Tema 6 / 2010 by Tomica Zobec

editorial

KAKO SE ZAUSTAVLJA PAKLENI STROJ?

rvatska je zemlja kojoj ne fali gnjeva. Kipi ispod površine gnjev onih koji sada osjećaju posljedice nečega u čemu su i sami sudjelovali, bili sukreatori, potpisnici vlastitih ropstava svaki put kada su zaokruživali brojke i slova na glasačkim listićima. Produkcija gnjeva eskalirala je kada je balon iluzije eksplodirao, sugerirajući mogući razvoj situacije. Gnjevni su sada vječni gubitnici, ali i donedavni prividni dobitnici: ratnici, političari, heroji grabeža eufemistički nazvanog privatizacijom, češljači državnog budžeta kroz “institucije sustava”, na koje su se tako suvereno pozivali. Eksploziju gnjeva ispod sve tanje površine nije lako predvidjeti. Pitanje je može li se spriječiti. Sigurno je jedino da je njezini generatori, oni koji su gnjev bildali do neslućenih granica, spriječiti ne mogu. Koliko je put od iskrenja do pucanja? Vjerujem da je malo kome, bez obzira na količinu nagomilana bijesa, do zazivanja pobuna i revolucija, ali ventil se mora otpustiti: gnjev se mora kanalizirati u podnošljivost, u stanje iz kojega je moguće djelovati bez buna i ratova, iz kojega se može reagirati prije negoli se um zamrači i stvari krenu nizbrdicom iracionalnosti i očaja.

Akumuliranje bijesa ispod pokrova neće pojeftiniti struju i benzin, neće vratiti ono zajedničko prodano za korist grabežljiva pojedinca, ono što je oteto pa prekasno, strašno prekasno i prokleto, a tu energiju nije moguće kanalizirati u surogat i omogućiti blještavilo i sjaj u kakvo su nas pokušavali uljuljkati, glupo ne vjerujući da ta iluzija, kao svaka iluzija, ima ograničen vijek trajanja. Otpor je jedno od elementarnih prava u situacijama koje ograničavaju ljudsku slobodu u bilo kojem obliku. Nakon svih bitaka s ideološkim totalitarizmima, kada su forme represije nad fizičkom slobodom napokon otupjele, poput ovaca smo uletjeli u kavez novih totalitarnih formi, koje kontroliraju moćnije i dugoročnije od svih vojski i policija. Potonje su, jednako kao i države, ostale samo prazne forme, koje još uvijek mogu napraviti mnogo sranja, ali je njihov domet također samo u iluziji moći, koja je stvarno preseljena u druge prostore, a vojska i policija služe joj kao manekenke ili, možda preciznije, marionete na koncu kojega natežu vlasnici kapitala i timaritelji informacije, tempirane za postizanje posve jasnih i, iznad svega, lukrativnih ciljeva. Reći ćete možda: pa u čemu je tu problem? Bogati Zapad živi s time već dobar dio novije povijesti. Ne zavi-

dim Zapadu, ali pritom ne zaboravljam da mi nemamo kontinuitet života u takvoj vrsti izrabljivanja, da smo uvijek živjeli u, blago rečeno, skromnim uvjetima i da su nas u nepuna dva desetljeća doslovno i temeljito opelješili. Mi smo, pritom, mirno gledali što nam se događa i potiskivali svaku ideju otpora u ime “viših ciljeva”. Sada smo izravno suočeni s tim visinama. A ispod nas zjapi bezdan. Iznad nas zujanje u glavi, zvuk paklenog stroja, koji vjerojatno nema tko deaktivirati. Nitko nam ne može uskratiti pravo na gnjev, na ljutnju koja podrazumijeva i ljutnju na sebe same. Pitanje je samo kako se izmaknuti iracionalnosti koja iz neartikuliranog gnjeva, iz bijesa nemoći sve jasnije izlazi? Je li doista prekasno za bilo koji oblik racionalne artikulacije? Je li prekasno za kontratotalitarizam našeg doba, u kojemu ćemo se moći, prije svega intelektualno (bez obzira na devalviranost pojma i njegova sadržaja) oduprijeti tihim ubojicama našega mentalnog prostora, makar još uvijek rado pristajemo biti njihovim robovima, ponajprije zahvaljujući mamcima u formi novih, prekrasno dizajniranih igračaka, koje potiču tromost i pasivnost, računajući na nikad dovoljno iživljena djetinjstva, i na ljudsku narav kojoj je Pavlovljev refleks nepriznata, ali prava Ahilova peta. Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VII 6 / 2010 ____

UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

Godišnja pretplata za inozemstvo____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

Godišnja pretplata za PDF izdanje____ (dostupno od 2011)

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Za pojedince 80 kn Za pravne osobe 120 kn Za inozemstvo 20 € / 30 $

Centar za knjigu, Zagreb, Nike Grškovića 39; e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2011

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn

Godišnja pretplata____ NOVO! (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ

1_EDITORIAL____

Branko Čegec: Kako zaustaviti pakleni stroj?

4_INTERVJU____

Andrea Zlatar: Ne mogu i ne želim selektirati svoju stvarnost po kriterijima uporabnosti i tržišne vrijednosti, razgovarao Srđan Sandić

10_ATELIER FRITZ____ 14_(P)OGLED____

Erri De Luca: Tri konja, prevela Vanda Mikšić

19_ATELIER FRITZ____

Magnus William-Olsson: Švedski krajolik i druge pjesme, sa švedskog preveo Refik Ličina

27_TEMA____

AMOK

28_

Kathrin RÖggla: Amokom kontra ekonomskog mišljenja, razgovarala Ivana Perica

34_

Nadežda Čačinovič: Netrperljiva ekonomija srdžbe, razgovarala Ivana Perica

39_

Jelena Spreicer: Mali mračni logor na kraju grada. Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića

47_

Ana Tomčić: Psihopatologija svakodnevice – nasilje kiča i stvarnost fikcije

55_

Marija Perica: Lica na rubu oštrice

59_

Ivana Perica: Srdžba, amok, tekst, zaraza

65_

Višnja Pentić: Nemoguće moguće. Bilješke uz film Lude travke Alaina Resnaisa

69_

Feđa Gavrilović: Caravaggio i nasilje

73_

Svjetlan Lacko Vidulić: AMOK

75_

Kathrin RÖggla: Odrasli, s njemačkoga prevela Milka Car

82_(P)OGLED____

Vanda Mikšić: Poziv na srdžbu

88_ATELIER FRITZ____

Jim H. Shinebird: Brončano dijete bez usta i očiju

Bernard Noël: Senzura, s francuskoga prevela Martina Kramer

100_INTERVJU____

Ugo Vlaisavljević: Pacifikacija postsocijalizma, razgovarala Darija Žilić

108_ATELIER FRITZ____

Kemal Mujičić Artnam: Pucanj u zaborav

113_KRUZAK PRESS(ING)____ Kruno Zakarija: Čemu još znanost i kultura

Intervju

Andrea Zlatar___ Ne mogu i ne želim selektirati svoju stvarnost po kriterijma uporabnosti i tržišne vrijednosti razgovarao SRĐAN SANDIĆ

ndrea Zlatar rođena je 1961. u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu i srednju školu. Studirala je komparativnu književnost, filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagrade, a boravila je i na kraćim stručnim stipendijama u inozemstvu. Godine 1988. magistrirala je iz područja književnosti (tema Marulićeva “Davidijada”) a 1992. obranila doktorsku disertaciju (tema Modeli srednjovjekovne autobiografije: ispovijest i životopis). Radi na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1986, sada kao redoviti profesor, a uključena je u nastavnu i znanstvenu djelatnost (projekti istraživanja suvremene

hrvatske književnosti u europskom kontekstu). Redovito sudjeluje u radu znanstvenih skupova iz područja povijesti i teorije književnosti. Usporedo sa znanstvenonastavnom djelatnošću Andrea Zlatar bavi se od početka osamdesetih godina uredničkim i novinskim poslovima (Omladinski radio, Studentski list, Gordogan, Vijenac, Zarez). Uz znanstvene radove objavljuje i esejistiku, prozu, poeziju. Njezina

zadnja objavljena knjiga Rječnik tijela povod je ovomu razgovoru. Srđan Sandić: Kako biste sami žanrovski odredili Rječnik tijela? Andrea Zlatar: Rječnik tijela pisan je u, grubo podijeljeno, dvama tipovima diskursa – autobiografskim (to su dijelovi u kurzivu) i kritičko-teorijskim. Za neku priručnu klasifikaciju nazvala bih taj spoj “autobiografskom kritikom”, ali to

Za mene je svaki tekst fikcija upravo zato što proizvodi tekstualni realitet. Drugo je pitanje, kako razumijemo ono što je napisano. Da li tekst proizvodi, barthesovski kazano, “učinak realnog” ili upućuje na “autobiografski ugovor”, što navodi čitatelja da ga se čita u autobiografskom ključu.

andrea zlatar

nije sasvim točno, jer samo u nekim tekstovima - kao u tekstu o Siri Hustvedt – upisujem teorijski diskurs u autobiografsku priču. Primjerenije – ali i sasvim žanrovski otvoreno – knjiga bi se mogla odrediti kao intimistička i kritička esejistika. Ili naprosto: zapisi. Sandić: Koji je odnos autobiografskog i čiste fikcije u onim dijelovima knjige koji djeluju intimistički? Zlatar: U korist fikcije – nikakav! Sve je istina, to mi nije teško reći, ali je važnije kako razumijem područje autobiografskog pisanja u podjeli koja ga razlikuje od fikcije. Život je život, pisanje je pisanje – i ta se granica ne može prijeći. Onoga trenutka kad uđemo u tekst, kad napišemo neke riječi, ono najbanalnije “Danas je hladno jutro.”, mi smo u prostoru teksta. Za mene je svaki tekst fikcija upravo zato što proizvodi tekstualni realitet.

Drugo je pitanje, kako razumijemo ono što je napisano. Da li tekst proizvodi, barthesovski kazano, “učinak realnog” ili upućuje na “autobiografski ugovor”, što navodi čitatelja da ga se čita u autobiografskom ključu. I još nešto – u Rječniku tijela pišem o emocijama i moram se zapitati: koja je realnost emocija? Da li se one događaju? Koji je “status doživljaja” kao referencije teksta? Zato na pitanje mogu jasno odgovoriti: sve je autobiografski diskurs, i zato što je tekst, stvara svoj vlastiti fikcionalitet. Sandić: Kada stvarate teorijsko-prozni uradak, mislite li na publiku koja će to čitati, odnosno - znate li kome se obraćate i koliko je to važno znati u procesu stvaranja? Zlatar: Kad se pišu znanstvene knjige, nije teško definirati moguću publiku. Ako postoji kakva-takva književno-znanstvena ili humanistička

zajednica, pa se mogući čitatelj pretpostavlja ovisno o razini stručnosti ili specijaliziranosti, tekst se žanrovski može usmjeriti prema zamislivom primatelju. Pisati leksikonsku natuknicu za opću ili za književnu enciklopediju nije isto, pisati priručnik za srednje škole ili niže razine studija, različito je od autorskih teorijskih knjiga. Međutim, kad je riječ o prozi, esejima, tada je čitatelj onaj idealni čitatelj, projekcija pisca koji “računa” na neku vrstu prozirnosti, transparentnosti vlastitog teksta koji će biti propustan za svakoga mogućeg čitatelja. Kako je dio tekstova iz knjige prvotno bio pisan za radijsko emitiranje – za emisiju na Trećem programu HR-a koju uređuje Irena Matijašević - onda je putovanje teksta putem glasa upravo pojačavalo taj dojam “prozirnosti” teksta, neimanja prepreke prema slušatelju/ čitatelju. Sandić: Što danas znači “odgovornost autora prema tekstu” u ovoj inflaciji tiskanih rečenica i izdavača koji podržavaju jedan skroz novi, uvjetno novi, usudit ću se nazvati ga “turbo folk lit” (poput onaj gospođe Pokos, gospodina Bubičića, gospođe Celzijus itd.)? Zlatar: “Odgovornost autora prema tekstu” zapravo je odgovornost za svaki čin koji proizvodimo u javnosti. U zemlji i u situaciji u kojoj je javni prostor sve više ugrožen (odnosno, ono malo što je od “javnog prostora” ikada i bilo uspostavljeno) mislim da su odgovornosti sve veće. Naravno da ne mislim da se svaki umjetnik ili znanstvenik moraju eksplicitno baviti etičkim ili političkim pitanjima, od tog ih zahtjeva uvijek štite tradicije autonomije estetetskog

i istraživačkog prostora. Ali osobno, sve češće – pa već gotovo isključivo ili opsesivno, čitam tekstove koje zagovaraju etička pitanja, etičke implikacije onoga što radimo. Pred zimu 2010. lako je konstatirati niske standarde u prostorima javnosti, komercijalizaciju, estradizaciju kulture, kako se to najčešće naziva. Istovremeno, ljudi pišu, pišu različito. Poezija ili proza, kakvegod da jesu: raznorodne, divne, zavodljive, očajne, loše. Znam da u televizijskim vijestima i dnevnim novinama to što se piše uopće ne postoji, ne zato što netko procjenjuje prema estetskim kriterijima, nego zato što je medijska scena monofona i reagira samo na jedan tip vibracija – skandal. Svejedno da li u politici, ili u sportu, ili na modnoj pisti, ili u kazalištu. Kako ovih dana pišem tekst o Vladi Gotovcu, o osobi koja je bila itekako svjesna etičkih i političkih konsekvencija onoga što činimo, ne mogu ne navesti jedan njegov stih, kao da je nama upućen: Ali vi sporo osvajate stvarni prostor. Sandić: Kako kritika mora ili kako reagira na ovaj tip “književnog booma”? Na koji se kritičkoteorijski aparat osloniti? Kako se zaštiti? Zlatar: Književna kritika u tradicionalnom smislu riječi jedva da i postoji u medijskom prostoru. I naravno da se ta, nazovimo je “profesionalnom kritikom” onda ne bavi fenomenima koji su fenomeni tržišta, nego oni rijetki kritičari koji imaju medijski značajan prostor pokušavaju promovirati naslove i autore koji su ponajbolji, koji pokazuju “vrsnoću” suvremene književnosti,

uglavnom domaće. Ali što (????) kad u (kako bi rekla javna televizija, “u jednom dnevniku”) jedan novinar piše kako jedna od gospođa koje ste naveli u prethodnom pitanju literarno vrijedi kao Krležini tekstovi. Ili više, ako sam dobro zapamtila. Takvim fenomenima, fenomenima književnog polja, onoga koji oblikuju i autori i kritičari i akademska zajednica i mediji, moguće je govoriti iz teorijskog aspekta kulturalnih studija i sociologije književnosti – na tragu Bourdieuovih analitičkih aparata. Predavajući književnost na FF-u, imam – doista povlaštenu – priliku iz godine u godinu pratiti što rade, čime se bave studentice i studenti, mlađe kolegice i kolege. Od oblikovanja kulturalnih studija, koje je kao metodu na razini FF-a uveo kolega Dean Duda, stvorena je prava ekipa istraživača/ica koji se bave fenomenima popularne kulture, tržišnim pozicioniranjem književnih tekstova, oblikovanjem novih žanrova u medijskom prostoru. Ne manje značajne su analize koje se rade u Institutu za folkeristiku i etnologiju, kao što treba pratiti i oblikovanje novih generacija na riječkom Sveučilištu u području kulturalnih studija. Što time hoću reći: o da, postoje autori/ce koji pišu, koji znaju kako analizirati, ali nemaju “ulaz” u javni prostor, a posebno ne u medijski pro-

stor. Akademski prostor, doktorati i magisteriji, znanstvene studije – nemaju ulaz u medijski prostor. Navest ću samo neke autorice koje bi trebale imati prostor u medijima: Reana Senjković, Biljana Kašić, Maša Kolanović, Renata Jambrešić Kirin, Maša Grdešić, Natka Badurina… Leonida Kovač iz, uvjetno rečeno, prostora “likovnih umjetnosti”. Sandić: Znam da će zvučati pretenciozno, ali meni je neizbježno pitanje - što mislite koja je sudbina knjige? Zlatar: Kad se radi o knjizi, onda jedini odgovor zbilja može biti u latinskoj poslovici – habent sua fata libelli. To da knjige, tj. tekstovi, imaju svoju sudbinu, znači i danas da je značenjski potencijal svakog teksta takav da ga prosuđuju čitatelji i interpretatori, uključujući i konsekvencije tih prosudbi u nacionalnim ili nekim drugim kanonima. Ali knjiga kao predmet, kao objekt, kao subjekt, ona zbilja ima svoju sudbinu. Samo što tu sudbinu ne ispisuju samo čitatelji, već cijeli kompleks ne književnog tržišta, nego kulturne industrije. Industrije kulture, zabave, novih tehnologija, informacija. Jasno je da će se promijeniti odnosi tiskanih knjiga i e-knjiga, u smislu kvantitete. I komercijalnih efekata. Ali onako brutalno, vjerujem da će

“Odgovornost autora prema tekstu” zapravo je odgovornost za svaki čin koji proizvodimo u javnosti. U zemlji i u situaciji u kojoj je javni prostor sve više ugrožen (odnosno, ono malo što je od “javnog prostora” ikada i bilo uspostavljeno), mislim da su odgovornosti sve veće.

uvijek biti ljudi koji će htjeti imati PRAVE knjige na polici, a ne sve sejvano na nekom od novih gadgeta. Pa ako si u nekoliko dana pribavite tisuću naslova u elektronskom obliku, kada i kako će se to čitati? I da, ja volim svoj kompjuter, svaki od onih koje sam imala volim posebno, oni su isto određeni objekti-subjekti, ali knjige proizvode više u prostoru doživljaja, one su intimni predmeti, mijenjaju se pod dodirom ljudi, imaju individualnost. Zato nije isto kad izgubite primjerak jedne knjige pa morate kupiti drugi, taj drugi je “drugi”, nema otiske. I miris je drugačiji, količina vlage je drugačija, rukopisi prethodnih čitatelja na marginama. Kad kupim knjigu u antikvarijatu, onda sam kupila knjigu koja već ima svoju sudbinu upisanu u svoju tekstualnost, u papir. Razlog zašto ne volim dizajnerski minimalizam koji vlada današnjim uređenjem interijera nije u tome što nisam u prilici da živim u takvim prostorima, već zato što nemaju nikakav intimitet – gdje ću odložiti knjigu, stare brojeve nekih časopisa, nepotrebne isprinte, pa i printane mejlove. Ne mogu i ne želim selektirati svoju stvarnost po kriterijima uporabnosti i tržišne vrijednosti. Sandić: Čim se danas bavi feministička književnost? Koje su joj dominantne teme? Prepoznajete li nove autorice? Zlatar: Feministička književnost jasno je određena – to su tekstovi koji se izričito bave ženskim temama, zajedno sa sviješću o feminističkim stajalištima. U tom uskom smislu, teško je govoriti o feminističkoj literaturi danas, jer autorice izbjegavaju eksplicitnost. Možda misle da više nije potrebno, da se danas

treba “outati” samo u prostoru lgbt identiteta. Mislim da se prostor feminističkog djelovanja vezao s prostorom propitivanja rodnih identiteta, i cilja na društvo u cjelini. Središnja tema je uvijek pitanje identiteta, kolikogod to općenito zvučalo: osobni identitet, identitet u rodnom smislu, individualni u

damdesetih: Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre. S vremenom sam naučila da angažirana književnost može biti odgovorna za velike greške, a da su tzv. nepolitički pisci, u nekom završnom saldu bili u pravu. Ali ako gledamo suvremenost, onda angažiranom književnošću smatram sve tekstove koji se

Jasno je da će se promijeniti odnosi tiskanih knjiga i e-knjiga, u smislu kvantitete. I komercijalnih efekata. Ali onako brutalno, vjerujem da će uvijek biti ljudi koji će htjeti imati PRAVE knjige na polici, a ne sve sejvano na nekom od novih gadgeta. odnosu na kolektivni, marginalni u odnosu na mainstream. Zbog toga je za mene svaki individualizirani glas – koji je ujedno i glas otpora – istovremeno i feministički glas. Ako je Ivana Sajko već kanon otpora, onda bih sada izdvojila Slađanu Bukovac, Maju Hrgović, Ivanu Simić Bodrožić, Olju Savičević Ivančević. I ima jedan sasvim novi prostor koji tek upoznajem: ženski strip, ženski autobiografski strip. Na seminaru u Centru za ženske studije imala sam u rukama te dragocjene primjerke: djevojački dnevnik u stripu, nacrtan tušem i ispunjen akvarelom. Pink, rose, pink, rose. I moram dodati, ženska književnost je još uvijek doma u ladicama, u bilježnicama, u ormarima. Sandić: Kakva bi trebala biti ili možda bolje - što znači “angažirana književnost”, danas? Zlatar: “Angažirana književnost” za mene je uvijek značila ono čime sam počela u čitanju, krajem se-

odlučuju govoriti o našoj stvarnosti, koji se usude analizirati i procjenjivati ono što je još živo i nije dovršeno – to je ta naša stvarnost. Tu je publicistika u prednosti - može brže reagirati i prisutnija je u medijima. Iako je nakon gašenja Ferala, teško govoriti o prostoru javnosti koji ne bi unaprijed bio podijeljen interesima pojedinih koncerna. Pa ipak, autori/ce angažirane književnosti, tekstova koji uobličuju stavove usprkos neprijateljstvu domaćeg konteksta: Slobodan Šnajder, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Jurica Pavičić, Vedrana Rudan, Boris Dežulović, Zoran Ferić, Tatjana Gromača - imena koja su se izdvojila proteklih godina u tom najneprijateljskijem medijskom prostoru. Sandić: Vaša iskustva s blogovima, kao žanrom, kao medijem? Vrijednosno? Što mislite o transformaciji blog-sadržaja u tiskani medij, što je česta praksa u zadnje vrijeme? Zlatar: Blog je žanr weba, taj pros-

tor ga je omogućio. Kolikogod me veselilo, ponekad i navuklo redovito čitanje nečijega bloga, toliko je prelazak u tiskani medij uglavnom promašaj. Zašto? Zato što blog ne funkcionira po logici kvalitete teksta koja traje u vremenu, nego po učinku u jednom trenutku. Pa čak i oni tzv. intimni blogovi imaju neki link sa socijalnim kontekstom, važan je datum kad je objavljeno, je li bila južina ili je puhao sjeverac, jeste li u Puli u kafiću ili u nekoj svojoj anonimnoj sobi, koliko je sati, koliko je stupnjeva, što je taj dan na vijestima. Sve te kontekstualne informacije dobivamo na blogu različitim signalima, malim znakovima ili direktnim linkovima na druge sajtove. Ništa od toga, pa čak ni fotografije, ne mogu sačuvani preživjeti u tiskanom obliku. Tisak preferira riječ, tekst i njegovu značenjsku koherenciju, linearnost čitanja koja se ne prekida ulaskom u druge prostore, putem drugih linkova, odnosno, stvaranje hipertekstualnih odnosa. Neprikladno mi je i kazati, jer djeluje banalno, da u tiskanom obliku preživljavaju oni tekstovi koji imaju “literarnu kvalitetu”. Ali što je literarnost, to ne znam. Sandić: Mislite li da književnost (danas) mijenjanjem medija, prilagodbom novim medijima, može postati nešto omiljenija umjetnička vrsta? Zlatar: Prva slika koja mi nadolazi je scena iz “kultnog” (o kako mrzim tu riječ) filma Farenheit 451, kad u kulturalnoj sezoni spaljivanja i uništavanja knjiga, ljudi uče tekstove napamet. Pa ako i primjerci knjiga budu uništeni, ostat će netko

tko znade napamet, ispripovijedat će nekome kasnije, tekstovi će i dalje postojati. Zapamćeni, prenijeti, u onom smislu u kojem onaj koji prosljeđuje vlastito pamćenje obvezuje i onoga kome govori. Tako, inače, svi baštinimo i vlastite nesreće, možda i vlastite sreće. Zagovaram sve oblike medijskih pretvorbi: knjige kao CD-ove, knjige u SMS porukama, knjige na internetu, rukopise u koje se može upisivati i intervenirati. Nisu mi strana nikakva skromna izdanja, najjeftinija džepna izdanja, podlistci u novinama. Filmovi po knjigama, pa kad su i loši, divota. Nešto upućuje na priču, na tekst. Ali ono što mrzim, a to nisu medijske nego tržišne pretvorbe, to je kad vam – ako kupite knjigu, poklone maskaru. Ili kupon za masažu. Ili ručak za dvoje u nekom restoranu u koji nitko nikada ne bi ušao. Knjiga, u kojem god formatu bila, ostaje knjiga-tekst. Moram li baš sad izgovoriti tu tezu kojom počinju sva predavanja o semiotici: svijet je tekst. Sandić: Pisali ste u raznim formama. Koji Vam je žanr draži ili važniji, bliži?

Zlatar: Najbliže mi je pisati bilješke u najbližu tekicu, blokić. Isprika na deminutivima koji su posljedica odrastanja u kajkavskom okruženju koje koristi deminutive iz raznoraznih razloga. Ne mogu to sasvim dijagnosticirati kao licemjerje, ali ipak, kad u gostima nude juhu pa vele “hoćete li još koju šefljicu juhe, malu šefljicu”, zbilja počinjem razmišljati o Rabelaisovim divovima i augmentativima. Najviše volim pisati rukom na papir u razdvojenim listovima, a to već znači: fragmenti, fragmenti. To je ispod razine žanra, nazovimo to kontinuiranim–diskontinuiranim zapisima. Kad iz nekoherentne i disperzne mase izvučem nešto što bi moglo naličiti stihovima, to mi je najdraže. To je ono, ako se glagol voljeti uz glagol pisati uopće može upotrijebiti, to je ono što “volim pisati”. Stihove izvučene iz dnevničke, slučajne proze. Između pisanja i čitanja, uvijek biram čitanje. Čitanje smiruje, stvara osjećaj sigurnosti u svijetu teksta koji je netko drugi napisao. Pisanje, pisanje otvara nesigurnost, koja je vlastita nesigurnost. Sandić: Što je, po Vama, komparativna književnost u čitanjima?

Akademski prostor, doktorati i magisteriji, znanstvene studije – nemaju ulaz u medijski prostor. Navest ću samo neke autorice koje bi trebale imati prostor u medijima: Reana Senjković, Biljana Kašić, Maša Kolanović, Renata Jambrešić Kirin, Maša Grdešić, Natka Badurina... Leonida Kovač iz, uvjetno rečeno, prostora “likovnih umjetnosti”.

Mora li razumijevanje ovisiti o vjerovanju? Eliot tvrdi kako je književnost moguća samo ako razumijevanje ne ovisi o vjerovanju. Što Vi mislite? Zlatar: Prošle godine čitala sam eseje Gayatri Spivak o komparativnoj književnosti, i još jednom ih pokušala odgoditi kao pitanje koje me se tiče. Ali njezina pitanja nisu ovo naše uobičajeno kompa-

riranje Englezi – Francuzi – Rusi – Nijemci, nego ozbiljno pitanje što sve obuhvaća komparativna književnost. Azija, Afrika, Južna Amerika, Australija, dovoljno je pobrojati samo kontinente koji nisu obuhvaćeni pa da uvidimo koliko smo europocentrični. Sviđa mi se formulacija o književnosti kao novoj “Republici riječi”, međutim ne čitamo svi sve, niti smo u

mogućnosti. U tumačenje Eliota ne bih se upuštala, to pitajte Tomislava Brleka i dobit ćete ozbiljne i kompetentne odgovore. Ako ostavim po strani kulturalne razlike koje ovise o vjerovanju, ozbiljnim problemom smatram prvenstveno KULTURU PRIJEVODA, koja je naravno pitanje prevođenja između kultura. Tu pak treba čitati Borisa Budena.

Atelier F ritz

Erri de luca___ tri konja

S talijanskoga prevela Vanda Mikšić Uvodna riječ Argentina je pravokutni trokut kojemu su Ande na zapadu veća kateta, rijeke na sjeveru manja, nepravilna kateta, a Atlantski ocean na istoku izglodana hipotenuza. Argentina je dužina od tri tisuće sedamsto kilometara, između dvadeset prvog i pedeset trećeg stupnja južne geografske širine. Taj, zajedno s Čileom najjužniji komad Amerike svega deset stupnjeva dijeli od Grahamove Zemlje na vrhu Antarktičkog poluotoka. Argentina je do 1939. primila gotovo sedam milijuna emigranata. Oko polovine njih bili su Talijani. Od 1976. do 1982. Argentina je bila pod vojnom diktaturom koja je prorijedila cijeli jedan naraštaj. Na kraju toga razdoblja na popisu stanovništva nedostajalo je četrdesetak tisuća osoba, mahom mladih, i bez groba. Diktatura je pala nakon neuspjele invazije na Falklandske/Malvinske Otoke, velike kao pola Sicilije i od

obale udaljene više od tristo kilometara. Bilo je to u proljeće 1982. Ti golemi prostori i zbivanja povezani su i s nedaćama što su ih proživjeli likovi ove priče.

itam samo knjige.

rabljene

Naslonim ih na košaricu za kruh, stranicu okrećem jednim prstom, i ona miruje. Tako žvačem i čitam. Nove su knjige neobuzdane, listovi pri okretanju ne miruju, nego se opiru, pa ih treba pritisnuti da ostanu dolje. Rabljene knjige imaju labaviji hrbat, stranice se u čitanju ne odižu i ne vraćaju. Tako u podne sjedam u gostionici na isto mjesto, naručujem juhu i vino te čitam.

odbljeskom od stakla na vratima kroz koja ulazi par – ona obavijena mirisom vjetra, on pepela. Vraćam se knjizi o moru: vrijeme je pomalo olujno, s vjetrom snage 8 bofora, mladić s užitkom jede dok ostali povraćaju. Zatim izlazi na palubu i čvrsto stoji, jer je mlad, sam i raduje se oluji. Odvajam pogled i usitnjavam sirovi češnjak u juhi. Ispijam mali gutljaj opora, žilava crnog vina. Okrećem podatne stranice polako preživajući, zatim podižem glavu s bjeline papira i stolnjaka pa slijedim liniju podnih pločica koja putuje prostorijom i prolazi iza dviju crnih ženskih zjenica, smještenih na toj liniji poput dvaju “mi” raspolovljenih najnižom crtom na notnome crtovlju. Gledaju ravno u mene.

Romane o moru, pustolovine s planina, nikada gradske priče, među kojima ionako već živim.

Dižem u istu ravan čašu i zadržavam je ondje, a onda pijem. To mi poravnavanje na rubove usana mami početak osmijeha. Geometrija okolnih stvari dovodi do podudarnosti, susreta.

Dižem pogled, privučen sunčevim

Žena se izravno osmjehuje.

photo : J ean de B re y ne

Muškarac s leđa lovi nazdravljanje, okreće se iz trupa, izbacujući pritom koljeno. Gostioničar ga, noseći mi jelo, izbjegava izvijanjem boka . Prije negoli energični muškarac dovrši poluokret, hrapavim glasom pozdravljam ženu kao da je poznajem. Ona uzvraća dok me muškarac fokusira. Dotle pijem, vraćam se svom tanjuru, žvakanju i čitanju. Gostionicu napuštaju radnici, ja se zadržavam, nisam dužan nastaviti posao u određeno vrijeme. Danas moram dovršiti obrezivanje i staviti otpad na hrpu. Sutra ću ga spaliti. Žena ustaje i prilazi mojemu stolu okretno i prirodno. S oba oka gledam joj ravno u nos, tamo gdje nosnice ispuhuju nešto

zraka za riječima: “Promijenila sam broj, zovi na ovaj”, pa mi na stolnjaku ostavlja ime i znamenke. Pokrivam ih rukom. Gotovo da je čista, ne ribam se za podnevnu stanku. Gledam je onako uspravnu, a onda i sam ustajem pa jednako improvizirajući kažem: “Uvijek mi je drago vidjeti te.” Rukama obgrljuje moju, “Pozdravi svoje”, “Hoću, hvala”, muškarac je već na izlazu, ona se okreće, ja natrag sjedam. Što mi je, zaboga, “hoću, hvala”, kao da mi je mozak otkazao: ta koga? Nemam nikoga. Što želi dotjerana žena od pedesetogodišnjeg vrtlara koji sjedi u dnu gostionice? Nikada se prije nismo sreli, ona je mlada, a ja dolazim nakon dvadeset godina provedenih u Južnoj Americi. Tu sam zbog vrtnih

radova u vili na vrhu brda, a ovamo se u podne dolazim malo odmoriti i biti među ljudima. Ona je danas tu prvi put. Prestajem misliti o tome, dolazi gostioničar s četvrt litre da je zajedno popijemo. “Stvarno si galantan”, kažem mu, “imaš dobro domaće vino, pa radnik može biti siguran da mu neće teško pasti dok odrađuje drugi dio smjene.” “Znam svoj posao”, kaže on. “K tome nudiš juhu i strancima, a nađe se i poneki Afrikanac koji sjedne i jede što sam donese, a ti ga puštaš.” “Mene ništa ne košta, a žena ne gunđa.” Kimam glavom u znak odobravanja.

“A ti?”, pita. “Volim ljude koji čitaju.” “Tako sebi pravim društvo.” Gleda me u oči, a to je dobar način postavljanja pitanja. “Živim sam, mnoge sam godine proveo u Južnoj Americi i sad sam ponovo tu. Poznajem malo ljudi. Stanujem u starome dijelu.” Dižući čašu, dajem mu znak da više nemam što reći. “Hvala, i u tvoje zdravlje.” Gleda me ovdje već mjesec dana, ima pravo na poneku informaciju. Čini se da mu je dovoljno, smiješi se, kuca se sa mnom, pijemo. Mojih je godina i bolje ih nosi. Pri prvom dolasku k njemu želim kušati vino. Daje mi čašu, a uz nju i tanjur crnih maslina. “Ako vam se ne sviđa, ne morate platiti”, kaže. Mućkam ga u ustima, puštam niz grlo: baš je kako treba i odgovara mi. Dolazim svaki dan, a on mi na stol stavlja što ima: jedno jelo i to vino. “Imam kadulju u lončiću, miriše na svjež orah. Sutra ću je donijeti”, kažem. “Daleko je od staroga dijela dovde.” Jest, silazim u pet, ali nije mi teško. S obale dopiru mirisi. Kuća u to doba škripi, kamen, drvo, zijevanje. Zatim se smiruje uz miris kave. Kafetijera na vatri dovoljna je da se ispuni prostorija. Uviđam da u ruci još držim posjetnicu, umećem je među stranice knjige. Gostioničar ustaje, vrijeme je da pođem. Moram iskopati jamu za crniku koja stiže sutra. Radim kod jednog redate-

lja dokumentarnih filmova. Poznajem ga još od prije puta u Ameriku, sin je krojača iz Kalabrije koji odlazi na sjever da bi postao radnik i zamijenio preciznost igle treskom preše o lim. Postolari, kolari, krojači, kovači, kožari, stolari, ljudi s vještinom i mudrošću u rukama, uzeti i prodani, stiješnjeni u četiri zamorna pokreta. Povjerava mi vrt, ne želi povrtnjak ni životinje iako ima zemlje za sve to. On momak, student, ja radnik, znači komunisti, riječ obješena o vješalicu prošloga stoljeća. Gajim simpatije prema njegovu licu: među tolikim ogrubjelima zadržava dobroćudan izgled i nos čvrst poput pramca. Oni koji nose tako veliku pregradu posred lica moraju biti dobre osobe. Ime mu je Mimmo. Rado pripovijeda o svojemu ocu, koji odlazi gore i zatvara se u tvornicu ne bi li djeci osigurao budućnost. U Kalabriji postoji prošlost, masline koje su posadili djedovi, kamena kuća isklesana dlijetom, sazidana “nagolo”, bez žbuke. Uvečer nečeg i bude u tanjuru, ali budućnosti nema. Mnogi iz našeg tadašnjeg društva daleko su od kuće, on nije: i dalje ga vežu nedjelje, štednja, savjeti koji u kuhinji drže obitelj na okupu. I sad ga vidim kao momka koji šuti ili gleda u pod, s kojim mu nosna kost zatvara pravi kut, dok njegovi prijatelji naveliko prostače. Ja sam također s juga i volim one koji šutke kažu ne. I taj svoj ne iskazuju ne mašući prethodno njime. I, evo, dvadeset godina poslije bavi se režijom. Ima sreće, no postoje sreće koje padaju u zagrljaj prvome koji naiđe, sreće kurve koje ga odmah zatim napuštaju i odlaze s drugim, a

postoje i mudre sreće koje neku osobu uhode i polako je baždare. I živi se ponovo susreću. On se prisjeća večeri u Torinu, gostioničara koji na moj račun stavlja vino tih mladića, poneku maslinu, krišku salame. Tih godina nikad se ne spava, gostioničar zatvara tek kad i posljednji gost ustane od stola. I danas ima posljednjih gostiju, ali ne i takvih gostioničara. I sjeća se kako bih se, nakon druge smjene, oko jedanaest uvečer, odmah nalazio s njima, pa bismo jedni drugima pričali o proteklome danu, je li u tvornici izbila kakva svađa, jesu li oni štogod učinili u školi ili na ulici. Svakoga dana nešto. Torino, grad pješaka pobunjenih protiv ostalih šahovskih figura. I ne zatvaraju se nijedna vrata, radničko pješaštvo to ne dopušta. Posljednje ne možeš razlikovati od prvih, lijepe od ružnih, mlade od starih, cigane od dobro odgojenih. On se smiješi pri spomenu: “Tadašnji su komunizam siromašni momci koji se uspijevaju pokazati u lijepome svjetlu.” Događa se to tada i nikada više. Prava je to sreća, ali ne sreća dobrog zaposlenja, nego ona još ranija, sreća proživljavanja godina koje su za mladež manje nepravedne. Mijenjajući temu, pitam ga: “Onda, što ima, čovječe?”, a on se smiješi pod svojim velikim nosom, kraljem tog mršavog lica. “Već dugo nisam čuo tvoj pozdrav: Što ima, čovječe. Bavim se poslom u kojemu hrpu ljudi moraš držati na okupu, a nakon prve pogreške ideš kući.” Pa u čemu je problem, pitam, gdje bi mogao pogriješiti? Pripovijedaš

svijet, ne možeš se smesti. Dovoljno ga je voljeti.

Na odlasku mu pripovijedam: “Na gradilištu sam, a među radnicima imam i čovjeka svoje dobi, nema mu pedeset godina. Kurd je, nekoć pisac, govori engleski. Na gradilištima se nađe zanimljivih ljudi – potištenih, onih u prolazu, zauvijek nasukanih mornara... Jedno mu je oko unakaženo. Što se dogodilo? Odgovara mi pokretom ruke preko ramena. Kod nas to znači: bilo pa prošlo, kod Kurda, ne znam. Za stolom ga pitam hoće li kavu, on kaže da neće, ja mu je svejedno nudim iz svoje termosice. Jednoga dana vadi papir ispisan na engleskom. Policija države koju ne želim imenovati zatvara ga i sustavno mlati. Stradaju mu oči, jedno se oko oporavlja, drugo ne. Oči se na engleskom kažu eyes. Tipkarska pogreška na dokumentu pretvara ih u ´yes´. Zbog udaraca ima problema s ´yes´. Pogreška kaže istinu, svi su mu ´da´ uništeni, rijetko iz njega izvučem poneko, zgužvano, u zamjenu za ponuđenu kavu, ili pomoć pri miješanju vapna. Udarci više uništavaju ´da´ nego oči. Neke pogreške sadrže drugu istinu.” Ovu posljednju rečenicu izgovaram tek toliko da zaključim priču.

erri de luca

Onda on pita za mene, ali ja mu ne raspredam o teškim godinama provedenim u Argentini, razbuktalim nepravdama, hajci na živote. Nudi mi posao i ja ga rado prihvaćam.

Odugovlačeći s rastankom, pita me što nosim u džepu. Knjigu, kažem. Koju? Neku rabljenu, čitam knjige na izdisaju. Zašto? Reći ću ti drugi put. Zavlači ruku u moj džep, ali je ne vadi, nego važe. Čitam rabljene knjige jer mnogo puta okrenute i prstima zamrljane stranice u očima imaju veću težinu, jer svaki primjerak može pripadati mnogim životima. Knjige bi stoga trebale stajati na javnim mjestima, bez čuvara, i seliti se zajedno s namjernicima koji ih odnose i neko vrijeme drže uza se, trebale bi umrijeti poput njih, istrošene nedaćama, bolestima, zajedno sa samoubojicama skočiti s mosta i utopiti se, završiti u peći ili kao čamci što ih prave djeca trgajući iz njih listove, u svakom slučaju trebale bi umrijeti na bilo koji način osim od dosade i privatnog vlasništva, osuđene na život na polici. “Reći ću ti drugi put”, kažem mu prije pozdrava. (Ulomak iz romana Tri konja koji uskoro izlazi u nakladi Meandarmedia)

Erri De Luca rođen je u Napulju 1950. Kao osamnaestogodišnjak odlazi u Rim i priključuje se pokretu Lotta continua, sedamdesetih se godina profilirajući u jednog od njegovih predvodnika. Zatim se bavi raznim poslovima (vozač kamiona, radnik, skladištar, zidar), krećući se između Afrike, Francuske i Italije. Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji stradalnicima dovozi humanitarnu pomoć. Istodobno samostalno uči razne jezike, među kojima i starohebrejski, prevodeći pojedine dijelove Biblije. Danas je novinar (piše za Manifesto i Repubblicu). Prvi mu je roman izašao 1989., u dobi od gotovo četrdeset godina, ali otada ne prestaje objavljivati, pa njegov opus danas broji pedesetak objavljenih naslova, što autorskih, što prijevoda. Njegova djela – romani, pripovijetke, priče, zabilješke, ogledi i kazališni tekstovi – prožeta su lirsko-mističnim tonovima, socijalno su osjetljiva, ideološki obojena i često tematizira odrastanje u siromašnim napuljskim četvrtima. Dosad je na hrvatski preveden jedino roman Dan prije sreće (Il giorno prima della felicità, 2009; Meandar Media, 2010).

(P)ogled

Bernard Noël___ SENZura

S francuskoga prevela Martina Kramer

mor i pobuna, zapravo bijes protiv umora kad se pobuna iscrpi. Vlast je našla diskretan način da u nama zauzme mjesta obrane, pa čak i da istroši našu energiju. Nastupa slabost kojoj nema razloga, i koje smo odjednom svjesni. Tad slutimo da se stari tiranski san upravo ostvaruje: san pokornosti bez vidljive prisile, kojoj je posljedica prepuštanje. Ali kojoj smo to napasti popustili da bismo do toga došli? Prije dosta vremena predložio sam riječ “senzura”1 da bih objasnio taj fenomen i izrazio lišavanje smisla. A taj je gubitak sigurno prouzročio manjak kritičnosti pogodan za pokoravanje, iako ga tada još nije do te mjere ostvario. Tek mu je stvarao pogodan prostor. Osim ako produženo lišavanje smisla ne povlači za sobom tupost koja je tim veća što je svojim žrtvama postala običnom 1 Fr. sensure. Autor se poigrava riječima sens (smisao) i censure (cenzura), pa dobiva “cenzuru smisla” (op.prev.)

Glavni lišavatelj smisla danas je televizija. Ona je to izravno, zahvaljujući svojoj ogromnoj publici, ali i kroz ponašanje koje uvodi u politiku, ekonomiju, zabavu. navikom povezanom s jednim oblikom sad već prirodne konzumacije. Tako bi dotično lišavanje imalo isti učinak na smisao koji droge imaju na naše intelektualne sposobnosti, jedino što nikome ne pada na pamet ta usporedba, jer zvuči sasvim suludo. Problem je u tome što ne možemo precizno odrediti uzroke tih šteta koje ne doživljavamo kao takve, pa i ta nezamijećenost postaje jedno od njihovih svojstava. Glavni lišavatelj smisla danas je televizija. Ona je to izravno, zahvaljujući svojoj ogromnoj publici, ali i kroz ponašanje koje uvodi u politiku, ekonomiju, zabavu. Njezina je publika ogromna jer nije potreban veći napor od sjedanja pred ekran, gledanja i slušanja. Nikada prije u

povijesti nije postojalo sredstvo informiranja ili širenja kulture koje tako lako možemo konzumirati. Ta je lakoća očito znakovita utoliko što ide u smjeru suprotnom od osnovnog moralnog zakona prema kojemu se ništa ne može postići bez napora. Odsad u bilo koje vrijeme i bez i najmanjeg napora gledatelj dobiva vijesti, zabavu, dokumentarce. Za to mu je dovoljno staviti se u pasivni položaj i prepustiti se prodiranju onoga što gleda. Sve mu je dano u obliku protoka govornih slika, koje protječu toliko njegovim mentalnim prostorom koliko i pred njegovim očima, jer vizualni i mentalni prostor stalno su povezani. Mogli bismo odmah vrlo razumno ustanoviti da ta

Televizijske su slike osim toga najčešće stereotipne, i to u svim područjima. One, znači, pozivaju na oblikovanje sustava predodžbi koji bi im nalikovao. Stoga se originalnost iscrpljuje u korist neke vrste općeprihvaćenog imaginarija koji se svakome sastoji od istih elemenata, formatiranih gledanjem istih emisija. Nekad je pravilo dobrog ponašanja bilo smatrati ovaj tip analize pretjeranim, ali on sad izgleda umjeren zahvaljujući direktoru TF12 koji je izjavio (vratit ću se na to) da je njegova uloga “proizvesti mozgove na raspolaganju”, što znači uglavnom mozgove koji reagiraju na privlačnost reklama. Krenimo od pretpostavke da je lišavanje smisla cinično planirano, to će nas poštedjeti nužnosti dokazivanja i dopustit će nam da se zapitamo o gubitku koji se, osim smisla, tiče i vitalnosti. Čini se dosta normalno da protok beznačajnih slika ugrožava rad misli i dolazi na mjesto njihova prirodnoga tijeka, ali zatupljujući učinak te supstitucije ide i mnogo dalje. Je li to stoga što vrijeme koje trošimo na neku aktivnost podrazumijeva ulaganje jednakog djelića našega života? A tome je logična posljedica da je djelić života potrošen na prepuštanje nečemu beznačajnom na kraju smrtonosni trošak? Tu stječemo sve snažniji dojam da se ne može zadirati u duhovni prostor a da se ne uđe i u tijelo. I da je tijelo u tom slučaju ozbiljno zahvaćeno. TF1 – prvi program Francuske televizije (op.prev).

bernard no ë l

“veza” ne može biti neutralna i da svakodnevno prodiranje tog protoka kroz oči dovodi do lijenosti stvaranja vlastitih mentalnih predodžbi, odnosno smisla.

Nekoć bi se vrijeme provedeno pred televizijskim ekranima sigurno smatralo “izgubljenim vremenom”, ali kad gubljenje vremena postane svakodnevna navika, ono očito mijenja narav. Francuzi, kaže statistika, provode prosječno četiri sata dnevno pred televizorom, odnosno dobru četvrtinu svojega budnoga života. Činjenica da se toliko prostora daje nečemu beznačajnom ne može biti bez štete po smisao, jer mentalna je aktivnost o kojoj on ovisi zamijenjena nizanjem slika, a to je terapija nestvarnosti i konformizma. Ta nestvarnost je napasna jer se ne ograničava na prizore gledane u privatnosti: ona malo-pomalo oblikuje cijelu okolinu, jer ta okolina mora sličiti slikama ako želi biti uvjerljiva

(kada je riječ o političkom svijetu), ako se želi svidjeti (kada je riječ o proizvodima i predmetima), ako želi privući (kada je riječ o odnosima). Sve to djeluje zarazno jer poziv koji upućuju slike počiva samo na fascinaciji, ne i na razmišljanju. Taj proces odgovara procesu konzumacije, gdje omot vrijedi mnogo više od sadržaja, koji može ostati isti i izazvati novu želju pod uvjetom da promijeni izgled. U toj igri slika izgled je glavna roba: njime kupujemo ništa, ali on može privući i ništavilu političke predstave ili ništavilu sentimentalnih i erotskih položaja. Sreća je jedna slika, a budućnost druga. Zbilja je odsad suvišna. Zaboravljamo je u samom

Francuzi, kaže statistika, provode prosječno četiri sata dnevno pred televizorom, odnosno dobru četvrtinu svojega budnoga života. Činjenica da se toliko prostora daje nečemu beznačajnom ne može biti bez štete po smisao, jer mentalna je aktivnost o kojoj on ovisi zamijenjena nizanjem slika, a to je terapija nestvarnosti i konformizma. pogledu na nju, jer pogled s nje preuzima sličnost koja mu je dovoljna. Isto je i s tijelom, ali iznutra, jer upravo nutrina tijela služi kao prostor predstave, zapravo manje prostor nego kanal ili čak kanalizacija. U njega se slike ulijevaju, bez asimilacije. Te su slike ravnodušne prema onome tko ih prima: one prodiru i prolaze. Jedino je važno kretanje koje treba biti prolazno. Njihov je smisao samo smjer, napredovanje, a ono svoj sadržaj odmah briše u tijelu koje se tretira kao obična cijev za primanje i evakuaciju. Za ulaz cijevi služi mozak: mozak koji je uistinu zahvaljujući pokretu potpuno na raspolaganju i koji ne zadržava ništa osim poruka u koje reklamni oglašivači utrpaju malo smisla. Taj je smisao naravno servilan: ne teži ni prosvjetljavanju ni obogaćivanju misli, jedini mu je cilj konzumacija ovoga ili onoga, a i sam je tek proizvod upakiran u ambalažu zvanu “spot” ili “flash”. No smisao televizijskih dnevnika ili političkih emisija nije manje servilan od smisla reklama koje mu služe kao model. Osim rijetkih iznimaka, nije riječ o informiranju, već samo o konzumiranju općeprihvaćene vizije vijesti ili nekog lika, neke stranke, nekog događaja. Proces konzumacije vodi svaki diskurs: on danas oblikuje obrazovanje i kulturu.

Ta je situacija katastrofalna jer konzument se ne smatra građaninom odgovornim za svoj izbor, pa čak niti razumnim kupcem: kod njega se samo nastoji razviti servilnost koja razoružava njegovu svijest i njegov otpor prema nekom proizvodu ili pojedincu koji nose masku zavodljive slike. Zapravo, uspostavljanje servilnosti započelo je kad je spektakl sveo gledatelja na pasivnost, umjesto da pobudi njegovo sudjelovanje. Pasivni je gledatelj cijev bez filtera, koja niti promišlja niti probavlja ono što ga čini sposobnim da neumorno upija. Taj gledatelj koji je u stanju gutati bez zadrške prototip je savršenog konzumenta, onoga koji se, u skladu s gnjusnim plakatima uskrslim ovih dana, pokorava “dužnosti kupovanja”. Jasno je da oni koji vaše tijelo tretiraju kao obični organ upijanja koji služi samo za šopanje slikama to čine s mnogo prezira. To tijelo koje se iskorištava ujedno u svome tjelesnom i psihičkom obliku postaje tek svojevrsna organska rupa prilijepljena na vas poput parazita na živom biću da bi vas pretvorila u konzumenta podložnog svemu što mu je dano na gutanje. Konzumacija time na neki način prostituira konzumenta... Ovaj će se opis možda učiniti karikaturalnim,

no on samo pojednostavljuje kako bi nas stavio pred očite činjenice. Uostalom, ta je situacija još i gora primijetimo li da lišavanje smisla povezano s pasivnom konzumacijom dovodi do šopanja prazninom i postavlja tu prazninu (to ništavilo) usred gledateljstva. Genijalna izmišljotina medijskog sustava je da nas ispunjuje prividom, odnosno da nas zaokuplja ničime. Iz toga proizlazi čudesan uspjeh ako se sjetimo da su tijekom povijesti sva društva nalazila svoj smisao u zajedništvu misli dovoljno jakih da bi se svaka individua mogla sjediniti s društvenim (ili mističnim) tijelom i osjećati se ostvareno. Najbolji su primjer toga religije, kojima je glavna briga bila da svojim vjernicima pruže intenzivan duhovni život popraćen ritualima koji bi zadovoljili njihovu potrebu za smislom. Totalitarni su režimi nametnuli ideologije, koje su imale djelovati poput religija, egzaltirajući usvajanje zajedničke misli. Njihov strah da bi razmišljanje moglo dovesti do prosvjeda brzo bi ideologiju pretvorio u kruti stereotip i zatupljujuću iluziju. Čudesan je uspjeh medijskog društva u tome što proizvodi jednoumlje ne nudeći ništa za razmišljanje. To je moguće zahvaljujući okupaciji mentalnog prostora protokom koji oponaša tijek misli. Stvarati zajedništvo dijeleći samo prazninu sigurno je najrentabilnija operacija ekonomskog kraljevanja. A ona se neprestano usavršava jer sada su i nijanse protjerane u korist binarnih mišljenja koja prihvaćaju jedino da ili ne. Najveća konstanta u ljudskom ponašanju jest tendencija prema servilnosti. Oduvijek je manjina tlačila većinu, a to se moglo ostvariti

samo pristajanjem. Naravno, bilo je ustanaka, demonstracija, pobuna, pa čak i revolucija, ali tlačenje bi se uvijek ponovno uspostavilo. I to uglavnom nasiljem osloboditelja čija je protuvlast preuzimala sredstva vlasti: institucije, vojsku, policiju, upravo one simbole koje je trebalo srušiti da bi se promijenio društveni poredak. Otkako je pak postalo medijsko, naše društvo dopušta da sanjamo o vlasti koja odlučuje odustati od nasilja – ne gubeći pritom ništa od svoje tlačiteljske prirode – jer ono zapravo više i nije nužno za dominaciju. Jer, više uistinu nije nužno primjenjivati silu da bi se pokorilo, s obzirom da je dovoljno zaokupiti oči da bi se u šaci držala glava, a s njom i mjesto eventualnog prosvjeda. Bivši su se režimi iscrpili zabranjivanjem, cenzuriranjem, kontroliranjem, a nije im uspjelo zagospodariti prostorom misli, koje su uvijek potiho mogle raditi protiv njih. Sadašnja vlast može okupirati taj prostor misli bez ikakve prisile: dovoljno joj je računati na učinak lišavanja smisla. A lišen smisla, čovjek sasvim prirodno sklizne u servilno prihvaćanje. Sredstva otpora ovisna su o činjenici da se prvo treba osjetiti ugroženima ili žrtvom, e da bi se moglo oduprijeti, kao i o činjenici da je teško razviti tu svijest kada smo sami svoji tlačitelji. Jer glavni smo krivac lišavanja smisla mi sami i nitko drugi, zbog tog položaja teško možemo osvijestiti razmjere štete. Ponekad ćemo se požaliti da previše vremena provodimo pred televizijskim ekranom, ponekad se rugati gluposti nekog programa iako smo ga uredno odgledali, ponekad hvaliti da namjerno skačemo s programa na program, ali naše distanciranje

photo : J ean de B re y ne , prodajem vrijeme , B oris G reiner atelier

Čudesan je uspjeh medijskog društva u tome što proizvodi jednoumlje na nudeći ništa za razmišljanje. To je moguće zahvaljujući okupaciji mentalnog prostora protokom koji oponaša tijek misli. Stvarati zajedništvo dijeleći samo prazninu sigurno je najrentabilnija operacija ekonomskog kraljevanja. rijetko ide dalje od toga, a pogotovo se ne suočava s pravim problemom, odnosno s opresivnom okupacijom protoka slika. Najgore je to što i dobar program na isti način okupira mentalni prostor kao i loš... Društvo TV-gledatelja i samo je dvobrzinsko, a jasno vidimo da konkurencija među programima i nastojanje da se ostvari što veća

gledanost ne idu u smjeru kvalitete. Jedina je namjera pridobiti što više gledatelja, kako bi minuta reklame postigla što veću cijenu. Taj “ideal” zahtijeva da se televizijski gledatelj ne tretira kao publika ili kao klijent, što bi bilo normalno, već kao glava koja treba postati poslušna za reklamne i druge poruke. Taj si je cilj otvoreno zadao najpopularniji

program, a to znači da će njegova publika, to jest polovica francuskih TV-gledatelja, biti manipulirana i slijediti njegove interese, vjerujući da se zabavlja ili informira. Ta malverzacija falsificiranjem služi oblikovanju gledateljstva koje se odmah može prodati oglašivačima. Publika je tek stado kojemu se broje glave da bi se znalo koja se količina može prodati trgovcima reklama. Gospodin Patrick Le Lay, generalni direktor TF1, o tome se izrazio s velikim cinizmom koji barem pojašnjava stanje stvari: “... zadaća programa TF1 je pomoći, naprimjer, Coca-Coli da proda svoj proizvod. A da bi reklamna poruka bila primijećena, mozak gledatelja mora biti na raspolaganju. Naše emisije imaju zadaću staviti taj mozak u stanje raspoloživosti, tj. zabaviti ga, opustiti, kako bi ga dobro pripremile između dvije poruke. Mi zapravo CocaColi prodajemo vrijeme ljudskoga mozga na raspolaganju...” Gospodin Le Lay ne kaže što je “ljudski mozak na raspolaganju”, toliko mu to stanje izgleda očito ostvareno, kao što mu je očita sposobnost televizije da ga proizvede. Ta nas sigurnost implicitno podsjeća da je televizija uistinu najbrže i najefikasnije sredstvo pražnjenja mozga kako bi

Bivši su se režimi iscrpili zabranjivanjem, cenzuriranjem, kontroliranjem, a nije im uspjelo zagospodariti prostorom misli, koje su uvijek potiho mogle raditi protiv njih. Sadašnja vlast može okupirati taj prostor misli bez ikakve prisile: dovoljno joj je računati na učinak lišavanja smisla. A lišen smisla, čovjek sasvim prirodno sklizne u servilno prihvaćanje. primio “poruku” kao vlastitu misao. Uostalom, gospodin Le Lay malo dalje objašnjava razlog te efikasnosti: “Televizija je aktivnost(djelatnost?) bez sjećanja”. Drugim riječima, “raspoloživost” ne izvlači nikakvu pouku iz onoga što je na trenutak primila, zbog čega je neistrošiva. Ironija - ali prema kome? - nalaže da ovdje podsjetimo da je u trenutku privatizacije TF1 1987. godine argument gospodina Buyguesa bio “najtraženija kulturna ponuda”, kako bi pobijedio svoje konkurente i preuzeo taj televizijski program. Pridjev “kulturna” pretvorio se međutim u umjetnost oblikovanja mozgova na raspolaganju, umjetnost koju dosad nijedan totalitarni režim nije znao prakticirati s toliko uspjeha. Taj uspjeh svoju efikasnost

maskira trgovinom koja se naizgled odnosi samo na proizvode konzumacije, jer gospodinu Le Layu vjerojatno ne bi bilo produktivno objasniti da je “zadaća” njegovog programa staviti naše mozgove na raspolaganje – naprimjer – idejama gospodina Sarkozya. Nipošto ne treba upozoriti ljudsko stado na identitet kupca kojemu će biti prepušteno, ako se želi isporučiti u komadu i bez problema. Shvatili smo da je raspoloživost na kojoj radi gospodin Le Lay, uz pragmatizam kojemu se dive svi “poduzetnici”, tek novi oblik stare servilnosti. Konzumerističko društvo treba tu servilnost da bi nas uvjerilo da biramo zahvaljujući samo slobodnoj, objektivnoj i nezainteresiranoj informaciji.

Atelier F ritz

MAGNUS William-OLSSON___ Švedski krajolik

i druge pjesme

sa švedskog preveo Refik Ličina

(Granada) 1. U pozadini kuća, stepenište kojim se nevoljko uspinješ – ne misliš valjda na šta drugo? Sunce je zašlo ali je zapara takva da ti se znoj sliva sa čela i vrata premda se penješ polako Gradsko zvukovlje, skuteri, mopedi, kante koje prazne, potmulo brujeći, čistačka vozila, djevojčice koje se smiju počinjenim nezgodama, žene što pseta i djecu dozivaju, cupkajući niz kladrmu, da sve to što sad se čini podaleko na vijugavim ulicama. Jedna se mačka provlači kroz rupu na zidu. Iz pationa čuju se spori koraci na šljunku U prozoru s druge strane guzi jedan postariji čovjek svog mladog ljubavnika. Namjesti se i osmotri na trenutak. Jedan od njih

mogao si biti ti, jedan nežni anus, vlažan kurac takve su mogućnosti ovog mjesta, sve što sam možeš zamisliti. Sad se koraci čuju. Prem ne znaš sa koje od uličica što ovamo vode. Onaj što korača u žurbi je. Jesi li ti što stižeš ovdje bježeći od svađe ili si na putu ka tajnom sastanku ljubavnom? Dakle, tako. Prati mačku kroz rupu na zidu, u redu je. Vrućina koja beše tako zagušljiva sad se čini ugodnom. Ovdje postoji jedna fontana i par shrđalih stolica oko jednog požutelog mermernog stola. Nedopijene krigle piva. Miris mimoza. Pikavci. Tu stiže on, sredovječan čovjek, još zadihan, pred tobom je. Otire čelo maramicom, ispavlja bijelu svilenu košulju. Ti misliš na mošnje njegove, na prazne testise, dok ti on pruža ruku. Tako je neočekivano hladna. To te nagoni da misliš... Ne, nisi ovdje rad snošaja,

već da bi svoj život sredio, ili barem upoznao svu njegovu zamršenost. Jasno ti je da te moram ovdje napustiti dok on malo zaštitnički, kako to viđeniji ljudi već čine u ovom podneblju, spušta ruku na moja ramena i gurka me prema bijelo okrečenoj kući, uz čije prozore možda ti još dreždiš, preneražen onim kuda bi te tvoja mašta mogla zaputiti.

2. Ova dama i ja s vremenom smo izgradili sjajan i šutljiv dijalog koji se, što se mene tiče, razvio u ozbiljnu razmjenu mišljenja. « Pričuvajte vaš novac» kaže ona, dok čeprkam po sitnišu sada dok ti spuštam šaku na uske kukove kako bih imao dobar položaj dok ti ostraga ulazim, mislim naravno na njenu okruglu, malo strogu pojavu, dok stoji među hljebovima u dućanu. Smiješ se ponovo i kažeš kako tvoja majka tvrdi da sve žene žele biti silovane. Ja sam žena, u svakom slučaju skoro da sam osvojio žensku ulogu u njenome društvu. Iza mene stoji jedan snažan čovjek. U istom trenutku dok u te prodirem, on prodire u mene. Ovo su njegovi uzdasi što gluho i životinjski zvuče ispod tvojih svjetlijih krikova. Ali ko sam ja u ovoj komplikovanoj fantaziji? Ja sam jezik naše maštarije, jedan pindarski užitak Nešto ranije pokazah joj novinsku sliku bika koji zariva rogove u prsa jednog neustrašivog mladića. «Qué locura» rekla je veselo Ponekad osjećam kao da sam tek skladište za tuđa ludila.

Stižem da pomislim da se i ona nalično osjeća i da u tome sadržan je naš afinitet. Potom ona se okreće i kao da uranja u tvoj snažni hrbat dok žmuriš, grize ti ruku i ulazi u fantastični prostore stižućeg orgazma. Zadnje što vidim njenjo je naglo okrenuto lice, bora na čelu, moja usta, njena usta koja govore nešto što ja ne razmijem. (Delfi) Šta možemo o smrti kazati? Možemo je uporediti sa mršavim mačkama u Delfiju što neumorno slaze il izlaze iz svijeta podzemnog. Mudre poput egipćana slučajno se pomaljaju nalik tvome omlijenom liku – što sjenovit krije se u zidu i javka se tek kad hitro obrneš u stranu svoj pogled plašljivi. Čak ni Sokrates, koji na ovom mjestu među brežjem – što o tišini zna više od nas – sakriva lice pod pazuho jednoga mladića, razmišljajuć o golubovima. A ni Herakleitos... možemo o njoj govoriti kao što se o svojoj majci govori, tako daleko od doma da ona napokon biva razgovijetna, zapravo lijepa, slici nalik.

Telemah strancu

Negdje je on zarobljen, ali u životu Na beskrajnom moru (Odiseja, Prvo pjevanje)

Stranče, izvjesni snovi su neobjašnjivi. Ovaj ne mogu protumačiti prem mi se čini stvarnijim od drugih: usnih jedan otok, nesličan Itaci i svim drugim otocima koje sam susreo. Nikakvih bregova ni životinja koliko mogah vidjeti, izuzev ptica koje su pjevale čudesno lijepim glasovima. Rastinje zeleno

i gusto, skoro neprohodno. Blizu obale ležala je kuća, prosta građevina bez prozora. Iz kuće izađe čovjek do tančina meni nalik. Lagano krenu k meni na obali otvorajaći ranac i pružajući mi jednu kopču. Na kopči se nalazila umjetnički izilivena slika koja pokazuje kako oluja uništava jednu lađu na pučini. Zatim se okrenu i ode. Gledao sam omajano u njegovu kopču, kao

i potom odgovori kao vjernik «Kronion» ili kao ludak «mi sami», ali ako moraš odgovoriti časno odgovori « Sjećanje i more» jer ništa od onoga što odvuče more ne vraća se kući premda se čini da ono sve natrag ostavlja. Ali veće od mora sjećanje je, i, pak, još veće jest samo ponovno rođenje i smrt.

da njena je ljepota zavisila od mog pogleda. Na kraju, kad sam se osvrnuo, more je ležalo neobično mirno, kao da je bilo od kamena. Bilo je neshvatljivo veliko da se činilo kako horizont leži izvan sebe. Uhvatio me strah i poželeh odatle pobjeći ali kad se okrenuh više nije bilo nikakva otoka. Stajao sam u moru. Krug čudesan. U apsolutnom središtu stajao sam ja.

Menelaj Telemahu

Odisej Telemahu Sine, sada si odrastao i već me u borbi nadmašuješ. Tako si ipak nešto naučio rastući u sjeni čekanja. Dvadeset godina čekali smo ti i ja. Sad čeka Itaka. I-ta-ka! Isti kameniti, sirotinjski otok. Pogledaj okolo, šta vidiš? Osrednju, propalu, polupraznu kuću. Dvorište, žrtvenik, krdo svinja koje po gliblju za hranom riška. Nekoliko ribara i mornara, nekoliko robova – ne odveć mršavih – i padine po kojem bleji stado izdivljalih brava. Voli to, Telemaše, jer sve je tvoje. Ali čuvaj se brodovlja i kraljeva. I pita li neko « Ko vlada našim životima?» ne nudi odgovor prebrzo. Razmisli dobro ko pita

Reče i glasoviti junak Menelaj nasmeja se na to, pogladi gosta... ( IV pjevanje) Telemaše, sine moj. Deset godina ja opsjedah Troju. Deset godina borih se ispred njenih zidina, radujući se u pobjedi i tugujući u porazu. Možda sam bio sretan, možda nisam. Obnoć, dok argivci bjehu u snu, vukao sam se uza zid poput prosjaka, ne da bih stekao ratnu prednost već zbog mutnih uspomjena koja su me vukle tamo. Zbog mutnih uspomjena – koliko sam ih ponio sa sobom i koliko sam ih napustio. Ne sjećam se, sada se ne sjećam ničega. Zborilo se da sudba je uznoslila moje ime onda kad smo Grčku napustili sa hrupanjem vjetra u našim bijelim jedrima. Zborilo se kako bejah veličanstven pri gledanju. Zborilo se kako moje ime sjaji poput sedme zvijezde plejadine kroz vijekove rad ove plovidbe. I čemu sada sve to? Među svima onim što su ka Troji plovili, tek ja sam shvatio šta znači nositi ime koje cijela Grčka pamti i cijela Grčka mrzi. Odisej... On će se izvući. On ima svoju lukavost i i svoju boginju. Ne, nauči se zaboravu dijete, ništa od toga veće nije. Poštedi sebe Odisejevih poduhvata, dopusti zaboravu da oplâče te kao voda očevo ti ime i oslobodi dušu krivnje.

* U svakom slučaju došao sam, kako sam mogao odustati? Mirišu lavanda i jasmin. Vjetar – ovdje među brežjem puha neprestano – dolazi iz mjesta iza brega nade gdje sunce upravo zalazi gdje smrkava naglo. Kao sjenka stižeš iz sutona vidim tijelo ti je postalo starije. Šal oko vrata sjaji blijedoplavo u tek zapaljenom sjaju zvijezda. Težim da budem sav u tijelu. Masivan. Čvrst Posmatraš me ja sam onaj detinjasti čovjek kojeg si voljela, onaj sredovječni čovjek kojeg si napustila i sad takođe ovaj u kojeg gledaš kao što se gleda nepoznati. Tvoje pratilje pomjeraju šarene velove u mojim grudima. Okrećem se bespomoćno za djetetom potom obuhvataš moju lijevu ruku tvojom desnom i mećeš desno stopalo na moje lijevo stopalo ja nisam Joachim i ti nisi Anna, ali tvoja prsa podižu se kao njena i moja se podižu kao njegova potom se okrećeš, zatim ja, smijući se odlaziš od mene. Tvoja gola stopala po stijenju. Cikade. Mrklina. Lavande Idem. Trupam. Vrištim. Smijem se i tvoje pratilje mašu napuštajuć moje grudi u svojim krasnim surovim, pocupkujućim, satirskim, teturavim paradama.

O Johnu Donneu 1. 1595. godina. John Donne, još mladić,

dolazi ovamo, trčeći. Dugačka kosa poput zastave leprša i ruke čvrsto pritegnute bijele su kao Madona na ondašnjim portretima. Rano je jutro, samo su pekari i fukare budne. John Donne čije očne duplje naliče ognjištu gdje nesanica gori u grdnoj je hitnji kao da se za sam život bori. Dolazi ovamo. Usne su stegnute u osmjeh – bolno ljubavno sjećanje svoje grubo gudalo vuče preko crvenoga mesa srca. Dolazi ovamo. Iz minulog ruši se ka punktu u kojem sve će biti oprošteno, gdje počinak najzad će ga sresti, gdje budućnost će ga obgrliti kao žedna zemlja kišu.

2. Dolazi ovamo. 1602. godina. “Agnus Dei”, čita John Donne sebi samom, „Agnus Dei“ Franciskus bdi uz njegovu stranu. Idu duž Themzine mrke vode. Kiši. I kišilo je plaho i podugo tako da bi mogli pristaviti tri đuguma čaja s vodom sa svojih ogrtača svakog podneva kad se vrate kući. “For Thee my love”, misli John Donne kad ne može plati račun za ugalj. “For Thee my love”, misli svaki put kada mora ruho okrpiti. “For Thee my love” misli često i tako srčano da riječi trajno kruže oko njegove glave kao jato vrabaca oko tanjira sa suhim mrvama.

Dolazi ovamo, iverčić iz noći. Misli su mu zatvorene, ali crte lica čiste su kao da su upisane na Gabrielovoj potkošulji. „Imitatio Christi“ crta Franciskus iznad njega u zraku i on se u trenu skameni pred našim smetenim pogledom. Čuvati ga tako. 3. Dolazi ovamo. Jednog zimskog jutra 1627. godine Diže se kanonik John Donne iz karuca kod Sant Paulove katedrale obučen u mantiju redovničku. Osvit je sa njim i sjeni drhteći stoje u stavu mirno pokraj kućnih zidova dok on prelazi ulicu. I malo potom i družba njegova.

( A iznad svega, blijed kao mjesec, kruži nedokučivi Galileijev osmijeh)

Dolazi ovamo. Potpetice zveče po kaldrmi u taktu marša božanskoga. Kanonik nosi peščanik pod pazuhom. Vrijeme pređašnje lagano kaplje u sadašnje. Odjednom zastaje, jedno sjećanje uzima formu, jedno upozorenje iz sna: „in golden sheds lambs are tumbling Around, screaming like animals.“ I u istom časku crkvena zvona otvaraju svoju brujeću kapiju i mah vječnosti prenosi ga utrijumfu preko praga neodlučnosti.

Pastva je slavila – ushićena.

( ali Galili, blijed kao mjesec, dodade tiho: – „But if the Lord would let him choose I bet he’d turn into a crablouse.“?

4. Mart je, u godini 1631. John Donne ide od sna do sna od kontinenta do kontinenta, ali igla kompasa vrluda. Sve nevolje koje je nosio slile su se niz vrat i sabrale u majušnu mrku lokvu u postelji pod njim. On ljuto boluje. Zadaje mu bol minula ljubav dok tuče u njegovo bolesno meso. Zadaje mu bol sjećanje dok mu se smiješi kao nekome ko već nedostaje. Ali najbolnije je to što je život na kraju veći od boga. On se žrtvuje, ne kao raspeti, za to je on previše mudar. On se žrtvuje slično onome koji zna premalo o tome kako se živi i premalo o tome kako se mre. I tako prestaje huk groznice i tišina juri k njemu poput dna prema tonućem kamenu. On podiže ruku. Desnicu.

* Jedna vrsta ozarene ozbiljnosti počiva na kanoniku dok rimuje ispred pastve:

Švedski krajolik

- Oh lord I think I’d rahter bee a lousy little biting flea than stand there right in front of Thee.

1. Iz agrarnih zakonika*, Švedska je rođena. Mučno gmize gazdinstva jedno od drugog

slično francuskim puževima kućašima između svakog “Bro jutro” i “Bro veče” niče još jedan bor kako bi ljudi krenuli udesno ili ulijevo sve dok “prispjeti skupa” ne bude sinonim za riječ zalutati. Tako se desilo čudo da građani (koji su se dotada gradova držali) budu viđeni kako satima čekaju da ariš počne da pjeva i šuma da šapuće. Kako se to dogodilo ne može znati niko, ali su iz čekanja vikendice nikle i psi se čuvari preobrazili u plave znakove s tekstom “Automatic- alarm!” I praunučad – već stara – guzeljaju uokolo šutke, grabuljajuć lišće. Naslijeđen, dijelom luteranski, moral suflira njihove misli sve do stupnja gdje tek tegobni košmarni san može prekinuti monotoni ritam unutarnje laži. Ali ako slučajno razmineš na biciklu i slučajno kihneš tad će se svaki zastati uz grabulju i viknuti prijateljski “na zdravlje!”

2. Postoje gradovi na putu da sebe same zaborave. Gradske četvrti koje se svojih osnivača samo u snu prisjećaju. Drugi nose svoju historiju kao neupotrebljiv amblem na najvećoj (crkvenoj palici.) Sem toga drugi još žive u potpunom uvjerenju u svoju besmrtnost. Oni protinju motorne puteve oko sebe kao kružne dijademe ili samosijajući krugove. Izvan ovih kategorija postoje neprimjetni gradovi za koje i sama imena London, Lenjingrad, Paris znače razvrat i požudu i tešku migrenu. Oni se majčinski legu na uličice i unutrašnje trgove, i nose visoke

poteptice kad drugi nose ravne cipele i poseduju uglavnom jednu piceriju s neobičnim imenom KANTON. Za ove gradove – u kojim uzme 45 minuta da bi se jedna pivska limenka odšutirala od jednog kioska s kobasicama na sjeveru do drugog kisoka na jugu – imena u zadnje vrijeme ne znače ništa. A ipak oni ih pronose brodovljem i avionima na sve strane svijeta, gdje se reklamiraju bez ikavog stida.

3. Ovaj potočić sprovodi svoju miroljubivu socijalizaciju u tišini. Jedan brodić od drvene kore može ploviti brže od drugog drugi može ploviti pravo protiv struje ali skoro svi zapinju duž obala gdje puštaju korijenje i bivaju veremna drveća. Iznad potoka most, uza most glibovna njiva iza narene krivine nijemo upozorenje prvih kuća da još jedan grad otire dirjemež iz očiju, i brzo će se pojaviti u svojoj zadimljenoj kabanici. I stvarno – eno grada. Iz daljine liči na loše opranu vilicu. Starije kuće počivaju teško u sojim snovima o davno skrhanoj štukaturi koja je jednom dovukla ovamo italijansku anđeosku hijerarhiju Soliteri iz ho-ruk godina sanjaju svoje vertikalne snove dok povrh svega Domus-zastava lupeta razjareno vrtložeći za zadnju iliziju premorene Folkhemssverige**. I sto i pedeset metara južnije na centralnoj stanici rijetko se sada vozovi ustavljaju te se stari šef postaje srami da potpiše svoje pjesme sa “Stagnelius s pruge”

photo : aleksandra orli ć

već objavljuje pod pseudonimom u partijskom okružnom zborniku.

4. Na vrhu jednog brega u okrugu Kisa možemo se prisjetiti starih pedantnih geografa, zadnjih koji su znali da jedino površ dijeli nebo i podzemlje. Oslušne li se pažljivo čuje se kako od severa agrar–metafizika sedermanlandskih zakonika, tutnji između vazdušnih skladišta: dozvoli nam Bože, da umjesto zemlje koju podigosmo, jednom carstvo nebesko dostignemo S juga se čuje kako smolandski mršavi pastori anđeoski poje svoju: “I s nebesa” koja je izvukla doista mnogo geografa iz mučnog empirijskog mjerenja nogama, sa obećanjem o onom što se “NAKON SMRTI” ispod suknji krije. Ali ako se sluša previše tad – jen, dva, tri! – noć je već pritegla kljiještima.

Stiješnjen između krajnosti ovo krvgavo područje leži sasvim nepomično s gazdinstvima uglačanim poput gumbi na lovačkim odorama kulaka starinskih i ušušurno poput njihovih flanelskih pižama. Kuka se s pravom nad krčevinama i račijom kugom svečeri prije no što san se u svoj muk sruči. Ali onda svi sanjaju da samo jednom vide neshvatljivo i beskrajno more s pogledom koji naslijeđena jeze neće zasjenčiti. Tako uvija život žitelja Kise stoljećima, brepivši na kraju o tvdo tlo koje odgova gluho: “vo vjeke vjekov.”

5. Stockholmski arhipelag je čulna tautologija: “zamisli, prije no stigoh ovdje, nisam još bio tu!” I svak se smije u svom čamču dok germanske horde – jednako surove kao i ranije – dpolovljavaju s juga ispod šarenih spinnaker-jedara***, krcatih bajerskim

Tako otoci plutaju uokolo u jednom historijskom SADA, ali čula bivaju melanholična s vremenom. Niko se više ne nada čak ni u mogućnost da iza narednog rta naiđe na bačvu zalutalu s čistim estoncem koji je doduše “čisti otrov!” i klizi ko vino kroza zasušeno grlo. Jedna ribica drhturi perajem i joj šjedna i još jedna... I Stokholmski arhipelag – objektivan kao svaka istočna obala– pada tiho u san i sanjari nepomično kroz zaborav dug milion godina o tome kao sunce potanja u more, dok svjetlost polagano čili u homorama na zapadu.

*Laga skifte – stari agrarni zakoni o preraspodjeli zemljišne imovine tako da svi učesnici dobiju što više i što veće komade zemljišta.

**Folkhemssverige – “Švedska kao kuća naroda”, politička sintagma i težnja ovdašnjih socialdemokrata ( i drugih partija) koji je u političku retoriku uveo Per Albin Hansson 1928. Godine. ***Spinnakrar – velika balonasta jedra na jedrenjacima. MAGNUS WILLIAM- OLSSON

trbušastim profilima. Jedan brod s Olanda promiče i liježe na trenutak kao da razmišlja, nepomičan uz brižljivo savijen horizont. Docnije, na krševnoj obali, može se čuti kako valovi iz Fniske neumorno griješe u razlici između ∞ i – ∞. Dogodili se da neko pomene riječ “Rusija” plane arhipelag u jednoj sekundi, lanac požara kroz vijekove sjećanja koji se zaustalja po prvi put hiljadu devetsto pedeset i prve godine i trpereri uz ime Pontus De la Gardie.

Magnus William-Olsson rođen 1960., jedan je od najznačajnijih savremenih švedskih pjesnika. Piše takođe i izvrsnu prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poezije (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, G. Getviz). Osnivač je i vodja Slobodnog Seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W. Važnije zbirke: O’, 1987; I sjenčiti (Och att skugga), 1991; Da iz tvog ognja ( Att det ur din eld, 1995); Biografija (biografi), 2000; Za Pindarosa je trenuatk mala odaja u vremenu (Ögonblicket är för Pindaros ett litet rum i tiden), izbor pjesama, 2006; Ingerini soneti (Ingersonneter), 2010. Zbirka je već proglašena književnim događajem i ušla u uži izbor za Strindbetvou nagradu. Djela M. W-Olssona prevedena su na petnaestak jezika.

Tema: AMOK___ TEMU priredila Ivana Perica KathrinRöggla: Općenito gledajući, živimo u društvu koje preduvjete za amok svakako povećava i pogoduje takvom titranju na rubu. NadeždaČačinovič: Srdžba i vrijeme uistinu jest neka vrsta rekonstrukcije cjelokupne povijesti okuplje-ne u ključu srdžbe. A što se ovih svakodnevnih, izvanfilozofskih razloga tiče, provale bijesa i nasilja u francuskim naseljima svakako su bile dodatni poticaj. Jelena Spreicer: Pounutrenje nasilja do kojeg mora doći da bi tekstovi Pjesama iz Lore mogli biti pročitani pretvara sam čin čitanja u čin nasilja, i to nasilja nad vlastitim negiranjem i potiskivanjem svijesti o prošlosti i sadašnjosti. Ana Tomčić: U ovoj svakodnevnoj borbi svjesnih i nesvjesnih želja različite vrste fikcije odigrale su ključnu ulogu. Jer, ako je rad poostvarenje ljudskih težnji, onda je i uloga književnosti, koja se prema Feriću sastoji u tome da se “fikcionalni svijet pretvori u stvarnost”, tek jedna od mogućih formulacija rečene globalne tendencije. Marija Perica: Svakodnevica koja je svojevrsni frankeštajn socijalističke ostavštine i na nju nakalemljenog divljeg kapitalizma u kombinaciji s grobljem pojedinačnih iluzija stvara trokut napetosti koja nužno mora eksplodirati nasiljem. Ivana Perica: Pojava bijesa, srdžbe na domaćoj literarnoj sceni krajem devedesetih i dvijetisućitih ne predstavlja samo književnu novinu, već je pokazatelj zrenja demokratske svijesti da se stvari mogu mijenjati i, naravno, znak frustracije jer se ne mijenjaju, a ona nerijetko, pogotovo kad je riječ o srditim praksama feminističke provenijencije, prerasta u osvetnički poriv. Višnja Pentić: Ključno pitanje koje u tom smislu postavljaju Travke je zašto je nemoguće spojiti ljubav sa svakodnevnim? I kako je moguće uporno željeti nemoguće? Odnos mogućeg i nemogućeg ispričan je u mediju koji svaku maštariju oživljava snagom iluzije, baš kako to sami svaki dan činimo. Film omogućuje nemoguće moguće. Feđa Gavrilović: Priče o Caravaggiu kao nasilniku i ubojici uvelike su utjecale na percepciju njegova života, poznatog iz opisa njegovih životopisaca već od 17. stoljeća ali i na percepciju njegova opusa. Svjetlan LackoVidulić: Izvorno karakterističan za tropske zemlje, amok se u zemljama zapadnoga kruga javlja kao palindromski obrat i duševni odgovor na dugotrajno stanje introvertne patnje poznato pod kolokvijalnim nazivom KOMA. KathrinRöggla: sigurno, promatrati svoje dijete kao tempiranu bombu, to danas pada na pamet mnogim roditeljima. svašta se može čuti. govori se o nasilju u školama, o asocijalnom ponašanju, o uskraćivanju komunikacije, činovima sabotaže, o žarištima nemira. svi ovdje to znaju: mi roditelji stojimo kraj svoje djece i promatramo kako se ponašaju.

tema

KATHRIN RÖGGLA___ AMOKOM KONTRA EKONOMSKOG MIŠLJENJA? Razgovarala i prevela Ivana Perica neočekivan ishod. Ipak, narativ se ne razvija prema samoubojstvu kao vrhuncu, katastrofi i pripovjednom okončanju, nego se uredno nastavlja i nakon tog slučaja, kao da ništa nije ni bilo. Iako situacije u tvojim tekstovima stalno titraju na nekom emocionalnom rubu, sâm amok još te nije zaokupio? Kathrin Röggla: Općenito gledajući, živimo u društvu koje preduvjete za amok svakako povećava i pogoduje takvom titranju na rubu. Amok me itekako zaokuplja, tim više što sam nedavno pročitala jedan tekst Josepha Vogla o toj temi, objavljen u zborniku Dive, hakeri, špekulanti. Socijalne figure sadašnjice.1 Prije je amok bio isključivo vojni pojam, a tek naknadno se osamostalio i danas se koristi jedino u slučajevima kad pojedinac “prolupa”. Dakle, amok se poistovjećuje s individualnim 1 Stephan Moebius, Markus Schroer (ur.): Diven, Hacker, Spekulanten – Sozialfiguren der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt na Majni, 2010.

KATHRIN RÖGGLA

ema: Temat koji pripremamo bavi se fenomenom amoka kako u općedruštvenom kontekstu, tako i s obzirom na literarne i filozofske tekstove koji se bave bilo amokom, bilo nasiljem općenito. U svojim si se tekstovima profilirala kao kritički angažirana autorica, baviš se gorućim temama suvremenog društva... Tvoj vjerojatno najpoznatiji roman mi ne spavamo (wir schlafen nicht, Fischer Taschenbuchverlag, Frankfurt na Majni 2004.) sastoji se od niza intervjua koje si vodila sa zaposlenicima iz ekonomske struke. Svi oni dijele zajednički svijet nove ekonomije i njoj srodnih stilova života, a u vrijeme intervjua angažirani su takoreći 24 sata dnevno. Otud i naslov romana, “mi ne spavamo”. U romanu je prikazano jedno kontinuirano stanje “na rubu živaca” pa se, primjerice, opisano samoubojstvo jednog kolege i poznanika čita kao logičan, nimalo

trenutačnim ludilom. Riječ je o potpunom obratu izvorne upotrebe pojma, a ta mi se individualizacija učinila jako zanimljivom, kao i činjenica da je pojam prešao put od rijetke iznimke do zastrašujuće, ekstremne, ali i raširene društvene pojave. Danas se amokom označava nešto što se nalazi izvan društva, što probija onkraj društvenih normi jer

ne odgovara nijednom ekonomskom mišljenju. Živimo u odnosima koji su ekstremno ekonomski oblikovani i orijentirani prema učinkovitosti, a amok je u biti ono što ide direktno protiv bilo kakvog organiziranog mišljenja, djelovanja, to je čisti kaos. Tema: U kakvom su odnosu individuum i pojedinac koji “trči amok”, tj. postoji li neka razvojna linija koja bi vodila od individuuma do amoka? Pritom mislim na brojne primjere konflikta s autoritetima, kojima obiluje literatura moderne, Franz Werfel je napisao novelu Kriv je ubijeni, a ne ubojica, Stefan Zweig ima tekst koji se zove upravo Amokläufer.2 Fenomen je i prije stotinu godina bio itekako zanimljiv. No, sekundarna literatura o amoku redovito je mlađeg datuma. Kako to objašnjavaš? Röggla: Kad je riječ o amoku koji se obrađuje u suvremenoj sekundarnoj literaturi, onda se radi o specifičnom psihičkom sklopu koji u jednom trenutku okida. Amok u školama klasičan je primjer toga. Kad kažemo da netko “trči amok”, onda to znači da dotična osoba ozljeđuje ljude oko sebe, često i one koje uopće ne poznaje, čemu u pravilu slijedi neki oblik samoozljeđivanja, najčešće samoubojstvo. Takvo se djelovanje ne temelji ni na kakvoj kauzalnosti ili razumskom rasuđivanju, i upravo u tome vidim osnovnu razliku između suvremenih slučajeva amoka i Zweigove novele, na primjer. Ono što je on opisao, ipak je bio slučaj karakterističan za njegovo vrijeme. Tema: Je li se osoba koja “trči amok” još uvijek, baš zbog spe2 Amokläufer je osoba koja “trči amok”. Hrvatski jezik ne poznaje sličan naziv, nešto kao “trkač amoka” ne postoji.

cifičnog psihičkog sklopa koji si spomenula, može još uvijek zvati individuumom? To možda zvuči pretjerano, objasnit ću: u svojim tekstovima opisuješ isključivo deindividualizirane osobe, koje sudjeluju o određenim diskurzima, ali ne kao aktivni subjekti, već samo kao točke u mrežama komunikacije. Čini se kao da se u fokusu nalaze diskurzi, a ne osobe. Utoliko me zanima “individuum” kao moderni subjekt...

događaj koji u potpunosti pliva protiv struje cjelokupnih ustaljenih pravila društva u kojem živimo. Ako je stalno konfrontiran s proturječjima na kojima počiva naše društvo, a pritom mislim na Enzensbergerov esej Radikalni gubitnik (Der radikale Verlierer, Der Spiegel, 45/2005), onda je jasno da se, u slučaju da ne uspije svladati ta proturječja i uspješno ih potisnuti, pojedinac vrlo brzo nađe u osamljenoj situaciji gubitnika. Amok je očigledno šablona po kojoj čovjek

Kad je riječ o amoku koji se obrađuje u suvremenoj sekundarnoj literaturi, onda se radi o specifičnom psihičkom sklopu koji u jednom trenutku okida. Amok u školama klasičan je primjer toga. Kad kažemo da netko “trči amok”, onda to znači da dotična osoba ozljeđuje ljude oko sebe, često i one koje uopće ne poznaje, čemu u pravilu slijedi neki oblik samoozljeđivanja, najčešće samoubojstvo. Röggla: Kad govorimo konkretno o tekstovima, onda uvijek treba uzeti u obzir konkretnu optiku koju primjenjujem. S jedne strane se ljudsko ponašanje može gledati sa stajališta individualne psihologije, s druge pak strane sa stajališta društvenih uvjeta koji pogoduju nečemu kao što je amok. Moj je pristup ovaj posljednji: postavljam si pitanje koji jezici, proturječja i mehanizmi moći proizvode amok. A to je onda prvenstveno sociološka optika. Naravno da su to još uvijek individuumi, ali i oni su “proizvedeni” u određenim okolnostima. Osim toga, ako se uzme u obzir da netko tko “trči amok” ne djeluje kauzalno niti ekonomično, onda postaje jasnim da je amok

reagira u ekstremnim situacijama, i koju se psihološkim instrumentarijem ne može jednostavno i do kraja opisati. Zbog toga je potrebno uzeti sociološku komponentu u obzir. Naravno da možemo poći od toga da je amoka bilo i prije stotinu godina. Ali, i taj pojam podliježe svojevrsnoj historičnosti, kao što joj i bolesti podliježu, tako da amok od prije stotinu godina sigurno nije isti amok kakav imamo danas. Današnji amok je jedna iznimno nova pojava, kao što je i anoreksija bolest druge polovice dvadesetog stoljeća... Tema: Mada je i anoreksije bilo i ranije... Röggla: Ali se drukčije na nju gledalo. Pitanje je da li se neka bolest uistinu

kao takva dijagnosticira. Tu se otvara još jedna dimenzija, naime pitanje: “Kako govorim o nečemu?” Zbog tog pitanja valja ovim fenomenima pristupiti sa stajališta teorije diskurza. To što se danas, eto, govori o amoku i o njemu razmišlja kao o zasebnom fenomenu te ga se pokušava razumjeti i teorijski, novinarski, znanstveno ili na bilo koji drugi način obraditi, to samo govori da su se već udomaćili diskurzi koji bitno usmjeravaju naš pogled na konkretni slučaj amoka. Pa i kad je riječ o obradi tog fenomena u literaturi, onda je jasno da je nemoguće pristupiti mu samo iz psihološkog kuta gledanja. Tema: U eseju Rad sablasti, krizni menadžment i fikcija svjetskog tržišta (Gespensterarbeit, Krisenmanagement und Weltmarktfiktion, Picus, Beč, 2009) pišeš na jednom mjestu i o postojećim razlikama između Istočne i Zapadne Europe. Točnije, spominješ austrijske i švicarske bankarske poslove u zemljama Istočne Europe. Kad već govorimo o prevladavajućim javnim i ekonomskim diskurzima, možeš li, grubo rečeno, opisati svoju percepciju današnjih postsocijalističkih društava, točnije svoja iskustva s javnostima u tom dijelu Europe? Röggla: Naravno, teško je tako uopćeno govoriti zbog toga što se zemlje jako razlikuju jedna od druge. Ako je riječ konkretno o Hrvatskoj, onda primjećujem još uvijek jedan snažan nacionalistički pritisak, sa svim onim šovinizmima koji u takvom diskurzu imaju svoju ulogu, a s druge strane već temeljitu penetraciju stranih tvrtki. S jedne se strane društvo još uvijek trudi biti

KATHRIN RÖGGLA

T EMA ___

ponosna nacija, a s druge strane ga već koloniziraju novosti za Zapada. Tema: Hrvatska javnost prije deset godina nije bila ni blizu tako “mekana” kao što je danas, i više nego u službenoj politici (mada su se i tu PR agenti dobrano naradili) to se može pratiti u reklamnoj branši. Jedan znak promjena u smjeru onakvog tipa komunikacije koji ti seciraš u svojim tekstovima svakako je plakat tvrtke Vodafone koja je prije nekoliko godina izišla sa sloganom “Pokaži što osjećaš!”. Unatrag nekoliko godina marketinška privatizacija javnosti sasvim je pustila korijenje i na neki način preduhitrila slične procese u politici, tako da se, mislim, može

reći da su vrata za tzv. emocionalni kapitalizam širom otvorena. Da ne spominjem sve prisutnije publikacije iz spektra samopomoći na tržištu knjige... Röggla: To svakako jest proces koji smo svi mi na Zapadu iskusili. S tim da se na Zapadu prije može govoriti određenom miksu ideja generacije ´68, koja se pobunila protiv autoritarnog društva (ali ne smijemo zaboraviti da neke prave šezdesetosme u Austriji zapravo nije niti bilo). U svakom slučaju, ta je generacija odbacivanjem autoritarnog diskurza generacije svojih roditelja otvorila put prema društvu u kojem je emocionalna, a ne više racionalna argumentacija dobila glavnu riječ.

Tu se sad postavlja sljedeće pitanje, naime, kako to da se neoliberalizam uspio tako dobro udomaćiti na Zapadu: šezdesetosmaški politički subjekt politizirao je privatno, i javno ga eksponirao. Demonstrirao je činjenicu da je individuum kao takav koloniziran mjestima koja ne pripadaju njemu kao privatnoj osobi, nego je individuum sam po sebi već javna činjenica. To su pokazali šezdesetosmaši kako bi se uopće oslobodili od kolonijalnih društvenih mehanizama moći. A upravo je to ono što neoliberalizam traži. K tomu dolazi još i nesretna povezanost oslobođenog individuuma s njegovom ljubavlju prema individualnoj slobodi i razvoju vlastite autonomije, što je idealno za neoliberalnu ideologiju koja sve stavlja na odgovornost i raspolaganje pojedincu, a ništa više zajednici. Time zapadamo u petlju: ono izvanjsko upliće se u unutarnje, i na taj način pojedinac biva još izloženijim i podložnijim. Ukratko, otišlo se dalje nego se htjelo. Mislim da je šezdesetosma itekako pripremila put za sve ovo što sam opisala. Tema: U romanu mi ne spavamo seciraš takav diskurz individualnosti koji njeguju subjekti koji su uključeni u neoliberalne proizvodne i uslužne procese, pri čemu je, zanimljivo, takav diskurz kod svih tvojih sugovornika zastupljen u jednakoj mjeri, bez obzira na to radi li se o prosječnim zaposlenicima, ljudima na vodećim pozicijama, ili najobičnijim praktikantima. Svi oni rade cijeli dan bez prestanka i pričaju iste bajke. Na tvojim primjerima lako je popratiti ko-jim sve nadljudskim naporima pojedinac biva izložen i, što je bitnije, na koji način s takvim “izazovima” izlazi na kraj: jedno moguće sredstvo prilagodbe

su-ludom radnom ritmu (pored manjka sna i amfetamina) je novogovor kojim čovjek sam sebe nastoji uvjeriti da je njegova prednost to što radi za određenu firmu i da su ti nadljudski napori cijena koju valja platiti da bi se ostalo na vrhu. Ili pak utjeha da je za vlastiti status “nitko i ništa” odgovorno preslabo zalaganje ili manjak potrebnog iskustva. Jedna intervjuirana osoba doslovno spominje “kognitivne disonance” koje jednostavno valja reducirati i prevladati. Dalje, tvoji razgovorni partneri često posežu za eufemizmima, koji u tom naporu redukcije kognitivnih disonanci očigledno igraju odlučujuću ulogu. Bi li rekla da pišeš literaturu eufemizama, ili bar o svijetu punom eufemizama? Röggla: Pa naravno! (Smije se.) Zanimljivo je da je jezik poduzetništva jezik koji se proširio na sva moguća područja komunikacije tako da na koncu svi mi govorimo isti jezik. Tajna uspješnosti tog jezika leži u tome da uspijeva zamagliti proturječja: on proklamira slobodu govora i mogućnost autonomnog odlučivanja, a istina je zapravo da su stvari već odavno odlučene. Tako se govori o slabim hijerarhijama, gdje šef naizgled više ne predstavlja autoritet, nego kaže: “Trebate donijeti pravu odluku!” Što zapravo znači: “Nalazite se pred izborom, ali morate donijeti pravu odluku!” Ukratko, prave odluke niti nema, a jedino što se pritom sugerira je vlastita odgovornost, što proizvodi golem pritisak, i sve te kognitivne disonance i poremećaje percepcije. Tema: U kojoj se mjeri isti proces može pratiti i u sferi umjetnosti? Röggla: Riječ je o jeziku koji nas je sve osvojio. To se lako može vidjeti

na primjeru pojedinih riječi. Riječ “uspjeh”, naizgled tako bezazlena, posljednjih deset godina postala je jako popularnom. Kad sam počela držati javna čitanja, dakle godine 1988/1989, nijedan se autor nije predstavljao kao “uspješan”. Reklo bi se prije da je autor subverzivan, a danas se svatko, bez obzira na to, bio on uspješan ili ne, mora predstaviti kao “vrlo uspješan autor”. No, postoji niz drugih primjera. Tako uvijek treba istaknuti vlastitu učinkovitost, posebice u umjetničkom svijetu, gdje vladaju diktati samostalnosti, učinkovitosti i gdje se kreću samo “voditelji projekata”, što smo u međuvremenu svi mi “subverzivni od nekoć” postali. Postoje službeni promicatelji takvog novogovora i jezične forme koje se uvlače u sva društvena polja. Čak i domaćice moraju biti uspješne pa se govori o uspješnom home managementu itd. Tema: Postoji još jedna nit koja se provlači kroz gotovo sve tvoje tekstove i kojom si se bavila još u romanu odlazak (abrauschen, Residenz Verlag, Salzburg-Beč, 1997), naime generacijske razlike i odgoj djece. Kako se različite generacije nose sa svim ovim promjenama o kojima smo upravo govorile? Svakako postoji bitna razlika u tome da li djeca odrastaju s parolom “uspjeh” ili s parolom “subverzija”. Može li uopće generacija koja sve brže i ranije urasta u sistem o kojem si govorila, dakle u svijet u kojem je uspjeh poželjan, a subverzija ne, osigurati za sebe prostore slobode i steći kakvu-takvu distancu? Röggla: Postoji i danas generacija koja se politički angažira i kritički misli, no istovremeno vidim i snažan trend restauracije nekih starih životnih

T EMA ___

stilova, pa se ljudi opet okreću tradicionalnim vrijednostima i njeguju obiteljski život. Tema: U tom kontekstu si govorila o fenomenu cocooninga... Röggla: Da, činjenica je da djeca danas ne odlaze tako rano od kuće kao prije, katkad ostaju kod roditelja i do tridesete. No, to je i pitanje financija, ne možemo taj fenomen gledati izolirano od općih gospodarskih kretanja. U moje je vrijeme bilo posve normalno rano otići od roditelja, tad smo se svi rano osamostalili, a danas se to nekako prolongira. Osim toga, mladi s roditeljima često imaju jako dobre, prijateljske odnose, pa se i ne bune tako snažno kao nekad mi. No, to ovisi i o konkretnom miljeu. Moja velika spoznaja pri pisanju abrauschen bila je upravo ta da ne postoji nešto kao “generacija”, nego da uvijek jedna generacija nosi više generacija u sebi. Svejedno, možemo pratiti određene društvene tendencije i smatram, generalno govoreći, da danas prevladava jedan posve drukčiji set vrijednosti nego je to bilo u moje vrijeme. Vjerujem da u psihoekonomiji strah također igra veliku ulogu… Pitala si me o mogućnostima distance u takvom društvu, mislim da ju je uistinu teško postići. Mislim da smo baš zbog toga svjedoci snažne političke aktivacije mladih. Osim toga, postoji – i to se može jako dobro objasniti – tendencija bijega u fantastične svjetove, u svjetove fantasy-romana, ili pak srednjovjekovnih igara. Kultura igre u svakom je slučaju snažna. Tema: Općenito, fantastika često znači eskapizam. Primjerice, generacija hrvatskih fantastičara sedamdesetih i osamdesetih godina,

Ako je riječ konkretno o Hrvatskoj, onda primjećujem još uvijek jedan snažan nacionalistički pritisak, sa svim onim šovinizmima koji u takvom diskurzu imaju svoju ulogu, a s druge strane već temeljitu penetraciju stranih tvrtki. S jedne se strane društvo još uvijek trudi biti ponosna nacija, a s druge strane ga već koloniziraju novosti za Zapada. povrh svog oduševljenja za, recimo, Borgesa, okretanje fantastičkom modelu zahvaljuje bijegu od neželjene politizacije književnosti. Razlozi su svakako bili drukčiji nego danas, ali je fantastika imala sličnu funkciju... Röggla: Da, o jednoj sličnoj funkciji bijega mogu osobno dosta dobro posvjedočiti jer roditelji mog supruga žive u blizini dvorca u kojem se često organiziraju srednjovjekovne igre. Ljudi si grade neke druge svjetove, čija je prednost da su manje komplicirani nego naša svakodnevica. I ta smanjena složenost svakako dođe kao olakšanje i opuštanje. Imam jednu svoju “knjigu godine”, zove se Broken World, autor je Tim Etchells, i ona se bavi upravo tom stvarnošću igara. Tema: Kako bi opisala svoj kontakt s čitateljima i publikom? Na koji način dosežeš recipijenta? U jednom si intervjuu rekla: “Književni je tekst visoko demokratičan jer u njemu brojni elementi stupaju u međusoban dijalog i čine jedno cijelo koje ne smije regulirati samo jedna ideja. Roman ideje uvijek je ponešto tanak.”3 Demokraciju tu spominješ u smislu pravednog Kathrin Röggla: “Es fehlt das theoretische Rüstzeug”, razgovor vodio R. Steiner, u: poet nr. 9, jesen 2010.

međuodnosa sastavnih elemenata teksta. Kako, prema tebi, izgleda demokracija u procesu čitanja teksta ili praćenja scenske izvedbe? Za koga pišeš tekstove, jesu li oni “demokratični” u smislu širokih mogućnosti njihove recepcije i da se svima obraćaju u jednakoj mjeri, ili ne pristaješ na takve kompromise, zbog kojih bi tekst možda izgubio na složenosti? Röggla: Mislim da bi to bilo pogrešno shvaćanje demokracije, ali točno je da i ja zastupam nekakav prosvjetiteljski impetus. Bilo bi apsurdno to negirati. Ali nije riječ o nekom jednostavnom impetusu, mislim da nemam jasnu moralnu poruku koju bih htjela podijeliti s drugima. Prije mi je stalo do toga da ustanovim koliko su stvari zapetljane i da pronađem jezik kojim bih te činjenice, spoznaje mogla prenijeti. Pogrešno je pretpostaviti da se određeni sadržaji mogu tek tako, jedan na jedan, prenijeti na pozornicu ili na filmsko platno pa da će se svijet onda moći jednostavnije vidjeti. To tako ne ide. I kad se govori o stvarnosti, valja pronaći jezik slika ili knjige, literarni jezik. Jer ta su dva aspekta međusobno povezana. Novinarstvo pokušava prikazati stvari jedan na jedan, ono raspolaže gotovim formatima i

gotovim optikama, znanost to pak čini na svoj način, a umjetnost opet na svoj. Tema: Bi li rekla da je umjetnosti pritom stalo do toga da prenese emocije, afekte? Röggla: To svakako, ali ne samo emocije. Štos je u tome da je umjetnosti stalo do toga da tematizira okvire, da prikaže ne samo koje stvari tematizira, nego i način na koji ih iznosi. Isto tako umjetnost uvijek miješa različite registre koje npr. znanost pokušava razdijeliti. Nedavno sam, primjerice, napisala komad o konferencijskim prevodiocima: znanstvenici bi svakako odvojili promatranje samog političkog jezika od načina prenošenja tog jezika na jednoj političkoj konferenciji. No, kad pokušaš opisati politički sistem preko optike tih prevodilaca, i kad povežeš ta dva tipa jezika, onda najednom shvatiš kako funkcionira naš politički sistem. Naravno da time ne pokrivam cijelu složenost tog sustava, ali promatram jedan njegov isječak. Što nema nužno veze s emocijama.

Riječ “uspjeh”, naizgled tako bezazlena, posljednjih deset godina postala je jako popularnom. Kad sam počela držati javna čitanja, dakle godine 1988/1989, nijedan se autor nije predstavljao kao “uspješan”. Reklo bi se prije da je autor subverzivan, a danas se svatko, bez obzira na to, bio on uspješan ili ne, mora predstaviti kao “vrlo uspješan autor”. virusnom širenju amoka, može li scenska izvedba potaknuti srdžbu u gledatelja. Novinski članak to itekako može.

ne može potaknuti? Književnost ne potiče na nasilje, nego pročišćuje srdžbu prije nego što pripomaže njezinoj akumulaciji?

Röggla: Ne, mislim da ne.

Röggla: Književnost može podignuti političku svijest, ali amok je druga stvar, odvojena od umjetničkog doživljaja. Napomena: S Kathrin Rögglom razgovarala sam u jutro 9. studenog 2010. Mada smo razgovarale o amoku, i mada sam je pitala zašto u svojim tekstovima još nije obradila neki slučaj amoka (jer bi to atmosfera njezinih tekstova svakako sugerirala), nije spomenula da je u međuvremenu i to učinila. Uvečer istog dana pogledala sam izvedbu komada zainteresiranih ljudi (die beteiligten) u bečkom Akademietheatru, koji obrađuje slučaj Kampusch. U finalu, u napadu bijesa, Natascha Kampusch mačem se osvetila svima onima koji su se živo interesirali za njezin slučaj (psihologinja, takoreći-prijatelj, susjeda, tipična tinejdžerica), u kojem su, naravno, prvenstveno vidjeli svoje interese.

Tema: Jer ako može, onda se povlači i pitanje odnosa literature i nasilja.

Röggla: Da. Naravno da to također ima veze s emocijama, to je ono što si i sama spomenula. Ali riječ je osim toga i o pitanjima forme, pogledu s površine...

Röggla: Onda dolazimo opet do stare diskusije o tome potiče li nasilje u filmovima daljnje nasilje. Književnost ipak nije film s nasiljem, nego baš suprotno: književnost više vidim kao nekakav ventil. Osim toga, ako književnost proizvodi emocije, onda ona to ne čini na nepromišljen način, nego je tema upletena u određeni narativ, u nekakav okvir, pa funkcionira po principu rituala. Ne čudi što se drama razvila iz sakralnog obreda, u kojem su zadana precizna pravila i koji ima jasno mjesto u društvu. Stoga mislim da je riječ upravo o suprotnom od onog što si me pitala.

Tema: To sam ti pitanje postavila jer sam opet pomislila na amok i na pitanje može li literatura pridonijeti

Tema: Onda možemo zaključiti da je amok socijalni fenomen koji književnost može obraditi, ali ga

Tema: Dakle, prije sa spoznajnim aspektom? S nekim racionalnim kritičkim polazištem?

tema

nadežda čačinoviČ___ NETRPELJIVA EKONOMIJA SRDŽBE Razgovarala Ivana Perica

ema: Srdžba kao glavna preokupacija Sloterdijkove knjige Srdžba i vrijeme, koja je u Vašem prijevodu objavljena 2007. u biblioteci Antibarbarus, razmatra se kao individualni problem, ali i kao kolektivni fenomen. Stoga Sloterdijk ubrzo nakon slavnog začetka povijesti srdžbe, koji simbolično locira u Homerovu stihu “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja”, srdžbu počinje promatrati kao politički problem koji je filozofija često ostavljala po strani. Već samim naslovom izvrće egzistencijalističko usmjerenje Heideggerova Bitka i vremena, štoviše, ljudski bitak određuje trajanjem upravo srdžbe u vremenu. No, povlači i pitanje prijenosa srdžbe, njezine retoričke zavodljivosti… Nadežda Čačinovič: Jedno je govoriti o srdžbi u filozofiji i tradiciji retorike, a drugo o srdžbi (u) umjetnosti. Mada su već i filozofi i retoričari, koji su se dosta rano “posvadili”,

negdje oko Platona, imali različite namjere. Kad u Nikomahovoj etici govori o retorici, Aristotel raspravlja o tome kad i gdje je dopušteno izazivati srdžbu, odnosno kada bi bilo ropski ne biti srdit, zatim o opravdanosti predmeta srdžbe, o vremenskoj prikladnosti srditosti, o njezinu cilju itd. Pitanje koje se u politici uvijek iznova postavlja je dokud se smije sa srdžbom ići. Politika nerijetko argumentira emocijama, što je opasna stvar: kao političar želite privući pažnju, navesti ljude da Vas slušaju, pokrenuti nešto… Pritom se pretpostavlja da to činite u uvjerenju da ćete napraviti nešto dobro, dakle radi plemenitog cilja, a ne da biste naveli ljude na divljanje. U književnosti se pak stvar usložnjava. Uzmite primjer izvedbenih umjetnosti: ako želite dobro odglumiti pijanca, nije uputno da budete pijani. Uostalom, pitanje je može li se pritom uopće govoriti o srdžbi, jer namjera je pročišćenje u umjetničkom djelu, što je zapravo pozitivan osjećaj. Sloterdijk

uvodi govor o srdžbi kakav se u europskoj kulturi dosad previđao, s tim da kod njega nije riječ konkretno o “srdžbi”, više o timotičkom naboju, kojim se oslanja na Fukuyamu (a Fukuyama na Hegela), bar što se recentnog govora o tom fenomenu tiče. Tema: Postoji li svojevrstan kontinuitet u Sloterdijkovu djelu, gdje bi se Kritika ciničkog uma nalazila na početku, s kojom bi knjiga Srdžba i vrijeme bila u određenoj misaonoj vezi? Često se, naime, govori o epistemološkom lomu između ranog i kasnog Sloterdijka, pri čemu bi “stari” Sloterdijk bio gentrificirana verzija nekadašnjeg svježeg glasa tzv. kinizma? Čačinovič: Ako postoji nekakav kontinuitet, onda je to sigurno pokušaj da se nađe nešto izvan “normalnog” diskurza. On je npr. i u onoj polemici s Habermasom zauzeo prilično ambivalentan stav prema takozvanom “normalnom” diskurzu

Tema: Iz kojih ste se razloga odlučili prevesti Srdžbu i vrijeme? Postoje li i “izvanfilozofski” motivi za ovaj prijevod? Čačinovič: Knjigu sam prevela iz više razloga. Jedan od njih bio je taj što me zanimao zbir svega što je u ovoj knjizi okupljeno. Srdžba i vrijeme uistinu jest neka vrsta rekonstrukcije cjelokupne povijesti okupljene u ključu srdžbe. A što se ovih svakodnevnih, izvanfilozofskih razloga tiče, provale bijesa i nasilja u francuskim naseljima svakako su bile dodatni poticaj. Zanimljivo je, primjerice, da

Sloterdijk uvodi govor o srdžbi kakav se u europskoj kulturi dosad previđao, s tim da kod njega nije riječ konkretno o “srdžbi”, više o timotičkom naboju, kojim se oslanja na Fukuyamu (a Fukuyama na Hegela), bar što se recentnog govora o tom fenomenu tiče.

nadežda čačinovič

upotrijebivši riječ koju je Habermas smatrao apsolutno nedopustivom – “antropotehnika”. Sloterdijk je na neki način doista antiprosvjetiteljski mislitelj. Njegovi su počeci bili u duhu dijalektike prosvjetiteljstva, dakle jedne filozofije koja pokušava proširiti ono što se može postići uvidima i znanjem, i to na način da se svakako prizna da postoje ograničenja, jedna unutrašnja proturječnost takvog projekta, ali sigurno ne da bi se obnovilo iracionalno. Htjelo se ukazati na cijenu koja se plaća za jednu vrstu racionalnosti. Ako tehnički prerađujete svijet, onda ste potisnuli ono drugo koje se, eto, vraća. Poznato je da je Sloterdijk i u praktičnom pogledu primjenjivao teze svojstvene Kritici ciničkog uma, išao na Daleki Istok, meditirao itd. No, nije on jedini: filozof pragmatične tradicije, kod nas nešto manje poznat, Richard Schusterman, proveo je godine i godine kombinirajući disparatne studije, živeći kao budistički isposnik. Kao i u psihoanalizi, i tu je posrijedi bila potreba za revidiranjem svjesne razine, odnosno pokušaj da se racionalno skine s dugo čuvanog trona.

mladi u Francuskoj nisu imali nikakav specifičan cilj. Oni nisu bili, recimo, islamski fundamentalisti, iako se svakako radi o deprivilegiranim skupinama nefrancuskog podrijetla i nižih socijalnih slojeva. Biblijske priče o srdžbi i različite varijante te srdžbe koje Sloterdijk detektira unutar europskih revolucionarnih pokreta svakako nude zanimljiv model objašnjenja.

Tema: Peter Sloterdijk nije jedini koji raspravlja o ulozi emocija u političkim skupinama, društvu, zajednici. S obzirom na to da su o sličnim problemima raspravljali i neki drugi autori, ali bitno različitih orijentacija, kao npr. Richard Rorty s likom “liberalne ironičarke” ili Martha C. Nussbaum s konceptom “suosjećajnog razumijevanja”, gdje biste smjestili ovog novog, “srditog” Sloterdijka?

T EMA ___

Čačinovič: Interdisciplinarna istraživanja emocionalnog u svakom su slučaju postala vrlo bitna. Naprimjer, António Damásio govorio je o kognitivnoj vrijednosti emocionalne pojavnosti... Dalje, Martha Nussbaum počela je s jednim tipom filozofije koji je svakako bio najmanje sistemski, vukući korijene iz razdoblja stoe i onog umijeća življenja koje je i Michel Foucault eksploatirao. Nussbaum misli da kroz književnost poticana sposobnost uvježbavanja uvida u druge, tj. jedan prošireni način mišljenja daje obrazac po kojem se mogu uređivati međuljudski odnosi. Nussbaum je osim toga angažirana autorica koja je bila u timu UN-a, zajedno s nobelovcem i ekonomistom Amartyjom Senom, koji je i sam razvio različite pristupe razvijanju sposobnosti, tzv. capabilities approach. Riječ je o razvijanju manjih projekata pomoći i intervencijama koje će svakom od članova društva omogućiti lakši pristup školovanju, brže razvijanje svojih sposobnosti, povećanje pismenosti, osiguranje zdravstvenih resursa itd., što je svakako značilo jedan široki pokret. Poznati su tzv. mikrokrediti koje je razvio nobelovac Muhammad Yunus, pružani ženama u nerazvijenim krajevima, tako da bi sa 100 do 200 dolara mogle kupiti stoku, magarca za prijevoz namirnica ili sirovina, ili pak šivaću mašinu kao osnovni alat za obrt. Nussbaumina se polemika s drugim pripadnicama ženskog pokreta sastojala u tome da ne želi ostati kod retoričke geste, na deklarativnoj razini pisanja knjiga i da ne smatra da jedna napisana knjiga mijenja svijet, što na koncu svatko tko se bavi pisanjem misli. I sam je Rorty izveo svojevrstan filozofski obrat ka konkretnome, otvo-

rivši problem dijaloških vokabulara i postavljajući pitanja poput “Što vodi do toga da se ljudi pristojnije ponašaju?”, “Kakav nam je rječnik potreban da spriječimo nasilje?” itd. Sposobnost uživljavanja i kod Nussbaumice i kod Rortyja igra presudnu ulogu. Međutim, Vas više zanima ovaj eruptivni, nekontrolirani izljev emocija, afekt, pa i thymos, koji čine okosnicu Srdžbe i vremena. Tema: Sloterdijk s jedne strane govori o individualnoj srdžbi, a s druge o kolektivnim srditim kretanjima. Pojedinačni bjesovi izgube se u mnoštvu pa Sloterdijk zagovara tezu da ih valja, kao i kapital, okrupniti, prevesti ih iz njihova sadašnjeg pasivnog oblika trezora u fluidni kapital. Drugim riječima, tzv. pojedinačne “sabirne točke srdžbe” valja organizirati u banke. Samo, postavlja se pitanje tko preuzima ulogu bankara koji okrupnjava takav kapital i upravlja tom golemom količinom srdžbe. Sloterdijk, naravno, ne propušta navesti negativne implikacije sličnih povijesnih poduhvata pa analizira forme srdžbe kod boljševika, Lenjina, ali i šezdesetosmaša itd. Čačinovič: Isti se problem nazire u knjizi Moraš promijeniti svoj život! (Du musst dein Leben ändern!, Suhrkamp, Frankfurt na Majni, 2009). Temeljna ideja knjige mi se sviđa, naime, činjenica da velike religije zagovaraju nekakav oblik samodiscipline, dakle ponavljanja i uvježbavanja određenih tehnika s kojima dolazite do stanja u kojima imate drukčiju sliku zbilje. Međutim, problematična je Sloterdijkova pretpostavka da će oni koji prihvate njegov poziv da promijene svoj život i koji se discipliniraju, predstavljati neku

vrstu elita. Sloterdijk elite, dakako, ne spominje, međutim iza teksta se krije nezgodna ideja razbijanja čovječanstva na one koji su uspjeli raditi na sebi i na one koji u tome nisu uspjeli. I to je točka na kojoj zapne svaka argumentacija kojom se želi mijenjati druge. Slažem se da je principijelna jednakost čovječanstva koju je kršćanstvo uvelu u europsku kulturu svojevrstan povijesni napredak. Ideja, naime, da se svaki čovjek i svaka duša smatraju jednako vrijednima plemenit je projekt. No, ako jednakost znači jednakost “ničega”, jednakost u potpunom obezvrjeđenju, onda je već riječ o uravnavanju, i tu valja biti oprezan. Naravno, na pitanje kako se sabire individualna srdžba i kako bi njezino “kapitaliziranje” izgledalo, Sloterdijk ne daje direktan odgovor. Inače se on u novinskim komentarima ili u ZDFovoj emisiji Filozofski kvartet prije zalaže za “normalno”, dijaloško rješavanje problema nego za nekakav kolektivni poduhvat, pogotovo kad je riječ o temama poput ekonomije, ekologije i sl. No, kao što to obično biva u polemikama, zaoštrio je teze jer su ga napali iz lijevo-liberalnoga kruga, tako da je u reakciji na to razvio jedan kontrarijski sentiment koji je postao prevalentan u Srdžbi i vremenu, samo ovaj puta ne samo na individualnoj, nego i na globalnoj razini. Tema: Srdžba i vrijeme predstavlja nastavak bavljenja globalizacijom o kojoj je pisao u knjigama Zemaljski svemir kapitala (Im Weltinnenraum des Kapitals, Suhrkamp, Frankfurt na Majni 2005) i Sfere (Sphären, Suhrkamp, Frankfurt na Majni 1998, 1999. i 2004). Svoje poslovično

oponiranje komunikacijskom djelovanju u Srdžbi i vremenu rasteže na globalnu razinu, ponovno se, što mu je višestruko zamjerano, priklanjajući desnoj ničeanskoj struji koja opasno koketira s nasiljem. Kako prema Vašem mišljenju izgleda ta granica dijaloga i konflikta utemeljenog u thymosu? Čačinovič: Tu se dotičemo diskusije koja se i inače vodi u političkoj filozofiji. Kad govorimo o prirodi dijaloga, onda se pretpostavlja da su demokratsko uređenje, procedura, deliberacija te uspostava javnog prostora u kojem punopravni građani mogu raspravljati o mogućim rješenjima zajedničkih problema glavni ciljevi koje si jedna zajednica postavlja. Ovo što se kod nas događa, da postoji “Europa” i da postoji “tržište” kao gotove stvari o kojima nema smisla raspravljati nego ih treba samo što brže prihvatiti, to nije kultura dijaloga. Dijalog svakako ima svoje granice i pitanje je kamo njime možemo stići. On bi funkcionirao kad bismo svi imali istu pozadinu pa bismo lakše došli do nekih zadanih rješenja. Nevolja je u tome što nemamo i ne možemo imati zajedničku osnovu, nego je tek hoćemo stvoriti. Treba doći do neke intervencije, drukčijeg pojmovlja koje stvara kulturu. Kad prihvaćate nečiju ideju, ne mislite da je ideja Vašeg protivnika jednako dobra. Jer ako mislim da sam ja u pravu, onda ne mislim da je onaj koji se sa mnom ne slaže također u pravu, tako da se najednom nužno nametne i ideja mobilizacije, pa čak i mobilizacije srdžbe. Što se tiče ove ničeanske bliskosti nasilju, Sloterdijk ukazuje na činjenicu pred kojom ljudi poput mene zatvaraju oči, pred

iracionalnim momentom u politici. I ne mogu reći da nema argumenata za to. Naprimjer, nitko od nas nije mislio da će toliki ljudi biti uvučeni u ratna zbivanja... Ima nečeg nedovoljno promišljenog u formulaciji tipa «kako je bilo moguće». To je svakako retorička gesta koja implicira da o tome prestajemo misliti, da je to stvar prošlosti. A naravno da treba misliti, treba misliti upravo o tome da svaka mobilizacija srdžbe može dovesti do moralne suspenzije. Jedan je jako značajan pojam tu Sloterdijk preuzeo od Nietzschea, naime ressentiment.

Čačinovič: Rasprava o komunikacijskom djelovanju ne previđa odnose moći, ali raspravlja o onome što se može postići u zadanim okvirima. Pretpostavka je da će se raspravom mobilizirati dovoljan broj ljudi. Napokon, vlast jest smjenjiva. I kad pogledamo unatrag, neke stvari uistinu danas nisu više moguće, neke vrste zakona su ukinute itd. Međutim, amok je nešto drugo, on zadire u patološko i podrazumijeva jednu vrstu disocijacije, koja se javlja kad stvarno ne vidite više nikakva rješenja, a takvo reagiranje je u principu slučajno i nepredvidivo. U sferi političkog

Ovo što se kod nas događa, da postoji “Europa” i da postoji “tržište” kao gotove stvari o kojima nema smisla raspravljati nego ih treba samo što brže prihvatiti, to nije kultura dijaloga. Dijalog svakako ima svoje granice i pitanje je kamo njime možemo stići. On bi funkcionirao kad bismo svi imali istu pozadinu pa bismo lakše došli do nekih zadanih rješenja. Tema: Što se komunikacijskog djelovanja tiče, nedavni njemački prosvjedi protiv zakona o produženju rada nuklearnih elektrana i posebno protiv prijevoza nuklearnog otpada pokazatelj su ograničenja komunikacijskog djelovanja i zapravo ilustracija političkog oglušivanja na argumente iznesene od strane nevladajućih. Ispostavilo se da je protest kao forma izražavanja političkog mišljenja prihvatljiv, ali to još ne znači da će apel biti prihvaćen i da će se otvoriti tražena diskusija. Sljedeći je korak bila sabotaža, izvlačenje kamenja ispod tračnica kojima je prolazio teretni vlak na svom putu iz Francuske u Njemačku.

djelovanja možda se to može usporediti s radikalizacijom šezdesetosme u akcijama Crvenih brigada. Šezdesetosmaški pokret je bio doista masovan, postojala je ideja da se nešto može jer je toliko ljudi na ulicama. No, kad se vidjelo da se stvari nisu vidno poboljšale, bez obzira na to što su neki krenuli na dugi marš kroz institucije, onda je došlo do svojevrsnog nadomjestka zajednice. Patologija Crvenih brigada možda bi se mogla simbolično usporediti s amokom. Ja ne mislim da je to reakcionarno, ali njihova je unutrašnja dinamika uistinu bila takva da su se odvojili od drugih ljudi. Ako živite samo s desetak vama bliskih ljudi, onda Vam oni prekrivaju cijelo obzorje. Oni su ono što Vam je

T EMA ___

važno u životu, samo njihova mjerila. Otkačite se. Tema: Ipak, Crvene brigade imale su promišljeno djelovanje... Čačinovič: Dakako, to nije bio amok, RAF-ovci nisu bili marginalci koji pobiju pola škole. Ipak je to bilo političko djelovanje, ali neefikasno političko djelovanje jer zbog načina na koji su postupali nisu imali mobilizacijsku snagu koju su očekivali. Dat ću Vam jedan banalan primjer: Kad su SKOJ-evci 1941. na granici s Mađarskom palili žito iz protesta protiv okupacije, njima se to činilo plauzibilnim političkim djelovanjem, ali jedino što su postigli bilo je da su ih seljaci predali fašistima jer im, naravno, nije bilo pravo da im itko, iz kojeg god razloga, pali žito.

Tema: Vratimo se Sloterdijku: on nerijetko spaja nespojivo, a začudnost koju pritom postiže, koliko god se katkad činila forsiranom, svakako je provodna karakteristika njegova stila. Ipak je obrat iz rane njegove oponentske argumentacije afektom i tjelesnošću, o kojoj smo maloprije govorile, u bankarsku retoriku, koja ide niz dlaku neoliberalnom prožimanju svijeta života svijetom posla, u najmanju ruku upitna. Je li mu njegovo nekadašnje oponiranje građanskom moralu i prosvjetiteljskom cogitu omogućilo i uvjetovalo kasnije pozdravljanje prvog svijeta nakon građanskog društva, neoliberalnog svijeta koji je u liku suvremenog poduzetnika zabora-

vio ideale tradicije, suzdržanosti i dostojnosti, i prepustio se neizvjesnim trzavicama burze? Zašto Sloterdijkov filozofski jezik u tolikoj mjeri poseže za bankarskim jezikom corporate identityja, teamova, investmenta? Čačinovič: Na prvoj razini odgovor je očit: time se naglašava što zapravo određuje naše živote, odnosno, još malo dalje, Sloterdijk pokazuje kako vlada time posve suvereno, ali ne samo time jer je, naravno, tu još njegova metarazina. Na kraju krajeva svima nam je normalno govoriti, primjerice, o ekonomiji žudnje… Sloterdijk je upravo to: netko tko predlaže novi vokabular, samo s manje trpeljivosti no što to radi Rortyjev ironist.

tema

Jelena Spreicer___ Mali mračni logor na kraju grada. Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića Život je pjesma Da život je pjesma a riječi djela ja bih napisao sabrana tijela U četiri riječi stiha sedmog sve bih vas pobio jednog po jednog Na kraju balade sa zadnjim retkom sve bih skončao jednim metkom. Boris Dežulović: Pjesme iz Lore

Iako se od svih književnih rodova lirika na prvi pogled doima najmanje logičnim odabirom za raspravu o ulozi ludila, srdžbe i nasilja u književnosti, Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića u njoj svakako zaslužuju svoje mjesto zbog toga što je riječ o zbirci pjesama u kojoj se autor bavi prikazom nasilja i ratnih zločina u vojnom logoru u splitskoj ratnoj luci Lori za vrijeme Domovinskog rata kao i njihovim mnogobrojnim mirnodopskim posljedicama. Na prvi će očuđujući element u ovoj zbirci čitatelj naići već u njenom paratekstu, tj. u ulomcima otisnutima na poleđini koji potječu iz intervjua danog Slobodnoj Dalmaciji 4. listopada 2005, a u kojem autor svoje Pjesme iz Lore naziva “zavičajnom lirikom po svojoj školskoj definiciji”1. Radi se, međutim, o zavičajnoj lirici koja ne teži prikazati “Arkadiju s Plitvičkim jezerima i kočaricama u zalazak sunca”, već “mali, mračni logor na kraju grada za koji mi, eto, uporno 1

Dežulović, 2005.

nismo znali, i za kojega uporno ne želimo znati ni danas”2. Riječ je, dakle, o prikazu druge – mračne i nasilne, srdžbom i mržnjom prožete – strane zavičaja koja i danas gotovo po svaku cijenu ostaje zatomljena, potisnuta i zaboravljena, a protiv čega se gotovo paradoksalno bune upravo Dežulovićevi lirski subjekti – ratni zločinci. Ispadi gnjeva, bijesa, mržnje i nasilja u Dežulovićevoj zbirci teško mogu biti demokratični, osim ako se ne stave u kontekst društveno-povijesnih zbivanja koja ih uvjetuju. Shvatiti njihovu funkciju znači odreći se godinama njegovanih predodžbi o odnosu javnog i privatnog s obzirom na noviju, ali i dalju ratnu prošlost. Pritom se nameće pitanje što znači i koje implikacije povijest Lore ima ako je ispjevana kroz perspektivu ratnih zločinaca te kakvu progresivnu ulogu takav pristup događajima iz ne tako davne prošlosti može imati iz teorijske perspektive. 2

Ibid.

T EMA ___

Budući da se radi o dvjema posve različitim domenama, već se na samom početku kao potencijalno problematičan nameće bliski odnos lirskog roda i okrutnosti ratnog zločina u Pjesmama iz Lore. Na kraju prvog od pet tematskih dijelova zbirke (Pjesme iz Lore, Pjesme iz adresara, Pjesme iz srca, Pjesme iz pizzerije Poglavnik, Pjesme iz sudnice), koji ujedno sadrži i najeksplicitnije primjere srdžbe i njene konkretne realizacije u obliku nasilja, nalazi se pjesma pod naslovom Za Theodora, koja funkcionira kao metatekstualni komentar na kontroverznu rečenicu poznatog filozofa frankfurtske škole Theodora Adorna da je nakon Auschwitza pisati poeziju nemoguće, pa čak i barbarski: “Napisao židovski filozof / da je poslije koncentracijskih logora / nemoguće pisati poeziju // Ne znam za njega / al mene bogami krenulo.”3 Dok Adorno pod barbarizmom lirike nakon Auschwitza govori o opasnosti apologetske funkcije književnosti koja neminovno vodi u estetizaciju holokausta, Dežulovićeva se lirika vrlo jasno odriče eksplicitne estetizacije. Namjera je takve lirike, što je gotovo paradoksalno suprotstavljeno onome što lirsko kao književni rod jest, u prvom redu mimetička. Iz tog razloga Pjesme iz Lore upravo obiluju sadističkim scenama mučenja, silovanja i ubijanja prožetih gotovo neshvatljivom mržnjom prema drugom. Budući da funkcioniraju gotovo u potpunoj suprotnosti s intertekstualnim očekivanjima koje pojam “zavičajne lirike” (ili lirike uopće) budi u čitatelju, pogledi na zločin iz perspektive ratnih zločinaca koji ne samo da se za svoje postupke ne kaju, nego za njih nikada niti nisu bili kažnjeni, u svakom pogledu kreiraju aktivan otpor prema tekstu 3

Dežulović, 2005, 36.

Pounutrenje nasilja do kojeg mora doći da bi tekstovi Pjesama iz Lore mogli biti pročitani pretvara sam čin čitanja u čin nasilja, i to nasilja nad vlastitim negiranjem i potiskivanjem svijesti o prošlosti i sadašnjosti. Da bi tekst mogao funkcionirati na komunikativnoj razini, nužno je da nasilje i srdžba u njemu eskaliraju. Tek kada oni postanu vidljivi na taj način da od njih više nije moguće odvratiti pogled (jer će odvraćanje pogleda onemogućiti i poništiti čin čitanja), može doći do toga da srdžba i nasilje postanu zazorni te djeluju destruktivno na identitet čitatelja. i njegovim implicitnim porukama. Tako naprimjer pjesma pod naslovom Ljubavna započinje stihovima: “Htjela je nešto reći / otvorila je usta / ja sam joj nježno stavio / ruku na usne / i poljubio je u vrat”4, da bi na kraju pjesme došlo do sljedećeg obrata: “jesi li svršio / više / pitao je Fric / a ona je opet zajecala // Kako da svršim / kad stalno plače / kurva muslimanska”5. Prototipska ljubavna scena koja se, kako stihovi odmiču, doslovno pred očima čitatelja pretvara u višestruko silovanje samo je jedan primjer autorova postupka poigravanja s intertekstualnim očekivanjima svoje publike. Implicitna je posljedica tog postupka optužba da je čitateljstvo u stanju isti postupak nijemog ne-reagiranja provesti ne samo u situaciji čitanja pjesme, već i u situaciji čitanja i interpretiranja vlastite zbilje. Postupak je to čiji je krajnji cilj stvaranje efekta zazornog, i to upravo u onom smislu u kojem o ulogama i implikacijama zazornog govori Julia Kristeva u svom djelu Moći užasa – Ogled o zazornosti. 4 5

Dežulović, 2005, 19-20. Ibid.

Za Kristevu zazornost funkcionira po principu višestrukog kompleksa privlačenja i odbijanja. S jedne je strane zazorno “ovdje […], posve blizu, ali neprihvatljivo”, dok s druge strane to isto zazorno “potiče, uznemiruje, opčinjava želju”6. Zazorno je, dakle, ono što u isto vrijeme privlači pažnju, ali i skandalizira svojom neprihvatljivošću. Osim toga, jedna od ključnih teza Kristeve govori o svojstvu zazornog da se radikalno suprotstavlja onome što se percipira kao “ja” te da time ugrožava subjekt. Drugim riječima, “ja” se mora pobuniti protiv zazornog da bi se samoodržalo jer bi prestanak opiranja značilo poništenje temelja jastva. Iz tog je razloga zazorno potrebno potisnuti u podsvjesno jer ono, prema Kristevoj, “remeti identitet, sustav, red”7 te kao takvo prijeti osobnom integritetu. Posebnu pozornost u svom ogledu autorica posvećuje upravo pitanju zločina: “Svaki je zločin, zato što upozorava na slabost zakona, zazoran, ali su zločin s predumišljajem, podmuklo ubojstvo, licemjerna osveta još i zazorniji jer 6 7

Kristeva, 1989, 7. Kristeva, 1989, 10.

dvostruko jasno predočuju zakonsku slabost”8. Iz tog razloga nimalo ne bi trebala začuditi činjenica da većina zločina opjevanih u Pjesmama iz Lore svoju zazornost crpi upravo iz činjenice da su njihovi počinitelji (te ujedno i lirski subjekti) redom vojnici, policajci, ali i dojučerašnji prijatelji žrtava. Pjesma Trideset godina opisuje upravo jedan takav slučaj: “Jesam / bio sam mu kum djeci / jesam / zapalio sam mu kuću i / jesam / ja sam ga ubio // Trideset godina / bili smo najbolji prijatelji / i trideset godina / mi je krio smrad // Trideset godina / ja pojma nisam imao / da je Srbin.”9 Nekadašnji susjedi, sugrađani i prijatelji kao upravo neshvatljivo krvoločni ubojice iz predgrađa tako postaju najskandaloznijim dijelom ove zbirke pjesama koja namjerno izaziva reakciju odbijanja kod svoga čitatelja jer je upravo indignacija koja mora nastati iz procesa čitanja ono što će ultimativno potvrditi osnovanost njene tvrdnje o kolektivnoj amneziji. Nasilje i zločin, a s time u vezi i svijest o ksenofobiji, kod Dežulovića su potisnuti ne samo na individualnoj, već i na kolektivnoj razini, tako da se s punim pravom može govoriti o nasilju kao o kolektivnom podsvjesnom. Pounutrenje nasilja do kojeg mora doći da bi tekstovi Pjesama iz Lore mogli biti pročitani pretvara sam čin čitanja u čin nasilja, i to nasilja nad vlastitim negiranjem i potiskivanjem svijesti o prošlosti i sadašnjosti. Da bi tekst mogao funkcionirati na komunikativnoj razini, nužno je da nasilje i srdžba u njemu eskaliraju. Tek kada oni postanu vidljivi na taj način da od njih više nije moguće odvratiti pogled (jer će odvraćanje pogleda onemogućiti i poništiti čin čitanja), 8 9

Ibid. Dežulović, 2005, 41.

može doći do toga da srdžba i nasilje postanu zazorni te djeluju destruktivno na identitet čitatelja. Upravo to naglašava i sam autor u već spomenutom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji u kojem eksplicitno imenuje svojim ciljem: “izazvati kod čitatelja duševne boli”10. Postupak izazivanja “duševnih boli” opisala je i Kristeva: “Ako je istina da zazorno (u ovom kontekstu problem srdžbe, nasilja i ratnog zločina, op. a.) istodobno potiče subjekt i pretvara ga u prah i pepeo, razumljivo je da ga možemo iskusiti u njegovoj maksimalnoj snazi onda kada subjekt, umoran od uzaludnih pokušaja da se prepozna izvan sebe samoga, u sebi pronađe nemoguće: kada nađe da nemoguće predstavlja samo njegovo biće, otkrivajući da to biće jest zazorno”11. Drugim riječima, maksimalna snaga nasilja koje Dežulović upotrebljava u Pjesmama iz Lore dosegnuta je tek onda kada ono počne ugrožavati čitalački subjekt koji postaje prisiljen suočiti se s vlastitim identitetom kao konstrukcijom sagrađenom na djelomično ili potpuno pogrešno postavljenim temeljima – temeljima koji podrazumijevaju izmještanje, zaborav, potiskivanje. Maksimalna performativna snaga takvog tekstualnog strukturiranja sastoji se u izazivanju propitkivanja vlastite uloge u posrednom zatvaranju očiju pred zločinom koji se nije događao negdje drugdje, već u jednom od najvećih hrvatskih gradova. Dežulovićev će tekst tako dovesti u pitanje relativnu ravnodušnost kojom se javnost odnosi prema onome što “eto, uporno nismo znali, i […] uporno ne želimo znati ni danas”12, Dežulović, 2005. Kristeva, 1989, 11, kurziv u originalu. 12 Dežulović, 2005. 10 11

prisiljavajući tako čitatelja da preispita vlastiti stupanj (ne)znanja. Pitanje nasilja tako je dovedeno u izravnu vezu s konceptom znanja i volje za znanjem, a u tom odnosu eksplicitno nasilje funkcionira kao pljuska kontinuiranom, već za hrvatsko društvo gotovo patološkom odvraćanju pogleda. O tome govori i pjesma Dim, koja tobožnju kolektivnu amneziju i neznanje o Lori analogno povezuje s njemačkim narodom i holokaustom: “Kažu da su se Nijemci / poslije rata branili da / nisu znali što se vani / događa da nisu znali za / logore genocid i holokaust / građani maloga gradića Dachaua kraj Münchena / recimo nisu imali / pojma ni o čemu / nisu kao ništa vidjeli / nisu kao ništa čuli / samo su ćutili dim / ali nisu znali / da je to krematorij / da je to miris / ljudskih duša // Vama to možda zvuči / smiješno ali ja sam / svjedok da je to fakat / moguće evo cijelu / devedeset drugu ja sam / bio u Vojnoj policiji / u Lori i vjerovali / vi meni ili ne nismo mi / unutra imali pojma / što se vani događa / nismo imali pojma / ni o čemu / nismo ništa vidjeli / nismo ništa čuli / ma šta čuli nismo / mi od zapomaganja / ništa jebote ni mogli / čuti.”13 Vrsta traume nastala kroz mržnju i nasilje u Lori najzad zahtijeva ulaz u kolektivni diskurs jer je razdoblje latencije u kojem je represija bila moguća prošlo. Pisanje o nasilju iz Lore je iritacija usmjerena ka čitatelju. Što je ona veća, to bolje za performativnu ulogu kojoj tekst teži – izazvati reakciju. Iz tog se razloga nasilje kao književni postupak u zbirci Pjesme iz Lore može smatrati progresivno instrumentaliziranim u “pokušaju seciranja mentaliteta koji je Loru uči13

Dežulović, 2005, 14-15.

photo: Aleksandra orlić

T EMA ___

nio mogućim”14, pri čemu je dotični mentalitet zasnovan na konstantnom izmještenju zazornog na ne-mjesta te potom brisanje istih iz kolektivnog pamćenja, identiteta i kulture. Posvetimo li se na trenutak prirodi nasilja koje dolazi do izražaja u ovim tekstovima, prvo što upada u oči je njegov izrazito sadistički karakter. Kao primjer će poslužiti prva pjesma zbirke pod naslovom Himna: “Onda smo ga skinuli do gola / i zalili petrolejem / a on se baš usro / mislim ono doslovno // Onda smo mu dali žličicu / da pojede / svoja govna / a on povratio / sve // Onda smo mu dali slamku / da popije tu smeđu lokvicu / a on udario u plač / ko pičkica “15 i tako dalje sve dok žrtva najzad ne zapjeva hrvatsku himnu koju ponosni mučitelji slušaju očiju orošenih Ibid. 15 Dežulović, 2005, 7. 14

No tako nastalu moć i sam sadist vidi kao labilnu i prolaznu, zbog čega uvijek strahuje da će je izgubiti19. Stoga je, prema Frommu, sadizam inherentno ksenofobičan i neofobičan jer bilo kakav novi element koji ulazi u postojeće konstelacije moći za sadista tu istu konstelaciju automatski ugrožava i stavlja u pitanje, neovisno o tome je li ta prijetnja realna ili umišljena.20 Ako u obzir uzmemo takav pogled na sadizam, onda činjenica da u Pjesmama iz Lore on ide ruku pod ruku sa ksenofobijom i neofobijom ni najmanje ne iznenađuje. Možda najilustrativniji (ali nipošto ne i jedini) primjer za to može pružiti pjesma Crnac koja prikazuje tipičnu reakciju sadističkog karaktera na strane i nove elemente u društvenom okruženju: “Gledam i svojim / očima ne vjeru-

“ko boce hladnog piva”16. To je samo jedan od primjera za autorov pristup nasilju, odnosno sadizmu koji je u potpunosti u skladu s Frommovim shvaćanjem sadizma kao “strasti za posjedovanjem apsolutne i neograničene moći nad drugim živim bićem”17. Ta je vrsta nasilja rezultat kronične i krajnje nemoći u životima kojima je oduzeta bila kakva druga vrsta produktivnosti i radosti. No prije svega, sadizam je izraz nemoći ili “transformacija nemoći u osjećaj svemoći: on je religija psihičkih bogalja”18. Zbog toga je pitanje sadizma neraskidivo povezano s pitanjima moći i vlasti, a može se realizirati samo nad slabima, nikada nad jakima – sadist ne osjeća nikakvo zadovoljstvo u sukobu s jačima od sebe. Ibid. Fromm, 1984, 117. 18 Ibid.

Fromm, 1984, 117. Usp. Fromm, 1984, 117-127.

jem / dolje na dnu Marmontove / ide žena naša je vidim / drži Slobodnu Dalmaciju / a s njom pazi sad / najnormalnije šeta / glođe nekakav sendvič / i gura dječja kolica po / Rivi između palmi / čovječe pravi / pravcati / crnac // Ne serem / majke mi // Mislim se ja / pička ti materina / kad sam ja tebi tako / došao u tvoju Afriku / da prljam tvoju džunglu / zauzimam tvoj prostor / otimam tvoj posao berem / tvoje banane ili šta / već koji kurac radite / da jedem tvoje antilope / kukce šta već vi jedete / umjesto sendviča / da ženim tvoje crnkinje / pravim male bijele baštarde / i šetam ih po tvojoj džungli Sahari / po tvojoj Rivi / između tvojih / tvojih // jebi ga kurac / šta već vi u / Africi imate / umjesto / palmi.”21 Kao što ovaj citat jasno pokazuje, s impulzivno-nasilnim reakcijama na drugačije neobično će često u kombinaciji ići i elementarna neinformiranost kao i jezična disfunkcija, što opetovano upućuje na kauzalnu vezu između dugotrajnih neriješenih fenomena društvene disfunkcije te potisnutog i ispoljenog bijesa. No brutalno fizičko iživljavanje na drugom i drugačijem uvijek je, zadržimo li se na Frommovu shvaćanju sadizma, samo jedna polovica fenomena koji je nemoguće promatrati u izolaciji od mazohizma. I sadizam i mazohizam, naime, za svoju realizaciju trebaju neku vrstu produžetka. Kod sadizma produžetak je osoba koju sadist muči te ona postaje objektom patološke potrebe da sadist ispolji moć nad podređenim. Kod mazohizma se radi o prividno obratnom postupku – mazohist treba drugog kako bi sebe mogao tom drugom podrediti – kako bi sebe mogao uči-

niti logičkim produžetkom drugog. Iako se teoretski mogu doimati kao dijametralno suprotni, sadizam i mazohizam, dakle, počivaju na gotovo u potpunosti identičnom mehanizmu funkcioniranja putem produžetka, pa ih zbog toga Fromm ne promatra odvojeno, već uvijek zajedno te im u skladu s time i daje jedinstven naziv – sadomazohizam. Dotični je mehanizam od presudne važnosti i u kontekstu rasprave o Pjesmama iz Lore jer se u njima mazohizam manifestira u spremnosti bezuvjetne subordinacije gotovo fikcionaliziranim ličnostima kao i ideologiji te bezrezervno podnošenje žrtava istima, a “ja” koje se nalazi u takvoj situaciji u iznimno je labilnoj ravnoteži koja svakog trenutka može popustiti. Popusti li ona, “ja” više nije u mogućnosti razlikovati mir od rata te se ponovno vraća služenju i subordinaciji kojem je bilo izloženo u ratno vrijeme, što za posljedicu ima percepciju mirnodopske kao ratne stvarnosti. U tom slučaju dolazi i do regresije u nasilna stanja iz rata, koja “ja” smatra potpuno opravdanima. Primjer za to daje pjesma Rat koja prikazuje skupinu bivših branitelja koja se u mirnodopskim uvjetima ponaša kao da rat još uvijek traje te po cijele dane i noći stražari pored plakata s “likom Generala Heroja”22, optuženog za ratni zločin, sve dok nestanak struje ne shvate kao napad i ne počnu nasumice pucati po cesti te slučajno ustrijele dvoje ljudi u automobilu u blizini. To, međutim, ne predstavlja nikakvo opterećenje za savjest jer, kako lirski subjekt kaže: “znate kako kaže Dajc / rat je gospodo / a u ratu se / gine”23. Na taj je način onaj koji vrši nasilje u isto vrijeme u položaju nadređenom onome nad kime vrši 22

Dežulović, 2005, 115-116.

Dežulović, 2005, 145. Dežulović, 2005, 151.

nasilje i podređenom onome u čije ime se to nasilje vrši, tako da te dvije pozicije postaju nerazlučive. U tom kolopletu ostaje jedino osjećaj impotencije i nemoći koji prvobitno i jest uzrokovao sadizam, što znači da se subjekt neprekidno vrti u začaranom krugu iz kojeg nema izlaska. Još jedan od uzroka godinama nagomilavanog bijesa i frustracije koji će Pjesme iz Lore dijagnosticirati jest konstantna regresija u sukobe koji su vremenski prethodili Domovinskom ratu te preslikavanje tadašnje konstelacije na ratnu stvarnost, ali i na sadašnjost. Iz toga slijedi očiti mehanizam periodičnog potiskivanja i vraćanja ratne traume koje proizlazi iz činjenice da stari ratni sukobi nikada nisu prorađeni do kraja te integrirani u kulturu sjećanja. O toj problematici govori i Jacques Derrida u svom djelu The Gift of Death kada opisuje staru traumu kao podsvjesni temelj nove. Nikad prevladana trauma Drugog svjetskog rata zbog toga i dalje opstaje i u individualnim, ali i u kolektivnim kulturnim mehanizmima. Potisnuta, stara trauma hibernira sve do pojave novog traumatskog iskustva. Novo traumatsko iskustvo, međutim, neće niti može izbrisati ili poništiti staro, već će stara, sada revitalizirana trauma i dalje djelovati u novom kontekstu, vršeći funkciju podsvjesnog nove traume. Tako staro i novo djeluju zajedno u svakom sljedećem traumatskom procesu te postaje nemoguće razlučiti stare od novih komponenata24, a primjeri za to su u Pjesmama iz Lore mnogobrojni. Bilo da se radi o kategorizaciji stvarnosti, običnom svakodnevnom diskursu ili verbalnim i/ili fizičkim sukobima, neizbježne su dihotomije Srbin/Hrvat, ustaša/četnik, ustaša/ 24

Usp. Derrida, 1996, 9-10.

T EMA ___

komunist koje redom svoje podrijetlo vuku iz sukoba u Drugom svjetskom ratu. Prošlost postaje (i ostaje) formativnim trenutkom sadašnjosti, a zatomljeni sukobi ponovo oživljavaju u periodičkim razmacima. Osim toga, u novim okolnostima postaje od presudne važnosti potisnuti, zaboraviti i odbaciti bilo kakvu prošlost koja bi osobu vezala s drugom, nepoželjnom stranom novo-starih dihotomija. Zbog toga Ujo iz istoimene pjesme daje preinačiti svoju tetovažu “JNA NIŠ 1981.” u “BOJNA UJACI DRNIŠ 19.8.1990.”, dok Istina prikazuje reakciju sina kojemu majka na samrti kaže da je posvojen. Prvo što će sin učiniti po završetku majčina sprovoda na kojem izvrijeđa oca kao “komunjaru”25 jest otići na grob svog djeda i na istog se pomokriti uz riječi “Fala kurcu / nisi mi više dida / đubre četničko”26. Stare ratne dihotomije postaju temeljem konstrukcije identiteta, koja postaje isključivo crno-bijela, jednako kao i shvaćanje svakodnevice. No ono što intervenciju Pjesama iz Lore u diskurs o prošlosti čini značajnom nije samo puko tekstualno ispoljavanje mržnje i bijesa koje upozorava na problematičnu prošlost, već i upozorenje koje nosi za budućnost. Kao reakcija na određene probleme društvene stvarnosti, Pjesme iz Lore dijagnosticiraju i kronične probleme koji proizlaze iz selektivnog bavljenja prošlošću te utjecaj potisnutog na mirnodopsko razdoblje. Dežulović će registrirati radikalno nezadovoljstvo svojih lirskih subjekata sadašnjošću koje seže do te mjere da dolazi do ratne nostalgije. Ona pak generira pogled na anomiju koja 25 26

Dežulović, 2005, 113. Dežulović, 2005, 114.

Lora kao ratni zatvor u kojem su počinjeni ratni zločini svakako funkcionira kao heterotopija utopijskom shvaćanju mirnodopske stvarnosti koja se pokušava u svakom obliku distancirati od ratne prošlosti. Lora je, dakle, prostor na kojem su se, simultano s drugim, javno priznatim i u kolektivnu svijest integriranim događajima, odvijali zločini koji na službeni diskurs o prošlosti bacaju posve drugo svijetlo te ga tako otvoreno propitkuju. U tom je smislu Lora heterotopija krize svijesti i savjesti jedne zajednice. je vladala u ratnom razdoblju kao na nešto pozitivno i poželjno u sadašnjoj stvarnosti. O tome svjedoči pjesma Rat je bio bolji u kojoj eskapizam u doba ratnog sukoba funkcionira kao jedini način bijega iz svakodnevice s njenim tipičnim problemima. Tome valja pridodati i osjećaj da dio zajednice koji nije izravno sudjelovao u ratnom sukobu pri formiranju mirnodopske zajednice ne bi trebao imati pravo glasa. Posljedica toga je ponovno stvaranje podjele društva na one koji jesu i one koji nisu sudjelovali u ratu, koja će s vremenom u diskursu nadopuniti već stare dihotomije. Na taj način dodaje se još jedan u nizu sukoba koji entropijski djeluju na društvo paralizirano podjelama i kategorizacijama. Stvarnost je po sličnom obrascu prikazana i u pjesmi Koji kurac, u kojoj se lirski subjekt, bivši branitelj, obraća onom dijelu javnosti koji nije izravno sudjelovao u sukobu riječima: “Šta vi znate pizda li / Vam materina vi ste sjedili / U toplim dvosjedima pred /

Televizorima dok smo mi / Gutali govna i pišali krv”27. Značajan doprinos Pjesama iz Lore sastoji se u namjeri da se kroz eskalaciju srdžbe, mržnje i nasilja prikaže čitav niz problema s kojima se hrvatsko društvo susreće nakon Domovinskog rata. Jedna od izravnih posljedica ratnih zbivanja su velike zalihe oružja do kojih još uvijek dospijevaju djeca u igri, što nerijetko završava smrtnom posljedicom. Upozorenje na tu problematiku daju pjesme Podrum i Podrum 2 koje prikazuju jednu takvu dječju smrt koja proizlazi iz neodlučnosti oca da se riješi oružja iz rata upravo zbog osjećaja paranoje i neodređenog straha da će mu to oružje u budućnosti još trebati, što upućuje na individualni (ali i kolektivni) posttraumatski stresni poremećaj. Lirski se subjekt tako osjeća dobro jedino kada se nalazi u podrumu sa svojim, kako ih naziva, “prijateljima”. Osim fenomena zaostalog oružja koje se još uvijek krije po kućama u ruka27

Dežulović, 2005, 21.

ma psihički labilnih ratnih veterana i nadohvat ruke maloj djeci, kao još jedan postratni fenomen dijagnosticirani su i sudski procesi za ratne zločine, kojima je posvećen dio zbirke pod naslovom Pjesme iz sudnice. U tom se dijelu zbirke se osim toga ponovo pojavljuje i paranoični otac s gomilom oružja iz podruma, ovaj put optužen za ubojstvo iz nehata – ubojstvo vlastitog djeteta. Kao i u mnogim drugim slučajevima, pravosuđe će se pokazati pristranim i osloboditi ga krivnje, koju će optuženi delegirati na neprijatelja koji ga progoni u njegovim paranojama. Pojedinac u disfunkcionalnom društvu i neučinkovitom sudstvu tako odražava mikroprimjer makrosocijalne

optuženoj strani, već ju je, dapače, i javno naglašavao. Tromost i nevoljkost sudskog i političkog sustava da se produktivno pozabave bližom i daljom ratnom prošlošću ukazuje na činjenicu da društvo ne kreće ka rješavanju nagomilanih frustracija, srdžbe, bijesa i nasilja, već da se oni i dalje nastoje potisnuti. Upravo protiv toga ustaje Dežulovićeva provokativna lirika koja, ustrajući na mimetičkom, pokušava dokinuti lanac zatvaranja očiju pred strategijom laži u društvenoj stvarnosti i mehanizmima potiskivanja. U tom je postupku autor nadasve konzistentan te se kritika usmjerava prema svim društvenim instancama koje autor drži izravno i/ili neizravno odgovor-

Diskurs mržnje i neshvatljivog nasilja tako je pozicioniran onamo gdje bismo mu se najmanje nadali, no on iz pozicije radikalne negacije upućuje na potrebu za preispitivanjem novije povijesti, što najzad objašnjava samo prividan paradoks odnosa lirskog i ratnog zločina spomenut na početku ovog teksta. Dežulovićev je prikaz Lore kao toposa srdžbe, mržnje i nasilja stoga moguće čitati kao demokratičan s obzirom na njegov subverzivni odnos prema službenom diskursu, kao i na upozorenje koje nosi za budućnost. simptomatike izbjegavanja problema koja dugoročno gledano proizvodi i izaziva daljnju patologizaciju društva. Nadalje, kao izravni povod za objavljivanje ove zbirke autor navodi sudski proces optuženima za zločine u Lori kojim je upravljao sudac Lozina – sudac koji niti u jednom trenutku nije sakrivao svoju naklonost

nima za sadašnje stanje. Na udaru se zbog toga u pjesmi Blagoslov nalazi i Crkva, koju autor optužuje za blagoslov ratnog sukoba te kasniji pokušaj nijekanja odgovornosti: “A kaže njemu don Muše / vidiš sinko ja sam / čisto tehnički / blagoslovio pušku / a ne metak.”28 Društvene institucije 28

Dežulović, 2005, 62.

prikazane u Pjesmama iz Lore zakazale su, dakle, upravo u onome što je njihova definicija. Zločine su počinili pripadnici vojske i policije; sudstvo ili ne sudi uopće ili sudi pristrano, a društvene institucije poput Crkve, koja bi se trebala ponašati zaštitnički prema ekumeni, potiče na sukob. Počevši s pojedincem te se s pogledom na kolektiv te njegovu posrednu i neposrednu društvenu okolinu krećući prema institucijama, autor prikazuje jasno prepoznatljivu sinergiju individualnog i kolektivnog u procesu nagomilavanja traume i potisnutog bijesa. Tako opisanom i shvaćenom društvu Dežulovićeva će Lora pristupiti kao fukoovska heterotopija opisana u članku pod naslovom Of Other Spaces29 – mjesto drugosti na kojem će se ostvariti ono što je izmješteno iz stvarnosti. Utopijama kao nestvarnim mjestima koja ne postoje u iskustvenoj stvarnosti kao pandani funkcioniraju heterotopije te dolazi do mreže međusobno isprepletenih prostornosti. Odnos između utopija i heterotopija odnos je zrcaljenja čija je izravna posljedica sumnja, propitkivanje te izvrtanje odnosa stvarnosti30 Prikazujući nekoliko mehanizama ponašanja heterotopija, Foucault kaže da su one često povezane s heterokronijama, odnosno radikalnim prekidima u tradicionalnim tokovima i percepciji vremena. Drugim riječima, događaji koji radikalno uznemiruju konvencionalni tok vremena (poput primjerice rata) često će izazvati stvaranje takozvanih heterotopija krize, a to su upravo mjesta koja služe tome da se u njih izmjesti devijantno ponašanje – mjesta poput ludnica i zatvora.31 Objavljen u časopisu Diacritics 1986; prijevod Grgas (1996). 30 Usp. Foucault, 1986, 24-25. 31 Ibid. 29

T EMA ___

Koncept heterotopije je u Pjesmama iz Lore prepoznatljiv na više razina. Prvo, Lora kao ratni zatvor u kojem su počinjeni ratni zločini svakako funkcionira kao heterotopija utopijskom shvaćanju mirnodopske stvarnosti koja se pokušava u svakom obliku distancirati od ratne prošlosti. Lora je, dakle, prostor na kojem su se, simultano s drugim, javno priznatim i u kolektivnu svijest integriranim događajima, odvijali zločini koji na službeni diskurs o prošlosti bacaju posve drugo svijetlo te ga tako otvoreno propitkuju. U tom je smislu Lora heterotopija krize svijesti i savjesti jedne zajednice. Osim same Lore kao heterotopije, dodatnu heterotopiju čini i sama zbirka pjesama koja seriju iznimno nasilnih događaja izmješta iz njihova primarnog toposa te je presađuje na mjesto koje za zajednicu ima posve drugo značenje – na mjesto umjetnosti i kulture. Po ovom se pitanju izrazio i sam autor sljedećim riječima: “Ja sam poetiku Jure, Bobana, Jasenovca i Gradiške Stare izmjestio iz opskurne, mračne subkulture emigrantskih domova kulture, prigradskih krčmi i internet foruma u prostor takozvane građanske kulture, među korice lijepo dizajnirane knjige, na

police čistih, pristojnih knjižara, u ozračje opuštenih ljetnih književnih večeri. (…) Pjesme stoga nisu samo iz Lore i o Lori već pokušaj seciranja mentaliteta koji je Loru učinio mogućom.”32 Lora je u ovom slučaju mjesto- -simbol, mjesto koje u isto vrijeme postoji u stvarnosti te se kao takvo teži upisati u kolektivno pamćenje ne bi li moglo služiti kao topos drugosti za preispitivanje kolektivne svijesti o vlastitom identitetu, ali i ne-mjesto koje zbog konstantnog ignoriranja (p)ostaje slijepom pjegom društva. Lora, tj. ratni zločin preispituje oksimoron utopije rata koju hrvatska javnost djelomično njeguje još i danas. Osim toga, Pjesme iz Lore istodobno služe kao heterotopija latentnoj srdžbi, mržnji i nasilju u društvu koji povremeno izbijaju na površinu, ali i kao heterotopija hrvatskoj književnoj i kulturnoj sceni, sceni “takozvane građanske kulture” koja pod umjetnošću podrazumijeva nešto sasvim drugo od Pjesama iz Lore. Diskurs mržnje i neshvatljivog nasilja tako je pozicioniran onamo gdje bismo mu se najmanje nadali, no on iz pozicije 32

Dežulović, 2005, kurziv dodan.

radikalne negacije upućuje na potrebu za preispitivanjem novije povijesti, što najzad objašnjava samo prividan paradoks odnosa lirskog i ratnog zločina spomenut na početku ovog teksta. Dežulovićev je prikaz Lore kao toposa srdžbe, mržnje i nasilja stoga moguće čitati kao demokratičan s obzirom na njegov subverzivni odnos prema službenom diskursu, kao i na upozorenje koje nosi za budućnost. Literatura: Derrida, Jacques: The Gift of Death, University of Chicago Press, Chicago, 1996. Dežulović, Boris: Pjesme iz Lore, Durieux, Zagreb, 2005. Foucault, Michel (1986): Of Other Spaces, u: Diacritics, 16.1 (1986), str. 22-27. <http://www.jstor.org/ stable/464648>, zadnji pristup 3. prosinca 2010. Prijevod: O drugim prostorima, prev. Stipe Grgas, u: Glasje, br. 3 (1996) 6, str. 8–14. Fromm, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti 2, Naprijed, Zagreb, 1984. Kristeva, Julia: Moći užasa – Ogled o zazornosti, Naprijed, Zagreb, 1989.

tema

Ana Tomčić___ psihopatologija svakodnevice – nasilje kiča i stvarnost fikcije Odjednom, javlja se u glavi čudan paralelizam, fikcija i stvarnost kao da se prožimaju na čudan način, pa se čini da se upravo ono što smatramo stvarnošću ponavlja u varijacijama, a tupost i slabost ljudi koji je kreiraju pretvaraju čitavu stvar u jedan groteskni déjà vu. Ferić, Otpusno pismo, str. 122.

ko je studijom spomenutom u gornjem naslovu stanoviti austrijski psihoanalitičar uputio na činjenicu da je ono što se uobičava nazivati patologijom i kulturnim otpadom ne samo produkt te iste kulture, već u određenoj mjeri prisutno i u njenim naizgled “normalnim” pripadnicima i manifestacijama, djelo Zorana Ferića upravo je savršen književni pokazatelj sveprisutnosti istoimenih pojava unutar hrvatske svakodnevice, djelo koje čitatelju pruža iskrivljeno ogledalo u kojemu bez zadrške može vidjeti pot-

punu sliku vlastitog sociopolitičkog identiteta i društvenog okruženja. U pogovoru Otpusnom pismu, Ferićevoj zbirci eseja o bizarnim anegdotama koje su se na sceni hrvatske javnosti pojavile u razdoblju između 2000. i 2003. godine, Drago Glamuzina upućuje na činjenicu da su oštra, ali nadasve originalna groteska i crni humor do te mjere postali dio autorova stila da upravo ove njegove najveće vrline istodobno fungiraju i kao najčešći prigovor njegovu književnom stvaralaštvu. Jer, kažu njegovi kritičari, “Ferić ponekad toliko uživa u izobličenom i perverznom da to njegovu prozu udaljava od stvarnosti.” (2003, 197) Upravo je ovakva prezanesenost fantastičnim prema mnogima temeljni nedostatak romana Smrt djevojčice sa žigicama, koji je navodno “do te mjere zasićen bizarnim i bolesnim da roman klizi prema nevjerojatnom.” (ibid.) Glamuzina izvrsno primjećuje da Otpusno pismo pruža svojevrstan odgovor na te pri-

mjedbe. “Pišući iz tjedna u tjedan o stvarnim događajima i stvarnim ljudima, [...] Ferić je napisao knjigu koja se doima nevjerojatnijom od njegovih proza.” (2003, 198) S time u skladu i mi ćemo, oslanjajući se u velikoj mjeri upravo na paralele između spomenutog romana i Ferićeve zbirke eseja, pokušati ukazati ne samo na način na koji se takozvana fiktivna stvarnost ogleda u njenim “objektivnim” prikazima, već i locirati njihove povijesno-kauzalne veze te na taj način postaviti širu društvenu dijagnozu koja proizlazi iz produktivnog dijaloga ova dva naizgled tako različita žanra. Na šokantnu, tada još neplaniranu paralelu između hrvatske stvarnosti i upravo spomenutog romana Ferić upućuje u jednom od ključnih fragmenata Otpusnog pisma simptomatičnog naslova Stvarnost kao krimić. Poznata epizoda krađe dječjeg tijela koja čini tematsku srž Ferićeva romana ponovila se naime na opće

T EMA ___

iznenađenje kako javnosti tako i samog autora upravo u trenutku kad je on u FAK-u iz navedenog djela čitao novoobjavljene izvatke. Ova neobična podudarnost Ferićevoj je fikciji pripisala sasvim novo, zazorno značenje i autora navela na promišljanje o uskoj i neraskidivoj vezi sociopolitičke realnosti i njenog književnog pandana te ga naposljetku dovela do zaključka da će se sve što zamislimo i napišemo jednom stvarno i dogoditi. “O tome”, kaže Ferić, “valja razmisliti.” (2003, 177) Poslušamo li dakle poznatog hrvatskog satiričara, promišljanja o ovoj tematici neminovno će nas dovesti i do pitanja društvene uloge književnosti te njene veze s mehanizmima vlasti i kontrole, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. Ova veza je, kao što nam to daje naslutiti i sam autor, krajnje kompleksna i ambivalentna. U svojoj knjizi o pisanju i ludilu Shoshana Felman naglašava da se razvoj književnog djela (a poglavito romana) sastoji u neprestanom nadmetanju između racionalnog diskursa i ludila, svjesne i podsvjesne dimenzije teksta. Književni bi tekst tako u samoj svojoj biti bio način ophođenja s vlastitim ludilom (2003, 101-3). Ako se međutim približimo takvoj definiciji ludila kao onoga što je neizrecivo, ili bolje rečeno potisnuto, unutar javnog diskursa ubrzo postaje jasno da se stvarnost i književni tekst bore s istim psihosocijalnim kompleksom, a rezultat je, u skladu s prirodom Freudovih simptoma, višeznačan kompromis između ove dvije tendencije. U možda najsloženijem poglavlju Otpusnog pisma, Ferić naglašava kako se glavna težnja ljudskog rada može

locirati u želji da se “nevidljivo pretvori u vidljivo.” (2003, 63) Ova ideja o samoostvarenju putem rada dakako nije nova, ali je interesantan odnos koji se njenim daljnjim razvojem uspostavlja između formacije i prirode ljudske žudnje te društvene okoline u kojoj ona nastaje. Još od Foucaulta poznata nam je takozvana pozitivna strana represije, činjenica da uvođenje određenog zakona generira ne samo zabranu već i želju za prekršajem. Pri objašnjavanju psihološke fundiranosti ove teze dovoljno je u obzir uzeti okolnost da se potisnute žudnje i događaji s vremenom akumuliraju te traže način manifestacije na svjesnoj razini. Dugoročno gledano, represija će tako na kraju proizvesti vlastitu subverziju, što će pak rezultirati provalom podsvjesnog unutar svih društvenih sfera te preraspodjelom vidljivog i nevidljivog (svjesnog i nesvjesnog) na javnoj i privatnoj razini, pojava koja predstavlja ključni moment u kontekstu mogućnosti javnog djelovanja i socijalne promjene. U ovoj svakodnevnoj borbi svjesnih i nesvjesnih želja različite vrste fikcije odigrale su ključnu ulogu. Jer, ako je rad poostvarenje ljudskih

težnji, onda je i uloga književnosti, koja se prema Feriću sastoji u tome da se “fikcionalni svijet pretvori u stvarnost” (ibid.), tek jedna od mogućih formulacija rečene globalne tendencije. Već je Freud u književnom stvaralaštvu prepoznao mogućnost ostvarenja onih želja čije bi se ispoljavanje u stvarnosti pokazalo nemogućim. Ako je to istodobno čini bližom podsvjesnoj razini svijesti i kulture, jedna od ključnih uloga književnosti sastoji se svakako i u tome da se spomenutim podsvjesnim tendencijama priskrbi pravo govora, da im se, pa bilo to i unutar društveno dominantnih diskursa, osigura pravo glasa i na taj ih se način na mala vrata uvede u svjesnu dimenziju javne sfere. Ovakva emancipacija ludila jedan je od odlučujućih aspekata društveno kritičke proze. Stoga nas ne treba previše čuditi što je književnost u mnogobrojnim slučajevima anticipirala temeljne elemente kasnijeg društvenog razvoja. Kao ogledalo svjesnih i podsvjesnih tendencija određenog vremena i društvenog ustroja ona je zaista često bila prva indikacija njihova budućeg usmjerenja. I sam Ferić kao neizostavni segment potrebe za književnošću vidi

Jacksonovo je lice, kao što naglašava Ferić, spoj kiča, koji se po definiciji zasniva na potiskivanju ambivalentnosti i konstrukciji jasnih razlika, i upravo ove ambivalentnosti koja ponire spomenute razlike i ukazuje na nasilje u njihovoj pozadini. Ako je Jackson dakle tragično ogledalo naše kulture, onda se rečena tragedija sastoji upravo u ovom paradoksalnom višeglasju.

upravo mogućnost čitateljeva prepoznavanja u književnom tekstu. Opisujući bogatu ponudu frankfurtskog književnog sajma, autor navedeno obilje knjiga predočuje kao “ogroman labirint sa stotinama tisuća malih ogledala, šarenih naslovnica u kojima se možemo prepoznati”. (2003, 68)

photo: jean de breyne

Pitanje koje se logično nadovezuje na ovu izjavu jest dakako na koji se način i u kakvim tekstovima prepoznaje današnji čitatelj. Ferićev odgovor na ovo pitanje je dvojak. Prva, dominantna fikcija koja bi u današnjem svijetu odgovarala svjesnoj dimenziji i željenoj projekciji individualnog identiteta prema hrvatskom je satiričaru nedvojbeno kič. Kič je pak ona vrsta stvarnosti koja iz svoje svjesne sfere isključuje “tugu, nesreću, bol i patnju.” (2003, 115) Dirljiv opis zajedničke kič projekcije (kućica u Alpama na obali jezera) koju su, u različitom povijesnom i socijalnom okruže-

nju, kao sliku osobne idile proizvele autorova bolesna majka i njemačka animir-dama govori o postojanosti kulturnih fikcija u određivanju ljudskih težnji i ciljeva. Ovakvi idilični prikazi bivaju dakle, zajedno s ideologijama i moralnim vrijednostima, upisani u karakter pojedinca te ga na taj način tjeraju da prema njima uredi i svoju osobnu egzistenciju. Stoga zaista možemo reći da svatko od nas teži fikciju pretvoriti u stvarnost. Ono što se u postavljanju kiča kao rečene fikcije čini krajnje problematičnim jest međutim činjenica da brisanje nepoželjnih elemenata iz sfere društvene vidljivosti rezultira upravo njihovom hiperprodukcijom u svim segmentima javne i privatne egzistencije. Ovaj prividni paradoks u uskoj je vezi s ranije spomenutim mehanizmom potiskivanja i akumulacije. Potisnuti element nikad ne nestaje. On će se, premda u ponešto izmijenjenom obliku, uvijek pojaviti na drugom mjestu. Na taj način malograđanski kič neprestano pro-

ducira nasilje koje se naizgled trudi ukloniti. I zaista, osim zajedničke tendencije da se prepoznamo u narativnim konstrukcijama društvene idile, Ferić želji za identifikacijom kod današnjeg čitatelja pripisuje još jednu potrebu, naime onu da neprestano “prelistava tuđe nesreće, koje odjednom postaju njegove vlastite.” (2003, 54) Priroda ove potrebe od strane autora biva okarakterizirana kao izrazito sadomazohistička (2003, 53) jer s jedne strane uživamo u saznanju i proučavanju tuđe nevolje, dok s druge u rečenu gotovo nesvjesno i automatski projiciramo vlastiti lik. Postavljanje ovakve težnje u samu srž književnog stvaralaštva nedvojbeno je hrabar postupak, koji je apsolutno u skladu s onim što o prirodi socijalne konstitucije kažu suvremene društvene teorije. Jer, ako sadomazohizam zaista leži u osnovi čitateljskog poriva, onda je to između ostalog i zato što on čini podsvjesni temelj većine

T EMA ___

institucija i javnih diskursa kao i međuljudskih odnosa u modernom društvu. U vidu konstrukcije individualnog identiteta na ovu je činjenicu u Ekonomskom problemu mazohizma upozorio već Freud (usp. 2007, 297-311), dok je Foucault, ukazavši na proces kruženja ugode u hijerarhijskom sustavu podčinjenosti i nadređenosti u građanskom društvu, otišao još mnogo dalje. Kao što u svom članku o Foucaultovu konceptu sadomazohizma i estetizaciji moći kaže Suzanne Gearhart, Foucault dokida deseksualizaciju odnosa prema strukturama vlasti i figurama autoriteta te sadomazohizam pretvara u opći model sociološkog i političkog sustava (1995, 389). Pritom valja naglasiti činjenicu da spomenuti sustav moći može funkcionirati samo utoliko ukoliko strukture užitka i nasilja (a osobito užitka u nasilju) koje iz njega proizlaze ostanu u sferi nesvjesnog. Izbijanje ili javno ogoljenje njihove seksualne komponente nužno će imati za posljedicu izmjenu rečenih struktura. “Moć je podnošljiva pod uvjetom da se dobrim dijelom zamaskira. Njezin je uspjeh razmjeran stupnju prikrivenosti njezinih mehanizama.” (Foucault 1994, 91) Ako Foucault dakle sadomazohizam izvlači iz granica individualne patologije da bi ga postavio u sam centar suvremenih društvenih kretanja, isto u svojoj prozi nedvojbeno čini i Ferić, nemilosrdno otkrivajući ogromnu količinu nasilja nužnu za održanje kulise “demokracije i tolerancije na kojoj se zasniva zapadna kultura.” (Glamuzina 2003, 198) Nesposobnost modernog građanina da se suoči s nasiljem koje čini temelj ne samo njegove svakodne-

vice već i vlastitog karaktera autor Otpusnog pisma navodi kao glavni razlog za njegovo sve češće izbijanje u najgrotesknijem obliku. Pišući o šokantnosti pojave krađe dječjeg leša te javne zgranutosti nad mogućnošću takvog zločina, Ferićeva kritika prije svega pogađa i osuđuje upravo segment kolektivne nevjerice: Duboko suosjećam s rodbinom i roditeljima umrle djevojčice, ali mislim da takvi postoje u svakom kraju i da mi zapravo ne znamo tko je “takav”, a tko nije, jer jedni o drugima znamo malo ili ništa. A ne znamo jer ne želimo znati. Sami smo sebi misterija. Zato nam je stvarnost krimić (2003, 176). Uporno izvrćući idilične projekcije društva i individualnog karaktera te ukazujući na potisnute elemente u njegovoj pozadini, ogledalo Ferićeve fikcije zaista pruža kritički odraz onima koji su njegovo djelo optužili za manjak vjerodostojnosti. Na slikovite prikaze rečenog narativnog mehanizma nailazimo na svakom koraku. Na primjer na onom mjestu gdje u Anđelu u ofsajdu nalazimo priču o slikaru koji, po uzoru na austrijskog ekspresionista Maxa Jacoba, za malograđanske kupce slika sladunjave pejzaže “šokantnim tjelesnim tekućinama”. (2007, 236) Teško da možemo zamisliti snažniji prikaz potisnutog nasilja iza prozirnog privida građanske idile. Daljnji razvoj metafore u tekstu upućuje uostalom i na prolaznost rečenog privida te opetovano izbijanje društvenog nasilja na površinu obiteljskih i javnih struktura. “Tako i ja prodajem, a slike se s vremenom ljušte. Otpada s njih boja. Govno djeluje.” (ibid.)

Još jedna složena ilustracija nerazgradive simbioze stvarnosti i fikcije kao i ironičnog razotkrivanja estetizacije nasilja može se iščitati iz pripovijetke Forma amorfa u već spomenutoj zbirci gdje se iznenadna pojava neobične djevojke tumači kao inkarnacija junakinje iz stripa, a u crtežima Huga Pratta prati se pojava motiva koji je nekoć služio kao za žigosanje galijota, a po čijem bi se ključu u stvarnosti moglo doći do razrješenja misterije impozantnih razmjera, povezane i s nužnim ekonomskim profitom, dakako. Ovo je tipična struktura klasičnog krimića, žanra kojim se Ferić neprestano poigrava i koji su kritičari nebrojeno puta prepoznali kao pustolovinu interpretacije i analitičkog uma. Jasno je naime da se narativni razvoj rečenog oblika iscrpljuje upravo u pokušaju pripitomljavanja ludila ili društveno zazornog te u njegovu prevođenju u prihvatljiv oblik dominantnih diskursa i kulturnog realiteta. Rad kriminalističkog romana sastoji se dakle u tome da se ponovo uspostavi krajnja ravnoteža te da se zazorni element koji je ju je u ishodišnoj točki doveo u pitanje još jednom efektivno potisne u sferu javno i jezično nevidljivog. Značajna je pritom činjenica koji se elementi najčešće nalaze u ulozi sablasnih pokretača radnje jer se upravo iz njih da iščitati katalog pojava koje čine podsvjesni temelj današnje društvene strukture. Kao nerazdvojni i neizostavni elementi u kontekstu zazornih motiva definitivnu prednost imaju ludilo, nasilje, subverzivni oblici seksualnosti (oni koji odskaču od heteroseksualno-reproduktivne norme) te najrazličitije vrste rasne, klasne i rodne ambivalentnosti.

Ferićev se književni tretman rečenih motiva međutim uvelike razlikuje od postupka kojem oni bivaju podvrgnuti u klasičnoj kriminalističkoj fikciji. Tako u spomenutoj pripovijetci misteriozna djevojka ispada narkomanka u potrazi za novcem, a kao predložak za mističnu formu galijotskog žiga, čije značenje dugo nije moglo biti dešifrirano, poslužio je upravo ljudski izmet. Iako se ovakvo ironično isklizavanje iz sfere mistične umreženosti stvarnosti i fikcije može protumačiti kao u skladu s pravilima žanra, ono se kod Ferića provodi u svrhu razotkrivanja jedne druge, kompleksnije veze. Ishod misterije Forme amorfe čitatelja će naime nužno podsjetiti na ambivalentnu prirodu slikarija austrijskog umjetnika, čije je značenje netom objašnjeno. U skladu s time i izložak “le nuvole rosse” u muzeju, otisnut na komadu ljudske kože, doima se kao slikarija na pergameni ili komadu papira. Ova slika dakako fungira kao još jedna vrlo snažna metafora estetizacije nasilja najbrutalnije vrste, kao i načina na koji dominantne fikcije, na kojima počivaju strukture moći, bivaju, ovaj puta doslovno, upisane u ljudsko tijelo. Osim toga, kraj Ferićeve najpoznatije kriminalističke priče Smrt djevojčice sa žigicama metanarativno upućuje na postupak potiskivanja društvenog nasilja, kako unutar fikcije tako i unutar svakodnevice, te na koloplet ekonomsko-hijerarhijskih veza koje čine njegovu poleđinu. Nakon razrješenja ubojstva u čijoj se pozadini skriva niz nasilnih elemenata, a čiju je eskalaciju prouzročila upravo pojava ambivalentnog lika (hermafrodita) unutar društvene strukture strogo određenih binarnih opozicija, glavnom junaku prijatelj policajac

(dakle predstavnik moći i nadzora par excellence) sugerira da priču krivotvori te ovim putem od krivnje oslobodi prijatelja iz mladosti. Čitatelju u tom trenu postaje jasno da na ovaj način cijeli niz nasilnih struktura koje su u procesu naracije bile otkrivene u obiteljskim, muškoženskim, seksualnim, političkim, znanstvenim i religioznim krugovima biva ponovo zataškan i podvrgnut procesu društvene negacije. Jer nasilje kao takvo za funkcioniranje ovakvih odnosa je nužno, a njegova javna manifestacija neprihvatljiva. Na taj se način još jednom potvrđuje smrt žrtve koja je već za života bila osuđena na smrt prešutne egzistencije u sferi društvenog sljepila te joj se i nakon njenog uspješnog isključenja iz javne svijesti oduzima pravo govora i ukazivanja na nasilje koje ovo isključivanje nužno podrazumijeva. Očito je da struktura klasičnog kriminalističkog romana u ovom aspektu ponavlja nasilje prisutno u društvenoj svakodnevici i djeluje u skladu s njenom dominantnom percepcijom. U Otpusnom pismu Ferić upozorava na opasnost sličnih narativnih mehanizama u znanstvenom i intelektualnom diskursu gdje je “bilo koji rat i bilo koje ljudsko stradanje za mnoge intelektualce kao ubojstvo u krimićima. Tamo se ne razmišlja o ubijenome kao osobi, niti se žali za njim, nego je njegova smrt samo alibi za intelektualni rebus.” (2003, 66) O sličnom procesu, u kojem su određene društvene skupine i problematike unutar javne sfere osuđene na metaforičku, a u slučaju pokušaja istupa nerijetko i doslovnu smrt, u svojoj knjizi o Antigoni govori Judith Butler. Vrlo prikladno

povezujući razinu individualne i kolektivne represije, ona spomenuti proces naziva melankolijom javne sfere te kao jedan od načina njezina razrješenja zagovara upravo prisvajanje dominantnog diskursa od strane podređenih skupina kako bi ga se ovim postupkom izvrtanja natjeralo da govori u njihovu korist (2000, 81). Iako je u Ferićevu romanu meti društvenog nasilja konzistentno oduzeto pravo govora, njegov kraj mogao bi se, osobito u kontekstu ranije citiranog osvrta iz Otpusnog pisma, protumačiti kao metanarativna kritika ne samo društvenih struktura, već i vlastitog žanra. Ovakav autoironičan obrat potvrđuje naime elemente nasilja i sadomazohizma unutar obitelji, znanosti i religije kao i javnu negaciju rečenih pa stoga njihov kompleksni prikaz i veza s hrvatskom svakodnevicom zasigurno zaslužuje pažnju. Nasilje usmjereno prema hermafroditu kao figuri neodlučnosti između binarnih konstrukcija roda u Otpusnom pismu nalazi svoj pandan u Ferićevu eseju o Michaelu Jacksonu kojeg autor već u samom naslovu definira kao “tragično ogledalo kulture.” (2003, 43) Kolektivnu konsternaciju pred Jacksonovim likom Ferić locira ne u potencijalnog patologiji njegova odnosa s djecom koja mu je dulje vrijeme bila pripisivana, već upravo u činjenici što se njegov lik opire mogućnosti bilokakve jasne definicije ili stabilnog identiteta. Tako se, opisujući neobičnu pojavu Jacksonova lica, autor o njoj izražava na sljedeći način: Ono je šokantan spoj preslatkih, kičastih ljepota koje potpuno dokidaju karakteristike spola i postaju hermafroditske. […] Uglavnom, to

T EMA ___

Može se zaključiti da Ferićevo razotkrivanje potisnutog društvenog nasilja uvelike pridonosi dekonstrukciji hijerarhijskog sustava binarnih opozicija čije je jasno razgraničenje nužno za funkcioniranje disciplinarnog društva. Ovaj narativni postupak ukazuje na zajednički temelj individualno-kolektivnih iskustava i diskurzivnih formacija kao što su primjerice znanost i religija, književnost i stvarnost te najzad i ludilo i patologija i takozvana normalnost. je maska koju je teško definirati, ona je nesvodiva i opire se bilokakvim konačnim sudovima. Ne možemo ustanoviti je li lice muško, žensko ili čak dječje. Ta je obrazina u odnosu na identitet jedna dinamična pojava, što u gledatelju izaziva zabunu ili šok. (2003, 44) Ovdje postaje vidljivo na koji način sadomazohistička društvena struktura, koja počiva na hijerarhijski definiranom sustavu binarnih opozicija, procesom postupne akumulacije producira vlastitu subverziju. Jacksonovo je lice, kao što naglašava Ferić, spoj kiča, koji se po definiciji zasniva na potiskivanju ambivalentnosti i konstrukciji jasnih razlika, i upravo ove ambivalentnosti koja ponire spomenute razlike i ukazuje na nasilje u njihovoj pozadini. Ako je Jackson dakle tragično ogledalo naše kulture, onda se rečena tragedija sastoji upravo u ovom paradoksalnom višeglasju. Stoga nije slučajno što je u Smrti djevojčice sa žigicama glavno uporište za eskalaciju društveno potisnutog nasilja upravo ubojstvo hermafrodita. On(a) je, baš kao i Jackson, istodobno glavni

objekt nasilja i način da se patologija i nasilnost svakodnevnih društvenih obrazaca i fobija iznese na vidjelo. Pridjev tragičan, koji se u Ferićevoj dvosmislenoj sintagmi istodobno može pripisati Jacksonovom liku i kulturi, upućuje dakle na tragediju društva koje ovakvu figuru istovremeno producira i osuđuje. Na spomenuti splet okolnosti upućuje i Ferićeva kritika javnog opiranja prema prihvaćanju mogućnosti da Jacksonova ljubav prema djeci nije seksualne prirode. Jer, kaže autor, “pedofiliju osuđujemo, ali ju na neki način ipak razumijemo” dok Jacksonovo ponašanje u sklopu današnje kulture funkcionira kao “crna rupa svijesti o kojoj nemamo što reći.” (2003, 45) Ova situacija vrlo jasno upućuje na gotovo patološku potrebu za zločinom i kaznom koju producira kolektivna paranoja današnje društvene svakodnevice. Foucault je, u prvom dijelu svoje povijesti seksualnosti, već odavno ustanovio da se izmještanje ne u sferu zločinačkog (kojem se pod određenim okolnostima još uvijek mogu pripisati pozitivne karakteristike buntovnog i subverzivnog), već patološkog od

19. stoljeća pokazalo najefektivnijom metodom za kanaliziranje potisnutog nasilja i opsesivnu kontrolu društveno nepoželjnih elemenata. U Otpusnom pismu Ferić se u prvom redu posvetio proučavanju sadomazohističkih odnosa unutar polja medicine i seksualnosti te je, u sklopu kritike masovne hipohondrije, pedofobije i militantnih antipušačkih kampanja, došao do zaključka su kriza i bolest vrlo često poslužile kao izgovor za izbijanje kolektivne ksenofobije s jedne i uvođenje masovnog nadzora svih životnih aspekata s druge strane. Da je, bar u današnjem društvu, potreba za ovakvim nadzorom izrazito ekonomske i hijerarhijske prirode primjećuje Foucault u svojoj poznatoj knjizi o nadzoru i kazni. Koliko god bila redovita i institucionalna, disciplina u samom svom mehanizmu jest “protu-pravo”. Pa ako univerzalna pravnost u suvremenom društvu naoko i određuje granice izvršavanju moći, posvuda prošireni panoptizam toga društva pridonosi, suprotno pravu, funkcioniranju istodobno goleme i sićušne mašinerije koja podupire, pojačava, umnogostručuje asimetriju moći i čini uzaludnima granice koje se toj moći postavljaju. (1994, 229) Jasno je dakle da je uklanjanje masovne histerije samo prividan cilj društvenih struktura te da je njihov prikriven motiv upravo “umnažanje neuroza” (2003, 30) koje istodobno pruža priliku za proširenje kontrole. Simptomatičnom se pritom doima činjenica da i Ferić i Foucault kao rani povijesni primjer ovakvog sustava nadzora uzimaju upravo organizaciju društva za vrijeme velikih epidemija kuge gdje se nerijetko

događalo da bi se zaražena kuća “zazidala, a zatim cijela obitelj spalila zajedno s kućom i svim stvarima u njoj.” (2003, 41-2) Ovakav oblik zločina u ime zdravlja jasno ukazuje na činjenicu da je “naše poimanje bolesti povezano s jednom temeljito sadomazohističkom situacijom” (2003, 24) u kojoj se takozvana patologija vrlo često podvrgava gotovo identičnom tretmanu kao i raniji zločin, a o antirasizmu, toleranciji i pravu na slobodu kretanja ne može biti ni govora. U ovom je smislu interesantno da Ferić na jednak način definira odnose između liječnika i pacijenta, koji se odlikuju “mržnjom ili poniznošću” (2003, 101) pa su poslužili i kao izvor novog književnog žanra kojeg autor, u skladu sa svim već navedenim paralelama, naziva “podvrstom horor priče ili medicinskog trilera.” (ibid.) Nije slučajno što Ferić u svom kriminalističkom romanu, koji na neki način funkcionira kao kombinacija svih ovih žanrova, u pripovjedačku poziciju postavlja upravo figuru patologa. Kao i pisac, i on je uhvaćen u koštac s prirodom društvenog nasilja čijim uzrocima pokušava ući u trag. Proučavajući “mrtve”, čijom se podvrstom, kao što smo već naglasili, mogu nazvati i društveno potisnuta iskustva i skupine, Ferićev pripovjedač postupno konstruira kompleksnu patologiju svakodnevice te nas na taj način uvodi u “mali svijet uokviren crveno”, (2003, 14) u domenu fantastike koju smo, a da toga nismo ni svjesni, “već desetljećima prisiljeni živjeti.” (ibid.) Smrt djevojčice sa žigicama pruža možda zaista najkompleksniji uvid u ovaj zamršen splet društveno-povijesnih veza. I ovdje u završnom

Amok, kao nasilje ili ludilo u svom mogli bismo reći čistom, dakle nepotisnutom, obliku nije samo jedna od posljedica represije na javnoj i individualnoj razini, već i onaj trenutak koji unutar povijesti društvenih kretanja nudi najveću mogućnost djelovanja, trenutak u kojem je traumatska prošlost, da parafraziramo poznatu tezu Waltera Benjamina, nabijena potencijalom djelovanja u sadašnjosti dijelu knjige nailazimo na eksplicitno razotkrivanje nasilja unutar znanosti i medicine, ovaj puta međutim u vezi s elementima misticizma i povijesne traume, dok roman neprestano radi na (re)konstruiranju njihove uzročno-posljedične veze. Umobolnicu, prikladno izmještenu iz civilizacijskog kruga, vodi liječnik koji piše doktorat o vezi shizofrenije i egzorcizma i kojemu pacijenti “služe kao zamorci.” (2002, 123) Ovo je dakako sarkastični komentar na tradicionalnu percepciju o odvojenosti znanosti i misticizma na čiju neodrživost Ferić, zajedno s mnogim filozofima i društvenim kritičarima1, upućuje i u Otpusnom pismu. Elementi misticizma, zajedno s pratećim senzacijama nasilja i užitka, izmješteni su u suvremenom svijetu u sferu znanstvenog diskursa i struktura moći. Rezultat je društvena konstitucija u kojoj “u znanstvenom odnosu prema nevidljivom ima još mnogo mitskog straha”, (2003, 36) a kao oblik religije javlja se “fantastična uvjerenost u činjenicu da je svijet uređeno mjesto i da se ništa se 1 Misli se, prije svega, na opus Michela Foucaulta te na razmišljanja formulirana u Adornovoj i Horkheimerovoj Dijalektici prosvjetiteljstva.

događa bez znanja policijskih ili vojnih struktura.” (2003, 135) Ova je slika očito sasvim u skladu s foucaultovskim prikazom disciplinarnog društva, a poslužila je svakako i kao inspiracija za više od jednog krimića ili akcijskog filma. I u ovom narativnom prikazu Ferić se dakle svesrdno potrudio da što slikovitije predoči nasilje koje se provodi nad objektom medicinske, kriminalističke, znanstvene ili bilo koje druge analize te iz opisa nije isključen ni seksualni element, a taj je, naravno, izrazito sadomazohističkog karaktera. Kad stanovita časna sestra predloži zabadanje igala kao način istjerivana demona, pripovjedača to automatski asocira na “porniće s probadanjem.” (2002, 120) Zanimljivo je međutim da je demon koji navodno opsjeda gospođu Krstinić upravo duh zaboravljene ratne prošlosti. Oboljela je naime za vrijeme Drugog svjetskog rata kao sedmogodišnjakinja vjerojatno bila žrtva talijanskog logorskog zapovjednika Andree Balda, koji je iskorštavao i ubijao djecu te se sad, kao duh potisnutog traumatskog iskustva, javlja upravo kroz medij svoje žrtve. Ova snažna slika može se interpretirati

T EMA ___

kao književni postupak kojim se na indirektan način pokazuje kako stare traume (ovdje doslovno) govore unutar trenutnih društvenih patologija. Na ovu povezanost u Ferićevu romanu upućuje još i niz usputnih motiva poput činjenice da se iz spomenute umobolnice vide ostatci talijanskog logora, a same bolničke prostorije liče na “logorske barake.” (2002, 124) Iz gradića u kojem se odvija radnja pruža se pogled na Goli otok, čijim je iskustvom obilježena nekolicina likova, a kamen gradskih ulica iskopan je upravo na rečenoj lokaciji pa se pripovjedaču čini da “ploče cvile.” (2002, 34) Spomenuto ga iskustvo podsjeća na posjet praškoj sinagogi te crteže logoraške djece koje je ondje vidio i koji u Ferićevoj fikciji čine stalan motiv. Na isti nailazi naime i čitatelj Otpusnog pisma u epizodi koja analizira patologiju ljudskog odnosa prema životinjama i vlastitoj obitelji. Pritom je zanimljivo napomenuti da se Ferićeva groteskna fantazija s početka ovog fragmenta, u kojoj se ljudsko dijete sterilizira, “kljuka hormonima” da bi ostalo malo i slatko, a u slučaju teže bolesti biva otpremljeno na Veterinarski fakultet gdje mu se u srce zabije injekcija benzina, indirektno pojavljuje i u Smrti djevojčice sa žigicama, naime na onom mjestu gdje spomenuti Andrea Baldo podmićuje djecu hranom te ih poslije ubija injekcijama benzina (2002, 119). Ako ovu naizgled slučajnu paralelu dovedemo u vezu s enormnom količinom obiteljskog nasilja koja se pojavljuje u romanu kao i s činjenicom da se u Otpusnom pismu ovo ishodišno nasilje nad životinjama povezuje s “kič projekcijom sretne obitelji”, (2003,

16) neće biti pretjerano zaključiti da ova narativna veza služi kao zastrašujući putokaz smjera u kojem vode netom opisane kič projekcije. Pri čemu se naravno misli manje na crtež ptičice u kojoj gladno dijete u trenutku očaja vidi isključivo hranu, a više na genezu logora kao takvih. Uspostavljajući vezu između tri povijesno i režimski gledano različite, ali po prirodi traumatskog nasilja ipak slične lokacije, autor ukazuje na način na koji su ova potisnuta iskustva istodobno djelovala u i proizašla iz nevidljivog nasilja mirnodopske svakodnevice. “Jer vrag se”, kako nam u nadasve mnogoznačnoj izjavi poručuje autor romana, “formira od zaboravljenog.” (2002, 166) Iz svega dosad navedenog može se zaključiti da Ferićevo razotkrivanje potisnutog društvenog nasilja uvelike pridonosi dekonstrukciji hijerarhijskog sustava binarnih opozicija čije je jasno razgraničenje nužno za funkcioniranje disciplinarnog društva. Ovaj narativni postupak ukazuje na zajednički temelj individualno-kolektivnih iskustava i diskurzivnih formacija kao što su primjerice znanost i religija, književnost i stvarnost te najzad i ludilo i patologija i takozvana normalnost. Ako se pak, kao što smo nešto ranije u tekstu naglasili, unutar današnjih društvenih struktura moć može održati samo ako se maskira, prevođenje potisnutog nasilja u sferu javno vidljivog moglo bi se izjednačiti s uvođenjem društvene promjene. Amok, kao nasilje ili ludilo u svom mogli bismo reći čistom, dakle nepotisnutom, obliku nije samo jedna od posljedica represije na javnoj i individualnoj razini, već i onaj trenutak koji unutar povijesti društvenih

kretanja nudi najveću mogućnost djelovanja, trenutak u kojem je traumatska prošlost, da parafraziramo poznatu tezu Waltera Benjamina, nabijena potencijalom djelovanja u sadašnjosti (usp. 1977, 258). Ovo je dakle demokratična i performativna dimenzija književnog prikaza potisnutih struktura ludila, nasilja i seksualnosti. Njihovo osvještavanje vodi do mogućnosti promjene i aktivnog rada na izmjeni vlastitog i grupnog identiteta. LITERATURA Benjamin, Walter: Illuminationen, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1977. Butler, Judith: Antigone’s Claim, Columbia University Press, 2000. Felman, Shoshana: Writing and Madness, Stanford University Press, Palo Alto, 2003. Ferić, Zoran: Anđeo u ofsajdu, u: Simetrije čuda. Sabrana proza, Profil, Zagreb, 2007. Ferić, Zoran: Otpusno pismo, Profil, Zagreb, 2003. Ferić, Zoran: Smrt djevojčice sa žigicama, Naklada MD, Zagreb, 2002. Foucault, Michel: Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1994. Foucault, Michel: Nadzor i kazna, Informator, Zagreb, 1994. Freud, Sigmund (2007): “Das ökonomische Problem des Masochismus”. U: Das Ich und das Es. Frankfurt am Main: Fischer, S. 297-311 Gearhart, Suzanne (1995): “Foucault’s Response to Freud: Sadomasochism and the Aestheticization of Power”. U: Style 29, 3, pp. 389-403 Glamuzina, Drago (2003.): “Ferićev univerzum.” U: Otpusno pismo. Zagreb: Profil

tema

Marija perica___ Lica na rubu oštrice

Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene ludilom, izgladnjele histerične gole kako zorom gluvare crnačkim ulicama u potrazi za gnjevnim fiksom, hipstere anđeoskih lica koji izgaraju… Allen Ginsberg, Urlik

omaneskni prvijenac Olje Savičević Ivančević Adio kauboju (2010) djelo je koje se na prvi pogled ne uklapa u tematiku amoka. Na sadržajnoj razini priča je to o djevojci Ruzinavoj koja se vraća u rodno mjesto, neimenovani dalmatinski grad – preciznije u njegovu prigradsku zonu (Staro Naselje) koja uljuljuškana u svojoj izmaknutoj geografskoj točki preživljava daleko od zbivanja glavnog grada (Zagreba). “Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cemen-

ta i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjalo je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.” Smještanje radnje na takvu periferiju periferije omogućilo je autorici da kroz tragičnu obiteljsku priču u pozadini teksta izgradi autentičnu, živopisnu scenografiju tekuće hrvatske svakodnevice. I upravo na tom

pozadinskom okviru glavnog toka radnje izranjaju likovi čije životne priče pokazuju kako se apatija i kronično nezadovoljstvo lako izvitopere u ludilo, samoubojstvo te konačno nasumično nasilje usmjereno na kolektiv kao homogenog neprijatelja bez lica. Sam roman otvara se uličnim grafitom “stranče, ovdje te zakon ne štiti” koji daje nagovještaj žanrovskog okvira teksta (autorica se naime kako na formalnoj, tako i na sadržajnoj razini poslužila vester-

Dok god je individua sadržana u četiri zida, odnosno dok god je moguć okvir utočišta/ skloništa za emocije, seksualnost, nezadovoljstvo, te u krajnjem slučaju ludilo – ona ne predstavlja prijetnju. Svaka pojava u kojoj potencijalno subverzivni aspekti pojedinca izlaze van tih okvira, van kože (a da nisu opet kanalizirani kroz neku tampon zonu u vidu rituala ili umjetnosti) izravan su udarac na zajednicu.

nom kao matricom), ali i precizno sažima pravilo za koje će se pokazati da ima dva temeljna obilježja: upravlja, i to negativno, životima likova, i neovisno je o izmjenama političkih sustava i vlastodržaca. Naime, ta vokativna opomena nije, kako bi se očekivalo, namijenjena došljacima i turistima koji provode godišnji odmor tamo gdje stanovnici tog “divljeg juga” provode život, već upravo onima – stalno prisutnima koji su kao u pop pjesmi postali “stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama”. Oni su ti koji su zbog nemogućnosti da se priviknu i prilagode stvarnosti koja ih okružuje dovedeni ne samo u situaciju da se osjećaju kao uljezi, nego ih se takvima i percipira. Ruzinavin latinovićevski povratak kući motiviran je potrebom suočavanja sa prošlošću. Ono što po povratku nalazi mediteranski je divlji zapad kojim vlada fjaka “ta akutna bolest volje”, a osim nje njime drma još i lokalni moćnik Vrdovđek. “Hotel Ilirija bio je više moj nego što će ikad moći biti Vrdovđekov, pa ipak ne mogu učiniti baš ništa u vezi s tim što je nestao, pomislila sam. Mogu otići i na njemu nacrtati kurac, to je sve. A oni će ga obrisati i kraj priče. Izija vuk tovara”, misli pripovjedačica Ruzinava promatrajući lokalni hotel koji je u poslijeratnom razdoblju postao privatna prčvarnica, a da nitko ne zna ni kako ni zašto. Nemoć koju pritom osjeća, prevladavajući je osjećaj i kod većine ostalih stanovnika, svih onih koji se nisu “snašli” u takvoj poslijeratnoj, divljoj tranziciji i koji promatraju kako im svakodnevnica klizi iz ruku. Ruzinavina sadašnjost zarobljena je u perpetualnom stanju mrtve točke i izravna je posljedica takve stvarnosti: smrt oca kojemu su nakon cjeloživotnog rada u cementari azbes-

tne dlačice opkolile pluća, bratovo samoubojstvo, i majka koja je od svega toga poludjela, ali se održava na nogama uz dnevnu dozu antidepresiva. Upravo je smrt brata Danijela ta koja pokreće cijeli roman. Ruzinava naposljetku shvaća da je njezin brat “otrčao” svoj osobni amok iz pomalo patetično rečeno nemogućnosti nošenja sa svijetom. Kad u zadnjem pismu koje je napisao pred smrt zamišlja svoju idealnu galaksiju Danijel piše: “u galaksijama neće svijetlit imena lopovčina koljača i zločinaca koji su se nakesali šporkih i prljavih para koji su džabe na zemlji jer su gledali samo kako okrenit paru i ostavili nas

photo: stanko abadžić

T EMA ___

bez lipote. njih nikad neće odlikovat precjednik svemira. njima nek daju zapišane ulice u njihovim jadnim državama di ljudi krepaju od alkohola gladi nasilja zaborava. kome se jebe za ljude. ni onih ušenaka konformističkih šta će se naguzit za svaku kunu i izdat neće bit u sazviježđima ni imena onih papaka šta su se posrali na ljubav i prijateljstvo. riječju neće bit velikih ni sitnih pasjih sinova u sustavima sunaca samo stari provjereni bozi, gaučosi i pravi kauboji među ljudima sjajni momci i curice dobit će sjajnu značku svemira.” Ova njegova pisana ostavština može djelovati utopijski naivno, no točnije

bi je valjalo odrediti kao vapaj djeteta koje se ne uspijeva uskladiti sa stvarnošću koja ga okružuje i koje je do te mjere u raskoraku s načinima njezina djelovanja da je primorano u svojoj osamnaestoj godini skočiti pod vlak Intercityja Osijek-Zagreb-Split. Danijel je tako svoj amok otrčao, kako je to kasnije primijetio policijski inspektor “temeljito, htio je biti siguran da neće ostat živ.” Moglo bi se reći da uz sveprisutnu paralizirajuću nemoć u Adio kauboju ispod površine ključa amok. Opća letargija i apatija malog dalmatinskog mjesta te njihov omamljujući učinak pretaču se kroz dvjestotinjak stranica knjige, da bi na samom kraju naglo i pomalo iščašeno u odnosu na ostatak romana proključali u prizor masovne smrti. Osoba “zaslužna” za taj pokolj je Marija Čarija. U završnom proznom kadru taj do tada sporedni lik izranja kao svojevrsni alter ego glavne junakinje i svu začahurenu frustraciju sredine u kojoj živi oslobađa s ishodom koji je kod takvih frustracija najčešće neminovan – krvavo i pogubno. “Marija se uvijek pojavljivala nekako u pozadini: neka šutljiva amazonka iza ratobornog plemena. Ako bi i pisnula, koji od rođaka zveknuo bi je štapom ili bi se istresao na nju sa ‘ti ne seri’. (…) Smije se velikim žutim zubima, mlada žena. Što je s tom kosom? Negdje je stršila u dugim i kraćim debelim bijelim pramenovima, a na mjestima je uopće nije bilo. Marija Čarija, to lice.” Pripovjedačica ne dovršava opis toga lica, i čitatelj je prepušten stvaranju slike, točnije izraza ludila. Tako određena interpretativna praznina koja je cijelo vrijeme nadvijena nad radnjom romana, to nešto što je u zraku, s pojavom Marije dobiva svoje obrise. Jer riječ je o liku

koji za identitet grada ima jednaku funkciju kao i napuštena željezara, luka ili katranom zagađena plaža. Ona je lokalna ludara – mlada žena traumatičnog djetinjstva, poligon za seksualne frustracije iskompleksiranih mladaca – lokalna atrakcija koja savršeno utjelovljuje motiv “luđakinje na tavanu”, te stalne prijetnje redu i uređenju. Precizniju uputu o tome kako izgleda ta prijetnja čitatelj dobiva nešto kasnije u romanu kada opisujući poznanicu pripovjedačica primjećuje: “Imala je onaj izraz lica, kao zlostavljane žene koje su odustale od sebe. A opet na rubu oštrice.” U tom svijetu divljeg juga sve je na rubu oštrice, a žanr vesterna utoliko pruža sasvim prikladni okvir. Za taj je okvir tipičan prizor dvojice muškaraca koji pred očima javnosti istjeruju na čistac međusobni, privatni konflikt. No takvo traženje zadovoljštine zbog osjećaja nanesene nepravde odvija se po ustaljenim pravilima. Riječ je obliku detaljno normiranog, te utoliko društveno prihvatljivog nasilnog susreta: događa se na javnom trgu, u dogovoreni sat, udaljenost

između dva pojedinca i oružje također su dogovoreni, a neizvjesno je jedino tko pada na tlo. Upravo takva gramatika dvoboja, odnosno preciziranost detalja ograničavaju svaku mogućnost iznenađenja, kaosa. Riječ je o ritualu koji ima svoja pravila, spektakularan je, predvidiv pa u krajnjoj liniji i poželjan (kao borba s bikovima ili obična ulična tučnjava – katarzičan je za promatrače). Svaka moguća promjena koja proizlazi iz takvog događaja ostaje prigušena, sublimirana u njemu samome. No u Adio kauboju vesternski okršaj prerasta u amok. U dobro pripremljen prizor ulazi poludjela žena. Ona je neuračunljiva, a s neuračunljivim se subjektom ne može računati i rezultat je kaos. Naime, Marija Čarija zbog naizgled sasvim banalnog razloga (nestanak njene kokoši) grabi oružje i kreće u osvetu. Rezultat je niz mrtvih kokoši, mrtvi “nedužni” promatrači i mrtva Marija Čarija. U jednom trenutku pri samom početku romana pripovjedačica kaže: “Moja je soba kutija u kući kutiji. (…) Sljedeća kutija sam, predvidljivo ja. Najmanja kutija, kutijica, je moja

Riječ je o stvarnosti od koje se ne može spavati, koja se uvlači u privatni prostor, koja je toliko glasna da ječi u lubanji i zavlači se pod kožu. Riječima pripovjedačice, u njoj, koliko god razmičeš “govna i lešine, čim digneš glavu, uplove ti u usta”. Takva svakodnevica koja je svojevrsni frankeštajn socijalističke ostavštine i na nju nakalemljenog divljeg kapitalizma u kombinaciji s grobljem pojedinačnih iluzija stvara trokut napetosti koja nužno mora eksplodirati nasiljem.

T EMA ___

pička. Prije nego što zaspim, pospremim kutije jednu u drugu, a onda u posljednju spremim sve o čemu mi je ugodno misliti, što me smiruje.” Dok god je individua sadržana u četiri zida, odnosno dok god je moguć okvir utočišta/skloništa za emocije, seksualnost, nezadovoljstvo, te u krajnjem slučaju ludilo – ona ne predstavlja prijetnju. Svaka pojava u kojoj potencijalno subverzivni aspekti pojedinca izlaze van tih okvira, van kože (a da nisu opet kanalizirani kroz neku tampon zonu u vidu rituala ili umjetnosti) izravan su udarac na zajednicu. Glavna junakinja je drugačija, luckasta, nekad luda, ali (još) nije poludjela, odnosno ona svoj nemir drži zauzdanim, no Marija Čarija je prešla tu granicu, ona je poludjela, njene kutijice se više ne daju zatvoriti jedna u drugu. Uvijek kad se takvo privatno umeće u javno postoji mogućnost trenutka koji u sebi nosi potencijal okidača kaosa. Primjer Marije Čarije pokazuje krhkost dihotomije privat-

no/javno u kojoj ovaj drugi element funkcionira kao prostor racionalnog i nadziranog. Ono što je smješteno u privatno istovremeno je i zadržano pod kontrolom. Amok označava trenutak izmicanja kontroli, radikalno i nasilno zasijecanje u prostor zajednice i kao takav se ne može svesti na individualnu nesreću, tužnu novinsku priču koja bi mamila emocije čitatelja, nego predstavlja prijetnju za sve. A to nas vraća na početak ovog teksta. Allen Ginsberg svoju vjerojatno najslavniju pjesmu napisao je 1955. godine. Riječ je o poetskom tekstu koji se u ovom kontekstu može čitati kao svojevrsna oda amoku, odnosno svima onima koji “trče amok”. No, on je i sam, kako na svojoj jezičnoj tako i sadržajnoj razini amok – jauk ili u doslovnom prijevodu naslova (Howl) ogoljeno, animalno zavijanje koje raste iz stiha u stih, buja gnjevom koji se oslobađa kroz urlik protiv konformističke i materijalističke stvarnosti

poslijeratne Amerike; stvarnosti koja “kašljuca po cijelu noć i ne da nam spavati”. Nije slučajno da je Ginsberg zaurlikao baš tada, kao što nije slučajno da su Marija Čarija i Danijel “otrčali” svoje amoke u nekoj fikcionalnoj inačici hrvatske sadašnjosti. Riječ je o stvarnosti od koje se ne može spavati, koja se uvlači u privatni prostor, koja je toliko glasna da ječi u lubanji i zavlači se pod kožu. Riječima pripovjedačice, u njoj, koliko god razmičeš “govna i lešine, čim digneš glavu, uplove ti u usta”. Takva svakodnevica koja je svojevrsni frankeštajn socijalističke ostavštine i na nju nakalemljenog divljeg kapitalizma u kombinaciji s grobljem pojedinačnih iluzija stvara trokut napetosti koja nužno mora eksplodirati nasiljem. Amok tako funkcionira kao ekstremno destruktivan trenutak dodira pojedinca i zajednice u kojem obje uključene strane postaju žrtve nataloženih frustracija međusobnog odnosa.

tema

Ivana perica___ Srdžba, amok, tekst, zaraza

filmu 71 fragment jedne kronologije slučaja Michaela Hanekea iz 1994. izvrsno je prikazana nagomilana siva energija austrijskog društva prve polovice devedesetih. Filmska naracija skokovito niže slike iz različitih, često i disparatnih društvenih sfera, ali bez dovoljno prostora da bi se dublje ušlo u pojedinačnu priču, mada bi svaka zaslužila zasebnu razradu: riječ je o austrijskom paru iz više srednje klase koji ne može dobiti dijete pa odluči posvojiti maloljetnog imigranta, o čijem ilegalnom ulasku u Austriju doznaje iz medija; o ocu i kćeri koji su u stanju razgovarati samo preko šaltera na njezinu radnom mjestu – u banci; o odnosu tog oca prema unučadi koji je moguć isključivo preko telefona, dakle preko još jednog španjolskog zida za koji se lako sakriti kad komunikacija ode predaleko; o zaštitaru iz iste banke koji “iz

čista mira” za objedom supruzi kaže “ich liebe dich” pa je na iščuđavanje nad njegovim pokušajem uspostave bliskosti – ošamari; o studentu čiji je jedini životni ritam mehaničko, monotono lupanje ping-pong loptice o zid… Kao i te labavo povezane pojedinačne priče, i medijski je prostor

patchwork kratkih rezova, nabacanih šokovitih vijesti iz politike i high societyja: silovane žene iz rata u Bosni dijele isti prostor s nagađanjima o seksualnim sklonostima Michaela Jacksona. Na kraju ove fragmentirane balade jedna mala frustracija dovoljna je za finalni fijasko: božićno

Pojava bijesa, srdžbe na domaćoj literarnoj sceni krajem devedesetih i dvijetisućitih ne predstavlja samo književnu novinu, već je pokazatelj zrenja demokratske svijesti da se stvari mogu mijenjati i, naravno, znak frustracije jer se ne mijenjaju, a ona nerijetko, pogotovo kad je riječ o srditim praksama feminističke provenijencije, prerasta u osvetnički poriv. Čin osvete vrlo se često nadaje kao bezrazložno nasilje, suludo divljanje. Kao histerija. Međutim, ono je samo reakcija na kontinuirano djelovanje tzv. objektivnog, sistemskog nasilja koje podržava “stanje nulte točke”.

T EMA ___

je vrijeme, i prije nego će otići kući za blagdane, spomenuti devetnaestogodišnji student želi utočiti gorivo u automobil. Kad ustanovi da nema gotovine uza se i da obližnji bankomat nije u funkciji, a u banci vlada klasična predbožićna gužvetina i nitko nikog ne pušta preko reda, bude mu, kako na drugom mjestu reče Stefan Zweig “tako teško, možda baš stoga što se počinje gušiti od količine svega što mora progutati”1. Mladić odlazi u automobil po oružje, vraća se u banku i nasumce pucajući ubija troje ljudi. Nakon toga u automobilu počini samoubojstvo. Gledatelj ne saznaje tko su žrtve, ali može pretpostaviti da su to dobrostojeća i dobrohotna majka-posvojiteljica, kći-šalterica, nasilno-ravnodušni muž-zaštitar. Nad njihovim će se smrtima vjerojatno užasnuti, ali one ga neće dirnuti jer mu narativna tehnika ne dopušta uživljavanje nego nalaže analitičko gledanje. Ono što Michael Haneke naziva kronologijom slučaja, funkcionira zapravo prema sasvim jednostavnoj formuli: nagomilanom nezadovoljstvu nakon određenog vremena dovoljan je banalan okidač pa da dođe do erupcije srdžbe, nasilja, (samo) ubojstva. Iz istog je jednostavnog razloga naslov Fassbinderova i Fenglerova filma Zašto gospodin R. trči amok? (1970) tek retoričko pitanje. Kad gledatelj stekne uvid u otužnu, naprosto bolno prosječnu bračnu svakodnevicu gospodina R., sa svim tim usiljenim odnosima sa svekrvom i susjedima, omalovažavanjem na radnom mjestu i “totalnom insuficijencijom satisfakcije” (da citiram ulični grafit), postaje sasvim jasno da je g. R. morao zgrabiti svijećnjak i njime hladnokrvno ubiti nesnosno brbljavu susjedu, svoju Stefan Zweig: Amok. Novellen einer Leidenschaft, 1922, str. 20.

ženu, sina, sebe. Ni bečki student ni gospodin R. nisu “luđaci”. To nisu ljudi s margine, oni nemaju kriminalni dosje, a vjerojatno nisu imali ni “traumatično djetinjstvo”. Pretpostavljam da su bili uzorno prosječni. Ali su u jednom trenu jednostavno i nenadano postali “euračunljivi”. Tako i da su preživjeli, ne bi se mogli optužiti za počinjeno zlodjelo.

U Writing and Madness Shoshana Felman preko Flauberta, Balzaca, Henryja Jamesa i inih razglaba o alijansi književnosti, filozofije i ludila. Ta alijansa, ističe, zapravo je jedino moguće ilokucijsko mjesto ludila jer omogućuje kako govor o ludilu, tako i govor samog ludila koje zapravo uvijek premašuje retoriku koja ga pokušava obuzdati. Pišući o Flau-

Tu je već utemeljena prva razlika između ludila i amoka: od amoka se ludilo razlikuje utoliko što je Flaubert svoje ludilo mislio, što ga je stigao misliti. No, amok je trenutačan, rijedak, nepristupačan, prolazan, lako zaboravljen. I dok za luđaka još vrijedi Polonijeva konstatacija “Though this be madness, yet there is method in it”, amok ne poznaje metodu, osoba koja “trči amok” nema vremena, a vrijeme je uvjet refleksije, koja uvijek dolazi naknadno. Ako bismo htjeli pobrojiti “slučajeve običnog ludila” i/u književnosti, ludila i/u filozofiji, lako ćemo prijeći magični broj prstiju jedne ruke: Don Quijote, Molloy, Bernhardtov Wittgensteinov nećak Paul, Maupassantov junak iz Horle, Dürrenmattovi Fizičari, and the last but not the least – “Đuro je Martić poludio”. I već ih je šest. Međutim, razmjerno je malo slučajeva amoka kao nenadanog “ludila, neke vrste ljudskog bjesnila... napada ubojite, besmislene monomanije, koji se ne može usporediti ni s jednim pijanstvom”2, točnije, napadaja srdžbe gdje pojedinac bjesomučno trči bez cilja, uništava sve oko sebe, predmete, ljude, počinjajući na kraju čak i samoubojstvo.

Isto, str. 48.

bertovim Memoarima, Felmanica proučava romantičarsku žudnju da se iz-polji vlastita duša, da se unutarnjost učini izvanjskom, da se delimitira ono što je samo po sebi već bez limita. Flaubertov govor luđaka, ističe, ipak je govor lude osobe koja je svjesna svojeg ludila, što i jest prvi uvjet okamenjenja sintagme “mad man” u “madman”3: prvo je singularna pojava, drugo je književni topos s tradicijom, poviješću, karijerom. U prvom slučaju imamo atribut, karakteristiku, u drugome esenciju, karakter. I tu je već utemeljena prva razlika između ludila i amoka: od amoka se ludilo razlikuje utoliko što je Flaubert svoje ludilo mislio, što ga je stigao mi3 Shoshana Felman: Writing and Madness, Stanford University Press, Palo Alto, 2003, str. 92.

photo: jean de breyne

sliti. No, amok je trenutačan, rijedak, nepristupačan, prolazan, lako zaboravljen. I dok za luđaka još vrijedi Polonijeva konstatacija “Though this be madness, yet there is method in it”4, amok ne poznaje metodu, osoba koja “trči amok” nema vremena, a vrijeme je uvjet refleksije, koja uvijek dolazi naknadno. Zweigov liječnik iz citirane pripovijesti Amok u tom je pogledu iznimka, barem donekle: Na povratku iz Calcutte u Europu on na palubi broda Oceania kao kakav Charles Marlow pripovijeda o proživljenom amoku, o nenadanom ludilu koje ga je obuzelo i koje nijedan Europljanin neće moći razumjeti, osim ako nije proveo neko vrijeme “tamo dolje u tropima”. Liječnik ističe nepredočivost i nepriopćivost svog doživljaja, koji ga, saznajemo na kraju, još drži u svojoj moći. Naime, na kraju pripovijesti on 4

Isto, str. 106.

počini samoubojstvo, krajnju točku amoka. Amokläufer je radikalni drugi, trenutačni nasilnik, ali zastrašujuće je što je on zapravo jedan od nas, jedan iz mnoštva za kojeg ne možemo znati “šta mu bi”. Čin amoka je na tren razgolićeni i razorni id, dio zajedničkog imaginarnog poretka; no, amokläufer može biti i jedan od njih, možda, terorist, žena-bomba, uljez koji se možda mogao uočiti, samo su se uvele mjere opreza. Amok je moment u kojem se imaginarno otkida s uzda poretka svijesti i ratoborno osvećuje.

II. Hannah Arendt napominje da “bijes nipošto nije automatska reakcija na bijedu i nevolju po sebi; nitko ne

reagira bijesom na neku neizlječivu bolest ili na potres, pa ni na društvene uvjete koji izgledaju nepromjenljivi. Samo tamo gdje postoji razlog za pomisao da se društveni uvjeti mogu promijeniti, a ne mijenjaju se, samo se tamo javlja bijes”5. Pojava bijesa, srdžbe na domaćoj literarnoj sceni krajem devedesetih i dvijetisućitih ne predstavlja samo književnu novinu, već je pokazatelj zrenja demokratske svijesti da se stvari mogu mijenjati i, naravno, znak frustracije jer se ne mijenjaju, a ona nerijetko, pogotovo kad je riječ o srditim praksama feminističke provenijencije, prerasta u osvetnički poriv. Čin osvete vrlo se često nadaje kao bezrazložno nasilje, suludo divljanje. Kao histerija. Međutim, ono je samo reakcija na kontinuirano djelovanje tzv. objektivnog, sistemskog nasilja koje podržava Hannah Arendt: O nasilju, u: H.A.: Eseji o politici, Zagreb, 1996, str. 194.

T EMA ___

“stanje nulte točke”6. Sistemsko je nasilje “možda nevidljivo, ali ga treba uzeti u obzir da bi se shvatio smisao onoga što se doima “iracionalnim” izljevom subjektivnog nasilja”7. Za uočiti sistemsko nasilje potreban nam je “ukošeni pogled, paralaksa”8. Tek gledajući iskosa postaje mogućim uočiti razloge nečeg što je na-izgled (gledano sprijeda, običnim pogledom) bezrazložno. Nemotivirano je nasilje upravo zato “nemotivirano” jer se izvodi s mjesta zazornosti, s mjesta koje ne postoji. Amok kao čin osvete revolucionarni je čin ilokucije ludila koje je više od jednog, koje nam je zajedničko, a nevidljivo; no, amokläufer je revolucionar koji se odriče karijere revolucionara, luđak koji je samo lud, i koji, preskočivši refleksiju, odmah prelazi na stvar i potom se ukida, nestaje. I u tom baš leži razlika između amokläufera koji ogoljuje neuralgične točke društva (istovremeno nestajući u njima) i teoretičara društvenog ludila, sociologa i filozofa koji kruži oko ponora, ali mu se “ni u ludilu” ne primiče. Ni Althusser iz L’avenir dure longtemps nije više amokläufer, nego opet mislilac, i autobiograf, koji, između ostalog, ispovijeda svoje grozomorno djelo, ubojstvo supruge. Ako amok uzmemo kao simbol bezrazložnog nasilja koje izrasta iz svakodnevnim zorom nevidljivog društvenog agara, onda se u tom ključu mogu čitati i nasilni tekstovi koji se ne bave isključivo “klasičnim” amokom, a koji za razliku od spomenutih Flauberta i Althussera ne rade na “karijeri” ludila i nije im u interesu afirmirati ludilo kao unutarnje izvanjsko, nego jednostavno Slavoj Žižek: O nasilju. Šest pogleda sa strane, Ljevak, Zagreb, 2008, str. 8. 7 Isto. 8 Isto. 6

promptno reagirati bijesom. Amok, dalje, vidim kao figuru za točku s koje se ne može dalje, kao trenutak u kojem apatiju odmjenjuje njezino potisnuto drugo, eruptivno se boreći za vlastiti glas, ali i okidajući iz lude osvete, bez ikakvog konstruktivnog impulsa. Predosjećanje izbijanja bijesa “niotkud” nalazimo u, primjerice, tekstu Ona govori Ivana Vidića, gdje ubijena djevojka apostrofira svog partnera-ubojicu i izražava sljedeću bojazan: “Bojim se urlika, bojim se zvijeri, bojim se onog što danas u meni čuči i šuti, a već sutra mahnito divlja.”9 “Eksplozivni roman” Hazmat Zorana Janjanina obiluje bijesom “zbog potpunog beznađa u jednosmjernoj ulici gdje pravde ima samo za one koji su netko”10. Po erupciji, agresiji i “autorskoj identifikaciji s likom internacionalnog terorizma”11 Hazmatu je srodan Ples s mladom Davora Špišića, koji, znakovito je, baš kao i Vidićev tekst Ona govori ili Rudanina Ljubav na posljednji pogled, kao okosnicu ima djevojku, mladenku, suprugu koja trpi patrijarhalno nasilje. Svi ovi tekstovi koriste ratni predtekst kao agar na kojem je godinama bujalo nasilje, na koje sad trpitelji u osvetničkom amoku reagiraju novim nasiljem. Tako je i glas Vedrane Rudan zapravo “izraz ambivalentne potrebe cijelog hrvatskog društva, uključujući i uzvišene i manje uzvišene književnike, da netko preuzme ulogu individualnog krivca-kazivača za najprljavije koIvan Vidić: Violator / Ona govori, Algoritam, Zagreb, 2007, str. 164. 10 Zoran Janjanin: Hazmat. Eksp(l) ozivni roman, Konzor, Zagreb, 2009, str. 30. 11 Nataša Govedić: Etičke bilježnice. O revoltu i brižnosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2005, str. 100-101. 9

lektivne istine hrvatskog društva”12. Zločin se ovdje ispoljuje “kao manifestacija snage koja traži pravo da se oslobodi čak i kada je time moralno u krivu. Zločini te vrste stoga su skloni iscrpljenosti nakon čina. [...] To uključuje i poučno zbivanje u kojemu se počinitelj iz srdžbe sam izlaže i prijavljuje vlastima.”13 Figuru žene koja piše i koja shizofrenično vrišti pritom treba uzeti još uvijek samo kao figuru: kao što i autorski tim Tiqqun u tekstu Raw Materials for a Theory of the Young Girl uzima mladu djevojku kao nadrodni simbol građanina/ke kao konkretnih produkata konformističkog društva, regulativne matrice kapitala, medija i biopolitičke reprodukcije tijela. Mlada djevojka proizvod je društva spektakla, postfeministički singularitet, oblikovan silikonima i u teretanama, koji – kao i nositelji svih drugih rodova – sramotno demonstrira što mu je sve dopustila “sloboda” za koju su se feminizam i srodni pokreti zalagali.14 Međutim, dok je mladoj djevojci svojstvena youthitude,15 koja znači naivnost i nekritičnu prijemčivost za reklamnu propagandu i reprodukciju identiteta koje nam ona servira, skrojena kako bi zadovoljila zahtjeve masovnog tržišta i poticala masovnu Borislav Mikulić: “Jeza i pacifizam”. Slobodna Dalmacija 28. 12. 2003. Dostupno na: http://arhiv. slobodnadalmacija.hr/20031228/ forum02.asp. Ili B.M.: “Četka za damina leđa”. u: B. M.: Kroatorij Evrope, str. 129-134, ovdje str. 131. 13 Peter Sloterdijk: Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, prev. N. Čačinovič, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007, str. 54. 14 Tiqqun: Raw Materials for a Theory of the Young-Girl, dostupno na: http:// libcom.org/files/jeune-fille.pdf, str. 16. 15 Isto, str. 14. 12

proizvodnju, u spomenutim tekstovima mladost nikako nije jednoznačan fenomen: riječ je o razočaranoj mladosti od nekoć (a razočaranje je daleko dublje od klasične melankolije srednje dobi i gubitka generacije), o subjektima uronjenim u društvo spektakla u kojem je, istina, jedino još ovakva tiqqunovska mladost dobrodošla i, nažalost, jedino funkcionalna. Mladost u spomenutim tekstovima bliža je ludilu nego ludosti, često je iznimno destruktivna i nosi sve, samo ne naivni optimizam društva spektakla. Budući da je ovdje riječ o jednom društveno-književnom fenomenu, postavlja se pitanje da li književna odmjena apatije srdžbom nosi određeni emancipacijski potencijal koji bi mogao poslužiti kao “zamašnjak kretanja u budućnost, nešto kao sirovina povijesne pokrenutosti”16. Previdjeti taj potencijal, neodvojiv od pitanja demokracije i distribucije književnog teksta kao političke potencije, značilo je spotaknuti se o kamen o koji su se spotaknuli diskutanti u “slučaju Rudan”. Uzrok tomu, i posljedica, jest sterilno odvajanje posvećenih od manje posvećenih književnika, često na temelju argumenata koji uopće ne omogućuju razlikovne kriterije između prvih i drugih. Jasno je da je ono što su Radaković i Popović predbacili Rudan bio i njihov (samo njihov?) stilem. Ali, kao okidač je poslužio njezin navodni poziv na nasilje. Da je književnost uvijek jedan vid angažmana, nitko ne spori. Samo, treba li u nju (opet) propustiti, ispustiti “ekspresionistički krik”17 koji se treba nadaleko čuti, pa makar i nauštrb kvalitete teksta, ili se valja držati one da književni tekst, ako hoće biti mudar “neka bude odmeren i neka upotrebi Srdžba i vrijeme, str. 56. Citat Kruna Lokotara, prema Edo Popović: “Izgubili smo rat, kažete”, Jutarnji list, 20. 12. 2003., str. 72-73. 16 17

Paralelno čitati Ivanu Sajko i Vedranu Rudan mnogima će se činiti heretično, jer Sajko “kao”piše literaturu, a Rudan ne. No, na stranu dragi nam elitizam: ako književnost nosi privilegiju da otvori prostore za novo i buduće, ako može poslužiti kao “aktivno sakupljalište svjetske srdžbe”, onda u tom sakupljalištu jednako valja tretirati Rudaninu plošnu izjavu “Boli me kurac za politiku” i Sajkin nabrijani teorijski “apel za politizacijom ludila”. snagu, a ne gnev, da bi u svome delanju bio jači”18 – pitanje je koje je u slučaju “psovačice” i “narikače”19 Vedrane Rudan izazvalo brojne kontroverze. Njezin antagonist Borivoj Radaković, koji je književne devedesete takoreći ispotiha otpočeo svakako emancipacijskim i demokratskim romanom Sjaj epohe, u Virusima je za glavnog lika uzeo novinara Borisa koji je užasnut nadmoći bolesti koja mu napada suprugu, kao i nekontroliranom najezdom kompjutorskih virusa koji ugrožavaju njegov rad. Ishod je povlačenje u ljubavnu aferu s cvjećaricom iz cvjećarne preko puta ureda, izbjegavanje tuđih pogleda, strah od osude. Nakon ljubavničine iznenadne smrti i možda već izgubljene bitke za život supruge, Boris se rezignirano povlači u zakrivene kutke svoje šutnje. I, pošto je pustio Borisa da ustvrdi “Srećom, imam samo pedeset godina”, a zatim i “Nažalost, imam samo pedeset godina”20, Radaković je okončao roman. Za razliku od Virusa, u teorijsko-intimističkopoetičnoj prozi Prema ludilu (i revoluciji) Ivana Sajko prisvaja revolucioL.A. Seneca: Rasprava o gnevu, Rad, Beograd, 1963, str. 48. 19 Četka za damina leđa, str. 131. 20 Borivoj Radaković: Virusi, Europapress holding, Zagreb, 2005., str. 255. 18

narnu retoriku “izricanja sebe”21 kao emancipacijske artikulacije ludila, ali ne radi uzmicanja, već radi širenja virusa ludila, koje bi poprimivši dimenzije zaraze postalo normalnijim, normalnim. Umjesto da se boji invazije virusa, autorica aktivno kreće u afekt i događaj, točnije u svjesno ludilo kao “politički događaj”22. Točka obrtanja Radakovićevih Virusa u Sajkine viruse može se čitati kao prijelomnica u kojoj se pasivni, malodušni subjekt akumulacijom svoje srdžbe (tymosa, irae) egzistencijalno pokrenuo, i to prema načelu “iritiram, dakle jesam”23, a time možda otvorio put i prema onome što Sloterdijk zove “aktivno sakupljalište svjetske srdžbe”24. Možda. Očigledno su zbog medijske eksponiranosti Rudanina “zagovora ubojstva kroz literaturu”25 autoričine tiraže i ponovljena izdanja postala škakljivom stvari. Na stranu pitanje književničkog jala i okršaja izdavačkih klika, medijska pozornost koju je autorica zadobila svakako je mogla pogodovati širenju resantimana i povećati mogućnost, blago rečeno, Prema ludilu, str. 10. Isto, str. 130. 23 Srdžba i vrijeme, str. 43. 24 Isto, str. 12. 25 Borivoj Radaković: “Ostale su vam samo uvrede”, Jutarnji list, 20. 12. 2003., str. 71. 21 22

T EMA ___

nedemokratskih načina rješavanja traume. Ili to literaturom ipak nije moguće postići? Možda je zbog manjih tiraža debata izostala kod niza drugih autora i autorica koji su u svojim tekstovima posegnuli za “politikom osvete”26, ali koji nisu prodali ni približan broj knjiga i koji su za širu javnost ostali više-manje nepoznanicom. Ni Rio bar, npr., politički nabijen roman neosporne umjetničke kvalitete, nije nimalo nevin: Ja briljiram u svojoj ulozi cvijeta otrgnutog s čipki vlastite haljine, ulozi tratinčice s pritajenom osom ispod latice. Ja glumim paniku, strah i očaj dvadeset i četiri sata dnevno, dok zurim u tvoju cijev, u tvoja usta, u tvoju jabučicu, u tvoje oko i znam da za taj pogled moramo ali moram dobiti Oscara. Ja glumim istu paniku, strah i očaj i SAD! Upravo sad sad sad dok ti zabadam oštricu ravno u lice i dok ti izrezujem oči skupa s tim iznenađenim pogledom i dok te rešetam tim nožem brže no što bi ti mene svojim rafalom i dok ti pilim uho vrat prste spolovilo i cvilim i bodem i jaučem i pikam i bljujem i štepam i siječem i režem i orem i vriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiištim i ubijam te, a od muke mi se melju plombe u zubima. Ja nisam trebala biti tu.27 Očigledno, ni Ivana Sajko, također književnica osvete, “nije u stanju protestirati na način koji isključuje nasilje.”28 U politici osvete Nataša Govedić vidi ponovljenu sintezu politike i estetike, koja međutim nije pokretač nasilja nego njegova posljedica, i čiji je “najveći transformacijski potencijal vezan za emocije koje oslobađa, za razorno pronicljivu kombinaciju bijesa i žalovanja”29. Za razliku Etičke bilježnice, str. 101. 27 Ivana Sajko: Rio bar, Meandar, Zagreb, 2006, str. 28. 28 Etičke bilježnice, str. 101. 29 Isto, str. 104. 26

od Vedrane Rudan, Sajko u Prema ludilu svoju umjetničku politiku osvete fundira u teorijskom aparatu koji, ako bismo baš htjeli, omogućuje prepoznavanje sličnih konzekvenci u obama opusima ovih tako različitih autorica. Ako Sajko kaže da “bitno je i ‘što’ i ‘kako’ govorim. Jer upravo ‘kako’ – to je ono ‘što’ i želim reći”30, onda se određena osviještenost forme može prepoznati i u Uho, grlo, nož: Da li vam je palo na pamet da ste dobre volje zato što ste samnom (sic)? Da je moje dobro raspoloženje zarazno? Pa sad vaša koma nije tolika. Mene čudi kako vi, bez frka, izlazite na kraj sa svojim životima? Bez panike?! Krika?! Bijesa?! Kako ne poželite izaći iz svojih gajbi koje ste platili po stoti put? Zašto se ne organizirati u trojke, dvojke i četvorke? Zašto ne izvučete iz ormara i podruma bombe i tromblone?! I ne pobijete ove gadove koji vas jebu preko ekrana?!31 Citirani ulomak sugerira izraz srdžbe ne samo planu sadržaja, nego i njezinu mobilizaciju u vidu retoričke figure – apostrofe, direktne prozivke, kojom se čitatelj uvlači u tekst, prisiljava na identifikaciju: “Ja ću vam reći svoju priču. I vi možete misliti što hoćete, ali, ako je moja priča trauma, i vaša je.”32 Ako Sajko traži “malo (više) bezobrazluka”33, a vidi ga u revolucionarnom odnosu prema stvaranju, Rudan ga vidi u prostačenju koje se ženi njezinih godina “ne pristoji”, u govoru iz pozicije prosječnosti, heideggerovski prezrenoga “man”. Ako Sajko citira foucaultovsku Ivana Sajko: Prema ludilu (i revoluciji). Čitanje, Disput, Zagreb, 2006, str. 10. 31 Vedrana Rudan: Uho, grlo, nož, AGM, Zagreb, 2002, str. 41-42. 32 Uho, grlo, nož, str. 11. 33 Prema ludilu, str. 19.

konstataciju Briana Massumija da “subjekt ne izražava sistem – on je izraz sistema”34, onda je Tonka Babić, kad joj se potkrade pravopisni sakrilegij “samnom”, idealan izraz tog sistema. Njezina se izjava “Ne možeš biti normalna žena ako nisi Udana žena”35 upotpunjuje na onom mjestu Europina monologa gdje Mama kaže: “Naučila sam progutati ljubav čim bi mi krenula izbijati na obraze. Gurnula bih je nazad u želudac prije no što stigne proključati. No želudac bi i dalje cvilio: ljubav. [...] Barem komadić, griz, ispljuvak vaše ljubavi, gospodine Pukovniče. Nije te bilo da to čuješ. Čekala sam te – nisam imala izbora. Za druge sam muškarce bila predebela, a za žene preglupa.”36 Paralelno čitati Ivanu Sajko i Vedranu Rudan mnogima će se činiti heretično, jer Sajko “kao” piše literaturu, a Rudan ne. No, na stranu dragi nam elitizam: ako književnost nosi privilegiju da otvori prostore za novo i buduće, ako može poslužiti kao “aktivno sakupljalište svjetske srdžbe”, onda u tom sakupljalištu jednako valja tretirati Rudaninu plošnu izjavu “Boli me kurac za politiku”37 i Sajkin nabrijani teorijski “apel za politizacijom ludila”38. Ivana Sajko i Vedrana Rudan sigurno se ne bi vidjele kao srodne književnice. Možda bi Rudanica čak rekla “ja ni ne znam ko je ta osoba”. Ali kao dva šišteća ekspreslonca koji prijete eksplozijom svakako su dio iste kritične mase, samo s različito raspoređenim naglascima: ovdje na sofisticiranosti, tamo na prijemčivosti, ovdje na mišljenom ludilu, tamo na impulzivnom amoku.

Isto, str. 20. Uho, grlo, nož, str. 13. 36 Ivana Sajko: Žena-bomba, Meandar, Zagreb, 2004, str. 112. 37 Uho, grlo, nož, str. 21. 38 Prema ludilu, str. 137. 34 35

tema

višnja pentić___ Nemoguće moguće. Bilješke uz film Lude travke Alaina Resnaisa Je m’en allais, les poings dans mes poches crevées; Mon paletot aussi devenait idéal; J’allais sous le ciel, Muse! Et j’étais ton féal; Oh! Là! Là que d’amours splendides j’ai rêvées! Arthur Rimbaud, Ma Bohème (Fantaisie) Qu’on patiente et qu’on s’ennuie C’est trop simple. Fi des mes peines. Arthur Rimbaud, Fêtes de la Patience

isu samo ljudi ludi. I trava ponekad poludi. Lude travke rastu posred pločnika probijajući otupjeli asfalt. Zašto se izlažu nogama nesmotrenih prolaznika? Ima li nečeg drskog u odluci da se bori protiv asfalta koji je jači, koji uvijek mora biti jači? Ima li nečeg nepromišljenog u pretpostavkama travki i nečeg zrelog

Njegov posljednji film nastavlja se na prethodeći mu briljantan opus baveći se slučajnostima i svemu što život stavlja izvan razumskih parametara kojima se svakodnevno zavaravamo kako bismo se utješili najvećom od svih ljudskih iracionalnosti – vjerom u vladavinu razuma. Ludilo svakodnevnog, koje možemo identificirati kao jednu od Resnaisovih tema, počiva na pretpostavci da dok se ponašamo nerazumno (poput ludih travki) pratimo poznatu ili nepoznatu strukturu odnosno, redateljevim rječnikom, formu (pravocrtnu pukotinu na pločniku). u nedostatku istih kod asfalta? Nije li možda trava toliko luda da se zaljubi u njegovu nezainteresiranost? Ili pak u onu nečijih stopala? Posvećujemo li mi, ljudi, dovoljno pozornosti odluci da se raste posred asfalta probijajući njegovu čvrstinu snagom hira? Pa dovraga, postoje livade! Zašto ta luda trava ne raste tamo gdje joj je mjesto, tamo gdje joj je namijenjeno

početi i završiti? Voli li trava dodire tvrdih cipela više od golotinje mekih stopala? Postoje li neka određena, posebna stopala zbog kojih je trava odlučila rasti posred pločnika? Čezne li za nekim neuhvatljivim parom cipela? Za nečim namijenjenim njoj i samo njoj? Pitanja su to koja u svom najnovijem remek-djelu Lude travke postavlja danas osamdeseto-

photo: vanda mikšić

T EMA ___

smogodišnji velikan sedme umjetnosti Alain Resnais. Sedamnaesti je to igrani film redatelja koji je svoj dugometražni igrani debi, danas kultno ostvarenje Hirošima, ljubavi moja snimio još 1959. godine kada ga veliki Eric Rohmer proglašava prvim modernim filmom od pojave zvuka. U pedeset godina redateljske karijere koliko se smjestilo između Hiroshime i Travki Resnais se bavio specifičnostima filmskog uporno proširujući horizonte sedme umjetnosti. Najbliže mu teme one su vremena i sjećanja, počinjući s možda najboljim dokumentarcem o holokaustu Noć i magla iz 1955. do Prošle godine u Marienbadu, jednog od najvažnijih filmova proteklog stoljeća. Resnais kao da je svakim svojim filmom pokušao kreirati svijet u kojem naglašenom formom pokušava ukazati na njenu odsutnost u onome što film nije. Sam je to u nedavnom intervjuu ovako objasnio: “Stvar je u tome da život imitira umjetnost, ne obrnuto – način na koji svakodnevne emocije proživljavamo na način kako su prethodno zabilježene na platnu. Kada svakodnevni život nalikuje filmu, tada me zanima više nego kada gledam dokumentarni film. Ako postoji forma zapravo dolazim bliže realnosti života. Ako napravite film jako blizak stvarnosti, ne morate mu dati formu. Smatram da kada pak postoji forma, zapravo dolazim bliže realnosti života.” Njegov posljednji film nastavlja se na prethodeći mu briljantan opus baveći se slučajnostima i svemu što život stavlja izvan razumskih parametara kojima se svakodnevno zavaravamo kako bismo se utješili najvećom od svih ljudskih iracionalnosti – vjerom u vladavinu razuma. Ludilo svakodnev-

Ključno pitanje koje u tom smislu postavljaju Travke je zašto je nemoguće spojiti ljubav sa svakodnevnim? I kako je moguće uporno željeti nemoguće? Odnos mogućeg i nemogućeg ispričan je u mediju koji svaku maštariju oživljava snagom iluzije, baš kako to sami svaki dan činimo. Film omogućuje nemoguće moguće. Njegova iluzija završava tamo gdje naša svakodnevnica počinje. nog, koje možemo identificirati kao jednu od Resnaisovih tema, počiva na pretpostavci da dok se ponašamo nerazumno (poput ludih travki) pratimo poznatu ili nepoznatu strukturu odnosno, redateljevim rječnikom, formu (pravocrtnu pukotinu na pločniku). Uvodna sekvenca Ludih travki pitanja spomenuta na početku teksta iznosi ingeniozno se služeći specifičnostima filmskog jezika. Film otvara kadar livade na kojoj je kamena kula s vratima kroz koja naziremo mračnu unutrašnjost. Lagano se približavamo zagonetnoj unutrašnjosti, no trenutak prije nego što ćemo prodrijeti unutra vožnja prestaje. Sada gledamo pločnik prateći liniju trave koja je izrasla kroz njegove pukotine. Ovu vožnju prekida kadar šume sačinjene od nogu slučajnih prolaznika, a onda još jednom prava livada gdje sve slobodno raste. Travu koja voli rasti na neobičnim mjestima poput zidova, pločnika i kutova betonskih stepenica Francuzi zgodno nazivaju les herbes folles dakle doslovno ludom travom. Odatle naslov Resnaisova filma koji je slobodna adaptacija romana Nezgoda (L’Incident) suvremenog francuskog pisca Christiana Gaillyja. Nezgoda iz naslova romana iskorištena je za narativnu okosnicu filma, a sastoji se od

krađe novčanika, njegova pronalaska i neobične ljubavi do koje će ovaj niz slučajnosti dovesti. Nakon uvodnih kadrova travki kombiniranih s onima anonimnih ljudskih nogu koje ih bešćutno gaze, kamera se odlučuje za par crno lakiranih ženskih cipela koje samouvjereno kroče Parizom. Narator nas upozorava: “Nije imala obična stopala. Stoga nije išla na mjesta na koja bi je odnijela obična stopala.” Na scenu stupa junakinja filma koja se tog dana odlučila razveseliti novim parom cipela. Netom nakon što je pronašla savršen par (!) jedan će drznik oteti njenu žutu torbicu koja će poletjeti zrakom poput dječjeg zmaja nošen brzinom kotačića lopovovih koturaljki. U isto vrijeme jedan skoro pa ostarjeli gospodin proučava svoj ručni sat zaključujući: “Na kraju će ipak morati stati, iscrpljen je.” Priča li on o sebi ili o satu, o drzniku koji upravo odmiče s torbicom, ili jednostavno o onom što nazivamo Vrijeme? Nakon što se gospodin potom retorički priupita “Zašto ne stanemo?”, u sljedećem kadru mirno kupuje bateriju za taj isti ručni sat sa sigurnošću tvrdeći: “Trebam novu bateriju.” Ne trebamo li je svi? Naš će junak imena Georges Palet ne samo nabaviti novo punjenje za sat, već i za svoju dokonu svakodnevicu

T EMA ___

kojoj također hitno treba nova baterija. Pri izlasku iz šoping-centra pronaći će crveni novčanik koji pripada, da, u pravu ste, istoj onoj vlasnici posebnog para stopala. Ne mogavši odoljeti znatiželji ili pak savjesno obavljajući građansku si dužnost, on smjesta otvara sve dokumente proučavajući fotografije vlasnice. Na jednoj je tužna, na drugoj vrckavo sretna tvrdi on, a mi smo mu prisiljeni vjerovati jer nam Resnais ne dopušta da ih i sami proučimo. Vozeći se kući Georges zamišlja brojne varijante razgovora s vlasnicom u genijalnom kadru koji ga prikazuje s leđa dok u kutu vidimo oblačić s njegovim licem. Zanesen promjenama koje ovaj događaj može unijeti u njegovu svakodnevnicu Georges posvećuje svu svoju energiju u ostvarivanje kontakta s vlasnicom crvenog novčanika, zubaricom i avijatičarkom-amaterkom Marguerite Muir. Ona ne samo što ima crveni novčanik, već i grm crvene kose koji je sve osim onog što podrazumijevamo pod riječju frizura. Sretno oženjeni Georges odlučuje da je smrtno zaljubljen u ženu koju je vidio tek na dvjema fotografijama, a njegova novopronađena strast dobiva punu potporu vjerne mu supruge. Zašto Marguerite? Tek iz dokolice ili

zato jer je nemoguće kao svaka velika ljubav? Georges je siguran tek u jedno. “Misliti na nju bit će kao misliti ni o čemu.” Savršeni prostor fantazije često ima oblik neuzvraćene ljubavi. Ključno pitanje koje u tom smislu postavljaju Travke je zašto je nemoguće spojiti ljubav sa svakodnevnim? I kako je moguće uporno željeti nemoguće? Odnos mogućeg i nemogućeg ispričan je u mediju koji svaku maštariju oživljava snagom iluzije, baš kako to sami svaki dan činimo. Film omogućuje nemoguće moguće. Njegova iluzija završava tamo gdje naša svakodnevnica počinje ili kao to kaže filmofil Georges Palet : “Nakon kina je sve moguće.” Resnaisov film posveta je svim nelogičnostima za koje se svakodnevno odlučujemo kako bismo hranili svoje iluzije. A one nam trebaju kao što ljubavi treba neizvjesnost, a filmu preokret. Sve što se u Travkama događa lako bi mogla biti fantazija našeg junaka koji je junakinju izmaštao da bi prikratio vrijeme prije nego što konačno stane. I zato je Resnaisov film tako blizu idealu filmskog, jer uvjerljivo i zabavno barata činjenicom da je tu da bi nam ponudio nemoguće moguće. Kao kad u dosadno popodne uđemo u kino dvoranu da bismo otputovali

daleko, prizor otjelovljen u tolikim filmovima. Daleko, daleko, tamo gdje se ljudi na kraju poljube uz zvuk preglasne glazbe i natpis The End što je jedna od ključnih scena Ludih travki. Na platnu žudnja i njen objekt napokon nastanjuju zajednički svijet. U stvarnom životu ona nas čini ludim travkama tjerajući nas da se ponašamo kao da se nemoguće mora prije ili kasnije dogoditi. Oni koji žude nikada nisu usklađeni sa svijetom koji nastanjuju i zato je iluzija na platnu često njihova jedina satisfakcija. Junak Resnaisova filma večeri provodi u kinu gledajući zagrljaje Grace Kelly i Williama Holldena u holivudskom spektaklu. Ljubaznošću autora i našem junaku dogodit će se isto pa će njegova stvarnost izgledati kao film koji uvijek i iznova gleda. No, Resnaisov film (koji jest junakova stvarnost) ne završava kadrom u kojem se Georges i Marguerite zanosno ljube uz natpis The End i prepoznatljivu orkestralnu glazbu u pozadini. Pred njima je akrobatska vožnja avionom za koju nitko ne zna kako će završiti, a kako svaki film mora imati početak i kraj ova se prelijepa igra završava pitanjem neke djevojčice majci: “Kada budem mačka hoću li moći jesti mačje kolačiće?” Fin. Hoćeš, dušo, hoćeš.

tema

Feđa Gavrilović___ Caravaggio i nasilje

vaki muzej moderne umjetnosti koji drži do sebe odjekuje bjesovima mnogih dvadesetostoljetnih umjetnika: od van Gogha i Kirchnera do Pollocka i Reinera. Međutim, ovdje ćemo govoriti o nasilju i agresivnosti koji zrače iz opusa stvaraoca jednog ranijeg povijesnog razdoblja – Michelangela Merisija Caravaggia. Rođen je u lombardskom mjestu Caravaggio (prema kojemu je i dobio nadimak pod kojime ga pamti povijest umjetnosti) godine 1571. kao sin arhitekta – dekoratera. U Milanu godine 1584. ulazi u bottegu Tizianova učenika Simonea Petrezana (oko 1540–1596) gdje stječe prvu slikarsku naobrazbu. Lombardske škole su u to doba insistirale na uvjerljivosti prikazanoga, za razliku od idealizacije i uljepšavanja stvarnosti. Taj realizam Caravaggio je doveo do visokog stupnja i na razini izvedbe izuzetno preciznim prikazivanjem svega naslikanog, i usmjerenim svjetlom kao i tematski ne susprežući se od prikaza

zazornih detalja ili ružnoće. Krajem devedesetih dolazi u Rim, radi za kardinale i najvišu aristokraciju, a do 1604. izvodi prestižne narudžbe (slike za kapelu svetog Mateja u crkvi svetog Ljudevita francuskog; Gospa Palafraniera za crkvu svetog Petra, koja je odbijena; slike za crkvu sveta Marija od naroda), ali zbog čestih tučnjava koje izaziva, nekoliko pokušaja ubojstva i ubojstva pripadnika papinske policije, osuđen je na smrt i

bježi iz grada (u Genovu, Napulj, pa na Maltu). Na Malti godine 1607. ulazi u Red malteških vitezova, ali nakon jedne tučnjave izbačen je iz Reda. Godine 1610. odlučuje zatražiti papinski oprost i vratiti se u Rim, međutim nakon iskrcavanja u Porto Ercole kraj grada čekajući pomilovanje biva ubijen na plaži. Već iz ove kratke uvodne biografije razvidan je akord koji se protezao konstantno kroz život ovog umjet-

Izraz lica Caravaggiove Meduze izraz je straha. [...] Jedina njezina neobična karakteristika su zmije namjesto kose, dok ima lice privlačne žene. Naturalizam kojemu je ovaj slikar težio proračunato je sredstvo: grimasa boli na familijarnom i privlačnom ljudskom licu više šokira negoli izraz patnje nečega odbojnoga. Nasilje koje tražimo u Caravaggiovu djelu razvidno je na ovoj slici upravo u visokom realizmu kojime prikazuje krik agonije, agonijski grč.

nika: sklonost nasilju. Toj sklonosti proučavatelji nerijetko pripisuju patološki uzrok, a Caravaggio se često uzima kao primjer “genijalnog luđaka”. Mnogi su se povjesničari zabavljali pokušavajući naknadno uspostaviti psihijatrijsku dijagnozu koja bi odgovarala simptomu izuzetno nagle ćudi koju je slikar pokazivao, a za koju znamo iz brojnih policijskih zapisnika preostalih iza njegovih oružanih sukoba s posljedicama koje su nerijetko bile kobne za njegove protivnike, a na koncu i za njega.1 Priče o Caravaggiu kao nasilniku i ubojici uvelike su utjecale na percepciju njegova života, poznatog iz opisa njegovih životopisaca već od 17. stoljeća (primjerice kod Joachima von Sandrarta u Teutsche Akademie, druga knjiga, 1675; Gian Pietra Bellorija, Le vite de’ pittori, scultori et architetti moderni, 1672) ali i na percepciju njegova opusa. Kako je napisao Philip Sohm: “budući je Caravaggio bio ubojica, i budući je često probadao, opijao se i maltretirao druge, te svoja platna ispunjavao dramatičnim događajima [...] obezglavljenjima i odrezanim glavama, biografi su bili shvaćali nasilje i smrt kao središnje teme njegova života i umjetnosti”2 Primjerice neuropsihijatar Dražen Neimarović uzrok nalazi u patološkom alkoholizmu (Neimarević, D: Umjetnici tamnog sjaja, Zagreb, 1989. str. 158.) dok talijanski znanstvenici pokušavaju DNA analizom potvrditi teoriju da je zahvaljujući bojama koje je koristio zadobio trovanje olovom koje je uzrok njegovu mentalnom stanju (http://www.telegraph.co.uk/news/ worldnews/europe/italy/7292152/ Caravaggios-madness-caused-by-leadpoisoning.html, pristupljeno 11. 10. 2010.). 2 Sohm, P: Caravaggio s Deaths, u: The Art Bulletin, 84 / III, rujan 2002, str. 449 – 468. 1

Mučeništvo svetog Mateja

T EMA ___

(autor članka navodi i renesansni primjer: u Vasarijevim Vitama u poglavlju o Andrei dal Castagnu biograf povezuje umjetnikovu tamnu i “grubu” paletu s njegovim navodnim ubojstvom Domenica Veneziana). Navedeni rani Caravaggiovi biografi njegov su karakter učitavali u njegove slike: tako su tama, zatvoreni prostori i prikazano nasilje bili odraz slikarove psihe: mračne, zlokobne, grube. Koliko je (ne)opravdano poistovjećivanje života i umjetnosti, ne treba podsjećati. Izvoditi zaključke o djelu iz biografizama autora je dvosjekli mač: često ćemo slijedeći umjetnika kroz njegov život bolje shvatiti intenciju njegova stvaralaštva i rekonstruirati njegovo značenje. Međutim, ponekada upadamo u zamku simplicističkog učitavanja, u ovom slučaju nasilja ili napadaja agresivnog ludila, u slikarevo stvaralaštvo. Činjenica je da Caravaggiove slike nisu nastale u jednom mahu (iako navodno nije nikada radio skice), da je u svojoj težnji realizmu slijedio ono što je Gombrich3 kasnije nazvao krutim stilom u renesansnom i baroknom slikarstvu, stilom koji ne dopušta potezu da bude vidljiv (za razliku, primjerice, od kasnog Tiziana, kasnog Gombrich, E. H: Umetnost i iluzija, prev. Jelena Stakić, Nolit, Beograd, 1984.

Rembrandta), koji teži prikazu glatkih volumena s pažljivo nijansiranim tonovima. Također je činjenica da je na Caravaggiovim platnima nasilje (kao tema) izraženije više negoli u njegovih suvremenika, posebice renesansnih prethodnika. Bez obzira na njegovu osobnu psihologiju (i, možda, psihopatologiju) nasilje je igralo veliku ulogu u Caravaggiovu životu kao i u opusu. Pokušat ćemo analizirati na koji način se ono očituje na nekim njegovim slikama na kojima je najeksplicitnije, najdirektnije. Primjerice na slici Glava Meduze iz 1599. koja se nalazi u firentinskoj galeriji Uffizi.4 Na dasci kružnog formata prikazana je glava Meduze koja vrišti iskolačenih očiju dok joj iz vrata štrca krv. Mitološka priča na koju se poziva slika jeste priča o Perzeju koji je odsjekao glavu Meduzi, ženi sa zmijama u kosi koja je izgledala toliko strašno da bi se svatko skamenio kada bi ga ona pogledala. Junak joj je odrezao glavu i spremio je u vreću kako bi koristio njezine petrifikacijske moći koje je još posjedovala, a kasnije je predao Ateni koja ju je nosila na svom oklopu.5 Glava Meduze motiv je koji se od antike prikazivao poglavito na vojnoj opremi ne bi li se tako preplašio protivnik. Meduza je bila sinonim straha. I ova slika preuzima okruglu formu štita, te vjerojatno odaje naručitelja kojemu je bila poznata vojna oprema antičkih vremena i njezina dekoracija. Glava je pokazana u desnom poluprofilu iskolačenih očiju usmjerenih u donji lijevi kut. Jake sjene na licu Postoji još jedna verzija iste slike u privatnoj zbirci u Londonu. 5 Zamarovský, V: Junaci antičkih mitova, prev. Mirko i Predrag Jirsak, Školska knjiga, Zagreb, 1973; sub voce: Meduza. 4

Nedostatak “arhitektonske perspektive” odnosno dubine na platnima ovog umjetnika zamijenjena je crnom pozadinom ispred koje se nalaze likovi. Ta “neutralna podloga” naglašava dramatične pokrete i radnju koja se odvija na Caravaggiovim platnima. Kada govorimo o slici Mučeništvo svetog Mateja, tri Caravaggiove specifičnosti u svom vremenu, koje je Scannelli uočio kao nedostatke, djeluju kao likovni postupci koji naglašavaju prikaz nasilja.

Izraz lica Caravaggiove Meduze izraz je straha. Slika proizvodi strah upravo izrazom užasa koji je na licu ove mitske zvijeri u zaustavljenoj grimasi krika. Za razliku od mitoloških opisa kao i sačuvanih primjera antičke vojne opreme, vaza ili reljefa (primjerice prikaz Meduze na zabatu Artemidina hrama na Krfu iz 6. st. p. n. e.) Caravaggiova Meduza nije prikazana kao nakaza spljoštena nosa i jezika koji visi iz golemih usta te s izlomljenim udovima postavljenima kao da pleše. Jedina njezina neobična karakteristika su zmije namjesto kose, dok ima lice privlačne žene. Naturalizam kojemu je ovaj slikar težio proračunato je sredstvo: grimasa boli na familijarnom i privlačnom ljudskom licu više šokira negoli izraz patnje nečega odbojnoga. Nasilje koje tražimo u Caravaggiovu djelu razvidno je na ovoj slici upravo u visokom realizmu kojime prikazuje krik agonije, agonijski grč. Navodni prethodnik ove slike izgubljena je Leonardova Meduzina glava (koju spominje Vasari, također slikana na kružnom štitu), dok je sljed-

glava meduze

pojačavaju facijalnu ekspresiju, a krv koja šiklja iz njezina vrata djeluje na gledatelja jakim naturalizmom.

benik Rubensovo platno Meduzina glava (navodno rađena po Leonardu) na kojoj Flamanac slika glavu čudovišta koja leži na zemlji dok iz se njezine krvi rađaju insekti i zmije koji se međusobno proždiru. Za razliku od Caravaggiova ostvarenja Rubens ne insistira toliko na brutalnosti prizora, koliko na deskriptivnosti sitnih detalja i fantastičnih invencija u puzećem životinjskom svijetu (naspram kojega čovjek nagonski osjeća uglavnom odbojnost). Morfološki sljedbenik smrtnog straha na licu Caravaggiove Meduze svakako je čuveni Munchov Krik iz 1893, koji se smatra pretečom likovnog ekspresionizma. Tražeći u opusu ovog slikara primjere na kojima su se možda očitovali na-

padaji nasilja koji su bili vrlo učestali u njegovu privatnom životu, svakako se moramo zaustaviti na slici Mučeništvo svetog Mateja iz crkve svetog Ljudevita francuskog u Rimu nastaloj 1600. kao dio ciklusa o ovom svecu za pogrebnu kapelu kardinala Mattea Contarellija gdje se i danas nalazi. Apostolov martirij6 predstavlja jedan od najnasilnijih prizora u majstorovu opusu: sredinom slike dominira lik mišićavog krvnika s mačem (rapirom), svetac se pod njim neuspješno brani rukom koju krvnik odvraća, okolo bježe ljudi (goli, moguće neofiti, i ostali u slici suvremenom plemićkom ruhu), dok se s neba spušta anđeo na niskom oblaku koji svecu pruža palmu – simbol mučeništva. Rasvjeta naglašava središnje likove, ostavljajući likove sa strane u polusjeni, a naglasak je postignut i time što su uokvireni masom ljudi koji bježe od poprišta ubojstva. Agresija kao središnji motiv podvučena je takvom kompozicijom. Postav likova također sugerira divlju snagu krvnika i nemoć ležećeg starca koju sugerira nemoćno podignuta desna ruka koju svojom čvrstom ljevicom grabi krvnik. Užas je najočitiji na licu dječaka (možda ministranta) na desnoj strani čiji krik podsjeća na već opisanu Glavu Meduze istog autora. Postav tijela i izraz lica krvnika odaju snagu: on stoji u čvrstom kontrapostu i viče spremajući se probosti žrtvu. MoguPrema Zlatnoj legendi martiriji svetog Mateja ide kako slijedi: svetac pokrštava etiopskog kralja Egipa i zaređuje njegovu kćer Ifigeniju. Kraljev nasljednik Hirtak želi je oženiti, ali Matej ga odbija jer je ona „Kristova nevjesta“, na što Hirtak šalje krvnika koji ubija apostola za vrijeme mise. Prema engleskom prijevodu Zlatne legende Williama Caxtona dostupnom na: http://www.fordham.edu/halsall/ basis/goldenlegend/ (5.11.2010).

će da je u toj toliko naglašenoj figuri Caravaggio fiksirao agresivne napadaje kojima je podlijegao, ali i koje je mogao vidjeti prilikom mučenja u zatvorima. Francesco Scannelli (1616–1663), liječnik i ljubitelj umjetnosti koji je radio u Modeni na dvoru Francesca d’Este, napisao je u traktatu Il microcosmo della pittura (1657.) o Caravaggiu da je “[... ] radio nesavršena djela bez postizanja lijepe kompozicije, gracioznog decoruma, arhitektonske perspektive ili drugih sličnih i značajnih elemenata [... ]”7. U onome što je za baroknog autora nedostatak ovih komponenata možemo čitati Caravaggiovu želju za što izravnijim učinkom motiva: na ovoj slici to se odnosi prvenstveno na nasilje. Scanneli je cijenio renesansne majstore pa nije čudno što zamjera Caravaggiove dramatične kompozicije, koje ponekada izgledaju kao scene iz kazališta. Decorum8 je termin kojime se u 17. stoljeću označavala prikladnost teme. U Caravaggia nema uzvišenosti svetačke smrti, niti patosa s kojim sveci prelaze na drugi svijet, zbog njegove težnje realizmu i prikazivanju ovozemaljskog od čije ružnoće ne zazire (anegdota kaže da je odbijao crtati anđele budući da ih nikada nije vidio). Nedostatak “arhitektonske perspektive” odnosno dubine na platnima ovog umjetnika Prema: Scannelli, F: Il microcosmo della pittura, 1675, Cesena, prijevod na engleski: Howard Hibbard, dostupno na: www. caravaggio.com (28.10.2010.). 8 “Princip prikladnosti, doličnosti te odgovarajućega sadržaja i stila primjeren određenoj temi ili kontekstu”; prema: Cvetnić, S: Ikonografija nakon Tridentskog sabora, FF press, Zagreb, 2007. 7

Odsijecanje glave svetome Ivanu Krstitelju

T EMA ___

zamijenjena je crnom pozadinom ispred koje se nalaze likovi. Ta “neutralna podloga” naglašava dramatične pokrete i radnju koja se odvija na Caravaggiovim platnima. Kada govorimo o slici Mučeništvo svetog Mateja, tri Caravaggiove specifičnosti u svom vremenu, koje je Scannelli uočio kao nedostatke, djeluju kao likovni postupci koji naglašavaju prikaz nasilja. Ukratko o još jednoj slici iznimno nasilne tematike: Odsijecanje glave svetome Ivanu Krstitelju koja je nastala 1606. za slikareva boravka na Malti i nalazi se u katedrali La Vallete malteške prijestolnice. “Odsijecanje glave” iz naslova događa se nožem, dakle riječ je o bolnoj smrti klanjem. Prostor te slike nije dubok, likovi su tik pred zidom tamnice. Pozadina zida djeluje kao već spomenuta “neutralna pozadina” Caravaggiova slikarstva pred kojom se gledaočeva koncentracija u potpunosti usredotočuje na prizor. Umjetnik se potpisao u krvi koja šiklja iz svečeva grla, korespondirajući s bojom njegove crvene draperije. Krvnikovo lice nema snažnog emocijskog izraza, ali on je postavljen i ovdje, kao i na prethodno spomenu-

toj slici, u pozu dominacije: žrtva je u klinču iz kojega se ne može izvući, predana kao životinja na klanje. Ima li u svemu ovome nešto od Caravaggiova temperamentno-agresivnog karaktera, njegova nasilnog ponašanja koje je možda bilo patološko? Je li on uživao u nasilju kao krvnici s njegovih platana, ili se osjećao kao žrtva?9 Ono što sigurno znamo ono je što nam je dostupno: sudski spisi ostali nakon njegovih sukoba (povijest) i slike (umjetnost). Pretpostavke oko tumačenja nekih djela mogu se temeljiti isključivo na tome, dok inzistiranje na biografizmu ili literarnim izvorima (moramo imati na umu da su životopisi umjetnika, pogotovo iz renesanse ili baroka također rađeni logikom umjetničkog teksta: sa fabulom oko svake ličnosti, njezinom karakterizacijom, anegdotama vezanima uz nju) nužno rezultira prevelikim učitavanjem značenja u djelo. Tu drugu poziciju ističu tumačenja koja naglašavaju navodni Caravaggiov autoportret u odrubljenoj glavi Golijata koju drži kralj David (David s Golijatovom glavom, 1605–1606).

tema

AMOK, napadaj duševnog rastrojstva obilježen panikom i agresijom, s tendencijom uništavanja živih stvorenja koja se nađu na putu. Završava osobnim slomom ili slamanjem pod šakom i pendrekom. Izvorno karakterističan za tropske zemlje, amok se u zemljama zapadnoga kruga javlja kao palindromski obrat i duševni odgovor na dugotrajno stanje introvertne patnje poznato pod kolokvijalnim nazivom KOMA.* ______________________ * Sjedim kod doktora, gromade od čovjeka, i pokušavam doći do riječi. Vrijeme je da se vratimo Vašim korijenima, kaže doktor. Vrijeme je da se pozabavimo Vašim tatekom, kaže doktor. Pričajte nam o ocu, to je alfa i omega, pogotovo u Vašem slučaju. Kaže doktor. Gromada od čovjeka. Iako ga nisam vidio nikada, tog doktora Kleina. Jer sjedimo leđa o leđa, takva je metoda. Pozvonim na videoportafonu, mehanizam zazuji, vrata se otvore. Dlakavi carinik diskretno mi onjuši genitalije i pomirljivo oslobodi prolaz. Labrador, crni. Jaknu na kuku, na podrugljivo izvijenu kuku sa zadebljanom glavicom, pa hodnikom ravno, pa soba desno. Antikni namještaj, politura, po zidovima prastare slikarijice. Atmosfera drevnosti i čvrstog poretka, starinski polumrak... Iako široki prozori. S pogledom na vrt. Na sredini sobe dvije antikne fotelje okrenute leđimice, jedna gleda prema sobnim vratima, druga je s pogledom na vrt, ta je za mene. Sjednem i čekam. Ubrzo cijukne kvaka meni za leđima, parket zaškripi, starinski tapecirung zastenje pod nevidljivom stražnjicom doktora Kleina. Vrijeme je da se vratimo Vašim korijenima, kaže doktor, da se posvetimo tateku. Sjedimo leđa o leđa, takva je metoda. Zvono, portafon, kontrolno šnjofkanje, jaknu na kuku, soba desno, fotelja s pogledom na vrt… Uvijek tako. Sjedim kod doktora, gromade od čovjeka, i pokušavam doći do riječi, htio bih još jednom opisati što me muči. Ali ne, vrijeme je da se vratimo Vašim korijenima, kaže doktor, pričajte nam o tateku, to je alfa i omega, pogotovo u Vašem slučaju. Kaže doktor. Gromada od čovjeka. Pokušavam doći do riječi, još jednom kazati što me muči, hrpica ljudskog materijala utonula u fotelju, pedalj zraka nas dijeli, i dva naslona, antikna, čujem pucketanje drva pod nevidljivim tijelom, čujem struganje čekinja po ovratniku, mogao bih rukom posegnuti iza sebe i napipati glas koji govori. Pričajte nam o tateku, kaže doktor,

roditelji su stvoritelji, od njih smo primili oblik lubanje, od njih smo primili gegav hod, primili duljinu penisa, primili moralne temelje, primili osnovna znanja o svemiru. Eto vidite. A pogotovo tatek, ogledalo broj jedan u formativnom razdoblju, tatek je sinu prozor u svijet. Pardon, doktore, reći ću kad dođem do riječi. Ne mogu prekinuti čovjeka usred misli. Pardon, reći ću. To što smo davno primili od roditelja, to su lanjski snijezi. Tko je jamio – jamio je. Prošlo svršeno vrijeme. Mene muči gola sadašnjost. Uostalom, molit ću lijepo. Imao sam sretno djetinjstvo. I primio sam najbolje poticaje. Vaš prvi prozor u svijet, kaže doktor, vratimo se malo tom prvom prozoru, zavirimo u primarno ogledalo, Vaš tata je slijepac, ako sam dobro shvatio, vidite, sve je to važno, obitelj kao primarna zajednica duboko prožima ljudsku mladunčad. Frojdijanski lapsus ovdje bi kazao: primarna zajebnica, kaže doktor, zajebati, od indoeuropskog korijena jebh, što znači prodirati, prožimati. Pardon, doktore, reći ću kad dođem do riječi, pardonček, moje brige su sasvim današnje. I ne trpim uvredljive riječi. Zajebati, slijepac... Ne kaže se slijepac, kaže se: slijepa osoba. Vi kao doktor, iznenađen sam. Očekivao sam više znanja. I više poštovanja. Protestirat ću kad dođem do riječi, teško je pratiti ton bez slike, bez lica onoga koji govori. Preda mnom samo prozor i borove grane, i žičana ograda, s bršljanom koji guši. I ravni krov garaže. Nešto se komeša i crni tamo gore na krovu garaže. Životinjska posla. Vrane. Dvije vrane vode bitku za pronađen orah. Žilavo i nespretno, s gegavim dostojanstvom prizemljenih bića. Žar i patos tuđe bitke, za promatrača smijurija. A zapravo, tko zna. Rituali, hijerarhije. Pogotovo otac i sin, kaže doktor, to je vječita borba. Vječita borba, kaže doktor, uglavnom zakulisna. Očevi obitavaju u glavama mojih pacijenata i kontroliraju svoju djecu, doživotno i zagrobno. U mračnom kutu svijesti vreba mumificirani otac i sipa otrovne strelice kroz nevidljive puhaljke. Pardon, doktore, reći ću kad dođem do riječi, to su nebuloze. Imao sam sretno djetinjstvo. I nema tu nikakve mumije. Nikakve puhaljke, ni vidljive ni nevidljive. Tvoj neuspjeh me boli, sine, veli doktor, ili me boli tvoj uspjeh, sine, veli doktor, bedasti napori na pogrešnom polju, sine, ili me boli briga, sine, ili srami se, idiote, šapuće mumija u glavama mojih pacijenata, kaže doktor Klein. Pardon, doktore, protestirao bih odlučno, to je prošlo svršeno vrijeme, to nema veze s mojom problematikom, mene muči gola sadašnjost. Dođe mi da ustanem. Dođe mi da zveknem po prozoru, da prekršim

T EMA ___

pravilo i okrenem se, da grubo oduzmem riječ. Ali sve bih poremetio. Izbio bih tlo pod nogama. Ne radi se tu o stvarnom ocu, kaže doktor, jer jedno je otac od krvi i mesa, a drugo je mumija koja Vas proganja doživotno, unutra u glavi. Dođe mi da ustanem i zveknem. Staklo bi se rasulo uz osvježavajući zveket. Vrane bi masno zagraktale u akutnoj panici. Na primjer psihička impotencija, kaže doktor Klein. Pitam pacijenta kako se osjeća u krevetu s prekrasnom ženom, fantastično, kaže pacijent, veli doktor Klein, čista ekstaza, da bi ubrzo priznao, taj isti gospodin pacijent, da mu zapravo nema gorega, da mu nema užasnije životne situacije od neuspjelog seksanja, kaže doktor Klein. Pardon, odlučno protestiram, trebalo bi prekinuti ovu nebulozu, staklo bi se rasulo i zaglušno zveketalo, vrana bi pustila perje i krv i prodorno graktala, nema goreg, kaže doktor Klein, veli moj gospodin pacijent, nema veće muke od tog osjećaja mlitave muškosti, tog osjećaja nedostatnosti, tog osjećaja neispunjivih očekivanja, tog osjećaja potpune ovisnosti o sudu žene koja u ruci drži naš ponos i naše samopouzdanje, koja nam drži život u šaci, veli meni pacijent, kaže doktor Klein. Od vrane bi ostala krvava palačinka na asfaltu, kao pod autogumama. I tu počinje ta spirala grčevitog samopromatranja, kaže doktor, jer nema šanse da se čovjek seksualno uzbudi pod budnim okom kamere u glavi, i zato kamera ostaje uključena i snima nemilice, i tako u krug. Od stakla

bi ostala paramparčad i oštre krhotine. Od vrane bi ostali ficleki rasuti po svijetu. A mnogi impotentni muškarci, kaže doktor Klein, upravo su zato impotentni jer im je u djetinjstvu oduzeto dostojanstvo. Stojim. Odjednom stojim. Ustao sam. Ustao sam, okrećem se, slikarijica titra na zidu, zahvaćam pogledom doktora Kleina u desnom poluprofilu, tlo pod nogama izbijeno je, adrenalin me šusne, svijet se ziba, na stolcu doktora Kleina sjedi tata glavom i bradom, iste kovrčave sjedine, isti držak crnih naočala, čini mi se u djeliću sekunde, ali ne. Davno je šaka krenula prema cilju, postigla zalet u okretu, navođena raketa od krvi i mesa, zubi doktora Kleina lome se kao trula taraba, u istom trenutku i moji zubi se lome, glave nam glavinjaju, udaram dalje na slijepo, svaki udarac obija mi se o glavu, pljujem zube, krv je začudno slana, bol se utapa u akciji tijela. Onda napokon mir. Samo vlastito šepanje u tišini sobe, samo tuckanje ispljuvanih zubi po hrastovom parketu. Napokon mogu uzeti riječ. Padam na stolac uz antikni pisaći stol, naginjem se nad polituru, jezerce krvi na ulaštenoj plohi raste velikom brzinom, boja krvi je začudno svijetla, gotovo kičasta. Grabim pero iz doktorove ukrasne tintarnice, napokon mogu uzeti riječ, grabim stare spise pokojnog doktora Kleina s uredne hrpice, poleđina spisa je prekrasno prazna, prekrasno bijela, napokon mogu uzeti riječ. Umačem pero u jezerce na stolu, napisat ću pismo od stotinu stranica najmanje, napokon mogu govoriti. Dragi tata. (Svjetlan Lacko Vidulić)

tema

Kathrin Röggla___ odrasli

S njemačkoga prevela Milka Car Prijevod poglavlja die erwachsenen iz romana alarmirani (die alarmbereiten), Fischer, Frankfurt na Majni, 2010.

mogu slobodno ostati tako, stojeći, ako mi je to draže. samo bi me željela upozoriti da bi moglo potrajati neko vrijeme, osim toga to bi ipak jako ometalo komunikacijsku atmosferu. a tu smo se okupili kako bismo ostvarili dobru komunikacijsku atmosferu, dakle, svi smo ovdje kako bismo razgovarali jedni s drugima, zar ne? a ja sam navodno uvijek bila za to da razgovaramo jedni s drugima. i ne, tvrdi, nije sama izmislila upravo ovaj termin, kao što vjerojatno sada pretpostavljam, dogovorili smo ga zajedno, nakon što su sve strane izrazile želju za njime. stavila se na raspolaganje kao prva koja će govoriti, ne samo zato što je predstavnica vijeća roditelja i sama učiteljica u ovoj školi, nego također zato jer se poznajemo već niz godina i već imamo nešto kao međusobnu vezu.

ali prvo bih ipak mogla sjesti. zar ne želim odložiti svoj kaput? ne?

osnovna škola jean-paul, freiburg-vauban, 19 h željela bi odmah na početku raščistiti nesporazume, kaže. jer u ovoj prostoriji već ionako ima dovoljno komplikacija, “onda je ipak bolje da ne započnemo s nesporazumom!” to bi tek bio nesporazum. stvari nisu onakve kao što ja tvrdim – nije mi naredila da dođem, pozvana sam na razgovor i taj sam poziv prihvatila, kao što vidimo. ne treba to sada izvrtati i pretvarati u prisilu.

“dobro, prijeđimo na stvar.” sve to, to kako ovdje nastupam, samo ukazuje

na moju nepovjerljivost, kaže. nepovjerljivost koju promatra već neko vrijeme i više je ne želi promatrati, jer joj se sve manje sviđa. jer moja se nepovjerljivost ne zaustavlja ni pred čim i ni pred kime. čak ni pred mojim vlastitim djetetom. sigurno, promatrati svoje dijete kao tempiranu bombu, to danas pada na pamet mnogim roditeljima. svašta se može čuti. govori se o nasilju u školama, o asocijalnom ponašanju, o uskraćivanju komunikacije, činovima sabotaže, o žarištima nemira. svi ovdje to znaju: mi roditelji stojimo kraj svoje djece i promatramo kako se ponašaju. proučavamo ih, kako bismo pronašli neku malu nesklapnost, socijalnu disfunkcionalnost. registriramo svaku, ma kako nevažnu primjedbu od strane nastavnog osoblja, još više, čak pokušavamo potaknuti nastavno osoblje, čini nam se previše popustljivim, tražimo da naša djeca dobiju više domaćih zadaća, jer gledamo unaprijed i uvijek mislimo na

T EMA ___

sljedeći stupanj – dakle na osnovnu školu još od vrtića, na gimnaziju već od početka osnovne škole, na fakultet od gimnazije, i na poslovnu karijeru odmah nakon njega. a katkad također preskačemo pojedine stupnjeve i odmah gledamo na najgori kraj – kaže. kada samo pomisli na sve one roditelje koju su već bili tu i sjedili pred njom s tim pitanjem na usnama. zar njihov šestogodišnjak slabo napreduje. drhte s njim na svakom kontrolnome, drhte s njime pri svakom razvojnom koraku, hoće li uspjeti u njemu. kaže kako još samo govore o poticanju učenja, poticanju kognitivnog razvoja, motoričkog razvoja – a to je u načelu stvarno u redu. jer nitko ovdje u prostoriji ne želi neuspješno dijete, nekoncentrirano dijete, hiperaktivno dijete, dijete s poremećajem pažnje. svi smo mi ovdje pažljivo izabrali školu, a prije toga i dječji vrtić, cjelodnevni boravak, pedijatra, logopedicu i pomoć u učenju, svi smo revni roditelji i brinemo se. ne, ne trebam tražiti izgovore, nastavlja, većina roditelja je u panici: u panici od osnovne škole, u panici od malog djeteta, u socijalnoj panici i panici zbog uspjeha, u svim tim uobičajenim roditeljskim panikama, a one se sigurno pojavljuju, ali se ipak drže određenih okvira. to su takoreći panike na određeno vrijeme, ali ne na puno vrijeme, ne ovakve kakve sam ja razvila, kaže mi. dakle, kod drugih postoje i međuperiodi, takoreći mirovna razdoblja, uz doba očekivanja krize također postoje harmonična vremena, stanke za odmor, u kojima oboje, i roditelji i djeca, neometano žive svoju svakodnevicu. ali, kaže, ja nemam tih međuperioda, ja ih uvi-

jek preskočim, odmah nastavim sa sljedećom predodžbom o krizi, iako nemam ni najmanjeg povoda za to. jer dok druga djeca obolijevaju od dječjih bolesti, moja kći ne obolijeva od dječjih bolesti, dok druga djeca prolaze kroz faze prkošenja, moja kći nema faze prkošenja. a ja ne čestitam sama sebi, nego odmah otvaram novo poglavlje, novo poglavlje kao tempiranu bombu i već smišljam nešto novo. ne trebam se braniti, kaže mi, pa još sam prije poroda neprestano razmišljala samo o svim mogućim katastrofalnim bolestima i anomalijama, sve sam ih očekivala, kromosomska oštećenja, citomegalije, toksoplasmoze, najrazličitije oblike dijabetesa, probleme sa sluhom, vidom, gutanjem, s plućima, sklonosti astmi i alergijama, mentalne retardacije, tjelesnu nerazvijenost, koji straight nakon poroda vodi do motoričkih teškoća, do urtikarije, neurodermitisa, grčevitog kašlja, zastoja disanja, mršavosti, pretilosti, poteškoća sa zapažanjem i što se sve još uopće može pojaviti, oštećenja živaca, teškoće s funkcioniranjem mozga. dijete se ne kreće kako treba, tvrdi, rekla sam gotovo odmah nakon poroda, ne ostvaruje zapravo pravi kontakt, socijalno je odsutno, ne uči govoriti kako treba, ima nenormalan program gibanja, općenito: “gdje je zapeo kognitivni razvoj?” ta su joj prestrašena pitanja još uvijek u uhu, je li ovo ili ono još uvijek normalno, takoreći, je li još u okvirima normale. u svakoj bih prilici naslućivala anomalije, ne bih, kao normalni roditelji, prestrašeno mjerila dijete, vagala, a zatim ga ipak prihvatila, uvijek sam neprestano iznova mjerila. na svaki je

postupak mjerenja slijedio naredni, kao da sam se zapravo nadala da ću nešto naći. * moli me, pa koliko je samo puta sjedila sa mnom za kuhinjskim stolom i nadugo i naširoko razgovarala o scenarijima i mogućim simptomima. kalkulirale smo mogućnost zaraze. da, koliko smo samo vremena provele za zajedničkim kuhinjskim stolom nad pitanjima prijetećeg zla. koliko smo samo testova proživjele zajedno? nervozu prije testa, očekivanje rezultata testa, olakšanje nakon toga. živjela sam takoreći od olakšanja do olakšanja ili od uplašenog očekivanja do uplašenog očekivanja. zašto sve to govori? jer je to priča koja je prethodila, ona je prethodila glavnoj priči, u kojoj smo sada svi mi zapeli. jer jedno je jasno: svoje sam dijete cijelo vrijeme gledala kao tempiranu bombu, i sada me želi obavijestiti kako je ta tempirana bomba konačno eksplodirala. * dakle, u sljedeće je sasvim sigurna: djeca sigurno ne rade tako nešto. djeca ne sjede i ne čekaju osvetu prirode, primjerice. ne govore: “nije ni čudo da se priroda osvećuje.” no takav se statement u ovome trenutku može očekivati od moje kćeri. sigurno, sva su djeca sklona katastrofama. zanimaju se za erupcije vulkana i slično: potrese, ledena doba, prijeteće planinske odrone, specifične oluje, dakle orkane, ciklone i uragane, blatne lavine, tu se ništa ne može napraviti, to ih jednostavno magično privlači.

ne zna ni sama koliko je često stajala pred svojom djecom, koja bi uzbuđenim glasom pričala nešto o prijetećem smaku svijeta, katkad začuđujuće uvjerljivo. opremljeni ubitačnim znanjem, koje bi zatim propalo negdje na putu do odrasle dobi. nevjerojatno, s koliko znanja raspolažu današnja djeca, što im je nadomak ruke, i to ne samo zbog interneta. informacije, koje još uopće ne mogu pravilno svrstati. * ovo ovdje je osnovna škola, za moju informaciju. nalazimo se u trećem razredu. to nisu 14-godišnjaci, s kojima ovdje imamo posla. kao što je rečeno: prirodno je da su djeca u određenoj dobi sklona katastrofama, ali to se drži u granicama normale. postoje tematska ograničenja s obzirom na ono što si djeca obično mogu plastično zamisliti. dakle, nikako ne bih trebala vjerovati da njihova mašta seže sve do finesa o ograničenim resursima, do potencijalnih naftnih ili gospodarskih kriza. ne, fokusiraju se na spektakularne prirodne događaje. osim toga se njihovo zanimanje zadržava u određenim okvirima, što se toga tiče, mogu imati povjerenja u njezino dugogodišnje iskustvo. sigurno, uvijek postoje djeca koja posežu za znanstvenim stručnim publikacijama, naravno, a da ih zapravo ne razumiju. ali to su već hiperaktivna djeca. u SAD-u skrate proceduru i prepišu im ritalin, masovno ritalin, ali to nije ovdašnji način postupanja. kod nas se neki problem ne promatra isključivo kemijski, nego još uvijek vjerujemo u primjenu odgojnih mjera, takoreći u nužnost određenih osoba s kojima

se mogu identificirati. da, još uvijek vjerujemo u nužnost socijalnog okruženja, a to je postignuće, kaže, koje valjda ni ja ne želim tako skoro odbaciti. kojeg se ni pod koju cijenu ne želim odreći. * vjerojatno nisam vidjela redove kod njih, tamo u tim highschools, djecu kako stoje ne bi li dobila svoju dnevnu dozu ritalina. sigurno ne želim da se to i ovdje ostvari? no, moja kći radi na tome, samo to mi može reći. jesam li potpuno svjesna što mi sve govori? znam li, s kojim je sve ljudima u dodiru? s kojim se medicinarima i povjesničarima medicine druži, s kojim istraživačima katastrofa, s povjerenicima za okoliš, ona tvrdi da razgovara s nutricionistima i virolozima, ljudima s instituta robert koch! mojoj kćeri, to mi govore i učitelji, nitko nikada nije mogao reći nešto o epidemijama, pandemijama, inficiranju čovjeka životinjskim virusima, o smislenim i besmislenim mjerama opreza, uvijek je sve već odavno znala, prije nego što su uopće mogli početi. uvijek je već bila čula o rastućim postocima, o dolasku nekakve ptičje gripe u mecklenburg-zapadnu pomeraniju, o iznenadnom porastu zagonetnih smrtnih slučajeva na zračnim lukama. malarija zbog klimatskih promjena? ona je već upućena. ako je riječ o virusima, bakterijama, potpunom gubitku autoimunog sustava, sistemskim pitanjima – moja kći već raspolaže svim brojevima. tu se možeš truditi s ne znam kakvom poučnom nastavom, moja je kći već ionako korak ispred. i ne samo to – uopće se ne slaže s načinom kako to nastavnici prezentiraju, nego im ne-

prestano proturječi, tvrdi kako umanjuju navodnu opasnost. * što ona zna, maloj jednostavno ne izlazi iz glave da čovječanstvo neprestano obolijeva od novih virusnih oboljenja, njoj su neprekidno pred očima te brojke u porastu, rastući broj virusnih oboljenja, rastući broj autoimunih smetnji, te iz toga izvlači svoje zaključke, uz njih zamišlja odgovarajuće scenarije. npr. da čovječanstvo razvija sve više autoimunih bolesti, sve dok jednog dana ne nastupi nešto kao neka vrsta cjelokupnoga društvenog zatajenja organa. ili da broj virusnih oboljenja neprestano raste, sve dok virusi sve ne preuzmu, te ljudski organizam ne budu održavali na životu tek tako, kao udomiteljsko tijelo. negdje je ulovila informaciju da se u tijelu već zadržava više bakterija i virusa od stanica vlastitog tijela, i to joj više ne da mira. ili da gljive i spore gljiva mogu stoljećima izdržati čak i u arktičkom ledu! “te će nas gljive sve nadživjeti!” njezin je bojni poklič. želi bolestima prepustiti prednost, takoreći, pred fiktivnim zdravim stanjem, koje po njezinu mišljenju ionako ne postoji. * kako? ne znam ništa o tome? pogledam li je katkad malo bolje? slušam li uopće što govori? razgovaram li s njom? odgovaram li na njena pitanja? to se danas više ne može pretpostaviti s obzirom na sve kampanje u tu svrhu, s obzirom na sve te akcije koje ministarstvo obitelji provodi na svojim plakatima, reklamne spotove

T EMA ___

i radijske emisije kojima je cilj jače potaknuti djecu na razgovor. kao svi roditelji, i ja vjerujem da znam sve što se tiče moje kćeri. doduše, mi roditelji slušamo o mreži nepažljivosti, koja nas u svakom trenutku može prekriti, ali ipak na kraju ne vjerujemo da se to nas osobno tiče. da smo upravo mi ti koji bi se udaljili od aktivnosti svoje djece. često se o svojoj djeci najviše brinu upravo oni roditelji koji s njima najmanje razgovaraju. koji izmišljaju bizarne izlike zašto nemaju vremena baviti se njima. tada tvrde kako imaju mnoštvo briga i poslova, što je uglavnom točno. govore o vremenskim prozorima, koje moraju organizirati, vremenskim prozorima za neki razgovor, za zajednički objed. i djeca tada gledaju kroz te vremenske prozore i vide svoje iscrpljene i izmorene roditelje – ali u svakom slučaju imaju određenu predodžbu o njima, tvrde. da, razmaci bivaju sve veći. utoliko mi svakako može postaviti pitanje jesam li ja u stanju čuti svoju kćer ili sam prije sklona prečuti njezine riječi. mogu li primjerice ispravno procijeniti starost svojeg djeteta. ona osobno sumnja kako je potajno već smatram odraslom, zbog toga kako se ponašam prema njoj, ali me rado može izvijestiti o tome koliko je zapravo staro moje dijete. * naravno, to je moja privatna stvar – ali ne vjeruje da stvarno tako mislim – to nije vjerovala ni gerit, ni martin, a ni silke. mogu pitati cijelu grupu i tu neću naći nikoga tko će tolerirati što sada uporno ostajem pri svome. sve to nije njezino pojedinačno mi-

šljenje, i drugi misle isto: ona sada primjerice govori i uime mog muža. on joj jednako daje za pravo kao i svi ostali, a možda bi sada htio nešto reći, “gerit, želiš li nešto reći?” ne? šteta. jer ovo ovdje ne bi se trebalo pretvoriti u neki monolog, to nije smisao cijele stvari. ali jednostavno mi ne može vjerovati, da baš ja, koja sam do sada sudjelovala u svim roditeljskim panikama, nemam pojma o tome što se ovdje događa. na koncu, poznaje me kao nekoga tko je oprezan, iako katkad i previše oprezan. ali ne kao nekoga tko se odvaja od događanja oko njega. * “posvetimo se na trenutak svim tim facts! facts jesu: imamo posla s pravom pravcatom epidemijom.” epidemijom koju moramo suzbiti u korijenu, čiji se uzročnik mora pronaći. uzročnik, koji po svoj prilici sam ne pati od tih simptoma. koje je vrste ta epidemija, teško je odrediti. ona bi rekla, to je prije načelna spremnost na bolest nego određena bolest sama po sebi. roditelji u svakom slučaju više ne prepoznaju vlastitu djecu, izmiču im, “tako si ti to izrazila, mareike, zar ne?” * naravno da ću braniti svoje dijete. tko ne bi na mojemu mjestu, koja to majka ne bi, a ja sam ionako poznata kao majka s lavljim srcem, kaže. ali ipak moram uvidjeti da tako više dalje ne ide. osim toga, ne moram uopće tvrditi kako to moja kći doma ne radi, sada ne trebam tražiti nikakve izgovore, dijete ponavlja ono što vidi i čuje kod kuće, to ne trebam porica-

ti. a kako sam praktički samohrana – “oprosti, gerit!” – sama sam odgovorna za ono što se događa kod kuće. dijete oponaša. ako kod kuće upozna samo očekivanje katastrofe, sa sobom će u školu ponijeti upravo očekivanje katastrofe. * možda to uopće ne želim shvatiti: tu se ne borimo samo s golemim deficitima pažnje – djeca na nastavi uopće više ne slušaju – nego se također moramo boriti i s masovnom pojavom psihosomatskih poremećaja. je li mi jasno, da zajedno s tom otežanom koncentracijom idu i sklonost peludnoj hunjavici i astmi? a što je samo s alergijama na različite vrste hrane, koje su rapidno porasle posljednjih mjeseci? djeca koja nikada ranije nisu kašljala iznenada počnu kašljati. djeca koja nikada ranije nisu povraćala iznenada počinju povraćati. a onda roditelji. mislim li na roditelje? na roditelje koji svoju bolesnu djecu stvarno neprestano važu, mjere, i moraju im uzimati uzorke krvi, ne samo radi profilakse, kao što ja to činim. koji se s pravom moraju brinuti o količini prašine u domaćinstvu, o koncentraciji peludi ili različitim sastojcima u hrani. roditelji, koji se prije svakoga školskog izleta moraju raspitivati jer bi mogao imati posljedice. mislim li uopće na roditelje s djecom alergičnom na kikiriki i jagode, preosjetljivom na laktozu i netolerantnom na fruktozu, na frakcije s glukozom i dijabetesom, na one koji se opiru jodu i one koji se bore za jod, na roditelje s potrebom za takozvanom opsesivnom njegom kože, i one s temama o preosjetljivosti dišnih

putova? i mislim li na djecu koja se moraju boriti s izopačenostima vlastitoga središnjeg živčanog sustava, s pogrešnim reakcijama njihova autoimunog sustava? zar ne mogu pokazati barem malo sposobnosti za empatiju? kako bi meni bilo kada bi se moje dijete neprekidno isključivalo, neprekidno dobivalo groznicu i osipe? ali hvala bogu to ipak nije slučaj. čak i ako s mojom kćeri nešto nije u redu, u što očigledno ne želim vjerovati. no dobro, svi se mi držimo vjere u normalnost svoje djece sve do samoga kraja. željeli bismo da ispravno funkcioniraju, da ne prevrše mjeru, da tapkaju prema naprijed u zaštićenoj prosječnosti, iako od njih istovremeno očekujemo vrhunska postignuća, takoreći odlikaška mjesta. a to je nešto što je stvarno iznenađuje. ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se svemu tome još pridružuje nada u netaknuti dječji svijet. netaknuti dječji svijet, o kojem sada uopće više ne može biti ni riječi. * što moja kći konkretno čini? moja kći održava pravu epidemiju. ona je poput malog superspreadera, koji raspršuje bolesti, ali se nikada sam ne zarazi. s tom razlikom, da ona to čini svjesno, odn. polusvjesno, kao što se mora reći za njezinu dob. “facts jesu: mi ovdje imamo posla s izvanrednom situacijom.” da, to su facts: moja kći manipulira drugom djecom. vrši svoj utjecaj, jednako kao što ja vršim svoj utjecaj vlastitim sugestivnim načinom. uostalom, sasvim su slučajno otkrili cijelu tu priču, i sada to moraju sre-

diti među odraslima. vjerojatno se sjećam radne grupe o “mini-machiavellijima”, “koliko je probitačnosti potrebno mojem djetetu u osnovnoj školi?”, pitali smo se tada. prošli smo studiju o tome i ustanovili smo da je kod tih mini-machiavellija velika vjerojatnost da će ostati kontinuirani počinitelji, upravo zato što ih na to potiču i njihovi roditelji, koji ne misle ni na što osim na kasniju karijeru svoje djece. želim li ja to da moja kći ostane kontinuirana počiniteljica, treba li je dalje poticati u njezinu manipulativnom ponašanju? to mi ne govori samo kao odgajateljica, nego također kao moja prijateljica, što se nada da još uvijek jest, iako smo trenutno u delikatnoj situaciji. ali dovoljno se dugo poznajemo da možemo zajedno pronaći neki način. smije li računati na moju suradnju? ta neću je sada valjda razočarati? * što konkretno čini? kao što je rečeno, to se ne može baš točno odrediti, informacije stižu samo iz druge ruke. nema pojma što moja kći naokolo priča, dakle, među djecom, u ovome trenutku ne dopire mnogo do odraslih. ali, hvala bogu, njezin je sin izvještava o svemu što se zbiva u školi. ne može sada znati kakav sam ja odnos povjerenja izgradila sa svojim djetetom, ali svome sinu može u svakom slučaju vjerovati u potpunosti. * i mislila je da sada to dolazi na red. ali ne trebam to sad uopće shvatiti osobno. ne trebam vrijeđati ni nju ni njezina sina. to uopće nije potrebno. hajde, pa to trebam malo pogledati

ovako: svi smo zatočeni u toj čudnoj situaciji kao u nekoj vrsti talačke krize iz koje se moramo izvući. u ovoj bi grupi konačno trebali postaviti pitanje kako sada uopće možemo dalje. * zar me treba podsjetiti na to? pa, sigurno znam, u jednoj drugoj školi to je dovelo do smrti, a ja sigurno ne želim da i u ovoj školi dođe do mrtvih? ili možda želim čekati, sve dok ne dođe do mrtvog djeteta? da, sve češće možemo čuti o školama u kojima je došlo do ekstremnih pojava. sada uopće ne govori o amoku, problemima s drogom i ovisnosti o računalima, koja se danas tako često može ustanoviti, ne govori o menadžmentu tijela, koji se srozava. o pojavama koje su primjerice viđene u gimnazijama u posljednje vrijeme – sigurno se sjećam, zar ne? u medijima je bilo govora o pravoj epidemiji anoreksije. to sam i ja smatrala strašnim, kaže, taj lanac anoreksije, o kojoj se tu zbog njihovih godina još ne može govoriti. iako određene pojave, koje su se ranije mogle promatrati u gimnazijama i strukovnim školama, danas prelaze i na osnovne škole. kao da su se svi složili u tome. kao da zajedno rade na nečemu. pa to sigurno znam: oni komuniciraju, ta djeca. tu ništa ne možemo. oni koriste sve kanale, chataju, smsaju i twittaju. i čini se kao da sve planiraju prekriti svojim scenarijima o bolesti, sve dok ne nastane prava panorama bolesti. morali smo čak slušati i o valu samoubojstava. sigurno se još sjećam da su se u nekoj školi u skandinaviji učenici dogovorili o tome – prilično mladi učenici! iz japana izvještavaju o hikkikomori-fenomenu, o djeci

photo: jean de breyne

T EMA ___

koja se prepuštaju autizmu. dakle djeci, koja zauvijek nestaju u svojim sobama – “i: ta su djeca sve mlađa!” o mnogobrojnim i sve češćim slučajevima djece koja se režu i zarezuju, sada uopće neće govoriti. ukratko: radi se o nekom obliku uskraćivanja, koji se širi u velikim krugovima. * ma uopće nije rekla da moja kći potiče na samoubojstvo! ne, ona to ne čini eksplicitno, to se odvija mnogo suptilnije. i da, učitelji su alarmirani, to joj mogu vjerovati. ali dok god moja kći ispunjava sve svoje nastavne obaveze, učiteljima su ruke vezane. dakle, trenutno su još uvijek upućeni na suradnju sa mnom. valjda ću biti razumna, kaže mi. valjda ih neću sve skupa ostaviti na cjedilu. sigurno

mogu utjecati na svoju kćer, a taj utjecaj mogu i iskoristiti? no, možda na nju utječu s pogrešne strane? puštam li s vremena na vrijeme svoje dijete na čuvanje drugim ljudima? ljudima, kod kojih bi se mogla pretpostaviti neka religiozna pozadina? mogu to mirno priznati, kako s vremena na vrijeme odvedem dijete na čuvanje, to je na koncu praktički sudbina svih samohranih majki – “oprosti, gerit!” – u suprotnom će biti prisiljena vjerovati da je to sve moja namjera. možda moja kći samo abreagira ono što se ja osobno ne usuđujem? * pa nije agresivna, ja sam ta koja je tu agresivna. zar nisam svjesna da je zastrašujuće kada govorim tim tonom? sve u svemu, nikako ne pokazujem

spremnost na razgovor, ona doduše misli da je to šteta, ali nešto tako je i pretpostavljala, da bude iskrena “zar ne, silke?” i prije je mislila da ću sve poricati i reagirati samo agresijom. * još jednom, ne, to smo valjda već raščistili: nisu mi naredili da dođem ovamo, kao što nažalost ponovno tvrdim – samo sam bila pozvana na razgovor. to je ipak drugi par rukava, zar to ne uviđam? ona samo pokušava voditi taj razgovor, iako ja do sada uopće nisam dopustila da dođe do pravog razgovora, jer sam na njezina pitanja odgovarala samo napadima. ali mogu se okladili u bilo što da će i drugi sudjelovati u tom razgovoru u koji se ja nikako ne želim upustiti.

* i ne, to nema nikakve veze s ekomalograđanštinom. kao što je rečeno, ne govori o stvarima koje će se možda dogoditi, govori o stvarima koje su se već dogodile i koje se upravo sada događaju, neposredno ispred vrata ove dvorane. mora reći kako je razočarana, i to prilično. sada će odstupiti. prepušta ostalima riječ, jer sam ja tako loše reagirala na njezinu ponudu za razgovor. a onda ću tek vidjeti, kako će pasti ova ili ona oštra riječ. “facts jesu”, i to sada kaže cijeloj grupi: “imamo jednu majku koja ne surađuje.” “dakle, tko još želi nešto reći?” ona je skupila glasove, postoji popis sudionika, postoji i redoslijed govornika. “mislim da je sada saskia na redu.” “gerit, bilo bi stvarno poželjno da nešto kažeš.” bilo bi poželjno da je on podrži. “da, heike, što je s tobom?” polako joj postaje smiješno, uvijek govoriti za druge. zna, kasno je. dakle, ne trebaju je upozoravati na to. također bi rado raspustila ovu grupu, ali to ne ide tako lako. ipak trebamo doći do nekakvog rezultata, stvar se u međuvremenu širi. čak je jedan učitelj obolio, naravno, obolio pod navodnicima, jer se po WHOstandardima to još ne može označiti kao bolest. i drugi su se sigurno dali

zaraziti. što će samo biti kad većina učitelja uskoro cijelo vrijeme bude na bolovanju. jer znamo što su učitelji: multiplikatori! točno! cijela se stvar sada razvija prema svijetu odraslih! “gerit, ne moraš sada ustati i otići!” stvarno bi bilo bolje kada bismo svi ostali tu u prostoriji, dok ne donesemo nekakav zaključak. jer će na kraju tvrditi da je cijelu stvar sama zaključila. * i ne, nikako nije dovoljno da jednostavno ispišem svoju kćer iz škole, što je moguće prije i s manje komplikacija, kao što su to neki već predložili u pripremnoj fazi razgovora. jer će se u nekoj drugoj školi ponovno dogoditi ista ta stvar. na koncu, ionako vjeruje da mekana rješenja u ovoj situaciji više ne mogu pomoći. ne, sada taj problem treba iščupati s korijenom. a taj je korijen ipak moja kći. osim toga treba razjasniti i drugoj djeci, koja žele krenuti njezinim stopama, da to tako ne može. da njihovo ponašanje za sobom povlači posljedice. i zbog toga je ona za jasan rez, ne samo između bolesti i moje kćeri, nego također između moje kćeri i mene. tu treba nešto oduzeti iz našega prejakog odnosa bliskosti, nešto izvući. takoreći, izvući žaoku, žalac bolesti, da se vrati mir. moju kćer staviti u karantenu.

* stvarno se ne moram nimalo brinuti o pravnim posljedicama, o tome su se pobrinuli, tu u međuvremenu postoje, kao što zasigurno znam, dobre primjene zakona, primjene u slučaju nužde. sama najbolje znam da društvo u međuvremenu ima pravo boriti se protiv vlastitih unutarnjih neprijatelja. doduše ne zna, hoću li nakon toga još uvijek prepoznati svoju kćer, ali mogu biti sigurna da će se za sve ostale sve preokrenuti na dobro. ne, sada se uopće više ne trebam očitovati o tome. smatra da je diskusija privedena kraju. pokazala sam da se zapravo ne želim javiti za riječ, da nemam nikakav konstruktivan prijedlog. drugi su također relativno slabo sudjelovali, što se toga tiče, očekivala je više, ali kako nije bilo glasova protiv, ovim proglašava skup završenim. pretpostavlja, da je njezin prijedlog time takoreći prošao. dakle, ako mi smije reći nešto sasvim osobno za kraj: vjeruje da je za moju kćer došlo vrijeme da se jednom ona sama razboli. da, jedna prava infekcija mogla bi je vratiti na tvrdo tlo činjenica. možda dostaje i mala infekcija, iako bi ona prije rekla da je potrebno više, nešto što će ju jednom zaista oboriti, ali ionako je sigurna da će uskoro doći do nečega takvog. i također sluti što će to biti.

(P)ogled

Vanda mikšić___ Poziv na srdžbu ili o učincima teksta Indignez-vous! Stéphanea Hessela

ivši pripadnik pokreta otpora i logoraš, a nakon rata suradnik u sastavljanju Deklaracije o univerzalnim pravima čovjeka (usvojene 1948. u Parizu) te dugogodišnji diplomat, devedesettrogodišnji Stéphane Hessel autor je kratkog teksta naslovljenog Indignez-vous! (Rasrdite se!1) koji je u listopadu 2010. objavljen u Francuskoj. Odmah je pobudio veliko zanimanje čitatelja koji su u samo nekoliko mjeseci navodno pokupovali milijun primjeraka, pa je mali neovisni izdavač Indigène éditions, nakon što je isprva otisnuo svega šest tisuća priTeško je precizno prevesti ovaj naslov, koji pokriva osjećaje srdžbe, nezadovoljstva, indignacije, ogorčenosti, zgražanja i sl. Amaterski srpski prijevod koji se može naći na Internetu nudi naslov Pobunite se!, koji ipak ne pokriva isto pojmovno polje i izaziva sasvim druge konotacije. Naime, Hessel njime ne poziva izravno na djelovanje, nego na emociju, o čemu će u nastavku teksta biti riječi.

mjeraka, i sam iznenađen razvojem događaja bio prisiljen tiskati nova izdanja, kojih je do početka veljače već 14. Riječ je svakako o izdavačkom fenomenu koji treba sagledavati ne samo iz perspektive sadržaja, nego i konteksta, odnosno publike kojoj se obraća i trenutka u kojemu se pojavio. Tim nam se zanimljivije čini analizirati tekst i autorove namjere, kao i potencijalne učinke diskurza, te ih usporediti s novim značajem koji je spletom okolnosti dobio. U tom apelu od 10-ak kartica Hessel iz autobiografske vizure govori o situaciji u kojoj se našao svijet i o načinima na koji se on može pokušati spasiti. Naime, prema njegovim je riječima Nacionalno vijeće pokreta otpora (Conseil national de la Résistance) Francuzima nakon rata osiguralo zdravstveno osiguranje i mirovinu, slobodu tiska, kulturu i obrazovanje za sve, a težilo je i uspostavi istinske društvene i gospodarske demokracije, između ostalog

i kroz nacionalizaciju energetskog sektora, osiguravajućih društava i banaka. No sve su te vrijednosti danas ugrožene sveopćom vladavinom novca. Autor se pita: “Usuđuju nam se reći da država više ne može snositi troškove tih građanskih potreba. Ali kako je moguće da danas nedostaju sredstva da bi se ta tekovina održala, kada je proizvodnja bogatstava znatno porasla u odnosu na razdoblje nakon rata, kada je Europa bila gospodarski iscrpljena? Nedostaju zato što novčana moć, protiv koje se pokret otpora toliko borio, nikada nije bila tako velika, drska i egoistična, a njezini sluge na tako visokim državnim položajima. Sad već privatizirane banke brinu se prvenstveno za svoje dividende i veoma visoka primanja svojih čelnika, a ne za opći interes” (str. 11). Bezočna kapitalistička utrka koja iz dana u dan povećava jaz između bogatih i siromašnih, te ekonomska kriza koju je iznjedrila već su dovoljan razlog za srdžbu, no tu je još i cijeli niz pro-

apela koji su povodom 60-godišnjice programa Vijeća pokreta otpora potpisali veterani, Hessel zaključuje tekst: “Stoga uvijek pozivamo na ´pravu miroljubivu pobunu protiv sredstava masovne komunikacije koji našoj mladeži za jedini obzor nude masovnu potrošnju, preziranje slabijih i kulture, sveopću amneziju

blema vezan za ljudska prava (autor navodi problem Roma, neriješeno palestinsko pitanje, američku vojnu intervenciju u Iraku koju naziva katastrofalnom), problematičnost znanstveno-tehnološkog napretka i za nj vezane klimatske promjene te, općenito, nedostatak vizija i volje državnih čelnika, ponajprije SAD-a i EU.

pretvorili u “zatvor na otvorenom za milijun i pol Palestinaca”, Hessel, čiji je otac njemački Židov koji je emigrirao u Francusku, ustvrđuje: “Naprosto je nepodnošljiva činjenica da su Židovi kadri počiniti ratne zločine. Nažalost, povijest je škrta s primjerima naroda koji izvlače lekciju iz vlastite prošlosti.” (str. 18) S tim

Dakako, Hessel je svjestan da su današnji problemi kompleksni i da nije lako razabrati razloge za srdžbu. Globalizacija je učinila svoje, pa umjesto uske elite koja nas vodi i čije djelovanje možamo jasno pratiti, pred nama je “prostran svijet, u kojemu su svi dijelovi, i to jasno osjećamo, međusobno ovisni. Međusobno smo povezani kao nikada dosad.”

Rekli bismo da je sadržaj koji nudi preopćenit i nedovoljno originalan, izraz premlak, a u diskurzivnom smislu mjestimično i promašen, da bi doista mogao polučiti priželjkivane učinke.

Ali kad se malo bolje pogleda, tvrdi autor, razloga za srdžbu ne nedostaje. Stoga on apelira na kontinuiranu potrebu za njim: “Temeljni je motiv pokreta otpora bilo srdžba. Mi, veterani pokreta otpora i boraca za slobodnu Francusku, pozivamo mlade naraštaje da njeguju i prenose baštinu i ideale pokreta otpora. Kažemo im: ´Preuzmite zadatak, srdite se! Politički i ekonomski čelnici, intelektualci, kao i društvo u cjelini ne smiju posustati, niti dopustiti da ih impresionira aktualna međunarodna diktatura financijskih tržišta koja prijeti miru i demokraciji. Želim svima, svakom od vas, da pronađe vlastiti razlog srdžbe. To je dragocjeno. Kada vas nešto toliko rasrdi kao što je mene rasrdio nacizam, postajete militantni, snažni i angažirani. /.../´” (str. 11-12) Izraelsko-palestinskome sukobu Hessel posvećuje dosta pozornosti. Osuđujući Izraelce, koji su Gazu

je pitanjem usko povezano i pitanje terorizma, koji autor ne brani, iako u stanovitim okolnostima razumije njegovu nužnost (pozivajući se pritom na Sartrea). Po njegovu je mišljenju nasilje neučinkovito, jer zatire nadanje koje je jedino učinkovito. Treba, ukratko, težiti “nenasilnome nadanju” (str. 19) čiji su uzori Mandela ili Martin Luther King. Najbolji primjer za to su mirni prosvjedi što ih građani Bil´ina svakog petka održavaju pokraj zida, a taj je oblik protesta izraelska vlada nazvala “nenasilnim terorizmom”. Hessel zagovara pregovaranje i međusobno razumijevanje, koji se trebaju temeljiti na poštivanju prava, a svako njihovo kršenje treba nas iznova zgroziti. Veliku nadu polaže u mrežu neovisnih organizacija i udruga, u djelovanje UN-a, a ponajviše u mlade ljude (“one koji će činiti 21. stoljeće”, str. 22) koji moraju shvatiti u kakvom svijetu žive, odbaciti rezigniranost koja je uvijek vodila pripadnike pokreta otpora i na miran se način pobuniti protiv postojećih prijetnji. Preuzimajući tekst

i pretjeranu kompetitivnost svakoga protiv svih´ /.../ Stvarati znači pružati otpor. Pružati otpor znači stvarati.” (str. 22) Kontekst ekonomske krize te ostalih akutnih ili kroničnih problema koje autor navodi široj je javnosti danas uglavnom dobro poznat. Promatramo li tekst sam po sebi, s jezičnog ili diskurzivnog stajališta, nužno nam se nameću pitanja sadržaja, načina i autorove namjere. Odnosno, koja je eventualno dodana vrijednost tog diskurza, što autor njime nastoji postići i jesu li jezična sredstva kojima u tu svrhu pritječe adekvatna s obzirom na ciljanu publiku – u ovom slučaju ponajprije mlađe naraštaje? Sama forma apela, već u naslovu sadržana u obliku imperativa kojim autor eksplicitno želi izazvati određenu reakciju publike, provlači se kroz cijeli tekst hibridnog karaktera, u kojemu se miješaju mobilizirajuće forme imperativa, pamfletističke tvrdnje, autobiografske reminiscencije, retorika nenasilja te zazivanje

photo : jean de bre y ne

kršćanskog koncepta “nade”: “Treba shvatiti da nasilje okreće leđa nadi. Nasilju treba pretpostaviti nadanje, nadanje u nenasilje. To je put kojim moramo poći. /.../ pregovorima se treba dokinuti potlačenost. /.../ Stoga ne treba dopustiti da se nagomila previše mržnje” (str. 20); “Ali treba se nadati, uvijek se treba nadati.” (str. 21). Važno je pritom imati na umu da se ovaj tekst velikim dijelom oslanja na govor koji je Hessel održao 17. svibnja 2009. na visoravni Glières prigodom okupljanja koje je organizirala udruga “Pripadnici pokreta otpora jučer i danas”, te na apel što su ga veterani pokreta otpora uputili povodom 60. godišnjice Programa koji je sastavilo Nacionalno vijeće pokreta otpora. U svakom slučaju, neprijeporno je riječ o angažiranom i idealističkom diskurzu u kojemu

čovjek s neupitnom karizmom želi (mladima) ukazati na stanje svijeta u kojemu živimo i odvratiti (ih) od ravnodušnosti, odnosno potaknuti (ih) na emociju kao prvi korak u djelovanju. Ipak, rekli bismo da je sadržaj koji nudi preopćenit i nedovoljno originalan, izraz premlak, a u diskurzivnom smislu mjestimično i promašen, da bi doista mogao polučiti priželjkivane učinke. Naime, Hesselov se apel na sve o čemu govori referira uglavnom ovlaš i općenito. Najoriginalnijom bi se pritom mogla proglasiti činjenica da potrebu za “mirnim” ustankom izravno povezuje s tekovinama pokreta otpora, a to mu uporište osigurava vlastita biografija. Najoriginalnijom, jer njome istodobno zadaje udarac

aktualnoj Sarkozyjevoj vlasti koja s tim tekovinama ne dijeli mnogo, a s druge strane daje šamar (ili barem packu) i ljevici koja također nije imuna na fenomen sveopće amnezije, pa zaboravlja svoja ishodišta, previše se približavajući liberalnim vrijednostima i konsakrirajući svemoć kapitala2. U tekstu, međutim, izostaje iznošenje konkretnih problema, njihova analiza, konkretna kritika i pripadajuća argumentacija, konkretni prijedlozi, ili poziv na konkretno djelovanje. 2 Nije ni čudno da su ubrzo nakon postignutog komercijalnog uspjeha uslijedile i kritike, najčešće s desnoga krila, iako ga nisu štedjeli ni slijeva. Negativno intonirani članci u Figarou prozvali su ovaj tekst “novom partijskom knjižicom”, dok su mu drugi spočitnuli da baš i nije “pobunjenički” nastrojen koliko to sugerira sam naslov.

Jedino pitanje na kojemu se Hessel dulje zadržava, nazivajući ga glavnim predmetom svojega srdžbe, jest izraelsko-palestinski sukob, gdje se, otvoreno stajući na stranu Palestinaca3, ograničava na notorne činjenice i ne ulazi u razloge koji su doveli do postojećega stanja, ne prokazuje velike svjetske sile kojima je ta tragična situacija u interesu, a naposljetku i podliježe opasnoj generalizaciji dok konstatira: “Izraelske su vlasti taj prosvjed nazvale ´nenasilnim terorizmom´. Nije loše... Samo Izraelac može nenasilje nazvati terorizmom.” Tu je izjavu izdvojio i Pierre Assouline, novinar i romanopisac, povukavši u svom blogu4 paralelu: “Zamislite načas da se evociranje Sarkozyjeva i Hortefeuxova stigmatiziranja Roma zaključi konstatacijom: ´Samo Francuz može...´” Time se Hesselovo “miroljubivo” oružje srdžbe koje promovira lako okreće i protiv njega samoga. K tome, istina je da se, među mnogim izrečenim općenitostima, autor izrijekom referira samo na jedan konkretan francuski problem (upravo spomenuto pitanje Roma), kao da mu nije namjera čistiti ponajprije ispred svojih vrata. Pojednostavljujući, cijeli bi se Hesselov diskurz pozivanja na otpor dao svesti na tri iskaza: srdite se – mirno prosvjedujte/pregovarajte – nadajte se. No kakav to otpor izrijekom priželjkuje autor? Aktiviranje emocija (srdžbe), umjerena djela (mirni prosvjed, pregovori) i stanje očekivanja (nada). Samo, emocija po sebi nije Iako u tom pogledu nije pionir, Hessel je ustrajan borac za oslobođenje Palestine. 4 http://passouline.blog.lemonde.fr/2011/01/04/a-t-on-le-droit-de-ne-passindigner-avec-stephane-hessel/. 3

čin (iako može biti okidač), baš kao što djela nisu ni stanja; umjerena su pak djela učinkovita jedino u povoljnom okruženju. Jer, mirni prosvjed neće imati učinka ako onaj kojemu je upućen nije prisiljen na nj reagirati, kao što ni do pregovaranja neće doći ako druga strana nije zainteresirana. Isto tako, autor pogrešno smatra da je sama srdžba, kao burna emotivna reakcija nezadovoljstva proizašla iz osvješćivanja neke nepravedne situacije, dovoljna da preraste u čin, odnosno djelovanje. Osvrnemo li se samo na hrvatsko društvo, gdje se velika većina stanovništva svakodnevno srdi, indignira i uzrujava zbog informacija koje dobiva (i koje već toliko zakrčuju raspoloživi intelektualni i

se kako znam i umijem.´ Ponašajući se na taj način, gubite jednu od osnovnih čovjekovih odrednica. Jednu od prijeko potrebnih odrednica: sposobnost za srdžbu čija je posljedica angažman.” (str. 14) I dvije stranice prije autor progovara na gotovo istovjetan način: “Želim svima, svakome od vas, da pronađe vlastiti razlog srdžbe.” No nevjerojatno je naivno, da ne kažemo karikaturalno, pomisliti da će nakon čitanja ovoga teksta bilo koji mladi čovjek reći: “Da, ima Hessel pravo, potražit ću razlog svoje srdžbe i neću više biti ravnodušan. Da vidim, koji bi mogao biti razlog moje srdžbe?...” Srdžbu, dakle, može izazvati očiti primjer nepravde, pogotovo ako se ona iskusi na vlastitoj koži, ali samo

Cijeli bi se Hesselov diskurz pozivanja na otpor dao svesti na tri iskaza: srdite se – mirno prosvjedujte/pregovarajte – nadajte se. No kakav to otpor izrijekom priželjkuje autor? Aktiviranje emocija (srdžbe), umjerena djela (mirni prosvjed, pregovori) i stanje očekivanja (nada). Samo, emocija po sebi nije čin (iako može biti okidač), baš kao što djela nisu ni stanja; umjerena su pak djela učinkovita jedino u povoljnom okruženju. emotivni prostor da gotovo proizvode suprotni učinak i otupljuju svaku oštricu), jasno nam je da ogorčenost, zgroženost, ljutnja i slične emocije ne vode nužno angažmanu i prosvjedu, a kamoli ustanku ili revoluciji, iako sigurno vode gomilanju frustracija, depresiji itd. Hessel također izjavljuje: “Mladima govorim: Malo potražite i naći ćete. Najgore što možete jest biti ravnodušni, reći ´Ja tu ništa ne mogu, snalazim

njezino postojanje nije nužno prva etapa djelovanja. Istina je, doduše, da nagomilana srdžba stavlja pojedinca/ društvo u fazu pripravnosti, u stanje zapaljivosti, u niski start, kada bilo što, pa i neka realija koja sama po sebi nije presudna, može u određenim okolnostima postati okidač5. Egipćanima je tako pobuna u Tunisu bila okidač da i sami krenu u akciju svrgavanja Mubaraka te da nakupljenu srdžbu transformiraju u djelovanje.

Možda bi u tom smislu učinkovitiji naslov bio Pružajte otpor, koji izravno poziva na djelovanje, a umjesto sugestije da se predmet srdžbe (ili otpora) traži, možda bi korisnije bilo savjetovati da se promišljeni otpor pruži u svakoj problematičnoj situaciji, a prije svega da sam primatelj poruke preispita vlastitu (ne)osviještenost i stupanj vlastite ravnodušnosti, a možda i krivnje. U svakom slučaju, onaj koji je već srdit neće od Hesselova teksta imati previše koristi, kao što ga neće imati ni onaj koji (još) nije srdit. Autorov je vapaj stoga nužno uzaludan, njegova poruka ne može postići priželjkivani učinak. Jedini smisao tog apela – koji je zapravo još jedno javno iskazivanje nezadovoljstva, pa je onda mogao imati i sasvim drugu formu – jest u tome da će postojeći nezadovoljnici saznati da negdje postoji još jedan nezadovoljnik, da ih je sve više i da kritična masa raste, što samo po sebi može pobuditi nadu, ili stvoriti iluziju, da se u budućnosti nešto može učiniti. Upravo taj smisao ne smije se zanemariti, kao što pokazuje broj prodanih primjeraka. No ta neočekivana potražnja velikim je dijelom i odraz medijskog spina koji je u određenim okolnostima knjižici dao velik, a samim sadržajem nezaslužen prostor i značaj6. Jedan dio publike zacijelo knjižicu kupuje da bi time iskazao iskrenu solidarnost s Hesselovim idejama i stavovima, drugi je dio publike kupuje iz znatiželje, pomodnosti ili pukog konzumerizma pod utjecajem medija, a treći je dio publike kupuje da bi umirio Tako dnevni list lijeve orijentacije Libération krivnju za svu tu pomamu i komercijalni uspjeh dobrim dijelom pripisuje medijima.

Ta neočekivana potražnja velikim je dijelom i odraz medijskog spina koji je u određenim okolnostima knjižici dao velik, a samim sadržajem nezaslužen prostor i značaj. Jedan dio publike zacijelo knjižicu kupuje da bi time iskazao iskrenu solidarnost s Hesselovim idejama i stavovima, drugi je dio publike kupuje iz znatiželje, pomodnosti ili pukog konzumerizma pod utjecajem medija, a treći je dio publike kupuje da bi umirio savjest, pokazao svoju “osviještenost” i dao svoj licemjerni obol tihoj borbi za “zajedničku stvar”. savjest, pokazao svoju “osviještenost” i dao svoj licemjerni obol tihoj borbi za “zajedničku stvar”. Sumnjamo, međutim, da je u redovima kupaca mnogo mladih ljudi. Stoga valja razlučiti apel kao tekst – intelektualni proizvod pomalo naivnog idealizma – od apela kao proizvoda potrošnje koji po naizgled simboličnoj, a zapravo, s obzirom na opseg, realnoj cijeni od 3 eura7 ulazi u komercijalni lanac i podvrgava se komercijalnim zakonitostima, a time i nudi eksploataciji masovnih medija (istih onih “koji našoj mladeži za jedini obzor nude masovnu potrošnju”, str. 22). I sad dolazi ono najbitnije: iako kao diskurz, kao tekst, kao apel, očito nema potencijala dovesti do priželjkivanog efekta, do konkretne reakcije pojedinca/društva, on upravo na kri7 Hessel se, valja reći, odrekao autorskih prava u korist Russellovog tribunala (koji se kao sud savjesti bavi ratnim zločinima počinjenim u Palestini). No i taj dio priče, jednako naivno idealistički kao i sam tekst, može poslužiti (a i služi) kao dodatni medijski spin i reklama, zbog koje kupci uzimaju i po desetak primjeraka odjednom.

lima komercijalizacije, medijske eksploatacije i tako “iznuđene” reakcije publike uspijeva polučiti sekundarne efekte, prije svega u obliku kritike8 i polemike, a zatim, što je mnogo važnije, u obliku srdžbe židovskih zajednica i proizraelskih skupina i organizacija, koje su mu ovih dana zabranili da održi predavanje, u (opravdanom) strahu da bi ono moglo biti negativno intonirano. I upravo bi se ta sekundarna srdžba i posve nepotrebno, štoviše kontraproduktivno djelovanje onih koji se Hesselovih javnih istupa očito boje, mogli pokazati presudnim u mobiliziranju pojedinca/društva, jer se u igru sad uvlače prava na slobodu riječi i jer dolazi do konkretne Pierre Assouline je na već spomenutom blogu ovako prokomentirao uspjeh Hesselova apela: “Kad pomislim da oni koji kupuju na desetke tih knjižica ne bi li ih darivali svima oko sebe u njoj vide neki akcijski program, moralnu filozofiju ili brevijar, konsterniran sam nedostatkom sadržaja, što autoru zbog statusa ikone nitko nije prigovorio. No njegovi su dokazi tako krhki, a pero tako nesigurno, da poziv nema ni snagu pamfleta. Tko bi se uopće i mogao suprotstaviti tekstu koji vrvi dobrim osjećajima, velikim načelima, velikim idealima i velikim idejama?”

situacije na kakvu Hessel u tekstu aludira. Konačno, u ovoj situaciji uočavamo dva paradoksa. Podliježući komercijalizaciji i medijskoj eksploataciji, apel-roba u određenoj mjeri i sam postaje predmet apela-diskurza, koji se tad nužno diže protiv samoga sebe i poziva na srdžbu, na indignaciju protiv sebe, a time se i tautološki dokida, počinjava samoubojstvo. S druge strane, upravo bi masovni mediji i komercijalizacija Hesselu mogli osigurati učinke koje apel samim svojim sadržajem nikada ne bi uspio ostvariti. P.S. Govor koji je svojedobno Hessel održao na visoravni Glières snimio je Gilles Perret i uklopio ga u film Walter, povratak na pokret otpora, koji prati sudbinu Waltera Bassana, nekadašnjeg pripadnika pokreta otpora i logoraša iz Dachaua. Taj savojski Walter nužno nas asocira

na onog sarajevskog, nama dobro znanog Waltera, kojega je iz zaborava partizanskih legendi prošle godine izvukao bosanskohercegovački bend Dubioza kolektiv, u istoimenoj pjesmi s albuma 11:55. Zanimljivo je da pozivanje na partizanske tekovine ne dolazi samo sa zapada, no Dubioza se na njih ne referira apstraktno, nego ih utjelovljuje u simboličnoj figuri koja kao kišobran može pokriti svaku vrstu otpora, uključujući i ovu koja je danas nesumnjivo potrebna... Dubioza, međutim, svoju srdžbu formulira u konkretne primjere iz lokalne zbilje (i ona se bavi ekonomskim problemima, općom amnezijom, novim vidovima fašizma, nepoštivanjem elementarnih ljudskih prava i sl.), konkretne kritike, i prijetnje, izravno pozivajući na djelovanje, na otpor, pa čak i na nasilje (makar i samo retoričko, radi zaplašivanja, svjesna kakav “pregovarač” stoji na drugoj strani). Svoja izražajna sredstva pritom pri-

lagođava publici kojoj se obraća, kao što im je žestina razmjerna situaciji i trenutku (pet do 12): Vratiće se Walter, / Jebaće vam mater. /.../ Walter, nema stajanja sad / Walter, zauzmi gard / Walter, je tu oko nas / Svi smo mi Walter kad kucne čas. Ni Dubiozi, baš kao ni Hesselu, nisu strana “miroljubiva” rješenja (pjesma Domaćica nudi rješenje za izlazak iz bezizlazja sadnjom marihuane i uživanjem u njoj); i ona računa s nadom kao pozitivnim stanjem: Ovaj grad, ova zemlja / ima zajeban karakter / najviše kad treba / vratiće se Walter. Dubioza međutim ne zaboravlja prstom uprijeti u samoga pojedinca i reći mu da je barem dijelom sam kriv za situaciju u kojoj se našao (“sam si izrežir´o sebi ovu filmsku scenu”, iz pjesme Recesija), a zatim ga podsjetiti da ga je priroda obdarila mozgom, pa se njime treba i služiti!

Atelier F ritz

JIM H. SHINEBIRD___ BRONČANO DIJETE BEZ USTA I OČIJU Ulomak iz romana NETKO DOLJE U TRAVI ME VOLI (DNEVNIK JEDNOG VJEROUČITELJA) – I want a shotgun, 12-gauge pump. – How about this one right here? – Yeah, that’s fine. Wrap it up! – Sir, you’ll have to sign this form here. – ...And let me have a pack of those Double-ought bucks. – What are you going to do... knock a wall down? THE GETAWAY: 1:57:00

etnaestak minuta sjedim deprimirane, pognute glave i pokušavam ostvariti kakvu takvu komunikaciju s kurcem... ha... drkanje ili spavanje... spavanje... ili drkanje, a moja uzavrela vjeroučiteljica odavno nestala u dvokatnici gimnazije, usredotočena na jebenom vjeronauku. Zaspao sam. Mora da je prošlo više od dva sata. Polako otvorim trome kapke i osjetim sa zakašnjenjem pišulinca u utrnuloj ruci. Mlitavko je iskašljao svoju dozu prepotencije zaflekavši stari G. A. R. D. Blue Jeans. Podrignem na glas, trebala je to biti zadovoljavajuća osveta radi kurčeva protesta i ostavim nafrnjenu kitu neka odmara na sjebanom rajfešlusu. Sve je mutno i maglovito. Kompletno prozvana stvarnost zaudra na ribice iz konzerve i pola glavice crvenog luka, tek usput primijetim tri neoprana tanjura, tiganj nagorena ulja s ostatcima mesnog nareska od prekjučer, isjeckanog na sitne komadiće i

odstranjene bijele otočiće masnoće, nadasve nastoje ukočeno kontemplirati na okrugloj pustoši, doline stotinu naherenih spomenika, na brzinu istučenih cjepanica, nemarno nabacanih oko peći. Mračno i odvratno. Potražim plastični sat, pritom se popiknem na vreću krumpira i glavom žestoko kresnem o nogu stola. Već je pola šest, mrmljam, psujem, jebem mater samome sebi, tražim kvrgu na glavi, umjesto da upalim prokleto svjetlo. Ostanem nepomično sjediti podbočen robovskim rukama, piljeći nezainteresirano u zamišljenu točku. Tek sada razgovjetnije uočavam dvije zgnječene muhe ispod Katoličkog kalendara. Bol se primjetno povlači, pakosno slijedi prolupanu oblomovštinu. Istrljam glavu i pomislim ... a, a... aaa, što sada u vražju mater!?? Nakon prderane auspuha u blizini, zapucketam prstima, odvrnem čep i

pljunem u praznu bocu Coca Cole – ODJEBITE SVI !!! – Zaključam vrata, za svaki slučaj osluhnem je li razgibana Pačkvara u blizini, navučem prorijeđene zavjese, odvojim tri - četiri blaga ubrusa, ako brzopleto izdrkam. Izvinem umrtvljeno tijelo i nogom dovučem torbetinu. Uzmem snop pet dobro poznatih brojeva, porazbacam po prljavom tepihu, odaberem četiri najbolje fotke i kurac zatitra na PLAYBOY, kolovoz 1998. str. 94. Odmah se počeo rapidno popunjavati. Nevjerojatna sličnost, ili nepristojno umišljam, postoji s mojom sisačkom Jebačicom. Gotovo preslikana, turboseksualnojebenoprizivna morska nimfa! No očito, malo viša rastom i širih bokova, ali ramena me jebu... tajanstvena stijena Matotipile u razgovoru s duhovima i grubim vjetrovima ne prestaju bockati oko oporavljenih jetara, trpaju previše slasti na usijanu karlicu... ista...ista... ista... neponovljiva, neodoljiva u replici zbiljnosti, kćeri slojevitog dojma nas samih. Moram pokušati Teu nagovoriti na neznatnu lucidnost, tek obnažene petominutne sličice, slatke izazovne pozice, majstorski ugrabljene blendom. Uzmimo... gola do pasa, primjetno napušena, u crvenoj, uskoj trenirci s bijelom crtom, nosi veliku crnu vreću nakon tri sata preslagivanja podrumčine. Topao vjetrić odnosi papire i oštećene vrećice s pokrpane ceste dok rominja tiha, ušlagirana kiša, a iza susjedne Špage, najdužeg betonskog prekooceanskog plovila, pojavljuje nacrtana vedrina modro plavih zubiju Krishnine mladosti. Teica graciozno počeše pocrnjela leđa maketom ruskog Miga i pomakne indijski lančić

više vratu. Avion bez lijevog krila strpa nazad u najlon, a sise zaigraju, prizivajući polegnutu poeziju suštine zarasla eksterijera na kraju podjetinjenog Trga, otvarajući usta suptilnijim spavačima u dnu dolina, velikih zaboravljenih planina. Na tren uspori kretnje i prijeđe s asfaltnog na travnati dio blagoslovljenog zelenila ne ispuštajući mračni teret, već prebaci u drugu, slabiju ruku, ženstveno, apatično bez stida. Raspuštene kose osloni tijelo na jednu stranu, izbacujući lijevi bok vječno parkiranom Mini Morrisu, koroziranoj vjeverici žute boje; ostavljen prazan gepek neukroćenom grmlju. Usporeno otvori išarani kontejner, kapi s viskog čela odzvone o izlizanu ručku limene kutije. Hrabri sivi, punašni mačak živahnih očiju na kanti zuri u njezine dojke. Veliko pospremanje kućnog podzemlja začas izgubi izgrebane memoare u odronu prašine svakojakog otpada i krame. Uzgibali se proždrvljivi crvići na konzervi čajne paštete, ma ne jebu vrapce ni ostale nebeske harmonikaše, krilate, neodlučne iskrice zakuhtala stoljeća, iako prijete sve odlučnijim ulaskom u impozantni imperij smrada. Nešto dalje, uz dva metra oderanih balvana, tik uz banderu s koje se pruža posebna ljepota taninske tvornice, prazne, obrasle tužnim kožnatim uspomenama, golubovi neumoljivo dube zaklon u kori staroga kruha, dok s druge strane mršavi pas maše kratkim repom, zaklanja zadnju uzdrhtalu nogu iza naopačke okrenutog televizora gdje muhe izbezumljeno pletu piruetu oko njenih bosih nogu... Ooooooooooooooooo... možda... se tamo i pojebemo!?

Fora jest... pojebati se! Sjećam se ko’ danas Teinog solilokvija. S dvije litre crnog vina i šakom tableta, pobjegli sa svih sedam sati, jednog popodnevnog petka-izuzetka. Bilo je to sedamnaest neotrežnjenih suza na ekstravagantnoj štoperici života u lijevoj klijetki osamdesetih, u parku, na desnoj strani katastera, ako gledam s gimnazijske strane prema Domu zdravlja; vješto se pentrala slatka mala buntovnica, Sheena, kraljica neprobojnog šiblja moje podsvijesti, mokrim, razgranatim granama, trgala koru i bacakala na ušminkane prolaznike. Neću zaboraviti... nikada... dječje ozareno lice, njezino uzlupano srce težeći k samom, nestabilnom vrhu. Vrat mi se ukočio, no zbog naglog trzaja prostruji zatiljkom trpka injekcija neprilične droge. Spustim letimični pogled na njenu školsku, vojnu torbu, podrapanu i ofucanu. I dok glasovi i dreka u pozadini postaju oporiji, u nekoliko pokreta obrišem rukavom torbu s tucet bedževa. Grupa Mountain, Fairport Convention, Creedensi, Doorsi i odista najtužniji cestovni dragulj Two lane blacktop, bliži su njoj i meni više od svih udžbenika filozofije Šuvarevog pokusnog tripa, a nadolazeća oluja, nepredvidiva božanska menstruacija tek započne podupirati snagu njezinih riječi. I tako istreseni sokići nezrelih makovih glavica sigurno zaplivaju krvavim slapovima otvorenih rana sisačke proročice. Kad 98% hipijevaca povuku s farme predoziranu memoriju, bljeskove sjećanja, rance, krpe, motore, žute i plave kombije na cvjetove, tek pokoji entuzijast pokupi boce, naboda rasklopljene katronske kutije, u izgaženoj travi, među blatnim tenisicama, ostavlje-

nim hlačama i prezrelim lubenicama, nešto dalje od nerazmontirane bine, ostavljene percepcije raja...o Wooodstock... o što me tamo nisi... što me nisi primila u sebe ljubljena, božanska majko... uz posljednje akorde ingenioznog Jimmija!... GENERACIJOOOOO !!!... DOBRO SE IZJJJEBIMOOOOOO... ISTINSKI ZAGRLIMOOOO... ZA BUDUĆA STVORENJA... OSUĐENA I BLAGOSLOVLJENA... NA BEZBROJ RELIGIJSKIH TRIPOVA!!!

obilježena, baš obilježena... nerazumljiva misao... brončano dijete bez očiju i usta... iščetkano... oprano, bez ušiju i spolnih organa koščatim prstima pokuca na kapiju osjeta ...mogla sam poludjeti... doslovce krahirati na drugom katu jebene gimnazije!!!

Uzmem mob i otipkam Tein broj. Ugodno se smjestim prekriživši noge na neravnom krevetu. Mali Dinamov jastučić poderane jastučnice stavim pod leđa, rastvoreni časopis naslonim na ormar, pokušam kurac nespretno u ležećem položaju uspraviti, polako navlačim sklisku kožicu odbrojavajući zvonjavu – Pa... pičku materinu, gdje si??? – pomislim naglas i ugledam Krishnamurtijevu sličicu, visi na jednom špenadlu iznad TV-a, u lotosovom položaju direktno prati moju tvrdoglavost, vidjevši da ona kod mene ne flegmari granicu lijepa ponašanja. Opet otipkam i... čekam. Javi se odista tužan, potonuli glas.

Ko ih jebe... upisat ćeš sutra! Reci... GDJE SI?

– Opet se pojavilo!!!

Gdje si ? Pustila sam šesti sat 2b, peti jedva izdržala... dala nešto da čitaju iz udžbenika... srce mi je tuklo... pištalo u ušima... preznojila... nisam upisala dva zadnja sata u dnevnik...

Tu... ispred škole... na stepenicama... ne mogu se pomaknuti... strah... strah... odvratan strah!!! A tablete? Popila tri! Pola sata prije nastave... djeluju tek nakon 40 minuta... dodatne tri, uopće nisam osjetila...

Nosi... nosi SSSVEE!!! – drekne. – Jer tko će otežalu strvinu, nego ti i... i... tvoj dragi dečko izvuć iz ove penzionerske garsonijere... zamotat u ustašku ceradu i potrpat u Voloderskoj šumi!!? Trebali bi do nje... – Sjetim se bakinih bisera i idiotski smijeh šarmantno prošeta olinjalom prostorijom. Smijem se i ovom uskomešanom kurčiću i podugačkim metalik-ljubičastim dlakama, naravno, konačno ću s njima temeljito pročistiti pokrpane zube. – Ali... od kuda... od kuda njoj amfetamini, oxazepamumini...to mi ne ide u glavurdu...pa baka ti ima osamdeset godina ? Muž joj se ubio... Kako... u pičku... gdje!? Prije... desetak godina... bacio se pod teretnjak! Vagon!??

Kud tolike, maleno moje...

Da!

A jebiga sad...

Kad?

Izazivaš kontra efekt...

Ma nije... nije važno, Jim... tamo blizu Starog grada...

Nisam u... ništa... sigurna... Bar neki razmak poštuj! – nenamjerno se izderem. – Od... kuda tolike pilule, Tea? –

A!? ...Na „Željezničkom mostu“...

Kako... gdje? – Dreknem i brzo ispustim zrak, jer predobro poznajem težinu situacije. – Reci mi... uzrok... sjeti se uzroka?

Ma...

Ne znam što bi rekao... jebote, pod vlak?!

Ha... od kuda gamižu!??

Pa kak nisam spomenula?

Odem baki.

Ne bi zaboravio... takvo što!

Udahne.

Baki???

Ne znam!

Molim te... malena! – Nastane nepodnošljiv horror vacui, odsustvo zvuka prije odvratna, neizbježnog masakra dviju unutrašnjosti.

Nemoj se derati na mene!

Ne znam ni JA!

Ne vičem.

Baka kaže da nije ležao na pruzi, nego stoječki dočekao teretnjak!

Iz dubine podsvijesti... ne znam... vraćala se iz... WC-a... četvrti...ne... da... sat... da... četvrti, i... jedna...

Baka strusi kriglu ruma i samo izvlači tablete iz zaflekane puma trenirke. Sjećam se... krajem sedamdesetih izbacivala ih je Bosanska Gradiška!

Zaista utješno... zaista! Nekoliko svjedoka... onaj Niđo... Nikola... pijandura i dugoprugaš

zidni schiele , photo : B C H

s francuskim prezimenom iz tvoje zgrade... kaže pokušao je spasiti djeda, no on zaprijeti da će i njegove kosti porazbacat po sumornim tračnicama! Nećeš vjerovati... doslovce tim riječima. Zavidan stupanj želje za smrću! – Nisam uspio u potpunosti ugasiti smijeh. Ne mogu ništa, tvrdoglavo i bezbrižno promalja u potresnim, najozbiljnijim trenucima života, ne zbog reakcije na stres, prije zbog reakcije na tuđi stres; groblja i sprovodi, prominentni egzemplari mojoj blesavoći! Ove godine odlučio sam prestati posjećivati dosadne standup komičare u crnom! Nemoj mi pljuvati po djedu, Jim... jebemu mater... Jim... tebi je sve jebena smijurija! A ti si se mogla beljiti mojoj familiji!? Ma daj... O tvome... djedi pojma nemam! Nikada ga nisi spominjala!? Voljela sam ga... ETO! Osjećam se prilično jadno zbog uskraćenih podataka. Suosjećam! Ugodan za oči... supernervni plin tvog srca! Ma... uvijek sereš kad mi treba nježnosti! Kao dijete pamtim tragedije s priličnom odvažnošću, noseći ih u fascinaciji puno dalje od crvenih oblaka rasvjetljene Rafinerije. Taj dan imao sam šest sati, ako me sjećanje ne vara, neodoljivo nasmiješen izađem iz škole 22. lipnja 1941. u 19 sati i 12 minuta; zaputim kući ekstatički porihtan, tata je sigurno pokupio rezervirane karte. Kažem mami da ne želim ništa žderat’, film

je u 20h, a i previše sam uzbuđen, već pokušam još jednom nagovoriti da krene s nama, no ona jasno odmahne rukom i kaže po tko zna koji put kako ne obožava fantastiku, ali priredit će mi svakako omiljenu večeru kad se vratim, tvrdo prženu rižu bez luka. Majka je da se grli! Negdje u 19h i 26 minuta s posla dolazi tata vidno uzbuđen. Ne skida kaput, ne gasi LD, sjeda za kuhinjski stol. Uznemiravajuća vijest, njegov dobar poznanik s obitelji, prije sat vremena je podletio PZejcem pod cisternu. Od bijela karavana ostala je tek kocka šećera. Roditelji utučeni, a ja jedva-jedvice čekam da mama podsjeti ćaleta na predstavu ili u najboljem slučaju on usklikne – Jebemu... sine, idemo na Ratove zvijezda! – Pa ipak, to nije prosječna matineja ili melodramatični davež od 18 do 20h, već Lucasova premijera u Partizan kinu, a iščekivanje traje dugih deset dana i maltene zahtijeva Jedyjevsku strpljivost! Dok tu vijest svjesno gutam, potiskujem u nejasne jaslice ispletene za korektnu dječju sućut, neprekidno gledam vrijeme na satu koje nesmetano prolazi. Petnaest do osam tata prodrma zabrinjavajuću zamišljenost, a ja se prestanem uzmotavati po kuhinji, odmah uputim k izlaznim vratima. Pozdravimo majku. Više od stopedeset ljudi koška se u ne odveć prevelikom predvorju dok se ostale konture bez lica guraju u redu pred blagajnom, trgaju za ulaznice, vani ispred impresivna, plavog plakata. Zagušljivost je nenormalna, a i čike su visoki, pa me tata stavi na ramena kako bi razgledao plakate prije početka filma. Brzo upijam svaku sličicu, najmanji crtež, imena i naslove zalijepljene po svim zidovima; Zmajevi teško umiru,

Grizli, Brus Li mi ti se divimo, Mi nismo anđeli, Brus Li protiv supermena, Pirana, Okreni i drugi obraz, Godzila protiv King Konga, Petorica žigosanih, Jedan protiv svih, Roj ubica, Posljednji karate udarac, Istinite priče 4 deo, A B C od ljubavi do seksa, Apokalipsa danas, Apokalipsa sutra, Pazi da ne bude gužve, Tri Šveđanke s benzinske pumpe, Godzila protiv Megagodzzile, Zmaj uništava gnijezdo, Ubojstvo u Amsterdamu, I anđeli jedu grah, Poruka iz svemira, Autostrada nasilja, Bježi anđeo bježi, Osveta Zelenog obada, Džudo i karate protiv bande, Čuvaj se Kleopatre Wong, Gužva u Africi, Čarlston, Beli bizon... Postarija žena svijetloplave kute, baš po ukusu, prodaje izbor slatkiša iza drvena šanka, sokove u malim staklenim bočicama (Nara, Jupi, Polo, Cocta); odmah namigne, iz staklena ormarića s osmjehom pruži dvije Cole i tri paketića čokoladnih bombona; tata se pristojno zahvali zajedno sa mnom. Dan poslije išao sam drugi put gledati Rat zvijezda i nije splasnulo oduševljenje, a tatu nije dugo trebalo nagovarati, bilo mi je svega sedam godina na balkonu kina, svjetlosnim mačem presječena mraka, oduševljenju nikada kraja, u prvom redu s lijeve strane, šesto i sedmo mjesto opet rezervirano samo za nas, dok ispred mene prepuna dvorana, nepregledne, nemirne glavice, galama, dim i veliko zvjezdano platno. Zadnji put... nosila sam stari kruh i novine, a ona... pičku češe li češe... onda prstima zakrpači po supersaftnoj baklavi! – Ove kolače, nosiš sada... a sutra... dijete moje... dojdi po tablete! – iz dubine debelog crijeva, skupi bez izuzetka, cjelokupan bakšiš zeleno smeđe šmrkljetine, popljuje ne samo čikovima natrpa-

nu pepeljaru već i izlizani daljinski upravljač, veliku kožnu kutiju za naočale, izglancanu, uvijek na dohvatu ruke. Odveže maslinasti rubac... gleda me svom ljubavlju svijeta... obriše fermentirane rubove usta. – Voli tebe baka tvoja! Idi sada... moram prileći...moram prileći... noge otkazuju! Baku imaš da po njoj treba nazvati najveći javni zahod ikad zamišljen na Balkanu! Moš mislit’...ne da ih ne voli ! He, heheee... public urinal za urbane nudiste u bakinoj majestetičkoj prezentaciji!? Svjetleću reklamu – Odavde do vječnosti ! – osobno postavljamo ti i ja, ne smiješ zajebati! U pijanom duetu, draga jebačice dionizijskih vedrina, poviše glavnih, salunskih vratiju ukakane utvrde i neće je promašiti s kolodvora ni najtvrdokornija ispičutura! Stotinu i dvadeset žutih pomičnih školjki na plavim tračnicama s druge strane na vijeke dotjerivane župne crkvetine, nakinđurene crkvenostrvine, dvadeset metara od zanemarene prostorne kuće snova, naše zadimljene „Sikstinske kapele“, vjernog kina Slobode, prostire se okružena zelenilom i vlagom. Neka se pamti ! Daj... molim te, prestani! Spomeniku ustanka naroda Jugoslavije u jebenoj bronci prirediti ćemo svadbeni doček! Ne dolazi u obzir emfazivno demoliranje... oooonnneeeeee u paramparčad zakovitlati Kršinićev eskapizam doličan za socijalističku protežnost... ma ima da dobije patinu u armiranoj jezgri najintimnijeg fiziološkog folklora. Sada bi trebalo uslijediti tvoje inteligentno pitanje, očekujem ga s nepodnošljivom žgaravicom! – Po-

kretne... čemu...na šinama... čemu... zašto vagončići žuti... čemu blistave sekretne korpe... Ooooooo čemuuuuuu... poludjeli Jim !?? Postavljaš pitanja i odgovaraš! Budući da se razgolićeni pametnjakovići ubrzo dosjete delikatne željice seruckivanja dva i pol metra od podnih pločica, zapisujući konfuzno šarenilo izvedbenog scenskog djela, kamerama i minijaturnim fotićima, koja se ciganskim bluesom bogato odigrava pred njihovim suznim očima u svetom dimu, cvrćanju, znoju, pretjeranim gestama respektabilne pečenjare bez krova i cerade s najjeftinijim čevapima u odvratno nauljenoj lepinji. Stid. Tih sedam kila tekućeg ajvara tamo ne miješaju drvenim žlicama! Pretrpani seratori, poredali bi se u krug, tvoreći natprirodni kružok prozirnih kabina kako bi one izvana znatiželjne snjegohotke, kajmaka i iseravanja gladni kao i bližnji, pobratimi po rasplodnom kenjanju, opažali te čudesno tanke, ostakljene plohe lica i naličja, grča i smijeha pod prijetnjom svojeglavog zapletaja crijeva. Svaka kabina nosila bi broj, ime, prigodnu sliku, više manje poznate osobe, estradne zvijezde, umjetnika ili masovnog krvnika. – Džečemo, Ljubane... id’ ti tamo, ja ću kod... kurvetne Kašane... ih, najpoznatije sisačke noćne dame... Povratovičke... ispišat’, osrat’ i saprat’ provarenu janjetinu... id’ tamo... id’... istruži tu utrobu... zvučnu, uskomešanu, poteraj govna niz obronak, hi, hi, hi, hi, hi... pa idemo opet prežderat...ajd’... e... vid’ budaletine... ajd’... tamo... čevapi čekaju! – Nadasve takve mušterije očekujemo u ovom rusvaju zašećerene gastroskopije i svega osam kuna jebena je porcija za puk! Izraze li te-

žnju iz želučane draguljarnice ovlaš isprobati specijalitet začarane cirkusane, baš na klonji, hranu za podgrijanu poetsku dušu, kiseli kupus s ananasom kuhan u šampanjcu, uz lijepe hostese, plavuše bademastih okica na crno-bijelim romobilima, bradavicama diskretno prekrivenim pisoarskim tabletama, dofurat će anđeosku splačinu u rukama, izuzev klasičnih restoranskih salveta, čak uz iskrenu pažnju i osmijeh, bez ustručavanja i onda ako primijete umanjeni primjerak obješene diskrecije ili neočekivajuće ukrućenje spolnog uda, goruće erigirane sajle zastrte radničkim rukama na crno! No sranje... upravo sranje stoji petnaest kuna bez obzira na vrijeme provedeno u buksi! Nezapamćen, rijetko viđen primjerak isporučene antičokoladne kaloričnosti bit će diskretno snimljen, u plastičnom okviru prilijepljen na kabinet kao naputak od kuda su i došli korijeni priviđenja neproslavljenih umjetnika! I danas... jebači pamte kako pijevala je Kašana, gospodična, nekad seljačke ljepote crvenih usana s cigarom zataknutom za klempave uši, uskih kožnih hlača, bordo cipela previsokih peta, karirane košulje s dugačkom kragnom, počupanom bundom od merca. U 21. stoljeću, nažalost akraparka od 68 godina, načeta Začinom života pred zgradom Doma umirovljenika, tuli razjapljenih usta bolesne stihove ne dajući spokoja reparativnim šepavcima, plačipičkama pobacanim u sterilni kokošinjac, ostavljenima, nenjegovanim vlatima koje seksualni život traži da plate dug upravo u onom času, kad čovjek postaje odviše star da ga plati: E... kad vas tvrda govna sateraju u škripac,

Oblikovat ćete žuljevitim rukama znamenita djela, I smrdljivim prstima prokopat široke nozdrve. Do tada muda neće prismrdit majčinskom zagrljaju, Toplini kurve i crvenom svjetlu podrumske vinarije! Oj, oj, oj, ko mi dade osam orgazama u toplom svratištu ...Oj, oj, ko mi dade... Samo dođite, kurčeve prdonje, Pičkara je moja neugasivi usisavač banijski. Trpam i gutam, skitam i pjevam, Tko dade mi osam orgazama i vrućim burekom premaže Klitorinu... Oj, oj, oj, ko mi dade osam orgazama u toplom svratištu ... Oj, oj, oj, ko mi dade... Godine vam smanjile nepresušna jaja, Ali znali ste jebavati, točit spermu u Kašaninu bačvu, I kući ženama trčat... majku li vam jebem kukavičku, Pizde jedne škrte...da sam dvospolka, Kurca bi imela, Pičku bi samljela... ne bi vas trebala! Oj, oj, oj, ko mi dade osam orgazama... ... Oj, oj, ko mi dade... Tea... prisjeti se Kašane! Pjesnikinja, filozofska jebačica brutalne stvarnosti! Rasteže šupakdiju i sladostrasni jarak, ne hinji depresiju i

rijetku zaljubljenost, dapače, liječi ju sljedećim otrcanim zagrljajem bez poljubaca. Ne znam gdje nestala je neobuzdana Lisiska, mužosrkajuća nimfomanka prenapućena incubusima i succubusima, zanemarila posao... umrla u lupanariju ( duša kroz pičku grabi k novoj inkarnaciji!), načisto sumnjam! Volio bih upoznati meretrixu, da me sažvače, isiše, ispljune ta Valerija Mesalina, terpentinska dekoraterka sisačkog placa! Rijetko koja žena poznaje 1000 razgolićenih karaktera zaglavljenih u vremenski nacerenoj pički! Ljudi se ne žale na skupoću gradskih zahoda, ne smeta im obilno iseravanje gala ishrane, niti besramni profit koji opravdanje ima u jednoličnom, ali kvalitetnom jelovniku čiji ukus i miris transcendira svaki nepoželjan, no neizbježan smrad zadovoljne mušterije. Tvoja baka, miomirisna, zavodljiva gazdarica, la courtisane, obučena u preveliku ustašku uniformu, zadužena za raspodjelu kvalitetane travurde i boca votki za koju jedan pisac ističe kako grije srce i smiruje dušu, a ispred svakog prostranog kabineta pričali bi neodoljivo, hiperaktivni balavanderi iz obližnjeg vrtića (prozvanog po heroini Drugog svjetskog rata, bacačici deka na kolonu Tigar tenkova!) po jedan prost vic prosječno napregnutoj sjedalici dok onima preko pola sata mučne sraone glogoću najmanje desetak najmasnijih, uz obavezno vrijeđanje i ismijavanje! Kakva ideja... a??? Jebeno... kad se pomiješa dim Slađane Merry i isparavanje toplo isporučenog govanceta, a,a, a, a , a... amoniJAKAmarihuana... a? Šutnja.

Budimo ozbiljni... ok Tea... ozbiljni ! Kupit ćemo joj... konačno biografiju o Burt Lanckasteru... jebiga, red bi bio! Ti stvarno zajebavaš... a... znaš da mi je teško! Ma znam, ljubavi... – Opet osjetim kako je na liniji dubokog cmizdrenja, kratkog, ali razornog. Tjeskoba je sadistički zadržava na praznim lokacijama koncentracionog logora, a ja ne uspijevam pomoći, ne mogu više otpuhati duhove prošlosti bizarnim humorom. Nema nikoga... učenici su otišli... još samo malo želim... ostati... ipak je mrak... neće biti toliko... neugodno šetati pored ljudi!!? Draga moja, pa... to je sve... – vratim pišu u hlače (kažem pišu, jer se povukao u napušteni bunker, naprosto sveden na pregorjeli ziherung. Tužno i bezbojno, osjećajno klatalo nafrnjeno ječi što pizdin dezodoran Tea izbacuje kroz unutarnje plakanje! ), naglo skrenem misli da ne proplačem. Gore... i gore... iiiii... gore!!! – nadoveže se, kao da miri najtežu povredu sa situacijom skore smrti. Ha... jebemti! – To je jedino ostalo od obilja riječi u usponu, po kuglagerima zgnječenih težinom padajućeg kurca. Kao da to ne znam... ujutro nisam mogla otići... ni po kruh, a prokleta trgovina pred nosom! Ni po KRUHH... zamisli!!! Starci otpuhali na posao... barem nisu prisustvovali neubrojivoj neodlučnosti! Ljubavi... zamisli! Šetam po stanu, iz kuhinje u sobu, iz sobe u zahod, iz... iz... iz zahoda na balkon, gledam na sat, brišem znoj sa čela, na brzinu

se obučem, odletim iznova na prozor, pa se presvučem, opet nezadovoljna, jer mi ide na kurac jakna s kapuljačom ili pokrpane tigerice... istječe vrijeme, a ja se ne pomičem s mjesta... NE MOGU PROKLETO VAN!!! E... e, skuliraj se ! Sram me je... sram me je do noktiju! Ne smijem stamaniti ni jednu tableticu više, nemam onda za kraj tjedna... što ću kada ti dođeš, a ne smijem misliti na zadnji dan u tjednu, baka ne izvlači recepte iz steatopigijske guzice tektak... čeka me još petnaest radnih dana, negdje... 60 tableta... prosjek po mjesecu oko 120... neće mi doktorica toliko prepisati!!? Zatvoriti se u kuću!? Mislim ... ok... meni odgovara! Pa... ti sebe čuješ!?? ... Jooojjjj... pod njima se ne mogu koncentrirati na pripreme, ne smijem se sjetiti prokletog državnog ispita...a zavlače me s tim! Heeeeee... jebu i mene, a radim četvrtu godinu u istoj školi... životarim... platim očev kredit od 1200 kn... stan, lihvare... ostane 500 kn za profesorski život u četiri hladna zida! Hvala Bogu što me poljubila Samoća... nekako je divna u posljednje vrijeme! ...Ako ne mogu izaći na ulicu, mogu pokušati naručiti klopu iz restorana...zar ne, Mazo !? Jok...jebote život moj...nađem broj, ali ne uspijevam otipkati ni jedan, ukočeno buljim i ne mogu si pomoći, srce mi lupa kao da sam silovana! Pogledam se u ogledalo, natečena, na rubu živaca... nikakva... OVU RAŠČUPANU KO-SU dovesti u red!?? Prištevi... priča za sebe... čudna bradavica na nosu...ne idem u školu takva...

NE!!! Obična narudžba... za mene je neizvediva... ružne su mi cipele... odjednom žuljevi, šta... od kuda se stvorili, iz neba prikeljili na prste i pete... a dolje na ulici svatko ide svojim putem, doduše umorni, neispavani, ali... IDU... IDU... IDU u pičku materinu... IDUUUUUU !!! Misliš... oni nemaju problema!? ‘Ko njih jebe! Ne bih htjela biti u njihovoj koži, vjeruj mi... Idu mi na živce... ... Brak... ljubomora... koliko će zaraditi, jer tko nije viđen... kako ono Enkvist kaže... nije nitko i ništa... samo ostavljena zmijska košuljica na kamenjaru! A nas... to NE JEBEEE!!! Ali to je kod njih sve prolazno... kak ne kužiš! – izdere se živčano. Kružno i periodično! Iz dana u dan kolona ista... konstantni izrazi lica, brige, razočaranja... njihov izbor... mrtva rijeka električnih želja! Pa ti si ponekad poput djeteta, Tea! Pa? Ništa, PA? Bori se sa tom tvojom situacijom... PA!!! Na kraju sam popizdila i progutala šest praxitena odjednom, jer... jer... dva i pol NE UDARAJU, JEBOTE! Pa... mislim... bolesno smiješna situacija... zbog sjebanog vremena... sivila bez sunca... niskih oblaka, težine zraka... tolika neodlučnost... septički ovisim o antipatičnom vremenu... uhhhh... JEBENE PRIPREME... neću ih više pisati... čemu? Koliko trošiš?

Ne razumijem baš... ništa od ovoga! Tea... koliko trošiš, pitam!?? Ko’ da je to važno... nekad... i do osam i pol u šest sati... kao da ih svaka obična situacija zahtijeva... sram me je pred svim... PRED SVIMA!!!. – Opet se izdere i nakratko odmaknem mobitel s uha. – Mama je htjela u kazalište u srijedu...podrazumijeva se sa mnom...ok, nema s kim, jednima je preskupo, drugi izbjegavaju prve redove... a... ja... sramim se glumaca na pozornici, ne mogu ih gledati u oči... stid me ljudi... njihovog smijeha, tuđih pogleda, uvijek pomišljam na ogovaranje i ismijavanje, baš mene... cijelog života me sram... prodrkanog i profućkanog... nisam uspjela... ništa nisam postigla u životu, Jim... NIŠTA!!! Šaljem mamu po karte, jer... jer se... preznojavam... ništa ne čujem... nešto ću upropastiti, ispast će mi karte, gurnut ću nekoga u prolazu, prijatelje neću pozdraviti, poskliznut ću se na osvijetljenim stepenicama... PRED SVIMA! Obična formalnost! U sjeni visokih stabala pratim njezin teški hod i sretan izraz lica... majčine natečene noge trče 25 godina za svakom mojom željicom. Stid me čini nemilosrdnom fokom... STID... BAŠ ON!!! Uzaludan je moj dolazak... uzaludan... nisam za ovaj svijet, ne pripadam mu! ... Neću ti srati, možda ovo i zvuči kao retorička parola... ali TI JESI NETKO I NEŠTO... SLUŠAJ ME!!! Pametna, za mene najljepša FOKICA, najzgodnija, imaš završen faks, do pičke načitana, uskoro ćeš magistrirati, pa i... masturbirati... sorry, zajebavam se... duhovita, jebeno seksi... ali dakako, neobična... nemoj si dopuštati mjerenje tuđim

parametrima, jebemu mater... ONI, ONI umiru u plićaku, ljubavi...glodavci osuđeni na polaganu smrt! Kurac sam ja! Kad se sramim vlastite egzistencije... SRAMOTA JE ŠTO SAM ROĐENA... toliko ništavna, isprazno zatvorsko derište najgore od svih numeriranih ptica... – Čujem kako jeca, šmrca. – Na kraju Procesa... – nastavlja, ali ne dovršava misao. – Da su imali djetinjstvo kao i ja, i...i... idioti... imali bi pet doktorata... oooooooooo SJEBANA SUDBINOOOO!!! Uhhhhhhh... ne znam što da kažem...

Sve ide po planu, Ljubavi... zna Bog smiriti usijanu dušu. “Kiša je najstarija uspavanka”, nije li to Remarqueva rečenica, jedna od tvojih najdražih? Idem... pustiće me... Malena... Nosim u želucu trideset kilograma cigli... i ne... ne znam što ću... idem! – Tea se učini kao zamišljeni, ufiksirani hranitelj golubova, inertno ispušta riječi pod kišne kapi. Molim te, ponovi... ponovi mi o... o... toj misli koja te dovela u takvo stanje.

Nema se tu što reći! Tako bi željela novi život... da sve ovo prođe... nestane dok ne dođe konačno nova dekada... epoha mojih misli...

Šutnja.

Pićice, Pićice... u stoljeću si u kojem trebaš biti... godina zakašnjenja sim ili tam, ne igra neku ulogu.

Nisam više pametna...

Ljubavi... jebeš me optimizmom. Slušaj... hoćeš i meni da bude gore... sjebat’ mi vikend... ovako usrane dane!? Ti si mene zvao... zar ne... Naravno, Mala ! Htjela sam te poštedjeti! O Bože! – zviznem šakom o rastvoreni Playboy. Treba mi sna... težina je... grozna... ne mogu izgovarati najobičnije riječi... proklete pridjeve... ne sjećam se... kada je tvoj rođendan... od tate i... mame!!! Evo kiša počinje... MA NEKA MI IZ OBRIJANE PIČKE ISCURI CIJELI KARAKTER NA KAMENE STEPENICE... ISKRVARI U KANALIZACIJU!!!

Ne znam... ima li smisla... Pićice... ima! Udahni... ispusti tjeskobu među gimnazijske stupove... sjeti se naših najsretnijih trenutaka! Pa... Da čujem pićice... da čujem ? Uslijedi drugi duboki uzdah. Ovo je prvi puta da me dohvati usred dana... i nekako sam... to znala, čim sam ugledala ulazna vrata od škole! Znam... zvučim glupo, ljubavi... ali tako je! A uzrok... jebeni uzrok, draga? Nema jebenog uzroka, kak ti nije jasno... javlja se samo od sebe...onako... BUUUUM... poput neznanca koji te ošamari na ulici... na pješačkom prijelazu... JER ČEKAŠ KAO I SVI OSTALI ZELENO SVIJETLO!!! Odgovorim li na nju... izletjet ću iz tijela u užarenu jezgru

Zemlje... takav osjećaj imam! Čekaj... to je neka vrsta pitanja... ili? Ma ne... ono... kak da se izrazim... misao izaziva da joj se predam... ne znam... da ju primim za ruku, predam ključeve svoje inteligencije i koncentracije... poklonim jedino njoj raspoloživu pažnju...zažvalim... u kurčevu materinu! Je li nalik Moravijinom Unutarnjem životu ? Ne... ne, ništa tako izravno... osobno ! Ha, jebote... nije to Glas koji me tjera da se ševim naokolo, pobogu !!! Tada bi te preuzela...ta misao? Moj um... pretpostavljam... nakratko... da... i to bi, naslućujem... bilo dovoljno. Pojava i nije tako česta, opet... jedanput u tri mjeseca...ali dovoljna da zakovitla u depresiju... zgrebe kraste, rastvori rane srama... iščupa iritantnu vunu iz šupljikavih kostiju... kao da pet mjeseci nosim... u trbuhu dijete nezamislive težine koje odbija hranu i mlijeko, samo sjedi, nepomično, sporih otkucaja srca... šuti i polako umire! Ako okolina primijeti... gotova sam... nema pomoći! Mene uvijek imaš, Tea... Znam... ti si mi sve! ... Pomoć od... poznanika i kolegica nažalost ne ćeš dobiti... NISAM NI JA! Iza suosjećajnosti kriju pocprdljivost, osjetio sam to na svojoj koži... ja te prihvaćam upravo kakva jesi... jebiga volim te upravo takvu... suicidnu i ujebanu! – s druge strane opet zavlada tišina, ni nepravilno disanje više ne razaznajem. Pomislim koliko je ranjiva, krhka, lomljiva, moja pantera neurotičnog poljupca.

Čudan je taj sram! Aristotel ga hvali... neka... neka se on jebe, nek hvali svoju mizogenost... prokleti Grk... govori o nečemu što nije nikada proživio... nosio u sebi! Može me razumjeti onaj koji je prošao... to prokleto sranje! Sad... ta karate rampa ide ravno na mene! Koji je tebi sad!?

tvoju podsvijest, Tea! Ne mogu doći do tebe ako mi ne dozvoliš... ti si ta koja nemaš povjerenja u mene... bojiš se otvoriti, izaći iz te... te... pišljive ljušture!

no iscrtan... JEEEEBIIII SEEEEE !!!

Što ti to meni predbacuješ!?

Daj da vidimo!!?? Razrezat žile okomito s tri reza... time nećeš zainteresirat Višnua za svoj život, ili to treba biti amaterska sinteza raspećem Trojice... Znači srednji rez bit će najdublji... a? Možda sepuke se dosjeti moje pilence! Bolesno ljubomorna... hoćeš da razriješim krik tvoje egzistencijalne usamljenosti, umanjim strah od jebene smrti? Dozvolim da projiciraš vlastito postojanje u mene, a pritom od tebe ostane pičkin dim!?? – Prekinula je bez pozdrava i zagasila mobitel. Uzaludno udaram po tipkama. Nisam imao pojma što napraviti. Kak preživjeti ovakvu naglu izmjenu misli!? – AAAAAAAAAHHHHHHHH !!! – izderem se i raširim ruke, zagledam u očerupane žice koje nakaradno marširaju iz čađavog stropa. Udarim svom snagom o ormarska vrata, te ih razvalim šakom da zamalo popucaju po sredini – U PIČKU MATERINU I LJUBAV !!!... PIZDAAAAREEETIIIINAAAAAA!!! – skočim s kreveta, naglo uzmem vreću krumpira i u sagnutom položaju zavitlam o zid. Živčano preletim nekoliko krugova po knjiškom svinjcu i bacim gnjevno oko na užurbanog starca. Kroz uski prozor, sasvim solidno motrim kako zgrbljeni grabljivac, debelih, lopatoidnih prstiju maše svakoj pizdi koja zatrubi. Svom snagom podignem krevet, preokrenem išmirglanu drvenariju naglavačke, još jednom okinem šakom o ormar i vratašca otprde iz ležišta. Iščupam radio, ošinem ga u peć iskrivivši cijev koja ulazi u neočišćeni dimnjak.

Riječ ne bi rekao da se poznajemo od jučer... RIJEČ !!! Budalaštine!

To... nisam rekla!

Usrala si se, stoga daješ zrno svoje ličnosti... stara moja... u ljubavi to ne ide tako!

Jebote... to je upravo ono što činiš!

Ti meni pričaš o ljubavi!

Koji kurac ti je sada!??

Nisi me htjela prepoznati... da jesi... prihvatila bi me kao vlastitu snagu od koje stalno okrećeš glavu...tada bi to očekivala... s potpunim opravdanjem i od mene...

Odbijaš moju pomoć!

Udaljavaš me... nisam dostojan tvoje bolesti... isključuješ me...reci sad jasno i glasno... jer se uvijek porječkamo kad dođemo do ove točke !!? Ne isključujem te... i ne radi se o dostojnosti! Nego... prihvaćaš me!? O razumijevanju... o tomu se radi! Jebeš me u mozak, Tea ! ... Shvatiti možda i možeš, Jim... ali razumjeti? Ti bi me prihvatio, ha... prihvatio!?? Pa... sumnjaš u to ? ... Ha... ja ti kažem ZGADIT ĆU TI SE USKORO... nećeš me ni pogledati... Daj ne seri, Tea! ... Ni milovati... moj glas će ti biti odvratan... moje misli... moj miris... bolje me ostavi! Jesi mi dala prokletu šansu!? Šutnja. Nisi se sjetila toga... ha??? Nešto sam naslućivao... pa ne mogu silovati

Koje su to bljezgarije! ... Ljubav je prokleta uzajamnost! TI I TVOJA PROKLETA UZAJAMNOST... PIŠAM NA NJU !!! Prosviraj si pametnu glavicu s onim što sam ti rekao!!! Osim toga prelaziš u bolesnu ljubomoru! Praviš se pametnjaković... ti si obično srce s negativnim predznakom! E znaš što... odjebi s tom pričom... guraš od sebe ljude koje te vole... samokažnjavaš se... ništa drugo! Inauguriraš u apoteozu gluposti kompleks manje vrijednosti... i ZATO MI NE SERI... postaješ patetična i ljigava destruktivka, a TO NISI TI!!! Idi... idi u... tri mrtve maternice... KO TE JEBE... važne su ti... knjige... iii... posrana meditacija... iiii... glupo piskaranje... JEBI SE... da znaš JEBII SEE !!! Ne treba mi tvoja filozofska balada... moj put je odav-

A... ubit ćeš se... To... tvoja briga nije... PUŠI KURAC, MAJMUNE !!!

Pobacam knjige, na jednu se skoro i poskliznem, dreknem, opsujem, mahnito izvadim kurčinu i nesmotreno zarežem kožičnjak na zubac patenta. Zastanem momenat. Čujem disanje i lupanje srca. Kretenski mjerkam iznenadno krvarenje! Palcem razmažem krv po glaviću, posišem jagodice i preneraženo opletem urlajuću drkeranu, smiono prateći oduševljenje crvenih kapi, njihovu čvrstu neodlučnost, prema kojim mudima pokazati naklonost! – MATER TI JEEEBEM...DIGNIII SEEEEEEEE... DIGNIII I I I I I I I I I I I!!! – vičem, kreveljim, derem se, brišem rukom krvoločno slinava usta, potom pljunem na posrani EI COLOR 5673 i žilavim pecivom devastirano priđem naelektriziranom ekranu, demolirajući u prolazu izjedeno pokućstvo i bijedni starinski interijer. A tko mu jebe mater, udžbenik iz vjeronauka nesretno se našao na putu umalo uškopljenog goveda. Razderem Odvažne svjedoke u jednom hipu i zamahnem s njima u nepoznatom smjeru, neka se jebe i on i ideološki pederi koji sastavljaju taj srednjoškolski đubar! Na zidu, još uvijek zakucan izblijedjeli članak od prošle godine, Seks na katolički način, načela ga paučina i nanosi dima, mamicu i njemu zašarafim, prekrit ću pamflet pornografskim sliketinama adolescentne rokane pretilih matoraca od sedamdesetak godina, nesputanom iživljavanju dobrostojećih curica s bog te pita kojih fakulteta. Cinično pokažem zube i zarežim. Poštenski odflajsam dva reda površinom katodne cijevi, brišući adekvatnim kurcem naslage maljavog crnila. Iz torbice uzmem tri nepoznate tablete istekla roka. Po podu se rastepu žileti i hanzaplasti, Fenistil i paket Dramina. Ošinem

ih pogledom. Htio sam pokvareno drapnut golubaru, ali iz ukočene stražnjice ne izlazi obeščašćeno perje; domaćom rakijom zaguštam razulareni bijes, no bocu bez etikete položim uglađeno, džentlmenski precizno na sredinu kutije televizora koji me nije izdao sedamnaest godina. Negdje na neodređenom mjestu naelektrizirana mozga nekako se nazire, postaje sve vidljivija riječ vjenčana s umjetnošću, čujem, rovari, mokar mišić dubi tunele ispod crvljive drvenarije, volio bih sastaviti pokoju suvislu rečenicu... pa... da... zašto ne... ha, ha, ha, ha, ha, ha... hašomanski... materijalizirati autentični suodnos sa samim sobom!!? Potom ga drknem sumanutom brzinom u čučećem položaju, duboko udahnem bez daška užitka. Samo bol i lešinarsko kruljenje želuca propara uzdrmanu svijest. Počnem se iracionalno njihati, u gubljenju ravnoteže upalim RTL i padnem na leđa. Na tren izgubim dah, zajaučem, na području oko prkna lakirana bol. Dignem guzicu i nešto mi sperme poprska obrijanu glavu. Iva očijuka s Igorom kako bi učinila Luku ljubomornim. Borna i Petra prisile Karolinu na drastične promjene...Zabranjena ljubav, SAMO NEKA... NEKA MI POPUŠE KURAC SERIJALI KVAZI APSURDA!!! Pa... čekaj... Tko sam ja? Kome pričam... a? Pa... JA... sam... gol? Danas... koji... dan... koji? Noge mi... smrde, a je li!? Razgovaram s vulgarnim individualcem... ZZZZZZZZZZZ... nevoljko konstatiram površinu natučena anusa tvrdim koricama Susreta s iznimnim ljudima. Unatoč učinkovitom alkoholu, uspijem dokolebati drveni dio kauča i nespretno sjednem na klimavi stolac. Sav uspuhan obrišem stolnjakom znojno čelo, promotrim

praznu ulicu, postanem svjestan vrlo neskladne tišine koja se kradomice ušuljala i ulijeva strah. Treperavim rukama stavim na uzbuđeni probrštift nekoliko puta presavijen A4 format na kockice, nasladnog pasmatorca oblijepim prozirnim selotejpom, nečitko u žurbi pokušam zapisati sporadične misli. Za želudac i kurcomlatilac drnči se cijeli život (naturalistički aksiom koji ne trpi pobijanje!), stoga se ne stidim u tako kratkoj prolaznosti na mladenačku pogrbljenost ispisati ponešto od začuđenosti. Po reglementaciji prirodnih zakonitosti, primjećujem kako oduzimam snagu šašavoj kiturini, riječi ga fašistički spuštaju u morfijsku horizontalu bezvoljnosti, ta najmanja cjelovita jezična jedinica (jadnica!) odjednom isiše fizičku veličinu za svoj transantlantički let posebnijeg djelovanja. Nisam zadovoljan... ni približno! Ustanem s iritantnom žgaravicom u grlu, usta punih sline. Propucketaju nerazgibane kosti. Otkopčam šlic do kraja, hračnem u škrinju, na vrećicu smeća, točnije na gornji dio oguljene hrpice crvenog krumpira i tresnem kurčinu s par Trinitijevih šamara, da ne smetne Tupilo s uma kako je to još uvijek moje ime! Iskapim onu preostalu rakijetinu, bocu bacim u zrak i kresnem je nabreknutim Pajsanom u otvoren ormar. Nastavim prisilni drkaritis. Oznojen i smrdljiv, pomalo avanturistički zagorio. Ruka i neugodni grč u prstima, uhvaćeni bešumnim automatizmom zakočili su nekadašnju dječiju gipkost. Jednim potezom odgurnem amalgam tiskane riječi pod debelu plahtu, otključam vrata i divljački zaletim u klaustrofobičnu kupaonicu. Prednja vrata minijaturne serane

gurnem u stranu i ona pijano prasnu na podovštinu. Otvorim ormarić s dvije pregrade, izbacim u lavabo ono što mi ovog trenutka ne treba, žestoko utrljam Krkleca kremom za lice, tu nakrivljenu mrcinu bedasto položim na hladni umivaonik. Neopran, natrajban tisućama dlaka, tupim žiletom, kremom za bijanje, četkom za zube, pomislim, odlučila šugava bjelina zapisati pišljivo ime kao primjedbu u knjigu žalbe glatkih šutljivaca! TRAJE... PREDUGOOOOO!!! JJJJJOOOOJJJJJJJJJJ... Teice... Teice... rasplodna bludnice, I JA TEBI MATER JEBEM!!! Tresnem glavom o napuknuto ogledalo te razbijem nepodnošljiv odraz u komade stakla, koji niti pred čim ne prezaju dohvatiti nešto uspavane krvi na razmrdanoj pipi. Primim rukama lavabo, pokušam ga iščupati, no sumorno zaplačem! Popuste koljena, ne uspijevam nivelirati gubitak oca. Sve se naguralo u skromnoj mansardi i ljepljivoj zibalici iz koje ne uspijevam izvući malo dupe i uzak struk. Kroz nepatvorene suze ugledam naherenu kiturinu – Kurčetino... kurče... kurčiću... kurčićićuuuuu moj... i tebe sam ostavio,

povrijedio diletantnim silovanjem... oooooooooooo Božeeee uvjerljiva, krvoločna Kiplingovog mozganja – “Svi smo mi otoci koji jedni drugima dovikujemo laži preko mora nesporazuma” – ... gorke li jebovine! Prekrijem oči dlanovima, suze navale nemilosrdnije poplavljujući nemirne oči – BOŽE MOJ...TREBA LI MI OVO SRANJE !!! – neofitski klečim na izgrebanim koljenima, na ukrućenim, smrdljivim, zamazanim ručnicima čime prekrivam golu, ledenu podlogu kaznene kupaonice, glave prislonjene na brežuljke papira, neispravljene školske testove, zadaćnice, bilježnice i trivijalne izreske novina. – SMIRI SE... SAMO SMIRI !!! – Otetura u ćošak bijele bajbukane izgrižena olovka zelene nijanse, a imam utisak da sam je izgubio na ulici, pred školom!? Tek sad primjetim gnusnu zmazanoću koja zahvaća stražnji dio zahodske fotelje i otpužem, dovučem polumrtvu tjelesinu pod tuš, kao pretučenu kurvetinu ispišanog međunožja naslonim na zidić i odvrnem ledane kapi. Uzmem mlaz i stavim poda nedužna jaja. Drkam otvorenih očiju, zube brusi hladna vodurina, ne razmišljam ni o kome posebno. Svr-

šim uz arktički urlik. Probudim se jednom rukom u zahodskoj školjci. Gol i mokar, nogu izloženih dosadnom špricanju bistre tekućine. Vrata od kupaonice bila su širom otvorena. Vjetar pomalo suši podne pločice, luftira prljave gaće ostavljene na sredini hodnika. JEBEM TI OVAJ DAN !!! Obrišem u ležećem položaju hladna prsa. Zatvorim vodu dok se tepem od mutave hladnoće. Kroz mali otvor u zidu udahnem miris pečene piletine. Sastružem izdrkotinu s kite naslovnom stranom Glasa koncila, pustim vodu, crvene kože pothlađenih jajomira oteturam nazad na katastrofalan krevet, ostavljajući podignutu dasku, jasno zaustavljenu fotku u nemirnoj glavi.

JIM H. SHINEBIRD rođen je u Haddonfieldu, država Illionois 7. Veljače 1977. Od svoje pete godine živi u Hrvatskoj. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je odslušao i postdiplomski studij iz fundamentalne teologije. Trenutačno radi kao profesor etike na jednoj od srednjih škola.

Intervju

Ugo Vlaisavljević ___ Pacifikacija postsocijalizma Razgovarala Darija Žilić

Ugo Vlaisavljević redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje ontologiju i epistemologiju. Od 2003. godine predaje predmet “Ideja Evrope” na Evropskim studijama, a od 2005. “Rod i politika” na Rodnim studijima pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Glavni urednik časopisa Dijalog (Sarajevo) i član redakcije Transeuropéennes (Paris). U savjetu časopisa Odjek. Predsjednik PEN centra BiH (2006-2009). Objavio brojne članke i studije, od kojih nekoliko desetina u uglednim inozemnim časopisima i zbornicima. Više puta koristio stipendije i naučnoistraživačke boravke, i to u Oxfordu (novembar-decembar 1995), Cambridgeu (april-maj 1997) u Strasbourg (decembar 1998) i Parizu (Maison des Sciences de l’Homme, januar-april 1998 i septembar-novembar 2000). Autorske knjige: (1) Ontologija i njeno nasljeđe (Međunarodni centar za mir, Biblioteka Veliko podne, Saraje-

vo, 1995) (2) Fenomenološka konstitucija Evropske zajednice (Međunarodni centar za mir, Biblioteka Dialogos, 1995), (3) Izvor geometrije i transcendentalna fenomenologija povijesti. Čitanje Derridinog čitanja Husserla (Atelje za filozofiju, društvene znanosti i psihoanalizu, Sarajevo, 2003), (4) Lepoglava i univerzitet. Ogledi iz političke epistemologije (Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2003 i drugo izdanje 2009), (5) Merleau-Pontyjeva semiotika percepcije. Fenomenološki put u dekonstrukciju (Atelje za filozofiju, društvene znanosti i psihoanalizu, Sarajevo, 2003), (6) Etnopolitika i građanstvo (Status, Mostar, 2006), Rat kao najveći kulturni događaj. Ka semiotici etnonacionalizma (Mauna-fe Publishing, Sarajevo, 2007), (7) Pripitomljavanje nacionalizma (MaunaFe, Sarajevo, 2008), (8) Metamorfoze etnonacionalizma (Edicija Otkrovenja, Beograd 2009). U koautorstvu sa J. Babić-Avdispahić i J. Bakšić-

Muftić uredio zbornik: (9) Rod i nauka (Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009). Poznat je i kao prevodilac novije filozofske literature (pored velikog broja ogleda i članaka preveo je s njemačkog, engleskog i francuskog knjige B. Waldenfelsa, J. Habermasa, J.-L. Nancyja i J. Derride). Darija Žilić: Do početka rata bavili ste se uglavnom ontologijom i filozofijom jezika, no iskustvo rata, taj upad stvarnosti, utjecao je i na promjenu predmeta znanstvenog istraživanja. Možete li nam reći kako je zapravo došlo do tog epistemološkog reza? Ugo Vlaisavljević: Odmah ću Vam reći: sa Derridinim prstom. Ali to traži malo dužu priču. Fenomenologija je bila moja prva filozofska ljubav. Husserl, ali posebno Husserl u francuskoj recepciji. Možda je prva iskra takve očaranosti bila u čitanju Merleau-Pontyjeve Fenomenologije percepcije,

izvrsnog prijevoda kojeg je sačinio rano preminuli ugledni prevodilac Anđelko Habazin. Na studiju sam sa ushićenjem slušao predavanja profesora Kasima Prohića, francuskog đaka među sve odreda njemačkim profesorima na katedri za filozofiju. Dok sam početkom 80-tih radio na magistarskoj tezi o Merleau-Pontyju otkrio sam Derridu i njegove rane spise o fenomenologiji. Tako me je put odveo od jednog ka drugom misliocu. Moja teza, kasnije objavljena kao knjiga, nosila je podnaslov: “Čitanje Derridinog čitanja Husserla”. Jedno od prerađenih poglavlja te knjige, objavljeno u Analecta Husserliana Vol. XXXVI, 1991, figurira u odabranim bibliografijama radova o Husserlu i Derridi (W. R. McKenna & J. C. Evans /eds. /, Derrida and Phenomenology, 1995; Derrida and Husserl. L. Lawlor The Basic Problem of Phenomenology, 2002). Kasnije sam se iz prilično velike daljine, Derridinih zrelih djela i klasika poststrukturalizma, ponovo vratio Merleau-Pontyju. Pisao sam nekih pet godina opširniji rad o tome kako bi izgledao Merleau-Pontyjev opus kada bi ga čitao Derrida kao svog velikog prethodnika. Išao sam od knjige do knjige, od jedne do druge faze autora koji je nosio titulu “najvećeg francuskog fenomenologa”. Čitati Derridinim očima, značilo je raditi na dekonstrukciji djela jednog klasika. Pritom je moja ideja-vodilja bila da sačinim makar nacrt nečega što bi se moglo nazvati arheologijom dekonstrukcije. Naime, u svom istraživanju sam otkrio da Derrida puno duguje svome velikome prethodniku, a da to praktično nigdje ne spominje. Za mene je ime Merleau-Ponty postalo ime za izvjestan simptom šutnje kod njegovog glasovitog sljedbenika. Za

ugo vlaisavljevi ć

101

razliku od Foucaulta ili Lacana, kod Derride nema spominjanja velikog duga prema ovom filozofu. Želio sam da pokažem da se tu možda radi čak i o većem dugu nego kod ove dvojice, ali da ga je zbog nečega bilo teško priznati. Žilić: Da li ste dokučili zbog čega? Vlaisavljević: Moja hipoteza je bila da je dug prema Merleau-Pontyju u stvari bio prevelik. Derrida je u mnogim važnim stvarima brkao Merleau-Pontyjevu interpretaciju Husserla sa samim Husserlovim mišljenjem. Otuda izvjesno uporno “potiskivanje” ili “odsustvo” imena ovog velikog Husserlovog tumača iz Derridinih tekstova. Tim više je to čudno što brižljiva rekonstrukcija MerleauPontyjeve misaone putanje pokazuje da se i on na kraju našao s onu stranu fenomenologije, na mjestu gdje filozofija na sebe mora preuzeti zadaću dekonstrukcije. Ovaj rad sam završavao kako se rat približavao. Na kraju sam počeo da

žurim, negdje od jeseni 1991., baš kao da pišem testament. Završen tekst – kao doktorsku tezu kod mentora profesora Abdulaha Šarčevića čiji sam bio tada asistent na predmetu ontologija – predao sam administraciji Filozofskog fakulteta u Sarajevu nepunih mjesec dana pred izbijanje rata. Bio je to upad Stvarnog u tekst, usred moje obuzetosti čitanjem. Isprva sam mislio: Kada bi me samo pustili da završim svoje pisanje! A onda: Sada kada sam završio, zar će sve propasti? Upravo tih dana se dešavaju dvije važne stvari: Derrida dolazi u Beograd i rat počinje u Sarajevu. Moram ga susresti, po prvi put. Pozvani smo iz Sarajeva, Zoran Janković i ja, nas dvojica “deridijanaca”, kako su nas kolege zvale, koji smo godinu prije priredili prijevod Glasa i fenomena. Veoma nas čudi što su sve avionske karte rasprodane. Otkud to da toliko ljudi putuje za Beograd? Toliko o našoj vezi sa stvarnošću u doba masovne evakuacije. Polijećemo ujutro 4. aprila, ostavljamo iza sebe grad u kojem

102

će tog dana pasti prve žrtve. Navečer prvi susret sa Derridom. Ulazimo u studio “alternativne televizije” B92, jedine kojoj je za svoga boravka francuski filozof htio dati intervju. Sjećam se, bilo je prilično mračno, sa zidova titraju brojni ekrani plavičastom svjetloću. Derrida, koji je upravo završio svoj televizijski nastup, prilazi nam u bijelom mantilu koji je poprimio fluorescentan sjaj. Na riječi iz našeg kratkog predstavljanja da dolazimo iz Sarajeva, upire prstom na najbliži ekran. Vijesti su upravo počele i pokazuje nam da je tamo rat. Sve sam to sebi već tada, a i puno puta kasnije, pa i u našoj prepisci tokom rata, mogao prepričati u vokabularu knjige Glas i fenomen. U jednom trenutku, u “treptaju oka”, stisak ruke sa nekim tko je za nas bio “najveći živi filozof”, njegova iznenadna prisutnost u “živoj sadašnjosti”, a onda je njegova ruka iskliznula prema elektronskoj slici, da bi nam pokazala dolazak smrti... Fenomenolog vjeruje da može “pokazati prstom” nešto u stvarnosti, ali Derrida koji to odbacuje kao iluziju označitelja, eto on nama pokaza, svojim kažiprstom, rat u Bosni. Gotovo u jednom trenutku, dva: najljepši trenutak o kojem smo toliko maštali i najgori trenutak kojeg smo se toliko bojali. Derrida i rat. U džepu sam nosio bilješke za sutrašnji kolokvij sa glasovitim gostom: htio sam uvjeriti sugovornike da Derrida, ako je vjeran svojoj filozofiji, ne može davati intervjue poput klasičnih autora, jer bi time ponovo rekonstruirao prioritet “žive riječ”, kojeg je na sve načine pokušavao potkopati. A susrećem ga nakon intervjua i maše mi prstom… Žilić: Što je dalje s vama bilo? Vlaisavljević: Ne možemo se vratiti u Sarajevo. Danima nas uvjeravaju

Postoje dvije velike linije sukoba u poslijeratnom javnom mnijenju Bosne i Hercegovine. Jedna je između tzv. nacionalista međusobno: jedni koji pripadaju izabranoj naciji obračunavaju se sa “nižom vrstom”, “jadnicima” ili “ološem” iz susjednih nacija, presretni da više ne žive u lažnome bratstvu s njima i da sada mogu javno uživati u svome nacionalnom ponosu. Duga linija su oni koji preziru sve nacionaliste odreda, iz kojeg god naroda da dolaze. Njihova strast u preziru i mržnji nije ništa manja od takve strasti koju gaje nacionalisti međusobno. da nema karata, a onda da nema više aviona. Čudni dani, ne mogu ih se više prisjetiti. Dok mi slušamo vijesti o granatiranju Sarajeva, Derridina supruga, inače Čehinja, obilazi centar Beograda i pokušava prepoznati lice zgrade u kojoj je kao djevojčica doživjela bombardiranje s početka Drugog svjetskog rata. Krajem mjeseca aprila, zahvaljujući nekoj nevjerojatnoj vezi koju je napravila predstavnica Francuskog kulturnog centra odlazimo jednim od posljednjih aviona koji su letjeli za Sarajevo. Kada smo sletjeli, na aerodromu slika kao iz filmova o padu Saigona. Tokom rata francuske trupe su držale aerodrom, pa se moja prepiska

Derridi dugujem svoj izoštreniji sluh za ono što se dešava u jeziku. Ali i svome vlastitom imenu koje me veoma ugrožava.

sa Derridom odvijala gotovo kao u miru. Među prvima sam koji je tih godina dobivao njegove knjige. Čak sam bio u prilici da u gradu pod opsadom ugostim njegove prijatelje sa preporukom: Michela Deguya, urednika Les Temps Modernes, Françoise Proust, Jacoba Rogozinskog i Jean-Pierrea Fayea sa pariškog Collège International de philosophie. Derrida i rat – tako bi se moglo zvati to razdoblje moga života! Ali kada počinjem da pišem o ratu? Možda već 93. u kasnu jesen, kada, boreći se sa glađu, nastojim da ugrabim što više dnevnog svjetla da bih ispisao reinterpretaciju Husserlovog Bečkog predavanja iz 1935 (izašlo kao knjižica naslovljena Fenomenološka konstitucija evropske zajednice, Sarajevo, 1996 ). Bez iskustva ratnog zatočeništva to predavanje zasigurno ne bih uspio pročitati kao jedini politički govor oca fenomenologije. Tih dana Derrida dolazi blizu, u Pečuh, i u svom govoru povodom primitka počasnog doktorata na tamošnjem

ugo vlaisavljevi ć

103

univerzitetu spominje svoga prijatelja u Sarajevu. (Ovaj njegov govor je zasada objavljen samo na mađarskom jeziku: J. Derrida, Ki az anya? Dianoia, Jelenkor Kiadó, Pécs, 1997) Negdje u to doba počinjem se baviti domaćim etnonacionalizmom kao poretkom u kojem se slavi rat kao najveći kulturni događaj. Derridi dugujem svoj izoštreniji sluh za ono što se dešava u jeziku. Ali i svome vlastitom imenu koje me veoma ugrožava. Moj prilog za konferenciju na kojoj smo se trebali vidjeti prvi put nakon rata nosio je naziv La fabuleuse textualité de l’ethno-nationalisme. Zamislite ratnog zatočenika koji usred krvoprolića uzvikuje: ah, koliko zanosne tekstualnosti posvuda! Nisam bio jedini u toj ratom pobuđenoj strasti za istraživanje. Bilo nas je u Sarajevu koji smo slične stvari radili, da kažem Lyotardovim riječima: ako već ne u dictumu onda u pictumu. Primjerice, filozofi Sadudin i Senadin Musabegović, vizualni umjetnici Jusuf Hadžifezović i Nusret Pašić. Zapravo nas trojica filozofa, svako na svoj način, bili smo privučeni onim što su radili

“autistični” likovnjaci. Prva poslijeratna Pašićeva izložba se zvala Pismo, bavila se ratnim događajem upravo kao događajem, i nije se mogla “pročitati” bez Derride i Barthesa. (O tome sam pisao u prigodnoj monografiji Hidrografija, Soros centar za suvremenu umjetnost, Sarajevo, 1997.) Žilić: Bavite se i dekonstrukcijom, posebno je zanimljiva vaša dekonstrukcija uloge rata, koja nije naišla na razumijevanje, upravo zbog doslovnosti kojom su je dočekali neki recipijenti. Vlaisavljević: Hm, dekonstrukcija uloge rata... Što bi to bilo? Kao što znate, ni sam Derrida nije volio tu etiketu “dekonstrukcija” koju su mu uporno prišivali. Pa ipak može poslužiti bolje nego neke druge oznake. Upravo kod političke, kulturne, moralne, semiotičke, itd. uloge rata to je bolja oznaka nego “kritika”. Svi kritiziraju rat kao najgoru moguću stvar još od potpisivanja Briand-Kellogovog pakta iz 1928. godine. Pogotovo duboko uvriježena moralna kritika ne dopušta da se uvidi ono što sam u jednom trenutku usred rata spoznao

kao sklonost ovdašnjih ljudi da, istovremeno dok se nad njime gnušaju, veličaju rat kao “najveći kulturni događaj” (recimo, po uzoru na opernu premijeru). Fenomen ratnog događaja me je privukao. Za fenomenologe, pogotovo nakon čitanja kasnog Heideggera, događaj kao događaj je tema par excellence. Ali događaj kojeg rat čini neusporedivim u njegovoj događajnosti, e to je ono što prije zapaža oko psihoanalitičara. Imao sam sreću da zajedno sa sociologom Rudolfom Stojakom učestvujem u istraživačkom projektu kojeg su u prvoj godini rata pokrenuli psihijatri sa Koševske klinike. Moja domena u tome su bili kulturni aspekti ratne traume. Sjećam se da smo tada znali časove uzbune, dok gradom zavijaju sirene, provesti nas trojica, profesor Stojak, spomenuti Janković i ja, raspravljajući o “antagonističkoj akulturaciji” kod G. Devereuxa, kojim smo bili oduševljeni. Pod njegovim utjecajem je i nastala moja “etno-psihijatrijska skica” o “ratu kao najvećem kulturnom događaju”, sa kojom sam tokom rata, a i nekoliko godina kasnije, učestvovao na stručnim seminarima i konferencijama sa psihijatrima, socijalnim radnicima i svima drugima koji se bave traumatiziranima u ratu. U mome viđenju trauma pokriva ratni događaj koji je uistinu događaj. Njegov najkraći lakanovski opis bi bio: prodor realnog. Traumatski je, jer subjekt traume nije u mogućnosti da sa takvim događajem-incidentom izađe nakraj: ne može mu pridati smisao. Mene je ova problematika bezuspješnog “davanja smisla” (Husserlov Sinngebung) odvela ka ispitivanju kulturnih obrazaca za tumačenje stvarnosti, koje zaraćene strane nude svojim pripadnicima. Općepoznatu stvar iz psihopatologije ratne traume

104

– da intenzitet traumatskog događaja nipošto ne odgovara traumatskoj reakciji – tumačio sam kao autističnu nemoć žrtve da sebi protumači i ispriča svoju traumatsku priču po važećim, sakrosanktnim kanonima za pričanje ratnih priča. Tada mi se ukazao pogled na upravo propali režim jugoslavenskog socijalizma kao svojevrstan epski narativni režim koji je neprestano iznova opisivao ratni Događaj NOB-a. Kada bi se išlo unazad, od jednog balkanskog rata do drugog, u relativno kratkom razdoblju modernosti obilježenog brojnim ratnim događajima, moglo bi se primijetiti da ratovi funkcioniraju kao događaji uspostavljanja novog obvezujućeg narativnog dispozitiva, te da jedan narativni režim od drugog dijele paradigmatski otkloni onog tipa kojeg je opisao Thomas Kuhn u sociologiji znanosti. Ono što je u tome bilo problematično za domaću laičku javnost, ali i za neke nesumnjivo upućene – poput uglednog francuskog filozofa i prevodioca Habermasa, Christiana Bouchindhommea, s kojim sam polemizirao u pariškom časopisu Transeuropéennes, No. 14/15, 1998/1999), jeste utisak da veličam i slavim rat. A upravo dominantna moralna svijest koja se toliko gnuša rata uvijek to manje-više prikriveno čini. To je svijest koja u “našem (obrambenom) ratu” ne vidi ništa loše, samo u onom “njihovom (napadačkom)”. Etnička razlika kakva danas funkcionira u regiji i kakva je u svom konkretnom obliku uspostavljena sa posljednjim ratovima povučena je ponajprije u ratu i kroz rat: razlika između nas i njih je razlika između “našeg rata” i “njihovog rata”. Dakako, hipoteza o ratu kao „najvećem kulturnom događaju“ sačinjena

je tako da para uši, da provocira. To je bio moj način da nakon rata vodim rat protiv onih koji ga pritajeno slave. Tek sa takvim proziranjem, uvjeren sam, može doći do žuđene pacifikacije na ovom tlu. Zamislite poslijeratno razdoblje u kojem se političari ne busaju u prsa svojom najnovijom ratnom epopejom, u kojem veterani nisu najvažnija društvena grupa za legitimiranje aktualne državne vlasti, u kojem djeca o posljednjem ratu ne uče gotovo ništa u školi, u kojem to nije nikakva važna inspiracija za

bosanskohercegovačkog društva. Kako u tim podjelama, kad se intelektualci zatvaraju u svoje čopore, uopće može doći do razgovora o krucijalnim političkim i društvenim pitanjima? Vlaisavljević: Postoje dvije velike linije sukoba u poslijeratnom javnom mnijenju Bosne i Hercegovine. Jedna je između tzv. nacionalista međusobno: jedni koji pripadaju izabranoj naciji obračunavaju se sa “nižom vrstom”, “jadnicima” ili “ološem” iz susjednih nacija, presretni da više

Ako je nešto danas posebno važno učiniti na pacifikaciji postsocijalističkog društva, onda je to dovođenje u sumnju i prokazivanje ove mržnje antinacionalista prema nacionalistima. Ne čudi da u poslijeratnom javnom mnijenju BiH nema gotovo nijednog političara koji se predstavlja kao deklarirani nacionalista: svi oni nose maske ogorčenih antinacionalista. umjetnike... Ovakva se hipoteza baš ne da braniti pred običnim svijetom. Svašta sam iskusio na skupovima gdje morate računati sa reakcijama traumatiziranih. Ali otpor, pogotovo ako je razborito artikuliran, samo mi daje novu motivaciju. Zato mi je bilo najgore sa Derridom, koji mi je u našem prvom poslijeratnom susretu, čuvši čime se bavim, posve razoružao rekavši: “Pa što? Svaki rat je veliki kulturni događaj. Uzmite Drugi svjetski rat u Francuskoj i ono što se dešavalo sa egzistencijalizmom.” Žilić: Kako zagovornik liberalnog pluralizma također ste nailazili na nerazumijevanje. Zagovaranje dijaloga naišlo je na osudu onih koji zapravo ne žele pogledati realnost

ne žive u lažnome bratstvu s njima i da sada mogu javno uživati u svome nacionalnom ponosu. Druga linija su oni koji preziru sve nacionaliste odreda, iz kojeg god naroda da dolaze. Njihova strast u preziru i mržnji nije ništa manja od takve strasti koju gaje nacionalisti međusobno. Kada se bolje pogleda, opazit će se velika bliskost jednih i drugih. U stvari, i jedni i drugi gaje nesavladivu netrpeljivost prema onima koje oni označavaju “nacionalistima”. Kao i u imanentnom paradoksu “kritike ideologije”: ideologija je uvijek nazor onih drugih, čije zablude smo upravo mi pozvani da prozremo. Tako je i dominantni oblik nacionalizma u ovom dijelu svijeta goropadni anti-nacionalizam. Naši domaći šovinisti ne pod-

105

nose nacionaliste (iz drugih nacija, dakako), a još više ih vrijeđa kada im ti nacionalisti podmeću nekakav nacionalizam. Ratni pohod Miloševića kroz Jugoslaviju bi bio nezamisliv bez barjaka antinacionalizma, pod kojim se išlo u obračun protiv “nacionalista svih boja”. Stoga sam odavno postao veoma osjetljiv na očitovanje “mržnje prema nacionalistima”. U toj mržnji je sačuvano puno od polustoljetne vladavine jednog režima koji je u političkim protivnicima vidio “neljude”, jer samo su “neljudi” mogli biti protivnici “istinski ljudskog poretka”. Upravo posljednji balkanski ratovi traže da se preispitaju kapaciteti za nasiljem koji su bili u temeljima propale države. Moglo se prije ovih ratova posumnjati da Hannah Arendt pretjeruje kada Titov režim svrstava u istu kategoriju sa Mussolinijevom vojnom diktaturom. Ali smo makar naknadno mogli uvidjeti da je JNA bila najvažnija institucija jugoslavenskog socijalizma. Pokrenuti su i oslobođeni neki pritajeni, ali zaprepašćujuće moćni mehanizmi za uništenjem. Trebalo bi ih napokon raskriti i analizirati, a taj posao jedva da je započet, prije svega zbog vladajućeg nacionalističkog tumačenja nacionalizma. Umjesto kolektivnom psihologijom koja se bavi vračanjem vođa trebalo bi se baviti nekadašnjim institucijama i njihovom “konstrukcijom stvarnosti”. Obrazovne institucije tu nisu najmanje važne. Tko je još povezao vrtiće i osnovne škole u kojima su se djeca odgajala u duhu “proleterskog humanizma” sa genocidom u Srebrenici? U knjizi Lepoglava i univerzitet, koja je naišla na lijep prijem u Hrvatskoj, bavio sam se ulogom koju je u stvaranju „novog čovjeka“ imao socijalistički univerzi-

tet, ta školska ustanova od ogromnog političkog značaja, koja je baštinila plodove ilegalnog intelektualnog rada komunističkih revolucionara u kazamatima i robijašnicama. Još je Husserl u Bečkom predavanju ukazao da je bit etničkog “stranost” – koju Evropa kao novi i istinski duhovni oblik ukida. Nacisti su ga natjerali da se time počne baviti. Mnogima se i dan-danas čini da se titoizam dobro nosio sa etničkim, te da je utoliko prethodni poredak bio u uzoritoj mjeri moderan i evropski. Ali drukčija se slika pruža ako se počnemo baviti rekonstrukcijom fenomena “stranog” u emancipatorskoj politici radničke klase. Figura „nečovjeka“ se onda pokazuje krucijalnom. Nečovjek stanuje na svim najvažnijim mjestima “humanističkog poretka”. U sustavu, a posve izvan sustava, kao golootočki zatočenik. A taj nečovjek je stranac, tuđi samoj čovječnosti čovjeka. Njegovi glavni amblemi su posuđeni iz rata: fašista i kvisling. Oni su stranci par excellence: Nijemac/Talijan ili pak oni koji su se urotili s njima – “domaći stranci”. Nemilosrdnost prema neljudima nije nipošto vrijeđala socijalistički moral, naprotiv. Bez ovih meta političke borbe bila bi nezamisliva “borbena gotovost”, stanje stalne mobiliziranosti čitavog društva: vojske, trudbenika, žena, omladine, itd. Tako da je nakon duge obuke socijalističko društvo spremno dočekalo početak obračuna sa “domaćim strancima”: samo rijetkima je pošlo za rukom da ne budu nemilosrdni prema “neljudima”. Žilić: Zanimljivo je da govorite i o fenomenu radikalnih antinacionalista. Možete li reći o čemu je zapravo riječ, u čemu se sastoji ta

radikalnost, budući da se čini kako još nije živjela niti kritika nacionalizma? Vlaisavljević: Ako je nešto danas posebno važno učiniti na pacifikaciji postsocijalističkog društva, onda je to dovođenje u sumnju i prokazivanje ove mržnje antinacionalista prema nacionalistima. Ne čudi da u poslijeratnom javnom mnijenju BiH nema gotovo nijednog političara koji se predstavlja kao deklarirani nacionalista: svi oni nose maske ogorčenih antinacionalista. Sada će vam biti jasno i zašto sam sa ovakvim svojim stavovima mnoge ugledne ljude sablaznio, pa sam po nekima zaslužio da visim na stupu srama pod natpisom: “filozof koji tvrdi da su antinacionalisti gori od nacionalista!” Kao da pod ovim nebom uopće ima šovinista koji nisu antinacionalisti. Stvar je u tome što mi ovdje imamo posla sa “perfidnim nacionalizmom” koji u rukavicama i sa posve steriliziranim instrumentima obavlja prljave poslove “divljeg nacionalizma” (kakvog je u doba rata na ovom tlu vidio Charles Taylor). Takav nacionalizam mnogima nestane iz vidika čim se pretvori u “građanski nacionalizam”. Teško ćemo ga prepoznati, jer to je sada državni ili ustavni patriotizam, legalizam pravnika i slično. Svoga protivnika uvijek vidi kao “separatistu” koji ugrožava “zajedničku državu”. Suština tog spora je ustvari sukob većinskog i manjinskog nacionalizma u istoj državi ili kvazidržavnom entitetu. Nacionalizam koji se domogne države, a to je u našim novim, patuljastim demokratskim državama većinski nacionalizam, odmah postaje „građanski“ i od “vrućeg”, separatističkog postaje “hladni”, unitaristički. Kada se u ruke uzme državni aparat, nema

106

više strasnih izljeva, bojnih pokliča, spremnosti na ustanak. Treba bdjeti nad besprijekornim funkcioniranjem državnog aparata koji sam od sebe radi u nacionalnom interesu većine. Dok manjine na dnevni red tekuće politike stalno pokušavaju servirati svoje “nacionalno pitanje”, većini, koju čine samo obični građani, stalo je do “funkcionalne države” i ničeg više. Žilić: Zanimljivim mi se čini vaše mišljenje kako je danas diskurs žena u politici maskulariziran. Možete li obrazložiti? Vlaisavljević: Nema sumnje da etno-nacionalizam ima važnu rodnu dimenziju. Ako prihvatimo da je to ime za glavnu boljku politike u regiji, nešto što politiku iznutra nagriza i stalno vraća u predpolitičko stanje, onda zasigurno kritika etno-nacionalizma pretpostavlja raskrivanje ove rodne dimenzije. Čini mi se da velika teškoća leži upravo u tome što kritika kao kritika – jer pretpostavlja višu normativnu instancu prosuđivanja koju je zauzeo subjekt koji sve dobro vidi – zatvara put uvidu u ovu rodnu dimenziju. Utoliko što je čini suviše očevidnom: žensko kritizira muško. Lako je povezati etnonacionalizam sa patrijarhalnom kulturom i vladavinom muških. Problem je sa subjektom takve kritike: pretpostavljenim ženskim subjektom. Znamo da je i ONA sama konstituirana u toj i takvoj kulturi, makar da je svoje vlastito mjesto pronašla iz otpora prema njoj. Kod etnonacionalizma se ne radi tek o (jednoj) patrijarhalnoj kulturi nego o najmanje dvije u sukobu. Kod jedne jedine se ne vidi o čemu je u takvom obliku nacionalizma ustvari riječ: a riječ je o rasizmu, kojeg bi, kako vjerujem, ponajprije trebalo

označiti kao rasizam vlastitih imena. Vlastito ime pripada registru Simboličkog. Ne tražite pouzdane rasne markere promatrajući kožu, kosu, oblik glave, zube i slično kod domaćeg življa. Pitate ljude za njihovo ime ili im vadite dokumente iz džepa ili tražite natpise sa nazivom mjesta u kojem obitavaju. Putokazi diskriminacije su upisani u pismu, slova ih nose. Greške u procjenjivanju nečije etničke pripadnosti su po pravilu vezane uz skrivena ili izgubljena pisma. S druge stane, ženskost se u ovdašnjim politikama otpora “muškoj dominaciji” uglavnom pronalazi u Realnome, u to često vjeruju i upućene feministice. Problem je u tome što se s takvom vjerom u prirodnost ženskog, sa “biologizmom”, samo još više upada u zamku koja je ispletena u posve drugom registru. Mjesto ženskog nikako nije prirodno zadano niti je u neprikosnovenom vlasništvu. Lacan je pokazao da se ono konstituira u simboličkom poretku, ali kao njegov manjak. Žensko stoga ne možemo pronaći osim kao “onečišćeno”, kao muško/žensko, kao mjesto gdje zakazuje ova binarna opozicija. Ženski subjekt (političke akcije, na primjer), onog časa kada povjeruje u svoju suverenost, samoposjedovanje ili čistotu, u stvari je muški subjekt koji se ustremio na nešto žensko, iako vjeruje da je to skroz-naskroz muško. Žilić: Možete li nam pojasniti tu vezu rasizma i vlastitih imena? Vlaisavljević: Doista u ovom kontekstu jedno od najvažnijih pitanja jeste: Kako učinci vlastitog imena mogu biti rasistički? Rasizam nije rasizam ako nije u igri nešto što stvarnije od stvarnog: tijelo, krv, meso, geni... Ako je mjesto vlastitih imena u Sim-

boličkom, kako se onda ovi znakovi identiteta vežu uz Realno? Analitička filozofija od Russella do Kripkea je tu vezu osvijetlila kao neusporedivu referencijalnu snagu vlastitih imena. Ime, ako je uistinu vlastito ime, uvijek nas čvrsto ukotvljava u izvanjezičnu stvarnost. Ako nam se Drugi u etnonacionalizmu pojavljuje kao meso pribodeno uz vlastito ime, onda živimo u “posljednjoj stvarnosti” (ultimate reality). Lokalni feminizam treba da razriješi upletenost povlaštene instance svoga političkog djelovanja (a to je Ona i Žensko) u mreži filijacije. Jer ipak je neophodno raskrčiti neko mjesto u simboličkom poretku etnonacionalizma, a ova mreža je glavna armatura tog poretka. Filijaciju sačinjavaju lanci muških imena koji stvaraju ono što zovemo obiteljska stabla. Nas ovdje zanimaju stabla na okupu, a to je etnička šuma. U Bosni imaju tri takve šume. Karike filijacije su, dakako, muška imena, jer je na snazi patrilinearni prijenos. U simboličkom procesu transgeneracijskog prenošenja obiteljskog identiteta ne pojavljuje se nikakvo “žensko ime”. Čak i kada ga žena daje obitelji, kao recimo ime Ana obitelji Anić. Prezime, to će reći obiteljsko ime, uvijek je muško. Inače se ne bi moglo prenositi. Ženska imena, da tako kažemo, su jednokratna: ulaze u upotrebi i izlaze iz opticaja sa svakom ženskom jedinkom. Sva se osobna imena (first names) nadijevaju, a ne tek nasljeđuju: stoga bi se moglo reći da su sva osobna imena ženska. Ali samo kada bi bila doista markeri prekida u kruženju imena, a to znači kada bi bila doista posve nova i nečuvena. Pod ovakvom lupom promatran, etnonacionalizam se ukazuje kao

107

strogi režim “kruženja vlastitih imena u prirodi”. Novorođenčetu je danas više nego ikada prije naloženo koje ime smije, a koje ne bi nipošto smjelo nositi. Imaju prava i pogrešna imena, “naša” i “tuđa”. Uredno katalogizirana i kanonizirana Nadjenuti pogrešno ime djetetu bilo bi isto kao baciti ga niz rijeku: otišlo bi njegovo “meso” u drugi filijacijski lanac. Uvjeren sam da Žensko označava povlašteno mjesto borbe protiv etničkog zaplitanja u stupove filijacije, jer su to muški stupovi aktualnog poretka moći. Radi se o nimalo lakoj zadaći rada na učinkovitoj subverziji poretka. Važna strategija bi zasigurno bila u diverzantskom prekidanju filijacijskih lanaca, na primjer, u imaginativnom nadijevanju “ženskih imena”

ili mešetarenju s njima. Smatram prilično jalovom strategiju, dosad jedino oprobanu u ovom registru, čuvanja tzv. “djevojačkog imena”, jer se pokazalo da se time samo gomilaju “imena oca”. Kćerka tu čini ono što ona sama na majčinom mjestu nipošto ne bi učinila: preuzima očevo ime i suprotstavlja ga supružnikovom ili ga s njime ulančava, kao da je jedno žensko a drugo muško ime. Tako se mnoge žene povijaju pod uvećanim teretom muških imena. Pitanje je treba li se uopće truditi oko upisivanja ženskog imena u mreže etničkih filijacija. Treba li Žensko uopće prikačiti uz ime? Za lakanovce je važno pitanje bilo ima li takovog nečega kao “ime majke”. Za početak je važno primijetiti odsustvo ovog

imena u lokalnim filijacijskim mrežama. Pouzdanu indikaciju takvog stanja pruža uvid da u etnički mješovitim sredinama, kakve možemo naći u Bosni i Hercegovini, nije neophodno pridržavati se endogamije (sklapanja brakova unutar jedne etničke zajednice) da bi zajednica kao takva uspješno preživljavala kroz stoljeća. I sami ekstremni nacionalisti su se pokazali naivni u prvim danima svoga dolaska na vlast, jer su neoprezno digli veliku graju zabrane “mješovitih brakova”. Supruge sa tuđim etničkim imenima u stvari ne ostavljaju traga u rodoslovnim stablima. Gdje je to moja majka pred rasistom koji čita moje markere identiteta? Nitko nema majke u rasplamsanom etnonacionalizmu!

Atelier F ritz

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM___ PUCANJ U ZABORAV

KUKURIJEK

pa sam ti na hrvatskom psovao i mater i sestru i tetku i punicu i sve

Je li to ona prava ljubav,

jer kod nas je to tako – jebeš seks ako nema psovke.

pitao sam se zarobljen tvojim bijelim poljupcima

Još sam te htio pitati kako se na njemačkom kaže kukurijek.

dok si mi rukom mekano milovala nježne membrane, a sve to u dizalu dok smo se dizali do jedanaestog kata hotela Neboder u Rijeci. Je li to ljubav koja se događa samo jednom u životu, prolazilo mi kroz glavu pa sam se sjetio kukurijeka i prvih proljetnih kiša koje su topile maske nevještih maškarana premda mi se tada zbog toga baš fučkalo Sjetio sam se, jebiga, ne znam zašto baš kukurijeka, ali njega sam se sjetio. Tvoj jezik je tražio moj kao da ga razumije, navaljivala si čovječe kao da je sve bad badava, takve ste vi Njemice. Ich liebe sex, ich liebe sex, govorila si punih usta, a i ja sam tebi nešto htio, ali nisam znao

Ku-ku-ri-jek, ponavljao sam blesavo, ku-ku-ri-jek. Zanimalo me, naime, vjeruje li se i tamo da će onome tko ga prvi vidi cijele godine biti i u glavi i u normali.

PUCANJ U ZABORAV Moćan je EOS 5508 u tvojim rukama kao komadić smaragda na jeziku sibirskog šamana, kao Izaijino proročanstvo i Mojsijev štap, moćan je jer, kad klikneš u kliktaj bjeloglavog supa cijelu vrstu spasiš i prometneš, u oblak iznad, u komadić rumenila, u jutro i u mene,

109

u suhozid što se penje, kad klikneš, ka nebu,

Dočekat ćemo podne jedno drugome u najboljem,

proširiš nas u vremenu, zaustaviš u trenutku

potom će doći predvečerje, potom noć i mjesec koji raste.

pa smo sakupljene slike, pa smo događaj,

Što ćemo mu reći kada nam pokaže svoje duge sjene?

pa smo na Cresu, pa smo sve zbog tvoje ljubavi, tvojega EOS-a,

Svečani smo jer su danas i ptice pobožnije,

moćan je, ali ne može sve odjednom.

pijuckamo crni čaj, razgovaramo o plodnosti morskih sisavaca,

Pogledaj, ovdje su palme slične onima u Charlestownu

zamišljamo kako njihovi mladi rastu u dubinama,

i zrak je ovdje slično slan, i mir,

grickamo voće i zašećerene kolačiće.

ali crkve su tamo posebne, gotovo nestvarne,

Čekamo mjesec.

u svakoj je po jedan bog, trinaest bogova za trinaest kolonija, trinaest tradicija, prava i običaja, čudesna je Južna Karolina, lijepo je da si je čudesnu stavila u EOS.

O TOME KAKO NAM JE POBJEGLA RIBA

I ti lijepa dok koracaš kroz vrijeme

Obala je posuda puna mora i gle,

oprezno kao lavica uz vjetar kroz visoku travu,

tog jutra kada se galeb strmoglavio

tvoj užareni EOS ne prestaje otimati od zaborava,

ribar je potegnuo štap, riba na udici zaplesala mambu.

u veo uvijaš u vječnost koju sanjaš, u prozirno i krhko kao drhtaj,

Bog je bio na stijeni,

lijepa si doista tako užarena,

a ja sam bio burin i mreškao površinu vode.

crtao je sunce na izlasku,

moćna kao poredak koji žudiš uhvatit u sliku,

Štap s udicom i mamcem bio je bič božji.

u klik,

Zavaljano more caklilo se i ispunjavalo okruglo oko

u klik.

s visine obrušenog galeba. Sunce je stijenu činilo savršeno nestvarnom,

Klik.

ja sam bio riba i plesao mambu na udici.

IŠČEKIVANJE MJESECA

Da, bio sam mamba, ribu sam tjerao na pokret. i ribara da gleda neobičan prizor.

Nedjelja je, ptice su danas pobožnije

Galeb je i dalje padao,

i blaže se njiše njihaljka na uri.

dan je bivao sve jasniji, more mu se prepuštalo...

Brzina je prohujala iznad našeg krova,

Da li si došla prije početka ili nakon čarolije,

a ti si rekla Bogu hvala,

ne znam točno, ali,

nitko nam ne može uzeti ovaj trenutak ni na trenutak i to je dobro.

sunce me je bogme dobro izgorjelo rekla si, a ti još ništa nisi ulovio, još ništa, zar ne?

110

ŠETANJE UZ MORE

meso šljiva i kosti njihove koštunjave jer šljive su bile i jesu

Dani nemaju imena, ni galebovi,

od radosti i od ludosti.

ni zalasci sunca. Tvoje ime je bjelosvjetsko, a moje „l“ Španjolci izgovaraju osobito,

Doći ću ti, toliko se poznajem, jedne noći banut ću nakićen kao svat,

sa slatkim jezikom.

mokrih čarapa iskrast ću se kroz šljivik

Predvečer rakovi izlaze na obalu,

pa pravo tebi u postelju.

uzimaju puste godine,

Rakija, vrag je odnio i rakiju, govorila je moja prabaka, baka i mama,

zavlače ih pod oštre hridi i hajde ti sad znaj naći početak

rakija vrag je odnio, gunđali su na moje pretke moje prapretkinje,

kojega su možda već pojeli.

a ja ću tebi u postelji, intimno, nježno

Ovo je najuzaludnija plaža,

i s mnogo žara nešto o šljiviku i šljivama,

ovdje bi trebali započeti dijete.

o djedu, ocu i bratu, o nama i šljivama.

Poslije bi ispirali more od zlatnog praha

Ej!

i tako zlatni

Nemoj mi molim te o rakiji, nemoj opet o rakiji

izrađivali bi noževe, žlice i vilice

jebo nas rakija. Nemoj mi molim te.

za naše zlatno dijete. Ako bi se rakovi smilovali i vratili nam početak, mogli bi mahati galebovima i danima koji dolaze

UMIJEĆE RATOVANJA

s više ruku,

Dala si mi broj, boju, miris, brdo.

s više obala.

Brdo mi nisi dala, njega sam uzeo, desnu stranu. Kako više nisam imao kamo bježati, nastojao sam se barem napuhati,

MUCANJE O ŠLJIVAMA Pričao bih ti o šljivama. kada bi imala malo razumjevanja za šljive, o šljivama bih ti, iako ne znam što bih ni kako bih o šljivama, o djedu, ocu i bratu, o nama i šljivama.

prikazati se drugačijim, tijelo me je, začudo, slušalo. Po meni su počele rasti gljive, lišajevi i srsi raznih vrsta. Izgledao sam kao američka sapunica, kao nakinđurena svastika, kao pokvarena mašta. Ej brdo moje brdovito jebo te ja i takav život, rekao sam, a ti si znala da sam ja tvoj broj, jedan jedini

Život je igra skrivača

i da sam tvoja boja i miris i sve što si mi dala da sam tvoje.

pa iako su nam duše teške još uvijek bih ti crtao

Ali ja više nisam bio onaj kome si dala, nego onaj koji je uzeo.

photo : vanda mik š i ć

111

Toliko toga nevažnog se izgovorilo između.

pronađeš njihova pravila, pa mi prkosiš, pa se vratiš,

Pucali smo u prazno, u uzaludno, u nepostojeće, u nebitno, ali smo pucali.

pa smo tihi, pa smo tulipani.

Uzeo sam ti broj, boju, miris, brdo. Brdo ti nisam uzeo, njega si mi dala, desnu stranu. Nismo više mogli čekati. Pokušali smo bježati, nije išlo. Za nama su ostajale mogućnosti, pojave, tragovi, boje i mirisi. Davali smo od tog tereta jedno drugome, željeli smo nešto pronevjeriti, nešto izgubiti,

kada tako rastemo povijamo se svakom vjetru a sve manje smo u igri sve manje smo igra pa nam je žao jaglaca pa nam je vrta i igrica i livada pa se gledamo pa se pitamo

ali nam se vraćalo to brdo kao čudo

gdje li to ode miris, gdje nestane boja

raslo sa svih strana.

i što drugo nastane kad nestanu tulipani?

ŠTO SE DOGAĐA TULIPANIMA TAMO GDJE ŽIVI PLAVA RIBA nebo se raprostrani pa se nagne,

Tamo smo već godinama i godinama ne znamo

pa se prospe pa kiša jaglaca

što znači kupovati i prodavati,

u žuto poboji vrt.

odlaziti i vraćati se, pamtiti trenutke, donositi utiske...

pa dođeš, pa se čudiš

S vremena na vrijeme

pa se prašini na našim stopama čudiš,

k nama dolaze sa svih strana.

pa otrčiš, pa do livada, probudiš naše igrice,

Raznorazni su, smiješni i užurbani.

112

Dođu kao nevrijeme. Donesu flamanska sukna, engleske noževe, njemačke kovine i čudne naprave koje proizvode buku. I našu smo djecu naučili šutjeti. Kada se značajno pogledaju to znači da struja donosi plavu ribu. Plava riba nas voli i ne da nam da budemo siromašni.

NAPLAVINE Natopljeno poput vodoplova i našega zaljubljenog rublja približavalo nam se s juga nepoznato nebo, a baš smo bili da ćemo se predati. Šuma je drhtala, ti si se smijala i smijala si se slatka kao sunce u jabuci, i govorila kroz smijeh, hej frajeru, govorila, vidiš, kiša će, ne možemo samo tako, Perun je moj stariji brat i štiti me. Uhvati me prije kiše, govorila si i bježala, i smijala se, a kao da nisi bježala,

kemal mujiči ć artnam

Dođu pa prođu. Šutimo.

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM rođen je 14. veljače 1960. godine u mjestu Turbe kod Travnika. Poslije završene srednje škole u Travniku, 1980. g. dolazi u Zagreb gdje studira na Tehnološko-tekstilnom fakultetu. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na III. programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima. Pjesme su mu uvrštene u desetak antologija te nekoliko relevantnih zbornika i pregleda suvremene hrvatske poezije Koncem 2009. godine na III. programu hrvatskog radija izveden mu je radio-roman Pet litara benzina. Pojedine pjesme i priče prevođene su na njemački, engleski, španjolski, poljski, mađarski, slovenski i makedonski jezik.

Iza naših stopa daždevnjaci su ostavljali trag,

Kao kritičar predstavljao je nekoliko proznih knjiga na javnim tribinama te napisao nekoliko eseja za radio. Od rujna 2008. do kraja 2009. kao urednik biblioteke Udruge Jutra poezije uredio je četiri pjesničke knjige.

jedna je vjeverica svojim velikim okom provirivala iz duplje u hrastu,

Status samostalnog umjetnika ostvaruje 2003. godine. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

jedan je kos šmugnuo u grmlje,

Objavio je sljedeće knjige:

jedna je munja rasparala svod.

Petkom poslije ribe, pjesme, Meandar, 1994;

Trčali smo jedno za drugim, i šuma je trčala za nama,

Ples, pjesme, Meandar, 1996;

smijali se i mi i šuma i trčali i bježali od nepoznatog neba

Zona zoo, pjesme, Meandar, 2000;

koje se približavalo kao vodoplov.

Ubrzanje, pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002;

Stigni me i požderi, cvrkutala si, ja sam košuta ti si plavi vuk,

Rad na crno, priče, Meandar, 2004;

hajde frajeru, možeš li prije neba?

Vrijeme za ljubav, roman, Meandarmedia, 2010.

i kao da se nisi meni smijala nego šumi, i kao da se šuma smijala nama.

Pet litara benzina, roman, Naklada Breza, 2006.

K ru Z ak press ( ing )

Kruno Zakarija___ Čemu još znanost i kultura? Novčana potpora znanstvenom izdavaštvu u 2010. g. — sa zajedljivim komentarom

tkad apliciram na državne natječaje za potporu znanstvenom i kulturnom izdavaštvu, pored svih javnih zahtjeva za transparentnim javnim financiranjem svih subjekata iz državnog proračuna, MINISTASTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA nikada nije javno prikazalo podatke. Drugo ministarstvo, tj. MINISTARSTVO KULTURE, pak, nikada nije htjelo pokazati koje je projekte odbilo sufinancirati. (Da je to učinilo puno toga sakrivenoga postalo bi jasno vidljivo!) Stoga, vjerujem, dokle god te podatke državne institucije ne počnu prikazivati neće se moći govoriti o transparentnosti trošenja javnog novca, te stoga možemo dodatno osvijestiti zašto za nas još nema mjesta u EUROPSKOJ UNIJI. Budući dakle, da državne institucije (u mandatu ove vlasti) to ne žele uči-

niti, još jedino što je meni moguće jest — da prikažem sve ono što je KRUZAK dobio u formi potpore iz državnog proračuna. Stoga ovdje iznosim te podatke za 2010. g., dopuštajući sebi i da te podatke komentiram. Očekujem da to može biti signal i svim proračunskim korisnicima da učine isto. Ad potpora izdavanju časopisâ: Naš časopis, tj. CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY dobio je 1. prosinca novčanu potporu od MZOS-a (Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta), u iznosu od 33.423,00 kn, a 20. prosinca još jednu sumu u iznosu od 1.022,00 kn. Naknadna napomena 1: Ovoj sumi treba još pribrojiti isplatu od 4.938,00 kn koja je pristigla 30. prosinca. Ovoj sumi potpore treba pribrojati i potporu od MK (Ministarstva kulture), u iznosu od 16.000,00

kn – isplaćenu koncem ožujka ove godine. U ovom drugom slučaju, riječ je o isplati od 80% predviđene sume, budući da je još 20% (tj. 4.000,00 kn) iz proračuna MK predviđeno isplatiti nakon izvršenja ovogodišnjeg programa časopisa, tj. nakon što objavimo sva tri ovogodišnja sveska časopisa. Naknadna napomena 2: Nažalost, tih 20% nećemo dobiti budući da nam MK, zbog neprikazivanja troškova u PRIVREMENOM izvješću o realizaciji programa, zauvijek odbija isplatiti tu sumu. Ukupna potpora za časopis iz državnoga proračuna (MZOS+MK) u 2010. g. iznosi, dakle, 55.383,00 kn. Naš komentar: Časopis od MZOS-a u 2010. godini dobiva potporu prvi puta tek 1. prosinca! Takav se presedan u prethodnim godinama nikada nije dogodio,

photo : vanda mik š i ć

114

tj. nije se još dogodilo da časopis gotovo do kraja godine od MZOS-a ne dobije potporu, potporu uz pomoć koje uopće i može kroz godinu funkcionirati.

za 2009.

___________________________

3) M. Matulović: Filozofija ljudskih prava – 6.976,00 kn

Ad potpora izdavanju znanstvenih knjiga Budući da potpore MZOS-a za objavljivanje znanstvenih knjiga za 2008. i 2009. g. u tim godinama nisu bile dodijeljene, one su izdavačkim projektima dodijeljene tek u lipnju i srpnju 2010., odnosno KruZaku, kako slijedi: za 2008. 1) Kovač-Žarnić: Logička pitanja i postupci – 10.600,00 kn 2) Lukrecije: O prirodi/De rerum natura – 9.900,00 kn

1) G.E. Moore: Principia ethica – 4.297,00 kn 2) Smokrović-Miščević (ur.): Praktično zaključivanje... – 4.464,00 kn

Za 2010. godinu MZOS nije bio raspisao natječaj. Natječaj raspisan od 8. studenog do 20. prosinca raspisan je zapravo za 2011. g. Naš komentar: U društvu u kojemu se znanstvene knjige gotovo i ne čitaju, pa jedva da se još kupuju/prodaju, samo tisak ovih pet knjiga u maksimalnoj nakladi od 400 primjeraka (tj. u količini koju jedva da ima smisla tiskati tradicionalnim načinom tiskanja) košta bitno više od dodi-

jeljene potpore. O svim drugim izdavačkim troškovima ne treba trošiti riječi. Reklo bi se, dakle, da dotična dva Ministarstva, tj. Država, uopće i ne podupire/u izdavače i njihove projekte (tj. od njih kreirane ter realizirane znanstvene i kulturne činjenice), već prvenstveno lokalnu tiskarsku industriju. Činjenica je da je riječ o knjigama kojima potpora godinama kasni u odnosu na godinu aplikacije na natječaj, i tako to, uz radikalno snižavanje potpore baš svake godine, ide već barem pet godina. Treba, k tomu, uzeti u obzir da je prvotna odluka Povjerenstva za izdavaštvo u MZOS-u vjerojatno bila drukčija, tj. višestruko povoljnija za dotične izdavačke projekte, a da su naknadni “nedostatak financijskih sredstava” kao i križaljka o podobnosti izdavača učinili svoje. To mogu ustvrditi i u svjetlu saznanja da još uvijek (ili odu-

115

vijek?!) ima izdavača koji su itekako “jednakiji od drugih”, a čije potpore ni najmanje nisu reducirane. U svakom slučaju, očito je da je politička kasta odlučila iskušati sofisticirane metode destruiranja znanosti i kulturnih vrijednosti. Jer, ako ne moramo imati ni (domaću) industrijsku ni poljoprivrednu proizvodnju ni trgovinu, a uskoro ni valutu, ni carinu, ni obranu, zašto bi pak još uopće trebalo brinuti o (domaćoj) znanosti i kulturi? Ah, a još pred dvadesetak godina u ušima su nam svakodnevno zvonile radićevske riječi: “hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskome džepu”, baš kao i “tisućljetnost hrvatske kulture” koja je osigurala naš opstanak u “barbarskom” okruženju...

Pitam se samo: što li će još uopće raditi ovaj sada “bezbrižni”, tj. “dokoni i zbrinuti narod”, tj. njegova ovodobna politička transformacija (tj. ovo [još-ne]europsko građansko poddruštvo) u svojim “vjekovnim, antemuralnim, regionalnim granicama”, tj. najvažnije: kako li će još ostvarivati smisao vlastitoga postojanja?! No, o tome bismo mogli govoriti tek kad bismo u vlastitom okruženju imali svekoliku jednakopravnost i transparentnost. Jer, ulasku u EU težimo prvenstveno stoga što ovdje u našem dvorištu nema jednakopravnosti i transparentnosti, a nadajući se da će s euro-kriterijima one biti uvedene. (Jer: ako nema jednakopravnosti, onda i ne smije biti transparen-

tnosti; netransparentnost je, stoga, izravan pokazatelj neravnopravnosti.) No, dokle god su naši vajni znanstvenici pred političarima snishodljivo pristojni, ne treba od njih očekivati da će značajno utjecati na sudbinu znanosti i društva. Zato, pravo im budi! Jer, oni itekako shvaćaju da šutnjom o netransparentnosti, a sve zbog mrvica koje su im sa stola bačene (ili su ih psećom tehnikom iznudili), izravno u pojedinačne gubice, zapravo dugoročno odgađaju promjenu položaja znanosti i obrazovanja u proračunu, dakle, i u vrjednosnome društvenom rangu. Ostvarenje transparentnosti i jednakopravnosti za nas je dakle, nažalost, u domeni utopijskih snova!

Pretplatom na Časopis za knjigu omogućujete njegovo redovitO izlaženje Oni su se već pretplatili: DOMINOVIĆ D.O.O. DUBROVAČKE KNJIŽNICE – KNJIŽNICA GRADA DUBROVNIKA FILIP TRADE D.O.O. ZAGREB GRADSKA KNJIŽNICA ĐAKOVO GRADSKA KNJIŽNICA IVAN GORAN KOVAČIĆ KARLOVAC GRADSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA SPLIT GRADSKA KNJIŽNICA MATIJA VLAČIĆ ILIRIK ROVINJ GRADSKA KNJIŽNICA METEL OŽEGOVIĆ VARAŽDIN GRADSKA KNJIŽNICA SLAVKA KOLARA ČAZMA GRADSKA KNJIŽNICA POREČ GRADSKA KNJIŽNICA NOVA GRADIŠKA GRADSKA KNJIŽNICA PAZIN GRADSKA KNJIŽNICA RIJEKA GRADSKA KNJIŽNICA SAMOBOR GRADSKA KNJIŽNICA UMAG GRADSKA KNJIŽNICA VINKOVCI GRADSKA KNJIŽNICA ZADAR KGZ – GRADSKA KNJIŽNICA KGZ – KNJIŽNICA ANTE KOVAČIĆA ZAPREŠIĆ KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA KGZ – KNJIŽNICA BOGDANA OGRIZOVIĆA KGZ – KNJIŽNICA BOŽIDARA ADŽIJE KGZ – KNJIŽNICA MARIJE JURIĆ ZAGORKE KGZ – KNJIŽNICA MARINA DRŽIĆA KGZ – KNJIŽNICA NOVI ZAGREB KGZ – KNJIŽNICA SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA TINA UJEVIĆA KGZ – KNJIŽNICA VLADIMIRA NAZORA KGZ – KNJIŽNICA MEDVEŠČAK KNJIGA-TRGOVINA D.O.O. KNJIŽNICA I ČITAONICA FRAN GALOVIĆ KOPRIVNICA KNJIŽNICA ZAVODA ZA SLAVENSKU FILOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA SISAK NAKLADA SLAP D.O.O. JASTREBARSKO PRESSCUT D.O.O. ZAGREB SVEUČILIŠTE U ZADRU, FILOZOFSKI FAKULTET ZADAR

ŠARENI DUĆAN D.O.O. KOPRIVNICA

ZAHVALJUJEMO! J