Tema1-2 / 2012

editorial

UŽIVATI PO MAJANSKOM KALENDARU

P

relistavanjem zadnjih dvadeset godina hrvatskih novina, ovih još uvijek navodno živih, i onih drugih, davno ili netom upokojenih (možete li se sjetiti koje su to novine definitivno nestale s javne scene u zadnjih pola godine?), lako bismo uočili kampanjsko ponavljanje tema za svaku sezonu, s istim pitanjima i istim odgovorima, jer iz toga začaranog kruga kao da nema izlaza. Još se i promijene neki ljudi, tzv. novinari, i tzv. sudionici kulturnoga života, ali pitanja i odgovori, taj divni totalitarni okvir javnoga života, ostaju okamenjeni.

E sad, pitanje je zašto uopće ponavljati cijeli posao kad je jednostavno moguće promijeniti datum, ubaciti poneko novo lice, i sve je tako brže, jednostavnije i neusporedivo jeftinije?

Odgovor je, naravno, banalan: mediji moraju održavati iluziju da postoji neki stvarni život, onako kako su ga oni projektirali, i da oni taj stvarni život prate, registriraju, navodno čak i analiziraju. Na toj iluziji bazira se ono drugo, mnogo važnije: naime, da su i oni sami živi, i da su važni za održavanje svijesti o životu onoga što se davno zaputilo u vječna lovišta, na ahiret, u raj-čistilište-pakao. Pakao.

Pišem to zato što ovih dana opet dajem iste odgovore na barem dva desetljeća ista pitanja, i što se tzv. novinari užasno naljute kad im kažem da smo o tome razgovarali lani, i predlani i da razgovaramo stalno o istome od Sejde Bajramovića, preko Tuđmana i Mesića do Josipovića, ako netko baš

inzistira na tome da vrijeme mjerimo kroz vladavine ili njezine ne baš vješte simulacije. I onda me još, napižđeni na moju nevoljkost i nekooperativnost, zaspu pitanjima da gdje je izlaz, imam li rješenja, vidim li svjetlo na kraju tunela... Ne vidim! I ne idem po nove naočale, jer se bojim da bih mogao vidjeti! Baš mi je dobro u mraku, uživam k’o tusta krtica, i ne dam se van, jer bi me to definitivno ubilo.

Zamislite da nasjednem i zaspe me milijunski LED rasvjete! Ja ću, dakle, majanski kalendar čekati u mišjoj/ krtičjoj rupi, a svjetlinu reflektora prepuštam Zoranu Ferića, koji je hrabro raspalio o vremenu po majanskom kalendaru na 600 stranica i tako možda izbjegao apokalipsu. Jer je, ponavljam, hrabar čovjek, a da i nakon tih 600 stranica ima što reći lako ćete zaključiti nakon njegova intervjua kojim otvaramo ovaj broj. Dvobroj, zapravo.

O onome prvom, s čime sam započeo tekst, o medijima dakle, temeljito, opsežno, informirano piše Žarko Paić u tekstu (ovdje u funkciji temata) Doba medijalnoga neutraliziranja: od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture. Pored toga imamo još dva temata: jedan se bavi njemačkom književnošću iz Bavarske, s tekstovima četvero suvremenih bavarskih pisaca, a drugi zapadnim interpretacijama Istoka i islama, odnosno istočnim inkorporiranjem obrazaca masovne kulture i potrošačkih modela. Temat se zove Westeast Story, ne naravno zbog nekakvog mjuzikla, nego kao mali hommage čovjeku koji

je svojedobno, razmjenom umjetničkih projekata, pokrenuo Westeast pokret oko kojega je okupio mnogobrojne pjesnike i vizualne umjetnike sa svih strana svijeta. Rođen u Dugoj Resi, živio je u Kranju i zvao se Franci Zagoričnik, veliki slovenski pjesnik, sudionik u projektima slovenske neoavangarde i jedan od najboljih poznavatelja hrvatske moderne i avangardne književnosti. Tekstove u ovom tematu napisao je drugi veliki slovenski pjesnik i intelektualac planetarnih dometa – Aleš Debeljak.

Mnogo bi toga iz ovoga dvobroja trebalo spomenuti, no ja ću se kratko zadržati još na ulomku iz lipogramskog romana, jednog od najznačajnijih dometa francuske književnosti druge polovine 20. stoljeća, Ispario/ La Diparition oulipovca Georgesa Pereca, na relativno opsežnoj Valentovoj noveli Aktivistička oluja u Amsterdamu i također sjajnoj noveli naše nove, po prvi put objavljene autorice Tanje Novak Muzej Majka.

Po prvi put objavljujemo i pjesme velikoga češkog pjesnika Petra Hruške, kao i Jendričkov poetski prilog temi Poništeni gradovi. Pravi užitak u tekstu, kako bi nas pomalo prijekorno podsjetio Roland Barthes. Užici, općenito, ne dolaze sami, bez našeg sudjelovanja. Užitak u tekstu jedan je od onih koji očekuje nešto potpuniji individualni angažman. Priuštite si ga! Poslije nas smijete zatrpati svojim prekrasnim tekstovima i reakcijama.

Sve ćemo vam objaviti!

Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina IX 1-2 / 2012 ____

1/2 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____ Branko Čegec

DESIGN____ Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2012

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2484008-1105527308 Raiffeisen banka 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Godišnja pretpl ata z a inozemstvo____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn NOVO! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa iz tiska. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

ISSN 1334-6466

SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 8_ATELIER FRITZ____

Branko Čegec: Uživati po majanskom kalendaru Zoran Ferić: Roman o sjećanju, zaboravu i senilnosti, razgovarao Srđan Sandić Georges Perec: Ispario, prevela Vanda Mikšić

11_TEMA 1____ 12_

DOBA MEDIJALNOGA NEUTRALIZIRANJA, Žarko Paić Žarko Paić: Doba medijalnoga neutraliziranja. Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture

32_ATELIER FRITZ____

Milko Valent: Aktivistička oluja u Amsterdamu: Amélie van Duijk

39_TEMA 2____ 40_ 45_ 54_ 60_

PISATI U BAVARSKOJ Dagmar Leupold: Poslije ratova, preveo Boris Perić Werner Fritsch: Faust pjesma suncu, preveo Boris Perić Petra Morsbach: Pjesnička ljubav, preveo Boris Perić Thomas Lang: Jim, preveo Boris Perić

66_ATELIER FRITZ____

Petr Hruška: Šilterice, preveli Matija Ivačić i Matěj Martinčák

71_TEMA 3____ 72 _ 76_ 80_ 83_

WESTEAST STORY, Aleš Debeljak Aleš Debeljak: Europski islam između fikcije i stvarnosti. prevela Nada Zdravič Aleš Debeljak: Burka i barbika, prevela Nada Zdravič Aleš Debeljak: Mekakola i burkini, prevela Nada Zdravič Aleš Debeljak: Tko još voli Ameriku?, prevela Nada Zdravič

87_ATELIER FRITZ____ 105_PONIŠTENI GRADOVI 3____ 106_ATELIER FRITZ____ 110_ 113_ 119_IZDANJA____ 123_ 125_VOIX VIVES____ 127_ 146_PISATI SE MORA____ 163_

Tanja Novak: Muzej Majka Slavko Jendričko: Sisak ševi Sisciju Tanja Obradović: Onda znaš kako stvari stoje Staša Aras: Poželim li živjeti po uputama Srđan Sandić: (t)umor Saša Ćirić: Trijumf truleži Katarina Brajdić: Pisanje na balkonu Vanda Mikšić: Živi glasovi u Sèteu Miroslav Mićanović: Između izvještaja i putopisa: riječi u zraku – poezija Mediterana Miroslav Mićanović: Prostor traži riječi / riječi traže prostor, Maremare 2012.

Roman Simić: Diomedove ptice

INTERVJU

ZORAN FERIĆ___ Roman o sjećanju, zaboravu i senilnosti RAZGOVARAO SRĐAN SANDIĆ

Z

oran Ferić (1961.) jedan je od najčitanijih hrvatskih pisaca, zaposlen kao gimnazijski profesor knji-

ževnosti.

Iza njega je oveća bibliografija: Mišolovka Walta Disneya, Quattro stagioni, Anđeo u ofsajdu, Smrt djevojčice sa Žigicama, Djeca Patrasa, Otpusno pismo, Simetrije čuda. Esejističke i prozne tekstove objavljuje od 1987. u Poletu, Studentskom listu, Pitanjima, Oku, Plimi, Godinama novim, na III. programu Hrvatskog radija. Godine 2000. dobio je nagradu Ksaver Šandor Gjalski, a 2001. Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo.

Roman Kalendar Maja koji je povod ovog razgovora, ove je godine najveći književni hit u Hrvatskoj, a njegov je autor osvojio nagradu Vladimira Nazora u kategoriji književnosti, Nagradu Grada Zagreba, bio je polufinalist Nagrade T-portala te dobitnik prozne Nagrade Jutarnjeg lista.

Srđan Sandić: Romanom Kalendar Maja dajete starosti neke druge

determinante, opovrgavate ju kao punu “mudrosti i smiraja”?

i u pisanju koje (nadajmo se) - reflektira životno iskustvo?

Zoran Ferić: Da, opovrgavam starost kao doba smirenja i mudrosti, kao što ni djetinjstvo nije nekakvo doba sreće i bezbrižnosti. Književnost i jest tu da nas oslobodi stereotipa i da tim jezičnim sredstvima prodre do čovjeka, do pojedinca i njegovog konkretnog problema koji se onda, ako je sreće, može promatrati i kao nekakav kolektivni problem, metafora ili simbol. Mislim da se u formiranju spomenutog stereotipa o starosti zapravo radi o nepopravljivom i površnom optimizmu da će sve muke jednom proći i da ćemo jednom u budućnosti uspjeti pobjeći od sebe samih. Osim toga, površna ideja o starosti je da nam, kad stignu te kasne godine, ništa ne preostaje jer smo snagu, zdravlje, strast, libido, vid i mnoge druge stvari već izgubili. Onda nam ostaje samo mudrost i smirenje, kao neka vrsta kompenzacije.

Ferić: Što se zrelosti tiče, oduvijek sam mrzio tu riječ i kad se upotrebljava za djecu koja su, eto, zrela, i za pisce ili slikare koji su “dostigli zrelost.”

Obično govorim da je zrelost prvi stupanj truljenja, ona točka iz koje se može još samo dolje ili u gnjilost.

To zrelost, primijenjeno na Kalendar Maja možda znači da sam izašao iz spisateljskog puberteta, no to nisu stvari o kojima ja mogu suditi. Ovaj roman imao je mnogo odjeka, od krajnje pozitivnih, do onih vrlo negativnih i kao što je, dok sam ga pisao, svašta stalo u njega, tako i na planu recepcije u njega svašta stane. A kako ja mislim zrelost? Kao stanje u kojemu nas ništa više ne može začuditi.

Sandić: Neki kritičari tvrde da je ovo vaš “najzreliji” roman. Kako vi mislite zrelost, kako u životu, tako

Sandić: Zašto je starost uvijek toliko politična i uvijek upravo ona - najbolje detektira “samosvijest” društva u kojoj supostoji?

Ferić: Zašto je starost politična i detektira stanje društva u kojemu

5

Površna ideja o starosti je da nam, kad stignu te kasne godine, ništa ne preostaje jer smo snagu, zdravlje, strast, libido, vid i mnoge druge stvari već izgubili. supostoji? Pa možda se odgovor krije upravo u vašem pitanju i u riječi “supostoji”. Meni se čini da stari ljudi i nisu u pravom smislu dio društva, već da su nešto što ovdje supostoji, ili čak da su izolirani suputnici. Mislim da marginaliziranje starih postoji u svakom društvu i u bogatim zemljama Americi ili Skandinaviji i, naravno u Nepalu ili Obali Bjelokosti. Razlika je, naravno, u tome što je ta izoliranost u Skandinaviji puno ugodnija, nego vjerujem u Nepalu, ali je isto tako izoliranost. U tom smislu ne vidim neku bitnu razliku, vidim razliku samo u modalitetima pa ne vjerujem da odnos prema starosti može biti nekakav lakmus demokracije ili otvorenosti društva kao što je to, primjerice, odnos prema religiji, seksualnoj orijentaciji ili nacionalnom pitanju. Stoga starost može postati ozbiljno političko pitanje bilo gdje na svijetu. Osim toga, razvijena su društva sve starija pa će u narednim godinama nastupiti upravo emancipacija starih. Konačno i kod nas su stranke umirovljenika znatan politički faktor.

Pogotovo kad je o koalicijama riječ.

Sandić: Što vas je navelo/vodilo takozvanom velikom romanu?

Ferić: Obiman roman se dogodio jednostavno zato što sam u jednom trenutku osjetio potrebu da penzionerima u priči dam djetinjstvo i mladost, točnije čitav život. A taj čitav život, ma kako nam se čini kratak

PHOTO: BCH

Obično govorim da je zrelost prvi stupanj truljenja, ona točka iz koje se može još samo dolje ili u gnjilost.

6

Mislim da nam formu, ili put ili realizaciju definiraju prepreke na koje nailazimo u samoj priči i jeziku. Jezik je materijal koji daje prilično jak otpor uobličavanju, ne da se, a dosta je žilav, kao da se brani. kad ga živimo, u knjizi se nekako sam po sebi rastegne.

Sandić: Što mislite da roman čini “velikim” romanom?

Ferić: Što roman čini velikim?

Naravno, odgovarajući na to pitanje ne mislim na Kalendar Maja, nego govorim posve općenito. Ako bismo nekako pokušali definirati “veliki roman” kao žanr, bez ikakvih vrijednosnih odrednica, to bi vjerojatno bilo sljedeće: obuhvaća duži vremenski period, ponekad i nekoliko generacija, pruža detaljan uvid u osobitosti vremena i prostora koje opisuje, a koji su u njemu nerazdruživo povezani, pruža čitatelju uvide u navike, moral, modu, način gledanja na prošlost i budućnost, način govora i mišljenja.

Veliki roman, logično, mora imati i više likova i nekoliko priča. Iz velikog romana možemo saznati, recimo, kakve cipele su nosile žene određenog društvenog sloja, kako se u jednom trenutku liječila tuberkuloza ili kako se transformirala ljudska svijest. Veliki roman bio bi ono što je u epici u stihu epopeja, a u prozi realistični romani koji nam pružaju neku široku sliku grada ili regije, i naravno, vremena.

Franzen, recimo, piše velike romane kao što ih je prije pisao Marquez, Rushdi, a prije njih, dakako Balzac, Proust ili Mann.

PHOTO: BCH

Sandić: Je li forma definirala priču, kakvo je iskustvo pisanja ? Možete li opisati?

Ferić: Mislim da je bilo suprotno, da je priča definirala formu. Mislim da to često tako i ide: forma je odgovor na specifične zahtjeve priče, kao što je forma zgrade jednim dijelom odgovor na zahtjeve terena, orijentaciju ili materijale koji se upotrebljavaju.

Baš sam nedavno u časopisu Oris pročitao jednu zen-mudrost: “Prepreka je put.” Mislim da nam formu, ili put ili realizaciju definiraju prepreke na koje

nailazimo u samoj priči i jeziku. Jezik je materijal koji daje prilično jak otpor uobličavanju, ne da se, a dosta je žilav, kao da se brani. Lako se sklizne u banalnost ili stereotip, kao što nam je lako u njemu zalutati do zabrinjavajuće nerazumljivosti. Pisanje je zapravo balansiranje između tih krajnosti.

Sandić: Još jedna od misli koje su mi se uplele, koje su me dopale kao nekakva poruka vašeg romana, bila je da nema popravljanja života, da nema i ne treba ponavljati život koji se već dogodio. Pitanje

7

koje ide iz ovoga je: zašto se toliko volimo vezati za prošlost?

Ferić: Ljudi neprestano ne žele vidjeti tu jednostavnu istinu: nema ponavljanja života. Ili, svaki pokušaj ponavljanja opet je život sam i donosi nam nepredviđene i možda opasne stvari. Tu se, čini mi se, pojavljuju dva dominantna pitanja. Prvo je ljudska potreba da se živi više paralelnih života. Tu potrebu ima lik Romana, čovjeka koji stalno bježi od definiranja vlastita života i uvijek mu treba izlaz. Za njega su taj izlaz žene i arhitektura. Žene zato što sa svakom ženom ima drugačiji život pa kao da se jednim takvim životom odmara ili liječi od drugoga. S arhitekturom je slično: on projektirajući kuće zapravo projektira i niz mogućih paralelnih života. Zato se oduševljava visećim kućama, jer čitav život vidi kao kompliciranu ekvilibristiku. Naravno da je to što on živi u opasnoj suprotnosti s društvom koje uvijek želi pripitomiti i definirati pojedinca. To pitanje paralelnih života ili ljudske gladi za životima pokušao sam provesti kroz roman na različitim razinama. Osim Romanova lika tu je još jedan lik, Toni, koji na početku krstarenja, koje je svojevrstan povratak u mladost, halapljivo guta vizure. Iako već star, želi sve vidjeti, želi u svemu sudjelovati, prejeda se slikama. Drugo pitanje je ono koje spominjete a to je ljudska potreba da se veže za prošlost. Vezivanje za prošlost i na razini društva, povijesti, nacije i na razini pojedinca, zapravo je pitanje identiteta. Mi sami sebe okupljamo i definiramo tako što

Vezivanje za prošlost i na razini društva, povijesti, nacije i na razini pojedinca, zapravo je pitanje identiteta. smo svjesni svoje prošlosti. Lik koji je u romanu opsjednut prošlošću je pripovjedač Tihomir. U jednom trenutku, kad se raspadne nakon odlaska voljene žene, okuplja se upravo tako da se prisjeća vlastite prošlosti i gleda svoje fotografije prije ljubavne veze sa Senkom. Sjećanje je način da “čovjek bez svojstava” o sebi stvori nekakvu sliku. Tihomir je opsjednut sjećanjem, možda bi se moglo reći i da je proklet sjećanjem. Upravo zato roman počinje razmišljanjem o senilnosti i implicitnom potrebom glavnog lika da se “sjeti svega”. Osim toga, opsjednutost prošlošću javlja se kod Tihomira i kao svojevrsno seksualno prokletstvo. On ne može svršiti na ženu s kojom momentalno vodi ljubav, nego samo na njenu sliku iz prošlosti.

o različitim modalitetima prošlosti.

Za Tihomira se prošlost pojavljuje kao prostor koji treba otkrivati, ona je pisana tajnim jezikom u kojemu riječi odjednom, iz neke druge vizure, dobivaju posve nova značenja.

Sandić: Kako vi to vidite? Koliko je doista moguće napraviti rekapitulaciju vlastitog života?

Sandić: Što novo možemo očekivati od Vas i ima li Kalendar Maja potencijal, šansu da bude “pretočen” u film?

Ferić: Nemoguće je, mislim, napraviti rekapitulaciju života jer se prošlost i naš um opiru sjećanju. Mi se ne sjećamo samo onoga što se dogodilo, mi se sjećamo i vlastita sjećanja o tome što se dogodilo pa se roman zapravo pretvara u neku vrstu pamćenja o pamćenju. Mnoge su slike iskrivljene, to dakle nije samo roman o sjećanju, nego i o zaboravu, o senilnosti, ali i

Sandić: Kako biste žanrovski odredili Kalendar Maja s obzirom da (bez greške) djeluje kao da je sastavljen od njih više?

Ferić: Tu doista ima više priča, ima i više vremenskih planova i dosta likova od kojih većina ima neku svoju životnu priču koja je kod nekih dana detaljno, a kod nekih samo u rudimentarnom obliku. Ali postoji. Upravo zato žanrovska je definicija otežana. Kronika krstarenja, fikcionalni memoari, ljubavni roman, obiteljski triler...

Ferić: Čini mi se da Kalendar nema šanse da se pretoči u film. Tehnički, priču bi trebalo bitno skratiti, a upravo je u tim rukavcima, pričicama i digresijama štos. Momentalno pišem priče koje, recimo, po svojoj strukturi nalikuju nekim poglavljima iz romana koja su zapravo samostalne priče.

Recimo poglavlje Slina ili Il silenzio.

ATELIER FRITZ

GEORGES PEREC___ ISPARIO S francuskoga prevela Vanda Mikšić

20. Glava u kojoj dobivamo dokaz o položaju dolara ($)

GEORGES PEREC

G

odinu dana zatim život ispisa roman nastavi Augustus svoju priču. - Trgovina opijumom išla kao po loju, pa Albin s lakoćom zgrnu priličnu hrpu zlata. U Bill Yardu stolovao kao paša. A onda sazna da holivudska diva Anastasia u blizini snima film. U pomanjkanju britanskih žrtava, Albin, koji nastavi istim žarom mrziti svakog Anglosaksonca, pa tako i građanina Ujaka Sama, organizira pljačkaški pohod na okrug što ga produkcija okupira podižući svoj glavni logor.

Onako naprasit, zgrabi pušku, bazuku, malodimni barut, napalm i brizant, a zatim u pratnji ponabitoga mastifa i koliko prstiju na ruci hladnokrvnih i odvažnih kompanjona jurnu iskaliti silnu srdžbu.

Stignu u blistavi lipanjski suton. Dan bî vruć, sumrak mlak, ali su zato najavili gotovo mrzlu noć.

Alban uoči da su na padini brda podigli tri studija, ali su kampirali uz lokvu. Svi iz tima spavali su u 5 dugih prikolica, a Anastasia prigrabi ponajbolju. Opazi da u studiju još snimaju, i to naporni kadar otklona koji zamori čitav tim, i skript tajnicu, i majstora tona, i pomoćnika snimanja, i foto dišu, zato što bi dolly svaki put u vidnom polju zahvatila samo dio statista.

Albin svojoj bandi naloži da navali na njih, spali što god vidi, maksimalno masakrira, rasturi koliko joj

9

drago, a onda krišom otrča do bungalova na kotačima, divina svit houma.

Tiho provali u omanji budoar, u kom baš svaka stvar poziva na ljubavni užitak: duboki divani, tusti sagovi, uglavnom matirana zrcala - radi sofisticiranog ugođaja, nipošto zbog stidljivosti. Zrak su ispunjavali lascivni miomiris i slabašna luč lampiona.

Albin napravi krug po budoaru što mami na strast, a onda razgrnu kruti baldahin od gruba brokata i tamo nakratko potraži zaklon. Mirisna su ga ulja obavijala i opijala.

A onda na vratima osvanu Anastasia. Svukavši kimono od pahuljasta organdija s crnim točkicama, skinuvši pamučnu štramplicu što joj prianja uz kožu od pupka do nožnoga prsta, diva osta naga, samo s krupnom zlatnom ogrlicom koju krasi dijamantni kabošon na vratu. Ispruži svoju vitkost na otoman i mazno uzdahnu od zadovoljstva.

Albin dugo osta kao paraliziran božanskim prizorom što mu ga podari diva.

Sav mu obzor posta divin obli obris koji pulsira u valovima od spokojna joj disanja.

Skulptura u polusnu izloži tako svoju nagost kroz uzbuđujući chiaroscuro što modrim obrubi uljuljani bok.

Put joj bila divna i ružičasta, istodobno i zagasita i glatka, sjajna.

Albin skoči, blistava oka, kao kakav Gladni Pan. - Oh, Anastasia - prošapta, gorući od strasti. - Kupidon upravo odapnu svoju sulicu!

Nadahnuto odmah sroči odu po uzoru na Canticum canticorum Salomonis, a u slavu Anastasiina divnoga stasa: Tvoj trup, galija prava kojom ću mora oploviti, i barka, brigantin kog valjaju valovi moji, Tvoja arkada, tvrđava koju ću osvojiti, bastion, zaštitni humak koji rastalit ću burom zanosa što mi struji žilama,

I ušna ti školjka, srčanka, oštriga, volak, čiju ću krivulju pratiti, Tvoj kapak, titraj miga, pomrčina časka, Tvoja obrva, trijumfalni luk kojim ću proći ponirući u dubinu bunara tvog crnog oka, Tvoj palatalni svod, madrigal u povojima, atol, purpurni koralj po koji bih pošao na samo dno mora, pa makar mi i zraka uzmanjkalo, Tvoj vrat, kula ljiljanska, kazba od talka, paragon jarma, okov za moju strangulaciju, Tvoja ruka, štit, vitao, ljubavna žila, čvrsta bronca, garota čiji zavrtaj taži moj nagon, I šaka ti, prstolika životinja, sampan, skif, dory, ponton što nasumično lavira, brodi, krstari po našim uljuljkanim udovima, Tvoj hrbat, obala, naplavina, solana, izravnano korito, grbavi dolac, lûk što ga krivi sulica užitka, Tvoja put, oh, tvoja put, albino koža fatalnoga kita, žal čiji uzmak jamči moju smrt, almanah u koji i na sudnji dan pisat ću ti akrostih, Tvoj bok, strmi brzac, krhka karika, rub na koji ću pristati kao rob, prva luka za moju lađu buktinju, Tvoj pupak, trajno raspukli kaolin, kupa što trajno vabi na libaciju, I krilo ti, grb nikom znana grbovnika, tajnovita uvala, vrata koja ću otvoriti širom, Tvoja stražnjica, plod koji ću otkoštiti, izvući mu sočni pinjol, raspucali grozdić, I runo ti, Zlatno runo za kojim kao Jazon gazim i dvaput po duzinu godina uragan izazivam, to runo, božanski pubis, ljubavna obrva, os, kanal, cilindar, krzno, blazina kojoj nudim lignju, marabut, raj ljubavnog osvajanja, Tvoja brazda, lotosova brazda, brazda zaborava, osipanja, dokidanja, brazda Nirvana, brazda u kojoj vazda čuči moja smrt, u kojoj ću vazda iznova biti porađan i vazda iznova umirati, izdisati od tako ljudskoga užitka,

Pup tvoj, kamo svaka stvar odlazi u smrt, tvoj pup, zadnja utvrda u kojoj ću život svoj anulirati, abrogirati, amputirati kroz Amora koji traži afirmaciju, kroz apsolutni srh koji kad-tad moramo iskusiti, zasvagda uranjajući u strast ili u zaborav, u noć u kojoj svaka stvar hlapi, u postojani časak koji stapa nas u isti lik!

Albin tako sroči. A onda skinu svu robu i sasvim nag pohotno skoči na divu.

- Molim? - srdito viknu Anton V. Ockall. - Zar ju napastvova?

(Znamo da mu ima godina; k tomu, odrastao u puritanskom ozračju, obavi i krizmu i firmu i umalo posta fratar.)

- Ni govora! - odvrati Augustus, hihoćući. - Otvorivši oči, diva odmah zavoli barabu i otvori mu dušu, šapućući, a on ju sasluša, prodirući ad limina apostolorum: - Tako žudim za pravim razbojnikom, istinskim banditom, propalicom! Da li i danas policija traga za tobom?

- Sigurno - odgovori Albin.

- Bi li dali dobru kintu za tvoju glavu?

- Silnu! - odgovori Albin.

- How much? - zaintrigira Anastasiu.

- Milijun hrivni.

- How much is that in dollars ($)? ustraja Anastasia.

Budući da dolar iznosi 28 hrivni, Albin odmah izračuna odoka, a onda još u novinama potraži točan kurs.

- Thirty-six thousand - kaza, prilično ponosan.

- That is a lot! - Anastasiu iznos očito zadivi.

Diva ga zatim zavodljivo i gotovo mangupski promotri, pa podatno prošapta: - Budi moj Don Juan, moj Casanova, moj Valmont, moj Božanski Markiz!

I bî to kao da kakva Virginia Mayo svu svoju čar nudi Richardu Wid-

10

PHOTO: BCH

marku, ili Joan Crawford Franku Sinatri, Rita Hayworth Kirku Douglasu, Kim Novak Caryu Grantu, Anna Magnani Randolphu Scottu, Gina Lollobridgida Marlonu Brandu, Liz Taylor Richardu Burtonu, a Ingrid Thulin Omaru Sharifu!

No prozbori li Anastasia tada glasom svojim ili samo odglumi kakvu davnu ulogu?

Istini za volju, koga briga? Ta, uranjajući u najdivnija škakljanja, mazuckanja, ljubakanja, tko ikad okom ulovi požudniji turnir, strasniji dvoboj, pohotniju borbu?

I dok, poput Apolona što uhvati Iris, Adonisa što ukroti Kalipso, Antinoja što uzapti Auroru, Albin Anastasii pruži vrhunski užitak, banda mu, sukladno nalogu, navali na studija i dignu ih u zrak. Prasak rasprši tamu i zagluši okolinu. Kao u Valpurginoj noći. Svi oni što su dotad zdušno radili ili kunjajući odmarali, zgranuto su potrčali, nasumično, uz vrisku i graju. Mnogi su od njih odmah izgubili život, od vruća ugara ili silna kovitlaca, od proključala kama što ga požar iščupa iz tla, od usijanih otkrhaka koji bi trup izbušili kao darda, od buktinja što kao da ih riga vulkan.

Ipak, usprkos silnoj strci koju izazva, ova strahota na miru ostavi naša dva golupčića koji su uživali u isto toliko žarkom, ali nimalo ubojitom zanosu.

I dok su Albinovi mafijaši, čim su do kraja obavili što ovaj od njih zatraži, iznimno zadovoljni uratkom pošli natrag u Bill Yard, on nastavi svoj ljubavnički okršaj prsa o prsa, uz lascivnu pošalicu, gugut, flirt i uzajamnu ljubavnu izjavu.

Potraja to tri dana. Zatim Anastasia izmigolji Albinovim poljupcima i škakljucanjima: sinu joj da potpisa ugovor, pa za onaj basnoslovni honorar mora produkciji dati svoj divovski prinos.

Avaj! Lako tada zbroji dva plus dva.

Ni u produkciji ni u distribuciji nikog živog. Sva aparatura otišla dovraga! I Nagra, i kolica... Paillardica posta ostatak ostataka, a miks-pult gomila strašnih otpadaka, krhotina, okvira i žica što ih vatra savi, sažga i rastali.

Dolly kao da izradi ruka Hajdua koji za oko inspiraciju potraži kod Nahuma Gaboa, a onda i kod Baldaccinia.

Ništa, znači, od Anastasiina angažmana. To nju tako silno ražalosti da Albin, koji nikako da joj odagna tugu, odluči otići i ostaviti ju u prikolici. Ali

prvo joj kaza, i to zastrašujućim tonom: - Budu li kći ili sin plod ovog vrhunskog zanosa koji nas spoji na puna tri dana, moraju nositi moj patronim: Mavrokhordatos, koji bi u protivnom - doda - mojom smrću mogao otići u dim, a s njim i moj Urok! (ulomak iz romana) Georges Perec (Pariz, 1936-1982) može se smatrati francuskim suvremenim klasikom.

Prije svega poznat po remek-djelu La vie mode d´emploi (1978), ovaj je svestrani prozaik, pjesnik, scenarist, režiser i prevodilac u svoje tekstove uvijek znao utkati autobiografske elemente, kao i brojne književne referencije. Bio je jedan od najplodnijih članova Radionice za potencijalnu književnost OuLiPo, a za svoja je djela višestruko nagrađivan.

Lipogramski roman La Disparition, književni pothvat bez premca, objavljen u Francuskoj 1969. godine, zbog iznimne je zahtjevnosti dosad preveden na svega desetak jezika, mahom velikih, a sada zahvaljujući prevoditeljici Vandi Mikšić dobiva i hrvatsku inačicu. Cijeli je roman, inače parodija detektivskog žanra koja se proteže na preko tristo stranica, ispisan, naime, bez samoglasnika E! I dok na površnoj razini zapleta skupina prijatelja kreće u potragu za nestalim Antonom V. Ockallom, ispod teksta se stvara iznimno kompleksna mreža odnosa s književnim i izvanknjiževnim svijetom, mreža čiji je glavni protagonist upravo odsutno slovo...

Tema 1: DOBA MEDIJALNOGA NEUTRALIZIRANJA___ PRIREDIO Žarko Paić

Raskorijenjenost i ne-mjesta su bitne oznake suvremene globalne civilizacije. Umjesto izvornoga prostora, deteritorijalizacija i reteritorijalizacija odlučuju o položaju subjekta i stanju medija događaja. Film postaje univerzalni medij postpovijesnoga doba zato što dokida neposredni odnos spram mjesta/prostora i vremenitosti kao prisutnosti “sada” i “ovdje”. Napretkom tehnologije proizvodnje filma, njegove distribucije i potrošnje (recepcije i percepcije) od nijemoga do digitalnoga 3D filma ostvaren je učinak totalnoga postvarenja svijeta života i istodobnoga obestvarenja čovjeka kao subjekta događaja. O tome Wim Wenders govori kao o gubitku topologije umjetnosti na primjeru snimanja svojih filmova Pariz, Teksas, Nebo nad Berlinom i Do kraja svijeta. Prostori stvarnoga života podaruju slikama vjerodostojnost. Kada dolazi do raskida s idejom živoga prostora, već je na djelu učinak medijalnosti bez medija ili čiste transparencije u trijumfu vizualnoga nad tekstom.

PHOTO: BCH

TEMA

Žarko Paić___

DOBA MEDIJALNOGA NEUTRALIZIRANJA:

Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture

1. Film kao sekularna religija moderne: Od Građanina Kanea do Matrixa Najznačajnije umjetničko djelo 20. stoljeća iz nekoliko razloga zacijelo je film Orsona Wellesa Građanin Kane. Ponajprije je to događaj medijske inscenacije stvarnosti, potom eksperimentalna novost u samome umjetničkome postupku fragmentacije vremenitosti u sekvencije, te, naposljetku, radikalan obrat u društvenoj kritici svijeta kao medijskoga predstavljanja kapitalizma u njegovoj pojavnoj biti. Koncept korporativnoga kapitalizma zasnovanoga na proizvodnji informacija u društvu medijskoga spektakla u ovom filmu doseže svoj vrhunac. Welles je umjetnički predskazao buduću aktualnost globalnoga doba u znakovima medijske destrukcije istine. “Rosebud”, grimizna ruža u zrcalima, upućuje na beskrajnu reprodukciju lica bez identiteta. Mediji se umnažaju, ne čovjek.

Kapitalizam stoga predstavlja neljudsku strukturu ekonomske moći, poli-

tičke vladavine i kulturnoga poretka.

Formula ideologijske moći-vladavine savršeno se pokazuje u medijalnosti medijatiziranja stvarnosti. Medijalnost se odnosi na uvjet mogućnosti djelovanja u svijetu tehničke reproduktivnosti; medijatiziranje je proces preobrazbe tehnički proizvedene slike (film) u samo strukturiranje svijeta; stvarnost se, naposljetku, događa kao nesvjesno djelovanje ideologijski konstruiranoga “realnoga” u svoja dva modusa postojanja:

(1) biosferi ili golome životu; (2) tehnosferi ili umjetnome životu.

U oba slučaja riječ je o radikalnome svođenju čovjeka na predmete/ stvari. S onu stranu njegove istinske slobode djelovanja leži opredmećenje/postvarenje bitka. Razlika između predmetnosti i stvarnosti bića proizlazi iz temeljne bezavičajnosti čovjeka i postavljanja bitka znanstveno-tehničkim uvjetom proizvodnje bića. Od novoga vijeka taj je događaj odlučan za nastanak medijske slike

svijeta. Pod nadzorom medija sloboda se događa/odgađa kao spektakularna vizualizacija teksta samoga tijela u svojoj patološkoj narcisoidnosti.

Opsjednutost “sobom” kao Drugim na pozornici medijske slave postaje imperativom životnoga uspjeha u suvremenome društvu. Narcistička kultura odgovara opsjednutosti refleksivnim sebstvom u doba društva spektakla.1 To podjednako vrijedi za svijet visoke kulture i zabave.

Narcizam u svojem “cool” stanju medijatizirane (samo)svijesti određuje kulturu postmodernoga individualizma na Zapadu.2 Sa zvučnim filmom otpočinje era vladavine medija ne više tek simbolički, nego uistinu stvarno. Film se od predstavljanja realnosti stvarnije od tzv. prave realnosti promeće u matricu hiperrealnosti mogućega dolaskom novih digitalnih G.Schulze, Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M. – New York, 2005, 2. izd.

1

2 G.Lipovetsky, L’Ere du vide: Essais sur l’individualisme contemporain, Gallimard, Pariz, 1989.

13 13

ŽARKO PAIĆ

medija 1990-ih. Konačan je rezultat ovog procesa preobrazbe medija iz područja posredovanja informacija u područje neposredne djelotvornosti informacije kao svrhe cjelokupnoga društvenoga poretka – entropija društvenih odnosa u globalnome kapitalizmu i obuzdavanje subverzije kulture. Paradoksalno, njezinim poticanjem u medijalno određenome prostoru-vremenu izvedbe, subverzija postaje jamstvo stabilnosti poretka.

Entropija proizvodi subverziju, a ne revoluciju. Raspad sustava iznutra obnavlja njegove iscrpljene mogućnosti na novim temeljima. U medijskoj teoriji mreže pretpostavljeno je dvoje: implozija informacija i ekstaza komunikacija (crne i bijele rupe). Zbog toga paradoksi održavaju logički privid racionalne strukture sustava. Utoliko valja jedino govoriti o paradoksalnoj racionalnosti sustava koji ne proizvodi iracionalne fantazme kao nešto

“subverzivno” Drugo/drukčije izvan sustava. Naprotiv, ludilo je u samoj biti sustava kao i strategije njegova prevladavanja. Medijalnost događaja proizlazi iz spektakularne mahnitosti medijske tvorbe svijeta. Ali ova mahnitost nije transcendentalna. Njezina je pojava empirijski posredovana.

Nije stoga poticana “odozdo”, nego se artikulira kao svijet života u svojim imanentnim granicama mreže događaja unutar matrice medija. Pojam matrice (matrix) koristi već jedan od najznačajnijih teoretičara i kritičara medija Günther Anders. U eseju Svijet kao fantom i kao matrica on pojam svijeta shvaća tehnički proizvedenim sklopom uređaja i alata, a sam se

jezik posreduje tehničkim uređajem i alatom komunikacije. Na taj način komunikacija povezuje medijski konstruirana tijela (aparate) u sustav razmjene informacija. Komunikacija može biti stoga jedino nadomjestnom ili umjetnom, a nikad neposrednom.

Pojmovi posredovanja i predstavljanja Drugoga pripadaju modernome dobu medijske slike svijeta.

Kad tijelo postaje medij vlastite performativnosti u dokinutoj razlici biosfere i tehnosfere – života i umjetnosti – suočeni smo s posljednjim činom samoga događaja bez svojega Drugoga (posrednika, reprezentanta, referenta stvarnosti). To je doba medijalnosti događaja bez medija kao posrednika i prijenosnika informacija – čisto djelovanje subjekta bez supstancije. Film koji dovršava taj proces je ne-film ili paradigma novoga medija uopće. Dakako, riječ je o filmu Matrix Larryja i Andija Wachovskoga. Čovjek kao subjekt autonomne svijesti pokazuje se fikcijom. U biosferi čovjek postaje biopolitičkom robom za globalnu razmjenu interaktivnih tijela, a u tehnosferi se radi o posthumanome biću rastjelovljene seksualnosti kojom upravlja kibernetika “žudnje”. Film Matrix nije tek ostvarenje vizija posthumanizma prikazanih u mediju “filma”.

Kao realizirana vizija raspada rodne strukture bića u njegovoj nužnoj reproduktivnosti čovjek se rekombinira i u replikaciji umnaža u mnogostruke realnosti bez identiteta. Sam film naslovljen riječju kojom se označava struktura a ne subjekt, mreža događaja a ne supstancija bića, upućuje na radikalnu promjenu paradigme razumijevanja realnosti, svijeta i čovjeka.

Filozofija kao teorijska interpretacija

Mediji se umnažaju, ne čovjek. Kapitalizam stoga predstavlja neljudsku strukturu ekonomske moći, političke vladavine i kulturnoga poretka.

PHOTO: BCH

filma gubi karakter interpretacije nečeg objektnoga, što stoji kao predmet njezinoga bavljenja svijetom. Sada sama realnost koja ne postoji drukčije negoli biokibernetički ili, ispravnije rečeno, u formi matrice kao jedinstva uma i zbilje u konceptualnoj slici samoga života kao stvarnosti, više nema jednu jedinstvenu oznaku. Neprestani rad transformacija dovodi do toga da je filozofijska interpretacija filma događaj samoga filma posvećen ne slučajno Jeanu Baudrillardu kao filozofu simulakruma i simulacije. U svojem komentaru o ovom filmu, teoretičar suvremene umjetnosti i medija, filozof Boris Groys opravdano kaže da je nelagoda s Matrixom u tome što je nemoguće čak i filozofijski govoriti o njemu, budući da se interpretacija time izlaže opasnosti da bude uhvaćena u mrežu interpretacije interpretacije, a ne nikakve druge stvarnosti. To je “ofilmljenje filozofije”, reći će Groys u nedostatku pojma za ono što je predmet filma Matrix. Na kraju, interpre-

tacija i film postaju tautologijski čin.

Time se objašnjava današnja situacija da sve što jest u svojem događajnome karakteru neposredne prisutnosti zahtijeva “svoj” medij interpretacije.3 U deliriju interpretacije iščezava, naposljetku, sam subjekt izvedbe na sceni reprodukcije samoga života.

Djelo više nije predmet kao objekt u prostoru estetskoga izlaganja umjetnosti. Obrat je u tome što je događaj sada djelo u virtualnome prostoru reproduktivne matrice.

Prostor događaja koji je u povijesnoumjetničkome razumijevanju pojma slike pripadao topologiji bitka slike razmješten je dokinućem korijena i temelja događajnosti. Raskorijenjenost i ne-mjesta su bitne oznake suvremene globalne civilizacije.4

Umjesto izvornoga prostora, deteritorijalizacija i reteritorijalizacija odlučuju o položaju subjekta i stanju medija događaja. Film postaje univerzalni medij postpovijesnoga doba zato što dokida neposredni odnos spram mjesta/prostora i vremenitosti kao prisutnosti “sada“ i “ovdje“.

Napretkom tehnologije proizvodnje filma, njegove distribucije i potrošnje (recepcije i percepcije) od nijemoga do digitalnoga 3D filma ostvaren je učinak totalnoga postvarenja svijeta života i istodobnoga obestvarenja čovjeka kao subjekta događaja. O tome Wim Wenders govori kao o gubitku topologije umjetnosti na primjeru snimanja svojih filmova Pariz, Teksas, Nebo nad Berlinom i Do kraja svijeta.5 Prostori stvarnoga života podaruju

3 B.Groys, Die Verfilmung der Philosophie – Die Philosophie der Matrix, http:/www.schnitt.de/themen/artikel/philosophie der_matrix_die-_verfilmung_der_philosophie.shtml.

2001. S francuskoga prevela V. Valentić

4 M.Augé, Nemjesta: uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, DAGGK, Karlovac,

W.Wenders, Auf der Suche nach Bildern – Orte sind meine stärksten Bildgeber, u: C.Maar/ H,Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005, str.

283-302.

5

15 15

slikama vjerodostojnost. Kada dolazi do raskida s idejom živoga prostora, već je na djelu učinak medijalnosti bez medija ili čiste transparencije u trijumfu vizualnoga nad tekstom.

Pohranjen na traci, CD-ROM-u, memorijskoj kartici, film ne reproducira ni izvanjsku niti unutarnju stvarnost. Naprotiv, riječ je o primatu virtualnoga nad aktualnim ili fantazmagorijskim nad stvarnim. Film kao paradigmatski novi medij sjedinjuje oniričku i hipnotičku dimenziju svijesti modernoga čovjeka – san i nesvjesno u stanju obamrlosti tijela samoga. Kao što je poznato, upravo je McLuhan pojmovima “narkoze” i “amputacije” osjetila odredio doba prijelaza iz jednoga u drugi (novi) medij u linearnome nizu. Tvornica snova proizvodi objekte iluzije kao stvarne objekte jedne simboličke ekonomije (a)percepcije svijeta. Zato je u govoru o novim medijima uvijek prisutna dvoznačnost estetskoga objekta (predmeta kao aparata) i njegove kinematičke ili aperceptivne moći proizvodnje sublimne strukture stvarnosti u doba totalnoga kapitalizma proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje umjetne inteligencije kao univerzalne posthumane robe. Što je znanje kao kognitivni kapital na tržištu? Ništa drugo negoli predmetno postvarenje bitka u formi robe. Kada um sam zadobiva formu robe nestaje razlika između subjekta i objekta. Kognitivni kapital (apercepcija stvari i percepcija objekta) sam sebe uzima za predmet kinematičke proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje. Kao estetski objekt u formi filma slika objekta postaje “ofilmljenje stvarnosti” uopće.

Dvoznačnost estetskoga objekta sjedinjuje i raščlanjuje u istom činu snove i spektakl. To je tema filma Wima Wendersa Do kraja svijeta.

Sama je vizualna fascinantnost filma u tome što se između dva svijeta uspostavlja svojevrsni proces dija-

Opsjednutost “sobom” kao Drugim na pozornici medijske slave postaje imperativom životnoga uspjeha u suvremenome društvu. lektičkoga neutraliziranja “Trećega” (hegelovskoga aufhebunga ili nadilaženja prevladanih suprotnosti).

Naime, spektakl je onirička realizacija života, a snovi su spektakularna vizualizacija stvarnosti koja se nalazi između dva svijeta. Pukotina između njih pokazuje se onim “stvarnim” kao traumatskim.6 Snovi pripadaju nepokorivome području nesvjesnoga događaja biosfere, a spektakl događaju medijalnosti same tehnosfere. Bez nje događaj žive tjelesnosti subjekata/ aktera u javnome prostoru nije uopće više moguć. Od snova do ostvarenja fantazmagorijske moći filma kao novoga medija vodi put nastanka spektakla samoga života kao kinematičkoga događaja.7 Zato govor o filmu ovdje nije govor o lažnim dihotomijama “visoke“ umjetnosti i “masovne“ kulture, estetskoga modernizma i postmoderne estetizacije objekata redizajniranjem okolnoga svijeta. Sintetički je apriori istodobno analitički aposteriori. Ali to je samo uvjetno jer digitalni mediji u svojoj formi apsolutne vizualizacije svijeta sintetiziraju svijet, a ne osjetila.8 Jezik iskazuje bit svijeta, a osjetila ga dekodiraju osjećajima i doživljajima u medijalnosti medija. Ovdje valja dodati da odredba medija kao prijenosnika informacija i nadalje vrijedi, ali tek 6

J.Lacan, Écrits, Seuil, Pariz, 1999.

J.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.

7

P.Weibel, A Genealogy of Media Art, u: Synthetic Times: Media Art China, 2008.

8

uz metodičku napomenu da medij zadobiva svoje značenje medijalnošću izvedbe. Drugim riječima, medijalnost je performativno-konceptualni proces događanja događaja unutar nekog određenog ili čak neodređenoga medija. Određenost medija proizlazi njegovom praktičnom uporabom, a neodređenost njegovom neuporabnošću u praktične svrhe.

Ova je razlika “ontologijske” naravi i pogađa suvremeno razumijevanje medijalnosti medija. Može se unaprijed kazati da je primat filozofije neopragmatizma nad svim drugim smjerovima u filozofiji novih medija razlogom zašto se i sam pojam medijalnosti povezuje uz djelovanje posredovanja.9 Ali medijalnost za razliku od medija omogućuje djelatnost posredovanja. Pojam posredovanja od hegelovske samosvijesti u njezinom razvitku do apsolutne znanosti u suvremenoj filozofiji medija postaje kamenom spoticanja svake daljnje refleksije o medijima. Ukratko, pitanje o tome jesu li mediji tek posrednici prenošenja informacija (proteze ljudskoga duha) kojima čovjek manipulira medijima, ili je on rezultat medijalnosti medija koji omogućuju tek naknadno njegov odnos s prirodom, božanskim i svijetom, čini se da je odlučno za budućnost odnosa između tehnoznanosti i posthumane budućnosti svijeta.

Od Foucaultove postavke o iščeznuću pojma čovjeka u arheologiji modernosti do Derridaine kritike logocentrizma povijesti vodi put formalne konstruktivne redukcije čovjeka na nešto njemu imanentno – medijalnost tijela unutar svijeta kao teksta. Mediji su umjetna priroda tehnoznanstvenoga pristupa svijetu i čovjeku. Iz tog konstruktivizma nastaje neizbježno misao o ekscentričnosti medija i decentriranosti subjek9 F.Hartmann, Philosophie der Digitalen Medien, u: Mediologie: Ansätze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003, str. 121-156

T EMA ___

16

Film postaje univerzalni medij postpovijesnoga doba zato što dokida neposredni odnos spram mjesta/prostora i vremenitosti kao prisutnosti “sada” i “ovdje”. ta.10 Ovo je od odlučnoga značaja za cijelu mediologiju, komunikologiju i filozofiju medija. Ekscentričnost medija znači da su svi mediji nužno intermedijalni i transmedijalni, odnose se na druge medije i nadilaze svoju (ne)određenost. Novi mediji 1990ih godina nemaju svoje utemeljenje u pukom posredovanju informacija jer prevode “stare” sadržaje u nove “formate”. Već je otuda jasno da je formalni konstruktivizam globalne stvarnosti ništa drugo negoli mreža rizomatskoga djelovanja. Decentrirani subjekt medija nije čovjek u njegovom intersubjektivnome produžetku osjetila. To je sama forma medija koja sada postaje medijalnost događaja. Daleko od neke misteriozne sile koja neobjašnjivo pokreće medijski proces u svojem razvitku, pojam medijalnosti medija može se jednostavno odrediti kao događajnost reproduktivnoga događaja. U njemu je uvijek posrijedi stvaranje i reproduciranje na strani “subjekta” procesualnosti i prenošenje i posredovanje na strani “objekta” u procesu događaja. Medijalnost medija je svjetovnost bez svijeta suvremenoga digitalnoga doba. Privremenost događaja odgovara pragmatičnosti sadržaja medija. Sve postaje informativno jer je informacija u svojoj imploziji (sažimanju i zgušnjavanju) unutarnja logika same stvarnosti.

S.Greschonig, Mensch und Medium. Ansätze medienantropologischer Konvergenzen und Differenzen, Sic et non. Zeitschrift für Philosophie und Kultur im Netz. 8/2007. www.sicetnon. org. S.Krämer (ur.), Medien – Computer – Realität: Wirklichkeitsvorstellungen und Neue Medien, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1998.

10

Interaktivna priroda medija u društvenom značenju uključivanja demokratske javnosti u igru diskursa i dijaloga, kako Flusser i na njegovu tragu Kittler objašnjavaju proces prenošenja javne sfere u privatnu i dokidanje “javnoga” i “privatnoga” u korporativnoj strukturi komunikacijskoga djelovanja svijeta, od šuma u komunikaciji i zasićenosti homogenošću poruka, njihovom beskorisnošću i ogoljenošću smisla, dovodi do entropije samoga društvenoga poretka koji se stabilizira samo tako što neprestano inscenira apokaliptične događaje. Drugim riječima, apokalipsa je unutarnja struktura medijskoga doba entropije, a ne nikakva katastrofična svijest ovoga vremena.11 Ali apokalipsa nije stvarnost propasti i otkrivenosti novoga svijeta, nego medijski događaj inscenacije na temelju paranoje i teorije zavjere.

Utoliko je Flusserova odredba medija za razliku od McLuhanove misaono prodornija za nadolazeće doba transmedijalnosti medija uopće. Naime, Flusser medije shvaća epistemologijski iz tehnoznanstvenoga sklopa suvremenoga svijeta. Umjesto subjekta-čovjeka u humanističkome smislu riječi - koji stoji još uvijek u temeljima McLuhanove antropologije medija, za Flussera je na djelu intersubjektivna mreža komunikacije. Projekt nadomještava subjekt, a mreža raspoređuje i sintetizirajući raščlanjuje događaje iz dva svijeta, “prirodnoga” ili tehničkoga i “druš11 J.Derrida, Disemination, University of Chicago Press, Chicago, 1981.

tveno-humanističkoga” ili komunikologijskoga.12 Film otuda nije tek jedan od inih medija u linearnome nizu razvitka: od slike preko pisma do vizualnoga teksta. To je univerzalni i paradigmatski medij svijeta kao tehno-kôda. Život u doba medija jest nužno oslikovljen ili vizualizirani život u kojem se dovršava cjelokupna realizacija metafizike: nastanak i razvitak tehnobiosfere nove tjelesnosti kompleksnoga tijela žive memorije i umjetne inteligencije. Kada više nema stabilnosti prostora i kronotopijske strukture vremena u slijedu i sekvencijama niza, tada je medijalnost filma samoga događaj tvorbe novoga prostora i novoga vremena.

Konceptualno shvaćanje prostora i vremena odgovara konceptualnome dobu filma kao ideje u slikama. Deleuze kaže da filmski redatelji misle u slikama. Nije stoga nimalo neobično da će upravo procvatom novih medija u digitalnome formatu filozofijsko shvaćanje i interpretacija filma postati gotovo važnijim od umjetničke interpretacije filma. Paradoks je samorazumljiv stoga što gubitkom aure događaja topologije umjetnosti i gubitkom izvorne vremenitosti događaja nužno dolazi do mediologijskoga obrata.

Interpretacija gubitka aure događaja i njegova dodatka/nadomjestka u višku značenja samoga djela ukazuje na ono neprikazivo u samome djelu, na ono figuralno i simboličko što se opire svođenju na racionalno objašnjenje narativnosti djela samoga.13 Tehnologija prethodi auri umjetničkoga djela. Time se bitno mijenja priroda samoga djela.14 Istinski je to V.Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2005.

12

13 J.-F.Lyotard, Lessons on the Analitic of the Sublime, Stanford University Press, Stanford – California, 1994. i B.Gaut, A Philosophy of Cinematic Art, Cambridge University Press, Cambridge, 2010.

14

Vidi o konzekvencijama Benjaminovih po-

17 17

početak ne samo medijske umjetnosti modernoga doba, nego medijske tvorbe svijeta kao događaja spektakla, vizualizacije i teksta. Ako se Duchampova Fontana može shvatiti tek iz preobrazbe svijeta u carstvo estetskih objekata, tada je jasno da film više ne zrcali nikakvu objektivnu stvarnost.

Filmom se estetski konfigurira stvarnost života u komunikaciji između objekata i njihovih (društvenih) odnosa. Nije, dakle, komunikacija neutralan proces razmjene informacija. Njome se uspostavlja odnos strukturalne moći subjekata/aktera kao što se između podsustava društvene komunikacije uspostavlja odnos interakcije, primjerice, između prava, medicine i teologije u bioetičkim pitanjima kloniranja i eutanazije u pluralnim društvima liberalne demokracije. Kad govorimo o filmu, već smo unutar medijalnosti događaja.

Medijalnost je oznaka koja nadilazi određenje medija iz novovjekovne paradigme kauzalno-teleologijskoga modela stvarnosti (sredstvo/svrha).

Definicija medija kao tehničkotehnološkoga sredstva razmjene informacija i društveno-kulturalne svrhe komunikacije pretpostavlja svoj sintetički apriori.15 A riječ je upravo o medijalnosti događaja. Kroz nju se spajaju biosfera i tehnosfera. Možemo to formulirati ovako: medijalnost proizlazi iz same reproduktivnosti događaja koji pretpostavlja interaktivne subjekte/aktere događaja, njegovu medijsku interpretaciju i arhiviranje traga događaja kao performativnoga djela u akciji. Svaka je medijalnost otvorenost subjekta/

Tko stoji iza događaja? Stvarni sudionici događaja ili medijska projekcija događaja? Čini se da je ovo pitanje odlučno za razumijevanje svijeta u suvremenoj filozofiji. aktera u događaju, događaja samoga i njegove povijesne interpretacije.

Povijest se medijalno događa, a ne neposredno i spontano. Otvorenost ovdje označava mogućnost promjene prostorno-vremenskoga sklopa događaja. Ne možemo mijenjati prošlost, ali možemo mijenjati medijalnost prošlosti prevođenjem jednoga medija u drugi. Uostalom, pojam transkodiranja je u jeziku novih medija ključan pojam uspostave značenjskih odnosa između različitih medija, analognih i digitalnih. Transkodiranjem se prevodi materijalnost jednoga medija u drugi, a time se i mijenja sama poruka medija uopće.16 Neka nam primjer budu prekretni politički događaji 1989. godine u svijetu – rušenje Berlinskoga zida i krvavo gušenje studentskih prosvjeda u Pekingu na Trgu nebeskoga mira.

CNN kao globalna medijska tvorba događaja i njegove interpretacije medijalno “prikazuje” i “predstavlja” događaj kao epohalan događaj kraja ideologije/kraja povijesti i ulazak u doba globalne vladavine liberalne demokracije i kapitalizma. Ali medijalnost je već apriorno određena time što CNN navedeni događaj interpretira prije njegove autentične medijalnosti.17 Drugim riječima, ono što je vizualno transparentno ideologijski je kodirano kao “istina” događaja iz njegove “objektivne stvarnosti”.

No, medijska stvarnost nije nikakva

stavki o gubitku aure u tehničkoj reproduktivnosti filma B. Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003. i Ž.Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.

16 L.Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2001.

15 Ž.Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008. Drugo poglavlje Mediji: znakovi-poruke-kôdovi, str. 81-144

17 Vidi o tome: G.Agamben, Tiananmen, u: Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003, str. 78-82

objektivna stvarnost, nego je sam objekt “realnoga” medijalno određen insceniranjem. Koliko god to zvučalo cinički, ali digitalna kamera i 3D format je danas uvjet mogućnosti revolucije, a ne barikade, transparenti i zastave. Dvoznačna priroda medija ima još u sebi i treću, dodanu vrijednost, ili kao što to Derrida iskazuje u Gramatologiji medijalnost proizlazi iz nadomjestka/dodatka onog “izvornoga” u samome tragu.18 Nadomjestak/dodatak je stvaralačka operacija traga u samome događaju koji je singularnoga karaktera. Utoliko medijalnost prethodi izvorniku kao što pismo prethodi govoru. Medijalnost i dvoznačna priroda medija ne “prikazuju” i ne “predstavljaju” događaj.

Oni ga omogućuju u njegovoj otvorenosti spram Drugoga.

U filmu kao sekularnoj religiji moderne, kako bismo mogli definirati njegovu “sublimnu” prirodu medija na tragu Deleuzeovih refleksija o slici-pokretu i slici-vremenu modernoga filma, sam je događaj misterij čudovišne svetkovine tijela i objekata u virtualnim ili kristalnim slikama snova.19 Za razliku od pismovne strukture spekulativnoga traga riječi utisnutih u tekst, filmom se otvara vizualna “predrefleksivna svijest” u stanju virtualizacije stvarnosti. To je slika snova koja se ne odnosi ni na što drugo negoli na druge slike-vremena snova. Zato su svi filmovi ranoga europskoga modernizma opsesivno S.Krämer, Medij kao trag i kao aparat, Tvrđa, br. 1-2/2010, str. 181-192. S njemačkoga preveo B.Perić 18

19 G.Deleuze, Cinéma 2: L’image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.

T EMA ___

18

zaokupljeni ludilom i snovima, nesvjesnim i traumatskim jezikom predrefleksivnoga tijela. Wellesov film Građanin Kane događaj je apsolutne medijalnosti stoga što paradigmatski ne konstruira svijet iz opstojeće društvene stvarnosti, kao što povijesna avangarda ne konstruira sliku novoga svijeta iz religije, već iz pozitivnih znanosti i ideologije modernoga doba. Film više ništa ne prikazuje niti predstavlja. Kinematička energija slika odgovara novome dobu apsolutne brzine i relativnosti istine samoga događaja. Ono “realno” ne konstituira se više iz nekog transcendentalnoga izvora stvarnosti prema kojem se događaji u empirijskome svijetu uređuju u racionalnome poretku stvari.

Film je medij života kao realne iluzije društva, politike i kulture, a sama iluzija nije laž ili obmana, varka i opsjena, nego nužno pojavljivanje svijeta u formi ideologijske konstrukcije realnoga koja ne postoji bez medijske reprezentacije društvenih odnosa.

Zato je film spektakularna ideologija modernoga doba u svoja tri stadija realizacije, kako je to odredio neoavangardni suvremeni umjetnik i neomarksistički teoretičar Guy Debord: (1) koncentracijskome, (2) difuznome i (3) integralnome.20

Prvi predstavlja totalitarnu strukturu razdiobe moći vojno-političke elite (fašizam i komunizam) u masovnoj mobilizaciji naroda protiv izmišljenih neprijatelja; drugi liberalno-demokratsku akumulaciju kapitala u formi vizualne reprezentacije korporacije; treći dokidanje razlike između subjekta i objekta uporabne i razmjenske vrijednosti u čistoj medi20 G.Debord, Društvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo G. Vujasinović i A,Jappe, Sic transit gloria artis: Theorien über das Ende der Kunst bei Theodor W.Adorno und Guy Debord, www.krisis.org

jalnosti bez poruke. Dok se prva dva stadija mogu označiti dobom reprezentacijskih ideologija masa i moći totalne vladavine politike i ideologije (fašizma, komunizma i liberalizma), treći je konačna realizacija postpolitike i postideologije medijalnoga svijeta znakova bez značenja, poruka bez sadržaja, subjekta bez supstancije.

Medijalnost medijskoga događaja briše razliku između spektakla kao događaja i njegove reproduktivne razlike koja se medijski interaktivno inscenira. U tom zatvorenom krugu postaje bjelodano da medijska umjetnost ne nastaje pojavom tzv. novih interaktivnih medija u doba interneta i kompjutora. Građanin Kane savršeno “prikazuje” i “predstavlja”

logijskoga obrata: filmom konstruira realnost stvarniju od realnoga tako da faktično postaje medijski nevažno.

Tko je “pravi” uzor za Kanea, postaje, naposljetku, krajnje nevažno, kao što je nevažno tko je Leonardu Da Vinciju bio “model” za Mona Lisu. Njegova je sudbina, naime Građanina Kanea, nužno pseudotragična kao što je život u modernome kapitalizmu sve drugo no tragedija bitka. Uzvišeni objekt želje nije nešto nedosegnuto, nego se objekt kao u svakom potrošačkome deliriju subjekta pretvara u nedosegnuti cilj želje u njezinom destruktivnome činu osvajanja praznoga središta moći. Duhovna i emocionalna praznina čovjeka kao suverenoga subjekta moći nad dru-

Komunikacija nije posljedica zatvorenoga kruga tijeka informacije u smislu vulgarnoga odnosa pošiljatelj-primatelj poruke, nego društveni odnos između signala i dekodiranja poruke u interakciji. Stoga je pitanje komunikacije u suvremenome svijetu umreženih društava (network societies) prvorazredno pitanje o društvenoj moći i identitetu subjekata/aktera uopće. novu paradigmu umjetnosti kao jezika, govora i tijela samoga života modernosti. Glavni lik filma jest medijski vladar realnoga svijeta Amerike i njezine ideologije konzumerizma.

O njegovom životu i njemu samome postoji mnoštvo “istina”. Spoznajni relativizam ili perspektivizam istine ovdje se pojavljuje kao najava medijske, postmoderne fragmentacije smisla. Glavni lik je navodno u stvarnosti bio medijski magnat William Rundolph Hurst. No, upravo je u tome problem. Welles na temelju svojeg uzora, neoekspresionističkoga horrorfilma iz 1935. godine Karla Freunda Mad Love čini ono što je bit medio-

gim ljudima, prirodom i okolnim svijetom završava tjeskobnom samoćom narcističkoga subjekta (bez) moći.

Vladar u medijsko doba nije stoga stvarni građanin Kane u tzv. realnome životu, prema kojem je Welles narativno uobličio svoj film. Posve obratno, vladar u medijsko doba jest medijalnost sama kao neutraliziranje subjekta i objekta vladavine. S onu stranu vladavine medija nije uopće neko informacijsko ili telematsko društvo nadzora nad čovjekom kao subjektom/akterom djelovanja struktura društvene moći, nego ono što takav sustav omogućuje u njegovoj djelotvornosti.

19 19

To je upravo preobrazba slobode djelovanja u događaj postvarenja/ objektiviranja samoga života kao medijskoga događaja. Kao što danas u doba neoliberalnoga kognitivnoga kapitalizma korporacije traže psiho(socio)patske figure upravljanja ljudskim kapitalom bez emocija, tako je i građanin Kane otjelovljenje morbidne moći kapitala samoga kao simboličke i realne moći medija. U mediologiji Marshalla McLuhana i teoriji sustava Niclasa Luhmanna novac se pojavljuje kao univerzalna forma proširenoga pojma medija.

Elementarni oblik medija, kao što to upućuje i podrijetlo same riječi (lat. medium – ono srednje, posredujuće, sredstvo), pretpostavlja već svoj nužni razvitak od prirodne forme do kulturne tehnike posredovanja informacija.

Priroda je medija, dakle, kulturalna tvorba stvarnosti svijeta beskrajno umnoženih značenja. Zrcala i ruže u labirintu čovjeka bez identiteta na kraju Wellesova filma, događaj apsolutne fragmentarnosti i montaže sekvencija, aktualnost koja briše neposrednost sjećanja na prošlost i koja budućnost izvodi iz reprodukcije medijalnosti samoga događaja, eto jedinstvene formule jednoga doba koje više nema za svoj jezik neposredno iskustvo doživljaja realnoga, nego posredovani doživljaj medijalno određene slike svijeta. Moć filma kao paradigmatskoga medija suvremene umjetnosti proizlazi samo otuda što je riječ o mediju totalne iluzije realnoga ili, drukčije iskazano, o mediju totalne realnosti iluzije. Film više nije jedan od inih medija. To je apsolutni medij suvremenoga doba. U njemu se događaj i realno mogu misliti, pokazati i iskazati u svojem kretanju, vremenitosti i doživljaju kao izvedba i kao aparat samoga života u svojoj bitnoj jednokratnosti i tehnologijskoj reprodukciji. Jednokratno i neponovljivo u događajnosti djela iziskuju trag sjećanja u formi reproduktivne

matrice djela. Ali što je medijalnost medija kao takva i kako se može razumjeti razlika između svijeta događaja neposredne prisutnosti života samoga i njegove reproduktivne matrice bez posredovanja medija u sintetičkoj formi digitalnoga doba? Ima li još uopće svijeta bez medija?

procesu virtualizacije realnosti. Parafrazirajući Paula Kleea koji je rekao da ga “ima” boja, a ne da on kao slikar vlada bojom, možemo kazati da nas hvata mreža (događaja), a ne da mi vladamo njom. Nadziru nas mediji, a ne stvarni ljudi u nadzornome društvu globalnoga kapitalizma.

Mehanička ili antropogenetska paradigma stroja nadomještava ljudsku prirodu. Mehanika pritom nadomještava organe ljudskoga tijela. Otuda je cjelokupni humanizam instrumentalnoga karaktera, iako nastoji biti protiv time što zahtijeva prostor slobode u sferi komunikacije.

2. “Realno“ ili o “teoriji zavjere“?

Tko stoji iza događaja? Stvarni sudionici događaja ili medijska projekcija događaja? Čini se da je ovo pitanje odlučno za razumijevanje svijeta u suvremenoj filozofiji. A ona sve više postaje u svojim novijim dostignućima obnova srednjovjekovnoga spora između realista i nominalista, pristalica transcendentalnoga konstruktivizma zbilje i realističkih kognitivista. Za jedne je sve samo “tekst”, a za druge “slika” svijeta. Realno se otvara s onu stranu opreka subjekta i objekta ako je riječ o kritici novovjekovne reprezentacije svijeta. Ako je, pak, riječ o svijetu kao jeziku/slici/ poretku logički artikulirane spoznaje unutar sustava složenosti, tada se već nalazimo u mrežama strukturalnih ovisnosti jezika i spoznaje, slike vizualiziranoga objekta i njegova značenja za nas suvremene. Pritom treba imati u vidu da se oznaka suvremenosti odnosi ne toliko na trijumf tehnologijske aktualnosti vremena, koliko na ono što bitno označava ulazak kompjutora u naš mentalno-tjelesni krajolik. Suvremenost se sada shvaća radikalnom promjenom orijentacije u prostoru zahvaljujući tehničkome

Disciplina postaje tehnoznanstveno izračunata. Zato su njezini dosezi čudovišno strani bioritmu čovjeka kao zastarjeloga biološkoga bića u odnosu na medije.21 Nije slučajno da je upravo virtualnost nadomjestila modalnu kategoriju mogućnosti i aktualizacije.

U mišljenju Gillesa Deleuzea o prostoru i vremenu imanencije subjekta uvode se u igru pojmovi rizoma, konekcije i mreže, što su sve danas gotovo uobičajeni pojmovi suvremene medijske teorije i prakse.22 Svaki odgovor na pitanje o biti događaja već je uvijek odluka mišljenja o putu razumijevanja same stvari mišljenja i načina njegova iskazivanja. Nije to samo pitanje epistemologije. Štoviše, može se pokazati da je u mnogim svojim teorijskim zaokretima suvremena filozofija kao teorija digitalne 21 G.Anders, Die Antiquiertheit des Menschen: Über die Seele im Zeitalter der zweiten Industriellen Revolution, sv. I-II, C.H.Beck, München, 2002.

22 G.Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1994. O Deleuzeu i implikacijama njegove filozofije na suvremenu teoriju medijalnosti, teoriju kaosa, neuroznanosti i virtualnosti vidi: P.Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2010.

T EMA ___

20

kulture često na putu rješavanja nerazriješenih pitanja spoznaje još iz doba utemeljujućih spisa fenomenologije, hermeneutike, semiotike i pragmatizma. Pitanje tko stoji iza događaja pretpostavlja, dakako, odgovor o biti događaja samoga, ali i onome što se tradicionalno od Kanta naziva modalnim kategorijama (moguće-zbiljsko-nužno). Pravo je pitanje stoga jedino ovo: što je uvjet mogućnosti samoga događaja?

Jedan od gotovo unaprijed očekivanih odgovora i obvezujućih pristupa realnosti u suvremenome svijetu konstrukcije i dekonstrukcije samoga događaja jest da iza tako nečega stoje mediji. Unaprijed se, dakle, pretpostavlja da su mediji zamijenili transcendentalnu konstituciju predmeta iskustva. Umjesto Boga ili Stvari kao uvjeta mogućnosti da događaj ima uopće neki unutarnji ili izvanjski “smisao”, dolazi sada pojam koji je problematičan već time što upućuje na posredovanje između dvojega. Posredovanje svijesti u svojem putovanju od stajališta “prirodne” svijesti do apsolutnoga duha u liku umjetnosti, religije i filozofije za Hegela je bila “stvar” fenomenologije duha. To je put posredovanja svijesti kao duha do istovjetnosti subjekta i supstancije u apsolutnoj znanosti o duhu samome. Zato se Hegelova filozofija može nazvati apsolutnom mediologijom. Sve što jest zadobiva formu medija duha u svojem putovanju kroz vrijeme apsolutne prisutnosti kao vječne sadašnjosti. Da bi suvremena teorija medija u svojoj toliko slavljenoj interdisciplinarnosti imala vjerodostojnost nužno je da se svijet konstruira iz onog pojma realnoga koji odgovara samoj ideji svijeta u doba njegove bez-svjetovnosti. Nedvojbeno jest da “realnome” u višku pripisane realnosti nedostaje punina bitka. Razlika između svijeta i njegove realnosti i medijalne de-

Zavjera je totalna. Nije samo “subjekt” zavjere uhvaćen u mrežu paranoične svijesti. U nju je upleten i “objekt” samosvijesti. Mediji proizvode stvarnost i ono “realno” dekonstruiraju kao rezultat vlastite konstrukcije. konstrukcije neposrednosti odnosa između čovjeka i “svijeta” otvara problem samoodređenja komunikacije s onu stranu svake instrumentalne logike djelovanja. Komunikacija nije posljedica zatvorenoga kruga tijeka informacije u smislu vulgarnoga odnosa pošiljatelj-primatelj poruke, nego društveni odnos između signala i dekodiranja poruke u interakciji.

Stoga je pitanje komunikacije u suvremenome svijetu umreženih društava (network societies) prvorazredno pitanje o društvenoj moći i identitetu subjekata/aktera uopće.23 No, može li uopće biti komunikacije bez svijeta koji je postao mrežom društvenih događaja? Odnos između forme medija i forme komunikacije nije moguće proglasiti tek društvenim odnosom.

Potrebno je prethodno odrediti odnose između pojmova. Za apriornu formu medija društvo se pojavljuje kao uvjet mogućnosti komunikacije.

Primjerice, u sociologijskim teorijama globalizacije umjesto moći društvenih klasa sada je temeljna struktura moći premještena u područje moći komunikacije između društvenih subjekata/aktera. Ali takav neoveberovski pristup, kakav vjerodostojno zastupa Manuel Castells u svojim analizama globalnoga doba moći mreža i komunikacije, u krajnjoj je konsekvenciji svojevrsni tehnodeterminizam. Umjesto društva sada se govori o mrežama komunikacije, a umjesto društvene interakcije elita u razdiobi realne moći, komunikacija M.Castells, Communication Power, Oxford University Press, Oxford, 2009.

23

postaje moć kognitivnoga kapitalizma u svojoj najvišoj fazi akumulacije znanja-svijesti-osjećaja. Mediji otuda nisu društveno određeni nekom apriornom silom (označiteljem u semiotičkome smislu riječi). Oni se postavljaju formalno-materijalnim uvjetima interaktivne komunikacije.

A komunikacija postaje mogućom u digitalno doba “svijeta” tek onda kad je “svijet” prostorno-vremenski razmješten iz središta. Decentriranje “svijeta” odgovara procesu medijske dekonstrukcije subjekta. Ako se “svijetom” može nazvati ono što oblikuje jezik u svojim artikulacijama mišljenja i doživljaja tijela, onda je očito da mediji u odnosu spram čovjeka i svijeta imaju moć tvorbe nove subjektivnosti. Ona sada ima karakter aktivne interkomunikativnosti. Kao što jezik u doba tehničke destrukcije smisla svijeta nužno zadobiva karakter pragmatičnoga sredstva komunikacije, tako i medijski jezik događaja postaje, kako Sloterdijk određuje medije, spojem “enciklopedije i cirkusa”.24 Bit jezika u doba medijalnoga neutraliziranja događanja više se ničim ne može objasniti osim upućivanjem na logiku spektakla samoga.25 A budući da je spektakl u svim svojim formama kapital kao društveni odnos posredovan slikama u svojoj najvišoj fazi vizualne komunikacije, 24 P. Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Globus, Zagreb, 1992, str. 306. S njemačkoga preveo B.Hudoletnjak

Vidi o tome: D. Mersch, Negative Medialität. Derrida’s Différance und Heidegger’s Weg zu Sprache. www.dieter.mersch.de

25

21 21

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

T EMA ___

22

bjelodano je da jezik suvremenih medija više ništa ne oponaša (referentnu prirodu jezika) niti predstavlja (znakove društva i kulture), nego upravo redizajnira svijet kao medijski spektakl događaja bez “smisla” u svojoj fatalnoj intermedijalnosti. Spektakl se odnosi na forme medija kao što se jezik spektakla odnosi na materijalne uvjete događaja “realnoga”. Da bi spektakl medijske samoproizvodnje događaja mogao savršeno funkcionirati, jezik mora postati alatom vizualne komunikacije ili, drukčije rečeno, praznim govorom reklamnih poruka.

To je ono isto što Baudrillard naziva totalitarnom porukom metajezika suvremenih medija.26 Formalni gubitak metafizičkoga koncepta svijeta ujedno označava materijalni dobitak pragmatične i empirijski dostupne komunikacije. Na pitanje gubitka svijeta kao povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka jedan od glavnih teoretičara (novih) medija, Vilém Flusser, u eseju Kodificirani svijet, izrijekom kaže: “Pred-moderni čovjek živio je u svijetu slika koji je označavao ‘svijet’.

Mi živimo u svijetu slika koje nastoje objasniti teorije o ‘svijetu’. To je revolucionarno nova situacija. Da bi se to razumjelo, potrebno je da u sljedećem razmatranju napravimo ekskurs na pojam kôda: kôd je sustav simbola. Njegova je svrha omogućiti komunikaciju između ljudi. Budući da su simboli fenomeni koji zamjenjuju (‘označavaju’) druge fenomene, komunikacija je nadomjestak: ona nadomještava doživljaj ‘sudionika’ zajednice. Ljudi se moraju međusobno sporazumijevati kôdom, jer su izgubili neposredni dodir sa značenjem simbola. Čovjek je ‘začudna’ životinja, koja mora stvarati simbole i uređivati ih u kôd, jer on mora 26 J.Baudrillard, Iznad istinitoga i lažnoga, Europski glasnik, 10/2005, str. 191. S francuskoga prevela K.Jančin

Neoliberalni kapitalizam više nema svojeg središta niti vidljive subjekte ekonomske totalne moći.

Oni su, naime, nevidljivi u svojoj posvemašnjoj transparenciji realnoga kao paranoične fantazme novih medija. pokušati premostiti jaz između sebe i ‘svijeta’. On mora pokušati ‘posredovati’, on mora pokušati ‘svijetu’ dati značenje.”27 Ako, pak, nitko ne stoji iza medija, onda mediji sami stoje iza svoje nepredstavljivosti više bilo čime osim medijalnošću medija samoga. I upravo je ta medijalnost, fluserovski rečeno, kodificirani svijet teorija o svijetu. Razlika između teorija o svijetu i mišljenja na svijet sam u svojoj svjetovnosti odlučuje o karakteru bez-svjetovnosti suvremenoga svijeta kao mreže medijalno konstruiranih događaja. Postalo je već odavno jasno da se u suvremenoj kulturi više ne mogu olako odbacivati tehničko-tehnologijske pretpostavke opažaja i zamjećivanja. Ono što vidimo nije tek neki neposredno prisutan događaj.

Radi se već uvijek o aparatu kojim se događaj otvara našim spoznajnoopažajnim mogućnostima koje nisu prirodno zadane. Dapače, prirodnost pogleda omogućena je kulturnim tehnikama samoga gledanja. Tijelo se strukturira zahvaljujući promjenama u načinu njegove medijalne izvedbe.

Kada kamera mijenja opaženi predmet zamjedbe, možemo govoriti o tehnologijsko-estetskoj promjeni tijela kao objekta.28 Oko nije nedužno kao što to nije nijedno drugo osjetilo.

27 V.Flusser, Die kodifizierte Welt, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt/M., 1997, str. 23 28 B.Latour, How to Talk About the Body? The Normative Dimension of Science Studies, Body & Society, SAGE Publications, London-Thousand Oaks-New Delhi, 2004, Vol. 10, br.23, str. 205-229

Ali da bi se događaj mogao reproducirati u svojoj “istini”, potrebno je mnogo više od aparata reprodukcije.

Svaki je medij u svojoj povijesnoepohalnoj određenosti tjelesnom strukturom djelovanja istodobno spoznajni aparat i tjelesno situiranje u prostoru-vremenu društvenih odnosa i kulturnoga poretka značenja.

Ako, dakle, sumnja u “realnost” događaja proizlazi iz sumnje u interpretaciju događaja koja je uvijek proizvod raznolikih iskustava opažaja i utoliko podložna ideologijskoj tvorbi diskursa, onda je samorazumljivo da pojam medija u svojoj pragmatičnoj protežnosti na sva područja društva, kulture, politike, umjetnosti, sporta, na sve što preostaje od metafizičkoga pojma svijeta, nadilazi ono što mu je naizgled antropologijski predodređeno: da, naime, bude, posrednik razmjene informacija. McLuhanova postavka da je medij poruka očito više ne može biti dovoljnim jamstvom medijske “neutralnosti”. Ima nešto posve drugo i mnogo više u dvojbenoj “prirodi” medija od samoga početka modernoga doba.

Nije stoga začudno što jedan od prominentnih teoretičara suvremene umjetnosti i medija kao što je Boris Groys iskazuje sumnju u djelotvornost samoga pojma medija i cjelokupne teorije koja “servisira” čudovišno narasli pogon komunikacije. Sumnja ide čak tako daleko da se jedina teorija medija, prema Groysu, može nazvati teorijom zavjere.29 Razlog je u B.Groys, Unter Verdacht: Eine Phänomenologie der Medien, C.Hanser, München

29

23 23

tome što uopće više ne postoji dostatan razlog da bismo mogli operirati s pojmom “realnoga”, a budući da mediji u digitalnome obliku svojih informacijsko-komunikacijskih djelovanja ne održavaju “realno”, nego ga, štoviše, proizvode i insceniraju, onda je potreba za “realnim” postala istodobno opsesivnom i patološkom.

Opsesija je patološkom samo zato što “realno” više nema temelja u “realnosti” nastaloj iz svjetotvorne tvorbe objekata. Kada je postalo konačno izvjesno da “realnoga” više nema “odozgo”, nastaje panično traganje za “viškom realnoga” u imanentnome događaju samome. Tzv. objektivnost “realnoga” sjedinjuje uvijek “subjektivne” predodžbe i sudove o stvari samoj.30 U jeziku kantovske metafizike riječ je o različitim modelima suđenja (logika, etika, estetika) o nečemu što pripada svijetu predmetnosti predmeta. Logika nema svoju etiku. Ali etika ima svoju logiku, dok estetika u svojoj logici nadilazi opreke logičkoga i etičkoga. Logika, etika i estetika svode se na različite modele mišljenja.

Prva na teorijsku refleksiju, druga na praktično djelovanje, a treća na moć mašte. Na taj način se “realno” konstruira putem različitih “logika“ suđenja. Pritom je pitanje je li lubenica crvena i slatka i kad je ne razrežemo pitanje o “realnome” sa stajališta spoznajnoga realizma istine s obzirom na medij iskustva istine. Odgovor bi bio, naravno, samo ovaj: bez subjekta nije moguće govoriti o kvaliteti predmeta.

Odnosno, u drugome obratu, crveno je kao i slatko pripisana “vrijednost” kvalitete objektu sa stajališta gibanja samoga subjekta, a ne tek predmeta njegove refleksije. Promjenom objekta mijenjaju se “kvalitete” subjekta i obratno.

– Wien, 2000.

30 Q.Meillassoux, After Finitude: An Essay on the Necessity of Contingency, Continuum, London, 2008.

Perverznost je ovoga modela naprosto u tome što je savršeno “realistički” konstruiran. Sveučilište je navodno “autonomno”, a država je navodno politički subjekt moći. Jedino korporacija nije navodno ekonomska moć, nego najrealnija moć uopće, Moć kao takva u suvremeno doba apsolutno transparentne medijalnosti.

Umjesto Occamova noža sada operiramo s medijalnošću tijela same slike u njezinoj vizualizaciji. Ali upravo taj nadmoćan položaj istine medija kao uvjeta mogućnosti spoznaje “realnoga” postavlja danas u pitanje sve teorije reprezentacije medija i sve teorije o instrumentalnome karakteru medija od McLuhana do digitalnih (novih) medija. Kao što digitalna slika u stanju vlastite uronjenosti (immersion) u virtualni prostor ništa ne oponaša (mimezis) i ništa ne predstavlja (representatio), tako je i s novim medijima u digitalnome dobu. Oni su savršena mreža i ekran informacijsko-komunikacijske paradigme slike i iz nje izvedenoga koncepta “realnoga”.31 Teorije zavjere popularne u suvremenoj vizualnoj kulturi proizlaze iz želje subjekta za Drugim kao svojim urođenim metafizičkim čuvarom identiteta. Bez Drugoga sve se čini besmislenim.

Kad u svojim elegijama za helenističkim mitskim svijetom aleksandrijski pjesnik Konstanin Kavafis pjeva - Bez barbara što će biti s nama, ti ljudi, na 31 Vidi o tome: S.Münker/A.Roesler (ur.), Was ist ein Medium?, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008, M.Sandbothe, Pragmatic Media Philosophy: Foundations of a New Discipline in the Internet Age, www.sandbothe.net 2005, F.Hartmann, Mediologie: Ansätze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003, Ž. Paić, Dekonstrukcija slike: od mimezisa, reprezentacije do komunikacije, u: Ž.Paić/K.Purgar (ur.), Vizualna konstrukcija kulture, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 9-42

kraju, ipak bjehu neko rješenje – tada se više ne susrećemo s melankolijom kao univerzalnom bolešću tehnoznanstvenoga moderniteta, nego s prazninom svih određenja svijeta kao mreže događaja (event-network).

Umjesto duha i duše suverenost tijela vlada svojim ispražnjenim prostorima. Zato je McLuhanova teorija medija transcendentalna semiotika ili antropologija medija. Njezin je subjekt čovjek kao biće praktične preobrazbe svijeta, a objekt izvanjski svijet prirode kao prostora-vremena ozbiljenja medija. Kao što semiotika obuhvaća svijet u sklopu označavanja predmeta trijadom znak-označitelj-označeno, tako i mediologija u svojem kategorijalnome aparatu primjenjuje jezik pročišćene filozofije pragmatizma u spoju s kibernetičkim pojmovima kompleksne okoline i sustava. Problem jezika u teoriji medija proizlazi iz problema spoznajnoga određenja novoga sklopa svijeta. U njemu mediji nadomještavaju “subjekte” i “objekte” realnosti. Neovisno o različitim pristupima u filozofiji medija, mediologiji, teoriji medija s pojavom digitalne slike postaje očito da je tehnologijski uronjena slika u virtualnome prostoru generirana tehnoznanstvenom tvorbom svijeta kao binarnoga kôda. Drugim riječima, kodificirani svijet nove kompleksne stvarnosti zahtijeva “svoj” novi jezik i svoje nove interpretacije “realnoga“.32 32 Dieter Mersch razvija postavku o mediosferi kao svezi informacijskih tehnologija,

T EMA ___

24

Paradoksalno je to što svaka antropologija medija kao univerzalni humanizam stroja drugim sredstvima počiva na posthumanističkim načelima. Mehanička ili antropogenetska paradigma stroja nadomještava ljudsku prirodu. Mehanika pritom nadomještava organe ljudskoga tijela. Otuda je cjelokupni humanizam instrumentalnoga karaktera, iako nastoji biti protiv time što zahtijeva prostor slobode u sferi komunikacije.

Razlikovanje, primjerice, instrumentalnoga i komunikativnoga uma u diskursnoj etici javnoga razuma čini bit Habermasove teorije političkoga liberalizma. Uloga medija nije ovdje instrumentalna. Treba ju prikladno shvatiti iz razumijevanja racionalnoga djelovanja u neposredovanom prostoru komunikacije.33 Za McLuhana riječ je o imploziji informacija i ekstazi (vizualnih) komunikacija. Pojam informacije je uvjet mogućnosti komunikacije, a pojam medija pretpostavlja posredovanje u interakciji između subjekata/ aktera medijalne prakse. Za Flussera, pak, radi se o epistemologiji medija kao komunikologijskoj teoriji kulture. U njoj se čovjek pojavljuje produžetkom medija. Pitanje subjekta dekonstruira se na taj način što je telematsko društvo informacija u kojem čovjek djeluje nadodređeno estetike događaja i jezika postmetafizičkoga načina razumijevanja događaja. Zato je riječ o negativnoj teoriji medija, jer se negativnost zasniva na “strategijama razlika“, pri čemu se pojam razlike kao razluke (différance) odnosi na Derridainu dekonstrukciju metafizike kao logocentrizma. Otuda je pitanje o medijalnosti medija pitanje o ontologijskome karakteru događajnosti događaja, što znači da se u skladu s Derridainom postavkom može kazati da pismo prethodi govoru, odnosno da medijalnost događaja prethodi samome događaju.

Vidi o tome: D.Mersch, Medientheorie zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006, str. 219-229 J.Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, sv. I-II, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1995.

33

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

intersubjektivnome odnosu čovjeka i izvanjskoga svijeta. McLuhanovo “globalno selo” ovdje se preciznije raščlanjuje kao društvo utemeljeno na vladavini informacija koje omogućuju komunikaciju. Razlika je bjelodana u tome što telematsko društvo nema “ljudske” značajke posredovanja društvenih snaga i moći, nego “posthumane” strukture umrežavanja podataka i signala u nešto što nadilazi tradicionalni pojam društva uopće. Upravo se u toj nemogućnosti određenja karaktera

društvenih odnosa i subjekta vladavine iz metafizičke perspektive humanizma s njegovim naivnim pojmom realnosti i subjekta (čovjeka) skriva prijelaz spram nečeg krajnje neodređenoga i neizvjesnoga, ali istodobno tehnologijski transparentnoga što zamjenjuje ne samo pojam društva, već i otvara pitanje napuštanja teorije subjekta uopće.34 Materijalistička teorija medija s premještanjem težišta 34 Vidi o tome: Ž.Paić, Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.

25 25

na samu strukturu kulturnih tehnika omogućava korak izvan začaranoga kruga shvaćanja medija kao sredstva za neku drugu svrhu.35 Umjesto klasičnoga in-determinističkoga odnosa uzroka-svrhe (kauzalno-teleologijski odnos), u igru ulazi kibernetički pojam povratne sprege. Na taj način mediji konstruiraju novi pojam realnoga. Zahvaljujući digitalnome kôdu omogućeno je dekonstruiranje metafizičkoga pojma realizma i stvarnosti kao kantovski konstruirane pojavne stvarnosti. Iza nje stoji transcendentalni subjekt kao već uvijek djelatno polje onog sublimnoga u ideji Stvari/ Drugoga.36 Stvarnost nije “realna”.

Kao u kibernetičkim teorijama kompleksne okoline ona se sama od sebe stvara (autopoietički sustav) i sama od sebe razara. No, taj proces društvene samoorganizacije i samouspostavljanja medija kao subjekta i forme događaja nije moguć bez referencije na pojam Drugoga.

U nedostatku Drugoga nastaju zamjenske ideologije razlike u samome pojmu Drugoga. Sada više Bog u tradicionalnome teologijskome značenju ne igra ulogu vrhovnoga subjekta-supstancije događaja. Umjesto ideje najvišega bića u bilo kojoj neotomističkoj verziji metafizike na djelu je profanirano uskrsnuće gnostičkih kultova umjetne inteligencije. A ona se stapa s Omega-točkom kozmičke praznine, bestjelesnom supstancijom i posthumanim subjektom koji zamjenjuje Stvar. Drugim riječima, 35 Vidi o tome: F.A. Kittler, Gramophone, Film, Typewriter, Stanford University Press, Stanford-California, 1999, N.Gane, Radical Post-humanism: Friedrich Kittler and the Primacy of Technology, Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 3/2005, str. 25-42 36 Essential McLuhan (ur. E. McLuhan i F. Zingrone), Routledge, London, 1997., V. Flusser, Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt /M., 1997. i Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt/M., 2005, D. Mersch, Medientheorien zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006, Ž. Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008.

ono Drugo više nije nikakav uzvišeni objekt koji nadmoćno određuje “ovo” ovdje što se događa samo od sebe bez prvoga uzroka i posljednjeg učinka i svrhe. Ono Drugo je nadomjestak istinskoga Drugoga ili njegov nužni i neizbježni simulakrum. Stoga je jedina istinska psiho-struktura suvremenoga doba, kako to ustvrđuje Baudrillard u Ekstazi komunikacije, paranoično stanje svijesti shizofrenih identiteta. Umnažanje ima karakter reprodukcije ne-izvornika. Zahvaljujući mogućnostima uploadinga identitet u umreženim strukturama svijeta ne može ne biti drugo negoli identitet Drugoga i drukčijega.

Nesvodivost Drugoga pretpostavlja djelatnost procesualnosti. Mediji su proces stalnoga projektiranja druge i drukčije realnosti od ove, neka vrsta suvremene transcendencije ovoga svijeta i utjehe pred njegovom mahnitošću bez utjehe, bodlerovski anywhere out of the world. Zavjera je totalna. Nije samo “subjekt” zavjere uhvaćen u mrežu paranoične svijesti.

U nju je upleten i “objekt” samosvijesti. Mediji proizvode stvarnost i ono “realno” dekonstruiraju kao rezultat vlastite konstrukcije. Tko stoji iza medija? Informacija i komunikacija u svojim umreženim poretcima događaja iziskuju novu formu shizofrenije kao opscenosti samoga objekta koji nadilazi razlikovanje subjekta i stvari.37 Drugo i preobrazbe Drugoga u druge Druge kao metamorfne identitete bez kontingencije i nužnosti čini “bit” našeg doba medijalnoga neutraliziranja metafizičkih opreka i strukturalnosti struktura. Mi živimo u permanentnom “izvanrednome stanju” medijske paranoje događaja.

Nije, dakle, paranoično stanje suvremenoga svijeta nastalo nakon terorističkoga napada na Ameriku 11.

37 J.Baudrillard, The Ecstasy of Communication, u: H.Foster (ur.), The Anti-Aesthetics: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998, str. 145-154

rujna, 2001. godine kada je simbolički završeno doba trijumfa liberalne demokracije nad komunizmom od pada Berlinskoga zida 1989. godine.

Stanje permanentnoga paranoičnoga straha od terora kao univerzalnoga realno-irealnoga straha pripada samoj strukturi društvene entropije globalnoga kapitalizma. Problem je u tome što mediji ne prikazuju i ne predstavljaju svijet paranoje politike i kulture neoliberalizma. Oni počivaju na transmedijalnoj logici univerzalne iracionalne racionalnosti poretka - globalnome financijskome kapitalizmu koji djeluje kao mreža.

Neoliberalni kapitalizam više nema svojeg središta niti vidljive subjekte ekonomske totalne moći. Oni su, naime, nevidljivi u svojoj posvemašnjoj transparenciji realnoga kao paranoične fantazme novih medija. Digitalni kapitalizam pretpostavlja rizomatsku strukturu nesvjesnoga u samoj jezgri traumatski rascijepljenoga “stvarnoga”. Kad bismo mu htjeli naći primjerenu vizualnu metaforu bio bi to program-Lacan u zrcalu 3D matrice kao njegov simbolički tajni kôd.

Da bismo mogli odgovoriti na pitanje o vjerodostojnosti teorije zavjere ili o nadomjesnome Drugome u komunikacijskome procesu, moramo pojam novih medija neutralizirati baš onako kako je Carl Schmitt neutralizirao pojam zakona i njegova djelovanja u situaciji izvanrednoga stanja.38 Za početak sjetimo se jedne neomanihejske izreke koja bi mogla pristajati Williamu Blakeu. Dokaz postojanja zavjere đavla protiv božanskoga poretka svijeta u tome je što je svijet uvjerio u vlastito nepostojanje.

Ne djeluje li paradoksalna logika novih medija upravo tako? Zar se pojam novoga i medija ne određuje njihovim nepostojanjem u stvarnosti osim kao posrednika informacije u G.Agamben, State of Exception, The University of Chicago Press, Chicago – London, 2005.

38

T EMA ___

26

Interaktivnost novih medija stvara privid da je svijet jedinstven i da je tehnologija neutralna.

Ako postoji išta zajedničko svim teorijama medija onda je to stav da mediji kao tehnologija prijenosa informacija nisu neutralni. značenju poruke? Novi su mediji “novi” zato što su “stari” mediji zastarjeli. Tautologija “novoga” ovdje se zamjenjuje pragmatikom značenja.

U filozofiji novih medija značenje je “novoga” pragmatično. To znači da pojam digitalnoga naspram analognoga nadomješta pojam “novoga“ naspram “staroga”. Virtualizacija aktualnosti ima povratni smjer: beskrajnu potencijalnost aktualiziranja virtualnoga. Sve što jest zadobiva digitalnu formu i format. Analogno kao “staro” ne zastarijeva u “novome” formatu. U digitalnome formatu vizualizacije staroga sadržaja koje posebno pripada dobu crno-bijele fotografije, sada upravo ovo “najnovije” zastarijeva, a ono najstarije postaje “najnovije”. Retro-futurizam nije tek stilski fatalizam novoga doba medijske stvarnosti mode, nego opća tendencija vremena koje nema ni svoje “mjesto” (topologija bitka) niti svoje “vrijeme” (kronotopija događaja). Zato je poruka novih medija sama medijalnost događaja, odnosno prevlast konteksta i situacije nad univerzalnošću poruke. Poruku dekodira korisnik, što znači da se pragmatično određuje i pojam “novoga” i pojam “medija”. Samo je problem u tome što logika uporabe ima spekulativni ili metafizički karakter. Naime, subjekt dekodiranja nije neutralan. On je već uvijek medijski konstruiran kao ono što jest – proizvod medija, bio on proizvoditelj informacije kao pisac, glazbenik, slikar ili filmski umjetnik ili korisnik informacije kao čitatelj, slušatelj, gledatelj.

Neutraliziranje “eutralnosti” medija djelatnost je hiperpolitizacije

i hiperkulturalizacije svijeta koji je postao medijalnost sama, da parafraziramo Nietzscheov izrijek o svijetu koji je postao bajkom. Što se “događa” u situaciji i kontekstu neutraliziranja “neutralnosti” medija paradoksalnoga je učinka na međusobni odnos između različitih medija (od knjiga, TV-a, kompjutora do najnovijih komunikacijskih estetskih naprava poput iPhonea i SmartPhonea). Naime, neutraliziranje je proces djelovanja same medijalnosti na medijsko re-prezentiranje stvarnosti. U stvarnosti postoje subjekti/ akteri. Oni su ideologijsko-politički i društveno-kulturalno postavljeni unaprijed u neke odnose rasporeda moći. Zauzimajući prostore i polja djelovanja ti su subjekti/akteri medijski subjekti/akteri kao “ikone” ili “slavni” (celebrities) ako se neprestano pojavljuju na ekranima, bez obzira je li riječ o banalnosti slave zvijezda iz svijeta popularne glazbe i mode ili, pak, uzvišenosti intelektualnoga i “duhovnoga” djelovanja kao karizmatskih osoba našega vremena. U filmu Guy Deborda koji nije ništa drugo negoli performativno-konceptualni medij reprezentacije njegova temeljnoga djela Društvo spektakla to je dovedeno do krajnjih konzekvencija: slika-objekt vizualnoga posredovanja svijeta u filmu sintetizira stvarnost tako što je analitički dovodi do obesmišljavanja samoga događaja u nizu drugih slika događaja. Nije važan ni Che Guevara, niti John Wayne, ni pariške barikade ‘68, niti stil života nove buržoazije, ni radnici u tvornicama, niti modne revije futurističke odjeće, nego ono

što je sam događaj reprezentacije “svijeta” – medijalnost spektakla slike u svojem čistom obliku kraja reprezentacije društva, politike, kulture, znaka uopće. Kraj znaka, kako je to izveo najradikalnije upravo Debordov i McLuhanov učenik Jean Baudrillard označava ulazak u doba neutraliziranja smisla povijesti.39 Kraj znaka je početak društvene entropije i obuzdavanje kulturalne subverzije uopće. To je istodobno “kraj povijesti” koji se medijski ovjekovječuje u neprestanom insceniranju uvijek “novih” događaja proizvodnje, razdiobe, razmjene i potrošnje života kao spektakla samoga. U ovoj verziji “kraja povijesti” radi se o mediologijskome “no way out” sindromu: linearni razvitak informacijskoga doba kreće se u granicama svojeg cikličkoga gibanja komunikacije.

Beskrajni napredak informacija odgovara beskonačnome krugu komunikacije. Napredak/razvitak u formi znanja kao informacije ima svoju svrhu ne u dosezanju “sreće” i “blagostanja” čovjeka, nego u napretku/ razvitku medijskoga svijeta kapitala.

Znanost u formi posthumane tehnologije samo “poboljšava” i “usavršava” kognitivne sposobnosti čovjeka.

Ali to je poboljšanje i usavršavanje ništa drugo negoli čin virtualizacije stvarnosti kao medijalnosti događaja bez povijesti. Medijsko dokidanje povijesti završava u samoinsceniranome događaju beskrajnoga ciklusa proizvodnje i potrošnje svijeta kao matrice informacije i komunikacije.

3. Jezik i komunikacija: alternativa?

U semiotičkoj je teoriji komunikacije pragmatika značenja važnija od sintakse i semantike poruke.40 PerJ.Baudrillard, In the Shadow of the Silent Majorities or “The Death of the Social“.

Semiotext(e), New York, 1983.

39

40

C.W.Morris, Ästhetik und Zeichentheorie, u:

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

T EMA ___

28

formativnost uporabe odlučuje stoga o značenju nečega kao “korisnoga” i “djelotvornoga”. Tijelo se medijalno određuje pragmatikom jezika kao govorom akcije i reakcije u prostoru i vremenu medija.41 U čemu je temeljni problem s medijalnošću bez medija ili u tjelesnosti bez tijela?

Rasprave koje se vode o tome najvećim su dijelom usmjerene k pitanju jezika medijalnosti. Tako, primjerice, suvremena njemačka filozofija medija (Krämer, Mersch, Sandbothe, Hartmann i drugi) polazi od toga da je medial turn u mnoštvu drugih zaokreta od tradicionalne metafizike jezika i tijela pokušaj nadilaženja još uvijek opstojećih binarnih opreka otvorenosti-zatvorenosti jezika kao tijela medija ili, pak, teksta-slike u nastojanju oslobođenja tekstualnosti i slikovnosti samoga svijeta u njegovom bitnom kazivanju “tragova” jezika i “aparata” tijela.42 Pitanje jezika u medijalnosti medija ne svodi se samo na pitanje komunikacije u doba telematskoga društva. Kompjutorski jezik informacija kao i kibernetička estetika komunikacije omogućeni su očito onim “trećim” što se ne može svesti na formalnu strukturu tehnosfere i na materijalnu strukturu biosfere. Nelagoda proizlazi otuda što su sve tehnologije danas informacijskokomunikacijske, a njihova je jezična pragmatika gotovo savršena igra kôdova koji se programski mijenjaju kao što se usavršava novi softver.

Tehnologija je estetski konstruirana.

Stoga novi mediji sintetiziraju u sebi četvorstvo metafizičkih uzroka u kompleksnoj situaciji tehno-biosfere: D.Henrich/W.Iser (ur.), Theorien der Kunst, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992, str. 356-381 U.Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.

41

42 S.Münker, Philosophie nach dem “Medial Turn“: Beiträge zur Theorie der Mediengesellschaft, Transcript, Berlin, 2009.

(1) format spoznaje stvarnosti kao projekta u formi vizualizacije (3 D) (2) materijalnost tijela kao objekta percepcije u društvenoj okolini informacija (network societies) (3) učinkovitost pragmatičnoga djelovanja na temelju performativnosti govora u promijenjenim situacijama i kontekstima interaktivne kulture Drugih (interface culture) (4) svrhovitost u proizvodnoj potrošnji “novoga” kao nepokretnoga pokretača cjelokupne stvarnosti suvremenoga svijeta u kojem se spaja kognitivnost s osjetilnošću u memorijskome stroju kapitalizma.

Bjelodano je da prvi aristotelovsko shvaćeni uzrok ima skriveni primat u ovoj shemi. Formalni uzrok, naime, jest transcendentalni uvjet mogućnosti funkcioniranja cijeloga sklopa, a četvrti kao finalni uzrok stvarnosti spaja proizvodnju i potrošnju, budući da potrošnja i njezini subjekti/akteri nikad ne mogu zastati u formi stabilnoga poretka, nego su permanentno u obnavljanju i krizi potencijala proizvodnje. Drugi i treći, materijalni i eficijentni uzrok, pokazuju kako se na pragmatično-performativan način – logikom novih medija – uspostavlja suvremeno društvo i kultura. Nije teško zaključiti da je društvo u doba medijalnoga neutraliziranja već uvijek, kako su to pokazali Baudrillard, Foucault i Deleuze, Flusser, Latour i Kittler te mnogi drugi posthumanisti, nadzorno društvo kojim upravlja biotehnički kôd. Samoorganizirajuća logika kulture nije funkcionalna.

Ona se može razviti u kompleksni sustav mreža samo zato što je tehnologijski ostvaren put neposrednoga posredovanja živoga tijela kao slike koja emanira energiju, osjećaje i doživljaje. U cjelini gledano, društvo je pragmatičan sklop informacija. Ono djeluje tako što kultura u povratnoj sprezi samoorganizira poredak društvenih odnosa na temelju komuni-

kacije između različitih subjekata/ aktera društvene moći. Nema nikakve sumnje da je društvo u svojem pragmatičkome načinu djelovanja rezultat raspada primarne sfere posredovanja slobode i stoga je nadzor nad njegovim svjetovima života (kultura kao interface) pitanje suvremene ekonomije i politike. Nadzor se zbiva tako što se mreže neposrednoga posredovanja (novi mediji) ekonomskopolitički sve više pokoravaju sprezi kapitalističkih transnacionalnih korporacija i autoritarnih oblika “demokratske kontrole” kibernetičkoga prostora razmjene informacija.43 Dijagram dolje podastrijet koji medijski prikazuje stanje stvari nalikuje paradigmatskoj slici povijesne avangarde Kazimira Maljeviča Crni kvadrat na bijeloj podlozi. Nepredmetnost svijeta medijalna je perspektiva svođenja događaja na elementarne forme sinestezije (osjećaje i doživljaje) svijeta kao zatvorene strukture u kojoj K (kôd) djeluje kao moć transnacionalnih korporacija u globalno umreženim društvima kapitalističke globalne ekonomije.

Korporacija je logički strukturirana kao binarno kodirani sustav informacija s onu stranu javnoga i privatnoga, odnosno kao javno privatizirani prostor nadzora nad cijelim društvenim poretkom. D (država) je još samo simboličko instrumentalno djelovanje države kao aparata ideologijsko-političke moći, ali tako da djeluje u smjeru transkodiranja moći K (korporacije) do krajnjeg korisnika S (sveučilište) i ujedno proizvoditelja kognitivnoga kapitala za reprodukciju cijele matrice. Perverznost je ovoga modela naprosto u tome što je savršeno “realistički” konstruiran.

B.Latour, There is No Information, Only Transformation, u: G.Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virrtual Intelligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004, str. 154-161

43

29 29

Sveučilište je navodno “autonomno”, a država je navodno politički subjekt moći. Jedino korporacija nije navodno ekonomska moć, nego najrealnija moć uopće, Moć kao takva u suvremeno doba apsolutno transparentne medijalnosti. Medijalnost medija označava “crni kvadrat na bijeloj podlozi” suvremenoga svijeta. To je ultimativni označitelj bez znaka, tamni Drugi ovoga jedinoga svijeta bez tajne, čisto Ništa u svojem totalnome obesvjetovljenju/ništenju svijeta kao informacijsko-komunikacijskoga stroja života.

K (korporacija)

D (država) S (sveučilište)

Kao legitimni oblik borbe protiv nadzora kulture u načelno slobodnome virtualnome prostoru samoorganizirajuće mreže novih medija pojavljuju se alternativni aktivistički pokreti. Novi mediji nisu ovdje puka preslika situacije u “izvanjskome” svijetu, gdje vlada frontalni sukob subjekata/aktera kapitala i rada, premda je svaki novi način nadzora uvijek i prijeteća opasnost puzajućega totalitarizma u ime “slobode”, “autorskih prava”, “humaniteta”. Aktivistička fronta novih medija djeluje svagda tako da slijedi logiku samoorganiziranja koja ima kibernetički karakter neposredne demokracije društvenih mreža (online forumi, blogovi, portali, Facebook, Twitter).44 Interaktivnost novih medija stvara privid da je svijet jedinstven i da je tehnologija neutralna. Ako postoji išta zajedničko svim teorijama medija onda L.A.Lievrouw, Alternative and Active New Media: Digital Media and Society Series, Polity Press, Cambridge, 2011.

44

je to stav da mediji kao tehnologija prijenosa informacija nisu neutralni.

To vrijedi podjednako za medijske “tehnodeterministe” i “kulturalne voluntariste”. Ono što je, pak, različito u pristupu medijalnosti proizlazi iz odnosa ideje i realnosti. Jer ako je uporaba ona koja odlučuje o promjeni stvari postavljanjem novih pravila igre u nekom društvu i kulturi, tada je samoizvjesno da je pitanje uporabe postalo temeljno pitanje odredbe medijalnosti uopće. Umjesto pitanja “što” jest događaj i koji mu je smisao, sada je važno znati “kako” se nešto događa i što je značenje događanja u događaju samome. Procesualnost

nikacija može postati ili masovnom pobunom protiv društva i kulture hegemonijski raspoređene moći, ili, pak, masovnom ravnodušnošću spram svih akcija promjene društva i kulture uopće. Prvi je slučaj aktivistička vjera u moć novih medija kao subverzivnoga otpora, a drugi je slučaj eskapizam i nihilizam povlačenja u vlastiti Voltaireov vrt u sprezi izbora stila života kao narcističke svetkovine (ne)moći samosvjesnoga pojedinca.

Između aktivizma i bijega u vlastite svjetove iluzije stoje mediji. Posredovanje politike i ideologije u medijalnosti vezano je s obrnutim učinkom “mantre” o interaktivnosti novih

Jezik preuzima formu stroja za računanje. Prelazak jezika u kalkulativnu prirodu vrijednosti označava mediologijski obrat u svojem posljednjem stadiju nepredmetnosti stvari. To je ona sublimna “vrijednost” koja se pripisuje stvarima kao simbolički dodatak/nadomjestak, kao što se “prirodi” pripisuje ljepota i uzvišenost u čudovišno neljudskome doživljaju beskrajne moći božanskoga djelovanja s onu stranu ljudskoga. događanja otvoreni je proces medijatizacije tijela. Ono nije slobodno u jeziku kojim medij govori o tijelu, ali jest u odluci o putu jezika kojim se medij izvodi u svojem utjelovljenju/ otjelovljenju (embodiement). Pragmatika značenja svodi se, dakle, na uporabu. Performativnost govora novih medija njihovo je konceptualno tijelo otpora u izvedbi. Zato medijalnost i ne treba shvaćati drukčije negoli kao sklop četvorstva uzroka u suvremenome obratu svijeta samoga.

U čemu je onda privid? Upravo u tome što je digitalni svijet već uvijek onaj koji implozijom informacija stvara privid stvarnosti kao obilja i proloma informacija iz kojih komu-

medija. Umjesto, dakle, totalnoga aktivizma društva kao subverzivnoga otpora logici djelovanja K-D-S crnoga kvadrata, imamo spontanu ravnodušnost i bijeg u vlastite imaginarne rajeve, totalnu interpasivnost djelovanja u sustavu društvene entropije neoliberalnoga kapitalizma globalnoga doba.45 Može se činiti da je ipak riječ o suprotnosti između samosvjesnoga političkoga aktivizma alternativne/subverzivne djelatnosti novih medija i razočaranoga bijega u refleksivno sebstvo intime. Tu iluziju podržavaju stavovi ideologijsko-poli45 R.Pfaller, Die Illusionen der anderen: Über das Lustprinzip in der Kultur, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.

T EMA ___

30

tičke inteligencije ili intelektualizma nove ljevice na mreži. Kibernetička (neposredna) demokracija na taj način, ali samo s drugim predznakom, postaje tehnodeterministički način djelovanja novih tehnologija komunikacije. Umjesto transnacionalnih korporacija koje tehnoznanosti koriste u svrhu uvećavanja profita, dakle kao ideologiju vladavine kapitalizma u sprezi s autoritarnim konceptom države, alternativa se pronalazi u “slobodnome” softveru i radikalnome podruštvljenju cyberspacea.46 Paradoks je u tome što komunikacija kao slobodna interakcija s Drugime nikad nije neposredna. Ona je već uvijek posredovana aparatom i alatom tehnologijskoga nadzora između sudionika komunikacije. Problem ne nestaje time što se mediji podruštvljuju, jer je iluzija novih medija upravo u toj ekstazi (neposredne) komunikacije. No, iluzija je nužna i neizbježna varka, ideologijska slika-koncept telematskoga društva koja je utoliko varljivija ukoliko je transparentnija u stvarnosti.47 Da bi se radikalno, a ne tek iluzorno “subverzivno” moglo govoriti o subjektima/akterima alternative ovom događaju Istoga u razlikama (interaktivizma i interpasivizma), potrebno je prije toga promisliti kako se djelotvorno može uopće prevladati ili preokrenuti “željezna logika” djelovanja modela K-D-S (korporacija-država-sveučilište), odnosno kako preokrenuti koncept totalne mobilizacije kapitala=znanosti u formi kibernetičke estetske tehnologije novih medija u svrhu opće koristi (pragmatika telematskoga društva Vidi o tome S. Žižek, Did Somebody Say Totalitarianism? Verso, London-New York, 2000. i kritiku tog koncepta u Ž.Paić, Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.

“potreba”?). Alternativa pretpostavlja ponajprije uvid u bit jezika kao uvjeta mogućnosti druge i drukčije komunikacije. Jezik se, naime, preobrazio u sredstvo/svrhu isporučivanja informacija, u alat tehnoznanstvenoga kodificiranoga svijeta. Epohalan događaj nije u razmještanju “središta” svijeta umreženih društava, gdje i Kina i Indija igraju ulogu autoritarnoga Drugoga zapadnjačke civilizacije s istim metodama i drukčijim kulturnim tehnikama hegemonije i dominacije kapitala nad radom. Uostalom, logika modela K-D-S i izvan Zapada djeluje savršeno istoznačno, jer je posrijedi logika tehnoznanosti, objekata i struktura života kao Stvari, a ne Stvari kao neposrednoga života bez medija i bez posredovanja vladavine čovjeka kao društvene maske stvari. Problem je u djelovanju ove logike što je sam jezik novih medija vizualizirani tekst modela K-D-S i što njegovo kazivanje nije drugo negoli znanje u formi sublimnoga objekta Stvari. Lyotard je to nazvao na tragu Wittgensteina jezičnom igrom moći znanja kao savoir-faire/know-how.

Kada jezik postane upravo to i ništa više, tada je medij njegova kazivanja govor-tijelo objektivirane stvarnosti, tehnologijska realizacija znanja u formi posthumane robe za prodaju na globalnome tržištu ideja.

Jezik preuzima formu stroja za računanje. Prelazak jezika u kalkulativnu prirodu vrijednosti označava mediologijski obrat u svojem posljednjem stadiju nepredmetnosti stvari. To je ona sublimna “vrijednost” koja se pripisuje stvarima kao simbolički dodatak/nadomjestak,

kao što se “prirodi” pripisuje ljepota i uzvišenost u čudovišno neljudskome doživljaju beskrajne moći božanskoga djelovanja s onu stranu ljudskoga.

Mediji su logički artikulirani kao jezik nesvjesnoga neutraliziranja prirode i kulture. Umjesto službe ili funkcije, u tijeku je posljednji čin njihove preobrazbe u samu Stvar koja regulira sve društvene odnose.

A to nije ništa drugo negoli sloboda u igri jezika kao moći raspolaganja životom. Biosfera jezika u tehnosferi medija može preostati nesvodivom snagom drugoga puta mišljenja samo ako se prijeđe granica spektakla, vizualizacije i teksta u svijetu koji je postao fantomskom matricom. Nije problem u matrici, nego u njezinom uporabnom kôdu kojem se pokorava i priroda i čovjek i božansko. Thomas Pynchon u romanu Gravity Rainbow uspostavlja svezu između jezika, zavjere i paranoje. Društvo je nadzorno u vlasti medijalno određene strukture moći Korporacije kao posrednika između Stvari i čovjeka. Znanje nužno postaje korporativnom tajnom čiji misterij počiva upravo u tome da nužno potrebuje paranoju i zavjeru da bi se Druge uvjerilo u njegovo nepostojanje. Mediji stoga djeluju kao korporativna paranoja jedne univerzalne zavjere jezika bez tajne.

Komunikacija, dakako, može i bez jezika. Ali tijelo kao korporativni jezik misterija događaja svijeta ne može bez svojih organa, alata spoznaje i osjetila doživljaja. Kreativna se paranoja jezika ogleda u njegovoj medijalnosti kao neutraliziranju društva nastankom entropije, a kulture neprestanim insceniranjem

46

47 P.Sloterdijk, Im Weltinnenraum des Kapitals: für eine philosophische Theorie des Globalisierung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2005.

Ima li svijeta bez medija? Možda. Ali nema medija bez jezika koji je postao slikom samoga života.

Konceptualni jezik medija otvara izvedbenu dramu slike-života bez svijeta.

31 31

subverzije. Vječni krug metastabilnosti zahtijeva promjenu unutar samoga sustava tako što društvena entropija proizvodi kulturalnu subverziju.

Ima li svijeta bez medija? Možda.

Ali nema medija bez jezika koji je postao slikom samoga života.

Konceptualni jezik medija otvara izvedbenu dramu slike-života bez svijeta. Ofilmljenje samoga života više ne predstavlja problem ni u činu rađanja, niti u akciji postajanja Drugim/drukčijim. Problem je jedino

zamisliti svijet bez medija a da u toj slici više nema apokalipse, paranoje i zavjere same medijalnosti događaja protiv samoga sebe. Na kraju, a što ako Maljevičev crni kvadrat više nije nikakvom slikom, nego čistim medijem života s onu stranu jezika uopće? Ako, dakle, logika modela K-D-S prijeđe u model logike SD-K, mijenja li se radikalno cijeli poredak stvari? To je pitanje koje nadilazi djelovanje medija. Revolucija medija zahtijeva obrat u samoj biti medijalnosti svijeta gdje znanje više

ne može biti shvaćeno kao “roba” ili “medij” iskustva kretanja same stvari do svojeg kraja. Kada znanje više nije roba, što preostaje od moći države i korporacija osim onoga što je čudovišno istovjetno – sveučilišta kao negativne korporacije i države s onu stranu povijesno shvaćenoga kognitivnoga rada samoga? Utopija medijalnosti događaja bez medija nužan je rezultat paranoje i zavjere same “istine” medija. A ona, naime, treba ovom svijetu samo zato da ga se uvjeri u vlastito nepostojanje.

atelier fritz

MILKO VALENT__ _ Aktivistička oluja u Amsterdamu: Amélie van Duijk

R

užnu stranu Europe nije uputno promatrati izbliza, najbolje ju je, i najzdravije, gledati na televiziji ili na filmu. Ružnoća tada djeluje neodoljivo privlačno. Estetika ružnoga to je već odavno objasnila. Ružnoća viđena kroz medij filma dobiva čak auru ljepote, dok je uživo ta ljepota ipak mnogo slabija, a ponekad je ni nema, ali opet tako slikovita da izaziva jezu. Zbog toga što je previše blizu, ono stvarno je previše slikovito i stoga toliko strašno da ponekad izgleda apstraktno, pa se ono gotovo nemoguće, mislim na realizam apstrakcije, “na terenu’’ doista zbiva. Za razliku od turista, koji možda doživljavaju suosjećanje za mjesta pogođena ružnoćom, reporterima i novinarima je puno teže; oni naime moraju zatomiti svoje emocije ako žele dobro i objektivno izvještavati, jer bi u suprotnom njihove reportaže bile loše, mjestimice čak i sentimentalno sluzave. Ružnoća Europe najbolnije je vidljiva u gadnim devastiranim opustošenim predgrađima velikih gradova, osobito u imigrantskim kvartovima, tim getima u kojima druga i treća generacija imigranata s Juga divlja od nezaposlenosti, srdžbe i praznine. Iskra mi je poslala potresne reportaže iz predgrađa Pariza, iz departmana 93 (Seine-Saint-Denis), departmana 91 (Essonne) i obližnjeg Nanterrea gdje ima puno Arapa i ostalih imigranata iz Supsaharske Afrike, a Željko

svoje reportaže iz Hamburga, Stuttgarta i Berlina. (O ružnoći Europe napisao sam e-mail Iskri pohvalivši njezine reportaže.

Odgovorila mi je da postoji još “ružnija ružnoća, ako te to može utješiti, daleko veća nego ona u Europi, ružnoća Sjedinjenih Američkih Država gdje sam živjela s prekidima više od godinu dana, te poznajem situaciju. Sve je tamo ružnije, čemu doprinosi ružna činjenica da za razliku od europskih država Amerika nema opće zdravstveno osiguranje pa je zbog toga više od četrdeset milijuna Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja, a i one koji ga imaju privatne zdravstvene osiguravajuće kompanije visokim troškovima liječenja i lijekova osiromašuju. Mnogi su primjerice u Americi umrli samo zato jer ih bolnice nisu htjele primiti bez osiguranja ili nisu imali osiguranje koje je dotična bolnica tražila. S druge pak strane, ružnoći Amerike doprinosi i iznimno velika stopa ubojstava, jedna od najvećih na svijetu, koja je takva kakva jest jednim dijelom i zbog toga što svatko može biti naoružan, to jest svatko može kupiti oružje tako lako kao da kupuje sendvič. Može ga kupiti u lokalnoj trgovini oružjem, a može ga kupiti čak i u supermarketu, što omogućuje odavno zastarjeli Drugi amandman američkog Ustava. Taj američki užas ne možeš ni zamisliti, Marko’’, napisala je u mailu Iskra.)

Iako su napravljene u ovom dvadeset pr-

vom stoljeću, njihove reportaže podsjećaju na neka davno prohujala vremena; pune su mučnih prizora i javnog i kućnog nasilja (osobito prema ženama i djeci), srednjovjekovnog patrijarhata, crnila organiziranog kriminala, droge, marama, burki, nikaba, hidžaba, nečistih šprica za fiksanje, pljački, paljenja automobila i automobilskih guma te ubojstava mnogih djevojaka koje su se žarko željele integrirati u Europu, ali se roditelji, braća ili rođaci s tim nisu htjeli pomiriti pa su radije počinili “ubojstvo zbog časti’’. Njihove reportaže pune su svih mogućih tipova ludila, od klasičnih nervoza, neuroza i raznih manija do najžešćih psihoza, a sve je to praćeno katkada vrckavim grafitima na ružnim tipiziranim zgradama “sive stambene arhitekture po uzoru na Le Courbusiera’’ (Iskra), među ostalim i grafitom Dobro je dok incest ostaje samo u krugu obitelji. U tom kontekstu zanimljivi su i zagrebački grafiti Ne želim potratiti cijeli život peglajući tvoje gaće, koji se nalazi u Mihanovićevoj ulici, i Potpuna insuficijencija satisfakcije, koji se izveden raspršivačem Molotov nalazi na jednoj zgradi u Ilici.

Te grafite spomenuo je Željko, dok mi je objašnjavao svoje viđenje europske ružnoće i općenito svoje mišljenje o ujedinjenja Europe. Usput je, dižući kažiprst desne ruke, naglasio da će se Europska Unija jednostavno iz temelja urušiti kad Turska, u paketu s Bosnom i Hercegovinom, Koso-

33

vom, Srbijom i Albanijom, napokon bude primljena u Uniju. Naravno, Željko svoje mišljenje o potpunom urušavanju Unije nije nigdje spomenuo, niti u svojim reportažama niti u mailovima glavnom uredniku, pa čak niti u razgovorima s roditeljima.

Svoje mišljenje rekao je samo meni. Moja radioreporterska iskustva u promatranju i doživljavanju europske bijede i ružnoće također su vrlo dramatična. Iako zbog posla moram ostati miran, hladan i pribran, da bih uopće mogao objektivno izvještavati, doslovno sam prosuzio kad sam u Amsterdamu vidio starije žene iz Anadolije, dok sjede ispred kuća u svojem imigrantskom kvartu. Da izgledaju sretne, ne bih to ni spomenuo. Izgledaju točno onako kako izgledaju i one koje su ostale kod kuće, njihova lica zrcale muku; čak im je i odjeća ista, iako već dugo, možda i desetljećima, žive u Amsterdamu. Izgledaju kao i prije sto godina u svojim rodnim mjestima.

Vrijeme za njih kao da je stalo, ne znam u kojemu stoljeću...

Marko Globan, Toaletni listić 79 - Sorry, Marko, ali hitno mi treba piće. Odmah. Da samo znaš koliko sam uzbuđena! Zapravo sam sva sjebana od uzbuđenja što si tu. Već sedamnaest dana čekam da te mogu pozvati k sebi doma na večeru. Drhte mi ruke. Pravo je čudo da sam mogla voziti auto do bauštele i natrag.

Poslije ću ti pokazati stan i sve ostalo - rekla je rafalnom brzinom meni sve draža Amélie i odmah me povela u kuhinju, posjela na visoku stolicu uz tamnocrveni šank te iz bara izvadila bocu i dvije čaše točeći nam piće na onaj svoj ustreptalo neurotičan način. Znam da je već od početka našeg poznanstva muči to što me ne može normalno pozvati k sebi, nego mora čekati da roditelji nekamo odu.

Znam i to da sad slijedi kratka aktivistička oluja nakon koje ćemo se opet moći opustiti.

- Ovo je holandski džin od bakine prijateljice iz Groningena. Domaća proizvodnja. Mislim da je bolji od onog industrijskog jenevera koji smo pili u De Magere Brug, iako je i taj, priznajem, bio dobar – rekla je i na-

MILKO VALENT

zdravila meni “koji shvaćam njezinu situaciju’’. Otpio sam stvarno dobar jenever i čekao “aktivističku oluju političko-sociološkog diskursa’’ kako to naziva Amélie, zvana Kiki, djevojka u koju sam se, čini se, jako zaljubio. (Još je nisam pitao zašto su joj roditelji dali ime Amélie, francusku varijantu imena Amalia; vjerujem da je za tu ekstravaganciju odgovoran nekadašnji provos, situacionist i anarhist Adriaan.) Kiki žustro ispija piće, energično popravlja čuperak kose.

Da, to je moja buntovna Kiki koja će prevrnuti nebo i zemlju ako treba izreći istinu; crtice pobune nikad ne miruju u njezinim tamnoplavim inteligentnim očima. Osjećam zbunjene neurotične leptiriće u trbuhu i postajem poetičan, što je siguran znak da sam se zaljubio u Kiki. Nego, hej, čekaj, rekoh sebi znajući da se sprema oluja, pa pitaj je slobodno!

- Kiki, prije nego što počneš, reci mi dopuštaš li da uključim diktafon?

Možda mi dobro dođe za neku od mojih reportaža. Ne, ne boj se, znaš me, neću te spomenuti, promijenit ću imena i...

- Dopuštam, Marko, radoholičaru

moj! – rekla je Kiki jednostavno, iako sva treptava s puno intrigantnih iglica ispod stražnjice na visokoj barskoj stolici. Izvadio sam diktafon iz ruksaka, stavio ga na šank i uključio te zapalio cigaretu.

Natočila nam je još jedan jenever i furiozno počela svoj kratki aktivistički i za nas dvoje čuveni govor u svojem domu u Spuistraatu.

“Sretna sam i ljuta istovremeno.

Sretna sam što ti napokon mogu pokazati gdje živim, a kao povjesničarka i sociologinja te napredna i politički osviještena intelektualka, oprosti što se sama hvalim, ljuta sam zbog toga što te ne mogu normalno pozvati doma i upoznati s roditeljima, što sam ti već rekla, jer je tata zbog slabosti i nedostataka nizozemske imigracijske politike te ilegalnih i legalnih imigranata postao toliko konzervativan da mu svi stranci, osobito muslimani, koje najmanje podnosi, izgledaju kao ilegalni imigranti, a svi mladi stranci, dakle i potencijalni imigranti, izgledaju mu kao pokvarenjaci kojima je jedini cilj zavesti njegovu kćer Amélie i tako se udomiti u Amsterdamu. Da si musliman ne bih se uopće smjela

34

družiti s tobom ni po gradu. Spašava nas to što si radioreporter, pa si ovdje službeno i samo u prolazu, a i to što je moj brat Roland rekao tati da si potpuno u redu, da ti je otac umjetnik, da si iz obrazovane hipijevske zagrebačke obitelji, da su ti roditelji kao hipiji živjeli u Amsterdamu u nekoliko navrata i kampirali sa svojom hipikomunom u Vondelparku, da si po obiteljskom naslijeđu kršćanin, rimokatolik, a po uvjerenju agnostik i tako dalje, bla, bla, bla... A kad sam rekla tati da si začet u Vondelparku u crvenoj vreći za spavanje uz riff iz pjesme Smoke on the Water, čak se, udobrovoljen, nasmijao rekavši da i on voli tu pjesmu i da je još uvijek ponekad sluša. Eh, moj tata! Ma, znaš, radi se o tome da je Adriaan totalno poludio otkad su Nizozemsku preplavili i legalni i ilegalni muslimanski imigranti s Bliskog istoka, Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike, a zatim i emigranti s ratnog Balkana devedesetih, od kojih su mnogi također muslimani.

Da, ali kad sam mu rekla da kod nas već odavno žive muslimani iz naših bivših kolonija, recimo iz Indonezije i Surinama, što on dobro zna, samo je odmahnuo rukom. To mu je rekao i Roland, ali, fuck, Adriaan je zbog tih “novih muslimana’’, kako ih zove, postao neočekivano ksenofobičan. Potpuno je izgubio osjećaj za etničku, vjersku i rasnu toleranciju koju je nekad kao aktivist pokreta Provo propagirao zajedno s mamom Paulom, te ljutito grmi protiv multikulturalnosti koju je nekad hrabro i strastveno zagovarao. Moj otac jednostavno više ne shvaća da su razlike među ljudima veliko bogatstvo. Ne i ne! On ljutito hoda po kući i viče da će postati sljedbenik mladoga desničara u usponu Geerta Wildersa i da će postati pravi pravcati desničar i rasist ako se ta suludo mekana i bolesna multikulturalna imigracijska nizozemska politika nastavi te da će sasvim ozbiljno predložiti bratu, stri-

cu Waldfridu, da u svojoj firmi kao radni višak otpusti sve one ljude koji nisu rođeni Nizozemci, sve one koji nisu rođeni u pravoj nizozemskoj obitelji bijelaca kakvi Nizozemci izvorno jesu. Viče po kući da kao pravi Amsterdamac vidi i to da se njegov grad u zadnjih dvadeset godina potpuno poseljačio, da se Amsterdam više uopće ne može prepoznati zbog toga što se drastično izmijenila struktura stanovništva dolaskom mnoštva ljudi iz zaostalih ruralnih krajeva Turske, Maroka, Balkana pa čak i iz ruralnih krajeva Kine, tako da pravih Amsterdamaca ima sve manje i manje, i da je Amsterdam preplavljen muslimanima, te da kad hoda ulicama rodnog grada ima osjećaj da je u nekoj od islamskih zemalja, a ne u srcu Nizozemske, da je Amsterdam preplavljen jeftinom elektronikom s Dalekog istoka i lošom kineskom robom, te da će se grad uskoro pretvoriti u pravu selendru i da će... Joj, Marko, sad sam se sjetila! Adriaan je prije mjesec dana čak napisao “otvoreno pismo’’ koje namjerava poslati nekim novinama, možda De Volkskrantu, ali ga još nije poslao jer ga dorađuje, on ti je jako pedantan. Isprintao ga je, eno ga tamo na radnom stolu u njegovoj radnoj sobi. Samo da ti još pokažem to čudo, na koje me upozorio Roland, pa ćemo se onda napokon posvetiti samo sebi. Ah, Marko, nemaš pojma kako mi je drago što si kod mene u Spuistraatu. Idemo.’’

U redu, kažem, i isključim diktafon. Odlazimo u Adriaanovu radnu sobu. Iako ga zbog “nepovoljnih socijalno-političkih okolnosti’’, kako je ironično naglasila Kiki, nisam još upoznao i premda ga Kiki oštro kritizira kad sam vidio njegovu asketsku radnu sobu odmah sam na neki način zavolio Adriaana, doktora prava koji na fakultetu već dugo predaje rimsko pravo. Najjednostavnije rečeno, bio sam impresioniran. Njegova radna soba je bez ikakva ukrasa, drveni pod

je u boji vanilije. Ispred prozora koji gleda na Spuistraat nalazi se jednostavna crna stolica na okretanje bez naslona za ruke, ista onakva kakva se koristi u laboratorijima, i veliki radni stol s kompjutorom, bilježnicama, papirima i knjigama na njemu; radni stol je napravljen od tamnog crvenkastog drva koje me podsjeća na mahagonij. U sobi nema tepiha, što je uobičajeno u suvremenim obiteljima s ukusom, ali nema ni slika, nema fotografija, nema ničega, a ne može ni biti jer su na svim zidovima (pa čak i na onim uskim dijelovima zida s desne i lijeve strane golemog prozora) crvenkaste police od poda do stropa koji je na visini od tri i pol metra. Police su ispunjene isključivo knjigama, a nema ih samo u dva reda na jednoj polici koja je dugačka oko šest metara. U ta dva reda Adriaan je uredno posložio svoje CD-ove i DVD-ove, po mojoj gruboj procjeni otprilike njih dvije i pol tisuće. Osim stola i stolice u sobi je još samo veliki plazma televizor koji visi s unutrašnje strane vrata. Najkraće rečeno, to je, doduše, suvremena, ali asketska radna soba, soba čovjeka koji, siguran sam, razmišlja svakodnevno, a to je aktivnost koja u zadnje vrijeme postaje sve rjeđa... Pomislio sam da bi za moju emisiju Europa na dlanu bilo dobro intervjuirati čovjeka koji jest to što jest i koji ima takvu radnu sobu, ali sam odmah odustao od te ideje zbog Kiki, jer ona ionako ima problema s tatom. Kad sam kao ljubitelj knjiga (ta ljubav već prelazi u kroničnu neurozu, u ozbiljnu bolest), osobito kvalitetnih fuck-off knjiga, promotrio Adriaanovu knjižnicu sa sedam tisuća svezaka, po gruboj procjeni, lagano mi se zavrtjelo u glavi od pomisli kakav je osjećaj raditi u toj radnoj sobi u kojoj vladaju samo askeza, rad, razmišljanje, užitak čitanja, užitak u tekstu.

Nehotice sam usporedio njegovu i moju kućnu knjižnicu, otprilike upola manju, i otrčao do kuhinjskog

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

36

šanka, ispio u jednom gutljaju preostali jenever u svojoj čašici da se malo smirim i vratio se u Adriaanovu radnu sobu. Kiki je prišla radnom stolu i uzela list papira.

- Marko, slušaj sad ovu sramotu koju je napisao moj ksenofobični otac – rekla je ogorčeno.

- Samo trenutak, Kiki – rekao sam i ponovno uključio diktafon. Kiki je počela čitat Adriaanov tekst, tu i tamo zastajkujući jer je tekst morala prevoditi s nizozemskog na engleski.

“Poštovano uredništvo, ja kao Nizozemac i rođeni Amsterdamac ovo više ne mogu trpjeti pa vam se kao vaš vjerni čitatelj obraćam otvorenim pismom te vas molim da ga objavite u vašim cijenjenim novinama. S Nizozemskom stvari stoje sve lošije, to je već odavno očito. Ona je u proteklim desetljećima zbog svoje u svijetu čuvene, ali takoreći patološki neumjerene tolerancije, primila s raznih strana sve moguće nesretnike koje u većini tobožnjih demokratskih država Europe više nitko nije htio. U većem dijelu Europske Unije više ih nitko nije htio ni čuti ni vidjeti, ali, eto, u Nizozemskoj jest. I, naravno, katastrofa je tu! Taj vrlo upitan i u mnogim aspektima nekvalitetan projekt naše vlade, taj iznimno loše profiliran model stvaranja bogatog i raznovrsnog multikulturalnog društva prouzročio je porazan rezultat. A rezultat je to da se cijela nizozemska društvena, ekonomska, radna i pravna konstrukcija, marljivo stvarana stoljećima, kao u domino-efektu počela strelovito rušiti i, vjerujte mi kao pravniku, ako nešto radikalno odmah ne poduzmemo ona će se urušiti dokraja, i to ubrzo, te posve propasti. Danas, na primjer, već imamo gradove, kao što je to i moj rodni Amsterdam, u kojemu, kao što znate, stanovništvo mlađe od trideset godina čine gotovo šezdeset posto stranci.

Nevjerojatno! Što reći o tome?

Ali da se na trenutak odmaknem od katastrofalno teške situacije u

mojem rodnom gradu. U manjim gradovima Nizozemske situacija je možda još i gora jer, kao što vam je poznato, u tim gradovima već odavno postoje četvrti u kojima ima stranaca osamdeset, a negdje i devedeset posto. U tim gradovima više nema prave koegzistencije stanovnika, u tim gradovima postoje paralelni strani svjetovi koji žive odvojeno, iako jedni pored drugih. Ako još uočimo činjenicu da u te kvartove, koje nastanjuju stranci, većina stranaca dolazi iz islamskih zemalja, onda moram zaključiti da su stvorena mnoga geta u kojima ti stranci, muslimani, imaju svoje džamije, dosad njih tristo u Nizozemskoj, svoje dućane i svoje škole. Te privilegije, koje im je omogućila naša država, zloupotrebljavaju uopće se ne integrirajući i ne asimilirajući u naše razvijeno, civilizirano i kulturno društvo, i upravo tim privilegijama grčevito održavaju svoj identitet ne prihvaćajući vrijednosti i običaje zemlje u kojoj su se nastanili. A taj identitet, potpuno stran našoj kulturi, bitno narušava sliku nizozemskog društva tako da ono, zapravo, postaje sve više i više nenizozemsko. Pogledajte samo malo pažljivije sliku koju sam gore skicirao.

Džamije su pod vodstvom radikalnih islamističkih grupa, stranim imamima odobrava se brži ulazak u zemlju nego drugim useljenicima. Dalje, islamisti sve otvorenije traže preuzimanje vlasti, ne slažu se sa slobodom govora, osuđuju našu demokraciju, ističu da je islam njihova alternativa, a komandosi samoubojice već su u Nizozemskoj. Sve je jasnije da islam želi vladati ne samo u Nizozemskoj, nego i u cijeloj Europi, što drugim riječima znači da želi uništiti našu zapadnu civilizaciju. Tome doprinose i mladi, primjerice gotovo pedeset posto marokanske mladeži je protiv naših zapadnih vrijednosti. I tako dalje. U tijeku je, to je jasno vidljivo, islamizacija Europe, ali i pretvaranje Nizozemske u muslimansku državu.

Hoćemo li dopustiti da to ludilo i dalje traje?! Jesmo li doista toliko tolerantni? U tijeku je i svojevrsna legalizacija nasilja prema homoseksualcima. Zar ćemo dopustiti da muslimani naše homoseksualce bacaju s visokih zgrada ili u kanale te da zatiru mukotrpno stečene i ostale naše slobode? Naša vlada inzistira na poštivanju islama, a taj isti islam nema poštovanja za nas koji smo mu iskazali gostoprimstvo.

Pitam i sebe i vas, zar se nećemo boriti za svoju slobodu?! Dalje, u islamskim osnovnim školama održavaju se, možete li to zamisliti, predavanja o džihadu. Turska želi osnovati u Nizozemskoj turske razrede!. Zar to na rubu ludila, zar to nije nevjerojatno, gospodo? Islamske škole omogućuju učenicima besplatan put u Meku, a naše se škole, zamislite, zatvaraju se za vrijeme islamskih praznika!

Ovo treba ponoviti: naše nizozemske škole se zatvaraju za vrijeme islamskih praznika! Moji prijatelji iz inozemstva misle da se grubo šalim kad im to kažem. Zatim, pogledajte pažljivije što se zbiva u muslimanskim obiteljima. Uz uobičajeno kućno nasilje u porastu je broj ubojstava zbog časti, a žrtve su, naravno, mlade djevojke, neke od njih još tinejdžerice, koje su se pokušale integrirati u naše napredno društvo pa su zbog toga ubijene. U nekim obiteljima se još uvijek sakate i djevojčice, a ne samo dječaci. Pazite, ta barbarska praksa zbiva se dakle ovdje, u Nizozemskoj! Nevjerojatno!

Naravno, ja nemam ništa protiv toga da se to zbiva u kulturi u kojoj je to normalno, ali sam protiv toga da se to događa u našoj zemlji. Dalje, pročitajte pomno i koncentrirano Kuran od prve do zadnje stranice. U njemu postoji mnogo redaka mržnje prema nevjernicima kao i detaljne upute, jedna krvoločnija od druge, o tome kako ubiti te nevjernike. A mi smo ti “nevjernici’’, gospodo! Hoćemo li u vlastitoj zemlji, u suviše tolerantnoj Nizozemskoj, opet i iznova trpjeti još jednu ideologiju mržnje u kojoj nema

37

PHOTO: BCH

38

nimalo tolerancije spram Drugoga, spram drukčijih uvjerenja i običaja?

Ako smo u Europi 1945. porazili nacizam i fašizam, a 1989. komunizam, zar sada nije došlo vrijeme da napokon porazimo i islamističku ideologiju koja se sve više širi i Nizozemskom i Europom?!

Postoji još jedan veliki problem.

Zbog našeg neodgovornog i za našu zemlju štetnog sistema socijalne pomoći, većina stranaca ne uključuje se u radni proces jer ih ionako čekaju slabo plaćeni poslovi pa radije životare od socijalne pomoći. I sad, što se događa? Nama Nizozemcima se svakodnevno putem svih medija neprekidno pokazuju kvartovi-spavaonice sa strancima i slike tih stranaca koji po našoj naprednoj Nizozemskoj otrcani besposleno lutaju, a mi, vrijedni nizozemski ljudi, za njih radimo.

Gospodo, naš nizozemski narod radi za te ljude, shvaćate! Zar je onda čudno što je naša mržnja prema njima sve jača i sve veća?! Kao pripadnik kontrakulturnog pokreta Provo ja sam se, što vam je vrlo dobro poznato, u svojoj mladosti žestoko borio za otvoreno tolerantno i civilno društvo, ali ovo što se sad zbiva je prešlo svaku mjeru, te ovim otvorenim pismom kao vaš vjerni čitatelj upozoravam i nizozemsku vladu i nizozemsku javnost da će se – ako se u vezi s našom lošom imigracijskom i multikulturalnom politikom nešto hitno ne poduzme – početi zbivati ružne stvari, čak i ubojstva koja će počiniti stranci. Da, ali tad će uslijediti žestoka i dobro organizirana nizozemska reakcija. Vjerujem da naši mlađi sugrađani, pravi Nizozemci, neće više ovu situaciju moći dugo trpjeti pa će se pobuniti i u toj će pobuni početi rušiti kvartove stranaca, paliti džamije, islamske škole i ostale vjerske ustanove, i tko zna što sve neće učiniti da bi na svoj mladenački i aktivistički društveno osviješten način ponovno vratili, pa makar i na silu, teško stečeno, a izgubljeno ljudsko dostojanstvo marljivom, naprednom,

kulturnom, civiliziranom i obrazovanom nizozemskom čovjeku. Nama je, gospodo, voda došla do grla, a mi Nizozemci doista dobro znamo što je to voda, i vrijeme je da napokon prekinemo s kontraproduktivnim modelom milosrđa. Uostalom, jezgra Europske Unije je bila osnovana kao Europska zajednica za ugljen i čelik, a ne kao neka ubožnica ili pak kao robinhudovska karitativna ustanova koja će otimati od bogatih i davati oteto siromašnima. Mi u Nizozemskoj smo zbog svoje suviše popustljive imigracijske politike, krivog sistema socijalne pomoći, prevelike i neumjerene tolerancije te neodrživog modela multikulturalnosti postali trulo srce Europe, te stoga u našoj zemlji svakim danom sve više jača antiimigracijski pokret kojemu se ovim otvorenim pismom, poštovano uredništvo, i ja kao sveučilišni profesor gorljivo pridružujem. U svom zaključku moram, nažalost, konstatirati da je koncept multikulturalizma u Europi potpuno propao, prije svega kod nas u Nizozemskoj. A propao je zato što se većina stranaca ne želi ili ne može integrirati u naše europsko društvo te prihvatiti naše vrijednosti i prilagoditi se našem načinu života, pa tako umjesto bogatog i zdravog multikulturalnog društva imamo društvo sastavljeno od duboko podijeljenih getoiziranih paralelnih društvenih zajednica. S poštovanjem, Adriaan van Duijk’’ - Eto, to je taj Adriaanov tekst, a Roland kaže da je to, zapravo, skica koju će stari još doraditi. I ne samo to. Adriaan čak koketira s idejom da kao ugledni profesor Amsterdamskog sveučilišta pošalje to otvoreno pismo s navođenjem svoje titule doktora i titule profesora ispred imena i prezimena, što je potpuno atipično za tog starog hipija, revolucionara, profesora i odgovornog intelektualca. Užas!

Oprosti, Marko, ali ne mogu nastaviti. Toliko sam ljuta na Adriaana da više o tome ne želim i ne mogu govoriti – rekla je Kiki.

Isključio sam diktafon i nježno položio svoju ruku na njezinu. “A što ako je Adriaan jednim dijelom u pravu? Neke od stvari koje je spomenuo u pismu ja sam u proteklih mjesec dana uživo vidio, neke u gradu sâm, a neke upravo s Kiki dok mi je iz automobila pokazivala razne kvartove Amsterdama. Prošao sam kroz četvrti koje su prava geta, getoizirani blokovi pretežno nastanjeni strancima koje spominje Adriaan, što je već vidljivo i po tipu odijevanja potpuno nesvojstvenom Europi.’’ To sam pomislio, ali nisam to rekao. Znao sam da bih time samo izazvao dugotrajnu buru Kikinih osporavanja jer ona, čvrsto ukopana u svoju idealističku koncepciju novog postkomunističkog društva, ne želi ili ne može vidjeti očite stvari. (Čudno mi je to da ih ne vidi, ili ne razumije, a čitala je Negrija, Hardta, Badioua kao i knjigu Inženjeri duša svojeg sunarodnjaka Franka Westermana, a uskoro će i doktorirati s temom u kojoj centralno mjesto ima Badiou!) Umjesto toga rekao sam nešto sasvim drugo.

- Sve sam shvatio, Kiki. Idemo mi fino za kuhinjski šank trgnuti još jedno piće, a zatim večerati, to će nas osvježiti. Odmori se, Kiki, zaslužila si. Pusti sad starog i politiku! Pozvala si me k sebi da uživamo, zar ne?! – rekao sam i zagrlio Kiki poljubivši je u nos zvučnom pusom. Zatim sam je poveo u kuhinju. Čak sam, da je malo nasmijem i odobrovoljim, dodao da sam se u taj slučaj s lošom kineskom robom, koju je spomenuo Adriaan vičući po kući, uvjerio i na vlastitoj koži kad sam u Zagrebu kupio jeftinu flanelsku kariranu košulju iz Kine misleći da mi njezina boja odlično pristaje uz boju mojeg laptopa. Tako sam se radovao toj kineskoj košulji, nemaš pojma koliko. Da, ali morao sam je baciti jer se nakon prvoga pranja jednostavno raspala. Kiki se nasmiješila. Ispili smo još jedan jenever i poljubili se nespretno kao djeca...

Tema 2: PISATI U BAVARSKOJ___ Hrvatsko društvo pisaca organiziralo je u svibnju gostovanje pisaca iz Bavarske, koji su se predstavili zajedno sa svojim hrvatskim kolegama u Zagrebu i Osijeku. U okviru projekta književne razmjene u Hrvatsku su došli Werner Fritsch, Heike Geißler, Thomas Lang, Dagmar Leupold, Petra Morsbach i Georg M. Oswald. Predstavljali su ih hrvatski pisci Ivana Sajko, Ivana Simić Bodrožić, Zoran Ferić, Ludwig Bauer, Ivana Šojat Kuči i Edo Popović. Ovom prigodom donosimo izbor iz radova bavarskih gostiju u prijevodu Borisa Perića.

PHOTO: BCH

TEMA

Dagmar Leupold___ Poslije ratova ulomak iz romana Nach den Kriegen, Verlag C. H. Beck oHG, München, 2004.

preveo s njemačkog: Boris Perić Uručio autor

P

ečat je samo moj. Moj otac dao ga je napraviti s namjerom da nakon njega uslijedi roman, koji bi uspio posvjedočiti o njegovom životu. Možda je vjerovao i da će pečat naknadno iznuditi opravdanje svoje – ishitrene – izrade, dakle, magijski izazvati roman. Kronologija okrenuta naglavačke nije funkcionirala: on nikad nije napisao knjigu, ali isto tako nikad nije odustao ni od plana, tako da je posljednje desetljeće njegova života bilo obilježeno tim nedostatkom. U romanu njegov život dobio bi formu i format, ali kako je ostao nenapisan, činio mu se sve više uzaludan i bezobličan. I za mene je ovdje važan taj lik koji nedostaje, lik čije je oštećenje prouzrokovano ratom, ali i lik čija je potvrda prouzrokovana ratom.

Poput jarka rat nam se provlači kroz obitelj. S jedne strane su oni koji su ga doživjeli, a s druge oni koji ga nisu doživjeli. Možda bi knjiga bila most, ali možda bi knjiga bila i naprosto laž.

Tek u imaginaciji zadobiva oblik ono što mi je promaklo u zbilji.

Preda mnom leži pečat sa svojim čudesnim zadatkom. Uzimam ga k srcu.

Krambambouli Uvijek je to pjevao, kad bi bio dobra raspoloženja, kad bi u posjet došla braća iz saveza ili bismo ljetovali u Austriji. Nasmijan, očiju malčice stisnutih, kao da negdje mora čitati tekst, olabavljene kravate, u pozi junačkog tenora.

Ko stoka vodu ločite vi / I mislite, to je Krambambouli / toujours fidèle et sans souci / c’est l’ordre du Krambambouli! A onda kćeri: Krambim-bambambouli, Krambaaaaambouli!

Zašto mi je to sad palo na pamet, zašto sam sad pjevušila tu melodiju – dok sam letjela na njegov pogreb, nakon objave da ćemo morati sletjeti u Parizu, iako bi posrijedi trebao biti izravan let za Frankfurt? Molimo za razumijevanje, ispao je motor, dopirao je iz zvučnika pilotov zarđali glas.

Zašto sad?

Krambambouli! Kad bi pjevao, otac bi zabacio glavu, tako da bi kćer vi-

djela kako mu Adamova jabučica poskakuje gore-dolje, kao da se po tome može očitati razina njegove radosti.

Prasnula sam u užasan smijeh, smijala se dok mi nije ponestao dah, te mi naposljetku potekoše suze. Dvojica stjuarda prišla su mi zabrinutih lica.

Everything okay? Uznemireni putnici – daleko je to od slučaja nužde, stjuardi su ostali mirni i obraćali mi se na obazrivom engleskom s indijskim akcentom, promatrali me puni sućuti dok sam inhalirala sprej protiv astme i pružili mi vlažne maramice, kojima sam obrisala svoje mokro lice. Potom ponoviše sve što sam rekla, prekidani kao po nekoj formuli saopćenjima koja su dopirala iz zvučnika, ali sad su govorili polaganije, usrdnije: Funeral.

We are sorry. Još jedna vlažna maramica, slani perec, nešto za smirenje.

Tabletu za spavanje zalila sam gutljajem vina, koje mi je stjuard predao u plastičnoj čaši, prebacivši preko ruke bijeli ubrus kao da smo u restoranu s tri zvjezdice. Zakasnit ću na očev pogreb, toliko je bilo sigurno.

Prije dobra tri tjedna prvi put sam odletjela u Njemačku da se oprostim od njega, i tada sam letjela PIA-om

41 41

(Pakistan International Airlines), koji je u tom slučaju bez međuslijetanja stigao u Frankfurt. Rezervirala sam i povratni let, jer drukčije kartu ne bih mogla platiti. Pritom sam pomislila na drugi apstraktni datum, kako je neki pisac, koji se oteo mom pamćenju, nazivao dan vlastite smrti, datum koji čovjek ne može uključiti u vlastiti životopis, a ipak, jednom uklesan u kamen ili urezan na križ, pokazuje uvjerljivu neizbježnost – kao kadenca neke melodije. Ne znam što je apsurdnije: spekulirati u vezi s rezervacijom o točnom trenutku očeve smrti i putovati bez unaprijed određena završetka i reći, povratni let uzet ću tek kad bude mrtav.

Nepunih tjedan dana nakon moga povratka, otac je umro. Rezervirala sam novi let, da odem na pogreb.

Kad je tableta za spavanje počela djelovati, a ja sjedila dobro zapečaćena u sjedalu, propisno vezana pojasa, ruku položenih lijevo i desno na naslone poput muzejskog eksponata, stjuardesa me nagradi američkim osmijehom. Spram tamne kože, zubi joj djelovaše nestvarno bijelo.

Rekla mi je good girl ili nešto slično, tonom majke koja je upravo nagovorila dijete da posljednju žlicu kašice proguta iako više nije glasno. Noge, glava i ruke bili su mi teški – kao da sam otežana olovnom užadi, poput rubova zavjesa u djetinjstvu. Odavna smo već letjeli tako visoko da je nebo postalo apstrakcija – isto tako stakla prozora mogla su biti oslikana kulisom neba. Ja bih, međutim, radije bila pješak i putovala trasama koje su se još mogle odmjeriti okom.

One nikad nisu dosezale do smrti, do smrti se ipak moralo letjeti. Ma, sve su to bile besmislice. Smrt mi se činila dalekom poput meka osjećaja u glavi, koja je mogla pripadati i ženi na susjednom sjedalu. Ne pogledavši je, primijetila sam da se stjuardesa okrenula i mahnula jednom kolegi: “Opasnost prošla”. U priručniku

DAGMAR LEUPOLD

za ophođenje s putnicima koji su izgubili kontrolu zacijelo nije pisalo ništa što bi bilo od pomoći u slučaju propuštenih pogreba.

Ali ja sam sad bila mirna, sasvim mirna. Suglasna s činjenicom da više ne režiram vlastitu situaciju, osjećala sam se naprosto sita od tuposti i predanosti. Ispast će da oca nikad nisam vidjela drukčijeg nego živog, njegova smrt bit će spomen-datum, oznaka u kalendaru, numerička izvjesnost. Tako je odlučeno, pa ako tu odluku već nisu donijeli Bog ili sudbina, donijela ju je svakako samovolja reda letenja.

Sredinom studenog prvi put sam doletjela u siv Frankfurt, koji se nakon vrtloga boja, što sam ga ostavila za sobom u Americi, poput Pepeljuge mrgodio iza svjetlucavih vrata aerodroma. Zbog oca, koji je to doba godine odabrao da umre, i ja sam se osjećala zakinutom, nezasluženo stavljenom u nepovoljan položaj. Tijekom čitava leta držala sam u rukama sliku moje tek nekoliko mjeseci stare kćeri, napola je izgužvala od želje da budem s njom i iz bijesa zbog umirućeg oca. Budućnost i vjera bile su naprosto utjelovljene u njoj: još nije

imala kose, još nije imala zuba, koža joj je bila bez povijesti, bez prošlosti, jedno jedino predstojanje nabijeno željom. Njegovo umiranje nije, pak, svjedočilo ni o čemu nego o uzaludnosti života. Nisam htjela biti u savezništvu s time. Žena na susjednom sjedalu promatrala je s određenim nemirom kako stišćem šaku oko fotografije, u nekoliko navrata činilo se da me odlučila pitati za sliku, ali bi potom nastavila šutjeti. Možda se pribojavala neke žalosne priče.

Kad sam ušla u bolesničku sobu, obavio me gust miris nalik karamelama i smjesta mi začepio sve pore: bio je žilav i slatkast. Miris po dezinfekcijskim sredstvima, ostacima parfema prožeta znojem, miris vrenja, mokraće – i onostranosti. Živi mirisi mogu biti odvratni, antipatični, ali miris onostranosti bio je prijeteći ugodan, stršeći poput rta iz neprijateljskog područja u prisnost. Kamuflirao se mirisom toplih plodova voća, koji će sljedećeg dana početi trunuti.

Moj otac ležao je povezan u krevetu.

Miris onostranosti ispostavio se kao gotovo istrunule jagode: nalazile su se u zdjelici, koja je stajala na noćnom ormariću pokraj čaše s protezom. Plodovi su izgledali jadno, sazreli u zlo doba u nekom stakleniku, klonuli tek što su ubrani.

- On neprestance hoće jagode.

Dubok ženski glas s laganim primjesama porajnsko-hesenskog govora. Kad sam se okrenula, iza mene, u okviru vrata, stajala je pozamašna žena u bijeloj kuti i bijelim sandalama, kanirane kose i osmijeha koji je sveopćoj prisutnosti umirućeg u prostoru odmah pokazao gdje mu je mjesto.

- Sestra Hildegard – rekla je. – Kći – rekla sam ja. Stajale smo, a moje su se umorne noge u cipelama doimale kao par beskućnika.

- I cigarete – dodala je. Mora da mi je pogled bio pun krivnje, kao da je njegovo konzumiranje cigareta znak

moje nediscipliniranosti. Nasmijala se: - Jednom sam mu dala tri marke u kovanicama i rekla: ‘Dolje na glavnom ulazu, pokraj kioska, nalazi se automat, tamo ih možete kupiti!’ Eh, tu vam se otac nemalo začudio.

Htjela sam reći da mi se to čini okrutno, zazorno, ali ona se u svojim kukovima ljuljala s takvom sigurnošću i bila profesionalno toliko neimpresionirana da sam radije šutjela.

Njezine pete škripale su na linoleumu kad se približila krevetu i odstranila kateter. Na licu moga oca, koji je zatvorenih očiju i uvučene gornje usnice ležao na leđima, preleti naznaka bola ili negodovanja. U njegovim nogama ožiljci od metaka pretvorili su se u duboke kratere, pete su mu bile položene na meku gazu, ali ipak

PHOTO: BCH

T EMA ___

42

su bile sve u ranama. Tijelo je sad bilo definirano kao suma njegovih defekata, nije više imalo čak ni vrijednost starog materijala, jer je taj materijal bio sasvim neupotrebljiv. Spiritualno, religiozno, postoji izlaz vječnog života, uskrsnuća, seljenja duše – medicina, međutim, ne nudi nikakvu transcendentnu utjehu za starce na samrti pod njihovim suvišnim pokrovima, naprotiv – njezin posao uzdat će se u zajamčeno popuštanje snaga i s time povezan kaos. Samo mladi motoristi, čija se intaktna tijela žrtvuju prekrasnim zavojima u letu, dospjet će kao donatori organa u priliku da se reinkarniraju. Sve mi je to prolazilo kroz glavu, dok sam bespomoćna od bijesa i srdžbe slušala korake sestre Hildegard kako se udaljavaju.

43 43

Još se nisam bila približila ni centimetar krevetu; stajala sam na vratima kao da odatle, s distance, moram održati filozofsko predavanje, u kojem se ne smije očitovati previše nazora. Na ormaru visio je kućni haljetak, koji mi se činio šarenijim nego što sam ga bila zadržala u sjećanju. Bit će da je opran prije nego što su oca dopremili u bolnicu. Oslobođen nikotina izgubio je prisnost domaće kupaonice i doimao se kao da je u posjetu.

Na vršcima prstiju otišla sam prema postelji, a kad sam primijetila da meni linoleum škripi pod nogama, zagazila sam snažnije.

Okrenuta leđima prema prozoru stajala sam napokon kraj uzglavlja postelje. Očeva koža bila je otmjeno žuta – starinska, barokna svilena tapeta.

Do malog proreza, oči su mu bile gotovo sasvim zatvorene. U obje ruke uzela sam njegovu desnicu, točnije, dva prsta, koja mu bijahu preostala.

Koža je djelovala kao papir za umatanje poklona, kao da joj je tijelo, koje je obavijala, već otkazalo sve funkcije i sad mu samo još služi kao dekoracija. Poput drvenih prutića ležali su njegovi prsti u mojim hladnim, nervoznim rukama. Nisam se usudila da ih prejako stisnem, jer je na poleđini jedne ruke bila pričvršćena kanila.

Do nosa vodilo je crijevo za kisik, pustila sam prste (nikad se nismo mogli uhvatiti za ruke, pa je tako i sad izgledalo krivo) i zagledala se u sliku iznad njegove postelje. Džungla zagasitih boja, lišće sočno i sjajno. Naprosto je pucalo od zdravlja, ali bolesnik u postelji to nije mogao vidjeti – kroz prozor vidjela se kapela u kojoj su mrtvace stavljali na odar. Trebalo bi napisati nešto o zidnim ukrasima u bolnicama i hotelima, pomislila sam iznenada, nešto o nelagodi, ravnodušnosti i poslovnom maru u ophođenju s intimnošću, snom i smrću, koje je govorilo iz toga.

- Čuješ li me? Ja sam.

Malo crijevo dizalo se i spuštalo brže.

- Čuješ li me? Ja sam, upravo sam stigla iz Amerike, nisam još bila čak ni kod kuće. Hoćeš li jagodu?

- Hoću cigaretu.

Dlake na prsima, koje su virile iz napola otkopčanog gornjeg dijela pidžame, bile su rijetke i neuredne, pomalo nalik prvim dlačicama kod beba. Razmišljala sam bih li mu dodala protezu, jer me je zbunjivalo njegovo upalo, bezubo lice. Dok je govorio, radio je grimase, tražeći neki nadomjestak za zube, koji će pružiti otpor jeziku kad će valjati savladati samoglasnike.

- Hoću cigaretu – ponovio je.

A onda: - Odakle dolaziš?

- Iz Amerike.

- Kako logika?

- Koja logika?

- Carnap!

- Ah, to – rekoh – taj ispit je davno prošao.

Mogla sam mu reći i da sam studij završila prije šest godina te da otad sa Carnapom nisam više imala nikakve veze, ali to mi se činilo besmisleno opsežnim i sramotno točnim.

U zdjelici s jagodama potražila sam neki donekle lijep plod i pružila mu ga. Na čudesan način posegnuo je ustima za njim, ne koristeći pritom slobodnu ruku.

- Garting voli tvoje pjesme.

Dok je govorio, polovica jagode nesažvakana ponovno izađe na vidjelo, ali on to nije primijetio. Ustala sam i otišla u kupaonicu, sretna što se smijem udaljiti. Njegova imovina – pribor za brijanje, češalj, pasta za zube – djelovala je umirujuće, dajući svemu prisnost putovanja, kratkog odsustva, izvjesnog povratka. Nitko sa sobom ne nosi četkicu za zube kad ide da umre.

- Što bi – pitao me jednom jedan prijatelj – što bi rado ponijela sa sobom kao grobni prilog?

Ozbiljno sam razmislila o tome, jer posrijedi je naporno pitanje, na koje se, kako mi se tada činilo, mogu davati samo glupi odgovori, jer pitanje

samo već tematizira čovjekovu čežnju da esencijalno bude zastupljen u stvarima, bar u njima, pa mu odgovor može samo još slijepo sekundirati.

Više bih voljela da budem u stanju izraziti žalost, nego da je skrivam u nekom simboličkom činu. Danas razumijem što je u tome utješno.

- Garting voli tvoje pjesme.

Ovaj put otac je hroptao dok je govorio, otrčala san natrag u sobu i obrisala mu papirnatom maramicom zgnječenu jagodu s brade i prsa. Svaku kost mogla sam mu napipati, bio je veoma krhak.

Malo crijevo bilo mu je skliznulo iz nosa, pa sam mu ga ponovno ugurala.

- To me raduje – rekla sam da poštedim oca trećeg ponavljanja, a zapravo sam trebala odgovoriti da ne mogu smisliti njegovog takozvanog saveznog brata Gartinga, njegovo tobože studentsko ponašanje, njegovu staračku uspaljenost, njegovo trabunjanje o progonstvu, njegovo slinjenje za Salzburgom – tamo su se, naime, održavali godišnji susreti Franaka, na kojima su govornici zazivali stare granice, a ostali pili u njihovu čast.

Bio je kič. Mrzio je Poljake, ali bi Poljakinje rado hvatao za stražnjicu.

Bio je u stanju gledati nekome u noge toliko dugo dok se ne bi ukočile. Cijenio je konfekcijske brojeve kćeri savezne braće, razlikujući “gore” i “dolje”. Pisao je pjesme. Kad mi je bilo petnaest godina, njegovo me je društvo jednom zgodom učinilo toliko nesretnom i umornom od života da sam popila više čaša piva i zapala u delirij. Zaboravila sam da je bio i liječnik: Tako sam, kad sam otvorila svoje, ugledala njegove oči. I uzalud se nadala da će mi se vratiti napadaji povraćanja. Godinama kasnije pročitala sam neke njegove pjesme (bio ih je poslao mom ocu, koji je prepun ponosa izbor iz mojih prvih objavljenih pjesama okružnim pismom zacijelo poslao svim Francima,

T EMA ___

44

a Gartingu svakako), razljutivši se još više na njega, jer je pohvalio moje.

Njegove su bile sentimentalne i revanšističke, prognaničko cendranje, koje nije imalo nikakve veze s pravim jadom i istinskim gubicima. Rime su pjesmama davale ukočenost, pa su od samog početka djelovale muzealno.

Ponadala sam se da moj otac neće reći više ništa o njemu, ali uto me već upita: - Kako ti se sviđaju njegove?

- Njegove?

- Gartingove pjesme.

- Grozomorne su – odgovorila sam, a otac se obraduje mojoj igri riječi.

Smijao se kao dojenče, gugutao i pokazivao bezube desni – sretan kao da sam ga poškakljala. A onda se iznenada usuče i ostade nijem, lica kao u reptila, pretpovijesno dalekog.

Sjela sam na rub postelje i prepala se kad je nekoliko sekundi kasnije ne otvorivši oči naglo zbacio pokrivač i stao povlačiti ponovno postavljeni kateter. Prvi put vidjela sam svog oca golog. Kod kuće je uvijek radio veliki cirkus, ne bi li spriječio da ga mi, njegove kćeri, vidimo golog: ali tu bi njegova komotnost došla u sukob s njegovom tobožnjom krepošću. Spavao je samo u gornjem dijelu pidžame; na noćnim pohodima u potrazi za nečim jestivim – gotovo nikad ne bi prospavao čitavu noć, ali je zato spavao danju, omamljen tabletama koje je pio u velikim količinama – bio je previše komotan da navuče hlače, pa bi posegnuo za prvim što bi mu se našlo pri ruci, bile to novine, platneni ubrus ili tanjur, da iza toga sakrije svoje spolovilo, ako bi ga neka od nas u polusnu, na putu prema WC-u, susrela na hodniku. Jednom sam mu se zbog neke loše ocjene morala javiti u kupaonicu, jer je prijekor očito smatrao neodgodivim. Genitalije si je bio prekrio ručnikom za goste, frotir prepun vode ležao je umlaćen na njegovoj bijeloj koži. Od uzbuđenja i ljutnje toliko je gestikulirao da su se voda i ručnik pokrenuli i ja sam

s velikim zanimanjem pratila hoće li ručnik otplutati, nadajući se, međutim, usrdno da će ostati na mjestu.

Nisam ga htjela vidjeti golog, kao što ne bih voljela vidjeti ni njegov kostur ili njegove organe. Stupanj razgolićenosti činio mi se istim. Činjenica da sam potjecala od njega – da sam mu bila ogranak, izrezak – činila mi se u stanju golotinje reducirana na doslovno značenje, sve potencijalno bilo je izbrisano u korist strogo obračunate sume. U odijelima koja je nosio, kretao se uvijek po zadatku: na turnir u bridžu, na razredni izlet, na simpozije. Odjeća je bila nešto javno, životna tvar, odjeća je pripovijedala o ocu, ne upućujući na kćer. U golom tijelu otac je, međutim – na djetetu stravičan način – bio kod kuće bez izlika, nalikujući u njemu svim drugim ljudima. Dakle, i kćeri.

Pokušala sam ga ponovno pokriti, ali on se opirao začuđujućom snagom. Shvatila sam da trpi bolove.

Poput osušenih datulja testisi su mu visjeli mlohavo između bedara.

Iznenada mi se njegovo tijelo više nije činilo golo, nego umjetno: poprimilo je mir i stranost mrtve prirode, komponirane od detalja koji zapravo ne idu zajedno.

Sestra Hildegard uđe i duboko uzdahne.

- Opet – reče – opet. Što su stariji, to su...

Uslijedila je znakovita šutnja. Dobacila mi je pogled kao među suučesnicima, ali ja ne nadopunih njezinu rečenicu.

- Što mu je, zapravo? – upitala sam i zagledala se duž infuzijskih crijeva, kao da vode do odgovora. Bilo mi je neugodno što o vlastitom ocu znam manje od sestre Hildegard, za koju do prije sat vremena još nisam znala ni da postoji, a nisam znala ni njezino prezime. Istodobno željela sam kompetentan prikaz onoga što je u liku mog oca ležalo u postelji. Htjela sam nešto sa čime mogu računati.

- Ah – reče ona i lagano odmahne

rukom – sve mu je što čovjeku od pušenja može biti, od raka pluća, preko legionarske bolesti do arterioskleroze.

Kad je rekla arterioskleroza, kucnula je prstom po svojoj crvenoj, kaniranoj glavi: tu gore, prije svega.

Rekla je to u dijalektu i to je zvučalo porazno.

Dok je razgovarala sa mnom, namještala je kateter, a moj otac ispuštao je glasove koje si nisam znala protumačiti, jer ga nisam gledala.

Umor nakon neprospavane noći u avionu otežavao mi je tijelo do te mjere da se pretvorilo u životinjsko truplo koje sam odvukla preko praga u sestrinsku sobu preko puta i pustila da padne na prvu sjedaljku. Čaj, koji mi je sestra Hildegard pripremila bez pitanja, vrelo prostruji kroz sustav cijevi koji je spajao šupljine u meni.

Bila sam zbrinuta. U pokrajnjoj sobi se disalo.

Nisam sigurna kakvu je boju kose moj otac imao kao mladi. Nikad se nisam ni raspitivala o tome.

Dagmar Leupold, rođena 1955, studirala germanistiku, filozofiju i klasičnu filologiju u Marburgu i Tübingenu te komparativnu književnost u New Yorku, gdje je i diplomirala. Objavila je, između ostalog, zbirke pjesama Wie Treibholz (Kao naplavina, 1988), Die Lust der Frauen auf Seite 13 (Užitak žena na stranici 13, 1994) i Byrons Feldbett (Byronov poljski krevet, 2001), zbirku pjesama i kratke proze Destillate (Destilati, 1996), te Alphabet zu Fuß.

Essays zur Literatur (Abeceda pješice. Eseji o književnosti, 2005). Od 1995. objavljuje romane: Federgewicht, Ende der Saison (Perolako, Kraj sezone, 1999), Edmond: Geschichteeiner Sehnsucht, Byrons Feldbett (Edmond: Povijest jedne čežnje, Byronov poljski krevet, 2001), Eden Plaza, München, 2002, NachdenKriegen. Roman eines Lebens (Nakon ratova. Roman jednog života, 2004), Grüner Engel, blaues Land (Zeleni anđeo, plava zemlja, 2007) i Die Helligkeit der Nacht. Ein Journal (Svjetlina noći. Žurnal, 2009). Dagmar Leupold primila je mnoge nagrade, između ostalog književnu nagradu Aspekte, nagradu Montblanc, poticajnu nagradu Bavarske akademije lijepih umjetnosti, te nagradu Georg K. Glaser 2002, Liliencron-docentura na Sveučilištu u Kielu. Živi u Münchenu. Na Sveučilištu u Tübingenu vodi Studio za književnost i kazalište.

45

TEMA

WERNER FRITSCH___ FAUST PJESMA SUNCU ulomak iz filmske poeme FAUST SONNENGESANG

preveo s njemačkog: Boris Perić Faust Werner Fritsch Uli Matthes Mephisto Franz Wechsler Herbert Fritsch Michael Altmann Mephista Angela Winkler Irm Hermann Jennifer Minetti Käthe Reichel Nicole Coulibaly Rasha Ragab Hanna Barfod Suah Bae Judith Fritsch Johanna Fritsch Uta Ackermann

I. POČETAK FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH Ovo je film sadašnjosti Bog kamen srce ja Preko nebesa Ove duše Preko ponora Faust u sadašnjost Prebaciti se iz daha Proistječe sve U vjetru sve Se diže uvis sve Pada božanstva Tekuće svjetlo tvoja krv Ilija Tvoj bog kamen srce Ja dolje na svijet Crna rupa od ubojstva I mode pa ipak Pod blažim nebom Življah kao nekim Čudom kao dijete I kamo me duh Slao da idem Tamo lećah i što Htjedoh da budem otjecaše U šûmu potoka I iz moga srca Izlažahu munje božje oči Da me posvuda prate

45

WERNER FRITSCH

T EMA ___

46

U jantaru u zlatu U crnilu tvojih zjenica Tako se vidim Još u duhu kroz oči Koje volim sunčevo svjetlo Koje se lomi u kristalu Jezičaka valova Svijet se okreće U kaleidoskopu te glave Koja ne stoji napisana U plamenoj knjizi sadašnjosti Što pišem je za dan Koji će doći i Otvorena je da se pogleda Onkraj pakla Onkraj zvuka I onkraj dima

FAUST PJESMA SUNCU Filmska poema Wernera Fritscha II. FARADAYEV KAVEZ SADAŠNJOSTI FAUST: GLAS: ULI MATTHES Ovo je film prošlosti Bachovi korali iz autoradija Eiris sâzun idisi1 U pjesmi su korišteni citati iz Merseburških čaranja (Merseburger Zaubersprüche), magijskih formula iz 9/10. stoljeća, pisanih u aliteracijama na starovisokonjemačkom jeziku, te nazvanih po knjižnici Merseburškog kaptola, u kojoj su pronađene. Posrijedi su dvije čarobne formule, jedna za oslobađanje, druga za zacjeljivanje rana: (1) Eiris sâzun idisi, sâzun hêra duoder. / suma haft heftidun, suma heri lêzidun, / suma clûbodun umbi cuniowidi: / insprinc haftbandun, infar wîgandun. / (2) Phôl ende Wuodan fuorun zi holza. / dû wart demo balderes folon sîn fuoz birenkit. / thû biguol en Sinthgunt, Sunna era swister; / thû biguol en 1

Sâzun hêra duoder Ispod smole ritam fuge Državne autoceste Suma hapt heptidun Suma heri lezidun Nestade Merseburški Čini spaljeni iznad kaminâ Noću moje vozilo neprestance Phol ende Uuôdan Guta uuorun zi holza Jezike koji se sôse bêrenki Sôse bluotrenki sôse lidirenkî Uvlače u budućnost Odakle Händelova Haleluja pred Leunom Bên zi bêna Bluot zi bluoda Na putu k tebi u Faradayevom kavezu sadašnjosti Lid zi geliden U svjetlu jezika riđovki preko granitno-tamnih nebesa Zlato trenutak raj O zjenice ispunjene munjom djetinjstva Iznenadne suze kristali Kiše na vjetrobranu Frîja, Folla era swister; / thû biguol en Wuodan, sô hê wola conda: / sôse bênrenki, sôse bluotrenki, / sôse lidirenki: / bên zi bêna, bluot zi bluoda, / lid zi geliden, sôse gelîmida sîn. Iako ne postoje jednoznačne interpretacije pojedinih riječi i imena, Merseburška čaranja ugrubo bi se mogla prevesti: (1) Jednoć sjeđaše Idise, posjedaše ovamo i onamo. / Neke stezaše uze, neke zaustavljaše vojske. / Neke čupkaše snažne uze: / Oslobodi se uza, utekni pred neprijateljima. / (2) Phol i Odin iđahu u šumu: / Tamo Balderovo ždrijebe uganu nogu. / Tad je opjeva Sinhtgunt sa Sunnom, svojom sestrom; / tad je opjeva Frija s Vollom, svojom sestrom; / Tad je opjeva Odin, kao što to dobro znaše: / Kako uganuće kosti, kako uganuće krvi, / Tako i uganuće uda: / Kost s košću, krv s krvlju, / Ud s udovima, tako neka budu slijepljeni. Idise iz prvog stiha vjerojatno označavaju dise, ženska bića iz staronordijske mitologije, koja su pomagala pri porodima i na bojnom polju, štitila osobe i čitave svojte, te nagoviještala smrt. (nap. prev.)

47

A prijeko srna gotovo na kolniku Stoji mi pred očima otac Prilazi nam Skrenuti u grabu ili natrag U vatru elemenata Vidjeti duhom našu smrt I biti otvoren za sav jad oko nas Teško je kao kamen u prsima Nakon nas tek zauvijek na putu kroz svemir Vatra voda pepeo što ja znam S olovom slova u glavi I slikama mračnog obzorja Magma-srce sadašnjost mog drugog djeteta U raju još majčine utrobe Udarac vatra žbun je trnja To što iz mene govori na jezicima A ja šutim udavljen Dimom mojih grijeha Tko među vama nije ubio Barem komarce Tko vlastiti život Ne osjeti najsnažnije Naspram smrti Komad željeza na autocesti Crnog u sjeni betonskog mosta Tup udarac I ti ćeš se zavitlati Ljuljati se amo-tamo Lijevo metal srednjeg traka desno kupe brežuljaka Iskrčene jelove šume Johanna grubo prenuta iz snova Vrišti u trenutku kad pomišljaš Sad ne mogu više držati upravljač Steći ćeš vlast nad kolima I Johannom

III. BOG KAMEN SRCE JA FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH Na pamet mi pada kamen Na kojem sam kao dijete Sjedio sam u sjeni crvenolisne bukve Svjetlo je sipilo kroz lišće A ja sam razgovarao s bogom Koji stvoriše mene kamen srce Crvenolisnu bukvu Sve dok crveni listovi Ne planuše a ja vidjeh Vlastiti dah

IV. ODRAVA FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH Vrijeme je rijeka... Neobuzdana struja koja sve odnosi sa sobom... Svaku stvar... Tek što se pojavila, vrijeme je već odnese... Donosi se nešto drugo... Ali i to će ubrzo nestati...

Ova meditacija Marka Aurelija pada mi na pamet u tom trenutku kraj Odrave: Sunce projicira zvijezde u vodeni tok: svjetlosne kristale u kinematograf glavu.

Samo Sunce nalikuje žarom izjedenom zlatnom oku u tamnom protjecanju. Na obali mrtav čičak, čiji nazubljeni, promrzlo smeđi listovi podsjećaju na zareze škara, divlje isprepletene kupinove grane.

Govorim s čežnjom za slatkom krvlju plodova na jeziku…

IV. MAJANSKI KODOVI OD CRVENIH KONACA FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH U ovom snu vidim U vatri jezičaka Majke jezika U ovom snu Čujem glasove Vatra je to Od dasaka Koje život znače Svaka iskra spaja Nebo i Zemlju Kao majka jezik Mozak i mozak Majanski kodovi Od crvena konca Te su slike Iskri i plamenih jezičaka Ljudi i kamenje Povezuje samo metafora Bog kamen srce ja Na putu Da stvore sadašnjost

V. SRCE NA SRCE FAUST: GLAS: ULI MATTHES 27. siječnja godine 1991.

U Münchenu s neba pada vatra Sjedimo jedno nasuprot drugome I ne možemo ustati ljubav Nas je istodobno rasplamsala

47

T EMA ___

48

Nakon što smo ipak ustali Idemo van snijeg pada Naočigled reklamnog stupa Stojimo okom u oko A tvoje zjenice postaju tako velike Da me puštaju u sebe Dok te pitam Crtaš li radije strijelu Ili srce Ti mi vraćaš pitanje A ja crtam srce Na suhom snijegu Na stražnjem staklu automobila Na tebi je sad Da nacrtaš strijelu Ali umjesto strijele Ti crtaš još jedno srce I vrhom u vrh Zrcalno simetrična Stoje srca Otada jedno na drugome I lako je Jednom crtom Koja se na kraju Račva u ticala Ali i srce sa srcem Povezuje u simbol naše ljubavi Leptiru od snijega Pronaći svoja krila naša Srca koja se zrcale jedno u drugome Jedno tijelo dva ticala Dva srca jedan let

VI. SJENE SMRTI FAUST: GLAS: ULI MATTHES Sjene smrti ove retke Ne čita više otac A ni sestra Tamno je sunce ove zime Tekuće svjetlo led Koji zlatno svijetli u rijeci Plutaju zrcala svjetlosne kugle Od srebra od zlata od narančastog rumenila Znaš li još Gdje stari naslućivahu Ulaz u podzemni svijet I vjerovahu da nijedna ptica Jer tako su otrovne

Pare iz kraterskog jezera neće Dospjeti čitava na obalu Posvuda ruševine termi Pune sive trave kaktusi strše Iz ograđenih lugova žute munje Koje se zrcale u tvojoj jantarnoj šarenici Kao u Beatricinim zjenicama Nebeska ruža Božanstvena komedija Između moje puti I stijene i Goetheovo Putovanje u Italiju između tvoje puti I stijene gledamo na Avernijsko jezero zrcalo Mrtvog neba limenke cole I boce u slijepoj vodi Plameni jezičci na suprotnoj obali Suhi trsovi kosti Dionizijeve zlatne grane Koje se u hipu pretvaraju u pepeo Dok ne krenemo čvrsto zagrljeni Okruženi psima Kroz dijelom mračan Dijelom svjetlom ispunjen hodnik U prostor Sibile Gdje je moja sestra Gdje je tekuće svjetlo Čiji je izvor srce I vidim tvoju sjenu Nosiš bijelu haljinu Sipi lagana kiša Vidim tvoje rakom Izjedene grudi opet su Zdrave sestro I govorimo o vedrim stvarima O svjetlu djece U našem životu Iznenada se trzaš Bacaš se na tlo I udaraš pesnicama O zemaljsko carstvo u kojem Sad počivaš da ugasiš Bol umiranja Na tom proplanku U mojoj nazočnosti I već vidim u duhu Sjenu oca Iza stabla jarebike Punog narančastih kuglica

49

PHOTO: BCH

Gdje izlazi tako mlada Kao kad bijah dijete A on me na maslačkovoj livadi Bacao uvis među Udare svjetla i hvatao U dvoru moga sjećanja Gdje sad stoji tvoj orah Pokazala si mi mrtve Svakog na svojoj zvijezdi Gdje u snu bdiju nad nama A ocu velik dar Bijaše tvoj osmijeh na samrtnoj postelji A četrnaest udisaja kasnije Gasnu ti oči Ja otvaran prozor U šûmu potoka Odlazi tvoja duša…

Kada ću s tobom Ići na Odravu Kako ćeš mladim očima Vidjeti svjetlo u rijeci Zlatnih zvijezda Hoće li ti pjevati pjesme O zelenim jezičcima nemirnih vodenih biljaka Ili ćeš –

Jantar protječe Kroz tebe – Filmove što ih izazivaju sunčani kristali Gledati u rijeci Koja ima glas tvoje majke I koja sad češlja njezinu kosu Koju zbog njezina sjaja U doslovnom smislu Gledaš da dohvatiš Mali lav Koji u kandžama Ipak drži samo U rijeci u zlato istkanu Misaonu nit s majčine glave Prvi komad svijeta Što će tvoje oči Što tvoje oči Vide sad u ovom filmu Sve još vidjeti Kad će se u kinu Tvoje male glave Spojiti Slika i zvuk Tvoje riječi

49

T EMA ___

50

Stvorit će svijet Ili će svijet Stvoriti tvoje riječi

VII. SAN JEDNOG SNA FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH Ti si ti Mephista Što ću vidjeti Kad zauvijek sklopim oči Što hoću da vidim Kakva se prizora bojim O čemu sanjam Ako je ovaj život san Ovaj posljednji film san je mog sna

VIII. NEBO – GLEDANO IZ GROBA MEPHISTO: GLAS: HERBERT FRITSCH I tebe ću zakopati Napraviti nad tobom znak križa Ili hoćeš da izgoriš I tebe ću zakopati Napraviti nad tobom znak križa Ili hoćeš da izgoriš Sve gori

IX. SVE GORI MEPHISTO: GLAS: HERBERT FRITSCH Ja govorim svaki put drukčijim Glasom u tom filmu MEPHISTO: GLAS: MICHAEL ALTMANN Osjećaš se hrabro naočigled pougljenjene glave Koja strši iz vatre i u nekom se trenutku rasprsne Osjećaš mir i izgaraš u toj vatri Koja gori kroz vatru užitka Kroz vatru ljubomore Kroz vatru mržnje Kroz vatru zablude Kroz rođenje starost smrt Srce ti gori Ti si Buda u trbuhu svoje majke Ti si mrtvac u vatri Ti si mrtvac u Gangesu Ti si svoj otac na samrtnoj postelji

Ti si glas boga u rici valova Ti si prdež u vjetru Ti si grgljanje Gangesa Ti si gunđanje svetih krava Njihovo dosadno preživanje sadašnjosti U njihovim zjenicama potekla je rijeka Mrtve svete krave kojima gavrani Izbadaju mrtve oči Ti si sunčana lopta okružena crnim jezičcima Sa zrcaljenom vatrom sadašnjosti Prazne očne duplje u pougljenjenoj glavi Koja se s lomače kotrlja u smjeru rijeke U kojoj tone Sunce Sve gori Sunce gori tvoj život gori Vrijeme će progorjeti rupu U našem kazalištu sadašnjosti Gori ovaj kostim od kože i kosti Tvoje srce ovaj papir gori Sve gori a ne izgara Mi izgaramo u vatri s nebesa Iz srca vatra iz materinjeg jezika Naočigled lomača Sve gori jezici gore novine Televizor sve gori vijesti gore Sve gori naočigled svetog kazališta Smrti u Varanasiju Gdje se naše tijelo glumac Naše duše spaljuje Na daskama Koje znače život i našu propast Naše meso izgara naše žudnje izgaraju Naš jezik što znade mnoge jezike Što znade mnoge okuse Mnoga milovanja izgara Sve što smo govorili na svjetlu U noći naše puti Nazočno je sad u ovom kazalištu Ljube se sjene I ulazi ljubav Tajna kraljica sadašnjosti A tebe i tebe i tebe Bijedno jastvo uhvaćeno u mrežu od Crvenih niti srca Koje izgaraju ljubav nad tobom Orion gori pojas mu gori Tri zvijezde gore Sve izgara tvoje vrijeme Ali je li tvoje vrijeme Sveto svijeća i sjene

51

Njihova treperenja nad ovim recima Svet udarac gonga Sve gori sve sveto Na lomači svijeta Sve gori u kazalištu smrti U kazalištu sadašnjosti kroz daske Pred našim glavama nemoćne Da protumače svijet Naočigled lomača Na putu u sadašnjost onkraj jezika Sve gori jezik gori Jezik sadašnjosti Gori sudovi gore U kazalištu posljednje sadašnjosti Sve gori u vatri ljudskog mesa koje se raspada u pepeo Auschwitz kao nasljedni grijeh u križu Vodi ovu olovku preko bjeline papira Sazviježđa gore sol u rani Neba krv u zrcalu oceana Na tvojim nogama ona sad gasi vatru Mržnje prema svima neprestance na putu Da digne u zrak tišinu Koncentracija sagorijeva tijela U televizoru veo Maje sagorijeva elektroničke crve Izjeda mozgove sve gori U glavi kroz vatru užitka Kroz vatru ljubomore Kroz vatru mržnje Kroz vatru zablude Kroz rođenje starost smrt Jezik Koji ovo sad izgovara gori Ova vatra u kazalištu sadašnjosti Tri tisuće godina neprestance Škropljena vodom iz Gangesa vodom Što gori zemlje što gori

X. TRENUTAK FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH Kao dijete razgovarah s bogom U sjeni crvenolisne bukve Sad nastavljam taj razgovor u slikama Trenuci kojima hoću da kažem Ta ostani još malo tako si lijep Pogledi tvojih očiju Pogledi u oči djece Pogledi u oči muza

Na putu sam u kazalištu Ispod vrha moje lubanje Na putu u pećini Koja je moja glava ili moje srce Na putu u labirintu ovoga života S jedne strane U liku plamene struje Rijeka Leta U kojoj tone sve što je plodno I ne može se promijeniti S druge strane rijeka Eunoe U liku Odrave Iz koje se sve opet uzdiže uvis Svi trenuci kojima želimo reći Ta ostani još malo tako si lijep

XI. NEFERTITINA PJESMA SUNCU MEPHISTA: NEFERTITI: GLAS JOHANNA FRITSCH Danju rastjeruješ tminu Svakom svojom zrakom Svi koji žive na tvome svjetlu Žive iz dana u dan u slavlju Ljudi su se probudili iz ukočenosti I stoje na nogama Nakon što si ih ti uspravio Odjeću su odložili Ruke su im podignute na molitvu Naočigled tvoga pojavljivanja

XII. FATAMORGANA JEDNE FATAMORGANE FAUST: GLAS: WERNER FRITSCH U pustinji ovoga sna More je fatamorgana Ako je život fatamorgana U pustinji smrti Ovaj je film fatamorgana Fatamorgane

XIII. DAH MEPHISTO: GLAS: MICHAEL ALTMANN Samo dah Polaže desnu ruku Na trbuh A lijevu

51

T EMA ___

52

Na prsa Osjeti svoj dah Živiš Najljepši san U mrtvačkoj glavi vječnosti

MEPHISTA: NEFERTITI: GLAS: CORINNA HARFOUCH Ne okreći se Ja sam kraljica Posadi svoje stablo u purpur Plodovi u kruni od trnja Imaju posvuda svoje kameno tvrde jezgre Slatkoća smrti Iz moga srca Krv Sunca Prašume od daha U mesu pustinje miješa se naša krv Crne zube u mesu Jedem vatrenim jezikom Srž tvojih kostiju ima okus onkraja Nevidljiva i slatka munja stanuje u utrobi Našeg sjećanja tajni zapisi Lubanje preko zvjezdanih znakova ili kamenih rupa Kroz koje udara kozmos Rasipajući posvuda sunčevo sjeme Vatreno kolo užarenih krokodila Kruži sad nebom U mojoj glavi pulsiraš Plavo svjetlo plavog svjetla onkraja Ja sam glavina vatrenog kola Glavina smrti Kojom umireš na nebu

XV. MEPHISTA: NEFERTITI: GLAS: ANGELA WINKLER Ja sam crnilo Ja sam crnilo Dođi voljeni Dođi svjetlo moga života Ja sam Nefertiti Crnilo mojih zjenica Zrcali te od pamtivijeka Tvoga svjetla sjena U ovom svijetu ja sam

U svjetlu Sunca Koje tamni Posvuda oko tvojih zjenica Bjelina i svjetlosni kristali Od pulsirajućeg okera Zeleni opali nježni Bodeži od dijamanta Previše lijepi za ovo srce Ja sam crnilo Dođi Ja sam crnilo Dođi voljeni Dođi svjetlo moga života Crnilo mojih zjenica Zrcali te od pamtivijeka Tvoga svjetla sjena U ovom svijetu ja sam U svjetlu Sunca Koje tamni S ove ili one strane Ali lijepo je Kad brodovi jedre uzvodno Lijepo kad ruke ljudi Hramove i vrtove grade Ali lijepo je Kad ljudi su opijeni Kad piju medovinu i pivo I srca su im radosna Ali lijepo je Kad je Mjesec pun klicanja Ali lijepa je ljepota Ma’at Ljepota koja djeluje iznutra Tek što se negdje pojavim Već se napinju udovi Ljudi u prostoru Njihove oči sjaje se Jače nego ranije Dah im je drukčiji Drukčiji je tok njihove krvi Drukčije je kucanje njihovih srdaca Drukčiji je sjaj njihovih očiju Grudi žena Ispod prozirnih tkanina Istkanih od zraka Ružičasto zlato bradavica postaje Bakar I krv struji U žezla začeća Božanski je moj miris Ispunjava sve

53

Svatko ga poznaje u snu Svi ga vole na svjetlu Sunca Svi vole taj miris Ma bio on i miris mora Prepun srebrnih riba Prepun zlaćanih riba Što se sjaje u plavetnilu u tirkizu Što se sjaje u zlatu Dok i opet ne Prijeđem obale Da se stopim s vatrom Čije me svjetlo Sad guta S neba prema dolje I uvis k nebu Ništa do klicanja Ne ispunjava me sad Drukčije sastavljaju se Tijela Drukčije njihove misli Blaga kao južni vjetar Ja metem krpice mračnih snova Iz glava Krpice mračnih misli Zajedno smo Ti i ja Eknatone Moć Ma’at je posvuda U srcima velik je

Ujednačen kozmos Pravednost vlada Velikodušnost Blagost Ma’at ljudi oslobođeni Nepravde Puni istine puni daha Života Dah stiže u grad U Atonov grad Ahetaton Svjetlo Sunca ispunjava sve na ovome svijetu

Werner Fritsch rođen je 1960. u Waldsassenu/Gornja Falačka.

Godine 1987. objavljuje zapažen roman Cherubim (Kerubini).

Među njegovim brojnim kazališnim komadima nalaze se Chroma, Hydra Krieg (Hidra rat), Bach, Wondreber Totentanz (Odravanski ples mrtvaca) te monolozi Sense (Kosa), Jenseits (Onkraj), Nico i Das Rad des Glücks (Kolo sreće), realizirani na pozornici, na radioteleviziji ili u kinu. Osim toga objavljuje prozu, kao naprimjer Steinbruch (Kamenolom) i Stechapfel (Datura), a snimio je i film Das sind die Gewitterin der Natur (To su oluje u prirodi). Za svoje radove primio je nagradu Robert Walser, Nagradu za radiodramu oslijepjelih u ratu, te nagradu Else Lasker Schüler-Preis. Njegova radiodrama Enigma Emmy Göring nagrađena je kao najbolja radiodrama 2006. Posljednje je objavio Die Alchemie der Utopie – Frankfurter Poetik vor lesungen 2009.

(Alkemija utopije – frankfurtska poetska predavanja 2009), te filmove Ich wie ein Vogel (Ja kao ptica), te Faust Sonnengesang (Faust Pjesma suncu, 2011-2012). Werner Fritsch živi u Hendlmühleu i Berlinu.

53

TEMA

Petra Morsbach___ Pjesnička ljubav ulomak iz romana Dichterliebe u nastajanju, ožujak, 2012.

preveo s njemačkog: Boris Perić

J

ednoga dana dobio sam pismo iz Beča. Ja u svojoj Zoni da dobijem pismo iz veličanstvene bivše carske i kraljevske prijestolnice Beča! U podstavljenoj omotnici, napisano na nježnožutom papiru. Na poleđini omotnice bilo je otisnuto: MA Graziella Winterthal, a naknadno mi se činilo čak i da je pisalo barunica. Moja adresa bila je napisana rukom i ljubičastom tintom kao u nekom trivijalnom romanu. Čvrst papir za pisanje s linijskom strukturom, neusporediv s našim tanašnim krpicama, koje bi se radom naborale već kad bismo ih uvukli u valjak pisaćeg stroja. Nikakvi ispravljeni tipfeleri, nikakve probušene točke na slovu i nikakve zamrljane glavice slova e. Kao da je napisano bez uvučena indiga. Jedan prijatelj objasnio mi je da dobrostojeći ljudi na Zapadu više ne rade na pisaćim strojevima nego na malim računalima. Od tog prijatelja prvi put sam čuo riječ kompjuter. I on je pobožno gledao u taj bečki list papira.

Sadržaj: potpisnica je germanistica na Sveučilištu u Beču i radi na disertaciji o meni. Pa smije li onda visokocijenjenog gospodina Steigera ugnjaviti nekolicinom pitanja o njegovu stvaralaštvu. Dražesno prašnjavi birokratski njemački, u kojem je sve vrvjelo od riječi kao što su “nadalje”, “milostivo” ili “zasigurno”, učinio mi se s ove strane Zida toliko egzotičnim da sam uskliknuo od sreće. Pismo sam kao trofej prezentirao nekolicini kolega koji su me uz jasne naznake zavisti ispod glasa uzeli upozoravati: takav jezik može biti samo ironija, koketerija, kamuflaža.

Da autorica možda nije naivna? Neurotična? Neumjerena? Možda čak špijunka? Pitao sam se zašto bi nešto od toga trebalo da me plaši. Bilo je to uzbudljivo, u mojoj, kako sam rekao, Zoni u svakom slučaju nešto fantastično novo, a kako su pitanja o mojem stvaralaštvu bila razumna, radosno sam se upustio u opsežnu prepisku s gospođom Winterthal, koju sam oslovljavao s “veleštovana magistro”. Kretao sam se gotovo obijesno u tom cizeliranom tonu,

ubirući na račun toga samosvjesno pohvale. Osjećao sam se takoreći kao da sam na Opernbalu u nekoj baraci, malo bedasto, da, ali čovjeku ipak treba promjena. U nadi da sam Vam svojim odgovorima bio od koristi, to je ipak bilo nešto, tome se u ovom našem musavom NJDR-u sasvim sigurno nijedan šupak ne bi dosjetio.

Osim toga, Graziella je bila zbunjena, štoviše sputana korespondentica, pa sam morao upotrijebiti mnogo mašte da stvar ne zamre. Malo-pomalo, draž je počela splašnjavati. Baruničina germanistička energija činila se ograničenom. Disertaciju vjerojatno nikad neće dovršiti, mislio sam itekako uvrijeđen.

Privatno i poslovno odavno sam se nalazio u krajnje nezavidnoj situaciji. Moja mlada žena odlazila je s djetetom, a bez mene, na bugarsku crnomorsku obalu, s namjerom da se tamo oporavi od mene; a ja sam godišnji odmor provodio kod kuće, sam. Svuda oko mene samo iscrpljenost i malodušnost. Tisuću zemljaka pobjeglo je u praško veleposlanstvo.

PETRA MORSBACH

55 55

Plombirani vlakovi vozili su uzduž i poprijeko po Republici. Sve se stavilo u pokret, dok sam ja kod kuće sjedio pred televizorom. Na ekranu pojavi se Beč i ja iznenada zapadoh u čudesnu euforiju i napisah nezaboravnoj magistri Grazielli da ukapljivanje struktura, kakvo se trenutno doima zamjetnim, nije samo zastrašujuće, nego i budi određena očekivanja; da u se u svakom slučaju nadam da ću vidjeti kako taj razvoj napreduje; i da bi Graziella sama svojim nepristranim zalaganjem za istočnonjemačku književnost možebitno mogla imati neki udio u tome, na čemu joj bez daljnjeg jednostavno dugujem zahvalnost.

Na “jednostavnom”, međutim, nije ostalo. Unatoč strahu ili upravo zbog njega upisao sam se u neku tajanstvenu prisnost. Naposljetku, nisam li se zamalo ugušio u bezizlaznosti?

Nisam li se kao paralizirani, zakazujući čovjek morao radovati zbog vanjskog pokreta? I nije li me Graziellino zanimanje zaista tri godine dobro razonodilo?

Dva tjedna kasnije Graziella odgovori pozivom u Beč.

Moja žena vratila se s ljetovanja i ja sam se borio za svoj brak. Nije bilo razloga da to prešutim Grazielli, ali ni da je opterećujem time. Tako sam jednostavnosti za volju “uz pozdrave i izraze zahvalnosti” izjavio da nisam dobio vizu.

Graziella je sad pisala osobnije.

Polagano napredovanje svoga rada ispričala je privatnim prijelomima zbog kojih je zapostavila rad u knjižnici. Ja sam je sa svoje strane obavještavao o obiteljskim turbulencijama i davao naznake opasnosti aktualne situacije. Ona je odgovarala pukim poštovanjem. Kad čitam Vaše snažne retke, sve moje čini mi se prividnom egzistencijom. Naočigled brutalnih okolnosti ne morate se ispričavati zbog svojih sumnji, zaista ne. Tako smo jedno kod drugog korespondencijom izazivali uzbuđenje. Ja sam igrao ulogu genija, vezana iza Željezne zavjese, ona obeshrabrene dame iz svijeta blagostanja. Saznao sam da je nedavno ponovno uselila kod majke. Ipak

ovdje dobro napredujem s poslom, jer više ne moram brinuti o domaćinstvu.

Zid je pao. Egzaltacija i nevjerica na Istoku i Zapadu. Biste li mi, dragi poštovani gospodine Steiger, mogli savjetovati koje gradove da prvo posjetim?

Ja još nikad nisam bila u Weimaru...

Weimar, dakle. Zimi.

Odsjela je u Hotelu Slon, a ja kod svog kazališnog kolege Klausa Petzolda. Trijezan, u žaketu i kravati, otišao sam u Slon po Graziellu.

Kako zamišljamo ženu koja se zove Graziella? Da nije bila smiona znao sam iz njezinih pisama, ali sam je u najmanju ruku zamišljao kao crnku zatvorena lica i sraslih obrva. Ženu koja me je sramežljivo oslovila naprosto sam previdio, iako je nosila očito skup kaput bež boje. Bila je za glavu niža od mene, nimalo vitka i pomalo pognuta. Njezina kosa, svezana u punđu, bila je sijedoplava i nježna. Čitavom pojavom bila je sijedoplava i nježna; jastučići ispod brade, napudrani nosić, sivoružičasti ruž za usne. Osjetljive oči, blijedoplave.

Djelovala je u isti mah starija i mlađa

T EMA ___

56

od trideset i dvije godine koliko je navršila, stara i neiskusna, pametna i ranjiva. Je li razmišljala o tome kako kao bogata Bečanka treba nastupiti u NJDR-u? Kako djeluje ili hoće li djelovati, recimo, na mene? Je li me smatrala isto tako kurioznim kao ja nju? Bio sam tako zbunjen da svoje “ljubim ruke, milostiva gospođo!” nisam artikulirao ni izdaleka tako ironično kao što sam bio planirao.

Dok smo razgledavali grad, moja gošća uzbuđeno je pričala o pustolovinama na divljem Istoku: o muci oko pronalaženja taksija, o vozačevoj prevari, nepredvidivim kockama na kolnicima, na kojima je zamalo iščašila nogu, tridesetogodišnjim muškarcima iz nižih slojeva društva koji su vrebali u mračnim kutovima i mijenjali devize. Graziellin glas bio je baršunast alt i nije govorila razvučeno i kroz nos, nego meko i kultivirano. Ali tim svojim melodioznim plemenitim bečkim akcentom uništila je tijekom jedne jedine šetnje čitav naš Weimar: ruševne kuće, fasade u osipanju, trulu slamu ispod memljivih drvenih uresa, smeđe lokve, mokre hrpe mrkog ugljena, slatkasta isparavanja trabanata. Nisu postojale ni ambiciozne strane našeg turističkog grada, dotjerane fasade u Schillerovoj ulici, nostalgične ulične svjetiljke, lijepo uređena mjesta sjećanja. Bio sam toliko uskomešan da sâm nisam znao bih li tu aroganciju trebao napasti, preuzeti ili usvojiti, stidio sam se zbog te pokvarenosti i stapao se s njom, a u isti mah skupljao se moj ponos i htio sam reći: draga Graziella, time što kaljate moj grad, kaljate njegovu i moju sudbinu, za koju ste u svojim pismima još vjerovali da joj se morate diviti.

U tom trenutku ona izrazi nadu da njezine komentare ne doživljavam osobno i počne rogoboriti protiv vlaste nadutosti. Bilo je točno da bi samo malo toga na svijetu u njezinim

očima zavređivalo milost, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Ali onda je na uvijen način rekla da nešto malo ipak zavrjeđuje njezinu milost, a u to da spadam upravo ja.

Kako se kroz ugljenu izmaglicu u međuvremenu probilo sunce, predložio sam šetnju duž rijeke Ilm do Goetheove rodne kuće. Da, promrmljala je Graziella, rado, ali smije li mi se na putu kroz perivoj uhvatiti pod ruku? Stavila je lijevu ruku na moju desnu podlakticu i privila se, vidno nesigurna na vlastitim nogama, toliko tijesno uz mene da sam nadlakticom osjećao njezina prsa. Što je htjela ta mlada žena, koja se doimala teškom poput starice? Je li zaista moglo biti da je gajila namjere… namjere prema meni? Takoreći, moja prva zapadna žena? Da, divila mi se, njezina kritika Weimara nije me uključivala, naprotiv, služila joj je da mi oprosti i proglasi me svetim. Koliko li sam literarne kulture samo uspio razviti među tim proleterskim ruševinama!

Svi ti stihovi, kojima sam vladao – aleksandrinci, tercine, madrigalni stihovi - a da nikad nisu zvučali tehnički, a tek kompleksne forme – soneti, gazele...

Ma ne, izmotavao sam se, to je kod nas bio dio obrazovanja, ali u osnovi je ta filološka umjetnost tako neosobna kao i živahno zapadno pisanje, samo na solidniji način. - Mi smo bili Muzej književnosti NJDR - našalio sam se, ne bih li Graziellu vratio u primjerene okvire, ali na to se ona počela diviti još i mojoj skromnosti, to više što me je pred Goetheovom vrtnom kućom, koja je, naravno, bila zatvorena, jedan student zamolio za autogram.

Kad smo se malo poslije pet vratili u središte grada, već se bilo smračilo. U jednoj zadimljenoj kavani jeli smo masnu tortu. Potiho sam probao upotrijebiti bečki izraz

pustinja uslužne djelatnosti i naručio duplu šljivovicu. Kako sam u nuždi, u koju bijah zapao, još mogao djelovati kao strastven umjetnik? Moja zemlja, moj brak, moja egzistencija, sve se to raspadalo. Moj novac nije imao vrijednosti. Kamo da Graziellu pozovem na večeru? U kojem sam ja to lokalu mogao platiti?

Tu se našlo rješenje: nije ga bilo.

To jest, svi su bili prepuni. Graziella se iznenada ponudi da izvede mene u Slona: - Za mene to nisu nikakvi iznosi. Ali restoran je bio rezerviran za neko rusko društvo, Graziella se pokušala nagoditi sa šefom sale, ali ju je ovaj tako nedvosmisleno odbio da je uzrujano uzviknula: - Zašto me podbadate?!

Siguran da će me odbiti, predložio sam svoje svratište, stan mog prijatelja Petzolda: - Molim vas, nemojte se uplašiti, on je u neku ruku boem! Riječ je ubola gdje treba i Graziella prihvati gotovo sa zahvalnošću. Petzold je bio redatelj u Weimaru i Jeni i imao je u svakom od ta dva grada po jedan stan, odmah kraj kazališta. Budući da je Božić provodio kod obitelji u Jeni, vajmarški stan bio je prazan, ali on je ionako bio samo radno utočište, jedna prostorija s kaljevom peći i nužnikom na stubištu, u čađavoj staroj kući. Kad smo stigli do petog kata, Grazielli su se unatoč hladnoći na gornjoj usnici stvorile sitne graške znoja. Ja sam briketima naložio peć, dok me je ona razdragano promatrala, kao Indijanca koji lukom i strijelom lovi bizone. Onda sam servirao kruh, sir i krastavce, natočio krimski pjenušac koji sam donio kao dar za Klausa, i nas dvoje napokon nazdravismo. Graziellu piće malčice omami i ona smjesta uze citirati Karla Krausa: Riječna struja ulijeva se u more, a s njom teče i smeće. Smeće se pravi kao da mu rijeka mora zahvaliti na tome. Ali ipak bi trebalo biti obrnuto.

57 57

PHOTO: BCH

- Ide li cinizam uz Beč? – upitao sam je, jer mi ništa bolje nije palo na pamet.

- Kako to?

- Gajim li pogrešnu predodžbu o Beču?

- Ne znam... Ja se užasavam bečkog cinizma. Manira agresivne nadmoći koju ništa ne opravdava – reče ona iznenađujuće silovito. – Moja obitelj bila je... i ostala perfektna u tome. Možda sam studirala germanistiku samo da se odvojim od njih.

U školi smo morali čitati Grillparzera. Svi su stenjali od muke, ali ja sam se... zaljubila u to gunđalo, samo zato što nije bio ciničan. Prvi put sam kod njega doživjela da netko ne koristi jezik samo da bi bio bezobrazan.

- Tko nije bio bezobrazan, čovjek ili jezik? – pitao sam oprezno.

- Znam na što smjerate. Recimo: jedinu pristojnost koju sam doživjela, doživjela sam u njegovu jeziku.

- U kojem pogledu je vaša obitelj cinična?

Majka joj je bivša bonvivanka, brat puka ništarija. Brat je, naravno, zjenica majčina oka. Tako i nastupa, zgodan, društven, smion. Zahvaljujući takvom nastupu – i njegovu imenu, rekla je, naravno – on je gotovo odmah nakon studija ekonomije postao juniorskim šefom jedne

tvrtke. Tamo se vrtoglavom brzinom iz podređenog zaposlenika, koji se divio svome gazdi, pretvorio u samodopadljivog vlastodršca.

- Odakle sklonost literaturi?

Sudeći po knjižnici koju je im je namro, njezin otac bio je čitatelj.

Ali kad se ona rodila, bio je već star i umro je kad joj je bilo šest godina.

S nikim ona nije mogla razgovarati.

Obitelji je bilo svejedno koje će zanimanje odabrati. - Bez knjiga bila bih se ubila. - Njezine blijede oči potamnile su kad je to rekla.

- Knjige vas nisu razočarale?

- Ne. Ostao mi je Grillparzer... kasnije mu se pridružio Stifter... a onda vi...

- Što ste tamo pronašli?

- Što sam tamo tražila? Rastrganost... ponore iza postojane fasade starih i njihove... – sramežljivo mi je kimnula glavom – elegantnosti.

Ti... patnici – tu se nasmiješila – oni su me tješili.

Iako u stanu još nije bilo sasvim toplo, Graziella je svukla kaput i svileni šal koji je nosila oko vrata, a da me pritom nije ni pogledala. Jedno i drugo objesio sam na vješalicu u uskom hodniku. Kad sam se vratio, sjedila je nepomično, okrenuta leđima prema meni. Jakna od crvena kašmira, biserna ogrlica, mek, paperjast potiljak, zdvojna ramena.

Još se malo bila usukala, kao da čeka sudbinu. Blijed pramen kose, ispao iz njezine tornjaste frizure, polako je podrhtavao.

Je li ona uopće već bila s muškarcem? Što je značio njezin smiješak, kad je govorila o utjehi kroz patnju?

Osjetio sam sažaljenje prema toj prozirnoj, mekoj ženici. Je li od mene zaista očekivala izbavljenje, od mene, pa još i u tom otužnom sobičku, na zadimljenim plahtama? Koliko je samo morala biti usamljena?

Nisam oklijevao samo zbog skrupula. Nisam bio nimalo siguran ni u sebe. Što ako zakažem? Učinio sam tri oprezna koraka do police s knjigama i izvukao Visoku šumu.

- Smijem li vas zamoliti – rekao sam. – Oduvijek sam htio čuti Stiftera u pravoj austrijskoj intonaciji.

Poslušno je počela čitati: Na ponoćnoj strani zemljice Austrije jedna šuma vuče svoju sumračnu liniju oko trideset milja na zapad, započinjući na izvorima rijeke Thaye... Glas joj sad bijaše lagano promukao, koliko napet, toliko i iskren. Osluškivao sam mekane suglasnike, izdužene samoglasnike, miran jezik koji je tekao poput tamnih horizontnih linija Češke šume. Što činiti, što činiti? ... ona sumorna slika... kakvu sami nosimo u srcima od onog vremena kada nam bijaše dano da onuda hodamo

T EMA ___

58

i tamo sanjamo dio onog dvostrukog sna, koji nebesa svakom čovjeku daju jedanput i obično sjedinjena, sna mladosti i prve ljubavi... Posvuda zamke!

Mogao sam samo izgubiti, iako su riječi malo pomalo postizale cilj, napad i odustajanje skrivali su u sebi opasnost, a u sebe se ionako nisam mogao pouzdati... A onda netko glasno zakuca na vrata i u sobi se pojavi Theo Hünemörder.

- Hej, Henry, Klaus mi je ispričao da si ovdje, moj komad... sutra premijeru...

Spustio je na pod mrežu punu vinskih boca, otresao kaput i viknuo: - Ma, tko bi rekao! Princeza! – odmjerio je Graziellu. – Začarana princeza. Ali tu ćeš mi dopustiti da sudjelujem, zar ne?

Za Graziellu to kao da nije bilo ništa manje olakšanje nego za mene.

Theo izvuče prvu bocu iz mreže i izvuče čep. Dok smo pili, ostavio je svojom kurtoazijom dubok dojam na Graziellu. Naravno da je Theo u kožnoj jakni i s mirisom znoja mnogo bolje odigrao ulogu rabijatnog umjetnika nego ja, pa sam se naslonio i uživao u njegovim dosjetkama, jer sad sam Grazielli ipak još imao što ponuditi, animalnu istočnjačku boemu, hvala Bogu.

Doduše, Theo nije uspio zadržati nivo. Nakon druge boce počeo je trabunjati, a kad se strmoglavio prema WC-u, Graziella zabrinuto šapne: - Čujte, pa taj čovjek je alkoholičar!

Tužno se nasmiješila.

- Dakle, mogao je prije bar nazvati.

- Ovdje nema telefona.

- Kako?

Izvana se začu škripanje stuba.

- Samo mali broj ljudi ovdje ima telefon – šapnuo sam. Čuli smo kako Theo posrće. Koristio je punu širinu stubišta.

- Za miloga Boga, kako se onda dogovarate?

- Šaljemo jedni drugima telegrame.

Mračan i zbunjen, Theo je ušao i bacio se na stolac. Odmjeravao nas je krvavim očima.

- Henry – uspio je napokon progovoriti – jesi li tu?

- Da. - Imaš li komad papira?

Stavio je list papira na sredinu stola, nacrtao strelicu koja je pokazivala prema meni i napisao: HENRY. Onda je nacrtao strelicu koja je pokazivala prema Grazielli.

- A kako se zove ona?

Izdiktirao sam mu njezino ime.

Ostao je nemiran, iako je zapravo obamro. Naposljetku nacrta još jednu strelicu, koja je pokazivala prema njemu, i nažvrlja: THEO. Onda se teška daha izvali na stolcu. * Posljednji put susreo sam Graziellu narednog ljeta u Beču. Imao sam nastup, bio sam pribran, ostavljao utisak. Sljedeći dan Graziella me pozvala k sebi.

Zajedno s majkom stanovala je u velikom stanu, nalik labirintu, u prvom gradskom okrugu. Sjedokosa kućna pomoćnica s bijelom pregačom otvorila je vrata.

- Ovo je Maria – reče Graziella i pocrveni. Kroz dugačak hodnik odvela me je do salona s bidermajer namještajem i kristalnim lusterom.

Na blijedozelenim zidovima visjela su umjetnička djela.

- Sad će mama – reče ona u grču i otvori krilna vrata. Kućna pomoćnica ugura u invalidskim kolicima sitnu, crnooku ženu.

Graziella mi je pričala o tim kolicima, ali ja nisam pazio na njezine riječi. Nezgoda? Bolest?

Pokušaj ubojstva? Žena nije imala

niti sedamdeset godina, kosa joj je bila obojena u crno i prštala je od energije.

- Dopadaju vam se slike? – upita.

– Sve sami originali. Kapitalna investicija. Luxinger me je nagovorio na to. No, da, vrag bi ga znal je l’ budu još kaj vredile kad stisne sljedeća konjunkturna kriza!

Sjeli smo za stol. Bio je postavljen za četiri osobe.

- Gospodin Steiger jučer je prekrasno čitao u Kunstvereinu – reče Graziella, kolebajući se između sjete i ponosa. – Čitao je iz svoje zbirke pjesama Protimba...

- Čekamo još na Stefana – prekine je majka. – Ali, samo moment, prosim, zakaj taj servis? Kaj nismo za tu prigodu imali druge šalice?

Dajte, Maria, hodite i donesite nam druge šalice.

Maria izjuri iz sobe.

- Zakaj pak si plaćam kućnu pomoćnicu? No, da, Poljakinja je. Moje kućanstvo bude tak još skroz otišlo k vragu.

Zamijetio sam da odmahujem glavom. Pokušavao sam je držati mirno. Vrat mi se tresao. Tlo se otvaralo poda mnom. Evelyn je isključila mogućnost mirenja. Moja nova zbirka pjesama neće izaći, jer se nakladnik nije smatrao vezanim za ugovore iz NJDR-a. Naplatio sam uobičajenu trećinu akontacije, naravno u istočnim markama. Jedan kolega upozorio me je da ću je morati vratiti u dojčmarkama. Apsurdno je to. Zarađivao sam manje nego ranije, a sve je postalo mnogo skuplje. Nemam pojma kako se u kapitalizmu stječe novac. Socijalna pomoć bila bi sramota. I što sad? – Što sad? – pitala je Evelyn. U subotu prije tjedan dana bio joj je rođendan, a moja tradicionalna obaveza bila je da se pobrinem za voćnu tortu, jedinu slasticu koju sam znao pripremiti. Ali u Konzumu jedno

59 59

dno za torte odjednom je stajalo pet NJDR-maraka.

Stajao sam u tom Konzumu kao da me je pogodio grom, ne znam zašto, jer tih pet maraka bih ionako bio imao. Ali shvatio sam da je beznadno i u tome nisam bio sam, svi oko mene uzrujavali su se i pitali, jesu li zbog toga išli na demonstracije? Puka slučajnost, smirivala ih je blagajnica, u ponedjeljak ćemo opet dobiti naša istočna dna za torte po četrdeset pfenniga. Ali ja sam znao da laže. Htjela nas se samo nakratko riješiti, je dna za tortu po četrdeset pfenniga nikad više neće biti. Razbjesnio sam se, nema rođendanske torte za Evelyn, Evelyn razočarana, ja uvrijeđen, kad odjednom Evelyn sasvim mirno reče: - No, zapravo više nije ni važno, hoću razvod.

I sad sam sjedio u toj bečkoj građanskoj raskoši, među svijetlozelenim zidovima, žalio zbog dna za torte iz NJDR-a i ljutio se zbog Evelyn, shizofreno je to, da, nije ni čudo da nisam mogao sudjelovati u razgovoru ili se bar oglasiti. Digao sam glavu i objema rukama zgrabio naslon da se ne srušim sa stolca. S mukom sam uhvatio Graziellin pogled. Gledala je prema vratima.

Ulazio je Stefano, ljepotan brončano preplanule puti, snježnobijelih zuba i crnih uvojaka.

- O, gospon pjesnik... Graziella je tak ponosna na vas!

Vidio sam Graziellu kako se izvija. Kad je Stefano sjeo, lice mu se zgrči.

- Moj papak…

Graziella prevede: - Njegova noga.

- Imao sam u veljači tu malu nezgodu – objavi Stefano. Slupao je limuzinu od 500.000 šilinga. Skliski kolnici.

- Skliski kolnici znače: prebrza vožnja po kiši – potišteno će Graziella.

On se naceri. – Srećom, pak su to bila samo gazdina kola. A ja sam se zato mogao lijepo odmarati osam tjedana u bolnici.

Maria u kristalnim šalicama donese neke narančaste vlažne krpe.

- Mango – suflirala je Graziella. Čuo sam za mango, ali ga nikad nisam jeo, jer je bio preskup. Kušao sam. Mješavina mrkve, breskve i soli za kupanje.

- Prija li vam?

Bilo mi je muka. U ušima mi bruji, vrat mi ponovno drhti. Dao sam Evelyn pristanak za rastavu braka, bez borbe, možda prebrzo. Možda iz inata, možda u pijanstvu, možda i zbog lažnog osjećaja snage, jer sam se spremao u Beč, gdje me je čekala Graziella, koja je i nakon neuspjela susreta u Weimaru izrazila zanimanje, bar pismeno. Što sam ja, zaboga, ovdje mogao? Što sam bio?

- Daj, pobrini se malo za gospona

pjesnika, Graziella, pa blijed je k’o krpa.

Graziella me je kolima odvezla u bolnicu, a potom u hotel. Dobra, hrabra Graziella. Nekoliko dana kasnije nazvao sam je pijan iz Hallea i rekao joj da je volim i da bismo trebali živjeti zajedno. Čuo sam kako odmahuje glavom. Glas joj je zvučao žalosno. Onda je odustala. Ne od doktorata, nego od mene.

Petra Morsbach rođena je 1956. u Zürichu. Studirala dramaturgiju, slavensku filologiju i psihologiju u Münchenu. Nakon gostujućeg studija kazališne režije na Kazališnoj akademiji u Lenjingradu u tadašnjem SSSR-u radila je do početka devedesetih godina u kazalištu, na područjima dramaturgije i režije. Kao prozna autorica skrenula je na sebe pozornost svojim debitantskim romanom Undplötzlichist es Abend (I odjednom je večer, 1995), nakon kojeg su slijedili drugi. Posljednje što je objavila je esej Warum Fräulein Laura freundlich war. Über die Wahrheit des Erzählens (Zašto je gospođica Laura bila prijazna. O istinitosti pripovijedanja), te romani Der Cembalospieler (Svirač čembala, 2008) i Gasthauskind (Dijete gostionice, 2009), zajedno s Ingried Wohllaib. Uskoro će izaći njezin novi roman Dichterliebe (Pjesnička ljubav). Petra Morsbach dobila je brojna priznanja i nagrade, između ostalog 2001. nagradu Marieluise Fleißer, 2007. književnu nagradu Zaklade Konrad Adenauer te 2010.

E.on - kulturnu nagradu Bavarske. Od 2004. redovita je članica Bavarske akademije lijepih umjetnosti. Godine 2008. bila je gradska spisateljica projekta Yakin Bakis u Karsu u Turskoj.

TEMA

Thomas Lang___ Jim ulomak iz pripovijetke Jim, Verlag C. H. Beck, MÜnchen, 2012.

preveo s njemačkog: Boris Perić Kažiprst

K

Orangutani su djelovali mirno i staloženo. Njihova dlaka bila je duga do pedeset centimetara i crvenkastosmeđa, na suncu bi dobila narančast sjaj. Oranžutan. Opitz se radovao toj igri riječi. Životinje su se

THOMAS LANG

ad se probudio drugi put tog dana, osjećao se bitno bolje. Bol u ruci nestao je, a nije se vratio ni kod prvih opreznih pokreta. Iako je spavao samo sat i pol, osjećao se svježe kao nakon još jedne prospavane noći. Napokon se istuširao i oprao zube. Oprezno se obrijao.

Kad je vidio svoje svježe obrijano lice, sjetio se da je obećao Anni da će Jimu dati nešto za jelo. Riječ obećanje je možda bila malčice pretjerana. Između njih dvoje postojala je neka vrsta ugovora o brizi. Kad bi jedno napustilo kuću, drugo bi automatski preuzelo odgovornost za pogon. Anna je često znala otputovati na nekoliko dana da novim vlasnicima starih kuća pomogne pri uređenju ili ugađanju, kako je ona to nazivala. Ona je zgrade uvijek htjela prvo upoznati, čuti ih kako uzdišu ili se smiju, prije nego što će savjetovati vlasnika. Opitz bi tada zalijevao cvijeće i ubrao sve što bi sazrelo u povrtnjaku. Za vanjske zasade na divovskom imanju nije, naravno, mogao brinuti. U tu svrhu Anna bi, kad bi odlazila na više od tri dana, naručivala vrtlara. Posljednji put čovjek nije došao, jer se bojao Jima – s pravom, smatrao je Opitz.

61 61

kretale polagano i navodno su samo rijetko postajale agresivne. Doduše, međusobno su se grizle, a mladi mužjaci tendirali su prisiljavanju ženki na seks. Raspolagali su s dva do dva i pol puta više tjelesne snage od odrasla čovjeka, a očito i moćnijim zubalom. Zato je Opitz izbjegavao vrt. U najboljem slučaju odlazio bi u njegov prednji dio. Odatle se mogao u nekoliko koraka hitro vratiti kući.

Kad je izašao da mu ostavi nekoliko stvari iz kutije za ostatke biološke tržnice, bio je svejedno razočaran što majmuna ne vidi čak ni iz daljine.

Dozivao ga je dok je stavljao obrok na u tu svrhu posebno nabavljeni stolić za kampiranje. Dva ananasa, pola tuceta kivija, osam ili devet jabuka. Usto i nekoliko zelenih grana, koje bi Jim, međutim, obično ostavio netaknute. Dobar dio hrane poklanjala bi im voditeljica tržnice, s kojom su bili u prijateljskim odnosima. Na taj način Jima nisu hranili pesticidima, kao, uostalom, ni sebe. Osim toga, on je još rastao, pa je zdrava prehrana bila izuzetno važna. Kao bebu jadnika su ga dovukli u Europu, gdje je vegetirao u jednom kavezu u Nizozemskoj, sve dok ga zaštitnici životinja, koje je Anna poznavala, prije nekoliko tjedana nisu otkrili i oslobodili. Anna je postigla da Jim do daljnjeg smije ostati u njihovu vrtu, zaštićenom visokim zidom. Nitko ga nikad nije naučio da se penje, a trener, koji ga je podučavao pravljenju gnijezda za spavanje i samostalnom prikupljanju hrane, htio je s time započeti tek kad se majmun vrati u domovinu. Opitz je slutio da će njegova žena vrijeme do povratka u divljinu produživati što je više moguće.

Divio se životinjinoj mirnoći. Jim je, doduše, neprestance pomicao neki dio tijela, ali u tome kao da nije znao za žurbu. Sve što je poduzimao izražavalo je nadmoćnu dobrovoljnost, kao da na svijetu nema baš nikakve

nužde. Usto, bio je tih majmun.

Kaže se da mužjaci orangutana zbog grlene kesice mogu rikati izuzetno glasno. Glas im se čuje na kilometar, a pojedinačni zov može potrajati i do dvije minute. Od Jima se, međutim, nije čulo ništa do jadnog cijukanja, primjerice, kad bi se uzrujao, jer ne bi dobio što želi. Anna je pretpostavljala da je posrijedi posttraumatski poremećaj.

Njegove ogromne šake Opitzu su bile neprijatne. S njihovih poleđina stršale su crvenkaste dlake dužine šibica. Između njih probijala je žilava, pigmentskim mrljama obasuta koža.

Nokti su također bili tamni, oštri poput kandži. Proporcija je djelovala krivo, dlan je bio velik kao ispružena ljudska šaka u cjelini, a naprijed je imao jednako velike prste. Palac mu je, međutim, bio kratak i ravan, nokat je na njemu sjedio poput trna. U tim šakama nije bilo ničeg ljudskog.

Opitz osjeti glad. Uzeo je jednu od jabuka, koje je za Jima stavio na stol, i zagrizao je. Kora je bila malo naborana, ali je zato aroma bila neusporediva. Učinilo mu se da odavna nije jeo nešto toliko dobro. Zar ne, nemaš ti ništa protiv, Jime, ti dobivaš toliko dobrog i zdravog voća da ga uskoro više nećeš moći gledati. Kad se Anna vrati, donijet će ti neku poslasticu, kao uvijek. Sad je još u Manufactumu, to u svakom slučaju vjerujem, i vjerojatno će tamo sresti Tobiasa. To me zbunjuje.

Pred njim se zaljulja žbunje. Opitz se prene iz svojih misli. Hitro baci ostatak jabuke i napusti vrt. Vrata terase zaključao je za sobom.

Kad se vratio u kuću nije znao što bi sa sobom. Bolovi su izostali, ali nažalost i inspiracija. Glosa o bradatom televizijskom klaunu? S esejom bi se najprije morao ponovno uskladiti. Uključio je radio i sjeo za pisaći stol. Na programu radiostanice bio je kalendarski prilog o baroknom

pjesniku Steinhardtu Fallu, koji je čak i Opitzu bio nepoznat. Suvremenik Andreasa Gryphiusa i Šležanin poput njega, očito je pisao predivne pjesme, ali nikad nije uspio izaći iz sjene poznatog kolege. Pritom Fall, koliko se moglo procijeniti po uzorcima pročitanim u tom malom prilogu, nije bio ni izdaleka toliko larmojantan. Na internetu o njemu se moglo pronaći jednako malo kao i o Andruckom.

Opitz isključi radio i uključi računalo. U pretraživač ukuca adresu jedne web-stranice, čiji mu je vlasnik preko kreditne kartice svaki mjesec diskretno skidao po četrdeset eura s računa. Sad je ipak bio malo uzbuđen. Potrajalo je dok se nije otvorila startna stranica. Opitz pogleda kroz prozor; htio je znati je li Jim već pojeo svoj obrok. Tad ugleda plavu kosu svoje žene kako se sjaji među žbunjem. Okrenuta leđima prema kući, sjedila je na vrtnom stolcu, a na sebi nije imala angora-vestu, kako je u prvi mah bio pomislio, već ju je Jim zagrlio svojim dlakavim rukama.

Mazili su se. Anna se nije bojala majmuna. Na stolu kraj njih stajala je mala pletena košara. Možda je svom ljubimcu donijela borovnice ili čak maline. Slatkiši su bili zabranjeni, jer su orangutani u zatočeništvu bili skloni debljanju.

Jim se oslobodi iz zagrljaja, skoči s Annina krila i razigrano se stane prebacivati preko ramena i kotrljati po vrtu. Potom poskoči i svojim dugim rukama skine krpu za igranje s mjesta račvanja dviju grana jednog stabla visoko iznad njegove glave.

Kad bi se uspravio, noge bi mu djelovale prekratke i pretanke za ostatak tijela. Četveronoške životinja pojuri natrag. Opitz ga je jasno vidio kako žvače. Tik kraj Anne, Jim u snažnom mlazu ispljune žućkastu kašu na tlo.

Pružio joj je svoju krpu, koja je više nalikovala vreći, ali ju odmah potom pusti da padne i sjedne. Pognuta tru-

T EMA ___

62

pa pomeo je rukama nekakve stvari s poda te ih odmah potom strpao u usta i ponovno počeo žvakati. Ovaj put nije pljuvao, nego se prebacio na leđa i spustio ruke i noge kraj sebe na tlo. Nitko nije mogao djelovati opuštenije od Jima.

Anna ustane i okrene se prema kući. Pogled joj je lutao preko fasade, ali muža iza zrcalnog prozorskog stakla sigurno nije mogla vidjeti. Na licu joj se vidio osmijeh. Velika usta pokazivala su velike, bijele zube, a oči kao da su se sjajile sve do prvog kata.

Nije se jednostavno vraćala u kuću, stupala je. Jim se udalji u suprotnom smjeru. Sad se kretao na rukama.

Noge je uvukao i pustio tijelo da oslonjeno na ruke ljulja prema naprijed. Njegova stražnjica vukla se po travi. Noge kao da mu nisu ni doticale tlo kad bi ruke zabacivao prema naprijed da napravi sljedeći korak ili kako bi se to moglo nazvati.

Opitz se radovao što se Anna vratila. Čuo je kako ga zove po imenu. Nato i on zovne nju. Bez imalo žaljenja maknuo je slike obnaženih droljica, koje su se u prozoru pretraživača bestidno dirale prstima.

Jedno drugom rekoše zdravo. Po tisućiti put on zamijeti kako su Annine usne čvrste i snažne. Pomicale su se kao da vode zaseban život.

Uzak žlijeb između nosa i usta, koji je mogao napipati kod sebe, kod nje jedva da je postojao. Ni njezina gornja usna nije bila tako zaobljena kao njegova. To mu je izgledalo mnogo ljepše od klasičnih ljubilačkih usta.

Tako joj je dobro pristajalo. Anna nije bila žena za slike ili poze. Sve na njoj bilo je pravi, istinski život i bilo je određeno za život. Poželio je da je može uzeti za ruku i odvući u spavaću sobu. Odavna više nisu zajedno spavali, jer njegovo stanje jedva da je to dopuštalo.

- Tobias je nazvao – reče joj on. Čuvši Mundtovo ime, Anna na-

ćuli uši. Njezin osmijeh postade još topliji, oči još radosnije.

- Rekao je da će navratiti popodne.

Ona je šutjela.

- Ukoliko ga nisi već susrela u gradu.

- Jesi li dao Jimu štogod za jelo?

Djelovao je tako gladan.

Njezin ton nikad nije bio pun predbacivanja. Opitz kimne glavom.

Htio joj je pričati o svom napadaju bola. Prije toga bilo je još nešto što ga je kopkalo.

- Bila si u kupovini, zar ne?

- Kupila sam vrtni krevet. U Manufactumu.

Lice joj se ozarilo kao da je pronašla nešto sasvim posebno.

- I za tebe sam donijela nešto.

Anna pokaže na veliku, smeđu papirnatu vrećicu. Iznenada nestade smijeha s njezina lica, ona pogleda ustranu i uze čupkati neku lončanicu. Vidjevši vrećicu Opitz pomisli na kruh iz krušne peći iz Manufactumova odjela kruh&maslac. Taj je jako volio.

Srednjak Vrtni krevet? Opitz nije imao jasne predodžbe o tom predmetu. Nije htio povjerovati da bi se moglo raditi o krevetu koji stoji vani. Istina, sjećao se da je Anna ranijih godina zaneseno maštala o spavanju pod vedrim nebom. I njoj je mogao zahvaliti na jedinoj noći u svom životu koju je proveo na pašnjaku, zajedno s krdom goveda, kako se ispostavilo sljedećeg jutra. Radije pomisli da se iza tajnovite riječi kroje još jedna u nizu kanti za cvijeće, zimsko utočište za biljke osjetljive na mraz s grijanjem tegle na sunčevu energiju. Ili viseća ležaljka za Jima? Ni to nije zvučalo upečatljivo.

Mladi, nespretni majmun zasigurno bi se zapleo u užad i moguće objesio.

Možda divovski tanjur pleten od

sisala, kakav na novom igralištu njegova nekadašnjeg omiljenog lokala služi djeci kao njihaljka. Takva stvar mogla bi se smjestiti na neku izbočenu granu lipe u vrtu. Ali kako da Jim nauči da sam sebi izgradi gnijezdo?

I kako da se zavuče u to, ako se ne zna penjati.

Opitz skuha još jedan macchiato.

Mliječna pjena sjajno mu je uspjela – gotovo kao snijeg od bjelanjaka.

Otprilike tri četvrtine mlijeka nalio je kutlačom u čaše, oprezno dolio espresso i naslagao na to dva bijela brda od pjene. Manjom kutlačom dolio je naposljetku u šalice još malo kave. Na taj je način i gornji sloj mlijeka dobio gorak okus arabice. Dugo je eksperimentirao, dok mu to nije uspjelo. Opitz se smatrao jednim od najvještijih pripravitelja macchiata sjeverno od Alpa.

Anna se još presvlačila. Uzeo je svoju kavu i otišao natrag u radnu sobu, da napokon poradi na svom eseju. Prvo, međutim, obriše povijest pretraživanja interneta, a potom potraži “manufactum” i “vrtni krevet”.

Jedan pritisak na tipku miša i on se stvori.

“Krevet nebeskog svoda”, pročita. Slika je prikazivala baldahin od prozirne tkanine. Lijevo se vidjelo račvasto stablo listopadna drveta.

I s desnog ruba slike velike grane stršale su u krevet i preko njegova madraca crvenog poput rotkvica.

Iza toga žbunje i trava. Daljnje slike prikazivale su pocinčane željezne noge i okove tog komada namještaja. Na kraju stranice postolje je bilo prikazano još jednom, tek ovaj put bez madraca i baldahina. Uzglavlje se Opitzu činilo visokim poput boka broda. Pročitao je opis.

“Zajedno s našim izrađivačem namještaja osmislili smo krevet s baldahinom, pogodan za kuću i izvan nje, s kojim ćete moći kod kuće kultivirati spavanje pod zvjezdanim svodom. Jednostavne konstrukcije i

63 63

otporan na vremenske prilike. Vrtni krevet koji pruža mjesto za dvije osobe, a postavlja se po želji sa i bez baldahina, može se – za što je dovoljan jedan čovjek – sklopiti i rasklopiti u roku od petnaest minuta. Da je iz temelja koncipiran za dugogodišnje korištenje na slobodnom, pokazuje se s jedne strane u robusnosti i dugovječnosti materijala, a s druge u tehnički jednostavnoj konstrukciji, koja dopušta da se u slučaju potrebe drvene komponente kreveta zamijene bez specijalna alata ili da se krevet kod stolara iznova opremi. Svi drveni dijelovi napravljeni su od vremenski otpornog drva europskih duglazija, koje se inače kao puno drvo koristi pri izradi brodskih paluba, te vrata i prozora. (Budući da je neobrađeno, ono će s vremenom zbog vremenskih utjecaja promijeniti boju. Kod jakog sunca moguće je i lagano istjecanje smole. A kako nije u cijelosti lišeno grana, može mjestimice sadržavati rupe.) Noge su napravljene od vatreno pocinčana čelika (debljina materijala tri milimetra) i mogu desetljećima ostati neoštećene. Unutarnji okovi bočnih dijelova napravljeni su specijalno za taj krevet, također od tromilimetarskog pocinčanog čelika.”

Krevet je stajao tisuću i dvije stotine eura, u što nisu uračunati madrac i mreža protiv komaraca.

A bio je težak sedamdeset i tri kilograma. Kao i on sam. Nemoguće da je Anna nešto takvo dovukla kući.

Opitz zatvori pretraživač i smjesta ga opet otvori. “Andurcki”, utipka.

Nije bilo valjanih pogodaka, ali zato se pojavilo pametno pitanje: “Jeste li mislili Andrucki?” Da, to je mislio.

Opet ništa. Iako je znao unaprijed da će tako ispasti, osjetio je razočaranje.

Bilo je podne, kad je Mundt pozvonio na vratima. Anna se u to vrijeme zadržavala u vrtu. Opitz sačeka da se zvono drugi put oglasi, prije nego

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

T EMA ___

64

što se spustio stubama. Njegov hod bio je krut, iako su mu noge bile sasvim u redu. Dok su se pozdravljali, Mundt se nasmiješio izrazito prijazno. Njih dvojica nisu se vidjeli čitavo ljeto. Sa spontanom odbojnošću Opitz registrira da mu prijatelj nosi rijetku bradicu. Blijeda kosa bila mu je narasla i tijesno mu je prianjala uz glavu. Uske biciklističke hlače naglašavale su njegovo spolovilo i njegova mišićava bedra.

- Ne dodiruj me! – viknu Opitz, kad je Mundt posegnuo za njegovom rukom.

- Je li danas opet strašno?

Mundt je govorio malo preglasno i pretjerano skrbnim tonom, kojim se neki ljudi obraćaju starcima. Pritom je od njih dvojice on bio stariji.

Opitz jedva zamjetno kimne glavom.

Prijatelji odoše u kuću.

- Kako ti se sviđa moja brada?

- Pustio si je da te ne prepoznaju na ulici?

Mundt se nehotice naceri. Ta predodžba očito mu je laskala. Kreštavih tinejdžerki nije se baš morao bojati.

Ali bio je dovoljno prominentan da svojim licem radi reklamu. Proteklih tjedana Opitz je lice svog prijatelja u gradu viđao na različitim plakatnim površinama. Sa skele ispred dvorca smještao se u desetmetarskom izdanju, prezentirajući tako novi bestseler jedne međunarodno poznate autorice, koja je, kako se govorilo, već dva desetljeća povezivala literarni nivo s apsolutnom prijaznošću prema čitateljima. Njezin prethodni roman Mundt je reklamirao čak i u televizijskom spotu. Opitz od te žene nije uspio pročitati više od pedeset stranica. Za njega ona je bila zabavljačka drolja.

- Naišao sam na jednu sjajnu stvar – reče Mundt bez okolišanja. – Postoji jedan liječnik koji fantomske bolove liječi uz pomoć ogledala. Čini se da bilježi spektakularne uspjehe.

- Ramahandran – nadopuni ne-

voljko Opitz. – On tvrdi da je ego izum mozga. Da smo sami sebi podjednako strani kao i drugi.

- To djeluje kao da njegovo polazište točno odgovara tvom zdravstvenom problemu.

- Ako mene pitaš, Ramahandran samo reproducira hinduističku sliku svijeta nijekanja vlastitosti.

- Ali on je Amerikanac.

- Nije. Samo živi tamo.

Tako je to išlo otkako su se njih dvojica poznavali. Kao studenti zajedno su izdavali jedan mali, bezuspješni književni časopis. O kvaliteti nekog teksta pritom su tako rijetko bili istog mišljenja, kao i o bilo kojem drugom fenomenu na svijetu.

Za razliku od svog prijatelja, Mundt je s početkom karijere kulturnog novinara jednostavno odustao od književnog pisanja. Zahvaljujući njemu Opitz je uopće došao do važnih kulturnih rubrika.

- Katkada si tako zadrt – reče Mundt. – Ta terapija ogledalom mogla bi ti pomoći. Zašto je odbijaš? Na kraju će ti s rukom biti sasvim dobro.

- Hajde da razgovaramo o nečem drugom.

Ali spontano mu ništa drugo nije padalo na pamet. Prilika za čavrljanje o doživljajima ljeta bila je uprskana i kućom se stade širiti loše raspoloženje. Mundt odloži svoju biciklističku kacigu na komodu. Tu Opitz zamijeti da je kosu straga povezao u mali konjski rep. To je izgledalo nevjerojatno tašto. Od silne zbunjenosti Opitz je svog prijatelja već htio poslati u vrt, kadli začu kako u kuću ulazi Anna.

- Kupila je vrtni krevet – šapne žurno.

- Kod Manufactuma – nadopuni Mundt.

Krevet s baldahinom. Krevet s nebeskim svodom. Dakle, ujutro su se sreli. Ili je Mundt naprosto znao da se u toj trgovini mogu kupiti vrtni kreveti. Je li htio pomoći Anni pri

sastavljanju kreveta? Tome bolesni Opitz nije bio u stanju. Ali nigdje nije bilo nikakvih paketa. Doduše, oni su se još mogli nalaziti u kolima. Krevet pruža mjesto dvjema osobama, prisjeti se Opitz. Nehotice zamisli kako se Mundt i njegova žena u strastvenom zagrljaju spuštaju na madrac, koji je sad bio boje jagoda. Večernje sunce odašiljalo je svoje blage zrake koso kroz četverokut koji su tvorili stupovi baldahina. Ptice su zadržavale dah.

Anna se pojavi iz predsoblja. Nosila je obične traperice, a preko njih omotanu suknjicu vlastite izrade s kopčom u obliku lista, čiji je ljubičasti ton savršeno odgovarao kukičanoj vuni. Uz to jednostavnu, ispranu sivu pamučnu majicu s dubokim kockastim izrezom, koji je naglašavao početak njezinih grudi.

Njezina zlatno-plava kosa straga je bila povezana kvačicom, odakle je padala na njezina ramena. U rukama je držala dva ili tri velika lista papira, koje žurno odloži da zagrli Mundta. U njihovu pozdravu bilo je nečeg rutinskog, ali i prisnog – s laganim poljupcem na usta i čvrstim zagrljajem koji je uslijedio. Taj ritual razvili su njih dvoje odmah na početku poznanstva. Opitz je sve vrijeme morao gledati u blesavi konjski repić.

Osim toga, jastučići u Mundtovim hlačama masivno su ometali njegova estetska čuvstva.

- Ovo prekrasno grije – reče Anna.

Ispred trbuha stršala joj je kopča u obliku badema, podijeljena iglom na dva dijela. Opitzu se taj prizor činio opscenim. Nošena na tom mjestu, kopča je postajala tablom s uputom: nedaleko odavde pronaći ćeš moju lijepu pičku. Anna je imala lijepu pičku, usana sitih poput onih koje su joj omeđivale usta. Mek i topao oval, za kojim je Opitz potajice čeznuo istom silinom, s kojom je odbijao seksualnu aluziju u liku kopče. Bilo

65 65

bi lako izvući iglu. Ali Anna je mogla biti sigurna da nitko to neće učiniti.

Spustila je ruke na bokove i zibala se amo-tamo. Tko, zapravo, kaže da je krevet bio namijenjen da stoji vani?

Ako ga je uopće kupila.

- Pogledaj!

Uzela je jedan od papira i digla ga uvis. Na njemu je bila gotovo monokromno narančasta, očito prstima naslikana slika. Sastojala se od dviju izduženih mrlji i velike točke na desnom kraju. Povezivao ih je snažan luk, a još jedan vodio je kraj donjeg ruba druge mrlje. Izgledalo je kao par ruku. Gornja je bila veća i duža od donje i prelazila je u crvenkastu pravokutnu plohu. Opitz zadrži dah. Bila je to njegova ruka! Upravo tako se doimala – kao lopata. Znao je da to ne može biti, ali prepoznao je prste. Nikad u životu oni se neće pretvoriti natrag u nešto apstraktno.

Dvoje ljudi ležalo je jedno pored drugog u vrećama za spavanje. Jedno od njih, bila je to Anna, sakrilo je ruke u vreći za spavanje, drugo, to je bio on, položilo je ruke na vreću prvog i tako stvorilo vezu. Crvena poput lubenice, mrlja iznad Annine glave davala je povrh toga naznake erotske komponente.

Anna osjeti fascinaciju koju je slika izazvala kod dvojice muškaraca. Mundt je čak stavio naočale za čitanje, ne bi li je bolje prostudirao.

Anna pokaže još jednu od Jimovih

slika. Prikazivala je ribu, koje je plivala prema nekoj čarobnoj vodenasto plavoj točki. Riba je bila narančasta, njezin cilj bio je plav – tu je Jim upotrijebio čak i komplementarne boje!

- Sjajne slike! U njima ima nečeg gotovo metafizičkog! – viknu Mundt.

- Ne izmišljaj.

Ali Anna se nasmije od sreće i razdraganosti.

- Uopće nisam znao da slikaš. Kamoli da si tako dobra.

- Nisu to moje slike. Naslikao ih je Jim. - Trebala bi potražiti galeriju.

- Već sam prodala nekoliko njegovih slika.

- Za koliko?

- Između tri i četiri stotine eura po komadu.

- Za to možeš dobiti više! Zašto sama ne otvoriš galeriju? Ako to malo promoviram, ljudi će se otimati za tvoje slike – Mundt se spontano opio vlastitom idejom. – Slučajno znam za jedan lokal u gradu, koji je upravo sada prazan. Oko njega je hrpa otmjenih butika. Super položaj za umjetničku galeriju.

- Pitanje je samo je li to umjetnost – ubaci se Opitz.

Slika su ga se dojmile. U isti mah smatrao je Mundtov zanos i Annino ozareno lice pretjeranima. Naposljetku, Jimovo slikarstvo bilo je plod slučajnosti! I činjenice da je Anna

pred majmuna stavila boje i papir. S njezine strane bila je to, dakle, manipulacija, a s Jimove je nedostajala namjera.

- Nemoj tako! – srdito uzvikne Mundt. – Ja možda nisam studirao povijest umjetnosti, ali ovo su ipak sjajni radovi. Neka vrsta retro-tahizma, a istovremeno jedva disocirano od figurativnosti.

- S mog gledišta kreativnost je biološka činjenica – reče Anna. – Time je jasno da ona ne može biti isključivo ljudska.

Mundt joj dobaci zbunjen pogled.

- Između umjetnosti i kreativnosti još uvijek postoji razlika – ustrajao je Opitz na svome mišljenju.

- Ah. Načinom na koji je to naglasila, Anna ušutka svog supruga.

Thomas Lang, rođen 1967. u Nümbrechtu, Nordrhein-Westfalen. Studirao književnost u Frankfurtu na Majni. Od 1997. živi kao pisac u Münchenu. Godine 2002. objavio je roman Than, nagrađen Bavarskom državnom poticajnom nagradom, te Književnom nagradom grada Marburga. Godine 2005.

Thomas Lang je dobio nagradu Ingeborg Bachmann za ulomak iz romana Am Seil (Na užetu), koji je izašao 2006. i bio nominiran za Nagradu Lajpciškog književnog sajma. 2009.

Thomas Lang bio je gradski spisatelj u Tampereu/Finska. Posljednjih godina objavio je romane Unter Paaren (Među parovima, 2007), Bodenlos (Bez dna, 2010) i Jim (2012). Živi u Münchenu sa suprugom i trima kćerima.

ATELIER FRITZ

PETR HRUŠKA___ ŠILTERICE

Izbor i prijevod sA češkog: Matija Ivačić i Matěj Martinčák

Iz zbirke Dnevne sobe nemira (Obývací nepokoje, 1995)

lozovači i slobodnoj večeri

BIO JE SRETAN

Čvršće stisnuli smo ručke s poništavačima

bio je sretan Adam u pidžami i viknuo nakon čudnog dana upravo sam ga pitao o svemu o svemu opet Adam je naravno posinak problema s izostancima raznim ima sa sastavcima taj Adam i vruću bezobzirnu sreću navečer u kupaoni bio sam prisutan strašno sam prisutan bio

Vozio se s nama dvije stanice imao je krila torbe dimljenu koljenicu Imao je vremena Smrdio je po spaljenoj gumi

PETR HRUŠKA

ANĐEO

67

Iz zbirke Mjeseci (Měsíce, 1998)

PRIJE KUPKE

SRPANJ Janu Balabánu

svukla si se četrdesetogodišnjim rukama i okrenula se prema ladicama gdje već tako strašno dugo držimo kreme, britve i sprave odvratio sam pogled od te ljepote i pamtim samo bijeli hrbat Giottove monografije

Kod prozora noćne ložnice kao kod prozora vlaka samo što vani stalno stoji tama stabala iza leđa motre životinje s dječje pidžame SRPANJ Zeleni džemper nakon svih zajedničkih godina zeleni džemper ni ne rominja niti se mrači dignem se s leđa zagrlim zeleni džemper

Iz zbirke Uvijek su se ta vrata zatvarala (Vždycky se ty dveře zavíraly, 2002) VRATA Uvijek su se ta vrata zatvarala, sama od sebe godinu za godinom s polaganom hitnjom.

Sada ni makac.

Pred njima žena s krivnjom podiže veliki kombine koji je noću pao s užeta. Muškarac gleda ženu s tim kombineom. Valjda vjetar. Nekad u noći.

Oboje bi htjeli znati kad, kad se točno to dogodilo, oboje bi htjeli biti u tom trenu.

OSTAVA Jednom ćemo nabasati jedno na drugo u polutami ostave, međusobno ulovljeni - s guščjom krvlju i petrolejem, zadignutim kućnim košuljama, ocrtavajućim kvrgama krumpira. Došli smo grabiti. Čuju se zatečeni izdasi, mršava nit svjetla što propušta kroz prozorčić neugodno leži između nas.

NOĆ Istinska tama je u dječjoj sobi. Duboko crnilo. Drugdje samo rijedak i vodenast suton u kojemu se može sve naposljetku sramno razabrati.

VIDE SE DUGO prsti kuke za rebrenice trijem gole peteljke ribiza fine kao završeci žila nekakva daska vlastita žena u ljetnoj haljini s velikim prostrelima crvene dugmadi

Iz zbirke Odlomci (Odstavce, 2004) REPRODUKCIJA RAFFAELOVE MADONE Visi nad vratima. Ostala je od strica Mile, kojeg su sredinom osamdesetih zatukli u praškom noćnom parku. Pot-puna suprotnost onim savršenim “umjetničkim” madonama koje te gledaju na kojem god mjestu pred slikom stajao.

Kad se vratim noću iz birtije, tada je promatram. Stojim ovdje – ali ovdje me ne gleda..., prijeđem onamo – no opet ne gleda... Kamo god pođem, skreće pogled, uopće me ne pogleda.

68

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

OČAJ U selu Kuks ispred hospitala, koji je prvotno namijenjem veteranima turskih ratova i ostarjelim podanicima, stoji (više se ustvari povija) red ženskih alegorijskih kipova vrlina i poroka Matije Bernarda Brauna. Prekrasno je, ali uzalud poricati – kipovi poroka su mi se općenito više sviđali, valjda zbog barokne ekspresivnosti koja se kod tih živih raskalašenika mogla u potpunosti izraziti... Ondje između taštine, škrtosti, bludnosti i tako dalje stoji i kip žene koja si zabada bodež u grudi – alegorija očaja.

Očaj kao porok! Sinulo mi je da bi ono što je još u barokno doba bilo smatrano porokom danas tek rijetki shvaćali kao nešto nemoralno, kao neku vrstu propusta. Očaj je jednostavno postao nešto obično i samorazumljivo, “ravnopravan” stav prema životu, s vremena na vrijeme (pogotovo u lošoj književnosti, pogotovo u lošoj poeziji) čak moda, nešto čak časno. Kao da je taj koji nije prikladno očajan odmah sumnjiv zbog svoje naivnosti, površne egzistencije, filozofske nezrelosti. Kao da je očaj gledanje, a ne sljepilo.

Iz zbirke Auti ulaze u brodove (Auta vjíždějí do lodí, 2007) ŠILTERICE Više se ne sjećaš što si pričala tom malom dječaku s mokrim hlačama koji nije znao kamo se vozi dok su glave njegovih roditelja u šiltericama hokejskih klubova pravilno udarale o noćne prozore tramvaja No bilo je svejedno što mu pričaš bilo je važno jednostavno govoriti govoriti mu sve do Zabřeha prije nego svojim suhim plačem probudi naposljetku te glave i dobije jednu po leđima na nepoznatoj noćnoj stanici Sjeti se sjeti se ovdje u mraku Zabřeha što si mu pričala sjeti se tih uzaludnih tramvajskih riječi

69

TRG PARTIZANA Toliko zimskih čizama na vijetnamskoj tržnici da to umara previše čizama i za veliki sjeverni grad čizama za cijeli vijetnamski rat Što bi se sve moglo učiniti šutnuti i prijeći s toliko čizama gdje smo samo mogli biti Uokolo pijanački parkovi u kojima dangube čopori stabala iza njih aluminijski sjaj Velik dan kao oboren jelen leži na Trgu partizana Onda noć otkrije goli mjesec i opet je vidljivost samo na korak na jedan jedini korak nekamo doma u jeftinim vijetnamskim čizmama

sobe za dvoje tip s benzinske ispijen od nespavanja vodio nas je zatim po strmom stubištu Berlin Krakov Trst sve je bilo iza nas nikada nisam vidio tako usku sobu kad smo se htjeli okrenuti morali smo se zagrliti ŠTO JOŠ ŽELIM U vijestima se objesila poljska školarka.

Ne mogu se tamo probiti kroz druge vijesti koje slijede da je obujmim oko koljena.

I malčice podignem.

MOJA MAJKA

PET

Krv je uvijek gledala oprezno.

Ne, nije skretala pogled, no nije ni pogledavala, znatiželjno ili ravnodušno.

Ljudi su stajali na linoleumu i pridržavali si ruke, sjedili su na ležaju, negdje je to curilo i moja je majka to brisala, nešto je govorila i gledala je tako oprezno, kao da sve može lako prevrnuti u groznu smiješnost.

Poznamo te stolove kroz cijelo popodne.

U pet sati potrebno je negdje ustanoviti kako dalje.

Ljudi piju obučeni, već idu, tek što ustanove kako dalje.

Gledaju u sjaj šanka, kosa im seže preko kragne, onda odjednom ustanu, kao da su se nečega sjetili, izlaze van i njihova leđa tamna su kao nikad prije.

Moja je majka jako umorna, naći ćete je straga, leži uz popodnevne serije.

PRENOĆIŠTE Šleperi su urlikali kao izgladnjela noćna zvjerad doviknula si mi cijenu

KRAĐA Te naše stvari iz otuđene torbe sigurno u zavjetrini kod rijeke razočarano su bacali na jednu hrpu: kariranu košulju, omotnice, crvenu žensku ukosnicu.

Sigurno to leži negdje na snijegu, zauvijek, beskorisno.

70

Omotnice se povremeno pomaknu.

Plava boja košulje sve je teža.

Kad smo zadnji put bili tako zajedno?

Iz zbirke Zaludi (Darmata, 2012) DJEČAČE Dječače!

Vidio si me kako nosim punu bocu.

Pažljivo si gledao moje prste.

Slušao si kako glupani ruše orahe u ulici jednog za drugim, kako bi grad izgledao nov.

Jučer ti je na internetu netko ponudio drugi život.

Stiskao si i gladio svoju kapu kad me tvoja majka pitala da li mi ljubav nešto znači.

Imaš njene oči i moje prste.

Spreman si, dječače.

Pričekaj još, sad se dim iz jutarnje kantine uzdiže u zamršen trak sunca i mijenja se u narančasti dim. ______ Danas kod rijeke dovikivao si mi nešto preko mutnih brzaca i nije te se moglo razumjeti, zvučalo je to kao Zaludi!

Popišane zaludi!

Rijeka je bila strašno duga, dovikivao si mi,

dječače, mahao si trulom granom i oči su ti bile širom otvorene.

Kao kredit. _____ Pripremio sam salatu od rajčica na balkonu u ovom rudnicima potkopanom gradu.

Hoćeš li to zapamtiti?

Prkosno raskomadano crvenilo u staklu zdjelica na rubu betonske ograde u kolovozu.

Ukratko, svečanost.

Lagao sam ti cijelo vrijeme, dječače, da se ne vucaram s uzaludnošću.

Da zaspim odmah nakon tebe i da se ne potucam po osamama s testisom gole žarulje na stropu.

Lagao sam ti da su mrlje po zidovima dobre karte, da sam čitao ugovor sa svijetom i da je pisan razumljivim pismom, sličnom majčinu rukopisu.

Lagao sam.

Samo rajčice na betonu su istina.

Češki pjesnik Petr Hruška rođen je 7. lipnja 1964. u Ostravi, gdje i danas živi. U književnost ulazi sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća zbirkom poezije Obývací nepokoje (Dnevne sobe nemira, 1995). Zatim slijede zbirke Měsíce (Mjeseci, 1998), Vždycky se ty dveře zavíraly (Uvijek su se ta vrata zatvarala, 2002), Auta vjíždějí do lodí (Auti ulaze u brodove, 2007), te najnovija Darmata (Zaludi, 2012) kojima Hruška potvrđuje svoj status živućeg klasika češke poezije. Zastupljen je u brojnim češkim i inozemnim antologijama, a njegove su pjesme prevođene na engleski, francuski, njemački, nizozemski, poljski, slovenski, ruski, mađarski, hrvatski i druge jezike.

Za svoju je poeziju dobio njemačku nagradu Dresdner Lyrikpreis i češku Jana Skácela. Zaposlen je u Zavodu za češku književnost pri češkoj Akademiji znanosti, a predavao je književnost na sveučilištima u Ostravi, Opavi i Brnu. Surađivao je na nizu književnopovijesnih projekata te je autor brojnih eseja, studija, scenarija, recenzija i monografije o češkom pjesniku Karelu Šiktancu.

Tema 3: westeast story___ ALEŠ DEBELJAK

PHOTO: BCH

TEMA

Aleš Debeljak___ Europski islam između fikcije i stvarnosti Sa slovenskog prevela: Nada Zdravič

T

ajni sluga (2007) je bestseler američkog pisca Daniela Silve. Kupio sam ga u čekaonici na bečkom aerodromu i čitao, i čitao, dok nisam nakon povratka kući bez daha i poslije neprospavane noći stigao do zadnje stranice.

Na početku priče čija se radnja brzo odvija, a potkrijepljena je mnoštvom poprišta od Kopenhagena do Londona i Kaira, sa zorno iscrtanim junacima od krvi i mesa i učinkovitim izmjenama kuta promatranja, stoji neobjašnjeni umor suradnika izraelske obavještajne službe u Amsterdamu. Lokalna policija tapka u tami dok MOSSAD šalje na scenu Gabriela Allona, restauratora slika i prvorazrednog špijuna. Njemu polazi za rukom ući u trag europskoj mreži islamskih terorista, pri tome razotkriva sve strašnije planove za otmice i ubojstva osoba visokog profila, a ne uspijeva dokopati se i majstorskih mozgova, koji sa sigurne udaljenosti i u skladu s radikalnim političkim programom vode zamršenu igru.

Niti vode do karizmatičnog govornika dr. Jusufa Ramadana, profesora na američkom sveučilištu u Kairu. S odličnim vezama u svijetu zapadnih masovnih medija i glasom i stasom koje kamera voli, Ramadan odaje utisak europskog intelektualca, a svoju pravu bit skoro nesumnjivo iskazuje time što u suštini usmjerava djelovanje muslimanskih ćelija u Europi.

Bio sam šokiran i zaprepašten. Ne toliko zbog priče, koliko zbog potresnih, iako varljivih usporedbi između izmišljenog junaka Daniela Silve na jednoj, i stvarnog profesora Ramadana na drugoj strani. Previše ih je da bi se radilo o slučajnosti. Na kraju krajeva slučaj je posljednje utočište nenadahnutih, a dobro se zna da se u svakom slučaju uvijek skriva ključ.

Stvarnom profesoru Ramadanu je ime Tariq. Berberski vojskovođa, koji je na početku 8. stoljeća prvi prekoračio međukontinentalni tjesnac i zakoračio na europsko tlo, nije dao ime samo Gibraltaru (džebel al Tarik odnosno Tarikova stijena), nego i mnogim muslimanskim dječacima,

podsjećajući na povijest kompleksnih odnosa između islama i Zapada.

Tariq Ramadan*, čuveni europski muslimanski intelektualac, nema samo ime, nego i obiteljsko stablo koje u islamu pobuđuju poštovanje.

On je unuk Hassana al Banne, koji je 1928. godine na Bliskom Istoku ustanovio masovni sunitski pokret Muslimanska braća. Nakon što su egipatske vlasti bratstvo zatrle, Ramadanov otac se sklonio u Ženevu.

Tariq Ramadan se rodio 1962. godine u Švicarskoj, gdje je dobio i temeljno obrazovanje, bavio se francuskom književnošću i modernom filozofijom i u Njemačkoj doktorirao, a onda brojnim člancima, predavanjima, knjigama i komentarima doživio slavu na obje strane Atlantika. Posebno ga pozorno prate muslimani koji žive u modernim zapadnim demokracijama.

Ramadanova slava je kontradiktorna.

Dok mu se europski muslimani dive kao čovjeku koji traži kompromise između preporuka Božje besjede i normi modernih zapadnih društava, svi ne misle tako. A posebno

73 73

ne u Francuskoj. Vruća polemika s viđenim francuskim osobama i s filozofom Bernard-Henry Lévyjem i liječnikom i političarem Bernardom Kouchnerom za koje je Ramadan izjavio da postavljaju državne interese Izraela ispred humanitarnih prava palestinskog naroda, čime nije zaslužio posebnu naklonost. Štoviše, u Francuskoj ga smatraju za vuka u janjećoj koži, jer ga optužuju za dvoličnost. Pod krinkom politički korektnog govora o dijalogu, navodno u biti diše okorjeli fundamentalist koji mrzi vrijednosti slobode individue i demokratičnog reda, iako se za njih izričito zalaže. Ramadan se posebno proslavio 2003. godine kad je pred šest milijuna francuskih televizijskih gledatelja ukrstio retoričke oštrice s Nicolasom Sarkozyem, tadašnjim

U Ramadanovom reformističkom islamu koji poziva na djelotvornu muslimansku uključenost u društveno tkivo Zapada, tako nema ni prostora za terorizam: treba osuditi političko nasilje koje nalazi izraz u ubojstvima turista, svećenika, žena, djece, u slijepom bombardiranju i krvavim pokoljima. Za takva djelovanja nema opravdanja, a nisu ni u skladu s učenjem Kur’ana. ministrom unutarnjih poslova države s velikom muslimanskom manjinom.

U SAD (još uvijek) ne može putovati, jer su mu vlasti Georgea W. Busha 2004. godine uskratile već izdatu vizu i tako spriječile da počne predavati na

znamenitom katoličkom sveučilištu Notre Dame. Prije deset godina je investirao približno osam stotina eura u palestinsku dobrotvornu organizaciju koju su kasnije Amerikanci uvrstili na popis praonica novca za terorističke potrebe. Sveučilište Notre Dame je izgubilo, Oxford je zaradio. Tamo je

PHOTO: BCH

T EMA ___

74

Ramadan dobio mjesto profesora na uglednom koledžu St. Anthony, kao savjetnik je sudjelovao i u britanskoj vladi premijera Tonyja Blaira.

Ramadan tečno govori engleski, francuski i arapski, iza sebe nema samo godine studiranja u europskim akademskim klupama, nego i usavršavanje na znamenitom sveučilištu Al Azhar u Kairu, koje u sunitskom islamu važi za najznačajnije. Ramadan je dakle jedinstveno osposobljen da bude prevoditelj između islama i modernog Zapada. U knjigama Biti europski musliman (1999) i Zapadni muslimani i budućnost islama (2004), pa i u popularnom abecedariju Šta vjerujem (2009) Ramadan je razvio svojevrsnu filozofiju zapadnog islama.

Njegove misli bi bilo moguće ugrubo zgusnuti ovako: dolazak muslimanskih emigranata u zapadnu Europu šezdesetih godina 20. stoljeća nije bio samo rezultat dekolonizacije (iz sjeverne Afrike su odlazili u Francusku, iz istočne Azije u Nizozemsku, iz južne Azije u Veliku Britaniju) i poratnog gospodarskog čuda (turski gastarbajteri u Njemačkoj), nego i pojava bez povijesne usporedbe. Prve muslimanske zajednice koje su živjele pod dominacijom zapadnog kršćanstva sežu u 11. stoljeće na Siciliji, ali je tek druga polovica 20. stoljeća donijela masovno i dobrovoljno preseljenje muslimana na Zapad. U procesima prilagođavanja na prava i dužnosti zapadnih demokracija muslimanski doseljenici su se zatekli u potrazi za odgovorom na sveti tekst.

Tu su naletjeli na nepriliku. Islamska tradicija, koja je tradicija pobjedničke religije, nije predvidjela položaj u kojem muslimani ne bi bili većinski narod ili imali u rukama poluge državne vlasti. Vjernicima tradicija dakle nalaže da (ako je to moguće) žive u svijetu harmonije ili u kući

PHOTO: BCH

mira u kojoj država podržava ili provodi Božji zakon. Njena suprotnost je u kući rata ili u prostoru kaosa, gdje muslimani nemaju državnu moć. Odgovor doseljenika na izazov zapadnog življenja s te točke gledišta možemo opaziti u mentalitetu zastrašivanja i u getu sličnih gradskih četvrti koje obično stasaju oko prostora za molitve i džamija. Povrh svega su voditelji vjerskih obreda, imami, po pravilu iz uvoza, a da nisu imali iskustva Zapada, dosta puta i nesposobni

za sporazumijevanje na lokalnim europskim jezicima.

Ramadanovo bitno posezanje u muslimanske rasprave o tome što znači živjeti izvan kuće islama je posve upotrebne vrijednosti. Između vjerskih obaveza muslimana i društvenih i političkih dužnosti povukao je, naime, granicu. Temeljnih pet vjerskih obaveza, svjedočenje vjere u jednog Boga, dnevne molitve, sadaka, post i hodočašćenje u Meku, nisu predmet

75 75

rasprave: vjernik ih mora izvoditi i točka. Sve druge zapovijedi koje proizlaze iz Kur’ana i islamskog prava jesu – tu je veliki pomak! – ovisne o društveno-gospodarskom i kulturnom okruženju. To znači da nisu apsolutno date jednom zauvijek, nego su relativne i elastične. Tim potezom Ramadan odbija tvrdoglave islamske voditelje koji podstiču mentalitet geta, između ostalog i nošenjem odjeće kojom se muslimani nepotrebno, a izrazito razlikuju od okoline većine.

Ramadan dakle poziva europske muslimane da iznađu vlastita rješenja za vlastite probleme, ne ugledajući se na teokratske islamske države, kao što su, na primjer, Saudijska Arabija i Iran. Umjesto toga što okreću leđa europskim kulturama u kojima žive, moraju se pri upoznavanju modernog aktivnije uhvatiti ukoštac s vlastitim predrasudama.

U Ramadanovom re-formističkom islamu koji poziva na djelotvornu muslimansku uključenost u druš-

tveno tkivo Zapada, tako nema ni prostora za terorizam: treba osuditi političko nasilje koje nalazi izraz u ubojstvima turista, svećenika, žena, djece, u slijepom bombardiranju i krvavim pokoljima. Za takva djelovanja nema opravdanja, a nisu ni u skladu s učenjem Kur’ana.

Ali miroljubivi, iako kritični profesor, koji pokušava islamsku vjersku tradiciju istrgnuti iz opasnosti okoštale misli i uskladiti je s potrebama zapadne demokracije, za pisce međunarodnih bestsellera je nedovoljno zanimljiv. Za roman je potrebno pogonsko gorivo; sukob među različitim osobnostima izmišljenog Jusufa Ramadana ga može osigurati, iako pri tome pisac nužno riskira pogaziti mnogokoju pojedinu razliku. Razlike između književnog i stvarnog svijeta su još uvijek važne, posebno onda kad se čini da je fikcija strašnija od istine. (Subotnji prilog DELA, 14. studenoga, 2009)

* Dr. Tariq Ramadan je u posljednje vrijeme u dva navrata boravio u Bosni i Hercegovini. 18. prosinca 2008. je na poziv Udruženja ilmijje Islamske zajednice i Agencije za strateško komuniciranje Platform CMC iz Sarajeva u Bošnjačkom institutu-Fondacija Adila Zulfikarpašića održao predavanje na temu Identitet u različitosti, u sklopu projekta MISLI BiH, autora Nazifa Hasanbegovića. Izvor informacija: Agencija za strateško komuniciranje, Sarajevo.

Tariqa Ramadana je ovom prigodom, 18. prosinca 2008. primio reisu-l-ulema dr.

Mustafa Cerić. Izvor informacija: hajrat. com.

Drugo predavanje je dr. Tariq Ramadan održao 29. svibnja 2009. u Internacionalnom institutu u Sarajevu na temu Vjerske organizacije i građansko djelovanje. Moderator je bio Nazif Hasanbegović, a Agencija za strateško komuniciranje Platform CMC je distribuirala i izradila priopćenja za javnost, pripremila prostor i koordinirala rad s medijima. Izvor informacija: Agencija za strateško komuniciranje, Sarajevo. Op. N.Z.

TEMA

Aleš Debeljak___ Burka i barbika

Sa slovenskog prevela: Nada Zdravič

F

rancuska debata, ako ne već sada i europska, o zabrani pokrivanja u javnosti i protiv nje, dobila je novi poticaj. Posebna komisija francuskog Parlamenta je naime krajem siječnja usvojila odluku da Parlament preporuči zabranu nošenja burke u odabranim javnim prostorima, odnosno uskraćivanje državnih servisa osobama (predviđa se da je riječ o osobama ženskog spola) pokrivenim od glave do pete.

To znači da je komisija, čiji predsjednik je u nošenju burke uočio “barbarsku i srednjovjekovnu ideologiju”, poduzela sve da najviši zakonodavni organ Republike zabrani nošenje burke. Parlament će o ovome naravno još morati raspravljati. Kao što se često događa u modernim demokracijama, kapitalističko tržište ima ideje koje se razlikuju od ideja političkih ustanova.

Krajem prošle godine je barbika*, plastična lutkica manekenskih oblina, obogatila svoju opsežnu garderobu dvama novim odjevnim predmetima.

U studenom 2009. su u Firenci, u uglednom Salonu dei Cinquecento, otvorili izložbu posvećenu pedesetogodišnjici postojanja ove globalno poznate igračke. Izložbu je pod (ironično?) dobrotvornim nazivom Pomozimo djeci kasnije preuzela i poznata dražbena kuća Sotheby's iz Londona.

Barbika je nosila i nosi raznorazne odjevne predmete, od bikinija do poslovnih kostima, od kuharske pregače do nogometne trenirke.

Idealan oblik tijela, nalik pješčanom satu, samo još više potiče nestvarnu ljepotu sklada njenih grudi, nogu i stražnjice, zbog kojih svaka njena krpica postaje laskavo privlačna – kad je nabaci barbika. Vjerne klijentice u starosnoj dobi od tri do poznih tridesetih godina u Americi i drugdje po svijetu rado izdvajaju vrtoglave svote da bi mogle pratiti tisuće kreatorskih modnih hirova, koje “globalna kul bejbi” koketno vadi iz ormara.

Za barbiku su na talijanskoj izložbi predstavljena i dva posve nova od-

jevna predmeta: burka i čador. Dvije lutkice su bile prekrivene od glave do pete, a jedna je bila odjevena na iranski način, što znači da je imala pokrivenu kosu i otkriveno lice. Mnogi posjetitelji izložbe su se smješkali, rijetko tko se zgražavao.

Na kraju krajeva, u pokrivanju stidnih i još nekih drugih dijelova tijela hvalevrijednu vrlinu vidi i kršćanska tradicija, koja u mnogo čemu, mada pritajeno, još uvijek potiče skupne predodžbe o dobrom i lošem u modernim zapadnim društvima.

Povijesnu inspiraciju za pokrivanje ženskog lica muslimani su doduše našli ponajprije u predislamskoj plemenskoj tradiciji. U sedmom stoljeću prvog milenija prema gregorijanskom, ili u prvom stoljeću prema hidžretskom kalendaru i nastanku islama, društveni odnosi na arapskom poluotoku su bili nestabilni, a pljačkaški upadi bandita u naselja česti. Postupak je bio jednostavan: udari, opljačkaj, pobjegni. Pljačkaši su otimali prije svega žene sposobne

77 77

Za barbiku su na talijanskoj izložbi predstavljena i dva posve nova odjevna predmeta: burka i čador. Dvije lutkice su bile prekrivene od glave do pete, a jedna je bila odjevena na iranski način, što znači da je imala pokrivenu kosu i otkriveno lice.

Mnogi posjetitelji izložbe su se smješkali, rijetko tko se zgražavao.

U tim prisno jednostavnim i hrabro ispričanim sličicama odrastamo zajedno s junakinjom u privilegiranom građanskom Teheranu, u periodu pred, za

za rađanje. Ako bi žene bile potpuno prekrivene, upotrebni cilj pokrivala je bio postignut: gusta tkanina preko cijelog tijela i lica napadačima je onemogućavala da u kaosu napada brzo i pouzdano odrede starost potencijalno otete.

Veze među suvremenim muslimanskim i kršćanskim odjevnim običajima vrlo zorno izbijaju na vidjelo u suvremenoj popularnoj kulturi.

Sjajan primjer nam nudi Persepolis.

To su dva autobiografska strip-romana, što ih je 2003. i 2004. godine objavila likovna umjetnica Marjane Satrapi, Iranka rođena 1969. godine.

Danas živi u Francuskoj. Stripovi su objavljeni i na slovenskom. U priči o djetinjstvu i u priči o povratku nije samo puno dobrih nastavaka za kasniju uspješnu obradu u cjelovečernji film, nego i pregršt pravih spoznajnih bisera.

PHOTO: BCH

Kasnije su muslimani našli izvor inspiracije među kršćanima, to znači, ugledali su se na običaj raširen kod pravoslavnih stanovnica Carigrada, prijestolnice “drugog Rima”. Blješteće Bizansko carstvo je kod muslimana izazivalo istovremeno strah i zavist. Oponašali su i preuzimali mnoge bizantske ideje i tehnologije, i to i prije nego su 1453. godine vojno pokorili grad. Zaliha preuzetih tehnika i stilova je bila opsežna, sezala je od upravnih postupaka do domaćih zanata, uključujući i upotrebu vela za lice i pokrivala.

vrijeme i nakon vjerske revolucije, kojom je 1979. godine šiitski muslimanski vođa ajatolah Homeini uspostavio teokratsku državu, odmah nakon što su njegove sile srušile omraženi šahov režim, kojeg su podržavali Amerikanci.

Marjane Satrapi nam bez zadrške otvara vrata svog “odgoja srca”, a onda nas povede putevima mnogih slobodnomislećih Iranaca koji su bili primorani otići u izgnanstvo. Pratimo je do Beča gdje živi u katoličkom internatu, što ga vode časne sestre.

I baš u tom poglavlju možemo vrlo

PHOTO: BCH

79 79

jasno uočiti usporednice između muslimanske i kršćanske mode.

U Homeinijevoj državi autorica je morala ići u školu koja je propisivala strogi kodeks oblačenja čiji je jedini prihvatljivi izraz čador. Junakinji su bili dojadili pritisci na osobnu slobodu i ograničenja izbora, bitke s vjersko-političkim autoritetima postale su opasne i bečki egzil joj se učinio pravo rješenje.

Ali djevojka dođe iz istog u slično.

Stiže u školu koja se temelji na razdvajanju po spolu, od slušateljica se zahtijeva strogo poštivanje zapovijedi o uniformi. Kritična mašta Satrapijeve se tu razigra i usporedbe nam nacrta dirljivo očiglednim potezima.

Na jednoj strani imamo muslimansku djevojačku školu u Teheranu, na drugoj katolički djevojački internat u Beču. A svuda se nosi jednaka odjeća – dugi, široki, crni ogrtači od teške tkanine ili vune. Tamo islamske odgajateljice i njihove učenice, ovdje katoličke redovnice i njihove učenice.

Usporedba je nedvosmislena: povezuje ih etika odjevne pobožnosti i slijepe discipline.

S te točke promatranja je ipak smisleno, ako se prisjetimo, kako su državni organi u Francuskoj s ulica i trgova i prije proganjali žene odjevene u crno.

To je bilo na prelasku stoljeća, nakon što je Parlament 1905. godine usvojio zakon o potpunom odvajanju crkve od države. Zakonu se žestoko odupirala Katolička crkva do 1924. godine, kad je Republika priznala vatikansku autonomiju u vezi s ustoličavanjem biskupa. Žene su tada bile odjevene u habit katoličkih redovnica. Danas su državni organi u Francuskoj tik pred tim da s ulica protjeraju žene odjevene u jedan drugačiji tip crnine – u burku.

Francuska vjerojatno zaista neće odjenuti burku, ali je barbika ipak može nositi. Možda je njena poruka baš u tome da utjelotvori onaj oslobađajući ideal koji kaže da žena može postati sve što ona želi. Tako kažu njeni zagovornici. Kritičari im ne ostaju dužni, pa opisuju barbiku kao misionarku potrošačke objave i loš primjer modnog robovanja.

Neka bude ovako ili onako, od izložbe u Firenci barbika može poželjeti nositi i burku. Svakako ima moguć-

nost izbora. To nije teško ustanoviti.

Teško se oduprijeti zaključku da ta ikona popularne kulture onda želi i nejednakopravan status kojeg signalizira odjeća kojom se linije tijela i lica potpuno pokrivaju.

Potpuno pokrivanje tijela i lica naime u modernoj zapadnoj javnosti, utemeljenoj na individui, jedva da znači nešto drugo do nelagodu ekstremnog ili – ako hoćete – nekakvo vidno ustrajavanje na privatnoj nevidljivosti.

U svakom slučaju se suprotstavlja jednakopravnosti državljana.

Na suprotnoj strani je potpuna golotinja. I ona je na javnim mjestima u modernim zapadnim demokracijama zabranjena zakonom. (Subotnji prilog DELA, 6. veljače, 2010) * Barbika je rođena 1959. u New Yorku kao prva fashion doll, modna lutka. Feministi su je napadali i napadaju, a fenomen studiraju sociolozi cijelog svijeta. Inspirirala je mnoge umjetnike, pa i Andy Warhola, koji joj je 1986. godine posvetio slavni portret. U svijetu se jedna barbie lutka proda svake tri sekunde, a ukupni prihod od prodaje prelazi 3 milijarde dolara. Barbiki je posvećeno preko 300 stranica na Facebooku i tisuće snimaka na YouTubeu. (Op.N.Z.)

TEMA

Aleš Debeljak___ Mekakola i burkini

Sa slovenskog prevela: Nada Zdravič

J

este li već pili mekakolu? Ni ja još nisam. Svejedno: mecca-cola, američkom originalu slično osvježavajuće piće je uzoran hibridni proizvod zapadne civilizacije i globalnog kapitalizma.

Mekakolu je za kupce naklonjene islamu 2002. ustanovio tunižanskofrancuski poduzetnik. Oznaka za kofeinizirani i karbonizirani napitak se stapa s imenom svetog mjesta. Za muslimane Meka ima nezaobilazan simbolički smisao, a piće, pored osvježavajućih, kupcu nudi i ideološke učinke: postotak prihoda ide za pomoć Palestincima u okupiranim područjima.

Uslijedio je opipljiv uspjeh. Mekakola je tradicionalno vladajućoj robnoj marki, kokakoli, na Bliskom istoku uštipnula čak 20 posto tržišnog kolača. Smijemo zaključiti da je osjećaj prijatnog i korisnog – osvježiti se politički moralno – ono što je kupcima mekakole zajedničko.

A šta je zajedničko Ursuli Andress, seks-ikoni šezdesetih godina 20. stoljeća, i ženama na ulicama suvremenog Kabula? Koliko je jučerašnja djevojka Jamesa Bonda, pokrivena s par majušnih krpica, toliko su današnje muslimanke, pokrivene širokom odjećom, omogućile nastanak novog hibrida. Zove se burkini i utjelotvoruje spoj bikinija i burke. Na tržište ga je 2005. lansirala libanonsko-australska modna kreatorica. Namijenila ga je onim muslimankama koje bi vrijeme pored vode voljele provesti aktivno, a da pri tome ne moraju biti žrtve umišljenog ideala pobožnosti.

To je ženski kupaći kostim s kapuljačom koji pokriva cijelo tijelo, osim stopala i lica. Burkini možete zamisliti u nijansama od živocrvene do tamnoplave. Po obliku i funkciji, znači, po suzdržavanju čedne sramežljivosti, u rodu je s viktorijanskim kupaćim kostimom, iako nema čipke. Razlog što je nastao u Australiji najvjerojatnije treba potražiti u beskrajnim kilomet-

rima pješčanih plaža u blizini kojih živi multikulturno društvo, nastalo od različitih narodnih, jezičkih i vjerskih zajednica.

Burkini i mekakola – oba izuma su našla prostor pod globalnim kapitalističkim suncem i oba su provokativno udružila istočne i zapadne sastavne dijelove, moderne i tradicionalne stilove. U kapitalizmu nam život teče u ritmu tamtama, ponude i potražnje. Proizvodi se između sebe natječu za pozornost potrošača, koristeći mnoge registre ljudskog iskustva, od simboličkog do praktičnog, od emotivnog do čulnog.

S tog gledišta kod mekakole nije riječ ni o kakvom šoku ili skandalu. Čini se da s burkinijem nije tako.

Kolovoza 2009. godine je u malom mjestu pored Pariza neka francuska konvertitka na islam pokušala nekoliko popodnevnih sati uživati na javnom kupalištu. Nosila je burkini. Nekim kupačima je to zasme-

81 81

kvaliteti i obliku tog odnosa na kraju krajeva ovisi kako se rješavaju dileme između ljudskih prava i prava manjinskih zajednica, između univerzalnog državnog zakona i posebnosti kulturnih tradicija.

Mada je u Francuskoj navodno samo nekih dvije tisuće žena, od toga pola u Parizu, koje ulicama hodaju pokrivenog lica, dilema nije ništa manja. Za to postoje stvarni i filozofski razlozi.

Stvarni razlozi imaju svoje korijene u činjenici da je Francuska domovina pet milijuna muslimana, u nekim gradovima su muslimani vrlo gusto naseljeni. U Marseillesu je već svaki četvrti stanovnik pripadnik muslimanske zajednice. Za usporedbu: među europskim gradovima takvu gustoću naseljenosti ima još samo Rotterdam, inače broj muslimana u današnjoj Europskoj Uniji ne prelazi pet posto. U Njemačkoj ih je skoro tri milijuna, u Velikoj Britaniji više od milijun i pol, po milijun u Španjolskoj, Nizozemskoj i u Bugarskoj.

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

talo, druge je prestrašilo. Gurkanje, povišeni tonovi, pometnja. Nastao je skandal. Nakraju su, pozivajući se na higijenska pravila što obučenim osobama zabranjuju kupanje, ženi onemogućili pristup bazenu.

Zaplet s burkinijem je slikovit i mnogo govori. U biti predstavlja varijaciju ozbiljne rasprave o islamu na modernom Zapadu. Sve više kritičkih glasova u Nizozemskoj, u Velikoj

Britaniji i Italiji, posebno u Francuskoj, upozorava na neprihvatljivost potpunog pokrivanja u javnosti. U kolektivnoj neugodnosti naspram burke zgusnule su se neke važne dileme multikulturalnih zapadnih demokracija. Francuski Parlament je prije pola godine ustanovio parlamentarnu komisiju koja proučava mogućnosti da se burka zabrani zakonom. Na kušnji je politički odnos prema “drugom“ i “drugačijem“. O

Filozofski razlozi su ukorijenjeni u činjenici da je moderna Francuska bila zasnovana drugačije od ostalih europskih država, naime, na revolucionarnoj ideji, a ne na etničkoj skupini. Državljani su pred zakonom i jedan naspram drugog jednaki.

Nacionalni identitet dakle utemeljuje ideja o političkom članstvu u sekularnoj republici, u kojoj vladaju francuski jezik i kultura. U takvoj republici nema prostora za posebne (narodne, jezičke, vjerske) zajednice, koje bi igrale ulogu posrednika između pojedinca i države. Državljanstvo je shvaćeno kao etička odluka. Zato se odupire državljanstvu kao etičkoj sudbini, umjesto biološke datosti, ističe slobodan izbor pojedinca. Izbor podstiče razumski odnos prema pripadnosti i poziva na stalnu raspravu

T EMA ___

82

Burkini i mekakola – oba izuma su našla prostor pod globalnim kapitalističkim suncem i oba su provokativno udružila istočne i zapadne sastavne dijelove, moderne i tradicionalne stilove. U kapitalizmu nam život teče u ritmu tamtama, ponude i potražnje. o sadržaju i dometu republikanskog identiteta.

Protivnici burke u Francuskoj tako tvrde da potpuno pokrivanje lica onemogućava slobodnu komunikaciju među slobodnim državljanima i signalizira žensku podređenost, a time se suprotstavlja idealu republike.

Smireni kritičari upozoravaju da je slobodnu podređenost žene doduše teško razumjeti, ali da nije nelegitimna. Zagovornici, posebno feministice i muslimanke, obrazovane na europskim i američkim sveučilištima, tvrde da potpuno pokrivanje tijela i lica svjedoči o oslobođenju od materijalističkog, hedonističkog i potrošačkog svijeta, u kojem žena nije ništa drugo nego predmet muške pohote.

Burka je tradicionalni ogrtač od sukna ili vune, često crne ili tamnoplave boje. Muslimanka ga oblači preko svakodnevne garderobe kada odlazi iz kuće u kojoj živi. Pri tome je pokrivena doslovno od glave do pete. Riječ burka je arapskog porijekla i znači sašiti ili zakrpati. Burka je u suštini zaista “sašiveni” ili sastavljeni odjevni predmet. Riječ je ustvari o širokoj tkanini, marami predviđenoj za glavu i velu koji se stavlja na lice. Zajednički učinak tri komada garderobe je u tome da “pokrpaju” sve otvore kroz koje bi vanjsko moglo doprijeti do unutarnjeg i obratno. Usred javnosti je burka dakle neka vrsta otoka privatnosti.

Burka se razlikuje od čadora kod kojeg je cijelo tijelo potpuno pokriveno, lice i oči ostaju otkriveni i otvoreni

za komunikaciju. U teokratskom Iranu je čador među muslimankama na primjer vrlo popularan, iako nije propisan zakonom. Na drugoj strani, burke nije pogrešno usporediti s feredžom. Taj cjeloviti odjevni predmet su od druge polovice 19. stoljeća, ne previše masovno, nosile muslimanke u Bosni i Hercegovini, gdje su se pokrivale i kršćanke i židovke.

Feredža je bila popularna među gradskim muslimankama višeg i srednjeg sloja, dok su žene na selu pretežno ostajale otkrivene. One žene sa sela, koje su uopće imale feredžu, nosile su je kad su išle u grad. No, feredža je u Jugoslaviji 1950. godine bila zabranjena zakonom koji se pozivao na zahtjeve modernizacije i borbe protiv društvene zaostalosti.

Komisija francuskog parlamenta mora svoje stajalište prema mogućem zakonu o burki zauzeti do veljače ove godine. A nešto je sigurno: ako parlament suvremene demokratske države bude izglasao zakon jednak onom Centralnog komiteta pokojne komunističke države, povijesna ironija će dobiti na cijeni. (Subotnji prilog DELA, 9. siječnja, 2010)

T EMA ___T EMA

83

TEMA

Aleš Debeljak___ TKO JOŠ VOLI AMERIKU?

Sa slovenskog prevela: Nada Zdravič

“

Ovdje nitko ne voli Ameriku!”, iznenađeno je i nekako razoružano izvijestio Andrew Baruch Wachtel kad je nedavno došao iz predavaonice, gdje je studentima na doktorskom studiju Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani predstavio svoje poglede na narod, nacionalizam i državu. Wachtel je doktorirao na Harvardu i predavao na Stanfordu, vodi poslijediplomsku školu u Chicagu i kao možda najbolji američki poznavatelj južnoslavenskih i balkanskih književnosti predavao je u regiji i u svijetu. Dvanaest mjeseci je živio i u Ljubljani; sada je rektor američkog sveučilišta u Kirgistanu.

Drugim riječima: moj prijatelj je svjetski čovjek, otjelotvorena suprotnost naivnog i brbljavog Amerikanca iz popularnih narodskih predstava, što s bejzbolskom kapicom na glavi i limenkom piva u ruci vozi kamion, hobi mu je sakupljanje poluautomatskog oružja, a od europskih gradova zna nabrojati samo London i Pariz.

A Wachtel, uprkos svom kozmopolitskom iskustvu i općoj obrazovanosti, nije bio baš spreman na takvo neprihvaćanje američke vanjske politike, da ne kažem kulture, na kakvo je naletio kod slovenskih studenata. Na pritajeno bolan način ja ga razumijem. Nije on samo moj prijatelj, nego smo i vršnjaci. To znači da smo obojica odrastali u vrijeme hladnog rata.

Crte razdvajanja su tada bile jasne.

Komunizam je vladao u Sovjetskom Savezu, istočnoj Europi, Sjevernoj Koreji i na Kubi, a Amerika je vodila kapitalističke države “slobodnog svijeta”. Vladala je na temelju mekane i tvrde moći, i to u suglasnosti s međunarodnim saveznicima, čiji je zajednički nazivnik bio otpor prema komunizmu.

Američka mekana moć, to znači proizvodi masovne kulture i predstave gospodarskog uspjeha, donijela je globalnu promjenu nakon Drugog svjetskog rata. Francuski jezik i elitna kultura su usahli kao izvor i okvir međunarodnog dijaloga. Nastupio je sijamski blizanac američkog engleskog i pop-kulture. Američki uzorci su inspirirali i mnoge disidente i proturežimske umjetnike iz “druge Europe”, koji su kritiku komunističke vlasti izražavali pozivanjem na američke ideale i prakse. Posve utemeljeno. Univerzalistička načela američke republike nisu ništa ako nisu sjajna preporuka za svakodnevno djelovanje: sloboda, demokracija, vladavina prava, jednakost pred zakonom, individualizam, u novije

Dvadeseto stoljeće je bilo američko. Ameriku smo mnogi od nas – ne samo mi koji smo tamo studirali – vidjeli kao rješenje za svijet. U 21. stoljeću Amerika je opasno blizu da svijetu postane problem.

PHOTO: bch

vrijeme i rasna jednakopravnost i multikulturalnost. U tome je veliki zalog američkog simboličnog kapitala, odatle proizlazi uvjerljiv primjer kojeg Amerika daje svijetu!

Istina je da rušenje Berlinskoga zida, propast komunističkih režima i nastanak “novih demokracija” u istočnoj Europi predstavljaju različite strane jedne te iste priče - o superiornom kapitalističkom sustavu i jednakoj takvoj američkoj vrlini. Ali je točno i to da slavodobitnost jedine preostale velesile i nepogrješive nacije nije trajala dugo. Otrežnjenje je bilo nasilno, a šok ogroman. Došao je s neba samoubilačkim avionskim napadima islamskih ekstremista na New York i Washington 11. rujna, 2001.

Tada je Amerika u svjetskoj povijesti počela pisati novo poglavlje. Pod novim naslovom “rat protiv terora”

Spontana solidarnost masa koja se uz stropoštavanje nebodera u New Yorku zatalasala na svjetskim novinskim stranicama i ekranima, ubrzo se slegla. Ustupila je mjesto mješavini nevjere i nevoljkosti. Brojni znaci ukazuju da više nema suglasnosti ni pristajanja na američku prevlast.

Sve češće se iskazuje neprihvaćanje imperijalističke Amerike.

je razvila politiku osamljivanja. Bila je izražena suprotstavljanjem izgradnje vojnih baza u prekomorskim zemljama i opirala se slanju američkih vojnika u inozemstvo. Osim ako se nije radilo o Južnoj Americi koju su SAD, u skladu s prisvajačkom Monroeovom doktrinom, tretirale kao vlastito dvorište. Kasni, iako konačno odlučujući ulazak Amerike najprije u Prvi i poslije u Drugi svjetski rat je primjeran dokaz te tvrdokorne politike. Nekoliko prekomorskih kolonija je Amerika stvarno privremeno pridobila (Filipini), iako ih nikada nije uključila u vlastiti državni i politički red, dakle drugačije od europskih kolonijalnih sila, Francuske i Velike Britanije.

Je li Amerika zaista imperij? Pogledajmo u povijest: kad je14. srpnja, 1776. trinaest kolonija odreklo poslušnost britanskoj kruni i objavilo deklaraciju neovisnosti, novoustanovljena država

Za svaki imperij su bitna tri potporna stupa – vojska, gospodarstvo i kultura. SAD su danas jedina sila koja može brzo rasporediti vojne jedinice u udaljenim krajevima. Pod oružjem

u pripovijest je uključila i pojmove iz hladnog rata, komunizam zamijenila islamom i svoj ratni stroj zagrijala u napadu na Afganistan krajem 2001. Okupacija Iraka u ljeto 2003. američku je vojsku stavila u službu kontroliranja tamošnjih prirodnih resursa.

85 85

ima približno milijun i pol vojnika, dakle pet posto cjelokupnog vojnog osoblja na svijetu. Ali Kina ima preko dva milijuna vojnika i EU također u oružanim silama i dodatnim jedinicama članica ima približno isti broj, iako su slabije organizirane. Kako i kada smije Amerika upotrijebiti više od dvije tisuće vojnih baza u različitim državama po svijetu, ovisi o sve hirovitijim saveznicima. Očito je Amerika, usprkos snažnoj tehnološkoj prednosti, sposobna voditi samo jedan vrući rat, Irak, i jedan zadržavajući rat, Afganistan.

PHOTO: bch

Britanci u kolonijama nisu imali dovoljno vojnika za ostvarenje tvrde moći. Zato su privukli lokalne elite u javnu upravu i uvjerili ih da vladaju u skladu s interesima britanske krune.

Amerika to danas ne može učiniti.

Ono što može su samo manje ili više drski pokušaji da na različite javne ili zakulisne načine utječe na elite u

savezničkim državama. Ne polazi joj uvijek za rukom. Rječit primjer: prije početka rata u Iraku Amerikanci su htjeli započeti napad iz vojnih baza u Saudijskoj Arabiji. Dobili su košaricu, i to usprkos dugogodišnjem, iako sve napornijem njegovanju međusobne uslužnosti.

Svjetska trgovinska razmjena je zaista ovisna o američkoj gospodarskoj živahnosti, ali to još uvijek ne znači da Amerika neposredno vlada i usmjerava svjetske gospodarske tokove.

Svjetskim tržištem ne vlada nijedna država.

Europljani mogu kupovati naftu, a Amerika želi naftna polja na drugoj strani planeta neposredno kontrolirati, a to zbog žeđi za energijom, u skladu s kojom njenih pet postotaka svjetske populacije potroši čak četvrtinu količine nafte koja postoji na Zemlji. Kod osiguravanja pristupa

prirodnim izvorima naravno da si stvara protivnike.

Već sedamdesetih godina se istinski počeo nazirati američki vanjski trgovinski manjak. Dva desetljeća kasnije Amerika je imala stotinu milijardi dolara manjka, danas je osedlana pet puta većim dugom. Financira ga dotokom stranog kapitala.

Usporedba sa španjolskim imperijem iz 16. i 17. stoljeća je očita. U kraljevsku Španjolsku su tada pristizale velike količine zlata i drugog bogatstva iz novokoloniziranih zemalja Južne Amerike. Nije dugo potrajalo da su se samozadovoljno srozali u tehnološki i gospodarski zaostanak.

A američka vladavina u svakodnevnoj kulturi? Danas zaista svuda na planetu nailazimo na McDonald's koji, kulinarskom jednostavnošću i cjenovnom pristupačnošću, čini se

T EMA ___T EMA

86

uspješno nameće američki ukus cijelom svijetu. Ali i McDonald's se trudi jedinstvene standarde izričito prilagoditi lokalnim karakteristikama, naprimjer vjerskoj zabrani uživanja govedine u Indiji.

Za razliku od tradicionalnih imperija SAD su utemeljene kao demokracija. Bez obzira na to kako nesavršeno se prakticira kući i kako licemjerno se propovijeda u inozemstvu, američka vjera u demokraciju uistinu zahtijeva određivanje dimenzija do

kojih SAD uopće mogu ići, uz osiguranje kontrole nad tuđim teritorijima. Gledajući iz tog ugla Amerika više nalikuje nizozemskom “oklijevajućem imperiju” na Karibima, a mnogo manje britanskom imperiju u kojem sunce nije nikada zašlo.

Ako išta, onda je Amerika danas “slabunjavi imperij” koji više nema sposobnost kontrolirati veće strateške igrače. A slabost donosi sa sobom neku nepredvidljivost koju krijepe gospodarsko zaostajanje, prestrašene mase te ideološki ograničeni vođe.

Dvadeseto stoljeće je bilo američko.

Ameriku smo mnogi od nas – ne samo mi koji smo tamo studirali – vidjeli kao rješenje za svijet. U 21. st. Amerika je opasno blizu da svijetu postane problem.

To mnogi od nas vide. Mnogi, ne svi.

Kad smo Wachtel i ja izašli iz fakultetske palače čelika i stakla i zaputili se u maglenu noć, prijatelj je ironično nabacio: “Jedino mjesto gdje još vole Ameriku je Kosovo!” Nisam znao da li da se smijem ili plačem. (Subotnji prilog DELO, 3. prosinca, 2011)

AT E L I E R F R I T Z

Tanja Novak___ MUZEJ MAJKA

J

I.

e li Gospodin Djed pomislio da je poludio onoga puta kada mu se nametnula prošlost, pulsirajuća, neuhvatljiva, živa, koja se iznova odvijala baš ondje gdje se s vremenskom distancom od deset godina nalazio, kao paralelna realnost? Je li mislio da je lud Gospodin Djed, kada bi mu vlastita iskustvenost dokidala poimanje vremena na način kako ga svak, to jest mi, to jest, Otac i ja shvaćamo? Je li zaista glavinjao između pojavnosti koja ga je okruživala i one u kojoj se sam nalazio? Je li bio dovoljno mudar, Gospodin Djed, da zaključi da je ionako čitav pojavni svijet samo bajka koju idiot priča, tako shakespearovski puna buke i bijesa, a koja ionako ne znači ništa?

Je li Gospodin Djed uistinu živio, kao što to i dan-danas čini, unutarnji bogati svijet kakvog ga mi, i opet mislim samo na Oca i mene, ne možemo dokučiti? Jer mi ne brkamo rijetke fragmente prošlosti s onim što se zbiva nakon majčinog “odlaska”, i pitam

II. se nije li se Gospodin Djed pobojao da obolijeva, kada su mu se ti isti fragmenti prošlosti počeli nametati kao “Majka koja je živa”. Ako se nije smatrao ludim, pa kako Gospodin Djed tumači ta stanja koja ga obuzimaju?

Dok hoda po ulici Gospodinu Djedu se pričinja da su oniričke okolnosti promijenile ritam, ulica više uobičajeno ne biba, već sve se događa na ulici, na javnome trgu, kao da je usporilo, u diskrepanciji pred okom Gospodina Djeda, kao usporena snimka, slow motion filmskoga svijeta, u diskrepanciji s percepcijom realnosti na koju je svak, to jest mi, to jest, Otac i ja, navikao.

Ali nije svak naočigled krvario na spomen Majke, to jest, ni Otac, ni ja nismo baš uvijek krvarili na pomisao o Majci. Pa zašto je baš Gospodin Djed bio ta lija koja je dolijala, da živi “Majku”, i da iznova proživljava ono što je toliko strano sadašnjem trenutku – konstrukte prošlosti – dozvolite da objasnim.

Što se Majke tiče, iz cijelog djetinjstva pamtim samo sunčano poslijepodne, u dvorištu Majka stoji u kućnome ogrtaču s japanskim cvjetovima, ni pet, ni šest, ustima prinosi rascvjetale mlade ruže, jednu za drugom, s toliko gracioznosti i smisla za pozerstvo da sam je istog časa prezrela.

Kako je ona samo prilazila našem ružičnjaku, stupajući uznosito kao vodnik vojske spasa, i kako je oklijevala birajući dok napokon nije odabrala cvijet mrtvački ljubičaste boje, da bi odmah potom otkinula njegovu glavu i strpala je u usta, kao da joj o tome ovisi život. A potom ga je žvakala, kao da je riječ o tko zna kakvoj deliciji, a ono neukusna ruža, ogavnog okusa, tako da ste morali pomisliti da je sve to činila s priličnim naporom da ne oda usiljenost. Majka kojoj je najviše bilo do toga da prožvače svoj prokleti cvijet, pa makar je promatrala malena djevojčica koja je suviše znala o licemjerstvu, nije mogla razumjeti da sve ima svoje mjesto i s time, svoju pu-

88

bliku. Možda je mogla tom bijednom ikonografijom preveslati Gospodina Djeda, pomutiti pamet Ocu, ali ne i meni, ja sam samo vidjela Majku koja kao koza brsti grm i preživa dugo prije no što je zameketala.

Majka je popila otrov jer je znala da je Otac kani ostaviti, pa ga je odlučila preduhitriti. Bio bi je ostavio da se ona nije prvo dosjetila kako ga u tome spriječiti. Ali, zašto bi je bio ostavio? Jer je Gospodin Djed prejudicirao? Taj jadni starac nije ni “a” o Majci prije njenog uminuća, ali zato kasnije uvijek: “Majka ti je niš’ koristi“. Majka ti je niš’ koristi. Pa bravo Gospodine Djede, lijepo si to sročio. Baš s pravim razumijevanjem za poredak stvari.

No, između brsta ružičnjaka i dramatičnog umora, što je u međuvremenu radila gospođa Majka? Zagledavala se u pudijeru, nastojala zacementirati bore i sitne pukotine na licu, i najradije se preodijevala s toliko koncentracije da joj za to nisu dostajala čitava poslijepodneva. Sada kašmir, sada džersej, sada svila, sada gruba neobrađena vuna. Kažem vam, ta je trebala biti lokalna krojačica, ali to bi značilo da bi morala raditi, a moja se Majka sramila rada. Baš ga se posvema sramila. Baš kao da je odrasla na dvoru kakvoga cara, u njegovu konkubinatu u kojem najljepše, najumješnije dobivaju najbolje.

Ta kao da je pala s kruške, rekao je Gospodin Djed kada ju je prvi put ugledao. Otac je Majku doveo u Štrigovu za jednog od onih produženih vikenda koji parazitiraju na uspomeni kakvog sveca. Činila se vrlo jednostavna. Bila je jednostavno odjevena, u traper-hlače i pulover.

Ali je u tren oka Majka na pulover “instalirala” korzet i neobično velik šešir, čiji obod je ispunio pola jedine seoske krčme, kamo se uputila sama

na gorki pelin. Popila ih je šest, o tom je brujalo čitavo selo, patila je od agrofobije spomenula je, agrofobija što, čudio se Gospodin Djed, a bio je obrazovan naš djed, kako je volio naglašavati, ali takovu besmislicu ranije nije čuo. Djede, zašto kažeš da je Majka pala s kruške, upitala sam kada sam prvi puta svjedočila izrijeku koji će se uvriježiti kao poštapalica. Čak se i Gospodinu Djedu uspjela uvući pod kožu moja Majka koja je svoj diletantski smisao za dramatiku svima nabacivala naprasno, kao što pijesak ide u oči u pustinji, tako da ni Gospodin Djed, ma koliko treptao, nije mogao ispravno vidjeti “što“ je ona uistinu.

Ali Majka je “otišla” ničim izazvana, običavao je govoriti Gospodin Djed, dok je Otac bio taj koji je o Majci govorio sasvim rijetko.

Majka je frktala na spomen imenice selo, pa ipak je bez imalo otpora, štoviše, s povećom dozom entuzijazma dala dopremiti svojih sedam kofera od štavljene kože, dupkom punih ekstravagantnih, kako je o njima mislio Gospodin Djed, komada odjeće, i dragi Bog zna odakle joj, jer osim njih u Štrigovu iz Zagreba, odnosno Londona, odnosno tko zna odakle, nije donijela više ništa, osim cinizma, depresije i mnogo neukusne dramatike.

Koliko je to samo napora od nje zahtijevalo, šalio se Gospodin Djed, s obzirom na njenu bolest (kao da je riječ o agateofobiji - strahu od ludila), ali nema što ljubav ne može prevladati, znao bi kazati, i čini se da je svu iskrenost potegao iz peta da je smjesti u tu drugu polovinu rečenice, barem meni, koja sam Gospodina Djeda promatrala širom otvorenih očiju, dok mi je Majka prolazila umom samo kako bih još jednom konstatirala da je pala s kruške. Svog sam Oca smatrala vrlo plemenitim, ta pio je

samo plemenita vina, i nemalo puta sam zamišljala Oca kako stoji pod kruškom, i čeka, i čeka, i čeka da mu Majka padne u naručaj.

Jer Majka je napustila studij umah, kako bi se baktala s agrofobijom, a kako bi se baktala s agrofobijom ustanovila je ustaljeni i za štrigovečku sredinu neobičan dnevni red. S vremenom joj je i Otac postao samo smetnja (opreka) aktivnostima koje su zahtijevale njen potpuni angažman i posvemašnju predanost. Sladoled uz espresso u Svetom Hubertusu morao se žurno uvesti kao novina u štrigovečkoj krčmi za Majku, jedinu gospoju koja je zalazila u tu rupu.

III. Bilo mi je osam kad je Majka popila otrov. Nikada nisam saznala o kojem je otrovu bila riječ, nije bilo ni bitno, otrov je pokosio moju Majku naglo i nepovratno, poplavila je dok nas je odsutna čekala da dođemo bdjeti na njen odar. Moja Majka je iluminirala nešto od boje ruže koju je onomad prožderala, pomislila sam dok sam promatrala Majku, čekajući da napokon otvori oči. Ali, nije. Ostali smo samo Otac i ja, i Gospodin Djed, koji je stolovao sam u kući nedaleko od naše kuće, i koji je za razliku od nas pasa umjetnika, kako je običavao govoriti, živio po gospodski.

Gospodin Djed je sahranio Majku, ne Otac, svakako ne ja, ja sam čekala Majku da završi s tim kravalom, pak da uleti u svom šeretskom stilu u moju sobu, potom u gromoglasan smijeh, potom u plač. Nezaustavljiva kao tuča Majka bi nas uvijek potukla, nas umjetnike i Gospodina Djeda koji s umjetnošću nije previše kuburio, jer je, na kraju krajeva bio gospodin, posljednji put i time što se nikada više nije vratila.

89

Ali, htjela bih se samo dotaći pogreba kojeg je tako maestralno priredio Gospodin Djed. Tko je dvojio da kiša nije padala, neka promisli još jednom, jer kiša je naprosto (da se poslužim dobrom starom poredbom) lijevala kao iz kabla, debela, masna, nezasitna kiša koja je sporadično ispirala preostalo od konsternacije koju je Majka za sobom ostavila.

Majka je za mene priredila crnu haljinicu sa bijelim starinskim papirnatim ovratnikom, lakirane cipelice, malene rukavice, čipka, načipkane ruže, iznova taj dozlaboga dosadan motiv ruža i maleni obruč za kosu.

Za Oca odijelo. U zapučku cvijet, a kao accessoire mu je priredila malene manšete s lubanjama. Razumije se, Gospodina Djeda je Majka ostavila na cjedilu, bez ijedne sugestije o kostimu za priredbu, ali on joj je, kakav je već bio, doskočio na visini. Dao je da mu se ekspresno iz Beča dopremi frak, ispod čekića njegova osobnog krojača, cilindar i po štap za Oca i njegovo gospodstvo. Uporabio je i svoje manšete za jedinstvene prilike, vjenčanja i sprovode, mogli bismo se i tako izraziti, od slonove kosti s gravurom kentaura, Nesa, da, tako se zvao pola čovjek - pola konj iz grčke mitologije. Ah, djedice.

Pak smo, dok je kiša lijevala nas troje pod kišobranima krenuli na sprovod.

Otac me zgrabio, i ponio u ruci kao da sam perce, čitavo mu je tijelo drhtalo, tektonski, pomislila sam nešto će se odlomiti, razmaknuti, moj otac i ja u njegovu naručju skliznut ćemo u ponor koji se posred njega rastvarao.

Imali smo vremena do dolaska velečasnog i nekoliko seoskih dušobrižnika na groblje kod Repove šume, stoga nas je Gospodin Djed poveo u Sv. Hubertus, te naručio tri espressa i sladoled za svakog od nas, da nas po-

časti ritualom koji je Majka obožavala. Moj je Otac s tolikim divljenjem promatrao Gospodina Djeda, te mi je sinulo kako Otac to u sebi slavi što mu je Bog sačuvao oca, a radi Majke iznutra ga je grizla krivnja zbog te zahvalnosti.

Tada sam prvi put okusila espresso za koji sam istog časa pomislila da mora imati okus majčina otrova. Pomislila sam i da ćemo nas troje pasti ničice mrtvi jer otpijamo otrov, i od straha koji me potom obuzeo naglo sam se stresla i nisam se prestala tresti, od te proklete kave još sedam idućih dana iščekujući naš kraj. No kraja naravno nije bilo. Tek početak neprekinute agonije.

Gospodin Djed je predvodio pogrebnu povorku za vrijeme kada su lijes iznosili iz kapele do obiteljske grobnice. Bila se grobna tišina nadvila nad nas, te sam naricaljku, čiji su bolni jecaji pogađali kao oštrica noža do kosti, dok je ledena kiša natapala stravu koju je Majka ostavila za sobom, u prvi mah doživjela kao smetnju. U mojim se lakiranim cipelama sakupljala voda, to sam ja stajala u lokvi, u blatu, a od stopala prema koljenima, po snježnobijelim čarapama lagano se penjala zemljom natopljena voda kao lozica, neprimjetno, ali s mnogo strasti. Aaaaaaaa, kriknula sam čim sam to zamijetila, te me preplavio novi val straha da će se vodena zmija popeti preko koljena, bedrima preko spolovila, sve do želuca, a kad dosegne srce – tada ću se zalediti i pasti ničice mrtva, baš kao Majka. Međutim nisam. Elizabeta Toplek me obuzela svojim glasom. Tu poznatu autentičnu interpretatoricu međimurskih narodnih pjesama Gospodin Djed dao je dovesti iz Donje Dubrave. I ona je tada, po narudžbi Gospodina Djeda, a naočigled čitavog sela i crkvene svite zapjevala Kak je teško našo ljubav tajiti. Stihovi su zazvučali kao plač,

kao pokušaj plača. A iza njih tišina.

Prisutnima se činilo da se pjesma neće nastaviti, to je zakuhala ta pauza u kojoj smo zjapili, sve više nam se činilo da je riječ o izoliranom kriku, i u času kada smo se pomirili s pauzom, da ne kažem kad smo se stopili u tišinu, odjednom je iz grudiju Tete Lize zagrmjelo: Izmed trenja fijolico nabrati Nabral bi je al me bode za roko Za kim vehnem toga ljubit nemrem ja Rumen vrti lepo su procvetali Najmilijeg mene zove celi svet Bolje der nej nigdar ja znal ljubiti Bar bi mogel dragu ja pozabiti Ogledam se iznenada na nebo Ne ga zvezdic se so pale na zemljo Opala je moje drage zvezdica Dojdi k meni skošujem ti ličeca Tegobna pauza između svakog stiha tutnjila je kao vlak. Ne mogu biti sigurnija da je jednako kao Gospodina Djeda, i Oca i mene išibala do kostiju, univerzalna, neuništiva bol, koja se potkradala među stihovima.

Ne znam zašto sam se okomila baš na Gospodina Djeda. Ne znam zašto sam ga odjednom doživjela kao najodgovornijeg za Majčinu smrt, ne znam zašto sam istom iskonstruirala ljubavnički odnos koji on i Majka mora da su imali – ne znam zašto sam fabricirala sve što se zbivalo kasnije na sliku i priliku tog trenutka, u kojem mi se učinila nevjerojatno lijepom pomisao da je Gospodin Djed bio ostavljeni ljubavnik.

Jer nešto je bilo u glasu Elizabete Toplek, nešto u njenom pogledu kada je otpuštala stihove u muškome rodu s toliko istine i erosa, dostojno jedino veličine Gospodina Djeda.

Ali kao da je dohvatila i moje srce pak iz njega cijedila: Ogledam se iznenada na nebo / Ne ga zvezdic se so pale

90

na zemljo / Opala je moje drage zvezdica / Dojdi k meni skošujem ti ličeca, tako je te stihove izricala stara u narodnoj nošnji, koja je kao monument stajala nad grobnicom pothranjujući neuništivi arhetip majke.

Pod čitavom misom zadušnicom, koja je uslijedila nakon pogreba u župnoj crkvi Sv. Marije Magdalene u Štrigovi, ja sam strepila za život Gospodina Djeda. Otac ništa nije povezivao, on se i suviše zablejao u sliku i priliku Gospodina Djeda da bi u njegovoj gesti mogao otkriti javno priznanje i poziv na linč, tako da sam Oca otpisala, ali ništa zato manje bila sam uvjerena da će policija shvatiti – Gospodin Djed je odgovoran, on je ubojica – i njega se po kazni mora likvidirati. I od tada sam se zauvijek bojala za život Gospodina Djeda, ali ne onaj kojeg bi se mogao lišiti sam, po uzoru na Majku, već onog kojeg bi ga moglo lišiti društvo, odnosno društvena osuda jer je potajno volio Majku.

Jesam li zaista otkrila da je to bila zapravo Majčina najdraža pjesma te da je Gospodin Djed dao dopremiti Tetu Lizu promptno po uzoru na tegobne naricaljke? Isto sam lako mogla i izmisliti. Bilo kako bilo, bilo mi je sveto da se Gospodin Djed, ne Otac, najintimnije javnom priredbom, bez srama i zadrške, naočigled čitavog univerzuma oprašta od Majke, koja se otrovala radi neostvarene ljubavi.

IV. Na stari betonski zid na dnu vinograda, koji je odvajao kultivirani posjed od šuma u produžetku čestice, koje su već generacijama pripadale našoj obitelji, dizao se bršljan s tolikom upornošću i snagom da je Gospodin Djed, već u njegovom ranom zamahu dao ukloniti vrata od nehrđajućeg

čelika, da si nekako osigura prolaz u gozd. Jer bršljan bi bio progutao vrata. Na ta otvorena vrata Gospodin Djed bi uvijek pazio, budno podrezujući napasne pipce, pa se za mog djetinjstva činilo da nam dvorište rubi zid s bajkovitim prolazom u drugu dimenziju. Vrata su zaista izgledala nestvarno i baš je zato malo tko kroz njih prolazio.

njih, nedresiranu stoku, vjerujući da će se odazvati na visini zadatka. Ali dan nakon Majčine smrti iznenada je zahladilo, temperatura se spustila za devetnaest stupnjeva, pa su istom i pčele umuknule, tako da mi je bilo nejasno jesu li Majku otišle ispratiti u nebo, ili su i one, kao i sve ostalo s Majkom, umrtvile.

Iako izuzetno vizualno dojmljiv, svi smo ga doživljavali prvenstveno kao zvučnu kulisu, jer su ga ponajprije od ranoga proljeća do kasne jeseni opsjedale pčele, bez čijeg se brujanja uzduh našeg doma ne može zamisliti.

Kako sakupljaju nektar neumorne radilice bila je pozadina svih zbivanja.

S terase se lijepo mogao vidjeti taj živi zid. Upravo je to, ta rupa na bršljanom opasanom zidu, davala čitavom domu snovit, da ne kažem somnambulski pečat radi kojeg su se onda neobične svari mogle uzimati kao obične. Primjerice, ako je i bilo začudno iznenadno, da ne kažem gotovo iluzionističko pojavljivanje prilike Gospodina Djeda u doba u kojem ga se nitko nije nadao u našem dvoru, nadrealna vrata u šumu to su učinila prostim. Ako se i Majčino dramatično ridanje činilo neprimjerenim, čaroban prolaz u gozd to je učinio podnošljivim. Ako se rabota opijanja Oca činila prozirnom, zborsko pčelinje zujanje davalo joj je uzvišen ton.

V.

Da smo barem Majku našli opruženu na dnu dvora, kraj zida, znala bih pomisliti. Laknulo bi nam, jer su napokon napale, na što se desetljećima čekalo, pčele. Njima sam, takoreći preporučila Majku, čija se duša nekako morala vinuti u nebo.

I iako to nisu bile kavkaske pčele s dugim rilcima dresirane da skupljaju nektar i oprašuju djetelinu o kojima je govorio Gospodin Djed, niti crne sjeverne s kraćim rilcem dresirane da idu na vrijes, svu sam nadu položila u

Moja Majka nije mogla podnijeti ljubav mog Oca, i ljubav njegova oca. Gdje sam se ja u sveto trojstvo ubrajala? I zaista, gdje? Na to je pitanje mučeći odgovarao krvavi ruž na truplu naivne tragetkinje – iscrtano ispod grudiju crnom olovkom za rubljenje očiju, djedovo ime u srcu s krilima, što je samo mrtvozornik mogao vidjeti na truplu moje Majke, i čega ni sama na nesreću nisam bila pošteđena. Moj je Otac bio klaun, jer se kao luda kreveljio kako bi drugo dvoje izvodili svoj uskogrudni performans.

Samoća prvog sata od buđenja obuzimala je gospođu Majku, jednako kao i Gospodina Djeda, Oca, pa i mene, samo što je Majka bila toliko plitka da je drži ekskluzivnom. Odande je crpila melankoliju koja je vibrirala za čitavog majčinovskog dana, tjeskobu, koja bi je majčinovski nadjačala, te depresiju – kraljicu svih majčinih dijagnoza.

Da nije zavoljela Gospodina Djeda prilikom prvog susreta obremenjenog s mnogo snažnih utisaka, Majka ne bi nikada pošla za mog oca. Otac mog oca mojoj je Majci to zamjerio, jer moj je Otac za mog djeda imao pravo prvenstva nad svim prvenstvima, a prvenstveno se to odnosilo na očinsku ljubav. Za čitava njihova poznanstva koje je trajalo jedno desetljeće, i koje je bilo prekinuto dra-

91

PHOTO: stanko abadžić

matičnim “odlaskom” Majke, njih je dvoje jedva izmijenilo rečenica koliko je prstiju dviju ruku. Kada je jednom Otac upitao Majku zašto ona i Gospodin Djed ne razgovaraju, na to sam mu zabezeknuto kazala: “Zar ne vidiš da neprekidno nešto žamore”. Ocu ništa jasnije, ali meni je od prvog dana bilo jasno kao dan da Gospodin Djed i Majka govore pogledima.

Crne vizije, zlokobne, koje su me znale preplaviti takoreći svakodnevno od dana Majčina “odlaska” - hrvala sam se, na njih sam trošila najviše snage, jer sam se hrvala, bila sam protiv toga da me uzmu u se, kao što sam bila protiv svoje Majke, protiv te žene koja se gradila ljupkom, a od prvih mi je dana zaudarala na hladan leš, nastojala sam ignorirati. Ne griješi se o Majku, ne čini zlo spram

Majke, nemoj kao sipa sipati crnilo na čitavu tvoju Majku, govorio je Gospodin Djed – jer ne bih smjela oblatiti čitavu Majku radi jednog poslijepodneva, jer Majka je bila mnogo više od žene samoubojice. Bila je preživač ruža. I nezadovoljena artistica. I melankolična, nesigurna, preplašena grlica. I komorna drama i oguljena naranča. Majka. Se. Odvojila. Od. Sebe. Zato je zaboravila na nas, govorio je Gospodin Djed.

Majka je voljela Gospodina Djeda, a voljela je i njegove darove – automobil, broš s rubinom, pa i kuću u kojoj smo živjeli.

VI. Otac je istog poslijepodneva, kada je Majčin leš indicirao da je počinila sa-

moubojstvo, preselio na tavan. Čim se malo pribrao, u komešanju koje je to saznanje nama ostalima donijelo, strovalio se na kostur masivnog orahovog kreveta, a svoj je novi stan postepeno sve manje napuštao. Krevet i limena kada, po tome pamtim Old Attick (kako je tavan još za života nazivala Majka), neudoban kostur starog kreveta, emajlirana limena kada koja ničim nije služila, bez cijevi, bez vode, ali otac bi se znao “namakati” ondje čitava poslijepodneva, bez i jedne kapi vode, tako da mu je i Gospodin Djed odao priznanje da je za tako nešto uistinu potreban talent.

Oh, dragi Oče!

Otac je bio budala, u tome se slažem s Gospodinom Djedom, jer je budalasto zaključio da mi Majka neće bivati tek pokojnom gospođom, ukoliko budem više vremena provo-

92

dila u nekadašnjim majčinim odajama, koje ironično s Gospodinom Djedom nazivam “Muzej Majka”, ili skraćeno MM. Nisam željela baciti ni pogled na majčine haljine. A moj me Otac nutkao da posjećujem MM. Ta, zašto bih ih odijevala? Majčin nakit.

Isto. Majčinu dobrano odstajalu šminku. Isto. Majčine pudijere. Isto.

Majčine četke. Isto. Majčine cipele.

Isto. Oh, zašto sve to zajedno nismo zakopali onoga dana, moj djed, moj otac i ja, u onu rupu u zemlji zajedno s Majkom? Sam nektar besmrtnosti otrovan je za svakog tko ga ne zna probaviti, citirao je Gospodin Djed Svobodu, i vjerujem da je pritom ponajviše Majku držao za adresanta, iako se ne bih kladila da ondje nije bilo nekih aluzija i za nas, Oca i mene, koji smo u prvi mah nepromišljeno htjeli poći za njom.

Otac je dugo tražio svoju tragičnu notu, a Majka mu je odjednom to i omogućila. U prvim je danima njenog “odsustva” ostajao u krevetu, u potkrovlju, puštajući bradu da mu polako prekriva obraz. Noćima bi me obično ostavljao samu, jer je i s ljudima morao tugovati, što se u Štrigovi među mužima običavalo čašicom.

Otac je živio u Old Atticu s dva štendera. Na jednom su kao svinjske polovice visjele košulje, a na drugom očevi kaputi.

Na Old Atticu nije bilo ni zrnca prašine – djevojčice bi posumnjale da su konzervirani očevi koji žive na tavanima vampiri – tek oni koji su se jednom napili krvi i sada kopne čekajući ili sigurnu smrt ili novu žrtvu prije sigurne smrti. A ja sam posumnjala da sam nova žrtva starome Ocu, i da ću ja morati, prije ili kasnije, zasjeći u zapešće po uzoru na Majku. Jer je Ocu nekako bilo stalo da obilazim “Muzej Majka”, jer me Gospodin Djed štitio od Očevih nonsensa u vezi mog odgoja, jer sam poslije Maj-

ke vidjela samo snažnu vezu između mog Oca i oca mog oca, te me krv u obraz jer nisam imala te ljubavi kojom su blagoslovljena dvojica, jer bih se sebe sramila – osjećala sam da me gone gospodin i gospodinov sin – u suicid.

VII. Jednom je prilikom Majka britvom neoprezno zasjekla zapešće, učinila mali zarez s jedva dvije, tri kapi krvi, no usplahirena kakva je bila, Majka je požurila staviti zavoj. Dok je slagala narukvicu oko rista, Majka je produljila dalje omatajući podlakticu, pa nadlakticu, a zatim naglim rezom pod pazuhom završila umatanje ruke zavezavši snažan čvor na zavoju. Iako je pokrila ranu, hitro me poslala po još, još, još zavoja, mobilne trake, još bijelog frabanta, svega još! Dok sam trčala ulicom do kuće Gospodina Djeda da uzmem bicikl s okvirom, pak požurila dalje u sedam kilometara udaljeno prvo selo u kojem se nalazila ljekarna, pala sam s bicikla i razbila koljeno. Nisam zastala da pogledam kako se na otvoreno meso lijepi prašina, već sam se ganjala hitro dalje, šepajući i upirući svu snagu u guranje prevelikog bicikla uzbrdo.

Ganjala sam se kao pas - rekao mi je Gospodin Djed jer se sama tog ne sjećam – jer moja je Majka trebala traku – hitro, hitro Majci da se Majka spasi.

A moja je Majka napravila korzet od bijele gaze, preko grudiju i pupka. Odjenula je baršunasti kaputić iskrojen po mjeri, koji je djelovao kao oklop preko amputiranog srca, te je navukla bogato slojevitu čipku u suknji. Takva je sjela u ružičnjak sa zbirkom poezije Ariel, a mene je poslala po još, još, još gaze, frabanta, zavoja, trake, jer njen je apetit bio nezasitan, željela je omotati bedra, koljena, listove – čitavu sebe.

Toliko sam se posramila sebe, jer se Majka nije udostojala pogledati moju krvavu ranu, da se nisam usudila pogledati Gospodina Djeda koji mi je o tome kazivao, moje ozlijeđeno koljeno, moju otvorenu ranu koja me peckala, od sramote sam sakrila iza stupa (srama), kako bi Majka u blaženstvu neznanja mogla neometano pozirati u ružičnjaku rijetkim štrigovečkim prolaznicima. Zašto da ulazim u MM? Neka mi Otac navede jedan dobar razlog! No, nije Otac, već ih je Gospodin Djed navodio.

VIII. Ali jednom je došla voda i odnijela je Majku. Ne doslovno poplavljeno groblje, a drveni ljesovi plutaju kao sanduci s blagom čekajući da ih orobi gusar, ne tako doslovno, već metaforički – voda mi je odnijela Majku. Kao, trenutak je bio bez boje, okusa, i mirisa, morao je biti, budući da je bio toliko jednostavan da mi je skliznuo niz prste gotovo neprimjetno, trenutak u kojem sam otpustila gorčinu, otpor, mržnju, i bijes, i svoju sam Majku jednostavno pustila, takoreći predala je Božanskome, neka se ono nadalje s njome bakće. Nije mi bio potreban istom ni Otac, ni Gospodin Djed kao pomagalo da na nj objesim svoj konstrukt, sebstvo sporadi identiteta, nije mi ništa bilo potrebno, mislila sam dok sam se napokon otisnula u svijet. Otac je to pripisao rahloj transformaciji kroz umjetničku afirmaciju, ali ja čak nisam ni pomislila, dragi Oče, što bulazniš – pustila sam neka i on, kao svaka budala ima svoje veselje.

IX. Majčine posljednje riječi protjecale su mojim krvotokom doslovno, ne metaforički, jer sam ja bila ta koja

93

je pronašla Majčino pismo, koja je pograbila oproštajno Majčino pismo kako bi shvatila zašto je Majka popila otrov. Ali nisam shvatila, u ušima mi je samo odzvanjao Gospodin Djed – od njega se Majka u pismu opraštala – zacrvenjela sam se, jer je u meni ključalo kao u parnome loncu, sakrila sam pismo da ga jadni Gospodin Djed ne vidi, jer bi se, bez dileme, i Gospodin Djed od njega zacrvenio, a moj si djed crvenilo nije mogao dozvoliti, jer moj je djed ipak bio gospodin. Stoga sam papir pojela.

U spomen na Majku koja je uvijek nešto prežvakavala kruto majčino pismo mi je izranjavalo nepce, kao da sam šiljak nalivpera (koje datira od rođenja moje majke) izravno na nj urezuje slova, unatoč tome što je pismo, jako majčinovski, bilo nakucano na prijenosnom računalu i ispisano u jedva vidljivoj sivoj boji na bijelome papiru, kojeg je Majka otrcano zapečatila tragom ruža od poljupca, te što je u pitanju bio vrlo fin papir, kojem ne znam ime, a kojeg sam sa tajanstvenim žigom prožvakala. Pojesti ga ipak nije bilo ravno tome kao kad jedete šećernu vatu gdje se užitak lijepi za zube, a sline umjesto suza otapaju žudnju.

Ali ja sam taj tekst upamtila. Trideset i dvije riječi koje i dan-danas mogu iz glave recitirati, i usred noći da me netko probudi, a izrekla sam ih samo jednom, na školskoj priredbi pred Ocem i pred Gospodinom Djedom, njima su se zasuzile oči od ponosa, držali su da mi je učiteljica dala taj tekst: Dugo sam se kupala Kako biste mi kroz kožu vidjeli unutarnje organe Ponajprije srce Da me zatim ne biste osuđivali Ako je mutno od otrova Ostalo Nije važno Zna onaj Kojem pripada

Izabrala sam najbolji trenutak, najbolji, priredbu u kojoj su začudno Otac i Gospodin Djed promatrali sliku i priliku Majke kako izvodi predstavu, i nagradili su je pljeskom i ponosom, a da nisu znali, jer nisu mogli znati, koja se istina od tolikih istina skrivala u tom nastupu. Milijun godina, metaforički rečeno, mi je trebalo da spoznam da nije Gospodinu Djedu Majka ekskluzivno pisala, da se nije s njime u ljubavi opraštala, Majka je svoje srce ponudila onome koji će je moći voljeti nakon tog užasnog čina.

Ali, samo je očev otac pravodobno i bez pisma “vidio” ono što je Majka napisala – i samo je on nastavio voljeti Majku neoskvrnjeno, kakvom je i ranije njegova ljubav bila.

Za svojih nam je posjeta Gospodin Djed znao ponavljati, kazao mi je Otac: “Djeco, nemojte dirati u Boga“. Ali što je on to, nije mi bilo bistro, Gospodin Djed koji nije bio sasvim netaktilan i mene je rado mazio, te sam jednom, u brizi da mi se žele uskratiti dodiri, sasvim bezazleno upitala Majku je li Gospodin Djed Bog. Roj sumnji na stotinku sekunde zamrznuo je pogled moje Majke, pitala se je li posrijedi provokacija, čudila se pitanju moja Majka, a potom, otprhnuvši ih, svoje je oči uprla u me, ali, kune se Otac, pogledala je kroza me, kao da sam od stakla. “Ti si Bog”, izjavila je, “ti smiješni mali čovječe.”

Ali izgubila sam Boga zajedno s tom prvom rečenicom, prečula sam je od trenutka od kada sam ugledala Majku hladnu. Ti smiješni mali čovječe.

Ti smiješni mali čovječe, odzvanjalo je u mojoj nutrini, dok se blatnjava kišnica penjala po vunenim nitima fino tkanih čarapa, i dosezala mi klecava koljena. I od hladnoće na dan ukopa zaboravila sam na pravu rečenicu svoje Majke – njen odgovor na pitanje tko je Bog, vidjela sam kao porugu.

Kako sam je samo prihvatila, optužbu o malom smiješnom čovjeku, kao da jesam, kao da sam to ja – mali smiješni čovjek – te sam nadalje svoj život gradila na tome, puna boli, i zatrovana optužbama, ja – smiješni mali čovjek, ubijala sam vlastitu majku, lažnim impresijama, falsifikatima sjećanja, kojima sam izdala samu sebe.

Je li Majka uistinu voljela Gospodina Djeda? Jesam li ja tu ljubav falsificirala? Ti smiješni mali čovječe, govorila bi mi Majka koju sam ubila, samoj sam sebi ubila Majku, ne Gospodinu Djedu, jer on je imao čisto srce, ne Ocu, koji je znao voljeti, sebi sam ubila Majku, jer mi ego nije dao da se ne osjećam izigranom.

X. Sakupljala bi glasove s prozora, i zapisivala rečenice prolaznika nasumce, kako ih je donosio vjetar, i moja Majka ih je nizala u stihove, i gradila se da je u pitanju poezija. Škripao je snijeg pod korakom Ali škripali su i zubi Konjokradice Kostima krutim kao šiljcima Kojim obija se u modernu društvu led Kasapio je stranputice…

Od konjaka je zasušena kap Pomisli dijete sjedeći na saonicama Tako su i njega vukli Po sasvim suhu snijegu Noga mu nije valjala Zašto bi inače odrastao čovjek dao da ga vuku A vukli su ga kao psa Isprebijanog od alkohola Tulio je Od boli je valjda ispustio kap Da je drugi može jezikom dodirnuti Kada se bude sanjkao Odrvenjen od hladnoće.

94

To si naslijedila od Majke, govorio bi Gospodin Djed, klimao bi glavom u znak potvrde Otac. Ali, moja Majka nije pisala poeziju, ona je fabricirala zbilju, muda pod bubrege, ona je lagala da je pisac, da je pjesnik. Ali, ti si pisac, govorio bi mi Gospodin Djed, to si naslijedila od Majke, a Otac bi se nadovezao, funkcija pisca sastoji se u tom da svakog upozna sa svijetom, tako da nitko ne može sebe nazvati nedužnim. Bilo mi je muka svaki put kad bi citirao Sartrea, muka jer je to činio pred Gospodinom Djedom, kada bismo se za rijetkih prilika svo troje našli na okupu.

Kada pak bih zapodjenula razgovor sa svojom Majkom još za njena života, bila bih na gubitku već na samome početku konverziranja, jer sam znala da sa svakom novom izgovorenom riječju produbljujem njenu odsutnost, da gubim svoju Majku i prije no što sam je uspjela zainteresirati za svoj predmet. Iako je moj predmet bio sasvim živ. Moja Majka je taj predmet, kao i svaki predmet koji nije usko i isključivo bio u svezi s njenom osobom, bez pompe, u tišini, štoviše u potpunome zastranjenju svoje prisutnosti u “drugo“, s prijezirom odbacila. Budući da je moj Otac uvijek i svagda bio usko i u vezi s Majkom, i ja sam se drznula pomisliti da ću, kao kerf njene krvi uživati isti status.

Međutim, pogriješila sam u računici, iako ne vidim gdje ili kako, ali moja persona, u odnosu na personu moga Oca nije imala dovoljno jake veze da bi moju Majku tijekom naših razgovora održala budnom. Pa bih zato, u tom zatvorenom limbu, već pri pokušaju da govorimo, ja zazvučala lažno kao egzotična ptica, papagaj, u što bi me pogled Majke pretvarao.

Oči su moje Majke postajale tupe, i u tom se posvema opustila da se zaboravila graditi lijepom, opustila se i u tom se vidjelo da do mene kao do svoje publike nije držala. Jedino

ispred mene Majka se drznula biti svojom – umornom, turobnom, površnom ženom odsutnom duhom.

Zato sam pitanje “biti ili ne” imala postaviti ja s punim pravom u svojoj osmoj, a ne nakazna Majka, koja mi je i najintimnije htijenje ukrala.

Svojim mi je “odlaskom” Majka zauvijek dokinula mogućnost da se i sama opredmetim kao samoubojica.

Jer, molim vas, tko ne misli da je neoriginalno, da ne kažem jadno, kopirati samoubojstvo, koje bi postalo, bez obzira na okolnosti, tek bijedna kopija, tek “ono” što se dogodilo poslije, odnosno poslije prvog, odnosno relevantnog, odnosno pravog samoubojstva?

Ali, Gospodin Djed je uvijek imao tu čast da prisustvuje samo najboljim izvedbama Majke, onima gdje bi ona uprla svaki atom, svaku žilicu, svaki trun snage da se prikaže tankoćutnom, tajanstvenom tragetkinjom u tim maratonskim kućnim igrama.

Ni moj Otac nije tu Majku mogao razlučiti od one koju je svakodnevno meni plasirala trećerazredne, ofucane inačice one žene kakvom su se njih dvojica napajali. Pa kako onda ne bih zarana prezrela Majku i kako je ne bih prezirala sve više sukcesivno povrh megalomanskog divljenja koje su oni prema njoj gradili? Razumije se, tek nakon njenog “odlaska”. A ta najobičnija samoubojica morala mi je postati predloškom, roll modelom u koji sam izrastala, kako bih ih sada ja, na gotovo jednak način na koji je to činila ona – držala za uzde. Oca i oca mog oca.

Ali ja sam se nagonila na samoubojstvo radi prijezira koji sam s Majke iznenada okrenula prema svojoj malenkosti, jer sam se iz dana u dan gradila da sam na sliku i priliku svoje Majke, kako bih, ne zadivila Oca, ne zadržala Gospodina Djeda, već kako

bih obojici olakšala bitak – Ocu radi unutarnje zahvalnosti što se Majke riješio, Gospodinu Djedu radi unutrašnjeg grizodušja jer se Majke riješio. Još za života Majka im je bila takoreći most, i bez tog mosta ta bi dvojica živjela kao dvije gospodski nedodirljive olupine, ali sve dok je Majka, makar i kao memorijalna slika “bila”, njih su se dvojica u partnerstvu obnavljali. Stoga su me oni nagonili na samoubojstvo, oni svojim ubogim nastojanjem da ožive Majku.

I nije me smetalo sve dok sam bila njihovim “predmetom”, i dok su me s punom pažnjom i većinom vremena promatrali, da bi me zatim razmatrali, svatko ponaosob a potom i zajedno, kako sam do Majčine smrti slutila da mora izgledati ljubav.

XI. Deda, kako su Štrigovčani zvali Gospodina Djeda nalazio se uramljen na slici koja je stajala kod Majčinog uzglavlja. To jest, tako je bilo sve dok Majka nije “otišla”. Ondje je Deda bio mlad, možda u trideset i šestoj, zbigecan, ali ležeran, u bijeloj košulji samoj bez kaputa, i hlačama opasanim remenom, Deda je stajao kao mladić. Ali na Dedi se ne vide njegove cipele i sat, zapravo se vide, ali se i ne vide, ako me razumijete, jer se ponajprije vide oči, Dedine oči koje se smiju, i vide mu se zubi.

Dedu je kamera zabilježila slučajno i prenijela u anale, jer Dedu za života nismo vidjeli toliko sretnog kao na toj fotografiji. A pored Dede stoji njegov sin. Seže mu do pola ramena, kuštravi, crni sin, opaljen od sunca, bez robače, i pokazuje gola prsa. I sin se smije. Nešto je u očima dvojice stajalo kao da su se smijali zajedno, iako, razumije se, Deda se smijao za sebe.

Kao i Otac. I on se zasebno smijao.

Ali ovako uhvaćeni izgledali su kao da su u “tome“ zajedno. Život u foto-

95

grafiji. Dedina bijela košulja i očeva preplanula prsa. Dedina bijela put i očeve divlje sitne kovrče. Dedini su meki uvojci za me u djetinjstvu bili najveća poslastica – mislim da sam Gospodina Djeda zavoljela jer mi je dozvolio da prstima prolazim po tim finim, mekim čekinjama, koje su za sunca sijale zlato. Deda je “tu” još bio mladić, a Otac je bio dječarac. Toliko sam puta promatrala tu fotografiju, da ne znam reći broj, a većinu tih puta Oca nisam ni vidjela. Deda je isijavao kao svetac s fotografije, i mi smo tu fotografiju držali za relikviju, kad je sve bilo prljavo, zagađeno i kužno, pogled u Dedu i opet je učinio da sve postane čisto, iskreno i umireno. Dok je Otac držao buket ruža čije glave su se ukosile u prednji plan dekorirajući međunožje Gospodina Djeda, promatraču tog prizora se smijala svaka Dedina pjega.

Majka je sliku prisvojila pod izlikom da želi imati mladog (ovdje bih morala navesti ime i prezime mog Oca), i Otac, koji bi češće na slici vidio sebe nego li Gospodina Djeda, njen je hir držao razboritim. Kao i Majka i ja sam tu sliku obožavala, još više nego li u zbilji Oca i oca mog oca.

Znate kako je to sa smrću, kada se oko pokojnika već za njegova života roje strvinari – jedan hoće perzijaner, drugi bankovni račun, treći sjeme, tako sam i ja, besramno, u danu smrti gospođe Majke, elegantno i u otklonu grizodušja, kao da mi obojica pripadaju, ušla u sobu u kojoj se nalazio Majčin odar (samo privremeno dok je ambulantna kola nisu odvezla na obdukciju, jer Majku smo ipak čekali dok je nisu izrezali kako bi znanstveno utvrdili uzrok njene smrti), a koja je zapravo bila zajednička ložnica mojih roditelja, te kasnije “Muzej Majka”, i položila pravo na obojicu u pozlaćenom okviru.

Majku mora da je Deda, što će reći Gospodin Djed na fotografiji bolio.

Majka je zakasnila upoznati Dedu, jer kada ga je ona susrela, on je već postao samo otac mog Oca. Majka je voljela mog Oca, to zna i Gospodin Djed. Ali Dedu je, jednom riječju, obožavala. Najčešće je prebirala po komplimentima koje joj je kao najveći raritet, u tih deset godina njihova poznanstva udijelio Gospodin Djed.

Kazao joj je da je vrlo lijepa, da su joj oči lijepe, pohvalio je njen stil odijevanja, obratio joj je pozornost na njene neobične sunčane naočale te joj je kazao da, kada ju je prvi put u njima ugledao smjesta je pomislio kako joj savršeno pristaju, pohvalio je luk njenih obrva, i pritom je kažiprstom i palcem pomilovao svoju desnu obrvu, a zatim je kazao da ustvari ne zna zašto je to rekao, a jednom je kao iz topa: “Tvoje rupice na obrazima.

Kad se smiješ imaš rupice, zar ne?, te je dodao, “Gledaj, sada se više ne želi smijati, srami se.” Majka nije upamtila koji je od svih komplimenata Gospodin Djed izrekao posljednji, i to je u njoj rovarilo, jer Majka se uvijek voljela vraćati na mjesto komplimenata, a tamo je bio Gospodin Djed čije oči su se smiješile, navlas isti kao i Deda s fotografije.

Majka ljubav nije smjela pokazati, ali ljubav je tamo bila, neodjeljiva od Majke kao plašt od hermelina koji se bez kralja u povijesnim antologijama i ne spominje. Gospodina Djeda sam i više nego prije, nakon Majčine smrti ja slijepo obožavala, kao da sam s fotografijom naslijedila i majčinu ljubav.

S Majčinim “odlaskom” Gospodinu Djedu se naboralo čelo. Poza mu se nakosila prema naprijed, kao da ga nevidljiv uteg ovješen za vrat vuče prema podu. Unatoč tome i dalje je stajao gordo – i gotovo nikada nije govorio. Čak je i za svoje prakse više podizao obrvu, negoli glas, a primjedbe i komentari, ma na što se odnosili, gotovo nikada nisu od njega

dolazili. Gospodin Djed izgledao je kao da pleše balet. Tako je živio.

Nikada se nije žalio. Nikada se nije požalio ni na što. Gospodin Djed bi uvijek stisnuo palac u šaku, i kad je ta šaka bila sasvim opuštena, bila je snažna. Koliko puta sam položila glavu na njegova ramena, da me svojom kosom, kao pokrivačem, zaogrne. A kakve je obrve imao Gospodin Djed!

Narančasti obzor. Moj Otac zaista nije imao šanse – a Otac je bio čist kao hostija i topao kao francuski kruh. Otac je bio nevin. Neviniji od mene. I mlad. Otac je i u četrdesetima imao lice dječarca. I kao dječak Gospodin Djed je izgledao kao muškarac. A ja se Gospodina Djeda nisam mogla nagledati. Stiskala sam tu fotografiju kao najsvetiju relikviju, kako sam vidjela da to čini Majka.

Ponijela bih Dedu i njegovog sina u ruksaku u dućan, na sajam, preko ulice. Još mi je više vrijedio na slici nego uživo, jer s Dedom sam barem mogla razgovarati.

Kad je Gospodin Djed saznao kakvu strahotu mi pričinja kava, i sam ju je prestao piti. Točno takav je bio i Deda, kao da su se sljubili u jedno, iako je zapravo riječ o jednoj te istoj osobi.

Ali Deda je bio nešto intimno, dok je Gospodin Djed bio za svakog – svakom je nešto značio. Gospodin Djed je značio poštovanje, Deda radost. Gospodin Djed distancu, Deda ljubav. Gospodin Djed ozbiljnost, Deda ranjivost. Deda je bio srčika naše obitelji, ali Dedi smo mi davali pljuske našim postupcima, a Deda je nastavio biti ono što je jedino znao – čista ljubav.

Gospodin Djed nam nikada nije dao naslutiti da je razočaran, umoran ili sijed. Gospodina Djeda nije trebalo podučiti što je to dostojanstvo.

Gospodin Djed je bio snaga. Kakvu.

Mi. Nismo. Vidjeli. Imali. Razumjeli. Jer smo za Gospodina Djeda bili

96

premladi (premali). Majka je od nas bila najmanja. Kao da se skupila u vešmašini. Ali, Gospodin Djed nije dozvolio da se prikazuje malom. Pa i kada bi je osporavao – Majka ti je bila niš’ koristi – to je činio samo da bi je uzvisio. Tko se ne bi zaljubio u Gospodina Djeda? Tko mu ne bi oprostio njegovu veličinu? Moja Majka je sebi otišla oduzeti život jer je osmijeh Gospodina Djeda bio čist. Prečist. Pa što? A Majku, nikotinski sivu, kakva je već bila, ta je čistoća boljela. Na kraju se Majka razboljela. Ali Gospodin Djed nije bio kriv. Nastavio je iluminirati svjetlost, tja, to je jedino i znao, samo s veće daljine negoli prije, a ja sam pohitala kod Dede, jer je njegova bjelina zahvaćala i mene. Bez Dede nisam mogla zaspati. Dedi sam se molila. Dedi sam se pokazivala. A pored Dede je stajao Otac. Dječarac. Čak sam i ja bila starija od Oca. Do te mjere mlad i nevin.

Vječiti kontrast – zatrovana Majka i čisti Gospodin Djed.

XII. Majka bi Ocu pisala pisamca, a Oca bi ta pisamca uzvisivala u nebo. Više ne mislim na drugo dok mi se ti promećeš u opsesiju. Do te mjere je naraslo licemjerje Majke. Lijepo su ta pisma grijala dušu moga Oca, ali svoju su cijenu dobila po smrti Majke, tek kad ih je Gospodin Djed primio u ruke.

A zašto je Majka tjerala tu šegu? Ocu nikada nježnosti naizust. S Ocem je Majka bila kao suha igla, opasna i oštra, i koja je prijetila da će ga ozlijediti. Majka je čitavo desetljeće ispisivala pisma Ocu, kao da je računala da će ih jednog dana primiti onaj drugi – Gospodin Djed. Je li već odlučila o svojoj smrti kada je napisala prvo pismo – ne mogu kazati. Ali tko mari što je bilo prije, kokoš ili jaje? Ništa naročito, sjetne skice majčine nutri-

ne, ironične zabilješke svakodnevice, srok o apsolutu, i ljubav, ljubav, ljubav, iako se izrijekom nikada nije spominjala, jer majčina su usta bila puna ljubavi, to su bili ti komadi sad već požutjele hartije.

Sva su pisma bila falsifikati, kao što je i Majka bila falsifikat, i nije me briga što Gospodin Djed Majku drži originalom, ona sama je bila falsifikat jer je u sve ulagala previše truda.

Nakon što je Majka “otišla“ ja sam izazvala Gospodina Djeda koji do tada nije želio priznati da je ubojica: Baš se razvlačim kao kudrava mačka, i ne vidim da je to započeo snijeg. Požuri kući da se skutrim u tvoje krilo, jer znaš koliko me straše pahulje. Da, takve su bile Majčine floskule koje bi dala poslati Ocu na putu, ili iz krčme, koja bi mu zataknula u rever, ili sakrila pod jastuk. Uručila sam pisamce Gospodinu Djedu dok je sjedio u našem vrtu, i znala sam da će ga pogoditi u djedovsku žilu, i odmah se Gospodin Djed, kako sam i pretpostavila, zamislio nad tim pismom, te ga je opet stao čitati, jedan, dva, tri, sto puta, dok je sjedio kod nas u dvorištu. Na odlasku, a prilikom posjeta Gospodin Djed po običaju nije ništa zborio, uputio mi je pogled pun zahvalnosti, a pismo je već postajalo toplo od djedovih grudi, jer ga je bez pitanja stavio u unutarnji džep kaputa, kao da mu je to mjesto oduvijek bilo namijenjeno.

Iako star, možda prestar za igre, Gospodin Djed je od tada često sjedio u našem dvorištu i pio špricer uz pratnju zvukova dalekih kosilica, a oči bi mu suzile od jakoga sunca, čije su se zrake lomile na bijelome papiru.

Pogađalo je blještavilo Gospodina Djeda pravo u oko, više nije mogao ne vidjeti, iako nije mogao gledati, te se odlučio prepustiti kasnim jesenskim poslijepodnevima, i polako se, sa svakom novom majčinom riječju zasipao plaštom tragičnog usuda.

XIII. Majka je po uzoru na filmske dive bojila nokte u kardinal crvenu.

Uvijek ih je podrezivala na uredno kratko, ali ta insinuacija krvi na rukama grabežljivice davala je rukama Majke poseban pečat. Majka je imala umjetničke ruke, gle ironije, jer Majka nije bila umjetnica. Bila je falsifikator svoje prilike, baš to je bila. Da sam imala zericu soli u glavi falsifikatorica bih bila upisala u formular kod upisa u prvi razred pučke škole, ovako, morala sam dozvoliti da se predstavi kao nesvršena anglistica.

Njena je kosa mirisala na gorušicu, i to na indijsku koja izvorno potječe iz podnožja Himalaje, ali se komercijalno sadi u Ujedinjenom Kraljevstvu, a krupne oči, čije se sumnjivo sivilo probijalo kroz trepavice guste kao paunove lepeze, osvojile su Oca, odnosno oca mog oca, prije nego li je izustila svoju riječ: suhu, hrapavu i površnu. Najprije je te vrle mladiće Majka oborila svojom pojavom, oh da, a zatim sa svoja dva-tri elegantna recepta za slatko.

Gospodina Djeda osvojile su majčine “Redovničke grudi”, čija priprava i sastojci nisu iskali nikakvu mudrost: jedna šalica sitno nasjeckanih suhih šljiva, četiri bjelanjka, četiri žlice šećera u prahu, jedna četvrtina žlice esencije vanilije. Sa svojim krvavim na rubovima prstiju Majka bi energično istukla bjelanjke, u koje bi kao mag, hipnotički solila šećer.

U tu bi tučenu pjenu dodala esenciju vanilije, a potom i raskomadane šljive. Pekla ih je, štono se kaže na umjerenoj vatri punih sat u kojima bi iščekivanje peckalo Gospodina Djeda. Njena je ljepota bila magnetska, Majka nije stavljala šminku osim za potrebe njenih performansa, molim čitajte prenemaganja, koji su se gotovo svakodnevno održavali pobuđeni štrigovečkim bregima. Isprva bi puštala Gospodina Djeda da se dunsta

97

u mirisu delicije, a zatim je pobožno, usukana u se, posluživala “Redovničke grudi” s engleskom kremom ili šlagom, kazivao bi mi Gospodin Djed. Gospodin Djed bi najradije hroptao od užitka, zaboravio je spomenuti, ali se svaki put, kada bi kušao desert svladao, jer se znao vladati. On je doista bio tankoćutni sladokusac, za razliku od Oca koji je ponajprije obožavao Majčine “Pijane kruške“.

Ponajprije radi alkohola, znao bi kazati Gospodin Djed, jer proziran kakav je već moj Otac bio, svakome je zarana širokogrudno dao naslutiti da će se kad-tad prometnuti u pijanicu.

Nije tu bilo bogzna kakvog alkohola, tek čaša crnog vina pretvorena u gust i mirisan sirup kojim bi Majka zalila hladne i oguljene kruške. Ali kad je zaista postao pijanica, kasnije u životu ženskasti desert mu je prisjeo, njemu je trebao kiseliš, radi svakodnevnog oblokavanja, ali oh, prividno nevini dani kusanja majčinih delicija, bili su ti koji su ga naveli da do grla zagrezne u porok, mislio je Gospodin Djed.

Mene pak je Majka, držao je Gospodin Djed, zavela rižom na mlijeku posluženom hladno, po čijoj je površini nježno bio posut cimet tako da se mogla oćutjeti limunova korica među podatnim zrnjem.

Kada je Majka bila lijepa? Ujutro, poslijepodne, ili uvečer? Majčina se ljepota najviše očitovala u njenom otklonu. Drznem se kazivati da je Majka postala lijepom tek potom što je umrla. Kult ljepote razvili smo nas troje isprebijanih pasa, od naše preminule Majke jer odjednom nismo znali što s vremenom, s viškom vremena koje je ona za sobom ostavila.

Taj orlovski nos za njenog je života bio neprimjetan. Njene ruke upućivale su na grabežljivu prirodu Majke, ali, očito je da Majka nije dovoljno ugrabila, ni približno koliko je htjela od života, i onda se, kao uvrijeđena kurtizana otišla objesiti. Ali, Majka se

otrovala. Podmuklo nam je servirala smrt kao spokoj, kao san, a ja znam da se njena duša još unespokojeno zalijeće u nemogućnosti koje si je sama zadala. To njeno tijelo koje je položila pred nas, već kao na odar a ne na krevet, značilo je laž, jer njena pobuda da skonča nije bila začešljana, umivena i uredna kao Majčin leš. Je li Gospodin Djed razumio tu majčinovsku laž? Da je potrošila sve trikove, adute za udivljenje, da je postala jalova da kreira nešto novo, osim da peče pijane kruške, da je Majka postala nezanimljiva raga, čije godine u ispraznosti istih rituala oskvrnjuju njen lik i djelo? Da li se upitao i Gospodin Djed je li i Majka vidjela da je već pomalo umoran od života, i da mu kazališno repetiranje na broju sedamdeset i jedan (a taj je broj bio pribijen na našu kuću), priziva samo migrenu? Je li znala da je Ocu prva pomisao dana bila pobjeći?

Je li vidio Gospodin Djed da je Majka vidjela kako je prijekorno gledam između dva prijezirna pogleda, ili sam to kasnije običavala, tek kad je već bila pokojna? Jesmo li je poticali da se zaleti u ništavilo, ili je to bilo nešto u čemu se sama obrela, prije no što smo mogli spoznati što ništavilo predstavlja? A Otac, ni pet, ni šest, odmah u alkohol, a Gospodin Djed u spise. A ja, na cjedilu, pretačem iz šupljeg u prazno o vječitom, o Majci, za koju više nisam sigurna je li bila lijepa, ili je to samo posrijedi njena izvitoperena kob?!

XIV. Tek što je prvi put doputovala u Štrigovu, Majka je Gospodina Djeda stajala glave. Zašto? Za Gospodina Djeda, nenaviklog na urbana iznenađenja, Majka je predstavljala svojevrsnu avangardu, o kojoj nije imao jasnu predodžbu, i koja je Gospodinu Djedu u geografski izoliranom

Međimurju, nepravedno bila do tada nutkana samo preko marksističkopolitičkog shvaćanja.

Bijele zgužvane košulje, crveni ruž, uske hlače koje su prianjale uz njene duge noge, ta neukrotiva griva beživotno siva, čiju je profinjenost Majka kupovala zlatnim pramenom, vječito neki trećerazredni komad robe, koje je Majka kupovala na buvljacima u velikim europskim gradovima, jer jedino tako si je Majka mogla priuštiti komade vrhunskih dizajnera – ta prividno nehajna kostimerija – koju je eklektično oko moje Majke kombiniralo kao od šale – sve je to Gospodinu Djedu bilo neobično, da ne kažem ekskluzivno. U selima koja su rubile Mura i Drava, Majka je zasigurno bila pojava.

Zarana je Majka otišla u London na studij, izučavati engleski jezik, dok je u Zagrebu pohađala engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Ali nikada ga uistinu nije pohađala, Majka je studij samo upisala, jer je takoreći oportunistički pobjegla u London, i od tamo se bogzna gdje šetala po europskim prijestolnicama, dok je strah nakon desetljeća naoko lagodna života nije natjerao da se negdje umiri. A onda je osvanula u Štrigovi kao vječita studentica i dvadeset i sedmogodišnja zaručnica mog Oca. Da je neko znanje o književnosti kao takvoj imala, pa molim vas, posjedovala je i strast, od toga je ipak nešto i pročitala ili “studirala”, kako je sama počesto spominjala, vječito zlorabeći višeznačnost te riječi. U gospodskoj štrigovečkoj familiji iz koje su generacijama ispadali pisari ili fiškali, istina je, Gospodin Djed nikada se nije susreo s jednom takvom neurotičnom, umornom i nesigurnom mladom damom. Gospodin Djed je znao tu i tamo, oko Božića ili Uskrsa pripaliti cigaru, a ova, Ciganka, kako

98

su je u selu zvali, pušila je kao lokomotiva. Imala je lijepu glavu, i znala se donekle lijepo izražavati, a kada su se susreli, kada su se prvi put ugledali, i sami su bili iznenađeni od tolikog iznenađenja koje su jedno u drugome pobudili. Majku kao da je grom udario, toliko se najednom uzemljila, znao bi kazivati Gospodin Djed, te je Oca brže-bolje navela da je oženi.

A Gospodin Djed se u početku bunio sa svime što ga je zadesilo u slučaju Majke. Isprva se opravdavao da ga Majka privlači samo onoliko kao što bi ga privlačila putujuća kazališna priredba, a kasnije je ushit zamijenio s onim kakvi se javljaju za revolucionarne ideje.

Zašto je Majka bila lijepa? Jer je Gospodinu Djedu tjerala krv u lice. Ocu također. A Otac, koji je i sam bio opčinjen Majkom, nije mogao vidjeti još i Gospodina Djeda, jer djed je svoju ljubav odmah u dostojanstvo.

Ali, jadni dostojanstveni Gospodin Djed, koji je za ljubav sina žrtvovao svoju ljubav. No, što je život, pomislio bi Gospodin Djed, običavao je kazivati, nakon što je to već pomislila Majka, i prije no što li je nešto poduzela oko tog pitanja. Svih tih godina – Otac kojega su varali, Majka koju su obožavali, Gospodin Djed kojeg su smatrali svojinom, i kći, koja je odrastala u smiješnog malog čovjeka.

Ali, Gospodina Djeda sam ja prozrela, nakon što sam prozrela Majku, i Gospodina Djeda sam, suprotno negoli sam to mogla kazati za svoju Majku, razumjela. Razumjela sam ga od prvog dana, i do posljednjeg je Gospodin Djed to razumijevanje u meni prepoznavao, oh, s tim sam razumijevanjem kupila, čak i nehotično, djedovu privrženost, i djedovo obožavanje. Sve mi je u vezi njih, u vezi nas bilo kristalno jasno, samo to što se Otac ponapijao po krčmama – to mi je malko mutilo pogled.

XV. Od kada se opredijelio za alkoholizam, Otac je bio načistu, a i mi smo s Ocem, također bili načistu. I to što je Otac Majku navodno kanio ostaviti, jedan vritnjak iz Štrigove, Majka je osujetila Oca, nije mu dala za pravo.

Je li ikada Otac izrekao da će napustiti Majku? Je li joj ikada prijetio?

Je li o tome razmišljao? Je li ikada o tome Otac nabacio iluziju? Nikada.

Ne, zaista. Nikada. Pa, zašto je Majka uzela tu činjenicu, tu nikada verbaliziranu Očevu nakanu kao razlog radi kojeg će na sebe dići ruku? U stvari, nije. Nije. Majka nikada nije s time niti računala, niti igrala. To sam ja izmislila. Da od Gospodina Djeda i Majke oduzmem, i da od Oca i Majke načinim tragični usud. Jer ljubav nije stajala na mjestu na kojem je po zakonu morala stajati, i Majčin suicid, prema mojem mišljenju nije bilo samoubojstvo, već ubojstvo, i ja sam strepjela da će Gospodin Djed biti optužen za to (samo)ubojstvo, za nemar, jer je deset godina obmanjivao svijet i tiskao osjećaje, i Majci maglio oči, jer nijednom pred Majkom nije popustio, jer je nijednom nije poljubio. Jer je Majka vidjela da gubi, kada je Oca počela gubiti u alkoholu, Majka je znala da je kriva, sama za sebe za svoju smrt, te je tu smrt naposljetku i učinila. Oh, ta Majka, tvrda kao kamen.

XVI. Za sunčanih bi dana, ponad vinograda pod brezom Majka voljela promatrati leptire. Prozirno žute, anemične leptire, koji su lebdjeli zrakom kao protiv svoje volje, u kovitlanju zračnih struja, nestalne krhke prilike, koje bi Majci u trenutku nepažnje sasvim iščezle iz vidnog polja. Majka ih je promatrala za rana jesenska poslijepodneva, mutnih očiju, čije

kapke bi tim prigodama bojala u žuto, ogrnuta puloverom ispletenim od debele vune, izblijedjelo tirkiznih i zlatnih niti, za stolom koje je dekorirala jarko crvenim, tek ubranim iz voćnjaka bagačonima (jabukama).

Majka je ondje pravila od duhana tanke cigarete, pa ih je palila jednu za drugom, govoreći kako ih, ustvari, odnosi vjetar, govorila je u vjetar, vječito nešto recitirajući, fragmente elizabetinskih klasika, kojima se nije dala naslutiti glava ili rep, najradije bi na izvorniku izgovarala od Shakespearea, to je moglo “kupiti“ Gospodina Djeda, ali Majka je te predstave činila potpuno sama, to jest ispred mene, to jest bez ciljane publike, to jest bez pravovjernih duša. A Gospodin Djed je počivao pod tom istom brezom, kao da se uzduhom još uvijek zibaju riječi, naglo otkinute s grana, odsječene struje emocija, koje napadaju naglo kao stršljen s proljetnih cvjetova, i još dugo nadražuje njihov ubod, tek nakon Majčina “odlaska”, gdje ga je za života, puno desetljeće beznadno čekala.

Za dana kada Gospodin Djed ne bi kod nas navraćao, a to se gotovo nikada nije dogodilo otkako nas je Majka “napustila”, odijevala bih majčine haljine, i u njima iza mračnih vratiju Muzeja Majka pozirala na nekadašnjem odru kao ljubak leš. Gradila sam se da me pokosila crna kava, koju bih kao omaž Majci, na silu i u tajnosti srkala, pak bih glumeći smrt, ćutila prenapregnute otkucaje srca i napete nerve, za koje je, a da nisam shvaćala, bio odgovoran kofein. Pretpostavljala sam da je ulazak u smrt ravan preskakivanju stare gramofonske ploče usred operne arije, od čijega skrnavljenja djela nestaje daha, o smrti koja nastupa neopazice, između čaše vode i klokotanja vjetrokaza s obližnjeg čokota nisam ni pomišljala, za mene je smrt bila gorka, jaka kao srčana aritmija, meni umirati nije

99

bilo lako kao Majci, kojoj je smrt bila puna kao usta poslije kocke tamne čokolade, neumitna i laka. Meni uvijek kao ispijanje mučne crne kave, čija gorčina dugo pritišće tijelo, Majci kao gutljaj višnjevače, isplahnjen zatim vodom i opet i lagan, i sladak, i neumitan, baš kao smrt. Tih sam dana “umirala” tražeći naj-majčinskiju smrt, kojom bih pobijedila sve svoje dotadašnje smrti.

Gospodin Djed bi redovito navraćao poslijepodnevima, vječito ta dostojanstvena spodoba, pomalo usukana u se, koja bi dosađivala. Tvoj je Otac protuha, znao bi ponekad reći, samo da nešto kaže, te “Majka ti je niš’ koristi“, ili bi samo uvlačio zrak kao stari pušač.

Pa kako oni sada žive, moj Otac i otac mog oca, upućeni jedan na drugog, poslije svih tih godina, prisiljeni biti upućeni jedan na drugog, jer ništa drugo više nemaju, jer sam ih i ja napustila – ne znam. Možda i Otac čuči ispod breze, mučno mi je o tom i pomisliti, ili pak se vječito mimoilaze otac i sin, kao što su to činili od dana kada je Majka stupila na štrigovečko tlo.

XVII. Majka ni jedan jedini put više nije napustila Štrigovu, jednom kada se ondje nastanila. A nastanila se ondje, takoreći, preko noći. To je čudno, zaista čudno. Majka rijetko da je navraćala i u Čakovec, a da o Zagrebu i ne govorim. Što je to Majku, da ne rečem svjetsku putnicu, porazilo do te mjere, da se stisne u mišju rupu?

Tko će ga znati. Ja ne, ali možda Otac zna, ili Gospodin Djed. Oni o tome Majku, kazivao bi Gospodin Djed, nikada nisu upitali, nikada joj to nisu predbacivali. Jer Majka je živjela navlas isto kao i Štrigovčani, kao svi

u Međimurju omeđeni, samo što je presnažno upadalo u oči da Majka nije bila Štrigovčanka, niti Međimurka. Nitko Majku od ranije u Štrigovi nije poznavao, niti je Majku u Štrigovu itko posjećivao. Sama je za života tvrdila da voli Štrigovu jer je zrak dobar, te da napokon može udisati zrak. Majka je uvijek znala obmanuti. Aludiram na činjenicu da je zasadila vrt kao od šale, iako je svo vrijeme mahala kozmopolitanštinom, i patila od agrofobije. Međutim, Otac i otac mog oca nisu nikada suponirali te dvije istine. Tko je jednom vidio Majku kako bosonoga uređuje vrt, znao je da u tome istinski uživa. Hm, tko smo, kamo idemo, ne Majka, već mi, o to razbijaj svoju glavicu, govorio bi Gospodin Djed, koji je imao tu osobinu da na elegantan način izbjegne neugodno.

napuštene, tužne, bijedne ostavštine Majčine prilike, i bizarne šale, da ne kažem nečasnog ludila i sebičnosti, kada nas je prepustila samima sebi – neka živimo!

Jer je Majka Gospodina Djeda viđala po ulicama gustih europskih gradova, uvijek drugog prisnog stranca koji joj je upućivao pogled suučesništva koji samo nesretni ljubavnici razumiju, moja je Majka svoju smrt mogla pretkazati još u mladosti, rođena tragetkinja, šećući pored Temze, gordija i od gordih Londončanki, nosila se kao smrt, kao kraj svih htijenja, zato su je obožavali, Otac i otac mog oca, jer je svakog trenutka živjela kao da je posljednji, proždrljivo kusajući svaki neutron, negativno nabijen ion koji je strujao zrakom. Majka koja je za života zračila životom, sa smrću je posijala smrt.

XVIII. Da je Majka imala mnoštvo razloga da skonča život, govorio je Gospodin Djed, ne treba ni spominjati, a izolirati samo jedan, bilo bi neozbiljno.

Ma nemojte Gospodine Djede, lijepo se majmunirate pod lijehom u jesen, za svake bogovetne godišnjice smrti Majke, dok sam vas ja prisiljena slušati, vas, oca mog oca i mog oca, a vaša mi naklapanja odnose energiju, potpuno stiješnjena u ovome što ste vi za me priredili, i nehotice očekujući da ću nešto postići, zapanjeni ste što ne postižem ništa. Osim sličnosti s Majkom. Pogledi me smetaju, vaši me pogledi podjednako smetaju, zaboga kako da iskoračim iz ovoga što ste vi za mene priredili, i prije mog rođenja stihijski čekajući da i mene dohvati neizbježna gospođica Smrt.

Ostalo je samo vrijeme od časa Majčinog “odlaska”, vrijeme zaglušeno spiralnom vrtnjom jedne jedine nemogućnosti koja nam svima zadaje vrtoglavicu: kako zaboraviti da smo

XIX. Želim vam ispričati priču kako je bilo kada me Gospodin Djed vodio u Pariz. Šetali smo pored rijeke, držala sam ruku u djedovoj ruci te zime nakon što je Majka “otišla”. Djed je zastao, pa se sagnuo prema meni da mi namjesti šal. Zakolutala sam očima, a Gospodin Djed je kazao: “Bože, ista si kao svoja majka.”

“Ali nikada si neću poput svoje Majke uskratiti život. Obećajem.”

“Ne tražim obećanja”.

Ljeskala se Seina i ja sam odmah tada, već sljedeći tren htjela uskočiti u nju. Majka je bila božanski lijepa. Šik. Baciti se u rijeku bilo bi dostojno majčine ljepote, pomislila sam.

Zašto me Gospodin Djed vodio u Pariz, ako nije kao pas slijedio blijed Majčin trag? Ali, onda, zašto nismo posjetili London, grad u kojem je Majka čitavo desetljeće živjela? Zar je Gos-

100

podin Djed bio idiot, ili naš izlet nije imao veze s Majkom? Hah, smiješno, sve je bilo u vezi s Majkom. S djedom smo i krenuli u London, ali je u Heathrowu naglo sjeo u drugi avion i tako smo doputovali u Pariz, kao bjegunci pred emocijama koje bi nas mogle preplaviti svugdje, pa tako i u Londonu, u Parizu smo uzeli taksi, prošetali uz rijeku, sjeli u taksi, vratili se na Charles de Gaulle, i u Zagreb, sve u jednom danu.

Ondje Gospodin Djed sa mnom, kao s francuskim kruhom opet u taksi i u Štrigovu. To je bio jedini izlet na koji me itko od obitelji odveo. Otac nije ni primijetio u pijanstvu da nedostajemo u Štrigovi u jednome danu.

rištu, kasna je jesen, lišće pada na Gospodina Djeda, na njegovu stoičku veličinu, koja se ne predaje ni pod koju cijenu, čak ni sada, nakon tolikih godina.

Taj Pariz, koliko sam ga puta proživjela u mislima. Što mi je Gospodin Djed želio pokazati, pitala sam se, dok mi se lampica nije najzad upalila, a ondje je stajalo blještavo kao neonska reklama veliko ništa. Taj se Pariz nije uopće odnosio na mene, Gospodin Djed je bio važan, i Majka je bila važna, a ja, čak i u tom Parizu, kao i posvuda prije i uvijek poslije, za vijeke vjekova, ja sam bila samo slučajni svjedok, sasvim slučajan svjedok njihovih života. A oni su meni predstavljali sve. Kakva glavobolja.

Kakav nesporazum. You funny little man, znala mi je reći Majka, kao da je znala koliko ću smiješnom ispasti kad ona bude “otišla”.

Hodao je s tim idiotom po dvorištu i sve je dokumentirao. Čim je Majka umrla Gospodin Djed je oko vrata objesio fotoaparat. Što se mene tiče, ta mi se rabota činila deplasiranom, podsjećam, ja sam od svih nas domaćih već posjedovala savršenu fotografiju, a ostaloj dvojici je preostalo da tek za njom tragaju. Na tako vulgaran način?

Oh, Gospodin Djed me namučio. Sa njime se nisam mogla takmičiti. Sa njim sam se jedino mogla udružiti.

Ali što bi onda bilo s Ocem? Ta, oni su lijep par. Otac i sin.

To je ta nemoguća žena okužila Štrigovu, ta došla je nepozvana, i sve je uzbudila, sve je uzburkala, sve je upropastila, i sebe i Oca, i Gospodina Djeda i mene.

Kladim se da i sada Gospodin Djed u svome kaputu sjedi u našem dvo-

Gospodin Djed. On je tu smrt skrivio. Morala sam ga ubiti. Kad sam još bila puna bijesa, probosti ga vilama, izbosti ga nožem, probiti srce, Gospodina Djeda nasmrt izbosti, da se uvjerim da u njemu ima crvene krvi, da se uvjerim da mu je srce jadno, smežurano i puno boli.

XX.

Zar je Gospodin Djed smatrao da smrt vrijedi pohraniti? Zar bi inače izblijedila? Zar bi slike zauvijek otišle transcendencijom, zar se mirisi ne bi usjekli do kostiju, zar nam vjetar ne bi iznova vraćao zadah smrti?

Fotografije začuđene djevojčice, pripitog Oca, leša Majke, bolničkih kola na odlasku, crnog telefona s okruglim brojčanikom koji je tog dana zvonio i zvonio (sudski vještak, prijatelj Gospodina Djeda), odra, okruženog uobičajenim komodama koje su činile spavaću sobu mojih roditelja, i na kojem su počivale meke poslijepodnevne zrake sunca, uredno posložene u obiteljskom albumu. Posljednji dan takozvanog babljeg ljeta, konzerviran 07. listopada 1989. godine na crnobijelim fotografijama, koje je pomalo nesvjesno ispucao Gospodin Djed.

Gospodin Djed je okinuo ose dok su se skupljale oko grožđa, koje je Majka kao dekoraciju toga dana postavila na orahovu stolu. Uslikao je mrave, kasnije te sedmice, na onom istome tanjuru, od kojeg se na mjestu tvorničkog žiga formirala Maginolinija čitave mravlje kolonije, koju kasnije nitko od nas nije spominjao, dakle vidio. Fotografirao je i svoju priliku, u velikom ogledalu majčine psihe, ispred kojeg je onako koščat pozirao, ne mogavši sakriti strah koji ga je, čim je ugledao Majku na odru žigosao kao krivca, kao nekog tko je najodgovorniji za ono čemu smo svi nijemo svjedočili. Gospodin Djed je uslikao kraj otvorene Majčine grobnice djevojčicu koja stoji ondje kao blijeda kopija francuskog mimičara, u bijelom, od emocija odriješenom izrazu lica. Zatim blato. Lokve. Krvi.

(Krvi na žalost nije uslikao, jer krvi nije bilo). Kišu.

Sad, Gospodin Djed se nije smatrao pasioniranim amaterom fotografom, niti je suviše, ni često pravio slike, Gospodin Djed je sasvim sporadično za pojedinih trenutaka uzeo spravu u svoje ruke i okidao.

Zabilježio je mog Oca u potkošulji i netom dopremljenom fraku za Gospodina Djeda, koji je ovaj samo nehajno prebacio preko ramena da osujeti hladnoću, dok su mu pramenovi kose neobuzdano stršali kao ticala, ondje Otac djeluje pomalo usplahireno kao bojažljivi kukac, sa čašicom domaće loze, koja je sasvim prazna stajala u njegovoj desnoj ruci, i bradom koju je zapjenio tik pred brijanje, kao kontrapunkt čitavoj prilici, jer Otac je djelovao golobrado.

Dokumentirao je i optočen zlatnim, masivni, u tamno lakirani lijes, kojeg je sam Gospodin Djed dao zatvoriti, takoreći zakračunati, i time lišiti pristup ma kome da posljednji put baci pogled na ono što se s onu stranu nalazilo, iako je Majka baš s publikom

101

računala, iako se za sve nas svečano priredila. Gospodin Djed je zabilježio Majku koja se nalazila uokvirena na fotografiji, takoreći na Majci, na površini lijesa, kao da je riječ o rebusu “Gdje se nalazi prava Majka”. Također, uslikao je unutrašnjost krčme u koju je Majka redovito zalazila, iznad drvenog i visoko postavljenog šanka srneći rogovi, rožine, preparirana divljač, rogovlje, različite lovačke puške i pištolji, starinski rogovi na barut, stupice za divljač, a na drveno optočenim zidovima, koji su kao u kazalištu postojali samo da se podržava iluzija četvrtog zida, u ovome slučaju pozornice – birtije, dakle šanka – punjene ptice, glavom.

XXI. A Otac? Stisnuo se pod kaputom od teška damasta. Gotovo je ugaslo sve iznutra, tinjala je samo svijest da će popiti rakiju, i žeži vatro, živote lijep, i rakiju je popio, jednu, tri, sto, i još ga je štipala hladnoća za kosti.

Njegova je prilika drugu pjesmu pjevala, u kontrapoziciji s pjesmom Tete Lize: Čovjek s dlakavim srcem Stisnuo se u se Radi pretankog kaputa I čini mu se da ofucani rubovi s rukava Zarazili su čitav svijet Pak je sve golobrado i žlundravo Prišito na nj, kao vlastita sjena Jao, jao, bije jauk za drugim U srčanom ritmu Dok mu hladnoća tjera dlake na srcu...

Kladim se da sada nalikuje na Gospodina Djeda, Otac, a na kog bi nalikovao ako ne na lubanju svog oca okrunjenu paperjastim, bijelim.

XXII. Iako se gradila umjetnicom, Majka je bila talentirana političarka, barem prema listi talenata koje je dao Max Weber, kazivao je Gospodin Djed, jer znala je dovesti u pogibelj zdravlje vlastite duše, isticala se svojom posvećenosti cilju, te je virtuozno, do jednog trenutka molim lijepo, balansirala između etike uvjerenja i etike odgovornosti, a zatim je, ne kao politika, već kao kurva, odnosno baš kao politika, dakle kurva, zajebala druge stranke. I tim je govorom začepio gubicu gospodina Bobaneka.

Ali Štrigovčani su rastrančirali Majku kao da je javno dobro, posebice Bobanek, koji je deset godina za Majku stajao s onu stranu šanka, u krčmi Sv. Hubertus, i koji je s obzirom na pipničarsku profesiju imao uvida u “čitavu“ Majku. Znao je kada je i pod kojim okolnostima Majka što i koliko popila, s tolikom sigurnošću da se i njoj sirotoj sve pobrkalo o svemu što je znala, pa je od tada stala šakom i kapom miješati kruške i jabuke.

Svakakve je tričarije sipao iz rukava raskvašeni Bobanek, a Otac ga se stidio pogledati u oči. Jer moguće je da je Majka javno na šanku iznosila svoje privatne jade, ali da se nisu bar poneki odnosili na život prije Štrigove, to baš i nije bilo moguće, mislio je Otac. Ali, bio je u krivu. Jer uistinu, Majka nikada nije odavala ništa što bi je raskrinkalo, posebice ništa što bi njeno pasionirano obožavanje slike i prilike Gospodina Djeda iznijelo na svjetlo dana, pa ipak Bobanek je to znao. Jadni Bobanek i ja, mi to nismo naslućivali, već smo to znali.

Inkriminirani Bobanek na čijim popucalim nosnim kapilarama je stajalo da će tu tajnu ponijeti u grob, sve dok ima pravo javno lamentirati o kompleksnoj ličnosti Majke, i ja.

Ta, tko je bolje poznavao Majku, njenu dnevnu rutinu, kao i mijene

raspoloženja, osim Bobaneka i mene?

Možda Gospodin Djed, čija je glava bila u spisima, ili Otac, kušač vina, čija ga je profesija odvraćala od nagona da proguta?

Ali, Majci se za života Bobanekov primitivizam, bez kojeg nerijetko nije mogla izdržati ni jedan dan gadio, gadila joj se njegova tvrdoća. Ali ipak, bez Bobaneka nije mogla. Kao da je dolazila kultivirati gađenje spram takvih kao što je Bobanek, i kao da je u tom gađenju uživala, dok je potajice zahvaljivala Bogu, što se sama izdigla iz blata koje Bobaneku stoji do grla, i koje ga razlikuje od njene prilike u toj mjeri da nikome ne pada na pamet pomisliti da su iz istog, makar i jedan čas potekli (potegli).

Majka se najviše bojala trenutka kada će njena meditacija početi izmicati Gospodinu Djedu, jer čitava je Majka upravo bila konstituirana izlaganju pogledu Gospodina Djeda. Jer se Otac umorio od servilnosti spram Majke, jer ju je poželio napustiti, dok je Majka imala smisla samo kao dio trokuta Otac, Gospodin Djed, Majka, za nju je dokidanje polivalentnog zrcaljenja značilo smrt, pa zašto je onda ne bi učinila sama, mislila je Majka, kojoj smrt u zbiljskom smislu te riječi nije bila uopće strašna, lamentirao je Bobanek. Emotivni tonaliteti Majke dozlogrdili su mome Ocu, porastom njenog straha rasla je njegova dosada, ona pak je potencirala Majčinu paniku, a tako začaranom krugu mogao je stati na kraj samo jedan nevini “odlazak”. Hvala bogu, mislio je Otac, hvala dragome Bogu, opasku je glasno izrekao, valjda zahvaljujući Bogu što mu je Bog ipak sačuvao oca, dok o Majci nije ni riječ.

Jadni mali mrav, izustio je Otac aludirajući na me, a ja opet hvala Bogu na preživjelima. Bila je to komična slika za stolom kod Bobaneka dok smo lupali gluposti i po espressu, a

102

po nama tupi pogledi prepariranih glava.

“A da glavu naše Majke objesimo na zid?”, to sam upitala ja, namjerno cinična, i namjerno provokativna u inat svojih osam godina, na što su me prostrijelila pogledom obojica. Vi ste sada udovci, upitala sam ih, i bila sam potpuno u pravu, s obzirom da je i Gospodin Djed, s obzirom na pokojnu baku bio udovac. “Sad je dosta”, zagrmio je Otac u isti glas s Gospodinom Djedom, jer su se obojica smatrala obudovjelima u isti čas, kao da ih je obojicu baš jučer obudovjela Majka. Bili bi predivan par, ovako pristao Otac, i otac mog oca, da nas troje već nismo činili grupu, makar i onu u kojoj svak privatizira bol kao da nije riječ o zajedničkom dobru.

Nemam više Majke, rekla sam Bobaneku koji se cerekao noseći mi sladoled preliven vrućom čokoladom. Na te riječi Bobanek se ispravio u nastupu, naglo se smrknuo i tres u plač. Za koji k. ima baš on oplakivati Majku, mislio je umorni Otac, dok se Gospodin Djed tjerao strogosti da ne prasne u smijeh.

“Da mi je to bilo samo vidjeti”, ponavljalo je selo, dok je Bobanek sveudilj prepričavao kako je bilo u krčmi prije Majčinog pogreba. A ja navali na sladoled. Bilo mi je hladno, nema se što reći, a gutljaj Bobanekovog espressa me dodatno usplahirio, te sam stala drhtati kao stablo na sibirskom vjetru, da se poslužim poredbom koju je sveudilj rabio Gospodin Djed.

“Oh, jadna li ti Majka”, znao je reći Gospodin Djed, ali tada smo prvi puta vidjeli da te riječi uistinu nešto znače.

“Oh, jadna li ti majka, djede”, odgovorila sam mu kada su nam se pogledi susreli pri izlasku iz kapelice.

“Oh, jadna li ti majka”, sveudilj je od toga dana ponavljao Bobanek u Sv. Hubertusu, zlorabeći momentum

naše obiteljske privatno-javne tragedije.

A što pak se Oca i Bobaneka tiče, dojučerašnja se pristojna bliskost od dana Majčine smrti obrnula u maksimalnu udaljenost. Jezik je svačiji i ničiji, opominjao bi Gospodin Djed Oca, vabeći ga da otpusti Bobaneku dug, odnosno krađu omiljene izreke Gospodina Djeda kao i krađu uspomene na našu Majku.

U svijetu u kojem je anonimnost i nesigurnost potresala moju Majku, i kronična nestabilnost, mora se priznati Bobaneku, kazivao bi Gospodin Djed, kao egzemplaru raznorodne patologije, koji je Majčino šankiranje prepoznao kao tipičnu manifestaciju neautentičnog života. Jer, bez obzira na sve, Bobanek je zurio u Majku, otkako ju je prvi put ugledao, kada se furijski zaletjela na šank i zapovijedila – dupli pelin, a u njegovom je pogledu vječito stajalo: “Kako je tako velika žena prodrla u moje oči, koje su tako malene, a potom ušla u moje srce i mozak?”, opominjao je Gospodin Djed na kob koja nas je sve pogodila citirajući pjesnika Giacoma de Lentina.

XXIII. Bobanekovoj birtiji koja se službeno nazivala Jelen, ime Sveti Hubertus je nadjenuo Gospodin Djed, ironizirajući moć tog javnog prostora. Naime, pozivao se na legendu o katoličkom biskupu Hubertusu iz Liegea, kojem se, kada je bio raskalašeni mladić, u jednom lovu ukazao jelen s gorućim križem između rogova i ponukao ga na pokoru i promjenu načina života. To je bila tipično-djedovska doskočica, kojom je podjarmio dvije štrigovačke crkve, simbole profanoga kod lokalnih, lokalnom birtijom.

Najsvjetovniji prostor štrigovečki Gospodin Djed je posvetio, krstivši

ga obilnim pijanstvom u čast sveca, i tako se rodilo još jedno svetište, koje su (uz crkve) pohodile nemirne duše.

Tako je i Majka hodočastila u Sveti Hubertus, takoreći pod nevidljivom prisilom, koja ju je kao ruka nečastivog iz niskosti vukla još niže, do dna, pa i dna čašice.

Specifikum Majčina bitka (barem što se tiče godina koje je provela u Štrigovi) bili su njeni izvanredni napadaji panike, u kojima bi se toliko uzjogunila, da nije od straha mogla izaći u zelenu Štrigovu, iako joj je kod kuće, također od straha, prijetila opasnost da će se ugušiti, stisnuta zidovima u nigdjezemskoj, kao živa u grob zakopana. Ali izaći napolje Majka se nije usudila, u zelenu Štrigovu na zrak da ne bi onako siva stršala kao prst, pa bi onda u agoniji, zakopčana do grla, u jednom dobro očuvanom trenchcoatu – otrčala da je umiri sveta vodica pelinkovac, dva, tri, sedam, na šanku kod Sv. Hubertusa. Kad bi se sasvim primirila, a kad bi sam proces umirivanja iziskivao strpljenje i od pet, šest sati, Majka bi na izlasku izustila Amen, i teturajući pošla kući.

Postao je Sv. Hubertus Majčinom kapelicom već sat nakon što je stupila na tlo Štrigove. Zato se Oca ondje nije previše viđalo. Kao sin Gospodina Djeda i Otac je posjedovao nešto od gospodske prirode, pa je i on prije svega vodio računa o pravu prvenstva. Uz to, u zlatno doba Majčinog gotovo svakodnevnog stolovanja u Sv. Hubertus, Otac nije mogao, čak i da je htio do maksimuma razviti svoju žeđ. Naime tih je dana radio, marljiv kao mrav, po okolnim podrumima akuratno kušajući vina.

Njihov odnos, Majke i Gospodina Djeda, pa i naš, Majke, Gospodina Djeda, Oca i mene određuje ništa drugo nego osobni interpretacijski filteri, spoznala sam to već taj dan

103

u Sv. Huberusu, samo zagledavajući se u lica ove dvojice. Pa i trojice, ako ne isključimo Bobaneka. Jer tko je uistinu Majka bila, da ne upotrijebim “što”, uopće (više) nije ovisilo o Majci!

Promatrala sam Gospodina Djeda dovoljno uporno da mogu zaključiti da je on bio više ili manje prilika na kakve je Majka non-stop nailazila po ulicama, trgovima, trgovinama, teatrima, vagonima, vagon-restoranima, i restoranima diljem Europe. Znači, nije Gospodin Djed bio taj, nego kontekst koji je Majku nagnao, pa i nagonio da se zalijepi za njegovu priliku. Iako je Gospodin Djed, mogli bismo reći, iskusan igrač života, nije mogao prozrijeti igru Majke, a ponajmanje njezin kraj, kao što Majka, koja nije bila ništa manja igračica, nije mogla kraj prepustiti samome sebi.

Gospodin Djed je bio siv i star. Majka je bila siva i stara. Iako. U odnosu na Gospodina Djeda, Majka je bila mlada. I što je, osim sudara dvaju ega dozvoljavalo tu desetogodišnju igru?

Tek sporadični aktanti koji su totalitetu davali smjer. Čitajte Otac i ja.

Nas dvoje isprebijanih pasa, postojali smo da bismo njima davali kontekst, bez nas bi bili tek dvije sporadične nakaze. Kako da se onda ne krivim, jer ja sam (izuzev pijanice Oca) gurala Majku u Gospodina Djeda.

XXIV. Neko vrijeme smo se post majčinovski kretali svo troje kao tri stare planete, po dobro uhodanim putanjama zanoseći se da se ništa ne može promijeniti. Zaista nisam planirala ništa što bi odvojilo Gospodina Djeda i mene, što bi nas svo troje, Gospodina Djeda, Oca i mene ma i milimetar udaljilo, ali eto, dogodilo se samo, kako to obično biva, po prirodi samih svari.

Gospodin Djed je takoreći prorijedio posjete našem domu, a svaki put kada bi nas počastio društvom vodili smo prijepore o tome hoću li nastaviti školovanje ili ne. Njemu se to činilo naravnom stvari, Otac ti je protuha, a Majka niš’ koristi, imaš samo sebe, a to je i malo i mnogo, kako se uzme, navodio bi optužbe umjesto argumenata, i vodu na svoj mlin. Ali, otići se školovati značilo bi napustiti Šrigovu, za što nisam željela ni čuti.

Svo troje smo likovali nad činjenicom da se iz dana u dan mijenjam na sliku i priliku svoje Majke, u to sam vrijeme već malo stasala, svo troje smo mijene pratili iz dana u dan, da ne kažem da smo nad njima, odnosno nada mnom bdjeli, a ipak, o tome nismo naglas. Impresije smo čuvali svak za sebe. Ali, jedan put Gospodinu Djedu se omaklo. Dogodilo se sasvim iznenada - jednom kada nije nazočio našem uobičajenom poslijepodnevnu. Bila je to sitnica. Njegov nedolazak. Nešto što se može ignorirati, čak i ne primijetiti, ali najednom je počela tutnjiti tegobna odsutnost Gospodina Djeda, i ja sam, već pola sata kasnije postala paralizirana od straha.

Iako to nisam godinama činila, put je bio toliko utaban i domaći, da je samo zauzimanje mjesta na njem već osiguravalo svojevrsni smiraj. Zaista nisam znala što bih sa sobom u tom mahnitom strahu, ali slučaj je znao, pronašao je svoj put. Po inerciji koju je davnih dana zadala Majka, ja sam se, prije nego li sam se bila sposobna slobodnom voljom pokrenuti, već zatekla kako se naginjem na šanku Sv. Huberusa i zapovijedam Bobaneku: “Jedan dupli pelinkovac!” I njega je novina mog ulaska pomalo zabezeknula, te mi je kako je najbrže znao turio čašu u kojoj je povrh likera i kocke leda plutao tanak kao mjesec

kolut limuna. Trpka utjeha već u prvom gutljaju i nešto žuhko na mom još dječačkom nepcu izmamilo je Bobaneku osmijeh.

Moralo se jednom dogoditi. To nismo mogli spriječiti. Kao što se zapravo život ne može spriječiti, jer nam je samim postojanjem već preporučeno ništavilo, znao bi kazati Gospodin Djed. Uzvratila sam osmijeh Bobaneku, i pokušala sam ga zadržati, ali osmijeh mi je postao neprirodan, nahero, kada mi je zapeo u pogledu drugog, na drugom kraju šanka.

(On mi je ustvari to i odao, Gospodin Djed, da je francuska riječ barre, odnosno bar na koji smo se upravo tada zajedno oslanjali, označavala drvenu prečku pričvršćenu uzduž zidova vježbaonice da bi u prvoj fazi vježbanja pomagala balerinama u održanju balansa, iz toga se nekako premetnula u uporabu označavajući kavane ili barove, baš zato što se u njima u prve redove vole gurati oni kojima je potporanj najpotrebniji, a da nije ulazio u dublju genealogiju leksika.)

Odgovorio mi je prodoran pogled Gospodina Djeda, pun animalne putenosti, iza kojeg je u djeliću stotinke eruptiralo crnilo, kao u sipe, sve je zacrnio u svome kutu, te se polako, iz sekunde u sekundu počeo nazirati sav začahuren Gospodin Djed, više neprepoznatljiv kao titan koji je samo minutu ranije bio ošinut majčinovskom pojavom, kada je zauzimala šank. Toliko puta repetiran, taj naučen, uvježban ili genetski uvjetovan gestus je prenerazio priliku Gospodina Djeda, dok sam mu, a da ga nisam upozorila, ondje u lice sasula i taj suvišak - namjernu reprezentaciju Majke in situ.

Zaboraviti požudu. Samo bi lude i lažovi mogli prijeći preko toga kao

104

da se ništa nije dogodilo. Ne ja, koja sam uvijek pomalo izazivala, svakako ne Gospodin Djed koji je i odveć puta zažmirio, i jednom zasvagda sa žmirenjem bio raskrstio.

Već u sljedećoj sekundi, dok smo se pretvarali da sa zanimanjem slušamo Bobaneka, njegove lamentacije o vječito istom, i pritom dovršavali svak svoje piće, a neko nas je mrtvilo obuzimalo, i čudnovati mir, donijela sam odluku.

Napustila sam ih, nakon svog prvog alkoholnog pića. Mirisala je vlažna zemlja, dok sam se vukla po njoj kao puž, vraćajući se kući. No, čim sam ondje stigla uzela sam kofer, i u nj spakirala nešto odjeće. Obrela sam se po Muzeju Majka. Palo mi je na pamet da spakiram i nešto Majčinog nakita, pa sam to i učinila. Uzela sam Majčin ruž, na njemu je pisalo roulette red, i iako je bio star, možda i preko deset godina, tekstura mu je postala nekako ljepljivom, njime sam obojila usne.

još rjeđe. Ustvari, više nikada ne dolazim.

Ondje misa zadušnica, on upire pogled u me kao da sam duh. Ovdje ja, još uvijek djevojčica, usprkos tolikim godinama, pitam, što sam učinila?

U Oca dah zasićen alkoholom.

Otac me pograbio pa se ovjesio na me, plače, još uvijek plače u crkvi Sv. Magdalene, no ubrzo će ga božanski nektar po imenu alkohol motivirati da obriše suze i pođe ublažiti žeđ.

Jadni Gospodin Djed, čemu je sve morao svjedočiti. Mrena mu je zaslijepila oči, više ne vidi dobro, i bolje da ne vidi, piše mi. (Otac). Nema što vidjeti. (Gospodin Djed).

XXV.

Ni ovdje se nema što vidjeti, odgovaram mu na karti na čijoj poleđini Piccadilly Circus. U ovom je klubu mračno. I bučno. Takav svijet u Štrigovi ne poznaju. Ponekad napustim šank i plešem, dok mi znoj ne ovije čitavo tijelo. Koko. Ovdje noću radim. Iza šanka. Kao Bobanek. A gdje bih drugdje? Zar nisam odrasla u Sv. Hubertusu? Zar mi nije ondje bio drugi dom? Zar nisam jutrima još u pidžami trčala u Sv. Hubertus da ondje pronađem Majku? Po danu šećem Shoreditchom i promatram automobile. Pišem.

Otkako su uvedeni niskobudžetni letovi London–Zagreb, kući dolazim

Ponekad, hodajući ulicom na izlogu nekog dućana iznenada naiđem na

Ocu sam na cedulji napisala: “Odrasla sam. Odlazim.“

refleksiju svoga lica. Nasmiješim se, jer mi istom zazvoni Majka i tada glasno rečem: “You funny little man!”

Ako zastanem još koji čas, te se dublje zagledam u se, vidim vinograde u cvatu, starinske voćnjake i grbava debla. I njih. Dva starca koja su nekada bili vrli mladići. Za njih se hvatam i ne puštam. Jer kada pisac nađe svoju zlatnu žicu, koristi je dokraja, rekao je Celine, kazao je Houellebecq, dodajem. Ja.

Tanja Novak (1977, Čakovec), diplomirala je teatrologiju na Filozofskom fakultetu, te novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Poezijom Zbir svih (s)tvari ulazi u finale natječaja Algoritma i Zareza Navrh jezika 2011. S pričom Maksimilijan je debeli gad ulazi u finale Booksinog i Celeberovog natječaja za kratku priču 2010.

Kao izvođač i su-kreator kazališnih predstava, multimedijalnih projekata, video zapisa, radio-drama te radio-emisija djeluje u nezavisnoj kazališnoj družini Pinklec (1992-1996), s kojom gostuje na brojnim kazališnim festivalima (EUROKAZ, Pulski festival alternativnog kazališta, Šibenski festival djeteta i dr.) Potom nastavlja s istraživanjem različitih vidova vizualnog teatra, mime, radom s lutkama i maskama u eksperimentalnoj kazališnoj grupi Fasade pri ZeKaeM-u (20012004). Više od desetljeća radi u novinarstvu (Internet Monitor, Lutka, Vjesnik, T-portal, RTL, Nova TV, i dr.).

PONIŠTENI GRADOVI 3

Sl avko Jendričko___ SISAK ŠEVI SISCIJU

SISAK ŠEVI SISCIJU

Terme su otkopane i zakopane Teatar i amfiteatar nikada nisu precizno locirani

Mrtva si mrtva poput pseta

Izgubio sam poriv za glumu Kada su probrani dobili dozvole za lov na ljude

Može li se tako reći metropoli Kao što ponekad kažem sebi U Sisku koji pritišće Sisciju ispod sebe Može li se i rimskim ciglama reći Prispodobive ste ljudskim kostima Može li se voljeti grad Što se crveni od zavisti Antičkim novčićima u rijeci Tekućoj draguljarnici Popijena razlivena U koritu u cijevima Kupa se vazda kupa

Moje spolovilo bi davno istrunulo Da nisam zasiktao jezikom čegrtuše U gradu u kojem se vrše pobačaji tridesetogodišnjaka Abdomen mi ne prihvaća ravnodušnost Napola lud vrisnem iz kontejnera Ljudi u žargonu zvani nebeske ptice Zbog spasonosnih mrvica dožive srčani udar Glas nije posve izgubio na snazi Sišče zašto ju uvijek uzimaš u misionarskom položaju Nakon svakog koračaja iz uludo prosutog sjemenja Porodit će se neukrotiva kopija optimističnog Krista.

AT E L I E R F R I T Z

Tajana Obradović___ ONDA ZNAŠ KAKO STVARI STOJE

Početak novog milenija

L

eonid Kaleb je čovjek koji zasigurno zna što je zaleđe. Dobro, vjerojatno zna i što je ofsajd, ali o tome ovdje nije riječ. Uredan, građanski tip, oženio se rano srednjoškolskom ljubavi. Izrodili su troje dječice, koju treba prehraniti i zbrinuti, a Leonid je, tu pogovora nema, uzoran suprug i otac. A imao je i Rođaka.

Vlasnika jedne od vodećih Korporacija u branši, na sjevernome dijelu trusnog Balkana. Nije se, Leonid ni snašao, a već se isukao iz fakultetskih menzi i klupa i usukao u malčice prevelika siva direktorska odijela, dok mu je kravata, vječno pasent na košulju pod njom, tijesno stiskala vratić sitnoga tijela. Nije Leonid letio previsoko. Visoko uvijek strši, pa nevera može zahvatiti glavu, a lako se i poleti. Na ulicu, da ne bi bilo zabune. Leonid je bio zadovoljan visokom plaćom - kojoj su alternativa za koju se školovao bila ona prosvjetarska i mila dječica koja bi

brzo sankcionirala i Leonidov nedostatak komunikativnosti i suvišak osornosti - striktno osmosatnim radnim vremenom i vlastitim uredom.

Uz odijelo i dobru plaću došao je i odjel. Leonid je vladao čeličnom rukom, nije uživao poštovanje ili autoritet, ali poslušnost je osornošću postizao. Uz tek manje ekscese.

Nije mu bilo lako boriti se s pokojim tvrdoglavim zaposlenikom, vječitom fluktuacijom kadra na svom zahtjevnom, strankama isturenom odjelu i neprekidnim manjkom zaposlenika.

Rijetki su se zadržavali duže. Pomalo frustriran, baš tim direktorskim mjestom, ipak je svakog dana od 8 do 16 sati živio svoju ulogu. Dozvoljavala mu je da pomalo patološki, mizantropski, psihički profil ispoljava bez većih posljedica. Rođak je bio zadovoljan. Nisu njemu bile važne diplome i kvalifikacije, bitno je bilo na strateškim mjestima imati osobe od povjerenja. Ako je itko to bio, Leonid jest. Poslušan vojnik, djetinjstvom i odgojem mozga programiranog na hijerarhiju i autoritete, sa sitnom ambicijom osiguranja

egzistencije u vremenu koje mu je Rođak poklonio. Znao je Leonid da dobiveno mora čuvati jer karijera građena na vezama i posluhu, traje koliko i moćnici koji su ga postavili, a apetiti rastu. No, Rođak je podcijenio Leonida. Ovaj je znao i što je strah. I strah je dobar kome ga je Bog dao. Strah je nagnao Leonida na ispravne postupke. Čelična ruka spram onih ispod sebe, zavezana usta, nemiješanje, nezahtjevnost i predan rad spram onih Gore. Rođak je, ne znajući, hranio čovjeka za sve sisteme. No, s pravom - ovaj je kao lavica nad mladuncima, pazio na svaku kunu teško stečenog novca Korporacije. Osim ako je naredba Odozgo. To više nije njegov problem. Problem su bili nedostatak kadra, uhodavanje novih ljudi, sitni nezadovoljnici koji su dobro znali da nikada ne bi došli do posla da im Obitelj nije blagonaklono dopustila ulaz u Korporaciju. Kao direktor odjela imao je moć i primijetiti, ali i istaknuti na višim instancama znanja, sposobnosti, kvalitete, karaktere i vrline svojih zaposlenika. No, nije

107

var novca. Upravo na kadru ukrstio se put Leonida i Ante Odžaka.

tajana obradović

se zamarao time, tek bi poneki prigovor Upravi na njihov rad iskoristio kao šlagvort za isticanje manjka zaposlenih. Pat-pozicija. Za Upravu je uvijek dovoljno ljudi dok se posao odrađuje, a vrijedni Leonid i njegovi ljudi mogu se vući. Sve bi stalo na tome da će nezadovoljnih stranaka uvijek biti. Kad bi se i našao netko tko će ukazati na nekvalitetnu organizaciju službe ili na nemuštost direktorove komunikacije, brzo bi shvatio kako može tek otići. Oni s boljom vezom u neki drugi odjel.

Oni s manje utjecajnim rođakom potražiti sreću pod svodom neke druge Korporacije, Društva, Obitelji, Gazde. Kako su i na ostalim

pozicijama moći mjesta zauzimali ljudi sukladno svojoj podobnosti i podobnosti svojih karaktera koja je predviđala kimanje glavom, poslušnost i neiskakanje iz zadanih kalupa, nitko od kolega po hijerarhiji ili nadređenih nije imao pritužbi na Leonida. Dapače, nizao je pohvale.

Radnici?! Za Obitelj i Upravu to je ionako tek jeftina kategorija brojeva, lako zamjenjiva. Leonidovim dolaskom na čelno mjesto odjela počinje odljev kvalificiranog kadra - ekonomista, pravnika, osoba s višegodišnjim stažem u osiguranju koje su osiguravajuće poslove imali u malom prstu. No, upravi je bitna bilanca, a Leonid je bio lojalan ču-

Za razliku od Leonida Kaleba Antu nije oblikovao zagrebački asfalt.

Dalmatinski krš i obiteljska sudbina zarana su ga naučili da će imati samo ono što sam stvori. Momak koji je znao da ga čeka trnovit put vidio je svjetlo na kraju tunela. U Korporaciju nije stigao, poput većine, putem rođaka, već zahvaljujući preporuci i svojim kameleonskim sposobnostima. Vrata je širom otvorio sam - slatkorječiv, sigurna nastupa i malo sirovog, upečatljivog izgleda, mogao je prodavati pijesak Arapima. I tko god za njega štogod rekao, retorikom je vladao izvrsno. I pragmatikom.

Sad je li ili nije vjerovao u Boga - ne zna se. Svakome tko ga želi slušati, spreman je objasniti kako se osobno uvjerio da Boga - nema. Ipak, pozvao bi se na Gospodina u ponekoj prilici.

Riječi su njegovo oružje, a krilatica Ja rek’o, ja porek’o! Đavolji odvjetnik.

Iako s odvjetništvom nije imao veze.

No, s poslovanjem, osiguranjem i prijateljskim uvjeravanjem klijenata svakako jest. Za razliku od Leonida bio je rođen za direktorsku fotelju.

Pismeniji, obrazovaniji, prodorniji, prepredeniji, uspjeha gladniji i atraktivniji mužjak, što u cijeloj priči nije manje bitno. Za njegove ere, posao se širio. Izravno odgovoran Upravi vješto je balansirao između njene težnje za rezultatom i Leonidove krutosti.

Međusobno su se uvažavali. Nekako čak i nadopunjavali, iako čovjek na prvu ne bi rekao.

Ante Odžak je volio je biti okružen svojim ljudima. Budimo realni, svakome tko si to može priuštiti udobnije je tako. A Ante je volio i pomoći.

Kao jedan od najboljih djelatnika Korporacije bio je i u mogućnosti.

Ni njega osipanje kadra nije previše zabrinjavalo. Tu su bili unisoni. Svaki

108

je odlazak bio premošten novim dolaskom ponekog rođaka ili prijatelja građevinca, medicinske sestre, vrtićke tete, gimnazijalca, konobara, profesora književnosti, povijesti, geografije...

Možda nestručnog, ali kadra koji nije kadar svojim znanjem, sposobnostima i iskustvom poremetiti uspostavljenu kolotečinu kojom su svi bili više no zadovoljni. Vremena su teška, a ljudi su željni sigurnog posla i plaće, bez prevelikih ambicija i s lošim ili nikakvim radnim iskustvom do tada.

Redom osobe od povjerenja koje će znati cijeniti ponuđenu sigurnost i uredsku udobnost, ne postavljajući suvišna pitanja. **** - Mala, imam posao za te. Hitno trebamo kontrolora. - rekao je rođak Ante pogledavši Anu Babić, na obiteljskoj fešti u Bunčiću. - Dođi idući ponedjeljak oko osam k meni u Korporaciju, pa ćemo sve dogovoriti.

Plaća je izvrsna, radno vrijeme fiksno i nitko te neće izrabljivati kao što su te u onoj export-import firmici gdje si radila danonoćno.

Skup je zdušno prihvatio Antinu inicijativu, upustivši se u bučno odobravanje, a “mala” je mogla tek zahvaliti i klimnuti glavom, u znak slaganja. Iako se unutrašnjost nije slagala.

- Što je k vragu kontrolor?! - pitala se bezglasno, poštujući običaje kraja i obiteljsku hijerarhiju, riješena otići vidjeti o čemu je riječ. Ionako je koji tjedan ranije, nakon petogodišnjeg staža dala otkaz u dotadašnjoj firmi, želeći, na pragu tridesete, pronaći posao u struci. Diplomirala je matematiku na PMF-u. - Možda mi to Rođak isposluje tamo... rođendanski poklon! - nasmiješila se Ana sjetivši se kako su se neki od kolega u osiguravajućim kućama zaposlili kao aktuari, s dobrom plaćom, a nakon položene

photo: stanko abadžić

licence ista je još porasla i svi su bili vrlo zadovoljni.

Tog je ponedjeljka Anina prva postaja bila - tajnica.

- Direktor je tu, s nekim strankama je otišao nešto obaviti. No, brzo će.

Znam, rekao je da ćete doći... - tajnica ju je uvela u Antinu sobu srdačno, uz obavezna gotovo pa privatna pitanja, na koja je Ana šturo odgovarala, čudeći se tolikoj prisnosti. Ponudila je neko piće, a sa sokom je pristigao i Ante.

- Imamo neke radove tu, pa malo problema s majstorima. No, sređeno je! - ušao je poput vihora u ured, pljesnuvši rukama zadovoljno. - Kako si?

- Dobro.

- Dobro. Dakle, kako rekoh, hitno trebamo kontrolora u odjelu šteta. protrljao je ruke Ante.

- Ali, ja ne znam ni što je to! Ništa ne znam niti o štetama, niti o osiguranju...

- Ma, nema veze, brzo ćeš ti to naučiti! Pametna si, sposobna i baš takvu osobu trebamo! Fakultetski obrazovanu, snalažljivu, organiziranu, sposobnu... to ti je vrlo dinamičan, odgovoran i atraktivan posao.

Odlučili smo zapošljavati samo visoko obrazovani kadar, stručne, sposobne ljude... Vidjet ćeš, odličan, zanimljiv posao.

- Pa, ne znam da li je to za mene,

109

završila sam matematiku. Znam da je posao aktuara zanimljiv, i kolege su se odlično snašli i zadovoljni su... Željela bih napokon raditi u struci...

- Ma, samo ti pokaži da si sposobna, da hoćeš i znaš raditi, mogućnosti napredovanja su velike! Ovdje ti ljudi napreduju svojim znanjem i sposobnostima... ne znam točno kolika će ti biti plaća, ne vodim taj dio, ali s fakultetom i tvojim iskustvom bit će dobra, oko šest tisuća.

Zatražit ću odmah cijelu plaću, bez umanjenja, ipak imaš staža. Malo ćeš proći kroz odjele, pa kad pokažeš što znaš, možeš birati sektor koji hoćeš...

Ovo ti je ipak ugledna firma i rad u njoj će ti se svakako dobro vidjeti...

Dođi, idemo do direktora Leonida.

Iznimno sposoban i stručan čovjek...

- Evo! Čovjek koji je mozak ovog sektora! - izgovorio je svečano Antin bas, propuštajući je u sobu na kraju dugačkog hodnika. - Čovjek od mog iznimnog povjerenja! Stručan, pametan, kadar u kakve ćemo u budućnosti ulagati! Zato si i ti tu, imamo namjeru osposobiti tim mladih, obrazovanih i stručnih ljudi! Ljudi od povjerenja! Ovo je najvažniji sektor, srce osiguranja! Štete su iznimno dinamično područje i posao kontrolora je više no odgovoran, zanimljiv i važan... ostavit ću vas da se dogovorite...

- već je odlepršao dalje.

Stiskom ruke put Leonida Kaleba i Ane Babić se ukrstio.

(Ulomak iz romana)

Tajana Obradović rođena je krajem ljeta 1971. u Zagrebu. Osamdesetih je godina prošlog stoljeća učila, trčala, promatrala ljude i pomalo pisala. To poglavlje života obilježila je nizom od šest uzastopnih pobjeda na Utrci oslobođenja Zagreba uz nekoliko rekorda staze te drugim juniorskim rezultatom ex Jugoslavije na 800 metara, naslovom juniorske prvakinje Hrvatske i trećim mjestom na juniorskom prvenstvu ex Jugoslavije 1990.

Diplomirala je 1995. na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na studiju novinarstva te radila kao novinar i urednik u sportskim časopisima, knjigama i publikacijama. Okušala se u marketingu, financijskom sektoru i malom poduzetništvu. Trenutačno je nezaposlena. U prosincu 2011. objavljuje roman Cybersex - Čarobna šuma u izdanju Funditusa d.o.o., a od početka 2012. piše kolumnu Iz ženskog kuta na portalu www.

Crosport.hr.

AT E L I E R F R I T Z

Staša Aras___ Poželim li živjeti po uputama

KATASTROFA Jao Kako je ovo bilo opasno Dobro da smo izvukli živu glavu Sigurno sam imala temperaturu Inače ne bih pustila da stvari uteknu I usne su mi ranjene To je zato jer je hrana bila loša A smokve preslatke Zato sam skoro pala u nesvijest Jao kako je ovo bilo opasno Dobro da sam izvukla živu glavu Sve je išlo po dnevnom redu katastrofe A ishod?

Izvjesna bol od pomisli na debeloguze gospoje u kostimićima Kako važno u svemu imaju pravo I da bi baš one mogle Određivati tuđu sudbinu Iako su glupe i zle Nepopravljivo uvjerene u istinu, pravdu, red i nužnost Opet sam povraćala noćas od straha Da me ne dotakne nakaza sa zlatnom narukvicom

Gospođa uredna To je bilo na dnevnom redu moje predaje Mora biti da sam imala temperaturu sredinom kolovoza kada sam dopustila da mi te uzmu Ne trepnuvši Kao da će sve opozvati neki viši red Što sam mogla učiniti čak i da mi nije bio oduzet Imunitet Kredibilitet - ali srce ipak nije hladna žlijezda Jao kako je to bilo opasno Dobro da si izvukao živu glavu -

ako ovo nije čežnja, onda .....

Kompletno nebo je u gibanju nad nama Kao da netko s istoka gura sav ovaj gusti sivi premaz oblaka.

Iznad veslačkog kluba pukla svijetloplava brazda - ako ovo nije čežnja onda ne znam što je!

Poslagat ću gibanicu Sir, tijesto, toplina - osjećaj mirisa u kući Četvrtak je, kiša bubnja po krovu Kad pogledam kroz prozor nebo je već sasvim plavo i sunce je prasnulo u smijeh po mokrim ulicama i lokvama - ako to nije čežnja onda ne znam što je

111

U frizerskom salonu bilo je ugodno i toplo Donijela sam Maji cipele Imala je na sebi crvenu dolčevitu, vidjela sam je i na sebi Vani je vjetar lomio grane i izvrtao kišobrane - ako to nije bila čežnja onda ne znam što je bilo Stajala sam potpuno sama u vratima banke ograđena dvama staklenim otvorima Ispred mene crveno svjetlo pomislila sam da bi ti možda mogao nestati iz mog života po cijelom me tijelu prošao osjećaj smrti kratkotrajan, jer da je dugotrajan ne bih izdržala taj intenzitet tuge i boli vrata su se otvorila - ako to nije čežnja onda ne znam što jest

TI i JA TI si nova stara mjera mojih stvari TI kad kažeš vjetar ili obraz ili smilje JA se spustim u krvotok i u vrh živca ticala, tu treperim u mirnoći TI (sad tekst prestaje nastupa tišina) JA primordijalna JA ležim na boku TI me gledaš Između nas cvjeta slak TI nisi patetičan kao JA TI misliš na mene JA mislim na tebe Jednostavno Zajedno smo I kad ispustiš moju ruku Srce mi zastane, ali Znam da si iza mojih leđa TI A JA od toga porumenim

nedjeljom na početku bijaše pivac i krv, beton i ravnodušna hrvatska kiša onda je došla misao o jabukama i tvoja zlovolja moja volja tvoji kumulusi i Chet Baker moj radič i prkos

staša aras

nedjeljica musava ne ustaje iz kreveta i troši vrijeme na čiste male radosti koje ne prestaju tako bijaše u početku.....

pretpostavka kad sam bila mala i još živjela u Segetu, često sam slušala konja kako kopitima udara o vrata štale iznutra. Strašan je to bio i nekako podmukao zvuk sapete snage. Nisam znala što je u meni jače, želja da ga oslobodim ili strah da se ne bi oslobodio. Iz prikrajka sam gledala u vrata, uvijek ista napetost. Kad bi došao njegov gospodar, koji je sada uzgred budi rečeno priznati egzorcist, Sivac bi izlazio krotak i poslušan i coktao svojim kopitima sporo, ogledao se, saginjao glavu, tužno rzao, frktao. Dani su bili isto kao i danas sivi i dugi, perspektiva nije sezala dalje od večeri.

Riječ koja je danas u nemilosti moje osobe je Pretpostavka. Odlučila sam neke riječi, privremeno izbrisati iz svog rječnika, kao izraz vlastite slobode i drskosti, ljutnje i tuge, kažem: Odrubite joj glavu!

Ako se bude ponovo pojavila obezglavljena kao avet dajte joj nogu u avetinjsku guzicu i protjerajte ju nek se potuca po drumovima.

photo: bch

poželim li živjeti po uputama poželim li živjeti po uputama slijedim listu želja: - svaka komunikacija usputna, nevažna i neželjena - izbjegavati odlučno - sve što želiš reći - napiši - piši svaki dan - muči se ako treba da nitko ne vidi - sama kuhaj hranu koju ćeš jesti - budi učinkovita, fokusirana, samodovoljna - učini bez puno vike što se od tebe očekuje - vježbaj, meditiraj, mijenjaj se - budi spremna na ljubav - peri se - ne idi na kavu zato jer nemaš volje biti sama - budi sama - sama kao na dnu bunara - ne čitaj kad bi htjela pisati - ne čekaj na fejsu, ne čekaj uopće, ne curi - saberi se - ne večeraj - radi yogu - razgovaraj s djecom - ne pružaj lažnu nadu iz slabosti - oprosti svima sve - ne daj umu da te voza - vježbaj svjesnost, vježbaj instinkt - piši - budi ponekad školjka koja zijeva u valove, ako je to potrebno

- pročisti pijesak, nahrani se ali budi svjesna onoga što zadržavaš u sebi - ne napuštaj svoj san iako ga ne vidiš uvijek zbog oblačnog neba - ne očekuj, ne ufuravaj se, ne utvaraj - budi spremna da se stvari mogu promijeniti u samo jedan dan - utoni u nervozu i dotakni joj dno - ponovno pročitaj prvu rečenicu - slobodno se podsjeti na fokus - vježbaj streličarstvo - duboko diši, još dublje izdiši - potoni u more, popni se na brdo, lezi u polje, odmori se pod stablom - pij vodu - zapiši dugovanja i obaveze - blistaj kad god možeš - u tebi uvijek ima ulja za lampu, nikad ne znaš kome ćeš tim svjetlom pokazati put - nisi sama u ovom svijetu - sama si u ovom svijetu - nek’ te ne plaše dvojnosti, to je samo um - voli ga i kad ti se čini da on to ne zaslužuje - ako si zaljubljena, zahvali Bogu i puni bez predaha - ne muči samu sebe - ne budi nasilna - kreni iznutra i tamo se vrati - opipaj svoju suhoću, toplinu i mrak - traži i daj poljupce - voli jebemumater je l’ to toliko teško

AT E L I E R F R I T Z

Srđan Sandić___ (T)UMOR

SPOMINJEM: DVA TIJELA PLAVA GLAVA CRNA GLAVA NEKORPULENTNA TIJELA NEOBRIJANOST POSVUD Trajni prolaz za papir.

Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.

Ali ti to ne kažem. A znamo što je. Još iz knjiga.

– Potrošili smo cijeli vijek na ništa.

– Jesmo.

– Do nekog drugog života.

– Do neke druge luke, dragi.

Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.

Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.

Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada. ***

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO. (NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO.)

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da je spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala.

Kiša.

Zamolila ga je da je spasi.

Odbio je.

114

Htjela je da on bude netko drugi.

On je htio da ona bude netko drugi.

Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspjeti. Nikada a ni nekada.

Ne. *** Odjednom je počeo pričati da sanja.

Halucinira.

Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada, ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.

Htio je nju.

Htjela je njega.

CRVENE BIJELE ROZE I ŽUTE HEROINE *** – Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.

I ono da hodam nekom nepopločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A ususret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.

Metafora srca i stvarno srce.

Metafora stida i stid – edipovski.

Ali ne nju nego njega.

Ali da njega, no ne nju.

Deka je slučajno bila žuta i nebo je slučajno bilo tamnoplavo, pred kišu.

Taj san nije ništa značio.

***

Drugi san:

Onda je došao još jedan kraj.

Prošao je vijek.

Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.

I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.

18.12. neketamogodine:

*** VOLIM TE. MA NE VOLIŠ.

– Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.

– Hoću.

– Onda ćeš je dovesti.

– I njega isto.

– Ali, dovest ćeš i nju.

– Ali i njega. *** HEROJI UVIJEK UMRU.

Možda te htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.

Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i cijelu noć.

Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.

Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.

A ni ja.

U nekom smislu bilo bi dobro da ne stvaramo frku. Naprimjer, da je eliminiramo.

Da si ispričamo svaki dan kako je taj dan prošao. Svaki put da me pitaš gdje sam kad me nema. Da mi ili da si govorimo šećeru. Naprimjer: i da me ljubiš, uz spavanje ili samo prije ili samo zbog.

photo: bch

BIRAJ. U čelo, da.

Pa usne. NOS. Prsti. Za laku i mirnu noć.

I VIŠE. CIJELI DAN U KREVETU. HILJADU I JEDNA SCENA. DVIJE HILJADE MIZANSCENA.

Osma: Pozicije. Izmjena.

Deveta: Dogovor.

Deseta: Popuštaš.

Jedanaesta: Nagovaram te.

Dvanaesta: PITAŠ ME. (Da li te uopće volim?!?!?)

Prva bi bila: korak do orgazma.

Trinaesta: Pitam te: A TI MENE?

Druga: Tvoj poljubac u moj pazuh.

Četrnaesta: POLJUBAC. TVOJ. POLJUBAC. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ.

Treća: Ti ispred mene. Ja ispred tebe. Na petnaest centimetara. U dvadeset sekundi. Četvrta: Usne, jedne. Usne, druge.

Petnaesta: SPAVANJE. DUGO SPAVANJE.

Peta: Neka bezvezna rečenica. Moja.

Šesnaesta: Još. Spavanja. Još mojih poljubaca. Još, uz tvoje poljupce.

Šesta: Još bezveznija. Moja.

Sedamnaesta: Buđenje. Volim te. Volim te. Volim te.

Sedma: Tvoj smijeh.

Osamnaesta: USHIT.

116

>>>>Sanjao sam da me budiš. Dosadne su te tlapnje.

ALI JA SAM SANJAO DA ME BUDIŠ. I DA SE NE MOGU PROBUDITI.>>>

reći jer nikome nije stalo ali kažeš. Kažeš i kažu da razumiju.

LJUBAV JE SRČANI RITAM. PULSIRA. SVE OSTALO JE IPAK TIRANIJA.

Ali im želiš vjerovati.

Treba znati uploviti ruke.

I RIJEČI I SRCE. SVE JE PUNO DOPUŠTENJA. SVE JE PUNO KAZNI. SVI SU SUPOTPISNICI. Dječak sa. Dječak bez.

U oblacima je volio gledati avione. One koji lete u daleke zemlje.

Mislio je da on to nikada neće.

ON JOŠ NE ZNA ŠTO MU SE SVE DOGODILO. Možda nikada neće saznati.

PROZAIČNA NO NE I LUDA LJUBAV. TO NIKAKO. Poljubac.

JEDAN, DVA, OSAM, DESET. TU STAJE. I JOŠ.

U VRAT. U DLANOVE. Gledat ćemo zvijezde zajedno. Pit ćemo vodu zajedno.

KAO DA SAM OVO VEĆ REKAO. One tri koje su, kunem se, na jednakom razmaku jedna od druge.

Možda to tako uvijek bude.

Ili samo neko uvijek. Ali bude.

Dogodi se iznenada. Ne znaš zašto se dogodilo. Ne znaš mu vijek. I prođe, ali misliš da nije prošlo, ali ustvari je.

Prošlo je.

Nekada ostane trajati. Buđenje života za koji si pomislio da je mrtav jer dugo ništa nije uzburkavalo. I oživiš. I zamirišeš. I kaže ti da je lijepo i ljepše pa onda i najljepše.

I ne vjeruješ mu jer ne vjeruješ sebi i jer si opet u klopci svojih samoobmana i projekcija i jer to nemaš nikome

A ti znaš da ne razumiju.

Popiješ svoju dozu vitamina s kavom i pivom. Pojedeš keks. Zapališ cigaretu.

Sada je sve samo u krvi. Još danas. Do wc–a gdje ćeš to pobljuvati, popišati ili posrati.

Onda nova uzbuđenja, novi podražaji i promjena sociopolitičke paradigme je na vidiku.

Vjeruješ da promjena kreće iz vlastitog dvorišta.

Ne sumnjaš jer ako sumnjaš – umireš.

Tako je bilo sa svima koji su sumnjali. Optužili su ih, osudili, zatvorili pa ubili.

Cijeli vijek. Stoljeća. Civilizacije. A ti nemoj vjerovati.

Ne moraš biti sa strane, to ti savjetujem.

Ali ne moraš biti ni u tome.

[Ja i ti. U samoći. I tuzi. Goropadnoj. Raskrinkanoj.

Izgledamo kao i svi drugi koje smo jebali. Lažemo si u oči. Govorimo da smo lijepi, da smo seksi i da je sve prekrasno. Potpisujemo se na kraju i razmjenjujemo vizitke. Značajni smo, jebote. Nikad se više ne javimo.

Znamo se. Nećemo se zajebati. Ne ovaj put. Ne s tobom. Znam te !!]

[Ja i ti. Bljutavo jebote. Bljuješ jebote. Kreću floskule.

Hoćeš da ih pretpostavim: “_________”(upiši što god želiš) i dalje je jednako sranje.

Pričali mi o životu, umjetnosti ili politici. Čak i ljubavi.

Znamo što ćemo reći. Postoje samo dva svijeta u kojima se vrtimo. Pluralnost je za idiote. To ne postoji u svakodnevici. Nosimo uniforme. Nisu maškare, ali kao da jesu.

Najgori smo. Izgovaramo si imena.] [Šutimo. Nikada se više nećemo vidjeti. Nikada si više nećemo ništa reći. Ostat ćemo živi, no to nećemo znati, ni do kada, ni s kim ćeš živjeti. Ni hoćeš li me se sjetiti ikada, pred ikim. Samo će proći. Uvijek prođe. Kao i svaka influenca. Dok te jedna ne ubije, a jedna će te ubiti.]

117

Kao slika. Kao slika koja nije naslikana, koja je još u glavi.

A kad se naslika, onda je to ona u koju se baš ne gleda.

Iako te vuče.

Kao nešto drugo. Nešto nešto. Nešto s čim ne znaš što bi, ali bi, jer ti se da, ali ne znaš kako, pa ne napraviš ništa, pa odustaneš. Ali i dalje izgleda. Zove te, ali se ne javlja. Želiš ga, ali se ne javlja. A kada se javi izgleda kao da šutite a rekli ste si sve i više, ali se niste čuli. Bio je stakleni zid pa armirani beton pa ulica pa brisanje broja pa suze pa tuga pa poznati ljudi.

I mrak. Spavanje.

Voliš me?

Stoji i fotografira se. I liči na užitak. Onaj za koji su rekli da je. Užitak.

Izgleda idealno. Savršeno. Poželjno. Pretjerano seksualno.

Izgleda. Ne znamo mu ime.

To drugo biće masturbira pored jer se seks trebao dogoditi a nije ili je, ali nije. Ne ne ne. Nije. Svršava i zamišlja kako izgleda dok svršava i kada zamišlja izgleda savršeno, ali samo tada tako izgleda. Grč, dodiri stopala, povik, izdah i udah i još. Sve padne na stomak. Na usta. Po kosi. A i u ruci je.

I onda još. Idu do kraja. Makar to biće kaže da nema kraja.

Ali ne čuje se kada to kaže. Samo sebe, a ni Drugi ga ne čuje.

Kava je zagorjela i tijesto je zagorjelo. Smrdi iz kuhinje. Liči na požar, ali nije.

Otvorili su prozore.

Kasnije će ih zatvoriti.

Ali kasnije. Sutra?

I sutra će biti kao i danas, prevodi joj pjesmu s radija.

Poljubio ju je u nos i otišao.

A nos je ponos. I tako dalje.

Rasplakao sam se jer je na tren ova zima izgledala kao da je proljeće i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.

Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i da je ta istina moguća, ta – da mi se obraćaš od svakud jer volim vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona naša – da je to nešto najviše. Međutim.

Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: “Ostajem.” I nisam smišljao svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči previše. Tako to bude.

U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan način. Onda kada ih je pisao – ja jednostavno nisam postojao u njegovom životu, ali ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To neću nikome reći.

Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.

Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.

Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želju za djecom. Sve mi je zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.

Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.

Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.

Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati, ali bih znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio...

Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?

Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zazvuči patetično.

Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo?

Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.

Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti s te ceste.

Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djed htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.

Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kada bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih.

Bojao se njega. Mrzio ga je.

118

A on je stalno bio pijan a nijedan otac nije bio stalno pijan.

Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na TV–u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.

To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki Božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa i po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspijevalo.

Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala i plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu život biti takav. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da jest.

Tople su te suze i jako slane.

A onda se on razbolio.

I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al’ baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu.

Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.

(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)

I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.

I onda je umro.

Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.

Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.

A prije nego što je umro rekao mu je da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.

I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....

Ali on nije.

Srđan Sandić rođen je 1985. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva u Zagrebu, Mirovne studije te UN-ovu akademiju u Zagrebu. Kao dramatičar, pjesnik, prozaik, kritičar i novinar objavljuje u Zarezu, Književnom pregledu, Kulturpunktu, Booksi, B92, Queeru, Novostima, Temi, Libartesu, Balkanwritersu, na Trećem programu Hrvatskog radija. U kazalištu debitira monodramom Zagreb, mon amour, a nastavlja dramaturgijom Brechtove jednočinke Lux in tenebris (obje u Teatru &TD 2011-2012).

IZDANJA

Saša Ćirić___ TRIJUMF TRULEŽI poetika bizarnog u romanu Kalendar Maja Zorana Ferića Profil, Zagreb 2011.

T

ematska okosnica romana, posle 50 godina ponovljeno maturalno krstarenje, istovetnom maršrutom od Opatije do Zadra, u Ferićevom slučaju jeste podloga bizarnog a nimalo sentimentalna pohvala dugovečnosti ili realistički štimung zbivanja. Već u uvodnom poglavlju romana Kalendar Maja, nalaze se svi važni elementi poetike bizarnog koja je prepoznatljiv trade mark prozne imaginacije Zorana Ferića.

Narator romana, Tihomir, se upušta u suptilnu psihološku igru koja svakodnevnom prizoru kakav je ispijanje kafe u bašti kafića pribavlja auru neobičnog. Vođen porivom čijeg uzroka ni sam nije svestan, ponudiće konobaru da po drugi put plati kafu koju je popio. Plativši prvi put račun, ostao je bez kusura, koji je konobar bahato prisvojio bez objašnjenja.

Konobar će i drugi put naplatiti račun, sada vraćajući kusur, svesno ulazeći u sivu zonu sitne prevare koju čini nad potencijalno senilnim gostom, kako narator pretpostavlja

skrinkan, ima svoj poriv u naratorovoj želji da konobara moralno ponizi stavljajući ga u iskušenje kome neće odoleti i ostavljajući mrlju na njegovoj savesti. Konobar ne mora biti svestan svog moralnog posrnuća, niti ga ono nužno mora dovoditi u nelagodu kad i ako ga se seti. Naracija kao “svedočanstvo” sadrži svest o prevari, kao i narator koji je s predumišljajem izrežirao celu situaciju.

Prozna nekrografija da izgleda u očima konobara. Narator, sklon ciničnim komentarima, dolazak konobarovog mongoloidnog sinčića u kafić, propratiće rečima da sin srećom nikad neće saznati kakvu pokvarenu osobu ima za oca.

Razobličavanje ljudskog i ukazivanje na neprijatno naličje humanog jeste jedan od propratnih efekata Ferićeve imaginacije. S druge strane, naratorova igra mačke i miša sa konobarom, u kojoj konobar prividno trijumfuje jer dobija ekstra novac ostavši nera-

U Ferićevom koktelu bizarnog, jaka je komponenta crnog humora, koju prate neočekivane peripetije i fenomeni degradiranosti, bolest i smrt.

Atmosfera bizarnog sreće se jednako u strukturno relevantnim, koliko i beznačajnim elementima fabule romana Kalendar Maja. Recimo, epizoda u kojoj se opisuje kako je narator počeo da puši. Za tu uslugu, da mu zapali cigaretu, Tihomira kao dečaka, zamolio je čovek bez šaka, koji je paklo cigareta nosio u džepu od košulje.

Pripaljivanje cigarete nepoznatom

120

čoveku, jeste jedan filantropski čin.

Međutim, u semantičkoj ekonomiji Ferićeve imaginacije, ovaj detalj nosi pre svega kvalitet nečeg teškog (tragičnog), kakav je prizor čoveka bez šaka, pušača koji nije u stanju da sam sebi zapali cigaretu. Detalj je u Ferićevom romanu krajnje sporedan, ovaj lik se više nikad neće javiti u naraciji, ni kao deo naratorove reminescencije ili sna. Dakle, Ferić nije morao da poseže za bezrukim likom da bi njegov narator propušio, ali jeste posegao, zato što je narativna žudnja teksta za bizarnim morala da bude zadovoljena. I to je za Ferića poetički efekat prvoga reda: otkriti i približiti svet obogaljenih, uskraćenih i na smrt bolesnih likova, sasvim prosečnog kapaciteta. Nalik nama, samo malo gori od nas, rekao bi Aristotel, ne likovi opsednuti demonskim porivima, izuzetnim sudbinama ili superiornom snagom psihe. Ferićeva proza iza grubosti ili odvratnosti pojavnog demaskira pojam humanog, svodeći ga na nešto sklono padu, fizičkom koliko i moralnom, na nešto fragilno i izloženo dejstvu razaranja i bolesti, na oblik smrti koja dolazi po svoje i to veoma često i na različite načine, mada najčešće nakon neizlečivih bolesti, ređe kao posledica iznenadne nesreće i počinjenog suicida.

Lepota, telesna lepota, često je povezana ili sa ludilom ili sa moralnom truleži. Tihomir svoju suprugu, nestvarno lepu, sreće samu u parku kako gura kolica u kojima je umesto žive bebe plastična lutka – ispostaviće se igračka njene sestričine, te utoliko je početni utisak o vanrednom poremećaju ukinut. Primer za vezu estetike i etike donosi lik Vere, jedne od maturantkinja-seniorki za koju narator konstatuje: “Smrad iz usta i bolest išli su pred njom, bili su smiješna i ogavna prethodnica ljepote za kojom se u ono vrijeme prilično okretalo na ulici” (str. 383). Ovde je uneta i komponenta crnog i otrovnog humora,

prisutnog kada grupa matorih maturanata ogovara Veru i kaže da kao što neka žena sahranjuje muževe, ona je “sahranila” tri karcinoma, ali da je izjeda četvrti. Naočita Vera je u školi bila štreberka, ali je ostala neudata a simuliranjem utiska da je obolela od raka manipulativno je sticala sažaljenje okoline koje joj je pomagalo da sačuva posao. Ipak, Ferićev usud ima smisla za cinizam, Vera je na kraju stvarno obolela od raka. Pored toga što je bila štreberka, Vera je bila deo društvenog krema, direktorka Jugobanke 80-ih a 90-ih visoka dužnosnica u Ministarstvu. Na obnovljenom maturskom putovanju protestuje što im vodič pokazuje kič arhitekturu i Goli otok, smatrajući to podvalom i ruženjem domaćeg, Hrvatskog primorja. Bolest Ferićevim likovima ne uzrokuje blagost temperamenta, skrušenost ili razumevanje za druge pred pomirenošću sa neizbežnim.

Zlobu bezdetne i teško bolesne osobe Vera će iskaliti na Jugani, zlurado se seireći nad njenim nezahvalnim i osvetoljubivim sinom. Zloba i zluradost likova u kombinaciji sa smrću i bolešću koje caruju u Ferićevom romanu, naraciji pribavljaju oreol nekrofilnog koje ne poboljšava likove već ih čini ako ne gorim ono jednako potuljenim i zlim.

U senci nekrofilije, opet, caruju erotske perverzije.

iz detinjstva. Eto barem tri klasična motiva jedne ljubavne intrige: bračni trougao, koji nije sasvim bračni; čehovljevsko ukrštanje neostvarenih “ljuvenih čežnji”, s tom razlikom da se ljubavne aspiracije Ferićevih likova ipak realizuju kroz puteni kontakt i veoma raznovrstan kopulativni arsenal i motiv floberovskog štimunga (barem iz Sentimentalnog vaspitanja) da je uživanje u ljubavi bilo namenjeno ne zaljubljenom naratoru već nekom drugom. Specifičnost Ferićevog bračnog trougla u ovom romanu je zapravo umnožavanje bračnih trouglova: Senka je zaljubljena u Romana, koji je oženjen a ona udata, dok se veza sa naratorom odvija u senci seksualnih kontakata koje ostvaruje i sa Romanom i sa drugim usputnim ljubavnicima za jedno veče, sa kojima spava po Romanovoj sugestiji. “Čehovljev sentiment“, tako, uslovan je ali nije analoški netačan. U završnoj Senkinoj ispovesti, postajemo svesni da je uprkos brojnim erotskim kontaktima, ona ostala neispunjena, budući da se njena snažna ljubav prema Romanu nije realizovala kroz brak s njim1. Tihomiru više pripada floberovski filing kako zbog neostvarenosti težnje da zadrži bliskost sa osobom do koje mu je stalo, tako i zbog pomirenosti sa tim neuspehom nakon čega nastavlja sa svojim životom bez neke posebne traume. Da su nekakva osećanja prema Senki ostala, ili ma-

Kompendijum libida

1

Voluminozni, šestostranični roman Zorana Ferića dobrim delom počiva na jednoj intrigi, vešto postavljenoj i razrešenoj na poslednjim stranicama romana. U svojoj “audio ispovesti”, tj. na snimcima u mp4 formatu na mobilnom telefonu, Senka, životna ljubav Tihomira Romara, otkriva da je, iako naratorova ljubavnica i partnerka, bila sve vreme zaljubljena u Romana, njegovog najboljeg druga

Ne može se iz teksta romana pouzdano tvrditi da je Senka želela brak sa Romanom.

Logično je pretpostaviti da bi, ako ne brak, ono oblik čiste, monoandrične, jedan na jedan veze sa Romanom predstavljalo punu satisfakciju njene emocionalno-erotske težnje.

Opet, ne može se reći da ona autonomno ne uživa u seksu sa drugim ljudima, u zavođenju i u svojoj erotskoj slobodi. Ipak, njeno suštinsko nezadovoljstvo i neispunjenost, o kome svedoči na maturalnom putovanju, de facto na kraju svog životnog puta, refleksivno zaokružujući taj pređeni put, vraća nas na početak i pretpostavku, koju može deliti i Senka, da završnog nezadovoljstva ne bi bilo da je život provela uz osobu koju je volela.

121

kar radoznalost praćena simpatijama, potvrđuje pomenuta činjenica s početka romana: motiv za matursko putovanje došao je usled Tihomirove želje da ova ideja bude mamac koji će privući Senkinu pažnju i koji će omogućiti da neko vreme provedu zajedno u istom prostoru.

Ono što ostaje nerazjašnjeno i zagonetno, tiče se Senkine nimfomanijske libidinoznosti i Romanovog seksualnog poriva. Roman je očiti egzibicionista i voajer koga uzbuđuje da posmatra osobe do kojih mu je stalo kako vode ljubav sa drugim osobama. Tako je neobični događaj iz detinjstva, kada je upravo Roman pozvao svoja dva druga, Tihomira i Radovana, da provale u stan opskurnog druga Mrazovića da bi voajerski prisustvovali seksu Romanove majke i Mrazovića, koji će mu ubrzo nakon tog događaja postati očuh, postao rana inicijacija njegovog poriva i uvod u svingerski odnos u kome učestvuje i Senka. Posle formalnog raskida Senke i Tihomira, uspostavlja se čisto kopulativni trougao dvojice najboljih prijatelja i Senke, koja postaje ljubavnica njih obojice, ostavši u dobrim odnosima i sa Romanovom suprugom, koja takođe sudeluje u svingerskim aktivnostima.

Takođe je zanimljiva i zagonetna, naratorova opsesija prostitutkama, posebno ona koja je fokusirana na ulične prostitutke pozamašne građe. I menage à trois i svingerske aktivnosti, masturbacija dugog trajanja i odlazak prostitutkama deo su patologije erotske nemoći naratora, ostajući u funkciji ispoljavanja poetike bizarnog u romanu. Naratorova nemoć nema oblik erektivne disfunkcije ili devištva koje bi se javilo kao rezultat njegove fizičke neprivlačnosti i neuspeha kod žena. Vidimo da je dosta aktivan i adekvatno potentan. Tihomir nije neko ko eksperimentiše radi sticanja novog iskustva niti zato što je zamišljen kao oličenje duha vremena, od-

nosno navika pojedinih grupa ljudi.

On je lik koji je u isto vreme sklon prostitutkama jer ga privlači njihova ružnoća, fizička i moralna, dok na odnos sa Senkom kao svojom i naložnicom svoga prijatelja pristaje uprkos emocijama koje oseća prema njoj.

Nedostatak isključive posesivnosti kod njega nije znak da je proširio vidike ili dostigao viši nivo nad-egocentričkog senzibiliteta, već je to izraz mirenja sa svršenim stanjem (Senka nije njegova niti to može biti), koje se ne može promeniti u svoju korist pa se na njega pristaje ne bi li se uživalo u vlastitoj podređenosti. Dakle, neka vrsta mazohizma vlada Tihomirovim doživljajem erotike.

Destruktivno demaskiranje Ferićev roman demaskira privid pristojnosti i normalnosti običnih i prosečnih ljudi. Ali on to čini tako što pokazuje jedan opšti moralni pad humaniteta, odnosno trajnu ontološku kontaminiranost ljudskog onim zlim, rodoskvrnim i podlim.

Utoliko je njegova etika na tragu one De Sadove sistematske negacije hrišćanskog antropološkog optimizma i recimo, de Mirandoline pohvale ljudskom dostojanstvu, na tragu svojevrsnog vrednosnog nihilizma koji nije apsolutan. Postoji izlaz, ili religioznim diskursom “izbavljenje“ i ono je u ljudskoj slabosti, u nedoslednosti i nemoći likova da budu superiorni u svojoj zlobi i ponižavanju drugih. Otuda Ferićevi likovi nalikuju zločestoj deci koji se svete drugima ozleđujući ih izricanjem neugodnih istina. “Izbavljenje” je u mazohističkoj submisivnosti onih koji trpe iz vlastitog zadovoljstva, ali i pomažu druge ne računajući na dobitak ili priznanje. Ferić, naporedo sa bolestima i smrću, svoje likove često uvlači u situacije koje kulminiraju opštom nelagodom, osećanjem poniženja ili

razočaranosti, kao i u situacije teških konflikata preko kojih se prolazi sa oguglalom inercijom civilizovanog ponašanja, ali čiji ožiljci ne zaceljuju.

Još jedna situacija u Ferićevom romanu, poput onog pripovednog segmenta sa čovekom bez šaka, dakle situacija bez koje se moglo, koja nije strukturno važna niti sama po sebi narativno kompleksna, nalazi se pri kraju romana, kada grupa maturanata koja je ostala na brodu odluči da pretura po stvarima svoje 90-godišnje razredne profesorke. Njihova nepristojna radoznalost ne dovodi do nekog bizarnog otkrića, razredna je u teškom starinskom koferu nosila uspomene na prethodni život, albume s fotografijama, knjige..., rečju jedan prtljag sentimentalnog i izraz stanja oskudice. Razredna je iskoristila matursku plovidbu da doputuje do Zadra, u starački dom, gde će provesti poslednje godine života. Situacija preturanja po njenim stvarima važna je kao okidač teškog razočarenja koji će obuzeti 90-godišnju staricu kad vidi čime su zabavljeni njeni bivši učenici, ugledni i profesionalno ostvareni građani, odnosno, kad shvati da je njen odgojni trud bio sasvim uzaludan. Na stranu pitanje o ukupnom dometu vaspitne funkcije školskog sistema, ova situacija ima duplo dno.

Za voajerskim trkeljisanjem poseže grupa anti-štrebera u odeljenju, kojoj pripada i narator, koja je već zadobila simpatije čitalaca time što je demonstrirala solidarnost sa nepravedno optuženom koleginicom, odbivši da obilazi znamenitosti sa turističkih razglednica Zadra. U tom duplom dnu sakriveno je značenje da nema dobrih ljudi, odnosno da ni oni koji su nas određenim postupcima naveli da ih svrstamo u dobre, ne zaslužuju takvu vrednosno etičku kvalifikaciju.

Nasuprot pohlepi stoji nepristojnost, a svi likovi su, u većoj ili manjoj meri, bešćutni i zlobni, pa i sam narator koji unekoliko odudara od ostalih.

122

Zanimljivo, narator je deo grupe skrnavitelja razredničinog kofera, ali i bešćutno oce-osvetoljubiv. Revanšizam prema ocu narator ispoljava kroz svoje maliciozne komentare i naročito na ukopu oca, namerno zakidajući na pogrebnoj opremi ili ispraćaju bez orkestra, u znak “odmazde” nad sebičnim očevim ponašanjem koje je ispoljio prilikom sahrane svoje supruge, naratorove majke. Samim tim on ponavlja očevu sebičnost, koja je u naratorovom slučaju teže ogrešenje jer nimalo nije motivisana finansijskim poteškoćama.

S druge strane, naratorov odnos prema Senki, nakon što se njihova

kratkotrajna veza okonča je sasvim specifičan. On je isprva novčano pomaže a potom i spava s njom, s predumišljajem joj ostavljajući novac. Time je degradira simbolički na rang prostitutke. Treba napomenuti da kod naratora plaćanje seksualnih usluga izaziva posebno erotsko uzbuđenje. Tako je Senka i posle veze koja je ličila na neformalni brak, ili na pripremu za njega, ostala uzbudljiv seksualni objekt gde je okidač libida naratora predstavljalo izjednačavanje ljubavnice i milosnice, zaljubljenosti i snošajne eksploatacije. Dakle, i na ovom primeru vidimo da je nešto

uzvišeno, poput ljubavi, degradirano, a može se uočiti i veza između degradirane ljubavi i erotske pobuđenosti.

Ta veza je jednake vrste kao i naratorova uzbuđenost debelom, tužnom i siromašnom romskom pristitutkom.

Ferićeva poetika bizarnog plovi na talasima morbidne komike, erotskih perverzija koje moralno ponižavaju i neuslišene čežnje koja se transformisala u malicioznost. Nad ovom poetikom bdi usud, nalik onom koji se ogledno poigravao sa starozavetnim Jovom, koji je sklon da likove stavlja u iskušenje kojima ne mogu odoleti pre nego što ih definitivno skrši.

IZDANJA

Katarina Brajdić___ Pisanje na balkonu Miloš Đurđević: Umbrijska sunčanica i druge pjesme, Meandarmedia, Zagreb 2010.

M

iloš Đurđević prije Umbrijske sunčanice objavio je tri zbirke pjesama (Pejzaži ili kružno traženje riječi, 1989; U zrcalu, 1994; Žetva, 1997). Od posljednje je prošlo čak trinaest godina, u kojima je Đurđević poeziji prilazio iza teksta, kao kritičar, antologičar, urednik i prevoditelj. Poziciju komentatora tuđih tekstova sada je zamijenio njihovim prizivanjem u vlastiti. Najavljuju to i brojni epigrafi, citati pjesama s kojima Đurđević komunicira, u rasponu od klasičnog kineskog pjesnika Tua Mua, preko Edmunda Spencera, glasovitog engleskog pjesnika iz 16. st., do suvremenika, Amerikanaca Charlesa Wrighta i Roberta Pinskyja, Engleza Jamiea McKendricka i drugih. Potom su tu reference na književne i povijesne likove koji nastanjuju njegov tekstualni svijet, a i bilješke na kraju zbirke u kojima se otkrivaju izvori pojedinih aluzija. Ta završna bilanca čini se doduše posve nepotrebnim, a i nedosljednim doznačivanjem, jer identificira vrlo malen broj likova i svodi ih na Slamnigove zagra-

de dvije iz pjesme Mjesto u antologiji.

U poeziji, kao i u drugim tekstovima, bitne bi stvari trebale nastajati iznad fusnote, a te događajnosti Đurđeviću nasreću ne nedostaje.

Zbirka slijedi logiku ciklusâ, svaki je dio tog pentaptiha samostalna cjelina, a pojedini su ciklusi i prethodno objavljeni u časopisima. Dva su ciklusa pisana u formi soneta, Za šaku soneta i Umbrijska sunčanica. Odabir soneta usklađen je s talijanističkim relacijama koje se često promiču u tekstovima. Umbrijska sunčanica ciklus je o Italiji, kroki protagonistova boravka u toj zemlji i razgledavanja znamenitosti. Putovanje prostorom isprepliće se s putovanjem jezikom i književnošću, klizanjem po vremenskoj crti – povijest nije prošla stvarnost, otvara se interakciji, a rezultat su humoristično intonirane kartoline. Taktiziranje formom i humorom te nepravilno rimovanje podsjećaju na Slamniga, čijom parafrazom Goldonijeva Pinnochia na talijanskom ciklus i započinje (C’era una volta un re, / no, c’era un pezzo di legno), a i u prethodnome se, među šakom

soneta, što talijanskih, što engleskih, može prepoznati slamnigovski stih, tj. štih. Đurđević je ponajprije zadržao formalnu zadanost rasporeda stihova, prisvojivši sonet kao zalog tradicije koju je uvijek moguće pokušati revitalizirati, čuvajući si ironijsku odstupnicu rimom baziranom na humoru. Znakovito je da suvremeni pjesnici posežu za rimom gotovo u pravilu samo kada tekstu žele pridati humoristični efekt, dok ona za pjesnike amatere još uvijek spada u obavezni rekvizitarij, postupak kojim se pjesmu upisuje u književnu tradiciju, a ne kojim se s tom tradicijom poigrava.

Premda na humorističnoj dionici knjige ima mnoštvo zanimljivih stihova, doduše katkad manje, a katkad više duhovitih, još su poželjniji putevi koji zaobilaze rime, da se tako pridružim lancu parafraziranja poznate latinske izreke. Naime, Nikola Petković svoj je osvrt na Umbrijsku sunčanicu započeo ludičkom parafrazom rekavši da tutte le direzioni (kako glasi naslov ciklusa kojim Đurđević otvara zbirku), ukazuju na to da svi

124

putevi vode u rime. Taj početni ciklus prethodi rimovanim vedutama i uvodi praksu mapiranja udaljenosti, putovanja kao pokretača percepcije, na planu puta sve više zamjenjujući konkretne lokalitete neodređenima, a na planu izraza prilažući činjenicama predodžbe, ukidajući strofičnost i puštajući stihovima da bez uplitanja interpunkcije razgrađuju sintaktičke cjeline. Potkraj ciklusa prvo lice ustupa mjesto drugom, no prije će biti da nije riječ o prihvaćanju suputnika, već o razdvajanju vlastite iskazne pozicije na dva lica kako bi se barem jednom od njih jasnije vidio odraz, primjerice u stihovima: (...) tijelo je / para nečijeg daha koji / nestaje u procjepu / svjetlosti ali ne i sunca / zavaljen na desnom boku / naslonjen na niski zid /zabačene glave / s obje ruke trljaš oči / premda znaš da ih / nikada nećeš otvoriti (Spavači). Đurđević ispisuje i kratke prozne tekstove, ali prozna forma nije iskorištena za pripitomljavanje ambigviteta stihova, nego za daljnju fragmentarizaciju govora. Ciklus Morse, gluhi prijatelju sastavljen je od nenaslovljenih ulomaka prikaza protagonistova bunovna lutanja pustim, gotovo apokaliptičnim krajolikom, svedenim na izmjenu elementarnih suprotnosti – svjetla i tame, zvuka i tišine – ili njihovu paradoksalnu istodobnost (tmurno, ne-bijelo ne-tamno lice sunca od tijesta upija i istiskuje ostatke mrtvih stabala, mrtvih trava, mrtvog zraka, mrtve zemlje, nečujno tutnji i ječi cijele noći, ne može pre-

stati, nikada nije započelo). Kretanje teksta isprekidano je parentetičkim komentarima koji ili nude drugačiju varijantu upotrijebljenog izraza ili postavljaju potpitanja o detaljima predočenih zbivanja, ali ostaje nerazriješeno je li riječ o zadiranju do-

življajnog ili iskazivačkog subjekta.

Pribrojene moguće alternative mogu sugerirati neodlučnost teksta i njegovu izloženost napuknućima i raslojavanjima.

Završni ciklus započinje pjesmama u kojima je također zamjetljivo apstrahiranje prostora i protagonistovi pokušaji snalaženja i percepcije.

Nemoć da pročita prostor oko sebe i u njega se upiše na formalnome je planu predstavljeno rezovima zareza koji presijecaju duge nizove ionako kratkih stihova pa je govor osuđen na stalno zapinjanje: jedna točka, crve-

no, ona tamo, / treperi, ne, ne treperi, titra, ne, / ne titra, nepomična, ne, ne stoji, / ima li zvuka, može li zujati, / zuji li, prelijeva se, nepomična, / nije to svjetlo, nije to odraz. Značenjski i ritmotvorni potencijali poetske sintakse propituju se kroz čitavu zbirku.

Na samome se kraju autor priklanja katrenima, najtradicionalnijem obliku strofe po čijemu je preinačivanju i prepoznatljiv. Đurđević je naime i ranije stihove najčešće privodio u katrene i tercine, pronalazeći nosivi okvir u čvrstoj formi i suprotstavljajući joj fluidnu izvedbu, nerimovane stihove različite duljine i ritam slobodnog stiha. Samostalnost katrena dokinuta je nepodudaranjem granice strofe i sintaktičke cjeline, odnosno kontinuiranim prijenosom.

Bei Dao, suvremeni kineski pjesnik kojemu je u Umbrijskoj sunčanici u par navrata dodijeljen glas, u pjesmi O krovovima i podrumima priznaje da ga poezija muči i da je ona kao balkon. Tu bi se poredbu moglo protumačiti kao tvrdnju da je poezija međuprostor, rubno mjesto koje niti je vani, niti unutra; niti krov, niti podrum; dio kuće koji nije u kući, stih koji se veže i oslobađa, govor koji izlazi iz zidova jezika; stoga se ona uvijek opire i onome koji piše i onome koji čita. I Đurđevićeva je poezija granična; njezina je preokupacija neodređenost subjekta, prostora i jezika u kojem se zatekao, no ta je izmještenost svakako dobrodošla. Na kraju krajeva, ne pretvara li se često izmješteno motrište u povlašteno?

VOIX VIVES

VANDA MIKŠIĆ___ Živi glasovi u Sèteu FOTOGRAFIJE: VANDA MIKŠIĆ, Jean de brEyne, branko čegec

R

odni grad Paula Valérya i Georgesa Brassensa već je treće ljeto zaredom u okviru festivala Voix Vives de Méditerranée en Méditerranée ugostio preko stotinu pjesnika s Mediterana. Njih tridesetak bili su Francuzi (među najpoznatijima su Jacques Ancet, James Sacré, Michel Giroud, Lucien Suel), dok su ostali dolazili iz četrdeset zemalja mediteranskoga okružja, ali i šire. Uz Salaha Stétiéa (Libanon), mogli su se tako čuti i stihovi njegova zemljaka Michela Cassira, Mohammeda Bennisa i Rachide Madani (Maroko), Soad Salem (Libija), Mahmouda Abuhashhasha (Palestina), Aharona Shabtaia (Izrael), Nuna Júdicea (Portugal), Guya Goffettea (Belgija) ili pak mladog kongolanskog slam pjesnika Nine Kibuande. Iz Hrvatske su, zahvaljujući prevoditelju i pjesniku Kolji Mićeviću, članu festivalskog odbora zaduženog za europski jugoistok, bila pozvana dva pjesnika, Miroslav Mićanović i Branko Čegec, dok su iz regije na festivalu sudjelovali još i Aleš Šteger (Slovenija), Vojka

Smiljanić-Đikić (BiH), Mladen Lompar (Crna Gora), Enes Halilović i Živorad Nedeljković (Srbija), te Risto Vasilevski (Makedonija).

Nakon što je dugi niz godina vodila sličan pjesnički festival u Lodèveu, direktorica festivala Maïté Vallès-Bled svoju je koncepciju živih glasova prenijela u Sète, dinamični ribarski grad zanimljivog položaja: smješten na kanalima, nedaleko od španjolske granice, licem je okrenut prema Africi dok mu leđa čuva svojevrsno slano jezero. Njegovi građani, baš kao i svi oni koji su se u gradu zatekli od 20. do 28. srpnja ili su pak došli zbog samoga festivala, mogli su tako šetati pjesničkom pješačkom zonom, uličicama okićenim bijelim jedrima i razapetim platnima sa stihovima pozvanih pjesnika, od pozornice do pozornice na kojima se poezija čitala gotovo neprekinutim ritmom. Program je svaki dan počinjao na obali, u pet ujutro, kao svojevrsni pozdrav suncu, a posljednji bi stihovi ulicama odjekivali u ponoć. Posebnu su draž čitanjima davala prožimanja sa životom ulice,

jer grad ni u jednom trenutku nije zbog poezije prestajao živjeti, nego je tih dana živio s njom, drukčije: u njezine je vibracije ulazio štektanjima motora, stvarao polifoniju glasovima prolaznika, stanara, radija i televizora, davao joj boju obližnjih fasada i ljetnih haljina. Osim u bijelim ležaljkama postavljenim ispred pozornica, ljubitelji poezije mogli su uživati i na brodovima (barkama na vesla ili brodicama s latinskim jedrima), u šatorima ili pak na brdu iznad grada, uz prekrasnu panoramu. Bilo da se na čitanju predstavljao samo jedan pjesnik ili više njih, uvijek brojna publika mogla je čuti izvorni zvuk pjesama koje bi čitao sam pjesnik i koje bi zatim profesionalni glumci interpretirali u francuskom prijevodu (osim, dakako, kad je stihove čitao francuski pjesnik).

Osobito su impresivne bile svečanosti otvaranja i zatvaranja festivala, kada je pjesnički mozaik prošaran muzičkim izvedbama etno inspiracije u publici smještenoj na travnjaku glavnog gradskog parka pratilo oko dvije tisuće ljudi! Kako

126

Posebnu su draž čitanjima davala prožimanja sa životom ulice, jer grad ni u jednom trenutku nije zbog poezije prestajao živjeti, nego je tih dana živio s njom, drukčije: u njezine je vibracije ulazio štektanjima motora, stvarao polifoniju glasovima prolaznika, stanara, radija i televizora, davao joj boju obližnjih fasada i ljetnih haljina. na publiku, tako i na same pjesnike, snažan su dojam nesumnjivo ostavila i svakodnevna čitanja uz interpretaciju tekstova za gluhonijeme: pjesme su se tada s vremenske crte selile u prostor, ali to više nije bio dvodimenzionalni prostor papira, nego prava teatarska izvedba, riječi pretočene u pokrete koji su iznova stvarali formalno-semantičke paralelizme i budili emocije.

Uz čitanja i druženje s pjesnicima organizatori su predvidjeli i sajam poezije (sajam knjiga pod nazivom Place du livre, na kojemu su se nudila isključivo knjige poezije i o poeziji), na kojemu je stotinjak mahom malih izdavača moglo predstaviti svoja pjesnička izdanja. Jedan od štandova dijelili su francuski izdavač L´Ollave i zagrebački Meandar Media. Jean De Breyne, direktor L´Ollavea, proljetos je objavio dvije zbirke pjesama hrvatskih autora ‒ Slavka Mihalića i Branka

Čegeca ‒ pa je festival bio sjajna prigoda da ih predstavi. Meandar je pak izložio svoju pjesničku produkciju koja je naišla na brojne pohvale. Valja reći da su i Čegecova zbirka Lune pleine à Istanbul i dvojezični izbor pjesama obojice pozvanih pjesnika te Ivice Prtenjače pod nazivom Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate naišli na veliko zanimanje posjetilaca sajma. Dakako, poželjno je da na ovakav festival pozvani pjesnik dođe s ukoričenim prijevodom. Naime, osim što su namijenjeni publici, festivali su i mjesto dijaloga među sudionicima, prostor razmjene (ne treba smetnuti s uma da su pjesnici često i izdavači, urednici, sveučilišni profesori i sl.), a objavljeni prijevod uvelike olakšava upoznavanje i komunikaciju i najbolja su moguća posjetnica.

Ovaj festival pjesništva u svakom je smislu okrenut kreaciji, stihu, pjesniku, a njegov međunarodni karakter

posebno ističe vitalnu ulogu prevoditelja: prijevodi se čitaju naglas, prijevodi su u antologiji koja okuplja radove svih sudionika festivala, a programom je svaki dan predviđen i razgovor s nekim pjesnikom i njegovim prevoditeljem. Tako smo u jednom od razgovora koje je vodio neumorni Kolja Mićević sudjelovale Martina Kramer i ja, kao prevoditeljice spomenute Čegecove zbirke.

Uz čitanja, razgovore s pjesnicima i sajam, publici su još bili ponuđeni brojni koncerti, kazališne predstave i umjetnički performansi. Na ulicama su također bili izloženi umjetnički radovi i instalacije. Organizirane su i svakodnevne radionice pisanja.

Da pjesnici i publika ne ostanu gladni i žedni, pobrinulo se desetak malih kiosk-restorana smještenih u pjesničkoj zoni, koji su jelovnikom pridonosili mediteranskom ugođaju.

Sama organizacija festivala bila je besprijekorna. Iako je organizacijski dio posla odradilo tridesetak volontera, za sve tehničke poslove (ozvučenje, rasvjeta, čitanje prijevoda i sl.) bili su angažirani profesionalci.

Sve u svemu, sjajan festival, možda malo predimenzioniran u smislu trajanja i broja sudionika, ali izvrsno osmišljen i vođen. Festival kakav se može organizirati samo u zemlji koja čita i kupuje knjige, koja, ukratko, još cijeni poeziju, i autora.

VOIX VIVES

MIROSLAV MIĆANOVIĆ___

Između izvještaja i putopisa: riječi u zraku – poezija Mediterana

M

eđunarodni festival poezije Voix Vives de Méditerranée en Méditerranée, održan od 20. do 28. srpnja 2012. godine u Sèteu, pripada sad već ljetu i od onih je iskustava koja te ne obilježavaju za cijeli život, ali imaju nešto od uzbuđenja i uznemirenosti koja se nosi kao nešto istodobno nepouzdano, neuhvatljivo i lijepo.

Ulazimo u mediteranski grad, drukčijeg mora i drukčije arhitekture, prate nas skladišta koja odišu napuštenošću, tragovi brodica na obali, muškarci i žene koji govore o različitom, drukčijem (Mediteranu).

Jesmo li i zbog tih prizora tu! Jesmo li zbog osjećanja da u toj drugosti (glasova, oblika) pjevamo ponešto drukčije i da ima smisla suočiti se onim uvijek istim osjećanjem nepoznatog, neizvjesnog, ali nakon Goranova proljeća, Wroclava ili Škocjana i nama nerijetko toliko općeg, sličnog, sigurnog...

Prethodila je našem dolasku prepiska s Koljom Mićavićem i poziv da budemo sudionici festivala nakon

Zvonka Makovića, Marka Pogačara, Predraga Lucića. Uljudni razlozi i preporuke da to budemo upravo mi, prijateljsko čitanje onoga što prethodi – i, eto, nije prošlo dugo i vidimo se na festivalu, slušamo ponešto o njegovoj pretpovijesti i razlozima da smo u gradu P. Valérya. Treba li reći da je za Kolju ovo gotovo jedino moguće mjesto dolaska pjesnika iz različitih zemalja, kultura, jezika i da je uvjeren da se upravo on umiješao u taj sudbonosni događaj stvaranja festivala u Sèteu, koji se prije toga održavao u nedalekom susjedstvu...

I razgovor se s radošću i ironijom, pamćenjem, maštom i znanjem seli do Irana i Afganistana, od francuskog srednjovjekovlja do glazbe i njezinih nama manje poznatih protagonista, onda opet hrvatski otoci, Beograd i Pariz. Kolja Mićević je izbornik za setski festival pjesnika s područja bivše Jugoslavije, dakle, onaj koji je ove godine pozvao i Aleša Štegera, Enesa Halilovića, Živorada Nedeljkovića, Mladena Lompara i Vojku Smiljanić Đikić. Pjesnik i prevodilac, s ne malim utjecajem i ugledom na festivalu,

pristiže na naša čitanja, s rijetkim instrumentima u ruci, s golemim šeširom i još mnogočim drugim osluškuje prijevode naše poezije na francuski. Nastavljamo s Vandom, i zadnje dane, s Brankicom Radić komentirati, provjeravati što poezija gubi i dobiva u prijevodu. Što gubimo i dobivamo?

Ali kao da sam prebrzo odmakao prema kraju, a da nismo sretno ni ostavili prtljagu, smjestili se u hotelu, pročitali naše pjesme i rukovali se s nama poznatim i nepoznatim pjesnicima, sudrugovima u borbi s riječima, oblicima.

Znamo li zašto smo tu, na vrhu ulice, pred službenim uredom festivala, gdje se okupljaju gosti pjesnici, predstavljači i glumci, pjesnici izbornici koji dočekuju one čije su pjesme izabrali i pozvali ih da dođu, za kompjutorima su i oko nas volonteri koji znaju sve bitno o rasporedu naših nastupa, smještaju, vlakovima i avionima, o dolaksu i odlasku.

Direktorica festivala Maïthé VallèsBled se raduje što smo stigli, vidjet ćemo je, od jutra do mraka, na većini

128

programa, prisutnu na zajedničkim ručkovima, na sajmu knjiga… Srdačnost i pouzdanost, rekli bismo dok se ogledamo sa svim dobivenim materijalima, opsežnim katalozima, preciznim programima i antologijom u kojoj je objavljena i po jedna naša pjesma (do 20 redova, stihova) na hrvatskom i francuskom.

Zašto smo tu među sto pjesnika Mediterana: da bismo ih čuli, da bi nas čuli, da bismo pročitali nešto o prostoru iz kojeg dolazimo? Teško da bismo nešto tako pretenciozno potpisali, ali u skoro deset dana imali smo priliku vidjeti i doživjeti kako se s poezijom drugi nose i kako je čitaju, doživljavaju i zašto joj na tako nedvosmislen način daju na važnosti.

Grad je premrežen platnima zategnutim između kuća na kojima su na francuskom jeziku ispisane riječi, stihovi, ulomci iz naših pjesama, potpisanim našim imenima i nazivima zemalja iz kojih dolazimo (Hrvatska, Slovenija, Libija, Sirija, Srbija, Slovenija, Francuska, Malta, Crna Gora, Italija, Grčka, Cipar, Kolumbija, Belgija, Iran, Albanija, Portugal, Alžir, Maroko, Egipat, Palestina, Španjolska, Izrael, Turska, Portugal, Jordan, Kuvajt, Tunis, Liban, Kanada, Oman, Makedonija, Srbija, Kuvajt, Sirija, Kosovo, Bahrein...)

Fotografiranje ispod riječi u zraku, toplina ljeta, radoznali turisti, suputnici festivala, tehničari koji kruže ulicama, trgovima, parkovima i pripremaju pozornice, osjećaj da je sve u gradu podređeno festivalu, ili jednostavnije da je grad festival. Naravno, da ćemo u noćnim šetnjama, preko mosta, u tek nešto malo udaljenijim od središta grada, vidjeti ono što zapravo pripada stvarnosti teksta svakodnevnog života: na rubovima ulica, u mraku malih restorana sjede za stolovima doseljenici, oni koji žive u drugim jezicima izvan službenoga francuskog jezika. Ali i mi tada razgovaramo o hrvatskoj književnostima i

Ostao je nezavršen razgovor o jeziku i stvarnosti, o poeziji i kartelima s Myriam Montoya iz Kolumbije, ali možda nakon jednog od noćnih koncerata i ne treba sve reći, doznačiti, ostali su dogovori s Michelom Cassirom o izboru hrvatske poezije na francuskom, nudi nam da to napravimo po našem ukusu, senzibilnosti, ono što je dio našega života i pustolovine koje nam donose drugi tekstovi, pjesnici, zemlje… Ostaju pozdravi čudesnoj gluhonijemoj pjesnikinji Djenebou Bathily, čija je izvedba rukama i licem (tijelom) nešto što je ugrijanom zraku htjeli reći da tišina nije samo ono što ne čujemo… njezinim protagonistima, našim čitanjima stanja hrvatske poezije, ali ništa manje o mjestima gdje bi ovakvi festivali jednako dobro živjeli: Gornji grad, Zadar ili Šibenik, Hvar... Kako doći do publike koja bi sudjelovala, slušala, čitala i razgovarala?!

Naši razgovori kažem, jer sam pristigao na festival poezije s pjesnikom (izdavačem, urednikom i prijateljem) Brankom Čegecom i Vandom Mikšić, ne znam gdje bih stao nabrajajući u čemu nam je sve pomogla.

Francuski, jezici drugi i drukčiji, praktična umijeća za kretanje festivalom-gradom, njegovim javnim i noćnim životom… Čitamo tako u muzeju P. Valérya, kako ga je učitelj ukorio, mladi čovječe, obratio mu se i ukorio ga zbog lijenosti (nešto mi je u toj smiješnoj opomeni izmaklo, ali ne mogu si više pomoći.)

Stanje stvari. Hotel, s neizbježnim mačkama i psima u predvorju, ljubaznom ženom koja tu, na recepciji, živi danonoćno, u središtu mjesta, ulica s potkresanim drvoredom, čudno građenim centrom za čitanje, posudbu audiovizualnih materijala, s

parkingom, glasovima i jezicima Afrike, Mediterana, neke Severove Azije ako se ne varam, različitih Europa, s pitanjima samom sebi o sebi i mjestu na festivalu, s rasporedom stvari (koji tekstovi za čitanje, prijevodi...).

Ali već smo na svečanom otvorenju festivala, u golemom parku, gdje se mnogobrojna znatiželjna publika rasporedila po travi, ležaljkama, donesenim s paluba prekooceanskih trajekta, s vjetrom započinju – kratki govori, pozdravi i prva čitanja pjesnika.

Pažljivo se krećemo vlastitim programom: čitanja i nastupi prije podne, popodne ili navečer – redovito zainteresirana lica naših predstavljača (drago im je da te predstavljaju, žele znati kako se izgovara to Mićanović ili Čegec, s čijim prezimenom to ide teško) koja se mijenjaju kako odmiče čitanje i publika plješće ili se javlja s pitanjima. Emmanuelle Malhappe, koja će za nekoliko dana voditi program sa mnom i B. Čegecom, došla je već prvi dan i brzo se s njom u razgovoru širi krug tema o kojima želi znati više nego što stane u sat vremena programa (čitanja, razgovora…) Netko od prisutnih ponavlja i

129

izvikuje dok čitam, njemu nepoznatu riječ, kuća, kuća, kuća, koju toliko puta ponavljam u pjesmi For sale.

Publika prilazi nakon nastupa i žele znati još ponešto o tvojim pjesmama, knjigama, jeziku ili gradu, zemlji iz koje dolaziš. Volonteri veslači na barci dok nas izvoze iz luke prepričavaju slike iz tvoje poezije, uspoređuju s nečim poznatim ili naglašavaju što ih čudi, što ne razumiju.

Glumci, koji su točni kao urice, bore se s masom naših riječi, toponima i odlaze na druga odredišta. Čitaju od 5 ujutro da se na obali dočeka izlazak sunca, čitaju na barkama, čitaju na pozornici u središtu sajma knjiga.

Sajam knjiga poezije, s bijelim šatorima, i s uglavnom prepznatljivim, decentnim dizajnom (žute ili bijele korice, crvena slova za ime autora i naslov knjige, pokoja diskretna crnobijela fotografija...) Martina i Jean na štandu, uz svoja dosadašnja izdanja imaju i preveden izbor iz poezije S. Mihalića i Lune pleine a Istanbul B. Čegeca. Sajam nam je mjesto za okupljanje, za predah, za zajedničko čitanje, nadahnuto i glasno da se drugi

zaustave, oni koji se zaustave nerijetko i kupe knjigu, nastavljaju se razgovori o poeziji i svijetu, o značenjima, sličnostima i razlikama.

Ali nije samo sajam uhodano mjesto, nastaje paralelna topografija boravka u gradu: Sète s redovitim mjestom za kavu, što nije uvijek jednostavno dobiti i naći, miris zraka natopljenog dimom, pticama i glasovima, more i očekivanje da će se vidjeti neki rub daleke druge obale, kopna, uvijek isto mjesto za ručak, različito za večeru... Pjesnici s kojima komentiramo protekli dan, programe, idemo na noćne koncerte, približavanje s onima rođenim u Egiptu, s onima koji žive u Parizu, s onima s kojima si imao zajedničko čitanje – i svladao si prostor festivala, njegovo vrijeme, ritam… Ostao je nezavršen razgovor o jeziku i stvarnosti, o poeziji i kartelima s Myriam Montoya iz Kolumbije, ali možda nakon jednog od noćnih koncerata i ne treba sve reći, doznačiti, ostali su dogovori s Michelom Cassirom o izboru hrvatske poezije na francuskom, nudi nam da to napravimo po našem ukusu, senzi-

bilnosti, ono što je dio našega života i pustolovine koje nam donose drugi tekstovi, pjesnici, zemlje... Ostaju pozdravi čudesnoj gluhonijemoj pjesnikinji Djenebou Bathily, čija je izvedba rukama i licem (tijelom) nešto što je ugrijanom zraku htjeli reći da tišina nije samo ono što ne čujemo...

Neki se pokušavaju još i okupati, traže suvenire, razmjenjuju se knjige i adrese... Ostaje mnogo toga neodgovoreno i neizrečeno, kao da je ostavljeno za taj idući put kojeg (možda) neće biti! * Jutarnjim avionom napuštam Marseille, nakon sat vremena slijećemo u Zadar: skraćujem vlastito vrijeme i vrijeme trajanja festivala, što se vrti na putu do mora: riječi, poezija, koncerti, ono što je izrečeno i prešućeno, ono što se neće ponoviti… Ali to kao da nisu riječi za putovanje, za festival, za izvještaj (o sebi), za putopis (o drugom). Ali, mislim, toliko i toliko metara iznad zemlje, fotografije će sve nadoknaditi...

Maïté Vallès-Bled, direktorica festivala u zagrljaju plavog čovjeka

Vanda Mikšić i Martina Kramer na zajedničkom štaNdu francuske kuće L’Ollave Editions i Meandar medije

Martina Kramer i Jean de Breyne

ÄŒitanje poezije na vesla

Vjetar otpuhuje stihove s treperavih papira...

Znakovi pored puta Poetska zona

Čitanje u ponoć: Philippe Tacelin, Branko Čegec, Patrick Vendrin, Hossein Rad, Bruno Doucey

Miroslav Mićanović i egipatski pjesnik Alaa Khaled

Čitalo se i na hrvatskom...

Brankica Radić, pjesnikinja i prevoditeljica stigla je na naš matični štand

Impasse Brouillonnet, iz publike

Ispod Mićanovićevih stihova

Djenebou Bathily (Mali) poezija na jeziku znakova

Čitanje u Impasse Brouillonnet

Mićanović i Čegec ispod stihova na vjetru

Čitanje pod svijećama na Rue Rapid

Obojicu sudionika iz Hrvatske prestavila je šarmantna Emmanuelle Malhappe

Mićanović pod brižnim okom Emmanuelle

Emmanuelle smišlja provokativno pitanje

Emmanuelle i Martina

Maja i Aleš, užitak bez teksta

Mladen Lompar i Mara Lompar

Okupljanje na fontani sa spomenikom hobotnici, važnoj figuri setske svakodnevice

Pjesnikinja i njezin prevoditelj, Vojka Smiljanić Đikić i Kolja Mićević

Čitanje i jezik znakova, s francuskom pjesnikinjom Lili Frikh

Program Poezija i jezik znakova vodio je francuski pjesnik Michel Thion (krajnje desno)

Prevedeno na jezik znakova

Pjesnik i njegove prevoditeljice, program Kolje mićevića na Place du livre

Place du livre

Prestavljanje edicije Domaine croate kuće L’Ollave na Place du livre

JEDNO Popodne u Montpellieru

Prigodna demonstracija mogućnosti jednoga od Koljinih magičnih instrumenata

Predah uz čaŠu rosea, prijelomna točka dana

S FRANCusko-libanonskim pjesnikom Michelom Cassirom ispred Džepnog kazališta

Brankica Radić u poetskom kontekstu

Potpisivanje knjiga Kolji Mićaviću

Sat potpisivanja

Soad Salem iz Libije

Transparent potpore za Soad

U znaku rosea, aperitiv na štandu L’Ollave i Meandra

Taras Šteger izvodi Miroslava Mićanovića na pravi put

Pisati se mora

MIROSLAV MIĆANOVIĆ___ Prostor traži riječi / riječi traže prostor Festival književnosti MareMare_2012.

FOTOGRAFIJE: BCH

Festival književnosti MareMare, koji organizira Multimedijalni mobilni centar Otok, održan je od 27. travnja do 2. svibnja 2012. godine na relaciji Vodice – Komiža – Palagruža – Komiža – Molo Trovna – Vodice i na njemu su sudjelovali hrvatski autori: Senko Karuza, Robert Mlinarec, Miroslav Mićanović, Zoran Ferić, Branko Čegec, Branko Kirigin, Roman Simić, Damir Miloš, Alem Korkut, Željko Barišić, Stipe Grgas, Stašo Čelan, Šime Stipaničev i Jurica Pavičić; prateća sekcija Mirko Tomić, Denis Galić, Tonči Grmoje i Vinko Filipović. Ovogodišnji slogan Pisati se mora!, dolazak ministrice kulture Andree Zlatar, autorice brojnih knjiga i studija, pjesnikinje; čitanja sudionika u Marinim zemljama, snimanje filma, predstavljanje projekta u Booksi, tekstovi za knjigu o Palagruži (i prostoru), ono što na festivalima pripada piscima i publici, prisutnost medija i portala – samo je dio sadržaja (radionice, čitanja, okrugli stolovi…) koji su u proteklih pet godina obilježili njegovu jedinstvenost i posebnost.

147

N

isam mislio da ćemo dospjeti do Palagruže – govori mi Damir Miloš, pisac koji se sustavno u svojim romanima odriče konvencija pričanja i pripovijedanja, kojem je uvijek do druge i drukčije gramatike teksta, jer da se pisac svojim pisanjem nudi jednosmjernom čitanju, ili dopušta mogućnost takva prijevoda u druge jezike, nedopustivo je u njegovu slučaju.

Doći do Palagruže, dospjeti na Palagruži podrazumijeva ozbiljnost, odgovornost i pouzdano kretanje, što je možda naivnom čitatelju u suprotnosti s neuhvatljivom strukturom teksta i labirintima njegova značenja.

Neizvjesnost takvog putovanja nije ni izvan pitanja komu to treba i zašto?

Koji je smisao da dvadesetak pisaca putuje početkom svibnja na udaljeni otok i bavi se prostorom vidljivog i nevidljivog, mogućnostima teksta koji je na suprotnoj strani statistike i ravnoteže! Je li taj napor prizivanja riječ na (ne)naseljeni prostor bilo komu i bilo čemu potreban? Branko Kirigin, koji putuje s nama, daje nam na putu koordinate otoka čija (kulturna) povijest seže u prošlost, ali ono što bi on htio namijenjeno je umjetnicima, znanstvenicima, istraživačima, ali i radoznalim dječjim glavama: ideja da to bude budući istraživački centar ili mjesta za darovite još se čini daleka, koliko god mi tamo ostavili knjiga.

Ali ono što nadrasta u tom trenutku izjavu i sumnju D. Miloša jest da smo nadomak pučinskog otoka i da je Festival književnosti MareMare 2012. godine, na neki način, izmješten s otoka Visa, gdje se proteklih godina u Komiži i Visu podjednako održavao i trajao, stigao s otoka na otok.

I što s tim?

Ideja je s pozvanim piscima, sudionicima Festivala, provjeriti koliko je putovanje i dolazak na Palagružu, upoznavanje tog pučinskog otoka promijenilo njihova očekivanja, utjecalo na narav njihova teksta i pisanja.

Jedan od mogućih razloga organiziranja i okupljanja ovogodišnjeg Festivala MareMare bilo je i traženje odgovora na pitanje što je sada relevantno mjesto autorskog djelovanja, koje su njegove mogućnosti i strategije na putu do teksta, koji bi trebao biti propulzivan, višeznačan i intrigantan.

Riječi traže prostore naseljavajući ih i na njihovoj neotkrivenosti gradeći stvarne (autentične) svjetove, ali istodobno i prostori traže riječi za svoju nevidljivost i čežnju da nas pronađu, da provjere svoje postojanje.

“Nevidljivi gradovi”, koje smo čitali i njima putovali samo je posredna odrednica, figura autorske čežnje do postigne sjaj i senzaciju koju donosi novi tekst (teritorij), ali riječ je sasvim sigurno o naporu da se pristane i stvara na sretnom tlu umjetničke imaginacije.

Budući da je riječ o projektu koji je trebao pomoć nautičara, na festivalu su sudjelovali i Šime Stipaničev, čovjek koji je sam u regati preplovio Atlantik na jedrilici dugoj 6,5 metara, nautički skiperi Ante Alfirev, Roko Franić, Saša Fegić i Maja Polić, a festival su pratili nautički portali: iJedrenje, Morsko prase, Adriaticsailor i Nautica portal.

Pisati se mora!

Ako je odsutnost ono što određuje posao pisanja, spašava njegovu suvislost i rad, istodobno je čežnja (i žudnja) da se dospije do pučinskih mjesta ono što je činilo i čini jedan od sadržaja Festivala književnosti MareMare.

Hrvatski pisci, sudionici ovogodišnjeg festivala, stigli su do udaljenog odredišta: do Palagruže, do točke o kojoj se sanja(lo), čiji su razmjeri takvi da mogu prerasti u opsesiju. Palagruža do koje smo pristigli, obilježila je naš povratak na kopno pitanjem i pitanjima o vlastitom životu i životima. Kad govorimo o opsesiji i piscima, mislimo o tekstu Palagruže, jer nismo putovali kao naivni turisti ili nesmotreni barbari – dotakli smo hrid, točku, kopno, vidjeli svjetionik... Postali smo dio povijesti ljudske prisutnosti koja je obzor, početak ili kraj: sve u jednom i jedno u svemu. Kako se krećeš po tlu koje izmiče, koje te ljulja? Što je tvoj tekst nakon Palagruže? Je li tvoj odgovor: Pisati se mora!

šime, glavni skiper, mirno čita novine

brod s ekipom pod paskom dr. barišića

majina i sašina POSADA

komiža se ne da uznemiriti

šifrirani dijalog ministrice andreje zlatar i skIpera šime stipaničeva

operacija prebacivanja na maestralu

a tko sad drĹži kormilo u rukama?

s dobrim kormilarom...

PALAGRUŽA: lanterna

a uspon je tek poÄ?eo...

arheoloĹĄki ostaci su tu, iza gotovo svakog kamena

na putu prema gore

čiji je vjetar otpuhao pola zastave?

iskrcavanje na palagružu

večera

susret sa svjetioniÄ?arima

brodovi su obećali da neće otplutati

jutro, prije drugog iskrcavanja na otok

stipe, maja, saša i robi

sve o palagruži ispričao je branko kirigin

putokaz za izgubljene u mraku

MUNICIJA

na braniku: pisci i korkutove praćke

poruka je ispaljena

neki put ne ide bez zaklona

Predah kao pobjeda

prva pomoć u knjigama

sAmo staklo dijeli Lanternu od KORKUTA

preskakivanje brodova, jer zalihe hrane i vina Ä?uvaju mirko, tonÄ?i i denis

damir i alem

likovi s pramca

damir održava vezu među brodovima

na drugom brodu maja drži svu užad u rukama

roman, senko, šime

roman, miroslav i branko kirigin

rad odmara

usidreni u moloj trovni na visu

koga je alem preveslao?

kad motor ne sluša...

molo trovna

irma i ines

andrea i miroslav: kad pisati se mora

neke riječi ne možeš propustiti

prvomajsska fešta u marinim zemljama

Prvomajski grah

Pisati se mora

ROMAN SIMIĆ___

Diomedove ptice

1. Stvar srca

D

jevojka koja nam je godinama čistila stan jednom je, ne znajući da je slušam, nekome na telefon rekla: “Sve je to stvar srca, samo srca”, a onda zaplakala, ili je barem tako zvučalo ondje gdje sam se skrivao. Koliko god se trudio, od tada nisam mogao a da je ne gledam drugačije. U svemu što je radila, bilo to brisanje prašine ili pranje wc-a, tražio sam tu stvar, to srce, i možda je baš zbog toga otišla; bez pozdrava i objašnjenja, svaki daljnji angažman otklanjajući jednim jedinim, suhim i službenim smsom. Žena koja se javila na oglas bila je samohrana majka; Bosanka golemih šaka, krupna i nimalo plaha, ali zato kudikamo temeljitija čistačica. Posao joj je trebao i već na prvom susretu odlučila je dobiti ga. Radila je šutke i brzo, i nije bilo komada namještaja koji nije pomaknula, podigla, ili iza njega zavukla perušku i krpu. Kad bi došao red da očisti prostoriju u koju

sam se sklonio, zastala bi na dovratku, a u očima joj nisam mogao pročitati ni nestrpljenje, ni nervozu, ni prijezir. Na kraju, sjedio sam za stolom u dječjoj sobi i čitao, kad mi je prišla, o bok tarući veliku žutu kuvertu.

– Bilo je iza police s knjigama. – rekla je. – Hoćete pogledati ili da bacim?

Prošle su godine, ali prepoznao sam rukopis i neuredni obrub od selotejpa. Prilog za arheologiju budućnosti, pisalo je umjesto adrese pošiljatelja, no ja sam znao od koga je.

- Samo ostavite – rekao sam, i to su bile jedine riječi koje smo izmijenili, sve dok nije završila, pokupila sredstva za čišćenje, obula cipele i u ruksak spremila žute gumene rukavice.

Eto. Vi se onda javite.

Dobro se sjećam: bilo je proljeće, kraj travnja, četiri godine nakon što mi je Šprajcer poslao CD i razglednicu Palagruže, svoj prilog za moju arheologiju budućnosti. Kuća je blistala, kuverta čekala na krevetu, a ja sam stajao kraj prozora i iza navučenog zastora pogledom pratio tu

ženu, snažnu i tromu, bez parfema i mirisa, nimalo nalik nervoznoj blijedoj djevojci koja nam je godinama čistila stan. Način na koji je radila, svaki njen pokret činio se pun samokontrole i ravnodušnosti, a ipak; nisam mogao zaboraviti ono srce; sve što bismo jedno o drugome mogli doznati, makar i nehotice.

Nažalost, posao je dobila druga osoba, utipkao sam i stisnuo šalji.

Gledao sam kako na ulici zastaje, vadi mobitel i čita, a onda nastavlja sporim, jednoličnim korakom, ne osvrćući se, kao da je stvorena za neki ozbiljniji, nekoliko brojeva veći svijet.

Kažem, bila je to stvar srca, samo srca.

Skrenula je za ugao i više je nisam vidio.

2. Razglednica Između 2005. i 2007. Radovan Šprajcer pisao mi je kao da se po karti Hrvatske igra školice: iz Rijeke, Siska, Vinkovaca i Ličkog Osika; iz mjestā

164

i traljavo nalijepljena na komad presavijene ljepenke, na kojem je pisalo PALAGRUŽA. Slova su bila velika i neuredna, karton umrljan ljepilom, a u središtu svega, u tom improviziranom kartonskom omotu, čekao je CD mastan od otisaka prstiju – tipična šprajcerovska babuška od smeća.

Ali stvar nije bila samo u izbjegavanju originala. Naprosto, sa Šprajcerom se činilo da trag prijevare može voditi bilo gdje: od diska s kojega su se čuli samo šumovi (nerazgovijetni glasovi i smijeh, udarci vjetra i lopata, valjanje oblutaka i mora), pa sve do otoka koji je u Šprajcerovoj verziji podsjećao na kamenog psa do ušiju uronjenog u vodu, dok je na internetskim stranicama turističkih agencija, na svim fotografijama koje sam viđao poslije, bio nešto drugo: Palagruža-iguana ili komodski varan, Palagruža-reptil koji tone – stvor lišen ne samo svega psećeg, nego i ma čega toplokrvnog!

koja su svakim novim pismom postajala sve manja, sve dok na kraju nije nestalo i njih, i njega, i kopna s kojega se moglo javiti. Posve prikladno, zadnja je stigla zgužvana razglednica Palagruže. Otok sa svjetionikom, dvjestotinjak metara širok i tek malo više od kilometra dug, nepristupačan i nenastanjen, krpica kopna izgubljena nasred Jadrana – bolje od toga nije mogao smisliti čak niti Šprajcer.

Poznavali smo se petnaest godina, ali da ga je trebalo svesti na najbitnije, pisma koja je slao to bi mogla jed-

nako dobro kao i ja, njegova osobna karta, ili otisak zubala. Prilog za arheologiju budućnosti umjesto adrese pošiljatelja, Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život umjesto potpisa – sve što si o njemu trebao znati već se nalazilo u pošti, s jednostavnim pravilom za uporabu: od datuma rođenja pa do poštanskog žiga, sa Šprajcerom nikad nisi bio siguran na čemu si. Čak ni ta razglednica nije bila ono za što se izdavala.

Za početak, bila je to obična zračna fotografija otoka, izblijedjela na suncu

A onda se sjetim našeg zadnjeg susreta u memljivoj veži gornjogradske trokatnice i pomislim da veliki mistifikatori u kadar obično ne ulaze uplakani i začepljena nosa, odjeveni u jeftina crna odijela i s kragnama punima prhuti. Je li to kako sam vidio Šprajcera bila stvar optike i dioptrije?

Je li problem bio samo u udaljenosti?

Kada je bio blizu, činio se običnim, ili bar ništa neobičnijim od većine onih koji su me okruživali, no čim bi se o njemu razmišljalo na daljinu, Šprajcer bi počinjao žuljati i grepsti.

U svakom slučaju, da se pitalo njega, sve što mu se događalo od jeseni 2004. ostalo bi mi nepoznanica.

O stvarima poput poslova i mjesta, prezenta i futura pisao je samo u naznakama – a budući da mu na pisma nisam odgovarao, više od toga nisam mogao ni tražiti. Iskreno: tada me nije ni zanimalo. Riječi koje smo izmijenili na rastanku, umor i nelagoda koji su ostali iza njih, bili su

165

odveć svježi da bi mi smetalo što ga ne vidim. A osjećaja da on promatra mene ionako se nisam mogao otresti.

Rekoh: Šprajcer je nestao iz Zagreba, a od komadića onoga što sam saznavao o njemu, mogao se sastaviti bilo tko, pa čak i on. Od onih nekoliko zajedničkih poznanika čuo sam da se razveo pa ponovno oženio, da je službovao kao gradski ili seoski učitelj, informatičar i prodavač tehničke robe, i ništa od svega toga nije bilo nemoguće. Netko mi se jednom i zakleo da je vidio njegovu fotografiju uz vijest o otvaranju prve privatne detektivske agencije u Slavoniji (ili Istri?), ali kad sam članak pokušao pronaći na Internetu, nije mu bilo ni traga. Naravno, s obzirom na to o kome se radilo, ni to vjerojatno nije moralo značiti ništa.

Ipak, ne jednom tijekom svih tih godina, gledajući u Šprajcerovo kameno pseto s kapicom od svjetionika, znao sam se zapitati je li moguće da je i taj komadić kopna samo još jedna opsjena, zadnje od njegovih jeftinih čuda? Je li me, kao i toliko puta dotad, naveo da povjerujem u neku njegovu Palagružu zato što sam bio naivan, nedovoljno lukav ili dovoljno glup, ili ga ipak precjenjujem i razglednica je samo razglednica, šumovi samo šumovi, a životinja je otoka evoluirala zbog kuta snimanja, fotošopa ili neke slične trice?

Materijalni dokazi su precijenjeni, rekla je jednom od sviju baš Kubanka, bivša Šprajcerova žena, arheologinja: Sve je to pitanje interpretacije.

A nedugo nakon što se prestao javljati, i Šprajcera se moglo još samo interpretirati. Kameni pas, zamišljam, s plutenog je panoa pao na stol, otamo u neki registrator ili fascikl, a potom, s gomilama papira i knjiga, u prašnjavom papirnatom zbjegu, tko zna gdje. CD je trajao i kraće. Jedno

vrijeme mjesto na polici kupovala mu je 15minutna snimka noći pune cvrčaka, kojom smo nekoliko puta uspjeli uspavati Jakova – Šprajcerov prvi i jedini hit-singl. S prestankom te čarolije, i njemu se izgubio trag.

I uopće, dok tako razmišljam, čini se da nikakve velike zavjere nikada nije bilo; da su velike žute kuverte nestajale malo-pomalo, zbog nemara ili nereda; da je život naprosto bio prebrz, prepun da bi se bavio njima.

Sloj prekriva sloj, rekla je Kubanka, preko svega naliježe zaborav, i teško mi je zamisliti ne metlu, nego čitavu arheologiju koja bi u to uvela reda. Valjda zbog toga, bio sam uvjeren da su i kameni pas i soundtrack Palagruže, možda čak i sam Šprajcer, zauvijek izgubljeni u prašini i prhuti povijesti.

I nije mi bilo žao. Naprotiv, kada je, u jednom od svojih velikih spremanja Lada napunila kutiju preostalom Šprajcerovom kramom, nisam to smatrao gubitkom: sām sam je odnio do kontejnera.

3. Prijateljstvo Kad već govorim o tome, kažem: Radovan Šprajcer bio mi je prijatelj, a samo zato što je prijateljstvo prestalo imam potrebu dodati: prijatelj iz vojske, prijatelj iz nužde, lažni prijatelj ili prijatelj u slobodnom padu – kao i obično kad se osvrćemo i pričamo o stvarima koje su bile, ali si ih mi više ni uz najbolju volju ne možemo objasniti.

Da sam ga upoznao u koje god drugo doba osim onog kad smo se doista i sreli, za njim se vjerojatno ne bih ni okrenuo, no sva je prilika da je tako s većinom prijateljstava: netko je rekao da prijatelje imamo samo zato jer smo s njima nekoć bili mladi, zajedno pojeli vreću soli (čijeg se okusa više ne sjećamo), i podijelili ono što nam je u životu bilo važno i novo (a

što se u međuvremenu olinjalo i potrošilo, u najboljem slučaju pretvorilo u rutinu).

Upoznali smo se krajem 1990., nedugo prije rata, dok smo zajedno služili vojni rok u malom garnizonu duboko u Srbiji: on kao završeni student tko zna čega, a ja kao devetnaestogodišnjak čija je majka vjerovala da je obavezu prema državi pametnije odraditi prije studija. Iz toga vremena ne pamtim puno, sjećam se tek da me zaskočio u knjižnici vojničkog kluba, da smo ustanovili da smo obojica iz Zagreba, da je čitao i oduševljavao se knjigama mojega oca (loša poezija zbog koje je stari odgulio godinu dana zatvora i izgubio posao) i da mi se isprva nije svidio; ni njegova masna kosa i cvikeri, ni vječiti smiješak, ni neuvjerljivi gard vojničine koji se u trenu znao pretvoriti u jednako šuplju pozu čovjeka koji duboko prezire sve što ga okružuje. Čak i za balavca poput mene, bilo je to loša gluma, ali nismo ga izbjegavali samo radi nje.

Kad o tome razmišljam danas, svaki od preostalih Šprajcerovih grijeha bio je dovoljan da ondje ostane sam: bio je stariji od nas, drukčiji od nas i – možda najvažnije - bilo je gotovo nemoguće odrediti kome pripada.

Zatvorim oči i tu je; rat samo što nas nije zapišao, a on, gord poput indijanskog skauta, nasred kasarnskog kruga s pripadnicima različitih plemena razgovara na nakaradnom jugoslavenskom koineu, na nekom svom hrvatsko-srpsko-makedonskom, za koji je tvrdio da mu se zalijepio za jezik dok je odrastao po cijeloj bivšoj državi, po svim onim krajevima gdje je veleuvaženi Šprajcer Senior pravio djecu i postavljao centralno grijanje. I premda se i u tu priču kasnije imalo razloga posumnjati, bila je uvjerljivija od ostalih. Svi ti Medojevići i Kejžari, Milovanovići i Stipići… ponekad mi se čini da smo tek ondje, u toj jednogodišnjoj predškoli za rat, dobivali

166

lica i u njima – više ili manje iznenađeni - otkrivali crte svojih očeva.

Bili smo istih godina, jednako prljavi i umorni, ostriženi i uniformirani, ali već smo se savršeno dobro znali orijentirati po prezimenima - najvažnije lekcije uvijek se dobivaju kod kuće.

Možda i zbog toga, sa Šprajcerom sam se zbližio tek nakon tromjesečne obuke, kad je većina iz moje klase dobila premještaj u veće garnizone: Pirot, Prištinu ili Niš. Nas su ostavili za sjeme, rekao je dok smo stajali postrojeni na golemom platou prazne kasarne - nas tridesetak budućih desetara i vozača, kuhara, stražara i ćata – i vjerujem da sam baš u toj stanci bez ljudi, prije nego se asfalt oko nas iznova počeo puniti pripadnicima naših plemena – u doba kad se nije moglo birati – o Radovanu Šprajceru počeo razmišljati kao o prijatelju.

Iz toga doba, iz vojske, dolazi i njegov potpis – famozni Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život. Prvi put našao sam ga na unutarnjoj strani korica latiničnog izdanja Döblinova Berlin Alexanderplatza, koje me na krevetu dočekalo za dvadeseti rođendan, u veljači 1991., a potom i na svakoj od knjiga što mi ih je ostavljao na pisarskom stolu, u uredu, u soški ili limenoj kaseti u kojima smo čuvali sve što smo ondje bili: kalašnjikov, rezervnu uniformu i četkicu za zube.

Nema sumnje da su mi Šprajcerove knjige ondje na neki način i spašavale život, ali isto bi se moglo reći i za slovenske pornografske časopise i Gavrilovićevu kobasicu; velikodušni dobavljač jednako se opravdano mogao potpisati i na njih. Ni tada ni kasnije nisam ga pitao na što je točno mislio pod tim životom i pod tim vjerojatno, ali i da jesam, sumnjam da bi mi odgovorio. Šprajcer je tih dana spašavao hranom i alkoholom, video-igricama i stripovima, a njegova karijera spasitelja bila je neodvojiva

od njegove uloge izopćenika, špijuna i štapskog vozača – jedna drugom su se hranile i dolazile u istom paketu.

Presudan za svaku od njih bio je trenutak kada je Šprajcer, netom po završetku obuke, postao osobni vozač ni više ni manje nego zapovjednika garnizona, pukovnika Milana Kotura, a nitko nije želio povjerovati da je jedini razlog za to vozačka dozvola B kategorije. Kotur je bio visok i pogrbljen pedesetogodišnjak, kukasta nosa i sitnih metalnih očiju, duboko zavučenih pod kratku strminu čela.

U svojim glomaznim šinjelima i s mlohavim krijestama titovki na sitnoj lubanji obrasloj sjedinama, bio je nalik strvinaru, slika i prilika strpljive i budne krvožednosti, od koje se našim oficirima i oficirčićima ledila krv u žilama. Pričalo se da je zanat ispekao u obavještajnim službama, kao diverzant i isljednik, a to što su dijelili vojni džip bilo je dovoljno da Šprajceru osigura nešto od moći i prokletstva njegova zloglasnog putnika. Nije se morao pojavljivati na postrojavanjima i jutarnjoj tjelovježbi, iz kasarne je izlazio kad je htio, a vraćao se sa svime onime što je bližnjima ondje spašavalo živote.

- No-ovine kakve voliš, po-ornići u boji, kobasica domaća, Rubinov vinjak i afteršejv… Šprajcer-ekspresom naruči danas i u soški je već sutra – prolazio je hodnikom i primao popise, ljudi su ga povlačili za rukav i u šake mu turali novčanice, tražili ga i molili: ali na večeri smo s njim za stolom sjedili samo Margeta, Furčić i ja.

I samo meni nije naplaćivao ništa.

4. Jebanje majke Fotografiju iz toga razdoblja dala mi je Kubanka, Šprajcerova bivša žena, koju sam ponekad viđao na ponoćnim akcijama u tržnom centru

na periferiji; uvijek samu, i uvijek sa žičanim kolicima u kojima nije bilo ničega. U tim je slučajnim susretima bilo neke nelagode, ali nasmijali bismo se i kratko popričali, a onda bi netko pogledao na sat, lupnuo po kolicima, osvrnuo se, i mi bismo se rastajali uz smiješak, jezdeći u noć čarobnih popusta i ultimativnih sniženja. Bila je sušta suprotnost svim mojim predodžbama o arheologinjama: koketna, vječno dotjerana crnka, sva u oblinama i zavijucima, a kavu koju sam joj jednom ponudio odlučila je prihvatiti samo pod uvjetom da zakažemo pravi sastanak i pravo vrijeme za njega: Pod neonom u jedan ujutro dama ne izgleda reprezentativno. Za koji dan našli smo se u šminkerskom kafeu u centru grada, no elektriciteta i žudnje iz našeg opustošenog malla nestalo je: na danjem svjetlu izgledali smo bolje, ali obično, i Kubanka je to primijetila prva. Zašutjela je, a onda progutala i probavila pa živnula, kao da joj je laknulo. Zaronila je u zelenu kožnatu torbicu i na stol položila presavijenu fotografiju malog formata.

- Evo i tebe, bio si zgodniji s dugom kosom.

Na slici, trojica muškaraca u uniformama sjede na kuhinjskom stolu, zagrljeni ispod tanjurastog lustera, s kojega im se prljava zrnata svjetlost slijeva po tjemenu poput pokvarenog žumanca. Visoki mladić u sredini smije se i grli dvojicu do sebe, dok mu se oko vrata spuštaju duge platinaste kovrče: Robert Neodoljivi Furčić. Lica su tek maske, ali pod kratkim vlasuljama još sam mogao prepoznati sebe i Margetu: ja pod lijevim, on pod desnim Furčićevim ramenom, dvojac lopuža s Golgote, grlimo ga oko pojasa, dok slobodne šake dižemo u zrak izvikujući i, pretpostavljam, prolijevajući domaću brlju.

Sjećao sam se prostorije i perikā, ali ne i kako je slika završila kod Špraj-

cera. Kao da mi se uvukla u misli, Kubanka nas je svojim preplanulim palcima i kažiprstima uhvatila u kadar, uokvirila fotografiju.

- Godinama ju je nosio u novčaniku, a čak ga i nema na njoj. – nasmiješila se, a u glasu kao da joj se zakotrljalo zrnce ljubomore - Kakav je to bio pederbal, kakva ljubav, ha?

Mogao sam odgovoriti bilo što, ali zbog nekog razloga izabrao sam istinu.

- Ne ljubav. Samo jebanje majke.

- ruku sam podigao u zrak – smiješni znak prisege – i gledao kako se na licu te neobične žene mijenjaju raspoloženja, prava tropska oluja osjećaja. Na kraju, niti trenutak kasnije, mali oštri zubi bljesnuli su, a Kubanka me pogledala, odvagnula, nasmiješila se.

– E, pa, ako je bilo tako dobro, nije ni čudo da je on snimao.

Spremio sam fotografiju, ona osmijeh, i nazdravili smo jedno drugome, ponovno očajni i ponovno lijepi. Je li imalo smisla reći joj da je ta prostorija jedno od rijetkih mjesta u kojima u

ono vrijeme nije bilo Šprajcera. Da ga ondje nije bilo ni prije ni poslije, ni ispred ni iza kamere, ili sam ja barem godinama mislio da ga nema.

No, dan je bio dobar, Kubankino se raspoloženje popravilo i sve misli o njemu odlučio sam ostaviti za poslije. Makar i nakratko, utrnuli smo arheologiju, dovršili piće i dogovorili još jedan, ovaj put slučajni sastanak u našem centru na periferiji.

Između svih ostalih načina na koje je od mene napravila čovjeka, vojska mi je donijela i prvi seks, no Šprajcer s time, za divno čudo, nije imao ništa.

Za jebanje majke, kako smo zvali naše vikend-posjete radnici pilane koja je s četvero djece živjela u kući na rubu grada, bili su zaslužni Furčić i Margeta – ja sam se priključio tek kad je sve već bilo uhodano. Majka iz fraze zvala se Neda i bila je niska tridesetogodišnjakinja, koja se puno smijala; toga se sjećam najbolje, tog glasnog smijeha i krupnih članaka na njenim nogama. Sam seks dogodio

se samo jednom i najspektakularnija u njemu bila je priča: vojska, grupni aranžman i predratno jebanje majke u Srbiji. Zapravo, u mom slučaju, Neda je učinila djelo milosrđa – popela je klinca na sebe, deset ga minuta trpjela, a onda petnaest tješila, uz zajamčenu diskreciju; to između nas trajalo je upravo toliko. “Pravu” nevinost izgubio sam tek kad sam izišao iz te sobe. Neda me izvela držeći me za ruku, a pred vratima nas je dočekao vatromet - zvižduci, pljesak i zalijevanje pivom – i tek tada, dok sam se glupavo cerio a njezina se široka šaka izvlačila iz moje, dok sam gledao kako se iskrada i prilazi Furčiću, postalo mi je jasno da smo i Margeta i ja ondje bili samo radi njih, samo radi njega. Nisu se dotaknuli, ali nisu ni trebali: znao sam da nas je primala jer je on tako htio, zato jer je tako sve počelo i jer je u njega bila zaljubljena.

Ali zaljubljenost je riječ koju u ono doba nismo koristili, pa je nema smisla zazivati ni sada: sve se oduvijek uspijevalo dogoditi i bez nje.

168

Nedu smo upoznali na proljeće, kad su našu četu poslali na istovar drvenih trupaca u hram mjesne drvne industrije, pilanu-parketaru Šik Kopaonik. Pola dana i nekoliko teretnih vagona kasnije, ta nas je mala poručnikova usluga direktoru pilane dovela na objed u radničku menzu, a toga tko je bio Robert Furčić postao sam svjestan tek ondje, među ženama. Jer, od trenutka kad je stupio u prostoriju, šiparice, majke i bake, prekaljene radnice svih generacija i oblika za njim su se osvrtale, dobacivale mu, a mogao bih se zakleti da su i zviždale kada se nagnuo uzeti plastični poslužavnik. Furčić je bio mojih godina, ali barem za dvije glave viši i onako preplanuo od guljenja straže, tamnokos i muževnih crta lica, bio je stvorenje najsličnije grčkom bogu koje se ikada ušetalo u menzu Kopaonika. On, pak, sa svoje strane, očito je bio navikao na slične situacije i nije oklijevao. Ostavio je našu sivomaslinastu bratiju, a Margetu i mene povukao u hihot i ciku, među pitanja i pošalice, besramno se nudeći

PALAGRUŽA

i namigujući na sve strane. Kako ti je ime, lane?, Odakle si?, Kolko koštaš, gde izlaziš?, željele su znati sve, ali za sve ga nije bilo pa su mu na kraju prišle dvije visoke djevojke, očito sestre, i uz bučno ga odobravanje ostatka ženskoga zbora uzele svaka za dlan i počele mu potezati prste, mjeriti ih i pipkati, natežući se oko toga koja će ga imati i kojim redom. Margeta se snašao brzo, za proviziju nudeći usluge posrednika, a sve što sam ja mogao ponuditi bio je sram: ako nisam otišao, bilo je to samo zato što mi je još nelagodnije bilo ustati i postati vidljiv. A uskoro se ni to više nije moglo. U jeku veselja sa susjednog je stola ustala punačka tamnokosa žena u jednostavnoj bijeloj majici kratkih rukava, stavila curama ruke na ramena, razmaknula ih i odmjerila nas svu trojicu.

- Hajte bebe, dajte teti mesta, da vidim i ja ove bombone. – glas joj je bio hrapav, a na licu joj je titrao osmijeh koje su kolegice očito poznavale, jer sve je stalo, umirilo se u iščekivanju – A tko ste nam vi, dečki?

- Jugoslavenska narodna armija, tko bi bili – odgovorio je Furčić - A ti, curo, tko si?

- Nisam cura, ja sam majka – rekla je Neda i izgovorila rečenicu koja nam je obilježila to proljeće/ljeto 1991., a možda i čitav život – I reci; jel ta vaša armija ikad čula za jebanje majke?

Tako je počelo. U Nedinu kućicu najprije su otišli Furčić i Margeta, a onda, par tjedana poslije, i ja, zgađen i uzbuđen, šutljiv, širom otvorenih očiju koje nisu vidjele ništa. Sjećam se starog bordo mercedesa koji nas je čekao pred kasarnom i svježezelene boje guštika što je rubio cestu, znam da smo dolazili subotom poslijepodne, ali ne i gdje su za to vrijeme bila djeca: je li ih u kućici do čuvala Nedina majka (Sestra? Tetka?), jesu li nas dočekivala, pozdravljala pa odlazila, ili nas promatrala iz musave gomile s kojom smo se nadmudrivali gacajući blatnjavim dvorištem, noseći sir, gumene bombone, parfem, kazetofon, baterije, a ponekad i ništa, tek ča-

169

robni osmijeh Roberta Neodoljivog Furčića.

Prljavo a čisto – bilo je baš tako, i tome ne treba dodati ni oduzeti ništa.

Neda je, razumijem to sada, samo željela živjeti; njezine slobode i smijeha bojao sam se jer sam bio dijete, a Furčić ju je želio baš zbog njih, jer je bio Furčić – nije tu bilo ničeg ludog, ničeg neshvatljivog. Pronašli su se i uživali jedno u drugome onako kako nikoga poslije nisam vidio da uživa. Jebali su se pa još znojni vadili šahovsku tablu i igrali sve dok jedno od njih uz smijeh ne bi srušilo figure.

Izlazili su na cestu i s djecom natjeravali loptu, a onda sjedili pred tv-om i buljili u vijesti, koje su se punile uniformama i o kojima smo umjeli samo šutjeti. Pili su i jebali se ponovno, a usred svega toga ona mi je znala prići, pomilovati me po kosi i reći Zdravo, vojak, ili neku sličnu glupost, koja bi sve učinila dobrim, umalo pa podnošljivim.

Fotografiju koju mi je dala Kubanka snimila je Neda, na svoj trideset i prvi rođendan. Na tu proslavu svatko je donio ponešto: Margeta piće, Furčić je od Šprajcera iz Niša naručio četiri vlasulje, a ja maleni srebrno-crni Zenit s filmom, za koji me poljubila, ravno u moju mrzovolju. Nije to bilo jedino takvo druženje, ali sva ostala sam zaboravio – ni ovoga se ne bih sjetio da nije bilo slike. Nas četvoro: majka koju smo jebali, ljubimac žena Furčić, Šibenčanin koji je ljude privlačio bez truda i u koga smo svi u toj prostoriji bili pomalo zaljubljeni; Margeta iz zagrebačke Dubrave i ja – čija je to bila fotografija? I tko ju je dao Šprajceru? Pijani i zagrljeni, na njoj smo zaustavljeni na vrhuncu, a sve što se dogodilo poslije, do kraja večeri i života, možda i nismo napravili mi – zato smo valjda i bili maskirani. Pod svojom vlasuljom te sam večeri pio i plesao dok se nisam obeznanio, a onda pokušao odvesti

Nedu i jebati je, ili je imati samo za sebe. Ako je vjerovati Margeti, izjavljivao sam joj ljubav, nudio brak, a kad se nasmijala, pokušao sam je udariti. Van me izveo Furčić, sjedio uz mene i držao me dok sam rigao žuč i ljubomoru, dok nisam postao prazan i čist, i možda sam ga zbog toga mrzio još više.

Danima nakon toga ni Margeti ni Furčiću nisam se usudio pogledati u oči. Bio sam jadan i bilo me sram, a sve što me žderalo mogao sam ispričati jedino Šprajceru – armija je jebala majku i nitko izvana nije to mogao razumjeti. Baš kao što ni ja nisam razumio ništa od onoga što se događalo vani. Telefonski razgovori s roditeljima i sestrom postajali su sve kraći, sve oprezniji i tiši, a onda su prestali; najprije zato što smo zašutjeli, a onda jer se, bez pravog objašnjenja, zatvorila vojna pošta.

Ne znam što se dogodilo s Nedom.

Izlasci vikendom su ukinuti i jedino što sam saznao o njoj bilo je da su je dvaput vidjeli u čekaonici za posjete, ali ne i to koga je (i je li?) dočekala.

Margeta je pobjegao u lipnju. Među malobrojnim preostalim Hrvatima postao je slavan jer je na vozni nalog nacrtao šahovnicu s natpisom PRO PATRIA, a na poručnikovo pitanje što to znači, odgovorio je da su u pitanju grb i ime nogometnog kluba iz Daruvara. Tjedan dana poslije, ne čekajući nalaz službenog prevoditelja, od nas je skupio novac, preskočio žicu i uskočio u auto svojega kuma.

Na razglednici koju je poručniku poslao iz Vinkovaca bila je zvjezdica petokraka ispod koje je pisalo: U slobodnom prijevodu: ZA DOM. Nakon toga, u kolovozu 1991., u vojarnu će ući džip s kapetanom u maskirnoj uniformi, postrojit će nas, kapetan će s Koturom proći kroz stroj i ja ću se naći na popisu onih koji odlaze.

Narednog jutra, već spakiranog, dežurni će me obavijestiti da odlaze bez

mene. Ne znam jesam li se iznenadio kad sam za dan ili dva od razvodnika straže saznao da je kvota ipak popunjena, da su noću iz stražarnice pokupili Furčića, da nije stigao uzeti ni stvari iz spavaonice, i da su autobusi otišli za Niš, ili za Kosovo, ili u Hrvatsku. Svim fejsbucima i googleima usprkos, Furčića više nisam vidio niti čuo za njega. Po povratku u Zagreb pokušao sam preko telefonskog imenika, ali živio je s majkom koja je bila razvedena i imala drugo prezime, koje nisam znao. Kućnu adresu nisam imao, a i da jesam - bili su podstanari; eto, sve, samo da bude nemoguće.

Do kraja vojnog roka Šprajcera sam vidio tek nekoliko puta i uvijek na brzinu. Bio je šutljiv i prašnjav, napet i uvijek u žurbi, kao da očekuje poziv ili lošu vijest. Više se nije čak ni smijao. Zadnji put prišao mi je u menzi, nagnuo se nada me i šapnuo: Traži potvrdu da si upisao faks, bez nje ostaješ. Tražio sam je, našao i otišao.

Ratovalo se, ali papiri poput tog čak i ondje mogli su ti spasiti glavu. Šprajcer nije imao potvrdu, ali imao je pukovnika u džipu. Posljednjih nekoliko dana tražio sam ga i ostavljao mu poruke, ali nije me iznenadilo kad sam kasarnu napustio ne vidjevši ga. Na samo jutro odlaska, na krevetu sam našao Babeljevu Crvenu konjicu.

Umjesto posvete pisalo je: Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život.

5. Brak Ladu sam upoznao 2001., a sve što sam radio dotad, tijekom tog “izgubljenog desetljeća” moglo bi se sažeti u nekoliko riječi: bio sam nezainteresiran. Nisu me zanimali ni studij ni rat, ispite sam polagao kako sam stizao, mijenjao djevojke i trošio džeparac koji su mi davali roditelji, sve dok mi na samu Staru Godinu, u po-

170

sljednjim satima 2000., od srčanog udara nije umro otac. Kad smo bili klinci, sestra i ja znali smo zamišljati kakvi ćemo dočekati kraj tisućljeća, ali imati 29 ili 30 godina onda je izgledalo beskrajno drevno i nezamislivo. Tog prvog novogodišnjeg jutra, kada me pronašla vijest o očevoj smrti, osjetio sam se baš tako: bio sam star, razgovarao sam sa sestrom i nisam razumio ništa. U nedostatku bolje ideje, zakopao sam se u sobu i za nešto više od pola godine diplomirao, a onda preko majčine znanice našao posao u maloj privatnoj producentskoj kući – posao zahvaljujući kojem sam na nekom svečanom domjenku ili proslavi upoznao Ladu.

Te iste godine kad su udareni temelji našega braka, znala je govoriti moja žena, Bin Laden je bombardirao Blizance, Srbi uhitili Miloševića, Ivanišević napokon osvojio Wimbledon, a u Zagrebu je umro Ranko Marinković.

- Valja nam dakle slaviti, tugovati i strepiti podjednako.

Danas, u svjetlu tog naputka, dodajem da je 2001. bila posebna i po tome što je na sprovodu mojega oca, na sivome ličkom groblju i nakon deset godina odsustva, u moj život ponovno ušetao Radovan Šprajcer.

Tog dana s groblja smo otišli zajedno, u seosku birtiju u koju me odvukao ispričavši se mojoj majci, uz obećanje da me otima na samo petnaest minuta, a da me nakon toga ostavlja na miru, barem jednako toliko mjeseci.

Nakon prvog šoka, u tom ukazanju možda je najneobičnije bilo vidjeti ga bez uniforme. Sipila je sitna kiša, a on je - valjda očekujući ekstremne zimske uvjete - na sebi imao gojzerice i debeli smeđi kožnati kaput s krznenom kragnom, jedan od onih kakve su seljaci voljeli nositi u domaćim filmovima, a naši očevi krajem sedamdesetih. Usprkos tom kostimu,

izgledao je debelo i sretno, kao gastarbajter koji se upravo dovezao u rodno selo. Cvikere više nije imao, oko vrata mu je visio zlatni lanac, a kosa mu je bila masna kao nekad, samo što se na tjemenu prorijedila. Isti je ostao jedino osmijeh: u njemu je bilo sve ono što sam znao ili mislio da znam o Šprajceru.

- Za tatu sam ti pročitao u novinama - podigao je čašicu i nazdravio mi.

- Nazvao tvoje za sprovod… Sućut, stari, jebiga… Kako si?

Slegnuo sam ramenima i iskapio svoju. Ondje, u ličkoj krčmi, kad ga je postavio Šprajcer, bilo je to najlakše pitanje na svijetu.

- Zapeo, eto kako. Zabrljao.

Na šanku sam odbubnjao tuš i naručio još jednu rundu, ali on je odmahnuo glavom.

– Ni posao, ni dom, ni birtija. A ti?

Još voziš? Žena, djeca?

U zrak je podigao prstenjak s burmom.

- Vozi žena, nema deca, samo pas.

- nasmiješio se - Meni dosta, ima vremena.

Odjednom, kao da mu je postalo nelagodno razgovarati o sebi, zavukao je ruku u džep i izvadio posjetnicu. Bliještavobijeli papir, kabasti logo i ime firme, a ispod Radovan Šprajcer, računovođa - sve u zlatotisku - tko zna zašto, ali nije me iznenadilo. Izvadio je kemijsku olovku, naškrabao telefonski broj i pružio mi papirić.

- Vidi… Ovo ti je naš od doma; Novi Zagreb, Zapruđe. Daj da se vidimo nekad, nešto ćemo valjda iskemijati.

Primio sam karticu i okrenuo je, gotovo očekujući da me na poleđini čeka još nešto, a Šprajcer je ustao, zakopčao kaput i dlanovima protrljao sljepoočnice; bilo je to nešto novo, taj pokret koji nisam znao.

- A sada bris. Žena me čeka, jurimo nazad, a i obećao sam tvojoj mami… - pružio mi je ruku, a onda

se odmaknuo i odmjerio me od glave do pete. – Jebote, ćato, izgledaš kao beba, ništa se nisi promijenio.

Punih deset godina od našeg zadnjeg susreta zagrlili smo se i, baš kao što je obećao mojoj majci: nisam ga vidio više od petnaest mjeseci.

Zašto sam toliko vremena bježao od svega što je imalo veze sa svijetom u kojem sam upoznao Šprajcera, a onda ga na mala vrata uveo u taj svoj novi život, ne znam. Možda sam previše zaboravio, a možda povjerovao da je cijela ta priča iza mene. Osim jednog traljavog pokušaja da pronađem Furčića, od povratka iz vojske nikoga nisam tražio, nikome pisao ni odgovarao – valjda sam zato i sam postao nevidljiv. Jedan od rijetkih koje nisam mogao izbjeći bio je Margeta; vozio je modri autobus gradskog prijevoza, baš na liniji koja me jednom tjedno s ruksakom punim prljavog rublja vodila roditeljima. Prvi susret bio je veseo, ali trebalo je svega nekoliko kava da otkrijemo koliko malo toga nam je ostalo zajedničkog. Izmijenili smo brojeve, ali otada bismo se tek pozdravili, progovorili rečenicu-dvije i nastavljali svako svojim putem. Uz iznimku jeseni 2003., kada sam u naletu neobjašnjive nostalgije nazvao njega i Šprajcera i pozvao ih na svadbu.

Lada i ja oženili smo se “ne zbog trudnoće”, kako je znala formulirati moja sestra, navodeći to kao najpouzdaniji dokaz da nešto s nama nije bilo u redu. Kad smo se upoznali, bila je pet godina mlađa od mene, seksi i ambiciozna apsolventica defektologije, kojoj je, u usporedbi s većinom mojih dotadašnjoj cura, nedostajalo nekoliko brojeva u prsima i bokovima, ali je zauzvrat imala sve što je nedostajalo njima - sve što je nedostajalo svima koje sam poznavao.

Neka ravnoteža, nespojiva s njezinim godinama; neka krhkost, koja nije

171

bila slabost; čak i kad je graničilo s bezobzirnošću, Lada je bila nesposobna lagati, a toj kombinaciji meni je bilo nemoguće odoljeti. Možda zato što sam se uz nju i sam osjećao takvim.

Nedugo nakon što smo objavili zaruke, moja nas je sestra odvjetnica izvela na večeru u kineski restoran i učinila sve da nas napije, a kad joj je pošlo za rukom, odvezla nas je do zgrade općinskog suda, nasred ceste zaustavila automobil i urliknula: Ovdje završavaju nespremni, jeste li svjesni, patuljci? Bila je ponoć, vrijeme za igru istine, i mi smo sa sva četiri upaljena žmigavca morali stajati i odgovarati na pitanja pobješnjele tužiteljice. Lada je pod prisegom izjavila da me ne želi samo poradi mojega materijalnog bogatstva, da se zaljubila u moju smušenost i smisao za humor, te da taj iskaz neće promijeniti ni na mukama. Ja sam svoj odgovor odšu-

tio pozivajući se na peti amandman i ništa me više u pravnoj državi nije moglo natjerati da progovorim. Na Ladi mi se sviđalo sve, ali najviše to što me voljela.

Poslije tog testa, sve ostalo činilo se kao stvar formalnosti. Za ljubav Ladinim roditeljima vjenčali smo se u glomaznoj oker crkvi na jednoj od najpopularnijih gradskih prometnica, a na večeru u obližnji restoran pozvali tridesetak uzvanika, od čega su barem njih dvadeset bili Ladini gosti. U svoju moćnu gomilicu ja sam ubrojio majku i sestru, par rođaka, kuma kojeg sam poznavao još iz vrtića i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Te, kao bonus: Margetu i Šprajcera, i njihove žene.

Dok smo kasnije te noći, još gluhi od slavlja u krevetu prebirali dojmove, Lada je gospodina i gospođu Margeta opisala kao “Bundyjeve, ali dosadne”, a Šprajcerove kao “totalno nespojiv par; ona vatra, a on želatina”.

– Različiti, skoro kao vas dvojica. – rekla je.

Ne znam što sam rekao ja, jesam li se ponašao uvrijeđeno ili zaštitnički, jer stavila mi je prst na usta i dubokim glasom šapnula: “Jer, nema pravo pjesma narodna. Spavaj mirno, dušo. Drugari iz vojske neće-me-tipre-o-teti.”

Takva je bila večer kojom je počeo naš brak. Sjedili smo u sobi hotela s bezbroj zvjezdica, koju nam je kao vjenčani dar priuštila moja sestra, otvarali kuverte i po krevetu slagali novac, pričali.

- Svatovi na tripu – rekla je dok su dolje, devet katova ispod, zavijale sirene hitne pomoći. Gušili smo se od smijeha, uzalud pokušavajući otvoriti prozor naše superluksuzne suite i udahnuti malo običnog, najobičnijeg zraka. Kad smo konačno uspjeli, vani je bila magla i hladno i Zagreb, ali naši su nosovi htjeli baš u to narančasto mlijeko.

172

- Na svome smo, znaš. Pokrili smo se. – rekla je i stisnula me za ruku – I, što kažeš? Zadovoljan?

- Zadovoljan. – poljubio sam je i pomislio na jacuzzi koji nećemo stići iskoristiti, na minibar za koji nemamo love, na to da za dva sata moramo ustati i to da ćemo jedine zvijezde naše prve bračne noći vidjeti ujutro, u lobiju hotela – Zadovoljan.

I doista, nikad u životu nisam bio zadovoljniji.

6. Ljubomora Šprajcer je imao tu fiks ideju da i ljubomora, kao svaka prava umjetnost, zahtijeva dar, urođeni talent, a da se njegov probudio s Kubankom. Točnije, da ga je u njemu probudila ona, a slučaj je bio tim teži jer mu se dogodilo kasno i tek sa zakonitom ženom.

Samo sa zakonitom ženom, ispravio bi se – na sve drugo i druge, bio je navodno oduvijek posve ravnodušan.

Njih dvoje i nas dvoje, izlazak i večera – zbilo se samo jednom, i nitko nije tražio repete. Kad me nazvao, Lada i ja već smo se bili uselili u stan njezine bake na Gornjem gradu, dvjestogodišnju trokatnicu u kojoj su toaleti bili zasebne sobice izvan stanova, a po večernjim se poplavama u kupaonici moglo navijati satove. Nakon vjenčanja nas dvojica čuli smo se svega nekoliko puta, ali susret bi uvijek nešto odgodilo: Radovan Šprajcer, računovođa bio je zauzet, a u ukletoj kući ni ja se nisam mogao sastati sa slobodnim vremenom. No, kad je jedne subote zazvonio telefon, a prastare se cijevi nisu pobunile, stvar je bila dogovorena u trenu.

Od časa kad smo ušli u njihov automobil pa do onog kad nas je nazad vratio taksi, sve što je moglo, krenulo je po zlu. Uvrijeđena šutnja za predjelo, ironične upadice za glavno jelo i urlanje za desert; takav je te večeri bio meni

– a Šprajcerovi kao da ga nisu htjeli blagovati bez nas. U pizzeriji smo probrljali tjesteninu razmjenjujući prazna pitanja, a u kafeu-brodu nasukanom na nasipu, Kubanka se najprije raspričala pa rasplakala, a onda Ladu odvukla na podij, zagrlila je i učila plesati ča-ča-ča. Sve to vrijeme Šprajcer je bio kao raspet, ali glumio je veselost i smijao se još glasnije nego obično – no bilo je u tom smijehu nešto lažno i zloslutno, nešto grozničavo, što je, u najmanju ruku, ubijalo volju za zabavom. Tad mi je i povjerio svoju storiju o umjetnosti ljubomore, otpijajući i s mješavinom ponosa i jada pivskom bocom prateći Kubanku koja se uvijala na plesnom podiju.

– 5 posto talenta i 95 posto rada – procijedio je i bocu ispustio na pod – I mora se redovno prakticirati.

Prije nego se i ta večer raspala u tisuću komadića, da promijenimo temu, pitao sam ga gdje je sve bio nakon vojske, čuje li se s nekim i zna li kako je tko završio - na što me najprije pogledao u čudu, a onda pomilovao po obrazu dok mu je na licu titralo nešto lukavo i bešćutno, pijano ili naprosto zlo.

- Ništa ti ne kužiš, moj ćato, je li?

Ili ne kužiš, ili se praviš blesav. Šprajcer u havajskoj košulji, lanenim hlačama i japankama zalivenim pivom; Šprajcer koji ukočen stoji dok oko njega trešti latino glazba; Šprajcer koji se ceri dok mu se brak raspada – teško je reći je li bilo baš tako, jer sažalijevao sam ga i pribojavao ga se širom zatvorenih očiju, praznovjerno, kao da bi se nešto od te zle sreće moglo zalijepiti i za mene.

- Idemo. Taksi je ispred. – Lada je prišla i uhvatila me za ruku, ali Šprajcer je uhvatio njezinu.

- Ne idete! – zaderao se. – Idemo dalje, najbolje tek počinje!

Lada se odmaknula, pogledala njega pa mene, i bilo je dovoljno za obojicu.

On je ispustio ruku, a nas dvoje otišli bez pozdrava, ukrcali se u taksi i pojurili u naš dvorac, naše ljubavno gnijezdo neuredne probave.

Lada nije voljela Šprajcera; možda zbog te večeri, možda zbog one druge, a možda i zbog pisama koja su počela stizati 2005., kad je već napustio Zagreb. U to je doba dojila i njegove su je pošiljke dovodile do ludila: nekad su to bila pisma (bujice koje su nosile sve i svašta, od nadutih crkotina do dragocjenosti), a ponekad tek isječak iz novina, crtež ili stranica nehajno otrgnuta iz kakve pljesnive knjige. Kad bi me vidjela da ih otvaram, ni njoj ni Jakovu nisam se smio približiti a da ne operem ruke, kao da bi je panika obuzimala već i od same pomisli na sva ta skladišta i stovarišta po kojima je rovao, na sve smrtonosne bacile koji su u njima mirno spavali desetljećima, sve dok ih Šprajcer svojim izgriženim prstima nije probudio, kuvertirao i poslao na našu adresu. No, ako je zbog pisama i postalo očito, ljubila ga nije i dok ih nije bilo.

U umjetnosti ljubomore Lada je možda bila bez dara, a možda ga je samo čuvala za važnije prigode. O Šprajceru nikada nije rekla ništa loše, ali o njemu je šutjela toliko temeljito da čak ni meni nisu trebala pojašnjenja. Ne znam kad sam to konačno shvatio, no zauzimanje strane u tom sukobu (ako ga se tako uopće i moglo nazvati), bilo je farsa: Šprajcera sam se odrekao “za Ladu” a da nitko to od mene zapravo nije zatražio.

Premda je već narednog dana nazvao i ispričao se, od večeri na kafeubrodu viđao sam ga rijetko, točnije: samo kad je bio toliko očajan da me nisu mogli spasiti ni najbesramniji izgovori. Nalazili bismo se u birtijama Donjega grada, a on je dolazio skockan i obrijan, pokušavajući djelovati opušteno, no prije ili poslije iz

173

njega bi probio očaj. O čemu god da smo pričali, završavalo je na Kubanki i najmaštovitijim scenarijima bračne nevjere, a ono što je i sam nazivao “svojim lucidnim intervalima” – razdoblja u kojima se na račun vlastite umjetnostibolesti uspijevao našaliti – bivala su sve rjeđa. Kad je Lada ostala trudna, više za to nisam imao želuca.

Prestao sam odgovarati na pozive, a komunicirali smo povremeno još samo preko smsa, izmjenjujući nacerene, nasmiješene i namrštene žute krugove – abecedu kao stvorenu za Šprajcera i mene.

Jedne večeri u svibnju, ipak, banuo je bez najave pa na vratima stajao i šutio sve dok ga nisam uzeo za ruku i povukao unutra. Za to nam nisu trebali unesrećeni kružići: bilo je devet sati, a on je već bio propisno zgužvan, pijan i uplakan, iako mu s lica nije silazio njegov vječni blesavi kez. Uveo sam ga ne razmišljajući, ali kad je ušao u dnevnu sobu, požalio sam. Ondje je na kauču ležala Lada, tek okupana, u pidžami i s dlanom koji je počivao na golom napetom trbuhu – a pomisao da je Šprajcer vidi takvu, da sam ga propustio u naš svijet mekote i sigurnosti, natjerala me da protrnem. Možda mi se vidjelo na licu jer, začudo, i on je ustuknuo kao opečen. Teško je sada reći čega je sve bilo ondje, u tih par trenutaka bez riječi; Šprajcer koji se otima, vesla ramenima i pokušava se povući u hodnik, ali ispod oka (vidio sam, znam) zuri u blijedu kožu Ladina trbuha; ona koja ga vidi i traži me, i ja koji joj izbjegavam pogled, nemoćan zaustaviti trenutak, vratiti se do zvona koje dopire s ulaznih vrata i ne otvoriti ih.

– ‘noć. – kao i uvijek Lada se snašla prva, navukla pidžamu i provukla se u spavaću sobu, ostavljajući nas ukočene, smrznute, nijeme.

Trajalo je trenutak-dva prije nego što se Šprajcer nacerio, rekao “e, sad

je gotovo, druže” i zavalio se na kauč još topao od njezina tijela. Ono što se dogodilo nakon toga, u grozničavih četrdesetak minuta koje smo prosjedili i propili, pamtim kao svoj zadnji susret s njime, ili prikladnije: zadnji koliko mi je poznato. Prehlađen i podbuhlih obraza, očiju koje su zvjerale i gasnule naizmjence, nepodšišane masne kose i ramena bijelih od prhuti – Šprajcer je bio portret poraza i možda me baš to navelo da prema njemu osjetim nadmoć, a od nje do pomisli da nekome želiš pomoći nikada nije bilo daleko. Slušao sam ga i točio nam čašu za čašom, ali koliko god da sam pio, nisam ga uspijevao sustići. Dohvatio je fen, koji je za Ladom ostao na kauču, uperio ga u mene i rekao.

- Čovječe. Prošlo je pet godina i ništa što smo dobili za svadbu više ne radi. Fen, usisavač, frižider, mikser, mikrovalna… Ko brak: za pet godina sve rikne, a svaka si prava dama nađe jebača…

Pritisnuo je sklopku, fen je zapuhao, a on se nasmijao pa ga između nas ugasio-upalio još nekoliko puta, ciljajući u glavu; Šprajcerov ruski rulet.

- Toliko-klik. Naime-klik. Traje-klik.

Garancija.

Znao sam da je samo pitanje trenutka kad će spomenuti Kubanku i doista; nije me pustio da čekam.

Umjesto fena tad je podigao čašu pa svečano, koliko je to bio u stanju, objavio kako je njegov brak gotov, te da je ostala samo ta zadnja stvar: uhvatiti je na djelu i raskrinkati tipa.

- Sutra odlazi, ide na kraj svijeta, ali ja ću biti uz nju – ispio je i podigao noge na kauč, ne skidajući cipele. – Uz nju i njega, do kraja.

Pa kolutanje očima, odebljali jezik i riječi koje iz njegovih usta ispadaju kao krumpiri.

- Sve je već… Isplanirano. Buba na poziciji, audio test sproveden…

To ti se, ćato… Ako ne znaš… Zove ljubav.

Smijao se i znojio i bulaznio, a ni ja više nisam bio daleko. Iz svega što je ispričao mogla se sastaviti jedna od njegovih ljubomornih fantazija, kakvih sam se već naslušao i kojih mi je bilo dosta. Po njoj, Kubanka je odlazila na teren, na otok usred Jadrana, istraživati hrid na kojoj su se civilizacije smjenjivale tisućljećima samo da bi njoj pružile priliku za izvanbračni fuk.

– Palagruža, Diomedov otok, od prethistorije pa do moga kurca… – Šprajcer se uspravio i podrignuo, a onda sjeo i pogledao me zakrvavljenih očiju – Pa idem i ja, ne?… Split, Vis, i dalje… Ionako je gotovo, ali moram znat…

Kad sam sve to poslije prepričavao Ladi, rekao sam kako mu je ispala čaša i kako je povratio, kako sam ga odveo u kupaonicu, svukao mu sako i pomogao da se opere. Ležali smo u mraku, zagrljeni, i govorili o njemu i Kubanki onako kako se govori o ljudima koje gledaš s prozora desetog kata: bili su dovoljno blizu i dovoljno daleko, točkice čije posrtanje možeš pratiti prstom, a onda ga pretvoriti u priču i pretvarati se da mariš.

- Neće on nikamo – rekao sam – ne onakav.

Ne znam zašto joj nisam ispričao sve. O tome kako me, kad sam ga ispratio do veže, Šprajcer uhvatio za ruku i pogledao u oči, kako je izgledao trijezno i govorio bistro, bez podrigivanja i smijeha.

– A zašto Diomedov? E, pa, priča kaže da su Palameda, najmudrijeg Grka pod Trojom ubili kompići Diomed i Odisej: jedan zbog ljubomore, a drugi jer ga je natjerao u rat...

Pokušao sam istrgnuti ruku, ali mlako, i Šprajcer je stisnuo još jače.

- Palamedov stari za to je tražio zadovoljštinu, a kad je nije dobio, vratio se u Grčku i Ahejce prokleo time da im žene postanu preljubnice

Nasmijao se i usprkos tami, vidio sam kako mu divljaju bjeloočnice.

- Što se, između ostalog, i dogodilo. Diomeda je nogirala gospođa i zaglavio je na tom našem otoku, a Odiseja je od zakona vjerojatnosti spasio Homer… Hoću reći, ćato… sutra idemo na mjesto koje su stvorili preljub i ljubomora… To kopno ništa drugo ne može objasniti…

Uhvatio me za tjeme i pokušao mi primaknuti glavu, kao da će me poljubiti, ali taj put povukao sam odlučnije, a Šprajcer se zaljuljao, zalelujao, da nije bilo zida i srušio bi se.

- Jebo ti sliku svoju, ćato. Nezahvalnu. – nasmijao se, oteturao do ulaznih vrata, mahnuo i opet je bio pijan.

7. Ptice Jakov se rodio na prvi dan jeseni, a jesen je te 2005. bila topla i zlatna -

toliko topla i zlatna da se danas čini kao nepravda: nijedan se njegov rođendan otad nije mogao mjeriti s tim prvim danom. Bio je petak prijepodne, kroz prozore rađaonice udarale su boje i sjećam se da je Lada uzviknula: “Pamti!”, a ja sam pomislio “kao da bih ovo i mogao zaboraviti, kao da se može zaboraviti toliko zlato”.

- Ipak - rekla je kasnije – trebao si ponijeti fotoaparat.

Sa i bez fotoaparata, sve što su nam govorili o roditeljstvu (i onome što će uslijediti) bilo je istina, ali ništa nije moglo opisati na koje će nas sve načine promijeniti. Jakov je bio zahtjevno dijete i tih prvih nekoliko godišnjih doba s njime kao da su bili i naša prva godina, prvi puni krug za Ladu i mene. Bio je boležljiv, natezao je sisu i urlao od grčeva, a kad bih se vratio s posla, Ladu bih zaticao nervoznu i neispavanu, kako cupka i pjevuši, s pobljuvanom gazom na ramenu i vrištećim zamotuljkom na

prsima. “Dok ne postaneš roditelj, ne prestaješ biti dijete”, znala je reći moja majka; “zadnja velika revolucija prije smrti”, dodavala je sestra kontrarevolucionarka, ali ništa od toga nije pomagalo noću, niti pumpicom izvlačilo slinu, niti zacjeljivalo izgrižene bradavice: za maksime o roditeljstvu očito je potrebna vremenska distanca.

No, čak i takav, vječno slinav i uplakan, Jakov je bio zaslužan za sreću, i to sam pred Ladom višeput nazvao svemirskom nepravdom: to što nas je bez ikakva truda i namjere činio potpunima. Dodirnuti ga i pomirisati mu kožu, osluhnuti mu srce i usnule ih zagrliti na krevetu – u životu neće biti ničega ljepšeg ni lakšeg, i o tome više neću reći ni riječi. A ako svemirska pravda postoji, neka je u tome što se ništa od te čarolije i toga blaga - ni dodir ni miris, ni s kamerom ni bez nje - ne može spasiti, zadržati. S roditeljstvom

175

smo, rekla je moja majka, napokon stupili u vrijeme.

Možda zbog naše gornjogradske palače bez centralnog grijanja, ali Jakov je u siječnju dobio upalu pluća i Lada je s njim tri dana provela u bolnici, kampirajući po hodnicima i noćeći kod prijateljice koja je živjela u blizini. Bio sam siguran da se ne može dogoditi ništa loše i pokušao sam je nagovoriti da se vrati, ali to ju je samo natjeralo u šutnju. Na pozive mi je odgovarala smsovima, a susreti u bolnici bili su napeti i hladni, gotovo da sam odlazio i prije nego što bih došao.

Dijelom zbog toga, tih dana s posla sam dolazio kasno i rano odlazio na počinak, koristeći svaki trenutak da se naspavam. Nekad bih zaspao u osam, nekad u deset, a činilo se da bih mogao spavati tjednima. Iz jednog od tih kokošjih snova probudila me zvonjava i trebalo je neko vrijeme da shvatim što zvoni i tko je s druge strane žice.

- Jesi čuo za Kotura, jesi čuo za jebenog idiota, poklao dvjesto Šiptara na Kosovu i sad ga roštiljaju u Hagu… - iza Margetina glasa čula se buka, alkohol i slavlje - Sad sam vidio na internetu, poslao mi Ričko iz treće čete...

Nisam siguran jesam li išta odgovorio, ali ako i jesam, nije se činilo da mari. Urlao je, nadglasavajući se s pjesmom i smijehom u pozadini.

- Pokolj u Meji, 1999., uguglaj ga, jebotipas… Uguglaj, vojniče, to je naređenje!

Još smijeha pa: - Jel ti to spavaš, jebeš, što radiš?

Halo? – metalan zvuk spuštanja slušalice, pa još jedan, i zatvaranje vrata.

– Jebeni Kotur svjedok obrane na suđenju jebenom Miloševiću… Kužiš ti to? Di smo mi bili? Fali još samo da umiješaju Šprajcera i sve će sjesti na mjesto...

Kad smo poklopili, bilo je jedanaest sati. Okrenuo sam Ladin broj, ali nije se javila. Trenutak poslije, na ekranu je zasvijetlila poruka: Dolazimo sutra. Koliko god pokušavao, više nisam mogao zaspati. Sutradan, prije Jakova i Lade, stiglo je prvo Šprajcerovo pismo. U njemu su bili jedno pero, jedna pjesma mojega oca i fotokopija stranice De Civitate Dei Svetog Augustina, u kojoj se spominju ptice.

8. Prilog za arheologiju budućnosti Početkom rata moja je teta Ana, liječnica i najbolja žena na svijetu, policiji dojavila da je samac iz potkrovlja njezine zgrade snajperist i čovjek je preko noći nestao. Kad je sve završilo, nitko se nije volio prisjećati te priče: susreti na stubištu, kimanja i pozdravi – dva desetljeća kasnije sve to činilo se kudikamo snažnijim argumentom od samotnjaštva i krivog prezimena.

Teoriji da je Šprajcer među nas ubačen kao obaveštajac, nije nedostajalo ni uvjerljivosti ni pobornika, ali kad god bih se uhvatio da skrećem u tom smjeru, sjetio bih se tete Ane i stao.

Uz malo truda svaki se njegov potez uvijek mogao objasniti, a ja nisam htio da me kroz život prati oko nečijeg snajpera.

Margeta, međutim, nije imao sličnih problema. One večeri kad smo se čuli, spomenuo je koga je sve Šprajcer vozio i kako je živio, kako je lagao i kako nestajao, te da ga od ‘91. nitko nije vidio sve dok se nakon rata odjednom nije pojavio u Zagrebu, ni ne potrudivši se ponuditi alibi.

Razgovor smo završili zaključkom da iza cijelog tog balkanskog ratnog sranja najvjerojatnije stoji on, zloglasni Radovan Šprajcer, a vjerujem da se Margeta i dan-danas kune da je bilo skoro-pa-tako. Za mene, sve što je nabrojao moglo je biti slučaj, sve

osim očeve pjesme s pečatom vojne knjižnice garnizona u Nišu. Zašto mi ju je Šprajcer poslao, i zašto tada - ne znam, ali siguran sam da stvar nije bila u stihovima: baš kao i uvijek kod mog starog, poezija je bila loša, važno je bilo ono na margini. A na toj margini bili su modri pečat, brojke vojne pošte i ime grada, u kojemu moj otac, pjesnik i politički osuđenik, nije mogao računati na previše čitatelja. Za tu zagonetku u Šprajcerovoj kuverti nije bilo ključa, a ako i jest, on u ono doba za mene nije otključavao ništa.

Koliko sam mogao prepoznati – pero je pripadalo galebu, a Augustinove ptice Diomedu - uz Ladu i Jakova koji se ispijen vratio iz bolnice, nisam ni mogao ni htio kopati dublje. Jesam li se ikada dotad (pitam se) doista vratio iz tog rata? Je li me iz njega moglo iščupati išta osim njih dvoje? Sve i da sam htio, Šprajceru i njegovim tajnama nisam stizao posvetiti više od usputnog pogleda, trenutka ukradenog između svega što je bilo živo, uplakano, usrano i važno. A tako je teško čitati Augustina. Ono što se iz loše fotokopije ipak dalo razabrati bilo je da svetac negira legendu po kojoj su drugovi grčkoga junaka, nakon njegove smrti, pretvoreni u ptice, a sam Diomed u božanstvo. Diomedove ptice, koje na istom otoku žive i dandanas, umiljavajući se Grcima i napadajući barbare, po Augustinu su djelo zloduha, baš kao i priča koja se o njima širi eto već stoljećima. Istog onog zloduha, pretpostavljam, koji je te zime Šprajcerovu kuvertu nagnao da završi u Jakovljevim rukama, a Ladu da u njoj ugleda prljavo pero šugave lučke ptice. Kažem, Lada nikad nije voljela Šprajcera, ali tada je postalo vidljivo. Na proljeće, s klupice visokih prozora, metlom je obarala zametke lastavičjih gnijezda (izmet), sređivala moj nered (prašina i klice), a ljeto je potrošila s majstorima i Jakovom, sređujući cijevi u kupaonici (po tebi

176

je moglo poplavljivati dovijeka). Bila je nasmiješena, prštala je od energije i na prvi dan jeseni obznanila je da otvaramo stambenu štednju, ali padala je kiša i nismo mogli izaći da to proslavimo. Šprajcerove pošiljke stizale su odasvud i donosile svašta, ali u njima više nije bilo čarolije; za arheologiju i za budućnost nedostajalo nam je vremena i Augustin je mogao odahnuti – Diomedom i njegovim pticama nitko se još dugo neće baviti.

Tek mnogo poslije, kad stigne i iza ormara se izgubi kameni pas Palagruže, kad se preselimo u stan bez poplava i s centralnim grijanjem; tek kada saznam sve o Palamedu, izumitelju kocke i pronalazaču kormila, o kletvi njegova oca i dvojcu koji ga je uništio iz ljubomore; tek kad preko sestrina prijatelja u šibenskoj gradskoj upravi, jednim jedinim telefonskim pozivom pronađem Furčićevu majku, a ona mi kaže da je stradao na nekom slavonskom ratištu ‘91.; kad riječ po ri-

ječ i šutnju po šutnju izgubim Jakova i Ladu, dvije spremačice, Šprajcera i Kubanku - leći ću i u mraku napipati tu točku, staviti prst na to mjesto, na srce.

Bože, to sam ja, reći ću, i slušati kako otkucava, tuče kao sat ili kao tempirana bomba.

U ušima šum, a u mraku oko mene tisuću cvrčaka, smijeh, zvuk mora, lopatā, ljudi, krikovi ptica – Je li to taj otok?, pitat ću, Je li moj? I čije su ptice? Zovu li Grke ili barbare?