1990.). V./1999./1, 130 • In memoriam Josip Kolesarić (Zoljani, 15. studenoga 1929. – Krapinske Toplice, 6. ožujka 2008.). XV./2009./3-4, 242-244 • Stjepan Markač, Kajkavianin od samoga početka (Goričan, 1947. – Zagreb, 2005.). X./2004./3-4, 207-208 • Vladeku Poljancu in memoriam. XVII./2011./1-4, 319-320 JAČMENICA-JAZBEC, Verica • Siem teri maju žlake od krapinskih rinke. XVIII./2012./1-4, 224-226 JEMBRIH, Alojz • In memoriam Stjepko Težak (Ozalj, 22.7.1926. – Zagreb, 1.8.2006.). XII./2006./3-4, 156159 • Olga Šojat (1908. – 1997.). V./1999./1, 128-129 KUŠČAR, Toni • Mirko Sviben (Martinci, Zlatar, 19.II.1934. – Krapinske Toplice, 9.III.2001.) VII./2001./1, 207-208 • U spomen Kazimiru Svibenu. XIV./2008./3-4, 182-183 LAMOT, Ivan • Sjećanje na dr. Franju Kajfeža. X./2004./1-2, 241-242 LAMOT, Marija • Marica Bačaj-Babnik – učiteljica hrabrosti i dobrog života. XVIII./2012./1-4, 219-220 • Željka Boc (Zagreb, 1976. – Marija Bistrica 2002.). VIII./2002./2, 243-244 LISAC, Josip • Dr. Franjo Švelec (l7.VIII.l9l6. – 26.XII.2001). VII./2001./2, 222-223 PAVLINIĆ, Vladimir • Nestašni đak Slavonac, poslije ozbiljni proučavatelj Zagorja. (Sjećanje na Josipa Kolesarića). XV./2009./3-4, 245-247 POLJANEC, Vladimir • Drago Belina (Klupci, 29.IX.1928. – Prosenik Gubaševski, 7.IX.2000.) VI./2000./2, 183184 • In memoriam Drago Britvić (Pitomača, 6. VII. 1935. – Zagreb, 25. XII. 2005.). XI./2005./3-4, 251-25 • In memoriam Tomislav Lipljin (Varaždin, 5. prosinca 1937. – Varaždin, 6. lipnja 2008.). XV./2009./1-2, 205-208 • In memoriam Vladimir Korotaj (Jurketinec, 7. listopada l933. – Varaždin, 13. srpnja 2009.). XV./2009./3-4, 239-241 • Vladimir Herceg (Pustodol Orehovički, 27. XI.1947. – Zagreb, 18.X.2002.) VIII./2002./2, 241-242 POPOVIĆ, Željko • Hrvoje Vlaho Korlaet. XIX./2013./3-4, 133-134 • In memoriam Fred Došek, pijanist, glazbeni pisac i istinski prijatelj Kajkaviane (Zagreb, 25. veljače 1925. – Zagreb, 16. svibnja 2008.). XIV./2008./1-2, 191-192 • Želimir Drakulić (29. IX. 1932. – 12. VII. 2001.). VII./2001./2, 221

311

BIBLIOGRAFIJA

RAZUM, Stjepan • In memoriam Lelja Dobronić, istaknuta povjesničarka umjetnosti (Zagreb, 19.4.1920. – Zagreb, 19.12.2006.). XIII./2007./1-2, 221-225 ŠKOF, Stjepan • In memoriam Kazimir Sviben (Zlatar, 9.2.1921. – Zabok, 9.12.2008.). XIV./2008./3-4, 175-181 ŠPOLJARIĆ, Stanko • Ivan Lovrenčić (1917. – 2003.). IX./2003./2, 257-258 TOMORAD, Ivančica • In memoriam Pavao Hudek (5. ožujka 1944. – 3. rujna 2009.). XV./2009./1-2, 208-210

OSVRTI BARTOLEC, Robertino • Liberalizam apsintskih isparavanja (Dragutin Pakšec, Poslije kiše, Nakladništvo Modernist, Varaždin, 2006.). XII./2006./3-4, 171-174 BAUMAN, Ivan • Iskušavanje stvarnosti (Ivan Herceg: Anđeli u koroti, Zagreb, naklada Meandar, 2004.). X./2004./1-2, 257-258 • Knjiga unutrašnjega putovanja (Marija Lamot, Mrazove sestrice, Zagreb, 2005.). XI./2005./3-4, 257-258 • Na drugom putu (Cvjetko Lež, Kreni prema meni, Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2004.). XI./2005./1-2, 271-272 BAUMAN, Leona • Crno zagorsko življenje (Sida Košutić: S naših njiva, Trilogija iz seljačkog života, Ur. Ivan Cesarec, Krapina, 1999., Biblioteka Zrcalo, knj. 3). V./1999./1, 133-134 • Vedrina u očajnim vremenima (Josip Cvrtila: Dobra zemlja, Ur. Ivan Cesarec, Krapina, 1997.). IV./1998./4, 93-94 BEGOVIĆ, Sead • Orfički interes za pjesništvo provjerenih vrijednosti (Gordon Sinanović, Čista vedrina, Ogranak Matice hrvatske Zabok, 2005.). XI./2005./3-4, 258-260 • Pustolovine neočekivanog ratnog povratnika u Hrvatsko zagorje (Viktor Pucko: Ulaner). XVIII./2012./1-4, 232-233 BLAŽEKA, Đuro • Tri zbornika o kajkavskom jeziku – važan događaj za hrvatsku kulturu (Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju – I., II., i III. Zbornik radova sa znanstvenih skupova u Krapini). XVII./2011./1-4, 325-330 BENČIĆ RIMAY, Tea • Izgrađenost i svježina pjesničkoga prvijenca (Gordana Tkalec: Polegnuta u mjesečinu, Zagreb, Naklada Felsina, , 2002.). VIII./2002./2, 250-252 BREZINŠČAK, Narcisa • Moj svijet radosti i spokoja (Ana Jung Töpfer: Život na velikim stranicama). XIX./2013./12, 284-285 BREZINŠČAK BAGOLA, Božidar • Do neba popevke zvoniju (Bernarda Despot: Popevke z srca i duše; Vera Grgac: Zakaj, za kaj; Mirjana Mikulec: Raspukline). XVIII./2012./1-4, 234-238

312

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Lirski zapisi i pjesnički proplamsaji (Rajko Fureš, Stapanje nutrine, Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2006.). XII./2006./3-4, 169-170 • Obiteljski i zavičajno rodoljubni pjesmopis (Đurđa pl. Toldy Barilar: Šapat, Krapina, Vlastita naklada, 2004. Pušlec rožic, Krapina, Vlastita naklada, 2004.). X./2004./1-2, 252-255 • Pjesme o zavičajnoj i beskrajnoj ljubavi (Rajko Fureš: Cajtek iščem, Zabok, Muži zagorskoga srca, 1998.). IV./1998./4, 109-111 • Plemeniti lokalpatriotizam (Zdravko Seleš: Snovi i senje, Senje i tenje, Songoj kaj ombroj). XIX./2013./1-2, 279-280 • Popevke kakti rožice (Đurđa pl. Toldy Barilar: Moje rože, Krapina, Narodno sveučilište, 1998.). IV./1998./4, 107-109 • Priče iz nekog drugog svijeta (Jasna Balaško: Plava jabuka). XX./2014./3-4, 194-196 • Pripovijesti o domovinskoj i spisateljskoj tragediji (Josip Cvrtila: Dobra zemlja, Krapina, Narodno sveučilište, 1997.). III./1997./3, 139-142 • Prvi hrvatskozagorski horor (Luka Posarić: Kosac, Zlatar, Naklada Partenon, 2002.). VIII./2002./2, 253-257 • Spomenik zagorskom gastarbajterstvu (Božena Kos:Nigde doma). XX./2014./1-2, 184-185 • Ugođaj materinskog govora (Marija Hlebec: Tam ke luč gari). XX./2014./1-2, 185-186 • Velikodušno vraćanje duga djetinjstvu i odrastanju (Darko Orešković: Odrastanje, naklada Konzor, 1999.). VI./2000./1, 149-152 • Zavičajni hodočasnik (Vladimir Poljanec, Vodič za hodočasnike - pregledi ogledi i pogledi, Hrvatskozagorsko književno društvo, Biblioteka esejistika, Klanjec, 2008.). XV./2009./1-2, 211-214 CESAREC, Ivan • Hvale vrijedna monografija (Drago Kozina, Petrovsko na sliku i priliku, Općina Petrovsko, 2009.). XV./2009./1-2, 219-220 • O kajkavštini u školi. (Prilozi s Prvog okruglog stola o uvođenju kajkavskoga jezika i kulture kao izbornoga predmeta u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornog područja .Zbornik radova. Krapina, HU Muži zagorskog srca, 2003.). IX./2003./2, 261-262 • Pisac i svijet (Božidar Brezinščak Bagola: Zavičajna radost življenja, Zagreb, Nakl. Jurčić, 1997.). IV./1998./, 96-97 • Pretisak prve sinteze hrvatske književnosti na kajkavskome jeziku ( Tomaš Mikloušić, Izbor dugoványih vszakovérztneh za haszen, y razveszelénye slusechéh… Vu Zagrebu…1821., pretisak, za tisak priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Kajkaviana, Biblioteka Kinč osebujni, knj. 4, Donja Stubica, 2009.). XV./2009./3-4, 253-255 • Zaboravljeni kajkavski književnik (Vladoje Dukat: Život i književni rad Ivana Krizmanića, Donja Stubica i Pregrada, Naklada Kajkaviana i Matis d.o.o., 2002.). IX./2003./1, 269-270 ČIČKO, Branko • Jer se ponoviti neće (Marijan Karabin, Tragom jednog sjećanja, Naklada Stih, Zagreb, 2006.). XII./2006./3-4, 181-182 • Monografija o stubičkih osam stoljeća (Osam stoljeća Stubice, uredila Goranka Horjan, Naklada Grad Donja Stubica i Muzeji Hrvatskog zagorja, Donja i Gornja Stubica, 2009.). XV./2009./3-4, 256-260 • Nepoznati Janko Tomić (Marijan Tenšek, Janko Tomić: književnik, učitelj, pedagog, u povodu l65. godine rođenja i 105. godine smrti, Nakladnik Elektronika, Zabok, 2007.). XIII./2007./3-4, 300-301 • Priče o Loboru (Vladimir Matejaš, Lobor i njegove priče, Udruga za kulturno stvaralaštvo Zagaj, Lobor, 2007.). XIII./2007./1-2, 243-245 •

313

BIBLIOGRAFIJA

Roman o Jelačiću i ratu s Mađarima l848. – 1849. (Philareté Chasles, Sličice o banu Jelačiću i ratu u Mađarskoj l848. – 1849. , Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, 2010.). XVI./2010./3-4, 211-214 • Spomenica krapinske Gimnazije (Veronika Ferček - Cekol, Gimnazija u Krapini 1812. – 2007., Vlastita naklada, Krapina, 2009.). XIV./2008./3-4, 187-189 • Važna knjiga o povijesti Hrvatskog zagorja u Drugom svjetskom ratu ( Filip Škiljan: Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1945.). XIX./2013./1-2, 285-287 • Vrijedno svjedočanstvo o Zagorcima u Domovinskom ratu (Krapinsko-zagorska županija u Domovinskom ratu). XVIII./2012./1-4, 227-231 • Zapisi o prošlosti i sadašnjosti Đurmanca (Drago Kozina, Od Surmancza do Đurmanca, Općina Đurmanec, 2008.). XIV./2008./1-2, 196-198 FISKOVIĆ, Igor • Plovidba uz arheološke obale (Željko Tomčić: Panonski periplus. Arheološka topografija kontinentalne Hrvatske, Zagreb, Hrvatski studiji/Studia Croatica – Institut za arheologiju, 1999.). V./1999./2, 162-163 GAZZARI, Marija • Estetizam moderne umjetnosti. (Janko Leskovar: Sabrana djela, I.-II., Pregrada, Ogranak Matice hrvatske, 1993.-1996.). III./1997./3, 131-134 HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Esejistički roman izvan književnoga trenda (Zvonko Šarčević: Duge modre sjene, Zlatar, naklada Kaskade, 2003.). IX./2003./1, 271-273 • Intimna ispovijed i dokumentarna slika vremena ( Božidar Brezinščak Bagola: Sam svoj dokaz). XVII./2011./1-4, 333-335 • Kajkavska lira Jure Stubičanca (Jura Stubičanec: Mi sme tu navek, ili post festum o zbirci Mi sme tu navek, Zagreb, vlastita naklada, 1993.). V./1999./2, 155-156 • Lirski duhovni kompendij (Mirko Ivanjek: Kad budeš prolazio). XX./2014./1-2, 174-176 • Marijanski vodič i povijesno djelo (Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga vu Krapine (1768.), pretisak: Krapina, Narodno sveučilište, 1996.). III./1997./3, 136-137 • Nepresahli pjesnički studenac (Tomislav Domović: Privremeno rumenilo. Stubičke Toplice, vlastita naklada, 1999.). V./1999./1, 135-137 • Pjesnički hommage zavičaju i djetinjstvu (Željko Špoljar, Moja Bistra, Kajkaviana, Donja Stubica, 2002./2005.). XII./2005./1-2, 265-266 ILIĆ, Milan • Kako je (bilo) u Zagorju. (Mirko Marković: Hrvatsko zagorje- stanovništvo i naselja, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2003.). X./2004./1-2, 250-252 IVANJEK, Ančica • Poezija kao dijagnoza (Marko Popović, Nenapisana pjesma, Kajkaviana, Donja Stubica i Društvo Sv. Juraj, Gornja Stubica, 2007.). XIII./2007./1-2, 237-238 IVANJEK, Mirko • Bojanka i pisanka (Ivan Novački: Obojene pjesme). VI./2000./1, 154-155 • Dvije pjesničke zbirke (Martina Mirt-Ordanić: V truc, Venček od mirte). XX./2014./3-4, 193-194 • Kaj su šteli bez upitnika (Ivan Čedo Ostreš: Kaj su šteli). XVIII./2012./1-4, 249-250 • “Ljimbuš” kao ovostrana onostranost (Darko Raškaj: Ljimbuš spat spravlja…) XVII./2011./1-4, 335-337 • Na more i z mora o svojem trošku (Nada Jačmenica: Pervi put na moru). XVIII./2012./1-4, 247-248 •

314

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Slušanje zavičajnih boja (Božidar Brezinščak Bagola: Humske popeifke). XIX./2013./3-4, 138-139 • S Matošem na dragome tragu (Ivica Jembrih: Izlet u zavičaj, Varaždin, TIVA-tiskara, 1999). V./1999./1, 134-135 • Teri je tiček prvi zažvrgoliu? (Čedo Ivan Ostreš: Idu svati). XIX./2013./3-4, 142-143 • Uosobljeno vrijeme pred Božjim tronom (Gregur Kapucin: Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija, pretisak: Zagreb, Hrvatska kapucinska provincija, Kršćanska sadašnjost, 1999.). V./1999./2, 158-159 JELIĆ, Vesna • Jembrihova kajkavska igra prepjevavajuća (Ivica Jembrih Cobovički: Toplota staroga kaputa). XVIII./2012./1-4, 239-243 JELUŠIĆ, Božica • Jezik kao mjesto potpore i utjehe (Kajkavska čitanka Božice Brkan). XIX./2013./1-2, 277278 JEMBRIH, Alojz • Krapina u zrcalu književne riječi (Ivan Cesarec: Gradić u dolini, Krapina, Narodno sveučilište, 1998., Biblioteka Zrcalo, knj. 2). IV./1998./4,98-100 JEMBRIH, Ivica • Osebujna zbirka kajkavskih pjesama (Denis Peričić: Tetoverani čovek, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2000.). VI./2000./2, 185-187 JEMBRIH, Zvjezdana • Vodoskok za Mariju Lamot (Zašto?). (Marija Lamot: Priprema za obiteljsku fotografiju, Zagreb, naklada MD, 2001.). VIII./2002./1, 221-223 KEČA, Sofija • Još jedna rijeka ili “Pisanje kao jedan od načina izvornog, istinskog svjedočenja o sebi i svom vremenu” (Božidar Brezinščak Bagola, Sutla kao sudbina – putopisi, zapisi, eseji, ogledi, Naklada Matis, Pregrada, 2005.). XI./2005./3-4, 260-263 • Nepodnošljiva lakoća snalaženja (Božidar Brezinščak Bagola: S one strane Dunava, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2002.). VIII./2002./2, 247-250 KORADE, Mijo • Drame i ljubavi zagorskoga plemstva (Marina Kolar: Priče ispod Cesargrada, Zagreb, Nova knjiga Rast, 1999.). V./1999./2,160-162 • Književni i povijesni prilozi zagorskome grofu Sermageu (Alojz Jembrih: Grof Sermage u zrcalu svojih pisama 1758. Zagreb, Multiart i Udruga Pinta, 2000.). VI./2000./2, 189-191 • Nezabilazan prilog povijesti hrvatskoga jezika i književnosti (Alojz Jembrih: Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi, Rasprave i građa iz povijesti hrvatskoga jezika i književnosti, Čakovec, Zrinski, 1997.). IV./1998./4, 94-96 • Početak boljega svijeta (Grupa autora: Blažena Djevica Marija u Hrvatskom zagorju. Umjetnička baština, teološki pogledi, književnost, dokumenti. Ur. Stjepan Sučić, Krapina, 1998.). IV./1998./4, 105-107 • Prvorazredni kulturni događaj (Alojz Jembrih: Kazimir Bedeković (1727.-1782.), teološki, filozofski i dramski pisac 18. stoljeća. Beč- Ludbreg - Zagreb, 2001.). VII./2001./2, 229230 KOROTAJ, Vladimir • Što reći već: SVETKOVINA RIJEČI! (Ivica Jembrih: Svetkujem rieč, Čakovec, naklada Zrinski, 2002. Biblioteka suvremeno pjesništvo). VIII./2002./1, 223-225 •

315

BIBLIOGRAFIJA

KOVAČEVIĆ, Hrvoje • Igrokaz Mirjane Bobinec (Mirjana Bobinec:IgroKAJ: zbirka igrokaza za djecu). XX./2014./1-2, 176-178 • Nada Kraljevog Vrha (Nada Mihaljević: Anđeo plišanih igračaka). XIX./2013./3-4, 136-137 KRPAN, Erika • Novi prilog poznavanju hrvatske glazbene povijesti (Andrija Tomašek, Vu plevem trnaci, Opera artificiosa Gjure Prejca, Matis d.o.o., Pregrada, 2006.). XII./2006./1-2, 183-184 KRUŠELJ-VIDAS, Ines • Biser etnografske literature (Darinka Hanžek, Baština, Etnografski zapisi iz gornjostubičkoga kraja, Kajkaviana i Društvo Sv. Juraj, Donja i Gornja Stubica, 2009.). XV./2009./1-2, 221-222 • Imate li malo vremena? Pročitajte Svetokriške kajkavske zapise (Verica Jačmenica – Jazbec, Svetokriški kajkavski zapisi, LETIS, Pretetinec, Sveti Križ Začretje, 2006.). XIII./2007./1-2, 241-242 • Skidanje prašine s knjižnica (Marina Krpan-Smiljanec, Povijesni razvoj javnih čitaonica i knjižnica Krapinsko-zagorske županije, Naklada Matis, Pregrada, 2006.). XII./2006./1-2, 187-188 • Vrijedan projekt zagorskih knjižničara (Vodič kroz knjižnice Krapinsko-zagorske županije, Knjižničarsko društvo KZŽ, Donja Stubica, 2005.). XI./2005./3-4, 266-268 LACKOVIĆ, Darko • Priručnik za istraživače obiteljskog rodoslovlja (Mladen Paver i Gordan Gledec, Pred zagonetkom obiteljskog stabla, Priručnik za istraživanje obiteljskog rodoslova, Naklada Matis d.o.o., Pregrada, 2009.). XV./2009./3-4, 261-263 LAMOT, Marija • Aporija stvarnosti i mita. (Tomislav Ribić: Ribočuvareva djeca, Varaždinske Toplice, naklada Tonimir, 2003.). X./2004./1-2, 247-248 • Božić kao svečanost života. (Dubravko Ivančan: Božić, Krapina, Društvo prijatelja grada Krapine, 2001.). VIII./2002./1, 216-217 • Čitati slike, zapisivati ih, slikati… (Zvjezdana Jembrih: Janusove kćeri sestre nevjeste. Zagreb, Naklada MD, 2001.). VIII./2002./2, 245-246 • Djetinjstvo kao afirmacija života. (Ivica Jembrih: Potok. Čakovec- Varaždin, 2000. Biblioteka posebnih izdanja). VII./2001./1, 215 • Dobrota ima šansu (Filip Matijević, Tanjur tople juhe, Srednja škola Oroslavje, 2005.). XII./2006./3-4, 177-180 • Iskustvo snova (Petra Ivić, Portret snova, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2007.). XIII./2007./34, 309-310 • Kako da kažem da je sve u pjesmama? (Mirjana Mikulec, Koordinate postojanja, Partenon, Zlatar, 2007.). XIV./2008./1-2, 198-199 • Napetost šutnje. (Luka Posarić: Pet dana i nešto sitnog, Zlatar, naklada Partenon d.o.o. 2003.). X./2004./1-2, 245-246 • Nie duša list f kolendaru (Dragutin Kontak, Rieči, rieči…, Nakladnik Kajkaviana, Donja Stubica, 2006.). XIII./2007./1-2, 239-240 • Nigdina se otpira (Branka Jagić, Stijen naravnosti, Općina Konjšćina, 2006.). XIII./2007./1-2, 234-236 • Opraštati – sebi i drugima. (Marko Popović: Putnik usijane glave, Naklada Felsina Zagreb, 2004.). X./2004./3-4, 213-214

316

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Pa opet valja putovati. (Stanko Musa: Čovjek s koferom starim, Čarigaj - Zlatar, Pučko otvoreno učilište dr. Jurja Žerjavića, 2000.). VII./2001./1, 216-217 • Pjesma i molitva (Marijan Culjak, Pjesme za dušu, Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok, 2010.). XVI./2010./3-4, 215-216 • Pjesme radosti i optimizma. (Tomica Kolar: Pjesme, Donja Stubica- Pregrada, Naklada Kajkaviana i Matis d.o.o., 2003.). X./2004./1-2, 248-249 • Poezija kao ispunjenje života (Dragica Vragović-Krce, Štela bi, štela, Nakladnik Elektronika, Krapina, 2006.). XII./2006./1-2, 189-190 • Poezija, vjera, ljubav (Božidar Brezinščak Bagola: Moja duša s tvojom). XIX./2013./3-4, 135-136 • Predanost ljubavi. (Irena Herenčić: Droptinice sreće, Ludbreg, 2004.). X./2004./3-4, 214215 • Prevladavanje rascjepa(Marijan Culjak: Poziv na drugu obalu). XIX./2013./3-4, 144-145 • Propitkivanje izvora bića (Zdenka Maltar: Tebi, Erato). XIX./2013./3-4, 140-141 • U znaku pitanja (Željko Funda: Zar mi nisi živa voda?) XVII./2011./1-4, 331-333 • Vrstan stilist i mudar pisac (Mirko Ivanjek, Čuvari blaga, Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2006.). XII./2006./3-4, 175-176 LICE, Stjepan • Pohvala postojanosti (Mirko Ivanjek: Vrata, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.). X./2004./1-2, 259-261 • Vjernost Bogu i ljudskosti (Božidar Brezinščak Bagola, Nadgrobna svjetlost, UPT, Đakovo, 2006.). XII./2006./1-2, 185-186 LONČARIĆ, Magdalena • Uz 300. jubilej varaždinskih uršulinki. (Alojz Jembrih: Duhovni razgovor ili prva stoljetnica uršulinki u Varaždinu (1703.-1803.), Zagreb- Varaždin, Provincijalat hrvatske uršulinske provincije, 2003.). IX./2003./2, 265-269 LJUBIĆ, Lucija • Darovi ljepote, dobrote i ljubavi. (Sida Košutić: Priče, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001.). VII./2001./2, 233-235 MIŠKULIN, Nevenka • Zanesenost divotom božjega plana (Marijan Culjak: Susret s prijateljem). XVIII./2012./1-4, 244-246 NAZANSKI, Boris • Iskorak, hrabar i opravdan (Božena Zernec, Gle! Look! Pučko otvoreno učilište Krapina, 2005.). XI./2005./1-2, 273-276 NOVAKOVIĆ, Anđelko • Poezija, poezija u duši (Božidar Brezinščak Bagola: Zapisi jednog bogoslova, Zagreb, Klek, 1994.). I./1995./1, 169-170 OREŠIĆ, Danijel • Zanimljiv i koristan priručnik (Milan Ilić – Franko Mirošević: Krapinsko-zagorska županija, Priručnik za zavičajnu nastavu, Zagreb, Školska knjiga, 1996.). III./1997./3, 134-136 PAŽUR, Božica • Bezdomni likovi u jeziku doma (Vladimir Poljanec: Figurice na stalaži, proza i Frajlica, drama, Donja Stubica, Kajkaviana, 2001.). VII./2001./1, 218-219 • Mudrost i vrijeme u poeziji Marije Lamot (Marija Lamot: Mjesto gdje prestaje prostor). XX./2014./1-2, 173-174 •

317

BIBLIOGRAFIJA

Neubrani antologijski vrh hrvatske pjesničke postmoderne (Marija Lamot, Neprestano stvarima mijenjam imena, Sarasan, ur. Sanja Lovrenčić, Zagreb, 2008.). XV./2009./3-4, 249-250 • Suvremena kajkavska poetska provokacija (Vladimir Poljanec, Popefke od harca pravednoga, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2006. Mala biblioteka Ignac Kristijanović, 34.). XIII./2007./1-2, 231-233 PERIČIĆ, Denis • Kajkavska bravura rijetkoga sjaja (Vladimir Maleković: Bogomraki, Pisma s ladanja. Zagreb, Ex libris, 2001. Crteži Dubravka Babić). VIII./2002./1, 217-220 • Osebujna zbirka iznimnih trenutaka. (Milivoj Mikor: Klepsidra, Čakovec- Varaždin, Vlastita naklada, sunakladnik Zrinski, 2004.). X./2004./1-2, 255-256 • Spomenik produhovljenom čovjeku (Ivica Jembrih: Hodočašće rieči, Varaždin, TIVA-tiskara, 1998.). IV./1998./4, 104 PETRAČ, Božidar • Iskustvo životnih postaja (Božidar Brezinščak Bagola, Em smo Horvati, Alfa, Zagreb, 2008.). XIV./2008./3-4, 185-186 • Preštimatelj kajkavske književne i kulturne baštine (Rajko Fureš, Rieč domača, Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok, 2009.). XVI./2010./1-2, 285-287 PINTARIĆ, Jadranka • Pledoaje za obitelj. (Darko Orešković: Obitelji s ljubavlju, Zagreb, Konzor, 2001.). VII./2001./2, 231-232 POLJANEC, Vladimir • Čudnovati karusel božice Fortune. (Željko Bajza: Kronika osebujna, Zagreb, Multiart i Udruga Pinta,, 2000.). VII./2001./1, 209-212 • Hommage Mladenu Kuzmanoviću. (Vladimir Šenjug: Od istine, Zagreb, 2004.). X./2004./3-4, 215-217 • Iskreni prinosi k očuvanju hrvatskozagorske kulturne baštine (Verica Jačmenica-Jazbec, Svetokriški kajkavski zapisi, LETIS d.o.o. Pretetinec, Sveti Križ Začretje, 2006.). XIII./2007./3-4, 302.305 • Jezero, jezero kaplic (Ivan Novački: Šapat svitanja, Zabok, Udruga Muži zagorskog srca, 1997.). IV./1998./4, 102-103 • Kajkavizirani engleski gartlic. (William Shakespeare: Soneti, prijevod Željko Funda. Varaždinske Toplice, naklada Tonimir, 2000.). VII./2001./1, 212-214 • Neraskidiva veza Boga i čovjeka (Stanko Majdak, Kristov čovjek, Partenon, Zlatar, 2008.). XVI./2010./1-2, 282-284 • Okvir za obiteljsku fotografiju. (Gordon Sinanović: Sokrat na Pegazu, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2003.). X./2004./1-2, 243-245 • Osluškivanje otkucaja srca z Petrovskog (Vladimir Podgajski, Posluhni sebe, Naklada Stih, Zagreb, 2004.). XI./2005./3-4, 255-257 • Oznaka za jedinicu mjere. (Franjo Hrg: Pribirci, Prigorec-Ivanec, Naklada Ivana Kušteljega, 2003.). IX./2003./2, 263-265 • Plemenitost iskrena stihobrižnika (Ivo Kalinski: Anatomija kmice ili umjetnina teksta- zanos i tjeskoba, Sveti Ivan Zelina, Pučko otvoreno učilište, 2004.). X./2004./1-2, 261-264 • Pouzdanost istančanog senzibiliteta (Ivica Jembrih, Doživljena viečnost, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2008.). XV./2009./1-2, 223-225 • Prijelaz preko rub(ikon)a (Stanko Majdak, Često i preko ruba, Partenon, Zlatar, 2004.). XI./2005./1-2, 267-270 •

318

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

Svagdanji ozbiljni posao (Vladimir Šenjug: Svetla i senčine, Zabok, Vlastita naklada, 1999.). VI./2000./2, 188-189 • Svjetlost na kraju tunela ili prednosti i nedostatci izoliranosti. (Ivan Kušteljega: Duh Svetisvieti, Prigorec, Vlastita naklada, 1999.). VIII./2002./1, 213-215 • Topli stihovi za hladne zime (Marija Lamot: Vrijeme radosti snijega, Donja Stubica, Kajkaviana, 1998.). V./1999./1, 131-133 • Tridesetdvije pjesme i jedna kajkavska (Cvjetko Lež: Bijela ptica, Zabok, Narodno sveučilište, 1997.). IV./1998./4, 100-102 • Ukorijenjena zavičajnost. (Branko Jagić: Pijesek cajtof.). VI./2000./1, 152-154 • Uzorci zagorskoga oštroumlja (Vladimir Korotaj: Štefove balade, Varaždin, Varaždinsko književno društvo, 1999. i Gosenica za vratom, Varaždinske Toplice, naklada Tonimir, 2001.). VII./2001./2, 225- 228 • Uzvišeni poetski spomenik (Ivica Jembrih, Svetloču zemli zmoli, Zrinski d.d., Čakovec, 2009.). XV./2009./3-4, 251-252 • Vodič za hodočasnike (Ivica Jembrih: Na ramenu križa, Marija Bistrica, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, 1997.). III./1997./3, 138-139 POSARIĆ, Luka • Duhovita urbana zlatarska kajkavština (Zvonko Kudelić Žuna, Druptinje, kupinje i grmužinje, Zlatar, 2008.). XIV./2008./1-2, 200-201 PREMERL, Tomislav • Kritika o kritičkoj literaturi. (Lea Lasić: Kritička literatura o Viktoru Kovačiću 1897.-2001. Klanjec, 2004.). X./2004./3-4, 218-219 RICIJAŠ, Snježana • Svečanost zagorske knjige (Hrvatskozagorski književni zbornik 2004., Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2005.). XI./2005./3-4, 264-265 ŠALAT, Davor • Vrsna romansirana biografija oca hrvatske moderne arhitekture (Božidar Brezinščak Bagola: U sjeni ljepote). XX./2014./1-2, 179-182 ŠKILJAN, Ivana • Vodič po najznačajnijem arheološkom lokalitetu u Hrvatskom zagorju (Krešimir Filipec, Arheološko – povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Župni ured sv. Ane i Općina Lobor, Naklada Gipa, Zagreb, 2008.). XIV./2008./1-2, 193-195 ŠTIMEC, Spomenka • Zagorska uspomena belgijske princeze (Dan Jacobson, Sve za ljubav, AGM, Zagreb, 2009.). XVI./2010./1-2, 288-290 TOMORAD, Ivančica • Anđeo na cjelodnevnom dežurstvu (Vladimir Šenjug: Anđeo u službi). XX./2014./1-2, 178-179 • Jesmo li zgubleni, samo zagubleni ili ludi ludi (Vera Grgac: Zgubleni ludi). XIX./2013./1-2, 282-283 • “Presejal sem misli i pretvoril jih v rieči” (Vladimir Šenjug: Meje vu meni). XIX./2013./1-2, 280-282 • Raskošni svezak književne i jezične raznolikosti (Hrvatskozagorski književni zbornik 2009., Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2010,). XVI./2010./1-2, 291-293 • “Sve u domovini cvjeta, maslačak, korupcija i kadulja…” (Milan Havoić, Pisma Matošu iz domovine, Partenon, Zlatar, 2008.). XV./2009./1-2, 215- 216 •

319

BIBLIOGRAFIJA

TURZA-BOGDAN, Tamara • Udžbenik praktične dijalektologije (Đuro Blažeka: Vrela kajkavskih govora, Čakovec, 2003.). X./2004./3-4, 209-213 VEGH, Željko • Kapitalno djelo o velikanu hrvatskokajkavske književnosti Tomi Mikloušiću (Ivan Cesarec, Dramsko-scenski rad Tomaša Mikloušića (1767.-1833.). Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2008.). XVI./2010./1-2, 279-281 • Kozinino Jesenje (Drago Kozina, To vam je naše Jesenje, monografija općine Jesenje, Nakladnik Općina Jesenje, 2010.). XVI./2010./3-4, 209-210 • Moglo je i bolje (Damir Mudrinjak i suradnici: Općina Mače – jučer, danas, sutra). XIX./2013./3-4, 145-147 • Poetika nostalgije za jučerašnjim svijetom (Stjepan Paulić: Kronike s ruba zaborava). XX./2014./1-2, 182-184 • Prva knjiga u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnosti? (Ivan Zvonar: Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, I. dio). XX./2014./3-4, 196-201 • Život u Radoboju nekad i danas (Drago Kozina, Općina Radoboj, Radoboj, 2007.). XIII./2007./3-4, 297-299 VIGNJEVIĆ, Jelena • Meditativne priče o vjeri i duhovnosti (Mirko Ivanjek, Put svjetlosti; Palimpsest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.). XV./2009./1-2, 217-218 VUKELIĆ-ROŽIĆ, Đurđa • Oglasila se istina (Božena Zernec, Šaran u oblacima / Krap h oblakima / A Crap Among the Clouds, Naklada Matis, Pregrada, 2007.). XIII./2007./3-4, 306-309

IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA HORVATIN, Danijel • Boćarski klub Štoplin, Tuheljske Toplice. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 310 IVEKOVIĆ, Pavica • … i Armando Slaviček. Kulturno-umjetničko društvo Naša lipa Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 285-291 OSTREŽ, Darko • Kuburaška udruga Gromovi Zagorja, Tuheljske Toplice. Tuhelj ( IX./2002./1, monografija) 306-307 PETRINEC, Ivan • Vatrogastvo u Tuhlju. Tuhelj, (IX./2003./1, monografija) 278-284 PLEŠKO, Branko • Udruga umirovljenika općine Tuhelj. Tuhelj , (IX./2003./1, monografija) 304-305 PLEŠKO, Josip • Udruga za uzgoj, zaštitu i lov divljači Srndać, Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 297-299 POLJANEC, Vladimir • Glazbena družina Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 302-303 SLAVIČEK, Armando • Limeno glazbeno društvo Lipa , Tuhelj (Prema zapisu Josipa Šurine). Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 292-296 • Turistička zajednica općine Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 311-315 320

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

ŠURINA, Zdravko • Društvo vinara, vinogradara i prijatelja dobrog vina Trs, Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 273-277 TRAMIŠAK, Rudolf • Tuheljski kvintet Tuhelj. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 300-301 VINCETIĆ, Tomislav • Športsko društvo Tuhelj. Tuhelj. (IX./2003./1, monografija) 308-309

GLAZBENO STVARALAŠTVO IVEKOVIĆ, Pavica • Vladimir Herceg-Kufta. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 227-230 POLJANEC, Vladimir • Armando Slaviček. Tuhelj (IX./2003./1, monografija) 231-235 /s notama/

BIBLIOGRAFIJA, POPIS SURADNIKA BUBANKO, Ljerka • Bibliografija časopisa “Hrvatsko zagorje” od godišta I./1995. do V./1999. VI./2000./1, 157-168 • Bibliografija časopisa Hrvatsko zagorje od godišta VI./2000. do X./2004. XI./2005./1-2, 277-303 • Bibliografija časopisa “Hrvatsko zagorje” od godišta XI./2005. do XVI./2010. XVIII./2012./1-4, 251-281 • Popis suradnika. VIII./2002. Br. l, 2. IX./2003. Br. 1,2. Tuhelj (IX./2003./1, monografija), X./2004. Br. 1-2, 3-4. /Nepag./ HORVATIĆ-GMAZ, Vlasta • Izbor iz bibliografije prof. dr. Alojza Jembriha , uz 60. obljetnicu života. XIII./2007./3-4, 283-291 PANDŽIĆ, Vlado • Odabrana bibliografija Stjepko Težak. XII./2006./3-4, 160-167 POPIS SURADNIKA – Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu Krapinsko - zagorske županije (od godišta XI./2005. do XVI./2010.) • God. XI./2005./1-2, (304-305), 2005./3-4, (270-271) • God. XII./2006./1-2, (191), 2006./3-4, 184 • God. XIII./2007./1-2, (246), 2007./3-4, (311) • God. XIV./2008./1-2, (203), 2008./3-4, (191) • God. XV./2009./1-2, (295), 2009./3-4, (265) • God . XVI./2010./1-2, (295), 2010./3-4, (217) ŠKOF, Stjepan • Prilog za bibliografiju Kazimira Svibena. XIV./2008./3-4, 181

321

BIBLIOGRAFIJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 4 / 2 0 1 5

POPIS SURADNIKA • Jasna Balaško, prof.(Oroslavje) – povjesničarka, istraživačica lokalne povijesti • Milan Bešlić, prof. (Zagreb) – književni i likovni kritičar, esejist, scenarist i režiser • Božidar Brezinščak Bagola, prof. (Hum na Sutli) – prozaik, pjesnik, esejist i književni prevoditelj • Narcisa Brezinščak, prof. (Krapina) – povjesničarka umjetnosti i publicistica, ravnateljica Narodne knjižnice u Humu na Sutli • Mr. sc. Ivan Cesarec (Zagreb) – književni povjesničar, urednik i publicist • Vlasta Horvatić-Gmaz, prof. (Oroslavje) – gl. urednica časopisa i publicistica • Ančica Ivanjek, prof. (Brdovečko Prigorje) – publicistica, knjižničarka u NSK Zagreb • Mirko Ivanjek, prof. (Prigorje Brdovečko) – prozaik, esejist i kulturolog, • Prof. dr. sc. Alojz Jembrih (Zagreb) – filolog, dijalektolog i povjesničar starije kajkavske književnosti, redovni profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu • Dr. sc. Željko Karaula (Bjelovar) – povjesničar i publicist, znanstveni suradnik, stručni suradnik Zavoda HAZU u Bjelovaru, Banovine Hrvatske 26b • Božena Kos (Zlatar) – prozaistica • Ines Krušelj-Vidas, prof. (Donja Stubica) – urednica i publicistica, knjižničarka u OŠ Gornja Stubica • Marija Lamot, prof. (Krapina) – pjesnikinja i esejistica; profesorica filozofije u SŠ Krapina • Stanko Majdak (Zlatar) – pjesnik • Stjepan Paulić (Sesvete) – prozaik i pjesnik • Željko Popović (Gornja Stubica) – publicist, glazbeni producent • Andreja Šagud (Zabok) – publicistica, knjižničar u Gradskoj knjižnici Zabok • Dr. sc. Ivana Škiljan (Donja Stubica) – arheologinja, viša kustosica u MHZ, Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica • Spomenka Štimec, prof. (Zagreb i Hrašćina) – spisateljica na esperantu, prozaistica i prevoditeljica • Ivančica Tomorad, prof. (Marija Bistrica) – urednica i publicistica; profesorica hrvatskog jezika u SŠ Zlatar • Željko Vegh, prof. (Zagreb) – knjižničar, publicist i kulturolog; voditelj zbirke Rara u Gradskoj knjižnici, Zagreb, Starčevićev trg 6

ISSN 1330-6819

K A J K AV I A N A 9

771330 681009