Tema1-2 / 2013 by Tomica Zobec

editorial

Sve je TEMA!

vremenu sveopćih ulaženja i Tema je ušla u desetu godinu. Moraš nekamo ući da bi sam sebe shvatio ozbiljno. Hrvatska je 1. srpnja navodno “ušla” u Europsku Uniju, iako su naslovne stranice svih hrvatskih novina izvijestile o hrvatskom ulasku u Lidl, pod žutim zvijezdama i neodoljivim cijenama. Deset godina gmizanja urodilo je povijesnim rezultatom, deset godina lidlizanja omogućilo nam je kupovanje u istom dućanu, jer je on mnogo prije ušao u nas nego li nam se pružila prilika da i mi zakoračimo u njegovu tajanstvenu nutrinu. U sveopćoj fikcionalizaciji naše jedine zbilje dospjeli smo samo do fiskalizacije i zatvorili granice prema mrskom Istoku, gdje sad gnjile šleperi paradajza i lubenica, koje ćemo poslije takve, gnjile i pljesnive, jeftino kupiti u svečarskom dućanu. Deset je godina, naime, bilo premalo da se hrvatski carinici i špediterski činovnici, na čelu s jednim ministrom i pratećom mu Vladom, pripreme za namjernu najezdu kamiondžija, tako da se činilo kao da se cijela priča oko ulaženja od njih držala u najstrožoj tajnosti, a o svemu su ih obavijestili u ponedjeljak, 1. srpnja, ujutro. Naravno, deset godina priprema i skupo plaćenih aranžmana novu članicu sigurno nije učinilo boljom niti u jednom aspektu koji se tiče života njezinih građana, no kada javnim prostorom zagospodare famozni “viši interesi” i opijeni pogledi iznad visoko podignutih čela samozvanog političkog establišmenta, nećemo se valjda zamarati bijednim životom pučanstva niti promrzlim prstima kumica na Dolcu, koje nabadaju po jednako smrznutom ekranu Fiskala 1, koji ne želi otkucati račun da ga jebeš. Zato su im fiskalizaciju uveli ljeti da se navikavaju dok su samo vlažni i pregrijani. Seksualno, to je daleko produktivnije polazište. Hoćemo europske kumice, iako

na tržnicama u Berlinu, Beču, Parizu ili Budimpešti nećete dobiti niti račun, niti će njihovi seljaci biti naoružani najnovijim produktima informatičkog bofla iz dalekoistočnih tvornica koji je jednim migom Magičnog Ministra Financija (u daljnjem tekstu MMF, koji ni slučajno nije onaj strašni MMF!) postao najunosniji posao posrnulim uvoznicima tzv. informatičke opreme, a noćna mora svakoj Barici i svakoj Štefi, baš kao i jednoj Mari na Sv. Jerolimu, nasuprot Hvara, koja je na svom kiosku 14 puta pokušala fiskalizirati račun nekom Švedu, koji je vrlo sporo popio naručenu Coca-Colu, ali nije uspio dobiti račun, jer je veza pucala, a Mari se svaki put ispočetka isprintao metar papira s besmislenim znakovima, jer račun nije bio fiskaliziran. Unatoč milijunskim argumentima i proplamsajima zdravog razuma čak i s mjesta na kojima ga ne očekujete, MMF ne posustaje (kako bi inače bio MMF?), nego tvrdoglavo drvi svoje, zato što je on, razumu svakom usprkos, tako odlučio! (!) Da je barem jedini takav u aktualnom političkom bućkurišu u kojemu nas likovi u činovničkim odijelima svakodnevno izvještavaju o odlučnim, beskompromisnim, suicidalnim potezima, kojih su se, puni ponosa i perspektive, upravo dosjetili. No, ja sam tekst počeo s Teminim “ulaženjem”, kad već ne znam kako bih s ulagivanjem. Zapravo, kad bismo i znali, kome bismo se ulagivali? Hrvatsko “ulaženje” bilo je obilježeno prigodnim igrokazom pod staklenim zvonom u kojemu je predstava bila s obje strane, na pozornici i u gledalištu, a za publiku ionako nije bilo mjesta. Igrokaz je bio sastavljen od različitih ficleka mahom iz hrvatske kulture (s ponekim isječkom iz sporta i uspomena na znanost), ali pod staklenim zvonom nije bilo nijedne njuške kulturnjaka. Što bi ona radila ta-

mo? Kultura ionako služi da bi se politika mogla ponositi, ali istodobno uredno sjeći svako kreativno napredovanje, svaki čin izražavanja umjetničke i ine slobode. Proračunski novac za kulturu iz godine u godinu je sve manji dio opće proračunske pizze, s previše jeftine uvozne rajčice, u kojoj se kultura bespomoćno utapa. A utapa se, jer se ekipa na tzv. Vlasti, kulture sjeti jedino kada se nešto treba pokazati, kada se iza nečega treba skriti, a osim kulture, ničega zapravo i nema. Kultura, naime, (za razliku od poljoprivrede npr.) unatoč svemu preživljava i, unatoč svemu, daje kakve-takve rezultate. Oni se, međutim, uspiju vidjeti tek u očajničkom pokušaju da se nešto reprezentira, jer tada jedino kulturni proizvod (kako će na ovo popizditi neki politički korektni novinari!) nije posvemašnja blamaža. U takvim prilikama političari to znaju. Kada se donosi proračun, takva im misao nije niti u peti. To je donekle razumljivo kada uzmemo u obzir činjenicu da neke od “najvažnijih” ljudi u zemlji na kulturni događaj ne biste mogli natjerati niti čoporom narajcanih grizlija, a one koji dolaze, ionako prati svita protokolaraca i policije koja često nekoliko puta nadmašuje financijske okvire samoga kuturnog sadržaja na koji se dotični odazvao, pa se onda sav taj šušur nametne kao glavni, istiskujući inicijalni događaj s ionako skučene pozornice. Ostanimo zato pri desetoj obljetnici Teme koju ćemo obilježiti bez igrokaza, bez staklenog zvona i snajpera na krovovima. Sve je tema, rekao bi jedan veliki hrvatski pjesnik. Čitateljima Teme ne moram otkrivati koji. Sretno svima unutra! Onima vani zasad ne treba pomagati. Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina X 1-2 / 2013 ____

1/2 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____ Branko Čegec

DESIGN____ Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2013

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu Raiffeisen banka HR1024840081105527308 Hypo Alpe-Adria-Bank HR2825000091101065277 s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Godišnja pretpl ata z a inozemstvo____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn NOVO ! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa iz tiska. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ

Branko Čegec: Sve je Tema! José Eduardo Agualusa: Kreolska nacija (prevela Tanja Tarbuk) KREATIVNO PISANJE (priredila Kristina Špiranec) Kristina Špiranec: Kreativno pisanje: Tko - kako - koga (poučava)? Josip Novaković: Mašta je upornost u proizvodnji permutacija Andrej Blatnik: I mojim bi pričama dobro došlo precizno bavljenje tekstom koje se događa na radionici 21_ Cekape – kako početi i ne zaustaviti se? Jagna Pogačnik: Kritičari koje cijenim prije svega su dobri stilisti i dobri pisci 22_ 26_ Miroslav Mićanović: Sve je upitno kada mislimo o radionicama kreativnog pisanja i teoriji 28_ Rezultati ankete među polaznicima radionica kreativnoga pisanja u cekape-u 32_ATELIER FRITZ____ Jaka Primirac: Revolucija će? Maja Profaca: Okviri slučajnog 38_(P)OGLED____ Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri 43_ATELIER FRITZ____ 48_ Uroš Bojanović: Četrdeset minuta glupog mrdanja 52_ Roberto Dedenaro: Pelinkovac on my mind (prevela Sanja Širec Rovis) 55_ Damir Car: Leut, maslina i smokve 59_ ZNAKOVI PORED PUTA_ _ _ _ Darija Žilić: Ruhr 63_ATELIER FRITZ____ Korana Serdarević: Njena je kosa tamni oblak 66_INTERVJU____ Adriana Zahirović: Junakinje moje knjige su žene koje nisu bile dovoljno žene (razgovarala Darija Žilić) 72_ATELIER FRITZ____ Aleksandra Orlić: Idealna žena 78_ Katja Grcić: Barbie 80_ RELATIVNO NAOPAKO____ Marinela: 1600 82_INTERVJU____ Iztok Osojnik: Pustinjak u srcu svijeta (razgovarala Darija Žilić) 87_ DRAVSKI ATELIER____ Hikos Mush-up: Ivane moj Rogiću Nehajevu 97_IZDANJA____ Kristina Špiranec: Glagoljajmo (o) ljubavi (Kemal Mujičić Artnam) Vanda Mikšić: Maybe May ‒ O Međunarodnom pjesničkom festivalu 99_ Eskişehir international Poetry festival____ u Eskişehiru 112_ APPENDIX_ _ _ _ Pokret otpora: Istanbul – Eskişehir 1_EDITORIAL____ 4_ATELIER FRITZ____ 9_TEMA____ 10_ 13_ 17_

ATELIER FRITZ

JOSÉ EDUARDO AGUALUSA___ KREOLSKA NACIJA

Tajna prepiska Fradiquea Mendesa (ulomci) s portugalskog prevela Tanja Tarbuk

Dragi José Maria, želite li znati što je radio ovaj vaš nevjerojatni prijatelj posljednjih nekoliko mjeseci? Pa, evo iznenađenja: kupio sam imanje! Dvadeset tisuća hektara dobre zemlje u Bajanskom zaljevu, nekih dvjesto kilometara od São Salvadora, sa svih njegovih stotinu i pedeset robova, s bogataškom kućom, s kolibama za robove, tzv. senzalom, kako to ovdje nazivaju, s ambulantnom, popločanim dvorištem, dva parna stroja, jednom turbinom, strojem za mljevenje brašna i drugim za natapanje manioke, s kotlovima i prešama, s destilerijom, bačvama i ostalim alatom za proizvodnju šećera. Moje se imanje zove Cajaíba, to je ime otoka na kojem se nalazi, na ušću rijeke Seriji, točno nasuprot starom gradiću São Franciscu do Condeu, a pripadalo je feldmaršmalu Alexandreu Gomesu de Argolu Ferrãu, barunu Cajaíbe. Velika kuća, lijepo i prostrano zdanje, okrenuta prema moru i okružena visokim

carskim palmama, izgrađena je prije četrdeset godina na ruševinama stare palače za koju je narod u ovome kraju mislio da je opsjednuta duhom nekog poznatog trgovca crnim robljem. Eto, i tako ja postadoh gospodar imanja na kojem se proizvodi šećer, kakvih ima mnogo u ovim prostranstvima između Salvadora i Pernambuca, a koji su stoljećima bili jedini autoritet, tim veći i strašniji jer je očito da ovdje nitko nikada nije vidio cara D. Pedra II, čak ni na slici. Za

JOSÉ EDUARDO AGUALUSA

Pismo Eçi de Queirozu Imanje Cajaíba, ožujak 1877.

siromašno roblje veliki zemljoposjednici bili su poput bogova. Ophode se s nama sa strahopoštovanjem (njihovi gospodari nazivaju to poštovanjem) i svojevrsnom odanosti koja, gledana izbliza, nije ništa drugo do neobična mješavina mržnje i nemoći. Pobune robova koje su se godinama zbivale na Haitiju ili Jamajci, pretvarajući život francuskih i engleskih kolonizatora u pravi krvavi pakao, nisu bile slučaj u Brazilu. Bilo je pobuna, da, ali na dobar portugalski

način: neredoviti okršaji, dvadesetak ovdje u Bahiji tijekom ovoga stoljeća, u kojima bi poneki zemljoposjednik bio izboden, i bile bi brzo ugušene. Gotovo sve pobune predvodili su drevni ratnici Nagô, muhamedanci, odvedeni u ropstvo nakon vjerskog sukoba koji je godinama potresao carstvo Joruba. Zašto su uvijek gubili ti ljudi vjere i rata koji su na svojoj strani imali Boga i strategiju, u svemu osim u očajavanju koje je, kao što znamo, najjači saveznik? Čitajući zapisnike sa suđenja koja su uslijedila nakon posljednjih pobuna, 1835, shvaća se zašto: Afrikanci su se morali suočiti ne samo sa snagom bijelaca nego, što je još gore, s nepovjerenjem crnaca koji su se rodili u ovoj zemlji, kreolskih crnaca za koje je Brazil prava domovina, a život u ropstvu jedini koji poznaju. Na Imanju Cajaíba živi jedan stari Hausa, kojega svi poštuju i koji je sudjelovao u pobuni 1835. Cornélio, tako ga zovu, tvrdi da je jedini preživjeli iz pošiljke od dvjesto robova koja je 1828. doplovila s nigerijskih obala. Priča on da su dva dana nakon ukrcaja robovi počeli umirati od neke čudne i strašne bolesti, neke vrste galopirajuće gube koja je za nekoliko sati otvarala rane po cijelom tijelu, udovi bi im trunuli, ljudi bi poludjeli. Prve su leševe mornari još izbacili iz potpalublja, ali onda se i jedan od njih zarazio te je morao biti bačen u more dok je zavijao, pa su ostali mornari odbijali sići dolje. Cornélio je vidio kako mlada majka ubija vlastito dijete grizući ga, a poslije su je ubili ostali robovi; vidio je muškarce bez lica, poput duhova, kako jedu leševe; vidio štakore (“Štakori”, reče mi on, “bili su golemi, gotovo kao ljudi: razgovarali su sa mnom.”). Vidio je pakao sa svim njegovim demonima. Kada je uspio izaći odatle (ne sjeća se kako) i shvatio da je živ, bio je siguran da je imun na smrt. To ga je uvjerenje pretvorilo u vrlo opasna čovjeka. Sudjelovao je u svim pobunama koje

su se dogodile u Salvadoru, tukli su ga, šibali, mučili, stavili mu lance oko vrata i strpali ga u poplavljenu ćeliju; objesili su ga golog, glavom nadolje, na žarkom suncu u unutrašnjosti. Sve je preživio, čak je i dospio, već star, na ovo Imanje Cajaíba, gdje ga svi poštuju i cijene. Cornélio, kao što sam vam rekao, sudjelovao je u pobuni 1835. Pričao mi je da je namjera pobunjenika bila, ako pobijede, spaliti na Trgu Isusa sve katoličke slike. Bijelcima bi odrubili glave, a mulate i kreolce porobili bi i odveli u Afriku. “Mulati i crni kreolci”, reče mi, “uvijek su nas izdavali. No nismo ih htjeli ubiti jer imaju naše krvi. I tada su nas izdali. Da je došlo do još jedne pobune, nitko ne bi ostao živ!” Nakon 1835. nikada više nijedan Hausa nije prodan u Brazilu, što djelomice objašnjava prestanak pobuna. Robovi koji su ovih posljednjih godina došli u Pernambuco i São Salvador, gotovo svi podrijetlom iz Angole, Konga, Gabona i Mozambika, uglavnom su seljaci slabo upućeni u umijeće ratovanja, a i bez ikakve volje da ratuju. Angolci se prodaju za dobre novce kao radnici. S crncima iz Mozambika već je drukčije, jer ih ovdje smatraju, poslužit ću se Alexandreovim riječima, “jadnim i ružnim narodom mlitavih i lijenih ljudi, sklonih melankoliji”, te je njihova cijena manja od svih drugih naroda. Oni podrijetlom iz Gabona jednako pate od nostalgije za Afrikom. Mnogi se ubiju tako da prestanu jesti ili pojedu prevelike količine zemlje. Još su donedavna geofagi kažnjavani tako što su danima nosili groteskne željezne maske na glavi. Pod sunčevom toplinom maske bi im se zalijepile za lice i strašno ih izobličavale. No taj se običaj prestao provoditi, ne zato što su gospodari tih imanja postali humaniji, nego zato što su, zbog ukidanja trgovine robljem, robovi postali cijenjena roba, te stoga i zaštićena.

Prekrasne žene s Obale Mina, koje mi svojim veselim tkaninama, narukvicama od perlica i visokim turbanima od muslina uvijek izgledaju otmjenije od mnogih gospođa, slavljene su kao kraljice na ulicama Pernambuca i São Salvadora. Muškarci iste nacije, atletskog stasa, otmjena držanja i s prirodnom arogancijom koja smeta Europljanima, bave se uglavnom prenošenjem klavira. Posao nosača je, uostalom, najčešći među takozvanim robovima koji zarađuju. Oni nose nosiljke, prenose robu, kamen za gradnju. Odnosno od sjevera do juga, ili kako se ovdje kaže, od Oiapoquea do Chuija, crnci nose Brazil. U gradovima se ništa ne pokreće bez njih, ništa se ne radi i ne gradi, a na poljima se ništa ne uzgaja bez njihova napora. Čak sam vidio kako jedan mladi gospodin prelazi ulicu da bi kupio kupus na tržnici, a zatim se vraća, sav ponosan i dostojanstven, s krupnim crncem koji je hodao iza njega i na glavi nosio njegovu košaru, a u njoj... kupus! Mnogi robovi koji zarađuju nakon dvadeset ili dvadeset pet godina mogu kupiti dokument o oslobađanju od ropstva. Kad jednom postanu slobodni, nastave još neko vrijeme nositi robu, danonoćno, dok na kraju ne uspiju nabaviti roba da radi za njih. Nosači kave, čiji se naporan posao dobro plaća, mogu već za deset godina kupiti svoju slobodu. Međutim malo njih to doživi, a novac koji su u međuvremenu zaradili odlazi ravno u džepove njihovih gospodara. Moje imanje nalazi se pokraj gradića São Francisco da Barra do Sergipe do Conde, koji ima pretjerano dugo ime s obzirom na to da se radi o malom gradiću što su ga 1561. osnovali portugalski pustolovi u potrazi za zlatom, a koji danas uglavnom služi kao spavaonica ribara. Pomalo sam otkrivao utješnu intimu toga mjesta, gdje se niže zabava za zabavom i gdje su posjetitelji dočekivani širom raširenih ruku. Ujutro je običaj da se

nudi čašica likera, uglavnom domaćeg i odlična okusa, te rakija od trske ili neko osvježavajuće domorodačko piće, recimo guaraná, kojoj Brazilci pripisuju sve vrline okrepljivanja. Popodne se uz liker poslužuju kolačići i kava. Nažalost, prilikom tih posjeta gotovo nikada ne izostane klavir – dosad sam ih izbrojio pedeset! Nedjeljom se večer ispuni bolnim akordima, te čak i u najtamnijim uličicama stalno odzvanjaju “Samostanska zvona”. Što se tiče slavlja, prisustvovao sam zanimljivom karnevalu, koji u ovom području nazivaju cucumbis, a u Pernambucu congadas,1 za vrijeme kojega svake godine na ulice izađe velik broj crnaca, odjevenih u perje, plešući i pjevajući. Skupine – koje predstavljaju dvor Konga sa svim likovima, s kraljem i kraljicom, prinčevima i princezama, bogatašima, prevoditeljem (tumačem), vračem, ludama i proricateljima – pjevaju na portugalskom i na nekom jeziku afričkog podrijetla, dok zveckaju praporcima, udaraju u daire, tamburine, zvona, sviraju marimbe, vrste ksilofona, i kisanji, koji je ovdje poznat kao piano od tikve. Uglavnom su odjeveni u upadljivo i dugačko perje pričvršćeno za koljena, oko pojasa, na rukama i na zapešćima, nose raskošne crvene vrpce oko glave, čizmice od kozje kože ukrašene isprepletenim vrpcama, hlače i potkošulje boje kože, a oko vrata, i muškarci i žene, nose koralje i ogrlice od zuba. Kralj je obično zaogrnut bogatim baršunastim ogrtačem, nosi žezlo i pozlaćenu krunu. Na karnevalu kojem sam prisustvovao taj je monarh bio mali muškarac, glatke glave poput jajeta i bespomoćna izraza, u svemu posve različit od svojega hrapava i moćna glasa kojim je pjevao i predvodio skupinu: Cucumbi i congada popularni su plesovi afričkog podrijetla koji se obično izvode za vrijeme karnevala u Brazilu (op. prev.).

Ja sam kralj Konga i želim se zabavljati Upravo sam došao iz Portugala Na što su svi ostali u zboru odgovarali: je... je... sembangalá Upravo sam došao iz Portugala Odmah zatim glazba je mijenjala ritam, a kralj nacionalnost: Živio naš crni kralj bengelski koji je princezu vjenčao s princem kastiljskim dobro je dobro je furumaná furumaná Catulê cala montuê condembá Povorke su se okupljale pokraj crkve crnaca, u burnom žamoru stotina ili tisuća osoba. Predstava prepričava smrt najmlađeg kraljičina sina te kako izbezumljena kraljica zove vrača i naređuje mu da svojim moćima uskrisi dijete. Iscjelitelj, odjeven u prikladno ruho za tu ulogu, sa zmijama i željeznim lancima kao ogrlicama, pleše oko djeteta i povremeno iz torbice koja mu je prebačena preko ramena vadi korijenje, smolu, zmijske zube i druge magijske predmete, te ih baca prema dječaku sve dok ovaj naposljetku ne poskoči i pridruži se plesu, a ljudi se okolo razvesele i zapjevaju. Mene je ta predstava podsjetila na neke pučke božićne predstave u selima naših roditelja, u kojima je prikazivano rođenje, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Što se tiče smrti i uskrsnuća, možete zamisliti koliko sam se zabavljao doznavši da su i portugalske i francuske novine objavile moju tragičnu smrt. Rijetka je to povlastica da čovjek može čitati oproštajni govor pisan njemu u čast, pogotovo ako to radi u raju (i ne mislim tu na onaj hladni izlog duša o kojem nam govore novi teolozi, nego na autentičan raj, klasičan raj s visokim palmama i morem boje indiga, s likerom od

marakuje, jednom ženom – Ženom! – lijepom poput anđela, ali sa svim ostalim dragocjenim svojstvima koja su anđelima uskraćena). Pozdravi od vašega prijatelja Fradiquea

Pismo Eçi de Queirozu Imanje Cajaíba, svibanj 1877. Dragi moj José Maria, prošli je tjedan bilo veliko slavlje na mojem posjedu. Odlučio sam osloboditi ropstva sve radnike na imanju, što je potaknulo veselu manifestaciju koja je u São Francisco do Conde dovela najveće figure društvenog pokreta protiv ropstva, koji je u porastu. Radnici su uglavnom izabrali da ostanu u mojoj službi, a ja ću im plaćati onoliko koliko se u južnim provincijama plaća europskim kolonima te ću se skrbiti za njihovo zdravlje i za obrazovanje njihove djece. Među malobrojnima koji nisu htjeli ostati je Cornélio, stari Hausa o kojem sam vam govorio u prošlom pismu: prišao mi je vrlo ozbiljno, s drevnim ponosom svojega naroda, objašnjavajući da se želi vratiti u Afriku i posjetiti Meku te zatim umrijeti. “Život jednoga roba”, reče mi, “to je kuća s mnogo prozora i nijednim vratima. Život slobodnog čovjeka pak, to je kuća s mnogo vrata i nijednim prozorom.” Uspio je posljednjih godina nešto uštedjeti izrađujući košare koje je prodavao u gradiću, pa je želio da mu pomognem kupiti kartu. Pokazao mi je koliko je uštedio, vrlo malo, ali ja sam mu rekao da je to dovoljno te ostatak platio iz svoga džepa. Jučer je mirno otplovio na feluci koja svaki tjedan povezuje taj gradić i Salvador. Još ga je Ana Olímpia pokušavala odgovoriti, prestrašena zbog ludosti toga pothvata, ali on je bio nepokolebljiv. “U zemlji Hausa”, reče

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

mu moja prijateljica, “nitko vas se više ne sjeća.” Starac je slegnuo ramenima: “Neću tražiti druge”, odgovorio je, “tražit ću sebe.” Tri su dana i tri noći crnci pjevali, pili i jeli oko desetak vatri koje su se protezale na prostranom terenu iza velike kuće. Dočekivali smo brojnu gospodu koja je dolazila iz Salvadora, Pernambuca i čak iz Rio de Janeira u ovu izgubljenu luku, na svojevrsnoj bučnoj turneji protiv ropstva. Tom sam prilikom upoznao mladoga novinara Joséa Patrocínija, za kojega su mi rekli da je pravi strah i trepet za velike gospodare imanja. Čovjek simpatična lica, uokvirena mekanom bradom, krupnih očiju, umiljatih i iskrenih, koji se sav nadme i preobrazi kada započinje raspravu, te onako zapaljen vlastitom retorikom podsjeća na tigra spremna na

skok. Zbog nevjerojatne snage svojih riječi i uvježbane teatralnosti pokreta zacijelo je vrlo opasan govornik, kadar zapaliti svjetinu. U političkom smislu posve je nalik na Proudhona: “Ropstvo je krađa”, često ponavlja između dugih tirada usmjerenih protiv baruna kave i protiv Svete Majke Crkve. Zanimljivo je da mu je otac bio svećenik, usto i trgovac robljem i vlasnik imanja, a majka jadna crna kreolka, prodavala je voće u gradu Campos dos Goitacazes, istočno od Rio de Janeira. José se školovao u vikarijatu u Camposu i na jednom obližnjem imanju, a zatim je napustio roditeljski dom još kao dječak te otišao raditi i studirati u Bolnicu sestara milosrdnica u Rio de Janeiru. Danas mladi užarenih glava recitiraju članke koje on objavljuje u Dnevniku kao da su pjesme – ili molitve! A na

sastancima brojnih društava protiv ropstva, koja niču po cijeloj zemlji, ime mu se izgovara gotovo sa strahopoštovanjem. U pratnji Joséa do Patrocínija iz Rio de Janeira došla je još jedna važna osoba u oslobodilačkom pokretu: odvjetnik Luís Gama, poznat po tome što je posljednjih godina branio građane koji su postali robovi. Sam je Gama iskusio takvo ropstvo jer je bio sin slobodne crnkinje, te imao pravo na slobodu, ali ga je još kao dijete otac prodao; ubrzo je pobjegao i proživio nevjerojatne pustolovine prije nego što je diplomirao i počeo raditi kao odvjetnik. “Među nama”, reče mi Gama, “čak je i boja nedostatak. Neoprostivo zlo rođenja, stigma zločina. No naši kritičari zaboravljaju da se ta boja nalazi na izvorištu bogatstva tisuće lopova koji nas vrijeđaju, da ta boja

ropstva, tako nalik na boju zemlje, skriva pod tamnom površinom vulkane u kojima gori sveta vatra slobode.” Taj je govor različit od onoga što ga izgovaraju neki mulati nakon što se obogate te ubrzo zaborave na svoje afričko podrijetlo, učinivši uslugu društvu da i ono zaboravi. Njemački slikar Johann Moritz Rugendas u svojoj knjizi Slikovito putovanje kroz Brazil pripovijeda što mu je odgovorio neki tip kada ga je pitao je li izvjesni zapovjednik mulat. “Bio je”, odgovorio je tip, “ali više nije.” A budući da se Rugendas zbunio pred tako neobičnim čudom, njegov je sugovornik odmah dodao: “Pa, gospodine, kako bi zapovjednik mogao biti mulat?” Dva dana nakon što su svi naši gosti otišli, odnosno prošloga petka, neočekivano mi je u posjet došao jedan stari prijatelj i sunarodnjak, Alexandre Gomes (možda ga se vi sjećate), vlasnik tvornice cigara u Recifeu, koji me je najviše poticao da kupim ovo imanje. Alexandre je stigao zajedno s jednim časnim čovjekom duge bijele brade, koji mi se predstavio kao Frutuoso Vicente, barun od Rio das Contasa, gospodar susjednoga Imanja Paramirim. Učinilo mi se da su obojica pomalo uznemireni i ubrzo sam saznao zašto. Došli su, objasni mi Alexandre, upozoriti me zbog nesmotrenosti koju sam počinio kad sam na svoje imanje primio opasne anarhiste: – Tek si nedavno došao u Brazil – reče Alexandre – i gotovo ništa ne znaš o lokalnoj politici. Taj crnac koji je ovdje bio, taj koji se zove José do Patrocínio, on je u službi nečuvenih interesa...

– On je bandit! – poviče barun. – Gori je od anarhista! On je razbojnik koji nastoji podići ustanak bakljama i bodežima! Jeste li znali da on ne samo što zagovara oslobođenje robova nego i smatra da mi nemamo pravo na državnu potporu? Ako država ne može plaćati tolike robove, koje je ona sama prodala i na njima ubrala porez, još manje možemo mi! – To slavlje – nastavi Alexandre nastojeći umiriti baruna – taj neobični sastanak koji se ovdje održao, i još gore, ta besmislena odluka o oslobađanju robova, sve to uznemiruje časne ljude. Mogao sam jednostavno zahvaliti obojici i promijeniti temu. To se od mene i očekivalo. No posljednje Alexandreove riječi nad kojima se (lagano, otrovno) nadvila sjena prijetnje probudile su u meni potisnuti gnjev Mendesa: – Časne ljude? Možda časne s đavolom! Pa zar se časni ljudi hrane tuđim kruhom? Vama je poznato moje mišljenje o ropstvu. Vjerujem da će se jednoga dana pobunjeni Isus Krist vratiti na zemlju da oslobodi robove, te će imati svoje proroke i svoju crkvu. Ali će poslije biti zanijekan i razapet, i na kraju će se pojaviti nove gomile robova. Tako je bilo i tako će uvijek biti, ništa se tu ne može učiniti. U tom trenutku međutim, iznerviran Alexandreovom ohološću, na pamet mi je pala samo izreka koju je José do Patrocinio ukrao starom Proudhonu: – Ropstvo je krađa! Barun se tome nije nadao (čak se ni ja tome nisam nadao). Strašno je pocrvenio, uhvatio se drhtavim rukama za štap, a ja sam se prestrašio

da će pasti mrtav do mojih nogu. Ali izdržao je. Ukočeno je ustao, uzeo cilindar i, ne pruživši mi ruku, krenuo prema vratima: – Budite dobro – promrmljao je tankim glasom. – Već ćete čuti za mene. Alexandre krenu za njim vrteći glavom, a ja sam ostao gledati ih kako se ukrcavaju, uvjeren da sam time potpisao objavu rata. Istoga sam trenutka shvatio da sam upravo izvršio svoj izbor klase (Svetom Anteru, našem dragom pjesniku, svidio bi se taj izraz). Odnosno, čini mi se da sam pronašao čime ću u ovoj zemlji zabavljati duh i ispuniti dokolicu. Opraštam se od vas jer je već kasno i krećem ususret Povijesti i Revoluciji! Bratski pozdrav, Fradique Roman Kreolska nacija uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia. Pisac, novinar i izdavač José Eduardo Agualusa, rođen u Angoli 1960. godine, ima tri prevedene knjige na hrvatski jezik. Sysprint mu je objavio Prodavača prošlosti, a Meandarmedia romane Žene moga oca i Tropski barok, i to u sočnom prijevodu Tanje Tarbuk. Agualusa ima vrlo komunikativan, ali i krajnje poetičan stil. Čitanje njegovih proza je poput slušanja Cesarije Evore. Daje maksimalan užitak, a nije prepatetično niti podliježe jeftinoj komercijalnosti. Živio je u Angoli, Portugalu, Brazilu, uživao literarne stipendije u Njemačkoj i Nizozemskoj.

Tema: KREATIVNO PISANJE___ PRIREDILA KRISTINA ŠPIRANEC

Pri spomenu kreativnoga pisanja, u protivničkome taboru uvijek će se isticati ideja umjetničkoga genija, bez obzira na to što, primjerice, za jednog slikara odavno postoji likovna akademija ili za jednog dramaturga studij dramaturgije. Čini se da polemike koje se javljaju oko ideje kreativnoga pisanja, zaokupljaju čitavu povijest književnosti, koja prebacuje naglasak s poimanja književnoga djela kao rezultata talenta, odnosno autorskoga genija, na poimanje književnoga djela kao rezultata zanata, vještine, artizma, i obratno. Upravo zbog te uske veze sa shvaćanjem umjetnosti te ogromnoga porasta interesa za kreativno pisanje u posljednjih desetak godina, kreativno pisanje jedan je od zanimljivih fenomena koji može biti važnim predmetom proučavanja suvremene sociologije književnosti. Ako si dopustimo prijeći fundamentalan problem ideje kreativnoga pisanja, obično uslijedi pitanje koje je to znanje koje poučavatelj pisanja prenosi svojim učenicima, odnosno, tko može predavati pisanje i kako to radi. Naime, opće je mjesto kako bez čitanja nema pisanja, no ono samo otvara nova potpitanja: Što čitati? Odakle početi? Treba li krenuti s čitanjem suvremenih djela? Koliko je važna književna teorija u učenju pisanja? I više se ne pitamo samo kako naučiti pisati, nego smo u tren oka prebačeni na drugu stranu neksusa autor-djelo-čitatelj, na pitanje kako naučiti čitati.

TEMA

KRISTINA ŠPIRANEC___ KREATIVNO PISANJE: TKO – KAKO – KOGA (POUČAVA)?

ako već postoji poduža tradicija studija kreativnoga pisanja na angloameričkim sveučilištima te se u angloameričkome sustavu malo tko pita može li se na taj način postati piscem, u Hrvatskoj se tek ove godine planirao osnovati Studij pisanja i nakladništva u Puli, nakon što je Nacionalno vijeće nedavno priznalo polje književnosti unutar nacionalne akademske zajednice. Otvaranje studija pisanja ponovno je pokrenulo već dobro poznate diskusije oko koncepta kreativnoga pisanja, uobličene u pitanju: Može li se naučiti pisati?, no ovoga puta s dodatkom tehničkih problema koji se odnose na predavanje pisanja na fakultetu, na sam elaborat studija. Istražujući u kojem se smjeru kreativno pisanje razvija u hrvatskome kontekstu, nije bilo teško zamijetiti da je stanovita skepsa oko učenja pisanja prisutna na svakome koraku te da je pisanje jedina umjetnička grana kojoj se ne želi omogućiti (priznati?) mogućnost konkretne visoke naobrazbe. Da budem iskrena, i sama sam oduvijek bila skeptična.

pisanje u posljednjih desetak godina, kreativno pisanje jedan je od zanimljivih fenomena koji može biti važnim predmetom proučavanja suvremene sociologije književnosti. Ako si dopustimo prijeći fundamentalan problem ideje kreativnoga pisanja, obično uslijedi pitanje koje je to znanje koje poučavatelj pisanja prenosi svojim učenicima, odnosno, tko može predavati pisanje i kako to radi. Naime, opće je mjesto kako bez čitanja nema pisanja, no ono samo otvara nova potpitanja: Što čitati? Odakle početi? Treba li krenuti s čitanjem suvremenih djela? Koliko je važna književna teorija u učenju pisanja? I

Istražujući u kojem se smjeru kreativno pisanje razvija u hrvatskome kontekstu, nije bilo teško zamijetiti da je stanovita skepsa oko učenja pisanja prisutna na svakome koraku te da je pisanje jedina umjetnička grana kojoj se ne želi omogućiti (priznati?) mogućnost konkretne visoke naobrazbe.

11 11

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

više se ne pitamo samo kako naučiti pisati, nego smo u tren oka prebačeni na drugu stranu neksusa autor-djeločitatelj, na pitanje kako naučiti čitati. O ovim problemima porazgovarali smo s voditeljima kreativnih radionica u zagrebačkome Centru kreativno-

ga pisanja, Miroslavom Mićanovićem i Jagnom Pogačnik, koji nam svojim dugogodišnjim iskustvom mogu oslikati samu praksu poučavanja, a i njezine rezultate. Zatim smo porazgovarali s autorima dviju zaista vrijednih knjiga koje su prevedene na hrvatski

jezik te nam mogu odlično približiti sam koncept kreativnoga pisanja, Josipom Navakovićem, autorom Radionice pisanja fikcije i Andrejem Blatnikom, autorom priručnika Pisanje kratke priče. Oba autora obraćaju se početnicima i svoje priručnike op-

T EMA ___

skrbljuju mnogobrojnim primjerima iz svjetske književnosti i vježbama za čitatelje/pisce te posebno stavljaju naglasak na disciplinu i radnu naviku, motivirajući nas da zagrijemo stolicu i pišemo. Ono što me se posebno dojmilo, bio je upravo naglasak na učenju čitanja, i u razgovoru s voditeljima radionica u CeKaPe-u, a posebno u priručnicima – pokušaj osvještavanja kako određeni elementi teksta proizvode određeni efekt. Nisam mogla ne pomisliti kako takva radionica ili knjiga ne bi škodila mnogim našim suvremenim autorima, koji se nerijetko koriste različitim elementima fikcije, a da ne znaju uskladiti njihovu funkciju u kontekstu djela te im najčešće određeni elementi postaju posve suvišni. Također, jedno od zanimljivijih mjesta proučavanja ovoga fenomena moglo bi svakako biti pitanje koju socijalnu skupinu najviše zanima kreativno pisanje, tj. tko se prijavljuje na radionice. Zbog toga smo se odlučili za neku vrstu kratke preliminarne ankete koju su ispunili polaznici kreativnih radionica u CeKaPe-u, a osim sociopolitičke skupine koja posjećuje radionice, zanimalo nas je i koja je motivacija polaznika, koliko čitaju, što im predstavlja pisanje te namjeravaju li ozbiljnije pisati nakon završetka

radionice. Da ne duljim, budući da su rezultati dostupni na sljedećim stranicama, anketa je pokazala kako 88% polaznika koji su ispunili anketu čine žene te kako radionice posjećuje mješovita dobno-obrazovna skupina. Pisanje sudionici radionica uglavnom opisuju kao potrebu, a motivacija im je upisa na radionicu poboljšanje vlastite vještine pisanja. Upravo poboljšanje općenite pismenosti u medijima se naglasilo kao osnovni cilj budućega studija u Puli. U vezi elaborata studija obratili smo se piscu Marinku Koščecu koji s bračnim parom Natalijom Grgorinić i Ognjenom Rađenom intenzivno radi na pripremi studija već duže vrijeme. Ovdje je isplivalo najviše pitanja: tko bi predavao na fakultetu, koliko bi trajao studij, kakvi bi se kolegiji držali na studiju, za koga bi studij bio namijenjen, koja bi bila upisna kvota, što bi pisalo na diplomi nakon završetka studija, itd. Međutim, Koščecova povratna informacija bila je neočekivana – izjavio je kako trenutno ne može odgovarati na pitanja vezana za studij, jer mu je budućnost neizvjesna. Naime, Koščec kaže kako je Sveučilište najprije odstupilo od početnoga dogovora te zatražilo da studij bude specijalistički, a ne diplomski, što znači da se mora plaćati. On naglašava kako su orga-

nizatori projekta, suprotno svojim uvjerenjima, ipak prihvatili navedenu promjenu, no nakon toga Sveučilište je pokazalo potpunu pasivnost u pitanju realizacije studija koji je trebao krenuti najesen. Štoviše, rektor Matijašić organizatorima se ne javlja, a Koščec, nakon uloženoga truda oko elaborata, izražava svoje razočaranje cjelokupnom situacijom. Moram priznati da sam na kraju i sama bila razočarana. S jedne strane, zbog toga što u ovoj zemlji ništa ne uspijeva doživjeti realizaciju, a s druge strane, zato što sam nakon razgovora s voditeljima radionica kreativnoga pisanja i nekih komentara polaznika, dobila nov pogled na čitav koncept. Ono što se pokazalo kao prvotni i glavni cilj radionica – poboljšanje vještine pisanja – učinilo mi se krajnje potrebnim u našemu kontekstu. Zanemarivši to da možda nosi miris pobjede pragmatizma konzumerističkoga društva nad prirodom i misticizmom, ako nas može naučiti bolje razumjeti elemente književnoga djela, ako nas može usmjeriti ka kritičkomu čitanju teksta, kreativno pisanje svakome je dobrodošlo! Uostalom, Blatnik odlično naglašava u svojoj knjizi – pisati se uvijek može učiti, no piscem se ionako postaje cijeli život.

TEMA

JOSIP NOVAKOVIĆ___ MAŠTA JE UPORNOST U PROIZVODNJI PERMUTACIJA Josip Novaković (Daruvar, 1956) s dvadeset je godina emigrirao u SAD gdje je završio psihologiju, religiju, filozofiju i književnost. Redovni je profesor kreativnoga pisanja na sveučilištu Penn State University. Osvojio je više književnih nagrada (Ingram Merrill Award, American Book Award, Writing Award, Guggenheim) te objavio stotinjak priča i eseja u različitim časopisima. Njegov roman April’s Fool’s Day objavljen je na desetak jezika (ruski, japanski, njemački, talijanski, turski...). Knjiga Radionica pisanja fikcije koristi se na mnogim američkim sveučilištima, a svojedobno je bila i izbor Quality Paperback Book Cluba. Kirkus Reviews proglasio ga je jednim od najboljih pisaca u posljednjih desetak godina. Na hrvatski jezik do sada mu je preveden izbor priča Grimizne usne (Meandar, 2000) te zbirka eseja Tražeći grob u Clevelandu (Meandar, 2003). TEMA: U Hrvatskoj se ove godine pokušava realizirati studij kreativnoga pisanja, točnije Studij pisanja i nakladništva u Puli, na-

JOSIP NOVAKOVIĆ

RAZGOVARALA KRISTINA ŠPIRANEC

U Sjedinjenim Državama postoji stotinjak akademskih programa za kreativno pisanje, i diskusije o tome ima li smisla da se takvo što nudi na sveučilištima davno su prestale, jer je to postao dio načina na koji mnogi postaju pisci.

T EMA ___

kon što se unutar hrvatske akademske znanosti napokon priznalo polje književnosti. Neki naši autori smatraju to izrazito značajnim događajem za hrvatsku književnost i kulturu. Budući da ste duži niz godina redovni profesor kreativnoga pisanja na američkome studiju, možete li nam podijeliti svoja iskustva takvoga studija? Što Vas je nagnalo da napišete Radionicu pisanja fikcije, priručnik za kreativno pisanje?

Radionicu, nikakvi demoni, već sam si naprosto želio sabrati lekcije i primjere iz književnosti kojima sam se koristio na predavanjima u jednom svesku da bi mi bilo lakše predavati, jer sam prilično kaotičan, pa uvijek sve gubim. Vjerojatno ipak ne bih napravio knjigu od svojih crtica da nisam dobio ponudu da napišem jedan takav udžbenik od Lois Rosenthal, izdavača Story Pressa, kada sam se doselio u Cincinnati.

TEMA: Radionica pisanja fikcije već na prvim stranicama ostavlja dojam iznimno čitke, pristupačne i inspirativne knjige. Razlog je tome zasigurno to što ste knjigu prvenstveno utemeljili na vlastitome iskustvu pisanja i bogatim primjerima iz svjetske književnosti te se niste zaokupljali teorijskim definicijama određenih pojmova kojima se bavite u pojedinim poglavljima. Zašto ste se odlučili na takav pristup?

NOVAKOVIĆ: U Sjedinjenim Državama postoji stotinjak akademskih programa za kreativno pisanje, i diskusije o tome ima li smisla da se takvo što nudi na sveučilištima davno su prestale, jer je to postao dio načina na koji mnogi postaju pisci. Tako, naprimjer, u Hrvatskoj nitko ne pita zašto se podučava likovna umjetnost na Akademiji. Kako znate, Amerika je pragmatična zemlja pa ovakav pragmatički pristup književnosti odgovara mentalitetu i sustavu. Može biti da još uvijek u većim gradovima u Europi postoje kafići u kojima se književnici sastaju i razmjenjuju iskustva, nekakvi saloni pisaca, ali toga nema u Americi, pa smo to nadoknadili akademskim putem. Akademija omogućuje razmjenu iskustava, disciplinu, povratnu informaciju, očekivanja i uopće jednu atmosferu koja podupire rad prilično sistematično, a ne samo stihijski. Zašto postoji škola nogometa u Dinamu i Barceloni kada djeca koja trče po plaži i livadama mogu naučiti igrati lijep nogomet? Zašto se više ne upotrebljava stari brazilski model – odete na plažu i pokupite dečke koji najbrže driblaju i evo vam super tima. I sami znate zašto. Prije svega, više i ne dopuštamo djeci da trče po livadama i plažama (jer se bojimo pedofila), a i da dopuštamo, spontano će radije gnjaviti računala. Ta sportska usporedba nije idealna, ali mi odgovara da naglasim to da predavači imaju više ulogu trenera, negoli učitelja. Ništa me nije “nagnalo” da pišem

TEMA: U svojoj knjizi Radionica pisanja fikcije u uvodu počinjete rečenicom: Da bi bio dobar pisac, čovjek mora posjedovati paradoksalnu osobinu da bude društven samotnjak. Objasnite nam što za Vas predstavlja oksimoronska sintagma društven samotnjak, posebice u kontekstu radionica te studija kreativnoga pisanja.

NOVAKOVIĆ: Filozofi su do sada interpretirali svijet; glavno je pitanje ne kako ga interpretirati, nego promijeniti. Šalim se. Teorija ima mnogo, a malo njih ima veze s praksom. Zanima me ne puka dekonstrukcija, već konstrukcija i rekonstrukcija. Zapravo, primjere koje dajem, često dekonstruiram na jasne molekule i elemente, mada ne do nuklearnih čestica (jer to ni Wittgensteinu nije uspijevalo) kako bi kemijski proces stvaranja dinamičnih scena i radnji bio što pregledniji. Nekog općeg recepta, doduše, nema, i kako se kaže, jedino je pravilo to da nema pravila, pa dakle ni to ne važi – ne možemo biti sigurni da pravila baš nema. Ima raznih načina da se nešto pokuša, a hoće li to uspjeti, ovisi o mnogim faktorima, ali treba pokušavati. Npr. možemo analizirati humor Oscara Wildea i reći da je matematički, da ovisi o supstitucijama. Marriages are made in heaven. Od te uzrečice on negativnom supstitucijom dolazi do: Divorces are made in heaven. To je duhovito,

NOVAKOVIĆ: Moramo provesti mnogo vremena u samoći, pišući. Ako smo previše društveni, nemamo šansu da dovoljno pišemo. Ako uopće nismo društveni, ne razumijemo ljude, i nismo sposobni stvarati scene i dijaloge. Proust je rekao da mora napustiti svoje prijatelje da bi bio što intimniji s njima, mora ih napustiti kako bi mogao o njima pisati prisjećajući se svih nijansi odnosa. Nije direktan citat, ali nešto je u tom smislu rekao. Tako i pisac prije svega treba imati društvo, ali ga i mora znati napustiti kako bi ga rekreirao i transformirao u pričama.

Svladati razne tehnike i po tome raditi ne znači negirati otvorenost prema muzama, naprotiv. Lakše je muzi doći do tebe i reći ti što da radiš kada već imaš moment rada, brzinu kretanja, gracioznost poteza, nego kada si krut i totalno raštiman i izvan ritma i kondicije. Sve su umjetnosti iste u tom smislu.

15 15

ali neće svaka supstitucija rezultirati nečim duhovitim i smiješnim. Ali, što više pokušavamo i što više permutacija na određenu temu napravimo, to je vjerojatnije da ćemo nabasati na nešto duhovito. Mašta je u krajnjoj liniji upornost u proizvodnji permutacija. To obično spontano radimo, ali možemo i svjesno i namjerno. Uvijek možemo krenuti, a kako bi bilo da je ovako, a kako da je onako, a kako da je još malo drugačije, i s tim pomacima otvaramo perspektive i mogućnosti... a neke od tih perspektiva bit će inspirativne i moći ćemo reći da smo nadahnuti. Tesla je bio iznimno kreativan, jer je njegov mozak radio kao brzi premetač permutacija za određene fizičko-matematičke probleme. TEMA: Također, u knjizi naglašavate kako trebamo zaboraviti na ideju umjetničkoga nadahnuća ili talenta te ističete potrebu radne discipline, odnosno navike pisanja. Sjednite i radite, Vaš je apel onima koji žele pisati. Vježbe za pisanje koje popraćuju svako poglavlje u knjizi, odličan su primjer kako izdvojiti svoje vrijeme i natjerati se na iskušavanje vlastite tehnike pisanja. Što mislite, zašto u ostalim umjetničkim zvanjima, poput plesa ili slikarstva tehnika nije upitna, dok se u pisanju uporno želi sačuvati ideja pjeva muze, nauštrb kontinuiranoga rada i ustrajnosti? NOVAKOVIĆ: Dobro, da Beethoven nije bio odličan klavirist, uvježban u svim skalama, ne bi mu muze ništa došapnule. Svladati razne tehnike i po tome raditi ne znači negirati otvorenost prema muzama, naprotiv. Lakše je muzi doći do tebe i reći ti što da radiš kada već imaš moment rada, brzinu kretanja, gracioznost poteza, nego kada si krut i totalno raštiman i izvan ritma i kondicije. Sve su umjetnosti iste u tom smislu. Van Gogh je bio krvavi radnik... A usput rečeno,

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

T EMA ___

Tolstoju je pisao jedan ambiciozan pisac za savjet kako pisati, a Tolstoj je odgovorio: “Gospodine, iz vašeg mi je pisma jasno da želite pisati. Pa dobro, sjednite i pišite.” Samo prenosim njegov savjet, koji je fantastično jednostavan. TEMA: U Vašoj knjizi posebno mi se sviđa kako u opisu određenih elemenata pripovjednoga teksta naglasak stavljate upravo na njihovu funkciju, odlično povezujući formalnu i sadržajnu stranu tek-

sta. Od samoga početka računate na svojevrstan učinak koji tekst proizvodi svojim elementima, što se posebice vidi u poglavljima poput Točke gledišta, Počeci i krajevi te Opis i izbor riječi. Znači li to da bi možda stilistika mogla biti polazna znanost u učenju pisanja? NOVAKOVIĆ: Stilistika je dobrim dijelom ono što može uzvisiti jedan prozaičan tekst na umjetnički nivo, s poetskim, slikarskim i glazbenim momentima, tako da fiction nije sa-

mo proza, već totalna umjetnost. To je možda i ideološki koncept i ambicija, ali svakako favoriziram jedan takav pristup nad čisto stolarskim, mada je i stolarski dio te totalne umjetnosti. Dopada mi se kako Francuzi stolare nazivaju ebanistima – radnike s najljepšim i istovremeno najtvrđim drvom. Na neki način, i kada dajem čisto šljakerski savjet za pisanje, dajem ga na taj način da se nađe najbolji materijal, što uz najkvalitetniji rad može uroditi time da i od stola nastane kip.

TEMA

ANDREJ BLATNIK___

I MOJIM BI PRIČAMA DOBRO DOŠLO PRECIZNO BAVLJENJE TEKSTOM KOJE SE DOGAĐA NA RADIONICI RAZGOVARALA I PREVELA KRISTINA ŠPIRANEC

TEMA: Na stalno isticano pitanje Je li pisanje moguće naučiti? u svojoj knjizi Pisanje kratke priče vrlo smjelo odgovarate da pisanje nije

moguće naučiti, ali ga je moguće učiti. Možete li ukratko objasniti našim čitateljima što to znači, odnosno, kakav napredak takva pretpostavka podrazumijeva, u kojoj se mjeri pisanje može na-učiti? BLATNIK: Obično na to pitanje odgovaram usporedbom s tečajem

ANDREJ BLATNIK

Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) studirao je komparativnu književnost, sociologiju kulture, američku književnost i komunikologiju. Djelovao je kao samostalni književnik, radio kao urednik, a danas predaje nakladništvo na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 2007. godine predsjednik je žirija srednjoeuropske nagrade Vilenica. Uz priručnik Pisanje kratke priče objavio je tri romana: Baklje i suze (1987), Tao ljubavi (1996), Promijeni me (2008), pet knjiga priča: Buketi za Adama venu (1983), Biografije bezimenih (1989), Promjene koža (1990), Zakon želje (2000), Pa razumiješ (2009), studiju o američkoj prozi Papirnati labirinti (1994), zbirku kulturoloških komentara Gledanje preko ramena (1996) i razmišljanja o književnosti u digitalno vrijeme Neonski pečati (2005). Napisao je više radiodrama i preveo nekoliko knjiga s engleskoga jezika.

plivanja: nakon učenja pisanja svatko bolje piše, kao što svatko, tko ide na tečaj plivanja, na kraju pliva bolje nego na početku, no neki su stvarno sposobniji i dođu do medalje na olimpijadi, dok drugi više prskaju, ali se ipak mogu održati na površini ako padnu u vodu. Ako svi budu jednako dugo na tečaju plivanja i ako budu

T EMA ___

trenirali jednako energično, ipak će kod uspjeha biti presudno tko ima prikladniju tjelesnu konstituciju, plućni kapacitet i tako dalje. Jednako tako, stečeno znanje piscu je potrebno, no nije jedino što je potrebno. Treba mu i nešto urođenih osobina: možete ih nazvati talentom, ako želite. Nije sve u učenju, no nešto ipak jest. Ni u plivačku reprezentaciju ne može se ući bez treninga, pa i auto mora raditi prije nego što se njime možeš nekud odvesti ili čak pobijediti na utrci. I učenje pisanja nas, između ostaloga, uči također kako naš pripovjedni auto radi, kako ubrzava i gdje su kočnice. Često se kod pitanja što se u pisanju treba najprije naučiti, sjetim onoga što je još prije mnogo godina rekao Drago Jančar: Na početku je pisanja čitanje. Mogu dodati kako nije važno samo čitanje drugih, od kojih možemo učiti, pa i na njihovim greškama, nego i pozorno čitanje vlastitih riječi s kojima otkrivamo vlastite pogreške koje time što smo ih opazili već napola popravljamo. TEMA: U svojoj knjizi veliku važnost u pisanju kratke priče ostavljate praznim mjestima za čitatelja, odnosno, mjestima neodređenosti. Općenito Vaša knjiga veći prostor daje ulozi čitatelja, a time i objavljivanju tekstova, od nekih drugih priručnika za kreativno pisanje. Smatrate li da pisac od samoga početka mora biti svjestan svoga implicitnog čitatelja, recepcije teksta koji piše? Je li dijalektički odnos teksta i čitatelja najvažniji moment književnoga djela? BLATNIK: U angloameričkoj kulturi gdje doslovno postoji hrpa priručnika za kreativno pisanje (čak ih sam imam na polici za knjige koji metar), svatko se može baviti odabranim mjestom književnoga komunikacijskog kruga

Obično na to pitanje odgovaram usporedbom s tečajem plivanja: nakon učenja pisanja svatko bolje piše, kao što svatko, tko ide na tečaj plivanja, na kraju pliva bolje nego na početku, no neki su stvarno sposobniji i dođu do medalje na olimpijadi, dok drugi više prskaju, ali se ipak mogu održati na površini ako padnu u vodu. te se zbog toga neki priručnici bave isključivo rješavanjem psiholoških problema u stvaranju, drugi se pak pisanjem bave tek na kraju i daju How to Publish savjete, obično usmjerene određenome tržišnom cilju. Ja sam se odlučio ukratko dati pogled u sve tri faze spisateljskoga postupka, a jedna od njegovih fazi zasigurno je objavljivanje. Na kraju, živimo u vremenu u kojem se čini da više pisca zanima kako objaviti, nego što objaviti. Vjerujem u sudjelovanje dvaju glavnih čimbenika u književnom procesu koje je već istaknuo Roman Ingarden: pisca i čitatelja. Kratka priča ima ovdje nekih prednosti pred romanom: također i zato što će roman imati više čitatelja te stoga mora biti više prijateljski nastrojen prema korisniku, priča si može priuštiti veći rizik, jer će njezin čitatelj imati bolje čitateljsko iskustvo, bit će oblikovaniji i zahtjevniji. Pisac stoga od čitatelja kratke priče očekuje i veće sudjelovanje u konačnome oblikovanju čitateljskoga doživljaja. To naravno ne znači da bi svaki pisac trebao cijelo vrijeme osjećati čitateljevo gledanje preko ramena, da mora cijelo vrijeme razmišljati o misaonim procesima koje može aktivirati njegova ili drugačije napisana rečenica... Zapravo je jedna od univerzalnosti književnoga stvaranja upravo u tome da sve čitateljeve reakcije na tekst pisac – ili bilo tko drugi – nikada ne može dokraja predvidjeti; upravo

zbog jedinstvenosti svake reakcije pisanje je, uz sve veću konkurenciju drugih stvaralačkih praksi, još uvijek veoma uzbudljiva umjetnost. TEMA: Iako ste svoju knjigu koncipirali vrlo jednostavno, tako da je svatko može razumjeti bez poznavanja književne teorije, na kraju knjige ipak stavljate dodatak Tko pripovijeda (Uvod u naratologiju), u kojem se ukratko osvrćete na određene naratološke probleme, što, primjerice, Novaković u svojoj knjizi o kreativnom pisanju izostavlja. Zašto ste se odlučili za takav postupak? BLATNIK: Na radionicama i susretima s piscima koji su početnici često mogu opaziti kako su površno poznata i prihvaćena samo dva tipa pripovjedača: pripovjedač u prvome licu (kojega pisci uglavnom odabiru za autobiografske priče) i pripovjedač u trećemu licu, s kojim su se pisci najčešće susretali u ulozi čitatelja te im se on najbolje udomaćio. Kad im donesem kakvu priču s uvjerljivim pripovjedačem u drugome licu ili pripovjedačem u množini, otvore im se novi vidici. Upravo mi se zbog toga uvod u naratologiju učinio primjerenim dodatkom knjizi, koji pritom također upozorava da u Pisanju kratke priče nisu još došli u dodir s književnom teorijom te im daje mogućnost da provjere imaju li želje ili snage ući u vode teške kategorije.

19 19

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

T EMA ___

Radionica je živ organizam u kojem se inače trudim, a uglavnom mi se pridružuju u tome i sudionici, ostvariti dobar osjećaj svakoga pojedinca, ali samo u mjeri koja koristi dominantnom cilju radionice – poticanju nastanka dobrih priča. Samo rijetki sudionici napuste radionicu zato što su došli nahraniti svoj ego, jer su došli po pohvale – a čuju da bi njihove priče mogle biti bolje. TEMA: Također, na samome kraju svoje knjige pišete o mogućem konfliktu unutar skupine s radionica kreativnoga pisanja, o poteškoćama koje mogu nastati u komunikaciji skupine, što je podosta zanemaren problem u govoru o kreativnom pisanju. Možete li nam reći koliko takav konflikt doista može utjecati na napredak pojedinca, ima li kompetitivnost među članovima češće pozitivne ili negativne posljedice na njihov rad? Na kraju, ne mogu da se ne zapitam, nije li možda jednostavnije i produktivnije uzeti priručnik poput Vašega i samostalno prionuti na učenje pisanja? BLATNIK: Ljudska interakcija i kompetitivnost konstante su raz-

voja još od početka ljudske vrste i ukazuje se na to da im virtualizacija naše svakidašnjice daje samo novi oblik, no ne mijenja njihovu bit. Radionica je živ organizam u kojem se inače trudim, a uglavnom mi se pridružuju u tome i sudionici, ostvariti dobar osjećaj svakoga pojedinca, ali samo u mjeri koja koristi dominantnom cilju radionice – poticanju nastanka dobrih priča. Samo rijetki sudionici napuste radionicu zato što su došli nahraniti svoj ego, jer su došli po pohvale – a čuju da bi njihove priče mogle biti bolje. No nelagodu koja može nastati u takvim slučajevima, obično riješim objektivizacijom – što bi se tek dogodilo kad bi takve ocjene, možda izrečene na mnogo stroži način, dovijeka, kao

što se kaže, bile zapisane na stranama književnih kritika u medijima, gdje ih može pročitati svatko? Radionica ne donosi samo znanje koje biste pronašli i u pravim knjigama, nego i riječi koje u knjigama nema. Druženje. Neposrednu reakciju. Mogućnost da sudionik iznese svoje mišljenje. Mogućnost da čuje mišljenje drugih, pa i o njemu samome. Trenutnu interakciju. I osjećaj da nije jedina budala na svijetu koja se bavi književnošću, makar je već očigledno out. Knjiga vas usmjerava, radionica može reći da ste skrenuli s puta. Na svoju nastajuću priču dobijete više reakcija – ne samo voditelja radionice, čiji vam kriteriji mogu biti bliski i ne moraju, nego i svojih kolega koji predstavljaju odličan prosjek ne znatno brojčane, ali postojeće publike za nove kratke priče. Sam polaznicima više puta zavidim: knjige priča objavljene su mi na desetak, pojedine priče u časopisima i antologijama na kojih tridesetak jezika – ali tako precizno bavljenje poedinom pričom koje doživi onaj koji je primljen na radionicu, nisam još nikad doživio. A i mojim pričama bi to dobro došlo.

TEMA

CeKaPe – Kako početi i ne zaustaviti se? Centar za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu već gradi lijepu tradiciju uspješnog održavanja književnih radionica. Osnovan je 2007. godine u Zagrebu s ciljem da se na jednome mjestu organiziraju radionice na kojima se, kako stoji u samome opisu rada Centra, pomaže polaznicima da napišu svoju pjesmu, kratku priču, dramu, književnu, kazališnu ili filmsku kritiku, svoj scenarij ili roman. Neki su od voditelja radionica Marinko Koščec, Zoran Ferić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Jagna Pogačnik, Goran Ferčec, Tomislav Kuzmanović i Sanja Kovačević. Ovom prilikom porazgovarali smo s našim književnikom Miroslavom Mićanovićem, voditeljem radionice pisanja kratke priče, te kritičarkom i prevoditeljicom Jagnom Pogačnik, voditeljicom radionice pisanja književne kritike, o važnijim problemima koje priziva koncept kreativnoga pisanja, a s kojima se sami suočavaju tijekom vođenja radionica.

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

TEMA

JAGNA POGAČNIK___

KRITIČARI KOJE CIJENIM PRIJE SVEGA SU DOBRI STILISTI I DOBRI PISCI RAZGOVARALA KRISTINA ŠPIRANEC

TEMA: Često je isticano kako se na radionicama kreativnoga pisanja najprije uči čitati, da bi se zatim moglo dobro pisati. U Vašoj radionici književne kritike to je zasigurno najvažniji zadatak. Možete li nam ukratko opisati koja je Vaša metoda za naučiti dobro čitati te kritički pristupati tekstu? POGAČNIK: Kvalitetno je čitanje svakako preduvjet svakog kompetentnijeg razgovora i pisanja o knjigama i preduvjet da bi radionica uopće funkcionirala. Zbog toga svojim polaznicima zadajem “lektiru” koju često zajednički nadopunjavamo i mijenjamo, prema čitateljskim afinitetima i interesima grupe. U principu je to 5-6 knjiga suvremene hrvatske i svjetske prozne književnosti i tu se vodim nekakvim pravilom da to bude relativno pravilan omjer onih knjiga koje su imale odličnu recepciju (dobile književne nagrade, bile iznimno hvaljene od strane kritike...) i onih koje su, često bez pravog razloga, ostale nekako “sa strane”. Rezultati koje dobivamo na radioni-

ci često su dijametralno suprotni toj uvriježenoj podjeli i moram priznati da su neke jako hvaljene i nagrađivane knjige često prolazile jako loše, što samo pokazuje koliko su stvari u književnim procjenjivanjima relativne i često subjektivne ili vođene nekim klanovskim, generacijskim i trendovskim kriterijima. Polaznici radionice dolaze iz posve različitih miljea, s različitim formalnim obrazovanjima, i zbog toga ih isprva upoznajem s nekim osnovnim aspektima književne kritike: njezinim povijesnim razvojem i značenjem, razlikama medijske i akademske kri-

tike, elementima koje kritički tekst mora sadržavati te njegovim utjecajem na kompletnu književnu scenu neke nacionalne književnosti. Također se bavimo i nekim aspektima sociologije književnosti – zbog čega neka knjiga postaje bestseler i radi li se u tom slučaju o dobro napisanom naslovu ili što se u literarnom tekstu smatra “podilaženjem publici” i dr. Na konkretnim predlošcima “vježbamo” određene elemente na koje treba obratiti pozornost želimo li da stav o pročitanome bude nešto više od impresije. Odnos sadržaja i forme, pripadnost određenom žanru,

Smatram je sretnim sklopom svega navedenog; svaka je procjena književnog teksta pomalo subjektivna, no pametan i obrazovan kritičar tu će subjektivnost znati “kontrolirati” znanjima iz književne povijesti i teorije, vlastitim stilom pisanja i stavom da je za posao kojim se bavi preduvjet taj da se ne boji iznijeti vlastitu procjenu i ocjenu. Nema književne kritike bez jasnog vrijednosnog suda.

23 23

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

T EMA ___

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

pripovjedač, likovi i ostali pripovjedni elementi analizirani su pojedinačno i u cjelini kako bi se s polaznicima “izvježbala” neka vrsta profesionalnijeg čitanja. Sljedeći korak je, dakako, pokušaj pisanja književne kritike o odabranim naslovima, pa nakon vrlo živahnih razgovora u kojima se “uči” argumentiran i ponekad polemičan dijalog o pročitanom, polaznici pišu književne kritike koje međusobno analiziraju, komentiraju i “popravljaju”, uz asistenciju voditeljice. U tom procesu vježba se analitičko i kritičko mišljenje, kao i argumentacija vlastitih stavova na konkretnim predlošcima koji su nastali u grupi. Kao dodatak radionici književne kritike održavaju se i susreti s piscima u Centru, na kojima se očekuje aktiv-

no sudjelovanje polaznika radionice književne kritike. Polaznici tako, osim pisanja književne kritike, imaju priliku u praksi isprobati i funkciju književnog kritičara na javnim predstavljanjima knjiga i autora, promocijama, tribinama i sl. TEMA: S obzirom na to da je književna kritika na našoj sceni izuzetno zakržljala te se Vaši polaznici zapravo suočavaju s problemom pomanjkanja kvalitetne valorizacije suvremenih tekstova, koje im tekstove dajete kao primjere poticajne književne kritike? Krećete li uopće od kakva kostura književne kritike ili dopuštate svojim polaznicima da sami razviju vlastiti oblik i stil kritike?

POGAČNIK: Većina je polaznika svjesna trenutne situacije s književnom kritikom i upravo zbog nje dolaze na radionicu. Budući da ipak nije riječ o studiju književne kritike koji bi trajao barem dva semestra, nego o radionici od 30 sati, nemamo vremena puno se baviti analizama primjera poticajnih književnih kritika, jer je i meni i polaznicima zapravo najvažniji praktični dio u kojem se sami iskušavaju. Kao i u mnogim drugim stvarima, tako i u kritici, ne vjerujem da postoji jedinstvena formula književne kritike, premda im okvirno kažem kako svaki njihov tekst treba posjedovati neke elemente, recimo - informativnost, kontekstualizaciju ako je moguća, interpretaciju književnog djela i obavezan vrijednosni sud. No,

25 25

kao najvažniji dio tog “kostura” uvijek navodim njihovu pismenost, mogućnost artikulacije vlastitog stava, stil i talent za pisanje koji držim presudnim za svaki tekst, pa tako i kritičarski. Oni kritičari koje cijenim, prije svega su dobri stilisti i dobri pisci, a ne isključivo zanatlije koji se bave proučavanjem određenog predmeta/ knjige. Također, zbog navedenih razlika među polaznicima, odlučili smo se za pisanje medijske, a ne akademske kritike, zbog čega tekstovi trebaju biti kraći, “brži” i ležerniji. Svakom polazniku dakako ostavljam pravo na to da, ukoliko odradi minimum obaveznih figura da bi se nešto zvalo kritikom, sam pronađe vlastiti stil i način na koji prilazi tuđem i svom tekstu. Neki uživaju u pisanju klasične, korektne i “školske” kritike, dok neki drugi procjenjuju, ali i nadograđuju književni predložak vlastitim tekstom na rubovima literarnog. Dakako, bavimo se i tekstovima afirmiranih kritičara o knjigama koje su u fokusu našeg interesa i često s njima polemiziramo i “kritiziramo” ih, jer je jedan od ciljeva ove radionice upravo učiti na tuđim greškama.

TEMA: Više sam se puta susrela s time da se književna kritika zamjenjuje nekom vrstom subjektivne impresije. Zanima me kakvo je uopće Vaše poimanje književne kritike, smatrate li je prvenstveno subjektivnim doživljajem teksta, vrstom tumačenja, seciranja djela ili je važniji faktor književne kritike upravo vrednovanje?

negdje između znanstvenog i literarnog teksta.

POGAČNIK: Smatram je sretnim sklopom svega navedenog; svaka je procjena književnog teksta pomalo subjektivna, no pametan i obrazovan kritičar tu će subjektivnost znati “kontrolirati” znanjima iz književne povijesti i teorije, vlastitim stilom pisanja i stavom da je za posao kojim se bavi preduvjet taj da se ne boji iznijeti vlastitu procjenu i ocjenu. Nema književne kritike bez jasnog vrijednosnog suda. Književna kritika nije “seciranje” književnog teksta koje je samo sebi svrha, niti je razbacivanje velikim riječima i terminima, ali jednako tako nije ni samo impresija u smislu “meni se ovo svidjelo ili nije svidjelo”. Meni je kritika zanimljiva upravo zbog te hibridnosti, pozicije

POGAČNIK: Kad bi vremena bila onakva kakva nisu, mnogi bi od polaznika završili na stranicama tiražnih medija i vjerujte, neki od njih bi se vrlo brzo afirmirali. Ovako im preostaje objavljivati svoje tekstove u mrežnom glasilu CeKaPe-a Glasovi, pa ih možda tamo netko jednom i zamijeti. Nekoliko je mojih polaznika ponudilo svoje tekstove nastale na radionici portalima koji se bave knjigom, neki su tamo i objavljeni, ali se nije radilo o dugoročnijoj suradnji. A jedna je polaznica, Cvijeta Grijak, dobila i 4. nagradu za kritički tekst o romanu Tomislava Zajeca Lunapark na natječaju koji je organizirala internetska knjižara Bookmark. Nagrada je, naravno, bila knjiga!

TEMA: Naposljetku, jeste li upoznati s time nastavljaju li Vaši polaznici pisati književne kritike i nakon radionice, ima li za njih kakve mogućnosti da nastave pisati za medije u kojima je kvalitetna književna kritika danas možda nužnija nego ikad prije?

TEMA

MIROSLAV MIĆANOVIĆ___

SVE JE UPITNO KADA MISLIMO O RADIONICAMA KREATIVNOG PISANJA I TEORIJI RAZGOVARALA KRISTINA ŠPIRANEC

TEMA: Nije upitno da književna teorija ima važnu ulogu na radionicama kreativnoga pisanja; pojmovi poput strukture, kompozicije ili stila zasigurno su nezaobilazni u radionici kratke priče. No postavlja se pitanje koja je i kakva književna teorija nužna za kreativno pisanje, zanima nas učite li svoje polaznike teorijskim strujama 20. st., upućujete li ih na, primjerice, probleme nove kritike ili postrukturalizma? Smatrate li da je važno za opću kvalitetu radionice da polaznici znaju za Barthesov tekst Smrt autora? MIĆANOVIĆ: Sve je upitno kad mislimo o radionicama kreativnog pisanja i teoriji, ali sve se dvojbe jednako odnose na odnos pisanja i teorije i izvan radionica kreativnog pisanja. Rekao bih da je upućenost u teoriju (tekst) važna, ali ne i presudna, važna je sposobnost čitanja svijeta ako sebe i to njegovih različitih figura, prizora i scena, sudbina i priča, ali još smo daleko od pisanja, koje je sve to, ali i nešto sasvim drugo. Sreo sam u životu mnogo različito obrazova-

nih i načitanih muškaraca i žena, ali i daleko više njihovih otužnih stereotipnih tekstova. Posao pisanja nagrađuje nerijetko one s kojima ne biste ni kavu popili i upitni su vam njihovi interesi i pogledi na svijet, ali na nekom drugom mjestu nagrađeni su blistavim narativima, uvidima, pričama i pjesmama. Možda je točno reći da je uvid u književnu teoriju važan, da je čitanje preduvjet bilo kakvog pisanja (pjevanja i mišljenja), ali da sam po sebi nije dovoljan i nije jedini uvjet. Poneki polaznik može znati za Smrt autora, ali i poneki znaju koliko se u teorijskom dijalogu, solilokviju, koncepcija autora, autorstva mijenjala, nudila i tržila. Lijepo bi bilo u tom smislu doći do priče koja, i ne misleći o tomu, mijenja uvide i čitanja autora i autorskih tekstova, pripovjednih strategija. TEMA: Sumnja u koncept kreativnoga pisanja neodoljivo me podsjetila na negodovanje koje je prije koje dvije godine na srpskoj književno-kulturnoj sceni izazvao samostalni pjesnički natječaj Mirjane Bobić-Mojsilović za najbolju

antidepresivnu priču, gdje su protivnici, poput književnika Saše Ilića, takav pokušaj nazvali nekom vrstom radne terapije, odnosno, takvu literaturu etiketirali kao nepravu literaturu. Kakav je Vaš stav prema takvim epitetima i smatrate li da terapijsko pisanje, koje se često dovodi u vezu s kreativnim radionicama, ima oblik lake zabave te nije literatura kakva nam je potrebna? MIĆANOVIĆ: Prvo što polaznicima radionice Put u središte kratke priče obećam jest da na radionici i zbog radionice neće postati pisci, da je riječ o daleko dugotrajnijem (ili za neke vrlo kratkotrajnom sudbinskom imenovanju) procesu, mučnom samozaboravu ili radosnoj inicijaciji i otkriću da ti pisanje (i čitanje) na izniman način strukturira vrijeme, noći i dane, život. Je li pisanje zbog toga manje terapeutsko? Nije. Ali svakako da su velike razlike između majstora zanata i obrtnika koji plate trošarinu za jedan ili dva ciklusa. Nisam netrpeljiv prema različitim oblicima pisanja i različitim skrivenim

27 27

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

Fakulteti bi se trebali mnogo toga dosjetiti u svojim programima i čitanjima suvremenosti, a onda i njezine književnosti, što samo znači da bi im kreativno pisanje (i čitanje) dobro došlo, ako bi to bilo mjesto koje i samo provjerava svoj jezik, strategiju i smisao (kojeg, kao što znamo, najčešće i nema). i otkrivenim namjerama dok je to u području vlastitog izbora i dok se to ne proglašava jedinim poetičkim, radnim kanonom – hoću reći, radionice su moguće mjesto razgovora, dogovaranja i pregovora o tome što je za kratku priču ili pjesmu dobro, manje dobro ili što je toliko loše da se o tome i ne raspravlja. Ali nijedno načelo, poetički model, teorijski uvid ili način kritičkoga vrednovanja nije imun od potrošivo-

sti, izložen je jednostavno, kao i sve drugo, vremenu i nevremenu svakodnevice. Istina je da terapijsko pisanje ima sindrom lake zabave, da se na radionicama događaju različiti spojevi, pogrešna otkrića ili piše nešto što je vrlo daleko od dobre literature. Ali bilo bi jako lijepo kad bi to bilo samo na radionicama kreativnog pisanja, ali aktualna književnost, izdavaštvo, kritika i još štošta, daleko su i od zabave i od dobre literature. I što sad?!

TEMA: Smatrate li da radionice kreativnog pisanja, a zatim diplomski studij kreativnog pisanja, ukoliko se uspije realizirati, može ikako utjecati na promjenu na našoj književnoj sceni, na kojoj trenutno još uvijek prevladava neka vrsta zasićenosti (post)ratnom prozom ili kreativno pisanje ostaje samo oaza za zaljubljenike u pisanje i čitanje? MIĆANOVIĆ: Fakulteti bi se trebali mnogo toga dosjetiti u svojim programima i čitanjima suvremenosti, a onda i njezine književnosti, što samo znači da bi im kreativno pisanje (i čitanje) dobro došlo, ako bi to bilo mjesto koje i samo provjerava svoj jezik, strategiju i smisao (kojeg, kao što znamo, najčešće i nema).

TEMA

Rezultati ankete među polaznicima radionica kreativnoga pisanja u CeKaPe-u

S vremenom pisanje postaje nešto veće od tebe i odlazi kao da nikada nisi bio njegov dio. Zahvalnost je jedino što trebaš čuvati u sebi.

SPOL

Dean Ganza Radionica kreativnog pisanja je poticajna i ukoliko već pišete, pisat ćete više i svakako bolje. Ako u jednom ciklusu radionice naučite odreći se rečenica i dijela teksta koji je suvišan, već ste napravili puno, jer u sljedećem ciklusu već ćete imati priču koja ulazi u ozbiljnu konkurenciju na nekom od mnogobrojnih natjecanja. Svaki sljedeći ciklus slaganja priče sjedat će na svoje mjesto poput lego kockica, a s ostalima na radionici dijelite iskustva i oni su najbolji kritičari od kojih se uči. Ljiljana Matković Radionica kratke priče mi je pružila više nego sam očekivala. Dan mi je okvir u kojem se mogu izraziti, a osobnost voditelja me nije kočila nekim krutim formama pa se nisam ustručavala i izaći iz dane forme. Željela bih se okušati i u stvarnom literarnom svijetu. Pozdrav. Sanja Grganić Vrsaljko

Muški 4 (12%) Ženski 29 (88%)

DOB

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

15-25 26-35 36-45 46-55 56 i više

3 (9%) 12 (36%) 11 (33%) 7 (21%) 0 (0%)

viša stručna sprema visoka stručna sprema poslijediplomski studij

5 (15%) 12 (36%) 8 (24%)

TRENUTNI STATUS STUPANJ OBRAZOVANJA

osnovna škola srednja stručna sprema

0 (0%) 8 (24%)

student/studentica zaposlen/zaposlena nezaposlen/nezaposlena u mirovini nešto drugo

3 (9%) 26 (79%) 3 (9%) 0 (0%) 1 (3%)

Što Vam prvenstveno predstavlja pisanje?

T EMA ___

PREBIVALIŠTE

Zagrebačka županija 26 (79%) Ostalo 7 (21%)

KOLIKO ČITATE?

hobi zabavu potrebu terapiju posao

5 (15%) 2 (6%) 24 (73%) 2 (6%) 0 (0%)

Zašto ste se prijavili na radionicu kreativnoga pisanja?

jako rijetko 0 (0%) rijetko 2 (6%) često 20 (61%) čitanje je sastavni dio dnevnog rasporeda 11 - 33%

KOLIKO PIŠETE?

jako rijetko 2 (6%) rijetko 8 (24%) često 19 (58%) pisanje je sastavni dio dnevnog rasporeda 4 (12%)

da bih isprobao/isprobala nešto novo 1(3%) zanimalo me kako izgleda radionica pisanja 2 (6%) da bih poboljšao/poboljšala vještinu pisanja 24 (73%) želim da netko stručan ocijeni moje radove 6 (18%) želim objavljivati svoje radove 0 (0%) Ostalo 0 (0%)

Kako biste ocijenili kvalitetu pohađane radionice? 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 1 (3%) 3 (9%) 10 (30%) 8 (24%) 11 (33%)

Koliko ste zadovoljni voditeljem radionice? 1

0 (0%)

1 (3%)

0 (0%)

1 (3%)

4 (12%)

12 (36%)

Namjeravate li se nakon radionice ozbiljnije baviti pisanjem?

DA NE

25 (74%) 9 (26%)

Namjeravate li slati svoje rukopise izdavaÄ?kim kuÄ&#x2021;ama?

10 15 (45%)

DA NE

19 (58%) 14 (42%)

Atelier F ritz

Jaka Primorac___ Revolucija će?

Prijatelju?

Korak po korak

Raznježim se kad te vidim Sa sjećanjem na djetinjstvo Uputim ti osmijeh Mom velikom plišanom medvjedu. Potrčim i zagrlim te I tada shvatim Da je tvoje naizgled meko plišano biće (is)punjeno pribadačama. I zapravo, tko si ti?

Najveće promjene su nevidljive Šuljaju se godinama U mekanim papučama I tiho nas, pahuljasto, zaskoče. Pravimo se nepripremljeni Mičemo koprenu. A imali smo vremena Ali ih nismo željeli vidjeti. Zora

Ne pušim Ne pušim A zapalila sam cigaretu Ne volim te A želim te vidjeti. Tražim se A ne želim se pronaći. Preskačem ograde Zapinjem nogama Namjerno. Jer se bojim Bojim se što bih mogla pronaći s druge strane. Možda bi bilo lakše da imam krila?

Prekrasne ptice Šaraju krajolik Jata i jata Na kremastom nebu Zašto se i mi ne možemo Tako lako složiti o pravcu? Klopka Gledam kako da se utisnem U najudaljeniji kut dizala Vrata se zatvaraju

PHOTO: BCH

Nakon rasprave o katovima i vremenu Starac mi nudi Tretmane bioenergijom. Bavi se inače i financijama, kaže. Vidim svoj odraz u musavom ogledalu Ruke su sve duže od otežalih kesa. “Tri” pokaže displej “Ne bih hvala”. Bježim. Gutači sunca Još jedan dan na burzi Još jedan prazan inbox Svo vrijeme svijeta A još jedan izgubljen dan. Kažu da treba pronaći novu snagu, I da ona dolazi iz sunčevih zraka. I što drugo učiniti nego Na nasipu Na obali jezera Na proplanku Na betonskom mostu Stati pred sunce Otvorenih dlanova, zatvoriti oči i

Ponavljati u sebi do zalaska “Pomozi kako god znaš”. Kriza srednjih godina Nisam te prepoznala U high tech trikou, pod sjajnom kacigom. Iza žutih uskih očala za maglu Tekao je znoj. Skoro si me zgazio svojim novim brdskim biciklom s 25 brzina. Super se osjećaš, kažeš. Nikad bolje. Bitno je kretanje, ponavljaš. Bok, bok... Odlaziš, juriš. Izgledaš fantastično. Revolucija će? Kažu da gori u Ateni Kažu da je krv prolivena u Madridu Sirija bukti I Egipat isto. A Hrvati se sunčaju.

Bademi Mirišeš kao svadbena torta Što će se raspasti pod težinom Marcipanskih mladenaca Lagan kao latice bademova cvijeta Pitaš me “gdje sam”? Tu sam i gledam te Samo je mrak I ne vidiš me. Zagrli me kao onda u vlaku Kad bila je zima i nije radilo grijanje. (i mislili smo da ćemo zauvijek ostati zajedno) Samo nam bunde nedostaju Tople, mekane, slatke Kao čokoladno-kokosovi čupavci. Mušice cimerice Pet mušica živi sa mnom. Čekam njihovu smrt. Gledam ih kako lete Pokušavam čuti njihovih krila zuj. I znam, neće one još dugo... Kao u onom Hirstovom radu Umiru uskoro pred mojim očima. Prošle su im tisuće godina. Gleda li netko tako nas? Nevidljive zavjese/stakleni stropovi/muški klubovi Tu si Na sastanku Dvorana je puna Duboki glasovi pune prostor Sive tkanine zamagljuju istinu. Odskačeš. Tu si Da ispuniš kvotu. Osim tebe i sekretarice Nema boje u sobi. Tu si Udarila si u nekoliko Staklenih stropova.

I još ćeš. Bilješke su spremne; Nakašljavaš se Šou može početi. Ponekad Ponekad Sumnja dolazi poput lastavice Ponekad Sunce više nema isto značenje Ponekad Se pokrijem poplunom preko glave I želim da sve nestane Ponekad Je sivo najljepša ne-boja Ponekad Mi mjesec govori “što ćeš!” I što drugo učiniti Nego krenuti dalje U suton. Smutljive misli Često se čudim Mislima što plove I redovito se iznenadim Obalama na koje pristaju. Naplavine ostaju A nema nikog da ih očisti. Tjeskoba Zašto uzavreti Kad je rezultat isti Osamljena velika duša Glomazni japanski zec Što nas čeka Iz prikrajka. Ne-mjesta Od aerodroma do aerodroma Sa cijelim svijetom A ni sa kim

Skvotirajući po klupama, spavajući uz televizijske propovjednike, i glas Velike Sestre iz zvučnika.

Rekao bi “Ionako se sranja dešavaju svaki dan”.

Gomila palih anđela U oblaku parfemskih testera I bešteka za jednokratnu uporabu. Jedine točke gdje se krila dobivaju i gube tako brzo.

Dekanov bicikl

Nisam odavno napisala pjesmu Nisam davno obrijala glavu Miris svježe pečenih kolačića Nadvija se nada mnom Nagovještava katastrofu Nevjerojatnih razmjera Svijet propada Bilo da gore naftni derivati na benzinskim postajama Ili smeđi šećer u prepunim tepsijama. Napisat ću pjesmu Koja će otići u vjetar I pepeo nepravde. Mešetar Ti si odustao Od svoje duše Visi odložena kao majica na štriku. I pitaš se kad ćeš postati zao I ne primjećuješ Koliko si ljudi povrijedio putem. I zato sjedaj U taj ulašteni auto i nestani put burze! Zašto da imamo za tebe razumijevanja Kad ti za nas nikad nemaš vremena.

Nit’ blješti Nit’ prašinom pršti Zavezan za žičanu ogradu Skriva potencijal zvonaca. Guvernal strog i uspravan Sjedalo tvrdo protestantsko Čeka vlasnika za početni gur. Pedale su prošle mnoge kilometre Provjetrile misli i odluke prijeporne I samo rama zna Koliko je pitanja ostalo Neodgovoreno. Preciznost Onaj zvuk igle kad prolazi kroz tkaninu I tanano razdvajanje nitni Šum stavljanja sjenila Koraci parfema niz vrat i Nježnog ogrtanja maramom noći. Hladnoća Staklene brane Kristalne ladice Limeni jastuci Gumbi bez ruba Kolnik bez asfalta Čipkasta vreća za spavanje Prozirne čizmice I vlažna dekica uz pokvaren televizor.

Superman Rastanak Baš da vidim supermena Na prvi dan menge Pokrio bi se plaštom I zaspao na kauču Čvoknuvši voltaren il’ dva. “Spasit ću svijet sutra”

Kao zamrznuta mokraća u snijegu Kao raskvašena bljuzga na cipelama Kao napuknuti dimnjaci obloženi mahovinom Kao dim što suklja prema sivim oblacima Takav je posljednji dan s tobom.

Agregatna stanja Sveprisutni poput pljuska U predizborno vrijeme Tvrdi i odlučni poput leda U izbornu noć Nejasni poput pare U prvih sto dana A onda vatra i suša.

A ti samo hitro koracaš na sljedeći spoj Tražeći neka sasvim druga značenja. Dabogda ti štikla zapela u tračnici. Crno svjetlo

Uz maminu subotnju juhu I tatin nedjeljni konjak Sve je napokon sjelo na svoje mjesto.

I to su veliki trenuci tjeskobe Kada pomisliš da više nema izlaza I onda Samo tebi namigne Tisuću žaruljica javne rasvjete Otvori se cijela šljunčana staza Da primi tvoje izmučene korake I pomisliš, kao i mnogi drugi prije tebe Da će ovaj suncozalazak Donijeti izlaz tvojim žuljavim rukama Samo musavi mjesec će ti posprdno reći Da je upravo ovaj kraj početak nečeg većeg U zadanoj klaustrofobiji. Dolazi novi dan i ti tražiš to svjetlo Na kraju tunela A da nije vlak Da je barem Speleološka ekspedicija ili GSS.

Street corner society

Proljetno pospremanje

Razgovaraju Birtijski filozof Amater teolog VKV kladioničar Diplomirani penzioner. Znaju sve i sve im je kristalno jasno Predviđaju budućnost Sigurnošću meteorologa. I popiju jednu za kraj.

Zgužvala sam jučerašnje novine u velike mekane kugle. Pronevjerama ću glancati prozore Financijskim ću muljažama čistiti staklo Olovnom bojom brisati skorenu prašinu. Stare laži Pomoći će mi da bolje vidim Novi dan.

Praznik

Reci mi ptico selico Kuda si sve prošla Što si doživjela? Kako ti se sviđa plutanje Savskim koridorom S pogledom na potrgane vrećice što se vijore na obalnoj šikari?

Gestalt! Gestalt! Gestalt! Kad sam imao trinaest godina Mama i tata su se rastali Rekao sam prijateljima Da me to ne dira Da me se ne tiče Ta njihova “tarapana“ Od tada se godinama rastavljam na komadiće I tražim što je nedostajalo Da ostanemo skupa.

Eto ti sad kad pokušavaš biti netko drugi Obuci crvenu majicu i stavi bordo ruž Na tvoje krvave nijanse Mnogi će pomisliti “revolucija” “Prvi Maj” “Dan žena”

Turistički

Tvoje sjajno perje oduševljava današnje sunce Tvoja krila prekrižena na leđima Daju ti dostojanstvo, aroganciju čak! I odgovoriš mi “nie mówię po chorwatsku”. * Ti imaš dara za nadrealno Tebi bi i jedan pas bio aždaja A moje nježne riječi psovke. Nisi me shvatila draga Kad sam ti govorio A nisam ti rekao Da odlazim iz tvojih misli sada I ostavljam otvorena vrata Nesmetano.

Kraj književnosti Sa suzom u oku Gledam nenapisane osmrtnice urednicima Kojih više nema sa nama Bez kojih će naši rukopisi Biti lošiji i ružniji. Groblje je urednicima Lijepo ulašteno. Međutim, Stalno pristižu novi leševi Vijenci ostanu neraspoređeni Ne stignemo se svima ni pokloniti.

Jaka Primorac, rođena 1977. Živi i radi u Zagrebu.

(P)OGLED

MAJA PROFACA___ OKVIRI SLUČAJNOG

repoznavanje slučajnosti kao bitnog aspekta proučavanja i kritike različitih pojava, od pitanja objektivnosti i smjera znanstvenih istraživanja, društvene teorije s kontingencijom kao argumentom u korist tolerantnijeg društva i manje okrutnih normi pa sve do pitanja determinizma i slobodne volje, značajno je obilježje suvremene teorije koja se, tek što posegne za ovim pojmom, zapliće u njegova brojna proturječja. S druge strane, pitanje što je to slučajnost i kakva je njezina uloga u životu pojedinca filozofski je staro pa tako John Dudley u knjizi Aristotelov pojam slučajnosti: akcidencije, uzrok, nužnost i determinizam1 nabraja više povijesnih promišljanja njezine naravi. Ono što ova promišljanja bitno razlikuje od suvremene teorije, osim možda složenosti i korjenitosti pristupa, stavovi su o njezinim posljedicama kako za društvo, tako i za pojedinca 1 John Dudley: Aristotle’s Concept of Chance: Accidents, Cause, Necessity, and Determinism, State University of New York Press, 2012.

iz čega proizlazi specifična društvena kritika i zahtjevi. U svom povijesnom osvrtu John Dudley izdvaja sljedeće autore i definicije slučajnosti; za Francis Bacona slučajnost je “pogrešan pojam bez sadržaja”, za predsokratovce “ime za nenadani događaj koji je usprkos svemu nužan”. Prema Ciceronu, Voltaireu i Russellu slučajnost je “ime za događaj čiji nam uzrok nije poznat”, a za Johna Stuarta Milla “neočekivani događaj dvaju nepovezanih kauzalnih nizova”. Platon i Sveti Augustin slučajnost vide kao “ime za događaj čiji su nam uzroci nepoznati, no proizlazi iz božanske providnosti”, dok Humeu je slučajnost “pogrešno korišten pojam da bi se negiralo određujući uzrok u determinističkom kontekstu”.2 Konačno, za Aristotela slučajnost je smislena koincidencija, neuobičajen događaj koji biva uzrokom nečega na način da od sporednog svojstva u određenom kontekstu postaje značajan i smislen.3 Premda smislenost neke koinci2

Isto, str. 12.

Isto, str. 27/28.

dencije izravno upućuje na subjekt koji pojedini događaj vidi kao slučajnost, iz čega proizlaze i neka suvremena pitanja o postojanju slučajnosti neovisno o subjektu i značenju nekog događaja, Aristotel smatra da slučajnost ipak nije prazan pojam, već je sporedno svojstvo koje u nekom trenutku postaje manje ili više važno, premda se ne može objasniti nekim nužnim razvojem događaja. I dok za Aristotela različite kontingencije, od vanjskih dobara, porijekla pa sve do fizičkih osobina značajno utječu na kvalitetu života i sreću pojedinca, ove uvide, razvijajući ih u korjenite i teorijski složene analize konstituiranja pojedinca primjerice jezikom, normama odnosno određujućim političkim, ekonomskim ili kulturnim kontekstom, suvremena teorija pretvara u specifične društvene zahtjeve. Upravo između interpretacije determinirajućih formativnih kontingencija s jedne strane i definicija kontingencije kao ne-nužnosti i uvjeta slobode s druge kao krajnjih točki, leže suvremena tumačenja složene naravi slučajnosti kao i pitanja njezinih objektivnih i o subjektu ovisnih obilježja.

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

Složene pravilnosti Najčešća proturječja vezana uz pojam slučajnosti dolaze zbog njezinog nejasnog odnosa spram pojma kauzalnosti. Pritom su nemogućnosti objašnjenja, primjerice, slobode volje postojanjem slučajnosti shvaćene zapravo nepravilno, kao puke nasumičnosti, gotovo sve izrasle na ovim proturječjima. U Sistemu logike: rasudbena i induktivna4 John Stuart Mill govoreći o indukciji kao temeljnoj metodi spoznavanja piše o univerzalnostima, ne jednoj univerzalnosti koje otkrivamo u tijeku prirode, drugim riječima o uzročnom događanju koje je “samo složena činjenica sačinjena od odvojenih pravilnosti koje postoje u jednoj pojavi.”5 Obično je tako posljedica produkt više uzroka odnosno 4 Colected Works of John Stuart Mill: A System of Logic, Raciocinative and Inductive Books I-III, Liberty Fund, 2006. 5

Isto, str. 315.

U svom povijesnom osvrtu John Dudley izdvaja sljedeće autore i definicije slučajnosti; za Francis Bacona slučajnost je “pogrešan pojam bez sadržaja”, za predsokratovce “ime za nenadani događaj koji je usprkos svemu nužan”. Prema Ciceronu, Voltaireu i Russellu slučajnost je “ime za događaj čiji nam uzrok nije poznat”, a za Johna Stuarta Milla “neočekivani događaj dvaju nepovezanih kauzalnih nizova”. Platon i Sveti Augustin slučajnost vide kao “ime za događaj čiji su nam uzroci nepoznati no proizlazi iz božanske providnosti”, dok Humeu je slučajnost “pogrešno korišten pojam da bi se negiralo određujući uzrok u determinističkom kontekstu”. Konačno, za Aristotela slučajnost je smislena koincidencija, neuobičajen događaj koji biva uzrokom nečega na način da od sporednog svojstva u određenom kontekstu, postaje značajan i smislen.

pojava koje su joj prethodile. Često, piše Mill, “ako u istraživanju težimo točnosti, ne razmatramo sve uvjete ili zato što ih podrazumijevamo bez da ih ističemo, ili zato što bez poteškoća mogu biti i previđeni.”6 S druge strane, nije rijetkost da se kao uzrok pojedine pojave izdvaja upravo njezin posljednji uvjet pri čemu se zanemaruje složenost uvjeta odnosno okolnosti koje su mu prethodile pa bio to i neki negativan uvjet kao nedogađanje koje bi promijenilo tijek stvari. Uzrok je, zaključuje Mill, “totalna suma uvjeta, pozitivnih i negativnih, cjelina kontingencija iz kojih, kada se realiziraju, slijedi posljedica.”7 Premda istraživanjem ovih pravilnosti težimo pravoj indukciji, tj. mogućnosti generaliziranja, ono što ova istraživanja često postižu, empirijske su zakonitosti koje nemaju najviši stupanj izvjesnosti te ih valja sagledati “unutar granica vremena, prostora i okolnosti”.8 Nasuprot tome, slučajnost se smatra izravnom suprotnošću zakonitostima. Međutim, to ne znači da ne postoji veza zakonitosti i slučajnosti, već da je niz različitih uzroka koje obično nismo sve obuhvatili ili otkrili, dao posljedicu za koju ne možemo reći da je dio neke nužnosti ili pravilnosti.9 S druge strane, ni ponavljanje ili učestalost pojedinog događaja ne mora značiti ujedno i neku nužnost ili pravilo veće od zapažanja da je riječ o slučajnosti. Jedan od pojmova obično vezanih uz slučajnost vjerojatnost je da se nešto desi, a upravo vjerojatnost, odnosno očekivanost nekog događaja ili fenomena obično je psihološki presudna da ga svrstamo u slučajnost. S druge strane, neki teoretičari vjerojatnosti poput Tobyja Handfielda smatraju da, premda se može govoriti o psiho-

Premda je Aristotel smatrao da ne može biti znanosti o nečemu što je slučajno, znanstvena istraživanja pokazala su suprotno - ne samo da se može govoriti o pravilnostima u nekim naizgled nasumičnim događajima, već i neka znanja, primjerice, dobivena induktivnom metodom počivaju na vjerojatnosti, ne na potpunoj izvjesnosti. loškom aspektu uvjerenosti u vjerojatnost nekog događaja, šansa da se on dogodi objektivna je i stvarna.10 Svakodnevno, ljudi se često vode upravo vlastitim procjenama vjerojatnosti nekog događaja, primjerice, hoće li kišiti ili isplati li se čekati sljedeći tramvaj. Vjerojatnost je zapravo jedini način snalaženja u brojnim situacijama kada nam je znanje ograničeno. Čak i da je neki oblik determinizma točan, piše Toby Handfield, te “iako posjedujemo mnoge informacije o prošlosti, ne posjedujemo ih sve da bismo mogli zaključivati o budućnosti iz dostupnih podataka o prošlosti udruženih s determinističkim zakonima.”11 Vjerojatnost U knjizi Slučajnost i kaos12 David Ruelle piše o osjetljivoj ovisnosti o početnim uvjetima od kojih kreće pojedini proces kao preteči teorije kaosa, a koja govori da i neznatna promjena početnih uvjeta može odvesti tijek događaja u bitno drugačijem smjeru. Henri Poincaré na sljedeći način sažima svoj uvid: “Vrlo mali uzrok, koji nam je promakao, odredit će značajan učinak kojeg ne možemo predvidjeti pa ćemo zaključiti da je taj učinak rezultat 10 Toby Handfield: A Philosophical Guide to Chance, Cambridge University Press, 2012, str. 2-3.

isto, str. 328.

Isto, str. 332.

Isto, str. 519.

Isto, str. 526.

Isto, str. 21.

David Ruelle: Chance and Chaos, Princeton University Press, 1991.

slučaja.”13 Znači li to ujedno i tezu da je slučajnost prvenstveno stvar interpretacije, “slučajnost za nas”, odnosno je li uopće smisleno govoriti o Slučajnosti s velikim S, s kozmičke razine sveopćeg determinizma? Odgovor na ovo pitanje, kao i kod brojnih drugih pitanja poput onog o istini, slobodi volje ili realnosti, nije i ne može biti isključiv. No, kao što je smisleno govoriti o odnosu slučaja i kauzaliteta u cijelom svom spektru od koncepcija filozofije vremena do slobode volje, također je važno govoriti o slučajnosti kao bitno ljudskom događaju realnom u pojedinom kontekstu, bila to njegova neočekivanost, neobjašnjivost ili mogućnost nečije slobode. Bitno je uvidjeti, kako zaključuje i Handfield, da vjerojatnost igra veliku ulogu i u znanstvenom istraživanju te da se istraživanje vjerojatnosti ne može svesti, obrazlagao je u Logici i slučajnosti John Venn14, isključivo na nasumičnost, primjerice, igara na sreću. Premda je Aristotel smatrao da ne može biti znanosti o nečemu što je slučajno, znanstvena istraživanja pokazala su suprotno - ne samo da se može govoriti o pravilnostima u nekim naizgled nasumičnim događajima, već i neka znanja, primjerice, dobivena induktivnom metodom počivaju na vjerojatnosti, ne na potpunoj izvjesnosti. Polazan Vennov uvid 13

Isto, str. 48.

John Venn: The Logic of Chance, Dover Publications, 2006, (prvo izdanje 1888, Macmillan, London) 14

stoga je da su “događaji rezultati brojnih i složenih prethodnih događaja, suviše brojnih i složenih da bismo ih zapravo sve mogli uzeti u obzir.”15 Ovaj uvid valja uzeti u obzir prije svakog “primijenjenog” determinizma koji pokušava govoriti o nepromjenjivosti, nužnosti ili čak predodređenosti za određene ciljeve, a upravo je složenost formativnih okolnosti pri konstituiranju pojedinca jedna od premisa teorija kontingencije, poput one Richarda Rortyja koja određuje zaključke koje bi svako društvo, želi li biti tolerantno, trebalo iz njih izvući. S druge strane, neka istraživanja naizgled slučajnih pojava, piše John Venn, mogu pokazati određenu uniformnost unatoč pojedinačnim nepravilnostima. No, ni ova uniformnost na duži period zbog promijenjenih okolnosti ne mora ostati nepromijenjena. U tom smislu, zaključuje Venn, “u svim društvenim primjenama vjerojatnosti... znamo malo ili ništa izravno o uzrocima koji su obično u stvarnosti brojni, teško odredivi i promjenjivi pa jedino uz jamstvo strogih ograničavanja na vrijeme i mjesto možemo im pridati dovoljnu čvrstinu da bi opravdali našu teoriju.”16 Uobičajeno tumačenje nasumičnosti, piše dalje Venn, ipak je nasumičnost pojedinog djelovanja, slučajnost jednog događaja. Čak kada se govori o iskustvu slobode volje, proširimo li ovaj uvid, obično se govori o pojedinom izboru, svijesti o mogućnosti da nešto određeno bude ili ne bude. Upravo ova jedinstvenost trenutka izbora, kao i svijest o izboru koji pojedinac posjeduje u određenom trenutku, kao način izlaženja iz nesvjesnog bivanja dijelom slijeda događanja, bitna je filozofkinjama poput Hannah Arendt ili Judith Butler koje u njemu vide mogućnost promjene, otpora i konačno slobode.

S druge strane, nasumično koje u nekim tumačenjima znači “ono što nije ni po jednom zakonu”17 preširoka je definicija da bi pomogla u promišljanju slučajnosti s obzirom da unaprijed onemogućuje smislenu interpretaciju pojedinog događaja koji uvijek posjeduje uzroke, no kao ishod može izgledati neočekivan ili značajan na potpuno drugačiji način. Subjektivni aspekt slučajnosti “Priznat će se, pretpostavljam, i često je bilo više ili manje eksplicite rečeno da je stvar proračuna u matematičkoj teoriji vjerojatnosti količina uvjerenja”, citira John Venn.18 U svom Filozofskom vodiču u slučajnost Toby Handfield također postavlja pitanje objektivnosti vjerojatnosti kao o umu neovisnoj činjenici, razlikujući vjerojatnost od uvjerenosti u vjerojatnost nekog ishoda ili događaja.19 Emocionalna obojenost svakog uvjerenja o vjerojatnosti nekog ishoda za Johna Venna je neizbježna te bitno određuje kako očekivanje tako i ponašanje premda se, zaključuje autor, uvjerenost o vjerojatnosti i očekivanje ne bi mogli koristiti kao sinonimi.20 Međutim, čini se da je upravo očekivanje ono što često razlikuje slučajnost od uobičajenog ili pravilnog. Primjerice, mogućnost susreta starog prijatelja na neočekivanom mjestu koji će vam, primjerice, ponuditi posao zbog nepoznavanja njegovog kretanja tog dana može biti slučajnost za osobu kojoj se to desilo, stoga bi se slučajnost koja je “neočekivani rezultat dvaju nepovezanih uzročno-posljedičnih nizova” prema Millu, morala promatrati i s aspekta očekivanosti, odnosno subjektivne strane, ali i s aspekta realnog do17

Isto, str. 101.

Isto, str. 123.

gađaja sa značajnim posljedicama po učesnike, koji upravo u tom trenutku dobiva novo značenje. Očekivanja nekog događaja, piše Venn, obično su praćena nadom ili strahom koji mogu iskriviti nečije uvjerenje o njegovoj stvarnoj vjerojatnosti.21 Autor stoga zaključuje da, iako se uvjerenost u vjerojatnost nekog događaja može razlikovati od osobe do osobe, odnosno značenja koja mu pridaje, njegovu stvarnu mogućnost bitno je sagledati s obzirom na podatke o odgovarajućim sličnim događajima. Na taj način možemo ispravno govoriti i o subjektivnoj strani slučajnosti, odnosno tumačenja pojedinog događaja i njegove očekivanosti, ali i o njegovoj objektivnoj vjerojatnosti govoreći o nečemu “izvanrednom”, “nepravilnom” ili pak “abnormalnom” u smislu odstupanja od neke prihvaćene mjere.22 S druge strane, da bi subjektivna uvjerenja postala realno očekivanje te želi li se iz njih izvući kakve valjane zaključke, piše Venn, “moraju biti prevedena u odgovarajuće činjenice statističke učestalosti događaja”, da bismo mogli dalje izvoditi zaključke i generalizacije o stalnosti, odnosno vjerojatnosti neke pojave. Ipak, bitno je uvidjeti da je vjerojatnost pojave relativna, razlikuje se s obzirom na okolnosti i u određenim slučajevima od osobe do osobe koje u nečem sudjeluju, odnosno s obzirom na brojne čimbenike koji konkretno određuju mogućnost nekog događaja. Upravo ovi brojni čimbenici koji zajedno utječu na smjer i ishod događanja čineći neke više ili manje vjerojatnima u pojedinom trenutku ili kontekstu, onaj su aspekt slučajnosti koji je bitno utjecao na kritičku društvenu teoriju i njezinu pojačanu osjetljivost za Drugog i drugačije. Međutim, ono što je važno uočiti, zaključuje i Toby Handfield, jest da se “vjerojatnost ne može svesti (isključi-

Isto, str. 53.

Toby Handfield, str. 3.

John Venn, str. 135.

Isto, str. 94.

John Venn, str. 126.

Isto, str. 159.

Psihološka objašnjenja i objektivni pokazatelji, premda analiziraju neka bitna obilježja onog što razumijemo i doživljavamo kao slučajno, ne pružaju potpuno objašnjenje kontingencija egzistencije. Za ovo razumijevanje dragocjeni su uvidi Claudea Romana koji u knjizi Svijet i događaj daje složenu i poticajnu analizu načina na koji se svijet, za svakog pojedinca, otvara jedinstveno i nepredvidivo sa zaprekama i mogućnostima o kojima, iz drugog kuta, pišući o slučajnostima koje nas određuju piše, primjerice, Richard Rorty, ali i Hannah Arendt kada govori o prirodi kontingencijom omogućene slobode. vo) na učestalost pa tako ni pokušaj izjednačavanja vjerojatnosti s određenom vrstom učestalosti ne može biti uspješno izjednačavanje.”23 Drugim riječima, kao što kod Milla učestalost ne mora ukazivati na zakonitost, ni učestalost nekog ishoda ili izbora neće nam dati pouzdan odgovor što očekivati kod konkretnog slučaja ukoliko smo slabije upoznati s drugim, manje ili više važnim okolnostima koje su dio pojedine situacije. Slučajnost “za nas” Psihološka objašnjenja i objektivni pokazatelji, premda analiziraju neka bitna obilježja onog što razumijemo i doživljavamo kao slučajno, ne pružaju potpuno objašnjenje kontingencija egzistencije. Za ovo razumijevanje dragocjeni su uvidi Claudea Romana koji u knjizi Svijet i događaj24 daje složenu i poticajnu analizu načina na koji se svijet, za svakog pojedinca, otvara jedinstveno i nepredvidivo sa zapre23

Toby Handfield, str. 107.

Claude Romano: Event and World, Fordham University Press, 2009.

kama i mogućnostima o kojima, iz drugog kuta, pišući o slučajnostima koje nas određuju piše, primjerice, Richard Rorty ali i Hannah Arendt kada govori o prirodi kontingencijom omogućene slobode. Bitno je obilježje događaja, reći će Claude Romano, da tek u svom događajnom kontekstu dobivaju svoja značenja.25 Promišljamo li događaj kao nešto što kontinuirano “rekonfigurira mogućnosti pojedinca”, određujući ga u njegovoj jedinstvenosti, ne možemo ne uvidjeti kontingencije na taj način mišljenog egzistiranja u svijetu koji se svakom pojedincu kroz njegov kontekst događaja i značenja otvara na jedinstven i drugačiji način. Susreti, žalovanje, ljubav, stvaranje, gubitak - sve su to događaji koji svoje značenje dobivaju tek s perspektivom onoga koji ih proživljava, kome se događaju. U ovoj cjelini značenja koja mijenja pojedinca, krije se stoga i mogućnost objašnjenja subjektivnog aspekta slučajnosti, primjerice, u Aristotelovu smislu sporednog svojstva koje postaje bitno i pokreće novi niz događa-

ja. Romanova analiza događaja kao onog koji preoblikuje bitan je tako aspekt razumijevanja suvremenih teorija kontingencije s obzirom da promišlja iskustvo kao događaj koji upojedinjuje mijenjajući na taj način jedinstveno konstituirane osobe. U tom smislu, piše Claude Romano, sebstvo nije drugo do “mogućnost mijenjanja sebe u dodiru s onim što nam se događa”26, rekonfigurirajući se pritom u kontekstu novih i jedinstvenih značenja koje za nas ima pojedini događaj. Upravo zato što ne postoji za pojedinca neutralan događaj, zato što, prema Romanu, proživjeti nešto znači i otvarati se za nepredvidive promjene, događaji su oni koji određuju, ograničavaju, ali i oslobađaju pojedinca značenjima i mogućnostima koja imaju upravo za njega. Tek u ovom spoju unutarsvjetskih činjenica i subjektivnosti, kauzaliteta i značenja, leži bitno obilježje slučajnosti kako se ona otvara čovjeku, i to i kao složen ishod brojnih uzroka, ali i kao jedinstvena, modificirajuća cjelina ne uvijek providnih značenja. Događaj, parafraziramo li Milla, tako je i “totalna suma uvjeta, pozitivnih i negativnih, cjelina kontingencija iz kojih, kada se realiziraju, slijedi posljedica”, ali je i subjektivan, s jedinstvenim značenjima kao svojim bitno ljudskim aspektom. U tom smislu, čini se da upravo promišljajući kontingenciju, iznova otkrivamo događaj koji je unatoč empirizmu, o čemu piše Romano, ili možda upravo znanošću neutraliziran da ostaje skriven, primjerice, u temeljima nekih kritičkih teorija društva i slobode koje ga zapravo uzimaju za svoj temelj. S druge strane, to je tek jedan aspekt danas razgranatog, naizgled proturječjima obilježenog problema slučajnosti koji, poslužimo li se ovim zapažanjima, tek u cjelini svojih povijesnih i suvremenih značenja, može otvoriti put svojim novim rješenjima.

Isto, str. 27.

Isto, str. 98.

AT E L I E R F R I T Z

Kristina Posilović___ Kuga i njezine kćeri

Bolest (prvi dio)

rekla mi je za restoran u kojem si ručak priuštiti možemo oni, a ponekad i mi, i njima je kriza kaže da je ovdje skuplje nego u Berlinu, nikada nisam bila u Berlinu, svi kažu da imam zašto, ja kažem jednom ću, kada sruše sve preostale zidove, gurmanske, da gulaschsuppe ne moram u torbi nositi, i torba mi je već tijesna, ne kao njena koja puca po svakom od šava jer u njoj žive svi ti njeni filmovi koje prodala nije, ali i dalje tijesna; papiri, karte, rezervacije za čekanje – čekanje odobrenja da mogu pisati na poluprazan želudac i rupa punu kapu

krenula sam s jednim pa s drugim sve dok do posljednjega nisam došla kako da ih zaobiđem kada mene i prvi i drugi i posljednji zaobilaze, nikad ne kažem ništa, pretvaram se da me izložba čeka onaj mali alien kojega ni Hirst volio nije, rekla bih nešto da znam kako je, ali taj vodič pročitala još nisam, nasmiješim se glupavo i kažem welcome, welcome gdje, welcome kada, u moju pjesmu, u moju povratnu kartu sa znakom Croatia busa i slikom Plitvičkih jezera za koje ionako svi misle da se gase noću

u kasinu na neparnom broju Sporgassea poslužuju krafne one prave, debele i sočne, aparat za šlag s desne strane drvenoga šanka mlijeko dugo vidio nije, na televiziji prijenos utakmice, a za jedinim stolom dvojica kockara klade se hoće li sunce nad Murom izdržati dan, ja mislim da neće, ali ziherašica sam pa mi je draže krafnu za euro pojesti neki fotograf bicikl pred ulazom ostavlja i fotografira nas, mlađahnu konobaricu i mene, bolje bi mu bilo da je preostalu krafnu uslikao, ona mu je sigurnija umjetničko-kulinarska investicija

ima tu svega; ručnika, tanjura, lonaca, čak i usisivač kojega sam morala usisati da proradi netko je morsku sol u ormaru ostavio, dopola punu, ovdje rijeka ne miriše, ona samo teče, dva ju mosta grle jer je jedan premalo za tu jačinu dijagnoze, uvijek mogu pješice na Schlossberg ako zakasnim na zadnju vožnju liftom, koljena me ne služe otkako me metalna šipka nespremnu zaskočila, trudim se da ne kasnim, čistim i spremam kao da sam doma, jesam li? sigurno jesam kad je sve tako čisto i mirisno u mom stanu

o Mediteranu sve najbolje, njega se ni Tito bojao nije, a i zašto bi kad grije više od bilo koje devine deke, svrstan je on u najodvažnije među toplijima osim u veljači kada se deke sakriju na najvišu policu iznajmljenoga ormara pa i ručnik dobro posluži noću jer peći tamo nema, netko je na perilicu rublja odložio svoj zeleni kupljen u Kastner&Öhleru stavljam ga na mokru kosu zapetljanu od suhoga zraka i podmukle hladnoće koja vreba samo one koji ju propituju upija crvenilo kose koja gubi boju i poprima mrljavi izgled pustit ću svoj mediteranski, crni i plišani, na istoj perilici taj može upiti metre i metre kose s Istoka

obula sam cipele na petu, posebno spremljene za ovu priliku, a prilika je šetnja dok mi prsti ne prokrvare, šofer je zanovijetao vidjevši moju prtljagu i duplo mi ju naplatio, nisam htjela odgovoriti kako se bojim hladnoće i kako su mi potrebne duple čarape da izdržim dan, mama mi je uvijek govorila da u autobusu popričam sa strancima, jednim zavojem lako, drugim sve teže, ni Opernhaus nije više kao što je nekada bila, Verdi danas, Verdi sutra, a za one koje nemaju cipele na petu Opernhaus u 3D obliku s računala, mogu još malo preko Jakoministrasse do CunTre gdje slamaju poeziju do butika za afro frizure u gradu u kojemu afro frizura nema, Verdi danas, afro sutra, ni pete ne mogu podnijeti svaku ulicu svijeta

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

može li se jazz sa mnom nositi prenijeti me tupo preko kontrabasa da nitko ne primijeti, saksofon mora da je rudiment nepoznatoga božjega uda ili si je samo tako utuvio u ton pa puše i na hladno pred kraj koncerta zatvaram oči i mislim kako je glazba prodala vragu žice one ne pucaju samo tako, kako to u filmovima gledamo to nam industrija emocija skupo naplaćuje pa nam se uši voska napune dok ne oglušimo za radost, Phillip je napisao pjesmu o pticama i konjima, kao Patti nekada, no ona od konja nije vidjela pticu, kretao se po pozornici lakše od dima samoga ipak je pjesma bila o ptici, ne o rugalici, već onoj koja dolazi u paru

dvije su vrste gladi ona koju si možeš priuštiti i ona koju sakrivaš jer je se sramiš zato ovo nije vrijeme za nas, ovo vrijeme za nikoga nije (osim za onoga koji može nabrojiti tri vrste konjskoga mesa) toliko si mi drag bio, u maloj kebabdžinici na Jakominiplatzu, na minus pet stupnjeva dok si s bijelom kapicom na lijepoj glavi pijance i djecu usluživao do zore,

ti znaš o čemu pričam kao što je to znala i ona žena na brodu za Ameriku koja je od gladi umrla radeći kao kuharica u bogatoj obitelji (a krevet je dijelila s onom koja je Andyju 15 minuta slave donijela) kako si mi samo lijep bio dok sam ti pokušavala namignuti ali mi se kapak smrznuo pa sam samo nastavila hodati do novoga štanda sa starim kobasicama i pijancima koji meso ne prepoznaju

najuzbudljiviji su mi silasci iz autobusa jer nikad ne znam što bih sljedeće napravila da li da prvo zapalim cigaretu pa krenem dalje ili da pobjegnem što prije i što dalje od onih koji me traže po cigareti ipak uvijek nekako prvo zapalim cigaretu na Hauptbahnhofu i izdahnem svoj put, ovdje mi više neće trebati, ovdje ću disati i slati drugima poruke kako da dišu, no nekoliko dana kasnije lovi me kroničan kašalj ni doktori ne znaju što mi je, misle, nije alergija, ona bi već prošla, ako je hladnoća, kažu nema spasa, lijek je u moru koje je i Tita jednom na Brijunima izliječilo dok ne prestane, svaki dim predstavlja mi toliki užitak da i ne pomišljam više na rumunjski; jezik poezije i stanice; modernoga lunaparka za okorjele (novo)skitnice

kada sam odlazila sunce u Opatiji bilo je toliko jako da sam šetnicom morala hodati zatvorenih očiju dok mi je mozgom kružio akvarel žarkih boja kao da po prvi put hodam Marsom onim gore, za kojega Rusi tvrde da je plahta, moja je plahta žuta i miriše na prijašnje vlasnike ne smeta mi njihova prisutnost na krevetu barem imam društvo nedjeljom kada se sva svjetla u devet ugase jer se treba pripremiti za novi radni dan u restoranu Opatija oni ne serviraju sunce ni plahtu od koraka, samo specijalitete iz mora; blijedoga jastoga u blitvi i čašu dozreloga Terana sve mi je na točkice i suncobrani koji su zatvoreni i jastog koji me gleda s cjenika

noću ništa ne izgleda opasno čak i svjetla koja galebovima prijete dobivaju jedan manje blještavi odsjaj ne pronalazim što tražim, ni danju ni noću, pričate li barem Bosnian, tu na Mariahilferstrasse u ponoć, ne, samo s rodbinom, So long, Solange, to je jedina koju poznajem, Kanađankama je sve feš

planine im priječe pogled na ocean pa čitaju zabavne romane, pjevate li barem nostalgiju ne, samo s ljubavlju

nisu sva djeca ista, moje nije, a nisam ni ja, neka kredom uče pisati po mysoreovskoj statui Šive neka nikada ne nauče, kao one moje, daruju mi med s njegovih nogu, probaj, uvjeravaju me, jestiv je, jedem med s njegovih nogu, slađi je od istarskoga, neko me dijete ispred Karl-Franzens Univerziteta pita cigaretu nisu sva djeca ista, neka nikada djeca nisu ni bila

ona voli izgovor jer se pomoću njega lakše orijentira zna što očekivati i koga zavesti, uvijek njega, ne znam izgovoriti slovo L pa je moje Love uvijek Vove, na jednoj je priredbi drugarica Zlatka dala njoj da recitira Morčića rekla je da je to za dobro bratstva i jedinstva njezin Ć odzvanjao je cijelim talijanskim odjeljenjem Morčić je uskoro postao Moržiž a ona je od silnoga uzbuđenja odšetala do Zrenjanina i tamo se zauvijek zagubiVa

Kristina Posilović rođena je 1982. godine u Rijeci gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala hrvatski jezik i književnost. Godine 2006. upisuje doktorski poslijediplomski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je sada apsolventica. Od travnja 2010. godine radi kao asistentica – vanjska suradnica na odsjeku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Predsjednica je Udruge žena u znanosti i umjetnosti (ŽUZ) u Rijeci, članica je Udruge “parNas” (Rijeka), pjesničke grupe Družba (Rijeka) te članica-suradnica Društva hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci. Objavila je četiri zbirke poezije: Agara (DHK Rijeka, 2005), pHI Odessa (DHK Rijeka, 2007), Barcelona (DHK Rijeka, 2009) i Canto azzurro (ICR, 2012). Izbor iz poezije objavljen joj je na makedonskom jeziku u časopisu Sovremenost (Skopje).

AT E L I E R F R I T Z

Uroš Bojanović___ Četrdeset minuta glupog mrdanja

Četrdeset minuta glupog mrdanja To se kasnije razvije u nešto mutno Na dodir čudno i načas prijatno Ali prazno Otuđiš se na stranu I satima sjediš Ne pomjeraš glavu Ništa ne razmišljaš Ljudi šetaju Prazne se kontejneri I istresa posteljina Život ide svojim tokom Koliko vremena sam izgubio čekajući Nizašta Koliko godina izoliran Lagano muljam glavom U pravcu blesavog mrdanja

Maše mi sa bilborda Marke skupih satova Ništa više i ne povezujem Koliko novca me vozi

UROŠ BOJANOVIĆ

Čekam i otvaram vrata On mi prebacuje loptu za igru I bajno širi usne u reklamni osmijeh

Znam da je put pregledan I da su sa strane sjeverne stijene Da me udaraju, ne bih se više trudio da zapamtim Smrviti keks u lonac Nemam hrane i ne može mi biti muka Ko će se tući sa sestrom Kreteni su zakačili kuke I to boli I boli

Hodati Mržnja zaglupljuje Cinični komentari manično-depresivnog Hodanje po poljima iza grada Tek probuđenog Mahnito išarani zidovi Kriju da tvoja kćerka ne spada pod industriju duvana Šta god ti mislila, toga Nema na zajedničkim rastezanjima vulgarnog sna Konačno će pasti i ramovi sa zidova Kada već odavno nema vas I hodati će roditelji po muljevima samo da vas nađu Šta ste uradili mojoj kćerki Šta ste to učinili Nos te vara sa dimom toaleta Ni kiosk nije za nju, starac Kružni je pun otpadaka Čekaš malo društva i nalaziš da uživamo Da li ste Vratili djevojkama noge, koljena Da li ste im Vratili oči moje lutke Nema pogled u mene Prljavi veš Bogorodice Umrljana jastučnica krvlju iz nosa Sa bombonama i sitnicama satnica Volim te iznad svega Pozdrav

Iskreno Lin dolazi u naš grad kao dio ekipe U ženskom fudbalu Odmah sam rezervisao skupo mjesto na tribinama I kupio flašu bijelog vina koje držim u papirnoj kesi, znaš Stalo mi je da Lin misli kako sam američki dečko Ili američka pijanica, šta već Lin igra Vidio sam se s njim neki dan Bilo je hladno Drugi su puštali i brade, a ja u kratkim rukavima Jebi ga, druga ste godišta Lin u maju ide nazad, ah već, šta onda Ne vrijedi ti se zezati s njom puno Grizi špice kao i ostali i pokušaj biti sretan I tako Vikendom se održavaju igre Idem kao skot do rampe za klađenje i Lin trči, dodaje i postiže odlične rezultate, dok se ja ovamo sa još trojicom Na dobrim mjestima raspravljam kako nije fer Da američka cura Igra u domaćoj ligi

Ivana je imala Ha, Ivanice, gle Još juče tri skoka u dalj, a sada vlažni jelovnici i ljepljivi stolovi kao svaka druga vidra Trauma si Razorena ili napuštena Mala slamka Mravi su nestali sa šlaga Perika te žulja, dupe krvari Rane žive svoj novi život, a cirkus se ponavlja Dok jednom ne uđeš pod dlakavu posteljinu i počneš cuclati Nalakirane prste

Kako prebaciti san u nešto ružno Malo je to metara Za snove jednog bacača kladiva I pretoplo je nebo Sa suncem od akvarela Gašenog kreča Da bi mogao podnijeti krizu gubitka Ja pojma nemam kako ti se čine i vežu dva pojma Ali znam čije su misli sinoć davile u krug oko lustera

Kako tragove vučeš u danima Postaje li išta jasnije kad napokon odrasteš? Baba, baci otpadak u korpu, ona ga zaslužuje I biftek je vrlo slabo spremljen Napraviš par komada I bolje motaš dimove u prazne papire Dlakavije I smorenije Vučeš kožne torbe putnicima iz buseva I odmaraš bradu naslonjen na čeličnu polugu Oči se sklope, a godine pritisnu tačku u leđima I kažu ti da im pridržiš ranac Dok one zavežu kesu oko noge I uđu u prljavi klozet na stanici

Nikada nije Dosadi pisanje u infinitivima Kao i drogiranje Seljak rukom guta prezime Drhti pored ambara, kravetina, jutro, zima, blatno je Znaš šta Svega mi Silno mi nedostaje Iako bih se sad vjerovatno posvađao sa njom, fali mi Ne znaš taj osjećaj, kunem ti se, nemaš pojma druže

Mogu oni pjevati bluz u dubokim registrima, I one njihati suknjama na plesnim podijumima, ali veze to nema Ni alkoholisanje, ma kakvi To se teško dodiruje U ovako neinspirativnom periodu, mislim da bih se lakše kretao Samo da je uz mene Sjećaš li se kako je fino uvaliti se u krevet kasno navečer, dok te grije centralno grijanje I voda se suši sa mokrih čarapa Krvave hlače i majica od silnih uličnih tuča Jebeni momci, imaju tako jake udarce Tuku nisko, a po potrebi im nije teško ni spucati koji udarac više Vidiš sine Sada šetamo ulicom pedestih godina A onaj grad je još uvijek glavni Razni riblji restorani I svi pošteni poslodavci su izbacili bašte vani Tvoj brat sada studira Mi ćemo ga otpratiti do fakulteta, a ti i ja ćemo otići do fontane Usput ubaciti u usta dobar zalogaj piletine Ili želiš kolač možda Znam da smo jeli kod kuće Uđimo u vodu U jezero Zavrni nogavice, izuj patike Skini i čarape Požuri, nisu ti se valjda ruke ukočile Nije snijeg, nismo na zimovanju Ne družimo se sa djecom bogatih roditelja Ne nikako, nismo nikada zajedno skijali sa njima Nožem rezali slaninu na minus nekoliko, otkuda ti te fantazije Pobogu, pa ljeto je, sjećaš li me se ili blijedim polako u tvojoj glavi Zadrži dah Nemoj, čekaj momenat, nemoj se još probuditi Ostani još malo ovde, molim te Gubiš se, ni ja ne vidim Zaboraviti ćeš kada se probudiš i ustaneš

Ostani Ostani Ostani

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

Pedesete, smrdljive godine Industrijalizacija je stala Fabrike, jebene fabrike Mrzim ih Tako me ne vole Gospode, strah me je

Ko zna kada ćeš me opet sanjati Nemoj se probuditi Ostani još malo

Uroš Bojanović rođen je u Tesliću, 24. rujna, 1991. Završio gimnaziju, pa upisao novinarstvo u Banjaluci, ali i dalje živi u Tesliću. Objavio, dosad, dvije knjige Ja ne mogu ništa (2007) i Iz druge sobe (2011). Obje knjige objavio je sam.

AT E L I E R F R I T Z

ROBERTO DEDENARO___ PELINKOVAC ON MY MIND S talijanskog prevela Sanja Širec Rovis

LASTAVIČJI SNIJEG Snježne riječi postale su lastavice Želio bih te vidjeti kako ulaziš i izlaziš i ulaziš i izlaziš kao kao lastavice i opet u kakvoj kantini svijajući gnijezda među gredama i stropom uđeš i izađeš, uđeš, i ostaješ tad, tad će trebati skinutih naočala reći i ti meni – u svemu.

PELINKOVAC ON MY MIND Već i samo dodirujući te, u raspuštenoj igri, osjećam okus, jak i gorak, gorak najviše koji ostaje i nakon dužeg vremena i nas seoske biologe upozorava da unaokolo iz škrapa i vrtača, na svakome koraku, skidaš kardinalski naprstak sav murnovski, za nas bikove na gmajni. Pjesnici će doći kasnije, zapravo neorealizam između grada i grada, između grada i sela

budi misao na raskošnost te gorčice s etiketom skoro balkanskom, orijentalnom, tako je lokalna i domaća i uništava svu egzotiku i svaku udaljenost bili smo samo mi tu i sada.

SCONTRAURA1 Kažu da blizu lagune postoji mjesto na kojem se ponekad sudaraju vjetrovi i da od toga nabrekne voda i prouzroči poplavu. Postoji bojazan da će vjetar ugušiti riječ i da ni krici neće stići do kopna i da će voda sve potopiti pa čak i srca raznijeti i olupine po otvorenu moru. Ti spavaš i sanjaš uzburkano more rado bih zavirio u tvoje snove ujutro – ostaje osjećaj straha iz vode, širi se miris jeseni tvoji koraci odjekuju nogostupom, grčevita samoća, okovi. 1 Scontraura je naziv za vremensku pojavu u Veneciji, kad se sudare dva vjetra i prouzroče veliku plimu.

TI NE VIŠE TI Odveć je tražiti od vremena i sata blagostanje života proljetnih dana i i mirnih ljetnih večeri u zagrljaju svjetla i mirisa nek’ prisutna bude bol ljudska u svoj svojoj zemaljskoj priprostosti. Previše je očekivati od sebe samog biti dio tebe u riječima tvojim, u svakom tvom istakanju nikada neću biti ti

PENELOPA U PROLJEĆE “Čekala sam rukama među votkom i tkanjem da ću te čuti kako zboriš: dosta mi je ratovanja

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

i mora i lađa i krvi prolivene, završilo je to drukčije progonstvo vratio sam se kako bih saznao nešto o tvojim rukama, raditi i rušiti gospodare dana, nepomičnost koja gradi svijet. Nisam dvojila o polaganim prikazama koje će te noću napadati previše si vremena protratio slušajući more koje udara u pramac u miris po raspadanju i plimi u čekanje. I sada kad si ponovo otplovio, ponovo se sjećam skoro prisno kao napeta jedra puna vjetra sjedeći uz predenje, čekanje i dočekivanje.” Tako sam mislio na kakvu seosku Penelopu dok me staza vodila nizbrdo u grad u tamno jutro plave boje i na kakvoj lađi skoro izjednačen sa crtom obzorja Odisej je gubio sve svoje obrise

RAT NIJE NIKADA ZAVRŠIO Rat nije završio nakon svakog primirja ponovo otkrivamo neprijatelja: prepoznaje se po jeziku, po nekim čudnim pokretima. Cvijećem za mrtve kitili smo osnovne škole sjećanja i opreznost: čisti se jezik. U kuhinjskom šaputanju, nad tanjurima koji se puše svaka je gramatička greška postala sumnjivom: kažnjavanje jezika. Rat nije nikada završio, završio je samo na tren ili ne, u slušanju beskonačne beskorisne samoobrane u kricima koji bombardiraju ceste i u njima svaka sumnja odzvanja jače. Rat na kojega smo bili pripremljeni Nije još završio Riječi su zahrđale Sintakse su slabije Riječi granice klopke mržnje supermarket Sve uprljano olovno plavom.

VRIJEME LOVA Nekoliko dana prije negoli nastupi vrijeme lova

puste na polja, što bliže kućama smušene, nespretne ptice, nevješte letu Pa se u velikim visokim čizmama vraćaju da ih pokupe skoro nepomične samo tren pred nepomičnošću koja će postati legenda ili zgoda Godinama sam te gledao samo izdaleka Bilo bi prejednostavno umrijeti na dan kad je grmlje bilo još hitaca puno i izvidnica nezavršena a ti si se još osvrtao unaokolo

ROBERTO DEDENARO (1956) pjesnik iz Trsta, svoju je poeziju objavio u zbirkama Insopprimibili rumori (Nesavladive buke, 1989), Osservazioni sull’abitare (Zapisci o bivanju, 1993), Le periferie sottili (Krhko zaleđe, 2002), Visioni di un Viso diviso (Pogled na raspolovljeno lice, 1995) – istu je u obliku glazbene radijske igre uglazbio skladatelj Fabio Nieder. U likovnoj seriji En Plein Officina u Milanu izašla su dva Dedenarova izdanja La festa della polvere (Praznik prašine, 1997) i Alluminio (Aluminij, 2000). Slovenski je skladatelj Pavle Merku uglazbio nekolicinu njegovih pjesama, objavila ih je izdavačka kuća Pizzicato (2003, 2005). Uredio je i pogovorima opremio dvije antologije tršćanskog pjesništva: Poeti triestini conteporanei (2000) i Di sole, sale e di altre parole – Iz soli, sunca i ostalih riječi (izbor mlađih tršćanskih pjesnika, dvojezično, 2004).

AT E L I E R F R I T Z

Damir Car___ Leut, maslina i smokve

u miru Proljenčario sam prijepodne u sobetini bez slika, u toplini pokrivača; u stanu, nekad samostanu iz 1664. Dosad nisam pronašao mjesto gdje bih uspio zanemariti promjenu kreveta i u miru prospavao noć. Kad o tome razgovaram sa suprugom, ona misli da sam poneki od života proživio baš ovdje, tih godina oko 1664. Jesam, kako ne, velim. Onda ustajem i isprobavam akustiku. U prostranosti blagovaonice, sa svodom od volti, leut zvoni kroz stoljeća stoljeća onda proviruju kroza zidove a zidovi o sadašnjosti neke davnine snatre… Tek nešto oko podneva sišao sam u grad, prošetati putem bratima samobičevalaca i kupiti što treba. Dubrovnik

mogli zvati prijateljima? U dvije godine, koliko smo znali jedan za drugoga, nismo našli vremena za susret, za stisak ruke. Satima smo govorili u slušalice i sve što donekle pamtim jest glas. I glasanje o glazbi i leutu, ljudima i vinu; o prošlosti; o Dubrovniku koji nije težio postati Holywood… A onda je i taj glas nestao. I pred luku, poput sante leda, opet uplovljava kruzer, a s njim i jedan od prizora koji su utrnuli taj glas. Ta kuga današnjice, slušao sam s ove strane. I eno, brodice već pristižu i titraju oko kruzera kao muhe oko vola. Preuzet će putnike, koji neće proći karantenu, a ući će u grad; i ti će putnici opet srljati zidinama, opustošiti suvenirnice i galerije, knjižare, barove i restorane; sklad iz kamena zbit će u kamere i fotoaparate, kao da će tim skladom spasiti intimu… I već sutra diviti se – Veneciji. Nestalo je, dakle, glasa, a tamo negdje, kao i 1446., ostaju šutjeti i deseci gitara i mandolina. I nekoliko leuta. A oporuke sad nema i jednom bi netko od glazbala mogao načiniti posude za cvijeće… I valja nešto učiniti… Samo, taj dojam marodera, profitera, koji mi prijeti, a samo kako bih spasio tek dio tek uspomene na jedan tek glas…

glas

u sjećanje na Borisa Blaškovića

Usred neke od epidemija kuge, 1446., Marin Stojach shvativši tako da za njega nema sutra, ostavlja, po oporuci, leut Ratku di Braia… A mi… Jesmo li se uopće

začaranost Ima o tome i na jednoj slici: Sylvius Leopold Weiss lutnjom zavodi žene pod stablom, ispod neba, ispod Sunca

negdje izvan grada... Lutnjom, danas ja zavodim samo sebe. Žena mi je ionako tu: eno je, spava u sobi. Dok ja ugađam glazbalo i vani pada kiša… Začaranost koja stoljećima drijema traži sada i mene također ispred sna.

kada dijete ne želi poći spavati 4. studeni. Spustila se noć. Stradun sam prepustio turistima i s leutom na leđima krenuo ulicama u kojima u ovo doba dana nema ljudi. Što li se sve događalo na ovim ulicama! Kakve ljubavi, kakva spletkarenja, epidemije kuge, ubojstva, proslave i fjake, potresi i požari… Kakvi su sve ljudi živjeli tu… Našao sam mjesto na skalinama ispod volta sa svjetiljkom i stablom limuna. Uza zidove i oko grasti s biljem šuljala se jedna mačka. Sjeo sam zasvirati. Za sebe! Ali, sjeo sam baš pod prozor iza kojeg neka žena počinje urlati na dijete. Dijete jedva da je stizalo pustiti glasa. Čekao sam da okolina opet utihne. U pretrčavanju ulice, u nekom prolazu ubrzo sam mačku izgubio iz vida. Čekao sam, ali žena je bjesnila i drečila... Odzvanjalo je zrakom. Nisam to mogao slušati. A i dijete najzad zaplakalo… Nakraju, ništa od milozvučja pod voltom sa svjetiljkom i limunom! Spakirao sam leut, ustao i otišao. Ostali su noć i plač djeteta natapati kamen kao što to stoljećima čine Sunce i vjetar.

šaka Dubrovnik, 22. 1. 1441. Ljuba, žena Boisaina, tuži klesara Radoju da ju je udario šakom u krčmi Bratulja Ono što bi se tu još moglo reći jest da Radoje, čini se, kleše bez pardona! Naučilo se ponešto. Krepost je, primjerice, već u ženi. Treba samo znati odstraniti, odbiti zlo. I, doista, tko je za to da se mlate žene!?

Bez razloga. I Radoje će obećati da više neće. Ako ne treba. Ipak, mari li itko što je gospođa Ljuba učinila Radoju pa da on mora tako s njom? Sa šakom. O tomu ne piše niti riječi. Čovjek se izgleda ne može ni opustiti i popiti dikoji vrč vina. Pa ako je Radoje nešto i zatražio od Ljube, zašto mu Ljuba to nije i dala? I, nije li ga Ljuba povlačila za bradu? Nije? I što ona ima glavinjati krčmama u siječnju 1441.?! Nema li posla kod kuće? Nema što prati, čistiti, kuhati za sutra…?A ne izazivati kavge po gradu! No, što je, tu je! Zatekla se u Bratulji i valjda sad razumije da se ne može tek tako zavitlavati s klesarom Radojem. Uostalom, da nije te šake ne bismo mi sad znali da su Ljuba i Radoje ikada postojali.

marča funebra Lunjao sam uokolo po Škripu i, kao i svi koji dođu, nabasao na dvorac. Poželio sam ući i razgledati ga, ali dočekao me prizor starice kako mete po dvorištu. Nikad nisam bio u Škripu i ništa o njemu nisam znao. Odustao sam i okrenuo se groblju i dvjema kapelicama. Iz znatiželje, zavirio sam u jednu. Bio je početak lipnja i već je valjalo umaknuti Suncu. Dva lijesa u bojama hrasta i ebanovine trunula su pod križem s imenom muškarca i godinom mu rođenja i smrti. Odmah sam se sjetio pjesme Marča funebra (stihovi M. Popadić, glazba Z. Runjić) koju je snimio Oliver Dragojević. “Ide sprovod priko sela u kapsilu težak leži…” Oko kapsila vidio sam doduše i mnoštvo stolica što mi je doživljaj ponešto osiromašilo budući da sam pomislio kako se ustvari radi tek o rekvizitima za kakvu predstavu, ljeti. Izašao sam i opet šetao, a onda ogladnio i naumio objedovati. Odabrao sam mjesto pod lipama, uza sarkofage od kamena. Ali prilazi mi baš ona starica koju sam maločas promatrao kako mete među zidinama. Starica me poziva pogledati dvorac. – Iz 16. je stoljeća – priča dok hodamo. Živi u njemu sa kunjadom. – Molim? – rekoh. – To je žena o’ brata – kaže starica. – On je umra… Dvorac su ona i muž kupili još 1947. i od tada tu žive. – I muž mi je umra… Ulazimo među te zidine i odmah shvaćam zašto smo ustvari tu. Jutros nisam ponio novac. U ovoj zabiti otoka Brača ništa nisam mislio kupovati i zato sad nemam za vino, ni travaricu, smokve, a ni za med. Uzalud je starici uvoditi me u povijest puškarnica i uklesa na zidinama.

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

Uzalud me pripušta u konobu, među bačve. Mogu samo zavirivati u kamenice i nagađati o životu, maslinama i okusu ulja što ga starica unutra čuva.

švora Na plato pred crkvom u gradu Rabu, otkud sam mjesecima osjećao zov, najednom je izvirila švora, koludrica. Izgledala je kao da joj od života preostaje tek mjesec ili dva, ali ona kao da baš i nije marila za to. Zgurila se u toj crnini nad štapom, uputivši se nekamo… Dok ja puštam da mi Sunce i taj prizor progaraju oči. A onda… Zanimalo ju je što radim tu i što ću s tim glazbalom u rukama. Osjetih nelagodu jer nisam znao što bih ja nju zauzvrat upitao. Bila je lik koji samo za mene izranja iz renesanse, iz neke 1463. godine… Divio sam se kostima moreplovaca pod pločama u crkvama diljem Jadrana, oduševljavao pričama o prostitutkama u Dubrovniku na izmaku srednjovjekovlja, ali švora… Švora je razotkrila značenje onomu zovu. I dok sam razmišljao kako da je zadržim, već je niz ulicu odgegala – neka mi bude na volju – natrag u povijest.

leut Lubenice. Otok Cres. Nigdje nikoga. Zrake Sunca padaju na klupe u kapelici uz groblje. Ušao sam svirati, oslušnuti akustiku, no prije svega ugoditi leut. Ugodba je to i ugoda koja vabi kroz čovjeka kako anđele tako i sablasti… A leut je to koji nema strune od crijeva. Nema zasad ni pragove od crijeva. Uz one u bas-registru sa opletom metala oko svile ima strune kakve i ribiči rabe. Čivije su od trešnje, i što fali ako iz čivijišta i vire poput vesala iz galije!? Čivijište i vrat su od oraha. Sedlo je ebanovina – nije slonovača – a hvataljka je od drveta šljive. Rebra, obline leuta, od oraha su. Glasnjača s rozetom iz tri je ploče smreke… Premaz na glasnjači mješavina je, veli glazbalar, izlučevina ženke coccoideae – kukca koji živi na dudu – i alkohola. Konjić, prutić za kojeg se vežu strune pri dnu glasnjače, također je od šljive… Od god čega da jest, ovaj leut ne čami u koferu već je uvijek pri ruci. Kuha sa mnom ručak i mijenja djetetu pelene. Mogao biti i tek komad namještaja i ukras doma. Ali ovaj leut svira! Evo, i u kapelici uz groblje u ovoj zabiti. Svira! Taman onako i onoliko koliko mu čovjek daruje od sebe… Snatrio sam i prebirao po strunama oko pola sata i tek sam pri izlasku iz kapelice zamijetio ploču u podu s uklesima imena 4 osobe. Kripta se nije otvarala od 1823.

plovac nekoliko kapi kiše u grožnjanu Navukli su se oblaci i čekalo se sat i pol dok se Sunce opet nije pokazalo. A onda su se gospoda fotografi Abadžić i Juhasz razbježali ulicama. Ja sam ostao odmarati na klupi pred crkvom i zabilježiti pokoju riječ, kad je zaorilo sa zvonika… I iz crkve već navire masa Talijana i odmah se odnekud stvorio i automobil, u celofanu, s mašnicom mladencima na dar i krenu u to niske veselica iz harmonike i truba i… Odšetao sam mir potražiti na groblju. Nakon nekog vremena, kad su svatovi otišli, vratio sam se na klupu. Zrake Sunca grijale su mi kapke i skoro sam zaspao. Ali odjednom, kad su oblaci već pošli k istoku, nad šume i maslinike iz ničega, činilo se, stiglo je nekoliko kapi kiše.

Još je bilo ljeto. Toga poslijepodneva Sunce me tražilo kroz staklo i leut je poprimio zvuk kakvog uvijek želim mirisati. U crtovlje tabulature upisivao sam neke fragmente – tek toliko da ih ne zaboravim – ali kad sam otvorio to vino prestao sam misliti na fragmente. Plovac. Otok Vis. Product of Croatia. Proizvodi i puni: Andro Slavić. Berba 2003. Nisam se mogao sjetiti otkud mi ta butelja, ali tri sam sata sjedio, umakao kruh u ulje s Korčule dok mi je Sunce grijalo mozak, a nepce uvijek iznova molilo za još. I to je sve što je obilježilo poslijepodne. Za par dana čak i prije nego će me radost Plovca sasvim napustiti neće više biti Sunca a jesen kao da će uraniti…

Damir Car rođen je u Vukovaru 1971. Samouki je svirač i tragač za glazbom na 8-parnoj renesansnoj lutnji. Svira od 2006. Dosad je objavio dva kratka glazbena uratka sa vlastitim skladbama: Adria Croatica, 2010. i Dubrovnik, 2011. Živi u Zagrebu.

Z N A KOV I P O R E D P U TA

DARIJA ŽILIĆ___ RUHR

Iščekivanje U jednokrevetnoj sobi malog hotela u Bonnu nema telefona. Samo aparat za pripremanje kave ili čaja, velika tuš-kabina i kofer, kojeg nije niti otvarala. Prije nekoliko sati organizatori njezinog boravka u Sjevernoj Vestfaliji, smjestili su je u taj hotel, jer već ujutro morala je putovati. U četiri sata mora se probuditi kako bi stigla na vrijeme na Köln/Bonnski aerodrom. U Bonnu je bila prvi put i provela je ondje samo nekoliko sati u šetnji ulicama, bila je i na opernoj predstavi. Vlasnik malog hotela poklonio joj je kartu Bonna pa se nekako snalazila. Imala je i popis vožnji željeznica i autobusa koji voze do aerodroma. No ipak, pitala se, kako će ujutro pronaći Bahnhof, udaljen desetak minuta hoda od hotela. Telefona nema, mobitel ne prima nikakve pozive. Odlučuje jutro dočekati budna. Iz kofera je izvadila četkicu za zube i novu majicu. Nakon tuširanja, sjela je na krevet, rastvorila je kartu grada i prstom povlačila linije, tražeći mjesto odredišta. Bahnhof. Na recepciji hotela nije bilo nikoga, kroz prozor mogla je čuti vi-

kanje pijanih mladića koji se zabavljaju. Što ako ujutro budu pijani ljudi na ulici? Prijateljica joj je prije odlaska u Njemačku rekla da na ulicama gradova se često mogu vidjeti prosjaci, pa i narkomani. Je li ona pretjerivala? Mirta je odlučila ne misliti na to. Pokušala je čitati poeziju bosanskog pjesnika, ali je brzo odustala. Sjetila se ujaka kojem je jučer operirano plućno krilo, sjetila se katedrale u Kölnu i zanimljivog čovjeka. Mislit će o njemu, o toj kratkoj zanesenosti. Do kraja jutra valjda će se rastvoriti to snatrenje. Uzela je mobitel, uključila alarm za buđenje u četiri sata. Za svaki slučaj. Kad je dolazila u Njemačku, s tog aerodroma noću spustila se u taksi koji je vozio taksist iz Iraka. Pitala ga je kako je sada s emigrantima. On je slegnuo ramenima, rekao da nije loše i onda joj je pokazao kroz prozor automobila veliku katedralu. Kako je lijepa, rekla je Mirta. Sutra ću je vidjeti izbliza. Dok je premetala mirisne vrećice s čajem, Mirta se zapitala što će biti ako ne nađe taksi u rano jutro. Ipak, pospremila je kartu grada, legla je na krevet i odlučila barem dva sata ležati. Alarm će je probuditi. Operna pred-

stava koju je te večeri pogledala bila je ekspresionistička - dekadencija malograđanstva, prizori opatice u seksualnoj ekstazi, čak i kastriranje. Ručala je odličnu musaku u turskom restoranu. Nije bila gladna. Niti žedna. Vrećica čaja ostala je na stolu. Kad je alarm napokon zazvonio, ona je već bila spremna. Uzela je kofer, spustila se stepenicama i otvorila vrata. Mirta je izašla na glavnu cestu i krenula prema centru grada. Kofer na kotačićima je drndao iza nje. No odmah je ugledala djevojku sa slušalicama i pitala je za Bahnhof. Mirta nije mogla vjerovati kada je djevojka rekla da ide upravo tamo. Nasmiješila se i zahvalila. Njih dvije hodale su desetak minuta po pustom gradu. Mirta je bila sigurna da to nije slučajno, jer kao da je netko poslao tu djevojku da joj pomogne. Papiri lete po Bonnu, koji više nije glavni grad. Važne institucije premještene su u Berlin, ali Bonn ostaje grad u kojem je rođen Beethoven. Moto ovogodišnjeg Beethoven festivala bio je: Snažna volja. Mirta je znala da se snažna volja, vjera u sebe zaista isplatila i da će bez ikakvih problema doći do aerodroma.

Sivilo Gradovi u Ruhrskoj oblasti slični su: industrijske zgrade, uglavnom napuštene i vlakovi koji vas začas prevoze iz jednog grada u drugi. No zbog sivih industrijskih pogona, čini se kao da ste uvijek u istom gradu, kao da nema kretanja. Essen je prije dvije godine bio dio projekta Europska prijestolnica kulture. Nakon dvije godine, u muzejima koji se nalaze u napuštenim zonama, može se vidjeti poneka izložba, npr. videoumjetnosti. Dok se krećemo iz jednog pogona u drugi, nas nekoliko novinara, uočavamo u parkovima neobične eksponate: velike drvene kanarince postavljene pokraj drveća, pored puteva. Žute okrugle ptice u općem sivilu. Osmijeh. Razbijena monotonija. Okrugle ptice kao punjene životinje u izlozima velikih dućana. Pitam voditeljicu o rušenjima njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu, o industriji: je li posve ugušena? Tvornice su mjesta gdje glumci govore tekstove na starogrčkom, mjesta gdje djeca pjevaju narodne pjesme, mjesta performansa. A život, proizvodnja? Niti jedna punjena ili drvena ptica ne može nadomjestiti jato vrapčića. Je li sve to dekadencija? Zamišljam piknik u parku, pored kanarinca. Stolnjak na podu, mirisi: radari odnose kanarin-

ce u jame. Raspoznavanje otrovnih plinova. Industrija, čelik. Radnički poklič: Hoćemo industriju, proizvodnju! U sivoj, derutnoj zgradi video u kojem tisuće sivih točkica prelazi s jedne strane na drugu. Kretanje ljudi, trag ljudi u povijesti. Ne slušam kuratora. Samo gledam te točkice koje se naizgled kreću, a zapravo ti ljudi se pretapaju u sivilo. Sive mase, bez mozga trče s jedne strane na drugu. Na jednoj je Nacija, na drugoj Vjera, na trećoj Novac, kojeg nema. Izlazim iz zgrade i trčim pogledati kanarinca. Gutam njegovo žutilo. Uživam u njegovoj nepokretnosti i u šutnji. Nema obećavajućeg pjeva. Danas je osvanulo sivo jutro. Toliko sivo da se činilo kako se sva težina svijeta spustila na tlo. Netko je jučer skočio s ruba Svemira. I ponovo pokazao moć čovjeka. Ja se ipak više divim rudaru, s kanarincem ili bez njega. Njemu je teže. Dole trgovina, hajdmo s proizvodnjom! Poklič i razbija se sivo nebo. Žute zrake, kao jato malih kanarinaca, spuštaju se na grad. Uživam u pjevu.

Prije nekoliko dana vozila sam se njemačkim željeznicama. Vlakovi dolaze točno u sekundu i brzo prevoze putnike od npr. Essena do Duisburga. Gradovi u Ruhrskoj oblasti prepuni su napuštenih tvornica, koje su nakratko postale kazališta ili koncertne dvorane. Gradovi su slični pa se putniku čini kao da se nekim čudom vratio u grad iz kojega je krenuo. U Kölnu je Bahnhof odmah pokraj čuvene katedrale. Katedrala se putniku, kad je prvi puta ugleda, čini kao veliki kristalni kamen. Kupujem kartu i čekam vlak za Duisburg. Tiho pjevušim: Vozi me vlak v daljave... Tko sam i kome pripadam? Plavokosi dječaci putuju u školu, ljudi azijskog porijekla sjede na klupi, crnoputi mladić prodaje kavu i perece. Katedrala izdaleka čini se još većom. Vlakovi su ipak poluprazni. Tvornice u Ruhru više ne rade. U halama odbljesci videoinstalacija i sjetni pogledi umornih kustosa. Zug geht nach Dortmund. Working class hero, bauštele i ugodna koncertna dvorana.

Željeznica U inboxu novi mail: potpišite peticiju Hrvatskim željeznicama protiv ukidanja 44 međunarodne linije. Potpisujem.

Autorica je početkom desetog mjeseca 2012. bila na Ruhrtriennalu kao stipendistica NRW KULTURsekretariata iz Wuppertala.

NAJBOLJE OD POEZIJE

MEANDAR POEZIJA U PRIPREMI:

KREŠIMIR BAGIĆ: PLAŠI LI TE MOJA BOJA

PETER ŠULEJ: POVRATAK VELIKOG ROMANTIČARA

www.uzitakitekst.com

AT E L I E R F R I T Z

Korana Serdarević___ NJENA JE KOSA TAMNI OBLAK

Dok se uspinju uzbrdicom, druga je djevojčica viša, guste kovrčave kose oko okruglog lica. Morska sol je još peče ispod oguljenih pazuha, vuče se

KORANA SERDAREVIĆ

enju se užarenom uzbrdicom, mokrih kosa i ručnika namotanih oko pojasa. Ona prva je sitnija i glasnija, a potkoljenice su joj pune crvenih točkica. - Ako jednom počneš, više nema stajanja - rekla je susjeda kada ih je vidjela u dućanu, u redu za blagajnu. One su jučer prvi put zajedno obrijale noge jednokratnim žiletima, nakon što su namočile potkoljenice vodom iz malog dvorišnog ribnjaka u kojem su ranije prale kose barbikama. Žilet je klizio kožom, svijetle dlačice su se skupljale u nježna klupkaa. Sjedile su za kamenim stolom i smijale se jer ne boli, a rezova se još ne boje. U trbusima im se širilo toplo uzbuđenje, pljuskale su pazuhe i dizale ruke iznad glava. Ispred njih, u ribnjaku, plivaju debele narančaste ribe, sivi mačak se naginje i zabezeknuto zuri u vodu. Umače šape i povlači ih k sebi kao opečene.

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

ulicom, gladna je od plivanja. Kuće pored kojih prolaze su im dobro poznate, imaju čisto mjesto u mladom, kratkom sjećanju. Djevojčice se penju, mokre, slane, glatkih crvenih potkoljenica. Kuća na zadnjoj okuci je velika i siva, puna ljudi i glasnog žamora. Sve su se druge kuće stisle u sebe, sve su se zabile u suhu zemlju, sve osim ove. Iz nje će izaći dva dječaka i jedan će kovrčavoj djevojčici staviti nož pod bradu. - Kurvo četnička - reći će. Drugi će joj strgnuti ručnik, smotati ga i šibnuti je jednom njime po leđima. Ona neće ni pisnuti, samo će potrčati, čim izađe onaj stariji muškarac i uzme dječaku nož iz ruke. Uzbrdica je i teško se bježi prema gore. Kad se prva djevojčica

okrenula, vidjela je kako trči, a od one kose činilo se kao da joj je oko lica veliki, tamni oblak. I nije plakala, jer ako jednom počneš, više nema stajanja. *** Djevojka guste kose sjedi na krevetu u velikoj spavaćoj sobi, puši. Duboko uvuče pa ispuše dim u isto vrijeme kroz nos i kroz usta. Na tren joj se lice izgubi, a ruka otrese pepeo u tanjur na noćnom ormariću. Namještaj je u toj sobi samo po potrebi, nema ničeg domaćeg ni pitomog na zidovima i policama. Ničeg što bi služilo ljepoti. Sve je uslužno, i jedna vaza je tu tek reda radi, njena otvorena keramička usta zijevaju prema nebu. Djevojka

sjedi na hrpi razbacane robe, u kratkoj ljetnoj haljini, i čeka. Čini se pomalo nervozna, ali nije posve jasno - zbog tog sitnog osmijeha urezanog na usne. Druga djevojka, ova koja ulazi u sobu, naginje se da je poljubi u obraze, stavlja u onu vazu snop žutog cvijeća, vadi iz torbe ruž i tri vrste sjenila za kapke. Poslije, kad se kovrčava djevojka skine, navući će na nju usku bijelu vjenčanicu. Dok joj zatvara patent, kovrčava djevojka će na trenutak uvući trbuh, uzeti duboki udah i nasmijati se grleno, punim glasom. Djevojke su vesele, netko ulazi i donosi dvije čaše vina, jedno dijete povremeno projuri sobom, a kroz prozor se čuje kako muškarci pjevaju. Veća djevojka se smije i brblja dok joj prijateljica čupa

obrve jednu po jednu dlačicu, razmazuje puder po licu, povlači kistom po kapcima i obrazima. Sad samo ta kosa, ta gusta, divlja, pretamna kosa. Kako da je sakrijemo, kamo ćemo s njom? Kad izađu ispred kuće, zagluši ih buka ljudi i preglasne glazbe. Svi su se skupili oko mladenke i vrijeme je za poći u crkvu. Druga djevojka je već na cesti, priča s njezinim ocem i bratom. Tek su izmijenili par rečenica, a riječi već ostaju visjeti u sparnom zraku i neugoda joj spušta pogled do tla. Nakratko, učinit će se kao da su sami na toj prašnjavoj cesti, a majka koja je ostala doma u krevetu, deset kilometara dalje, iskašljat će iz grla gorku sluz i opsovati zemlju u kojoj leži. Mora pobjeći od njih, misli sitna plava djevojka. Traži nekog drugog za razgovor, pucketa prstima i kopa po torbici. A kada se konačno okrenula, vidjela je kako mladenka stoji, okrenuta leđima. Oko nje muškarci mašu zastavama, a cijela njezina glava je valoviti, tamni oblak. *** Dvije žene sjede na osunčanom balkonu bijele kuće. Uvijek je sunce s njihove strane, grije i umara. Svjetlokosa gleda robu koja visi na užetu i, kao uvijek, čini joj se dirljivo kako vjetar leluja dugačke plahte. Druga žena puši, nešto brblja, popravlja si

naramenice, gricka kekse, a na usne joj se lijepe mrvice šećera. Obje su u dugim haljinama, a s balkona se kroz mali trokut, koji je ostao slobodan od krošnji susjedovih hrastova, može čak vidjeti more. Zrak je čist od vjetra, nije još podne i zvukovi su daleko. Sitnoj se ženi glava puni mislima dok joj prijateljica toči žuti sok u dugačku staklenu čašu. Gleda tekućinu koja se dolijeva i misli da je vrijeme da krene preko ruba, da se izlije po tom stolu, po tom sunčanom danu. - Oprosti - konačno kaže, a kovrčava je žena začuđeno pogleda, čekajući. Pod nogama joj se pruži sivi mačak, težak od dana i lijenosti. - Tvoja je kosa tamni oblak i ja nisam stala da ti je maknem s lica. Nisam te gurala da brže trčiš i nisam ti dala ruku kad se vrtjelo kolo - rekla je. Govorila je tiho i sasvim suvišno, sjene su se smanjivale na cesti ispred kuće i skoro da će nestati. Možda je tkogod i prošao, mahnuo im pozdrav, nasmiješio se. Ispred kuće su dječak i djevojčica umakali plastične lopatice u ribnjak, grabili zelenkastu vodu i pljuskali rukama po površini. - Danas je prevruće, a nisam ni dovršila ručak, bolje da krenem - rekla je visoka kovrčava žena, nasmiješila se i popila sok. Ustala je i njeno je tijelo sakrilo trećinu dana, pretvorivši ga u

toplo ljudstvo. To je vidjela sitna žena i učini joj se da je još sitnija, sa svim tim mislima, sa svom tom nemoći. Njezina se tamnokosa prijateljica sagne i utisne joj na usne zvučni poljubac koji odjekne kao dječji hihot u zatvorenoj crkvi. - A što ćeš - kaže joj još kroz smijeh i okrene se mirno prema ulici. Sitna žena sjedi na balkonu i gleda kako tamni oblak silazi niz stepenice, lovi za ruku veselog dječaka i pravi mu sjenu od prejakog sunca. S mora se jasno začuje krik galeba, dvije bijele pruge zašaraju nebo, a plavokosoj se ženi niz obraze rastegnu dvije vruće slane suze koje onda ostavi da se osuše na suncu.

Korana Serdarević rođena je 1982. godine u Zadru. Nakon završenog studija kroatistike i komparativne književnosti u Zagrebu, počinje se baviti novinarstvom. Pisala je u rubrici kulture za Večernji list, prilog Obzor te tjednik Forum, a na pop-kulturnom portalu Vip.hr bila je novinarka i izvršna urednica. Trenutno predaje hrvatski u srednjoj školi, prevodi animirane filmove za sinkronizaciju i povremeno piše novinske tekstove. Kratke priče je objavljivala u Zarezu, Večernjem listu, na Knjigomatu i Arteistu te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pričom Kravosas osvojila je Večernjakovu nagradu Ranko Marinković za 2013. godinu.

I N T E RV J U

Adriana Zaharijević___

Junakinje moje knjige su žene koje nisu bile dovoljno žene Razgovarala Darija Žilić

ADRIANA ZAHARIJEVIĆ: Knjiga Drugi pol mogla bi se razumeti kao dovršetak sedmovekovne debate o polovima. Iako je renesansa okončala ili bar temeljno izmenila pravac “raspravama o čoveku” i njegovom dostojanstvu, querelles des femmes se ne okončavaju do 1949. godine. Quid est mulier?, pitanje postavljano u srednjem veku na tragu rane patristike, zapravo otvara i ovu prvu feminističku studiju. Odgovor koji je ponudila Simon de Bovoar pobija i stare skolastičke i nove viktorijanske esencijalizme, otvarajući se za ključnu dihotomiju

feminističke teorije – pol/rod. Premda je kod same de Bovoar pitanje postajanja ambivalentno, u potonjim interpretacijama roda stiče se utisak da je i ono, poput biološke stvarnosti pola, nešto što je manje ili više statično kada se ženom postane. Za mene je otuda postalo ključno odgovoriti na dva pitanja: da li se proces pojedinačnih

ADRIANA ZAHARIJEVIĆ, 8. mart, SARAJEVO

DARIJA ŽILIĆ: U knjizi Postajanje ženom, koja je ujedno ukoričenje tvog magisterija, referiraš se na poznatu misao Simone de Beauvoir da se ženom ne rađa, već da se ženom postaje. Ključna misao knjige i jest u upozorenju kako ne postoji stabilan subjekt “žena”, kojim se feminizam bavi, već da je riječ o procesu u kojem se taj pojam mijenja, a da se pritom nikad proces “postajanja” ne dovršava. Možeš li nam ukratko obrazložiti svoju tezu, iz kojih “sporova” ona proizlazi?

postajanja ikada dokida – da li ikada postanemo žene i muškarci, ili je reč o procesu koji traje dokle god se nalazimo u normativno-simboličko-materijalnom polju postojanja? I odatle izvedeno pitanje, pod pretpostavkom da je teza o nedovršivoj procesualnosti plauzibilna: ako se proces formiranja ovako shvaćenog roda nikad ne zavr-

Junakinje moje knjige nisu žene koje su dale smisao samom feminizmu, definirajući njegove ciljeve, već sve one žene koje iz različitih razloga – zbog vlastitog zanimanja, klasne pozadine, boje kože ili ropskog statusa – nisu bile dovoljno žene. šava, u ime čega onda govorimo kada govorimo o ženi? ŽILIĆ: Povijest feminizma određuješ kao povijest “sporova”. Koji su temeljni “sporovi” u feminističkom pokretu? ZAHARIJEVIĆ: Sporovi u feminizmu su brojni. Činjenica da je već odavno postalo neprilično govoriti o feminizmu u jednini, sama po sebi nameće pitanje različitih tumačenja i razmimoilaženja koja su i dovela do raznih račvanja u feminizmu. Ta račvanja su bitna: ona reflektuju šire okvire unutar kojih se misli položaj žena u društvu uopšte uzev. Feminizam je, kao ideja ovaploćena u pokret, oduvek bio u sukobu s mnogim prihvaćenim, dominantnim istinama, što je i u njemu samom dovelo do brojnih prilagođavanja, kompromisa ili radikalnih zahteva za ekstenzijom prostora u kojem su prilagođavanja uopšte moguća. Poslednjih decenija, pa tako i na ovdašnjim prostorima, snažno je vidljiv i spor između teorije i aktivizma, koji je i ogolio činjenicu da sporovi postoje i da se uvek moraju uzeti u obzir. Najzad, ne postoji jednoglasan i svuda prihvaćen odgovor o tome koja vrsta delovanja u najvećoj meri koristi promeni položaja žena: odgovori su kontekstualni, istorijski i topografski različiti, i zavise od mnoštva spoljašnjih činilaca sa kojima je feminizam nekad u miru, nekad pak u otvorenom ratu. Sada, kao nekom ko je kod kuće u feminističkom pokretu i misli, često me je zaticala nelagoda zbog sporova

kojima je on zasićen. Tako je iz preke potrebe da objasnim zbog čega je spor prisutan u nečemu što počiva na ideji solidarnosti, što se protivi svakom obliku hijerarhija, što, kao pokret, poziva na određeno jedinstvo i zajedničko delovanje, proizišao pokušaj da se feminizam odredi kao istorija sopstvenih sporova. Da li to znači da se feminizam iscrpljuje u sopstvenoj istoriji, da je za sadašnje vreme fenomen bez sadržine? Svakako ne. Time se zapravo insistira na nekoliko stvari. Prva je da o sporovima radije treba misliti kao o paradoksima nego kao o konfliktima. Ti su paradoksi prelomi u samom tkivu važećih društvenih normi, koje se menjaju i od samog feminizma zahtevaju da se menja i odgovara na različite zahteve vlastitog vremena. Interpretirajući istoriju feminističkih sporova u poslednja dva stoleća, lako možemo uočiti duboke promene u ravni transformacije političkog, karaktera države, predstavljanja i suverenosti, značenja ljudskosti, značenja nacije, razvoja vrednosnih sistema, razvoja praksi kojima se te vrednosti prenose. Tako feminizam prestajemo da vidimo kao apstraktno

definisanu “borbu za ženska prava” i možemo početi da ga sagledavamo kao fenomen koji predstavlja reakciju na paradoksalan razvoj institucija, uverenja, neravnopravne distribucije ravnopravnosti, protoka kapitala. Drugo, i na to se poseban naglasak stavlja u Postajanju ženom, spor je upisan u samo značenje subjekta feminizma: ženu. Svi navedeni sporovi mogu se zapravo objasniti spornom prirodom subjekta u ime kojeg se feminizam bori. Zato junakinje ove knjige nisu žene koje su dale smisao samom feminizmu, definišući njegove ciljeve, već sve one žene koje iz različitih razloga – zbog sopstvenog zanimanja, klasne pozadine, boje kože ili ropskog statusa – nisu bile dovoljno žene. ŽILIĆ: Zanimljivo je da se u svojoj knjizi baviš i poviješću, što danas uglavnom izostaje iz teorijskih feminističkih radova. Kako si sakupljala podatke za istraživanje američke i britanske povijesti, posebno zakonske regulative, odnosno pravne povijesti? ZAHARIJEVIĆ: Moj ulaz u istoriju predstavlja pokušaj da razumem sopstveno vreme. Izmeštenost iz uobičajenog čitanja istorije omogućile su mi dve stvari. Kako po obrazovanju nisam istoričarka, u nju sam ulazila oprezno i iz drugih rakursa, genealoški, uvek s pitanjem kakve su norme (bile) na snazi. Takođe, istoriju sam želela da čitam ne da bih u njoj pronašla veliči-

Silovanje, kao jedan oblik nasilnog prisvajanja tuđe imovine, u slučaju crnih žena nije imao pravno važenje. One nisu mogle biti zaštićene čak ni kao objekt u tuđem vlasništvu, jer je vlasništvo nad njima naprosto podrazumijevalo silovanje, odnosno samovoljno određenje kada, sa kime i koliko novih robova one trebaju proizvesti.

Sedamdesetih godina je također postojalo duboko uvjerenje, preneseno i na ove prostore, da postoji intrinzična razlika između “francuskog” i “američkog” feminizma, gdje je prvi u mnogo čemu smatran na dublji način teorijskim, dok se drugom upisivala snažna aktivistička dimenzija. No, poslije Judith Butler koja je, pored ostalog, uvela “francuski feminizam” na velika vrata u Sjedinjene Američke Države, postalo je nemoguće govoriti o jazu između europske teorije i američke prakse. nu minulih vremena, kao što je često činjeno na ovim prostorima poslednjih decenija, već da bih ekstrahovala značenja normi koje živimo danas iz onih koje nam je u zalog ostavila neka druga, naizgled tako tuđa prošlost. Od istorije obično očekujemo da nas obavesti o činjenicama. Mene je, međutim, oduvek interesovalo kako nešto – neki iskaz, ili skup iskaza koji pretenduje na naučnu verodostojnost – postane činjenica, ono nepobitno, neupitno. Zato je genealoški pristup ovde ključan: on nam pomaže da shvatimo kako su neki iskazi uobličeni u činjenice, i šta je to što je njima, a ne nekim drugim iskazima, omogućilo da funkcionišu kao istine za nas danas. Tekstovi zakona su u tom smislu najzanimljiviji primeri procesa koji na neposredno performativan način pretvaraju nešto što nije u nešto što ne samo da postane, već postaje konstativna istina. U engleskom jeziku sam termin Act (zakon) govori u prilog tome da je reč o činu, o performansu volja koje imaju moć da nešto pretvore u nešto drugo. Tako je jednim performativnim činom ropstvo prestalo da bude dozvoljena institucija, čime se i istina o ropstvu izmenila. Tako je nekim drugim performativnim gestom odobreno udatim ženama da poseduju imovinu, čime su najzad prestale da

se svrstavaju uz, kako se navodi u Srpskom građanskom zakoniku iz 1844. godine, mladoletnike, raspikuće, propalice i uma lišene. Zanimljivo je pitanje šta se potom dogodilo. Da li su dojučerašnji robovi netom postali građani? Da li su postavši zakonski punoletne, žene dobile i svoj punopravni udeo u, da citiram Dekarta, najbolje raspoređenoj stvari na svetu? Paralelno tumačenje zakonskih odredbi i diskursa u kojima se ti zakoni javljaju, koji omekšavaju naboj performativnih gesta, samo to nam omogućava da zbilja razumemo nelinearan razvoj društvenih i političkih praksi. ŽILIĆ: Posebno se zanimljivim čini isticanje kako je američki feminizam ponikao iz abolocionističkog pokreta. Možeš li nam ukratko objasniti tu korelaciju?

ZAHARIJEVIĆ: Revolucionarni kontekst druge polovine XVIII. veka podstakao je razvoj feminističkog pokreta. Kada je postavljeno pitanje da li svi, svi ljudi, svako ko je čovek ima neotuđiva prava – prava koja su prirodna ili takva da nekome pripadaju samo na temelju činjenice ljudskosti – postalo je jasno da je i sama ideja čoveka na kušnji. Ko je taj čovek koji je, kao i svi drugi, jednak? Premda se zahtev za jednakošću u XVIII. veku sada može sagledati kao zahtev za ukidanjem nejednakosti između perova i običnih ljudi (peers i commoners), taj je zahtev otvorio mnoga polja borbe. U Severnoj Americi, zemlji koja je u doba donošenja do tada najrevolucionarnijeg dokumenta – Deklaracije nezavisnosti – odobravala ropstvo, ovaj se zahtev pokazao kao posebno paradoksalan. Abolicionisti i abolicionistkinje, posebno oni koji su verovali da su svi ljudi odista rođeni slobodni, da imaju pravo na život i traganje za vlastitom srećom, vrlo su brzo uočili da okovi kojima su vezani robovi, iako drugačije prirode, veoma nalikuju onima koji vezuju sve žene Sjedinjenih Američkih Država. Tako je borba za prava robova, borba za pretvaranje crnog čoveka u čoveka i građanina, osvestila neophodnost da se zahteva da se i žene odrede kao ljudi i, samim tim, građani. ŽILIĆ: Referiraš se i na glasoviti tekst Angele Davis koja tvrdi da se

Jugoslavenski feminizam se tražio u nišama zapadnog (buržoaskog) feminizma, nikada ne postavši “socijalističkim feminizmom” – niti onakvim kakvim je socijalistički feminizam bio na Zapadu, niti nekakvim autentično jugoslavenskim proizvodom koji bi se nudio kao istočna, življena verzija feminističkog socijalizma.

seksualno zlostavljanje nalazilo u temelju institucije ropstva. Na koji način su bile tretirane crne ropkinje, kako je matrilinearnost u ropstvu utjecala na njihov položaj? ZAHARIJEVIĆ: Crne žene su verovatno najflagrantniji primer odstupanja od mogućnosti da se sve žene na jednak način podvedu pod neutralni pojam Žene. Boja njihove kože – čak i kada je bila besprekorno bela (usled višestrukog planskog ukrštanja belih muškaraca i crnih žena) – u Sjedinjenim Američkim Državama bila je istovremeno trajna oznaka njihovog ropskog statusa. Crne ropkinje su, dakle, bile trostruko lišene dostojanstva čoveka – kao žene, kao ljudi afričkog porekla i kao ljudi koji su upravo zbog tog porekla bili stavljeni u položaj robova, otuđive svojine koja nije imala pravo na život, svojinu i traganje za srećom. No, za razliku od crnih muškaraca koji su prevashodno služili kao besplatna radna snaga, crne žene su služile i pogon za reprodukciju same institucije ropstva. Iako su žene u ranijim razdobljima istorije u pravnom smislu imale nedvosmislenu ulogu objekta reprodukcije, budući da je njihova najveća vrednost bila u proizvodnji potomstva koje je, kao i one same, bilo posed muškaraca, uloga ropkinja se u bitnom smislu razlikovala. One su, naime, bile – kao i svi robovi – u vlasništvu gospodara, koji je imao neupitno pravo i na njihov rad i na njihovu reproduktivnost. Upravo stoga silovanje, kao jedan oblik nasilnog prisvajanja tuđe imovine, u slučaju crnih žena nije imao pravno važenje. One nisu mogle biti zaštićene čak ni kao objekt u tuđem vlasništvu, jer je vlasništvo nad njima naprosto podrazumevalo silovanje, odnosno samovoljno određenje kada, sa kim i koliko novih robova one treba da proizvedu. ŽILIĆ: Kakva je situacija danas? Koje su temeljne razlike, pojedno-

stavljeno rečeno, između američkog i europskog feminizma? ZAHARIJEVIĆ: Teško je reći da danas možemo povući ovu vrstu granice. Prethodno stoleće se završilo uverenjem da je takvo razlikovanje još moguće načiniti – Rosi Braidoti je, primera radi, tvrdila da postoji američki način feminističkog čitanja Fukoa koji se razlikuje od evropskog. Sedamdesetih godina je takođe postojalo duboko uverenje, preneseno i na ove prostore, da postoji intrinsična razlika između “francuskog” i “američkog” feminizma, gde je prvi u mnogo čemu smatran na dublji način teorijski, dok se drugom upisivala snažna aktivistička dimenzija. No, posle Džudit Batler koja je, pored ostalog, uvela “francuski feminizam” na velika vrata u Sjedinjene Američke Države, postalo je nemoguće govoriti o jazu između evropske teorije i američke prakse. Ako uopšte, dakle, i možemo govoriti o granicama, možda je uputnije da ih potražimo u drugim globalnim podelama, kakva je ona između Severa i Juga. To, međutim, nipošto ne znači da ovi feminizmi nisu međusobno uticali jedni na druge; naprotiv, za njih važe važna prožimanja. Takođe, u vreme podele sveta na Istok i Zapad, na ovdašnjim prostorima je počeo da niče “istočni feminizam”, koji doduše nije bio dugog veka. Tek danas se zapravo može rekonstruisati njegova baština, uz pokušaj da se ustanovi šta je to što bi istočnu varijantu feminizma činilo doista specifičnom. Poslednjih godina, otkako je svet, kao i region, zahvatila ekonomska kriza, to pitanje postaje od vitalnog značaja. ŽILIĆ: Ove je godine objavljena važna knjiga Žarana Papić. Tekstovi 1977.- 2002, kojoj si suurednica. Knjiga je važna jer riječ je i o hommageu velikoj feministici i politologinji Žarani Papić. Posebno se zanimljivim čini to da je kroz pre-

sjek tih tekstova “ispričana” priča o povijesti feminizma na prostorima bivše države. ZAHARIJEVIĆ: Priča o Žarani Papić, posebno kada priliku da je ispriča dobije osoba koja je nije poznavala drugačije do preko njenih tekstova, fotografija i poneke anegdote njenih poznanica i prijateljica, zbilja je priča o našoj istoriji feminizma. Naglašavam reč “naša”, jer je Žarana Papić doista to – naša feministkinja. Ona je poštovana u Zagrebu, Ljubljani i Skopju, jednako kao u Beogradu; sarajevske ženske studije nose njeno ime; njen je zalog Ženski sud koji se sada ubrzano priprema na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Ona je takođe bila glas “istočnog feminizma” u vreme blokovske podele sveta, kada je Jugoslavija nelagodno zauzimala mesto koje nije bilo ni tamo ni ovde. Čak i kasnije, kada je postala najoštrija kritičarka srpskog režima, govoreći u ime novog, njoj nametnutog identiteta, ona je ostala glas koji se daleko čuo, i u Srbiji, i u regionu, i u svetu. Ova knjiga je upriličena povodom desetogodišnjice njene smrti. U kouredništvu s Dašom Duhaček i Zoricom Ivanović, knjiga je sastavljena i objavljena u suizdavačkom poduhvatu Centra za studije roda i politike Fakulteta političkih nauka, Rekonstrukcije Ženskog fonda i Žena u crnom. Zamisao kojom je rukovođeno njeno sastavljanje bila je da se prikažu reprezentativni tekstovi Žarane Papić, ali i da se posredstvom njih prikaže i više paralelnih tokova u kojima su oni nastajali i u kojima je njena misao stasavala. U tom smislu, oni otkrivaju mnogo o teorijskoj i istorijskoj klimi tri decenije u kojima je Žarana Papić bila aktivna. Oni pokazuju, primera radi, kako je izgledala sociološka scena osamdesetih godina; otkrivaju, potom, unutrašnju napetost između alternativnih feminističkih glasova i ustanovljenih shvatanja ravnopravno-

sti postignute u socijalističkom društvu; i, možda najsnažnije, pokazuju kako je bilo teško, možda i nemoguće, zauzeti distancu u odnosu na okolnosti rata i baviti se spokojno teorijskim radom. No, možda i više od svega, ova knjiga otkriva upravo putanje jugoslovenskog feminizma, od njegove pojave sredinom sedamdesetih do početka novog milenijuma. ŽILIĆ: Žarana Papić je istaknula da se feminizam kao fenomen do ratova razvijao kao pod staklenim zvonom. Devedesetih se u Srbiji dogodilo da je feministički pokret pružao glavni otpor velikosrpskom nacionalizmu. ZAHARIJEVIĆ: Postoje različita objašnjenja zašto je feminizam bio kao “pod staklenim zvonom”. Sama Žarana Papić nije ponudila konkretan odgovor na to pitanje u poslednjem intervjuu koji je dala samo nekoliko meseci pred smrt. No, danas se, možda baš i preko njenih tekstova, može izvesti zaključak zbog čega je taj iskaz opravdan. Feminizam u SFRJ je bio usmeren na sebe, jer nikada nije bio zabranjen kao u drugim zemljama iza Gvozdene zavese, ali nije bio ni dobrodošao pošto je posmatran kao izvitopereni uvoz zapadnjačke ideologije. Jugoslovenski feminizam se tražio u nišama zapadnog (buržoaskog) feminizma, nikada ne postavši “socijalistički feminizam” – niti onakav kakvim je socijalistički feminizam bio na Zapadu, niti nekakav autentično jugoslovenski proizvod koji bi se nudio kao istočna, življena verzija feminističkog socijalizma. Takođe, jugoslovenski feminizam je, iako u potpunosti alternativni fenomen socijalističkog društva, ostao alternativa i u odnosu na disidentske krugove koji su izneli nacionalno osvešćenje osamdesetih godina. Danas je stoga manje teško razumeti kako je dolazilo do onih retkih spajanja nacionalne ideologije

ADRIANA ZAHARIJEVIĆ, 8. mart, beograd

i nekih oblika feminizma početkom devedesetih, od toga kako je moguće da feministkinje nisu anticipirale ono što će se ubrzo dogoditi sa zemljom u kojoj su živele. Čini mi se da je upravo iz tog osećaja besa i nemoći, iz osećaja da su se prevarile, da nisu na vreme procenile ono što dolazi, proizišla tako silovita reakcija na užase koje je donela deveta decenija XX. veka. Otuda i otpor, ali i umor, strašan umor koji je mnoge izuzetne žene, Žaranu među prvima, lišio života. ŽILIĆ: Žarana Papić nije koristila distinkciju spol/rod, a u tvojim radovima je također ta opreka također kritički subvertirana.

ZAHARIJEVIĆ: Žarana Papić je u nekoliko svojih tekstova pokazala izvanrednu teorijsku osetljivost u odnosu na pojmovnu aparaturu i aktuelne pojmovne kontekstualizacije. Za to je verovatno najbolji primer pojam patrijarhata, koji je početkom devedesetih godina na veoma inovativan način dovodila u pitanje (odustajući od tradicije koju je i sama uvela na jugoslovensku scenu, a potom preispitujući sopstvenu kritiku u uslovima goropadne repatrijarhalizacije srpskog društva). Njeno odbijanje da koristi za feminizam ključnu distinkciju na kojoj i danas počivaju studije roda/ ženske studije, iako tek natuknuto u jednoj fusnoti, upravo govori u prilog izrečenom.

Priča o Žarani Papić, posebno kada priliku da je ispriča dobije osoba koja je nije poznavala drugačije do preko njenih tekstova, fotografija i poneke anegdote njezinih poznanica i prijateljica, zbilja je priča o našoj povijesti feminizma. Naglašavam riječ “naša”, jer je Žarana Papić doista to – naša feministkinja. Ona je poštovana u Zagrebu, Ljubljani i Skopju, jednako kao u Beogradu; sarajevske ženske studije nose njeno ime; njen je zalog Ženski sud koji se sada ubrzano priprema na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Ona je također bila glas “istočnog feminizma” u vrijeme blokovske podjele svijeta, kada je Jugoslavija nelagodno zauzimala mjesto koje nije bilo ni tamo ni ovdje. Čak i kasnije, kada je postala najoštrija kritičarka srpskog režima, govoreći u ime novog, njoj nametnutog identiteta, ona je ostala glas koji se daleko čuo, i u Srbiji, i u regiji, i u svijetu. Moji razlozi da u svojim tekstovima odustajem od te distinkcije daleko su manje inovativni od Žaraninih: oni se direktno nadovezuju na seminalne studije Džudit Batler, koja je uverljivo pokazala da kada govorimo o polu moramo govoriti o istorijski uslovljenim, diskurzivnim konstruktima, koji nisu

ništa manje diskurzivni i uslovljeni od onoga što se označava pojmom roda. Kada govorimo o polu, ne govorimo o komadima tela, o materijalnosti samoj, već o načinima na koje su materijalna tela, krv, meso i kost, uobličena u jeziku nauka, zakona i promenljivih kulturnih predstava. Budući da sam

i posle Postajanja ženom ostala duboko u XIX. stoleću, možda još i više usmerena na forme u skladu s kojima su diskurzivno oblikovane naizgled statične oznake poput rase, pola i seksualnosti, deluje mi da je razlikovanje pola i roda, koliko god da je u izvesnom trenutku imalo i eksplanatornu i politički relevantnu funkciju, danas u oba smisla potrošeno. ŽILIĆ: Kakva je trenutno feministička scena u Srbiji? Što se dogodilo nakon rata, je li došlo do reoblikovanja/repozicioniranja NGO scene? ZAHARIJEVIĆ: Feministička scena je bogata, raznovrsna, živa, u raspravi. Sve je u igri: i mainstreaming, i institucionalizacija – na kojoj se toliko htelo raditi devedesetih – i alternativa. Alternativa se očituje u formiranju različitih mreža, sve brojnijim umetničkim i festivalskim aktivnostima. Takođe, značajne su dve bitne pojave: pojava levice u feminizmu i sve tešnja saradnja na postjugoslovenskim prostorima. Prva se pojavljuje kao snažan korektiv u odnosu na pitanja kojima se ovdašnji feministički pokret dugo bavio, druga kao pokazatelj da je potreba ili žudnja za prelaženjem granica ostala trajna odlika ovdašnjih feminizama. Biti deo ovog pokreta danas, učestvovati u njemu i verovati u njegov duboki smisao, čini ostanak na ovom prostoru sadržajnim i ostvarivim projektom.

AT E L I E R F R I T Z

ALEKSANDRA ORLIĆ___ Idealna žena

Kosa u plamenu

Voljela sam taj odsjaj tvoju hrabrost i ludost ali, što da napravim da taj žar potraje pitala sam se dok je hitna zavijala pred vratima i svi su se ničice sklanjali pred vama.

Tu pod jezikom Kada si zakasnio s tim licem punim krivnje rastopila sam se kao ta tvoja delikatesna čokolada koju si nosio u unutarnjem džepu samo za mene.

ALEKSANDRA ORLIĆ

Htio si zadiviti njegovu curu svratiti pažnju na sebe pa si kresnuo u tom mračnom klubu ispred njenih zelenih očiju i zapalio joj obrve i kosu.

Kada sam te nazvala da te podsjetim da me ne voliš. otvorio si još jednom svoj unutarnji džep i sasuo mi sve što si imao u njemu i to ravno u grlo. Da što si ja zamišljam. Da je situacija drugačija

dogovorili bi se za tri sekunde. Da me nosiš danima, tjednima, mjesecima pod miškom, u cipeli, I da, ako baš želim znati pod jezikom. A ja sam se nad svim tim nebulozama koje si izgovorio nasmijala kao neko napola krezubo dijete čokoladnih zubi koje je konačno dobilo to što cijeli svoj kratki život toliko bolesno želi. A onda si mi u tom zagušljivom kafiću na silu nagurao svu tu čokoladu u usta. Nestrpljiv što je ne mogu brže pojesti od tvoje djece. Samo da se što prije riješiš svih tih romantičnih gesti koje moraš izvesti prije nego što se baciš na posao u tom stanu na petom katu.

Krvave oči Povest ću te, napišem. Žurim. Imam sto vrećica. Možda bolje ipak ne. Tim bolje. Ne odustajem. Silazim odozgo. Ti stojiš dolje. Čekaš zbunjen. Kao da si kriv pred taksistom. Pomalo ljutito pokušavaš uglaviti tih stotinu vrećica tako da se same odgovorno voze na prednjem sjedištu.

Radiš lažnu lutku sebe od vrećica. Ti, glava obitelji, a onda na deset minuta sjedneš pored mene. Pa ti uopće ne slušaš moju priču. O sestri moje prijateljice, svega par godina mlađe, a koja je toliko plakala i plakala jer nije bila pozvana na moj deseti rođendan, da bi se na kraju pojavila sretna i krvavih očiju. Trgneš se samo na spomen tih krvavih očiju. Sav u strahu. A ja ti blago objasnim da se i ja sada s tobom vozim tako sretna jer sam te barem nakratko vidjela crvenih očiju od nespavanja i želje. Izlaziš iz taksija. Navlačiš te proklete vrećice. Smiješiš se i mašeš glavom već u biftecima i svim tim uzaludnim razgovorima nemajući blagog pojma koja je uopće poanta te besmislene priče. Meni se oči na tren zažare, A onda puknu i počinu.

Idealna žena Žene su najljepše kad su neispavane i nesretne. I kad im patnja nagrize lice, rekao si jednog proljeća pred slikom Blažene Djevice Marije u Toskani. A što je s tobom, pita čovjek u crnom poslovnom odijelu bacajući mi u prolazu bijelu maramicu u lice dok sjedim na podu pored njegovog BMW-a, koji tuli za stupanj jače od mene. U njegovom poslovnom tornju. U garaži Zagrepčanke.

Nitko ne plače na cesti. Ta zato služe WC-i. Zašto si ga zvala U sred bijela dana dok klincima radi ručak i okreće popečke od povrća? Ta gdje ti je bila pamet! Zašto si se raspala? Pošalji ga u tri pičke materine i zaboravi, kaže ljutiti broker i ode mašući s aktovkom kao perajom u ostatak tog užasnog dana s mirisom prepečenog povrća, ne želeći vidjeti kako na dnu tog dana, pri kraju te poslovne garaže ja iz minute u sekundu gotovo postajem njegova idealna žena.

Ti, onda, jednom Kao kostur klepeće mi vlastita čeljust u ušima, očima i čelu dok u nogama čujem zveket i raspadanje kostiju pogled duha na fotki koju mi šalješ točno u ponoć. Jedino se žuta žbuka kesi sa zidova tvog stana svjesna da će nas jedina ona možda nadživjeti. I moje nesigurne prste na tvom zvoncu i tvoje čvrste šake na tankoj koži mog vrata, da, točno tamo iza uha koje te više ne vidi dok šuštiš u blizini žbukom dok okidaš sve što stigneš dok se trsiš preživjeti, zaboraviti sve to. Tu, onda jednom...

Ljute priče Hoćeš li i o meni jednog dana pričati tako? Bez imalo poštovanja i empatije pa reći: Gle postala je bahata. Radila je gluposti. Bila nemoguća. Pa u tebi nema ni zrnce razuma, kažeš iznervirano i odeš pod tuš prekinuvši mi priču. Pijan si, vičem. Ne samo sam ljut pa pričam polako. A ja već slutim dok ležim na tom mokrom madracu a svjetla nestaje, da ću ti, čim se vratiš s tim ručnikom oko pasa ostati još samo kao neki trag na jeziku. Okus ljute papričice pri povratku u suton. Žmirkanje svjetla u nepoznatom taksiju. Mobitel koji se gasi.

Green porno Gledao jučer u krevetu dokumentarac o Isabelli Rossellini. Gledao kako joj je brat zviznuo bijeli telefon u usta i kako je tek s tim okrhnutim zubom postala savršena. Gledao kako je furala sa Scorsesejem i Lynchom ali je najviše voljela trbuh svog tate.

Zlatni mlaz Hodaj ravno, govorio si dok si okretao ključ u bravi. I ne osvrći se. Sunce mi je udaralo u oči kao ti na madracu prije pol sata. Bila sam raščupana, umorna i pospana. Hodaj i ne osvrći se na prodavačice, ponovio si još jednom a ja sam ti vjerovala i hodala po navici jer nisam gotovo ništa više vidjela od sve te silne radosti. Znaš da bi dale svu tu robu iz izloga da mogu imati ovo što i mi. Sve za ljubav koju smo vodili malo prije naslonjeni na tu malu crkvicu na proplanku. Sve za te zagrljaje koji griju i stežu poput postolarovih kliješta iz ovih haustora. Za šalove koji sam ti tri puta vezao oko vrata na Cmroku da ne nestaneš. Za vodoskoke SMS-ova i opsesivnih misli koje mi svako jutro i svaku noć dolaze u postelju i dozivaju samo tvoje ime. Željezne kandže iz kojih se više nikad neću moći izvući. A onda si skrenuo u svoju ulicu a ja sam nastavila hodati zatvorenih očiju u susret suncu. Slijepo i naivno. Sve dok me biciklist s dreadloksima nije gotovo pregazio i prokleo a zlaćano sunce pustilo svoj mlaz na mene. Sve dok nisam došla k svijesti dok sam tako satima stajala onako mokra i u polusvijesti uz sve te dućane jeftine i šarene robe pa te konačno nazvala i rekla Znaš što, imaš pravo.

Srpanj u meni Crveno donje rublje, plavo, crno, bež, zeleno, rasporeno pa opet crno, poderano, poluprozirno

tanko, debelo, krvavo. Zeleni stolac, kada stol, šank, iverica ogledalo, Mali Princ prozor, susjed, iskradanje. Tvoj strah, moja strast. Koji prizor! Ovo ću pamtiti do kraja života! Ovo nisam nikad. Glava u krilu kurac u ustima dok spavam. Neka ti ostanu te slike, jer to je sve što će nam ostati. Tvoja glava u mom krilu. Tvoje milovanje. Moje sisanje. Tvoj pogled kao da si kit kojeg sam našla na plaži pa spasila. Moj pogled kao da sam netom rođena i okupana. Tvoja sitna zjenica u oku u kojoj će sve to 5. srpnja naprosto nestati.

Prepoznavanje Koja vaza! Pa imamo istu! Uzviknula sam ti to u oči već s praga tvojih vrata. Pregršt tamnocrvenih

i crnih stakalca odražavalo mi se u zjenicama, jedva sam hvala dah od sreće, zanosa i glupog prepoznavanja, a ti si odjednom naglo zastao ispred te velike mrtve plazme. Televizora koji je godinama čuvao tu malu sramežljivu vazu koja je rasla ispod njega. Vazu koja je i nakon nas uporno isijavala uhvaćenu svjetlost preko dana pa si samo hladno rekao Misliš da to nešto znači? Misliš li možda da smo isti? Dok sam te gledala smrknutih očiju kao da ne znam što želiš reći kao da više ne znam tko si ti si samo spustio glavu i tiho nadodao Nisam je kupio. Dobili smo je.

Isprike Ok, bejbisiterica je uganula nogu Dalmatinska je poplavila dijete ti je ispalo iz ruku tebi je napukla kost voda je šiknula iz šahta tek započeta konstrukcija se srušila kompjuterski sistem pao investitor te iznervirao bebe su plakale cijelu noć pa si na kratko pomišljao i da ih baciš kroz prozor skupa sa sobom i svim tim mojim suludim i nerealnim željama. Potom si zaspao u bazenu klor ti je izgrizao uho, sanjao si i u snijegu skupa sa mnom u zagrljaju pa dobio i tešku upalu korijena zuba potrčao za djecom na igralištu puknuo ti je mišić žena je provalila u mejl čistačica je slučajno otvorila sobu

susjed nas je prijavio konobar spasio brat ti skoro skinuo glavu kad je saznao za nas. Nije bilo posla. Nije bilo slobode a ni nas pa si sanjao pištolj dok ti je tijelo gorjelo na plus pedeset. A onda si... Baš kad se sve učinilo... Da, baš tu večer nakon našeg plesa na smrdljivom Dolcu kad smo se vrtjeli kao neki pomahnitali labudovi u svem tom trulom smeću... U tri poslije ponoći, da se i tinejdžerima rigalo od sve te naivne, zarazne i neukusne sreće, a jabuke se kotrljale niz stepenice jedna za drugom hop hop hop kao u nekom hororu dobio vodene kozice i vlastito dijete te kastriralo. Ali ne! Ti ne vjeruješ u te priče! Pa ti si tri puta trebao umrijeti kao beba. Sjećam li se? Skoro te nije bilo. Skidali su ti na silu temperaturu. Tu tvoju vučju glad za životom, ženama, lažima, spletkama, prevarama, mijenjanjem lica, nasilnim ulascima i odlascima, maničnim izmjenama raspoloženja. Pa tako i sad. Hladan, napola mrtav i prijeteće tih ti mi preko telefona šapućeš. Ma ne! Nije istina!

Ja mogu s tobom imati djecu Ne moraš zato ljubavi gristi usnicu. I ja to silno želim. Znaš. Moramo se samo strpjeti da ovom crnilu jednom dođe kraj. A ja ti kao najveća budala sve to do posljednjeg daha vjerujem.

Hotel Palace Nećemo više spavati. Ova situacija te pretvorila u težak karakter. Znaš li ti koliko ja imam godina. Starac za susjednim stolom gleda na sat i teškim žilavim rukama pridržava dnevne novine na još težem stalku. Stalak mi je već u grlu ruka na prevelikoj čaši sa shakeom od lješnjaka koji prijeti da će nabujati. Ali možeš me zvati, kad god. Ujutro, navečer, kad imaš neku lucidnu ideju, jer želiš samo provjeriti... Pusti ti moje ideje, kažem ramena mi se zatresu pa se razlijem u plač. Starac podiže teške kapke i samo kima glavom. Starac maše konobaru i odlazi iz kavane, mrmljajući si u prljavu sijedu bradu Nemam ja više vremena za ovako teške priče.

Aleksandra Orlić rođena je 4. ožujka 1974. godine u Rijeci. Završila povijest umjetnosti i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala s radom Videoinstalacije u Hrvatskoj od 1973. do 1998. Prva samostalna izložba fotografija u klubu Gjuro II 1999. Objavljuje članke u Zarezu, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Zapisima, Quorumu, Up&Undergroundu, Metrou, III programu hrvatskog radija.

AT E L I E R F R I T Z

Katja Grcić___ barbie

*** otac mi kupuje “pravu” barbie. važno je samo da je plavuša i da može savijati koljena. sretna sam – rastvaram ružičastu kutiju, oslobađam je, vadim je van. užasnuta, vidim da se iza prednjeg sloja plave kose krije stražnji, smeđi dio. *** barbie se ponekad ne može odlučiti što odjenuti. onda prođu sati u presvlačenju, u pokušaju da se svidi sama sebi. *** barbie nema svog kena; i muž i dijete, malena skipper, su posuđeni. skipper se stalno vraća i posuđuje. ken je trajno posuđen. *** barbie ima “lažnu” prijateljicu koja ne može savijati koljena. ken nema prijatelja.

*** barbie i ken nemaju namještaja, žive u mom regalu s knjigama, između dvije police njihov je stan. *** barbie i ken imaju romantičnu večeru. palim im dvije svijeće, za ugođaj. nakon večere miris paljevine. dva izgorena kruga na gornjoj polici regala. *** ljeti se barbie kupa u lavoru u našem dvorištu. nažalost, ne može plivati duže dionice. *** često su zajedno: barbie, ken i barbiena “lažna” prijateljica. nekad barbie i ken vode ljubav, a prijateljica gleda. *** barbie ponekad ide na plažu. kupa se u moru, pravi se važna.

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

zaboravi na lavor. poslije se sunča gola sve dok joj se sol ne skori u kosi i očima.

*** barbie rijetko kuha, gotovo nikad. uglavnom se kupa i sunča. i čita male, šarene knjižice u kojima nema ništa osim lika djevice marije. knjižice bi otac uvijek kupovao za veliku gospu, a veličinom su bile idealne za barbie

*** barbie rijetko ide u posjete kod drugih. dvije Ane, moje školske kolegice, imaju dovoljno barbica da ja svoju rado ostavljam doma. kod njih s užitkom biram neku novu koja mi se čini ljepša i bolja od moje.

*** ponekad barbie danima leži skvrčena na dnu kese, prekrivena kojekakvim stvarima. zaboravljena, nezanimljiva, napuštena.

*** kad se oglasi sirena za zračnu opasnost barbie ostaje doma. ja trčim brzo, jer tko prvi dođe može od debele Rozarije birati koju god hoće od njenih 20 barbica koje su stalno u skloništu, na sigurnom. *** jedan dan nalazim barbie spaljene kose i bez noge. bijesna sam, plačem. zahtjevam da mi se kupi nova. brat se smije. *** nema se para za novu barbie. namještam joj nogu i šišam je na kratko. više je ne volim. Katja Grcić rođena je 1982. u Splitu. Studirala engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru te simultano, konsekutivno i pismeno prevođenje na Institutu za prevoditelje u Beču. Diplomirala na temu problematike identiteta u djelima Maxa Frischa. U slobodno vrijeme predaje, prevodi i moderira književne večeri.

R E L AT I V N O N A O PA KO

MARINELA___ 1600

tisućušesto kuna

Svakom se može dogodit

ajde daj nije mi dosta jebite još posrnulog pisca za tisućušesto kuna neću više biti rob gle ne jebete me dobro ne mogu svršit možete li vi sa tisućušesto kuna? možete li platit račune struju plin holding bundek možete li se najest možete li spavati naravno da možete jebe se vama toliko podcjenjivanja tisućušesto kuna zgurajte si u dupe

Iza gladnih snova Sira šunke i luka Sanjam kako kradem U dućanu Nakon pljačke Valjda slijedi ubojstvo Normalno je to Premijer je reko Svakom se može dogodit Treba imati razumijevanja Treba se snaći Pjesmom Besplatnom ljubavlju Bez automobila Bez posla Bez nade Sve dok ne dođe Spas Narastu krila

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

I N T E RV J U

IZTOK OSOJNIK___ PUSTINJAK U SRCU SVIJETA RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ

Iztok Osojnik rođen je 1951. u Ljubljani. Riječ je o multidisciplinarnom autoru: pjesnik je, prozaist, esejist, prevoditelj, menadžer u kulturi, organizator festivala. Diplomirao je komparativnu književnost na Sveučilištu u Ljubljani, a postdiplomske studije završio na Sveučilištu u Osaki. Od 1999. do 2004. godine bio je direktor Međunarodnog pjesničkog festivala Vilenica. Bio je urednik u ljubljanskom časopisu Apokalipsa, a urednik je i u časopisu Tvrđa, koji u izdanju Hrvatskog društva pisaca izlazi u Zagrebu. Osojnik je autor devetnaest zbirki poezije i četiri romana te brojnih eseja o književnosti, antropologiji i filozofiji. Pjesme i tekstovi prevođeni su mu na mnoge jezike. Osojnik je pokretač Međunarodne prevoditeljske radionice u Škocjanu, u Sloveniji. Dobitnik je brojnih nagrada, kao što su Jenkova nagrada za najbolju poetsku knjigu (1997) te Veronika za najbolju knjigu poezije 1998. Njegova je poezija modernistička, bavi se propitivanjem jezika, Boga, identiteta, spektralizacije svijeta. Značajan mu je i prepjevavateljski

rad: Osojnik prevodi poeziju s kineskog, engleskog, španjolskog, bugarskog, nizozemskog, njemačkog, mađarskog, talijanskog, poljskog... U Hrvatskoj su mu objavljene dvije knjige: izbor iz pjesništva pod naslovom Tetralogija, te knjiga Pustinjak i drugi eseji u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa. Strastveni je zaljubljenik planinarenja i rock-kulture.

DARIJA ŽILIĆ: Djeluješ dugi niz godina u kulturi, kao pjesnik, prevoditelj, filozof, organizator. Manje je poznato da si krajem sedamdesetih godina bio jedan od autora anarhističkog Podrealističnog manifesta. Možeš li nam reći nešto o kulturnom kontekstu u kojem je nastao taj manifest? IZTOK OSOJNIK: Uf, davnih je to godina bilo. Teško mi je govoriti o tome. Bilo je to vrijeme socijalizma, ali onog najliberalnijeg, barem u našim glavama. Moja generacija oslobodila se straha od Partije i policije

pa smo krenuli u kontrarevoluciju. Itekako smo shvatili da je problem ne samo u partijskim vrhovima, nego i u ljudima općenito. Baš oni koji su sebe proglašavali najliberalnijima, to jest kulturna infrastruktura, u glavama su bili konformisti i autokrati. Oficijelna ideologija umjetnosti, naprimjer u slikarstvu, u to je vrijeme postao apstraktni ekspresionizam. Zabranjivalo se slikanje figura, nije bilo progresivno. U literaturi su se stvorili oficijelni krugovi priznatih autora, kao naprimjer Grafenauer, Taufer, Šalamun i slični, koji su se ponašali kao novi bogovi, a zapravo su se samo ulizivali i tvorili nove elite. U tim krugovima razmišljalo se samo o objavljivanju, o elitnim pozicijama, o tome tko su sve očevi modernizma i tako dalje, znači o strukturama etabliranja, a manje ili gotovo ništa o samoj književnosti. Objavljivanje književnosti bilo je sankcionirano i kontrolirano kroz uredničke filtre koji su bili politički, ali su se predstavljali kao estetički. Bilo je vrijeme za akciju, za dekonstrukciju sistema u cjelini, ne onog deklariranoga ko-

IZTOK OSOJNIK

munističkog, nego onog unutarnjeg u glavama i navikama samih etabliranih pjesnika te njihovih krugova, i to onih takozvanih najradikalnijih, kao i onih već spomenutih. Manifest je bio ironičan, sarkastičan napad na samu formu književnosti kao uspješnog etabliranja tih navodno “proganjanih” pjesnika, koji su sebi dobro omastili brkove, znači kao literarnog manifesta koji se podsmjehuje tim velikim modernistima, od kojih su bar neki krali od naših radova. Podrealistički manifest bio je element jednog grupnog, kolektivnog (u smislu množine, ne u programskom smislu) pokreta, odnosno subjekta (to i mnoge druge stvari su kasnije od nas preuzeli Neue Slowenische Kunst, ali su to zaboravili kazati), koji je bio više polje slobodnog nastupa, a manje strategija osmišljavanja u oficijelnom smislu. Znači, stvorili smo anonimnu socijalnu platformu i u momentu kad se platforma počela identificirati

s nekim imenom, nazivom ili slično, mi smo to minirali i raspali se. Bitni su bili autentični događaji, a ne fama. Manifest smo napisali Jure Detela, Iztok Saksida i ja. I još danas se ne govori o tome i još danas, kad su Jure Detela i Iztok Saksida već davno mrtvi, ljudi nas mrze, mrze čitav taj pokret, čitavu tu anonimnu, anarhističku, živu i još danas vitalnu scenu, od koje su krali i koja im se podsmjehivala. Pa zbog toga su tako prihvatili NSK i post-podrealističku

nomenklaturu, jer su svi ti umjetnici prihvatili naše realije, ali ne kao, kako bi Lacan rekao, udar Realnoga, nego kao ime Oca, velikog Drugog, kao izgled, artistički fingiranu konstrukciju, iza koje se krije dobra stara žudnja za (povijesno nominiranim) establišmentom. Ako parafraziramo odnos između nadrealizma i podrealizma, mogli bismo reći da je nadrealizam koristio metode psihoanalitičke klinike, apelirao na nesvjesno, a podrealizam jest nesvjesno (društva)

Ako avangarda bilo što znači u slovenskom kontekstu, onda znači političku istinu umjetnosti, ne kao politički pamflet ili objava, ne kao agitpropaganda, ne kao program, nego kao akt, duboko razgrađivanje konformističkih estetskih kalupa i omogućavanje političkoj istini da se probije i progovori svojim glasom kao estetski događaj.

sâmo. Pa vidi se, preživio je, i ne samo to: današnja realnost strukturirana je kao govor podrealizma. ŽILIĆ: Tih godina djelovao si i u avangardnoj grupi Pisarna Aleph. Kakvo je naslijeđe avangarde u slovenskoj kulturi, posebice u poeziji? OSOJNIK: Pisarna Aleph bila je časopisni ogranak podrealističkog pokreta, jedan podrealistički projekt. Ako avangarda bilo što znači u slovenskom kontekstu, onda znači političku istinu umjetnosti, ne kao politički pamflet ili objava, ne kao agitpropaganda, ne kao program, nego kao akt, duboko razgrađivanje konformističkih estetskih kalupa i omogućavanje političkoj istini da se probije i progovori svojim glasom kao estetski događaj. To je tradicija avangarde kao žive umjetničke istine i moći. I normalno, nema toga baš puno. Mi u toj tradiciji iznošenja na vidjelo i omogućavanja da progovore potisnuti glasovi, organiziramo tzv. znanstvene simpozije, gdje otvaramo ovakve teme i pokazujemo da je poezija u samoj biti društvenog dijaloga, a ne da je marginalizirana u autonomističkim esteticiziranim umjetničkim getima. Politička istina poezije Srečka Kosovela, Ekologija kroz poeziju Jureta Detele: teme zadnja dva simpozija pokušavaju otvoriti radikalnije razumijevanje osnovnih pojmova i koncepcija, što znači da tek kroz poeziju stižemo do egzistencijalnih pojmova i oruđa za autentičnu društvenu promjenu te istine rada. ŽILIĆ: Utemeljitelj si brojnih kulturnih ustanova i manifestacija (spomenimo samo Međunarodni pjesnički festival Vilenica i pjesničko-prevoditeljsku radionicu Zlatni čoln), no istovremeno si i vrlo kritičan prema djelovanju kulturnih institucija...

OSOJNIK: Da, stvorio sam i oživio puno tih stvari. Vilenicu je stvorio Aleksander Peršolja, čovjek kojega su kasnije potpuno zasjenili drugi, a koji su Vilenicu doveli praktično na rub propasti. Ja sam je preuzeo u tom kobnom trenutku i razvio je u svjetski festival, ali su me kasnije zbog toga napali i prognali, da je opet vrate u male lokalne okvire (normalno, s pompoznom internacionalnom fasadom). Dokazao sam da je moguće na visokoj razini napraviti nešto živo i u isto vrijeme ekonomski uspješno. Ali, društvo to ne dopušta, jer je bitno da prodefiliraju i proslave se lokalne veličine, međunarodni sudionici su tu samo u službi toga projekta. A lokalne veličine su uglavnom prazne rupe koje ne mogu autentično funkcionirati kao umjetnici, nego im treba taj institucionalni okvir i pompa. Institucije im ne služe kao platforme za rad, nego kao mašine za identifikaciju, i to za onu mimetičku, kako ju je nazvao René Girard, za onu koja je u biti nasilna, nihilistička i kriminalna. I to pogađa moja kritika, tu nihilističku, tanatalno-političku istinu tih institucija promoviranja takozvanih autora koji se proglašavaju borcima za pravo na slobodu svih vrsta i pravo na život, na onaj bezdan slobode o kojemu pojma nemaju, jer to ipak od čovjeka traži egzistencijalnu potenciju i istinski rad. ŽILIĆ: U Hrvatskoj je u izdanju Antibarbarusa 2008. godine objav-

ljena knjiga Pustinjak i drugi eseji u kojoj se nalaze ogledi koji su nastajali u rasponu od dvadeset godina. Posebno se zanimljivim čini tvoje iskustvo s japanskom kulturom, pjesništvom. Naime, početkom osamdesetih bio si na postdiplomskom studiju u Osaki. OSOJNIK: Kad sam morao bježati iz Slovenije, odjednom se stvorila ta mogućnost za studij u Japanu. Ja još danas mislim da su sebi time omogućili da me se otarase, jer je moj utjecaj u ono vrijeme ipak bio prevelik. Nije više bilo nikakvih prepreka, preporučivalo me se sa svih strana, samo da me više nema. Nisu me više podnosili u Sloveniji, bio sam previše anarhističan i snažan, utjecajan na podrealističkoj razini, znači na onoj najvažnijoj. To mi se ponovilo nekoliko puta i kasnije, naprimjer kad je hajka na mene na Vilenici (u Društvu slovenskih književnika) dostigla vrhunac, sam mi je Šalamun u ime te službene književne scene zaprijetio da moram prestati sa svojim organizacijskim radom u Sloveniji i otići iz zemlje. Ali, kao što rekoh, to se dogodilo kasnije. Što se mene osobno tiče, budizam mi je oduvijek bio veoma blizak, pa mi je to protjerivanje iz zemlje omogućilo da se temeljito upoznam s njime, shvatim puno stvari i pored toga da se osvijestim kao svjetsko, svjetovno biće. Budizam ne kao sistem ili religija, nego kako egzistencijalno iskustvo jest politička istina poezije i autentič-

Ako parafraziramo odnos između nadrealizma i podrealizma, mogli bismo reći da je nadrealizam koristio metode psihoanalitičke klinike, apelirao na nesvjesno, a podrealizam jest nesvjesno (društva) sâmo. Pa vidi se, preživio je, i ne samo to: današnja realnost strukturirana je kao govor podrealizma.

nog stvaralačkog svakidašnjeg života kao društvene istine individualne egzistencije i prakse rada. Ali, u onom smislu u kojemu se sam budizam kao institucija i “religija” prokazuje kao laž, što je u duhu one izreke da Buddhu moraš ubiti ako ga sretneš. Što znači da, kad si zajašio magarca, moraš s njega i sići. Znači ne Buddha kao Ime Oca ili Veliki Drugi, nego ja kao objekat “mali a”, onaj nepostojeći što ga izgovara poezija, jedna permanentna revolucija kao permanentno padanje u bezdan slobode bitka, kao što kaže Žarko Paić. I to kao politička radnja. Tako je i moj magistarski rad pokušao udružiti ta dva pogleda: marksizam i budizam u kritici japanske tradicionalne kulture kao militarizma drugim sredstvima. Malo naivno, ali ne suviše. ŽILIĆ: Teme tvojih znanstvenih i esejističkih knjiga vezane su i uz promišljanje aporija suvremenog društva. Posebno si kritičan prema nacionalističkom šovinizmu koji, unatoč iskustvu rata iz devedesetih, nije nestao, nego se neprestano podgrijava... OSOJNIK: Šovinizam kao takav, to jest kolektivna identifikacija, u biti znači nihilizam i nasilje, populizam kao političko sredstvo. Teško mi je suditi je li nacionalizam ikad bio progresivan pokret. Vjerojatno kao neki subalterni pokret, znači borba da se čuje i realizira vlastiti glas, vlastito viđenje i iskustvo svijeta u široj međunarodnoj zajednici, odnosno imperiju, vlastiti govor, vlastitu praksu rada u duhu progresivne društvene dinamike, vlastitu realnost. Ali, taj općeniti pogled skriva bitno pitanje o tome što je ta kolektivna priča koja bi se trebala realizirati, koja je to krajnja istina koja odudara kao vlastita i autentična te prije svega solidarna i tolerantna spram svih drugih nacionalnih i etničkih istina. Stvara-

IZTOK OSOJNIK

Mi, mali narodi dičimo se svojim jezicima i kulturom, ali u biti nacionalističkog projekta jezik i kultura igraju samo ulogu fasade za neki drugi projekt koji jest politički. To se lijepo vidi iz povijesnih kretanja i usvajanja nekih dijalekata kao književnih, to jest službenih jezika određenih populacija, odnosno nacija. nje nacionalnih zajednica veže se uz građanski projekt, kao što nam je lijepo objasnio Benedict Anderson. Znači, od samog početka je to ideološki projekt, u Marxovom značenju ideologije. Mi, mali narodi dičimo se svojim jezicima i kulturom, ali u biti nacionalističkog projekta jezik i kultura igraju samo ulogu fasade za neki drugi projekt koji jest politički. To se lijepo vidi iz povijesnih kretanja i usvajanja nekih dijalekata kao književnih, to jest službenih jezika određenih populacija, odnosno nacija. Sve to pomalo podsjeća na strukturno identični događaj u 3. stoljeću naše ere kad je nicejska kršćanska sekta preuzela vlast u Rimskom Imperiju i time u temelju i de facto nasilno izbacila sve druge kršćanske prakse. A što je bit nicejskog kršćanstva? Ono što se naziva oikonomia, upravljanje Bož-

jeg carstva u ime Boga. Ali bez Boga! Na latinskome se to naziva dispositio, iz čega je Foucault izveo pojam dispozitiv. Znači, upravljanje bez Boga kao struktura vlasti koja istinu Krista substituira ideologijom autoritarnog besprizivnog govora u njegovo ime. Papa je vicar Christi (nepogrešiv), a Crkva je oikonomia, kao što dobro vidimo u Sloveniji, i to katastrofalna, bankrotirana i skroz nihilistička, bez Boga ili Božjeg duha. Milijardu i pol eura propalo je u nebo. I najinteresantnije je da je ta univerzalistička Crkva, koja je 23. prosinca 1600. u Ljubljani spalila gotovo sve primjerke tada prvi put na slovenski jezik prevedene Biblije, dakle tradicionalno i povijesno institucija koja se kao Vatikanska univerzalna Crkva bori protiv konkretne nacionalne istine, zapravo ideološka mašina iza nacionalšovi-

nističkog populizma koji ima toliko toga kazati o nacionalnom identitetu, o onom autentičnom jedru nacije. Nedugo nakon toga je dr. Žiga Türk, trenutačni ministar za kulturu, znanost i obrazovanje (u vrijeme nastajanja intervjua, op.ur.) u intervjuu za list Delo javno objavio koje su za njega temeljne moralne vrijednosti na kojima bi se trebala utemeljivati takva legitimna nacionalna populacija: autoritet i pokoravanje, tlo i krv. Vidljivo je kako se te vrijednosti fenomenalno poklapaju s onima iz još jednog takvog nacionalšovinističkog programa u Njemačkoj prije Drugoga svjetskog rata. Mi ne živimo u prostoru poslije kraja povijesti, nego u njezinom kontinuitetu, pa je otuda jasno što znači jedan takav nacionalšovinizam. ŽILIĆ: Prošle godine u Škocjanu si organizirao skup na kojemu se raspravljalo o političnosti poezije, posebno na primjeru velikoga slovenskog pjesnika Srečka Kosovela. Zanimljivo je da je Kosovelova poezija prevedena na više jezika i da je Kosovel čitan i aktualan pjesnik. Njegove poetske knjige pokazuju da poezija danas itekako ima smisla, odnosno da je povezana sa svijetom, a ne, kao što kažu predrasude, od svijeta odvojena, autistična... OSOJNIK: O tome sam već nešto rekao maloprije. Jest, Srečko Kosovel je pjesnik koji je stvorio govor za neposredan istup političke istine na način vrhunske poezije, znači poezijom je nagovorio društvo na njegovu političku istinu. I to ne samo slovensku, nego i svjetsku. Kad je bio preveden na nekoliko svjetskih jezika, svijet ga je odmah prihvatio

ne kao slovenskog, nego kao svoga pjesnika. To se mnogim Slovencima ne sviđa, jer smatraju da imaju monopol na njega. Isto važi za Prešerna i druge pjesnike, koji su mnogo više od nacionalnog kulturnog blaga, to jest pjesnici. Pjesnici pjevaju u svijetu i nagovaraju svijet na njegovu lokalnu istinu. Njihov govor je ono što stvara svijet, što razotkriva bitak i kao takvi su osnova svakog društva, jer se društvo formira u aktu komunikacije, a komunikacija znači jezik, ali ne neko neobavezno, zanosno brbljanje ili emocionalno tugovanje, nego jezik kao agregat bitka onoga konkretnog čovjeka, a jedan od takvih je pjesnik. “Pjesnički obitava čovjek na zemlji”, zapisao je pjesnik. Tako jezik više nije medij prenošenja smisla, nego otvorenosti bezdana slobode i bitka, slobodna praksa rada koja svijet ne samo mijenja, nego ga i puni bitkom. Znači, ono sada događa se u poeziji na način biti-u-sada, vremenitosti slobode u njezinom bitku. ŽILIĆ: Poetiziraš vlastito transkulturalno iskustvo, promišljaš ontološke teme, referiraš se na razne pjesnike i njihove poetike. Kako bi prikazao vlastitu autopoetiku? OSOJNIK: Kao budističku sadaistinu u smislu autentične otvorenosti svakidašnjeg govora u svijetu: političke (jer je društvena) i fenomenalne (jer otvara u stvaralačkom aktu unutarsvjetovni bezdan slobode, to jest izvan-smisla bitka). ŽILIĆ: Na pjesničko-prevoditeljskoj radionici Zlatni čoln, koja se svake godine održava u Škocjanu, u gotovo bukoličkom ambijentu susreću se pjesnici iz raznih zemalja i kroz prijevode tekstova podržava

se i kulturalno prevođenje. Kakva je trenutačna situacija u Sloveniji, prevodi li se slovensko pjesništvo na druge jezike i prevodi li se u Sloveniji poezija autora iz drugih zemalja? OSOJNIK: Da, to možemo potvrditi. Prevodi se na strane jezike i sa stranih jezika na mnogim razinama sve i svašta. To je dobro, jer se među svim tim nađe i ono što otvara i zapljusne duhom i egzistencijalnim naponom. A to je bitno. ŽILIĆ: Unatoč tvome velikom angažmanu u kulturi, ipak ti je pozicija marginalizirana, pustinjačka. Zašto? OSOJNIK: Ne znam, ja pjesnički hodam svijetom, pišem samo iz vlastitog izvora. Možda sebe ne bih smio nazivati pjesnikom, jer ipak društvo nekako odlučuje tko je pjesnik, a tko nije. Mislim, što se tiče prepoznavanja i označavanja. Ali, ja ne pristajem na to rangiranje, jer čovjek je pjesnik kroz poeziju, a ne kroz njezinu kritičku evaluaciju nekih koji nemaju pojma o poeziji. Pjesnik je taj koji govori u i o poeziji, to je njegov društveni poziv, angažman. Ali, to su marginalije, pustinjak je uvijek onaj koji prakticira svoju istinu u jedru svijeta i odbacuje društvene rituale koji opravdavaju zločin. Jasno je da se tu poziciju pokušava marginalizirati, ali to navodi na smijeh. To je razlika između policije (u Rancièreovom smislu riječi) i poezije kao politike istine u značenju grčke riječi aletheia. Ili ako hoćeš, kao prakse u značenju one slavne 11. teze o Feuerbachu, kao što je to divno objasnio Vanja Sutlić. Pustinjak u srcu svijeta, jer svijet živi na marginama zločinačke uprave Božjeg carstva. U pustinji provincije.

D R AV S K I AT E L I E R

HIKOS MUSH-UP___

Ivane moj Rogiću Nehajevu

zbirka-projekt

studijski lirski kolektiv Vlatka Stojanović, Sonja Smojver, Sanja Heraković, Žaklina Viljevac, Mia Jurić, Marija Radman, Maja Kelava, Santina Kresinger, Tomislava Kesegić, Venesa Šimić, Natalija Mujan, Ana Brekalo, Ivana Mirošničenko, Izabela Bagarić, Doroteja Eškutić, Maja Markač, Antonia Rašić, Kristina Krušelj, Ivana Buljubašić, Ranka Kojčinović, Mateja Horvat, Nikolina Rebrina

IVANE MOJ ROGIĆU NEHAJEVU: THIS IS THE END: Trokutari Desperately in Need…of Some… Stranger’s Hand ***: *** DUST OF LILLY: You Rang, M’Lord? SPOMEN-PLOČA IMENU: B TATA: Tata, cura je sjebana, opet TEHNIČKA PODRŠKA: Program tvog televizora goran i(x2)zabela razgovaraju SOLDIER OF FORTUNE: Die Soldier Die Fortune

GADURA: Judita Gadura NEW MOON RISIN’: Mjesečeva čarolija Trip to Zion ANATOMIJA ROMANTIZMA: Knjiga moga postanka POSJET KINEMATOGRAFU: X pjesma KINO EUROPA: Kino 1991. POP UP MTV BABY!!!: Ja vama temu, vi meni pjesmu CRVENOJ NA TRGU: Bijela haljina Popunjavanje

Ivane moj Rogiću Nehajevu Postavljajući cjenik imena u pustošiji kanibalske, vrlo srdačne zajednice ujedoše me za trezor mog tijela (da, ime mi je Izabela) dvopizda i dvokuro držeći se za ruke i ljubeći neprestano. Njegov jezik otpaluca svoju svrhu izvrsnim kretnjama iskusnog animatora ženskoga tijela. Ona, klovnovski iscrtana trima usnama, bar-bara čak sedamnaest jezika i na svakome guta poneka slova. Divljim gibanjima lelujaše mojim rasjeklinama, šireći naposljetku tučak moga maslačka u okruglu širinu... neprocjenjivo!

Desperately in Need…of Some… Stranger’s Hand Otireš se o, bijelo platno mojeg praga: zrakom grabim utiske Tvojih dlanova i ugošćujem meandar prsta u tkivo svoje kuće. Naznačavam mapu Tvojih madeža-plešem u zviježđu. Crn prah rasipa se u naš raster odmootavajući okosnicu vrtnje. Skupljam se u pougljeno tijelo. aranžman by Kornelija Mlinarević covered by Maja Markač

aranžman by IB covered by Izabela Bagarić

Trokutari

Anatomija romantizma ***

ti okružuješ mene, okružuješ me svojim bolom, sobom. ja okružujem nju, tvoju bol. Mesarenje, ravnodušno mesarenje, tri filma, svi u jednom. ti ljubiš mene, ja ljubim njega, ona ljubi mene, tko? gledam nas – sve je onako kako treba biti, volimo se u drugoj dimenziji, mrzimo se u drugoj dimenziji, is this the end? drago glamuzina, izabela bagarić, ja, mislim da su to svi koje sam citirala. šetamo gradom, pobjeći ćemo, nas troje, ali gdje? okružuje nas epidemija banalne svakodnevice plavi autobusi, asfalt, reklame, neboderi, tehnologija, mediji, psihodelija, gubitak čovjeka smrt čovjeka? This is only the beginning! aranžman by Drago Glamuzina covered by Sanja Heraković

(

)

be my faithful destination on the forbidden companion to happiness be my forbidden happiness on the faithful destination to companions be a friend ill the end

Covered by Vlatka Stojanović Aranžman: Branko Maleš

PHOTO: ALEKSANDRA ORLIĆ

You Rang, M’Lord? Smrt, što je to? Je li to neki osjećaj ili je to napuštanje svega? Kažu da kad umreš, odlaziš. Da ti duh napusti tijelo. Kažu da si veseliji. Da si na boljem mjestu. A što je s onima koji ostaju, a svejedno nemaju duha? Čije se tijelo još giba, a nesretni su. Koji su izgubili osjećaje. Koji su izgubili sreću. Što je s onima koje je osmjeh napustio? Koji hodaju, a ni ne znaju da se miču? Koji govore, ali riječi ne čuju. Nazivaju li iste živima? Ili su proglašeni mrtvima? Je li život tvoje hodajuće tijelo? Tvoje usne kad se miču? Je li to život? Jesi li živ jer vide da otvaraš oči? Jesi li živ ako osjete tvoje vrelo tijelo? Kažu da ti nakon “smrti” rastu i kosa i nokti. Nije li to isto kao i kad se biljke okreću prema suncu ili kad gljive traže vlagu? Evo, mene i ja sam živa. Hodam. Šećem. Pijem. Jedem. Dišem. Pišem. Očito i živim. aranžman by Zvjezdana Bubnjar covered by Venesa Šimić

Tata, cura je sjebana, opet ...stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus...

bubam slovo. slažem slova, tvorim riječi, govorim – az jezičila sam si je kao i Egipćani, Hebreji, Armenci. Arapi, Grci i Slaveni. jezičit ću ćeš će i kad prohujamo s vihorom, nakon big en(d)ga, nakon kraja svijeta. Ostat će (mrtvo?) slovo na papirusu. Ostat će uklesano u bijeli kamen iz 1100. godine. To je big bang. Božja čestica. Početni prasak. ne pitam za ime jer ga nemam. Prazno. Nepostojano. Izbrisano. Uništeno. Golo. Kada sam referencijalna, a ne smislena. teško uspostavljam trokut, punim označeno, igram se označiteljem. Insinuiram. Arbitrarno. jer sam az poet, jer sam az človek. bubam kuću. bubam labirint. bubam Boga. bubam dva. ostajem na spomen-ploči az Ivana imenom Buljubašić aranžman by Sanjin Sorel glagoljski font by Filip Cvitić covered by Ivana Buljubašić

zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz sirene sirene se čuju svuda oko mene na televizijskom ekranu odjekuju eksplozije nema više Toma & Jerrya želim svratiti na Franck esspreso kavu i Coca-Colu depresivno stanje ovladava mojom sobom bježim, bježim van na VIM a tamo? što je tamo? uvenulo cvijeće i srušeno drveće želim početi sanjati Botticelli je pored mene Venera pleše zanosno bum! ne, ne ću plakati, ne ću posustati iako... rat je, ali ne ću aranžman by Zorica Radaković covered by Mia Jurić

“on je skroz crn, moj otac”

Sjedimo na kauču, gledamo središnji Dnevnik. On čvrsto drži daljinski, i jebemu, nikome ga ne da. Sjedimo jedno pokraj drugoga, kauč se ulegnuo pod težinom njegovoga tijela. Kad sam bila djevojčica, tata je sjedio na kauču i pio pivo. Još smo tu. aranžman by Tatjana Gromača covered by Mateja Horvat

Program tvog televizora Nema emitiranja… Samo snijeg na tom ekranu, ekranu od sipkosti. Usijanje je na vrhuncu. Ekran. Kao tekuća glazba kroz katodne cijevi. Je li uhvatljivo u vremenu? Istina ti je tu, na vrhu tvoga jezika. Izreci…. Ne treba ti. aranžman by Anka Žagar covered by Ivana Mirošničenko

covered by Sonja Smojver aranžman by Goran Rem

Iskra, nikako, na prstima možda, jako lijena PADA SNIJEG NA ZASLONU TVOG a skraćena do poželjnog igranja POKIDANOG TELEVIZORA. stoji. I UDARA TI SVJETLOST U LICE (GORANE) Cijedi se planet, sutrašnja crnina rađa (Đurinu) PRAŠNJAVE PRAZNINE tehniku UH KAKO BOLI BEZDOGAĐAJNOST! točka orisuje oplahu krugova, valjaka, kuglica (mi ih ODUSTANI OD ZUJAVE I ZAŠTITNE TIŠINE! (goran i(dva puta)zabela djeca u proljeće ispisujemo, ližemo trulovišnjasti suhi UDARI NOGOM EKRAN I UĐI! naleta ravna mora) KATODNE CIJEVI PROVEST ĆE TE Oni, ono hoće iskočiti, skratiti spektar JEDINIM REALITYJEM TVOG ŽIVOTAnadilaziti SAGORENOM ŽICOM NA migoljenjem drm-drm-drm-drmusave točke STRAŽNJOJ STRANI MOZGA. (pojesti color TV) NIJE STRAŠNO, KAŽE MAJSTOR! Načiniti smetnje i stizati se IONAKO TI NE TREBA ISTINA! nagnuti IZABELA OSTADE BEZ TEKSTA pogledavši u ulicu ubijenih ringe-ringe-raja

goran i(x2)zabela razgovaraju

Die Soldier Die Fortune

Judita

u području 69 živi kreativnost. počiva u okrugloj dimenziji šarenih snova

u spavaonici 69. želim otploviti u dimenziju 69 olakšati bol leteći na tepihu nošen zvukom el. gitare što crna ruka bocom piva svira kažem tebi soldier! 6=9 i ugojeni muf citata onih koji izdahnuše sretni daje vlažnost području šestdevet. ne osjećaš prirodu koja čuje. note koje vide i oni ti ne mogu više reći soldier ono što misliš ušima a ne možeš reći kožom drži li vjetrenjača mač? postoji li dimenzija 69? die die soldier die die fortune.

aranžman by Delimir Rešicki covered by Marija Radman

Uimeocaisinaiduhasvetoga. Amen. Kamen. Tišinu je presjekao urlik nervozne gitare. Zapalila je cigaretu i stala pred oGLEDAlo. Crne očne duplje promatrale su prosječnost jeboZOVnog odslika stvarnosti. O K E R Z Začešljala je I U o k o m i t o i na oči nanijela mastan sloj crnog kajala. Izdahnula je nikotinske draži i kroz izmaglicu uzvratila nadrkani pogled identitetu s druge strane prizme. Izbe. Valja se uresiti za SMRT kurvinog sina! – – govorila je podignuta obrva drugosti, istosti. Karika u uho. KaRIKA u uho. KAriKA u uho. Kasrike na marike duž ušne resice. Rinčica u kos. Rinčica u bradu. Rinčica kroz bradavicu. Rinčica kroz pupak. Okovala se gvožđem - - - - - puna ratna sprema. Nemarno je razmrljala crveni KARmin po usnama. Sisodrž i strgana brodska mreža. Vijetnamka i dopičnjak. Poderani crni Jadran (crni dakako) i izguljeni Dr. Martens. Jedan lanac za kočenje. Drugi lanac za kroćenje. Seks u očima i među nogama.

Gurnula je dva prsta u pičku, provjerila klimu – vlažnost i toplinu. Okružena mračnim bludom zaključila je: Svršeno je. Z POČINJE

aranžman by Branko Čegec covered by Kristina Krušelj

Gadura (U sjeni visine razbijenog izloga obješena je apatična lutka našminkanih ljubičasto psiho-očiju slijepljeno zuri s visoka. Procijep joj zašiven i znam da ju boli praznina plastična tijela koje nema punjenja da utiša grotlo, niti da sagnjili cijev i propusti tvar u šupljinu. Da si barem zla, nesposobna, mrtva igračko! Spalio bi ti glavu i gledao kako gore širom otvorene oči kojima svisoka promatraš svijet ispod sebe i razmišljaš bez mozga, i postojiš bez imena i gledaš a ne progovaraš!)

Imala je dugu kovrčavu kosu. Ušla je a da ju nisu odmah zapazili. Mislili su - da ima prekratku haljinu - da su joj oči prenacrtane - da je zauzela pogrešan stav. S vremenom se promijenila, privlačila je poglede. Sumnjičave, ljute, stisnute, plašljive. Nemamo sad vremena, žurimo - rekla je žena. Djevojčica je gledala meke kovrče. Djevojčica je imala kratku kosu. Djevojčica je pognula glavu i krenula za majkom.

aranžman by Zvonko Maković covered by Žaklina Viljevac

Mjesečeva čarolija Dan raznosi tamu, na nebu otisak noći: blistavi mjesec. Hajde, uplovi u dan, rasprši tu tjeskobu i strah. Samoću i tišinu razbij ponekom dobrom, starom notom osamdesetih. Otjeraj riječi, vrijeme, misli, tišinu, noć. Umiri se. Zagrli ljubav i sreću. Zagrli dan i novi mjesec nad osječkim nebom! aranžman by Jadranka Vuković covered by Tomislava Kesegić

Trip to Zion Radio Student i ovog ponedjeljka Zove na kratko putovanje do Ziona i natrag. Pratim njihove ritmove u ritmu svoje Psihodelične nesanice. Obuzima me božanska romansa. Gibam se na valnoj duljini. I koža odgovara na vibracije. Plešemo roots & culture jer Dance is meditation in motion. Gostuje sastav iz Rijeke znan kao Balkan Kolektiv. Jedan od članova po tko zna koji put govori kako im savršeno odgovara Biti nepoznanica za većinu stanovnika ove države. Vrlo mudro zbore ljudi s radija i moj sprženi mozak donekle pamti. Revolucija 21. stoljeća je duhovna evolucija. Riječi odjekuju kao jeka, začetak Tišine ili korijen Istine. Nekad mi govore Nekad pjevaju Emancipate yourself from mental slavery, none but ourselfs can free our minds. Lampica se pali. Zavjese se dižu.

Oči gledaju Uši slušaju Fotomontaže. Video projekcije. Grafičke uratke. Popraćene glazbenim strunama. Moja poezija je također glazba, ona je linearna i gramatički logična. Ode vrijeme, vlak za Zion polazi. K, vragu! Tamo ide I moj um. Jadno izmoreno tijelo još nigdje ne ide. Još neko vrijeme ostaje u ovoj Okrugloj dimenziji. Ipak, Vinkovci su hologram.

aranžman by Milorad Stojević covered by Ana Brekalo

X pjesma Čvrlji i izjeda. Poviš prsi, ispod vrata - jer se duplam. Bol razlike sada navire. Onaj koji spašava je Tu! Stigao. Bol razlike sada mine. Jedna Ja polako nestajem... Ne čvrlji i ne izjeda. Koljena i čelo vlaže se. aranžman by Marijana Radmilović covered by Maja Kelava

Nacrt: naslov na stranom jeziku vezan uz filmsku umjetnost, kinematograf, filmsko platno, uplitanje naslova stranih pjesama, motivi noći, risanje po zamagljenim staklima, tuđi glas, djetinjstvo

Knjiga moga postanka aranžman by Romeo Mihaljević covered by Natalija Mujan

U početku stvori Bog nebo i zemlju i mene od zemlje stvori. Tako bude večer pa jutro – dan 10. svibnja 2013. Dođe mi riječ: Ja sam antonia (ti si me zazvao imenom). Ti si Alfai Omega – (moj) početak i svršetak. Ja sam au Alfa i a u Omega. Ja sam a-a (nomen est omen). Ti u meni i ja u tebi. Moje je tijelo postalo tvoj hram. Skroman. Moja je duša postala tvoj vinograd. Neobrađen. Moja je suza postala kap koju čuvaš na svom dlanu (dolazi dan kad ćeš otrti svaku suzu s mojega lica). Tvoja krv je moje svjetlo i moja tama.1 Iz tame u svjetlo - preko trnja do zvijezda. aranžman by Ivan Golub covered by Antonia Rašić

1 Kovačić, Ivan Goran, Jama, Klasici hrvatske književnosti, Zagreb, 2012., str. 5

Kino 1991. Teška prašina mirisa boli i straha šiklji iz oskrvnjenog asfalta Dan kada se ispraznio Grad, Silom! Ne mogu, a da se ne pitam što se 91. dogodilo s mojim tatom. Grad na Dunavu drečao je okupan bojama crvene ciklame, a tog smo jutra Iz grada izlazili nešto drugačije nego inače. Naučivši živjeti u sobici hotela, nas troje, kidamo svoju nadu ispred jastučića za sjedenje napravljenog od krzna iz njegove jakne koju je teta spasila iz Vukovara. KINO STRAHA, prorok tek nadolazećih boli od kojih smo umrli već oko deset tisuća puta.

Ti si simbol povorke putujućih od kojih su se tek rijetki vratili. 1991. izdahnuo si i klonuo na mukama, a boje ciklame još uvijek stoje urezane u tvojim zidovima. A što je sa majkama, kćerima, suprugama? One i danas pišu pisma NESTALIM generacijama, ZABORAVLJENIMA. aranžman by Ivana Bodrožić covered by Santina Kresinger

Ja vama temu, vi meni pjesmu O zarobljenoj, ostavljenoj, od svijeta, u kutu. O zidinama sjećanja izvikivanih imenom Njezinim. O potrazi za izlazom, u borbi, o Njoj, glasno gonjenoj duhovima prošlosti. O vjeri u sigurnu budućnost donesenu smiješkom koji nikad ne bijaše tako daleko kao sada. O pokušaju da kaže kako je VRIŠTEĆA iznutra. O vatri njegove ljubavi kojom ga moli da joj pripitomi i zacijeli srce. O onima koji Ju povrijediše, o onima koji ih razdvajaju. O osjećaju da se nikad ne će oporaviti. O spaljenim i/z/l/o/m/lj/e/n/i/m O k v i r i m A K M V I I R R I I V M K A m i r i v k O o odbačenim lažima.

O uzimanju u naručje njegovo i obećanju da će sve na kraju dobro biti. O krhotinama boce u kojima je još uvijek dio Nje. O pokušaju bivanja djetetom koje drži ruku praveći se da sve je dobro. O duhovima koji poslaše dijete da umre.

O spaljenim i/z//l/o/m/lj/e/n/i/m O k v i r i m A K M V I I R R I I V M K A m i r i v k O o odbačenim lažima. O dopuštanju da vidi svoj odraz (malenu sebe) / (ebes unelam) u njegovim OOčima. O njegovu kazivanju da duhovi žive u priči samo i da se njima dogoditi ne će. aranžman by Borben Vladović covered by Ranka Kojčinović

Bijela haljina sjedim na trgu asfaltiranom užurbanim koracima tramvaji VjetrovitoM prolaze voda izvire, kažu fontana. a ja vidim Karašicu jasmina, kristina, andrijana, monika, domagoj, branimir, ivana, tatjana svi su tu kupamo plovimo ručamo pijemo karašicu kao nekad dok je tata vozio đubre i slamu nosio svinjama kiša je padala djeca su gazila blatnim lenijama verali smo se stablima orah i bagrem u našoj bašči tamburica bećarac i šljivovica kuća na kraju sela a onda se poderala bijela haljina mama je vikala popizdim. i odem u svoj grad gledati nebodere kako oru moje njive u traktoru dok mi iz usta izlazi zasijana zemlja korijenje mi ne

da isplivati iz Petrijevaca aranžman by Marinko Plazibat coverded by Nikolina Rebrina

Popunjavanje Sjećaš se da sam pristala gledati panonicus mare. U utrobi slavonske ravni nalaze se kartografski emiteri mora i naslaga, rekao si. Na ekranu se prikazivala dobro jutro alpe, dunave i jadrane, a ti si vremenski pomicao programe po talogu humusa. Čulo se otjecanje vjetra i nabrajanje fosilizirajuće svevremenskih tjelešaca. aranžman by Ivan Kunštić coverded by Doroteja Eškutić

IZDANJA

Kristina Špiranec___ Glagoljajmo (o) ljubavi! Kemal Mujičić Artnam, Sjaj i bijeda ponedjeljka, MeandarMedia, Zagreb, 2012.

itajući novu zbirku pjesama Sjaj i bijeda ponedjeljka Kemala Mujičića Artnama, čitavo mi se vrijeme pojavljivala misao kako bi Kemalove pjesme svoj puni estetski potencijal ostvarile tek kada bi se čitale naglas. Svečan, himničan ton ljubavne poezije koja prevladava u zbirci, gotovo automatski poziva na izgovaranje/slušanje tankoćutnih stihova, podsjećajući na drevnu vezu poezije s glazbom i plesom, odnosno na njezinu izvođačku stranu. Da nisam bila na krivome tragu, shvatila sam kada sam naišla na Bagićevu kritiku ove zbirke u Vijencu, koji se također pozabavio vezom Mujičićeve poezije i govora, naglasivši: Stihovi poput citiranih moraju biti glasno izgovoreni da bi se ostvario sav njihov potencijal, da bi se provjerilo posjeduju li uistinu magiju koju obećavaju. Naime, više je elemenata koji ostvaruju takav dojam, a pokreće ih samo poimanje ljubavi kakvo nailazimo u zbirci. Kao prvo, ljubav je u Kemalovim pjesmama shvaćena prvenstveno kao igra, no ne kao strateš-

ka igra, igra šahovnice, već prije svega kao igra spontanosti i nepredvidljivosti, kao zaigranost. Takva se zaigranost može vrlo lijepo osjetiti, primjerice, u pjesmi što se događa s tulipanima: Nebo se raširi, pa se nagne,/ pa se prospe, pa kiša jaglaca/ u žuto oboji vrt,/ pa dođeš, pa se čudiš/ pa se prašini na našim stopalima čudiš,/ pa otrčiš, pa do livada, pa do brijega,/ probudiš naše igrice (…). Može se ovdje uočiti i kako je poezija iz zbirke duboko prožeta svakidašnjicom, kako poznatom scenografijom, što je naglasio već Mićanović, tako i

elementima svakodnevnoga govora, što autor vješto isprepliće sa začuđenošću trenutkom i bajoslovnošću koju stvara svojim pogledom. Naslov zbirke Sjaj i bijeda ponedjeljka također je povezan s karakterom ljubavi, zato što se ljubav prokazuje kroz momente početka i kraja, zaborava i nepredvidljivosti. Sjaj i bijeda ponedjeljka znak je dakle početka nečega što se ciklički ponavlja, ali u sebi uvijek nosi potencijal neočekivanosti, preobrazbe, ili, riječima prve pjesme u zbirci: O zaboravu je, dakle, ovdje riječ. I o njegovoj nepredvidljivosti. I o ljubavi koja se dogodi i nikada ne otkriva do kraja. O čemu je, dakle, ovdje riječ? O zaboravu. I o skrivenim namjerama koje nikada nećemo dokučiti. I o ljubavi. Također, ne mogu ne zamišljati kako slušanje Mujičićevih pjesama jednako tako može izbrisati predvidljivost pojedinih slika, koja se u njegovoj himni ljubavi ipak dogodi, pri čemu i izbor suprasegmentnih razlikovnih obilježja igra zaista važnu ulogu. Govor (o) ljubavi tako izranja kao uistinu najvažnije mjesto Kemalove

poezije, ne samo zato što se ljubav javlja kao tematsko čvorište zbirke, nego zato što se u mnogim pjesmama naglasak izravno stavlja na samo govorenje svojoj odabranici. S jedne je to strane vidljivo u obraćanju subjekta svojoj ljubavi, u stalnome prizivanju sugovornika ti, što se veoma lijepo može oprimjeriti izrazito sugestivnim stihovima iz pjesme ljeto, početak ljeta, koji glase: Onaj tvoj put priđe mi pa me obuzme,/ i sada se moje ruke uvlače,/ sada se moje tijelo namire i proteže,/ osjećam nešto ti šutim i ti meni nešto,/ vodimo ljubav, ne znamo u čijem smo snu. S druge strane, govor se o ljubavi direktno poziva u pjesmama, javljajući se kao iskonska potreba da se svome ljubavniku nešto pripovijeda. Pjesma kokos tako počinje stihovima Ti si moja bajalica, govorim ti i palmama gizdam našu obalu, a u pjesmi dokolica, u kojoj se to još jasnije vidi, nailazimo na stihove: Govoriš mi govori mi o vedrim stvarima i ja ti govorim./ Bili smo djeca, pokazivao sam ti kukurijek, pelin i žalfiju,/ plašila si se pčele koja je sakupljala med (…) Ti me prekidaš i tražiš sada o sada, o sada neka ti nešto krasno glagoljim. Može se vidjeti kako se upravo u arhaičnome tonu riječi glagoljati, koja se više puta spominje

u Kemalovim pjesmama, smjestio zanos govora u ljubavi i o ljubavi, zanos koji je u ovoj zbirci sam početak pjesmotvorstva. Glagoljanje stoga ponovno poziva na čitanje poezije – na kolektivno i glasno slavljenje ljubavi – na zazivanje svečanosti svakidašnjice. Zanos ljubavnoga diskursa vidljiv je i u strukturi Kemalovih pjesama, u kojima postepeni rast pjesme pratimo kroz gradaciju subjektova doživljaja iz stiha u stih, što dodatno pojačava životnost te zaigranost Kemalove poezije. Međutim, može se osjetiti kako u pojedinim pjesmama u posljednjim stihovima dolazi do promjene intonacije pjesme, proizašavši iz pokušaja da se na samome kraju dodatno objasni ili zaokruži sadržaj pjesme, što donosi određeni pad zanesenosti te, čini mi se, čini pjesmu slabijom. Događa se to u pjesmama poput jedna tužna pjesma, dokolica, buđenje ili početak, u kojima nam se u posljednjim stihovima želi posebno naglasiti ili objasniti stihove koji su prethodili; primjerice, stihovima To je ljubav ili I ljubav se ponovno rađa podcrtava se značenje same pjesme, što mi se čini nepotrebnim, suvišnim za pjesmu. Ako je u poeziji/ljubavi riječ o želji da se nešto sakrije, ispusti, propusti, učini još za-

gonetnijim, čemu na kraju zaustaviti zanesenu kretnju pjesme, čemu se objasniti? Više bih voljela da se pjesma zaustavi u ushićenome vrhuncu te da u tome bljesku bude jednostavno ugašena. No, stihovi koji su objasnidbeni, očekivani ili ponavljajući u zbirci donose osrednjost i prozaičnost koju u određenoj mjeri nikada ne možemo izbjeći svakoga ponedjeljka, početkom novoga tjedna. Jednako tako, u Sjaju i bijedi ponedjeljka pjesme u prozi, koje prate kraće cikluse pjesama u stihu i možda nam ne pružaju veći tekstualni užitak, također funkcioniraju poput predaha između uzvišenih, zvjezdanih trenutaka koje proizvodi govor (o) ljubavi. Stoga, kada se sve zbroji i oduzme, ljubav je Kemalove zbirke više pastelnih boja, a ne crvene boje, koja se javlja kao motiv u pojedinim pjesmama. Ona je uplovljavanje u duboko i bešumno jezero, makar to uplovljavanje bilo iznenadno i strastveno; ona je uzbudljivost putovanja, jednako kao smiraj zajedničkoga utonuća u san. No Mujičićeva nas zbirka nesvakidašnjom energičnošću podsjeća na to da je ona živa samo dokle se o njoj govori i dokle se tim govorom želimo i znamo opajati.

E S K I ş E H I R I N T E R N AT I O N A L P O E T RY F E S T I VA L

Vanda Mikšić___ Maybe May1 – O Međunarodnom pjesničkom festivalu u Eskişehiru FOTOGRAFIJE: VMBCH

d 29. svibnja do 2. lipnja u turskom gradu Eskişehiru održan je treći po redu pjesnički festival, koji je uz dvadesetak turskih, ugostio i šest stranih pjesnika. Redom su to bili autori potvrđeni u svojim sredinama: sarajevska pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić; Slave Giorgio Dimoski, koji već neko vrijeme vodi kultni makedonski festival Struške večeri poezije; Gerhard Falkner, njemački pjesnik, pisac i prevoditelj koji od rujna 2012. živi u Istanbulu i ispisuje njegovu kompleksnost; slovački pjesnik Peter Šulej čija će knjiga uskoro izaći i u Hrvatskoj; Radomir Andrić, istaknuti srpski pjesnik i aktualni predsjednik Udruženja književnika Srbije te Branko Čegec, koji je prošle godine objavio zbirku Pun mjesec u Istanbulu koja je gotovo istodobno izašla i u Francuskoj. Poeziju pjesnika iz Srbije, Makedonije i Hrvatske na turski je za potrebe Festivala preveo Erol Tufan.

Direktor festivala, pjesnik i novinar Haydar Ergülen, već je predstavljen u prošlom broju Teme. Zahvaljujući njemu i njegovoj predanoj ekipi organiziran je odličan festival u srcu Anadolije, koji je ove godine bio u znaku Cevata Çapana, jednog od vodećih turskih pjesnika, inače sveučilišnog profesora i prevoditelja. Među ostalim turskim pjesnicima moglo se naći i respektabilnih imena, kao i sasvim “mladih nada”: Nazmi Ağil, Sina Akyol, Hayati Bâki, Gülce Başer, Metin Cengiz, Cenk Gundoğdu, Hilmi Haşal, Seyyidhan Kömürcü, Nedime Köşgeroğlu, Mehtap Meral, Nilay Özer, Hakan Savli, Engin Turgut, Müesser Yeniay... Festival se najvećim dijelom odvijao u samome gradu – u parkovima, kulturnim centrima i na sveučilištu. Pjesnička čitanja, uglavnom veoma posjećena, pratili su i kvalitetni glazbeni programi. Organizirano je i niz okruglih stolova o raznim aktualnim temama vezanim za pjesništvo, a stra-

ni su gosti na jednom od njih mogli iznijeti svoja viđenja o suvremenom pjesništvu u svojim zemljama. Pjesnička su događanja prerasla okvire Eskişehira, pa su pjesnici imali priliku čitati i u selima Doğançayir (u kojemu je organizirana svečanost u spomen pjesniku Nazimu Hikmetu), te Yazilikaya (mitskom selu kralja Mide). Ugodnoj atmosferi, usprkos nemalim jezičnim barijerama, pridonijeli su, dakako, iznimna gostoljubivost i velikodušnost domaćina, koji se u svakoj prilici trsio pokazati svu raznolikost turske kulture, uključujući i gastronomiju. Umjesto ayrana, svojevrsnog razblaženog jogurta što ga premijer zagovara kao nacionalno piće, na stolu bi se uvečer redovito našli yeni raki i turska vina, a ulice ljevičarskog Eskişehira su, usred festivala, osvojili prosvjednici u znak solidarnosti s istanbulskim događanjima - bio je maj, ponovo je bio maj, možda maj, ali to je već početak (druge) pjesme...

1 Naslov engleske verzije pjesme Petera Šuleja Možno Možno, koja je pri prevođenju na turski dobila sasvim drugi smisao, te je od Možda možda sasvim prigodno postala Možda maj.

ČITANJE NA OTVARANJU FESTIVALA

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA NA OTVARANJU FESTIVALA

ČITANJE U ETI PARKU

kako to zvuči (i izgleda) na turskom u izvedbi turske pjesnikinje Melek özlem Sezer

Müesser Yeniay

Adisa Bašić, pjesnikinja iz Sarajeva i turski pisac, uvijek nasmijani i dobro raspoloženi Erol BÜyÜkmeriç

stolovni nisu nužno bili okrugli

Doğançayir, čitanje

Metin u Doğançayiru

ni autentičnog folklora nije nedostajalo

Obljetnica Nazima Hikmeta u Doฤ anรงayiru

Metin i Slave, pivo kao ilustracija

Doğançayir, slušanje poezije

okrugli stol u hladovini Doğançayira

okrugli stol u Doğançayiru

zajednička fotografija

Peter i Branko

Peter je odlučio svladati turski u pet dana festivala

Engin Turgut, Nilay Özer i B. Čegec

razgovor o pjesnicima i pjesniÄ?kim Ä?asopisima

raZgovor o novim poetskim strujanjima u Turskoj

na kraju dana

Haydar Ergülen i Erol Tufan

Slovački pjesnik Peter Šulej, Metin i Haydar

Slave Gjorgjo Dimoski, predsjednik borda Strških večeri poezije i Haydar ErgÜlen, direktor MeĐunarodnog festivala poezije u EskiŞehiru

Demet i Vanda

stol je bio predugaÄ?ak za jednu fotografiju

Metin Cengiz, Branko Ä&#x152;egec i MĂ&#x153;esser Yeniay, mlada turska pjesnikinja

Demet Aksu, lijepa prozaistica iz Izmira i Metin Cengiz, turski pjesnik, bivši politički zatvorenik

Metin među ženama

APPENDIX

POKRET OTPORA: ISTANBUL – ESKIŞEHIR

FOTOGRAFIJE: VMBCH

ESKIşEHIR

ISTANBUL, ISTIKAL

istanbul, taksim