Sarajevo xiv

postati stvarnost, potvrdile su i XIV zimske olimpijske igre 1984, kada je Sarajevo zauvijek postalo olimpijski grad i već tada zakoračilo u 21. stoljeće.

Knjigom uspomena Olimpijsko Sarajevo za nezaborav, Izdavačka kuća Rabic daje i vlastiti obol obilježavanju tridesetogodišnjeg jubileja, sa željom da se taj uzlet ponovi.

Goran Mikulić

Olimpijsko Sarajevo za nezaborav

Da i najljepši san može

Olimpijsko

za nezaborav

4

5

6

Olimpijsko

za nezaborav 1

2

Olimpijsko

za nezaborav 3

Olimpijsko Sarajevo za nezaborav

4

Posveta

XIV ZOI Tri decenije poslije

Ovu knjigu olimpijskih uspomena na XIV ZOI, izdavač i autori posvećuju dvojici nekadašnjih čelnika MOK-a, lordu Kilaninu i Huanu Antoniju Samaranu, kao i građanama Sarajeva. Nemjerljiva je bila uloga lorda Kilanina tokom kandidature i priprema Sarajeva za Igre, a gospodina Samarana tokom priprema, održavanja i kasnije obnove sarajevske ledene ljepotice Zetre.

Građanima Sarajeva posvećujemo album s dvostrukom željom ; onim vremešnijim da se podsjete predivnih trenutaka kada su i sami bili neizostavni sudionici jedne veličanstvene olimpijske predstave, kada su svi disali jednom dušom, a onim mlađim, u želji da ponovo dovedu Igre u svoj grad i dožive taj uzvišeni duh olimpizma.

5

Poruke Žaka Roga povodom jubileja

Sarajevo u srcu olimpijskog pokreta “Četrnaeste zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. bile su Igre nadahnuća i, iznad svega, imale su svoje ljudsko lice, ono najviše što ljudski rod može doseći kada djeluje u harmoniji na zajedničkom

Tu zanosnu ocjenu dao je ex predsjednik MOKa (Međunarodnog olimpijskog komiteta) Žak Rog (Jacques Rogge) u eksluzivnom intervjuu za olimpijski spomenar, povodom tridesetogodišnjice od održavanja XIV ZOI i govoreći, općenito, o olimpizmu.

mirnodopskom rezultatu”.

6

Gospodine Rogge. Pratili ste prije 30 godina Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Mogu li se one bilo čime porediti sa sadašnjim trenutkom zimskog olimpijskog sporta i Igara kao njegovog vrhunca ?

spektra koji uključuje inspiraciju, naslijeđe, tradiciju, raznovrsnost, vrhunstvo, svjetska dostignuća. Nekih devedeset i pet odsto ispitanika reaguje na ovaj način kada je u pitanju olimpijski simbol, njegovi krugovi.

Ponosni smo da Olimpijske igre imaju takvu moćnu snagu u povezanosti sa ljudima diljem svijeta i da bude tako snažne i pozitivne asocijacije. Više nego ikad mi vjerujemo da nas ujedinjujuća snaga sporta može odvesti u bolji i mirniji svijet.

Tri dekade od Sarajeva 1984. godine, Međunarodni olimpijski komitet čini sve što je u njegovoj moći da zimske olimpijske igre ostanu najeminentniji sportski svjetski događaj na ledu i snijegu. Desile su se mnoge uzbudljive promjene u posljednje tri decenije od kojih je svakako najznačajnije uvođenje nove dvije zimske olimpijske discipline : snowboarding i slobodno smučanje. To je dio naših sveukupnih nastojanja da učinimo Igre što privlačnijim za što širi spektar ljudi. Globalna televizijska publika se nemjerljivo uvećala, te smo nastankom i napretkom Interneta i drugih oblika društvene komunikacije, dobili nove sljedbenike, koji Igre prate na novi način.

Usprkos svim promjenama, Sarajevske olimpijske igre i dalje odolijevaju testu vremena. Kao prvo, takmičariatlete tog vremena i danas nas inspirišu ondašnjim dostignućima. Same Igre su bile odlično organizirane. Te Igre su bile nadahnuće. Iznad svega, imale su svoje ljudsko lice, ono najviše što ljudski rod može doseći kad djeluje u harmoniji na zajedničkom mirnodopskom rezultatu.

Da li je ljestvica organizatorskih sposobnosti nakon Ljetnih igara u Londonu 2012. podignuta previsoko za sve buduće organizatore bilo Ljetnih ili Zimskih olimpijskih igara ?

Nema nikakve dileme da su Londonske olimpijske igre bile veličanstvene, da su bile Igre srećnih ljudi. Te Igre će također biti inspiracija za buduće generacija, one će pomoći novom ekološkom pristupu, kojim treba da pomognemo dugoročnom očuvanju ove planete. Igre su postavile nove rekorde u učešću žena na njima, a sve skupa će biti praćeno novim formama globalne komunikacije među ljudima na jedan novi način. London 2012. je stavio takmičare u srce Igara. Ovo su bile njihove Igre.

Da li je olimpijski duh danas snažniji i prisutniji i koliko se on uvećao globalno ovih proteklih godina ?

Vaša poruka za čitateljstvo ove publikacije, koja će obilježiti 30 godina od 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, uz nadanja da ćemo Vas vidjeti i dočekati tom slavljeničkom prigodom…

Naše je uvriježeno vjerovanje da je sport bio i ostao integralni dio društvenih gibanja, da se ne ponaša mimo, iznad ili razdvojeno od društva. Zapravo, ništa bolje ne odslikava to ponašanje od riječi osnivača savremenog olimpijskog pokreta Pierre de Coubertina, koji je rekao : “Sportsko natjecanje bez svojih kulturoloških dimenzija je ništa drugo do vojna parada”.

Osnovni cilj MOK-a je da sport bude u službi društva, da osnaži njegovo pozitivno djelovanje u društvu, te da se kroz sport na najbolji način očeliči sve dobro i zaustavi maligno i negativno. To je jedino moguće, istinsko značenje olimpijskog duha.

Zanimljiv je podatak da su olimpijski krugovi premašili sve druge globalne brendove duž velikog

Sarajevo će uvijek imati specijalno mjesto u srcu olimpijskog pokreta. Sa radošću uvijek oživljavam sjećanja na Sarajevo 1984, a sa naročitim pijetetom takmičarska dostignuća od kojih su mi se posebno urezali nastupi britanskog umjetničkog klizačkog para Jayne Torvill i Christophera Deana, koji su plesali Ravelov “Bolero”, te zlato u umjetničkom klizanju Katarine Witt.

Februar 1984. je mnogo značio, i danas mnogo znači, ondašnjim žiteljima Sarajeva. Oni se sa ushićenjem uvijek sjećaju vremena kada su zajednički koračali ka istom cilju ; da organizuju najbolje moguće zimske Igre, pritom slaveći u miru ljudska dostignuća.

Vedat Spahović

7

Tri decenije uspomena : XIV ZOI (1984-2014)

Uzlet do nezaborava

8

Trenuci za vječnost

David i Golijat

“Veličanstveno”, “Bajkovito”, “Impresivno”, “Neviđeno”…

To su samo neki od naslova otposlatih u svijet iz divne školjke koševskog stadiona neponovljivog osmofebruarskog popodneva 1984. nakon otvaranja 14. zimskih olimpijskih igara, kada su i pogledi više od dvije milijarde TV gledalaca širom svijeta smjerali ka glavnom gradu BiH. I odista, Sarajevo nikada nije izgledalo bajkovitije, veličanstvenije i impresivnije, poput kakvog anđeoskog grada, kao tada… i teško je povjerovati da će više ikada tako izgledati. Jer takav se polusneni prizor može vidjeti samo jednom i nikada više.

O tom uzletu do nezaborava govori i ova knjiga uspomena, kao što govori i o svemu što je prethodilo tom trenutku za vječnost, kroz duge pripreme, ali i poslije.

Govori o ceremoniji otvaranja Igara i predivnim februarskim danima, kada je sve proticalo u duhu olimpijskog gesla “brže, više, jače” (citius, altius, fortius), ali i poruke da je važno i uzvišeno učestvovati.

Govori o Sarajevu, koje je dalo nove olimpijske besmrtnike, ali je i samo, sa svojim građanima, postalo slavodobitnik i “zaslužilo zlatnu medalju za organizaciju”, prema mišljenju mnogih uglednih gostiju sa svih meridijana. A kao kruna svega bile su i riječi prvog čovjeka Međunarodnog olimpijskog komiteta Huana Antonija Samarana da su to bile do tada najbolje organizovane zimske olimpijske igre u istoriji - i u znak priznanja, na završnoj svečanosti u Zetri, predsjedniku Organizacionog komiteta Branku Mikuliću uručio je i najveće znamenje MOK - a, zlatnu medalju Olimpijskog reda, svrstavajući ga tako među olimpijske besmrtnike, poput Everija Brendidža, lorda Kilanina, kralja Olafa Petog…

Noć prije, za izuzetan doprinos, visoka, srebrna olimpijska odličja uručena su i Anti Sučiću, Uglješi Uzelcu, Ahmedu Karabegoviću, Arturu Takaču i Stanku Tomiću, dok je oboljelom Emeriku Blumu znamenje uručeno kasnije, i to u bolnici.

Najzad, knjiga, uz brojna podsjećanja, govori i o uglednim gostima i zaslužnim organizatorima, te predivnim olimpijskim borilištima, snježnjim ljepoticama Jahorini i Bjelašnici, ljepotanima Trebeviću i Igmanu, Zetri, Skenderiji, Olimpijskom stadionu Koševo, kao i Olimpijskom naselju u Mojmilu, te svim drugim blagodatima koje je Sarajevo dobilo zahvaljujući 14. ZOI.

Bajkovita priča o 14. ZOI imala je i svoju uvertiru, koja je počela 18. maja 1978, u atinskom hotelu “Karavel”, kada su “bogovi” MOK - a odlučili da, u konkurenciji Sapora i Geteborga, Sarajevu dodijele organizaciju Igara.

Još istog dana dvojica neponovljivih sarajevskih i svjetskih novinara, Miroslav Radojčić i Pavle Lukač, kao specijalni izvještači “Politike”, poslali su iz grada pod Akropoljem već i antologijsku storiju : “Još sinoć to je bila želja ili možda san. Od ovog trenutka to je stvarnost. Danas, u postojbini Olimpijskih igara, u Atini, Jugoslaviji i Sarajevu pripala je čast da ugoste zimske olimpijce 1984. godine. A ta čast je i velika dužnost. Bez svake sumnje… Sarajevo je danas ovde, u Atini, izvojevalo iznenađujuću pobedu, koja bi se mogla nazvati pobedom Davida nad Golijatom, ili otvorenije : pobeda zanosa nad iskustvom… “ Radosnu vijest Sarajlijama je prvi saopštio reporter Radio Sarajeva Nikola Bilić, da bi ubrzo uslijedio i gotovo nestvaran trenutak : do tada gotovo prijeteće tmurno nebo najednom se razvedrilo i Sarajevo je bilo obasjano suncem. Kao da se i samo nebo radovalo tom ishodu i kao da je već tog trenutka bilo uspostavljeno trajno olimpijsko sabesjedništvo Sarajeva sa Atinom i drevnim elidskim svetilištem Olimpijom.

Upravo u tom svetilištu olimpizma, 29. januara 1984. upaljen je i olimpijski plam za 14. ZOI, uz drevni ritual i molitvu ovovremene Demetrine prvosveštenice, čiju je odoru za tu priliku obukla poznata grčka glumica Katarina Dadaskali. Upravo u tom svetilištu je i gradonačelnik Olimpije Spiros Fatinos predao predsjedniku Skupštine grada Sarajeva Uglješi Uzelcu simbole mira i prijateljstva - glinenog goluba i sadnicu masline.

A poslije toga je, preko antičkog olimpijskog stadiona, gdje su davne 776. godine prije naše ere održane prve “svete igre“ u Zevsovu znamen, olimpijski plam, praćen lelujavim povjetarcem sa Kronovog brežuljka, stigao i do obližnjeg “vječnog odmorišta“ Pjera de Kubertena. Tu je obavljena i glavna ceremonija “primopredaje“ između davnih i ovovremnenih Igara, gdje su, uz zvuke olimpijske himne, predstavnici MOK - a i nacionalnih olimpijskih komiteta Grčke i Jugoslavije položili vijenac na Kubertenov obelisk. A zatim je Demetrina prvosveštenica sa bijelog mermernog postamenta darovala olimpijski plam prvom nosiocu baklje…

9

Sarajevski Kuberten

I baklja je, nošena najuzvišenijim željama, prolazeći podnožjem Erimantosa i preko Korinta, uz otpozdrav Panatenskog stadiona pod Akropoljem, krenula ka Sarajevu. Od Atine do Dubrovnika letjela je avionom. Zatim se otisnula u dva smjera da bi 7. februara stigla u novi olimpijski grad - hram. Tačno u 17 sati i 10 minuta na postamentu ispred Kulturno-sportskog centra Skenderija zalelujao se i plam, nakon što ga je na plamenik prinio nekadašnji olimpijac, skijaš Ajdin Pašović. Među brojnim Sarajlijama koji su zaželjeli dobrodošlicu bio je i prvi čovjek grada, Uglješa Uzelac.

Prije tog trenutka, plam je prošao kroz svih deset sarajevskih opština, da bi poslije noćnog bdjenja, na Jahorini i Bjelašnici, oba plamteća kraka - istočni i zapadni - krenula ka Sarajevu.

Istočni krak prošao je i pored drevne Kozje ćuprije, pjesmom opjevane Bembaše, pored Vijećnice, gdje je slavna švedska glumica Liv Ulman već otvorila izložbu “Sport u dječijem likovnom stvaralaštvu“, zatim Baščaršijom, gdje je baklju ponio i nezaboravni fudbalski čarobnjak Asim Ferhatović, da bi pred Vječnu vatru u Titovoj ulici stigao oko podneva…

I drugi, zapadni krak, obasjao je mnoge živopisne predjele, a oba plama, nakon dugog puta od 5.829 kilometara, sjedinila su se nedaleko od Spomen - parka na Vracama i nastavila put ka Skenderiji.

Za sve Sarajlije bio je to predivan uvod za dane nezaborava, koji će uslijediti i potrajati sve do 19. februara, kada će olimpijski plam biti ugašen, do nove prilike kada će se ponovo otisnuti iz svog hiljadugodišnjeg ishodišta.

Bili su to dani blistavosti ne samo sportista i organizatora i borilišta, već i cijelog grada, koji je bio tako dotjeran kao da ga je u tome nadgledala i sama boginja ljepote Afrodita.

U tim zanosnim trenucima, dok je Sarajevo porukama mira obasjavalo naš globus, niko ni u snu nije mogao pomisliti da će kroz samo osam godina taj isti, predivni grad i sam prizivati mir, kada su se nad njegovim nebom umjesto olimpijskih krugova nadvili pakleni krugovi rata.

Prije tri decenije, svi su imali razloga da budu ushićeni : i sportski matadori, poput Katarine Vit, Marje - Lise Hamelainen, Skota Hamiltona, Elene Valove, Olega Vasiljeva, Sande Dubravčić ili Jureta Franka, i strani gosti i novinari, i čelnici Međunarodnog olimpijskog komiteta i svih nacionalnih olimpijskih komiteta, kao i međunarodnih sportskih federacija za zimske sportove, i jugoslovenska javnost, a posebno Sarajlije i organizatori Igara, koji su pokazali svijetu dotad najljepše izdanje zimskih olimpijskih igara, svrstavajući Sarajevo u istinsku zimsku metropolu ljupkosti, koja tako čarobno i harmonično povezuje Istok i Zapad u nestvarnoj šarolikosti, koja se rijetko gdje može vidjeti. A jedan od dalekih hodoljubnika je u tom poređenju Sarajevo vidio i kao “čudesnu lađu, koja mjestimično leži na brežuljcima, a djelimično između njih“, dok je u njenim planinama vidio nestvarnu harfu, gdje vjetrovi izvode zanosnu, opijajuću melodiju…

Ipak, možda i u sjeni svih tih obasjaja, posebno zadovoljstvo mogao je da osjeti i idejni tvorac sarajevskog zimskog uzleta do nezaborava i sarajevski Kuberten, profesor Ljubiša Zečević, čija su sjećanja nezaobilazna, kao i mnogih zaslužnih organizatora. Najljepše znamenje dobio je samim ostvarenjem svoga sna - Igrama, kada je Sarajevo i zauvijek ušlo u istoriju olimpijskih igara.

O svemu tome govori ova knjiga uspomena. A posebnu čast priređivačima čini i saznanje da se i prethodni kormilar Međunarodnog olimpijskog komiteta Žak Rog svojim porukama, kroz sabesjedništvo, pridružio obilježavanju jubileja - tridesetogodišnjice od održavanja 14. ZOI. Nemjerljiv doprinos u organizaciji Igara dali su njegovi prethodnici lord Kilanin i Huan Antonio Samaran. Jer kao što su u antičko doba pripreme za Olimpijske igre nadgledali “sami bogovi“, tako je sada ta uloga povjerena MOK-u.

Slobodan Stajić

10

11

Dani olimpijskog zanosa i slave

Aziz HadŞihasanović

Iz olimpijskog dnevnika 1984.

14

Poruka mira iz Sarajeva

Prema tome, upućujemo poziv svim šefovima država i vlada da obustave ratne akcije u toku zimskih i ljetnih olimpijskih igara 1984. godine. Molimo da se sve vrijeme igara proglasi periodom mira, vremenom u kojem će svi ljudi slijediti primjer onih mladih sportaša u takmičenju bez neprijateljstva. U ovom kritičnom trenutku ljudskih odnosa, ovakav predah je veoma potreban da bi se vratilo spokojstvo u svijetu…”

(7. februar) Na dan kada su prvim takmičenjem počele XIV zimske olimpijske igre, iz Sarajeva je na simboličan način svijetu upućena snažna i univerzalna humanistička poruka. Odaslali su je gradonačelnici dva grada : ovdašnjih u Sarajevu, XIV zimskih, i u Los Anđelesu, XXIII ljetnih olimpijskih igara, Uglješa Uzelac i Tom Bredli.

Ovom jedinstvenom glasu mira dat je u svijetu izvanredan public itet. Dva gradonačelnika pred velikim skupom domaćih i stranih novinara pročitali su zajedničku poruku o miru, prijateljstvu i saradnji među narodima. Poruka je proslijeđena generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Perezu de Kueljaru.

Poruka mira iz Sarajeva posebno je privukla pažnju domaće i strane štampe zbog svoje humanističke želje da se “sarajevski olimpijski duh”, tek sada zatalasan i ubjedljiv, pretoči u nadu da se dramatično uznemireni i podijeljeni svijet odupre svakom nasilju i aroganciji sile u međunarodnim odnosima.

Odaslane su nespokojnom svijetu i ove riječi :

Sam grad je od najviše svjetske olimpijske instance - od Međunarodnog olimpijskog komiteta - dobio nove pohvale. U saopštenju sa 87. sesije MOK - a (6. februar 1984) stoji, već u samom uvodu, da je posljednji, sedmi izvještaj Sarajeva o pripremama XIV zimskih olimpijskih igara u cjelini i bez primjedbi jednoglasno i jednodušno prihvaćen.

Olimpijski čelnici, sa posebnim zadovoljstvom i priznanjem, prihvatili su, pored ostalog, izvještajne podatke sarajevskog organizatora Olimpijskih igara kada je u pitanju bezbjednost učesnika Igara, imajući pritom na umu poznata, deliktna i tragična iskustva sa terorizmom i drugim vrstama nasilja i nereda u toku nekih minulih olimpijskih igara. Bilo je iznova vidljivo koliko su se članovi MOK - a diskretno ili manje diskretno pribojavali novih nasilja, novog terora i neprijatnih izazova…

Novo priznanje, dakle, došlo je u vrijeme kada je 7. februara, tačno u 17 sati, stigao olimpijski plamen na borilišta na Jahorini i Bjelašnici. Sa “istočnog pravca” stigao je do hotela “Bistrica” uz akorde olimpijske himne i program ansambla “Mladost”, a iz “zapadnog pravca” do hotela “Famos”, uz bogat kulturno - umjetnički program.

Olimpijska baklja se, uoči zvaničnog početka Igara, konačno spustila na ulice svih opština Sarajeva, nakon puta dugog preko pet hiljada kilometara. Na plato ispred Skenderije olimpijski plamen, nošen rukama dvije hiljade mladića i djevojaka, sportista, stiže na jedinstveno mjesto gdje će se vršiti proglašenje olimpijskih pobjednika.

Sarajevski smučar Ajdin Pašović donijeće plamen i prenijeće ga, uz svečarske fanfare, na postament olimpijskog plamenika.

“Olimpijske igre u antička vremena značile su primirje između dvije zemlje u ratu. Održavajući ovaj duh, olimpijske igre u moderna vremena predstavljaju primjer međunarodne saradnje u čitavom svijetu, o tome kako se ljudi mogu takmičiti u miru bez obzira na nacionalne i ideološke razlike. Danas, kada je čovječanstvo suočeno sa opasnošću termonuklearnog razvoja, ovaj primjer postaje značajnijim nego ikada ranije.

U ime građana dva olimpijska grada u 1984. godini - Sarajeva i Los Anđelesa - želimo da otvorimo Olimpijske igre u 1984. godini sa prijedlogom da se ove godine vratimo antičkoj grčkoj tradiciji primirja u čitavom svijetu, kako bi igre 1984. godine postale novi period mira i međunarodne saradnje za čitav svijet, i to ne samo na području sporta, nego i na području odnosa između država.

15

Spektakl na Koševu

uzbudljive, blještave scene sarajevskog olimpijskog stadiona - promenadu združenog vojnog orkestra uz muziku i koreografiju Branka Karakaša ; “Pozdrav zastavama svijeta”, uz muziku Budimira Gajića i koreografiju Krste Jeftića ; “Marš kontinenata” u aranžmanu Nikice Kalođere ; “Zvuci domaćeg podneblja” uz nastup folklornog ansambla “Igara” na muziku Zorana Hristića i u koreografiji Slavka Pervana ; “Doček olimpijskog plamena”na stihove Đorđa Radišića, muziku Vuka Kulenovića i Frane Poraća i koreografiju Tihane Škrnjarić ; “Pozdrav omladine Jugoslavije sportistima svijeta” sa stihovima Pere Zupca i muzikom Slobodana Kovačevića ; “Završni defile sportista”, u režiji Aleksandra Jevđevića, koreografiji Slavka Pervana, muzičkim odbirom Borisa Urlicha i Fredija Došeka i scenografijom Kemala Hrustanovića ; masovno učešće pitomaca vojnih škola iz Sarajeva ; folklorni ansambli kulturno - umjetničkih društava iz Bosne i Hercegovine ; nastupi učenika srednjih škola iz Sarajeva ; baletni ansambli narodnih pozorišta iz Beograda, Zagreba i Sarajeva…

(8. februar) Fascinantan spektakl desio se 8. februara na stadionu Koševo. Kao iz sna izranjali su prizori i slike pred očima 50 hiljada gledalaca, domaćina i njegovih mnogobrojnih gostiju. Blještavilo sa i oko terena stadiona nije ostavilo ravnodušnim ni brojne predstavnike međunarodnog i domaćeg državnog, političkog, sportskog, kulturnog i društvenog života. Spontano su pljeskali izuzetnim prizorima i scenama na terenu - i krunisane glave, i šefovi država i vlada, i ministri, i generali i admirali, i ambasadori, i ostala bulumenta čuvenih svjetskih imena i titula.

Ambijent u cjelini vrijedan za pamćenje, za istoriju i šire životne poruke. Protokol je, po tradiciji, najprije dao riječ autoritetima države i politike, a potom galantno i šaroliko okrenuo reflektore prema ujedinjenoj moći i maštovitosti sporta, kulture i umjetnosti. Rađale su se u snažnom ritmu fascinacije za fascinacijom - raskošne masovne scene, snažne ljudske poruke, muzika koja plijeni, boje koje osvajaju naprečac…

Fanfare su tačno u 14:30 sati označile početak svečanosti. U ime organizatora XIV ZOI, predsjednik Organizacijskog komiteta Branko Mikulić pozdravio je goste u ime domaćina ; predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran odaslao je pregršt želja u ime svjetske olimpijske porodice, a potom je predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Mika Špiljak službeno i svečano otvorio Igre. Uz zvuke olimpijske himne podignuta je zatim olimpijska zastava na jarbol, kao i ceremonijalno izvršena predaja olimpijske zastave Lejk Plesida Sarajevu.

Fanatičnu buru oduševljenja krcatog stadiona izazvao je, nakon toga, ulazak olimpijskog plamena na koševski stadion, koji je potom šarmantna klizačica Sanda Dubravčić pretvorila u buktinju na velikom olimpijskom plameniku.

Posebnom ceremonijom u ime svih učesnika Igara olimpijsku zakletvu položio je as bijelih staza, smučar Bojan Križaj, a u ime sudija Miodrag Perović.

Time je uvodni, prvi dio protokola, posvećen tradiciji, dao riječ mašti, kreaciji i imaginaciji sporta, kulture i umjetnosti.

Više hiljada novinara raznolikih žurnalističkih žanrova svjedočili su i predočili javnosti na svim meridijanima

Hvala Sarajevu Spektakl na Koševu, dakle, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Armija svjetskih novinara - od kojih je samo iz naselja u Dobrinji na stadion Koševo stiglo više od četiri hiljade i to u profesionalnim ekipama koje su brojale više od po stotinu poslenika javne riječi iz SAD, Švedske, Švajcarske, Norveške, Velike Britanije, Zapadne Njemačke, Francuske… - nije birala, niti je krila, riječi priznanja i pohvale naporima, maštovitosti i gostoprimstvu domaćina XIV ZOI Sarajevo ’84.

U uvodnoj dobrodošlici predsjednik Organizacionog komiteta ZOI Branko Mikulić naglasio je posebno želju organizatora da riječ “mir”, u doba sumorne i opasne podijeljenosti svijeta, bude ideja vodilja i sinonim za neka bolja i pametnija vremena, bar zakratko i simbolički, koja žele da dozovu i dočaraju upravo ove igre. Rekao je : “Pozdravljam sportiste i delegacije 49 nacionalnih olimpijskih komiteta koji učestvuju na XIV zimskim olimpijskim igrama i želim im da postignu što bolje sportske rezultate i da olimpijske medalje osvoje u istinskom nadmetanju i duhu prijateljstva sportista svijeta”.

16

parkove i iskitivši pahuljicama drvorede i perivoje. Desetine hiljada olimpijskih zastava vijore se gradskim ulicama i putevima što vode do prelijepih arena u kojima će odmjeravati snagu svjetski asovi bijelih i ledenih sportova.

Tu su, počesto, i širi, poetično ispisani, zapisi i zaključci da se nikada do danas niko nije toliko radovao olimpijskom plamenu ; nikada ovoj uzvreloj planeti nisu bile potrebnije plemenite ideje i ciljevi olimpizma, pa će zato u Sarajevu, rezonovali su takvi brojni zaključci, olimpijski plamen “vječno sijati, dajući svijetu najviše što čovjek može dati - prijateljstvo, nadu i ljubav”.

Japanski gosti i učesnici ovog spektakla - ni ovaj ljudski detalj nije izmakao oku “sedme sile” - nisu slučajno, na volšeban i diskretan način, preko noći, donijeli u olimpijsko Sarajevo 120 stabala mlade japanske trešnje koje žele da posade na prostorima oko borilišta i arena u Skenderiji i Zetri.

Trešnjin cvijet i plod u drevnoj japanskoj tradiciji osobeni su simbol velikodušnosti, ljubavi i mira.

I u odgovoru na početku koševskog olimpijskog spektakla, Huan Antonio Samaran sa istom nadom izrekao je ove riječi : “Na ovim igrama nalazi se 49 nacionalnih olimpijskih komiteta. U istoriji Zimskih olimpijskih igara ovako visok broj nikada nije bio zabilježen. Sa velikim zadovoljstvom pozdravljam sve učesnike i funkcionere koji učestvuju na ovom velikom festivalu omladine i sporta.

Mi smo ubijeđeni da ćemo još jednom demonstrirati čitavom svijetu istinsko značenje sporta kao izraza prijateljstva i bratstva sa olimpijskom zastavom koja je njihov simbol. To je naša predstava o miru kako ga mi zamišljamo i kako ga gradimo… Hvala Sarajevu ”

Praznik za oko i dušu Da je već spomenuto prisustvo više hiljada predstavnika štampe, radija i televizije spektaklu svečenog otvaranja Sarajevske olimpijade na Koševu samo po sebi svjetski kuriozitet, govore odjeci njihove profesionalne nazočnosti ovom događaju.

Sve se, na koncu, u toj pravoj poplavi svjetskog publiciteta, u svim tim prvim odjecima i komentarima, može svesti pod jedan dojam : Sarajevo je bilo centar svijeta.

Grad - domaćin širom je otvorio srce da bi kao svoje rođene prihvatio mlade ljude iz svih kutova planete, sve ljude željne sportskog nadmetanja, mira i prijateljstva.

U tom kontekstu, po svjetskoj štampi, bila je nezaboravna svečanost na stadionu Koševo. Reporteri pritom opisuju da su se od ranih jutarnjih sati svečano ukrašenim ulicama kretale kolone praznično obučenih ljudi - “naoružane” pjesmom, pjevanom valjda na svim jezicima svijeta, simbolima XIV ZOI, zastavama i radošću, slijevajući se u koševsku dolinu.

Poneseni događajem i viđenim, reporteri potom vele da se na stadionu Koševo okupio cijeli svijet, veseo, raspjevan, oduševljen gostoljubljem domaćina, pretvorivši sve u praznik za oko i dušu.

Po istim tvrdnjama i utiscima “sedme sile”, grad - domaćin bio je nestvarno lijep : pravo proljećno vrijeme zamijenio je snijeg, zabijelivši okolna brda, travnjake i

Najuspješnija takmičarka (13. februar) Sportisti, učesnici Igara, naravno, nezaobilazni su kolorit grada - i u dinamičnom društvenom životu Sarajeva, i na olimpijskim borilištima. Svugdje su u centru pažnje - i onda kada su akteri olimpijskih borbi, i onda kada ih mase svijeta na ulicama ugledaju i prepoznaju, i onda kada u gužvama radoznalci i pasionirani ljubitelji zimskih sportova traže njihove autograme…

Danas posebnu pažnju Sarajlija i njihovih gostiju privlači šarmantna Finkinja Marja - Lissa Haemaelainen. Prva je takmičarka kojoj su na grudi okačene, na platou ispred Skenderije, dvije zlatne olimpijske medalje za pobjede u trčanju na deset i pet kilometara.

Upravo ovakav društveni život u Sarajevu, kao i “sintezu sporta i kulture”, na poseban način ocijenio je generalni direktor Uneska M ‘Bo neposredno pred svoj povratak u Pariz. Okupljenim novinarima je rekao :

17

“Četrnaeste olimpijske igre u Sarajevu ostavile su na mene izvanredno lijep utisak. Igre su uspjele u svakom pogledu. Za to posebno treba zahvaliti gradu Sarajevu i ostalim koji su učinili sve da ova velika sportska manifestacija uspije…”

Na dan rastanka sa Sarajevom ovaj čelnik velike specijalizovane organizacije Ujedinjenih nacija za nauku, kulturu i umjetnost, tako je riječima pohvale organizatoru simbolizirao “sarajevski slučaj”kao naglašenu atraktivnu novinu u simbiozi kulture i umjetnosti, s jedne, i sporta sa druge strane.

U Muzeju ZOI prethodne noći održana je veoma posjećena promocija serije industrijskih tapiserija, rađenih prema skicama istaknutog slikara i grafičara Mersada Berbera.

Na platou ispred Skenderije, u okviru uobičajenog svakodnevnog uručenja olimpijskih medalja, u isto vrijeme kulturno - zabavni program, uz ostale brojne učesnike imao je svoje “zvijezde večeri” - Željka Bebeka i Jadranku Stojaković.

U Narodnom pozorištu krcata dvorana izdašno je pljeskala akterima ansambla Opere ove kuće - bravuzorno je izvedeno veliko djelo Aleksandra Borodina, opera sa prologom u tri čina “Knez Igor”.

Istu noć, u dvorani Radničkog univerziteta “Đuro Đaković”, na večeri posvećenoj zabavnoj muzici, slušaoci su uživali u nastupu sarajevskog vokalno - instrumentalnog ansambla “Indexi”.

Još jedna sarajevska olimpijska noć otplovila je u nezaborav.

U zagrljaju kralja (16. februar) … Kada je Norvežanka Berit Aunli prva prošla kroz cilj, u trci u štafeti 4x5 kilometara, razdragana i ponesena šokom velikog uspjeha i osvajanja zlatne olimpijske medalje, sasvim spontano, bez ikakvog protokola i ustezanja pred najvišom titulom zemlje, zaletjela se dječije naivno u zagrljaj pravom - kralju. Sa suznim licem i naslonjenom glavom na ramenu kralja Olafa V, takođe neprotokolarno razdraganog, dobacila je novinarima : “…Trčala sam i već tada kao da mi je oko vrata visila zlatna medalja !”

18

“Lijepo je bilo u Sarajevu…”

(19. februar) Kratkim, ali efektivnim i veličanstvenim, spektaklom Sarajevo se oprostilo od Četrnaestih zimskih olimpijskih igara. Na najbolje mogući način, po jedinstvenom sudu domaće i svjetske javnosti, svečano zatvaranje Igara iskazalo je sve ono što je domaćin učinio da najveća svjetska olimpijska manifestacija bude ovih februarskih dana 1984. godine pozornicom sportske srčanosti i vještine učesnika ; mjestom ljudske spontanosti koja je okruživala desetine hiljada aktera ; izrazom velike gostoljubivosti domaćina i, najzad, motivom univerzalne, zajedničke manifestacije snage i duha na najbolji mogući način.

Prve fleš vijesti i reakcija svijeta nakon TV prenosa svečanog zatvaranja Igara iz dvorane Zetra to najbolje potvrđuju. Aplauzi, naprosto, u talasima sa svih strana zapljuskuju Sarajevo.

Vatromet ljepote Kao da je refren efektne pjesme Duška Trifunovića, uz nadahnutu rediteljsku, scenografsku i koreografsku koncepciju svečanosti, na maestralan način, iz scene u scenu, iz prizora u prizor, podsjećao i nas i svijet na ljepote onoga što je Sarajevo doživjelo i podijelilo sa svijetom - “Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju ! ”Ovim poetskim sloganom, ponovljenim na našem, francuskom i engleskom jeziku, kao da je Sarajevo - u veličanstvenoj atmosferi mladosti, boja, pokreta i neba nad gradom u raskoši vatrometnih buketa - iz trenutka u trenutak, iz takta u takt, iz slike u sliku, odašiljalo u jednom dahu na sve meridijane svoju srdačnost, da bi se, u isti mah, u blještavilo Zetre slijevali sa tih geografskih širina isto toliko srdačni pozdravi i zajedničke želje. Priredba za nezaborav.

U takvoj vulkanskoj emociji, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran je, nešto poslije 20 sati, proglasio XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu okončanim, zahvalivši se prethodno posebno Bosni i Hercegovini i gradu Sarajevu, Organizacionom komitetu Igara, takmičarima, sudijama, gledaocima, novinarima i svim drugim koji su, kako je rekao, doprinijeli uspjehu

19

Domaćin i u ovoj završnici, euforičnoj atmosferi jednog nespornog trijumfa, nije zaboravio da sve što je u više godina, a posebno na samim Igrama svijet prepoznao, jeste velika zasluga i novinara u mogućnostima da korektno, pravovremeno i profesionalno informišu svijet. Nije, dakle, organizator, i u ovim trenucima slave i uspjeha, ispuštao iz vida da zasluge, nemale, pripadaju štampi, radiju i televiziji, kao što, isto tako, s druge strane, ni sami novinari nisu zanemarili da su u ovom “sarajevskom slučaju” imali puno razumijevanje, poštovanja i, nadasve, obezbijeđene izvanredne uslove za profesionalni rad.

Domaćin je to, na završnoj konferenciji za štampu, efektno objavio. Predsjednik Organizacionog komiteta Branko Mikulić, obraćajući se mnogobrojnim stranim i domaćim novinarima, biranim riječima izrazio je zadovoljstvo angažmanom izvještača koji su pratili XIV ZOI. Rekao je, uz ostalo :

ovih Igara. Nije zaboravio, u ovom vatrometu ljepote, na apel mladima iz svih zemalja da se ponovo sastanu da bi u duhu Sarajeva, u kanadskom Kalgariju 1988. godine zajedno iskazali vrijednost i značaj olimpijskog duha.

Ovim riječima čelnika olimpijske porodice prethodio je impresivan ceremonijal zatvaranja ZOI ‘84. Zvuci fanfara najprije su najavili “Marš kontinenata” i defile učesnika. Svaka delegacija od ukupno 49 zemalja učesnica ZOI ’84, članica MOK - a, predstavljena je sa po šest sportista uz marš po jednog zastavnika. Fanfare su potom najavile intoniranje grčke himne i dizanje grčke zastave na jarbol u znak poštovanja prema zemlji u kojoj su potekle olimpijske igre. Nakon toga, slijedile su himna i zastava zemlje - domaćina ovih Igara, a zatim himna i zastava Kanade, u kojoj će se održati naredne, XV ZOI. Ovaj dio ceremonijala zatvaranja Igara trajao je 30 minuta, da bi potom, uz zvuke nadahnute pjesme “Lijepo je bilo u Sarajevu - doviđenja u Kalgariju !”, na ledenoj plohi Zetre 260 članova dječijeg plesnog ansambla i plesne grupe sarajevske omladine, gledalištu, a putem televizijske mreže i čitavom svijetu, bile odaslane slike zajedničke, snažne poruke mladih iz Sarajeva : šta žele, čemu streme, šta može mladost u miru i slobodi.

Poslije ove plesno - klizačke impresivne revijalne poruke, slijedila su zajednička “slijetanja” na središte dvorane Vučka, popularne maskote XIV ZOI, i “Bijelog medvjeda”, maskote narednih Igara u Kalgariju, kao završna scena zajedničke, jedinstvene poruke svjetskoj javnosti učesnika Igara u Sarajevu, uz ponavljane akorde pjesme “Lijepo je bilo u Sarajevu - doviđenja u Kalgariju”…

Prema Sarajevu iznova se valjala rijeka prvih čestitki i ushićenja nakon onoga šta je viđeno i doživljeno u sarajevskoj Zetri.

“Htio bih da naglasim da su, zahvaljujući i vašem angažovanju, ove Igre naišle na širok publicitet i odjek u cijelom svijetu, na čemu vam od srca zahvaljujemo…

Posebno cijenimo konstruktivan odnos novinara i reportera radija i televizije prema svemu što se zbivalo u proteklih 15 dana. Drago nam je što su poruke koje ste upućivali iz Sarajeva bile poruke mira, saradnje i prijateljstva među sportistima i svim ljudima i narodima svijeta. Želim da naglasim da smo zadovoljni što se na XIV ZOI u našoj zemlji okupilo dosad najveći broj nacionalnih olimpijskih komiteta, sportista, poslenika štampe, radija i televizije i drugih ljudi dobre volje koji su doprinijeli da Olimpijske igre u Sarajevu dožive puni uspjeh.

Koristim priliku da zahvalim i najvišim funkcionerima Organizacije Ujedinjenih nacija, UNESCO - a, šefovima država, doživotnom počasnom predsjedniku MOK - a lordu Kilaninu i drugim uglednim ličnostima iz cijelog svijeta, koji su nam uputili pisane čestitke, kao i visokim dostojanstvenicima i mnogobrojnim državnicima, javnim, kulturnim i sportskim radnicima koji su nam svojim prisustvom dali podršku i uveličali XIV ZOI…”

20

Svijet u najboljem izdanju

Novinare je, takođe, interesovalo na kraju Igara, šta bi se moglo kazati o eventualnim iskušenjima organizatora XIV ZOI nakon dobivanja kandidature. Novinari su, očito, aludirali na svojevremene pojave sumnji, podozrenja, pa i otpora, u nekim dijelovima jugoslovenske federacije kada je riječ o sarajevskoj kandidaturi.

Mikulić je odgovorio da je sva ta iskušenja bacio u zaborav, svjesno okupiran poslovima pred kojima su se organizatori našli i u toku priprema i u toku izvođenja. Rekao je :

Na ovoj oproštajnoj press - konferenciji - tek se sada, na kraju Igara, moglo osjetiti do kraja - koliko su ove Sarajevske olimpijske igre, ne samo profesionalno nego i ljudski, emotivno i intimno, prihvaćene i doživljene kod velikog broja uposlenika štampe, radija i televizije, koji su iz Sarajeva obavještavali svjetsku javnost. Spontanost, otvorenost i gostoprimstvo “sarajevskog duha” osvajali su, očigledno, i nemirne duhove ovih uvijek radoznalih gostiju XIV ZOI. Uz ostalo, ova emitovana strana svakako je veliki i nemjerljiv kapital ovom gradu i zemlji koju ostavljaju tek minule Igre, kao veoma važan ulog za dalju sudbinu moralnog naslijeđa tek završenih olimpijskih dana.

Sam Branko Mikulić odgovorio je na neka pitanja novinara o daljim praktičnim, razvojnim aspektima olimpijske ideje na ovom tlu. O široj humanističkoj viziji takve ideje Mikulić je rekao, na traženi komentar izjave jednog svjetskog državnika povodom XIV ZOI, da su ove Igre prilika za prikazivanje čovječanstva u njegovom najboljem izdanju :

“Biće vremena da o tome govorimo kasnije ako bude oportuno. Ovakva manifestacija ne može se pripremiti bez ispoljavanja nerazumijevanja i malicioznih izjava i problema i teškoća. Ipak, kada sve ovako uspješno završi, onda tome ne treba pridavati veliki značaj…”

Jedno od pitanja, upućeno direktno Branku Mikuliću, bilo je : “Da li vidite u prespektivi mogućnost da Sarajevo jednog dana bude domaćin novih zimskih olimpijskih igara ?”

“I prije Igara naglašavali smo kako očekujemo da će ZOI u našoj zemlji doživjeti puni uspjeh, između ostalog, i na području daljeg jačanja prijateljstva ne samo među sportistima, nego i drugim ljudima i narodima svijeta.

I to ne samo onih koji će se u Sarajevu naći, nego i onih koji će Igre pratiti. Ove Igre, kao što je jednom prilikom rekao lord Kilanin, održavaju se između igara u Moskvi i Los Anđelesu ; one će biti most koji će doprinijeti daljem jačanju olimpijskog pokreta i duha međusobnog povjerenja među ljudima cijelog svijeta, bez obzira na to u kakvim društvenim sistemima oni živjeli ; bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku i rasnu pripadnost i njihovo ideološko i političko uvjerenje. Danas možemo kazati da su rezultati sasvim u skladu sa onim što smo očekivali.”

Mikulić je odgovorio : “Znamo da su se igre ponavljale. Međutim, mi smo sada okupirani time da završimo ove Igre, a o budućim ćemo razmišljati kasnije. Ja se nadam da ćemo - razmišljati !”

Vizija sarajevske olimpijske ideje, dakle, ostavljena je nekim budućim vremenima ; možda nekim budućim generacijama, kojima će - to je nesumnjivo i nezaobilazno - uzlet i trijumf ovih Igara biti početni moralni podstrek ; polazna i neupitna baština ; neminovna poruka i odlučujući početni kapital.

21

Kako je sve poÄ?elo

Ljubiša Zečević

Od maštanja do realnosti

24

Od Jahorine do Atine

u Sarajevu, organizacija brojnih domaćih i međunarodnih takmičenja u smučanju na Jahorini i Igmanu, ukazivali su da raspolažemo ne samo prirodnim pogodnostima, nego i najneophodnijom masom dobrih organizatora. Čak bi se moglo reći da je upravo u području zimskih sportova ona bila i najistaknutija, jer je zasnovana na dugoj tradiciji uspješnog organizovanja raznovrsnih takmičenja i manifestacija. Od “skijaških partya” sarajevskih građanskih krugova ili kombinovanih zimsko - planinarskih tura pripadnika Radničko - turističkog društva “Prijatelj prirode” (Die Naturfreunde) osnovanog 1905, prije Prvog svjetskog rata, do ubrzanog razvoja nakon rata i rada Planinarskog društva “Romanija” na Jahorini i osnivanja Ski - kluba 1928, kada započinju organizovana takmičenja, a posebno osnivanja Sarajevskog zimsko - sportskog podsaveza za Drinsku, Vrbasku i Zetsku banovinu, u kojem krajem 1930. djeluje pet klubova (“Romanija”, “Slavija”, “Ski - klub”, Društvo planinara BiH i “Kosmos”).

Tada započinje organizovanje i kurseva učenja skijanja.

Na takmičenju 8. marta 1931. prvi put učestvuju žene, a pobjednica Abida Karahasanović uvrstila se među legendarne ličnosti sportske istorije.

Jahorina i Pale svrstavaju se (1935) u listu velikih zimsko - sportskih centara, posebno nakon Prvog sleta smučara Jugoslavije februara 1937. na Palama (trčanje na 18 km i skokovi) i Jahorini (slalom i smuk). U nedostatku snijega na Palama, sve je prebačeno na Jahorinu, pri čemu je do izražaja došla sposobnost organizatora da se prilagode i snađu i u najvećim teškoćama.

Tokom Drugog svjetskog rata gotovo svi planinarski domovi su uništeni, ali nije entuzijazam smučarskih radnika. Do obnove je brzo došlo, posebno na Jahorini, gdje je izgrađen i djelovao Vojni smučarski centar, obnovljeni su hoteli na Poljicama i “Romanijin” dom, sada “Šator”, te započela izgradnja Sindikalnog doma - budućeg hotela “Jahorina”. Ekonomske teškoće nakon raskida sa Istočnim blokom nisu smanjile aktivnost, posebno takmičarsku.

Prva žičara u BiH otvorena je 4. januara 1953, a izvještač “Oslobođenja” optimistički javlja : “Moći će da zadovolji potrebe smučarstva u BiH”.

Slijedi, postepeni proboj bh. smučara na nivou Jugoslavije, organizuju se brojna takmičenja, među kojima i prvi put, kasnije tradicionalni, “Jahorinski kup”, a samo dvije godine kasnije, od 2. do 6. marta 1955. Jahorina ugošćuje takmičare 3. međunarodne studentske nedjelje, kasnije

Ovo je kazivanje uglednog profesora Ljubiše Zečevića, sarajevskog Kubertena. Jer kao što je francuski baron i humanista bio opčinjen idejom obnove drevnih Olimpijskih igara, tako je i profesor bio zanesen idejom da se jednog dana olimpijski plam zaleluja i u Sarajevu, a predivne okolne planine ugoste olimpijce iz cijelog svijeta. I obojica su, poslije mnogo prođenih Scila i Haribdi, doživjeli taj nezaboravni trenutak da se njihove ideje pretvore u stvarnost.

Ovo je, dakle, ispovijest profesora Zečevića, o dugom “putovanju” njegove maštovite ideje do zbilje i svojevrsna hronologija brojnih događanja, koja su prethodila uzvišenom trenutku u Atini, kada je MOK, na 80. sesiji, 18. maja 1978, povjerio Sarajevu organizaciju 14. ZOI. Ali, isto tako, i kazivanje o idealnim sarajevskim uslovima za zimske sportove i predistoriji prvih takmičenja.

- Govori se kako je znanje važno, a kad se ujedini sa maštom, postane još važnije. Priča o toku dobijanja povjerenja za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. priča je o tome kako su maštanja, ujedinjena sa znanjem, samoprijegorom, napornim radom, hranjena hrabrošću, pa i drskošću, postala stvarnost.

Po diplomiranju na Visokoj školi za fizičko vaspitanje u Beogradu (1957), ponuđeno mi je perspektivno mjesto referenta za vrhunski sport pri Savezu sportova Jugoslavije. Osjećaj duga prema Bosni i Hercegovini i Sarajevu bio je jači od primamljivosti ponude, kao i procjena da to mjesto ne zadovoljava ispunjenje ljudske ambicije da se učini nešto “veliko”.

Prirodne pogodnosti Učešće u organizaciji brojnih sportskih priredbi, poznavanje sportske istorije, razmišljanja šta bi se moglo učiniti da se područje fizičke kulture i sporta unaprijedi u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, i ne samo u njima, bili su vodilja u razmišljanju da to bude ”nešto veliko”. Prvenstvo Evrope i svijeta u kajakarenju na Plivskom jezeru (Jajce, 1963), pokretanje inicijative za otvaranje Visoke škole za fizičku kulturu

25

kulturu, Sarajevo, 1970, autori : Lidumil Alikalfić, Milorad Bajić, Slavko Kuba Potkubovšek i Aleksanader Trumić - mlađi), koju Izvršno vijeće BiH usvaja kao pravac daljeg razvoja zimskih sportova (predsjednik Dragutin Braco Kosovac).

U razmatranju koncepcije dugoročnog razvoja fizičke kulture u okviru Komisije za fizičku kulturu BiH (predsjednik Ahmed Karabegović i samostalni istraživač Lj. Zečević), dolazi se 1970. do zaključka da sarajevski region ima prirodne mogućnosti za organiziranje olimpijskih igara. Kao član Jugoslovenskog olimpijskog komiteta te godine imao sam uvid u upitnik MOK - a za kandidaturu za ZOI 1976. na osnovu kojeg je (1971) sačinjena kratka skica o društvenoj opravdanosti i mogućnosti organizovanja ZOI i dostavljena predsjedniku Izvršnog vijeća BiH Dragutinu Kosovcu, koji je kratko rekao : “Radite dalje !” Sa idejom upoznajem Borisa Bakrača, koji daje podršku, jer je sama kandidatura jeftina a veoma efektna reklama za razvoj sporta i turizma.

Ali, znajući koliko je organizacija komplikovana i skupa dodaje : “Kandidirajte se, ali molite boga da ne dobijete.”

Maštanje o ZOI se počinje transformirati u mogućnost.

U biblioteci MOK - a, u Lausanne, proučavam sve kandidature i izvještaje prethodnih igara (posebno Innsbrucka), na temelju čega je sastavljen elaborat o realizacije ideje, ali se ispostavilo da su mogućnosti da se zadovolje zahtjevi MOK - a i same organizacije, do godine 1976, pa i 1980, minimalne. Uz smučarske staze na Jahorini, trčanja na Igmanu i Skenderije za sportove na ledu, manjkale su skakaonice, bob - sankaška staza, te ledene piste i dodatne dvorane.

To jeste bilo moguće izgraditi, ali bez novih smještajnih kapaciteta, uređene gradske infrastrukture, modernog aerodroma, brzih puteva i bržih željezničkih veza, boljih komunikacija, posebno RTV - a, organizovanje ZOI nije bilo moguće.

Elaborat nije širen van kruga do tada upoznatih, nego je čekao “bolja vremena”.

Realizacijom Programa zaštite čovjekove sredine, potpomognutom kreditom Međunarodne banke za obnovu i razvoj, Sarajevo je do 1980. trebalo raspolagati sa onim što mu je manjkalo, a bilo limitirajuće za kandidiranja 1970. i 1972.

Bila je to (1976) posljednja godina moga članstva u Jugoslovenskom olimpijskom komitetu, kada sam dobio uvid u pismo MOK - a vezano za kandidiranje za 1984. Marta 1977, inovirani i znatno dopunjeni elaborat (D. Kosovac i Lj. Zečević), na inicijativu Ratomira Rate Dugonjića (nekada velikog

pretvorene u Zimsku univerzijadu. Brojne takmičarske aktivnosti, uključujući “Igmanski marš” u trčanju, iniciraju sačinjavanje elaborata 1962. godine (Savo Golubović, Božidar Ilić i Zdravko Mičević) o uređenju Bjelašnice i Igmana kao Saveznog zimsko - sportskog centra.

Rađanje ideje Polagano se sve zaokružuje u začetak ideje o mogućnosti preduzimanja većeg poduhvata u domenu zimskih sportova. Utisci i atmosfera posmatranja Olimpijskih igara 1960. u Rimu i grupe smučarskih radnika prisutnih na Zimskim igrama u Innsbrucku 1964, sa nešto mašte, prenose se na mogućnost da se nešto slično dogodi i u Jugoslaviji, koja je već bila uspješan organizator brojnih evropskih i svjetskih prvenstava, a ni BiH nije zaostajala.

Tadašnjem sekretaru Jugoslovenskog saveza za fizičku kulturu Milanu Erceganu, inače i predsjedniku Svjetske hrvačke federacije (FILA), predočavam ideju o kandidiranju za organizaciju značajnih smučarskih priredbi u BiH, tj. u Sarajevu, uključujući i maštovitu i naizgled utopijsku ideju o zimskim olimpijskim igrama. Ercegan mi, bez riječi, ustupa njegov elaborat o velikim sportskim priredbama sa mogućnošću organizovanja olimpijskih igara u Beogradu.

Začudila me identičnost sa vlastitim razmišljanjima da je sport samo dio nečega daleko, daleko šireg, onoga o čemu je i tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta Jugoslavije inž. Boris Bakrač govorio na svojoj posljednjoj sjednici 1962. godine, insistirajući na ulozi sporta i olimpizma u društvenoj (političkoj) afirmaciji, razvoju turističke privrede, doprinosu obrazovanju, kulturi i, naravno, fizičkoj kulturi i sportu.

Takvi prilazi bili su vodilja mojim vlastitim opredjeljenjima u maštanju da su prostori naše tadašnje zemlje, predisponirani za razvoj zimskih sportova, posebno smučanja, uključivo razmišljanja o Sloveniji (koja je razmatrala mogućnost kandidiranja zajedno sa Italijom i Austrijom), Makedoniji (Skoplje/Tetovo), Crnoj Gori (Bjelasica/Titograd, današnja Podgorica) i Srbiji (Kopaonik/Kraljevo/Kruševac)…

Nije nikakvo čudo što je studija “Mogućnosti i problemi razvoja zimskog turizma u Jugoslaviji” (OECD, Pariz, 1968), kojom je obuhvaćena i BiH (ekspert Jean Iten, sa naše strane Aleksander Trumić - mlađi i autor ovog teksta), izazvala veliko interesovanje i bila podloga za dalju razradu kroz studiju “Mogućnosti razvoja smučanja u BiH” (Zavod za fizičku

26

Sačekali smo da Dragutina Kosovac da svoje veoma korisne sugestije, te je sjednica PK - a zakazana za 30. septembar. Većina diskusija bila je reda radi i utisak je bio da mnogi nisu ni proučili materijal, kao da se radilo o nekoj lokalnoj sportskoj priredbi, a ne o najvećoj u tadašnjoj Jugoslaviji.

Opravdano strahujem da nećemo blagovremeno završiti, jer je sjednica JOK - a zakazana za 15, a to je posljednja instanca koja mora sačekati stavove Grada, Republike, SIV - a, JSFK - a. Hvata me panika da za SIV nećemo stići. Materijal se štampa u Zavodu za fizičku kulturu, Grad se izjašnjava ali niko neće da potpiše pismo za RIV, SIV, JSFK. Na moj prijedlog, potpisuje ga Mijat Zubak, tehnički sekretar PK - a.

sportiste - fudbal, skijanje i atletika), dostavljen je Predsjedništvu BiH, koje ga razmatra na sjednici 13. maja i usvaja u smislu potrebe podizanja zimskih sportskih centara, ali ne i ZOI, jer su, najviše sa ekonomskog aspekta, rezerve iznijeli neki tada vodeći ljudi, dok je Ivo Jerkić (nekadašnji predsjednik Saveza sportova BiH) odmah dao podršku.

Kako Grad (uz Nacionalni olimpijski komitet) može podnijeti kandidaturu, sad se već detaljnije razmatraju elaborati u okviru njegovih struktura (Anto Sučić, Zlatan Karavdić, Borivoje Ostojić, Dragutin Kosovac, Slavko Potkubovšek). Utvrđuju se rokovi i prijedlog za Pripremni komitet (PK). Obuzet optimizmom da je krenulo, sa čuđenjem primam saznanje da niko od gradskih rukovodilaca nije bio spreman da uđe u sastav PK - a, ali na moje insistiranje ulazi potpredsjednik Mirko Galić. Bivši gradonačelnik, inž. Dane Maljković, predsjednik Smučarskog saveza BiH, prihvata rukovođenje Pripremnim komitetom (PK), mada nije prisustvovao sastanku.

Prepravljeni i dopunjeni polazni materijal se usvaja 31. maja 1977. čime je stvorena osnova za dalji rad, ali je manjkao modus procedendi. Srećom, imao sam knjigu The Administration of the Olympic Games (lord Killanin, Monoque Merlioux i ostali) i Uputstvo za organizovanje stonoteniskih prvenstava (predsjednik Roy Evans), što je, uz vlastita iskustva organizacije sportskih manifestacija, bilo dovoljno za određenja : šta, kako, sa kim i do kada treba preduzimati i uraditi.

Pred nama su ogromni poslovi meritornih odgovora na upitnike MOK - a (opšti, tehnički, smještaj, transport, press, TV, medicina). Gotovo svi oni koji su se bavili sportom, a bili meritorni za pojedina područja, bez pogovora su pristali da amaterski daju svoj doprinos. Inž. Radoslav Džodžo sa brojnim saradnicima (inž. Branko Milošević - skokovi, inž. Miloš Janjić, inž. Slavko Burazor - klizanje i hokej, Desimir Šubara, inž. arh. Aleksander Trumić - mlađi, inž. arh. Lidumil Alikalfić) u domenu objekata ; Mirko Petrinić u domenu pressa, RTV - Ahmed Karabegović, uz izuzetnu asistenciju inž. Franje Lastaveca ; prof. Slavko Potkubovšek - tehnički (sportski) dio.

Pripremni komitet nije imao profesionalno zaposleno lice, a sve svoje poslove završio je do 10. septembra, nakon čega su sačinjeni tekst kandidature i pisma koje je trebalo uputiti Jugoslovenskom olimpijskom komitetu (JOK), Jugoslovenskom savezu organizacija fizičke kulture (JSFK), Skupštini Grada Sarajeva, Republičkom izvršnom vijeću (RIV) i Saveznom izvršnom vijeću (SIV).

Trka s vremenom Sve je zgusnuto. Rokovi su takvi da se radi o minutama. Rok prijave kandidature je 31. oktobar 1977. S jedne strane napori su usmjereni na davanje odgovora na upitnike MOK - a, a s druge na animaciju onih bez kojih se prijava kandidature ne može podnijeti.

Predsjednik Saveza organizacija za fizičku kulturu BiH (SOFKBiH) Branko Ekert animira novog predsjednika JSFK - a Trpeta Jakovlevskog, koji je ujedno i predsjednik Saveznog komiteta za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu, s obzirom na prethodni pozitivan stav (pod predsjedništvom Hakije Pozderca) prihvatanja kandidature, ali je skeptičan u vezi sa zahtjevom prema SIV - u.

Dobijam hitan poziv iz ureda Brace Kosovca, tada rukovodioca Energoinvesta. Kosovac, Đorđe Peklić, Emerik Blum i Dane Maljković obavještavaju me da je predsjednik Smučarskog saveza Jugoslavije Žarko Ostojić javio da se u Lausanne 21. oktobra održava sastanak Izvršnog komiteta MOK - a i predsjednika svjetskih sportskih saveza, kao i poseban sastanak svjetskih saveza zimskih sportova o ZOI 1984, koje treba upoznati sa našim namjerama. Zbog straha da će to poremetiti zahuktale poslove koordinacije, nisam bio oduševljen prijedlogom da idem, ali Kosovac je presjekao : “Idi, da te vide”, a Blum je dodao : “Čuči kao cuko pred vratima” !

Peklić je rekao da je sve što je bilo u okviru priprema materijala završeno, a dobijanje potrebnih saglasnosti da se kandidiramo ionako ne zavisi od nas.

U Laussane me Milan Ercegan, predsjednik FILA, upoznaje sa Siggeom Bergmanom, sekretarom Svjetske skijaške federacije (FIS/MSF), kojeg u jednoiposatnom razgovoru informišem dokle smo stigli, ali da još nismo

27

zanne, na šta reagira da je sve to na prepad, da nemamo para. ”Na školstvo se daje 30 milijardi, a za ZOI za sedam godina treba 25”, kaže. ”Zašto to radite ?” Odgovaram : “Ako hoćemo da živimo u koloniji, onda to ne treba raditi.”

Potanko predočavam dugoročnost pozitivnih efekata ako se ZOI organizuju, a na pitanje otkud pare, kažem da je sve sadržano u okviru redovnih, možda malo ubrzanih, programa, a samo bi neki neophodni sportski objekti bili izvan toga i finansirali bi se od dobiti (RTV, ulaznice, marketing). Selmanagić i Deronja ubacuju kakve bi bile kontribucije UPI-ja (Udružene poljoprivredne industrije) i Pretisa, pa stičem utisak da Milanka početna rigidnost polagano napušta, iako na kraju kaže : “Sve je to ispod žita.” I u pravu je. Zamisao i sve što je učinjeno oko kandidiranja bili su plod angažovanja sportskih radnika bez obzira na to kakve su političke i druge funkcije obavljali. Da se išlo uobičajenim procedurama, put bi bio mnogo teži, jer, kako je to bilo uobičajeno, o svemu bi se trebale izjašnjavati “strukture”, što bi iskomplikovalo i odugovlačilo procese aktivnosti. Vjerujem da sam subjektivan u ocjeni, ali sam u tom procesu dugo godina bio uključen, i bezrezervno bio uvjeren da je zamisao dobra. Ali, u to je trebalo uvjeriti i druge. Ugledni novinar Branko Tomić, nakon jedne ankete, konstatira da većina građana Sarajeva želi da se “odmah počne sa samodoprinosom”, i da ih “Igre ne interesuju kao igre, već njihove refleksije na ono što će preko Grada dobiti”.

Animacija - “ubjeđivanje” nije išla lako. Valjalo je dobiti saglasnosti JOK - a, JSFK - a, društveno-političkih zajednica i sportskih organa republika i pokrajina ; jugoslovenskih sportskih saveza : smučarskog, hokejaškog, klizačkog, sankaškog ; Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine i Saveznog izvršnog vijeća. Tu su i neizbježni organi Socijalističkog saveza, Saveza omladine, sindikata, te predsjedništava republika i pokrajina. Krug “zainteresovanih” i odgovornih se naglo širio što je zahtijevalo i duži period usaglašavanja, za koje je bilo malo vremena. ZOI su bile veliki zalogaj, jer izvan sportskih aspekata, radilo se, a na čemu smo insistirali, o političkim, ekonomskim, obrazovnim i kulturnim komponentama.

Kako je vrijeme bilo ograničeno rokovima MOK - a, polazeći od čvrste pretpostavke da će se saglasnosti dobiti, Pripremni komitet je prerastao u Kandidacioni pa nije došlo do prekida aktivnosti, čiji je intenzitet rastao iz dana u dan, a i krug volenterskih pregalaca

dobili upitnike Federacije zimskih sportova. Naoružan prostornom kartom ZOI (sačinio je L. Alikalfić) i meteo podacima (Z. Mičević), pretresamo detalje o rasporedu sportskih objekata, klimi, iskustvima u organizaciji smučarskih takmičenja. Istinski je oduševljen, posebno nezapamćenom koncentracijom objekata u dijametru od 25 km, te insistira da se svakako kandidiramo, a upitnike MSF - a ćemo dobiti po podnošenju kandidature.

Susret sa Killaninom Prije sastanka Izvršnog komiteta MOK - a, u holu Palais de Beaulieu - centru za kongrese i izložbe - susrećem se sa predsjednikom MOK - a lordom Killaninom.

Kako sam bio angažiran u protokolarnim aktivnostima u Dubrovniku 1969. i Zagrebu 1970, a on bio odgovoran za protokol MOK - a, sjetio me se i srdačno pozdravio.

Saopštavam da sam tu radi kandidature Sarajeva za ZOI, na šta je primijetio : “Ako bude kao u Dubrovniku i Zagrebu, onda je to više nego zadovoljavajuće.

Držaću vam palce.” (I’ll keep my fingers crossed).

U podne se upoznajem sa Marcom Hodlerom, svemoćnim čovjekom smučanja i predsjednikom Zajednice zimskih sportskih federacija, koji me poziva na zajedničku večeru nakon sastanka sa Izvršnim komitetom MOK-a. Ne sjećam se da sam ikada prisustvovao tako efikasnoj diskusiji i zaključcima kao na toj radnoj večeri. Kandidature za ZOI bile su 9. tačka dnevnog reda i najviše vremena posvećeno je Sarajevu. U veoma prijatnoj atmosferi izložio sam koncept organizacije o svim relevantnim pitanjima i bez oklijevanja odgovorio na brojna druga pitanja. Date su veoma korisne sugestije, pa mi se činilo da nam se rejting podiže u odnosu na već prijavljenog (a i favoriziranog) kandidata - Sapporo, te da podrška nije bila samo kurtoaznog karaktera.

Ohrabren time, već u avionu skiciram izvještaj sa naglaskom na mjere koje treba preduzeti, jer ako RIV i SIV daju saglasnost, ostaje veliki broj poslova koje treba obaviti u veoma kratkom roku za obavijest MOK - a o kandidaturi.

U tom optimizmu malo me pokolebao stav predsjednika RIV - a Milanka Renovice, kojeg susrećem u salonu aerodroma Pleso, na njegovom povratku (zajedno sa uglednim privrednicima Rizom Selmanagićem i Abazom Deronjom) iz Švedske. Obavještavam ga o razlozima boravka u Lau-

28

29

30

decembra na Jahorini, Bergant, inače naklonjen Sarajevu, zna da imamo organizacione sposobnost, ali postavlja realna pitanja u vezi sa finansiranjem ZOI, koja su dominirala u svim razgovorima i mišljenjima. BiH je još uvijek tretirana kao nerazvijena republika, a sada se upušta u tako veliki i skupi poduhvat. Na Bergantovo pitanje da li ćemo se kandidirati za 1988. ako ne prođemo za 1984, Maljković informiše novinare da procjenjujemo kako je nakon Azije (Sapporo), Evrope (Innsbruck) i Amerike (Lake Placid) Evropa ponovno na redu. A da, bar što se smučanja tiče, iskustva imamo ne manje nego Slovenija, dok se za ostale sportove treba osloniti na kadrove iz cijele Jugoslavije, pri čemu slovenački i hrvatski imaju prednost. Bergant, uz napomenu da neki nadobudni novinari predstavljaju “mlade snage”, kaže da oni (novinari) ZOI u Sarajevu prihvataju kao da su u Sloveniji, pa je njihov strah kako će to sve ići, opravdan.

Od bitnog je značaja bila saglasnost i podrška Saveznog izvršnog vijeća, bez čega kandidiranja nema.

U očekivanju stava SIV - a, 19. novembra je, nakon konsultacija sa Borisom Bakračem i Arturom Takačem, upućeno pismo MOK - u, sa molbom da se rok za podnošenje kandidature - 1. decembar, pomjeri, jer se čeka odluka SIV - a. MOK je blagonaklono odgovorio da se rok podnošenja kandidature pomjera za 31. decembar. Po svoj prilici, tome je doprinio lord Killanin.

Istoga dana je održana sjednica JSFK - a i JOK - a na kojoj nije došlo do preciznog dogovora. Trpe Jakovlevski je iznio postojanje rezervi, jer Slovenci nisu dali podršku (nisu bili prisutni sjednici zbog otkazivanja leta), a ima blagih rezervi kod Makedonije i Srbije, iako se gotovo sve svode na pitanje finansiranja. To je bilo irelevantno, jer je glavni “udar” trebao ići prema SIV - u, u čemu Trpe nije baš mnogo lobirao. Naša iluzija, ako je takva i bila, da su ZOI veoma važne za SVE u Jugoslaviji, nije, bar u to vrijeme, bila prisutna kod drugih.

Malo je laknulo, ali intenzitet aktivnosti nije jenjavao, sada putem Kandidacionog komiteta formiranog 21. novembra. Poseban problem predstavljala je obaveza dobijanja brojnih saglasnosti. Savezna konferencija SSRN-a (Socijalističkog saveza radnog naroda) načelno je dala pozitivno mišljenje, zbog čega je njen predsjednik Marjan Rožič bio izložen oštroj kritici iz njegove matične Slovenije, čiji

se širio. Ono što je plijenilo su čvrsta uvjerenja njegovih članova - amatera, da se radi o veoma važnom poslu koji se odnosi na cijelu zemlje, a u tome se BiH i Sarajevo pojavljuju kao dio a ne nešto zasebno.

Na sastanku PK - a, 3. novembra, Kosovac ocjenjuje da u tada najavljenoj konkurenciji : Francuzi, Šveđani, Japanci i mi, Igre možemo dobiti ali pod uslovom da se svi energično založimo na ubrzanju aktivnosti. Ali, nije išlo kao što je zamišljano. Sve je moglo krenuti da je započeto 10 - 15. septembra, da do izražaja nisu došle naše sklonosti za prebacivanje odgovornosti na druge, čekanje, strah da se ne pogriješi, nepotrebna konsultiranja kod nenaklonjenih elemenata, “da vidimo”, “da se dogovorimo”, “da principijelno riješimo”, “da pojasnimo” i ono najružnije : “da osmislimo”.

Teško se bilo oteti utisku da naša sklonost ka komplikovanju i najprostijih akcija, ima korijen u nesigurnosti i strahu da će neko biti pametniji od nas ili da, ne dao bog, pogriješimo.

Do polovine decembra 1977. završeni su odgovori na upitnike MOK - a, utvrđene lokacije sportskih i drugih objekata. Od Slavka Tepačevića, koji je izvanredno obavio poslove oko telefonskih veza za vrijeme STENS-a (Svjetskog prvenstva u stonom tenisu) u Sarajevu 1973, dobijeno je mišljenje o mogućnostima za ZOI. Vrsni ekonomisti Milorad Mišo Krunić i Ranko Pejić napravili su predračun troškova samih Igara, u koji je uključeno i sve ono što nije u neposrednoj funkciji ZOI, ali bez čega se nisu mogle organizovati. Tako sačinjena finansijska projekcija izazvala je čuđenje i polemiku, ali smo smatrali da je bolje reći istinu kako bi se relevantni činioci mogli opredijeliti u donošenju odluka.

Neophodne saglasnosti Podrške i saglasnosti su postepeno stizale, jer se duh kojim smo bili prožeti i period razmišljanja o ZOI, postepeno indukovao i na druge. Nije to išlo lako, niti ujednačeno.

Bilo je i uslovljavanja, naročito oko finansiranja, iako smo za uzor uzimali Društveni dogovor o finansiranju Mediteranskih igara, Split 1979. Slovenci su bili najrigidniji, ali su na sjednici Smučarskog saveza Jugoslavije izjavili da “ako se ZOI dobiju, vidjeti ko će ih u Jugoslaviji organizovati”.

Nakon nekoliko negativnih napisa u slovenačkim novinama, posebno mariborske “Mladine”, i naslova u stilu “Drugi sarajevski atentat”, urednik sportske rubrike ljubljanskog “Dela” Eugen Kuki Bergant predvodi grupu od šest slovenačkih novinara u posjeti Sarajevu. Na konferenciji 6.

31

skakaonica ; dogovaramo o inspekcijama a na kraju ga molim za podršku, jer bi za razvoj svjetskog skijanja jedan tako veliki centar u potpuno novom regionu bio od velike koristi. Poslovično je ljubazan i veoma korektan, mada ne stičem utisak da je naklonjen Sarajevu.

Po teškoj mećavi nastavljam put za Wolfurt kod Doppelmayra, proizviđača uspinjača, kojeg poznajem iz doba montaže ski - lifta na Jahorini. Vidi veliki posao i procjenjuje da Igre možemo dobiti, a on će i preko svojih ljudi lobirati.

Nismo se mogli probiti do njegove vikendice u planini, pa sam noćio u Eggu i odlučio da idem preko Njemačke i vozim autoputevima koji se sigurno čiste. Rano ujutro, po mećavi u kojoj je vidljivost svedena na pet do deset metara, dolazim na granicu. Iz kućice izlaze carinik i granični policajac sa mašinkom na gotovs. Kažem im svrhu putovanja, a oni će : “Znate, u ovo doba, po ovakom vremenu, preko granice prelaze samo kriminalci, špijuni, avanturisti i šverceri”. Dodajem : “I kandidati za olimpijske igre”.

U Rottemanu posjećujem Berta Isatischa, predsjednika Sankaške federacije (FIL). Procjenjuje da igre možemo dobiti, ali se žali da naš nacionalni savez, koji postoji samo u Sloveniji, sa Edijem Delopstom na čelu, uopšte ne radi, ne plaća članarinu i kao da ne postoji. Traži da svakako pošaljemo dva takmičara koje oni plaćaju. Nabavlja mi papire raznih boja, jer je praksa da se koriste za tiskanje na različitim jezicima.

Nevrijeme je zahvatilo Evropu pa se sa mukom probijam do Maribora, a zbog zastoja prema Zagrebu skrećem čak ka Osijeku, gdje iscrpljen noćim, da bih 7. januara, nakon 3.450 km vožnje, stigao kući. Gotovo sedam stotina kilometara dnevno po teškom vremenu, uz sastanke, i nije baš mala stvar. Ima ona narodna : “Tako mu je zapisano”, a i ona “Sam pao, sam se ubio”.

U krajnjem, posao oko kandidiranja je završen pa bi se dalje aktivnosti mogle prebaciti na veći broj ljudi. To se odnosi na saradnju sa MSF - om, prihvatanje inspektora, lobiranje članova MOK - a te pripreme za prezentaciju i odbranu kandidature u Atini maja 1978.

Ipak, otpori nisu prestali. Širio se i krug iznerviranih zbog oklijevanja i pasivnosti prema ZOI - onih koji su u krajnjem oficijelno nadležni… A bilo je i onih koji su navodili da je “sve to oko ZOI lična stvar pojedinaca” ! Srećom, većina nije tako mislila.

stav nije bio takav. U BiH je Jozo Bodružić efikasno proveo procedure, kao i Zvonimir Petrović, sekretar u Sekretarijatu za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu BiH, u kontaktima sa Saveznim komitetom, odnosno SIV - om.

Konačno, SIV 24. novembra u zaključku razmatranja kandidature navodi : da se Grad Sarajevo i JOK pojavljuju kao organizatori ; da se sačini program priprema i da se izradi finansijski plan na temelju finansiranja Mediteranskih igara u Splitu (MIS). Iako odgovor nije u cijelosti odgovarao onome što se zahtijeva od MOK - a, alternacije nije bilo.

Iznalaženje sredstva od 100.000 Sfr za obaveznu uplatu MOK - u, ne baš lako, uspješno je razriješio Đorđe Peklić.

Ostala je konačna verifikacija svakog odgovora u kandidaturi, sačinjavanje proračuna i Nacrta društvenog dogovora oko finansiranja. U decembru je svaki trenutak ispunjen nekom od aktivnosti vezanom za upitnik MOK - a i MSF - a. Čitajući “Dnevnik ZOI”, koji sam vodio svakodnevno, često iz minuta u minut, gotovo da je za nevjerovati koliko je ljudi u svemu tome učestvovalo, koliko je bilo pitanja, konsultacija, usaglašavanja, razgovora, sastanaka, dobijanja potvrde da je nešto dobro urađeno, prekucavanja i prevođenja od vrsnih lingvistkinja : Bahrije Murge na engleski i Ksenije Kaluđerčić na fancuski. Bile su nezamjenljive, ne samo u prevođenju, nego i u nesebičnom angažiranju u “nemoguće” postavljenim rokovima i čestim izmjenama tekstova. Izuzetno su bile pozitivne recenzije prevoda Williama Tribe - Billa i Nicole Dizdarević.

Ostalo je da se kandidature prekucaju, tiskaju i dostave MOK - u. Prekucane su zahvaljujući Braci Kosovcu i službama Energoinvesta.

“Hasanaganica” na dar Putujemo u dvoja kola, radi sigurnosti. Vozim se kroz snijegom zametenu Italiju, a Ante Tomek kroz Austriju. Kandidature se predane u kancelariji MOK - a u Lausanne 3. januara 1978.

Put me dalje vodio u Bern, sjedište Svjetske skijaške federacije, gdje me primaju predsjednik Marc Hodler i sekretar Gian Franco Kasper. Uručujem primjerak kandidature i, kao poklon, reprint izdanje “Hasanaginice”.

Hodler se pozitivno izjašnjava o konceptu koncentracije objekata ; čudi ga da nemamo izgrađenih većih

32

Krajem februara Izvršnom odboru Saveza zajednica za fizičku kulturu BiH podnosimo kratku informaciju o ZOI. Sugerišem izmjene i dopune izvještaja. Zatim, zajedno sa Cicom Konstantinovićem i inž. Brankom Miloševićem krećem za Hochfilzen, na prvenstvo u biatlonu i Kongres Međunarodne federacije za biatlon i moderni petoboj (UIPMB). Lobiramo kod Italijana, Čileanaca, Grka, Kiprana, Španaca koji obećavaju podršku. Australija, a djelomično i Kanada nisu za. Odustajem od pripremljenog izlaganja, već u šest i po minuta spontano izlažem koncept kandidature. Bilo je i pljeska ali su rezultati glasanja bili Saporo i mi po 14, a Šveđani četiri. Predsjedavajući Novikov izjavljuje da će na osnovu reglmana kod neriješog rezultata biti za Jugoslaviju, nakon čega se vodi diskusija o pravnim osnovama, da bi na kraju bio prihvaćen prijedlog predstavnika Austrije da oba kandidata budu ravnopravna.

Bez obzira na razočarenje, smireno analiziramo razloge. Sapporo im je siguran a za nas ne znaju dovoljno, iako smo dosta uradili. Kanadski predstavnik kaže da je za nas prvi put čuo ! Pouka je da se moramo eksponirati agresivnije i sa mnogo više informacija.

Nastupajući period je posvećen odgovoru na upitnike i prihvatanje inspektora MSF-a, sačinjavanju koncepta nastupa u Atini : film ili slajd - projekcija, izložba, maketa prostora ZOI koju je dao dr. Vlado Lukić, direktor Geodetskog zavoda BiH, a posebno animacija članova MOK - a i važnih ličnosti iz međunarodnih sportskih federacija, ne samo zimskih.

Artur Takač je nezamjenjiv u pogledu poznanstava ljudi koji odlučuju, ili imaju uticaj na njih. Znatan doprinos u kontaktima sa sportskim federacijima daje i Časlav Veljić, sekretar Komisije za međunarodne veze JSFK. Od posebnog je značaja da naši predstavnici u zimskim sportskim federacijama budu zastupnici kandidature. Nije išlo kako je željeno.

U biatlonu Cico Konstantinović je to pošteno odradio, kao i Duško Senčar u skijaškim krugovima ; u sankaškoj je raniji razgovor sa Isatischem bio plodan, dok sa klizačkom federacijom direktni kontakt (inž. Miloš Janjić u Parizu) nije urodio plodom. To je jedina federacija koja nije poslala svoje inspektore, a pravdanje je bilo : “Oni i nemaju ništa”. Naš predstavnik u Svjetskom hokejaškom savezu Lux djelotvorno surađuje sa inž. Slavkom Burazorom i, djelomično, Radovan Lipovšak, u vezi sa brzim klizanjem. Inž. Gorazd Bučar ostvaruje uvid i kontakte vezane za bob - sankašku stazu.

Procjena je da je najgore ako naši zvanični predstavnici budu ćutali na sastancima, pa se više treba oslanjati na prisustvo naših ljudi koji su angažirani u kandidaturi, te je napravljen plan prisustva na značajnim takmičenjima na kojima se ostvaruju najdjelotvorniji kontakti, ne samo sa rukovodećim ljudima nego sa članovima brojnih komisija i sudijama. Kako se sastanci relevantnih komisija, po pravilu, drže uz svjetska, evropska i druga značajnija takmičenja, predstavnicima grada kandidata se dozvoljava prisustvo i daje šansa da izlažu. To je maksimalno korišteno, iako su Šveđani bili u prednosti, kako sa materijalima tako i sa prijemima, a mi jedva skupili novac za put. Dr. Dragan Perović informiše da je i predsjednik Smučarskog saveza Jugoslavije Žarko Ostojić odigrao veoma veliku ulogu na sastanku FIS - a, a Trumić u Lahtiju.

Veliki broj i različitost poslova traži daleko veći angažman nego to volonteri mogu pružiti. Nervira pasivnost gotovo svih gradskih struktura osim urbanista, koji vrijedno rade, pripremaju kartografske podloge staza, koje podnosimo inspektorima. Dane Maljković se maksimalno angažira, iako ima brojne problem u Željezničkom transportnom preduzeću (ŽTP), kao generalni direktor. Učešće Brace Kosovca i dalje je veoma veliko, a savjeti dragocjeni.

Inspektori dolaze Činjenica je da su se poslovi vezani za kandidaturu od marta naglo počeli širiti, kako po obimu, tako i vrstama aktivnosti. Trebalo je primiti veći broj inspektora međunarodnih sportskih federacija : bob (sportski i tehnički dio), biatlon (strelište, staze), hokej, klizanje (umjetničko i brzo), sankanje i skijanje (skokovi, trčanja, alpske discipline). Sve su federacije, osim klizačke, poslale svoje inspektore, a predsjednik Hokejaške federacije Gunther Sabatzki i lično je došao u Sarajevo. Volonteri, koji su učestvovali i u izradi koncepta kandidature, ponovno su se i bezrezervno stavili na raspolaganje inspekcijama.

Pored prikaza i tumačenja sadržaja borilišta trebalo je uraditi i nešto više. Naime, u procesu kad se procjenjuje validnost predloženih koncepata, trebalo je iskazati i druge elemente, koji će Grad i njegove građane prikazati u svjetlu tradicionalne gostoprimljivosti, otvorenosti i spremnosti da urade sve što će pogodovati sportistima, zvaničnicima i gostima. Inspektori će o svemu viđenom referisati svojim savezima, ali usmeno izložene impresije često imaju veći efekat - pozitivan ali i negativan. U fazi kad se kandidiramo, od bitnog je značaja bilo da se pokaže-

33

Pripreme za Atinu

mo uslužni, bez da se gubi vlastiti dignitet. Naši “branioci” su to ostvarili na zavidnom nivou, ali je inspektore, kako su sami naglašavali, plijenio odnos ljudi iz uslužnih djelatnosti, a posebno radoznalih građana. Nešto teže je išlo sa zvaničnicima od kojih se trebalo očekivati da konfirmiraju naša nastojanja sa jednog višeg nivoa i time davali do znanja da šire društvo stoji iza kandidature.

Uostalom, to je bila praksa svih kandidatura, kada su, pored zvanične podrške, najviši državni zvaničnici davali i prigodne. No, kako se vrijeme odbrane primicalo, od takve prakse se odustalo. I pored pohvala i pozitivnih mišljenja, gotovo svi inspektori su upozoravali da ne treba gajiti preveliki optimizam.

Drugi segment aktivnosti bio je animiranje relevantnih ličnosti koje mogu lobirati članove MOK - a, ali nikako u zvaničnoj formi. Artur Takač je odigrao veliku ulogu u tome, jer je godinama bio jedan od direktora u MOK - u, kao i Walther Troeger iz Njemačke, koji je od 1976. (sve do 2002) godine bio šef sportskih delegacija na zimskim igrama i, kasnije, veliki prijatelj Sarajeva, koji animira Willia Daumena i Bertholda Beitza. Poznanstva sa Ahmedom Tounyem (Egipat), Ashwiniem Kummarom (Indija), Manuelom Gonzalesom Guerrom (Kuba) i Mohamedom Zerguiniem (Alžir) omogućilo mi je da ih, u blagoj formi, zamolim za podršku.

Delegacija Innsbrucka, gradonačelnik dr. Alojz Luger, predsjednik Organizacionog komiteta ZOI 1976, sekretar Heinz Klee i direktor pressa Neumann, posjetila je Sarajevo i dala brojne veoma korisne sugestije u svjetlu dva osnovna pitanje : isplatili se organizovati ZOI i da li su stvoreni uslovi da se organizuju. Smatraju da su nam šanse veće nego što mislimo ali da to moramo jasno iznijeti.

Naglašavaju ulogu diplomatije, a naročito diplomatskih predstavništava, koja moraju biti veoma aktivna. Neumann polazi od premise : “Sve akcije počinju i završavaju sa novinarima”, pa ih treba snabdijevati sa što više informacija. Više naglasiti razlike između Sappora i Geteborga.

Istovremeno, borave predsjednik Sankaške federacije Bert Isatisch i iz boba Klaus Kotter i Ermano Gardela, koji insistiraju da osnujemo nacionalni savez. JSFK daje ovlaštenje da do osnivanja saveza, SOFKBiH zastupa interese u bobu, što će se ostvariti kroz Bob - sankaški klub “Željezničar”.

U okviru priprema za nastup u Atini, 13. aprila 1978. u Sarajevu boravi inž. Boris Bakrač, član MOK - a za Jugoslaviju.

Nakon obilaska Skenderije, tematski sveobuhvatni i izuzetno korisni razgovori su vođeni u vili UPI - ja u Blažuju (Đ.

Peklić, A. Sučić, D. Kosovac, D. Maljković, H. Hadžiahmetović, B. Ekert, G. Anđelić i autor). Naglašavajući da dosadašnje razgovore sa MSF - om treba analizirati, Kosovac smatra da se treba usmjeriti prema MOK - u. Bakrač naglašava da smo politički interesantni, da smo slobodna zemlja i da treba osvježiti šta smo sve od sporta imali, naglašavajući i Titov odnos prema sportu. Sve što se sprema za Atinu - izložba, prezentacija, uvodni govor - treba brusiti. Nije siguran da uvodni govornik treba biti Takač, jer je njegovo djelovanje djelotvornije u individualnim poluzvaničnim razgovorime.

Hodlera treba pozvati da dođe. Milan Ercegan je veoma cijenjen u krugovima MSF - a i MOK - a, što treba iskoristiti.

U Atini će lično od Samarana zatražiti podršku, kao i od drugih članova MOK - a. Čudi se što me nema u oficijelnoj delegaciji, ali prihvata objašnjenje da sam odbio jer ću biti mnogo korisniji oko koordinacije brojnih poslova u Atini.

Maljković ocjenjuje da je razgovor bio veoma koristan i da treba intenzivirati aktivnost do krajnjih granica.

Killanin teleksom 13. aprila obavještava predsjednika JOK-a Peklića da šalje člana MOK - a Kerdela, kao ličnog izaslanika, u Sarajevo. Holanđanin Cornelis Kees Kerdel, u pratnji privatnog sekretara predsjednika MOK - a Alaina Coupata, boravi u Sarajevu od 18. do 22. aprila. Na prolazu kroz Zagreb, u vili “Vajs”, vodili su sa Borisom Bakračem razgovore o kandidaturi, inspekcijama i drugim aspektima olimpizma. Na kraju se Boris, pokazujući na mene, smješkajući obratio Kerdelu riječima : “Pogledajte dobro lice ovoga gospodina. Ako izgubimo ZOI, Vi ćete biti krivi za njegovu smrt. Neka vam ostaje u sjećanju !”

Ova posjeta bila je od izuzetne važnosti, jer je od tog izveštaja Killaninu mnogo toga zavisilo. Izuzetno efikasan domaćini bili su Đorđe Peklić, Dane Maljković, Ljubo Kojo, te drugi zvaničnici Sarajeva. Detaljno su pregledali tada raspoložive objekte, obišli Jahorinu, Skenderiju, RT Sarajevo, Narodno pozorište (predviđeno za svečano otvaranje sesije MOK - a), hotele i studentske domove u Nedžarićima predložene za olimpijsko selo, razgledali Grad i avionom nadlijetali kompletno olimpijsko područje. Sugestije koje su dali bile su od izuzetne važnosti, posebno o Nedžarićima,

34

koje nije imalo zadovoljavajuću prateću infrastrukturu, te o transportu, RTV i PTT vezama i pitanjima bezbjednosti koja su, nakon minhenske tragedije, stavljena u prioritet.

Izrazili su zadovoljstvo viđenim, i izjavili da su uvjereni u blagovremeno izvršenje planiranih investicija, posebno proširenja aerodroma (Kerdel je bio ratni pilot u II svjetskom ratu), pojačanju željezničkog transporta i podizanju hotela za smještaj članova MOK - a i sportskih federacija.

Coupat je u povjerenju kazao da je Kerdel veoma zadovoljan i misli da će dati punu podršku kandidaturi, što je Kerdel na ispraćaju u Zagrebu i otvoreno rekao, kao i da Šveđani ne mogu proći. Na stepenicama, pri ulasku u avion, stavio mi je ruke na ramena rekavši : “Znaš, ipak je tvoj život važan. Čuvaj se !” Ugodno za čuti, al’ teško za poslušati.

Završen je konkurs za znak ZOI. Izabran je rad Miroslava Roke Antonića i odmah se kod Bertonija (Italija) šalje narudžba. Koncentrišemo se na pripreme za nastup u Atini. Turistički savez Grada se angažira (posebno Zdravko Čavarkapa) na pripremi prospekata i plakata. Realizira se ideja Mire Jančića da se u Trnovu istkaju torbe (tkanice) sa motivima sa stećaka, sa sadržajem : Monografija Sarajeva, dva prospekta o ZOI, mala kolekcija domaćih pića (“Takovo”, Gornji Milanovac), značka i privjesak ZOI. Svojom atraktivnošću su se u Atini pokazale veoma korisnim.

Intenziviraju se poslovi oko pripreme izložbe. Interes novinara je sve intenzivniji i uspješno ga rješavaju Mirko Petrinić, a posebno Kemal Kamerić. Omladinski forumi se u superlativima izjašnjavaju o ZOI. Vremena je malo, a poslovi se sve više šire. Teško je stizati da se sve obavi na vrijeme.

Konačno dobijamo potvrdu da će Marc Hodler biti u Meranu i da bi mogao posjetiti Sarajevo šestog maja. Artur neće moći da dođe. Na Vojno-medicinskoj akademiji je, pukao mu kapilar na oku. To je hendikep, jer ga je Artur helikopterom vodio po terenima Sappora, učinio mu veliku uslugu kad je ubijedio tadašnjeg predsjednika MOK - a Averya Brundagea da ne poteže pitanje o prisutnom profesionalizmu u skijanju. On će ponovo zvati člana MOK - a iz Švajcarske Raymonda Gafnera, koji ima veliki upliv na Hodlera.

35

Nakon peripetija oko dozvole za let, jer taksi i privatni avioni nedjeljom ne mogu pristajati u Sorento, pa savezna kontrola letenja ne može da uradi ništa, preuzimam inicijativu i sa Butmira šaljem teleks aerodromu u Sorento, sa objašnjenjem o čemu se radi, da Julio Onesti, predsjednik Talijanskog olimpijskog komiteta, stoji iza toga, da su uloženi ogromni novci i potpisujem sa : “Profesore, dottore, Lj. Z. Ministero de Educaione et Cultura de Bosnia”. Upalilo.

Po veoma lošem vremenu, Energoinvestovom cesnom, letimo za Sorento. A onda nova nedaća. Kontrola prometa je pooštrena do maksimuma jer je nađeno tijelo otetog predsjednika Vlade Alda Mora. Koristim priliku pojave nekog visokog oficira, po kapi valjda admirala, sa svitom ; stajem pored njega, nešto klimam glavom, a on kao da odvrati, pa se uputih direkt u kancelariju šefa bezbjednosti da kažem da moramo ići, a ako ne vjeruje neka pita. I ovo je upalilo. Kasnije me Ana Marija Hodler pita šta sam to dogovorio sa admiralom. Rekoh : “Ništa. Upoznaću vas sa Ljubom Kojom da vam objasni kako se to radi”.

Hodlerova posjeta bila je besprijekorno organizovana : let helikopterom, Domovi u Nedžarićima, RTV (izuzetan, kao i sa Kerdelom, razgovor sa Faikom Dizdarevićem) ; Jahorina, Skenderija. Na ručku u Morića - hanu dobijamo Takača sa kojim Hodler dugo razgovara. Supruga je oduševljena Sarajevom, a iako Boris misli da nije važna, mislim da se vara. Ne znam zašto, ali me nazvala “Mein Kaiser”, što je i kasnije koristila. A nešto se nisam tako osjećao.

Na konferenciji za štampu afirmativno i u superlativima je govorio o Sarajevu kao kandidatu za ZOI, a na pitanje novinara Alije Resulovića za koga će glasati u Atini, nasmijao se i rekao : “Valjda ste iz prethodnog jasno mogli vidjeti.”

36

“Das ist ligure”

Po svemu, analize posjeta inspektora, nekih predsjednika MSF - a, Kerdela i Hodlera, podigli su razinu našeg optimizma. To je trebalo još više pojačati te je, pored drugih poslova, sve skoncentrisano na Atinu. Sa Aleksandrom Trumićem - starijim i njegovim sinom, dugo gledamo slajdove i tekst prezentacija. Bio sam sklon hronologiji ali me ubijediše da je bolje ići na ”šokove”. Snimljen je tekst na engleskom, probane aparature koje smo morali ponijeti, pakovani svi materijali koje treba podijeliti u Atini.

Dio delegacije putuje vozom, u salon-vagonu ŽTP-a Sarajevo, a dio u dva automobila. Glavni, “politički” dio delegacije smješten je u Hotel Grand Bretagne, operativni dio u salonu na željezničkoj stanici Levadija, a ostali dijelovi i novinari po obližnjim hotelima. Stigla su i dva eminentna novinara : Miroslav Radojčić i Pavle Lukač, obojica rođene Sarajlije. U funkciji su “senzora” da sa kolegama iz svoje branše doznaju kako se akcije odvijaju.

Sa našim ambasadorom Radkom Močilnikom dočekujem Borisa Bakrača i Časlava Veljića. Ambasador se čudi intimitetu sa Borisom, ne shvatajući da je svijet sporta realno iznad svijeta diplomatije pa i politike.

U Atini smo se susreli sa velikim problemom oko pisma SIV - a da se garantuje učešće svim članovima MOK - a.

Premda je SIV u novembru odlučio da daje zeleno svjetlo našoj kandidaturi, pismo MOK - u nije poslano. Već su Kerdel i Coupat tražili da ga ponesu u Lausanne, pa im je Peklić objašnjavao naš sistem usaglašavanja u donošenju odluka.

Sada je biti ili ne biti. Problem je u Kini, koja nije član MOK - a, i Tajvanu (Formozi), koja je nasljednik u MOK - u iz prethodnog režima. Naš stav bio je poznat : Kinu vratiti (svojevremeno sama napustila olimpijski pokret) a ne primati.

Kinezi traže izbacivanje, a Amerikaci zadržavanje Tajvana.

Zvanični stav Jugoslavije, a SIV je bezuslovno tražio njegovo poštovanje, bio je vraćanje Kine, a problem Tajvana se prešućivao. To nije bilo u skladu sa Olimpijskom poveljom po kojoj oganizator igara mora dozvoliti pristup svakoj članici MOK - a, u ovom slučaju Tajvanu, pa je pismo rađeno po uzoru japanske kandidature koje je “unrestricted”, te se dobio tekst u smislu “idi mi - dođi mi”, može ali ne mora. Takav tekst je predan direktorki MOK-a Monique Berlioux da ga ona distribuira.

Boris nas je obavijestio da pismo nije distribuirano.

Naša izložba je, zajedno sa izložbama drugih kandidata, postavljena u palati “Zappas”, izgrađenoj od donacije Evangelosa Zappasa, rumunskog trgovca, porijeklom iz Epira, koja se tradicionalno koristi za izložbe, sastanke na vrhu, takmičenja i predolimpijske igre. Izložba je, bez pretjerivanja, bila najljepša, kako sadržajem tako i opremom. Prije otvaranja su je neoficijelno pogledali neki članovi MOK - a, a Monique Berlioux je nervozno čekala da Killanin, veoma zainteresiran, pregleda izložbu, kako bi se izvršilo izvlačenje redoslijeda nastupa.

Killanina, uz sjajne komentare, prati Aco Trumić, te stiže do kraja, gdje su postavljene ligure. Komesar izložbe Ljubo Kojo ne uspijeva da se sagne i podigne ligure, na šta uskače Munir Rašidović i dodaje mu ih. Ljubo ga ošine pogledom uz : “Žibje” (Bježi), pa fotoreporteru “Kajsli” (Slikaj) te se obraća Killaninu : “Das ist ligure”. Boris se nasmija na moje : “Ovim su igre 1984. otvorene”.

U predvečerje nastupa razmatraju se pristupni govori i redoslijed govornika. Boris presijeca mišljenja o redoslijedu : “Prvi govori Ante Sučić, jer je gradonačelnik grada koji se kandidira, a Artur, Bata i drugi mogu po potrebi davati odgovore i dopune.”

Bata Ercegan nas, uz informaciju o stavu MSF - a i (laganim) pitanjima koja će postaviti, obavještava da je primio telegram od predsjednika JSFK - a Trpeta Jakovlevskog da se Časlav Veljić odmah vrati u Beograd ili podnese ostavku.

Konsternirani smo, ali nam je to bila samo potvrda latentnih opstrukcija kandidature od tada prvog čovjeka JSFK - a.

Prije odbrane kandidature, zakazane za 16. maj, u 16 sati po atinskom vremenu, slijedi dogovor oko redoslijeda ulaska, a Dane Maljković mi, nakon što sam svoje mjesto u delegaciji prepustio ambasadoru, kaže : “Ti toliko radio, a mi kajmak”. Smijem se jer mi je bilo važnije biti na balkonu i hrabriti našeg tehničara kod aparature za projekciju slajdova nego ukočeno sjediti u delegatskoj stolici.

Boris predstavlja delegaciju, a najjači pljesak dobijaju Anto Sučić i Bata Ercegan. Anto kratko govori na našem jeziku, da bi Aco Trumić nastavio na engleskom.

37

Pišem u dnevnik : “Konačno, moj posao je završen. On se zbog spoljnog efekta u kojem ne učestvujem, a na koji su naši ljudi ponosni, neće vidjeti. Sve što sam trebao da učinim je učinjeno. Od ideje do ovoga trenutka bilo je moje učešće. Znam da je veliko, a u nekim trenucima i nezamjenjivo, nužno je ostati u onim mojim relacijama, onoj životnoj filozofiji : NE REZULTAT, NEGO BORBA DO NJEGA. Da li sam se najbolje trudio to ne znam, ali da sam se svojski trudio, jurišao, to jesam. Ako Igre sutra dobijemo ili ih ne dobijemo, moje je završeno. Još jedan ovakav napor, ne bih mogao izdržati zdravstveno. Ipak mi ostaje još jedan dug. Ako dobijemo, Braci Kosovcu moram poslati telegram : “April 1971 - maj 1978, isplatilo se, Zeko”.

Navečer Lino Čivić u “Turko Limano” daje večeru u moju čast. Prijatna atmosfera u kojoj nas vječni Kuba Potkubovšek i Miro Jančić uveseljavaju pjesmom. Sa Bakračem dogovaramo da Killanina iz Dubrovnika prebacimo do Sarajeva. Većina koristi riječ “kad dobijemo” a ne “ako”, pa Bakrač upozorava na opreznost, jer glasanje tek predstoji.

Procjena koliko glasova možemo dobiti je da nam, u uslovima tri kandidata, manjka sedam do osam.

U lobiju Grand Bretagne našoj grupi prilazi princ Bertil, predsjednik Nacionalnog olimpijskog komiteta Švedske.

Takaču je, kako piše u svojim memoarima, “jedna spasonosna misao strelovito prostrujila glavom”. Ponudio je princa da sjedne i predložio da ako Geteborg ili Sarajevo otpadnu u prvom glasanju, gubitnik glasove usmjeri onom ko ostaje. Bertil je rekao da će prijedlog prenijeti i navečer na istom mjestu saopštiti rezultat. Kasno navečer, Bertil je pružio ruku i izjavio da je dil (deal) sklopljen.

Istovremeno je radila i druga grupa, predvođena Đorđem Peklićem, koja je lobirala kod ruskog člana MOK - a Vitalija Smirnova, potpredsjednika MOK - a, i kod članova tzv. “istočne provenijencije” da se glasa za Sarajevo. Na zajedničkom sastanku te grupe, Smirnov je to veoma efikasno riješio.

Na dan odluke, prije nego će delegacija krenuti u hotel “Caravel”, u lobiju hotela se šalim da će Anto, ako dobijemo Igre, izjaviti : “Gospodine Killaninu, cijenjeni članovi MOK - a, zahvaljujem Vam što ste organizaciju XIV ZOI povjerili Željezničaru, jer neće moći reći Sarajevu.”

Uto prilazi Ante, prononsirani navijač Željezničara, a Miro Jančić će : “Ante, znaš li da će Željo organizovati ZOI ?”

Na početku sjednice Killanin oštro kori Favara i Svjetsku klizačku federaciju (ISU), jedinu federaciju koja nije poslalala inspekciju u Sarajevo, i daje mu riječ. Favar se brani i kaže da Sarajevo nema ništa, pa nismo mogli shvatiti kako su nas zastupali naši predstavnici. Artur mu odgovara da imamo dvoranu sa 4.200 mjesta, drugu sa 2.000 i treću koja je kombinovana (Zetra još nije izgrađena).

Killanin postavlja nekoliko pitanja lakih za odgovor, zatim slijede pitanja oko olimpijskih sela, TV, PTT, posebno oko transporta. Dok Trumić i Takač odgovaraju, mene hvata panika od onoga najtežeg : pitanje prava učešća (Tajvan) i plaćanja depozita. Ništa od toga. Killanin, niti iko drugi, to ne postavljaja. (Očevidno da je to bila interna “tajna” predsjednika i užeg rukovodstva. Killanin mi je, nakon potpisivanja ugovora, rekao da je naš stav, zauzet na sastanku Izvršnog komiteta MOK-a i nacionalih komiteta 1974. u Rimu, bio jasan, a upravo se tako rješenje očekuje već 1980, pa je postavljanje takvog pitanja nepotrebno).

Silazim sa balkona i kažem Borisu da je Killanin sjednicu vodio genijalno. Pustio da se šire raspravlja o pitanjima na koje će dobiti brze i zadovoljavajuće odgovore, da bi ostalo malo vremena za ona “opasna”. Boris kaže da je sve djelovalo impresivno i da je “99 odsto bio uvjeren da smo dobili Igre”.

Opisujući proceduru kandidiranja na atinskom zasjedanju, Killanin konstatira snažno prisustvo da se Igre povjere već isprobanom organizatoru (Sapporo,1972), što se osjećalo i nakon sjajne prezentacije Sarajeva i saznanja da je taj “mali grad” podoban, kadar i spreman da bude mjesto zbivanja Igara i da mu treba dati priliku da to obavi. I dodao, da i pored teškoća sa kojima se susreću svi organizacioni komiteti, nakon inspekcije Sarajeva, mjesta takmičenja, putevima i helikopterom, nije imao sumnje u uspjeh Igara.

Na konferenciji za štampu Sučić je divno govorio, a Takač i Trumić davali efektne odgovore. Iz dvorane se čuje pljesak. Bio sam umoran, iscrpljen i sa visokim pulsom, pa na Antin poziv da se slikam sa delegacijom rekoh da neću da im kvarim sliku.

38

Najradosnija vijest

Sa Borisom Bakračem “pobjegoh” u Plaku, turističku meku Atine. Uz grčku muziku, voćnu salatu i pola litre vina, reče mi : “Zar nije bolje da smo nas dvojica ovako proslavili”, misleći na družinu koja je otišla u restoran izvan Atine. Dočeka me Munir Rašidović i “naredi” da se ide na tu večeru gdje su se Sarajlije radovale, ponajviše Miro Radojčić.

Sutradan je organizovan prijem u našoj ambasadi. Obradova me telegram našeg malog kolektiva u Kranjčevićevoj 24, Miše Bašića, Uljane Vidović, Bećira Bećka Muratagića….

Naša ambasada, sa divnim parkom je ako ne najljepša, onda svakako najprijatnija u Atini. Na prijemu upoznajemo sav sportski krem svijeta i predstavnike TV kompanija, koji bez oklijevanja žele brze kontakte. Louis Hepp, sportski direktor za Evropu NBC, inače mađarsko - grčkog porijekla, te supruga mu Philis, ostavljaju veoma prijatan utisak.

Iako NBC nije dobio prava prenosa, naše poznanstvo se u kasnijim godinama pretvorilo u nešto više od prijateljstva.

Sjedimo u lobiju Grand Bretagne i čekamo. Dane, Aco, Lino, Munir i Miro. Grši Anđeliću, koji je pored telefona, raste pritisak na šta mu kažem da će se sve znati za pet do deset minuta, a ostalim : “Gledajte onoga Japanca pored telefona, ako pozeleni, dobili smo Igre”.

Tačno u pola pet, kroz lobi odjeknu Gršino gromoglasno : “SARAJEVO !”

Sjedimo dosta hladno a onda Aco skoči, Dane za njim a Lino, onako visok, pokušava da se odvoji od fotelje, što mu, konačno i uspijeva. Grša čestita Muniru, koji mu ne vjeruje. Nastaje opšte grljenje i ljubljenje. Odoh do telefona ali nikako da dobijem sarajevsku kancelariju.

Dobili smo povjerenje sa 39 prema 36 za Sarajevo. Skandinavci su poštovali dogovor, a Killanin, koji nije učestvovao u prvom glasanju (Saporo 33, Sarajevo 31, Geteborg 10) dao nam je svoj glas. Konačno mi Mišo Bašić javlja da je Radio Sarajevo prekinulo program da bi Nikola Bilić saopštio radosnu vijest. Javljaju da je u ”Caravelu” ludnica.

Izlazim i šetam prostranim trgom Sintagma. Miran sam i razmišljam kako je sada lako biti general pa kazati “znao sam”. Intimno sam želio ali nisam dozvolio da se želja pretvori u saznanje. Neko bi se na mome mjestu ponašao kao kralj, ali znam koliko vrijedim i koliko mi je karakter nezgodan. To je, uz zdravlje, bio razlog samoizolacije od “časti i masti”. Izgleda da mi nije dato saznanje kako postignuto usmjeriti u vlastitu korist. Ne žalim za tim.

Na prijemu koji je priredio Grčki olimpijski komitet zahvalio sam se Killaninu na svemu što je učinio i da mi se čini da je ovom odlukom olimpijska ideja sačuvana. Uzvratio je : “Tačno, i naše dalje djelovanje mora biti usmjereno na to”. Rekao je i da je umoran. Kako me kopkalo zašto nije distribuirano naše “garantno” pismo, upitao sam da li je bio zadovoljan sadržajem. Nasmijao se i rekao : “Pa, nije bilo potrebno”. Bilo je to u skladu sa sadržajem njegovog govora na otvaranju sesije MOK - a, kada je o kandidaturama za 1984. rekao da li dati povjerenju nekome : ko je već imao igre (Sapporo), ko predlaže model “raspršenih igara” (Geteborg) ili osvajati nove prostore (Sarajevo).

Monique i Killanin dolaze na potpisivanje ugovora između MOK - a, JOK - a (Peklić) i Grada (Sučić). Nalazimo odgovarajući stol, a fotoreporteri su spremni da ovjekovječe taj svečani čin.

Od nevjerice do pobjede Večer provodim sa Borisom gdje primam instrukcije u vezi sa posjetom Jugoslaviji libanskog člana MOK - a, vezane za njegovu bezbjednost, jer je jedan od rukovodilaca desničarske falange.

Još malo ćaskamo a na pitanje kako se nakon svega osjećam, rekoh : “Čitav ovaj put je tekao u nekoliko faza : od podsmijeha do nevjerice ; od nevjerice do sumnje ; od sumnje do zainteresovanosti ; od zainteresovanosti do potvrde i od potvrde do pobjede. Bila je velika privilegija u tome učestvovati.”

Moje dalje aktivnosti u Organizacionom komitetu usmjerene su ka protokolu, organizaciji boba i sankanja u Sarajevu, istoriji sporta i obavezama na fakultetu. Što se organizacije i izvođenja ZOI tiče, zapala me dužnost da budem redaktor završnog izvještaja. Valjda po principu : ako si počeo, red je i da završiš.

39

Ĺ ta su Igre darovale

Olimpijska promenada kroz razgovor : Ahmed Karabegović

Sarajevo je bilo veliki dobitnik

42

Neponovljivi izazov

* Izgradnjom smještajnih kapaciteta na Jahorini, Bjelašnici, Igmanu i Trebeviću stvoriti uslove za razvoj zimskog turizma. * Izgraditi već planirane infrastrukturne objekte neophodne Sarajevu (aerodrom, RTV dom), kapacitete PTT, nove hotele, sanirati gradske ulice i fasade, nove saobraćajnice i dr. * Stvoriti preduslove za razvoj novih privrednih djelatnosti. * Sveobuhvatnije prezentirati Sarajevo i BiH svjetskoj javnosti.

Jedan od najzaslužnijih za izuzetno uspješno organiziranje 14. ZOI bio je generalni tajnik Organizacionog komiteta Ahmed Karabegović. Ovo su njegova podsjećanja i kazivanja, sa mnogo detalja, koja nas vraćaju u to divno doba.

U kakvom ozračju je bilo Sarajevo kada se pojavila ideja o organiziranju ZOI ?

Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka Sarajevo je, sa svojih deset općina i više od 500.000 stanovnika, bilježilo snažan razvoj u svim oblastima društvenog i privrednog života. Grad se intenzivno širio, a kroz Projekt zaštite prirodne okoline realizovan je veliki investicioni zahvat na rekonstrukciji i proširenju kompletne infrastrukture : saobraćajnica, vodovoda i kanalizacije, elektro i PTT mreže i, od posebnog značaja, uvođenja gasnog sistema. U tom periodu konstituišu se i snažno razvijaju privredni sistemi - Energoinvest, UNIS, Šipad, zatim fabrike Famos, TAS, Pretis, Zrak, preduzeća iz oblasti visoko i niskogradnje i brojna druga. Istovremeno, rastao je broj fakulteta i naučnih instituta, razvijale su se brojne kulturne institucije i sportska društva. Sarajevo je postalo prepoznatljivo po svojim dostignućima u fudbalu, košarci, muzičkim sastavima, svojim likovnim stvaraocima, festivalima i sajmovima.

U takvoj pozitivnoj društvenoj klimi rodila se i ideja o domaćinstvu organizacije ZOI.

Kako su tekle pripreme za XIV ZOI, naročito izgradnja brojnih sportskih objekata i sa kojim problemima ste se susretali ?

Neposredno poslije donošenja odluke MOK - a da Sarajevo bude organizator ZOI, pristupilo se razradi cjelovitog Projekta koji je u sebi obuhvatao sve aspekte : od organizacione strukture, izrade programsko - planske dokumentacije, finansija i marketinga, do dinamike izgradnje planiranih objekata, saradnje sa Gradom, Republikom BiH i tadašnjom Federacijom.

Imenovan je Pripremni, a zatim Organizacioni i Izvršni komitet, a postepeno su konstituisane njegove stručne službe. Aktivnost je bila usmjerena na izradu i donošenje Prostornog plana posebnog područja XIV ZOI, urbanističko - regulacionih planova svakog od olimpijskih lokaliteta, idejnih i izvedbenih projekata sportskih borilišta i pratećih sadržaja, razradu Projekta neposredne organizacije Igara, odabir i obuku potrebnih kadrova, sinhronizaciju u realizaciji planiranih objekata za čiju realizaciju su bile zadužene službe Grada i svih drugih aspekata složenog i kompleksnog projekta kakav je organizacija zimskih olimpijskih igara.

Obiman investicioni program i relativno kratak vremenski period u kome je trebalo to realizirati, zahtijevali su ubrzanu izradu investiciono - projektne dokumentacije, angažovanje obimne građevinske operative i neophodna financijska sredstva.

Nosilac izrade projektne dokumentacije za većinu sportskih objekata bio je Urbanističko - arhitektonski fakultet u Sarajevu, sa inž. Alikalfićem i Đapom na

Koliko je to bilo izazovno i što se željelo postići ?

Ideja o organizaciji Zimskih olipijskih igara bila je povod jednom novom izazovu sa tačno utvrđenim ciljevima. Pri njihovom definiranju polazili smo od saznanja da osim veoma povoljnih prirodnih resursa, bez kojih se ne bi ni moglo govoriti o pokretanju ove ideje, raspolažemo samo sa jednom ledenom plohom u Skenderiji i veoma skromno izgrađenim ski - centrom na Jahorini.

Projekat organizacije XIV ZOI - Sarajevo ‘84 obuhvatao je : * Stvaranje materijalnih i drugih preduslova da se građani Sarajeva, a prije svega mladi, mogu aktivno baviti kako sportovima na snijegu i ledu, tako i drugim sportskim disciplinama.

43

čelu, objekat skakaonica sa pratećim sadržajem projektovala je firma “Gorišek” iz Slovenije, alpske staze Petar Lakota, bob i sankašku stazu firma iz Njemačke, a instalacije vertikalnog transporta Energoinvest.

Iz oblasti sportsko - takmičarskog domena, pored dogradnje ski - centra Jahorina izgrađen je novi lokalitet Igmana i Bjelašnice, sa izuzetno povoljnim uslovima za alpsko i nordijsko skijanje i skijaške skokove. Na ova dva skijališta izgrađeno je više od 80 kilometara ski - staza za alpsko i nordijsko skijanje površine 1.465.000 kvadratnih metara.

Na nordijskom stadionu na Igmanu asfaltirana su tri dužna kilometra staze i time stvoreni uslovi i za ljetni trening.

Zanimljivo je napomenuti kako je došlo do tehničkog rješenja smuk - staze na Bjalašnici. Tehnička pravila FIS - a predviđala su visinsku razliku od 800 metara, što Bjelašnica nije imala. Rješenje je nađeno kroz izgradnju objekta od tri etaže na vrhu Bjelašnice, u kome su bili završna stanica žičare, veliki restoran i na vrhu tog objekta start za ovu disciplinu. Time smo dobili visinsku razliku od 803 metra i stazu u dužini od 2.994 metra, ali i jedan veoma atraktivan turistički objekat.

Na Jahorini, Bjelašnici i Igmanu izgrađeno je šest žičara i jedanaest ski - liftova, a rekonstruisane su dvije žičare i dva ski - lifta. Ukupan instalisani kapacitet vertikalnog transporta iznosio je 18.300 skijaša na sat. U sklopu nordijskog stadiona na Velikom polju izgrađeno je moderno strelište za biatlon.

Na Malom polju izgrađene su skakaonice za skijaške skokove. Pored 90 i 70 metarske, izgrađene su još tri manje skakaonice, sudijski toranj, semafor, žičara, električna rasvjeta za noćno korištenje, kao i ledena špura sa plastičnom podlogom, omogućavajući njihovo korištenje i u ljetnom periodu. Sa ciljnim objektom i tribinama, lociran u idealnoj konfiguraciji prostora Malog polja, nikao je i moderan stadion za skijaške skokove.

Trebević je obogaćen kombinovanom bob i sankaškom stazom, dužine 1.532 metra sa instalisanom rashladnom opremom, vodoinstalacijama, elektronskom opremom, osvjetljenjem za noćno korištenje, startnim i ciljnim objektom.

Na Jahorini, Igmanu i Bjelašnici izgrađene su tri tehničke baze površine 3.200 kvadratnih metara. Nabavljeno je 14 savremenih mašina za uređenje ski - staza, 10 mašina za čišćenje saobraćajnica i 13 “topova” za proizvodnju vještačkog snijega.

44

Nikao je novi kompleks Zetra sa glavnom dvoranom površine 28.000 kvadratnih metara i sa ledenom plohom i gledalištem od 12.000 sjedišta. U okviru ovog kompleksa izgrađene su i tri manje dvorane površine 750 kvadratnih metara, sportsko strelište i 35 garderoba sa sanitarijama površine 1.600 kvadratnih metara.

U kompleksu Zetra podignut je stadion za brzo klizanje sa ledenom pistom od 400 dužnih metara i središnjom plohom za šest teniskih igrališta.

Potpuno je rekonstruisan stadion Koševo, kapaciteta 35.000 mjesta, koji pored fudbalskog terena ima atletsku stazu, električnu rasvjetu, svlačionice, komentatorske kabine, semafor, savremeno ozvučenje, svečani salon sa tribinom.

U Kulturno - sportskom centru Skenderija rekonstruisana je postojeća dvorana i izgrađena još jedna nova sa savremenim instalacijama za takmičenja na ledu. Nikli su i nova sajamska dvorana za press - centar, garaža, novi trgovački i ugostiteljski prostor. Za potrebe press - centra značajna ulaganja izvršena su i u Domu mladih.

Svi izgrađeni sportski objekti kompletirani su savremenom opremom proizvedenom u zemlji ili inostranstvu. Treba pomenuti i centralni računarski centar, sistem radio - veza, kao i vozni park sa 175 terenskih vozila, autobusa, minibusa i putničkih vozila.

Sa svim ovim ulaganjima stvoreni su optimalni uslovi za realizaciju sportskog dijela programa Zimskih olimpijskih igara. Što je Sarajevo dobilo od objekata iz domena smještaja, telekomunikacije i uopće infrastrukture ?

Da bi se zaštitile vode u Sarajevskom polju od zagađivanja i stvorili uslovi za sigurno funkcioniranje novoizgrađenih sportskih i turističkih kapaciteta na Jahorini, Bjelašnici i Igmanu, izgrađena je kompletna infrastruktura : savremene saobraćajnice, vodovod, kanalizacija, elektro - mreža sa trafo - stanicama i sistem PTT veza. Tako je u ovom vremenu izgrađeno 45 kilometara savremenih saobraćajnica u pravcu spomenutih planina, 18 kilometara primarne i 25 kilometara sekundarne vodovodne mreže, 19 kilometara primarne i 13 kilometara sekundarne kanalizacione mreže, 90 kilometara visokonaponske i niskonaponske elektromreže sa 12 trafo - stanica, 35 kilometara PTT instalacija i pet kilometara plinovoda. Na planinama

45

Pored angažovanja velikog broja građevinskih i drugih firmi iz čitave Jugoslavije i inostranstva, neki objekti, kao što su skijaške staze, tražile su pored tehnike i značajan procent angažovane radne snage. U tom pravcu tokom ljetnih školskih ferija, kroz organizovanje dobrovoljnih radnih akcija, svoj doprinos dalo je više od 2.500 mladića i djevojaka od Slovenije do Makedonije.

U periodu 1981 - 83, u prostoru Šumarske škole na Ilidži bilo je smješteno omladinsko naselje iz koga su mladi svakodnevno odlazili na pojedina gradilišta i time značajno doprinijeli uspješnoj izgradnji sportskih borilišta.

i objektima Zetra i Skenderija izgrađeno je 3.550 parking - mjesta. U realizaciji tih zahvata značajan doprinos dala su preduzeća “Valter Perić”, Primarna zdravstvena zaštita (PZZ) Sarajevo i Vodovod i kanalizacija Sarajevo.

Rekonstruisan je i dograđen Aerodrom i izgrađena druga faza RTV doma, završena višegodišnja rekonstrukcija Narodnog pozorišta. Za smještaj sportista, trenera i novinara na Mojmilu i Dobrinji izgrađena su 2.640 nova stana sa svom neophodnom opremom. Za potrebe sportista u Olimpijskom selu izgrađeni su sportska dvorana, kino - sala, zgrada restorana i objekat za kulturni život sportista, koji su kasnije pretvoreni u veliki tržni centar, odnosno dječije obdanište.

U gradu je izgrađen hotel “Holidej In”, završena rekonstrukcija postojećih hotela na Ilidži, te adaptirani i dograđeni smještajni kapaciteti Stojčevca. Na Jahorini su izgrađeni hoteli “Bistrica” i “Vučko”, na Bjelašnici “Famos” i “Smuk”, na Igmanu hotel “Igman”, a “Ski - centar” na Malom polju. Izgrađeno je i pet ciljnih objekata - Štini dol, Babin dol, Veliko polje, Rajska dolina i Skočine, sa po 42 ležaja u svakom objektu. Takođe, na Babinom dolu izgrađeno je naselje montažnih objekata sa 324 ležaja. Svi ovi smještajni kapaciteti namijenjeni su omladinskom turizmu sa ukupno 534 ležaja i sa preuređenim objektom press - centra predstavljali su cjelinu namijenjenu djeci i omladini.

Gradeći sportske objekte razmišljalo se i o izgradnji poslovnih prostora, čijom komercijalnom eksploatacijom bi se obezbjeđivala financijska sredstva za sufinaciranje sportskih sadržaja. U tom pravcu ispod piste za brzo klizanje izgrađen je poslovno - magacinski prostor od 17.000 kvadratna metra, sportska dvorana 4.500 m2, u Skenderiji sajamska dvorana površine 5.200 m2, garaža 4.200 m2, prodajno - ugostiteljski prostor 3.900 m2, skladišni prostor 1.500 m2, kancelarijski prostor i drugi poslovni prostori 1.400 m2. Samo u Skenderiji izgrađeno je 16.670 kvadratnih metara poslovnog prostora. Adaptirana je i stavljena u funkciju zgrada Olimpijskog muzeja, kao i kupljena poslovna zgrada površine 2.400 m2 u kojoj su bili smješteni Organizacioni komitet i njegove službe, a poslije Uprava Radne organizacije ZOI 84.

Poznato je da je Organizacioni komitet imao veoma razrađen marketinški program u zemlji i inozemstvu. Koje su bile osnovne odlike tog programa ?

Financijski plan za izgradnju sportskih objekata sa opremom i neposrednu organizaciju Igara iznosio je 162.000.000 USD. Program obezbjeđenja tih sredstava podrazumijevao je aktivnost u zemlji i inostranstvu, s tendencijom da većinu potrebnih sredstava obezbijedimo kroz vlastitu aktivnost a manji dio od društvene zajednice - Grada, Republike i tadašnje Federacije.

U inostranstvu poenta je bila na prodaji TV prava, prodaji licencnih prava, sponzorstvu i donatorstvu. U zemlji marketinški program bio je usmjeren prema radnim organizacijama koje u pripremi Igara imaju i svoj poslovni interes i otuda spremnost ka sponzorskim poslovnim odnosima, a prema građanima kroz veoma široko publikovan program donatorstva : od učenika, studenata, uposlenih pa do penzionera. Cilj je bio da se i kroz simbolične priloge uključi što veći broj stanovništva, stvarajući osjećaj da su i tim putem neposredni učesnici organizacije Igara.

Taj projekat, dobro organizovan i široko vođen, imao je za rezultat 4.200 kolektivnih i 1.200.000 pojedinačnih sponzora. Kroz to su građani Bosne i Hercegovine, a naročito grada Sarajeva, iskazali visoku svijest i spremnost da vlastitim sredstvima doprinesu uspješnoj organizaciji XIV ZOI. Ukupna ostvareni prihod iznosio je 141.647.000 američkih dolara, od čega su vlastiti prihodi činili 82,5 odsto, a sredstva društvene zajednice (Grad, Republika, tadašnja Federacija) 17,5 odsto. Organizacija XIV ZOI koštala je 124,6 miliona dolara, što je u odnosnu na planirano ostvarena ušteda od 37,4 miliona dolara. Devizni priliv iznosio je 99,2 miliona dolara, od čega su najveći dio bila

U izgradnji sportskih borilišta značajan doprinos dali su mladi sa svih jugoslavenskih prostora kroz sudjelovanje u omladinskim radnim akcijama. Kakvi su bili efekti tih aktivnosti ?

46

sredstva od TV prava. Jedna trećina ovih deviznih prava potrošena je za potrebe organizacije Igara, a dvije trećine su preko poslovnih banaka ustupljene privrednim subjektima za nabavku novih industrijskih postrojenja.

U radu Organizacionog komiteta, njegovih organa i tijela bio je uključen veliki broj sportskih, društveno - političkih, privrednih i kulturnih radnika, koji su dali veliki neposredan doprinos organiziranju Igara. Kako je to teklo ?

Građani Sarajeva i cijele BiH snažno su podržavali organiziranje XIV ZOI i davali nesebični obol. Međutim, postojala su i oprečna mišljenja o tome. Kolika je bila stvarna podrška i sudjelovanje drugih republika i federalnih organa ?

U julu 1978. godine Skupština Grada Sarajeva imenovala je Privremeni, a u aprilu 1980, zajedno sa Jugoslovenskim olimpijskim komitetom, Organizacioni komitet XIV ZOI Sarajevo 84, koji je imao 79 članova. Konstituisan je i Izvršni komitet od 31 člana, zatim 15 odbora i komisija. Za predsjednika OK izabran je Branko Mikulić, Izvršnog komiteta Ante Sučić, a vaš sugovornik za generalnog sekretara.

Postepeno su konstituisane profesionalne službe okupljajući izvršioce različitih profesija. Pored ljudi iz sporta, tu su bili inžinjeri, ekonomisti, ljekari, novinari, propagandisti, diplomate, pa do ljudi iz raznih oblasti kulturnog stvaralaštva.

Svi su oni bili vrhunski znalci svoje profesije. Na sportskim borilištima bile su formirane i operativne jedinice. Kroz sva ova tijela bilo je angažovano oko 2.500 izvršilaca.

Pored djelovanja Organizacionog komiteta, Izvršni odbor Grada, kao i gradske općine imale su svoje operativne štabove sa tačno definisanim zadacima i obavezama. Organizacioni komitet je održao 12, a Izvršni komitet 79 sjednica, na kojima su razmatrana sva aktuelna pitanja realizacije projekta XIV ZOI.

Treba podsjetiti da je uvijek Grad, uz suglasnost nacionalnog olimpijskog komiteta, nosilac kandidature i mi smo u tom pravcu imali punu podršku. Uz pripremu elaborata o kandidaturi trebalo je obezbijediti i suglasnost Savezne vlade da će nesmetano omogućiti učešće na Igrama svim zemljama članicama MOK - a. Istina, kandidatura Sarajeva za mnoge je predstavljala iznenađenje, jer su do tada ZOI, organizovane u Evropi, bile isključivo u zemljama sa područja Alpa. Sarajevo nije imalo ni značajnije razvijene zimske sportove, niti izgrađene ski - centre. Otuda je naša kandidatura za mnoge predstavljala iznenađenje, pa izazvala i nevjericu koliko ćemo biti u stanju realizovati tako složen projekat i obezbijediti neophodna financijska sredstva.

Zahvaljujući bezrezervnoj podršci građana Sarajeva i Republike Bosne i Hercegovine, tok priprema se sve intenzivnije odvijao, a time se i smanjivao broj onih koji su izražavali svoje rezerve u uspjeh ovog projekta. U izgradnju i opremanje planiranih objekata, pored preduzeća iz BiH, znatan broj njih je bio iz čitave tadašnje Jugoslavije, a posebno iz Slovenije i Hrvatske.

U fazi neposredne organizacije, jugoslovenski sportski savezi zimskih sportova bili su neposredno involvirani kroz uključenje svojih kadrova. Svi republički RTV centri dali su svoju opremu i kadrove za radio - televizijsko pokrivanje Igara, vodeći računa o iskustvima koja pojedini centri imaju. RTV Ljubljana pokrivala je alpsko skijanje, RTV Zagreb umjetničko klizanje… Novinske kuće Delo, Vjesnik, Politika… bile su zadužene za organizaciju press - centara na pojedinim borilištima. Gradske uprave Ljubljane, Zagreba i Beograda formirale su posebne štabove na svojim aerodromima za prihvat gostiju i njihovu otpremu za Sarajevo. Preko Udruženja gradova Jugoslavije obezbijeđeno je 1.200 autobusa, minibusa i drugih motornih vozila i stavljeno na raspolaganje sektoru za saobraćaj.

U godini pred Igre, dakle 1982 - 83, održana su brojna natjecanja, koja su istovremeno bila provjera izgrađenih sportskih objekata i ukupnog koncepta organiziranja cijelog projekta. Do kojih ste saznanja došli ?

Svi sportski objekti bili su završeni i opremljeni u jesen 1982. da bi na njima bila održana takmičenja u svim disciplinama koje su bile na zvaničnom programu ZOI. Zahvaljujući angažovanju naših projektanata i izvođača, čak i na nekim veoma složenim, kao što je bob i sankaška staza, o kojima naša građevinska operativa nije imala iskustava, svi objekti su pozitivno ocijenjeni od eksperata svjetskih sportskih federacija, sportista i trenera. Istina, na nekim borilištima ukazala se potreba određenih korekcija i dopuna.To je naročito bilo izraženo na smuk - stazi na Bjelašnici i bob - sankaškoj stazi na Trebeviću. Takođe, to je bila prilika za provjeru tehničke organizacije i sinhronizacije djelovanja svih subjekata uključenih u projekat Igara.

47

48

i u divnom sunčanom ambijentu, u 14 sati i 45 minuta, počelo je svečano otvaranje Igara. Poslije skoro šest godina mukotrpnog rada početak je bio veoma uspješan. Reakcije domaće i svjetske javnosti bile su više nego pozitivne. Zatim su krenula takmičenja i ozbiljni problemi sa vremenom koji su znatno uticali na pomjeranje takmičenja u alpskom skijanju. Sa čvrsto postavljenom organizacionom strukturom, dovoljnim brojem kvalifikovanih kadrova i potrebnim tehničkim sredstvima, uspješno su rješavani svi problemi sa kojima smo se susretali.

Kruna svega bila je i srebrna medalja Jure Franka, prva olimpijska medalja koju su osvojili sportisti tada zajedničke države na zimskim olimpijskim igrama.

Pored sportskog, bio je realizovan veoma obiman kulturno - umjetnički program, od pozorišnih predstava, likovnih izložbi, koncerata i brojnih drugih sadržaja, koji su učesnicima Igara i brojnim gostima i turistima te dane boravka u Sarajevu učinili nezaboravnim. Poslije sarajevskih, bio sam na brojnim narednim olimpijskim igrama i susretao brojne sportske funkcionere i novinare. Njihov gotovo jednoglasni komentar bio je : “Ovo su dobro organizovane olimpijske igre, ali atmosfera koju smo doživjeli u Sarajevu je neponovljiva”.

Na osnovu stečenih saznanja izvršene su određene izmjene i dopune i sa još više pouzdanja nastavljene sveukupne pripreme. Među ostalim takmičenjima, za nas organizatore, ostala je zapamćena FIS - trka svjetskog kupa u spustu, 26. januara 1983. godine, zbog izuzetno loših vremenskih uslova, natčovječnih napora naših ljudi da tokom noći obezbijede dodatne količine snijega i pripreme stazu za održavanje trke, ali tom prilikom i teškog pada vodeće zvijezde Petera Mullera.

O tome u svojoj knjizi “Šezdeset olimpijskih godina” vrlo dramatično govori Artur Takač, inače tehnički direktor XIV ZOI, čiji je doprinos uspjehu Igara bio nemjerljiv.

Do XIV ZOI, političke prilike u svijetu utjecale su na pojavu bojkota sudjelovanja, odnosno neprisustva sportista iz zemalja članica MOK - a. U čemu su, u tom pogledu, bile odlike sarajevskih ZOI ?

Poznato je da na Olimpijskim igrama 1980. godine, kako u Lake Placidu (zimske) tako i u Moskvi (ljetne) bio prisutan bojkot, odnosno neučešće sportista iz pojedinih zemalja članica MOK - a. Zahvaljujući međunarodnom ugledu, koji je imala naša tadašnja zemlja, mi smo učinili sve da na XIV ZOI dođu sve zemlje koje imaju razvijene zimske sportove i u tome uspjeli. To su bile prve igre u novijoj istoriji olimpizma na kojima nije bilo bojkota. Već iste godine na Ljetnim igrama u Los Angelesu bojkot je nastavljen. Za to vrijeme to je bio veoma pozitivan činilac za međunarodni sport i mir u svijetu.

Šta su Grad i BiH dobili organiziranjem Igara u sportskom, turističkom, privrednom, kulturnom i na propagandnom planu ?

Organizaciju Olimpijskih igara, od samog početka priprema, posmatrali smo kao privredno - razvojni projekat.

Uspješnom realizacijom Sarajevo je postalo znatno bogatije u materijalnom ali i duhovnom pogledu. Novoizgrađeni sportski objekti stvorili su optimalne uslove djeci, omladini i građanima za aktivno bavljenje kako sportovima na snijegu, tako i sportovima na ledu. Porastao je interes za sportove koji do tada u Sarajevu nisu bili razvijeni - brzo i umjetničko klizanje, hokej, bob i sankanje. Formirani su novi klubovi.

Interes za skijanje ogromno je porastao. Zimsko ferije u školama pomjereno je na čitav januar kako bi djeca i omladina imala što više vremena za aktivni boravak na snijegu.

Sa modernom sportskom infrastrukturom Sarajevo je dobilo mogućnost organizacije velikih sportskih takmi-

Kako je protekao sam tok Igara i svih manifestacija ?

Kao što je poznato, Igre su bile rekordne po nizu pokazatelja : broju zemalja učesnica (49), odnosno 12 više nego na prethodnim, 1.437 sportista (1.142 muška i 295 ženskih) 1.254 trenera, rukovodilaca i drugog tehničkog osoblja.

Oni su učestvovali na 97 takmičenja i osvojili 222 medalje.

Bilo je 7.825 akreditovanih novinara i tehničkog osoblja, 760 novinskih redakcija, 67 TV kuća koje su emitovale 514 sati TV programa, a tu je i rekordni broj posjetilaca na borilištima i turista koji su došli u Sarajevo. Evidentirano je 696.000 gledalaca, a na takmičenju u skijaškim skokovima na Malom polju u jednom danu bilo je oko 80.000.

Noć uoči otvaranja Igara pao je snijeg i tog 8. februara 1984. Sarajevo je osvanulo pokriveno bijelim pokrivačem

49

USD deviznih prava, 34 miliona utrošeno je za potrebe organizacije ZOI, a preostala sredstva su putem privrednih banaka ustupljena privrednim organizacijama u BiH za nabavku uvozne investicione opreme.

Uspješnom organizacijom Igara Sarajevo je steklo veliki publicitet u svijetu. Procijenjeno je da je događanja na Igrama, putem sredstava informisanja, pratilo oko dvije i po milijarde ljudi. Na konferenciji za štampu, poslije završetka Igara, predsjednik MOK - a Samaran, zajedno sa svim predsjednicima svjetskih sportskih federacija zimskih sportova, izrazio je zahvalnost Organizacionom komitetu i građanima Sarajeva na svemu onom što su uradili i proglasili ih do tada nabolje organizovanim zimskim olimpijskim igrama.

čenja. Tako, naprimjer, u periodu 1985 - 1990. bilo je više evropskih i svjetskih takmičenja u umjetničkom i brzom klizanju, međunarodnih takmičenja u bobu i sankanju, a održana je i trka Svjetskog kupa u alpskom skijanju.

Sa novoizgrađenim hotelskim kapacitetima, kao i rekonstrukcijom postojećih, Sarajevo je postalo respektabilna turistička destinacija u kojoj se iz godine u godinu povećavao broj posjetilaca. Održavani su brojni naučni kongresi, sajmovi, izložbe. Da bi se obogatio kulturni život u zimskoj turističkoj sezoni formiran je festival “Sarajevska zima”.

Izgradnjom kapitalnih infrastrukturnih objekata : proširenjem i izgradnjom Aerodroma, druge faze RTV doma, kapaciteta PTT - a, izgradnjom novih stambenih objekata, sanacijom znatnog broja fasada Sarajevo je postalo moderan prosperitetni grad. Neposredno poslije završetka Igara, 2.642 porodice uselile su se u nove komforne stanove, a dobili su i obdanište, sportsku i kino salu, veliki tržni centar.

Projekat XIV ZOI omogućio je 9.500 novih radnih mjesta.

Formirana je Radna organizacija ZOI ‘84 - Olimpijski centar Sarajevo, kojoj je data na upravljanje sva pokretna i nepokretna imovina Organizacionog komiteta i to : osam hotela sa oko 2.000 ležajeva i apartmansko naselje od 350, ski - centri Jahorina, Igman, Bjelašnica, s ciljnim objektima, tehničkim bazama, žičarama i ski - liftovima, 12 mašina za uređenje ski - staza, voznim parkom od 35 vozila, objekti na Trebeviću, zatim Zetra i Skenderija sa sajamskim, garažnim, ugostiteljskim i poslovnim prostorima. Procijenjena vrijednost ove imovine iznosila je 120 miliona USD. Pripreme i održavanje Igara podstakle su nove privredno - proizvodne sadržaje. Energoinvest je osvojio proizvodnju žičara i ski - liftova, UNIS proizvodnju ski - vezova, industrija konfekcije ušla u proizvodnju sportske odjeće, ostvarena brojna poslovna saradnja. Značajno je napomenuti da je Organizacioni komitet pomogao razvoj zimskih centara u Bosni Hercegovini. U tom pravcu projektovana je i financirana izgradnja 26 ski - liftova i sedam mašina za uređenje staza, počev od Bihaća, Bosanskog Petrovca, Jajca, Bugojna, Fojnice do Vlasenice, Ruišta, Sutjeske, a posebno Vlašića.

Završetkom Igara i poslije pokrivanja svih troškova, ostvaren je suficit od 12 miliona USD. Ta sredstva su uložena u nova investiranja kroz izgradnju bazena u hotelu “Igman”, sportskih igrališta na Velikom polju i Babinom dolu, novih instalacija vertikalnog transporta, kupovine autobusa za ZOI - turs, adaptaciju hotela “Vis” u Dubrovniku i Stojčevcu. Od ostvarenih 99.200.000

Dragan Moldovan

50

51

Podsjećanja

54

Drago Bozja

odlučivalo, predsjednik Izvršnog komiteta Ante Sučić energično je razriješio sve dileme i rasprave, izgovarajući, rekao bih, sudbonosne riječi : “Dakle, gradimo taj objekat, niko nema više ništa da kaže, sastanak je završen”.

I nikao je taj jedinstveni objekat. Možda kao potvrda ispravnosti te odluke može da posluži i slijedeći podatak.

Koju godinu poslije naših Igara u Innsbrucku su slavili stotu obljetnicu kabinske žičare na vrhu Haffelerkar, iznad tog grada. Preko Radio Sarajeva imali smo tada direktnu vezu sa gospodinom Hubertom Spisom, dugogodišnjim predsjednikom Komisije za alpske staze u FIS - a, koji je tada rekao : “Volio bih da sam sada na terasi vašeg objekta na vrhu Bjelašnice i da gledam izvanredan pejzaž gotovo cijele vaše Bosne i Hercegovine. To su nezaboravni vidici ”.

A on je Tirolac. I zna što su planine. Mi još i danas čekamo da se revitalizira objekat na vrhu i da li će i kada na vrh stići kabinska žičara. Tada je trasirana staza za olimpijski muški smuk. Staza je izgrađena u dužini od 3.066 metara, sa visinskom razlikom od 803 metra. Uporedo se radilo na stazi za veleslalom i slalom te pomoćnim stazama za treninge. Kada je dovršen objekat na vrhu, ubrzo je montiran i trosjed do vrha sa međustanicom na oko 1.800 metara nadmorske visine. Također, dvosjed za potrebe veleslaloma i slaloma na istoj trasi, kao i potrebni ski - liftovi. Planinari, ljubitelji Bjelašnice, pomalo su sa tugom gledali remećenje iskonskog mira svoje planine.

Bila je to, ipak, opravdana cijena novih ideja i novog doba.

MOK i Biatlon federacija dodijelili su Sarajevu Omladinsko svjetsko prvenstvo u biatlonu 1980, kome smo dali skraćeni naziv JUBIPS 80. Bez ikakvog iskustva, krenulo se u realiziranje tog prvog objekta na Velikom polju na Igmanu. Mnogo su pomogli sportski prijatelji iz Ruhpoldinga, u južnoj Njemačkoj, koji često organiziraju svjetska biatlon natjecanja. Dobili smo od njih besplatni projekat strelišta. Uz nove ideje naših inženjera, koji su strelište izgradili pomoću montažnih betonskih elemenata, izgrađeno je tada najmodernije biatlon borilište.

Uz izbor trasa staza za discipline trčanja, koji su izvršili naši sportski djelatnici, te pomoć tehničkih delegata Zdeneka Kaspera i Johna Moore, izgrađene su, prema izjavi tih tehničkih delegata, izuzetno dobre staze. JUBIPS je ujedno za MOK, na neki način, bio diskretan test da li je Sarajevo u stanju da organizira velike i složene sportske priredbe. A i u tu je pomogao Ruhpolding. Test je bio položen. Nastavljeno je trasiranje i izgradnja staza za skijaško trčanje.

Grad zagrljen planinama Sarajevo i Olimpijske igre. Da li samo san ili moguća stvarnost ? Ideja je tinjala i rasplamsavala se još od 1970. godine. San je postao java maja 1978, kada je Sarajevu povjerena organizacija XIV ZOI, jer ima idealne uvjete.

Jedinstven je grad, zagrljen bliskim okolnim planinama : Jahorinom, Bjelašnicom, Igmanom i Trebevićem.

Jahorina je već imala skijašku tradiciju, dok smo Bjelašnicu gledali sa nekim poštovanjem u kasne proljetne dane kako se bijeli sa svojim snjegovima, s pravom noseći svoje ime. Gore, gdje caruju vjetrovi, jedino su bile izgrađene zgrade Meteorološke opservatorije i TV releja.

Dolje, Igman sa svojim predivnim šumama i tradicionalnim natjecanjem u skijaškom trčanju “Igmanski marš”. Inače, Veliko i Malo polje samuju. Prilaz tom području vodio je makadamskom šumskom prometnicom i ostacima nekadašnje trase šumske pruge za odvoz trupaca. A sa vrha Bjelašnice vidi se i najbliži susjed Sarajeva - Trebević.

Oduševljeni Tirolac Stručni i volonterski djelatnici su se pitali gdje organizirati muške alpske discipiline, skijaško trčanje, biatlon, skijaške skokove, a gdje bob i sanjkanje ? I, krenulo je. Prvo na crtaćim stolovima, a onda na terenu. Prema normama FIS - a muški smuk mora imati 800 metara visinske razlike.

Prema prirodnim uvjetima, nedostajalo je na Bjelašnici samo šest metara. Ali, propisi su propisi. Predlagano je da se na vrhu izradi samo startna rampa da bi se postiglo tih 800 metara. Uz moj prijedlog, a ideju arh. Vinka Jurića, zaljubljenika bosanskohercegovačkih planina, urađen je projekat za izlaznu postaju žičare, restoran vidikovac i jedinstveni start u svijetu, iz same zgrade na nadmorskoj visini od 2.076 metara. Na burnoj sjednici, gdje se

55

I oko kombinirane bob - sanjkaške staze bilo je dilema. Ubrzo je pala odluka - da to bude Trebević. Sjeverna strana, lagani pristup, a tu su i prometnica i sarajevska žičara. Izbor trase i voznu linija sa kompjuterskim proračunom da brzine u krivinama ne smiju prelaziti 3G, izradila je renomirana inozemna firma Dayle, a izvedbeni projekat i građevinski radovi izvedeni su po posebnom sistemu betonskih montažnih elemenata prema ideji inž. Gorazda Bučara. Ova kombinirana bob - sanjkaška staza (kasnije i odlična za skeleton) također je jedinstvena. Kao jedina u svijetu može se jednostavnim mehaničkim uređajem podijeliti u tri dijela. Svaki segment mogao je služiti kako za rekreativne i zabavne namjene, tako i za početne treninge sportista. Na kraju su stazu, i pored već poznatih međusobnih neslaganja, hologirali i Bob i Sanjkaška federacija.

Sportisti su dali najpozitivnije ocjene, a pozitivne tehnički delegati za bob Luciano Gali i sanjke Rihard Hartman. Izbor Trebevića za ta dva olimpijska sporta podsjetio je starije generacije Sarajlija na trebevičku cestu, koja je svake zime bila masovno korištena kako za sanjkaše svih uzrasta, te skijaše, tako i gotovo zaboravljene autohtone bosanske ligure.

Posao nije bio lagan. Morala su se poštivati pravila Svjetske skijaške federacije (FIS), a ujedno do maksimuma poštivati zaštitu okoliša. Veliku pomoć tu su pružili tehnički delegati Venedikt Kamenski i Helmut Weinbuch da se dopuste neka pomjeranja trase, radi zaštite stogodišnjih stabala smrča i jela. I ubrzo su te staze pohvaljene kao jedne od najboljih.

U kandidaturi je bilo predviđeno da skakaonice budu u podnožju Igmana u Hrasnici, dakle na rubu samog grada. Sukobljavale su se tradicija, moderne ideje i tehnički i vremenski uvjeti. Uz Hrasnicu, predlagani su i Trebević, Pale, pa i Jahorina. Prevagnula je nova ideja, Malo polje na Igmanu. Dobra lokacija, zaštićena od vjetra i velike insolacije, pristojna nadmorska visina. Projekte za obje skakaonice od 120 i 90 metara izradila su poznata braća Gorišek, dok su naši građevinari pokazali što znaju. Izgrađen je i manji hotelski kapacitet, što je zajedno sa sudijskim tornjem, te umjetničkom skulpturom, stvorilo novu dopadljivu sliku Malog polja sa olimpijskim skakaonicama.

Tako je bilo sve jedno pored drugog : lokacija skakaonica na Malom polju, Veliko polje sa disciplinama trčanja, Bjelašnica sa alpskim disciplinama, blizina smještajnih kapaciteta, pogodnost saobraćajnica… Teško da se igdje u svijetu našlo nešto slično. Bila je to idealna osnova za postolimpijsko razdoblje razvoja turizma, i to ne samo zimskog.

Netko je rekao : ”Jedna obitelj može svoje želje ispuniti gdje želi, a za ručak i navečer uz večeru opet biti zajedno”.

No da bi taj cijeli prostor od Malog polja do Babin dola mogao biti u funkciji morala se rekonstruirati i obnoviti stara prometnica od Hadžića, te izgraditi nova od Krupca.

To je omogućilo nesmetani promet i za vrijeme priprema, a posebno u vrijeme održavanja Igara, kada su svi proračuni o broju posjetitelja bili prevaziđeni. Samo za vrijeme održavanja natjecanja u skokovima na Malom polju bilo je gotovo 80.000 posjetitelja iz cijele bivše države i inozemstva.

Prekrasni tereni Jahorine bili su predviđeni za ženske alpske discipline. Iako je Jahorina već uživala reputaciju, bili su potrebni ozbiljni zahvati. Staza za slalom od ranije je bila odlično locirana i poznata. Veleslalom je doživio dodatnu rekonstrukciju, ali najviše teških građevinskih zahvata tražila je staza za ženski smuk. Ciljni prostori tražili su također značajne zahvate. K tome treba dodati da je postojećem vertikalnom transportu trebalo dodati nove kapacitete. Sve je učinjeno da se zadovolje strogi propisi FIS - a i zahtjevi inspektora, kao i tehničkih delagata, a naravno i sportista.

Velebno zdanje Dolje, u gradu, vodila se složena bitka za novu sportsku dvoranu Zetra - djelo naših projektanata. Trebalo je zadovoljiti stroge zahtjeve Hokejaške i Federacije za umjetničko klizanje. Niklo je velebno zdanje kojem su se divile ne samo Sarajlije već i svijet. Naravno, i sami sportisti. Uz samu dvoranu izgrađena je tada prva staza za brzo klizanje u tadašnjoj državi. U tehničkom smislu također jedinstvena, jer je rađena u tzv. poveznom sistemu. To je značilo da se velika količina toplotne energije, koja se oslobađa prilikom zaleđivanja, mogla koristiti u sistemu toplana. Dvije dvorane u Skenderiji, također, doživjele su renesansu, jer su osposobljene za održavanje natjecanja i treninga disciplina u umjetničkom klizanju i hokeju na ledu. Naši građevinari savladali su i složeni zadatak rekonstrukcije Olimpijskog stadiona, gdje je kasnije održano svečano otvaranje XIV ZOI. I projektanti i domaći izvođači dobili su niz pohvala.

Nezaobilazno je navesti i jedno divno saznanje. Mnogo toga je projektirano i izgrađeno na profesionalnoj osnovi, ali je veliki doprinos uspješnoj organizaciji dala i armija nepoznatih pregalaca, koji su volonterski i nesebično dali svoj nemjerljivi doprinos. Nažalost, njihova

56

imena su ostala nezapisana, pa tako i zaboravljena. Niko se nije sjetio da imena svih tih pregalaca uvrsti u knjigu sjećanja običnim abecednim redom. Stoga neke osobe, koje su na svim borilištima i neposredno rukovodile složenim operacijama natjecanja treba pomenuti bar ovom prigodom, s napomenom da je prof. Živorad Torlić bio glavni koordinator za takmičenja i u bobu i u sanjkanju, a oba ta sporta imala su i posebne koordinatore :

Sport

Rukovodilac natjecanja

Tehnički delegat

Koordinator

Alpsko smučanje, m.

Dušan Senčar

Peter Baumgartner

Sretko Hadžiabdić

Alpsko smučanje, ž.

Slavko Potkubovšek

Hank Tauber

Muris Pozderac

Skijaški skokovi

Janez Gorišek

Torbjoern Yggeseth

Fehim Mirojević

Nordijska kombinacija

Janez Gorišek

Helmuth Weinbuch

Enes Kazazić

Skijaško trčanje

Petar Petriček

Venedikt Kamensky

Faik Ibrahimović

Biatlon

Milenko Bobar

John Moore Zdenek Kasper

Nusret Džidić

Sanjkanje

Izudin Čalkić

Heinz Doering

Nenad Mihajlović

Bob

Vladimir Pajić

Luciano Galli

Srđan Marić

Brzo klizanje

Slavko Burazor

Umjetničko klizanje

Bojan Lipovščak

Hokej

Marjan Luksa

George Pettersson Arne Kvaaien Hermann Schiechti Josef Dedić Walter Wasservogel Miroslav Šubrt

57

Muamer Karajica Zrinka Karalejić Ognjen Karamehmedović

Dragan Moldovan

Republičke komisije za fizičku kulturu u Kranjčevićevoj ulici.

Predsjednik Komisije bio je upravo Ahmed Karabegović, koji je sa svojim prvim suradnikom, prof. Ljubišom Zečevićem, uskoro također jednim od najistaknutijih članova OK ZOI 84, inzistirao da otkrijem tko je “provalio” tajnu, tko je izvor, tada za medije izuzetno dragocjene informacije.

Poštujući uvriježeno novinarsko pravilo da ne odajem izvor informacija, odnosno osobu od koje sam je dobio, izvjesno kraće vrijeme sam odolijevao “pritiscima” i inzistiranju, mojih, inače sportskih prijatelja. No, imajući u vidu sve okolnosti i prilike iz tog vremena, radilo se, dakle, o 1973. godini, kada je čitava situacija zaprijetila da se nepotrebno zakomplicira i naruši naše dobre odnose, nakon konzultacija sa glavnim urednikom Zvonom Mornarom pojasnio sam Karabegoviću i Zečeviću da smo informaciju dobili od Borisa Bakrača, jednog od tada utjecajnih članova Međunarodnog olimpijskog komiteta, sportskog radnika koji je bio itekako involviran u sve aktivnosti oko kandidature Sarajeva.

Normalno, autoritet Borisa Bakrača prekinuo je i okončao sve nesuglasice i moguće nesporazume.

Kako je Bakrač odao tajnu S Ahmedom Karabegovićem obavio sam i napravio bezbroj razgovora i intervjua. Normalno, najveći broj kontakta i susreta dogodio se u periodu od početka aktivnosti oko kandidature Sarajeva za domaćina i organizatora 14. ZOI, pa do samog održavanja najveće sportske priredbe ikad održane u Jugoslaviji, točnije čitavoj regiji.

Na svim funkcijama koje je obavljao u sportu i šire, Karabegović je bio izuzetno zahvalan sugovornik, svestrano informiran, stručno potkovan, a istovremeno je bio i neiscrpan izvor dragocjenih informacija, stručnih analiza, perspektivnih i efikasnih rješenja u oblasti sporta i fizičke kulture.

Sjećam se jednog intervjua dok je Karabegović bio generalni tajnik Organizacionog komiteta 14. ZOI. Bio je ilustriran njegovim fotosom i potpisom : “Sve u malom prstu”. Mislim da je to i prava slika, ilustracija načina na koji je Karabegović obavljao brojne funkcije. Kompletnu problematiku i suštinu, naoko veoma kompleksnih oblasti i aktivnosti, uistinu je imao “u malom prstu”.

No, jedan segment, naše desetljeća duge suradnje, koji promatran s današnje vremenske distance, ima pomalo šaljiv, anegdotski “štih”, ostao mi je u svježem sjećanju, kako zbog značenja čitavog “slučaja” za mene, kao mladog novinara, tako i za moju redakciju “Sportskih novosti” (SN).

Naime, neposredno nekon što je - budući da su dobijeni suglasnost i “zeleno svjetlo” svih relevantnih društveno - političkih i sportskih struktura u Sarajevu, BiH i Jugoslaviji - definitivno odlučeno da glavni grad Bosne i Hercegovine krene u aktivnosti procesa dobijanja kandidature za organizaciju 14. ZOI, “Sportske novosti”, odnosno glavni urednik Zvone Mornar i moja malenkost, tada urednika SN u Sarajevu, objavili smo ekskluzivnu vijest da će se Sarajevo kandidirati za Igre.

Kako su sve aktivnosti u tom smjeru bile strogo čuvana tajna, istina inicijativa je bila “stara” već nekoliko godina, no sve skupa je još bilo u fazi predradnji i priprema, vijest je imala odjek novinarske i sportske bombe. Bio je to “prvi glas”, objavljen u sredstvima informiranja, da će se Sarajevo kandidirati za domaćina 14. ZOI. Informacija je objavljena u proljeće 1973, a kako su u potpisu bili moji inicijali, pozvan sam na “informativni razgovor“ u prostorije

58

Dane Maljković

“Olimpik - ekspres” kao vjesnik Igara U podsjećanjima na nezaboravne 14. ZOI i sve ono što im je prethodilo, nezaobilazno je ime i Daneta Maljkovića, nekadašnjeg gradonačelnika Sarajeva i generalnog direktora Željezničkog transportnog preduzeća (ŽTP) Sarajevo, ali i kormilara Pripremnog, a zatim i Kandidacionog komiteta za uzlet glavnog grada Bosne i Hercegovine do najviših olimpijskih visina.

“Koliko sam, kao neizmjerni poklonik smučanja priželjkivao, pa čak i vjerovao da će Sarajevo postati olimpijski grad i primiti najbolje smučare svijeta, najbolje svjedoči i to što sam, kao generalni direktor ŽTP - a Sarajevo, uveo voz “Olimpik - ekspres”, koji je povezao glavni grad BiH sa tadašnjom prijestonicom Jugoslavije Beogradom, prije nego što je Sarajevo i dobilo kandidaturu na zasjedanju MOK - a u Atini, 18. maja 1978. Da simbolika bude potpuna, tim luksuznim vozom, gdje su putnike služile stjuardese, počeli su pristizati brojni smučari iz Beograda, Novog Sada i drugih gradova, a na željezničkoj stanici čekao ih je autobus i prevozio do Jahorine.

Za tu zimsku ljepoticu i inače me vežu divne uspomene, kojima se često vraćam. Još kao trinaestogodišnjak, u doba kraljevine Jugoslavije, rado sam odlazio na Jahorinu, u društvu Rate Dugonjića i Brace Kosovca. Gledajući tu ljepotu, Rato je još tada govorio kako su Jahorina i ostale planine koje okružuju Sarajevo idealno mjesto za održavanje velikih međunarodnih priredbi u zimskim sportovima.”

Maljković se rado prisjeća i dana kandidature : “Kao predsjednik Kandidacionog komiteta za 14. ZOI, preko firme koju sam vodio, ŽTP - a Sarajevo, maja 1978. obezbijedio sam i dva specijalna vagona za prevoz pojedinih članova naše delegacije u Atinu, na odlučujuće zasjedanja MOK - a o dodjeli Igara. Poslije konačne odluke, prilikom povratka, možete samo zamisliti kakvo je divno raspoloženje vladalo među tim putnicima.”

Maljković smatra da Sarajevo, nažalost, nije iskoristilo svoju olimpijsku šansu poslije 14. ZOI. Organizovalo je predivne Igre, ali je tada zastalo u svom uzletu.

Mnogo toga što je još bilo planirano, nije ostvareno.

“Olimpik - ekspres” bio je dobar vjesnik za Igre, kao što su njegovim odlaskom u “istoriju”, simbolično ugašena i neka očekivanja u postolimpijskom periodu.

59

Nikola Bilić

Najradosnija vijest Osamnaesti maj 1978. godine. Atina, reprezentativni hotel “Karavel”, 14 sati i 10 minuta po jugoslovenskom vremenu.

Radio Sarajevo prvi put u istoriji prekida program.

Saopštavam radosnu vijest : Jugoslavija, glavni grad BiH Sarajevo… biće domaćin 1984. godine ZOI - ovo je prije nekoliko trenutaka saopštio novinarima iz cijelog svijeta predsjednik MOK - a lord Kilanin.

U Atinu, na 80. sesiju MOK - a, na kojoj je donijeta odluka o domaćinu 14. ZOI 84, iz Jugoslavije je stiglo i nekoliko novinara. Pored ovoga, za nas najvažnijeg događaja, u Atini, na stadionu u Pireju, amaterska fudbalska reprezentacija Jugoslavije igrala je finale prvenstva Balkana pa smo i to pratili. Selektor je bio Aleksandar Tirnanić, a trener Oto Barić. Osvojili smo zlatnu medalju.

Ekipu novinara predvodili su veterani Miro Radojčić, Zvone Mornar, Pavle Lukač i nas nekoliko mlađih iz Sarajeva : Dragan Moldovan, Alija Resulović, Stjepan Kljuić, Mišo Kovačević i kamerman Branko Tešanović…

Olimpijska delegacija Sarajeva stigla je u Atinu nekoliko dana ranije spavaćim kolima Jugoslovenskih željeznica (JŽ) koja su bila smještena u atinski željeznički depo. Brigu oko spavaćih kola vodio je tadašnji sekretar kabineta Direkcije željeznica u Sarajevu, poznati sportski radnik Grgur - Grša Anđelić.

U konkurenciji Geteborga i Sapora, kandidata iz mnogo bogatijih i tehnički naprednijih zemalja, smatralo se da nemamo neke ozbiljnije šanse.

60

Od 16. maja javljao sam se dva puta dnevno za glavne informativne emisije tako da sam u Pres - centru dobro upoznao prelijepe grčke poštarice.

Na dan D donio sam im po čokoladu da bi dobio što je moguće brže Sarajevo, jer sam se potajno nadao domaćinstvu Sarajeva. Tada su međunarodne veze išle preko Beograda. U Pres - centru vladala je velika gužva. Najviše je bilo japanskih i švedskih novinara, više od stotinu.

U velikom foajeu bile su postavljene brojne kabine a švedski i japanski novinari već od 10 sati imali su otvorene linije. Na tako nešto nisam smio ni pomisliti, jer je Radio Sarajevo bila siromašna informativna kuća.

U prvom glasanju Geteborg je dobio 10, Saporo 33, a Sarajevo 31 glas. Sa velikim iščekivanjem i neizvjesnošću bilo je pitanje kome će pripasti u drugom krugu glasanja, tih 1o glasova koje je dobio Geteborg. Nama je bilo potrebno sedam novih glasova.

Prvi put u ovakvim prilikama predsjednik MOK - a lord Kilanin nije saopštio odluku članovima MOK - a, nego su svi zajedno izašli pred novinare.

Sjećam se dobro, nakon riječi “Sarajevo domaćin ZOI”, Pavle Lukač tako je u oduševljenju vrisnuo da se sve zatreslo.

Potrčao sam prema pultu gdje sjede poštarice i one su već bile pozvale Beograd. Dobio sam za deset sekundi naš prijemni centar, a dežurni spiker bio je Rinko Golubović.

Pozvao je glavnog urednika Ivicu Mišića koji je naredio da se prekine program.

Od velikog uzbuđenja uspio sam samo da saopštim jednu rečenicu, kao nekada, davne 490. godine p.n.e., legendarni Filipides, koji je javio da su na Maratonskom polju Atinjani pobijedili Persijance.

Tada je među nama u Atini nastalo slavlje kao i u Sarajevu, BiH i Jugoslaviji. Naredne četiri godine Sarajevo, Bjelašnica, Igman i Jahorina bili su veliko gradilište. A Sarajevo je napravilo pravu bajku od snijega i leda…

61

Sanda Dubravčić - Šimunjak

Jure Franko

Prekrasno otvaranje

Igre su imale dušu

Što reći o Sarajevu 1984. godine i mojim dojmovima vezanim uz paljenje olimpijskog plamena ?

Kao prvo, da je kao bivšem sportašu paljenje olimpijskog plamena, pogotovo u ono vrijeme, bilo nešto prestižno i sigurno izuzetno važno i za svakog pojedinca. Rijetki su ti koji se mogu pohvaliti da im je pripala tako izuzetna čast.

Sarajevo je živjelo za Igre i svi mi, koji smo bili tamo, to smo mogli osjetiti. Duh olimpizma se osjećao na svakom koraku, a građani Sarajeva, kao i svi koji su radili u Organizacijskom odboru Igara, bili su izuzetno dragi, topli i željni pomoći u svakom segmentu održavanja Olimpijskih igara, ne samo nama natjecateljima, već i svim drugima koji su došli u Sarajevo - novinarima, trenerima, vođama ekipa, te posjetiteljima, turistima.

Svi smo se osjećali kao da smo kod kuće, a toplina i nesebičnost Sarajlija osjećala se na svakom koraku.

Samo otvaranje Igara bilo je prekrasno, s puno topline i ljudskosti. Jedno od otvaranja za sjećanje…

Danas svi teže nekim novim, nedostižnim dometima, s puno tehnologije i scena koje su dosada neviđene… ali nestao je onaj humani dio, povezan s emocijama i radošću što se osjećalo u Sarajevu. Isto tako, danas se teži nekom spektakularnom načinu paljenja olimpijskog plamena, pa se i u tom segmentu izgubio bit samoga čina koji bi trebao biti kruna svake svečanosti otvaranja Olimpijskih igara.

Upravo zato Sarajevo je jedinstveno, jer je sam taj čin bio toliko jednostavan, a opet toliko svečan. Trčeći među sudionicima otvaranja, te svim sportašima koji su bili na Koševu toga dana, osjećala sam se ushićeno, veselo, ispunjena emocijama koje riječi ne mogu opisati, a ujedno i ponosna što sam nakon pretrčane 92 stepenice upravo bila ta koja je „citius, altius, fortius“, prenijela u svijet.

Bila sam ponosna, ozarena, ali sam, također, trebala misliti o koreografiji samog čina, koja se promijenila u posljednji trenutak. Trebala sam biti oprezna da ne trčim prebrzo, da se prebrzo, niti presporo ne penjem stepenicama, pošto me zastava morala slijediti na adekvatnoj udaljenosti, a isto tako oprezno sam trebala slušati popratnu muziku i na točno određeni takt se okrenuti i onda upaliti plamen.

Eto, to su bile moje emocije, moji osjećaji i moj doživljaj koji nikada neću zaboraviti. Jednostavno rečeno, bilo je predivno.

Da su 14. ZOI, što je i razumljivo, ostale u najljepšem sjećanju i Juretu Franku, koji je osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, govori i izjava, koju nam je za ovaj spomenar poslao dopisnik “Sportskih novosti“ iz Ljubljane Branko Vekič : “Zar je već prošlo trideset godina od 14. zimskih olimpijskih igara, od Igara u Sarajevu, od Igara za koje je živjela tadašnja Jugoslavija, upitao sam se. Sjećam se, kako da ne, tog povijesnog dana za jugoslovenski sport, sjećam se, kako ne, skandiranja “Volimo Jureka, više od bureka“.

Još jednom ću reći : tako nešto je bilo moguće samo jednom u životu i nikad više.

Zaista, Sarajevske olimpijske igre imale su dušu…“ A sa istom ushićenošću o sarajevskim olimpijskim danima i danas govori njegov slavni zemljak Bojan Križaj, samo uz žal što tada i sam nije osvojio jednu od medalja.

62

Sjećanja Sarajlija

jedne srebrne medalje. Inače, Olimpijsko selo Mojmilo i sportski tereni Jahorine, Bjelašnice, Igmana i Trebevića, te dvorane Zetra i Skenderija pružali su optimalne uslove za takmičenje. A ono što mi je, pored takmičenja i predivnog otvaranja Igara, ostalo u lijepom sjećanju jeste i atmosfera među našim i drugim olimpijcima, koji su svako veče u Olimpijskom selu slavili osvojene medalje.

Izudin Filipović, prvi generalni sekretar Olimpijskog komiteta BiH : Bio je to veliki trenutak za Sarajevo, BiH i tadašnju Jugoslaviju. Tada sam, kao glavni i odgovornik urednik “Oslobođenja”, objavio i najdraži tekst u životu, uvodnik “U ime čovjeka” na prvoj strani, posvećen otvaranju Igara i spektru boja olimpijskog plamena. Moj dragi kolega Mehmed Husić, koji nažalost više nije među živim, upoznao me tada i sa gospođom Monik Berliu, direktoricom MOK - a.

Prof. dr. Sulejman Festić, ekolog : Sarajevske olimpijske pahuljice, i poslije toliko godina, još osjećam da dolijeću, uvećavaju se i poigravaju. Mame da ih pratim i da se s njima igram. Gle, one nisu hladne, već su tople i sve učestalije. Hoće da ih kao proljetnog leptira hvatam i da im se sve više radujem i divim.

Ibrahim Spahić, direktor “Sarajevske zime” : Nezaboravne i neponovljive 14. ZOI imaju i dalje svoj eho kroz olimpijadu kulture - “Sarajevsku zimu”.

Slaven Kovačević, član Olimpijskog komiteta BiH : Februara 1984, kao dječak iz osnovne škole, nisam odmah mogao da spoznam sve vrijednosti dolaska 14. ZOI u Sarajevo. Posmatrajući ceremoniju otvaranja, teško sam tog trena mogao znati važnost koju su Igre tada imale. Kasnije sam saznao da su nam došli i Amerikanci i tadašnji Sovjeti, što je bilo vrlo važno. Isto tako, kasnije sam saznao da je naša domaća pamet osmislila sistem mjerenja sportskih rezultata iz kojeg se razvilo današnje mjerenje olimpijskih rezultata. Saznao sam kasnije i da su to bile prve Igre sa značajnim prihodom i ostvarenim velikim profitom. Bile su i prve Igre koje su prodale TV prava za velike novce. Naša, domaća pamet, naši ljudi, pokazali su cijelom svijetu da znamo, da možemo. I, opet ćemo.

Mirsad Fazlagić, fudbalski olimpijac : Lijepi događaji, ma koliko bila velika vremenska distanca, nikada ne blijede.

Sarajevske zimske igre bile su i ostale neponovljive.

Fadil Nuhić, dipl. inž. : Ušao sam u desetu deceniju života, proputovao gotovo cijelu Evropu i pola Amerike, i vidio mnogo toga, ali Sarajevske zimske olimpijske igre ostale su

Simfonija u bijelom Da su i Sarajlije zaslužile zlatnu medalju, za sjajnu organizaciju 14. ZOI, bila je gotovo jednodušna ocjena brojnih uglednih medija i vodećih novinara. A kakva su danas podsjećanja tih nekrunisanih slavodobitnika na dane kada je njihov grad bio i centar svijeta ?

Akademik Boško Kućanski : Bio je to, u svakom pogledu, božanski lijep događaj, koji ostaje nezaboravan do kraja života i kome se neprestano vraćam, kao dragocjenoj uspomeni, koja mi uvijek mnogo znači. Počev od otvaranja, kojem sam prisustvovao, pa preko prelijepih trenutaka, koji su potrajali i ostali za sva vremena, poput zimske bajke.

Dr. Hiba Trifunović - Karabdić : Za Igre me vežu najdivnije uspomene. Mada sam živjela u Njemačkoj, bila sam neposredni svjedok te zimske čarolije. Kao član ljekarskog tima naizmjenično sam pratila takmičenja na trebevićkoj bob - stazi i na stazi za brzo klizanje na Zetri.

Tokom Igara moja kćerka Smaragda bila je prevodilac glavnom sudiji za brzo klizanje, a osjećam i posebnu dragost što sam sa suprugom bila prva donatorka iz Njemačke 14. ZOI. Suad Selimović, dipl. inž. i operski pjevač : Izrazio bih se jezikom muzike. Kao što je Geršvin komponovao “Rapsodiju u plavom”, koja je doživjela svjetski uspjeh kod publike, tako je Sarajevo doživjelo simfoniju u bijelom.

Milorad Krunić, šef jugoslovenske reprezentacije na 14.

ZOI : Za mene su Igre bile Periklovo doba Sarajeva, koje se, bojim se, više nikada neće ponoviti, bar za mog života.

Posebno sam ponosan što sam u nezaboravnom defileu, prilikom otvaranja, predvodio jugoslovensku reprezentaciju. Takav uzvišeni trenutak može se doživjeti samo jednom i nikad više.

Hakija Hadžiahmetović, ataše jugoslovenske reprezentacije : Naša reprezentacija, koju su sačinjavali uglavnom sportisti iz Slovenije i BiH (u bobu i sankanju), uz veliki podstrek publike, ostvarila je značajan rezultat osvajanjem

63

mi u sjećanju kao nešto najljepše što sam doživio. Imao sam karte za tribinu, ali pošto sam nosio fotoaparat na prsima, a u ruci držao digitalnu kameru, to mi je omogućilo da se nađem i u dijelu tribina za novinare. Smjestio sam se na mjesto odakle sam imao dobar pregled zbivanja na stadionu. Snimio sam cijelo otvaranje Igara, mimohod svih učesnika, napravio nebrojeno kolor - slajdova. Nažalost, sve mi je to propalo u ratu. Ali u mojoj memoriji, taj lijepi događaj ostao je neizbrisiv.

Prim. dr. Savo Vlaški : Bio je to najljepši san koji se može dosanjati, i jedan od najsrećnijih događaja u Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Jugoslaviji. Valjda nikada prije nismo bili jedinstveniji. Lijepe uspomene nosim i na rad u komisijama za olimpijski plamen i zdravstvo, kao i šef stomatološke ekipe.

Lidumil Alikalfić, arhitekt : Bio sam aktivni učesnik svih faza Igara, od inicijative do održavanja. Uz ocjenu da su ZOI svjetska sportska priredba, koja nije sama sebi cilj, već sredstvo za promociju Grada u razvoju turističke privrede, Prostornim planom bila je uspostavljena hijerarhija razvojnih ciljeva : 1. primjerena organizacija Igara, u skladu sa zahtjevima ranga svjetske sportske priredbe ; 2. stvoriti pretpostavke za razvoj zimskog turizma u skladu sa osnovnim ciljevima ekonomskog razvoja regije ; 3. komplementarno zimskom, razviti i ljetni turizam radi produženja turističke ponude tokom cijele godine.

Cijeli svijet nam je svjedok da smo prvi cilj ostvarili s najvišom mogućom ocjenom. Grad je tada bio centar svijeta. Nažalost, dva druga cilja nisu ostvarena, jer su stvari krenule sasvim drugim tokom i propuštena je istorijska razvojna šansa.

I na kraju jedno metaforično poređenje. Kao što je jedan od osnivača pop kulture Endi Vorhol rekao da se svakom čovjeku u životu nudi šansa od “15 minuta za svjetsku slavu”, tako su i Grad i regija u cjelini imali istorijsku razvojnu šansu, koju, nažalost, nisu iskoristili. Stoga su mi sjećanja na Sarajevo 84, podijeljena od ponosa do istinske tuge.

Zoran Doršner, dip. inž. arh. : I sada se sjećam kako su se filmskom brzinom redali događaji nakon dobijanja kandidature 1978. u Ateni. Urbanista Organizacionog komiteta, arhitekta Momir Hrisafović, već krajem te godine bukvalno mi je na skijama na Jahorini dao planerski zadatak da razriješim olimpijska borilišta na Jahorini i Bjelašnici u brojnom timu Zavoda za planiranje Sarajeva i uz vodeće eksperte Slovenije, te da u roku od tri mjeseca izradimo Prostorni plan za ZOI, kasnije potvrđen najvišom ocjenom.

64

Nikada, kao za vrijeme Igara nisam bila ponosnija što sam zbog udaje za dragog Bosanca odlučila da se iz Slovenije preselim u Sarajevo, jer sam mogla s ponosom i bogatim sadržajem ugostiti moju, zimskim sportovima naklonjenu rodbinu, iz Ljubljane i iz Čabra. I danas su mi zahvalni na tome i ta zimska idila je nezaobilazna tema pri našim susretima. Moji pamte Sarajevo i BiH po ljepoti, ljubaznosti, gostoljubivosti, čistoći i svemu “naj”, jer je tada sve u Sarajevu bilo “naj“. Svijet je bio u Sarajevu, a mi Sarajlije smo podarili naša srca svijetu da pamti nas i našu BiH, koja jeste srce možda ne slučajno, jer i geografski liči na srce. Imam niz originalnih suvenira XIV ZOI, koje ljubomorno čuvam.

Besim Avdagić, penzionisani novinar : Kao akreditovanom novinaru “Oslobođenja” u Njemačkoj, pored redovnih poslova za redakciju bila mi je povjerena i uloga promotora Sarajeva, kao domaćina XIV ZOI. Prilikom promocije Igara u Centralnoj narodnoj banci Njemačke, uspio sam da neponovljivom Paji Lukaču obezbijedim i petominutno gostovanje u najgledanijoj sportskoj emisiji TVZDF. Ali je Paja petominutno gostovanje pretvorio u polusatno ! Svaki put kada bi ga voditelj emisije upozoravao da je isteklo vrijeme, on bi dodjeljivao po jednu zlatnu medalju, prvo glavnom uredniku, zatim drugim urednicima i, na kraju, samom voditelju !

U dragom sjećanju ostao mi je i intervju sa zvijezdom u umjetničkog klizanju, šarmantnom Marikom Kilius, a ideju mi je dala nezaboravna Milka Babović.

Milan Pedalo, generalni sekretar Atletskog saveza BiH : Svako od nas, koji je na bilo koji način bio sudionik i svjedok Igara, ima svoje uspomene na taj nezaboravni događaj.

Pošto sam bio zadužen za odabir volontera, sjećam se, prije svega, ogromnog broja zainteresovanih iz bivše Jugoslavije i cijelog svijeta, koji su otvorena srca i sa puno ljubavi nudili usluge i pomoć, kao i velikog doprinosa onih koji su bili angažovani u organizaciji do tada najboljih ZOI. Duško Ristovski, slastičar : U vrijeme Igara ljudi iz Organizacionog komiteta zamolili su me da “egipatski sladoled” pravim i tokom te februarske sportske svetkovine.

Tako sam prvi put ljetni sladoled pravio i zimi, a gosti su bili brojni, od Jureta Franka, Bojana Križaja i Toneta Vogrinca do slavnog glumca Kirka Daglasa.

Robert Košar, taksista i bivši fudbaler : Taksiram već 37 godina, ali naša služba nikada nije bila bolje organizovana nego tada. Pošto su sportisti, treneri i sudije imali obezbijeđen prevoz, naše usluge su uglavnom koristili gosti - ljubitelji zimskih sportova i poneki zvaničnik. Najviše gostiju imali smo iz hotela “Evropa“.

Arhitekt Lidumil Alikalfić već je skicirao kompleks Zetre, Nedžad Kurto počinjao pripremu za obnovu fasada palata gradskog jezgra, urbanisti locirali Olimpijsko selo na Mojmilu, a sam se danima spoticao oko ključne odluke iz kandidature u Ateni da otvorimo Bjelašnicu olimpijskom spustu, stazom za mušakarce denivelacije minimum 800 metara.

Nakon tromjesečnog danonoćnog rada krajem marta 1979. u KSC Skenderija bio sam jedan od izvjestilaca auditorijumu Organizacionog komiteta i slijedila je, isto tako, uzbudljiva faza realizacije Prostornog plana. U roku od svega četiri godine. Udahnuti život tako kompleksnom planu u tako kratkom roku - to se događa (ili ne događa) samo jednom u životu.

Vlado Kaluža, sportski zaljubljenik : Prije i za vrijeme Igara sve Sarajlije su dale svoj doprinos uspjehu te vrhunske sportske manifestacije. Bio sam direktno uključen, kao šef kontrole opreme alpskih disciplina za muškarce na Bjelašnici. Bili su to dani kada smo svi bili ponosni i sretni.

Jezdimir Milošević, predsjednik košarkaške fondacije “Feniks” : U vrijeme Igara služio sam vojni rok u Rajlovcu.

Sjećam se entuzijazma s kojim su vojnici, sa prostora cijele tadašnje Jugoslavije, gazeći snijeg, pripremali staze na olimpijskim borilištima. Bio je to primjer izuzetne ushićenosti i želje da uspije ta najveća manifestacija u bivšoj SFRJ. Esad Kamberović, nekada istaknuti sportista i sportski radnik : Kao sekretar SOFK - e Stari Grad bio sam među organizatorima nošenja olimpijske baklje od Vijećnice do Vječne vatre. Među nosiocima je bio i nezaboravni Asim Ferhatović, koji je nosio baklju od polazne tramvajske stanice do svoje popularne “devetke“. Među nosiocima su bili i članovi Skijaškog kluba Sarajeva, a dobro se sjećam, posljednji nosilac do Vječne vatre bio je nekada poznati rukometaš Rešad Šarenkapa. Svim nosiocima podijelili smo narandžastu opremu, a osigurali smo i da sve to prate mališani iz osnovnih škola, kojima smo podijelili i ulaznice za olimpijska takmičenja.

Kao nekadašnji stonoteniser, dva sportska događaja pamtiću zauvijek : XIV ZOI 1984. i STENS 1973. Oba nam je podarilo Sarajevo.

Ana Mrdović, dipl. inž. hortikulture : Obožavam snijeg, jer sam rođena u Gorskom Kotaru, Hrvatska, gdje ga svake godine ima u izobilju, ali se nijednom snijegu nisam obradovala kao onome koji je pao u Sarajevu i na olimpijskim planinama 7. na 8. februar 1984. Vjerujem da je neka nebeska sila uslišila želje i strepnje Sarajlija i da nam ga je poslala u pravo vrijeme i u dostatnim količinama.

65

Portreti

68

Lord Killanin Kada sam ga prvi put susreo u Dubrovniku 1969, na zasjedanju Izvršnog komiteta MOK - a i nacionalnih olimpijskih komiteta, ostavio je utisak nekog koga smo odmalena zamišljali kao “dobrog čiku”. Tada je bio potpredsjednik MOK - a i zadužen za olimpijski protokol.

Nije to bila laka funkcija u doba vladavine Avery Brundage, ali ju je Killanin obavljalo efikasno i sa puno šarma.

Radni kontakti su bili kratki i bez mnogo objašnjavanja, jer je Killaninova karakteristika bila : malo riječi, više akcije.

Naredni susret, obilježavanje 50 - godišnjice Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, Zagreb 1970, ponovo je bio vezan za protokol, pa je kontakt bio više kurtoazan, dok je naredni u Rimu, 1975, na sastanku Izvršnog komiteta MOK-a sa nacionalnim olimpijskim komitetim, tematski bio značajan. Raspravljalo se, između ostalog, o pitanju članstva NR Kine u olimpijskoj porodici, koju je Kina svojevoljno napustila, dok je Čangkajšekova zadržala članstvo. Kina je svoje članstvo uslovljavala isključenjem Formoze (Tajvan/Taipei), dok su Amerikanci ultimativno uslovljavali njen ostanak.

U ime naše delegacije, u kojoj su bili i Gojko Sekulovski i Milan Ercegan, iznio sam stav da se ne može postavljati pitanje prijema NR Kine, jer se radi o pravu vraćanja u olimpijsku porodicu, a bez bilo kakvih političkih ili drugih pritisaka koji bi nekog isključivali. U pauzi me Killanin upitao da li je naš stav da Tajvan treba ostaviti. Odgovorio sam da konzekventno protivljenju isključenja bilo koga ko se pridržava Povelje MOK - a, znači opstanak Tajvana, ali bez primjesa političke presije koju vrše Amerikanci kako bi onemogućili prijem (a ne vraćanja) Kine. Kako stvari stoje, potrebniji je sportski pritisak na Kinu, da se ne protivi ostanku Tajvana i da će se najviše postići preko međunarodnih sportskih federacija kojima je stalo da Kina bude njihov član.

“Na tome treba raditi”, glasio je njegov implicitan stav, uz napomenu : “Jugoslavija ima dobre odnose sa Kinom”.

Prenio sam to članovima delegacije neposredno prije ručka na koji su nas Kinezi pozvali. Sjedili smo odvojeno, a kineski predstavnici su se mijenjali i svakome postavljali ista pitanja, kako bi odgovore komparirali. Pošto sam, nakon Svjetskog prvenstva u stonom tenisu (STENS-a), u Sarajevu 1973,

ostvario dobre odnose sa nekim kineskim diplomatima, bio sam otvoren : “Zar nije bolje učestvovati sa stotinu sportista na Igrama, nego izostajati zbog dvojice/trojice Formožana ? Imam utisak da vam je Killanin veoma naklonjen.”

Killanin je akciju(e) vraćanja Kine uspješno sproveo, tako da je učešće njenih sportista (24) zabilježeno 1980. u Lake Placidu (bez oficijelnog predstavnika), uz Tajpeh - bez sportista a sa predstavnikom.

Killanin je bio naklonjen Jugoslaviji i, zajedno sa Philipom Noelom Backerom, Milanom Erceganom i Janezom Zemljaričem, učestvovao je u sačinjavanju prijedloga da se Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir (prijedlog nije podnijet). Po svoj prilici ga je privlačila otvorenost i demokratičnost jugoslovenskog političkog sistema, bez obzira na jednopartijnost, nasuprot zapadnim demokracijama i, ponajviše, nasuprot krutim i diktiranim sistemima demokratije Istočnog bloka.

69

U knjizi Four days, an occount of the 1938 Munich crisis, (kod nas je, 1940, izdana pod naslovom “Minhenska tragedija”) Killanin je, kao antifašista, pisao i o pogubnosti britanske politike popuštanja Hitleru. Kao mlad novinar se popeo, koristeći bršljanom obraslu fasadu kraljevske rezidencije - Buckingham Palace, da kroz prozor posmatra premijera Nevilla Chamberlaina u razgovoru sa kraljem Georgom VI i zaključio da se nešto veoma ozbiljno događa. Bez obzira na tada slabije mjere bezbjednosti, bio je to podvig za divljenje.

Veoma se iznenadio kada mu je Boris Bakrač u Lake Placidu poklonio knjigu “Minhenska tragedija” i sa smiješkom upitao ima li pravo na tantijeme na knjigu štampanu njemu nepoznatim pismom (ćirilicom).

Svoju naklonost prema Sarajevu i Jugoslaviji iskazao je prilikom kandidature za Igre 1984. Shvatio je da su procesi donošenja odluka o važnim pitanjina (ovoga puta o Igrama) u Jugoslaviji bili više demokratični nego u drugim političkim sistemima, pa je tolerisao naša kašnjenja prilikom davanja garancija za učesnike i plaćanje obaveznog pologa. Naše pismo o garancijama učešća, koje baš nije bile uobičajeno zadovoljavajuće, a predato pred samo zasjedanje MOK - a u Atini, nije ni stavio na dnevni red.

Govor na svečnom zasjedanju 80. sesije MOK - a u Atini, maja 1978, bio je u korist koncepta koji je Sarajevo ponudilo, premda je, istine radi, naša kandidatura u tehničkom pogledu bila slabija od japanske (Saporo) i švedske (Geteborg). Bilo bi pretenciozno tvrditi da je to bio plod njegove naklonosti prema Jugoslaviji, koliko odraz njegovih nastojanja da se olimpijski pokret širi, u čemu je, što je Killanin naglasio, Sarajevo imalo prednost u odnosu na ranijeg organizatora - Saporo ili modela “raspršenih igara “, što je nudio Geteborg.

Nakon dobijanja organizacije Killanina sam sreo 1979, kada je zajedno za Samaranom, u pratnji supruga, poslije Mediteranskih igara u Splitu posjetio Sarajevo. Zadržali smo se u Mostaru, gdje je domaćin bio Dževad Derviškadić.

Skakači su na Starom mostu skočili u njihovu čast, te nakon kratkog odmora u hotelu “Ruža”(koji je projektovao Zlatko Ugljen), za koji su rekli : remek - djelo, doputovali u Sarajevo.

Pored obilaska područja ZOI, posjetili su i Kožarski kombinat u Visokom, proveli nezaboravno veče u restoranu “Koštana”, gdje je primaš Killaninu gudalo provukao između naočara i lica, što je on veselo prokomentarisao.

Vjerovatno je bio jedan od najveselijih i najdruštvenijih članova MOK - a, što mu nije smetalo da ima svojstvo energičnog kormilara, ne samo olimpijskog broda, nego čovjeka “naviklog na oluje”, kako ga je opisala Monique Berloux.

Susreli smo se na Olimpijskom kongresu u Baden Badenu 1981, ali moj prijedlog da se, kao počasni predsjednik MOK - a, svakako pozove na ZOI 84, nažalost, nije usvojen. Kada je u obilasku gradova za koje je olimpijski bio vezan doletio u ljeto 1986, na samo jedan dan u Sarajevo, domaćinu posjete Branku Ekertu i meni nije bilo ugodno kada je sa sjetom rekao : “Žao mi je što ovaj ambijent nisam vidio pod snježnim pokrivačem.”

Poslijednji put sam ga sreo u Parizu za vrijeme Olimpijskog kongresa 1994. Bio je u kolicima. Zaustavio je pratilju, srdačno se pozdravio i kazao : “Moja supruga Sheila i ja smo se više puta pitali šta je bilo sa vama u Sarajevu”. Zahvalio sam se na brizi, na šta je kazao : “Vidim da ste i dalje u dobroj formi”.

Lord Killanin, Irac, osvjedočeni borac protiv nacionalizma, rasizma i bilo koje druge diskriminacije, posebno protiv uplitanja politike u sport ; u mladosti se bavio boksom, veslanjem i bio takmičar u konjičkom sportu ; plodni pisac, izdavač, filmski režiser, osvjedočeni humanista, otac tri sina i kćeri. Svojom aktivnošću u olimpijskom pokretu stvarao je podlogu za njegovo širenje i demokratizaciju.

Umro je 1999. godine u 84. godini, petnaest godina nakon XIV zimskih olimpijskih igara, čija nam je organizacija povjerena, u mnogo čemu, zahvaljujući upravo njemu.

Lordu Killaninu, čovjeku “čeličnih ruku u kašmirskim rukavicama”’, kako to napisa Monique, Sarajevo je ostalo dužno.

Ljubiša Zečević

70

71

Huan Antonio Samaran Ako je baron Killanin od Irske, ili lord Killanin kako radije kažu Englezi, doprinio odluci da Sarajevo dobije igre, Juan Antonio Samaranch im je dao poseban pečat i toliko se lično vezao za grad ispod Trebevića da je ostao za njega vezan do kraja života. Došao je u Sarajevo kad su po njemu padale granate i priredio potresnu desetogodišnjicu XIV ZOI na Zimskim igrama u norveškom mjestašcu Lillehammeru. Njegov grad Barcelona slao je pomoć svome gradu pobratimu, otvarajući specijalno predstavništvo u Sarajevu. Da nije bilo njegove pomoći i agitacije, možda bi i danas Zetra, zapaljena kao jedan od simbola grada, bila zgarište. Ovako je obnovljena i zasluženo dobila ime “Juan Antonio Samaranch”. Iako već u devedesetoj, u kojoj će ga izdati srce, bio je prihvatio da dođe na sportske igre koje je pod njegovim pokroviteljstvom pripremala Međunarodna liga humanista sa sjedištem u Sarajevu.

Iako se o ličnostima iz olimpijskog pokreta vezanim za sarajevske Igre, a posebno o Samaranchu, dosta zna u sportskim krugovima, radi onih iz šire javnosti koji su u međuvremenu rođeni i rasli u ove tri decenije, i onih koji će dočekivati naredne godišnjice, dobro je da podsjetimo…

Prvo da tom čuvenom Kataloncu napišemo i katalonsko ime koje se rijetko sreće - Joan Antoni Samaranch i Torello (1920 - 2010), prema kojem bi trebalo da se izgovara Žuan Samarank, a ne Samarang, Samarand, Samaran ili Samaranč. Iz bogate familije španske tekstilne industrije ponio je i titulu don. Kao 18 - godišnjak mobilisan je u sanitetsku brigadu republikanske armije, ali je, kao rođeni monarhista, ubrzo pobjegao u Francusku, pa se priključio falangistima. Kad je pala republika, otišao je u sportske novinare, jer mu je već tada sport bio važniji od bilo čije politike. Evo iz tog perioda podatka koji i danas može obradovati fudbalske fanove Barcelone : izbačen je 1943. iz lista “La Prensa” zato što je kritikovao upravu i pristaše Real Madrida zbog katastrofalnog poraza od Barcelone, koja ga je pobijedila rezulatom 11:1. Razočaran, pridružio

se porodičnom tekstilnom biznisu, onda bankarstvu, ali istovremeno postajući sve aktivniji u sportskim forumima.

Vlada u Madridu ga je zapazila i počela mu davati najviše sportske funkcije, da bi na kraju ušao i u državni parlament.

Samaranch se brzo i lako prilagodio demokratskom sistemu Španije nastalom poslije Francove smrti, da bi ga i kralj Juan Carlos nagradio titulom markiza od Samarancha. Ne prekidajući aktivnost u španskom i međunarodnom olimpijskom pokretu, postao je ambasador u Moskvi, da bi 1980. došao i na sami vrh MOK - a.

Među uspjehe mu se ubraja, pored ostalog, uvođenje siromašnih zemalja Afrike i Azije na olimpijske igre i insistiranje da učešće žena bude najmanje 40 posto. Ubrzo poslije dolaska na čelo MOK - a, prvi put su primljene dvije žene u članstvo te elitne grupacije, koja se često ponašala kao masonska loža. Uspijevao je da sačuva univerzalnost igara za vrijeme Hladnog rata - i Sarajevo je primjer. Samaranch je značajno doprinio da Seul 1988. dobije olimpijske igre, što je bio rizičan izbor s obzirom na to da je samo pedesetak kilometara sjevernije granica sa Sjevernom Korejom,

72

koja je u permanentnom ratu s jugom, ali i jedna od najopasnijih zona poslijeratnog svijeta. Južna Koreja se tim igrama, kažu njeni ljudi, preporodila i počela naglo ekonomski napredovati. I tu bi se mogla praviti komparacija sa Sarajevom, koje se poslije 1984. nije više spominjalo samo po 1914, pa se nije više govorilo da je u njemu počeo Prvi svjetski rat, nego da je imalo i olimpijske igre.

U kontroverzne poteze MOK - a, kojima je i sam doprinio, spada konačno legaliziranje profesionalizma na olimpijskim igrama, što je demonstrirao dovodeći američke profesionalne košarkaše na Ljetne igre u svojoj Barceloni, za koju se zakleo da će postati olimpijski grad kad je postao predsjednik MOK - a. Zamjera mu se što je bio blag prema korupciji unutar olimpijske elite, pa je tako došlo i do skandala, mada je sam ostao čist. Trećina članova MOK - a bila je tada uvučena u podmićivanje i druge ilegalne poslove.

Nekoliko sati pošto je Samaranch preminuo, u 89. godini, u bolnici svoje Barcelone, član MOK - a Dick Pound poslao je kratku email poruku u Lozanu : “Samaranch je učinio mnogo više dobrog nego pogrešnog za olimpijski pokret”. Kasnije je izjavio da je Samaranch olimpijsku organizaciju izveo iz 19. u 21. vijek, a za njegov dinamičan i predan angažman, da je “za MOK radio godišnje 365 dana, plus toliko noći”.

Christopher Clarey napisao je u “New York Timesu” da je “predsjedavao transformaciji MOK - a iz elitnog i ustajalog kluba bijelih ljudi u relevantniju, reprezentantniju i snažnu organizaciju”.

Svoju poznatu rečenicu, zbog koje smo i mi u Sarajevu bili ponosni - “Ovo su najbolje ikad organizirane olimpijske igre !” - izgovarao je na svim igrama osim u Atlanti, 1996, ali je i to spadalo u Samaranchov životni credo : da olimpijski pokret, oživljen poslije petnaest vijekova, učini što uspješnijim i prisutnijim u svim krajevima svijeta. Za nas, koji smo na razne načine bili dio tima koji je radio na Igrama, kao i svim građanima Bosne i Hercegovine, pa i mnogima u tadašnjoj Jugoslaviji, te Samaranchove riječi ipak su zvučale bolje nego što ih je izgovarao na drugim olimpijskim igrama.

Hajrudin Somun 73

74

Branko Mikulić Umirali smo tih nezaboravnih 14 dana u veljači 1984. godine od straha, svi koji smo bili uključeni u organizaciju najvećeg sportskog događaja u povijesti tadašnje Jugoslavije. Hoće li sve besprijekorno funkcionirati ? Jesmo li ovomu svemu dorasli ? Bojali smo se najviše nas samih, našeg mentaliteta - lako ćemo. Bojali smo se, posebice, “zimske olimpijade bez snijega”, iako su sve tehničke pripreme bile poduzete i za “umjetni snijeg” u tom slučaju. Kao iz inata, olovno sarajevsko nebo je škrtarilo pahuljama sve do noći uoči početka Igara, a onda je 8. veljače ujutro osvanulo “metar snijega” na sarajevskim ulicama i okolnim brdima.

Bog se, nakratko, nasmiješio Gradu i njegovim ljudima koje će osam godina kasnije zaboraviti…, ostavljajući ih na milost i nemilost slijepoj mržnji i (samo)uniženju…

Tih 14 dana koliko je trajala “Sarajevska olimpijada” bili su u svakom pogledu uzoriti, kao iz bajke. Niti ijednog ozbiljnijeg incidenta, nitko nikoga, maltene, nije ni mrko pogledao, organizacija Igara je bila savršena, za što su uslijedile pohvale iz cijelog sportskog i političkog svijeta. Uključivo, dakako, i od Međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC) i njegova tadašnjeg predsjednika Juana Antonia Samarancha, koji je ocijenio da se radi o “najbolje organiziranim zimskim olimpijskim igrama u njihovoj povijesti”.

Uslijedio je “Olimpijski orden” predsjedniku Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo ‘84, pokojnom Branku Mikuliću. Svi mi koji smo bili “unutra” znamo da ga je zaslužio višestruko. Naravno, time su na neki način bili odlikovani i svi koji su učestvovali u organizaciji Olimpijade ili su je pomagali na druge načine. Zvuči danas gotovo nevjerojatno, ali Olimpijadu su, manjim ili većim donacijama, pomagali gotovo svi bosanskohercegovački građani, i oni s obala Une i Drine i Bosne i Neretve.

To je bio, zapravo, povijesni vrhunac bh. zajedništva, džinovski emancipatorski, civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine. Pomagali su Olimpijadu i mnogi dobri ljudi iz Ljubljane, Beograda, Zagreba, Varaždina i iz dru-

gih mjesta nekadašanje Jugoslavije. Nesretni su, zbog toga,vjerojatno, bili samo notorni šovinisti po profesiji, kako u BiH tako i u Jugoslaviji, koji su se već tada pripremali za ubojstvo zemlje, za njeno smaknuće…

Grad je osvanuo 8. veljače 1984. godine umiven u snježnu bjelinu, u radost nesvakidašnjice. Kao da je pred Svijetom htio skriti koju udžericu, ako je takvog čega uopće tada bilo u Gradu. Tu i tamo se promaljalo sunce, taman toliko da sve djeluje bajkovitije. Kosmičke zrake su u bijelom krajoliku izazvale u ljudima radost i neponovljivi osjećaj ponosa. Nikada, vjerojatno, ni prije ni poslije nisu Sarajlije bile tako ponosne na svoj Grad, na činjenicu što su tih 14 dana bili “središte Svijeta”.

Podobrili su se i oni najzločestiji. Znalo se dogoditi da džeparoš vrati već ukradeni novčanik, da taksisti voze goste bez naknade, da kronično neljubazni postanu ljubazni. Obrukao se tek neki ugostitelj na Baščaršiji koji je baš Kirku Douglasu našao za shodno zaračunati trodupli račun. “No problems”, bila je najčešća sintagma koja se tih dana čula na sarajevskim ulicama, na trgovima, u radnjama, na sportskim borilištima. Time se izražava-

75

Ponekad sam sebi izgledam kao Don Kihot, jedina osoba koja se sjeća pokojnog Branka Mikulića (1928 - 1994), ali srećom nije tako. Svojeg sudruga i prijatelja se, primjerice, prisjeti svake godine barem osmrtnicom u “Oslobođenju” i društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, vrlo zaslužnog Brankovog suradnika na ovim poslovima. Isto se društvo, ta sarajevska “sportska raja”, prisjeti i drugih umrlih ljudi iz Organizacionog komiteta XIV ZOI, primjerice pokojnog Ante Sučića, predsjednika Izvršnog odbora XIV ZOI, koji je otišao Bogu na istinu nedugo poslije završetka ZOI, Pavla Lukača, glasnogovornika XIV ZOI, Uglješe Uzelca, gradonačelnika Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, Emerika Bluma, člana Organizacionog odbora, Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, i drugih.

Lista umrlih junaka XIV ZOI je, nažalost, sve duža i duža…

Bio ili ne “Don Kihot”, redovito se podsjećam uz jubileje, i ponajviše iz prkosa, na Mikulićeve zasluge za uspjeh XIV ZOI, a time posredno i za afirmaciju BiH. U tribalističkom društvu skorojevića sve tri etnije, te moje intelektualne i ljudske provokacije nailaze, dakako, na okrutni muk ili poneku neprimjerenu reakciju. Kao da se nesretnom Branku svete njegovi nekadašnji politički protivnici ?

Ili se, ipak, radi samo o tomu da je umrlo jedno vrijeme i s njime i ljudi(ne) kakav je bio i Branko Mikulić ?

U blizini pokojnog Mikulića, vjerojatno najznačajnijeg bh. i hrvatskog političara podrijetlom iz BiH u cijelom 20. stoljeću, proveo sam vrijeme od listopada 1983. do ožujka 1989. godine, dakle od predvečerja XIV. ZOI u Sarajevu, svojevrsnog uzleta u nebo bh. društva, do početaka bezmilosnih političkih razračunavanja u Beogradu i Sarajevu i nagovještaja raspada SFRJ i surovog rata u BiH. No, ne bih ponovo o tomu, jer sam svojedobno objavio romansirana sjećanja u tjedniku “Slobodna Bosna” pod provokativnim naslovom “Služio sam posljednjeg bosanskog cara” (u veljači i ožujku 1999. godine), koja je mali broj ljudi razumio, a još se manjem broju dopalo…

Danas sam skoro siguran da je pokojni Branko Mikulić žrtva nasilnog zaborava najsjajnijih stranica iz bh. povijesti, upravo zbog toga što su to bile ispisane i sjajne stranice iz bh. “Periklova doba”, a u zemlji kakva je BiH, koja ne trpi “zajedničke memorije” takvo što se ne oprašta.

Branko Mikulić je umro 12. travnja 1994. godine i sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U

la spremnost za priskočiti u pomoć brojnim gostima iz svijeta. Treba li reći da je ta nemušta formula značila i dozu zbunjenosti i tradicionalnog stida u susretu s “velikim svijetom” ? Što sve nije prošlo nezapaženo, naravno.

Samo je “ABC”, čuvena američka TV stanica, emitirala o sarajevskoj “zimskoj idili” više od 60 sati popratnog, kulturnog programa u udarnim terminima. Sportski sati prijenosa su bili, naravno, neuporedivo brojniji. I u drugim dijelovima svijeta se prvi put čulo o Bosni i Herecegovini i Sarajevu izvan sheme - ubojstvo Nadvojvode i početak Prvog svjetskog rata. Nažalost, osam godina poslije taj isti “veliki svijet” je posmatrao “uživo” davljenje “olimpijskog grada” na rate. Moćnici iz “velikog svijeta”, zavaljeni u fotelje i u papučama, zaokupljeni visokom geopolitikom, “uživali” su u prijenosu četverogodišnje “olimpijade smrti”… kada je sustavno ubijano pamćenje jednog grada i jedne zemlje, sve ono što je podsjećalo na onu “zimsku idilu” i na multietničku povijest Sarajeva, BiH i Jugoslavije.

Izgorjela je među prvima i čuvena Vijećnica, pa potom među brojnim vrijednim riznicama i Muzej XIV ZOI, u kojem su bila čuvana brojna i važna svjedočenja, tragovi XIV ZOI. Među drugima i pripremljena knjiga - zbirka svih govora predsjednika XIV ZOI Branka Mikulića o organizaciji XIV ZOI, koju sam vrlo pažljivo priredio i opremio predgovorom nekoliko godina poslije Igara, dok sam imao čast boraviti u njegovoj sjenci u Beogradu, vjeran kao sjenka, dakako. Za one koji to ne znaju, bio sam mu u vrijeme XIV ZOI “šef kabineta”, poznavao sam ljude u Muzeju (i Planinku Mikulić i Edu Numankadića), pa znadem da je moja pošiljka iz Beograda s 10 primjeraka lijepo ukoričene zbirke Mikulićevih govora ušla u Muzej XIV ZOI Sarajevo ‘84. Ne znam, doduše, je li od ratnog plamena sačuvan ijedan primjerak te pošiljke…

76

ratnom magazinu “BH Dani”, broj 251 iz 1994. godine, pod naslovom “Odlazak velikog Bosanca”, zabilježeno je i sljedeće : “Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča : Branko Mikulić 1928 - 1994”.

Nedugo poslije Brankove smrti umrla je i Brankova kći Planinka, akademska slikarka i sjajna intelektualka, potom i supruga mu Rajka, a zatim i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. U Sarajevu i u BiH o postojanju Mikulića svjedoči danas samo nekakva uličica na periferiji Sarajeva koju su mu aktualni gradski kvazimultietičari dali da bi takvima poput ovovremenih podobnih mogli davati trgove i ulice u strogom centru grada…

Već sam to davno napisao, ali ponovit ću s tugom, u Sarajevu bit će svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, koje neće imati tko posjećivati. Tako će, pak, biti negdje drugdje s bošnjačkim mezarjima…

ja nije bilo, u Sarajevo da umre par dana poslije u još uvijek opkoljenom Sarajevu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je tada Planinka, njegova kćerka, koja će i sama potom iznenadno otići s ovog svijeta.

“Otišao je američkim vojnim bombarderom da umre u Gradu koji nikada nije umio da se ophodi s njegovim najvećim ljudima”, zapisao sam tada. Nemam, naravno, nikakvih dokaza za tvrdnju da je “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto poduzme u obrani Bosne i Hercegovine, nego opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli stručnjaci u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko boravio u bolnici…

U uistinu antologijskom eseju “Nesuđeni socijalistički car”, objavljenom u BH Danima broj 437, od 25.

10. 2005. godine, hrvatski i bh. vrlo senzibilni pjesnik Mile Stojić je kazao : “Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava…”

Ovaj podsjetnik na XIV ZOI Sarajevo ‘84 - kazat ću na kraju posve otvoreno - i nije drugo do beskrajno tužna priča o sustavno odnjegovanom zaboravu zaslužnih ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo. Zbog toga će se mnogima i učiniti kako se “Sarajevska olimpijada”… dogodila nekom drugom i u nekom drugom dobu. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, oduvijek slabo pamtilo a brzo zaboravljalo, čime su njezini ljudi bili i ostali osuđeni na ponavljanje već znanih lekcija. Kao i svi loši đaci…

Svaka čast svakomu, dakle, ali bez Branka Mikulića XIV zimske olimpijske igre ne bi bile ono što su bile. A bile su veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, nažalost, neće spasiti nesreće samo osam godina poslije.

Međutim, da nije na čelu Igara bio tadašnji bh. “željezni kancelar”, takvi kakvi smo bili i tada, a danas smo još puno gori, nikad ne bismo postigli to što smo tada postigli. Branko Mikulić je, naime, sa svakim u Jugoslaviji, uključivo i protivnike, mogao razgovarati ravnopravno, a s mnogima i za zeru ravnopravnije, i to je bilo od neprocjenjive važnosti. Bez takve ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana, na Igrama bi došao do izražaja naš notorni javašluk, a s njim na čelu Igara je svatko dao najbolje što je mogao. Bojali su ga se samo oni koji su imali debelog razloga za to. Oni koji su se s njim imali prilike sresti ponijeli su utisak o Brankovom neponovljivom gospodstvu, o uljuđenoj, prirodnoj vrsti bosanske gospodštine…

Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih lini-

Dr. sc. Mile Lasić (Iz knjige “U zemlji zarobljenog uma”, Rabic, Sarajevo 2012)

77

Anto Sučić Bio je gradonačelnik upravo u vrijeme kada je sazrijevala ideja o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu.

A potom i među najzaslužnijim što se glavni grad BiH kandidirao i dobio ZOI. Pridobio je Gradsko vijeće i pored nekih političkih struktura koje su bile skeptične. Vjerovao je u uzvišene ideje olimpizma i mogućnosti Sarajeva, kao što je vjerovao i planerima, profesionalcima i volonterima, a oni imali povjerenja u njegove savjete.

Bio je izuzetan motivator i istinski vizionar. Znao je da motivira i one koji su vjerovali da ima i boljih sportskih radnika od njih, posebno u vrhunskom sportu, govoreći da ni on sve ne zna o ZOI, ali da se sve da naučiti. “Naučit ćemo zajedno sa drugima”, govorio je, cijeneći, pri tome, posebno upornost i predanost u radu kod svojih suradnika. Naravno, i stručnost.

Odlučio je da se gradi objekat na vrhu Bjelašnice, kada je to bilo presudno. Isto tako, odlučio je da se na Bjelašnici izgrade i neke staze, kao na primjer “kolijevka” i staza na Malom polju, sa produljenjem dvosjeda, iako to za same Igre nije bilo potrebno. Vjerovao je i imao viziju da će to poslije Igara služiti za razvoj turizma uopće.

Sve te njegove osobine bile su posebno izražene na sjednicama Izvršnog komiteta, kojim je rukovodio. Ne mogu se sjetiti da je ikada kod nekog spora i dileme ostavio problem neriješen. Imao je način da sve dovede u red. Njegove sjednice nikada nisu dugo trajale.

Sjećam se jednog pomalo komičnog primjera njegove elokvencije. Tokom intervjua, koji sam prevodio, njemački novinari su ga pitali kako se odlučio da se Sarajevo kandidira za Igre ? Odgovorio je da je mislio da nećemo dobiti te Igre ! Nastao je opći smijeh u sali. Zatim ga je jedan novinar upitao : “Pa, šta ćete sada” ? Kratko im je odgovorio : “Pa, napravit ćemo te igre”. U sali se prolomio aplauz. A samo što je utihnuo taj aplauz uslijedio je novi, kada je na pitanje šta ako na sportskim borilištima tokom ZOI bude magle, što bi ometalo takmičenje, resko odgovorio : “Neće biti magle” !

Anti Sučiću pripada zasluga što je osnovan i Fond za razvoj zimskih sportova. Osigurao je i značajna sredstva.

Nažalost, Fond se ugasio nakon što je otišao u Saveznu vladu, gdje mu je povjeren resor za vjerska pitanja.

Kao zaslužni građanin Sarajeva i kormilar Izvršnog komiteta ZOI izuzetno je doprinio prosperitetu svoga grada. Pomogao je mnogim, ali ljudi, kao ljudi, to zaboravljaju. Danas u gradu, kome je toliko dao, nema ni ulice koja bi nosila njegovo ime.

Drago Bozja

78

Emerik Blum Kao što je izvajao nezaboravni most između privrede i nauke, uzdižući Energoinvest do olimpskih visina jedne od najuglednijih svjetskih firmi, Emerik Blum je, isto tako, ostao u nezaboravnom sjećanju i kao predsjednik Skupštine grada Sarajeva, upravo u jeku pripreme za XIV ZOI, kao i potpredsjednik Organizacionog komiteta Igara, gdje su njegovi savjeti i globalna poznanstva bili nemjerljivi. A i njegov životni moto bio je u olimpijskom duhu : brže, više, jače…

Kao da i sada do nas dopiru riječi, izgovorene 6. aprila 1984, prilikom dodjele priznanja Međunarodnog olimpijskog komiteta Emeriku Blumu, a izgovorio ih je izaslanik predsjednika MOK - a Huana Antonija Samarana - Boris Bakrač : “Dragi moj, stari prijatelju, svima nam je žao što nisi mogao da prisustvuješ odvijanju Igara. Međutim, zadužen sam, u ime predsjednika MOK - a Samarana, da ti izrazim zahvalnost i uručim priznanje za veliko angažovanje u pripremi i organizaciji Igara. Počastvovan sam što mogu uručiti priznanje za koje se može reći da dasad ni u jednoj zemlji, organizatoru Igara, nije dodijeljeno tolikom broju zaslužnih ljudi. Ove naše, sarajevske Olimpijske igre, upamćene su kao izuzetan, još nezabilježen sportski događaj. Ostale su zapažene ne samo po objektima, dobroj organizaciji, nego i zbog toga što je u tim danima Sarajevo bila svjetska oaza mira.

Tvoj doprinos je specifičan i golem. Sigurno je da bi ga malo ko mogao obaviti i sigurno da si zaslužan što su Igre ugrađene u organizam Sarajeva i njegov razvoj”

Sudbina je, međutim, htjela da to priznanje Emeriku Blumu budu uručeno na Trećoj internoj klinici, jer je njegovo veliko, revolucionarno i plemenito srce sve više posustajalo. Taj časni čovjek ispustio je dušu 24. juna 1984, dakle u istoj godini kada su i održane Igre, kojima je i sam poklonio dušu.

Na put bez povratka ispratili su ga brojni građani, svih profesija, a posljednje oproštajne riječi neizmjerne zahvalnosti za sve što je učinio, pa i za XIV ZOI, izgovorio je tadašnji predsjednik Skupštine grada Uglješa Uzelac.

Andrea Tomić

79

Dragutin Braco Kosovac Kada je, kao predsjednik Izvršnog vijeća BiH, informiran o ideji kandidiranja za organizaciju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, Dragutin Braco Kosovac ne samo da je dao punu podršku, nego je bdio nad realizacijom, posebno u pogledu saradnje sa međunarodnim sportskim federacijama i Međunarodnim olimpijskim komitetom.

Zimske olimpijske igre posmatrao je kao veoma važnu komponentu cjelokupnog razvoja BiH, njene političke, civilizacijske, kuturne afirmacije, a posebno u doprinosu razvoja turizma i ekonomije. Uostalom, imao je već bogato iskustvo kao organizator brojnih sportskih manifestacija, a posebno kao predsjednik Organizacionog komiteta Svjetskog prvenstva u stonom tenisu 1973, najveće sportske priredbe ikad održane u Sarajevu prije 14. ZOI. A delikatnost te priredbe ogledala se i u tome što je to bila prva svjetska sportska manifestacija poslije Minhenskih olimpijskih igara 1972. i tragedije u Olimpijskom selu.

Svoj uticaj nije zasnivao na argumentu položaja kojeg je zauzimao, ni kao predsjednik Izvršnog vijeća ni kao kormilar Energoinvesta, već na veoma širokom znanju i procjeni mogućeg, imajući uvijek u viziji modernu BiH. Kad je govorio, bilo je to kratko i, po pravilu, sa zaključkom ili savjetom.

Saradnike je poštivao, iako se, ako je bilo potrebno, nije libio i oštre kritike, po pravilu usmjeravajuće. Uvijek veseo, razdragan i nasmijan, razoružavao je ljude oko sebe. Kada bi se neko našao u nevolji, bio je spreman da mu pomogne.

Sarađivao je sa svima, bez obzira iz kojeg su društvenog sloja poticali. Govorio je nekoliko jezika, a sarajevski inverzioni šatro mu je bio mio kad bi razgovarao sa “rajom”, sa kojom je gradio zajednički motorni brod, na njegov prijedlog nazvan “Vozdra” (“Zdravo”).

Kao istinski građanski političar ponekad bi bio u koliziji sa stavovima drugih za koje je mislio da ne vode dovoljno brzo Bosnu i Hercegovinu u prosperitet. Nije se libio da to otvoreno kaže. A ono što ga je izdvajalo, bio je naglašeni pozitivni odnos prema obrazovanju, kulturi i sportu.

Bio je nosilac i programa “1.000 škola”, smatrajući da je obrazovanje ključ budućnosti, kao što je i sport

smatrao vitalnom potrebom svakog čovjeka, bez obzira na dob. Učešćem u skijaškom kupu veterana, to je dokazivao dok god ga je zdravlje služilo. Do kraja života ostao je vjeran motu : Više sporta - više boljeg života.

Poznavati Bracu Kosovca, sarađivati i družiti se sa njim, bila je velika privilegija, posebno ljudi iz svijeta sporta. Jer, neizmjerno je volio sport. Bio je planinar, vazduhoplovni jedriličar, skijaš…Uz to i vizionar, kojem ni najmaštovitije ideje nisu bile strane. A cijenio je i iskustva drugih. Kada se samo dva mjeseca nakon što je Sarajevo 1978. dobilo kandidaturu zatekao na službenom putu u Njujorku, nije propustio priliku da jednog vikenda posjeti i Lejk Plesid, koji se već uveliko pripremao za 13. ZOI 1980. Želio je da se na licu mjesta uvjeri kako teku pripreme tog gradića na jezeru i da o svemu detaljno izvijesti Ahmeda Karabegovića, generalnog sekretara tada Pripremnog komiteta. Na kraju, Sarajevo je zasjenilo Lejk Plesid.

Uspjeh 14. ZOI činio ga je posebno sretnim. Radovao se i poklonstvu mladih prema zimskim sportovima u olimpijskom Sarajevu i poslije Igara, što je izrazio i kazivanjima u knjizi “Sarajevske bijele staze” (1988), novinara Bore Radosavljevića : “Najviše me raduje kada subotom i nedjeljom vidim djecu sa klizaljkama i smučkama preko ramena kako se motaju po Čaršiji. Jedni idu na Bjelašnicu, drugi na Jahorini, treći na Zetru…”

Jer sve je to bilo u duhu njegovog poimanja života.

Nada Salom

80

Pavle Paja Lukač Malo je poznato da je, na polju informativno-izdavačke djelatnosti, Organizacioni komitet XIV ZOI objavio oko 60 naslova knjiga i periodičnika ! Mnoga izdanja na našem i na olimpijskim jezicima, francuskom i engleskom, a čak na šest jezika portabl paket - izložbu “Hiljadu izložbi u hiljadu gradova” ! Sve to s jednim ciljem, jasnog gesla : Ne igre radi igara !

U sektoru za informativno-izdavačku djelatnost direktor je bio dragi čovjek Pavle Paja Lukač.

Osnovno glasilo bio je mjesečnik “Olimpijski informator”, nastao iz istoimenog mjesečnika koji smo počeli izdavati već 1980. Trojezična kolor revija “Sarajevo’84” počela je izlaziti septembra 1981. Bila je to reprezentativna publikacija o priprema Sarajeva za XIV ZOI. Ali, bio je još jedan periodični informativni medij, najstariji : već krajem 1979. Paja Lukač je krenuo sa sedmičnim konferencijama za štampu ! Četvrtkom.

Kakav animator, kakav propagator olimpizma i sporta, svakome dragi Paja ! Često su na konferencijama bili i strani novinari : Paja je multisimultano prevodio samoga sebe, na njemački, engleski, ruski…

Dragoga Paje sjetim se, sa zahvalnošću i divljenjem, svaki put kada iole detaljnije, a pogotovo zvanično, govorim o pripremama XIV ZOI. Prvi put sam ga vidio, i čuo, dobro čuo, u ljeto 1956, gledajući ga sa Babića Bašče, dok je igrao vaterpolo u bazenu na Bembaši ! Čula se odozdo galama, čulo se svačije “dodaj”, “pucaj”, kao što se čuje u akustičnim arenskim, amfiteatralnim prostorima, kakav je istočni ulaz u Šeher, kroz koji Miljacka, izlomljena od padova kroz strmi i krivudavi kanjonski kamenjar, uplovi u pitomu ravninu Saraj ovasa, i smirena ulegne u bešiku Bosne, pa usnula prođe svom Bosnom…Kad bi Paja šta doviknuo - odjekivao bi Jekovac !

Nije “kad bi Paja zagalamio”, jer on nikada nije (ni na koga, ni zbog čega) galamio ; on je samo glasno govorio.

Uvijek, svugdje. Čim bi izišao iz auta, pred četverokatnicom tadašnjeg Organizacionog komiteta ZOI (preko puta Pozorišta), čuo bi se njegov glas, u svakom hodniku…Paja je rođeni - glasnogovornik ! Kako u grlenom, još izrazitije u profesionalnom, najprofesionalnijem značenju riječi !

Drugi put sam Paju vidio koncem avgusta 23 godine kasnije, 1979, u kućici u kojoj je bilo prvo sjedište OK XIV

ZOI, u Avde Jabučice ulici, na Gorici. Od tada sam s njim proveo četiri i po godine, radeći zajednički na promociji XIV ZOI. Prije nego što se, tog ljeta, konačno skrasio u rodnom Sarajevu, nakon višedecenijskog hoda po planeti Zemlji, bio je u Beogradu, u redakciji “Politike”.

Evo još pokojeg od bezbrojnih piljčića koji su iskričili iz jedinstvenog, neponovljivog mozaika kakav je krasio Paju Lukača. Kad bi prošetao od Titove do Čaršije, zaustavljale bi ga Sarajlije na svakom koraku !

Svak je imao nešto lijepo mu reći, i on svakome od njih.

Kad bi svijetom službeno predstavljao svoje Sarajevo, bivao bi takav kakav je, spontan, kao na Čaršiji. Svugdje su ga opsjedali novinari, uvijek s dozom sumnjičavosti : hoće li Sarajevo biti sposobno za tako značajne Igre…

Konferencije za štampu nisu bile dovoljne, pa su novinari, nerijetko, htjeli ekskluzivne vijesti. Paja nikoga ni bi odbio. Uvijek u vremenskom škripcu, ne bi stizao obući uobičajeni “ancug” i staviti leptir-mašnu : primao bi ih i u hotelskoj sobi, ponekad i u pidžami !

Bilo da je bio gost emisije Larija (Larry) Kinga, koju je gledala čitava Amerika, ili da je bio voditelj “Igara na snijegu”, koje je gledala čitava Evropa (jedne su održane na Jahorini, 8. februara 1981, na dan kada će, tri godine kasnije, kugla zemaljska gledati spektakularno otvaranje XIV ZOI) - Paja je bio Paja : dostojanstven i spontan, zabavan i uvjerljiv, gospodin i raja, kosmopolit i Sarajlija…

He was a Man ! - to je najkraća moguća biografija Paje Lukača, posve tačna, zapisana za vječnost, na njegovom grobu na Barama. Zaista, bio je Čovjek ! Gospodin - čovjek ! Ljudina !

Husein Hujić 81

Olimpijska metropola

84

Hajrudin Somun

i drugih sportista dobrog dijela zapadnog svijeta. Četiri godine kasnije, dakle u ljeto poslije sarajevske zime, Rusi su se svetili bojkotom Igara u Los Anđelesu. Za Rusima su se, osim Rumunije, povele sve članice Varšavskog pakta.

Sarajevo je izbjeglo sudbinu Moskve i Los Anđelesa, jer je bilo u središtu zemlje koja je bila van blokovskih nadmetanja, ali istovremeno i na njihovom razmeđu.

Bilo je otpora, kako unutar Jugoslavije, tako i u Međunarodnom olimpijskom komitetu, podijeljenom po uzoru na tadašnji svijet, da se Sarajevu dodijele zimske igre.

Sarajevo ih je dobilo što je, pored prirodnih uslova i ljepota, imalo upravo to svoje nepripadanje nijednom od podijeljenih svjetova. I što je nosilo izazov nečeg novog što je fino izrazio baron Michael Killanin, kada je u Atini, 18. maja 1978, na odlučujućoj sjednici MOK - a kojeg je tada vodio i koji je trebalo da se odluči za Saporo, Geteborg ili Sarajevo, rekao : “Ili da se vraćamo prostorima koji su nam poznati ili da otvaramo nove prostore !”

Ipak je i Sarajevo bilo došlo, i to u posljednji čas, u situaciju da postane žrtva blokovskog nadmetanja. Samo tri ili četiri dana prije otvaranja Igara, tovariš Juskijevič, nisam mu zapamtio ime, pojavio se u gradu i tražio hitan sastanak s Brankom Mikulićem, predsjednikom Organizacionog komiteta. Pošto se radilo o potpredsjedniku Olimpijskog komiteta Sovjetskog Saveza i generalnom direktoru RTV SSSR - a, zahtjev se nije mogao odbiti i da se htjelo. Mikulić ga je primio uveče, s nekoliko najbližih saradnika. Protestovao je što su izdate akreditacije novinarima Glasa Amerike, koji nisu bili građani SAD - a, a po protokolu Igara to su morali biti da bi mogli izvještavati iz Sarajeva. Insistirao je da se akreditacije povuku. U suprotnom, rekao je odlučno, na Igrama nema ekipe SSSR - a i cijelog socijalističkog bloka. Odgovoreno mu je da akreditacije novinarima ne dijeli sarajevski, nego ih izdaje Međunarodni olimpijski komitet. Naši su o tome odmah obavijestili predsjednika MOK - a Samarancha, koji je bio u hotelu “Holiday Inn”.

Rekao je : “Dobro, vidjećemo šta ćemo”. I završio je posao s Rusima. Imao je Samaranch svoje argumente, a i znao je s Rusima, bio je u Moskvi dva mandata ambasador Španije.

Bio je to jedini posebno delikatan trenutak iz oblasti međunarodnih veza. A protokolarnih je bilo na stotine, jer je protokol morao biti svugdje prisutan, od bob staze na Trebeviću i skakaonice na Igmanu, do platoa Skenderije gdje su se dijelile medalje i svakog prijema i svake sobe u koju su bili smješteni visoki gosti, zvaničnici i članovi

Svjetske persone u Sarajevu Lijepo je, iako ne lako, vratiti se načas u one dane kada je snijegom pokriveno i suncem obasjano Sarajevo ulazilo u istoriju svjetskog sporta i olimpizma, jer se u međuvremenu mnogošta dogodilo što je htjelo da zamrači taj sjaj. Pokušaću, ipak, iz oblasti 14. ZOI, za koje sam bio neposredno zadužen i odgovoran, a to su međunarodne veze i protokol, izvući ono što je izdržalo teret zaborava, pa je samim tim vrijedno ostaviti u amanet onima koji će doživjeti neko novo svjetsko slavlje Sarajeva.

Iako im je to jedan od plementih ciljeva, nije bilo moguće, nažalost, da ijedne Olimpijske igre prođu izvan uticaja političkih prilika i vladajućih političkih sistema. Tako je bilo prije i za vrijeme rimskog cara Teodosija, koji je igre začete u Olimpiji ukinuo, kao i u dvadesetom vijeku što su ih prekidali svjetski ratovi, ili ih svjetski moćnici koristili da učvrste hegemoniju i pokažu nadmoć kapitalističkog ili komunističkog sistema i ideologije. Kada, međutim, sarajevske 14. ZOI smjestimo u geopolitičko okruženje u kojem su se održavale, vidjećemo da su prošle izvan tih nadmetanja, iako su one koju godinu ranije, i samo pola godine poslije Sarajeva, dovele olimpijski pokret u možda najveću krizu poslije njegovog obnavljanja 1896.

Razmažena elita Pred ljetne igre u Moskvi, 1980, američki predsjednik Jimmy Carter napravio je flagrantno miješanje u stvari sporta. On je, u stilu cara Teodosija, zaprijetio da će SAD i zapadne zemlje bojkotirati Moskvu ako se za mjesec dana sovjetske trupe ne povuku iz Afganistana, u koji su se stuštile pola godine ranije, i ne znajući da će to biti posljednja invazija Sovjetskog Saveza. Trupe nisu povučene, pa su moskovske Igre okrnjene izostankom američkih

85

MOK - a. Ti članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta su posebno osjetljiva i razmažena elita olimpijskog pokreta. Bilo je i više protokola, državni, republički, gradski, s kojima je olimpijski dijelio zadatke i dobro sarađivao.

Najteže je bilo s takozvanim protokolarnim ličnostima, među kojima su bile krunisane glave, princeze i prinčevi, ministri sporta, poznate glumice i glumci. Svi su oni imali hostese i pratioce koji su često morali da ugađaju njihovim različitim ćudima i ukusima. Protokolarne persone smo, po običaju, dijelili na one koje pripadaju svijetu sporta i one državne. I na kraju su poznate ličnosti iz filma, biznisa i šou - biznisa koje se često same smatraju da su par excellance i da prema tome treba da imaju protokolarni tretman.

Hodler i Kumar Od istaknutih bosova olimpijskog sporta koji su bili posebno privrženi Sarajevu i pri kandidiranju i održavanju Igara ne može se zaobići Švajcarac Marc Hodler (1918 2006), koji je gotovo pola vijeka (1951 - 1998) bio predsjednik FIS - a, Međunarodne skijaške federacije. U MOK - u je obavljao razne dužnosti, od člana do potpredsjednika, a na zimskim olimpijskim igrama budnim okom pratio je svaki potez lokalnih organizatora i svaki korak sportista. Sarajevo je podržavao i kad su mnogi s nevjericom gledali na mogućnost da dobije i organizira olimpijske igre, radovao se što nije bilo propusta ni u jednoj disciplini, lobirao je da se kasnije njegova olimpijska borilišta koriste za međunarodna takmičenja i iskreno žalio kad su ona porušna i popaljena prilikom granatiranja i opsade grada. A da je Sarajevo simboliziralo i njegovu omiljenu parolu “Sport iznad svega” pokazaće se deceniju i po kasnije, kad ga nije imao razloga uvrstiti u sumnjive poslove oko olimpijada u više gradova, koje je prvi otvoreno objelodanio svijetu.

Kada se već uveliko šuškalo o kupovini glasova članova MOK - a prilikom odabira gradova kandidata za naredne igre, Samaranch je zatražio od Hodlera, od koga je već bio upozoravan na priče o korupciji u “olimpijskom parlamentu”, da ispita te sumnje i javno se oglasi. Tako je u proljeće 1998, u holu sjedišta MOK - a u Lozani, pred okupljenim novinarima Hodler iznio rezultate svog ličnog istraživanja, koje je zapanjilo prisutnog Samarancha i ostale funkcionere MOK - a. Rekavši da je kupovina glasova u MOK - u već postala uobičajena praksa. Naveo je, pored ostalog, da su agenti članova MOK - a tražili od gradova kandidata da

86

plate od tri do pet miliona dolara da bi dobili igre. Priznajući da ga je “ranilo to što je saznao”, Hodler je iste godine napustio FIS. Njegove tvrdnje i podaci su zataškani, jer je svima u MOK - u tako odgovaralo, ali je ipak desetak članova MOK - a bilo smijenjeno, ili prisiljeno na ostavku. Tako je taj zaljubljenik u skijanje svijetla obraza napustio zimske olimpijske sportove kojima je posvetio cijeli život. Slučaj je htio da je rođen i prvi put stao na skije u zabačenom švajcarskom selu Murren, ispod planine s koje se svake godine obrušavaju opasne lavine i na čijim je strminama održano, davne 1922, prvo svjetsko takmičenje u slalomu.

Bilo bi još ljudi iz svijeta sporta čiji doprinos 14. ZOI ne bi trebalo zaboraviti, ali se ograničavam samo na pojedine.

Među njima je bio i potpredsjednik MOK iz Indije Ashwini Kumar (1920), koji je nadzirao bezbjednosnu stranu Igara.

Učestvovao je na 15 olimpijskih igara, od londonskih 1948, kada je Indija dobila nezavisnost, pa nadalje. Član MOK - a bio je 27 godina. Igrao je hokej - na travi, naravno, ne na ledu - i decenijama vodio hokej federaciju, pa je u Indiji više poznat kao Mister Hockey nego Ashwini Kumar.

Na zajedničkoj ljubavi za indijsku kulturu uspostavili smo lijepo, iako kratkotrajno, porodično prijateljstvo. Iako se to ne bi očekivalo od jednog generala policije i policijskog inspektora indijsko - pakistanske granice, Kumar je bio veliki poznavalac literature i religije. Autor je jedne knjige o muzici i druge o međunarodnom terorizmu. S uživanjem nam je recitovao poeziju na perzijskom i urdu jeziku, a bio je prijatno zatečen kad mu je, nekoliko mjeseci prije Igara, usred hotela “Evropa”, usred Sarajeva i usred za Indiju tamo nekog dalekog Balkana, moja supruga Fatima Cita izmolila na sanskritu Gayatri hindu mantru.

Bakrač i Takač Na moje kolege koji su teret 14. ZOi nosili mnogo duže od mene, od samih početaka, poseban utisak i lijepe uspomene, uz Samarancha i Hodlera, ostavili su Boris Bakrač i Artur Takač. Iako oni tada nisu bili strani ili inostrani, postali su to raspadom Jugoslavije, ali ih i sada vidimo kao “naše”, jer su i oni gledali u Sarajevo kao dio zajedničke domovine.

Boris Bakrač (1912 - 1989), zavolio je sport još u svojoj rodnoj Slavonskoj Požegi, odakle je krenuo u Zagreb, pa u partizane u kojima je stigao do Glavnog štaba, kako bi se danas reklo, hrvatske komponente Narodno - oslobodilačke vojske. Bio je deceniju i po član MOK - a i u tom

87

Čudili smo se gledajući ga kako na Zetri, u 67. godini igra tenis s unukom, a šta bi čovjek mogao da kaže, slušajući vijesti o pronalasku njegovog tijela, saznavši da je s 86 godina, s oba operisana kuka, krenuo na vrh Kopaonika da bi se pripremao za svjetsko prvenstvo skijaša veterana.

Drugi je podatak koji sam kod njega lično provjerio za vrijeme 14. ZOI. Znao sam da je za vrijeme Drugog svjetskog rata Takač bio zarobljen u Italiji, pa interniran u Švajcarskoj, pa pobjegao u francuski pokret otpora, da bi se na kraju pridružio partizanskoj komandi na Visu. Pitao sam ga je li tačno da je kao partizanski potpukovnik prvi ušao u oslobođeni Trst, 1945. Nije bio siguran je li bio baš prvi, ali jeste se među prvima spustio u Trst. Bio je Prvi maj. Partizani su bili zadovoljni što su, suprotno željama Winstona Churchilla, ušli u Trst samo nekoliko sati prije britanskih snaga, iako su već poslije četrdeset dana, pod pritiskom saveznika, morali napustiti zauzetu teritoriju.

svojstvu pomogao je Splitu da dobije Mediteranske igre i prihvatio ideju o ZOI u Sarajevu čim je za nju čuo. Kada je baron Killanin poslije Splitskih igara došao da vidi Sarajevo, i gdje će se to održati prve zimske olimpijske igre u svijetu komunizma, s njim su bili tadašnji šef protokola MOK - a Samaranch i Boris Bakrač. Bili su sva trojica zadovoljni prvim pripremama i uvjereni da Sarajevo može obaviti jedan tako svjetski važan sportski događaj, u što se uveliko sumnjalo u nekim jugoslovenskim krugovima.

Godinama kasnije, kad već odavno nije bilo Jugoslavije, jedan od njenih posljednjih najviših zvaničnika, Raif Dizdarević, u svojoj će knjizi “Put u raspad”, objavljujući stenograme i izlaganja s vrha tadašnje zajedničke države, otkriti, pored mnogo čega ostalog, kako je tekla dramatična borba za spas Olimpijskih igara u Sarajevu i kako je rukovodstvo Bosne i Hercegovine moralo tražiti podršku predsjednika Tita.

Evo samo kraćeg citata iz Dizdarevićeve knjige : “Ubrzo poslije početnog oduševljenja i pozitivnog reagovanja u čitavoj zemlji, počeli su se javljati prigovori što se Sarajevo kandidovalo i pokušaji da se pripreme i održavanje Olimpijade miniraju. To je dolazilo, prije svega, iz rukovodstva Slovenije. Iz Slovenije se počeo osjećati i sve otvorenije ispoljavati negativan odnos, tendenciozne javne tvrdnje i negativni komentari sve do nekih napisa koji su vrijeđali dostojanstvo Bosne i Hercegovine i njenih građana.” Oni koji su tražili da se Sarajevo odrekne Igara, vjerovatno su imali na umu da to ne bi bio presedan, jer je austrijski Insbruk po drugi put dobio Igre nakon što se morao povući američki grad Denver zbog toga što su birači u državi Kolorado odbili da se za Olimpijske igre izdvoji dodatnih pet miliona dolara iz javnog bužeta.

Artur Takač (1918 - 2004) je posebna priča jugoslovenskog sporta i 14. ZOI. Iako Varaždinac po rođenju, živio je i u Zagrebu i Beogradu i svuda je bio rado viđen. Pomenuću samo dva - tri podatka i trenutka kojih sam se sjetio kad sam, kao i mnogi koji su zavoljeli tog čovjeka u Sarajevu, sa zebnjom pratio traganje za čuvenim sportistom i olimpijcem, nestalim u januaru 2004. pri skijanju na obroncima Kopaonika. Njegovo tijelo pronađeno je tek godinu i po kasnije, sa skijaškom karticom na prsima i zlatnim cartierom na ruci.

Krunisane glave Od ličnosti iz svijeta van sporta, koje su na svoj način uveličale sarajevske Olimpijske igre valja krenuti od krunisanih glava, koje se inače kreću po takvim spektaklima više nego predsjednici država i vlada, okupirani svakodnevnom politikom. Bili su u Sarajevu i ministri sporta Austrije, Čehoslovačke, Kanade, Holandije, Francuske, Mađarske, Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza, bio je direktor UNESCO - a Amadon Mahtar M’Bo, bila su 43 ambasadora akreditovana u Beogradu, ali je, ipak, najviše pažnje javnosti i medija poklanjano personama s dvorova.

Britanska princeza Anne, kćerka kraljice Elisabethe Druge, bila je posebna atrakcija. Namučili smo se dok smo joj našli smještaj, pošto je tražila posebnu vilu. Njenom timu, koji je došao koji mjesec ranije u Sarajevo, predložili smo Mutevelićevu vilu “Olimpik” na Čengić Vili. Dopala im se, ali su nešto previše zagledali u okolne višespratnice.

Bile su im sumnjive iz sigurnosnih razloga, mogao bi neko iz njih zapucati. Njihovu bojazan sam shvatio tek kad su mi rekli da je princeza Anne postala osjetljivija na te stvari poslije incidenta koji se dogodio deset godina prije Sarajeva. Tada je neki terorista, u pokušaju da kidnapuje princezu i njenog surpuga Marka Phillipsa na putu prema Bakingemskoj palači, ranio nekoliko ljudi iz njene pratnje. Princeza se držala hrabro, kažu, čak se suočila s teroristom i rekla mu : “Nadam se da neće biti krvi”.

88

trenutak, a posebno oni najodgovorniji među njima, generalni sekretar Igara je još jednom prošao kroz improvizirani kafe za najviše protokolarne ličnosti da vidi je li sve u redu. Bilo je ostalo još samo petnaestak minuta do isteka nultog znaka za početak Igara. Primijetio je da za šankom sjedi neki stari čovjek sa šubarom na glavi koja mu je zaklanjala lice. Pozvao je nekoga iz državnog protokola i rekao mu : “Hajde, reci onom čičici da zauzme svoje mjesto u loži !” A ovaj mu je odgovorio : “Druže generalni, to je norveški kralj, a ja mogu samo ljubazno zamoliti njegovo veličanstvo da krene na svoje mjesto u loži”.

Ima još jedan protokolarni detalj koji je ostao zapamćen. Kad su Igre već prošle i uvaženi gosti se razišli po svijetu, iz Osla su javili da je kralj zaboravio u Sarajevu svoju šubaru, pa mole da se pošalje. I poslana je. Bila je to veoma skromna, već pohabana krznena kapa, ali, eto, mora da je kralju bila draga, pa je pitao dvorane kad su raspakovali stvari : “A gdje je moja šubara ?”

Na ovu šubaru i još štošta što se događalo na marginama 14. ZOI podsjetio me upravo generalni sekretar Igara Ahmed Karabegović. Neke su nam stvari jednostavno iščilile iz memorije, tri su decenije prošle. A neke nisu nigdje ni zapisane, pa mi je trebalo da od Samaranchove hostese Elvire Ramini, koja je još saradnica generalnog direktora Međunarodnog olimpijskog komiteta u Lozani, zatražim kako se tačno zvao šef protokola MOK - a u Sarajevu. A ona se, opet, žalila da nigdje ne mogu da nađu koji je sportista dobio prvu medalju na Igrama u Sarajevu, što im je trebalo za knjigu o Samaranchu.

Taj šef protokola bio je Cornelis Kerdel (1915 - 1986), član MOK - a iz Holandije. On je imao više razloga od mene da bude smiren kad smo pratili Samarancha i Branka Mikulića pri otvaranju ili zatvaranju Igara, jer je na nama bilo da pokažemo kako to Sarajevo može uraditi bez problema, a oni su bili tu da nas motre s visine. Bio je ljubazan ali i svjestan razlika koje su postojale među nama u Sarajevu, u BiH i Jugoslaviji i olimpijske elite kojoj je pripadao. Pričao mi je kako po nekoliko mjeseci godišnje provodi u svojoj porodičnoj kući u Holandiji, igrajući se s unucima, onda u drugoj, u Švajcarskoj, gdje radi, pa na kraju ode da se mjesec dana odmori sa suprugom u vili na brežuljku iznad Firence. U Holandiji je poznat po tome što je u jednoj tako ravnoj, čak ispod morske površine nizinskoj zemlji toliko volio i propagirao skijanje da je osnovao čak i skijašku federaciju.

Teška bolest ga je savladala dvije godine poslije Sarajeva.

Švedski princ Bertil i norveški Harald bili su u sjeni svojih kraljeva koji su, na svoj način, po skandinavskoj tradiciji, bili vezani za sport i olimpijske igre. Švedskog monarha Carla XVI Gustafa (1946), opet, često bi, kad se kretala po sarajevskim prijemima i ulicama, zasjenjivala kraljica Silvia. Znalo se, naime, da je kao mladi kralj zapazio ljupku stjuardesu i prevoditeljicu Silviju Simerlath, kćerku Brazilca i Njemice, na Ljetnim olimpijskim igrama u Minhenu, 1972. A zapažanje je bilo tako jako da je uskoro preraslo u brak. Kralj Carl je pojednostavio dvorski ceremonijal i ne voli da se previše ističe u javnosti, pošto pati od lagane disleksije, koju nisam mogao da primijetim kad sam ga slušao u Sarajevu, kao ni desetak godina prije, kad sam mu bio u blizini, u Stokholmu.

Prije 14. ZOI prihvatio je ustavni amandman, po kojem je Švedska bila prva monarhija koja je uvela princip apsolutne primogeniture, prema kojem naslijeđe pripada prvom kraljevskom djetetu, bez obzira na to da li je muško ili žensko. Tako je njihova kćerka Victoria preuzela titulu švedske prijestolonasljednice od svog mlađeg brata po zakonu koji su kasnije usvojile još neke evropske monarhije, ali su njihova djeca bila tada suviše mlada da bi ih roditelji poveli u Sarajevo.

Norveški kralj Olav V (1903 - 1991) bio je još jednostavniji od švedskog. On je tu svoju nimalo kraljevsku skromnost i jednostavnost, po kojoj su ga Norvežani nazvali folkekongen - narodni kralj, demonstrirao i u Sarajevu, što se nije moglo dopasti jedino olimpijskoj policiji. On se i po svojoj zemlji kretao bez tjelohranitelja, govoreći “Što će mi, ja ih imam četiri miliona !”, koliko je tada bilo i Norvežana. Vozio je kola po Oslu usred gradskog saobraćaja. Kada je u Norveškoj, kao i svijetu, 1973. nastupila energetska kriza pa je bilo zabranjeno voziti kola vikendom, a pošto kralj nije želio da propusti nijedan vikend da ne ide na skijanje, obukao je opremu i sa skijama na ramenu otpješačio do prve stanice metroa. Tako se i za vrijeme boravka u Sarajevu Olav V mogao najčešće sresti na stazama nordijskih disciplina.

A već na samom početku Igara pokazao je s kakvom ležernošću je gledao na ceremonijalni dio takvih događaja.

Kad su se svi najvažniji funkcioneri i gosti smjestili u svečanu ložu na stadionu Koševo, očekivalo se samo da tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak izgovori strogo utvrđenu kratku rečenicu kojom Igre proglašava otvorenim.

U tim trenucima visoke tenzije koje su osjećali svi koji su bili angažirani na šestogodišnjim pripremama za taj

89

Glamurozni banket Sarajevskom Baščaršijom, po stazama Bjelašnice i Jahorine tih februarskih dana 1984. prohodale su i ličnosti koje nisu pripadale takmičarskim timovima ni visokoj diplomatiji, ali koje narod voli da vidi, a mediji da prate na velikim događajima poput olimpijskih igara. Tako su se našli ruski kosmonaut Aleksej Leonov, a tada su prvi putnici u kosmos još bili rijetki i popularni, norveška glumica i Bergmanova muza Liv Ullmann, prvak svijeta u šahu Anatolij Karpov…A svi se oni, opet, okupili na vjerovatno do tada, ali i do sada najspektakularnijem banketu na Balkanu. Bilo je velikih prijema prije toga, kao na Samitu šefova država nesvrstanih zemalja u Beogradu, početkom 1960 - ih, ili poslije kao prilikom samita Pakta stabilnosti u sarajevskoj Zetri na samom kraju vijeka. Ali nikad se nije zajedno našlo toliko ljudsko šarenilo od krunisanih glava do velikih glumaca kao te večeri u holovima prvog sprata Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Ovaj prijem priredila je madam Whitney, kako su je znali oni koji su imali sreću da budu pozvani i oni nepozvani koji su osuđivali šefove Igara što su dozvolili da se po socijalističkoj olimpijadi razmeću kapitalistički milioneri. I bolje upućeni u istoriju olimpijskih igara kažu da je pamte samo kao “gospođu Vitni”. U Lozani misle da se prezivala Vanderbilt, a da joj je ime bilo Gloria.

Našao sam da je Gloria Vanderbilt mogla svojim bogatstvom priuštiti troškove jednog takvog prijema i da je bila sve u životu, da je bila prva dama američke mode, da je njeno prezime bilo ispisano na stražnjem džepu prvih džins hlača, jer ih je dizajnirala, da je pisala memoare i romane, da su i o njoj napisane knjige. Ali nigdje nema da je bila madam Withney, pa ostajem pri pretpostavci da se u Sarajevu predstavljala po tetki Gertrudi Whitney, koja je početkom prošlog vijeka učestovala na olimpijskim igrama i bila starateljica ovoj Gloriji, ostavljajući joj milione dolara nasljedstva jedne od najbogatijih američkih familija.

E, na sarajevskom banketu te, uslovno, gospođe Whitney, stolovi su bili puni evropskih i mediteranskih jela i orijentalnih đakonija. Mogao se probati divlji vepar, beluga kavijar, fillet mignon, popiti prvokalasna provansalska vina, ruska votka, chivas regal viski, ali i sarajevsko pivo, koje je i tada bilo cijenjeno po svijetu. Za jednim takvim stolom

90

neke mlade dame su se tiskale oko Kirka Douglasa, za drugim se posluživala princeza Anne. Najviši jugoslovenski političari i olimpijski zvaničnici imali su zaseban sto, oko kojeg su kružile desetine najboljih sarajevskih kelnera.

Pamtim i jedan delikatan razgovor s tom gospođom Whitney prilikom priprema njenog prijema. Rekla mi je da će ona odabrati strane goste, a da joj ja donesem spisak od 27, samo dvadeset i sedam jugoslovenskih ličnosti od koju stotinu osoba koje će biti pozvane. Kad sam joj donio spisak i objašnjavao ko je ko, a bili su tu i predsjednik države i visoki rukovodioci republika, upitala je : “A ko su ove četiri ženske osobe, nemaju nikakvu funkciju ?” Kad sam odgovorio da su to prevoditeljice, pitala je kome će one to prevoditi. Na moje - da šef države i drugi ne govore strane jezike, rekla je : “Neka onda govore svoj jezik !” Iako joj to s jezicima nikako nije bilo jasno, na kraju smo se ipak dogovorili da i mlade prevoditeljice sjede za svečanim stolom pa se tako broj pozivnica za građane Jugoslavije popeo na 31.

jedne olimpijske igre, a u svojoj intimnijoj istoriji pamtiće neke ličnosti poput Branka Mikulića, Juana Antonia Samarancha ili Mersada Berbera, koji je već bio postao, što kaže Miljenko Jergović, metafora i simbol tog vremena.

Samaranov dar Svjestan sam da je ovo svečarska publikacija koja podrazumijeva svečarski stil, ali se u ovom prisjećanju na ličnosti s kojima sam po zadatku koji sam imao na 14. ZOI susretao, nisam mogao oteti želji da unesem nešto anegdotskog i nešto ličnog. Uostalom, na sve nas koji smo strepjeli hoće li onog sudbinskog 8. februara Sarajevo pokriti snijeg, hoće li slalom i veleslalom početi na vrijeme, hoće li neki luđak podmetnuti kakav eksploziv pred “Holiday Innom” ili pripucati na Mutevelićev “Olimpik”, hoće li kralj Olav V izvrnuti zglob na Igmanu, ukratko - šta će svijet reći kako smo obavili posao s hiljadu nepoznanica koje su vrebale iza svakog ugla - Igre su ostavile dubog trag. Član Organizacionog komiteta, ambasador Osman Đikić, jednog dana mi je donio kutijicu persantina i rekao da uzmem po tabletu svakog jutra, napominjući da je čuo kako svaka olimpijada odnese po nekoliko života.

I s našom sarajevskom se to dogodilo, ne neposredno za vrijeme njenog održavanja, nego kasnije - prerano su za svoje godine otišli Ante Sučić, Pavle Lukač…

Ovo nas što je ostalo iz tog prvog ešalona ipak smo kroz sve ove tri decenije, u kojima se svašta događalo, u sjećanjima nosili ono što je bilo lijepo na 14. ZOI. Na podestu prozora, kroz koji često pogledam na Trebević i pokušavam prepoznati borove ispod kojih se kretala bob staza, stoji kopija fine male skulpture s utisnutim potpisom Huana Samarancha. Dao ih je nama nekolicini, kad je posljednji put posjetio Sarajevo.

Umjetnički pečat Iako ni oni nisu bili inostrani, nego naši, iako nisu bili protokolarne ličnosti, bilo bi nepravedno izostaviti utisak koji su umjetnici ostavili na ukupnu sliku koju su ljudi iz svijeta ponijeli sa 14. ZOI. Bilo ih je manje ili više istaknutih u javnosti, poput Mladena Kolobarića, koji je Igrama davao estetski pečat, ili Jadranke Stojaković, koja je napisala zvaničnu muzičku temu Igara, ili kipara Alije Kučukalića (koji će kasnije stradati od granate usred Titove ulice), ili Ismara Mujezinovića, čije je postere sportista u eksplozivnom naponu mogla koristiti svaka naredna olimpijada, ili karikaturalni portreti svih ovih pomenutih i nepomentih ljudi oko 14.

ZOI. Ili, na kraju, Mersada Berbera, za koga se bio posebno vezao Samaranch, otkako je prvi put dobio njegovu grafiku kad je s baronom Killaninom dolazio u Sarajevo.

Kad god bi se pravio program njegove posjete Sarajevu, tražio je da se osigura posjeta Berberovom ateljeu, a mi koji smo to znali potrudili smo se da jedan veliki Berberov Velazques krasi njegovu radnu sobu u “Holiday Innu”. Te sretne sarajevske osamdeste, u najmanju ruku sretne jer ih nisu slijedile sretnije, ostavile su za povijest nekoliko simbola : svijet će od tada Sarajevo prepoznavati ne samo po tome što je iz njega krenuo Prvi svjetski rat, nego što je bilo kadro da na svojim plećima iznese

91

U fokusu svjetskih medija

Kemal Kurspahić

Međunarodni eho

94

U srcima i sjećanju

ABC je ukratko tokom Zimskih olimpijskih igara posredovao Amerikancima sliku sarajevske olimpijske bajke ne propuštajući, naravno, da u duhu poslovičnog američkog sportskog patriotizma posebno prikaže uspjehe američkih olimpijaca - a svakako i svih ostalih - a Igre u Sarajevu izvanredno je pratila američka štampa i posebno dnevnici “The New York Times” i “USA Today”. “The New York Times” je, izvještavajući o toplom gostoprimstvu i ponosu među Sarajlijama kao domaćinima Igara, opisao i iskustvo američkog novinara koji je u snijegu pružao ruku da zaustavi taksi, jedna kola su stala i vozač ga je pitao kuda želi da ide i povezao ga u hotel kroz snježnu oluju. Kad su stigli do hotela, Amerikanac je pitao koliko duguje, a vozač - za kojeg je sve vrijeme mislio da je taksista - odgovorio je : “Ne dugujete ništa, ja nisam taksista, išao sam s posla i vidio da vam treba prevoz…”

Sarajevo je, ukratko, tih olimpijsklih dana u najljepšem svjetlu bilo u centru pažnje svjetske javnosti i ne samo kao gostoljubiv grad domaćin nego i po fascinantnim sportskim dostignućima olimpijaca širom svijeta.

Iz te perspektive sportskih uzbuđenja, Amerikanci - pa i olimpijska redakcija televizijske mreže ABC - u početku Igara u Sarajevu bili su potpuno zaokupljeni željom da njihova reprezentacija u hokeju ponovi “čudo na ledu” sa prethodnih Zimskih olimpijskih igara u Lake Placidu.

Bio sam na tim Igrama i neposredno doživio to “čudo” u kojem su kao malo kada u istoriji sporta i olimpizma patriotizam, politika i hladnoratovsko rivalstvo stvorili atmosferu usijanja u kojoj se odvijao turnir u hokeju. Ta atmosfera je kulminirala u utakmici američkih i sovjetskih hokejaša. Sovjeti su bili apsolutni favoriti, osvojili su zlatnu medalju na prethodne četiri zimske olimpijade, i imali tim svjetski čuvenih hokejaša nasuprot američkoj reprezentaciji čiju su okosnicu činili devet igrača sa Univerziteta Minnesota i četiri sa Boston Univerziteta. Dan prije utakmice, kolumnista “New York Timesa” Dejv (Dave) Anderson napisao je : “Osim ako se otopi led, ili američki ili neki drugi tim izvede čudo, kao što je to učinila američka reprezentacija 1960. godine, očekuje se da Rusi s lakoćom osvoje zlatnu medalju šesti put na posljednjih sedam turnira”.

Ako se taj veliki sportski izazov gleda u kontekstu tadašnje hladnoratovske zategnutosti neposredno nakon sovjetske invazije na Afganistan i američkih poziva na bojkot predstojećih Olimpijskih igara u Moskvi, razumljivo je što je dramatična pobjeda američkih hokejaša, 4:3

Kao nekadašnji urednik sportske rubrike “Oslobođenja” imao sam profesionalno zadovoljstvo da izvještavam sa više Olimpijskih igara - uključujući i Minhen 1972, Lake Placid 1980. i Los Angeles 1984, a prisustvovao sam i igrama u Moskvi 1980. - a kao neko čiji su život i rad neraskidivo vezani za Sarajevo morao sam prijateljima u svijetu koji su oduševljeno pričali o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. iskreno priznati : “Na Igrama u Sarajevu nisam bio”.

Ipak, kao tadašnji stalni dopisnik “Oslobođenja” u Sjedinjenim Državama, bio sam na mjestu odakle se na Igre u Sarajevu pružao izvanredan pogled. Američka televizijska mreža ABC imala je ekskluzivno pravo prenosa Zimskih olimpijskih igara 1984. i sav njen program, od najgledanije jutarnje emisije magazinskog tipa “Dobro jutro, Ameriko”, od 7 do 9, do pretponoćne polusatne informative emisije “Linija noći” (Nightline), u kojoj se podvlači crta pod zbivanja proteklog dana, bio je ispunjen Sarajevom.

Baščaršijske ljepote Zbog vremenske razlike od šest sati između Sarajeva i New Yorka najzanimljiviji sportski događaji iz Sarajeva emitovani su s odgodom, kako bi ih Amerikanci mogli vidjeti u najgledanijim večernjim terminima, ali su zato u svim informativnim i zabavnim programima tokom dana prikazivane reportaže iz grada domaćina. Posebno su zapamćena javljanja voditeljice emisije “Dobro jutro, Ameriko”, Džoan Landen (Joan Lunden), u kojima je umjesto da vodi program iz svog njujorškog studija pokazivala Amerikancima ljepote Baščaršije. Šetala je sokacima i kamera ju je pratila u razgledanju suvenira ; prikazala je majstore starih zanata na djelu ; a dok je gledaocima pokazivala filigranski urađenu starinsku džezvu, stari majstor je na savršenom engleskom rekao u kameru : “Everything is handmade” (Sve je to ručni rad). Jednoga olimpijskog jutra pokazivala je gledaocima istorijski Brusa bezistan, sa obiljem suvenira, nakita i odabrane robe za olimpijske goste, i rekla je gledaocima : “Mi Amerikanci vjerujemo kako smo mi izmislili šoping centre pod krovom. Takvo mjesto postoji u Sarajevu već više od 400 godina”.

Voditelj koji ju je dok je izvještavala s Igara zamjenjivao u njujorškom studiju uzviknu je.

“Gdje je moja karta za Sarajevo”.

95

Posljednji dan Igara u Sarajevu podario je američkim ljubiteljima sporta dvostruki trijumf braće - blizanaca Fila i Stiva Marea (Phil i Steve Mahre) u slalomu. Ta priča o blizancima na vrhu skijaškog svijeta poprimila je razmjere svojevrsne zimske bajke kad se saznalo da je Fil Mare, dok je išao na ceremoniju dodjele medalja, saznao da je dok je on skijao za zlato njegova supruga Holly rodila sina u Arizoni.

Olimpijske radosti nisu, naravno, pripadale samo Amerikancima čiji je doživljaj Igara u Sarajevu ovaj reporter pratio izbliza. Polovina stanovništva Velike Britanije pratila je finale parova u umjetničkom klizanju u kojem je njihov par, Džejn Torvili Kristofer Din (Jayne Torvill i Christopeh Dean) plešući uz Ravelov “Bolero” osvojio zlatnu medalju s najvećim zbirom ocjena svih vremena, uključujući dvanaest šestica za savršenstvo i “šesticu” od svakog sudije za umjetnički dojam.

U njihovu čast trg ispred Nacionalnog ledenog centra u njihovom gradu Nottinghamu u Engleskoj nazvan je Trg Bolera a tek nakon što su završili karijere, iako u sretnim brakovima, povjerili su se javnosti u jednom televizijskom intervjuu da su kao tinejdžeri imali i stvarnu kratkotrajnu romansu. Na taj su način dali i dodatnu simboliku kalendarskoj podudarnosti da su zlato osvojili na Dan zaljubljenih - Valentinovo. U anketi bitanskog Kanala 4 njihov nastup na Igrama u Sarajevu svrstan je na osmo mjesto među 100 najvećih trenutaka u sportskoj istoriji.

Olimpijska dvorana Zetra bila je pozornica na kojoj je svjetsku slavu stekla i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt : ona je u Sarajevu osvojila prvu a četiri godine kasnije u Kalgariju drugu olimpijsku zlatnu medalju u umjetničkom klizanju ; četiri puta bila je svjetska prvakinja - 1984, 1985, 1987. i 1988. godine - i pobijedila je na šest uzastopnih evropskih prvenstava od 1983. do1988. godine. Američki “Time magazin” opisao je Katarinu Witt kao “najljepše lice socijalizma”, a za vrijeme Zimskih igara u Lilehameru 1994. otplesala je aranžman uz pjesmu mira posvećenu Sarajevu. O njoj je snimljen i film “Carmen na ledu” čiji je naslov inspirisan činjenicom da je plesala uz tonove istoimene opere Žorža Bizea (Georges Bizet).

Svjetska sportska javnost dobila je na Igrama u Sarajevu i brojne druge heroje, a Finkinja Marja - Liisa Hämäläinen kasnije udata kao Marja - Lissa Kirvesniemi, bila je pojedinačno najuspješniji učesnik Igara pobijedivši u sve tri pojedinačne cross country trke - na pet, 10 i 20 kilometara - i doprinijevši bronzanoj medalji Finske u štafeti…

i njihova zlatna medalja nakon pobjede nad Finskom, postala najveća sportska priča iz Lake Placida i što je u prvoj nedjelji Igara u Sarajevu u američkoj sportskoj javnosti hokej zasjenio sva druga zbivanja. Ali, čudo se nije ponovilo : medalje su osvojili tradicionalni favoriti - Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Švedska - a Amerikanci nakon poraza u svojoj grupi od Kanade i Čehoslovačke nisu došli u priliku da u završnici brane zlato iz Lake Placida.

Ali, ta rana eliminacija hokejaša, na neki način je otvorila oči američkim ljubiteljima sporta za druge olimpijske discipline u kojima su im njihovi predstavnici priredili neke od najvećih uspjeha i najvećih radosti do tada.

Džonson za istoriju To je posebno bio slučaj u alpskom skijanju. Kad je nakon više odgađanja zbog snježne oluje najzad održano takmičenje u spustu na Bjelašnici, 23 - godišnji Bill Džonson (Johnson) postao je prvi Amerikanac koji je ikad osvojio olimpijsku zlatnu medalju u alpskom skijanju. Ta počast tradicionalno je pripadala evropskim skijašima. Džonson je imao rane “nesporazume sa zakonom” i kao sedamnaestogodišnjak bio je prinuđen da bira između šestomjesečnog maloljetničkog zatvora i pohađanja skijaške akademije u državi Washington.

Kad je pobijedio u Sarajevu težinu bjelašničke staze za spust opisao je slikovitim poređenjem : “Skijati niz Bjelašnicu isto je kao skijati niz zgradu Svjetskog trgovinskog centra (u New Yorku)”. Džonson nikada više nije ponovio podvig približan olimpijskom zlatu iz Sarajeva, a četiri godine kasnije nije se kvalifikovao za američki tim u Kalgariju i tako nije bio u prilici da brani titulu sa Igara 1984. Ipak, njegov trijumf u Sarajevu inspirisao je snimanje TV filma 1985. godine pod naslovom “Ići za zlatom : Priča o Bill Johnsonu”.

Veliki trijumf postigle su i američke skijašice : u veleslalomu Amerikanke Debbie Armstrong i Christin Cooper (Kristin Kuper) osvojile su zlato i srebro. Armstrongova je bila prva Amerikanka koja je osvojila olimpijskoi zlato još od Igara u Saporu u Japanu 1972.

96

Novinarski podvig

“Kako se ovaj veliki festival sporta i mira privodi kraju, i moramo reći zbogom Sarajevu, uvjeren sam da će ove Igre zauvijek ostati u našim srcima i sjećanjima” završavajući taj govor porukom na jeziku domaćina : “Doviđenja, drago Sarajevo”.

Samaranch u tom svečanom trenutku nije mogao ni slutiti koliko će njegova vjerovatno kurtoazna izjava o tome kako će te Igre “zauvijek ostati u našim srcima i sjećanjima” - jer je za svake Igre u vrijeme svog predsjednikovanja Međunarodnim olimpijskim komitetom govorio kako su “najbolje do sada” - u slučaju Sarajeva biti testirana u surovoj stvarnosti samo osam godina kasnije kad su se glavni grad Bosne i Hercegovine i cijela ta tada međunarodno priznata država našli na udaru terora.

U svjetskim medijima, nasuprot površnosti izvještača koji su na Igrama u Sarajevu iscrpljivali svoje “poznavanje istorije” u podsjećanju kako je ta prijestonica olimpijskog mira i bliskosti bila pozornica atentata kojim je počeo Prvi svjetski rat, neki od najautoritativnijih glasova u prilog obustave nasilja nad Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom bili su novinari s uspomenom na olimpijsko Sarajevo. Jedno od počasnih mjesta među njima pripada Piteru Dženingsu (Peter Jennings), dugogodišnjem voditelju centralne emisije vijesti TV mreže ABC “Svjetske novosti večeras” (World News Tonight), koji je u januaru 1994. godine otputovao u Sarajevo da pored ostalog napravi i reportažu povodom desete godišnjice Zimskih olimpijskih igara 1984. Dok je radio na tome, dogodio se masakr nad Sarajlijama na pijaci Markale sa 68 ubijenih i Dženings je svoju ljudsku i profesionalnu pobunu protiv nasilja izrazi u tri cjelosatne dokumentarne emisije u kojima je pokazao neuspjeh zapadne politike u Bosni i Hercegovini - ne štedeći ni Evropu, ni Ujedinjene nacije, ni Sjedinjene Države. U njegovim emisijama, koje su u američkoj javnosti uživale uvažavanje za vrhunski profesionalizam, nije bilo mjesta neutralnosti između počinilaca i žrtava masovnih zlodjela. Njegov “World News Tonight” je, recimo, na dan kad su Ujedinjene nacije na svečanosti uz puno šampanjca proslavljale 50. godišnjicu formiranja 1995. godine tu vijest popratio snimcima još jednog djeteta ubijenog u opsadi Sarajeva i podsjećanjem da Ujedinjene nacije pedeset godina kasnije nadziru masovna zlodjela u Bosni i Hercegovini.

Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. predstavile su grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu.

Organizacija Igara nailazila je na najpovoljnije ocjene u svjetskim medijima. Ovaj autor imao je i lično posebno profesionalno zadovoljstvo da povodom Igara u Sarajevu dobije dva intervjua sa svjetski uvaženim ličnostima.

Kao dopisnik u New Yorku koju nedjelju prije otvaranja Igara dobio sam poruku iz redakcije “Oslobođenja” u Sarajevu da list namjerava da tokom Olimpijskih igara donosi intervjue i izjave svjetskih državnika i drugih uglednika. Postavio sam sebi najvišu profesionalno zadaću : da pokušam na dan otvaranja Igara objaviti intervju s tadašnjim generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija, Havierom Peresom de Kueljarom (Javier Peres de Cuellar) o simboličnom značenju olimpizma za svjetski mir, a na dan zatvaranja Igara u Sarajevu s američkim predsjednikom Ronaldom Reganom (Reagan), čiji će Los Angeles te iste godine biti domaćin Ljetnjih olimpijskih igara.

Oba zahtjeva za intervju su uvažena : De Cuellar je prihvatio sveobuhvatan intervju o svjetskim temama i olimpizmu, a Reagan je, pohvaljujući organizaciju Igara u Sarajevu, rekao da - iako svi na olimpijadama navijamo za svoje sportiste - “zajedno s vama smo navijali i za vašeg Juru Franka dok je skijao za srebrnu medalju”. On je, čestitajući organizatorima Igara u Sarajevu, izrazio i dobrodošlicu učesnicima predstojećih Ljetnjih igara u Los Angelesu.

Taj intervju imao je izvanredan odjek : neki od jugoslovenskih listova plasirali su ga i bolje nego list koji ga je dobio ; novinarski čuveni dugogodišnji dopisnik “Politike ” iz New Yorka Miroslav Radojčić u kolumni u tom dnevniku zabilježio je kako je Reaganov intervju “Oslobođenju” prvi intervju koji je ijedan američki predsjednik dao ijednom jugoslovenskom novinaru, a predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan (Juan) Antonio Samaranch je u razgovoru s urednicima “Oslobođenja” Efraimom Kurtagićem i Jožom Drukerom dan nakon zatvaranja Igara kao jedan od pokazatelja uspjeha Igara u Sarajevu istakao i pohvale američkog predsjednika.

Samaranch je na završnoj ceremoniji u Olimpijskoj dvorani Zetra 19. februara 1984. - zahvaljujući Predsjedništvu Jugoslavije, Republici Bosni i Hercegovini, gradu Sarajevu i posebno Organizacionom komitetu Igara - rekao.

97

“L’ Ekip” o Igrama

Neobično prijateljstvo Taj Dženingsov ratni boravak u Sarajevu bio je i početak neobičnog prijateljstva između jednog od najuvaženijih svjetskih novinara i jednog buntovnog sarajevskog dječaka.

Dženingsov producent Stu Schutzman opisao je trenutak kad je Dženings upoznao 13 - godišnjeg Ekija Foču. Dok je ekipa ABC - a na Jajce kasarni snimala Sarajevo pod opsadom, grupa dječaka pravila je buku šutirajući konzervu.

Producent je podviknuo na njih da prestanu, a između njih se izdvojio 13 - godišnjak prkosno pitajući na dobrom engleskom : “A ko će nas zaustaviti ?” Dženings je s dječakom napravio intervju u kojem je on rekao kako ga je majka učila engleski, kako mu je otac “negdje na liniji” i kako bi on volio da ode u Ameriku. Kad je intervju prikazan na ABC - u, jedan par iz Kalifornije poželio je da dovede dječaka i njegovu porodicu u Ameriku. Eki je u Sjedinjenim Državama završio srednju školu, upisao se u mornaricu i postao američki državljanin. Peter Dženings umro je 7. avgusta 2005. godine.

Igre u Sarajevu ostaju u srcima i sjećanju svih koji su im se iskreno radovali, u zemlji, svijetu - i šire.

O priprema i samom toku XIV ZOI objavljeno je bezbroj TV storija i specijalnih priloga, kao i više od sto hiljada tekstova u listovima širom svijeta, a nezaobilazno mjesto imao je i najveći sportski dnevnik na svijetu “L’Equipe”, koji je Sarajevu posvetio puno brojeva i stranica. Urednik za olimpijske sportove bio je Jean - François Renault, a jedan od najvažnijih novinara Serge Lang, osnivač Svjetskog kupa u alpskom skijanju.

Za slavni list radio je i Husein Hujić, koji će kasnije raditi u informativno - izdavačkoj djelatnosti XIV ZOI. Kao i njegov urednik za olimpijske sportove Renault, tako je i Hujić završio najstariju novinarsku školu na svijetu (École Supérieure de Journalisme), osnovanu u Parizu 1889. godine, a zanimljivo je da je istu školu završio i predsjednik Odbora za informisanje XIV ZOI Faik Dizdarević.

(Inače, jedan od predavača na toj školi, početkom 19. stoljeća, bio je i obnovitelj Olimpijskih igara Pierre de Couberten).

Kada je Sarajevu povjerena organizacija XIV ZOI, pariški list je objavio brojne tekstove, a negdje krajem 1978, Jean - François je zatražio i od Hujića da napravi tekst u kojemu ne bi bilo ponavljanja onoga što se zna !

Sjećajući se tog zadatka, Hujić priča : “Prelistao sam knjiga i knjiga, našao mnogo toga što sam priželjkivao naći, najbolje u “Francuskim putnicima u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836 - 1878) i njihovi utisci o njoj”, akademika Midhata Šamića ! Pronašao sam, da je jedan Francuz krenuo iz Dubrovnika, pred kraj ljeta neke od tih godina, 1836 - 1878, na konju, ljetnje obučen, kroz toplu Hercegovinu, ka Bosni, ka Sarajevu…Kad je zašao u bosanske gudure - zapao je u snježne oluje iz kojih je jedva glavu sačuvao ! Tako sam dočarao sudare mediteranske i kontinentalne klime, na malom prostoru, onom koji će, stotinjak godina kasnije, ugostiti svjetske asove alpskog i nordijskog skijanja !”

U listu svjetskog renomea Hujić je kasnije objavio i intervju sa Dragutinom Bracom Kosovcem, povodom priprema Sarajeva za ZOI. A u dragom sjećanju ostao mu je i intervju, ali za sarajevski “Svijet” 1978, sa tadašnjim predsjednikom MOK - a lordom Kilaninom, s kojim je, umjesto planiranih 15, proveo ugodnih 45 minuta razgovora, u sjedištu MOK - a, u Lozani.

Andrea Tomić 98

Zukin nestvarni let

“U prošlu srijedu uselila se u moje oči, u moju dušu čudesna svečanost. Čitav moj sobičak, kraj mora, preselio se u Sarajevo, na Koševo, na Trebević, Igman i Bjelašnicu. Kao da sam na krilima mora odletio na snježne padine oko grada moje mladosti.

Nadlijetao sam Mejtaš, Bistrik, Vratnik, Širokaču, Sagrdžije i Hrvatin. Odletio sam u hladne i bijele dane i sumrake, u druge prostore i vremena koja su prohujala prije pola stoljeća. Opet sam čuo vrisku radosne mahalske djece, što na ligurama lete niz strme sokake, i čikme. Lete i jevrejska, i srpska, i hrvatska, i muslimanska djeca, a ja ponovo letim strmim mahalama i vrištim od silne radosti i rahatluka.

Pred nama je šeher, njegova bučna čaršija, ćuprije na Miljacki, fijakeri, slastičarne, džamije, crkve i sinagoge. Pred nama su djeca, lete prema šeheru u kome mirišu vrući somuni, ćurekoti i ćehije…”

Kao što je iz mirisnog, raznobojnog buketa nemoguće izdvojiti najljepši cvijet, tako je gotovo nemoguće iz više hiljada pitkih tekstova o Sarajevu i naklonosti prema znamenitostima ovog zanosnog grada izdvojiti i onaj najljepši.

Izdvajamo stoga samo nekoliko utisaka, a pošto dame imaju prednost, neka to prvo bude iz storija dvije novinarke.

Još u Atini, dok se vodila bitka za kandidaturu, engleska patronesa pisane riječi Pat Bedford je zapisala.

“Ukoliko se opredijelite za Saporo, Japanci će vam ponuditi avion da skoknete do Tokija. Ako se opredijelite za Geteborg, Šveđani će vam omogućiti da vidite fjordove i ledene sante. Ako vaš izbor budu Jugoslavija i Sarajevo, dočekaće vas široka i iskrena srca, ljudski, sa svojim planinama i snježnim terenima, koji su prekrasni”.

Ništa manje romantična nije bila ni Švajcarkinja Rene Magron iz revije “Schweitzer Illustrierte”, koju je oduševio orijentalni izgled grada u snježnom dekoru.

Jednog francuskog reportera sarajevske uličice podsjetile su na trenutak “kao da su sada sišle sa knjige posvećene Otomanskoj imperiji”, dok drugi navodi da ništa “slično staroj čaršiji ne postoji zapadno od istanbulskog Zlatnog roga”.

Toj bajkovitosti nije mogao da odoli ni legendarni skijaš i filmski producent Oto Lang, koji je u kalifornijskom “Ski magazinu” zapisao da “Sarajevo djeluje fascinantno, nudeći mješavinu orijentalne arhitekture sa mnoštvom minareta, u pitomom pejzažu doline, u koju se slila i bečka arhitektura…”

Svjetske agencije prenijele su i izjavu producenta ABC da u Sarajevu “ima toliko istorije da će svakog dana pored zabavnih moći praviti i obrazovne programe”. A reporter njemačkog FAZ - a našao je u glavnom gradu BiH čak i živi vulkan, i to u neponovljivom glasnogovorniku Pavlu Lukaču, koji “sipa riječi kao lavu na šest jezika”, navodeći na kraju da je to “čovjek koji može da se istovremeno rukuje sa hiljadu ruku” ! I tako redom…dok reporter magazina “Fall - Line” Bil Bahamn zaključuje da je “od svih pobjednika koji su se popeli na postolje ispred Skenderije, najveće Sarajevo”.

Vjerovatno jedan od najljepših tekstova o čarolijima otvaranja 14. ZOI napisao je nezaboravni Zuko Džumhur, u specijalnom prilogu “Oslobođenja”, februara 1984. Prenosimo samo dio tih impresija.

Slobodan Stajić

99

Slavodobitnici

102

Branko Tomić

na. Tek nakon Lillehammera 1994, u trideset osmoj, Marja će na smučarsku stazu krenuti bez startnog broja. Marja, najbolja sportistkinja Finske svih vremena. Sada kao Kirvesniemi i majka dvije kćerke.

Udala se šest mjeseci nakon ZOI u Sarajevu za “bronzanog” olimpijskog momka Harria sa Igara u Lake Placidu 1980. Simpele i cijela Finska slavili su to vjenčanje. No, sretna skijaška veza će, nažalost, pući nakon 27 godina i svako će krenuti svojim putem.

Uz to, Harri se 2001. našao u središtu skandala dopingovanih finskih trkača, što će i Marju zdravstveno uzdrmati.

A već je nosila jedan težak ožiljak. Deset godina ranije, nakon osvojenog srebra u Val di Fiemme u Svjetskom kupu podvrgli su je spolnom testu, jer se posumnjalo u njenu ženstvenost. I to samo osam mjeseci nakon što je rodila drugu kćerku. Neshvatljivo, ali za Marju bolno, neprolazno bolno. Ova ponižavajuća rana, Harrijeva afera i neočekivan razvod, razorili su joj dušu. Pala je u duboku depresiju, pomišljajući čak i na suicidne ideje.

Ali, kako sve ono što čovjeka ne ubije učini ga jačim, i Marja je iz ove zloslutne krize izašla kao pobjednik. Uz pomoć prijatelja i ljekara izdigla se iznad svih nedaća i danas je vrijedan poduzetnik i vjerni pratilac mladih skijaša.

Dakako, i neugasiva zvijezda svjetskog cross - countrya.

Olimpijski velikani Marja - Liisa Hämäläinen Kirvesniemi

Prvo ime ZOI ‘84. Junakinja Igmana i Velikog polja. Zlato na pet, deset i dvadeset kilometara, te bronza u štafeti 4x5 km u smučarskom trčanju. Tako se Marja, heroina finskog sporta, u impresivnom stilu slavom ovjenčala u Sarajevu, mada je sve do Lillehammera 1994. trofejima punila svoju bogatu seharu. Na tri olimpijade sedam medalja. U četiri svjetska kupa još osam. Ukupno : šest zlatnih, pet srebrenih i četiri bronzane kolajne na dva najznačajnija takmičenja. To mogu samo velikani.

A Marja je to zaista bila…

Nažalost, uz vrhunska dostignuća koja je dosegla u cross - countryu, platila je i visoku cijenu ogromnoj popularnosti.

Rođena je 10. septembra 1955. u mjestašcu Simpele, šest milja od ruske granice, gdje se linija razgraničenja između dvije zemlje često pomjerala. Kao djevojčica bila je “mali vrag”. U igri i nadmetanju brža i hrabrija od mnogih dječaka, pa se dugo dvoumila da li da krene atletskom ili smučarskom stazom.

Ostala je, ipak, na snijegu, što je bilo i logično, jer je njena majka Kalevi Hämäläinen bila olimpijska pobjednica na 50 km na Zimskim olimpijskim igrama u Squaw Valleyu 1960. Četiri godine kasnije, gledajući Igre u Insbrucku, osmogodišnja Marja rekla je majci : “Želim biti olimpijska šampionka !” Mati se blago nasmijala, ali je znala da će njena prkosna kćerka učiniti sve da stigne do zamišljenog cilja.

I, evo, kada je imala petnaest osvojila je evropsko juniorsko zlato ; sa 23 bila je prvakinja svijeta, a sa dvadeset osam, nakon dvadeset godina, doživjela je bljesak svog olimpijskog sna. Četiri puta penjala se u Sarajevu na pobjedničko postolje, triput sama, a jednom sa štafetom, kiteći se sa tri zlatne i jednom bronzanom medaljom. Rekordno i fantastično !

“Teško je od toliko pobjeda izdvojiti najdražu.

Ali, moram priznati”, reći će u jednom intervjuu, da se prvo pojedinačno olimpijsko zlato pamti najduže, jer je olimpijsko zlato san svakog sportiste”.

Bio je to vrhunac jedne plodne karijere koja će, mimo svih očekivanja, potrajati još deset godi-

Gunde Svan

Legenda nordijskog skijanja. Dragulj u đerdanu švedskih sportskih bisera. Jedan od najvećih junaka ZOI 84.

Rođen je u Dalarni, 17. januara 1962, u selu Skamhed, stotinjak kilometara od norveške granice, gdje djeca čim prohodaju počinju da uče voziti skije. S njima je i Gunde rastao. I za 17 godina narastao do juniorskog vicešampiona svijeta 1979, a tri godine kasnije i mladog prvaka planete, što će mu širom otvoriti vrata seniorske reprezentacije Švedske u Holmenkollenu 1982.

Debi u dresu svoje zemlje Gunde smatra najsrećnijim danom u bogatoj sportskoj karijeri, toliko bogatoj da će se pamtiti dok je skijanja i njegove rodne Dalarne.

Od 1984. do 1991. u pobjedničkom stilu završio je četiri olimpijske trke i sedam svjetskih kupova. Dodao je

103

Katarina Witt

tome još olimpijsko srebro i bronzu iz Sarajeva, pa tri srebra i jednu bronzu sa svjetskih šampionata. U osam godina, dakle, 17 medalja. Dostojno naslova jednog od najboljih svjetskih smučarskih trkača svih vremena.

U Sarajevu je trijumfalno završio trku na 15 km, ali se, priznaće kasnije, više radovao zlatnoj medalji u štafetnom nadmetanju 4x10 km. Evo i zašto : nakon što su svoje dionice završili Thomas Wassberg, Benny Kohlberg i Janne Ottosson, Gunde je odlučujuću etapu startovao zajedno sa sovjetskim reprezentativcem Zimjatovom. Velika je to borba bila na igmanskoj “vreloj” stazi. Napeta i iscrpljujuća. Kilometar i po prije cilja Svan se odvojio, stekao malu prednost, pa je izgledalo da je sve riješeno. Međutim, na nizbrdici, iznenada je posrnuo i Zimjatov je dobio priliku da nadoknadi izgubljeno. Dao je sve od sebe, jurnuo naprijed, ali se Gunde, kao opržen vatrom, vratio na stazu, ponovo ga “zarobio”, i onda trijumfalno prošao kroz cilj.

Svoj olimpijski bljesak obogatio je u Sarajevu srebrom na 50 km i bronzom na 30 km, a četiri godine kasnije, u Calgariju, pozlatio se u štafeti i skijaškom maratonu.

Takmičarsku sportsku karijeru okončao je 1992. Ostao je upamćen kao nepokolebljiv borac. Čak i kad nije bio među najboljima, što se rijetko događalo. Na Holmenkollenu 1989. trku je završio sa slomljenom rukom, trideset minuta iza pobjednika, ali je završio, zadivljujućom hrabrošću.

Gunde Svan je svestrana ličnost : vrhunski smučar, vješt zanatlija, darovit pisac, talentovan glumac i voditelj, fotomodel…Od 19. oktobra 2007. do maja 2008. bio je vođa švedske reprezentacije, a do juna 2009. i savezni kapiten.

Tada se povukao želeći da više vremena posveti porodici. Ipak, bez takmičenja nije mogao, makar i amaterskog.

Tako je najavljen kao jedan od asova u seriji Švedske TV “Mästarnas mästare” 2011. Ali, nije se pojavio na startu.

Iznenada je obolio. Izgubio dah. Detaljne pretrage otkrile su bakterijsko oboljenje TWAR. Iste simptome imale su supruga i kćerka. Golema je to tragedija velikog šampiona na životnoj stazi najdužeg i najtežeg maratona.

Katarina Velika. Afrodita ZOI. Neponovljiva ljepotica umjetničkog klizanja. Takvu zanosnu gracioznost, tako magičan šarm, svijet nije vidio na ledu ni prije, ni poslije Sarajeva. I pamtiće vječno to čarobno veče.

Uz zvuke Bizetove “Carmen”, stasita 18 - godišnja djevojka iz tadašnje DDR - a, izvela je program koji je sudijama zustavio dah, a publiku u Zetri opio ushićenjem. Oduševljeni su bili i novinari. Jedan američki TV komentator, uzdišući glasno, kazao je : “Ako je ovo lice socijalizma, pristajem da Amerika bude socijalistička !”

Drugi se, opet, u svom izvještaju zapitao : “Ali, zašto, dovraga, ona nije iz Hollywooda ?”. A treći je napisao : “Upravo sam vidio Brooke Shields na klizaljkama !”

No, na ledu Zetre još nije bilo sve riješeno. Iza sjajne Katarine svoje minute imala je svjetska prvakinja Amerikanka Rosalynn Summers. Približno izvanredna, ali u tehničkoj izvedbi programa s nekoliko primjetnih grešaka. To je podijelilo sudije. Italijan “ništa nije video” i Rosalynn je dao čistu šesticu. Međutim, drugi joj nisu oprostili propuste.

“Kada sam vidjela šesticu, pričala je kasnije Katarina, rekla sam sebi - pa, dobro, osvojiću srebro. Krenula sam hodnikom ka svlačionici. Ipak, malo i razočarana. Dok sam lagano silazila niz stepenice neki ljudi počeli su da me grle.

Uzvikivali su “Bravo, bravo…”, ali ja ništa nisam razumjela.

Prišao mi je Christopher Dean i čestitao. Tek u tom trenutku sam shvatila da sam postala olimpijska šampionka”.

Sa sarajevskom zlatnom zvijezdom Katarina Witt je krenula u olimpijsku nebesku vječnost, postajući jedna od najvećih sportskih ikona 20. vijeka. Uz još jedno zlato na Igrama u Calgariu, te četiri svjetske i šest uzastopnih evropskih pobjedničkih titula, dugo…dugo biće nedostižna !

Nakon Calgaria 1988. klizanjem se bavila profesionalno.

Istovremeno, svojim je harizmatičnim izgledom uljepšavala stranice raznih magazina i filmskih priča o umjetničkom klizanju. A kada je i profesionalcima dozvoljen nastup na Igrama, odlučila se na sentimentalni povratak. Dogodilo se to 1994. na ZOI u norveškom Lillehammeru. Klizala je uz zvuke pjesme “Gdje ode naše cvijeće”, poklanjajući Sarajevu svoj ples. Sedmo mjesto niko nije ni pominjao.

Lijepo je bilo još jednom vidjeti “Kraljicu” na ledu !

104

Bill Johnson

snu, zaboravljajući da je to njegovo olimpijsko vrijeme prije osamnaest godina ostalo na vrhovima Bjelašnice. No, sve je bacio na kocku. I kao kockar - izgubio. Stravičan pad unesrećio je neustrašivog šampiona. Zamalo da se uguši u vlastitoj krvi. Tri sedmice bio je u komi, a kada se ponovo probudio, s teškim oštećenjem mozga oporavljao se godinama, ne raspoznavajući slike i događaje.

Ne tako davno, prvo mu se Sarajevo vratilo u sjećanje, pa je iskoristio prvu priliku, da u pratnji sina Teilora dođe u ovaj olimpijski grad. Dogodilo se to sredinom decembra 2008. u okviru međunarodne sportsko - revijalne manifestacije “Ski Legends Challange”. Iako je s naporom govorio, razveseljavao je sve oko sebe pričajući kako je lijepo bilo u Sarajevu 1984.

“To su nezaboravna sjećanja. Ovdje zaista uživam”, kazao je Bill.

Ponekad čovjeku ni stotinu godina nije dovoljno da dosegne svoj najveći cilj. A Amerikancu Billu Johnsonu bio je dovoljan samo jedan minut, 45 sekundi i 59 stotinki da to ostvari već u dvadeset trećoj godini na olimpijskoj Bjelašnici.

Postao je olimpijski šampion. Neobičan šampion. S motom “živjeti brzo” i s tetovažom na desnom ramenu “Ski to die” (Skijanje do smrti) vozio je neustrašivo spust snježnim strminama, ali i nesmotreno kroz krivine raznih životnih iskušenja.

S nestašlucima je počeo u ranoj mladosti. Kao 17 - godišnjak je uhvaćen u pokušaju krađe automobila, ali nije završio u zatvoru. Oprošteno mu je zbog sjajnih sportskih rezultata, uz obećanje da nešto slično nikad neće ponoviti.

I - nije !

No, ostao je do kraja “ludo” hrabar i drsko “klejovski” hvalisav, ubijeđen da se čitav svijet vrti oko njega. Tu bezgraničnu samouvjerenost okrunio je sarajevskom olimpijskom zlatnom medaljom i s tri pobjede u Svjetskom kupu, ali je, nažalost, platio i previsoku cijenu, tragično završavajući sportsku karijeru u 42. godini.

Nikog se i ničeg nije bojao. Čudom se čudio rivalima što sanjaju o zlatu kad je ono unaprijed “njegovo”. “Ne znam šta će uopšte ovdje, govorio je. Ako im je važno drugo mjesto - eto im, neka se bore !”

Postao je junak Bjelašnice. I prvi Amerikanac s trijumfom u olimpijskom spustu.

Zablistaće samo u još nekoliko trka i onda će sve krenuti strmoglavo - sve dalje od pobjedničkog postolja, a sve bliže neželjenom kraju.

Takmičenja u Svjetskom kupu završio je 1989. Novac, koji je dotad zaradio topio se brže od aprilskog snijega. Najveći dio nestao je u promašenim akcijama. Radio je i kao stolar.

Pokušao i kao golf igrač. Sve bezuspješno. U saobraćajnoj nesreći gubi jednog sina, napušta ga i supruga, i olimpijski šampion, sada već 40 - godišnjak, završava u - prikolici.

Sve gubi osim samopouzdanja. Ne predaje se. Hoće ponovo i na stazu. U prvom takmičenju bio je posljednji od 99 spustaša, ali u početku 2001. probio se među 35 najboljih u SAD. Htio je još više. Došao je 22. marta 2002. na Big Mountain na FIS - trku. Važnu trku za američke spustaše. Važna trka, a staza teška. U zavojima zastrašujuća. Mnogi su odustali prije cilja. Ali, ne i Bill. Krenuo je strelovito, u olimpijskom

Jayne Torvill & Christopher Dean

Iz istog su grada - Nottinghama. Ona - Jayne Torvill, malo starija (rođena 7. oktobra 1957), obrazovana za službenika osiguranja, i on - Christopher Dean (rođen 27. jula 1958), budući policajac.

Istu su ljubav imali - ples na ledu, ali različite partnere, koji su im, dok su malo “odrasli”, okrenuli leđa. Tako je 1975. nenadano nastao par Torvill - Dean.

U tom trenutku nije bilo mnogo onih koji su im predviđali veliku karijeru. No, to ih nije obeshrabrilo. Znali su, po iskustvu svojih radničkih porodica, da se trudom i odricanjem mogu dostići i visoki ciljevi. Pa su krenuli, s punim elanom, samoprijegorno, trenirajući često i u kasne noćne sate. Nakon tri godine postali su prvaci Velike Britanije, a 1980. na ZOI u Lake Placidu bili su peti, što je bilo dovoljno da na sebe skrenu medijsku pažnju.

I to će, pokazalo se, biti prava uvertira u njihov zvjezdani sjaj na ledenoj pozornici Zetre 1984. Izveli su tako raskošan slobodni program uz Ravelov “Bolero” da je u jednom trenutku sve stalo, izgubilo i glas i dah, a onda se pretvorilo u eksploziju burnih ovacija, pa tom oduševljenju ni suci nisu mogli odoljeti. Čista šestica za umjetnički dojam ! Po ocjeni stručnjaka nešto najbolje i najljepše što se moglo vidjeti u istoriji ZOI.

105

naciji u Svjetskom kupu, te zlatom u kombinaciji na Svjetskom prvenstvu u Lake Placidu 1980, a Steve sa olimpijskim srebrom iz Sarajeva, zlatom sa Svjetskog prvenstva u Schladmingu 1982, te devet pobjeda u Svjetskom kupu.

Sa ovim najznačajnijim dostignućima i brojnim uspjesima, koji su tek za nijansu bili bljeđi od zlata i srebra, Phil i Steve okrunili su bogatu takmičarsku karijeru. U njihovoj riznici su, dakle, tri olimpijske medalje, tri trijumfa u Svjetskom kupu, tri Svjetska prvenstva, trideset šest pobjeda i 115 podija. Sve to u deset godina.

Bilo bi tu zasigurno još trofeja da im se karijera nije poklapala sa briljantnom erom legendarnog švedskog smučara Ingemara Stenmarka, koji je dominirao skijaškim stazama kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Bilo bi ih više da nije bilo i povreda, težih ozljeda i lomova. Ali, kad bujice radosti buknu, kad se dosegnu svjetski vrhovi, sve se to zaboravi. I nedaće, i rivali, teške borbe i kapije. Samo se Sarajevo nikad ne zaboravlja.

Na Bjelašnici, 19. februara, kao i mnogo puta do tada, stajali su u startnom prostoru sa istovjetnom željom - da budu prvi. A prvi je mogao biti samo jedan. Steve se nije ljutio što su novinari, uz našeg Bojana Križaja, tipovali na Phila. Iz dva razloga : stariji je četiri minuta, a već je imao i olimpijsku medalju. Postojao je i treći razlog, ali blizancima prije okršaja to niko nije želio da kaže.

Njihovo rivalstvo bilo je ljudski zdravo, baš bratsko. Steve je kao vodeći završio prvu trku ispred Šveđanina Jonasa Nilssona. Phil je bio treći, sa malim zaostatkom, što ga je natjeralo da u drugoj vožnji ide na “sve ili ništa”. Bio je briljantan, pred vratima velikog trijumfa. Naročito kada je Nilsson posrnuo i odustao od medalje. No, na red je tada došao Steve. Mnogi nisu mogli vjerovati. Radiovezom Phil mu je davao savjete kako da vozi, gdje leži opasnost, gdje ubrzati, koja je kapija najteža. On, kome se zlato već osmjehivalo, iskreno je želio da ta radost obgrli i njegovog brata.

Steve nije izdržao teret vodstva nakon prve trke i veliko iskušenje koje je imao ispred sebe. Napravio je nekoliko grešaka i pao na drugo mjesto. Bez tračka tuge na licu. Naprotiv. Philovo zlato i njegovo srebro bilo je dovoljno za neizmjernu sreću braće Mahre.

Tada će Phil saznati i treći razlog zbog čega je bilo “pravednije” da trijumfuje u Sarajevu. Sat prije početka slalomske trke njegova supruga Holly u Arizoni rodila je sina Aleksandra. Reći će mu to novinari tek na putu do Olimpijskog sela, prije podjele olimpijskih medalja.

Nošeni valom olimpijske slave iz Sarajeva, Jayne i Chris zaplovili su profesionalnim vodama, da zarade pare za stare dane. To ih je, zbog strogih pravila, udaljilo od narednih ZOI, ali dok su i ti “okovi ” malo popustili, zlatni par se vratio olimpijskom nadmetanju i 1994. osvojio bronzanu medalju.

Nakon 23 godine partnerstva najavili su kraj zajedničkog plesa. Razdojili su se i krenuli za svojim porodicama na različitim kontinentima. Iznenada, kada su se primakli pedesetoj, primili su poziv za nastup u revijalnom takmičenju zvijezda “Ples na ledu”. Nisu to mogli odbiti, pa je legendarni Ravelov “Bolero” još jednom razgalio srca ljubitelja umjetničkog klizanja, podsjećajući iznova na svoj premijerni sarajevski bljesak.

Phil i Steve Mahre

Blizanci su, kažu astrolozi, duhovite i radoznale osobe. U njihovom društvu nikad nije dosadno. Rođeni su zabavljači.

Dobro se snalaze u svim situacijama i znaju ih lako okrenuti u svoju korist, što zbog prilagodljivosti, što zbog inteligencije.

Nisu rijetkost nigdje u svijetu. Ima ih svih boja i zanimanja. Naravno, ima ih i u sportu. Ali ne baš tako često u olimpijskim vrhovima. Pogotovo ne na pobjedničkom tronu. No, i to se događa. I dogodilo se baš u Sarajevu 1984.

Amerikanci Phil i Steve Mahre u olimpijskom slalomu osvojili su zlato i srebro.

Rođeni su 10. maja 1957. u Yakima, Washington. Steve je četiri minuta mlađi. Dovoljno da se u bratskim relacijama Phil prvi pita. A prohodali su uz još četvoricu braće. Kasnije su pristigla još trojica, pa ih je otac Dave, sve zajedno, 1964. odveo u planinu da odrastaju na snijegu. Dakako, sa skijama na nogama.

Već u dvanaestoj godini blizanci su pokazivali svoju nadarenost, pobjeđujući vršnjake, a i mnoge starije od sebe. Neki renomirani proizvođači već tada su im nudili besplatne skije i dugoročne ugovore, ali otac Dave, kao vješt menadžer, odbijao je sve ponude do onog trenutka kada je bilo potpuno jasno da će Phil i Steve biti asovi svjetske klase.

I bili su : Phil sa olimpijskim srebrom u slalomu 1980. u Lake Placidu i zlatom u Sarajevu 1984, sa sedam pobjeda u veleslalomu, devet u slalomu i jedanaest u alpskoj kombi-

106

“Zato taj dan”, kazaće kasnije, “ima posebno mjesto u mom životu i sportskoj karijeri. To je moj najsretniji dan.

Zbog sina, zbog mog zlata i bratovog srebra ! Nešto ljepše nije se moglo dogoditi !”

A dogodilo se za nešto više minut i po : Phil 1:39,41, Steve 1:39,62.. Naša velika nada - Bojan Križaj - sedmi. “Samo” 1:41,51 nije, nažalost, bilo dovoljno za medalju. Bronzom se okitio Francuz Didier Bouvet.

Nedugo nakon ZOI u Sarajevu braća Mahre okončali su takmičarsku karijeru. Briljantnu karijeru. Ostaće upamćeni kao zvijezde sa White Passa i rijetki blizanci sa pobjedničkog olimpijskog postolja.

Deborah Armstrong

Dvanaest godina SAD nisu osvajale zlato u alpskom skijanju, a onda se u Sarajevu 1984. u veleslalomu pojavila Deborah Armstrong.

Nije bila favorit, jer je prije nastupa na Jahorini iza sebe imala samo jedno treće mjesto u Svjetskom kupu. No, kako se to dogodilo samo pet sedmica prije Igara, Debbie se dobrom formom našla u krugu takmičarki koje su pretendovale na medalje. Međutim, njoj to nije bilo “biti il` ne biti”. Nije odgajana da po svaku cijenu mora stići do vrha. Otac, klinički psiholog na Univerzitetu u Washingtonu, i majka nastavnica, obdarili su je motivom za sticanjem znanja, a tek njen nemirni duh probudio je i želju da se bavi i sportom. I to u više disciplina. Zbog toga se dugo dvoumila šta da “specijalizira” - košarku ili skijanje ? Čak je u skijanju pauzirala dvije godine kada je s roditeljima živjela u Maleziji. No, skijanje je, ipak, bilo njen izbor, jer je smatrala da je za košarku “preniska”. Tako će svoje tinejdžerske godine provesti na planinama i snijegu. I - trud se isplatio.

Došla je u Sarajevo da doživi “jedinstvenost olimpijskog takmičenja”, da se “zabavi”, a vratila se u Washington sa zlatom oko vrata. Osvojila ga je na, mećavom zavijanoj, Jahorini, čije su staze danonoćno čuvali narod i vojska.

To Deborah pamti. Pamti zlato i ljude, pamti grad “duginih boja”, kome će se vratiti 2002. da kao humanitarac pomogne i obnavljanju ratom opustošenih šuma.

“Jedan od najsretnijih dana u mom životu”, kazala je, “dogodio se u Sarajevu 1984. Sada kada imam priliku da Sarajevu i nešto vratim, osjećam se veoma ponosnom”.

107

Michela Figini

Sportsku karijeru Deborah Armstrong završila je 1988.

Na Igrama u Calgariju nije odbranila zlato iz Sarajeva.

U veleslalomskoj trci bila je tek trinaesta. No, to je nije rastužilo. I ovdje joj je, prije svega, bilo važno učestvovati.

Jer i radost drugih doživljavala je uvijek i kao vlastitu sreću. Zato, predstavljajući razne fondacije, nesebično pomaže invalidna lica, a posebno djecu i mlade u okovima alkohola i droge. Nažalost, zamalo jednom i sama da nastrada. Na planini, od ujeda krpelja. Sve se, ipak, dobro završilo. Trovanje nije ostavilo teže posljedice i Debbie nastavlja svoju životnu misiju da vlastitom dobrotom drugima dobro daruje !

Nije imala ni osamnaest godina kada se na Jahorini ovjenčala olimpijskom slavom. Do punoljetstva trebalo joj je još pedesetak dana. Nije je omelo ni nevrijeme zbog koga je trka prekinuta kada je baš ona bila u sigurnom vodstvu.

Pravda je na kraju zadovoljena. Nova staza, novi bljesak i spust - zlato je njeno. Maria Walliser je druga, a Olga Charvatova treća.

Sa Jahorine Michela se vinula u svjetske visine. U narednih šest godina nanizaće 26 pobjeda u Svjetskom kupu, osvojiće dva “Snježna globusa”, a na Igrama u Calgariju 1988. super - G završiće kao druga. U 23. godini, 1990, odlučila je da završi karijeru. Često su je podsjećali na sarajevsku mećavu i prekid trke, koja je, praktično, već bila riješena.

“Ne”, govorila je, “nisam bila uzrujana. To je bila ispravna odluka”.

Među brojnim osvojenim nagradama Michela olimpijske medalje smatra posebno vrijednim.

“Olimpijske igre”, kaže, “sportistima su najvažnije !”

Paoletta Magoni

Nebo nad Jahorinom danima se mrgodilo. Kad to niko nije želio, “snježna ljepotica” se zainatila i odlučila da pokaže i svoju “zlu ćud”. Zamračila je sunce i dovukla hladne olovne oblake iz kojih je vijavica, pred očima svijeta, za tren zamela staze i satnicu takmičenja. Trke su odlagane, a domaćin u očaju činio nadljudske napore da obuzda nevrijeme i planirani program privede kraju.

Konačno, 17. februara, i Jahorina se malo utišala, pa su učesnici olimpijskog slaloma požurili da što brže iskoriste to tako čežnjivo čekano “primirje”.

Na papiru, kao favorit za zlato, označena je Francuskinja Perrine Pelen. Poneko je pominjao i Amerikanku Chriostin Cooper, a malo ko, ili gotovo niko, Italijanku Paolettu Magoni.

I kako to u sportu često biva - pobjeđuje autsajder. Ovog puta, Paoletta Magoni.

Nakon prve trke bila je treća, ali je u drugoj nadoknadila zaostatak i pretekla Pelen. Dok su joj se suze radosnice slijavale niz lice na hladnoj Jahorini, njen rodni Selvino i sva brda oko Bergama, odjekivala su trijumfalnom zvonjavom, pozdravljajući svoju prvu olimpijsku šampionku.

A 25 godina kasnije, sada trgovac sportskom opremom, Paola će podijeliti medalje najuspješnijim učesnicima memorijalnog takmičenja u Selvinu, organizovanom u znak sjećanja na Sarajevo i njenu veliku pobjedu na 14. ZOI. Samo dva mjeseca kasnije bila je po drugi put u olimpijskom Sarajevu, zajedno sa legendama skijanja - Tombom, Johnsonom, Mullerom, Klammerom, Kljusom, Ennom, Križajem, Frankom, Svetovom…

Max Julen

U veleslalomskoj trci na Bjelašnici, u kojoj su među devetoricom najboljih bila čak tri jugoslovenska reprezentativca (Franko drugi, Strel peti, a Križaj deveti), trijumfovao je Švajcarac Max Julen.

Nije imao dugu karijeru. U Svjetskom kupu debitovao je 1981, a uz olimpijsko zlato iz Sarajeva imao je samo još jednu pobjedu u veleslalomu, 12. decembra 1983. u Les Diableretsu. Sa 26 godina odlučio je da se posveti hotelijerstvu u svom rodnom Zermattu.

108

Jure Franko

Matti Nykänen

Nije pobjednik, ali je u srcu naših ljudi i više od toga. Sa srebrom zlatnog sjaja, prvom Yu - medaljom na zimskim olimpijskim igrama.

Izletio je iz potaje. Na veleslalomskoj stazi u Štinjem dolu sve oči bile su uprte u Bojana Križaja, jednog od favorita u odsustvu legendarnog Šveđanina Ingemara Stenmarka, suspendovanog zbog amaterskih pravila MOK - a. Bili su tu i Max Julen iz Švajcarske, i Andreas Wencel iz Lihtenštajna, pa Austrijanac Franc Gruber i naš Boris Strel. I Jure, naravno.

S vedrim osmijehom i plamenom željom da se vine do olimpijske medalje.

Nakon prve vožnje bio je veoma blizu cilja - četvrti, što je budilo nadu da u drugoj trci može još i bolje. Navijači, načičkani uz stazu, osjetili su prelomni trenutak. Trebalo je zagrmiti u minut - dva i tijelom i dušom biti Jure Franko. Svi oko njega, i on u svima. Razlegla se pjesma, razvile zastave, a plahovita Bjelašnica kao da je znala šta će se dogoditi, veseloj masi samo je zavodnički namignula.

Eksplodiralo je. Olujnim bljeskom Jure je pomeo rivale i kapije. S najboljim vremenom za drugo mjesto u ukupnom poretku.

Kakvo je to samo slavlje bilo na platou Skenderije !

Srebro na grudima, a zlatan osmijeh “od Triglava do Vardara”.

“Volimo Jureka više od bureka”, poručivale su Sarajlije visoko podignutim transparentom. Jure to nikad nije zaboravio. Dolazi često na Baščaršiju da se u slasti bureka osvjedoči kakvu je sreću podario ljudima 14. februara 1984.

“Ovdje se osjećam ugodno, možda čak ugodnije nego kod kuće”, reći će u jednoj prilici.

Drugi put će dodati : “Sa Sarajevom imam posebnu emotivnu vezu, jer sam tu ostvario najveći uspjeh u karijeri.

Ali, emotivnu vezu osjećam i sa cijelom bivšom Jugoslavijom, bilo da sam na moru u Dalmaciji, bilo u Beogradu, gdje god da se nađem, ljudi me prepoznaju, i to mi zaista prija”.

U skijaškom svijetu postao je “ambasador Sarajeva”.

Promotor njegovih kandidatura za nova svjetska takmičenja. A 2006, na olimpijsku trku u veleslalomu, odveo je u Torino trideset sarajevskih dječaka i djevojčica. Da ga pamte, kao i njihovi roditelji u čija se srca zauvijek uselio.

Rijetko je ko od svjetskih asova imao tako buran život i plodnu karijeru kao “Leteći Finac” Matti Nykänen, jedan od najboljih smučarskih skakača svih vremena. Sam je to potvrdio odgovorom na pitanje - šta bi savjetovao svojoj djeci ?

“Radite ono što tata kaže, ali apsolutno ne činite ono što je otac činio !” - rekao je Matti.

Impresivna je njegova sportska biografija : olimpijsko zlato i srebro u Sarajevu 1984, tri zlata u Calgaryu 1988, pet zlata, jedno srebro i tri bronze na svjetskim prvenstvima od Osla 1982. do Lahtisa 1989, te jedno zlato, jedno srebro i tri “letačke” bronze od Planice 1985. do Vikersunda 1990.

Devetnaest medalja sa najvećih borilišta i još mnogo rekorda i pobjeda sa drugih takmičenja. Dostojno divljenja i velikog poštovanja. Ali, njegov životni put, nažalost, nije do kraja pratio uspješnu sportsku karijeru. Naprotiv ! Kao što je u skijaškim letovima plovio u daljine, tako je u svakodnevnom životu tonuo u dubine.

Kada je 1987. zbog nediscipline sa “Četiri skakaonice” vraćen kući otišao je na odmor u Šri Lanku, a četiri godine kasnije nakon novog prestupa pobjegao je na Tenerife.

Provaljivao je u kioske, tukao se po kafanama, po nekoliko puta prodavao svoje medalje, a zbog kontinuiranog tulumarenja hospitaliziran je i kao alkoholičar.

U ljeto 1996. pokušao je ponovo započeti novi život.

Napustio je svoj rodni grad Jyväskylä i preselio se u 32 km udaljeno selo Uurainen, gdje je pronašao treću suprugu Sari. Uzeo je i njeno prezime, Paanala, i počeo raditi kao konobar u njenom pubu. Međutim, “đavo” u njemu nije dugo mirovao. Nastavio je sa nasilničkim ponašanjem, pa su uslijedile zatvorske kazne za pokušaj ubistva u jednoj piceriji, te permanentno zlostavljanje četvrte supruge, Mervi Tapola, nasljednice velikog bogatstva, od koje se razveo 2003.

Zanimljivo je da je Matti imao i kratku pjevačku karijeru.

Snimio je nekoliko albuma, od kojih je samo debitantski prodan u 50.000 primjeraka. No, uzalud sve - i slava i novac.

Njegov nemirni duh tjerao je svoje i dotjerao ga do ambisa, mada je i takav 2008. postao svjetski prvak u skijaškim skokovima za veterane. Zato ga, ne zaboravljajući mu grijehe, treba, ipak, pamtiti po sportskim dostignućima kakve je malo ko imao.

109

Jens Weissflog

Imao je samo šest nedjelja kada su ga u Ohiu usvojili profesori Ernest i Dorothi Hamilton, svoju bezgraničnu ljubav nesebično poklanjajući vlastitoj i usvojenoj djeci. Nije ih u toj čovječnosti pokolebala čak ni Scottova tajanstvena bolest, kome su u drugoj godini predvidjeli da će živjeti još samo šest mjeseci. Zbog “cistične fibroze”, govorili su ljekari, dijete će prestati rasti i disati. Srećom, dijagnoza je bila potpuno pogrešna. I tračak nade javio se u bolnici u Bostonu, gdje je posebnim vježbama i ishranom sve krenulo nabolje. Pogotovo kada je sa četiri godine Scott stao na klizaljke, počeo da raste, da jača, mada je i dalje vidno zaostajao za svojim vršnjacima. Klizanje ga je, međutim, čeličilo, davalo mu snagu i svakog dana u svakom pogledu je napredovao.

Dogurao je do trinaeste. Pristojan momčić, a bolest iščezla…Hoće ka vrhu američkog umjetničkog klizanja. Ima dara, a ima i volje. Preuzima ga bivši olimpijski pobjednik Pierre Brunet. U pravim je rukama, ali, nažalost, za skupu obuku ponestaje novca. Razmišlja i da prekine s napornim treninzima, jer mu se fakultet čini važnijim. No, u presudnom trenu, s finansijskom potporom priskaču dobrotvori Helen i Frank McLoraine, pa Scott još žešće nastavlja s radom, uvjeren da će se trud isplatiti. I - isplatio se. Godine 1980. treći je u SAD, a peti na Olimpijskim igrama u Lace Plasidu. Sasvim dobro !

A to je bio tek početak uspona budućeg olimpijskog šampiona. I četverostrukog svjetskog prvaka. Prvi je u Hartfordu, Kopenhagenu i Helsinkiju, pa kao apsolutni favorit dolazi u Sarajevo. I pobjeđuje.

Trijumf u Zetri je kruna njegove amaterske karijere, jer će, nakon što mjesec dana kasnije u Ottawi osvoji i četvrti uzastopni naslov svjetskog šampiona, krenuti u profesionalce. Sa “zvijezdama na ledu” biće jednako uspješan, pa će uz brojne nagrade zaraditi i dolare.

Ali, životna sreća baš mu nije bila naklonjena. “Život mi je”, priznaće, “na jednoj strani dao novac, a na drugoj oduzeo mnogo toga vrednijeg od novca !”

Znao je da mu Dorothi i Ernest nisu biološki roditelji.

Rekli su mu to čim je mogao da shvati šta to znači. Zato ih je cijenio i volio još više. Pogotovo Dorothi koju je izgubio u njenoj četrdeset devetoj godini. Znao je i da je u djetinjstvu stalno lebdio na granici između života i smrti, ali isto tako da je zastrašujuće tegobe savladavao ogromnom voljom i odlučnošću da “osvoji život”. Na ledu je pronašao samopoštovanje, na ledu je stekao slavu, samo na ledu nije bilo

U bogatoj karijeri Jensa Weissfloga, najboljeg njemačkog smučarskog skakača svih vremena, Sarajevo zauzima posebno mjesto. Imao je samo devetnaest godina kada je 1984. došao na Malo polje na Igmanu s velikim ambicijama da osvoji jednu od medalja. Osvojio je dvije : zlatnu na 70 - metarskoj “maloj skakaonici” skokovima od 90 i 97 metara i srebrenu na “velikoj” (90 metara) dužinama od 107 i 107,5.

Najveći rival bio mu je Finac Nykänen, koji je na “maloj skakaonici” bio drugi (91 i 84), a na ”velikoj” prvi (116 i 111).

Weissflog je debitovao u Svjetskom kupu 30. decembra 1980. u Oberstdorfu, a prvu pobjedu ostvario je u Bischofshofenu tri godine kasnije, neposredno uoči 14. ZOI, sa koje će hrabro poletjeti u skijaške daljine.

Braneći boje DDR - a, a potom i ujedinjene Savezne Republike Njemačke, dvanaest godina bio je u vrhu svjetske elite skakača. U “trianglu”, koji čine Olimpijske igre, Svjetska prvenstva i Svjetski kup, osvojio je četrnaest medalja : pet zlatnih, četiri srebrene i pet bronzanih. Njemu najdraža su olimpijska odličja sa Igara u Sarajevu 1984. i Lillehammeru 1994. Karijeru je završio 15. juna 1996. u 32. godini. Danas se bavi hotelijerstvom u Oberwiesenthalu i stručni je komentator ZDF - a.

Scott Hamilton

Zamislite novorođenče koje nije osjetilo toplinu biološke majke. Zamislite dijete kojem su već u drugoj godini prorekli da neće rasti. Zamislite čovjeka koji se u trideset devetoj bori s rakom testisa, a od četrdeset pete s benignim tumorom na mozgu. I pobjeđuje. Hrabrošću. Upornošću. Optimizmom.

Kroz sve ove nedaće prošao je Scott Hamilton, olimpijski pobjednik iz Sarajeva i četverostruki prvak svijeta u umjetničkom klizanju, dokazujući da je u životu sve moguće.

110

U Sarajevo 1984. je došla kao neprikosnoveni favorit u sve četiri discipline. I bila sjajna : prva na 1.000 i 1.500 metara, druga na 500 i 3.000 metara.

Na ovim Igrama od ukupno dvanaest medalja u brzom klizanju takmičarke iz DDR - a osvojile su čak devet. Uz Karin bile su veoma uspješne Andrea Ehrig (zlato na 3.000 i srebra na 1.000 i 1.500), Christa Luding sa zlatom na 500 i Gabi Zange sa bronzom na 3.000 metara. Samo su sovjetske reprezentativke Natalia Sjive i Natalia Petruseva uspjele da se umiješaju u borbu za medalje osvajajući tri bronzane kolajne.

Zbog tako ubjedljive dominacije klizačica iz DDR - a nekoliko godina kasnije pojavile su se sumnje da na putu do vrhunskih rezultata koriste i nedozvoljena doping sredstva. Ako je u tome i bilo istine, u toj raboti, nažalost, nisu bile usamljene.

važno što je narastao do metar i šezdeset devet.

Nadu nije gubio ni 1997. kada se suočio sa rakom testisa.

Ni 2004. kada mu je otkriven benigni tumor na mozgu. Ni 2010. kada je podvrgnut operativnom zahvatu da ne bi došlo do sljepila. Uvijek je pronalazio dovoljno snage da se odupre bolesti i zadrži osmijeh na licu. Da svojim sinovima Aidanu i Maxxu, a i svoj djeci svijeta, pokaže da je, uz sve uspone i padove, u životu i nemoguće - moguće ! Samo se treba boriti i misliti pozitivno.

“Mi uvijek možemo”, kaže, “pronaći način da se suočimo sa izazovima koji će nas učiniti malo jačim…Razbijeno staklo nikada neće biti kao što je bilo. Ali, ako ga okrenete prema svjetlu, napraviće dugu !”

Zadivljujuće !

Karin Enke Kania

U osamdesetim godinama prošlog vijeka niko kao šampionka Karin iz tadašnje DDR - a nije oborio toliko rekorda na ledenoj pisti, a tako često mijenjao svoje prezime, što je zbunjivalo i novinare i gledaoce.

Rođena je kao Karin Enke 20. juna 1961. u Drezdenu.

Udala se 1981. i takmičila kao Karin Busch tokom prve bračne zime. No, ova ljubav nije dugo trajala, pa se od 1982. do 1994. ponovo vratila svom djevojačkom prezimenu - Enke. A onda je u ljeto 1984. opet stala na “ludi kamen” i krenula u život sa novim izabranikom svog srca. Bio je to njen dugogodišnji trener Rudolf Kania. Sa ovim prezimenom klizala je do kraja karijere koju je okončala u zimu 1988. Tada je uz klizaljke ostavila i Rudolfa, pa više nije bila Karin Kania već Karin Enke - Richter.

Teško je sabrati sve medalje i rekorde koje je ova šampionka osvojila u brzom klizanju u osam godina blistave karijere. Govori se o više od sedamdeset trofeja. Među njima su tri zlatne, četiri srebrene i jedna bronzana olimpijska, te jedanaest zlatnih i četiri srebrene medalje sa svjetskih prvenstava. O rekordima da se i ne govori ; bila je jednako uspješna i na kraćim i na dugim stazama.

Mada je svoj sportski put počela u umjetničkom klizanju i bila čak deveta na Evropskom prvenstvu 1977, vrhunsku spretnost i snagu pokazala je u brzom klizanju. Često je rušila i “granice snova”, pa je ostala zapamćena kao prva žena koja je 1.500 metara “preletjela “za manje od dvije minute (1:59,30).

Gaetan Boucher

Najbrži kanadski klizač nije krio svoje ambicije 1984 : došao je u Sarajevo s ciljem da osvoji tri medalje. Bio je uvjeren da će se pozlatiti na 1.000 metara, a sebe je vidio na pobjedničkom postolju i na 1.500. Treću sreću tražio je na najkraćoj stazi. Što je sanjao Gaetan Boucher je i ostvario. Trijumfovao je u trkama na 1.000 i 1.500 metara, a na 500 bio je treći. Sa tri medalje među najuspješnijim učesnicima 14. ZOI. Ovo nisu bili njegovi prvi olimpijski trofeji. Vlasnik je srebra sa Igara u Lace Placidu 1980, gdje je na 1.000 metara morao priznati primat slavnom Ericu Heidenu. Eric je mjesec mlađi od Gaetana, ali je prerano odlučio da ode u “penziju”, što je Kanađaninu olakšalo konkurenciju u Sarajevu. I ne samo u Sarajevu, već i na drugim važnim takmičenjima prije i poslije ovih Igara.

Naravno, nije bilo ni jednostavno klizati u Heidenovoj sjenci, biti stalno drugi. No, Gaetan je uporno trenirao i čekao svoju šansu. Nisu ga u tome omele ni povrede.

Uvijek bi se vraćao, pojačavao tempo, stvarajući mogućnosti za pobjedu. U početku je imao malo problema sa živcima, ali je kasnije naučio i “višak energije” da stavi pod kontrolu, pa je, uživajući u klizanju, ostvarivao gotovo sve svoje planove. Vlasnik je dva svjetska rekorda, a na listi najboljih sportista Kanade dvadesetog stoljeća svrstan je na deseto mjesto.

111

Zlatni hokejaši SSSR-a

Tomas Gustafson

Veliko ime svjetskog brzog klizanja. U Švedskoj najveće. Njegova bogata karijera proteže se od jeseni 1970. do zime 1992. Sa jedanaest je počeo da žanje juniorske pobjede, a sa trideset tri je okončao “jurnjavu” na ledu. S mnogo, mnogo uspjeha, ali i razočarenja i nedaća, koja se u sportu ne mogu izbjeći.

Na svojoj prvoj olimpijadi, u Lace Placidu, bio je sedmi, na drugoj, u Sarajevu, prvi na 5.000 i drugi na 10.000 metara. U Calgaryu još veća sreća : zlato na 5.000 i 10.000 metara. Olimpijada u Allbertvillu 1992. bila je Tomasova četvrta, ali ni blizu tako uspješna kao prethodne tri. Karijeru je okončao sa dva svjetska rekorda, jedanaest svjetskih i dvanaest evropskih prvenstava.

Danas živi u Uppsali. Radi kao poduzetni konsultant.

Potpredsjednik je Olimpijskog komiteta Švedske.

Sarajevo je “zasladilo” Igre hokejaškim utakmicama na početku i kraju. Posebnu radost gledaocima su podarili jugoslovenski reprezentativci koji su savladali Italiju sa 5.1. Ovaj trijumf na ulicama olimpijskog grada proslavljen je kao da je osvojena šampionska titula.

Međutim, za naslov prvaka borile su se tri evropske hokejaške zemlje (SSSR, Čehoslovačka i Švedska), koje su na kraju između sebe i rasporedile medalje. Sovjeti su bili neprikosnoveni. Proslavila se njihova čuvena šestorka, koju su uz golmana Tretjakova činili bekovi Fetisov i Kasatonov, te legendarni napadački trio Krutov - Larionov - Makarov.

Niko im ništa nije mogao. Olimpijsko blago pravedno je podijeljeno : SSSR - u zlato, Čehoslovačkoj srebro, a Švedskoj bronza. Domaćinima - lijepa uspomena.

Eirik Kvalfoss

Jedan od najboljih norveških biatlonaca svih vremena rođen je u Vossu 25. decembra 1959. Još dok je bio dječak sprijateljio se sa snijegom i zimskim sportovima. A kada je došlo vrijeme da se odluči kojom će stazom krenuti odlučio se za biatlon ! Nije pogriješio.

Sa dvadeset godina postao je nordijski juniorski prvak na 10 km, a godinu kasnije i na pet kilometara dužoj stazi.

U seniorskoj konkurenciji prvi put je zablistao na Svjetskom prvenstvu 1982. u Minsku kada je osvojio svoju prvu zlatnu medalju, ali joj je dodao i još dvije srebrene. Dalje su se nizali brojni uspjesi : dvanaest pobjeda u Svjetskom kupu, trinaest medalja u devet godina na svjetskim prvenstvima, te olimpijsko zlato, srebro i bronza na Igrama u Sarajevu.

Na Igmanu Eirik je bio najbrži i najefikasniji u “svojoj” disciplini na 10 km ; na 20 se plasirao iza Nijemaca Angerera i Roetscha, a u štafetnoj trci 4x7,5 okitio se srebrenom medaljom. Želio je da karijeru okonča na Igrama u Lillehammeru 1994, ali mu se taj san nije ostvario, jer ga selektor nije uvrstio u norveški reprezentativni sastav. Pristigli su mlađi, spretniji i brži.

112

Svi osvajači medalja Sport

Disciplina

Datum

Rang

Natjecatelj-ka

Zemlja

Rezultat

Alpsko skijanje

Spust muškarci

16. 2.

1.

2.

3.

Jonson William Mueler Peter Steiner Anton

USA SUI AUT

45.59 45.86 45.95

Alpsko skijanje

Veleslalom Muškarci

14. 2.

1.

2.

3.

Julen Max Franko Jurij Wenzel Andreas

SUI YU LIE

41.18 41.41 41.75

Alpsko skijanje

Slalom muškarci

19. 2.

1.

2.

3.

Mahre Phillip Mahre Steven Bouvet Didier

USA USA FRA

39.41 39.62 40.20

Alpsko skijanje

Spust žene

16. 2.

1.

2.

3.

Figini Michela Walliser Maria Charvatova Olga

SUI SUI TCH

13.36 13.41 13.53

Alpsko skijanje

Veleslalom žene

13. 2.

1.

2.

3.

Armstrong Debbie Cooper Christin Pelen Perrine

USA USA FRA.

2 ;20.98 2 ;21.38 2 ;21.40

Alpsko skijanje

Slalom žene

17. 2.

1.

2.

3.

Magoni Paolet Pelen Perrine Konzett Ursula

ITA FRA LIE

1 ;36.47 1 ;37.38 1 ;37.50

Smučarska trčanja

Muškarci 15 km

13. 2.

1.

2.

3.

Swan Gunde Abdres Karvonen Akt Kirvesniemt JHarri

SWE FIN FIN

41.25,6 41.34,9 41.45,6

Smučarska trčanja

Muškarci 30 km

10. 2.

1.

2.

3.

Zimiaton Nikolay Zavialom AlwxNDER Swan Gunde Andres

URS Urs SWE

1.28.56,3 1.29.23,3 1.29.35,7

Smučarska trčanja

Muškarci 50 km

19. 2.

1.

2.

3.

Wasseberg Tomas L. Swan Gunde Andres Karwonen Akt

SWE SWE FIN

2,15,55,8 2,16,00,7 2,17.04,7

Smučarska trčanja

Muška štafeta 4x10

16. 2.

1.

Wasserber Tomas L. Kohlbeg Benny Tord Ottosson Jan Ro Otto Swan Gunde Andres

Swe

1,55,06.3

Smučarska trčanja

2.

Batuk Alexandre Zavia OF Alexandre Nikitin Vladimir Zimiatov Nikolay

URS

1,55,15,5

Smučarska trčanja

3.

Ristanen Kari MietoJuha Juha Kirwestniemi HJarrt Karvonen Akt

FIN

1,56,36,4

Smučarska trčanja

Žene 5 km

12. 2.

1.

2.

3.

Haemaelainen Marja L Aunli Berit Jeriova Kvetoslava

FIN NOR TCH

17.04,0 17,14,1 17,18,3

Smučarska trčanja

Žene 10 km

9. 2.

1.

2.

3.

Haemaelainen Marja Smetanina Raisa Pettersen Brit

FIN URS NOR

31,44,2 32,02,9 32,12,7

113

Svi osvajači medalja Sport

Disciplina

Datum

Rang

Natjecatelj-ka

Zemlja

Rezultat

Smučarska trčanja

Žene 20 km

18. 2.

1.

2.

3.

Haemaelainen Marja L. Smetanina Raisa Jahren Anne

FIN URS NOR

1.01,45,0 1,02,26,7 1.03,13,6

Smučarska trčanja

Žene štafeta 4x5

15. 2.

1.

Nybraaten Helene, Jahren Anne Pettersen Brit, Aunli Berit

NOR

1,06,49,7

Smučarska trčanja

2.

Schwurova Dagmar, Paulu Blanka TCH Svobodova G., Jeriova Svetoslava

1,07,34,7

Smučarska trčanja

3.

Maatta Pirko, HYYtiainen Eija Matikainen M., Haemaelainen M.

FIN

1,07,36,7

Smučarski skokovi

Skokovi 70 M

12. 2.

1.

2.

3.

Weissvolg Jens Nykaenen Matti Puikkonen Jari

GDR FIN FIN

215,2 214,0 212,8

Smučarski skokovi

Skokovi 90 m

18. 2.

1.

2.

3.

Nykaenen Matti WeissvlogJens Plog Pavel

FIN GDR TCH

231,2 213,7 202,9

Nordijska kombinacia

Trčanje 15 km skokovi 70 m

11. 2.

12. 2.

1.

2.

3.

Sandberg Tom Karjalainen Jouko Ylipulli Jukka

NOR FIN FIN

422,595 416.900 410,825

Biatlon

Trčanje 10 km

14. 2.

1.

2.

3.

Kvalfoss Erik Angerer Peter Jacob Matthias

NOR FRG GDR

30 ;53,8 31 ;02,4 31 ;10,5

Biatlon

Trčanje 20 km

11. 2.

1.

2.

3.

Angerer Peter Roetsch F. Kvalfoss E.

FRG GDR NOR

1 ;11,52,7 1 ;13,21,4 1 ;14,02,4

Biatlon

Štafeta 4x7,5

17. 2.

1.

Vassiliev Dmitry, Kacharov Youry Shalma Alguimantas,Bouliguin S.

URS

1 ;38.51,7

Biatlon

2.

Lirhus Odd, Kvouliguin Erik Storsfeen Rolf, Soerebak Kjeli

NOR

1 ;39,03,9

Biatlon

3.

Reiter Ernst, Fichler Walter Angerer Peter, Fischer Fritz

FRG

1 ;39,05,1

1.

Hoppe W. Schauerhammer D.

GDR

3 ;25,56

Bob

2.

Lehmann B., Musidi B.

GDR

3,26.04

Bob

3.

Ekmanis Z., Aleksandrov V.

URS

3,26,16

1.

Hoppe W., Wetzig R. Schauerhammer D., Kirchner A.

GDR

3,20,22

Bob

2.

Lehmann B., Musol P. Yoge I., Weise E.

GDR

3,20,78

Bob

3.

Giobellina S., Stettler H. Salzmann U., Freiermuth R.

DUI

3,21,39

Bob

Bob

Dvojac muški

Četverac muški

10. 2.

11. 2.

17. 2.

18. 2.

Sanke

Jednosjed žene

12. 2.

1.

2.

3.

Martin S. Schmidi B. Weiss U..

GDR GDR GDR

2,46.570 2,46,873 2,47.248

Sanke

Sanke jednosjed muški

12.2

1.

2.

3.

Hildegatner P. Danilin S. Doudin V.

ITA URS URS

3.04,258 3.04.962 3.05.o12

114

Svi osvajači medalja Sport

Disciplina

Datum

Rang

Natjecatelj-ka

Zemlja

Rezultat

Sanke

Sanke dvosjed muški

15. 2.

1.

Stangassinger H., Wembacher F.

FRG

1,23.620

2.

Beloussov E, Belyakov A.

URS

1,23.660

Sanke Sanke

3.

Hoffmann J., Pioetzsch J.

GDR

1,23.887

1.

Valova Elena, Vassiliev Oleg

URS

1,4

Umjetničko klizanje

2.

Carruthers Kitty, Carruthers Peter

USA

2,8

Umjetničko klizanje

3.

Selezneva Larissa, Makarov Oleg

URS

3,8

Umjetničko klizanje

Umjetničko klizanje

Parovi

Ples na ledu

12. 2.

1.

Torvill Jayne, Dean Christopher

GBR

2,0,

Umjetničko klizanje

14. 2.

2.

Bestenikova N., Boukim Andrej

URS

4,0

Umjetničko klizanje

3.

Klimova Marina, Ponomarenko S.

URS

7,0

Umjetničko klizanje

Umjetničko klizanje muškarci

16. 2.

1.

2.

3.

Hamilton Scott Orsen Brian Sabovtchik Josef

USA CAN TCH

3,4 5,6 7,4

Umjetničko klizanje

Umjetničko klizanje žene

18. 2.

1.

2.

3.

Witt Katarina Sumners Rosalyn Ivanova Kira

GDR USA URS

3,2 4,6 9,2

Brzo klizanje

500 m muškarci

10. 2.

1.

2.

3.

Fokitchev Serguy Kitazawa Yoshihiro Boucher Gaetan

UR JPNS CAN

00.38,19 00.38,30 00,38,37

Brzo klizanje

1.000 m muškarci

14. 2.

1.

2.

3.

Boucher Gaetan Khlebnikov Serguey Engelstad Kai Arne

CAN URS NOR

01,15,80 01,16.63 01,16,75

Brzo klizanje

1.500 muškarci

16. 2.

1.

2.

3.

Boucher Gaetan Khlernikov Erguey Bogiev Oleg

CAN URS URS

01,58,36 01,5883 01,58,89.

Brzo klizanje

5.000 muškarci

16. 2.

1.

2.

3.

Gustafson Sven T. Malkov Igor Schoefisch Rene

SWE URS GDR

07,12,28 07,12,30 07,17,49

Brzo klizanje

10.000 muškarci

18. 2.

1.

2.

3.

Malkov Igor Gustafson Sven T. Schoefisch Rene

URS SWE GDR

14,39,90 14,39,95 14,46,91

Brzo klizanje

500 m žene

10. 2.

1.

2.

3.

Rotherburger Christa Enke Karin Chive Natalya

GDR GDR URS

00.41,02 00.41,28 00.41,50

Brzo klizanje

1.000 m žene

13. 2.

1.

2.

3

Enke Karin Schoene Andrea Petrousseva Natalya

GDR GDR URS

01,21,61 01,22,83 01,23,21

Brzo klizanje

1.500 m žene

9. 2.

1.

2.

3.

Enke Karin Schoene Andrea Petrouseva Natalya

GDR GDR URS

2,03,42 2,05,29 2,05,78

Brzo klizanje

3.000 m žene

15. 2.

1.

2.

3

Schoene Andrea Enke Karin Schoenbrunn Gabie

GDR GDR GDR

04,24,79 04,26,33 04,33,13,

15. 2.

1.

2.

3.

URS Swe FRG

Hokej

115

Panorama Igara

Datumi za nezaborav

10. jula 1980.

Organizacioni komitet usvojio detaljni plan izgradnje sportskih objekata, kao i drugih objekata koji su bili uslov za održavanje Igara ;

16. decembar 1980.

3. januar 1978.

Izašao prvi broj “Olimpijskog informatora”. Glasnik je 4. februara 1984. prerastao u dnevne novine, koje su izlazile do kraja Igara, na tri jezika, našem, engleskom i francuskom ;

U sjedištu Međunarodnog olimpijskog komiteta u Lozani predata kandidatura Sarajeva za organizaciju Igara ;

18. maj 1978.

7. maj 1981.

Na zasjedanju MOK - a u Atini Sarajevu, u konkurencija japanskog Sapora i švedskog Geteborga, povjerena organizacija Igara ;

Čitaoci jugoslovenskih listova za maskotu Igara izabrali Vučka, rad Jožeta Trobeca iz Kranja ;

13. juli 1978.

Septembar 1981.

Počela da izlazi reprezentativna trojezična revija Organizacionog komiteta “Sarajevo 84”;

Skupština grada Sarajeva formirala Privremeni organizacioni komitet, sa Antom Sučićem, predsjednikom Skupštine Grada, na čelu, a za generalnog sekretara imenovan Ahmed Karabegović ;

21. decembar 1981.

Za tehničkog direktora ZOI imenovan Artur Takač ;

12. juli 1979.

14. decembar 1982.

Formiran Izvršni komitet sa 15 članova ;

Predsjednik MOK - a Huan Antonio Samaran otvorio Olimpijsku dvoranu Zetru, gdje je od 14. do 19. decembra održano Svjetsko juniorsko prvenstvo u umjetničkom klizanju. To monumentalno sportsko zdanje projektovali su prof. dr. Dušan Đapa i arhitekta Lidumil Alikalfić.

13. oktobar 1979.

“Pahuljica”, autora Miroslava Antonića iz Sarajeva, usvojena kao znak Igara ;

24. april 1980.

19. januar 1983.

Skupština grada Sarajeva i Jugoslovenski olimpijski komitet formirali Organizacioni komitet u punom sastavu od 79 članova. Za predsjednika imenovan Branko Mikulić, a dotadašnji predsjednik Privremenog komiteta Anto Sučić za predsjednika Izvršnog komiteta. Sučić je istovremeno izabran i za potpredsjednika OK ;

U gradskoj dvorani KSC Skenderija Organizacioni komitet predstavio prvu postavku iz serije “Hiljadu izložbi u svijetu” o pripremama Sarajeva za Igre. Izložbu je kasnije vidjelo 1.640 gradova bivše Jugoslavije i 1.800 širom svijeta ;

5. mart 1983.

Na stadionu za brzo klizanje na Zetri, otvoreno dvodnevno Svjetsko prvenstvo u brzom klizanju za juniore.

118

29. januar 1984.

18. februar 1984.

U drevnoj Olimpiji upaljen olimpijski plamen za XIV ZOI. Istog dana, uz zvuke olimpijske himne, predsjednik MOK - a H. A. Samaran, u prisustvu predsjednika OK Branka Mikulića, podigao na jarbol olimpijsku zastavu u Olimpijskom selu na Mojmilu.

Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog komiteta donio odluku da odlikuje sedam članova Organizacionog komiteta. Zlatna medalja Olimpijskog reda za uspješnu organizaciju Igara dodijeljena predsjedniku OK Branku Mikuliću, a srebrne medalje Olimpijskog reda Anti Sučiću, Ahmedu Karabegoviću, Emeriku Blumu, Stanku Tomiću, Uglješi Uzelcu i Arturu Takaču.

Predsjednik MOK - a H. A. Samaran uručio predsjedniku Skupštine grada Sarajeva Uglješi Uzelcu olimpijsku zastavu, a Uzelac Samaranu i Marku Hodleru Zlatne plakete grada Sarajeva ;

6. februar 1984.

U Sarajevu održana 87. sesija Međunarodnog olimpijskog komiteta ;

7. februar 1984.

Olimpijski plamen stigao u Sarajevu, a na plamenik ispred Skenderije upalio ga nekadašnji olimpijac Ajdin Pašović.

19. februar 1984.

U ledenoj dvorani Zetra svečano zatvorene XIV ZOI i ugašen olimpijski plamen. Na završnoj svečanosti predsjednik MOK - a Huan Antonio Samaran uručio najviše, zlatno olimpijsko odličje predsjedniku OK - a Branku Mikuliću.

Istog dana održana i posljednja sjednica Organizacionog komiteta, uz zaključak da su XIV ZOI organizovane i provedene na najbolji mogući način i u skladu sa ciljevima postavljenim prilikom podnošenja kandidature.

8. februar 1984.

Na Olimpijskom stadionu Koševo svečano otvorene XIV ZOI, uz učešće sportista iz 49 država. Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen na stadionu, a poslije pozdravnih riječi predsjednika OK - a Branka Mikulića i predsjednika MOK - a Huana Antonija Samarana, Igre otvorio predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak.

Olimpijsku zastavu na počasni jarbol podigli Boris Strel i Borislav Vujadinović, a svečanu zakletvu u ime sportista pročitao Bojan Križaj, a sudija Miodrag Petrović.

Nekoliko sati prije ceremonije otvaranja Igara, Mika Špiljak u rezidenciji “Konak” uručio visoka jugoslovenska odlikovanja predsjedniku MOK - a Samaranu i predsjedniku Međunarodne smučarske federacije Marku Hodleru ;

30. mart 1999.

Otvorena obnovljena dvorana Zetra, koja je zapaljena u ratu. Dvorana je obnovljena zahvaljujući tadašnjem predsjedniku MOK - a Huanu Antoniu Samaranu. Zetra se danas zove Olimpijska dvorana “Huan Antonio Samaran”.

8. decembar 2012.

Evropski olimpijski komitet povjerio u Rimu Gradu Sarajevu i Istočnom Sarajevu organizaciju Zimskog evropskog olimpijskog festivala (EYOWF) za 2017. godinu.

11. februar 1984.

Na Jahorini održano i takmičenje u veleslalomu za osobe sa invaliditetom. Učestvovalo je 30 sportista (iz deset zemalja), najbolje plasiranih sa Paraolimpijskih igara u Insbruku.

15. februar 1984.

Osvajanjem srebra u veleslalomu, Jure Franko, student iz Ljubljane, postao prvi sportista tadašnje Jugoslavije koji je na zimskim olimpijskim igrama osvojio medalju ;

119

Organizacioni i Izvršni komitet

Do izbora za potpredsjednike Organizacionog komiteta, članovi su bili i Emerik Blum i Alija Latić.

Članovi Izvršnog komiteta Predsjednik Anto Sučić, potpredsjednici dr. Aziz Hadžihasanović i Vaso Radić, a jedno vrijeme tu funkciju je obavljao i Sabahudin Selesković. Specijalni savjetnik Fadil Mirza Kulenović. Generalni sekretar Ahmed Karabegović. Pomoćnik generalnog sekretara Aleksander Trumić. Tehnički direktor Artur Takač.

Ostali članovi : Mato Andrić, Živko Babić, Boris Bakrač, Savo Čečur, Ahmed Ćerić, Vlado Damjanović, Radoslav Džodžo, Mirko Galić, Hrvoje Ištuk, Žarko Kolenda, Hakija Muftić, Borivoje Ostojić, Đorđe Peklić, Đorđe Perišić, Marko Petrović, Vinko Rebac, Nedeljko Stipić, Katica Šporer - Tošić, Milan Uzelac, Uglješa Uzelac, Časlav Veljić, Ljubiša Zečević, Ljubomir Zorić, Izet Zubović.

Na hiljade i hiljade ljudi, kako iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali i tadašnje Jugoslavije, kao i svijeta bilo je angažovano u organizaciji 14. ZOI. Ali najveća odgovornost bila je svakako na Organizacionom i Izvršnom komitetu, kao i čelnicima pojedinih sektora i službi.

Ovo su njihova imena, uz napomenu da su se neki članovi tih komiteta i sektora i službi mijenjali, posebno oni, koji su na ta mjesta bili imenovani po izbornim funkcijama.

Članovi Organizacionog komiteta Predsjednik, Branko Mikulić, potpredsjednici : Emerik Blum, Alija Latić, Marjan Lenarčić, Anto Sučić (po funkciji, kao predsjednik Izvršnog komiteta OK) i Stanko Tomić. Jedno vrijeme potpredsjednici su bili i Uglješa Uzelac, Vlado Sultanović i Branko Ekert.

Generalni sekretar kako Organizacionog tako i Izvršnog komiteta Ahmed Karabegović. Članovi OK (u prvom sazivu) : Muhamed Abadžić, Milan Ačić, dr. Fadil Ademović, Mato Andrić, Nikola Andrić, Boris Bakrač, Luka Banović, Sejfudin Batali, Stipe Bilan, Ivica Blažević, Petar Bucu, Anto Budimir, Marin Cetinić, Savo Čečur, Vlatko Ćosić, Abaz Deronja, Dževad Derviškadić, Nijaz Dizdarević, Rato Dugonjić, Nenad Guzina, Hrvoje Ištuk, Božina Ivanović, Boris Ivić, Ljubiša Jakšić, dr. Jovan Jankelić, Slavojka Janković, Ivo Jerkić, Ljubo Jurošević, Ljubo Kojo, Dragutin Kosovac, Petar Kostić, Anđelko Kovačević, Živorad Kovačević, Ismet Kreso, Seid Maglajlija, Dane Maljković, Aleksandar Manetović, Stipan Maravić, Lazo Materić, Munir Mesihović, Vojislav Milijaš, Desimir Međedović, Jovo Mišković, Zdravko Mutin, Džemal Muminagić, Milijan Neorčić, Bogdan Nikolić, Salko Oruč, Đorđe Pejanović, Đorđe Peklić, Slavko Potkubovšek, Zoran Polič, Draško Popović, Hakija Pozderac, Mladen Radković, Milanko Renovica, Nevenka Selimović, Rizo Selmanagić, Zdenko Skok, dr. Vehid Smajlović, Dragan Spirovski, Ljiljana Stanišić, Sead Terzić, Senada Teskeredžić - Spahić, Ahmed Verem, Azem Vlasi, Mirko Vranić, Nada Vujović, Jusuf Zjakić.

Direktori sektora Nikola Cucić (opšti i kadrovski poslovi i uslužne djelatnosti), Mladen Štambuk (elektronska tehnologija), Drago Bozja (sport), Sabahudin Selimić (kultura, propaganda, izdavačka djelatnost i dizajn), Ivica Mišić (press - centar), Pavle Lukač (informisanje), Mijat Zubak (organizacija boravka učesnika), Mirko Mladić (marketing), Sinan Duraković (finansije), Hajrudin Somun (međunarodne veze i protokol), Tomislav Jurić (bezbjednost i DSZ), Jusuf Burdžević (saobraćaj).

Rukovodioci službi Dr. Slobodan Vrčević (medicinska zaštita), Savo Vukosavljević (služba za olimpijski plamen), Enver Hadžiomerspahić (svečano otvaranje i zatvaranje Igara), Mustafa Hodžić (komercijalni poslovi).

Direktori radnih organizacija Borivoje Knežević (RO “Olimpijada 84”), Cvjetko Šešun (RO “Ugostiteljstvo”), Želimir Šatni (RO “Ski sport”), Muris Mesihović (RO “Skend”).

(Ova imena navedena su u zvaničnom izvještaju dostavljenom MOK - u i u službenom glasilu OK “Sarajevo 84”. U izvještaju MOK - u nisu bila obuhvaćena imena rukovodilaca operativnih jedinica : Jahorima - Salko Selimović, Skenderija - Bogić Bogićević, Malo polje - Petar Dodik…)

120

XIV ZOI u brojkama Mada je ukupan broj prijavljenih sportista na Igrama bio 1.437 (1.142 muška i 295 ženskih) nastupilo je 1.410 (283 takmičarke i 1.127 takmičara), kako je navedeno u završnom izvještaju Organizacionog komiteta XIV ZOI MOK - u. Pratilaca je bilo 1.254. U šest sportova (bob, biatlon, hokej, sankanje, skijanje, klizanje), u 39 disciplina, održano je 97 takmičenja (73 u muškom programu, 19 u ženskom i pet u mješovitom). Podijeljene su 222 medalje.

Među 49 reprezentacija, koje su učestvovale na XIV ZOI, bila je i dosta brojna najbolja selekcija tadašnje Jugoslavije, koju su predvodili Jure Franko, Sanda Dubravčić, Bojan Križaj, Boris Strel, Primož Ulaga, Mateja Svet…

Na listi sportista, pratilaca i funkcionera bila su ukupno 143 predstavnika (od toga sedamdeset dvoje sportista i sportistkinja). Jugoslavija je imala predstavnike u alpskom smučanju, smučarskom trčanju i skokovima, nordijskoj kombinaciji, bobu, sankanju, umjetničkom i brzom klizanju, hokeju na ledu i biatlonu. Najviše sportista imala je u hokeju (21), a najbolji rezultat ostvario je Jure Franko, koji je u veleslalomu osvojio srebrnu medalju.

Iz Bosne i Hercegovine među učesnicima su bili : Tomislav Lopatić i Zoran Ćosić (biatlon), Bibija Kerla i Behudin Merdović (brzo klizanje), Boris Rađenović, Borislav Vujadinović, Mario Franić, Nikola Korica, Ognjen i Zoran Sokolović, Siniša Tubić i Zdravko Stojnić (bob), te Dajana i Suad Karajica i Dušan Dragojević (sankanje).

Od 49 zemalja učesnica, sportisti iz sedamnaest osvojili su medalje. Najviše zlatnih kolajni pripalo je olimpijcima tadašnje DR Njemačke - devet, uz isti broj srebrnih i šest bronzanih. Predstavnici tadašnjeg Sovjetskog Saveta osvojili su najviše medalja (25), ali tri zlatne manje od DR Njemačke, uz deset srebrnih i devet bronzanih, tako da su se u konačnom skoru podjele “olimpijskog blaga” morali zadovoljiti drugim mjestom.

Sa po četiri zlatne i srebrne medalje SAD su bile treće.

Najviše sportista imale su Sjedinjene Američke Države (118), zatim bivši Sovjetski Savez (108), tadašnja SR Njemačka (97)…a najmanje, svega jednog predstavnika, Djevičanska Ostrva, Egipat, Monako, Meksiko, Portoriko i Senegal.

121

Obilje탑avanje jubileja

Slobodan Stajić

Bilo je u tim januarskim trenucima 1994. i neke simbolike, pa i sličnosti sa januarom 1984. Kao i prilikom rituala za XIV ZOI, tako je i tada sa obližnjeg Kronovog brežuljka lahorio blagi povjetarac, raznoseći sjetne, ali i gorde uspomene po obližnjim Olimpijinim svetilištima, koja kao ni Sarajevo nije htjela da “umre” i pokori se zaboravu.

Jer, kao što su se tada nad Sarajevom nadvijali presumorni oblaci, tako su se nekada nadvijali i nad Olimpijom, u doba Teodosija Drugog, koji je želio da pogasi sva njena znamenja, od Zevsovog hrama, Pelopsovog žrtvenika i divnog Filipiona sve do Pritaniona, gdje su nekada olimpijski pobjednici sticali slavu polubogova.

Ali, srećom, umjesto umiranja, desilo se suprotno - Olimpija je preživjela sve strahote i doživjela anđeosko uskrnuće, kao i Sarajevo. Postala je olimpijski feniks, kao što je i Sarajevo postalo grad besmrtnik.

Iz Grčke, 1994, dvojica sarajevskih reportera ponijela su i jednu dragu uspomenu, koja dokazuje i koliko je olimpizam univerzalan. Na povratku za Sarajevo, tokom proputovanja kroz Atinu, primljeni su i u najstarijem olimpijskom komitetu pod nebeskim svodom - Olimpijskom komitetu Grčke, gdje su ih srdačno dočekali potpredsjednik Marton Simiček i generalni sekretar Dionizis Gangas. A jedan od sabesjednika, Kostas Parisopolis, zaplakao je kada je čuo da gosti dolaze iz Sarajeva, jer je 1984, kao poletarac, Elidskom dolinom, uz šum Alfeja i Kladeja, nosio baklju za XIV ZOI. Gotovo istovremeno, dok se se dvojica “sarajevskih molitelja za mir” vraćala u svoj grad, u njegovim “ratnim odajama” obilježavana je desetogodišnjica od XIV ZOI, gdje se govorili tadašnji gradonačelnik Muhamed Kreševljaković i generalni sekretar Olimpijskog komiteta Izudin Filipović, kao i predsjednik Skupštine BiH Miro Lazović. A u “ratnu posjetu” Sarajevu doputovao je tada i odvažni predsjednik MOK - a Huan Antonio Samaran. Stigao je iz dalekog Lilehamera, nakon otvaranja 17. ZOI, kada je taj norveški grad iskazao izuzetnu saosjećajnost sa Sarajevom, ne samo minutom šutnje već i svjetlucavim baterijama na kojima je pisalo “Sjetite se Sarajeva”. A svoj ples za napaćeni grad otplesala je na ledu, uz zvuke “Gdje ode naš cvijet”, i prelijepa Katarina Vit, uz želju da rata više nigdje i nikada ne bude.

Drugi dio ove storije znatno je vedriji, jer govori o mirnodopskom obilježavanju dvadesetogodišnjice XIV ZOI, kada se Sarajevo u vjetrovitoj noći, koja je spajala nezaboravnu i sjetnu prošlost, lelujavu ovovremenost i neizvjesnu budućnost, prisjećalo svog najbajkovitijeg trenutka u istoriji.

Molitva pred Hereonom Ovo je podsjećanje na dane sarajevskog obilježavanja dva prethodna jubileja, desetogodišnjice i dvadesetogodišnjice od dolaska olimpijskog plama. Ali i više od toga, kako se Sarajevo podsjećalo sabesjedništva sa drevnom i umilnom Olimpijom, ishodištem najsvetijih i najglobalnijih sportskih svetkovina uopšte.

Prvi jubilej obilježen je pretužne, ratne 1994, a drugi mirnodopske 2004.

Kada je već čarobne noći u Zetri, 19. februara 1984, izgovarao one tako drage riječi “Hvala, Sarajevo”, kormilar Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran (uostalom kao ni cijeli svijet) ni u sni nije mogao pomisliti da će za tu oazu arkadijskog mira, koja je tada slala planetarne poruke, nepunu deceniju kasnije morati da i sam priziva mir. Ali, to se, upravo, desilo.

Gotovo cijeli miroljubivi svijet, saosjećajući tada sa Sarajevom, molio se za mir, koji je, nažalost, sporo stizao. A nesvakidašnja molitva održana je 1994. i u drevnoj Olimpiji, čiji je akter bio i autor ove storije. Istina, ne na samu desetogodišnjicu početka XIV ZOI, već na deceniju od paljenja olimpijskog plama za Igre.

Bila je to jedna od najnestvarnijih molitvi koju je drevno svetilište olimpizma vjerovatno ikada vidjelo, i to ispred Hereona, najstarijeg dorskog hrama na grčkom tlu, gdje je još davne 776. godine prije nove ere prvi put upaljen olimpijski plam, da se ta tradicija prenese i na igre modernog doba. Tačno u 11 sati, kao i 29. januara 1984, samo deceniju kasnije, na onom istom mjestu, gdje je, uz starodrevni ritual i ovovremenu Demetrinu prvosveštenicu, bio upaljen olimpijski plam za XIV ZOI, stajala su, ali tada u gotovo usnulom dekoru Elidske doline, dvojica sarajevskih reportera (fotoreporter Senad Gubelić i autor ovih redova), tek pristigla iz sarajevskog ratnog pakla da bi se pomolila za mir, u nadi će nekada predivni grad biti ponovo obasjan mirom i nekadašnjim sjajem olimpijskih krugova. A na postamentu, gdje se uz pomoć konkavnog ogledala pali olimpijski plam, umjesto ogledala bila su položena dva tužna “znamenja” (grumena otrgnute fasade) donesena iz sarajevskog ratnog vihora.

124

Nada Salom

Završna svetkovina održana je u sportskoj ljepotici, obnovljenoj Zetri. Poput završnih akorda neke neodoljive melodije, tako je djelovala revija na ledu, koja je bila ne samo noć aplauza bivšim i novim asovima, već i noć suza zbog sjete, ali smijeha i radosti zbog simpatičnog nastupa kako neizostavnog Vučka (maskote 14. ZOI), tako i sarajevske dječice.

Svetkovina je okupila i brojne olimpijske zvaničnike sa prostora bivše Jugoslavije i cijelog svijeta, sa tadašnjim predsjednikom Međunarodnog olimpijskog komiteta Žakom Rogom na čelu, koji je dao i izjavu punu simbolike - da je to bila njegova treća posjeta : prva je uslijedila 1984, kada je Sarajevo bilo grad sreće, druga 1994, kada je to bio grad ratnih užasa, dok je treća ostvarena tada, kada je to grad nade.

Nisu izostale ni prigodne besjede. Pozdravne govore održali su tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović, tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Marijan Kvesić i predsjednik Međunarodne klizačke federacije Oktavio Činkvanta. A zatim je uslijedio i poseban trenutak - pojavljivanje na ledenoj pisti Zagrepčanke Sande Dubravčić, Njemice Katarine Vit i Rusa Olega Vasiljeva.

I mada su svi učesnici te noći bili zvijezde, tom triju pripao je i “apluaz svih aplauza”. Jer, kao što je prije dvije decnije upalila olimpijskim plam nad koševskim amfiteatrom, Sandi je slična uloga bila dodijeljna i u Zetri, dok su Katarina i Oleg dočekani kao nezaboravni olimpijski slavodobitnici 14. ZOI. Sarajevo ih je dočekalo kao što je nekada vječna Olimpija dočekivala svoje olimpijske polubogove…a svi su pamtili i bajku iz 1984.

Najviši zvaničnici MOK - a posjetili su tada i vječna počivališta nezaboravnih organizatora 14. ZOI Branka Mikulića i Ante Sučića, kao i Uglješe Uzelca, gradonačelnika Sarajeva iz doba najljepšeg uzleta.

U ovom zapisu o podsjećanjima na obilježavanja 14. ZOI, treba svakako pomenuti da je Sarajevo dostojanstveno obilježilo i petnaestogodišnjicu Igara. A na čelu Organizacionog odbora za prizivanje lijepih uspomena iz 1984. nalazio se tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Bogić Bogićević, dok je izvršni direktor bio Ibrahim Đikić.

Od Atine do performansa Kada je 18. maja 1978. godine u staru redakciju Oslobođenja u Titovoj ulici (još uvijek se najveći dio glavne ulice u glavnom gradu BiH tako zove) stigla vijest iz Atine da je na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta za domaćina 14. Zimskih olimpijskih igara odabrano Sarajevo, sve je zahvatila prava euforija. Iz obližnje prodavnice popio se sav whisky, doduše nije ga u to vrijeme ni bilo mnogo na policama. Kupovat ćemo ga za vrijeme Igara, kao i parfeme i cigarete, zahvaljući kolegama iz cijelog svijeta u prvim Duty free shop - ovima u Olimpijskom selu Mojmilo i u Međunarodnom press - centru u Skenderiji…

Ostalo je zabilježeno da glavni grad BiH “nije dobio Igre ni na simpatije, ni na egzotiku, ni na multikulturu”. Jednostavno, “ponuđen je”, po riječima Ahmeda Karabegovića, jednog od čelnih ljudi u Organizacionom komitetu ZOI ‘84, “jer do tada, a ni poslije toga, niko nije nudio : da se na poluprečniku od 24 kilometra realiziraju sve sportske discipline i Igre u cjelini”.

Konkretno - na planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Trebeviću, te na Zetri u samom centru grada. I sve je ubrzo počelo dobivati epitete ne samo gradnje olimpijskih objekata, već olimpijskih ljepotica. Bilo je to vrijeme čudesnog entuzijazma koji su naši roditelji poredili s ho - ruk zamasima lopata na omladinskim radnim brigadama kad je “u tunelu usred mraka sijala zvijezda petokraka”. Čak se i poslovično strogo lice pokojnog političara i predsjednika Organizacionog komiteta, Branka Mikulića, znalo smijati sa stranica novina sve do onih blistavih trenutaka i priznanja kojima je organizatore 14.

ZOI obasipao “naš” a danas počasni predsjednik MOK - a Juan Antonio Samaranch, koje mu su ovo i bile prve igre, i koji neće zaboraviti “svog Branka” ni u proteklom ratu - pomoći će njegovo liječenje u inostranstvu…

125

Bilo kako bilo, danas, 25 godina kasnije, sa svog prozora gledam Zetru, u ratu potpuno spaljenu pa obnovljenu i uz pomoć Međunarodnog olimpijskog komiteta. U njoj je i Olimpijski muzej, čija je bivša zgrada također u ratu potpuno uništena. Na Igre sjećaju još i olimpijski krugovi visoko na dimnjaku.

Još je samo dan - dva do rođendana 14. ZOI, a u gradu nekako tiho. Glasan je jedino Ibrahim Spahić, prvi čovjek festivala “Sarajevska zima”, čije su zastave prvi put na jarbole ispred Narodnog pozorišta digli : glumac Tahir Nikšić, pijanistica Aleksandra Romanić i primabalerina Ljiljana Perić, noć uoči Olimpijskih igara. I kada je snijeg nekim čudom počeo da sipa kao iz vreće.

Sarajlije se sjećaju i nadaju da će pasti i ovog 7. februara nakon ovih nekoliko gotovo proljetnih dana, od čijeg juga boli glava. Možda pomognu narezane ploške svježeg krumpira na čelu. “Recepta” naših baka i nena sjetio se upravo Spahić, organizirajući Zimu pod sloganom “Organic Art Life”. Pa na press - konferenciji jubilarne manifestacije, čiji je pokrovitelj Evropski parlament, izrezao je krumpir i obavio ga i oko glave Jiřía Kuděle, ambasadora Češke, zemlje koja predsjedava Evropskom unijom, i ka kojoj su sve glave ovdašnjih političara okrenute.

Ljubazni ambasador je strpljivo učestvovao u ovom Spahićevom performansu, sklopivši oči kao u meditaciji. “Da, baš godi”, rekao je. Da baš godi - sjećanje.

Sarajevo su do Igara vodili izuzetni gradonačelnici Dane Maljković, Anto Sučić (predsjednik Izvršnog komiteta OK ZOI), Emerik Blum i Uglješa Uzelac, onaj čija je slika mahanja zastavom na stadionu, koji danas nosi ime proslavljenog fudbalera Asima Ferhatovića, obišla zemaljsku kuglu. Nakon XIV ZOI gradu su pored olimpijskih objekata ostala i 2.642 novoizgrađena komforna stana i više lijepih hotela. Istina, Sarajlije su bile pomalo skeptične prema žutoj boji “Holiday Inna”, čiji je projektant jedan od najboljih bosanskohercegovačkih arhitekata Ivan Štraus. Štraus je jedan od rijetkih koji se i danas sjeća Roke Antonića, autora olimpijske pahuljice - znaka XIV ZOI, koji, nažalost, nije dočekao početak Igara. A glede Štrausovih kuća, one se, kao i druge, “pomalo brišu i zaklanjaju…”

A u vrijeme pred Olimpijadu sve kuće su umivene fasade restaurirane pod budnim okom arhitekte Nedžada Kurte, a spomenuti Hase, čija je obitelj imala recepte za najbolje ćevapčiće, bio je na čelu onih koji su sami “šminkali” svoje ugostiteljske objekte. I sve Sarajlije su se utrkivale da što ljepše urede svoja stubišta i ulaze. A tek o ljubaznosti bi se mogle ispisati stranice i stranice. Ispisao ih je, čak pet, uoči narednih Igara u Calgaryu američki Time sjećanjima na dva bajkovita sarajevska olimpijska tjedna, ne štedeći riječi pohvale za “balkansku zemlju čarobnjaka Oza”.

Nikada nismo bili niti ćemo biti tako ljubazni i tako pošteni - vraćani su izgubljeni novčanici puni šuškavih dolara, a preostale Sarajlije i danas u velikom luku zaobilaze restoran koji je “zapalio” glumca Kirka Douglasa za petsto dolara. Možda je brojka bila i manja, ali je sramota bila velika. Srećom jedina. O onom drugom, pozitivnom na svakom koraku grada u kojem su ulice bile ispunjene kapama svih naroda i nacija, u kojem su se čuli brojni jezici, a engleski još nije bio “obavezan”, svjedoče i naslovi danas požutjelih stranica Oslobođenja : Imamo šta naučiti od Sarajeva, Grandiozan poduhvat, Igre mira, Uspjeli smo zajednički, Grad mira i prijateljstva, Reganova (Ronald) poruka : Sarajevo kao inspiracija, Olimpijsko Sarajevo pozdravlja svijet, Olimpijski primjer svijetu…pa Pomaknute granice snova do Potpun uspjeh Igara i Najbolje Igre u istoriji…

(Fragmenti iz teksta objavljenog povodom 25. godišnjice od održavanja Igara)

126

Edin Numankadić

naglašena je važnost organizacije jednog od najvećih sportskih događaja na prostoru jugoistočne Evrope, imajući u vidu da je Sarajevo bilo jedini domaćin Zimskih olimpijskih igara u ovom regionu.

Osnovna koncepcija obnovljenog Olimpijskog muzeja je da kroz sport i umjetnost prezentira duh olimpizma, olimpijske vrijednosti, kreativnost, mladost i ostale pozitivne tekovine tog izuzetnog događaja. Kroz sportski dio Muzej prezentira pripreme, organizaciju i realizaciju XIV ZOI, a kroz segment umjetnosti predstavljani su Mapa svjetske grafike “Art and Sport”, sa djelima umjetnika kao što su Henri Mur, Endi Varhol, Mikelanđelo Pistoleto, kao i kolekcija savremenih umjetnika BiH, među kojima su djela Berbera, Kućanskog, Zaimovića…

Prostor Olimpijskog muzeja posjeduje i opremu za video projekcije, te se posjetiocima i grupama prikazuju filmovi sa otvaranja, trajanja i zatvaranja XIV ZOI. U okviru djelatnosti Muzeja, periodično se predstavljaju razni programi, izložbe, predavanja, konferencije o temi sporta i umjetnosti, s ciljem širenja olimpijskih vrijednosti i olimpijskog duha.

Nakon obnove, Muzej je značajno obnovio i fundus eksponata, zahvaljujući donacijama pojedinaca i institucija u sportskim rekvizitima i suvenirima, kao i umjetničkim djelima vezanim za XIV ZOI. A koliko su same Sarajlije najviše bile vezane za sve što ih je podsjećalo na Igre, najbolje svjedoči i Švajcarkinja Saskia Klaassen Nageli iz Berna, koja je bila autorica izložbe povodom dvadesetogodišnjice od održavanja XIV ZOI. U predgovoru, pod naslovom “Feniks iz pepela”, objavljenom u Katalogu Olimpijskog muzeja, ona je zapisala.

“Nekoliko sedmica prije otvaranja nove/stare izložbe bila je medijska prezentacija i mnogi ljudi su posjetili izložbu za vrijeme rada na njenoj obnovi. Posjetioci nisu mogli vjerovati koliko predmeta je preživjelo.

Posjetioci su svakog dana mogli vidjeti nedovršenu izložbu, dijeleći svoja iskustva s ponovnim otvaranjem Muzeja i iskustvima Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Mnogi su nam poklonili privatne suvenire i predmete vezane za ZOI, koje su s ljubavlju čuvali tokom godina.

Svaki dan u Muzej su dolazili novi predmeti i kolekcija je bila sve veća.

Naš cilj je bio da nađemo odgovarajuće mjesto za sve poklone…”

Čuvar neugasivih uspomena Brojne uspomene na najveću sportsku manifestaciju ikad održanu u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, kao i na prostorima bivše Jugoslavije i jugoistočne Evrope, pohranjene su u Olimpijskom muzeju XIV ZOI. To mjesto uspomena je i jedan od najreprezentativnijih segmenata Olimpijskog komiteta BiH u afirmaciji olimpijskih vrijednosti.

Muzej je osnovan odlukom Organizacionog komiteta XIV ZOI sa željom da trajno čuva uspomenu na organizaciju i realizaciju tih nezaboravnih Igara. U prisustvu brojnih zvanica i predsjednika MOK - a Huana Antonija Samarana, Muzej je svečano otvoren 8. fabruara 1984, na dan otvaranja Igara. Koncept i programi Muzeja sačinjeni su po uzoru na Međunarodni olimpijski muzej u Lozani, sa idejom da vrši sintezu i afirmaciju sporta i umjetnosti. Od 1984. do 1992. Muzej je pripremio više od 300 programa o sportu i umjetnosti, afirmišući univerzlanu ideju olimpijskog duha i umjetnosti.

Prvi direktor Muzeja bila je Planinka Mikulić, koja je učinila mnogo na njegovoj afirmaciji. Početkom rata, aprila 1992, jedna od prvih kulturnih institucija koja je bila uništena bio je Olimpijski muzej. Angažovanjem zaposlenih u Muzeju i šire društvene zajednice u teškim ratnim uslovima eksponati su spašeni te pohranjeni na sigurno mjesto, u podrume Olimpijskog centra Zetra, koji će uskoro i sam doživjeti tužnu sudbinu, da bude zapaljen. Srećom, eksponati su sačuvani, kao što je zaslugama Huana Antonija Samarana obnovljena i Zetra, gdje se danas nalazi i Muzej XIV ZOI. Muzej je obnovljen i svečano otvoren 8. februara 2004. u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice od održavanja 14. ZOI. Ovaj olimpijski hram uspomena svečano su otvorili predsjednik MOK - a Žak Rog i tadašnji premijer Kantona Sarajevo Denis Zvizdić. Obnavljanjem Muzeja

127

Olimpijski pokret

Vedat Spahović

MOK je osnovan 23. juna 1894. na kongresu u Parizu, pod idejnim vodstvom Pierrea de Coubertina.

Predsjednik MOK - a predstavlja i predsjedava svim aktivnostima Komiteta. On se bira na generalnoj sesiji.

Bira se od članova MOK - a tajnim glasanjem.

Sadašnji, deveti po redu predsjednik je Nijemac Tomas Bah (Thomas Bach), izabran septembra 2013, na 125. sesiji u Buenos Airesu. On je ne samo prvi Nijemac na čelu MOK-a već i prvi kormilar - olimpijski šampion, koji je osvojio zlatnu medalju na Igrama u Montrealu 1976. godine i to ekipno, u mačevanju.

Njegovi prethodnici bili su : Žak Rog (Jacques Rogge) Belgija (2001-2013) ; Huan Antonio Samaran (Juan Antonio Samaranch) - Španija (1980-2001) ; lord Kilanin (Killanin) Irska (1972-1980) ; Everi Brendidž (Avery Brundage) - SAD (1952-1972) ; Sigfrid Edstrem (Sigfrid Edström) - Švedska (1946-1952) ; Anri de Baje-Latur (Henri de Baillet-Latour) - Belgija (1925-1942) ; baron Pjer de Kuberten (Pierre de Coubertin) - Francuska (1896-1925), počasni osnivač modernog Olimpijskog pokreta, te na kraju, odnosno na početku Grk Demetrius (Dimitrius) Vikelas (1894-1896).

Preuzimajući kormilo MOK-a u Buenos Airesu od Žaka Roga, novi predvodnik Tomas Bah (60) istakao je da će “dati sve od sebe da uskladi različite interese svih dijelova Olimpijskog pokreta”. Obećao je i da će u narednom periodu “smanjiti troškove Olimpijskih igara, približiti takmičenje novoj generaciji zaljubljenika u sport i uspješno se boriti protiv droge”.

Za razliku od svog prethodnika, koji je bio hirurg ortoped, on je pravnik. Zanimljivo je i da su obojica imala blistave sportske karijere. Dok se Bah, kako je već pomenuto, okrunio zlatnom olimpijskom medaljom ekipno u mačevanju, dotle se Žak Rog takmičio u jedrenju na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968, Minhenu 1972. i Montrealu 1976, a bio je i član belgijskog nacionalnog ragbi tima.

Pošto Olimpijski pokret ima duboke korijene, Rog je smatrao i da svakoj promjeni treba pristupiti oprezno, jer Pokret ima svoje zakone i evoluciju, te ishitreni potezi nisu preporučljivi.

A u znak priznanja za sve što je učinio na planu olimpizma, Rog je odlikovan i najvišim znamenjem MOK-a, koje mu je u Buenos Airesu uručio njegov nasljednik Tomas Bah.

Plamen sportskih i humanih vrijednosti Pod Olimpijskim pokretom svaki svjetski leksikon sporta podrazumijeva organiziranu, sinhronizovanu, univerzalnu, stalnu akciju koja se dešava pod vrhovnim autoritetom Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), sačinjenog od individualaca i kolektiviteta inspirisanih univerzalnim vrijednostima olimpizma.

To je Pokret koji pokriva pet kontinenata. Vrhunac zajedništva olimpijske takmičarske elite je okupljanje na festivalu svih festivala sporta zvanog Olimpijske igre.

Njegov simbol je pet prepletenih krugova.

Najviši, sveti cilj Olimpijskog pokreta je da konstantno doprinosi gradnji mirnog i boljeg svijeta, obrazujući generacije mladih da nose taj plamen sportskih i humanih vrijednosti inspirisanih olimpizmom.

Pripadati Olimpijskom pokretu zahtijeva saglasnost i poštovanje olimpijskog Ustava kao i biti priznat od MOK - a.

Tri stuba Pokreta su : Međunarodni olimpijski komitet (MOK, IOC, CIO), internacionalne sportske federacije (IFS) i nacionalni olimpijski komiteti (NOC).

130

Lična karta Olimpijskog komiteta BiH Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine osnovan je 4. juna 1992, u jeku rata. Već 23. jula iste godine, MOK je, na 99. sesiji, odlučio da Nacionalni olimpijski komitet Bosne i Hercegovine primi kao pridruženog člana, što se smatra kao službeni početak učlanjenja sportista BiH u svjetsku familiju olimpijskog sporta.

Zvanično priznanje od MOK - a uslijedilo je 24. septembra 1993, odlukom Izvršnog komiteta na zasjedanju u Monaku.

Predsjednici OKBiH od osnivanja 1992. bili su : Stjepan Kljuić, Bogić Bogićević, Ahmed Karabegović, Ljiljanko Naletilić, Zdravko Rađenović, Marijan Kvesić, Milanko Mučibabić, Nađija Avdibašić - Vukadinović i Izet Rađo.

Aktuelni predsjednik je Siniša Kisić.

Generalni sekretari bili su Izudin Filipović i Sejdalija Mustafić, a aktuelni je Said Fazlagić.

Prvi nastup na Olimpijskim igrama pod zastavom BiH, sportisti naše zemlje imali su na Ljetnim igrama u Barseloni 1992, kada iz ratom zahvaćene domovine stižu u Španiju.

Na svečanom defileu dobili su frenetičan aplauz, koji će zauvijek pamtiti.

Bosanskohercegovačka olimpijska reprezentacija brojala je tada ukupno 17 članova, a predstavljalo je deset sportista : Mirjana Horvat (streljaštvo), atletičari Mirsada Burić, Kada Delić, Dragan Mustapić i Zlatan Saračević, plivači Janko Gojković i Anja Margetić, džudista Vlado Paradžik, kajakaš i kanuista Aleksandar Đurić i dizač tegova Mehmed Skender.

Prvi nastup na ZOI pod zastavom BiH naši sportisti imali su u Lilehameru 1994. BiH su tada predstavljali alpski skijaši Arijana Boras, Enis Bećirbegović i Mirza Nezirović ; bobisti Igor Boras, Izet Haračić, Nihad Memeleđija i Nizar Začiragić ; brzoklizač Slavenko Likić ; nordijci, smučari Bekim Babić i Haris Beća ; sankaši Nedžad Logimora i Verona Marijanović.

Kada se govori o Olimpijskom pokretu u BiH, treba imati u vidu i paraolimpijski pokret, a posebno asove u sjedećoj odbojci, koji su se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. po drugi put okitili olimpijskim zlatom.

Inače, prvi olimpijac sa bosanskohercegovačkih prostora bio je Aleksa Spahić, koji je kao petobojac branio boje Jugoslavije na VII olimpijskim igrama u Parizu davne 1924. godine. A prvi bh. olimpijac koji je osvojio kolajnu bio je fudbaler Miroslav Brozović, na XIV olimpijskim igrama u Londonu 1948, kada je sa fudbalskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio srebrnu medalju.

Fudbaleri Tomo Knez i Velimir Sombolac bili su prvi olimpijci iz BiH, koji su, braneći boje Jugoslavije, osvojili zlatne medalje, na XVII olimpijskim igrama u Rimu 1960.

A Ajdin Pašović bio je prvi sportista iz BiH koji je nastupio na Zimskim olimpijskim igrama, 1976. u Innsbucku, u sastavu Jugoslavije.

Najviše nastupa na Ljetnim olimpijskim igrama ima strijelac Nedžad Fazlija (pet), a na Zimskim skijaš Enis Bećirbegović (tri).

131

Vučko i Pahuljica Gotovo da nema zemaljskog kutka, pa čak i u žarkim predjelima, nespojivim sa zimskim sportovima, gdje se nije pojavio Vučko, popularna maskota XIV ZOI. Tog dobroćudnog vučića, drugačijeg od svih ostalih, koji skija, sanka, kliže na ledu, igra hokej, skače sa uzletišta… podario je slovenački akademski slikar iz Kranja Jože Trobec, čiji se rad najviše dopao čitaocima jugoslovenskih listova i to u konkurenciji „grudvice“, divokoze, jagnjeta, lasice…

Prethodno je stručni žiri, predvođen Mersadom Berberom, od 836 prispjelih radova odabrao šest najuspješnijih, koji su ušli u najuži izbor.

Poslije izbora za maskotu, Vučko je grafički i dizajnerski dotjeran, a pojavio se i u stripu Nedjeljka Dragića.

Zajedno sa Pahuljicom Miroslava Roke Antonića i olimpijskim plakatama Ismara Mujezinovića, kao i piktogramima zimskih sportova, Vučko je tako odigrao neponovljivu ulogu u vizuelnom prepoznavanju Igara širom svijeta. A kao u doba antičkih igara, tako i tokom Sarajevskih olimpijskih svetkovina, umjetnici su mogli da iskažu svoje vrhunsko umijeće.

Uostalom, zar može biti uzvišenije inspiracije od Olimpijskih igara. Tako su svoja nadahnuća XIV ZOI darovali i vrhunski umjetnici od Mersada Berbera i Ismara Mujezinovića do Miroslava Antonića, Jožeta Trobeca, Dragana S. Stefanovića… Na primjer, prema Berberovim skicama urađene su predivne tapiserije.

Svemu tome obol su dale i olimpijske medalje, autora Nebojše Mitrića. A Igre su podarile i prigodne poštanske marke i zlatne i srebrene novčiće, koji krase mnoge drage kolekcije, kao što suveneri, u znaku Vučka i Pahuljice, uljepšavaju brojne vitrine.

Ovom setu uspomena treba svakako dodati i sjajne karikature Hasana Fazlića.

Nažalost, osim u Olimpijskom muzeju XIV ZOI, u gradu domaćinu Igara malo se može vidjeti tih obilježja (posebno u gro planu), koja su proslavila Sarajevo i svrstala u olimpijske metropole.

132

Marja - Liisa Hämäläinen Kirvesniemi Gunde Svan Katarina Witt Bill Johnson Jayne Torvill i Christopher Dean Phil i Steve Mahre Deborah Armstrong Paoletta Magoni Michela Figini Max Julen Jure Franko Matti Nykänen Jens Weissflog Scott Hamilton Karin Enke Kania Gaetan Boucher Tomas Gustafson Eirik Kvalfoss Zlatni hokejaši SSSR-a

Album

134

135

136

137

138

139

140

141

142

143

144

145

146

147

148

149

BH Telecom d.d. je vodeći telekom operator u Bosni i Hercegovini koji stalnim razvojem novih usluga i kvalitetom istih odgovara na zahtjeve tržišta, te udovoljava potrebama korisnika i preko njihovog očekivanja. Takođe, BH Telecom je kompanija koja posebnu pažnju posvećuje programu društvene odgovornosti.

BH Telecom korporativnu odgovornost, odnosno korporativnu filantropiju shvata kao važan sastavni dio poslovne filozofije i misije kompanije. Od prvog dana svog postojanja i poslovanja u Bosni i Hercegovini, BH Telecom daje svoj doprinos: sportu, nauci, obrazovanju, kulturi i umjetnosti, socijalnoj sigurnosti te očuvanju prirode i zdrave životne sredine.

Pored toga što želimo da budemo pouzdan partner privredi i stanovništvu, a budući da smo dugoročno posvećeni tržištu Bosne i Hercegovine, vidimo svoju ulogu u aktivnom i konstantnom doprinosu razvoju bh. društva.

Trudimo se da budemo čvrsto povezani sa zajednicom u kojoj djelujemo, doprinoseći njenom daljem razvoju i stabilnosti.

Podržavamo...Inspirišemo...Dajemo Više...BH Telecom

B&H Airlines kao jedina bosanskohercegovačka aviokompanija ima za cilj da se svim svojim korisnicima usluga predstavi kao prepoznatljiv brend u sigurnosti letenja i kvaliteti svih usluga koje se očekuju od jedne mlade i savremene aviokompanije.

„NLB Banka d.d. Tuzla je banka univerzalnog tipa i jedna od vodećih finansijskih institucija na prostoru Federacije BiH. Ima stogodišnju tradiciju bankarskog poslovanja.

Osnovno opredjeljenje NLB Banke u njenom radu je zadovoljenje potreba klijenata za finansijskim uslugama, tako da kontinuirano unapređuje kvalitet i obogaćuje asortiman finansijskih proizvoda i usluga. Posjeduje izuzetno visok tehničko-tehnološki i kadrovski potencijal i razvijen informacioni sistem što je garancija ažurnom i kvalitetnom obavljanju svih finansijskih transakcija. NLB Banka je stekla visok ugled i povjerenje kod poslovnih partnera, kao i kod građana, čime je ostvarila i značajan tržišni udio na prostoru Federacije BiH.“

B&H Airlines leti za Vas’

150

Sadržaj

6 8 9

Slavodobitnici 101

Poruke Žaka Roga : Sarajevo u srcu olimpijskog pokreta Uzlet do nezaborava Trenuci za vječnost

Dani olimpijskog zanosa i slave

13

Kako je sve počelo

23

Šta su Igre sve darovale

41

15 16 17 18 19 24 25 42 43

Poruka mira iz Sarajeva Spektakl na Koševu Najuspješnija takmičarka U zagrljaju kralja „Lijepo je bilo u Sarajevu“ Od maštanja do realnosti Od Jahorine do Atine

Sarajevo je bilo veliki dobitnik Neponovljivi izazov

103 103 103 104 105 105 106 107 108 108 108 109 109 110 110 111 111 112 112 112

Podsjećanja 53 55 58 59 60 62 62 63

Grad zagrljen planinama Kako je Bakrač odao tajnu „Olimpik - ekspres“ kao vjesnik Igara Najradosnija vijest Prekrasno otvaranje Igre imale dušu Simfonija u bijelom

69 72 75 78 79 80 81

U fokusu svjetskih medija

93

95 98 99

U srcima i sjećanju „L’ Ekip“ o Igrama Zukin nestvarni let

Obilježavanje jubileja

123

Olimpijski pokret

129

130 131 132

83

Svjetske persone u Sarajevu

117

124 125 127

Lord Killanin Huan Antonio Samaran Branko Mikulić Anto Sučić Emerik Blum Dragutin Braco Kosovac Pavle Paja Lukač

Olimpijska metropola 85

Panorama Igara 118 120 121

Portreti 67

Olimpijski velikani Marja - Liisa Hämäläinen Kirvesniemi Gunde Svan Katarina Witt Bill Johnson Jayne Torvill & Christopher Dean Phil i Steve Mahre Deborah Armstrong Paoletta Magoni Michela Figini Max Julen Jure Franko Matti Nykänen Jens Weissflog Scott Hamilton Karin Enke Kania Gaetan Boucher Tomas Gustafson Eirik Kvalfoss Zlatni hokejaši SSSR-a Datumi za nezaborav Organizacioni i Izvršni komitet XIV ZOI u brojkama Molitva pred Hereonom Od Atine do performansa Čuvar neugasivih uspomena

Plamen sportskih i humanih vrijednosti Lična karta Olimpijskog komiteta BiH Vučko i Pahuljica

Album 133 150 Sponzori 151 Sadržaj 152 Impresum

151

Olimpijsko Sarajevo za nezaborav Po ideji dr. Aziza Hadžihasanovića i Ahmeda Karabegovića Izdavač | Rabic Za Izdavača | Goran Mikulić Urednik | Slobodan Stajić Dizajn | Dragan S. Stefanović Lektor i korektor | Nada Salom Organizacija štampe Radin print d.o.o. Sarajevo

Sarajevo XIV Images The Olympic Multimedia Library © 1984 / Comité International Olympique (CIO)

Autori storija Nikola Bilić Drago Bozja dr. Aziz Hadžihasanović Husein Hujić Ahmed Karabegović Kemal Kurspahić dr. sc. Mile Lasić Dragan Moldovan Edin Numankadić Nada Salom Hajrudin Somun Vedat Spahović Slobodan Stajić Andrea Tomić Branko Tomić dr. Ljubiša Zečević

Lausanne, Switzerland

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 796.032.2”324”(497.6 Sarajevo)”1984” OLIMPIJSKO Sarajevo za nezaborav : XIV ZOI tri decenije poslije / [autori storija Nikola Bilić [et al.]. - Sarajevo : Rabic, 2014. - 152 str. : ilustr. ; 30 cm Bibliografija uz tekst.

ISBN 978-9958-33-076-6 1. Bilić, Nikola

Sarajevo, 2014

COBISS.BH-ID 20871686

152

7

4

5

postati stvarnost, potvrdile su i XIV zimske olimpijske igre 1984, kada je Sarajevo zauvijek postalo olimpijski grad i već tada zakoračilo u 21. stoljeće.

Knjigom uspomena Olimpijsko Sarajevo za nezaborav, Izdavačka kuća Rabic daje i vlastiti obol obilježavanju tridesetogodišnjeg jubileja, sa željom da se taj uzlet ponovi.

Goran Mikulić

Olimpijsko Sarajevo za nezaborav

Da i najljepši san može

Olimpijsko

za nezaborav