Sv. Benedikta od Križa (Edith Stein), OCD - Poruka Križa

www.hrkarmel.com

Sv. Benedikta od Križa (Edith Stein), OCD: Poruka Križa (iz djela "Znanost Križa" – studija o Ivanu od Križa) Edith Stein: Znanost Križa, studija o Ivanu od Križa. © Kršćanska sadašnjost i hrv. karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1998.

Rani susreti s Križem …Nemamo svjedočanstva o tome kad je i kako Ivan po prvi put primio u sebe sliku Raspetoga. Vjerojatno je da ga je majka duboke vjere već kao dijete vodila sa sobom u njegovom rodnom gradu Fontiverosu u njihovu župnu crkvu. Ondje se mogao vidjeti Spasitelj na križu, lica izobličena od boli, kome se prava kosa spuštala niz obraze sve do pleća prekrivenih ranama. A kad je mlada udovica, koja je morala podnositi toliko oskudice i boli, svojoj djeci govorila o nebeskoj Majci, sigurno ih je vodila i do bolne Majke pokraj Križa. Smijemo također, sa svim strahopočitanjem pred tajnama milosnog vodstva, izreći mišljenje da je ista Marija svog štićenika rano poučila u znanosti Križa. Tko bi u toj znanosti mogao biti tako dobro poučen i tako prožet njezinom vrijednošću kao najmudrija Djevica?

Sliku križa sreo je Ivan svakako i u radionicama u kojima je radio. Možda se već tada sam odvažio rezbariti križeve kao što je to poslije rado činio. Ako smo za sve to upućeni na nagađanja, ipak nalazimo solidan oslonac za pretpostavku da se s Križem rano susreo u činjenici, koja nam je sigurno zasvjedočena, da se kod njega rano ističe ljubav prema pokori i mrtvljenju. Već kao devetogodišnjak prezire svoj krevet i prostire sebi ležaj od suhadi. Nekoliko godina kasnije priuštava sebi i na tom tvrdom ležaju još samo nekoliko sati počinka, jer dio noći upotrebljava za studij. Kao đak prosi milostinju za svoje još siromašnije drugove, a kasnije za siromahe iz bolnice. Nakon mnogo neuspjelih pokušaja u drugim zvanjima, posvećuje se teškoj dvorbi bolesnika i u njoj ustraje sa svom požrtvovnošću. Po izjavi njegovog brata Franje, njegovao je bolesnike u lazaretu za bolesne od gnojnih čireva (al hospital de las bubas). No izraženo je mišljenje da su u toj kući bili smješteni i bolesni od sifilisa.

Odgovaralo to stvarnosti ili ne – jamačno je dječak kod svojih pacijenata upoznao ne samo tjelesnu bolest nego i duševnu i ćudorednu bijedu, pa je vjerno ispunjavanje dužnosti zahtijevalo često najbolnije svladavanje od čistog, duboko i nježno osjetljivog srca. Što mu je davalo snage za to? Sigurno ništa drugo nego ljubav prema Raspetome, koga je htio slijediti na neravnom, strmom i uskom putu. Želja: njega pobliže upoznati i još bolje se upriličiti njegovoj slici, navela je, bez dvojbe, Ivana na to da uz dvorbu bolesnika prihvati studij u isusovačkom kolegiju kako bi se njime pripravio za svećeničko zvanje. Da bi mogao bolje osluškivati poruku Križa, odbio je ponudu da preuzme unosno mjesto kapelana u svojoj bolnici, a mjesto toga izabrao siromaštvo Reda. Ta ista želja nije mu dopustila da nađe mir u ublaženom opsluživanju ondašnjih karmelićana i dovela ga je do reforme Reda.

Poruka Svetog pisma

1

Možda je već kao isusovački pitomac bio upućen na to da se bavi Svetim pismom. Sigurno su već i prije: u propovijedi, pouci i liturgiji, stupile preda nj Gospodinove riječi – i među njima riječi o Križu. Kod karmelićana pouka u Svetom pismu pripadala je dnevnom redu. Kad je kasnije kao mlad redovnik poslan na studije u Salamanku, prodiranje u svete tekstove pod vodstvom učenih egzegeta sačinjavalo je bitni dio obaveznog posla. Iz kasnijeg vremena znamo da je živio sasvim u Svetom pismu i s njime. Ono je spadalo među ono malo knjiga koje je uvijek imao u svojoj ćeliji. Sama njegova djela nije moguće zamisliti bez riječi Pisma. One su mu postale prirodnim izrazom vlastitih unutrašnjih iskustava pa su mu nehotice dolazile u pero dok je pisao. Njegov tajnik i pouzdanik u posljednjim godinama o. Ivan Krstitelj pripovijeda da je Ivan od Križa jedva još trebao otvarati Sveto pismo, jer ga je znao gotovo napamet. Tako smijemo računati s time da je poruka Križa koja se nalazi u božanskoj Riječi kroz cijeli njegov život neprestano djelovala u njegovom srcu. Posve je nemoguće obraditi iscrpno taj možda najvažniji izvor njegove znanosti Križa. Jer, moramo pretpostaviti da je čitavo Sveto pismo, Stari kao i Novi zavjet, bio njegovim svagdašnjim kruhom. Citati Pisma tako su mnogobrojni u njegovim djelima da ih je nemoguće sve raspraviti. S druge strane, bilo bi ludo ograničiti se samo na njih i misliti da druge riječi, koje nisu nigdje kod njega navedene, nisu također u njemu bile živo djelotvorne. Ne preostaje nam drugo nego ukazati na razne skupine primjera, kako otprilike moramo zamišljati da je u njega prodirala poruka Križa.

Sam je Spasitelj govorio o križu u različitim okolnostima i u različitom smislu: kad unaprijed kazuje svoju muku i smrt, kad ima pred očima u doslovnom smislu drvo sramote na kojemu će završiti svoj život. Ali kad je rekao: "…Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan", ili: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom", onda je križ simbol svega onoga što je teško i mučno i tako protivno naravi da je kao hod u smrt, ako se to uzme na sebe. I to breme treba da Isusov učenik danomice uzima na sebe. Navještaj smrti stavio je pred učenike sliku Raspetoga i još danas je stavlja pred svakoga koji čita ili sluša Evanđelje. U njemu se šutke zahtijeva dosljedan odgovor. Pozivi na nasljedovanje na križnom putu života sugeriraju dosljedan odgovor i istodobno daju uvid u smisao smrti na križu; jer na riječi poziva neposredno nadovezuje opomenu: "Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; ali tko izgubi svoj život radi mene, spasit će ga." Krist predaje svoj život da ljudima otvori pristup u vječni život. Ipak, da bi dobili vječni život, moraju i oni žrtvovati zemaljski život. Oni moraju s Kristom umrijeti kako bi s njim uskrsnuli: smrću trpljenja kroz čitav život i svakodnevnim odricanjem samih sebe; ako ustreba, i krvavom smrću svjedoka vjere za Kristovu poruku.

Sliku Patnika i Raspetoga, koja se unaprijed ocrtava u Gospodinovim riječima, slikaju naširoko i iscrpno evanđeoski izvještaji o muci. Uzevši u obzir čisto mekano srce djeteta i maštu umjetnika, jedva se može drugačije misliti nego da su se te slike neizbrisivo u njih utisnule. Moramo također računati s time da je dječak prisustvovao kod svečane Službe Božje Velikog tjedna, da je čak u njoj sudjelovao kao član dječjeg zbora. Na Maslinsku nedjelju (Cvjetnica) i u dane Velikog tjedna stavlja crkvena liturgija svake godine dramatski živo pred vjernike posljednje dane Isusova života, njegovu smrt i njegov počinak u grobu – potresnim riječima i melodijama, koje neodoljivo zanose na sudoživljavanje. Ako pri tome ne mogu ostati ravnodušnima ni hladnokrvni, čak nevjerni i u svjetski život zapleteni ljudi, kako je onda to moralo djelovati na mladog sveca, o kojemu znamo iz kasnijeg vremena da je jedva mogao

2

govoriti o duhovnim stvarima a da ne zapadne u ekstazu; koga je slušanje kakve pjesme ushićivalo!

Onda su, dok je sam proučavao riječi Pisma, k evanđeoskim izvještajima pridošla proroštva, osobito prikaz patničkog Sluge Božjega kod Izaije, na koja je mladi redovnik morao biti upućen već čitanjem časoslova u dane Velikog tjedna. Tu se moglo naći ne samo novo opisivanje patnje, nepoštedno realistično, nego se nuđala velika svjetska i spasenjsko – povijesna pozadina golgotske drame: Bog, svemoćni stvoritelj i vladar svjetova, koji mrska narode kao glineno posuđe, i istodobno Otac koji okružuje svoj izabrani narod najvjernijom skrbi; On koji nježno i ljubomorno ljubi, koji "svoju zaručnicu Izraela" kroz stoljeća snubi i opet i opet je prezren i odbijen, kako je to Ivan opjevao u svojoj Pjesmi o pastiru. Proroci i evanđelja, dopunjujući se uzajamno, crtaju sliku Mesije koji dolazi u poslušnosti prema Ocu da ponovno dobije zaručnicu, koji uzima njezin jaram na sebe da nju od njega oslobodi; da, ne plaši se smrti kako bi stekao život za nju. To odzvanja u Romancama. To što je u njima Izraelov zaručnički odnos protegnut na čitavo čovječanstvo, odgovara objavi kraljevstva Božjega kod proroka kao i u evanđeljima.

Ivanu je moralo biti značajno još nešto drugo u proročkim knjigama: odnos u kojemu stoji sam prorok prema Bogu i Gospodinu; poziv i odabranje čovjeka na koga Svemogući polaže svoju ruku. Odnos koji tog čovjeka čini prijateljem i pouzdanikom Božjim, supoznavaocem i navjestiteljem vječnih odluka; koji, s druge strane, od njega traži potpuno predanje i neograničenu spremnost, koji ga izuzima iz zajednice ljudi koji misle na naravan način i čini ga za njih znakom protivljenja. Na to ukazuje ne samo Sveto pismo izravno, nego i tumačenje Pisma u predaji Reda. U Karmelu je – i pod ublaženim Pravilom – i dalje živjelo sjećanje na proroka Iliju, "vođu i oca karmelićana". Institutio primorum monachorum (Uredba prvih monaha) stavljala ga je pred oči mladim redovnicima kao uzor kontemplativnog života. Prorok od koga Bog traži da ide u pustinju, da se skriva u potoku Kerith nasuprot Jordanu, da pije vodu iz potoka i da se hrani jelom koje će mu Bog slati, uzor je svih onih koji se povlače u samoću, koji se odriču grijeha i svih osjetnih užitaka; da, koji se odriču svih zemaljskih stvari (tako treba shvatiti "nasuprot Jordanu") i sklanjaju se u Božju ljubav (Kerith se treba shvatiti kao caritas); rijeka božanske milosti napajat će ih slašću, a nauk Otaca pružat će krepko jelo njihovoj duši: kruh boli kajanja i pokore, meso prave poniznosti. Nije li Ivan tu našao ključ za ono što je Bog izvodio u njegovoj vlastitoj duši? Svakako, Božji planovi spasenja tiču se čitavog čovječanstva a radi njega tiču se izabranog Božjeg naroda. Ali njemu je stalo do svake pojedine duše. Svaku pojedinu on snubi nježnom ljubavlju kao zaručnicu, za svaku se brine očinskom vjernošću. Kako ta božanska prošnja ljubavi postaje poticajem što duši ne da mira, savršeno je izrazilo Sveto pismo u Pjesmi nad pjesmama. Duhovni spjev je njezina jeka. Kasnije ćemo morati opširno pokazati kako se u tom spjevu neprestano javlja motiv križa.

Ako je kao pjesnik našao dovoljno poticaja u slikama jarkih boja starozavjetnih pjevača, kao teolog morao je crpsti još iz jednog drugog obilnog izvora. Duša koja je jedno s Kristom, koja živi od njegova života – ali samo u predanosti Raspetome, samo ako je prevalila cijeli križni put s njime: to nije nigdje jasnije i oštroumnije izrečeno negoli u poruci sv. Pavla. On već ima razvijenu znanost Križa, teologiju Križa na temelju dubinskog iskustva.

3

"Krist me poslao…da propovijedam Radosnu vijest, ali ne u govornoj mudrosti, da ne izgubi snagu križ Kristov. Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo sila je Božja." "…Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, a mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane, i Židove i Grke, Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi."

Pavlovo evanđelje riječ je o Križu – poruka koju naviješta Židovima i poganima. To je jednostavno svjedočenje, bez ikakvog govornog ukrasa, bez ikakvog pokušaja uvjeriti pomoću umnih razloga. Ta riječ crpi svu svoju snagu iz onog što navješćuje. A to je Križ Kristov, tj. Kristova smrt na križu i isti raspeti Krist.

Krist je Božja snaga i Božja mudrost ne samo kao Božji poslanik, Božji Sin i sam Bog, nego kao Raspeti. Jer smrt na križu sredstvo je otkupljenja koje je zamislila nedokučiva Božja mudrost. Da pokaže kako su ljudska snaga i ljudska mudrost nesposobne izvesti otkupljenje, Bog daje otkupiteljsku snagu Sinu, koji se prema ljudskim mjerilima pokazuje slabim i ludim; koji neće da bude išta sam od sebe, nego dopušta da sama Božja snaga u njemu djeluje; koji je sama sebe "ispraznio" i "postao poslušan" "sve do smrti na križu". Otkupiteljska snaga: to je moć probuditi na život one u kojima je božanski život bio umro po grijehu. Ta otkupiteljska snaga križa ušla je u riječ o Križu i po toj riječi prelazi na sve koji je primaju, koji joj se otvaraju, ne zahtijevajući čudesnih znakova niti razloga ljudske mudrosti; u njima ta riječ postaje onom snagom koju smo nazvali znanošću Križa. Sam Pavao stigao je u njoj do savršenstva: "Ja sam po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam razapet na križ; živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao." U one dane kad je oko njega bila noć, ali kad je u njegovoj duši nastalo svjetlo, revnitelj za Zakon upoznao je da je Zakon bio samo učitelj na putu do Krista.

Mogao je pripraviti na primanje života, ali sam ga nije mogao dati. Krist je uzeo na sebe jaram Zakona tako da ga je savršeno ispunio te za Zakon i po Zakonu umro.

Upravo time on je oslobodio od Zakona one koji hoće primiti život od njega. Ali oni ga mogu primiti samo ako žrtvuju svoj vlastiti život. Jer oni koji su u Krista kršteni, kršteni su u njegovu smrt. Oni uronjavaju u njegov život da postanu udovi njegovog tijela, da kao takvi s njim trpe i s njim umiru, ali s njim i uskrsnu na vječni, božanski život. Taj će život nama doći tek u dan slave. Ali već sada – "u tijelu" – imamo dio u njemu ako vjerujemo: ako vjerujemo da je Krist umro za nas, da nama dade život. Ta vjera je ono što čini da postajemo jedno s njim kao udovi s glavom i čini da smo otvoreni za uviranje njegovog života u nas. Tako je vjera u Raspetoga – živa vjera, koja je združena s predanjem u ljubavi – za nas prilaz k životu i početak buduće slave; zato je križ naš jedini počasni naslov: "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim Križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu."

Tko se opredijelio za Krista, taj je mrtav za svijet i svijet za njega. On nosi rane Gospodinove na svome tijelu, slab je, prezren pred ljudima, ali upravo stoga jak, jer u slabima je Božja snaga. U toj spoznaji prima učenik Isusov ne samo križ koji je na njega stavljen, nego razapinje samoga sebe: "Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama." Oni su vodili nesmiljenu borbu protiv svoje naravi kako bi u njima izumro život grijeha i bilo mjesta za život duha.

Radi se o ovom posljednjem. Križ nije sam sebi svrha. Strši uvis i pokazuje gore. Ali nije samo znak – on je jako oružje Kristovo; on je pastirski štap s kojim božanski David izlazi u boj protiv paklenog Golijata; štap s kojim on silan kuca na nebeska

4

vrata i otvara ih. Onda se izlijevaju rijeke božanskoga svjetla i zahvaćaju sve one koji su u pratnji Raspetoga.

Misna žrtva Umrijeti s Kristom na križu da bi s njim uskrsnuo – to u žrtvi svete mise postaje stvarnost za svakoga vjernika, a osobito za svakog svećenika. Misna žrtva je, po nauku vjere, obnavljanje žrtve na križu. Tko je prikazuje u živoj vjeri ili u njoj sudjeluje, za njega i u njemu događa se isto što se dogodilo na Golgoti. Ivan je već kao dijete posluživao kod mise; to je, bez dvojbe, činio i u Redu sve do svog svećeničkog ređenja. Znamo iz izvještaja o njegovom životu da ga je sam pogled na raspelo mogao prenijeti u ekstazu. Kako onda mora da ga je zanosila stvarno prikazana žrtva – već kao dionika poslužnika, a kako istom kad ju je on sam prikazivao! Obaviješteni smo o njegovoj prvoj žrtvi. Slavio ju je u samostanu sv. Ane u Medini del Campo u rujnu 1567., možda u osmini Marijinog rođenja, u prisutnosti svoje majke, svog najstarijeg brata Franje i njegove obitelji. Zbog svetog straha plašio se svećeničkog dostojanstva, i samo poslušnost odredbama poglavara pomogla mu je nadvladati oklijevanje. No na početku svetog slavlja misao na vlastitu nedostojnost bila je osobito živa. U njemu se probudila goruća želja: biti sasvim čist kako bi Presvetoga doticao neokaljanim rukama. Zato se iz njegova srca uzdigla molba da ga Gospodin očuva te ga nikad smrtno ne uvrijedi. Htio je osjećati bol kajanja za sve pogreške u koje bi bez Božje pomoći mogao upasti, ali da ne počini krivnje. U času pretvorbe čuo je riječi: "Dajem ti što moliš." Otada je utvrđen u milosti i posjeduje čistoću srca dvogodišnjeg djeteta. Biti čist od krivnje, a ipak osjećati bol nije li to pravo jedinstvo s neokaljanim Jaganjcem, koji je na sebe uzeo grijehe svijeta, nije li to Getsemani i Golgota?

Osjetljivost za veličinu svetoga žrtvenog čina sigurno nije kod Ivana nikad popustila. Znademo da je jednom u Baezi u ushićenju otišao od oltara ne dovršivši misu. Jedna od prisutnih povikala je da bi morao doći anđeo dovršiti tu misu, kad se taj sveti pater ne sjeća da je nije dovršio. U Karavaki vidjeli su ga za vrijeme mise sjajnoga od zraka koje su dolazile od hostije. Sam je priznao u jednom povjerljivom saopćenju kako se ponekad danima znao odricati svete misne žrtve jer je njegova narav bila preslaba da izdrži preobilnu nebesku utjehu. Osobito rado čitao je misu o presvetom Trojstvu. Zaista, vrlo je čvrsta veza između te preuzvišene tajne i svete žrtve, koja je ustanovljena po odluci triju božanskih osoba, koja se obavlja njima na slavu i koja otvara ulaz u njihov život koji vječno ključa. Ne naslućujemo kako je obilje rasvjetljenja svecu bilo udijeljeno kod oltara u toku njegovog svećeničkog života.

Svakako, rast u znanosti Križa, neprestano tajanstveno preobraženje u Raspetoga dogodio se velikim dijelom u službi oltara.

Viđenja Križa Poruka Križa kuca u riječi i slici i liturgijskom slavlju na srce svakoga čovjeka koji živi u kršćanskom kulturnom krugu, osobito prodorno kuca na srce svećenika.

Samo svatko nije sposoban i pripravan primiti je kako njoj odgovara i odgovoriti na nju kao Ivan od Križa. Ali uz to ona je njemu poslana u jednom izvanrednom obliku, osim tih posebnih milosti u svetoj misnoj žrtvi. Raspeti se njemu ukazao više puta u viđenjima. O dva takva viđenja imamo točne izvještaje. U svom nauku Ivan je smatrao da su viđenja, nadnaravni govori i objave nebitni dodatak mističnog života.

5

Neprestano je opominjao da se toga treba čuvati, jer je duša pri tome izložena opasnosti obmane, a u svakom slučaju zadržava se na putu sjedinjenja ako takve stvari drži važnima. Povrh toga bio je vrlo suzdržljiv što se tiče saopćenja o svome životu, o izvanjskome kao i o unutrašnjemu. Kad je ipak govorio o ta dva viđenja, svakako im pripada osobito značenje. Iza tih dvaju viđenja slijedila je u njegovu životu oluja progonstva i trpljenja. Stoga je lako vidjeti u njima vjesnike oluje.

Prvo viđenje dano mu je u Avili, u samostanu Utjelovljenja, kamo ga je bila pozvala sveta majka Terezija za ispovjednika redovnica. Dok je jednoga dana bio posve uronio u promatranje trpljenja na Križu, pokazao mu se Raspeti, vidljiv tjelesnim očima, pokriven ranama, obliven krvlju. Ukazanje je bilo tako jasno da ga je mogao fiksirati perom na jednom crtežu netom poslije kad je došao k sebi. Mali požutjeli listić bio je sačuvan se do naših dana u samostanu Utjelovljenja. Crtež djeluje vrlo moderno. Križ i tijelo predstavljeni su vrlo skraćeno, gledani kao sa strane; tijelo u jakom pokretu dosta odvojeno od križa, viseći na rukama (ruke probodene od jakih čavala koji napadno strše osobito su izrazite); glava je oborena naprijed tako da se crte lica ne mogu raspoznati, naprotiv, vidi se vrat i gornji dio leđa koja su pokrivena modricama. Svetac je poklonio taj papirić sestri Ani Mariji od Isusa i povjerio joj svoju tajnu. (To je inače razumljivo, budući da je sam Gospodin toj duši priopćio nešto od Ivanovi najintimnijih tajni: milost koja mu je bila darovana prigodom njegove prve svete mise.)Ne znamo da li je Spasitelj rekao kakve riječi kad se tako duboko nagnuo s križa. Ali sigurno se zbila izmjena riječi od srca k srcu. To je bilo u vrijeme prije nego je izbila borba obuvenih protiv reforme, a trebalo je da njezina žrtva bude Ivan više negoli svi ostali.

Drugo ukazanje zbilo se pri kraju njegova života u Segoviji. Bio je pozvao onamo svoga ljubljenoga brata Franju. Tome zahvaljujemo izvještaj: "…Pošto sam ondje bio dva ili tri dana, zamolio sam ga da mi dopusti otputovati. Odgovorio mi je kako treba da ostanem još nekoliko dana dulje, jer da ne zna kad ćemo se opet vidjeti. A tad sam ga vidio posljednji put. Jedne večeri uzeo me je iza večere za ruku i poveo me u vrt, i kad smo bili sami, rekao mi je: 'Želim ti povjeriti nešto što mi se dogodilo s našim Gospodinom. Imali smo u samostanu raspelo, i jednoga dana kad sam se nalazio pred njim, učinilo mi se da bi bilo prikladnije smjestiti ga u crkvu. Želio sam da ga časte ne samo monasi, nego i oni vani. To sam i učinio, kako mi je došla misao. Pošto sam ga smjestio u crkvi koliko sam mogao zgodnije, stajao sam jednoga dana pred njim u molitvi. Tad mi Gospodin reče: 'Brate Ivane, traži od mene što da ti dadem za uslugu koju si mi učinio!' A ja sam mu rekao: 'Gospodine, ono što želim da mi dadeš, to su patnje što bih ih podnio za Tebe, i to, da budem preziran i omalovažavan.'" Kad je Ivan izrekao tu želju, okolnosti njegova života bile su takve da se ona lako mogla ispuniti već kao posljedica naravnih okolnosti. Na čelu obnovljenog Karmela stajao je provincijal Nikola Dorija, usijana glava i revnitelj, koji je htio Terezijino djelo preobličiti prema svojim idejama. Ivan je odlučno branio baštinu svete majke i žrtve fanatizma: o. Jeronima Gracijana i karmelićanke. Na 30. svibnja 1591. počeo je kapitul bosonogih u Madridu. Pred polazak onamo oprostio se svetac od segovijskih karmelićanki. Priorica Marija od Utjelovljenja uskliknula je živahno uzbuđena: "Oče, tko zna neće li Vaša prečasnost izaći iz toga kao provincijal ove provincije." "Bacit će me u kut kao staru krpu, kao stari kuhinjski dronjak", glasio je odgovor. Tako se zapravo i dogodilo. On nije više dobio nikakve službe i poslan je u penjuelsku samoću. Onamo su išli za njim izvještaji o nevoljama karmelićanki.

Preslušavali su ih kako bi sabrali materijala protiv Ivana. Tražili su povoda da ga

6

izbace iz Reda. Malo poslije toga sili ga posljednja bolest da ostavi Penuelu, gdje se nije mogla dobiti nikakva liječnička pomoć. Tako je stigao na zadnju postaju svojega križnog puta: u Ubedu. Tu, pokriven gnojnim ranama, nalazi ogorčenog protivnika u prioru o. Franji Krizostomu, koji obilato zadovoljava Ivanovu težnju za ponižavajućim postupanjem. Vrhunac Golgote je osvojen.

Poruka Križa Ima još i treće svjedočanstvo da su slike križa neobično djelovale na Ivana. A to se, vjerojatno, još mnogo češće događalo negoli nam je zasvjedočeno. Sva ta djelovanja shvaćamo kao vjesnike koji su ga hrabrili za nošenje križa i na to pripravljali. Ipak i sve ono što sažimamo simbolički pod imenom križ, sva bremena i trpljenja života, moraju se ubrojiti u poruku Križa, jer se odatle može dobiti najdublja znanost Križa. Naš svetac je poznavao bol i nevolju već od prvih godina djetinjstva.

Rana smrt očeva, majčina borba za svagdanji kruh svoje djece, njegova vlastita neuspjela nastojanja da nešto pridonese za uzdržavanje obitelji – mora da je sve to izazvalo duboke dojmove u nježnom djetinjem srcu, ali nam o tome nije ništa napisano. Jednako tako malo znamo kako su djelovale na njegovu dušu krize u prvim godinama Reda.

Za kasnije vrijeme ima izvještaja iz kojih se može nešto više doznati o njegovom nutarnjem životu. U Avili dolazio je Ivan jedne večeri o Zdravomariji iz samostanske crkve nakon ispovijedanja i stupio na puteljak koji je vodio prema kući u kojoj je stanovao sa svojim drugom o. Germanom. Tad se iznenada na njega bacio neki čovjek i tako ga štapom izmlatio da je pao na zemlju. (To je bila osveta jednog ljubavnika kome je Ivan oteo plijen.) Kad je Ivan ispričao tu pustolovinu, dodao je da u čitavom svome životu nije osjećao tako slatke utjehe: postupali su s njim kao sa samim Spasiteljem pa je iskusio slatkoću križa. Česte prilike za to iskustvo pružalo mu je vrijeme tamnovanja u Toledu. Svetac je započeo reformu u Duruelu, s poraslom samostanskom zajednicom preselio se u Manceru, zatim je djelovao u novicijatu u Pastrani i konačno vodio prvi kolegij Reda u Alkali. Godine 1572. pozvala ga je sveta majka u Avilu kako bi joj pomogao u njezinoj teškoj zadaći. Ona je dobila zadatak da se vrati kao priorica u samostan Utjelovljenja, iz kojega je bila izašla. Trebalo je da, zadržavši ublaženo Pravilo, ukloni neprilike koje su se ondje bile ukorijenile i da onu veliku zajednicu vodi prema pravom duhovnom životu. Činilo joj se da se u tu svrhu mora pobrinuti za dobre ispovjednike. Nije mogla naći pogodnijega od Ivana, čije je veliko iskustvo u duhovnom životu poznavala. Tu je on djelovao od 1572. do 1577. s vrlo velikim plodom za duše. Dok je on tako sasvim u tišini radio, vani je djelo obnove postiglo velik napredak. Majka je putovala od jednog osnutka samostana do drugoga. Nastali su i novi muški samostani reforme. U Red je stupilo nekoliko izuzetnih ličnosti i preuzelo izvanjsko vodstvo, osobito o. Jeronim Gracijan i o. Ambrozije Marijan.

Ne bez svoje krivnje, osjećali su se obuveni, tj. oci ublaženog Pravila, oštećenima pa su organizirali žestoku obrambenu borbu. Zašto se progon okomio i na Ivana čija je djelatnost bila posve duhovna, dapače na njega osobitom žestinom, to ovdje ne možemo istraživati. U noći između 3. i 4. prosinca 1577. provalili su nekoji obuveni sa svojim ortacima u stan dvojice samostanskih ispovjednika i odveli ih svezane. Otada je Ivana nestalo. Sveta majka je, doduše, doznala da ga je odveo

7

prior Maldonado. Ali kamo je otišao, doznalo se tek nakon njegovog oslobođenja, devet mjeseci kasnije. Svezanih očiju poslali su ga kroz samotno predgrađe u samostan naše drage Gospe u Toledu, najznačajniji karmelićanski samostan ublaženog Pravila u Kastilji.

Bio je preslušan, i budući da je odbijao da napusti reformu, postupalo se s njim kao s buntovnikom. Zatvor mu je bio neki tijesni prostor, dug po prilici deset stopa a šest stopa širok, "u kojemu je, premda je tako malena stasa, jedva mogao uspravno stajati", pisala je kasnije Terezija. Ta ćelija nije imala ni prozora, ni otvora za zračenje, osim jedne pukotine visoko na zidu. "Da bi mogao moliti Časoslov, zatvorenik je morao stati na uznički stočić i čekati dok sunčana zraka ne upre u zid.

Vrata su bila osigurana katancem. Kad je u ožujku 1578. stigla vijest da je o. German pobjegao, zaključana je i dvorana ispred zatvorske ćelije. Uznika su vodili u početku svake večeri, a kasnije triput u tjednu, napokon još tu i tamo petkom, u blagovalište da sjedeći na tlu pojede svoj obrok – kruh i vodu. U blagovalištu je dobivao i disciplinu. Klečao bi gol do pojasa, pognute glave, dok bi svi prolazili mimo njega i udarali ga šibom. A budući da je sve podnosio "strpljivo i s ljubavlju", nazivali su ga "pretvaralom". Uz to pokazao se "nepomičnim poput stijene" kad su ga nagovarali da otpadne od reforme, kad su mu kao mamac zato nudili službu priora. Tad je otvorio svoja šutljiva usta i uvjeravao da se neće vratiti natrag "makar ga stajalo života".

Mladi novaci, koji su bili svjedoci ruženja i zlostavljanja, plakali su od sućuti i na pogled njegove šutljive strpljivosti govorili: "To je svetac." Prigodom bičevanja njegov bi habit bio natopljen krvlju i takva bi ga morao opet obući i kroz devet mjeseci svog tamnovanja zadržati na sebi. Možemo zamisliti što je zbog toga morao trpjeti u žarkim ljetnim mjesecima. Jelo koje su mu donosili zadavalo mu je takve muke te je mislio da ga s time hoće ubiti. Uz svaki zalogaj pobuđivao je čin ljubavi da umakne napasti klevetanja.

Znamo kako je bio čvrsto povezan s najbližim rođacima. Svim je srcem bio odan i djelu reforme, svetoj majci i drugima koji su u toj velikoj zadaći bili jedno s njime, koji su kao i on – najvećim dijelom pod njegovim osobnim vodstvom – posvetili svoj život idealu izvornog Karmela. Kasnije, kad ga je dužnost godinama zadržavala u Andaluziji, otvoreno je izrazio čežnju za Kastiljom i intimnim krugom: "Otkad me je onaj kit progutao i izbljuvao u ovoj dalekoj luci, nikad mi više nije bila dana radost da vidim Vas i svete koji tu žive." Bio je tako odijeljen od njih sviju da za vrijeme tih dugih mjeseci nije mogao poslati vijest o sebi. "Ponekad bih se ražalostio na pomisao kako će se o meni reći da sam okrenuo leđa započetom djelu, i osjećao sam bol svete majke.

No bilo je mnogo bolnijih oskudijevanja. Dne 14. kolovoza 1578. došao je u njegov zatvor prior Maldonado s dva redovnika. Zatvorenik je bio tako slab da se jedva mogao micati. Nije pogledao, jer je mislio da je ušao njegov tamnički čuvar.

Prior ga gurnu nogom i upita zašto ne ustane u njegovoj prisutnosti. Kad je zamolio za oproštenje i uvjeravao da nije znao tko je tu, upita o. Maldonado: "Na što ste mislili kad ste bili tako zadubljeni?" "Mislio sam da je sutra svetkovina naše drage Gospe i da bi mi bila velika utjeha kad bih mogao čitati svetu misu." Kako mora da je dugih devet mjeseci trpio zbog toga što nikad nije smio slaviti svetu žrtvu! Tjelovo, kad je on inače na sate klečao pred Presvetim sakramentom, morao je proživjeti bez mise i pričesti.

8

Biti predan zlobi ogorčenih neprijatelja, a bez obrane; mučen na duši i tijelu, odsječen od svake ljudske utjehe pa i od izvora snage crkveno-sakramentalnog života – je li moglo biti još tvrđe škole križa? Ipak to još nije bilo najdublje trpljenje.

Sve to nije ga nikako moglo odijeliti od trojstvenog praizvora za koji je bio siguran u vjeri. Njegov duh nije bio zatvoren u tamnici; on se mogao uzdizati k onom izvoru što uvijek teče, uroniti u onu neistraživu dubinu, u bujicu koja ispunjava svako stvorenje, i svako srce. Nikakva ljudska moć nije ga mogla rastaviti od njegovog Boga, ali Bog sam mogao se povući od njega. A tu najtamniju noć iskusio je uznik tu u zatvoru.

A donde te escondiste, Amado, y me dejaste con gemido?

Ah kamo skri se, Mili, A mene pusti samu s jecajima?

Taj bolni vapaj odjeknuo je u tamnici u Toledu.

Nemamo svjedočanstva o tome kad je Ivan prvi put upoznao slatkoću Božje blizine. Ali sve ukazuje na to da je život mistične molitve morao kod njega početi vrlo rano. Da bi bio slobodan za Boga, odijelio se od svojih dragih, onda se odrekao školske karijere i napustio svoj zavičajni samostan. Njegova služba u Avili bila je oslobađati druge duše za Boga i voditi ih na put sjedinjenja. Tome je bila namijenjena sva njegova djelatnost u Redu. Za taj ideal reforme podnio je patnje zatočeništva.

Veselo je primao sve uvrede i zlostavljanja radi svog ljubljenog Gospodina. A sad se činilo da se to slatko svjetlo u srcu gasi – Bog ga je ostavljao sama. To je bila najdublja patnja s kojom se nije mogla usporediti nijedna zemaljska patnja. A ipak je to bio Božji dokaz ljubavi koja izabire. Činilo se da vodi u smrt, a bio je to put u život.

Nijedno ljudsko srce nije nikada ušlo u tako tamnu noć kao Bog-čovjek u Getsemaniju i na Golgoti. Nijedan istražujući ljudski duh ne može prodrijeti u neistraživu tajnu napuštenosti od Boga umirućeg Bogo-čovjeka. Ali Isus može dati izabranim dušama da okuse nešto od te krajnje gorčine. To on zahtijeva od svojih najvjernijih prijatelja kao posljednje provjeravanje njihove ljubavi. Ako se ne preplaše i ne ustuknu, nego se spremno daju uvesti u tamnu noć, onda im ona postaje vođom: O noći, što bi vođom!

O noći, ljupkija od zore rane!

O noći, koja spoji Miljenicu s Dragim, Miljenicu u Dragog pretvorenu!

To je veliko iskustvo križa iz Toleda: krajnja zapuštenost i sjedinjenje s Raspetim baš u toj zapuštenosti. Možda se po tome može razumjeti zašto izjave o vremenu njegovog zatočeništva zvuče protuslovno: kad se pripovijeda kako je rijetko osjećao utjehu ili je nije nikada osjećao, kako su trpjeli tijelo i duša; a na drugoj strani: kako se godinama tamnovanja ne bi mogla platiti jedna jedina milost koju mu je Bog ondje iskazao…To su bez dvojbe dragocjene milosti, koje se ne mogu ničim skupo platiti, i već po njima mogli bismo razumjeti zašto je Ivan nakon svoga bijega iz tamnice kod toledskih karmelićanki govorio o svojim mučiteljima kao o velikim dobrotvorima. Ali kad je tom prilikom tvrdio kako nikad nije uživao tako oblino vrhunaravno svjetlo i utjehu kao u zatvoru, onda ipak moramo pretpostaviti da je tu dospio iznad milosti što ih donosi trpljenje. I kitice Tamne noći i Duhovnog spjeva,

9

koje su nastale u tamnici, svjedoče o sjedinjenju koje usrećuje. Križ i noć putovi su do nebeskog svjetla: to je radosna poruka Križa.

Sadržaj poruke Križa Razmotrili smo kojim se putovima mogla poruka Križa probiti do Ivana.

Stranice što slijede žele pokazati kako se ta poruka odrazila u svečevom nauku i životu. U tu svrhu potrebno je jasno imati pred očima sadržaj poruke – što ga najprije dajemo u zbijenom pregledu. Taj pregled predstavljamo onako kako ga nalazimo kod samog učitelja znanosti Križa.

"Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7,14)…U tom citatu moramo dobro uočiti ono pretjerivanje i naglašavanje što ga u sebi sadrži ona čestica kako, jer je to kao da kaže: uistinu je vrlo tijesan, tješnji nego što vi mislite…Budući da taj put na visoko brdo savršenstva vodi uzbrdo i budući da je tijesan, zahtijeva putnike koji sa sobom ne nose tereta koji bi ih mogao vući nizbrdo…I budući da je to pothvat u kojemu se Bog traži i stiče, jedino je Bog onaj koga treba tražiti i postići…Stoga poučavajući nas i upućujući tim putem naš Gospodin reče po svetom Marku – pogl. 8. (r. 34-35) – onaj tako čudesan nauk, što ga duhovne osobe, ne znam da li bih rekao, to manje provode u djelo, što im je potrebniji…'Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko, naime, hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi život svoj radi mene…,spasit će ga.' Ah, tko bi mogao dati razumjeti i u djelo provesti i okusiti ono što sadrži taj savjet…uništenje svake miline u Bogu, u suhoći, u neugodnosti, u trpljenju, a to je čisti duhovni križ i goli duh siromaštva Kristovog…Pravi duh radije traži u Bogu neugodno negoli ugodno, i skloniji je trpljenju negoli utjehi, i oskudici svakoga dobra radi Boga negoli da ga posjeduje, i suhoćama i žalostima negoli slatkim komunikacijama, jer zna da to znači slijediti Krista i odricati se sama sebe, a ono drugo možda znači tražiti sama sebe u Bogu…Tražiti Boga u njemu ne znači samo htjeti biti bez ovoga i onoga radi Boga, već biti sklon izabrati radi Krista sve neugodnije, bilo od Boga, bilo od svijeta, a to je ljubav prema Bogu." Po volji Spasiteljevoj odricanje "mora biti kao neka vremenita i naravna duhovna smrt i uništenje u svemu što volja cijeni". Ali tko na taj način nosi križ, iskusit će da je on "slatki jaram" i "lako breme" (Mt 11,30), jer će "u svim stvarima nalaziti utjehu i milinu". "Kad postane ništa, a to će biti najveća poniznost, nastat će duhovno sjedinjenje između duše i Boga…Ono se sastoji…u živoj smrti na križu osjetnoj i duhovnoj, tj. unutarnjoj i vanjskoj." To ne može biti drugačije, jer prema čudesnom Božjem planu spasenja Krist otkupljuje i sa sobom zaručuje dušu istim sredstvima po kojima je ljudska narav bila pokvarena i upropaštena. Kao što je, naime, u raju uživanjem zabranjenog voća ljudska narav bila razorena i predana propasti, tako se pod stablom Križa po njemu otkupljuje i vraća u prvotno stanje. Ako hoće živjeti kao i on, mora s njime proći kroz smrt na križu: jednako kao i on razapinjati vlastitu narav životom odricanja i samozataje, i predavati se na razapinjanje, u trpljenje i smrt, kako ih Bog bude htio odrediti ili pripustiti. Što to aktivno i pasivno razapinjanje bude potpunije, to će sjedinjenje s Raspetim biti intimnije i to obilatije dioništvo u božanskom životu.

Time su određeni glavni motivi Znanosti Križa. Oni će nam uvijek zvučati ako osluškujemo riječ svečevog nauka i idemo putem njegova života. Treba pokazati da su oni najdublje pokretačke snage, koje su oblikovale taj život i životno djelo.

10