Snuff film by Udruga Katapult

prazna stranica

Goran DeviÄ&#x2021; Snuff film

prazna stranica

Goran DeviÄ&#x2021;

Snuff film

Zigo Rijeka, 2005.

prazna stranica

Snuff film

Ishodište Ugodno nestajanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Crno pile trči kroz hol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Putnici Sarah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Ti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Moral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Prostor, vrijeme, ti i ja Sjećate se Alexa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nostalgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Grad i “pod razno” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Rijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . More . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Eh! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Začepi nos i produži dalje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tumaranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pišam, dakle, jesam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Let . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dijete je ubilo dijete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čitaj između redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

27 36 39 44 46 49 54 56 61 66 69 73

Balada o 1974. 1974. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Dobro došli u čudesno-čudovišni svijet Elizabethe Bathory . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Balada o 1974. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88

Život snima jebene filmove Sretan rođendan, LSD! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Zgrada br. 29 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Svijest (Kamen, Kain, Abel) Kamen, Kain . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Abel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Trebalo bi pisati Trebalo bi pisati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

ISHODIŠTE

prazna stranica

UGODNO NESTAJANJE Dovedena je naša tjelesnost pred Kamere Vremena i uz bol postavljeno nam je niz pitanja: čisti cinizam: što odgovoriti na pitanja tipa: jeste li sretni? Jesi li sretan? Zašto misliš da si sretan, odnosno da ćeš biti sretan cijelo vrijeme? Možeš odgovoriti jedino kroz bol koju ti nanose i koju osjećaš, koju itekako osjećaš a da ni sam ne znaš zašto ti je nanose. Oni dakako znaju, oni imaju razloge, a jedan od razloga može se činiti banalan: ZATO, JER SI ŽIV. Da, glupane, zato jer si živ nanose ti bol; boli, jer si živ: kako bol nanijeti neživom stvoru, odnosno neživoj tvari? Kamenu, drvetu? Smiješno ti je sve to – ali kako se smijati dok urlaš od bolova… Dovedena naša tjelesnost pred Kamerama Vremena je dovedena u pitanja, kao i naša seksualnost, kao i naša svijest i logika naša i sve naše, naša bit, naše postojanje – imali smo nevremena za razmišljanje dok smo nestajali… A zašto vi mislite da ste slobodni? Pardon: bili ste slobodni… Ugodno nestajanje…

CRNO PILE TRČI KROZ HOL Na jednom od mojih mnogih puteva: jedan ogroman nepoznati objekt: ulazim: crno pile trči kroz hol. Ne misli (pretpostavljam) o destruktivnosti, ja mislim: zatvaram oči: sva tjeskoba svemira je u meni (nameću se riječi: “Oslobodite nas vaše hladne racionalnosti”). Mislim: tu, gdje je nemoć, gdje tijelo puca pod pritiskom duha, tu se javlja nova duhovnost, nova religioznost, nova znanost oslobođena tereta logike. Na jednom od mojih mnogih puteva: Golo tijelo Spasitelja u jednom ogromnom kadru i publika što promatra: mi, bezidejni bijednici koji se nadamo nečemu, ne znamo točno čemu, ali se nadamo da nije patnja. No patnja nas čeka. Sigurna je poput smrti: na jednom od mojih mnogih puteva. Jedno crno pile trči kroz hol, kroz kadar, mali nemisleći stvor, čestica materije u svemiru, trči u svoj besmisleno-smisleni pohod i narušava prividni mir. Zatvorenih očiju mislim o “minimalnoj sili koja deformira najtvrđi materijal”. U kadru sam. Nazirem silu koja se probija kroz kadar. Ne vidim, osjećam posljedice. Bezvrijedni stvor, ja, groteskan u svom uzaludnom(?) bijegu: mogu li svojom minimalnošću poljuljati racionalnu sliku svijeta?

PUTNICI

prazna stranica

SARAH Goli dolazimo na svijet, ogoljeni ga napuštamo, bespomoćni na početku kao i na kraju. Na početku bijaše Ništa i na kraju ostaje Ništa, i to nas Ništa uvlači u sebe da bi mu postali sastavnim dijelom. Učili su nas riječi, rečenice, a i njih su, naše učitelje, učili – naše, ljudsko iskustvo staloženo je u riječima. Instinktivno smo urlali, da bi kasnije, sa sviješću, svjesno šutjeli; slušajući, htijući ili ne, druge, spoznavali smo sebe, svoje pozicije, PRIPREMALI TEREN za daljnje aktivnosti. Učili su nas, civilizirali, redali se ljudi kroz naše živote, redali se učitelji-mučitelji – i rasli smo, vježbali civiliziranost, građansku, državnu svijest, štrebali zakone… Između života i smrti, početka i kraja, alfe i omege, PROSTOR je koji se popunjava: iznenada smo u njemu i promatramo kako se popunjava, taj Prostor, riječima i slikama, smislom i besmislom, užasom i ljepotom, prirodnim i umjetnim, detaljima… Pokušaji shvaćanja Prostora vode do samoga sebe, ali i izvan sebe: tek tada čovjek shvaća svoje skromne mogućnosti… Kad govorim o nama, draga Sarah, govorim o svijesti i o potrebi kidanja svih lanaca koje su nam ili nametnuli, ili pokušavaju nametnuti, govorim o opoziciji, o konfliktima. Kad govorim, svjestan sam prošlosti koja se ne da mijenjati i trenutka govorenja koji postaje prošlost; budućnost nam se dešava iznenada, nenajavljeno, i čini se – nismo nikada dovoljno spremni na nju… Gledano izvana, naši životi su porno, odnosno snuff film; sve na početku sliči na vježbanje kasnijeg ludila; sve je na početku tako perverzno, odnosno tako životno… Kada se obraćam tebi, Sarah – pomoću svoje ritam mašine, uz buku koja savršeno pristaje, odnosno savršeno nadopunjava moju crno-bijelu predvidljivost, moju crno-bijelu isključivost – ja se obra11

ćam voajerima (voajeri svih zemalja – ujedinite se) – ja se obraćam samom sebi i polemiziram sam sa sobom, a radoznala rulja čita – i shvaća i ne shvaća o čemu se tu radi, o čemu to trabunjam. Kada se obraćam tebi, s veličanstvenim prezirom prema društvenim konvencijama i društvu uopće, nastojim eliminirati emocionalnu sluz koja je ipak primjetljiva među crno-bijelim redcima izloženim javnosti. Kada se obraćam tebi, uklanjam hladnu racionalnost koja me prati cijeli život. Čudno je to stanje, čudna su to stanja – meditiram uz svoj stroj, negiram vrijeme i ograničenja, ne otvarajući usta govorim, i ne samo to: pjevam, urlam, galamim i gibam se suludim brzinama ne mrdajući guzicom: a ti si tamo: iz jedne kontrarevolucije si uskočila u drugu: tamo ti ne treba ni tijelo, ni riječi, rečenice, opravdanja: tamo je čisto savršenstvo… Zatječem te u kazalištu, kojim si već opsjednuta, na daskama koje groblje znače, uživaš u spiritualnim seansama, dozivaš mrtve autore i njihove likove, obraćaš se pojedincima, masama, nudiš im krvava iskustva nemoćnih spodoba – jedni te razumiju, drugi ne – no svi osjećaju. I eto me: jedan dan, jedna godina: kazalište, daske što groblje znače, slobodnomisleći intelektualci, kritičarski plaćenici, uniformirana gospoda među kojom se ističu političari i njihove pratilje (na njih zvjeraju fotoreporteri): eto nas: gomila koja svojim bićima formulira ogromnu skulpturu; mi: stariji, mlađi, bolesni, zdravi, Europljani, neeuropljani, heteroseksualci, homoseksualci, biseksualci – u utrobi nacionalnog teatra promatramo tuđe živote što se opasno približavaju rubu. Zatječem te u nemoćnim retorikama, jadnim isprikama, “surovim” crnim vicevima, u dnevnim i noćnim morama inače staloženih ljudi; zatječem te u analitičkim člancima i djelima, u odgojno-obrazovno-terorističkim ustanovama, u stresnim iskustvima; zatječem te kod nemoćnih izloženih nasilju i kod vršitelja nasilja; za12

tječem te na zabavama, u mrtvačnicama, umobolnicama, opskurnim kvartovima, ekskluzivnim noćnim porno filmovima, u crtićima, u trash-horror fantazijama, u medijskom onostranstvu, u šumovima nakon prekida programa, u virusima koji šire paniku; zatječem te u sebi i vizijama poludjelih… I opet kazalište (“Platite ulaznice kako biste dobili mesnatotekstualna iskustva”); eto te, poput Pronositelja Istine: “Uzmite moje Književno Meso i jedite…” Dozivajući mrtve, približavaš se pojmu smrti, upijaš ga u sebe, postaješ dio i tek si tada svjesna veselog apsurda zvanog život. Raspadaš se na sve dijelove, na riječi i slike, postaješ i pojam i nepojam, postaješ konačna sloboda. Veljača, 1999. Snijeg, bura, jebena neka idila. Evo i njega, gdina Piera Paola Pasolinija: “Smrt vrši blještavu montažu našeg života. Ona, ustvari bira značajne trenutke života… i niže ih, stvarajući od naše sadašnjosti, beskrajne nestabilne i nesigurne… svjetlu, čvrstu i sigurnu prošlost. Znači da nam, zahvaljujući smrti naš život služi da se izrazimo.” Opičena teorija za opičeno vrijeme. Ponovo sam sâm, ni rulja tu ne pomaže, ni prijatelji, ni poznanici, ni obični građani, ni neprijatelji; sâm sam, i riječi su se udružile kako bi formirale utvrdu koja će me odvojiti od svijeta. No nisam htio o sebi, htio sam o tebi pričati i fuuul sam imao volju, no onda sam skužio sav apsurd, sav besmisao svog postupka: a šta bih i mogao reći i zašto bih onima koji ne kuže i nikad neće kužiti govorio o tebi, zašto da ih hranim materijalom koji će upotrijebiti protiv tebe? Te lešinare željne tuđeg iskustva. Tebe nema, ostala su djela… “Mala nije normalna…” kaže, između ostalog, jedna gđa, a ja njoj, izbezeknutoj: “Pa Vi ste joj sad gospođo udijelili najljepši i 13

najiskreniji kompliment.” Vjetar je raznosio upitnike, a onda ih zavalio u snijeg. Jebena idila, jebena veljača 1999. Zbogom, Sarah, dijete – ostala je Činjenica, gola i sama i drhti u sobi u kojoj je uspostavljen mrak, ti si je vidjela, htjela joj prići… No, sve je ostalo na željama… Strah je i dalje tu, tako se prokleto bojimo slobode… Zbogom, Sarah, dijete…

TI Ti osuđen na smrt, živiš u ovim riječima, među ovim redcima, između kojih, premda NENAPISAN, po mnogima je ne samo smisao djela, nego i života, življenja… Ha – kako to pretenciozno zvuči, folirantski, filozofskimistično. Ti ja nisam jebeni filozof, možda umjetnik, muljator – a samoproglašenim umjetnicima, pogotovo onima, pogotovo meni bez valjanih dokumenata na kojima bi mi državni birokrat potvrdio da sam umjetnik, dozvoljeno je muljati i tjerati čitaoce na čuđenje i pitanja što će ih izvući moje trabunjanje. Ti stvoren od riječi, osuđen na smrt jer je, kažu, život jednadžba s rezultatom koji nije nepoznanica i može se računskim putem doći do tog rezultata; ti ovdje živiš jer ja uživam brkati nekakve, njihove račune – od njih, robe s greškom i rokom trajanja; oni se sad čudom čude, gledajući crnu krv moju kojom ispisujem ove retke i suprotstavljam se smrti. Ti bezimeni, jer imena ti ne treba, kao ni ostalih oznaka po kojima bi te mogli strpati u odjeljak, njima po volji, nadzirati i upućivati u njihove promjenljive filozofije o nužnosti, slabosti, poslušnosti, smrtnosti; JUTRO JE, želim da znaš, jutro kao ono jučer, kada sam se spremao u školu na svoju porciju stresa i radosti; jučer je bio drugarski socijalizam, bez jednog i jedinog vođe koji je silom prilika morao pod zemlju ostavivši uplakane, zbunjene drugarskobratstvene narode i narodnosti, i bila je Jugoslavija, i o njoj su nas učili, pionire, kasnije omladince, učili svjesni da je sve uza15

lud i da ništa nećemo naučiti – jer smo glupi i lijeni; lijeni i glupi, lijeni, glupi, a prije svega bezobrazni, a prije svega mladi i živjet ćemo, razvijat ćemo se, a oni, naši učitelji, puni raznih otrova, godina, bolesti, propalih planova, neostvarenih ambicija, umrijet će (o ti grozna spoznajo) a ništa nas neće naučiti, nas, bezobrazno mlade, a htjeli bi urlati, učitelji naši: I MI SMO BILI MLADI, I NAS SU UČILI, I NIŠTA NAS NISU NAUČILI OSIM FAKATA PO KOJIMA ĆEMO DJELOVATI KAO DA SMO JEFTINA, NAJAMNA RADNA SNAGA A NE LJUDI – I MI SMO BILI MLADI, IMALI SMO BEZBROJ PITANJA, NISU ODGOVARALI, PREPUSTILI SU NAS KRVAVIM ŽIVOTNIM ISKUSTVIMA – ČUJETE LI BEZOBRAZNICI? KRVAVA. KRVAVA SU BILA NAŠA ISKUSTVA I TEŠKE NAŠE SPOZNAJE, TEŠKE KO ČIZME, PROKLETE ČIZMETINE NA NOGAMA REVOLUCIONARA KOJI SU IZBORILI SLOBODU! ČUJETE LI? NE, NE ČUJETE; NE ŽELITE ČUTI? ŽELITE SE PONAŠATI KO MI NEKADA: I MI SMO BILI MLADI, SHVATITE, OKOLNOSTI SU BILE DRUGE, ALI LJUDSKO MESO JE LJUDSKO MESO, LJUDSKA DUŠA JE LJUDSKA DUŠA – DA, GRIJEHA ŽELJNI, I PEDAGOZI IMAJU DUŠU, TA SE DUŠA ŽELI VAMA OBRATITI, VAMA ŠTO NIŠTA NE CIJENITE, KOJIMA NIŠTA NE ZNAČE POVIJESNE VRIJEDNOSTI NI KRVAVA ISKUSTVA DRUGIH, VI MISLITE DA SVIJET POČINJE S VAMA I DA SU VAŠI PROBLEMI NAJTEŽI… ČUJETE LI KAKO URLAMO BEZGLASNIM GLASOVIMA NAŠIM… STARA VAS NAŠA TIJELA PODSJEĆAJU NA SMRT, ZAR NE? ISMIJAVATE NAS, I NAŠU NEMINOVNU SMRT, NAS PEDAGOGE ŠTO BI SE NAKRATKO HTJELI VRATITI U DJETINJSTVO, BAR NAKRATKO – ZAŠTO SE NE SMIJETE, ZAR TO NIJE NE SMIJEŠNO – O TI PARADOKSI U GLASOVIMA NAŠIM I TA NEMOGUĆNOST DA VAM SE PRIBLIŽIMO, VAMA MLADIMA ŠTO ĆETE SE RAZVIJATI, ZA RAZLIKU OD NAS KOJI ĆEMO PROPADATI… PROKLETA NUŽNOSTI… 16

I PROKLETO TO VRIJEME ŠTO SE RADUJE ŽIVOTU… KUD SVE TO VODI?… TAJ NAŠ ODGOJ KOJI ĆETE PRERASTI I SPOZNAVAT ĆETE ONO ŠTO MI SAD SPOZNAJEMO, NEMOĆ, ČOVJEKOVU NEMOĆ PRED VREMENOM I PROSTOROM… O, MISLI, PROKLETA BILA, KUD ME TO VODIŠ?… Jutro je, bezimeni, bestjelesni, TI, jutro je i proći će, kao što su prošla sva prije i beda nema, vrijeme ti neće naškoditi, ti, vječni, zazvan crnom krvlju mojom, zazvan i oživljen, raspršen poput duha, poput energije duž teksta i izvan njega – u svijest, u svijesti onih koji budu čitali; vrijeme ti neće naškoditi, niti će te mržnja uništiti, ni kad bi trgali ovu knjigu i druge u kojima si spomenut, nestao ne bi; Sunce obasjava retke, crnu krv moju, a ja se vraćam natrag; sjedeći se vraćam, bezimeni, bestjelesni, lutam kroz iskustva, slike… Sandra Mackey mi govori o Iraku (hvala joj na tom) i o kralju Hamurabiu, koji je “negdje oko 1780. godine prije Krista” udario temelje našeg, zapadnog pravosuđa, kojima se diče sve “napredne” zemlje civiliziranog svijeta… Da, Tebi je to jasno, ali mnogima nije, da temelji naše civiliziranosti leže negdje tamo u brdovitom Iraku – u tom IRAKU u kojemu mnogi vide zaostalost, fundamentalizam, mržnju, opasnost za svjetski mir i svjetsku demokraciju – tamo je vječna riječ, koja zaziva pravdu… A pravda se ne donosi rušeći, šatro “u borbi protiv terorizma”, civilizacijske vrijednosti, spomeničku baštinu, ne donosi se UBIJAJUĆI LJUDE – za njihovo dobro; pravdu nosi spoznaja, ta je spoznaja prikrivena u svim ljudima, samo je treba otkriti – to je to glasovito OTKROVENJE – spoznaja, koju nosi vrijeme i godine iskustva – ne rušilaštvo, kako mnogi, krivo “čitajući”, vide Bibliju, to jest njezin “popularni” apokaliptični dio. Blago tebi, kralju Hamurabi: “U svojem sam naručju nosio narode iz Sumera i Akada… Svojom sam ih mudrošću nadzirao, 17

kako snažniji ne bi ugrožavali slabije, i kako bi bili pravedni i prema udovicama i prema siročadi…” (Citati iz knjige spomenute autorice: Povijest Iraka i budućnost poslije Sadama Huseina; izdao: GRAPA – Zagreb; prijevod: Vedran Pavlić. Hvala.)

MORAL Sadizam? Ne, nismo imali namjeru razmišljati, ni govoriti o sadizmu, ali taj se pojam sam nametnuo… Sadizam, što je to? Na trenutak se činilo da o tome ne treba postavljati pitanje, jer mi svi, jel, znamo… odnosno mehanički upotrebljavamo taj izraz… kad želimo opisati stvari koje za nas djeluju bolesno, nenormalno… Sadizam?… Uživanje u tuđoj boli. Mučenje, mrcvarenje ljudi, na pravdi boga… Crne kronike, vijesti, filmići – kud god da se okreneš kao da stalno nalijećeš na taj pojam… A što je s markizom de Sadeom? Odnosno, Donatienom Alphonseom Francoisom marquisom de Sadeom?… Vojnim časnikom i piscem koji je svojim pisanjem izazivao javnu sablazan?… Ništa. Nakon svih progona, zatvaranja, mrtvo njegovo tijelo polažu na nepoznatom terenu, bez ikakvih oznaka koje bi nas mogle uputiti da tu leži pisac; njegova ga se obitelj toliko stidjela da mu ni grob, to posljednje počivalište, nije htjela dostojno obilježiti… I godine su prolazile, stoljeća isto i ljudski prah stapao se sa zemljom… ali de Sade kao da je preživio, nadživio svoje progonitelje i osim kroz literaturu javio nam se kroz pojam što smo ga skovali – tako da i oni koji nikad nisu primirisali njegovu prozu znaju o čemu se radi, kada se pojavi SADIZAM. Ali, “ukleti” markiz nije otkrio ništa novo… Kad pogledamo ljudsku povijest, priče koje smo prenosili s koljena na koljeno, s generacije na generaciju… ČOVJEK JE ČOVJEKU – BIO ČOVJEK. Od, već spominjanih, biblijskih Kaina i Abela, od Babilona, a i sam dragi bog, reći će neki, sudeći po osveti izvršenoj prema grešnima Sodomi i Gomori, je SADIST – treba li spominjati lude 19

rimske cezare, posebno ludog Kaligulu (dobrog slugu i lošeg gospodara), treba li spominjati osvajačke ratove, robove, konc-logore, zvjerstva što su ljudi činili ljudima? ... A tek naš odnos prema “nižim vrstama”? Recimo, pojedinih klinaca prema životinjama: možda i niste mulariju zatekli kako sva oduševljena muči jednog običnog malog guštera, sa strašću kojom ja čitam dobru literaturu, probada ga čavlom, da bi ga kasnije poklonila mravima na gozbu?… Niste to vidjeli? TO vaša djeca ne rade? Dakle, oni ne ubijaju ni mačke? A da bi zločin dobio puninu, prije toga životinju muče? To ne rade djeca? To rade bolesni ljudi, kažete? Da, znam nastavak… Ne, nismo imali namjeru ni razmišljati ni govoriti o sadizmu jer taj pojam niti ne volim, a u redcima prije pokušao sam objasniti zašto. No, kad spominjem pisca kojeg mnogi i danas smatraju čudovištem (neki i vampirom!?) nasjedajući na kalupe što su ih nametnuli ondašnji “moralisti” – Crkva feat. Vlast kako bi se riješili neželjenog pisca, prepoznavajući u njegovim redovima i svoje, nerijetko krvave, orgijaške partyje, nužno dolazim do pojma pornografskog, odnosno snuffovskog – kao čudovišne varijante ovog prvog, dakle i do samog MORALA koji mnogi vole verbalno koristiti, šireći slatkasti zadah demagogije i aktivno ga zaobilazeći na terenu… Što je nama danas moral u eri slobodne pornografije, koja se distribuira putem videoteka – a njih, bogu hvala, ima, i putem noćnih kanala, kad se mnogobrojna populacija (da, da, i cijenjena vaša djeca…) pretvara u voajere? Što je nama moral u eri masovnih zločina, ratova snimljenih kamerama, prezentiranih u svako doba dana ako ne i cjelodnevno na vašim omiljenim ekranima? 20

Ima li razlike između gledanja seksa i promatranja rata, tj. zločina? A zašto bi naš moral bio doveden u pitanje ako gledamo spomenute materijale? Silna pitanja, a odgovora, naizgled, niotkud. No, tu je: MORAL, to smo mi – i da, moral, to je de Sade. Ma koliko vam šokantno zvučalo. Njegove šokantne priče šokantne su jer na šokantan, dakle istinit, ako hoćete i pornografski način prikazuju zločin. A tu dolazimo i do sljedećeg pitanja: što je starije: umjetnost ili zločin? I zbog čega ste spremni unaprijed, bez suđenja, na umjetnika baciti kamen? Jer remeti vašu idealnu sliku? Jer se osjećate prozvanim?… Čujmo i njega, de Sada: “O, prijatelju moj! Procvat je zločina isto što i munja čiji varavi plamenovi samo na trenutak ukrašavaju atmosferu, u ponor smrti sunovraćaju nesretnike koje su zasljepili.” Ima još: evo predgovora knjizi “Justine ili nedaće kreposti”, koji upotrebljavam, lopovski, za svoju knjigu; kaže: “Mojoj dobroj prijateljici… Da, Constance, tebi upućujem ovo djelo; tebi koja si istodobno i uzor i sreća svog spola, tebi u kojoj se najosjetljivija duša sjedinjuje s najpravednijim i najprosvijećenijim duhom, jedino je tebi dopušteno, da upoznaš toplinu suza koje izaziva nesretna krepost. Prezirući sofizme raskalašenosti i bezbožnosti, boreći se protiv njih bez prestanka svojim djelima i riječima, nimalo se ne bojim da ćeš popustiti onima koji iz nužde u ovim zapisima zastupaju određena lica; cinizam nekih opisa (ublaženih koliko se moglo) neće te više prestrašiti; TO RAZOTKRIVENI POROK, PLAČUĆI ŠTO JE OTKRIVEN, OGORČENO VIČE ČIM SE NAPADNE. Proces Tartufeu djelo je licemjerja; proces Justine, bit će djelo 21

razvratnika, ali malo ih se bojim: moji motivi, koje ćeš ti otkriti, neće time biti zanijekani: tvoje mišljenje dostaje mojoj slavi i ja se, kad se tebi svidim, moram ili svima svidjeti, ili se tješiti svim mogućim pokudama. Ali nuditi posvuda porok koji likuje, i krepost kao žrtvu samoprijegora, pokazivati nesretnicu, koja upada iz nesreće u nesreću, igračku opačine, predmet poruge svih pokvarenjaka, izvrgnutu najokrutnijim i najužasnijim sklonostima, zaglušenu najdrskijim i prividno najispravnijim sofizmima, plijen najspretnijih zavođenja i najneodoljivih podmićivanja, koja se svim tim udarcima, svim tim nevoljama i cijeloj toj pokvarenosti, može suprotstaviti samo osjetljivom dušom, jednostavnim duhom i velikom hrabrošću: u jednu riječ, izvrgnut se opasnosti najsmionih opisa, najneobičnijih situacija, najstrašnijih načela, najodlučnijih poteza pera, s jednim ciljem, da od svega toga postignem jednu od najuzvišenijih moralnih pouka koju je čovjek do sada dobio, složit ćete se da to znači stići na cilj, do sada slabo utabanim putem. Jesam li uspio Constance? Hoće li suza u tvojim očima označiti moju pobjedu? Hoćeš li kad pročitaš Justinu, reći: o kako me ove slike zločina čine sretnom, što volim krepost! Kako je ona uzvišena u svojim suzama? Kako je nesreće uljepšavaju! O, Constance! Te riječi nek ti izmaknu i moj će trud biti okrunjen.” (Prijevod: Ivo Klarić. Hvala.)

PROSTOR, VRIJEME, TI I JA

prazna stranica

SJEĆATE SE ALEXA? Pada li vam na pamet, osim čuđenja zbog situacije u zemlji i svijetu, išta kad spomenem ime: Anthony Burgess… ??? o, vi, čitalačka publiko. A Stanley Kubrick ? o, vi, filmofili – vama sigurno to ime nešto govori, kao i fanovima (slobodoumnima, tolerantnima) književnosti ime Anthonya Burgessa, autora glasovite “Paklene naranče” po kojoj je Kubrick snimio glasoviti film. Opet brijem po nasilju i općem čuđenju nad njim… “Ova podjela na nas zdrave i njih bolesne, navela me je da napišem “Paklenu naranču” (…) – ali ona je iskreno izražavala moj užas, što su neki ljudi kriminalci, a drugi nisu. (…) Roman nije bio shvaćen kako treba. Čitaoci kao i gledaoci filma snimljenog prema knjizi, smatrali su da ja, najneviniji od svih ljudi, volim nasilje. Ne volim ga, ali predan slobodi izbora, što znači da ako ne mogu da izaberem da činim zlo, ne mogu ni da izaberem da činim dobro. Bolje da nam ulice budu preplavljene krvoločnim mladim siledžijama, nego da se odreknem slobodnog individualnog izbora. (…)” (Hvala Zorici i Draganu Babiću na prijevodu A. Ba.) …čudite se i dalje? Šokirate se, zgroženi ste? Ništa vam blaženi nije jasno? A možda i imate odgovore na sve? I publika koja je gledala film, kako vidimo, bila je isto tako zgrožena i začuđena – svi problemi bili su tamo na platnu, u umjetničkom viđenju knjige, trebalo je promijeniti umjetnost, umjetnike, glumce a ne društvo… idealno rješenje, promijenimo sliku koju gledamo i sve će biti u redu… 25

? Sjećate se Alexa? A možda vam ovo piše Alex? Možda čitate, a možda i ne – možda vas, stručno rečeno, boli kurac…? Alex, antiheroj, skraćeno od Aleksandar, branitelj ljudi? lex: zakon lex(is): rječnik A-lex: bez zakona Ova objašnjenja nisu moja, možebitnog A… nego gospodina pisca, ja sam glup, a možda i zao, spavao sam, probudio me radio, plačući glasovi nemoćnih i zvonkopjevajuće ptičice civilnog društva i javila se ideja o aktiviranju moždanih vijuga i potreba za jednom osobnom kontrarevolucijom, mojom… I tako sam jednog jutra punog žalopojki odlučio upasti u pravni sustav i promatrati sve vas otamo. I vidio sam tog momka, žrtvu nasilja, nad kojim svi šatro brinu, inače brinuli ne bi da mu se nije desilo to što mu se desilo, da nije bio izvrgnut okrutnom fizičkom i psihičkom nasilju; valjda je prije toga bio nevidljiv, a glasovi koje je upućivao nečujni…???? I ti nasilnici, i oni su valjda prije bili nevidljivi, nečujni, šuljali se i slavu društvenog odgoja pronosili – nečujno? Ni to nisu ničija djeca, jel – njih je isto neki vjetar donio na obale nacionalne utopije, lišio ih fizičkog oblika i jadni su ko duhovi tumarali… Ničija djeca, ničija odgovornost, a toliko moralnih, vjernih, pravičnih… zanimljivo… ali, sad je u redu, sad su zbrinuti i sad će se svi busati u prsa ko generali nakon bitaka, svi će vježbati pravičnost, osmišljavati pametne, kritičke tekstove, slati misaonost na prave adrese (uprazno) i osjećati se spokojnim jer su reagirali na nevrijeme… A dok Euforija traje, Onih Koji Se Osjećaju Obaveznim Javiti i žaliti… upućivati krivnju… neki će ljudi (djeca, žene, muškarci) biti izloženi nasilju, poniženjima… ali bit će izvan fokusa, nevid26

ljivi, nečujni i Nikoga Neće Biti Briga (sve dok ne postanu trend – medijska činjenica…) Književni Alex, stvoren da trpi i trpio je, trpjeli su i drugi, hvala na pitanju, sad piše o nasilju i o svakakvoj rulji, piše usput i svoje djelo, crnom krvlju svojom, slušajući omiljenu klasičnu glazbu, a vi ga čitate (čudom se čudeći) dok on misli na vašu lovu… Teorije teoretičarima, lova zaslužnima, mir pravednima… “Frka” oko imena i “glup sam, možda i zao” – ciljana je provokacija, vi, jadnici, tragaoci za redcima i međurječjem… Možete li needuciranom, a edukacije željnom, vi, Voljni, objasniti pojam DOBRA – ali s tim da gmižete kroz stoljeća… ? Možda bi needuciran, a edukacije željan, izgubio volju za učenjem zatečen u određenom vremenu? Možda se pojam DOBRA mijenjao kroz vrijeme? Što bi nam, kad bismo pred njih dogmizali, rekli plemeniti inkvizitori, puni dobre vatre za gašenje nevjere, hm, jebene li konstrukcije: vatra za gašenje – taj ću paradoks odnijeti Ladanu, da mi ga prouči: sve u svemu, kužite smisao, pali se nevjernik, gasi se njegova nevjera, operacija uspjela, pacijent mrtav, zajednica ide dalje. …Ništa nam ne bi rekli, zapalili bi nas, dugo podgrijavali na laganoj vatrici i ne bi nam bilo smiješno kao vama što čitate ovo, nevoljnici; a prije paljidbe možda bi nam priredili hepening mučenja (u podrumima starih dvoraca) bez prolijevanja krvi, jer Bog Blagostiv ne dopušta prolijevanje krvi… tko je vidio doseljenicima iz drugog vremena nešto govoriti… A možda je, vi, Voljni, pojam DOBRA čisto subjektivan i svaki pojedinac raspolaže vlastitim DOBRIM…? 27

Možda sam zabrijao o krivom pojmu, možda sam trebao pitati o normama, običajima, zakonima… moralu??? Plemeniti inkvizitori, paleći vještice i vješce, radili su po zakonu, zar ne? Što su osobno mislili, nikog nije bilo briga. Zakon je propisivao da je dobro, pače nužno paliti sotonine sljedbenike – ali tko je mogao pisatelja, njegovog nadređenog, nadređene pitati je li dobro to što je napisano? Viša sila? Društvo? Društvena svijest? Ali tko će skupiti, organizirati društvenu svijest, kada se društvo skupilo na trgu besvjesno, i navija, raduje se gledajući nemoćnike u plamenu… Vrijeme? Niste više Voljni, sad ste Bezvoljni? – ah, da – kome se da gaziti po svom tom blatu stoljeća, raspitivati se o pojmu, pojmovima, bolje je biti na sigurnom, uvjeren u sve kvalitete našeg stoljeća i nadati se: nećemo valjda biti žrtve primitivizma… …A što je s naslijeđem, s kolektivnom memorijom? Učimo li iz povijesti? O, vi tamo, vama se obraćam… ILI nam ništa nije bitno; imamo svoju državu, svoje obitelji, sve svoje, a za druge nas boli kurac… Za nacionaliste je država sve, za mene je ona jedno od pitanja… Pojedinac sam, manjina sam, vjerojatno sam i manje vrijedan, no svejedno tu sam, živ sam, raspravljam, pitam se… razgovaram s vama, da, s vama – vi tamo, zašto okrećete glave?… demokracija je… Šatro. Bojim se da je ovdje oligarhija: VLAST BOGATIMA – bogatima s lošim ukusom, a ja sam Alex, znanoneznani – ovisnoočitalačkoj praksi književni lik, koji je napustio jedne da bi se preselio u druge stranice i pritom brijao po pravnom sustavu (ne biste vjerovali kako je zanimljivo) i automatski reagiram na ne28

ukus: neukus koji urla našim cestama, kvartovima, gradovima… nametnuti užas od lovatora… ne, takvi ništa ne znaju o naslijeđu i urbanim sredinama: normalno, kad su seljačine: niti seljaci, niti građani – ali utjecajni, bože oslobodi. Ništa mi ne učimo, tu i tamo se potrudimo pa štrebamo, što će reći čitamo bez razumijevanja… Trpimo… Niču picakatovi, brzožderuća hrana za ljude brzog tempa života: dakle za klince, koji se školuju i koje uče da život ima nekog smisla… (ako ne najebeš… a ako najebeš, jebe ti se, bit ćeš tema razgovora, bit ćeš popularan…) i koji žure da ostare jer će ih konačno poštovati… a ako ih ne budu poštovali, boli ih briga, aktivno će se uključiti u politiku i trošiti državnu lovu sve do prisilnog odlaska pod zemlju… A nakon picakatova niču i sportske kladionice, poput ludih gljivurina i beda nema, majmun radi što majmun vidi: snalažljivi, bez vizija a lake love željni, kopiraju druge i eto ti lanaca: brze ishrane, brze nesreće (ono što je nekima “lanac sreće”, to je meni “lanac nesreće”), eto ti tužnih života u stresnom gradu. Niču i ove ogromne zgradurine, te su najveća napast za tužne naše gradske sredine u kojima se nekad vodilo računa o arhitekturi, o povijesnom naslijeđu, o nekoj smislenoj izgradnji, a ne o slobodno-poduzetničkom divljanju i silovanju naših sredina; eh, jebi ga, ne možeš protiv napretka, makar ti napredak donio konc-logore, s robovskom radnom snagom koja mora biti vesela i uslužna, a i poslovna i raditi koliko treba (pa makar od jutra do sutra), i nepotrebnim stvarima. Što znače rečenice dogmatičara, pragmatičara, izbačene, ispljuvane, izrigane u eter, prema vama, vašim ušima, vašim glavama, vašim mozgovima, svim vašim osjetilima – što vam znače – ako ste diskriminirani, obilježeni, prognani – ništa – one niti nisu namijenjene vama, nego masi… Vi ste, recimo, dijete i imate tu nesreću 29

da ste bolesni: to ne bi trebao biti problem u 21. stoljeću u demokratskoj zemlji, gdje znanost nije tabu: ali jest, jer uz sve znanje mi ništa ne znamo, i ne samo to: hrabro ističemo to što ništa ne znamo i što smo primitivni: a ti, manjinsko dijete, ti vječno čuđenje, na početku svog putovanja u život ostaj samo i pitaj se: tko sam ja zapravo i tko su svi ti ljudi oko mene, ti koji upiru prstom i osuđuju, koji te se boje, koji te mrze a da se nisu usudili ni upoznati te: neće, bolesno si, žigosano si… a zar su i oni sljedbenici onog Boga koji je išao gubavcima? Ta prestrašena rulja, kojoj stručna misao ne dolazi do svijesti: jer “što doktori znaju…” i koja se oslanja samo na svoj instinkt, a tjera na cestu, tamo da galamom otjera se đavo… Nisi ti dijete krivo što te mrzimo, kriv je đavo… Eto sad ponovnog pitanja o DOBRU; nekim čudnim tunelom Alex se vratio natrag, u djetinjstvo, dob kada se kroz igru uči, kada spoznaješ da si društveno biće i da se ljudi, za razliku od životinja, brinu o svom potomstvu; no čudnim tunelom (tu nema naplatničara da se zna) mali je Alex zabrijao u “Zonu sumraka”, a tamo su vrijednosti pomaknute: tamo ti odmah kažu na čemu si: (obilježen si HIV-om, nema ti ovdje igre, igra je za stare, odrasle, budale) dobro došao Alexe, željno smo te čekali, pred tobom je cijela hrpa medicinskih tekstova i inih materijala iz prakse… i dok se Alex čudom čudi… govore mu o SMRTI… o smrti kao alternativi ŽIVOTU… i on, jadnik, kome ni plakati ne daju, konta da je došao u prostor gdje se ljudi boje života… pitao je: što je za mene dobro?, a oni su rekli: uzećemo tvoje DOBRO i dati ti pamet, nove, nove, spoznaje… dobro?… uzeti?… Dobro ti može samo smetati, osakatiti te… Čuvaj se needuciranih, ti su najopasniji… To je zadnje čuo, a onda se vratio (kroz tunel – nije bilo naplatničara). Blažena netolerancija – netko je govorio: to je izvor s kojega piju svi dogmatičari, profiteri, luđaci, vođe… Nije želio to slušati, bio mu je pun kurac svega, želio je otići do djeteta kojemu su oduzeli pravo na djetinjstvo i sva ona zado30

voljstva koje ono predstavlja i zagrliti ga, pružiti mu utjehu odnosno neku vrstu ohrabrenja; no nije imao hrabrosti, a bio je i stidljiv, kukavni Alex… i onda se napio, poželio se vratiti u Smrt – prostor Spoznaja… …Kukavni ja i svečani dan taj Petak 13. Tamo gdje drugi vide užas, ja vidim mogućnost za kreativni uzlet; a kreirati znači stvarati, imati sve vijuge uključene, zajedno s duhovnošću, duhovitošću – radovati se Pred Novim… a ne biti praznovjeran i stalno dozivati boga i mamiti nesreću i zlo… Ha! A kad smo već kod boga: zahvaljujući Johnu J. Robinsonu, odfurao sam se u Francusku i to u prošlost… Dan je bio petak i trinaesti i mjesec listopad i godina 1307. Imao sam to zadovoljstvo da me uhvate i bace u lance, sve to po naredbi kralja Filipa IV., uz ljubazno odobrenje pape Klementa V. a na ogromno zadovoljstvo plemenite inkvizicije (blago njima, posla nikad dosta, plaća osigurana). Bit svega bilo je uništenje vitezova templara (vidjeti knjigu “Rođeni u krvi – izgubljene tajne masonerije”). Najjača fora optužbe je hereza i nema ti majci da se možeš braniti: možeš priznati, kriv sam, pa da te kulturno zapale bez mučenja, a možeš i na neku foru izbjeći sve to, poput mene, koji sam se vratio u svoje vrijeme i sve promatrao kao farsu; pardon, kao horror, mjuzu je radio Bregović… A vi, praznovjerci, triputapljuvaocikadcrnamačkapređevamprekoputa, vi, horrorljupci, znate li vi išta o 15000 ljudi što je mučeno, na najokrutnije moguće načine, uz blagoslov Svetog Križa i zapaljeno na sporogorućoj vatri, javno kao opomena drugima, nevjernima, što bi ih moglo čekati dopadnu li u ruke Bogom Dane Crkve – ništa, je li? A možda i možete čuti zvukove? Ne, to su urlanja mučenih… 31

Za neke, vrata pakla otvorena su davnog petka 13., ali zemaljskog pakla, i ne radi se tu ni o kakvoj ukletosti, sotoninim prstima, božjoj kazni, radi se o gnjusnom zločinu inspiriranom profitom, zločinu što ga je provela Državna Aparatura uz pomoć Crkve… (i onda se vi čudite što sam ja, Alex, anarhist, netrpeljiv prema svakom obliku vlasti…) Svečani dan, petak 13., dan koji mnogi smatraju nesrećom, odnosno nesretnim danom; svi to ne mogu opravdati, ali ipak osjećaju – sumnjam da se u njima probudila kolektivna memorija ili savjest trule nam Europe ili ludilo prokletih, progonjenih i progonitelja, pa ih sve vuče ka nesreći – bojim se da je takvima zakazala kreativnost i da im je u životu dosadno, i poput inkvizicije koja je taj dan “imala” razlog da ubija, tako i oni “imaju” razlog da si sjebu dan; o, vi tužne kreature – trgnite te lijene guzice, aktivirajte mozgove… Petak 13., osim što je razlog pojedincima, grupicama da prtljaju o nekakvim ukletostima, nesrećama koje bi mogle zadesiti građane (inače su svi ostali dani valjda idealni, idilični?) taj dan, naslov je poznatog horrora, odnosno serijala… I ja taj dan isključivo vezujem za film, ja fan horror filmova, obožavatelj stripa, pogotovo Dilan Doga i ostalih mističnih, tajanstvenih pojava u dometu pop-kulture, odnosno supkulture, a može, ako vam paše, i nekulture… Dakle, prvi “Petak 13.” – ”Friday the 13th” je (a to filmofili, horror-fili, filmski kritičari, posebno Dragan Rubeša – znaju) režirao Sean S. Cunningham, 1980. – i uz “Noć vještica” i “Stravu u ulici Brijestova” čini sveto trojstvo Novog Američkog Horrora. Režiser vas, djeco, prvo narajca, vas voajere, a onda, kada ste u fazi (a gledanja seksa nikad dosta), brutalno vam prekida zadovoljstvo (pogotovo filmskim likovima) raznoraznim alatkama (ako ste pijani ili pod nekim šokom, film vam može izgledati poput produžene debilne reklame “može li vaš nož ovo?” odnosno 32

“može li vaša sjekira ovo?” – “cijepati drva i usput susjedima, djeci otcjepati glave???” – može vam smiješno izgledati, vama, pijanošokiranima – a inače, može vam proizvesti noćne more, a i ne mora…) Ako ste fan, poput mene, onda volite gledati te pizdarije, a nekima to može biti terapija, terapija u kojoj će se, uživljeni u ulogu killera, pobivši sve svoje stvarne neprijatelje, svoje mučitelje, osjećati bolje. (zbog dobro obavljena posla) Dragi moj neznani kritičaru, ti što si napisao da je to (film) “jeftin uradak” (probaj ti režirati skuplje), dobro si zaključio: to zaista jest “školski primjer eksploatacijske formule seks+nasilje…”, ali nemoj među mesom tražiti psihologiju ili ugođajnost (???), kao što ni u drkanju ne gledaj primjer majstorskog vođenja ljubavi; pozdravlja te Jason (a mama prije svega).

NOSTALGIJA Desi se, ponekad, dok šećem ulicom, iznenada, provaljuje u mene nostalgija: uvlače se kroz nos neki zaboravljeni mirisi, a zaboravljeni mirisi aktiviraju zaboravljene slike… Ali, zar se mogu sjećati nečega što nisam doživio?… Pazeći se, da me zbog zbrke među moždanim vijugama ne zgaze auti, hodam dalje tražeći prostor gdje se mogu mirno sjećati, možda i pričati s nekim o sjećanjima, a možda i vrtjeti tiho film u sebi pazeći da ne remetim svoju (već poremećenu?) sredinu… Sjećati se jasno mogu ljudi koji su prolazili kroz moj život: poželjnih i nepoželjnih; poznanika, prijatelja, susjeda, prolaznika, onih koje sam silom prilika morao upoznati; sjećati se mogu tvari koje smo unosili u sebe, silujući nerijetko vlastita tijela, prostituirajući pamet… Ali upijajući raznorazne informacije, tijekom vremena, čitajući kronike, novine, knjige, i ne htijući – neki događaji iz tuđih života, iz povijesti, postali su moji: spojili se sa svim bitnim i nebitnim informacijama u mozgu; mozak ih je arhivirao u prostore planirane za to… Miris, mirisi su aktivirali prisvojena, uredno pospremljena sjećanja… I eto ih, eto mene u njima, oživljenim crno-bijelim fotografijama – pokrenutom crno-bijelom filmu… Ali, kakva je to buka u glavi? Ne, to nije buka u glavi, nego buka oko i u riječkoj sudnici… Sudi se i netko će biti osuđen… Zašto? Zbog ubojstva koje je počinio… Godina je 1962. Ali čemu tolika frka? Čemu toliki interes? Ti ljudi, što hrle prema sudnici, kao da žele prisustvovati nekom kazališnom hitu ili ne 34

žele propustiti premijeru svjetskog filmskog hita kojemu će, osim režisera, prisustvovati i glumci i zainteresiranima dijeliti autograme – u kakvom su filmu oni? Što je u njihovim glavama? Kako se osjećaju i što očekuju? Možda zločini tada nisu bili tako učestali i tako strašni i tako svakodnevni?… Možda je ubojstvo jednog njihovog sugrađanina poremetilo njihov miran, pravedan, socijalistički san? Potaknulo paranoju: tko je sljedeći? Otvorilo čitavu lepezu pitanja, koja vlastima nisu odgovarala jer su dovodila u pitanje njihovu poziciju… Stvar je trebalo hitno riješiti. Dati narodu predstavu: evo, nakon što ovaj predmet bude riješen, a to možemo zahvaliti snagama reda, zločinac će biti pravedno kažnjen, narod zadovoljan, moći će se vratiti dnevnom privređivanju, mirno spavati znajući da je siguran i da će svaki daljnji pokušaj remećenja mira biti otkriven i adekvatno kažnjen… … Suđenje je trajalo ukupno pet dana (od srijede 14. studenog do ponedjeljka 19. studenog). U sudskoj dvorani bilo je prisutno u pet dana suđenja oko 1300 građana, a pet puta više ljudi interesiralo se za tijek suđenja u hodnicima Okružnog suda. Jučer je jedan dio publike na suđenju prosjedio oko petnaest sati, što je jedinstven događaj u spomenutoj zgradi suda… RIJEKA, 20. listopada – Sinoć oko 22 sata i 30 minuta veliko vijeće riječkog Okružnog suda sastavljeno od suca Mirka Mrduljaša, kao predsjednika, dr. Benjamina Maurovića i trojice porotnika, osudilo je NA KAZNU SMRTI Augusta Gustava Trstenjaka zbog ubojstva Slavka Devčića izvršenog na podmukli način iz koristoljublja (Član. 135 st. 2, toč. 1 i 3 KZ) 8. studenog 1960. godine oko 18 sati u Svilnom. 35

… … …Nakon što je pred suce pristupio svjedok Domenigini, koji je s Devčićem bio suvlasnik mehaničke radionice na Školjiću, svi su utihnuli: – Ja i Devčić bili smo suvlasnici radionice. Ali smo svaki za sebe tražili posao, svaki za sebe vodili evidenciju, naplaćivali… Znam da je Devčić popravljao kola Trstenjaku. Jednom mi je rekao da mu August nije još platio ni polovicu za popravak… Nakon povratka iz Ljubljane (kamo je putovao skupa s Trstenjakom) rekao mi je da su njih dvojica zamijenili kola, da će mu Trstenjak dati svoja i još povrh toga 400 tisuća dinara… Kritičnog dana rekao mi je da ide u Svilno po taj novac… Devčić je bio mirne naravi, dobar drug, pošten… … …

(Izvadci iz novina, pretpostavljam Novog lista. Gornji pasus potpisan je vlastoručno; ostale (radi se o dijelovima novinarske reportaže) potpisuje Branko Turč… (na tom su mjestu novine pocijepane, pretpostavljam da su slova koja nedostaju I i Ć; dakle, potpisnik bi mogao biti Branko Turčić (književnik, autor romana Živi, mrtvi i pomorci). Ako nije: isprika.))

GRAD I “POD RAZNO” Ovaj grad – – izronio je iz mora; darovan ljudima. Ja u svojim žilama osjećam morsku sol – tajnu, korijene prapostanka. Razmišljam o gradu: fizičkom, onom koji tvore prometnice, objekti, ljudi, povijesno naslijeđe, kultura, supkultura i onom nefizičkom, apstraktnom, onom što ga, vjerojatno, zamišlja svaki kreativac: taj naizgled izmišljeni grad je najslobodniji od sviju i mijenjajući se uopće se ne mijenja: to je vaš, osobni grad, bez tiranije, osim ako je sami ne proizvedete… ČUVAJTE SE ZLODUHA VLASTITIH MISLI – kako se kaže u nekom starom filmu. Čuvam se vlastitih misli, i vlastite netolerancije. Što vama pada na pamet (nadam se ne balkon ili neki drugi dio “zgrade smrti”, kako su je prozvali novinari – iz Čandekove…) kad kažem Rijeka? … … Tumaranje? Lutanje po nevidljivim uličicama, nepoznatim teritorijima, nepostojećim trgovima? Lutajući, zaustavljam se u osamdesetima; ovdje nostalgija(???) ima neugodne mirise, a atmosferu, ispunjenu dječjim urlicima i običnom, uobičajenom gradskom vrevom prisutnost smrti čini – drugačijom… Novine se raspisale o “španskim mušicama”, savjetuju dječacima da se sa seksom treba pričekati, nastavnici, psiholozi, ini trabunjaju svoje, jasno, uz obvezatne slike kojima će javnosti podastrijeti cijenjeni svoj stručni lik; Katolička crkva zauzima dobro poznatu poziciju (seks se treba konzumirati u braku) i sve ostaje po starom: neki čuju, neki ne čuju, neki rade po svom; svi sve znaju, nitko ništa ne zna. Čitajte između redova – najgenijalnija je 37

izreka koju sam čuo i koja u svom psihološkom, filozofskom podtekstu ima veći učinak nego sva ona dogmatska trabunjanja zajedno. Dakako, čovjek je stvoren da pati i patnju ne može izbjeći, makar otišao do najmoćnijih ljudi na svijetu, sakrio im se pod stolove i tu ostao do neminovnosti… Ti, mali čovječe, ostavljen si sam sebi. Ostavili smo za sobom tu 85. …krenuli dalje u procese, izlazeći svojevoljno iz zadanih okvira… a tamo je ležalo carstvo seksa, slobodna ženska tijela dozivala su i spoznavali smo instinkte i čudesne mehanizme tijela o kojima te nitko ne može naučiti; otkrivali smo, ne htijući reći, vlastitu slabost, radeći procese što su održali ljudsku vrstu… ne, seksom nismo htjeli održavati vrstu niti donositi dobrobit kolektivu, željeli smo se osloboditi nekih enigmi koje su nas kočile… ti vječna znatiželjo. A društvo (pojedinci) je vježbalo strogost i pojedince ne htijući bacalo u antidruštvenu poziciju, kontru sebi samom – što će postati vječna prijetnja… i do danas je nećemo znati riješiti, pitanje je za poslije… Postoje, govorili su (i dalje govore) normalni i nenormalni: no mi smo s nenormalnim živjeli, dašto smo, i ne samo to, poticali smo ih, poticali smo ih postupcima, riječima na koje smo mislili da imamo pravo; hrabro smo urlali, urlajući pobjeđivali jače od sebe, rješavali se roditelja, nastavnika, MISLEĆI: IMAMO PRAVO… Kasnije smo ustvrdili da u mnogim stvarima nismo imali pravo, no što je tu je, normalni smo, idemo dalje; oni koji nisu bili normalni zapeli su na našim greškama i bili prisiljeni odgovarati za naše greške… Ostavili smo za sobom tu 85. Imao sam 11 godina, balavac kako bi rekli, život je trebalo otkrivati… i dvojicu mladića, što su ušavši u Klinički bolnički centar Rijeka ušli u ovu priču, na neki se način 38

vratili. A o njihovom se problemu tada šaputalo. Bio je to problem side, odnosno aidsa. Oni su sad tu pred vama, vi, koji čitate, jer su njihova imena, medicinski nalazi svojedobno ponuđeni javnosti, onoj znanja željnoj i onoj stručnoj, medicinskoj. Predstavljeni su kao: bolesnik 22 godine star, muškarac, strani državljanin (M. broj 9338/85); bolesnik 22 godine star, muškarac, strani državljanin (M. broj 9503/85) Prvi: doputovao u SFRJ (u okolicu Rijeke) 6. kolovoza 1985. Zbog lošeg osjećaja, bolova u križima i febriliteta, javio se liječnici primarne zdravstvene zaštite dva dana poslije 8. kolovoza… Sumnja na infekciju s HTLV-III virusom (HIV)… Upućen na Kliniku za zarazne bolesti… Rezultati prvih pretraga metodom ELISA na HTLV-III (rađeni na Odjelu za imunologiju Bolnice za zarazne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu) bili su testom i retestom POZITIVNI (pozitivno, nažalost, u ovom slučaju ima negativnu konotaciju). Otpušten 13. kolovoza 1985., uz suglasnost nadležnih… AMNEZA: Prije 15 mjeseci bolesnik je proveo bolničko odvikavanje od droge koju je uzimao intravenoznim putem. Tom prilikom mu je izvršena punktacija limfne žlijezde na vratu… Posljednjih nekoliko mjeseci sve slabije spava, postao je nervozan, izgubio 2,5 kilograma. Otprilike dva mjeseca dobiva atake bolova u križima, praćene febrilitetom i znojenjem, a tri tjedna prije dolaska zapazio mjehuriće u predjelu korijena penisa koji ne prolaze… EPIDEMIOLOŠKI PODACI: Oba roditelja porijeklom iz naše zemlje (okolica Rijeke). Tu je stekao mnoge prijatelje, a novu 1985. također je dočekao u našoj zemlji. Inače živi s roditeljima u jednoj stranoj zemlji. Zasad je nezaposlen. TJELESNI NALAZ: Bolesnik je visok, slabije uhranjen, subfebrilan, lagano hipodinamičan. Limfni čvorovi ingvinalno, aksilarno, submandibularno do veličine graha, pokoji do veličine lješnika, 39

bezbolni, pomični od kože i podloge. U predjelu radiksa penisa ulcerozni defekt, veličine većeg nokta, djelomično epiteliziran, rubovi infiltrirani, neravni, pokriveni manjim smeđim naslagama. U centru sitan nekrotičan defekt. U okolini uz rub defekta nekoliko manjih vezikula. Ždrijelo zacrvenjelo, bez naslaga. Hepar se palpira za oko jedan poprečni prst, a lien donjim polom. … Drugi: Primljen na Kliniku… 13. kolovoza 1985. Uputna dijagnoza: hepatitis. (Pozitivan na virus HTLV-III. (HIV) – utvrđeno kasnije.) AMNEZA: Od 5. kolovoza 85. osjeća se klonulo, bezvoljno, nema apetita. Od 7. kolovoza febrilan, oko 38°C. Primijetio je tamniju mokraću, a imao je mučninu i jedan put je povratio. Dan prije hospitalizacije požutio u očima. Kao dijete patio od glavobolje i angine ždrijela. Prije tri mjeseca imao je mjehuriće u predjelu spolovila koji su ambulantno označeni kao “moskula”. EPIDEMIOLOŠKI PODACI: Prije tri mjeseca bio u kontaktu s nekom ženom koja je imala žuticu. Puši hašiš. Uzimao drogu intravenoznim putem. U Jugoslaviju doputovao 2. kolovoza 85. Nakon kraćeg boravka u Opatiji, smjestio se s ocem i prijateljima u kućnoj radinosti u Selcu. TJELESNI NALAZ: Afebrilan, mobilan, priseban, ikterične kože i bjeloočnica. Srednje visine, nježnije osteomuskularne građe i uhranjenosti. Lagano hipodinamičan. Jetra se palpira za oko dva poprečna prsta, a slezena donjim polom. Limfni čvorovi ingvinalno, aksilarno i na vratu veličine trešnje. Okcipitalni do veličine graška. Čvorovi su bezbolni, pomični. Drugi je pacijent otpušten, na vlastiti zahtjev, s dijagnozom hepatitisa, upućen na liječenje, laboratorijske pretrage nisu stigle na vrijeme, tako da nije mogao biti upoznat sa pravim stanjem… 40

(Sva mudrovanja koja nisu moja pokupljena su iz knjige SSIDAa/AIDS Sindrom stečene imunodeficiranosti, grupe autora: H. Mujagić, Z. Radovanović, M. Cuculić, N. Vujanović, A. Vujić, P. Čobić – knjigu objavila sarajevska “Svjetlost” 1987. HIV (HTLV-III – humani retrovirus, vrlo brzo izolovan i identifikovan, uz naziv koji su koristili naši doktori, ima i druga imena LAV, ARV; Izvršni odbor međunarodnog komiteta za taksonomiju usvojio je sljedeće ime za virus kojim se podrazumijeva da on uzrokuje SSID-u VIRUS HUMANE IMUNODEFICIRANOSTI, i predložio da se koristi engleska forma ovog imena HUMAN IMMUNODEFICIENCY VIRUS – HIV.))

RIJEKA Je li vam išta palo na pamet (nadam se ne balkon ili neki drugi dio spomenute, “legendarne” zgrade u Čandekovoj, odnosno, kako je ja zovem, Čandrkalovoj, tu istu je Božo Bager, nekadašnji ministar nekadašnje vlade, onog poznatog političkog grupnjaka, htio srušiti, komplet. Dopizdilo mu valjda od silnih primjedbi stanara, koji su se žalili na urušavajući neboder, i nemoći gradskih otaca: love nema, lova treba – a ljuti Božo lovu ne da, i što onda? Ruši zgradu, tako da neće predstavljati opasnost za stanare što u njoj žive i za prolaznike… Taj rušilački plan, hvala Logici, nije usvojen, dapače obećana je sanacija, skupilo se love…) kad spomenuh Rijeku? Grad Rijeku? Luku našu? Tugu lučku, našu? Tugu žuljavih ruku, što su marljivo radile i svoje molitve upućivale nebu, ono im bar nije slalo uputnice s rokom kad se račun treba platiti ili će pravni poredak efikasno proraditi, niti raznorazne oslobodioce, potkovane ideologijom. Nebo je šutjelo i radilo svoje – i oni su, taj prezreni, potplaćeni sloj, taj isti koji će sutra, ako treba, goloruk na tenkove, koji će se odreći i budućnosti, a prekosutra će ga strpati u zatvor jer se zamjerio nekom birokratu – pitanje, na koje, bit ću iskren, niti nisam očekivao odgovor, pretvorilo se u kuknjavu, jebi ga, zato ću sad spomenuti, to sam htio odmah na početku ali se otelo kontroli i razvezalo, samo od sebe – Igora Večerinu – suvremenog riječkog pjesnika, urbanog, rekli bi, ali se ta riječ toliko izlizala od uporabe i zlouporabe da je izgubila svrhu, i prepisat ću na ovom svečanom mjestu njegovu pjesmu, iz zbirke Gruv. Zašto? Zato, jer sam sentimentalan i čudan, usput, ali to nema veze ni s Večerinom ni njegovom poezijom, a najmanje s gradom u kojem živim, to je jednostavno moja bit, a ta moja čudnost od osobe promatrala je svojim frustriranim i pijano-trijeznim očima Igorove riječi i vidjela dijelove, zakutke grada koje ili nisam mogao ili nisam želio vidjeti. Evo ih: Rijeka teče: Sedam zastava Sada kad gledam, zaista samo nisu one zakucane o stijeg one su nabodene na koplja koje 42

čeka još Još, još znakova i barjaka mi dajte da ispljunem i zadnje skrupule i ćelave političare iz svoje utrobe da očistim srce i blus kojim tečem Poruše li se svi neboderi i stanu svi zupčanici, isperu se ulje nikad ovdje neće biti motika ni polje tu je Urbs izronio iz magme ljudski duh za vijekove da udahne Od klošara do umjetnika, muda velika sto kilometara od maskiranog Agrama Sistematski se dodvorava Sistematski se propada Sve što teče – mogućnost izbora U glavi nijedan od svih tih u ustima jezika riječ krepava, bludnica izbezumljena U glavi zdrav čovjek – pjesnik ubica Razvaljena dama, od Bakra do Lovrana od Cinka do Žive, tekuće gradske mašine što sve je velike sama protjerala, zna kurva za toplu ljubav iz daljine Tako milo svine glavu za izgubljene povratnike To je reski psiho za sve nepomične Za ručak, povijesni ručak, ona, servira doručak, urbanu maneštru i sebe kao stručak Za sve vijekove, sve što traži: Razmakni usne, zategni ih za uši lagano odškrini zube da ugrizeš sumnje u nju da i ne znaš da se smiješ tako zbunjen od te lude režije riječke tragikomedije točka

MORE Hodam i pazim da me ne zgazi neki šofer (nacugani nevoljnik ili neki maloljetnik s viškom agresivnosti, manjkom svijesti i iskustva – konkurencija je, dakle, velika) i eto me do mora. (Da, ne biste vjerovali, Rijeka je grad na moru…) Asocijacija br. 1 – pjesmuljak, poslan i objavljen u Ri-valu, o moru i nama nemoćnicima što buljimo tkoznagdje; atmosfersko nešto, ali nije katastrofa nego poezija, tj. poezijom nastoji biti; ne, ne može sakriti cviljenje, patetiku i nekakvu romantiku – ali i to sam ja… pa makar bio i pjesnik, početnik, odnosno amater… i stvari su mi objavili, boli me kurac (makar samo 5) i mogu se folirati. Evo, sad se foliram, buljeći u more koje je pokrenulo asocijativni niz. Asocijacija br. 2 – brodovi (ljudi, jebene obale – ne mislim na umrtvljenu Daleku obalu – splitski bend) Tonka me jedne godine htjela otfurati sa sobom u Split; budala ja, nisam pristao, pravdao sam se obavezama; sad mi je krivo, a tko mi kriv, propustio sam rijetku priliku da vidim Split… bilo pa prošlo… a kad smo već kod prošlosti, čini se da su slavni dani riječkog brodarstva iza nas… ispred mene… more… dnevne more… i truli glasovi u glavi, onih koji imaju nešto za reći, a takvih, hvala bogu, uvijek ima: govore o prilikama, neprilikama, svijetloj budućnosti… samo kad… kad… kad bi… DA – kad bi njih, govornike sveznajuće, postavilo na odgovarajuće funkcije, pa da primaju državnu plaću – sve bi bilo bolje… možeš misliti, sjajnog plana… A kakvi su planovi Njima bili, pitam se, nepitam se i gledam brodove – lijene gadove što se nastoje ne raspasti… nemoćna bića. Ostavili ih tu, vezali i ne znaju što bi s njima… najradije bi, valjda, da se sami podave… ti nemoćni invalidi, svjedoci povijesti, slave i propasti… Ne, prolupao nisam, znam da o brodovima govorim kao o živim ljudima, to je profesionalna pjesnička deformacija… mislim – a i 44

to je znak poremećaja – mislim o Njima, bićima sa slika, lijepih osmijeha i finih odijela, Njima s pozicija, što su upropastili sve što je vrijedilo, pa iz te ništavnosti izvukli sebi karijere i lovu… A treba li se o njima misliti? Gledajući ništavilo koje su ostavili kao naslijeđe – to naslijeđe (ništavilo) ima tendenciju širenja (na sva područja ljudskog djelovanja, dakako, onog uspješnog), mislim i misleći ih utapam, potapam ko u popularnoj igrici s nemoćnim ruinama što bi se trebali zvati brodovi, a jesu racku, ko što su ovi uspješni poduzetnici – uspješni lopovi; to jesu, ali to je druga priča i drugo more za plovidbu… Asocijacija br. 3 – Psovka i psovaka niz… Asocijacija br. 4 – Sv. Psovač Asocijacija br. 5 – uglazbljena poezija o moru, mornarima i inim mokrim-suhim što kusaju kruh sa sedam kora ili žive na račun od ovih kušača (suzdržite se, molim, od predrasuda o mornarevim ženama… hvala) Primjeri: “More” – More Seid Memić Vajta – Kruh sa sedam kora Lidija Percan – Mornare lipi moj Asocijacija br. 6 – Oliver: Galeb i ja Asocijativni niz prekidaju galebova govna, čuvajte ih se, i veselo graktanje tih nebeskih letača; odlazim dalje, u svom smjeru… (Ova provokacija – Rijeka je grad na moru, ne biste vjerovali, nije namijenjena tebi, obrazovani čitaoče, tebi kojemu zemljopis nije stran, nego je posredno posvećena ovima virtualnima – igračima koji more jedino vide na ekranu, ako im ga se servira, i svim ćoravim pri zdravim očima, a pogotovo našim privrednicima, njima prije svega, koji na spomen turizma vide samo lovu na računi45

ma, a u moru vide samo jednu veliku kanalizaciju… koga briga za ponudu…) POSEBAN NAPUTAK: Ne mogu vjerovati koliko je u Rijeci rođenih Riječana, a neplivača. Je li to trend ili lijenost, ne znam. Usput: kritika školstvu, tj. likovima iz šk. Sustava. Mislite li vi uopće o zdravlju nacije? Da? A bazeni (u školama) – to je prevelik luksuz, ha? Ha? A kad bi vas bacili (u morsku ili riječnu vodu ili jezero i usput vezali), bi li prevelik luksuz bio vaše spašavanje? Ha?

EH! Misliti o gradu i usput hodati (bez nekog određenog cilja), pritom paziti na galebova govna (jake kiseline), nervozne, munjenoopičene šofere, “duhom opsjednute” dijelove zgrada, i na kraju paziti na dosadne poznanike, nastojeći ih izbjeći svim silama – napornog li sporta. Eh! Rijeka. Čitam Novi list, Gospara Frane Supila (utjecajnog u njegovo a i sadašnje vrijeme) u Narodnoj čitaonici na Korzu (u blizini Radio Rijeke). To je dnevni ritual mnogih, čitanje dnevnih novina – uz Novi list, tu su još i Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list, ini tjednici, magazini, živa čuda od slike i riječi – a sve si to možete priuštiti, vi, zagovornici pisane riječi i čitanja u tišini (dobro, pojedinačna krkljanja ne možete izbjeći, kao ni zvukove mobilnih aparata kojima tu zasigurno nije mjesto, i ne može se izbjeći nespretnost pojedinaca, što dovodi do remetilačkih šumova i lakše buke…) za 50 kuna godišnje: učlanite se fino u Gradsku biblioteku, pravo imate na dvije knjige odjednom (rok čitanja – mjesec dana, zakasnina 22 lipe po danu kašnjenja – pa vidite isplati li vam se kasniti) i eto vam osiguranog mjesta i štiva u spomenutoj čitaonici. Čitati… Čitati, dakle misliti… Misliti, dakle biti… Biti je tuga i radost, mogućnost i nemogućnost, sloboda tijela, a što je još važnije – sloboda duha… Misleći o gradu, mislim i o onima koji su pisali o tom gradu: prije svega o neumornoj profesorici, gospođi Radmili Matejčić, neumornom istraživaču, pravom radniku, obrazovanoj, nenametljivoj u svom – inteligentnom, krajnje zanimljivom izlaganju, predavanju (danas dostupnom u pisanom obliku – posebno ističem 47

njeno kapitalno djelo, mnogima posebno drago, da, reći ću dobro poznatu, izlizanu frazu – KULTNO – “Kako čitati grad”. Čitajući ga shvaćate, valjda, da Rijeka nije grad bez identiteta (kako mnogi, brzi na jeziku, lijeni kad treba misliti, kritiziraju), a nije ni dosadan; dosadna je samo ljudska nekreativnost, kupovalačka logika što uživa u gotovim rješenjima, gotovim proizvodima, i tu nema mjesta za nikakvu kreativnost, a emocije su suvišnost – dakako, dok se i one ne nađu na reklamnoj ponudi… O gradu su pisali mnogi: između ostalih i Igor Žic (mnogi mu povjesničari zamjeraju što se miješa u njihovu struku (hm), valjda im neka čudovišna sila brani da objavljuju djela iz struke – ili možda ne dopiru do šireg puka kao što to uspijeva Žicu, sram ga bilo, što je tako prokleto zanimljiv – o da, i provokativan i nametljiv u stavovima, pa vi, ako se ne slažete, naoštrite pero – za razliku od stručne dosade, namijenjene nekolicini bogom danih intelektualaca… Tu je još i Irvin Lukežić (njegove Fijumanske priče) Eh. Kad smo već kod galebova – pada mi na pamet jedan jedini – onaj koji je snimljen i prezentiran na stranicama knjiga “Vježbanje života” Nedjeljka Fabria – te knjige, što ih je čitalački puk razgrabio, objavilo je “Znanje” u biblioteci “Evergrin”, koju je uređivao Zlatko Crnković. Ko da je znao da će ga snimiti i prikazati na naslovnoj strani popularnog romana, meni omiljenog – možda i zbog toga jer govori o Rijeci – vodi me u prošlost, u nemirna i zlatna vremena tog (ovog) grada i proživljavam sve, zajedno s likovima, tim ljudima unutra, ali ja se, za razliku od njih, mogu povući od problema – eee, o galebu sam zapeo, glumcu, foleru, pozeru ponosnom na svoju slobodu i mogućnost letenja – ko da je znao, pa je sačekao da fotograf učini svoje i odletio, nebu pod oblake… (moj galebe…) 48

Eh. Georgij Paro 1990. u kazalištu “Ivan pl. Zajc” režira predstavu Vježbanje života – treba li reći, vrlo gledanu… Eh. Da sam imao dovoljno love i državne moći, utjecaja, ako ne bih režirao, onda bih barem producirao film, ja bezobrazni Alex, umišljenik, ne vjerujete mi? – dobro, možda ga ne bih režirao, ponudio bih ga nekom sposobnom redatelju (…i na licima ljudi promatrao efekt toga). Ali ne. Ipak je ovaj grad “Zona sumraka”, dalek i stran Zagrebu, strukturi koja god je na vlasti, a ta, žali bože, ima očajan ukus… Eh. Ovo je bio čisti subjektivizam. Ali jebe mi se, osjećam se bolje. Nakon rečenog. Nakon pročitanog… Eh (što sam zapeo s tim ehanjem, ha?) I dalje brijem po “Vježbanju…”; sjećam se izložbe, zamišljam sebe, kreaturu, visoko, visoko, visoko iznad grada, na jednoj tankoj žičici, stojim, sa širom otvorenim kišobranom i promatram grad i ne biste vjerovali, uopće se ne bojim… a u ušima čujem Uteovu glazbu… Ništa vam jasno – je li? Ne brinite, to su samo moje emocije i moja stanja… U jednoj glupavoj tv emisiji jedan je pametni glasić izvolio reći da je Rijeka grad koji boluje od viška povijesti. Pa ispada da nam je naslijeđe, kojim se normalni, civilizirani gradovi ponose i ističu ga, smetnja u razvoju. Eto, ne znamo što ćemo s njim, pa onda najbolje ništa. Eventualno emisicijice. Bože sačuvaj. Možda i od viška glava ne boli, no od viška kretenizama na ekranu boli, a i svrbi vas po novčaniku dok se pitate: zbog čega ja plaćam te “edukativne” pizdarije? Zbog toga jer je pljačku legalizirao Sabor? Da, sasvim sigurno zbog toga, tužna nemoći… A kad smo već kod viška povijesti, s kojom ne znamo što ćemo nego gus49

lati i jadikovati poeme nad gradom, nad gradom za koji “stručnjaci” imaju ambiciju da mu otmu vlastitu povijest i zabiju je duboko pod zemlju kako bi nesmetano, bez viška povijesti, mogli raditi svoje trgovačke centre, odnosno veliku skupocjenu grobnicu… Od viška povijesti normalnog, obrazovanog, kulturnog građanina glava ne boli, osim toga Riječani su kroz povijest bili marljivi, znali su i znat će što će sa svojim BLAGOM – samo, smetnju i njima i gradu predstavljali su već spomenuti “stručnjaci” potpomagani od kojekakvih politikanata, spremnih da obraze i šupke prodaju novim i novim gazdama – dakle, organizirani kriminal, moralan koliko i suvremeni terorizam: umotan u “novi image”, no svejedno opasan i destruktivan… Eh. Ponovo zapinjem za pojam IDENTITET, a jedna gospođa zapinje za mene… O, kolike li šizofrenije – govori ona. Dižem glavu, gledam ju: meni govori, i ponavlja: kolike li šizofrenije, mladi moj… A vi ste stručnjak, po tom pitanju? pitam… Ja sam stručnjak po pitanju grada – govori ona – ja sam stara Fiumanka… Niste stari, gospođo, serem ja, a ona se zahvaljuje i nakon toga, pogađate, govori da je grad ostao bez identiteta i da vi (ja?) mladi ne marite za to, baš vas briga. Ne, gospođo, nije ovaj grad bez identiteta, trenutno je odsutan… A gdje je, pita me ona, zamenestara Fiumanka… U Italiji pere Talijanima guzice… Bezobrazno, priznajem, ali na moj bezobrazluk ona reagira smiješkom i pozivom na cugu… Ćemo puno povedat – špreha ona… Čitala mi je iz knjige Irvina Lukežića: “Godine 1774. uputio je Fortis engleskom ministru Johnu Strangeu u Mletke pismo u kojem veli; …prvi od tih gradova u kanalu je Rijeka; u prijašnjim se vremenima zvao San Vito, a to je ime dobio po rječici koja izvire ispod nedaleke planine i utječe u more tvoreći luku… …Predgrađa su velika i dobro sagrađena; a kuće opremljene s dobrim ukusom koji bi se jedva mogao očekivati na tako zabače50

nom i neugodnom položaju… Prirodni je jezik zemlje hrvatski, ali otmjena čeljad obaju spolova govori dobrim talijanskim jezikom i oponaša toskanski način pa bi ih zbog toga jamačno trebalo mnogo više hvaliti nego nas koji sakatimo naš lijepi jezik i rugamo se svakome tko ga nastoji dobro govoriti, ako nije rođen u Toskani…” “S kim pričate?” – pita neki lik, vjerojatno konobar. “Pa šta ne vidite – sa sobom pričam.” “I spominjete Rijeku…” “I čitam Irvina Lukežića – poznato?” “Ne – a to je tko, pisac?” “Ne – slobodni zidar – a znate li za njih?” “Pa i ne baš – tko su pak oni? Da nisu to oni, masoni? …Njih Thompson spominje. Slušate li Thompsona? Ja slušam…” “Gledam prema baštini, gospodine…” “Ovo je vrijeme strašno, ta dosadna kiša – šta ćete popiti?” “Pivo.”

ZAČEPI NOS I PRODUŽI DALJE Riječani su obuzdali svoju voljenu rijeku, tako da ih ne zajebava tj. ne poplavljuje – i to je u redu – ali tko će smrad obuzdati, što se zna širiti iz Mrtvog kanala? Dobro, skužio sam vas, začepi nos i produži dalje… Dalje. Do veselih ljudi. Špreha: “Revolucija nam se rađala po šupama, portunima i kojekakvim objektima, nije li?” “Šta je ovo? Filozofija? Izlaganje? Predavanje? Doktorska disertacija?” “E, sve to.” “Čudno, kako samo uz cugu imamo volju debatirati…” “Ćo, ne valja na suho niš delat, znan ja to, aš san majstor, majstor mona, a diletant kako ti… si ti diletant?” “San.” Špreha: “Rijeka je poslije rata (II. svj.) ostala bez dobrog dijela svog autohtonog stanovništva, bez Fiumana…” “I nakon oslobodioca oslobodioci…” “Moglo je početi drugo poluvrijeme…” “Rijeka je počela gubiti svoj identitet…” “Krenulo je opako s izgradnjom: sve za radnog, socijalističkog čovjeka, sve za Tita, za maticu domovinu, Hrvatsku, Jugoslaviju…” “Dolaze novi ljudi, grad ih treba, grad doziva, industrija, luka cvjeta, svi pričaju o gradu Rijeci…” “A rijetki šapuću o osveti pobjednika, montiranim suđenjima, samovoljnom kažnjavanju, egzekucijama, jamama, logorima…” 52

“Ćo, ja san pravi Primorac, Hrvat, partizan, a ne mona, ja san se boril, ne drkal kurac…” “Novi građani grada Rijeke, kojima je grad osigurao smještaj, dobivali su djecu… ta će djeca postati temelj Nove Građanske Svijesti – ta mularija razvijat će vlastiti identitet, povezujući ga s gradom…” “Revolucija nam se rađala po birtijama, s veselim, zgodnim konobaricama…” “Supkultura će, ne biste vjerovali, odigrati bitnu ulogu u razvijanju građanskog identiteta, generacija… klupski prostori, rockkoncerti, okupljanja mlađih ljudi 70/80-ih, organizirana navijanja (N.K. Rijeka – Armada), to će biti nukleus tog identiteta koji će dokazati svima da mladi imaju svijest o sebi i o gradu u kojemu žive, ali imaju i svoje poglede na svijet oko sebe koje bi trebalo uvažavati; kao što bi mlađi i oni što tek dolaze trebali uvažavati povijest i temelje na kojima grad leži…”

TUMARANJE tumaranje po slovima postanka vraćanje natrag sve do A do Abela, do zločina, do krvi njegove, što urla ispod zemlje, tražeći pravdu do slova K K kao Kain, ubojica (gdje ti je brat Kaine? – pitao je bog…) K kao Kamov, Noin sin, koji je odbio gledati golotinju vlastitih roditelja… Kamov Janko Polić Kamov Kad govorim o gradu Rijeci, normalno je, moram govoriti, pisati o njemu. Pisali su i drugi – oni koji ga nisu shvaćali za života ni poslije njegove smrti – no morali su osjetiti bijes, energiju – da, i ljubav što je izbijala iz njegovih napisanih riječi, divljih rečenica – oni koji su ga pokušavali shvatiti, pokušavajući kroz umjetnički proces dati svoj obol društvu, pružiti ruke prema prošlim vremenima, vratiti zaboravljene, a tako i uklete pisce, tako i Kamova. Pisao je Slobodan Šnajder (dramski pisac i kolumnist Novog lista), napisao: “Kamov – smrtopis”, a legendarni Branko Brezovec uprizorio je njegov komad kao mjuzikl i – vidjelo se – oduševio publiku. Premda, gunđanja je bilo, što je i normalno… Čujem vas, uvaženi gospodine Ljubo Wiesneru: Janko Polić – sad se to smije reći – bio je najstrašniji pjesnik hrvatski i ujedno najsocijalniji kojega smo imali. On nije štovao dogmu i bio je buntovnik neizlječivo. Njegova poezija nije bila u smislu profesionalne teorije koja osjećaj mjeri toplomjerom, oblik stiha okretom šestara. Njegov navalni ritam, njegova harmonija, isto tako nekorektna koliko je bila bučna, učiniše umjetnost njegovu oruđem polemike. On je bio pjesnik Psovke. Ne laska se tu, 54

ne miluju se živci, ne čini se da plačete od nježnosti; sprda se, psuje, zaglušuje. Ne pjeva se tu; siluje se hartija, ćuška se, udara, kriči iz cijelih pluća, galamom jednog orkestra zaglušenog; orkestar je uzeo razvoj nečuven i nadvikao sve svojim strahovitim glasovima i čini se da je stvoren da bude izrazom groznica i zabuna vijeka bolesnog, koje nas proždiru. Tumaranje tumaram po vlastitom tekstu; vi, znanja željni, sigurno očekujete pametan tekst i faktografske podatke koji će učenicima dobro poslužiti kad budu govorili o Rijeci i o Kamovu, no toga tu, vidjet ćete, nema – tražite sami, ja evo slobodno tumaram… izvolite gospodine Auguste Cesarec: …pjesnik-revolucionar… prerano umrli Janko Polić Kamov. Ustanak, protest, negodovanje koje je buktalo u ognju njegova temperamenta – takva je bila njegova poezija. Bilo je to u vrijeme krize koja je pratila aneksiju Bosne, kada je naša krupna buržoazija svim silama, iako prigušena austrougarskim imperijalizmom, težila prijelazu od sitnoburžoaskog feudalno-agrarnog ustrojstva zemlje industrijskom ustrojstvu velikih gradova. Ta težnja buržoazije odgovarala je težnjama Polića, čiji je puls mogao normalno kucati tek u ritmu velikog grada (Polić je vrlo mnogo putovao, naročito po Italiji). Međutim, Polić je bio buntovan i, može se reći, odveć apolitičan, a da bi se mogao solidarizirati s buržoazijom. Istina, on se nije nalazio u redovima tad već prilično snažnog proleterskog pokreta; najbolje bi ga bilo nazivati anarhistom. Njegovo umjetničko stvaralaštvo, koje je našlo izraz u dramama, romanima, pjesmama i feljtonima, moglo bi se usporediti s futurizmom koji se kasnije pojavio u Italiji. Neki od talijanskih futurista smatraju ga umjetnikom koji im je vrlo blizak. (…) Tumaranje hotel Kontinental, prostor ispred – legendarni Kont – prostor gdje su se okupljali mladi, nekad, ona pankersko-novovalna gene55

racija – sada mularija skejta, rulja uživa (?) u ugostiteljskoj ponudi – a naslonjen na ogradu mosta stoji on, Kamov, mlad i buntovan, zagledan negdje… postavili mu spomenik, premda se futuristima ne dižu spomenici; futuristi spomenike dižu u zrak, kužite? Gradske, državne strukture stalno misle, ako će odavati priznanja zaslužnima – RETRO – osigurat će sebi mjesto u povijesti – njima je sadašnjost tek norma i lova koju zarade – ne misle oni o umjetnicima danas, nego o onima prije, mrtvima i pokopanima; uostalom, tako im je najbolje, s mrtvima se ne moraju slagati, mrtvi ne govore niti ih moraju razumjeti, a najmanje im moraju davati lovu – što će im; nad mrtvima je najbolje brbljati, trudeći se ostaviti što bolji dojam na šire mase i bolje se pozicionirati… današnje umjetnike ko jebe, osim ako sami nisu politikanti i ne zajebavaju previše sa svojom …um… umje??… umjetnošću… Digli Pjesniku spomenik i on stoji, sad su mirni, brinu oni o baštini, no što je sa Živom Kamovljevom Riječi? – ona je prepuštena Pojedincima – između ostalog i profesoru Mladenu Uremu (najvećem Kamovljevom promotoru kod nas, a što je i još važnije – u svijetu; hvala mu na tom) Tumaranje Evo i gospodina profesora, pjesnika, pisca, umjetnika, gospodina Milorada Stojevića – napisao je, između ostalog, i “Primere vežbanja ludila” – roman pisan, kako Velimir Visković piše, srpskim književnim jezikom “kojim je pisala jugoslavenski orijentirana, radikalna hrvatska omladina, oko i nakon prvog svjetskog rata…” “…ne mareći za biografsku vjernost “istini”, gradeći svoj tekst kao slijed grotesknih, suludih, fantazmagoričnih slika, Stojević je možda upravo na taj način najvjerniji Kamovu, čija biografija, čak i ako je “hladno” objektivno ispisana, zvuči kao literatura, kao proživljavanje odabrane ideje, pokušaj ostvarenja proklamirane anarhističke apoteoze apsolutne slobode ličnosti.” 56

Evo, jedan dio iz “Primera…” (…) “Gde je sada grad beše pesak, bez tragova čoveka, bez zveri koje bi proždirale ribu što bi je oseka ostavila u plićaku. Istorija hoće da izmeni građu za svet pa tako i za Rijeku. Prema toj izveštačenoj ali zvaničnoj povesti što ne htede da bude istorija nego njen isečak, onaj isečak zvan pojedinačna povest što se kao zvanična laž toleriše u svescima pojedinačne povesti i tomovima istorije, grad doista beše najpre pesak. Vreme se menja, menjaju se mesta, napisao je jedanput Vladimir Kamovu. Zato ljudi i presekoše grad rečicom da se uliva u more, u večito Sredozemlje. Reka ili rečina, beše prostor za sukob sa smrću a Sredozemlje prostor za menjanje mesta, ali koji fiktivni čovek na čvrsto determinisanom mestu može da garantuje svoju, sopstvenu lepu smrt kad je u grču ispoljavanje svoje nemoći da je otkrije u najegzistentnijem trenutku literarnog nehata.” (…) Roman “Primeri vežbanja ludila ili Janko Polić Kamov na putu u Barcelonu” – izdan u Zagrebu, 1981. – u predgovoru ili napomeni, kako god, Stojević piše: “Za ovu knjigu, sasvim neobavezno, pozajmio sam sudbinu J. P. Kamova, bolje rečeno desetak prizora iz njegovog života. Biografskih namera nisam imao. Tekst bi trebalo čitati u duhu naslova – nikako dubokoumno i u traženju simbola i metafora.” Tumaranje Evo me do Katje Šimunić: “Jednom, hodajući Rijekom, na ulici, na ponekoj fasadi, stupu, vratima, na električnoj kutiji gdje stoji zapisano Zabranjeno plakatiranje, nailazim na bijeli, formata A4 papir, s natpisom ČITAJTE KAMOVA. 57

Od svega iz Rijeke, tada pamtim samo to. Asketski, bez potpisa netko ostavlja poruku. Taj zamolbeni imperativ u moje misli ne prestaje prikazivati jedinu sačuvanu fotografiju Jankovu i sliku ljeta. Potom čitam, iznova Kamova…” Katja je režirala (premijera je bila 17. studenog 2000. u Fillodramatici) predstavu povodom 90. godišnjice smrti J. P. Kamova, ČITAJTE KAMOVA (u podnaslovu: dramsko čitanje s pokretom) Tumaranje sad ne želim patetiku ni melankoliju, želim buku Sjećam se onih dana u Zagrebu (u vojsci) kada sam čitao Kamovljevu poeziju i kako mi je odgovarala čudite se? Fino se uklapala u vojni život i aktivnosti poslije onih obaveznih… a sad mi je ponovo pred očima, u ušima… snimam film, filmove… POĐIMO, CIGANKO MOJA, CRNA LJUBAVI MOJA; (usredotočen na svoje djelo, pišući, buljeći u svoju mašinu – izbacio sam iz sebe – pa ravno na papir, ovo CRNO – što je upotrijebio Kamov, tako da ispada da sam ga plagirao – a možda i jesam, tko zna, nesvjesno…) POTAMNJELA JE PUT TVOJA I OČI SU TVOJE CRNE; NOGE SU TI IŠARANE I MASNA JE KOSA TVOJA; SVA SI CRNA, SVA SI DIVLJA, O CRNA LJUBAVI MOJA… NAŠA ĆE LJUBAV BITI KAOS: MUTNA I IZMIJEŠANA I LJUDI JOJ NE NAĐOŠE DOLIČNE RIJEČI; MI ĆEMO SE CJELIVATI GOLI I TOPLI I ŠTIPAJ ĆE BITI KRVAVA PJESMA NAŠA, ČUPAT ĆU TI KOSE, A TI ĆEŠ TISKATI OČI SVOJE U DUŠU MOJU I BIJES ĆE BITI PROKLETA PJESMA NAŠA; SVIJAT ĆEMO SE KO ZMIJA I PLAZITI KO IDEAL – I TRAGIKA ĆE BITI OČAJNA PJESMA NAŠA; ZATRAVIT ĆE NAS LJUBAV NAŠA – ŠIBAT ĆE NAS STRAHOTOM I BOL ĆE BITI GROZNA PJESMA NAŠA; ŠUMA ĆE BITI HRAM NAŠ I TRAVA POSTELJA NAŠA – KAOS BOŽANSTVO NAŠE… 58

PIŠAM, DAKLE, JESAM A znate li vi za onu staru pankersku – narodnu: PIŠAM, DAKLE, JESAM: prilagođenu, parafraziranu filozofiju, prilagođenu vremenu, točnije nevremenu i prostoru u kojemu živimo, a tu nažalost, nasreću, ovisi s ke ste bande, žive i snage reda/nereda, ujedinjena narodno/nenarodna koalicija… PIŠAM, DAKLE, JESAM – a to sve nakon popijenog vina, pive, rakije. Doma ti se čude, ne zbog ispijenog alkohola (bože, muško je) nego zbog divlje i luđačke glazbe, koju slušaš. A slušaš, dakako, pank (punk) ogoljeni rok (rock) lišen patetike i preseravanja. I ne kuže, i ne žele da skuže; misle – ako je bolest, proći će, valjda će proći, a ako ne prođe, onda jebi ga, postoje i druge solucije. Misle, oni razmišljaju zdravoseljački, odnosno zdravogradski, a ti, pametan kakav jesi, pametan, mlad, zgodan, samodopadljiv, munjen, lud, nem, misliš, sve je bolesno, grad, građani, gradske strukture i onda se svi oni, TEBI, čude – lud, dakle, jesam – a pišajući čistim bubrege, a pijem, između ostalog, da potpomognem rad bubrega. Shvaćaš da pretjeruješ, tek nakon što su te poslali u kurac, možda usput i odalamili, reda radi, zdravo drugarski, ničeovski rečeno: ono što te ne ubije, čini te jačim; odnosno, jedna zdravoodgojna šljaga neće te učiniti žrtvom fašističkog terora: zaboravi, trpi, druže… Eto, trpjet ću, hvala na savjetu, trpjeti pa pišati, na svakom prikladnom i neprikladnom mjestu, časna pionirska, omladinska, drugarska, građanska, kršćanska, vjerska – istočnjačka, kapitalistička, svemirska riječ. Sve dok radi organizam – u zdravom tijelu zdrav duh – radit će i proizvodne funkcije – tko kaže da se u ovoj zemlji ne proizvodi – SRANJE I PIŠANJE. Eto – sada sam vas šokirao svojim vulgarnostima, ali bolje da vas šokiram ja nego doktor nalazima ili sin neugodnim seksualnim sklonostima ili kćer što je zatrudnjela s pripadnikom nacionalne manjine, usput narkomanom + ekstremno desnim-lijevim, 59

nigdje mu stana, ali se komotno izležava u vašem, ništa ne radi, osim što čeka vašu, prirodnu ili prisilnu, birajte sami, smrt. Eto, šok je još jedan: Grč – ne kao medicinski fenomen, nego kao grupa, riječka grupa, nego čija će biti – a kad smo već kod Rijeke i scene, očekivati normalnost je dosadno, neriječki, nepankerski, nealternativno. Nezofofski. Evo ih, čujte ih: brutalno: Veseli se mali čovječe. Mrtvi piloti ne govore, a težina mozga se mijenja i okrunjenim glavama. Riječi na ekranu, oštro osuđuju, sirotinjo, što sada, tko će biti nasljednik? Djeca dolaze na svijet, na nogama im teške čizme slobode. Djeca dolaze na svijet, a usta im umjesto sise, krvi traže. Karavana robova iz prošlog vijeka, preko granice bježi, epidemija se širi. Odvratan spektakl, zahvaća široke mase. Umjesto grobova, kopa se povijest. Valentina Komer je razgovarala sa Zofom (Majstorom Ceremonijalnog Grčevitog Glasa: Grmljavine, povodom 20-godišnjice njihovog djelovanja – ovo su dijelovi razgovora, objavljenog u riječkom studentskom listu pametna naziva – The list (naše ime je naš listajući program)). Pa da ne bih ja drobio, evo: K. V. RECI MI ZA POČETAK, KAKAV JE OSJEĆAJ SLAVITI 20. ROĐENDAN SVOG BENDA? JOŠ UVIJEK DEMO BENDA? Zoff: Gorak i sladak… Sladak je zato što si toliko godina preživio i napravio nešto, a gorak je zato što određene strukture nemaju nimalo sluha za takve stvari, kako bi se to podiglo na malo viši nivo. Bend nije baš totalni demo jer nam je prva kazeta izašla 83. zajedno s bendom Mrtvi kanal, a 87. izašao je album Sloboda narodu, koji se pojavio, prvo kao pilot kazeta, jer čak ni Slovenija nije bila spremna na radikalan potez objavljivanja naše ploče. Tako je album ostao samo kao pilot kazeta. Poslije se promijenila postava, došlo je do nekih prekida u radu. Albumi su snimljeni u “FV” u ŠKUC-u, Ljubljana… 60

(…) K. V. U KOJU VRSTU GLAZBE BI SVRSTAO SVOJU MUZIKU? Zoff: Alternativna, najjednostavnije rečeno. Mada ima elemenata svega i svačega u nekim stvarima, ali nije to ništa određeno, da je to neki hard-core, punk ili post punk ili new wave ili metal ovaj ili onaj. Ima elemenata koji su spojeni, kako to zahtijeva rad. K. V. KAKO SU ALBUMI PROŠLI KOD PUBLIKE? Zoff: Album je i danas raritet… 1987. godine pojaviti se s takvim tekstovima u onakvom političkom uređenju bivše države… Sve tekstove smo morali nositi na ondašnji SUP prije javnih nastupa… Ondašnjem režimu nisu odgovarali takvi tekstovi pa je to trebalo držati pod kontrolom, tako da se osnovala Potkomisija za rock… No, kad se sve to pogleda, ono političko uređenje u odnosu na današnje, onda si imao više mjesta za svirati i sve je bilo regularno. Znači, počinjali su koncerti i svi bi stizali doma na bus… Onda smo od Zameta do Vežice imali bar 10-12 mjesta gdje smo mogli svirati… Sve je bilo pod kontrolom te Potkomisije za rock, na taj su način mogli kontrolirati mladež i mjesta gdje se oni okupljaju. (…) … … Mislim, dakle pjevam, dakle pucaju me filmovi; hodajući, stižem do Palacha (klub – pušten u promet 1968. pod nazivom “Ivo Lola Ribar” – godinu dana kasnije preimenovan u klub “Palach” u ime solidarnosti riječkih studenata s činom protesta češkog studenta – Jana P. protiv sovjetske okupacije njegove domovine. Palach, koji se zapalio na trgu, nažalost nije preživio – ali učinak je postignut – otad je njegovo ime simbol bunta pojedinca protiv nasilja bilo koje vrste i ma otkud stizalo…) Svaki ulazak u klub je svečanost. 61

Zbog nostalgičnih uspomena na hodočašća rock-koncerata i na rulju što se okupljala u njemu, a i oko njega – cugali smo u jutarnjim satima, cugu bismo kupovali ili u dućanu ili u “Penziji”, nasuprot kluba – pravi, ondašnji simbol real-socijalističke rupe, u kojoj su se okupljali cuge željni – jeftine cuge željni, riječki slojevi: zaposleni i nezaposleni: klošari (mi) i samozvana gospoda… cugali bismo tako i komentirali zbivanja na društvenoj – zabavnoj i političkoj, tj. zabavnopolitičkoj – sceni, planirali provode, i sve bi uglavnom završavalo sprovodom pameti i osjećajem “učinili smo nešto jebeno dobro, ne zna se što, ali je bilo JEBENO” i buđenjem na raznim poznatim-nepoznatim mjestima: po tuđim stanovima, portunima, parkovima, policijskim stanicama, psihijatrijskim ustanovama… Ali, kako se kaže, sve je to rock ‘n ‘roll, odnosno, sve to ide u radni staž. Svaki ulazak u klub Palach je svečanost, ritual, kao i prijašnji, kada sam odlazio na već spomenute koncerte, ali i izložbe, performanse, moglo se tu kupiti knjiga, kazeta, ploča… eeee, kad već brijem po jebenoj nostalgiji, spomenut ću i ovo: zamišljam 90-e, stari ulaz u Palach, jutarnji sati, dakle, ulaz se ne plaća i nema onih bildera na vratima: lijevo se nalazi Palach, a desno od ulaza bila je nekakva birtijica – cugao sam i tu, premda nije bilo jeftino, premda je i to bila rupa, no tu nije zalazila većina “Penzijine” klijentele – tu se muvala radnička klasa, koja je stalno nešto muljala, dogovarala poslove, proslavljala poslovne uspjehe, žalila se na neuspjehe i vječno žurila, dakako, žurila bi poslije obavljenog rituala, ispijanja voljene cuge – e, tu bih znao upasti, kad bih imao love, sjeo bih ponosno na ono sranje od klupe tj. za neki od stolova, čekao da se konobar udostoji doći – i naručio bih – o jea – nekad bih znao naručiti i pizzu, ne biste vjerovali i toga je bilo u toj rupici, dakako, ništa od toga ako je konobar loše volje ili ako mu se žuri… simpatična rupica i te klupetine, kao da si u vlaku i putuješ negdje, a da sam putovao – to je sigurno, pogotovo nakon gutljaja hladne jutarnje pive; jutrima su bile matineje, sjećam se, 62

ulaz u Palach se nije naplaćivao – ja bih sjedio u toj rupici, nasuprot, i putovao ravno u zemlju Utopiju… Svaki ulazak u klub Palach je svečanost. Sada je preuređen i ulaz mu se nalazi do Riječke banke (pardon, Erste… i neznamkakodaljebitnodajenanjemačkom) i proširio se na onu prije spomenutu birtiju, gdje bih znao žderati pizzu, još su mi uvijek u nozdrvama ti mirisi, ne biste vjerovali, od nje više ni traga, ni glasa: ko da je nikad nije bilo, nje ni onih klupetina na kojima sam obuzet putovao u zemlju Utopiju, sad je to jedan veći klub, veći nego prije – ali nema koncerata, jebi ga, može se on proširiti i na cijelu zgradu, upasti i u susjedni klub i u tu banku, nasuprot – Koja Se Nekad Zvala Riječka I Svojedobno Su Srali Da Joj Neće Mijenjati Ime, Jer Je Simbol Rijeke – Ali Svejedno Jesu – Jebeno Je Pamćenje Još Su Jebenija Obećanja – džaba sve kad NEMA KONCERATA – jedino Čarli održava dobri duh Palacha, inače bi bio ko i ostale birtije, a to sasvim sigurno nije zaslužio.

LET …a onda let… devedesete, nacionalni ponos i nacionalni kič… na Korzu se mogu kupiti, između ostalog, ilegalne kazete, ala domaća radinost – frajer (krupniji, s bradom i cvikerima) sjedi za svojim improviziranim štandom, na njemu kazetar, iz kazetara, normalno, trešti glazba; osim “budnica” tu su i ustaške-narodno-morbidne-odsvirane na tamburici ili harmonici – a frajer se obraća mogućim kupcima, nudi im svoju robu, nema beda, ima domaćeg i stranog materijala, hitova, kvaliteta zajamčena, sve je snimljeno uz pomoć kompjutora, jeftinije od trgovine, na kazeti stane više pjesama nego na regularnoj, kupljenoj u trgovini, pa ti izvoli… sjećate se Buffala i njegove ekipe, svojedobno su drmali po našim birtijama?… svojedobno su i obradili, parodirali popularnu “Moju domovinu” – u njihovoj preradi to je bila “Moja domovnica” (a ta domovnica, taj komad papira kojim dokazuješ svoje državljanstvo, bila je problem kod popriličnog broja ljudi koji je nisu mogli dobiti iz raznih razloga, tako da bi se dešavale bizarnosti – jedan član u obitelji posjeduje voljeni dokument, drugi ga ne može dobiti, a samim tim ne može dobiti ni osobnu, samim tim šljakati može jedino na crno…); taj je veseli pjesmuljak uvrijedio nekoliko gradskih “domoljuba”, i kao što kod nas biva – sluša se utjecajna manjina, a ne većina: pjesma je izbačena iz radijskih programa, i ne samo to – povučena je i s već zgotovljenog albuma – tako da sam kod prije spomenutog bradonje kupio krnji materijal, jebi ga, a sve zbog usrane cenzure, koje, jel, nije bilo… sjećate se? Moja domovnica – to je sve što trebam ja… Jebena je ta satira, dere tamo gdje konstruktivna kritika ne može… A sjećate li se ikakvih reakcija povodom cenzure i onemogućavanja kreativnog izražavanja? Ne? Normalno, jer reakcija nije ni bilo, u demokratskoj se Hrvatskoj o cenzuri nije pričalo, ona se provodila, potiho i efikasno… 64

A kad smo već kod Onoga Čega Nije Bilo – prema kazivanju politikanata – sjećate li se Primorske poneštrice? Jedna od urednica te šaljive, satirične emisije, što se emitirala na Radio Rijeci, bila je i Vedrana Rudan, danas megapopularna književnica (njezine uspješnice su: “Uho, grlo, nož”; “Ljubav na posljednji pogled”). Pogađate već što se dogodilo s emisijom, koja je politikante “moraliste” gađala tamo gdje ih nitko nije i tamo gdje nije smjela… Desilo joj se isto što i emisiji “Điđi-miđi”, što ju je uređivao legendarni dvojac Robert Ferlin i Alen Čemeljić (emisija je bila nagradna, glavna fora su bile asocijacije, trebalo je spariti dva pojma i obrazložiti…). Skidanje, dame i gospodo, skidanje… i sve to pravdano stupidnim razlozima, a našim politikantima, blaženima među nejednakima, humor teško pada na želudac – treba ih paziti, a za to su najbolja sredstva poltroni i šutljiva, apatična masa… …a onda let… gledajući tako televizijski program, među morem očajnih spotova, eto i njih, leta… točnije LETA 3… spot za pjesmu “Izgubljeni”, stvar je s prvog albuma, “Two dog ‘s fuckin’“… djelovao je – za mene – ohrabrujuće – napokon nešto – “Izgubljeni, ima nas još…” – himna izgubljene generacije, izgubljenih generacija, alternativni odgovor na sve i svašta… A to s letenjem počelo je 86. – i to s LETOM 2; godine 87. postao je LET 3, iste godine izlazi i kompilacija “Rijeka-Pariz-Texas” – vendersovski naziv s dodanim imenom voljenog grada… Nasmiješena Bingova faca gleda ravno u nas, s prvog albuma koji sam ugledao u Mirjaninom stanu; prije toga vidio sam kazetu, i to u robnoj kući Korzo (I. kat), ali tada, kada sam je vidio – neki je lik naručio pet kazeta LETA 3 – ime mi ništa nije značilo… nasmiješena Bingova faca gleda ravno u nas, a pozadinu joj sačinjavaju srpići i čekići, oruđa ideologije; i sve bi djelovalo kao naručeno za neki partijski edukativni program namijenjen NAŠIM 65

MLADIMA, da nema ironije praćene – potpomognute bukom… Nasmiješena Bingova faca, gleda ravno u nas; u Mirjaninom stanu, u Kučićevoj 37 na desetom katu, gledajući omot ploče, dakle nasmiješenog Binga i srpiće i čekiće, slušajući je, glazba i smisao, besmisao življenja dobili su novi oblik – lettriovski oblik s puninom, s ugodnim apsurdizmom, s filmovima like Andrzej Zulawski, s filmovima u glavi i s emocijama koje, evo, sada bacam na papir: ludilo, brale, ludilo kao odgovor na totalitarne koncepte svijeta, velikog konc-logora, ludilo kao pozitivizam nasuprot smrti… Nasmiješena Bingova faca, nasmiješena, zbunjena rulja, puk s dresiranim stanjima svijesti, Mirjana, ja, stan u Kučićevoj 37, jedno nepovratno vrijeme i (ta) dva jebena psa i (ta) struja koja se prelijeva i jedna, mala, obična ciklama, što je zgiljala iz bajke i edukativnog programa i otišla tako, mala, obična u lov, u lov, u lov i još se nije vratila a izgleda nikad ni neće… Nasmiješena Bingova faca, sam u vodi, izgubljeni Prlja, glas praćen bukom, vapaj, Mrle, strukturne ptice, ritam svemira, basa bilo svemira, armada, odredi onih prije, neimenovane vojske sa šifriranom porukom, rutom kretanja, tajanstvenim ciljem… LET Odsanjani san, snovi, strahovi, fascinacija letom, letenjem, smisao kroz struju

DIJETE JE UBILO DIJETE Već sam rekao, napisao, bez ikakve namjere da držim predavanje ili da nekom nešto objašnjavam, da je čovjek stvoren da pati – ali, čovjek i piše, između ostalog, čovjek kreira, čovjek se obraća živima i mrtvima, meditira nad svojim djelom i – i o tome sam već pisao, govorio, i ako sam nekom dosadan sorry – u tom procesu dešavaju se nemoguće stvari – povijest se ponavlja, povijest se proživljava, i naposljetku – povijest se ispravlja. Izgubljen u sili riječi, opterećen silnim slikama, vraćam se natrag, pružam ruke… i živo si, živo si drago moje dijete, slatka sestro; ne, ne cmizdrim, nisam patetičan, i dalje sam stari cinik, premda mi je trideset, te moje suze, slankasta vodica, suze su veselja, radosnog života; ta, zar te ne vide, onako živu, veselu ko što si uvijek bila, pozdravljam te, ja Alex, čudak, stvoren od riječi, pozdravljam i mašem kroz crnu krv moju, crnu misao, vidiš: i ne htijući sam kopirao Kamova i njegovu riječ/riječi upućenu crnoj ljubavi, njegovoj… znaju li oni o tebi išta, oni – javnost – novinari – demagozi – što gledaju ne vide ništa – a najmanje osobnost – ne vide tebe, vide meso, položeno tijelo u patologiji, tu ljudskost postaje materijal i broj… zašto ne vide tebe, živu, sa svim svojim ljudskim vrlinama i manama, zašto ti ne zavire u sobu, obrate ti se ljudskim rječnikom, upitaju za želje; možda bi im pokazala svoje najdraže igračke, kojima se više ne igraš jer si djevojka, žena, zaboga, a ne klinka iz susjedstva – ne, ne rugam ti se, niti podsmjehujem, dobro, možda malkicu, znaš da ja, ciničan, fan futurista, nadrealista, čudaka, zagovornika misli i slobode što se ne da okupirati i uniformirati… dobro, dobro, o tebi je riječ, o tebi govorim, koja si nesretnim budalama nevidljiva – a kako samo lijepo pjevaš i sviraš, i kako si samo talentirana, ali si previše stidljiva da to pokažeš, da, odmah sam te prokužio, boli te briga za susjede, okolinu, roditelji te razumiju ali ti se ne znaju obratiti, ipak su stari, 67

kužiš, ne žele učiti, lijeni su, a toliko bi dobrih stvari od tebe i toliko druge djece naučili, samo kad bi znali slušati i gledati; nesvjesno sam izgovorio dijete, sestro, u očima teologa (i njih kužim, ne bi vjerovala) svi smo božja djeca, ne, ne tog boga, sad ti mene zajebavaš, ali dobro, ne ljutim se, imaš pravo – kao što imaš pravo živjeti i ja se ovim obraćam tvom novom-starom životu – samo naprijed dijete, djevojko, ženo, neće ti naškoditi ova moja crna misao, crna krv moja, čudna, ona je prostor koji ćeš s guštom proći, vjeruj, hodat ćemo zajedno i izaći na svjetlo koje je, zapravo, stalno uz mene, dapače, crnilo ga čini jačim, sestro, radujem se zbog tebe, koga briga, imam i pravo na patetiku, ako ništa drugo, vadit ću se na alkohol, živio tvoj novistari život U ljeto, 1987., mediji javljaju, ubijena je u Rijeci 14-godišnja Božica Katušić; javnost je, kao što se očekivalo, bila zgrožena, a još je zgroženija bila kada je pronađen i uhvaćen ubojica, 19-godišnji Aleksandar Relja… Ljeto, godišnje doba koje mnogi obožavaju, djeca mu se vesele jer su oslobođena školskih obaveza, stresa i bubanja, plaže su krcate, navečer se tulumari s društvom ili nekom voljenom osobom, mladost se ruga smrti a stariji se sjećaju – te je godine obilježeno smrću, i to ne onom smrću što ga nosi prirodna neminovnost – te je godine, to ljeto, dijete ubilo dijete – nasilna i strašna je bila smrt tog djeteta, ali još je strašnije licemjerje tog društva kroz koje prolaze, odgajaju se ubojice, monstrumi, emocionalni, duhovni invalidi – to neznanje tog društva još je strašnije – društva koje gleda a ne reagira, prepušta to nadležnim službama a one vremenu, nama. Dijete je ubilo dijete; ne, nisam budala, znam da je momak bio punoljetan, ali me ta službena pravila nikako ne rajcaju – DIJETE JE UBILO DIJETE. Uvijek je dijete nečije dijete, i nemojte srati – nije vas briga, nije vaše – vaše je, naša su, sva ta djeca što prolaze pored vas, a katkad i urlaju jer drugo i ne znaju… 68

Pet godina je prošlo i zločin se ponovio, ubojica je bio isti, već spomenuti, žrtva 12-godišnja Tatjana Vujnović; silovana, zadavljena; javnost – šokirana – mediji spremni – kamere upaljene, olovke naoštrene, misao spremna za uporabu, ćakule, komentari običnog puka isto – porastao broj parapsihologa, samozvanih sudija i priučenih krvnika – i svima je sve bilo jasno – dakle ništa – i ništa se nije čulo osim smrti i zazivanja smrti – ali što je, pitam ja sve vas, sa životom? Da, dobro ste čuli: sa ŽIVOTOM. Ovaj članak, a i literarni tekst prije njega, uslijedio je kao reakcija na medijsku glorifikaciju smrti. Ako vam to ništa ne govori, možda vam govori pojam što sam ga načuo od pojedinih psihologa, pojam s kojim se ne slažem jer “spiralom zla” ulaze u teološke vode, naspram znanstvene discipline kojom se bave. Ja ne vjerujem da je čovjek, po prirodi, zao, vjerujem da okolnosti djeluju na njegovu psihu i dušu (duša, taj čudan pojam, koji nastavnici kod nas izbjegavaju… A trebali bi malo bolje čitati Ivana Raosa – kod nas se djecu pita jesu li gladna i žedna, a ne pita ih se boli li ih duša…) i pretvaraju ga u moralnu nakazu, prije spomenutog duhovnog, emocionalnog invalida koji s javnošću komunicira krvlju svojih žrtava, a nakraju i svojom: svojom krvlju i mesom, koje odlažemo u prostore, za koje mislimo da su bez boga, duha, Krista, Muhameda, Budhe… ali varamo se, grdno se varamo… Dakle, poput nekih horror filmova, medije – ne sve, ali one javnosti bitne: televiziju, dnevni tisak – zanimaju zločinci i njihove zločinačke aktivnosti, a ne žrtve, njihovi životi, njihove potrebe, ambicije s kojima su rasli i koje su nasilno prekinute; što mi o njima znamo – ništa – znamo da su bili objekt iživljavanja – objekt, filmski lik, meso, a ne ljudska bića koja zaslužuju dostojanstvo, dignitet – ne, medije zanimaju brbljaoci koji će nad leševima razvezivati svoje teorije i usput ništa neće reći. A slika će nam, umjesto likova žrtava, prezentirati zločince, ovaj put u ulozi podčinjenih. Upamtite: horror i Realno nisu isto, u horrorima su junaci 69

psihopati i zločinci… i na kraju, pogledajte okolo sebe: vidite li živu djecu ili mrtvace?

ČITAJ IZMEĐU REDOVA Već sam pisao o povijesti i pitanjima uz nju, a sad se pitam ponovo, bezglasno, pitam, tipkajući na mašini, pitam, ostavljajući tragove, crnu krv svoju, ja Alex, što vas je zajebavao na početku svojim identitetom, pitam, pipam svoju mašinu, kao da će mi iz njezinih poredanih slova iskočiti smisao… Jesmo li objektivni prema povijesti? Sad će struka reći: da – nastojimo – moramo biti – bavljenje poviješću je znanstvena disciplina – analiziramo povijesne činjenice, donosimo zaključke korisne našem društvu, osiguravamo, pokušavamo osigurati stabilnu budućnost… O povijesti, koju pišu pobjednici, govore neki, i njih dobro čujem (a kako i ne bih, kad neki od njih urlaju); ima ih svakakvih: političke elite, koja se trudi izgledati dobro i dobro formulirati rečenice, premda se često zapetlja u misaone konstrukcije i stvari rješava tako da svoju dubokoumnost banalizira i svede je na vic, s hohohotajućim efektom slušača željnih besplatnih obroka i cuge; druga kategorija govornika, na temu povijesti koju pišu pobjednici, su zaposleni i nezaposleni građani: agresivni, manje agresivni, mirni: alkoholizirani, malo manje alkoholizirani, trijezni: Hrvati, nacionalne manjine: vjernici, nevjernici: obrazovani, neobrazovani: spremni na dijalog s onima koji ne misle kao oni, nespremni: oni koji su bili u Domovinskom ratu, oni koji su se borili u 2. svjetskom ratu (na strani partizana, osim ako ne naznače drugačije), oni koji nisu bili ni u kakvom, a ne planiraju biti ni u bilo kom mogućem, budućem ratu. Najžešće polemike vode se po birtijama, boćalištima, boćarskim domovima s relativno jeftinim cijenama, pred i u vinarijama (s refužo vinom – domaćim?), pred marketima, manjim trgovinicama koje toleriraju okupljanja (tj. vlasnici i druge odgovarajuće osobe) i spremni su, zbog profita, otrpjeti kritiku ljudi kojima smetaju pijanci, glasna konverzacija, neki put i pjesma te nekontrolirano zapišavanje okoline… 71

Razgovor (na temu povijesti koju pišu pobjednici) obično pokrene neki aktualni događaj, nečija misao ili želja da se prekine šutnja. I odmah se zna tko je na kakvim stajalištima; tko je Hrvat, a tko nije, tko je u HDZ-u ili tko simpatizira HDZ i tko je apriori protiv HDZ-a. Nema tu nekih velikih misli: okolnosti, prostori u kojima se debatira nisu adekvatni, a i nema se vremena za dublje debate: oni spremni na debatiranje čvrsto se drže svojih stajališta i nastoje steći pristaše među publikom i opravdati svoja razmišljanja, steći simpatije. U razgovorima uvijek postoje “oni” i “mi”, i dakako oni su uvijek u krivu, mi smo uvijek u pravu (i kad nismo, nema veze, naši smo, nećemo njima dati zadovoljstva). Razgovor o povijesti, koju pišu pobjednici, uvijek je, ili u većini slučajeva, razgovor o našoj svakodnevici i o kritici određene političke garniture koja “ima pogrešne političke stavove”, za razliku od “nas” koji smo u pravu. Postoji, prema govornicima, “njihova povijest” i “njihovi pobjednici”, zločinci i “naši pobjednici”, heroji. Pa se ti, slušaoče, odluči, odnosno navijaj. A što ako ne želim navijati? Ako želim miran, staložen odgovor? Manje buke, nametanja misli, naguravanja, malo više smisla za toleranciju, malo više poštivanja drugih, drugačijih, malo manje folirancije, malo manje vrijeđanja, malo manje bahatosti, uzdizanja svojih kvaliteta i apsolutnih omalovažavanja drugih… Da, tad neću ići na ta, prije spomenuta mjesta; na tim se mjestima okupljaju ljudi radi zabave, i govoreći, urlajući, pjevajući oslobađaju negativnu energiju u sebi i imaju filing da, kad ih slušaju, kad ih saslušaju, da su – bar tada – u fokusu društvenih događanja, da su važni… Zajednički, oni meni, ipak, šalju jedinstvenu poruku: ČITAJ IZMEĐU REDOVA… 72

Čitam, čitao sam, čitat ću. Povijest će pisati povjesničari i drugi; iz njih, iza nas, ostajat će leševi, pokopani, s obilježjima ili bez njih; iz njih, iza nas, ostajaće ideologije i brojna pitanja: koliko smo bili spremni sudjelovati u društvenim zbivanjima (što će povijest postati): jesmo li bili spremni na zlo, zbog interesa mase i političke elite što misli da je upravo ona idealna: može li naša savjest biti mirna ako i ubuduće dopustimo kršenja ljudskih prava i gnjusne zločine zbog floskule “da se radi o drugima, njihovima, neprijateljima – uostalom, tko im je kriv, bili su u krivo vrijeme na krivom mjestu…” ???

prazna stranica

BALADA O 1974.

prazna stranica

1974. 1974. je. Gle! Rođen sam, svjetlost obasjava prostoriju i sve stvari koje me okružuju i neke pojave, što se proglašavaju ljudima – gle! – i oni su sretni – pojavni oblici, što se smatraju ljudima, prilaze mi, govore: gle kako je sretan; gle kako je mali; gle kako je zadovoljan – pojave govore i dodiruju te, žele te podignuti, mlatiti tobom kao da si kakva igračka ili zastava – to žele, to i rade, a ti želiš da odjebu, dakako, to ne možeš izreći jer ne znaš govoriti, to još treba naučiti – ali osjećaje ne trebaš učiti, oni su u tebi; a osjećaš se neugodno, odvratan ti je osjećaj pinčice kruha što kruži gladnom ruljom. Napokon te neke ruke oduzimaju veseloj, razdraganoj rulji koja ti maše – a te spasonosne ruke ti prepoznaješ, to je tvoja majka; ona te odlaže u tvoje leglo – i ti, napokon, zaklapaš oči, čekaš putovanje, putuješ u san… 1974. Snimate li vi to, uvaženi Waleriane Borowczyku? Jebote, sav ću jezik slomiti, i zube usput, izgovarajući vaše ime… “Snimam. A tko pita?” “Nema veze, uvaženi, ionako ne biste vjerovali…” “Da niste marsovac, izvanzemaljac, tako nešto? Neko čudovište koje me došlo ubiti ili preuzeti moje tijelo – pogađam li?” “Sličim li ja vama na izvanzemaljca?” “Sličite mi na čovjeka…” “A mogao bih biti i kritičar – što na to kažete?” “Kažem: svatko zna svoje – a vi, ako nemate još štogod za pitati… pustite me da snimam…” “O, pa imam ja bezbroj pitanja…” “Ali ja nemam toliko vremena; stoga, molim vas, ako imate još koje pitanje – pitajte – ako ne, idite s bogom i pustite me da radim… uostalom, tko vas je pustio na snimanje, vi ne biste trebali biti tu…” “Pogađate ravno u srijedu, četvrtak, petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak… ja niti ne pripadam ovdje… kužite?…” 77

“Da vi niste umobolan? Danas slabo paze na pacijente… Recite, jeste li umobolan?…” “Čudno, uvaženi…” “Što je to čudno…” “Da me to pitate…” “A zašto?” “Pa vas pojedinci… smatraju…” “Da, to mi je jasno… ali nije mi jasno kako smo mi počeli razgovor i zašto taj nepotrebni razgovor traje…” “Počeli smo, uvaženi, s pitanjem…” “To valjda znam, nisam senilan…” “A onda je razgovor krenuo čudnim vodama…” “A koja je voda vas donijela?” “Vremenska – uvaženi…” “?…Dakle… vi ste putnik kroz vrijeme – to mi hoćete reći?…” “Htio sam to izbjeći, znao sam da nećete vjerovati…” “A tako… e, pa vjerujem vam… i što sad?… pričat ćete mi kako je u budućnosti?… možda bih trebao spasiti planetu? Ha?” “Planetu, uvaženi? Jebeš planetu, da oprostite na izrazu. Došao sam uživati u procesu stvaranja i možda vas pitati zašto baš: ‘Nemoralne priče’?” “A otkud vi… pa da, jasno, vi ste iz budućnosti… nevjerojatno…” “Htjeli ste pitati otkud znam naslov filma?” “Glupo, zar ne? A sami ste se predstavili, budući čovječe… a sadržaj…” “Nećete valjda, uvaženi, da vam prepričavam sadržaj?” “(smijeh)” “(smijeh)” “(kroz smijeh) Još bih mogao biti optužen da sam plagirao samog sebe – a to bi bilo poprilično glupo, ne bi li, moj neznani prijatelju…” “Čast mi je što me proglašavate prijateljem…” 78

“A možda bismo mi mogli nešto popiti. Pije li vam se – ili je u budućnosti zabranjen alkohol?” “Pije, pije, vječno, uvaženi, vječno sam žedan – a alkohol, dakako, nije zabranjen – nego, zar vam se ne žuri sa snimanjem?” “Primijetio sam da se nešto desilo s vremenom… vi nemate utjecaja na vrijeme?” “Ne…” “Dakle, pit ćemo, a…” “Kakva je to spika s vremenom? Nemojte se ljutiti što vas to pitam, ali zanima me?…” “Recimo da se osjećam čudno, što ćete popiti?…” “Čudno? Ja se osjećam sasvim dobro…” “A to mi je drago čuti, putniče, a sad se osvrni oko sebe i reci što vidiš i kakvima ti se čine ljudi i krajolik?…” “?…Pa vidim ljude, glumce, snimatelje… ne znam… što bih vam još rekao… jeste li dobro?” “To me pitate, dobri moj putniče kroz vrijeme – jesam li dobro? Mislim da sam se predozirao…” “Drogom? H… dakako… kako sam glup… a što vi vidite oko sebe? Zar vi ne vidite ono što i ja?” “Ja mislim da je vrijeme stalo i da stoji… i osjećam se fantastično…” “Možda sam ja kriv?” “Vi? Nikako. Zašto i kako biste vi bili krivi za moje stanje?” “Pa vi ste radili, snimali, a onda sam došao ja i pitao… i onda ste počeli brijati…” “Ja sam vas, da budemo iskreni, zajebao… nisam snimao, kako sam odgovorio, planirao sam tek snimati… onda sam uzeo malo… nije bitno čega, i eto me…” “Eto vas? A da popijemo onu maloprije spominjanu cugu…” “Ah, to. To smo mogli odmah, bez silnog razgovora; dakle, što ćete?” “A čega ima? Ima pive?” 79

“Ima, a ima i rakije, odnosno vina… sad ću ja…” “Govore da sam perverzan – a svejedno gledaju moje filmove – pa sad, tko je tu perverzniji – ja ili oni?…” “Slušajte sad, kada je sve gotovo, mislim s filmom, jednu kritiku… zapravo, nije kritika… nego članak…” “Nije bitno što je, čitaj.” “Hoću, uvaženi, samo mi morate oprostiti, jezik mi se malo plete…” “…pleti… jel ti vino dobro?…” “…crno vino… pijem…” “Ne pitam što piješ – nego, je li dobro?…” “Nastojim vam, uvaženi, saopćiti da ga više nemam… a da je dobro… ne trebam govoriti…” “Da, glupa pitanja postavljam, budući čovječe, a sad ja naručujem a ti čitaš – jel to u redu…” “Evo ga, članak iz Novog lista, to vam je tjednik: Središnje ostvarenje…” “Prekini.” “Ali nisam ni krenuo…” “Kakav je to kurac… središnje… ako je to središnje… znači, još malo imam – ha?… piše li tu kad ću umrijeti? Ako piše?…” “Ne piše… to nije… da čitam?…” “Čitaj bitno…” “A tu smo ponovo na jebenom terenu… kako ću ja znati što je vama bitno…” “Dobro – samo ti čitaj, a ja ću te prekinuti kad za to osjetim potrebu…” “…velikoga poljsko-francuskog redatelja W. B-a djelo je rafinirane iako senzacionalističke erotične estetike nagrađeno nagradom…” “Stop!” “Stop?” “Ne želim ništa čuti o nagradama…” 80

“Ne želite?” “Izostao bi faktor iznenađenja…” “Smijem li, onda, pročitati – da je film nadahnut bogatom tradicijom libertinske literature od koje je i preuzeo formu igre, svečanosti i rituala kojima oblikuje sadržaje svojih epizoda.” “Smiješ.” “Eto, upravo jesam.” “I to je to?” “Više-manje…” “Tresla se brda, rodio se članak…” “Zar ste nezadovoljni, uvaženi?” “O ne – zadovoljan sam, itekako, kao kad se uzme onoga, čemu neću izgovoriti ime…” “Da nije opet problem s vremenom?” “S vremenom je sve u najboljem redu, i sad ćemo ga iskoristiti kako treba – ustaj – a prije nego ustaneš, moram ti reći da si blefirao da mucaš… da ti se plete jezik… uopće ti se nije pleo… niti si mucao… dapače, mislim da uopće nisi ni pijan…” “Ali, uvaženi… ja, itekako…” “I prestani s tim sranjima – uvaženi… u redu, a sad se diži. Idemo dalje…”

DOBRODOŠLI U ČUDESNO-ČUDOVIŠNI SVIJET ELIZABETHE BATHORY (Njoj je posvećena jedna epizoda filma “Nemoralne priče” – ima ih ukupno četiri – koji je W. Borowczyk snimio 1974.) Gospođa je fuuuul luda, opičena do daske – a mi se nalazimo u njezinom dvorcu. Godina je 1614. i gospođa je u neke vrste zatvoru, zapravo u prostoriji koju su zazidali, ostavivši samo otvor da bi Njezino Ludilo dobilo cugu i hranu. To je godina gospođine smrti – i sudeći prema njezinom izrazu lica, zna ona to, bez obzira na sve ludilo – sprema se zauvijek zatvoriti oči i prekinuti igru. Igru? Da, igru. A igra je započela 1560. u Mađarskoj. “Kako si sretna, bebač… samo ti plači… to ti svojim pjevom pozdravljaš čovječanstvo… a i sretna si otpočetka, za razliku od, recimo, seoske bijede, što je na početku i na kraju u istim govnima… zapravo, na kraju su i sretni, ako izuzmemo moguće mučenje kome bijednici znaju biti izloženi – a to je fuuul bad …sretni su, velim, na kraju, obustavljaju muku… a ti, maćešno, samo se krevelji, ti si sretna mađarska plemkinja…” Oči, misli sirotinje – usmjerene su prema dvorcu. Govore: “Mala gadura je padavičarka… to njih sve Bog kažnjava, hvala mu budi…” “A nas kao nagrađuje – idiote…” “Doći će i naše vrijeme, doći će, vidjet ćeš…” “Gledam i gledam i gledam, i ono što dolazi najmanje mi se sviđa…” Dadilja je zadužena da se brine o maloj, mamica ima preča zanimanja i brige, a ne da briga nad komadom mesa što je ispao iz nje82

nog tijela – pih – k tomu, ženskog komada mesa, i usto taj komad mesa urla i ispušta prljave tvari iz sebe, što nije u redu, a i neugodno je – k tome, to meso raste i prijeti da će biti konkurencija – strašno! I još će zahtijevati… zato ga je najbolje ignorirati na vrijeme… Igra. “Gle! – više nisi beba, sad si djevojčica, i to predivna djevojčica, plemkinja, predivna, mađarska plemkinja… ja baš ne znam zašto te vode da gledaš izvršenje smrtne kazne i to na nekakvom ciganu… a možda je to nekakva edukativna mjera… veseliš li se što ćeš vidjeti kako glupog, odvratnog cigana šivaju u konjsku utrobu… ha – sigurno da se veseliš… JA SE isto veselim… što nisam u položaju te nesretne bagre…” 11 godina je našoj Elizabethy i pravo je vrijeme za udaju; on se zove Ferencz Nadasdy i nas je baš briga za njega, ali ćemo napomenuti da je cijenjeni Ferencz obavio svoju bračnu dužnost, što je rezultiralo trima ljudskim bićima koje je grofica podarila svijetu i odmah ih, zna se, prepustila dadilji kako bi se slobodno mogla prepustiti igri. Stalno joj je onaj cigan pred očima, ušiven u konjsku utrobu – to je pravda, izvršenje pravde, kažu, a oni, gornji slojevi, bogatuni, mogu promatrati izvršenje pravde i imati razloga da vjeruju kako su sigurni. Sigurni ste, gđo grofice, što onda ne priređivati vlastite zabave, tj. vlastita izvršenja pravde?… što da ne?… Divno je to: imati moć. I ne brinuti o sitnodnevnim glupostima, tipa: kako do hrane; to su brige koje ostavljam sirotinji… Sirotinja je odvratna masa koja se okuplja oko plemićkih dvorova i stalno nekog kurca izmoljava… sirotinja se grči u znoju lica svog i pravo joj budi… ja sam lijepa, a ti, ti tipovi nisu… oni su divlji i smrde… kad bolje razmislim, ja ih mrzim i ne jebe me logika po kojoj ja ne bih imala hrane da njih nema… sirotinje… sirotinja jednako životinje, životinje jednako sirotinja… ta glupa, od83

vratna masa… volim ih ko govna po kojima nekad gazim… a gazim, jer se osjećam superiorno… gazim… Bog nas voli, nas bogatune, i mi njega volimo, s vremena na vrijeme mu to i pokažemo kako se svevišnji ne bi rasrdio… doduše, i kad se rasrdi najebe sirotinja, ali što ja tu mogu… a da bar mogu… Nije li život predvidljiv, grofice? Rodite se, živite, životarite i onda umrete, a u predasima se brinete za svoje tijelo… Privlače li vas mlade djevojčice? Njihove puti, njihovi slatki, mladi vratovi? Čuj ti neznani iz dalekih svjetova! Čuješ li? Dakako da čuješ… sviđaju li ti se moje odaje… sviđaju… to sam i mislila… želiš li da ti pričam što sam radila… to sam i mislila… lomila sam vratove mladim djevojkama… sirote glupače… umirale su širom razjapljenih usta, ukratko: vrlo su glupo izgledale i to je vjerujem bilo vrlo bolno… a i mene je boljelo kada me gadura, koja me je trebala služiti, povrijedila… onda sam ja nju povrijedila i odonda je nema. Ali njena nepažnja, kojom mi je nanijela bol, ima nečega vrlo spasonosnog za mene – pitaš se, neznani, što je to? To je lijek za moju kožu! Ha! – nije li to revolucionarno otkriće? Skoro sam zahvalna gaduri što mi je nanijela bol – i što sam joj morala, htjela, željela pustiti krv – i ta krv, ooooo neznani – ta krv je moj lijek – a to su mi i vještice potvrdile, s kojima se volim posavjetovati – još su mi i rekle: krv djevica će ti očuvati mladost – čuješ li, neznani – mladost – mladost ću očuvati, svoju lijepu glatku kožu… A koja je cijena toga? Krv. Krv, ljubljeni moj, a što je meni ispustiti krv bijednih djevica… Što je meni naći par komada djevica, iscijediti im krv, za što imam već gotov stroj – što bih se mučila, i fino se uvaliti u kadu i uživati… mmmmm… “Vjeruješ li i sad u Boga?” “A zašto da ne? Sudili su joj!” 84

“Sudili!? I? Što misliš da će se desiti!? Da će biti pogubljena? Ko sve one jadnice!?…” “Ipak su je osudili…” “A nikad ta suđenja ne bi vidjela da nije dirnula u plemstvo…” “I sad čeka smrt u svom kavezu, u njenom dvorcu…” “Nemoj mi ju još početi žaliti…” Dobro došli u dvorac Csjethe – ako bolje oslušnete, moći ćete čuti vriskove jadnica koje su tu bivale ponižavane, mučene i ubijane – a možda se to bogovi smiju i podruguju nad ljudima i poviješću… nije bitno… priđete li bliže zidovima, možete uočiti krvave mrlje… tako je… a sad vas odvodimo do zanimljivih sprava kojima je munjena grofica iscjeđivala krv iz tijela djevica (nedobrovoljnih davalaca krvi…) …zamislite je sada: umorna, gola lješkari u kadi punoj krvi… luđakinja… ali zahvaljujući njoj mi upoznajemo vas, vi se upoznajete s odlomcima iz krvave povijesti i naš turizam cvjeta – nije li to dražesno… a pitate li se koliko je to likica naša munjača smaknula prije nego li će kralj Mathias, poslavši grofa Thurza, obustaviti njene orgije – piskarala je grofica, i prema njenim piskaranjima iščitavamo nevjerojatnu brojku: 650… ha? Nevjerojatna radna aktivnost…

BALADA O 1974. Ulovljen sam kako špijuniram vlastiti život. Pitanje: a što ti radiš u 74.? Odgovor: pišem baladu o 74. Balada o rođenju, ne samo mom, te je godine “Jutro” postalo “Bijelo dugme” – a ako ne znate o čemu trabunjam – napomenut ću da se radi o rock-grupi, nekad vrlo popularnoj u Jugoslaviji, državi koje više nema. I kad sam već tu, u godini svog rođenja o kojoj pišem baladu, zašto ne bih kupio originalni, PRVI album Bijelog dugmeta. Prosinac, 74. Čujete li vi te pjesme: Kad bi bio bijelo dugme Blues za moju bivšu dragu Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira Sve ću da ti dam, samo da zaigram Selma Patim, evo, deset dana Tumaraš tako, sinko, godinom svog rođenja i neizvedivo činiš izvedivim – i eto na svom početku, ukazuješ na shizofreniju, ne čini li ti se – eto ti početka: malo govorim u prvom licu, malo u trećem… ha, pišče, da kojim slučajem ne izigravaš Jergovića? Dobro je, na ovo pitanje ne tražim odgovor, to je, rekli bi, retorika… godina tvog rođenja, godina snimanja filma… godina jedne grupe čija se glazba još može čuti… ali mene zanima zašto si prešutio kanibale?… znaš na koga mislim? … Na Leatherfacea, na njegovu motorku i njegovu opičenu obitelj koja je egzistirala u nekoj vukojebini u Americi… 86

Živjela je mirnim životom, ta obitelj, hvatala bi ljude i fino ih papala, zar ima nečeg čudnog u tome? Ima li, gospodine Hooperu?

prazna stranica

ŽIVOT SNIMA JEBENE FILMOVE

prazna stranica

SRETAN ROĐENDAN, LSD! 16. je travanj 1943. Europom mahnitaju “izmi”, a u gospodinu Albertu Hofmannu je neki čudan nemir, ali ne zbog “izama” i njihove čudovišne logike, koja zazivlje smrt, zbog nečeg je drugog uvaženi gospodin u kurcu, da oprostite na izrazu, ti su mu se bad filinzi počeli javljati još na radnom mjestu – kakav peh! – još bi mu samo trebalo da se skljoka usred laboratorija, a to mu je radno mjesto, na pod i prouzroči neku nedaću, a to bi ljudi, zli, bahati i ljubomorni, kakvi već jesu, komentirali i opravdavali riječima: gospodin se naroljao – uvaženi gospodin – SVINJA – ali ne, neće im pružiti to zadovoljstvo, nego će mirno napustiti laboratorij i ravno doma u krevet. Doma, odmoriti se. San. Mozgu i tijelu treba odmora… Kasnije će gospodin Hofmann pričati da je, kad je legao i usnio, gledao “fantastične, izvanredno plastične slike s kaleidoskopskom igrom boja…” Kasnije, kada je pričao, znao je zbog čega je bio u banani tog dana, 16. travnja 43. A to znaju i svi koji proučavaju halucinogene droge. Tog je dana gospodin, dakle, “nehotično apsorbirao jednu od supstancija s kojom sam toga dana došao u dodir, jedan organski spoj koji sam sintetizirao još 1938. uvodeći dietilaminsku grupu u molekulu lizerginske kiseline, koja je inače osnova molekule alkaloida iz jedne gljivice, nametnika na žitaricama. Tada, sintetizirani spoj (dietilamid lizerginske kiseline) nije davao rezultate…” Da, probao je gospodin Hofmann taj spoj na životinjama (a neće valjda na sebi), i ništa bitno, za medicinsku primjenu, mislio je, nije se desilo. Pet godina kasnije, otkrit će da se zajebo. 17. travnja, ujutro, Hofmann je uzeo četvrtinu miligrama supstancije koju je nazvao LSD-25… I… 91

dakako, opet se zajebo… A kako je i mogao znati da će tako mala količina prouzročiti užas. Prvobitna, nehotična konzumacija, bila je, da oprostite na izrazu – pičkin dim prema svjesnom, samovoljnom, namjernom, s ciljem dakle, djelovanju na sebe. Nije se, naime, namjeravao upustiti u horror film, kao što je upao: u tom se horroru susjeda, inače pristojna i ljubazna (donosila mu je mlijeko), pretvorila u vješticu – i to zlu i podmuklu… a tek ti filinzi, kad ti demon opsjeda tijelo, osjetila, duh – to je za poludjeti… A da je poludio, to je pomislila i susjeda koja mu je donijela mlijeko (vještica?) – koje je, by the way, polokao više od 2 litre – jer: zašto bi inače normalan susjed Hofmann počeo skakati i urlati da ga se oslobodi? Čega? Pa demona, naravno, čega drugoga, kakvo glupo pitanje… Osim tog, demonskog iskustva, Hofmannu se desio PUT izvan sebe: mogao je samog sebe promatrati. A što znamo o LSD-u – majci sve psihodelije, koju su hipiji uzdigli do kulta i koja je svoju primjenu svojedobno imala u medicini, a o zloupotrebama u vojne, pandurske svrhe da ne pričamo? Što znamo? Što znate vi, gospodine Ljubiša Grliću. Vi nećete poput naših moralista, psihologa i kvazipsihologa bubnuti onu idiotsku rečenicu, kojom se spomenuti brane i navodno bore protiv droge; droga: “samo reci ne” Da, kako sam glup. Vi ne možete ništa reći, jer ste mrtvi, ali ja zato mogu uzeti vašu knjigu i pročitati: Oralno uzeta doza iznad 0,05 mg počinje djelovati poslije 30-45 minuta. Djelovanje traje većinom 10-15 sati, a duže ako je uzeta veća doza. Međutim, povišene doze često samo pojačavaju efekt, a ne produžuju ga. Droga smanjuje sposobnost koncentracije i izaziva pojavu plas92

tičnih, jarko obojenih vizija… (…) Karakteristična je za LSD pojava otuđenja tijela: čovjek se istodobno osjeća u svojem vlastitom tijelu i izvan njega, a udaljenost od svog tijela može odrediti precizno, u centimetrima… LSD aktivira i potisnute doživljaje iz djetinjstva, čak do te mjere da čovjek može promatrati i svoj porod… Sad riječ, na temu LSD-a, ima Allen Ginsber: “Trnci vam prolaze kroz tijelo, mijenja vam se planetarna priroda očnih jabučica i slušnog otvora. Zatim shvatite da ste postali duh koji nastanjuje veliko živo tijelo s golemim otvorima, rupama, cirkulatornim sistemima, unutrašnjim kanalima i tajanstvenim hodnicima u vašoj svijesti. Svaki od tih skrivenih hodnika može se duboko istraživati, uz povratak sjećanja na djetinjstvo ili kretanje naprijed u budućnost, zamišljajući sve vrste promjena u tijelu, u duhu ili u vanjskom svijetu, otkrivajući izmišljene svjetove ili sjećajući se onih koji su postojali, kao što je Egipat. Zatim shvatite da sve to postoji u vašoj svijesti istodobno. Postupno se približujete tajanstvenom osjećaju, da, ukoliko sve te povijesti i svjetovi postoje u vašoj svijesti istodobno, što je s onim svijetom u kojem zaista jeste, ili vjerujete da jeste? Da li taj svijet postoji samo u vašoj svijesti? Zatim shvatite da on zaista postoji samo u vašoj svijesti: ona ga je stvorila. Počinjete se pitati: tko je ta svijest. Na vrhuncu eksperimenta s LSD-om shvatite da je vaša svijest ona ista koja je oduvijek postojala u svih ljudi, u sva vremena, na svakom mjestu. To je Velika Svijest, ona svijest koju ljudi zovu Bogom. Zatim vas privlači sumnja: da li je ta svijest ono što se zove Bogom, ili ono što su zvali Vragom? Tu može početi lutanje “tripa”, ako se odlučite na to da postoji demonski stvoritelj. Ostaje vam neriješeno pitanje da li bi on trebao postojati ili ne…?” Godina je 1960. Harvardsko sveučilište. Upoznajte gospodina profesora Timothya Learya i njegovog asi93

stenta, Richarda Alperta – upravo eksperimentiraju s LSD-om, što i vama žele: oslobodite si duh, govore oni, onima koji žele slušati i otvoreni su za nova iskustva… Ja vam gospodine profesore lunjam kroz povijest, uzimam materijal za novu knjigu; zahvaljujući Hofmannu, stigao sam jednog jutra na obale Novog Bezumlja, međutim tamo me već čekala moja svijest – nevjerojatno, zar ne? Svejedno, usprkos svemu, vjerujem da je Hofmannovo otkriće bitno… Itekako… bez obzira na revoluciju koja proždire vlastitu djecu… Slijedeći logički, civilizacijski put, europska civilizacija je dospjela ravno u logor, zidovi su odbijali svaku pomisao napretka; kukavne fašističke svinje, dovele su sam smisao življenja u pitanje, obnovivši već tradicionalni “sport” ubijanja mozga… i što onda?… kamo dalje?… Hofmann je ponudio alternativu… ali i putovanje u mikrokozmos, u sebe samoga, nije bezopasno… Ni život nije bezopasan… Pitanje je želimo li pretraživati? Želite li?… Želim… Nakon uzimanja većih doza, čovjek postaje svjestan svoje vlastite molekularne konstitucije… Uskoro će riknuti 1962. Dobrodošli u Savez za duhovnu slobodu. A koji je to kurac? Pitate se – to je nekadašnja Međunarodna federacija za unutarnju slobodu; mi (Leary, Alpert) se zalažemo za slobodnu upotrebu halucinogena u svrhu meditacije, širenja raspona svijesti, doživljavanja novih dimenzija iskustva, otkrivanja unutarnjih energija u čovjeku. Pojedinci vas se groze, gospodine profesore, smatraju vas nekom vrstom čudovišta koje truje mladež i koje predstavlja opasnost… To su staromodni, tradicionalisti koji se boje svega a najviše sebe, uvjerili ste se i sami kako su konzervativni i primitivni… a nažalost, moram reći, i glupi… psihodelici će, uvjeren 94

sam u to, promijeniti svijest Amerike… Kult LSD-a širi se američkim tržištem, može ga se zateći pod raznim imenima: happy faces, orange sunshine, mini trips, strawberry … Godina 1966. Listam “Journal of Psychology”, nailazim na istraživanja V. Lienerta, on misli da je dokazao da LSD – smanjuje intelektualne sposobnosti (navodno uz pomoć testova koje je proveo nad 65-oricom studenata). BAUK LSD-a ŠIRI SE DRUŠTVOM Fanatični konzument s jedne strane, vatreni progonitelji i lovci na vještice s druge strane, a između njih fantastičan prostor za manipulaciju. Magazin “Time” urla o opasnostima širenja kulta LSD-a, a Timothy Leary nastupa s Rolling Stonesima; boli ga kurac što su ga najurili sa sveučilišta, ima novo zvanje “veliki svećenik”, rulja ga voli, slavi, obožava. No to ga ne spašava od suda i zatvora: godine 1966. je uhvaćen i osuđen, ali oslobođen je kada je platio masnu lovu. Hajka je pokrenuta. 1966. LSD je zabranjen u Kaliforniji 1967. Johnsonova administracija stavlja LSD izvan zakona, što vrijedi za cijeli teritorij SAD-a 1968. predsjednik Nixon daje pandurima odriješene ruke da provaljuju u stanove onih za koje sumnjaju da posjeduju LSD ili marihuanu. ŠOK američkoj javnosti priredio je Charles Manson, koji je zajedno sa svojim psihopatima ubio glumicu Sharon Tate, suprugu Romana Polanskog, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. To što je Manson konzument LSD-a (poslije kojeg je bio svjestan svo95

je “božanske misije”), mobiliziralo je akciju protiv te droge, konzumenata i zagovaratelja konzumiranja; Timothy Leary se popeo na prvo mjesto na ljestvici državnih neprijatelja. Život snima jebene filmove, zar ne? Gospodine Leary – i od uglednika, heroja, vrlo se brzo postaje neprijatelj, izdajnik, prodana duša, pandurski čovjek, čak i prljava svinja, kako su vas prozvali, ogorčeni na vaše držanje tijekom procesa 1972. u San Franciscu. Kao da je lako trpjeti sve te progone, pritiske, torture, poniženja, zatvore u kojima lome duh i tijelo. Jednom ste utekli, i to nakon što su vas strpali u zatvor, nadajući se da ćete tamo i ostati duže vrijeme, pun kurac, koliko su vam propisali, ali budale nisu znale da se nemiran, istraživački duh ne da ograditi i prisiliti na mirovanje – jer država tako hoće. Vi ste htjeli eksperimentirati, istraživati, tražiti i dobiti odgovore na pitanja koja se drugi nisu usudili ni postaviti (a možda ih nisu znali formulirati), a ticala su se biti, smislenosti življenja, prirode same; nisu vas zadovoljavale dogme koje su gradili oko vas i u koje se moralo bezuvjetno vjerovati. Hofmann se vrlo pohvalno izrazio o vama, pobio tezu da ste apostol droge jer, rekao je, zagovarate isključivo psihodelike, ne opojne droge ni alkohol, na čiju štetnost upozoravate… No, pokrenuta hajka se nije dala smiriti. Uhitili su vas i sudili vam, o tome što se dešavalo unutra ne znam ništa, premda postoje govorkanja da ste bili izloženi nasilju, da su vam oprali mozak – tko će tome znati, i koga uopće više briga. Vrijeme vaše slave je isteklo. 1976. izlazite iz zatvora, i to prije vremena, navodno zbog dobrog vladanja, odlučujete se baviti znanstvenom fantastikom, što je manje bolno, rezultat čega će ispasti roman “Što želi žena”, objavljen 1980. Na temu LSD-a, koji je od 1971. – stavljen pod strogu međunarodnu kontrolu (u Beču, na Međunarodnoj konvenciji o psiho96

tropnim supstancijama), u New Yorku, Albert Hofmann je izjavio da se zalaže za ponovo dopuštanje upotrebe pod liječničkom kontrolom, u svrhu meditacije i vizionarskog doživljavanja dublje, sveobuhvatnije stvarnosti. Priznao je da se njegova droga suviše zloupotrebljavala, pogotovo u SAD-u, stoga je potreban nadzor nad njezinom upotrebom. Kultura droge u SAD-u je mrtva – kaže Tony Parons, dodaje – današnji su konzumenti droge – nekulturni; inteligencija, umjetnici, boemi, svi su oni napustili scenu, prepustivši je nesretnima, besposlenima i izgubljenima. Jebi ga, moj Tony. A što se tiče LSD-a, ta droga pripada povijesti, a interes za nju je sasvim marginalan… 16. je travanj 2004. Misleći o Hofmannu, o LSD-u, mislim i o rulji što se izgubila “na putovanju”, jebeno je to. Tako ti malo treba pa da ti se cijela percepcija uništi, cijeli tvoj fizički svijet. Droge su, poštovani moj Hofmanne, svuda oko mene, kao i duhovi i paralelni svjetovi; kužim ja to, kuže i šamani i takozvani primitivni narodi, zato se sa strahopoštovanjem odnose prema njima – znaju oni, znam i ja, opaki su demoni ne samo oko nas nego i u nama, treba pažljivo hodati graničnim područjima jer tako se lako pada i često se ne vraća… Zatvaram oči, moj svemir još je tu i sve te crne rupe koje i dalje mame, opčinjen sam, fasciniran ali ne želim upasti… Sretan rođendan: LSD…

(Hvala Ljubiši Grliću na njegovoj lijepoj knjizi: “Svijet halucinogenih droga” – koju preporučujem za čitanje, i iz koje sam vadio podatke te prepisivao zanimljive odlomke) 97

ZGRADA BR. 29 Zgrada br. 29 – Europa u malom: upravo će se tu otvoriti pukotina u vremenu i kroz hodnik doći će k meni gospođa nastavnica, uočit će i kritizirati moju fascinaciju drogom, reći će mi još neke stvari koje su se desile 1943. Ali ja sam znao da nas je te godine pozdravio Nikola Tesla, da je te godine njemačka vojska kapitulirala kod Staljingrada, da su i Nijemci i Talijani popušili u sjevernoj Africi: znao sam za iskrcavanje saveznika na Siciliji; znao sam za totalnu pušionu fašizma u njegovoj rođenoj Italiji… Znao sam i što onda? Pisao sam o LSDu, o pukotinama u mislima, o crnim rupama u svijesti i logici i o putnicima i o dalekim zemljama, nepreglednim terenima nepoznatoga… Percepcija je gospođo tako lomljiva… “I zato treba veličati nastanak jedne droge… zato?” Zato. “Plovim vam tako gospođo jedne godine, jednog stoljeća, cilj znamo, ali nam je put nepoznat…” “O čemu ti to?…” “O savršenom zločinu, genocidu, koji će biti godinama prešućivan samo kako bi se veličala europska civilizacija i njezini hrabri, vrli sinovi…” “…o, Bože…” “…što je licemjerno, u najmanju ruku… a vi, gđo, ateist – pa zazivlje Njega…” “I to je nešto čudno? Ti se to meni čudiš?” “Može jedno bezobrazno, direktno pitanje: što vi radite ovdje?…” Ovdje: u zgradi br. 29, europskoj ludari, čijim hodnicima tumaraju mrtvi, i to slavni mrtvi, kraljevi i predsjednici, između ostalih, a ljudima se ukazuju u snovima – to je naš (simpatični) fenomen… 98

“Zamislite, gospođo, pionira malenih vojske krive što će postati omladinci, također krivi, kako stupaju u jesen jedne drugarske, posttitovske godine hodnicima prema vlastitom neznanju, i vi ste, među inima, tamo: malo u kabini, malo po učionicama, puno u povijesti, kao i u dogmama, kao i u realnom životu gdje se gegaju spodobe koje iz povijesti nisu ništa naučile… zamišljam – idilično neko doba, pomiješano s krvlju, bijesom i nemoći, zadani su okviri bili tu, skrivene misli, rečenice, trebalo je tražiti, čitati između redova…” “Ne razumijem o čemu pričaš? Možeš mi pojasniti…” “A još ste tu – ja sam mislio da sam vas izgubio…” “Nisi me ni posjedovao, pa me ne možeš ni izgubiti… nego, reci što hoćeš?” “Pa vi ste meni došli, niste li? I to ravno kroz hodnik, kroz isti onaj hodnik…” “Došla sam jer si me zvao…” “Zvao? A ne…” “Nisi me zvao? To hoćeš reći? Kakav podlac… Ja sam mislila da ti trebam razjasniti neki pojam iz povijesti, a ti, dobro, ako si se samo odlučio zajebavati, nek ti bude, ja sad idem… budala… nisam trebala ni dolaziti…” “A da ostanete još malo – na kavi ili soku, a možda ste gladni ili tako nekako – možda bi pogledali vijesti…” “Vijesti!? Vijesti da gledam!? Vratim se iz mrtvih da gledam vijesti!!! Lijene kukavice kako se prenemažu i iskrivljuju povijesne činjenice, jer je takav zgodan trenutak; slava budi konvertitima koji djeluju na političkoj sceni i šire dezinformacije… To da gledam, radije bih gledala ništa, zid, rupu, proces raspadanja, nego lažljive seronje koji lažu narodu, koji od njih ni ne očekuje drugo nego laž…” “Vidim, žestina je ostala… kao i netolerancija…” “Samo mi nemoj govoriti o toleranciji… ja sam svoj posao radila svjesno i nastojala da vas, lijene nitkove, naučim što više, na99

stojala sam vas naučiti da mislite svojom glavom… i da poštujete to što imate… a vidi sad… vidi ti sad na šta školstvo sliči, pa mi govori o toleranciji… tolerancija… može li se, uopće, biti tolerantan prema neprijatelju ili budalama… može li, pitam te, i već znam što ćeš izmijesiti… pogledaj te mlade, tu djecu, koji bi trebali biti stupovi ovog društva, pogledaj molim te kako se školuju i tko ih sve školuje, spodobe kojima ni stoku ne bih dala na čuvanje – i što nauče? Ništa. Ništa pod blaženim nebom… a razarati, uništavati tuđe, to da, ne cijeniti starije također, i sve to u demokratskom društvu… da ti jebem demokraciju…” “Živio znači totalitarizam…” “Živjela stega, momak, stega… a kada sam o tome govorila ondašnjim šeprtljama, i oni su cmoljili kao smušeni današnji liberali, izgubljeni na tržištu… i eto im sad, neka im demokratski seru po glavi i pišaju, sve u ime demokracije…” “Što stalno brijete protiv demokracije, a sloboda govora…” “Sloboda govora? Lajanje da bude sloboda govora; sloboda govora – pametan šuti jer ne može doći do izraza od glupe stoke što urla – i nitko im ništa ne može… ni organi reda, a kakvi su tek ti, bože očuvaj, nekad su panduri bar na nešto sličili, a ovi kepeci… pa i njih mlate – i to maloljetni delikventi, penzioneri, nervozne besposličarke… i oni bi trebali sprovoditi pravdu… kukala nam majka… i ti meni spuštaš sa slobodom govora… sjećam se takozvanih intelektualaca…” “Koji su maštali o slobodi…” “O kurcu su oni maštali, da oprostiš na izrazu, lijeni individualci koji se nisu htjeli ili mogli prilagoditi… pa su valjda mislili da će se društvo njima prilagoditi…” “A društvo im je omogućilo liječenje…” “Ako aludiraš na logore, osvrni se malo okolo, sjeti se bliže povijesti…” “Pa to i radim cijelo ovo vrijeme…” “Cijelo ovo vrijeme ti slaviš droge, od svih revolucija najbliža i 100

najdraža ti je ona narkomanska…” “I vaša i naša imaju nešto zajedničko…” “A što to?” “Zahtijevaju žrtve.” Slobodna Država Hrvatska. Europska Unija. SAD. Terorizam i antiterorizam. Bog. Narod. Narodi. Ja. Ti. On. Mi. Čujete li, cijenjeni, uvaženog luđaka, nekadašnjeg Cezara, gospodina Kaligulu kako se smije kroz vrijeme. Šapće mi, dok ispisujem gore navedene pojmove s kojim ne znam što bih, da je autor glasovite rečenice, najiskrenije koju neki lider može izgovoriti narodu: “Šteta što (rimski) narod nema jednu glavu pa da mu je odsječem…” Dirljivo, govorim u sebi. A dok ja govorim, drugi kolju, odsijecaju glave – i to pred kamerama – i šire svoje demagoške parole; ponižena ljudskost može samo moliti; političari samo slagati ramenima i nemoćni tjerati svoje. Svi smo u jedinstvenom začuđujućem aparatu i kolikogod se mijenjali programi, odnosno kanali, ishod nam je predvidljiv… Rat se nastavlja (pitam se, je li ikad bio uistinu prekinut) i jake antiterorističke snage napreduju i usput poubijaju nekoliko tisuća, miliona nevinih – ali, jebi ga, refren opravdanja znate: … Gospodine Kaligula, i ja sam, poput vas, perverzan, i još sam, k tomu, a zahvaljujući tehnologiji, i voajer – ne morate ništa komentirati, svjestan sam svega. Pa i prošlosti. Nad grobljima, gradili smo nastambe; s nevjericom i sumnjom primali smo ideologije, u snovima smo urlali; danas – propadamo – i doslovno i metaforički…

101

prazna stranica

SVIJEST (Kamen, Kain, Abel)

prazna stranica

KAMEN, KAIN Kain je napravio ono što se od njega očekivalo: ubio je. Abel je također napravio ono što se od njega očekivalo: umro je; ali, nije se očekivalo da će njegova svijest egzistirati bez njega, bez njegovog tijela; nakraju je ta ista svijest, Abelova, dakle, ubila Kaina: to se definitivno nije očekivalo. A kamen? Oruđe zločina, kojim je Kain ušao u priču, priče, mitove, drame, filmove, u nas same, u našu svijest… Kamen je svjedočio. Skupljao dokaze protiv čovjeka, ljudi općenito, i zamrznuo djelovanje (do daljnjeg). Kamera je snimala. Kain uzima kamen, veliku, ogromnu kamenčugu i svom silom BUM po glavi svog nesretnog brata. BUM. Jebemti. I nema više, kraj programa. Čovjek je mrtav. Ubio ga je. Gad. Svog brata. “Zašto ste ubili brata?” “…?…meni govorite?” “A nego kome?” “…gdje sam ja?” “ODGOVARAJTE – zašto ste ubili brata?” “Jer su mi rekli…” “?A tko, molit ću?” “…pa redatelj…” “?…JEL VI NAS ZAJEBAVATE???” “Ne… Zašto bih vas zajebavao?… Ja ništa ne razumijem… Što je ovo? Gdje sam?… Zašto me ispitujete?… Zar vi ne znate tko sam ja? Ja sam glumac… popularan glumac… i ne možete vi…” 105

“Vi ste ubojica – i odgovarajte, prije nego vas smaknemo, zašto ste ubili brata?” “A tko ste vi?” “Ja sam onaj koji pita.” “Nisam to mislio, nego kakvu funkciju obnašate, ne možete tek tako…” “Obnašam onu funkciju koja će vas koštati glave…” “A zašto vi želite moju glavu? Što sam vam napravio?” “Da pukneš od smijeha, premda nije smiješno – pa ubili ste brata. Ubojico. I sad ćemo mi vas…” “Dakle, vi ste neka vrsta sudije, suca…” “Zovite vi mene kako god hoćete i mislite što god hoćete…” “I ovo je neka vrsta suđenja, zar ne? Dobro sam razumio? Ovo je sudnica, vi mi sudite… zapravo, već ste me osudili…” “Što meljete to? Kakve su to misaone zavrzlame? Gnjavite, glupirate se, a ja vam postavljam jedno jedino pitanje… što sad mrmljate sebi u brkove – GLASNO GOVORITE… odgovarajte… zašto…” “…ovo je san… sad mi je jasno…” “Ha?” “Ja ovo sve sanjam… ovo je noćna mora… i od ovog trenutka odbijam razgovarati s vama ili bilo s kim… jednostavno ću čekati da se probudim…” “Na ludilo se nećete izvući, tako da znate… he…” “Zašto… zašto se cerekate?… koliko je to etično?” “Vi ste, dragi moj, došli do kraja svog životnog puta… he… the end…” “Ako ste već odlučili da me ubijete, što me ne ubijete? Čemu ova farsa?” “Hm…” “hm…” “m…” 106

“Što je sad? Prekid programa? Zašto šutite?” “Sjebao si mi koncepciju – gade…” “Što vam je? Pa ja bih trebao biti u kurcu, meni se sudi… svašta… Gdje ste nestali? Gdje sve nestaje? Ja… ja nestajem… da – sve je san…”

107

ABEL Na početku je bio strah, strah od drugoga; zatim se počeo istraživati prostor, javila se želja za ubijanjem… Želim posjedovati. Želim imati. Jesu li to bile prve hereze ili se tu radi o “programiranoj gladi”? Treba li vam objašnjenje, objašnjenja dok zurite u bijela prostranstva što su se ukazala pred vašim cijenjenim očima? Treba li vam nježan dječji glas koji će vam objasniti povijest perverzije? Zovem se Abel. Postavljam pitanja, pišem, tako je lakše, kažu, i ja sam sebi kažem, a i vama govorim. Vi šutite, a ja osjećam vašu šutnju, kao što osjećam zidove obiteljske kuće; kao što osjećam bol; kao što osjećam vlagu ili nepravdu. Pišem, postavljam pitanja i olakšavam se, da oprostite na izrazu, jer izgleda kao da… no, nisam htio o tome. Htio sam o sebi, o svojim životima i svojim fikcijama… kao da osjećam vaše čuđenje? Vas što buljite i garant se pitate zašto biste čitali tekstove nekoga tko se zove Abel, a Abel vas sigurno asocira na neželjenu, iznenadnu i prije svega nasilnu smrt? Ne znam, zaista, iskreno, ne znam zašto bih, odnosno zašto čitate to što čitate, a čitate moje riječi natopljene kreativnim ludilom – ha? Dobro rečeno. Uglavnom, meni je lakše, sasvim sigurno, puno se bolje osjećam nego prije pola sata kada sam htio pobiti roditelja, silovati susjedu, izmasakrirati njezinog psa i zapaliti svoj omiljeni dom, dragu kućicu podignutu na groblju… Tako mi je dobro da ću vas počastiti jednim šatro biografskim zapisom; evo, slušajte: Krmeljavim okicama gledaš prostoriju u koju su te smjestili. Tvoji su u susjednoj prostoriji. Tvoji: tata, mama. Tebi se ne da spavati, želiš pretraživati. Što sve ima u objektu koji zovu dom? Kakvih predmeta? Možda skrivenih kuteva koje treba pretražiti? A 108

možda tu ima i ljudi za koje ne znaš, koje skrivaju od tebe – zašto ih ne potražiti? “Taj tvoj prokleti sin ponovo lunja kućom. Što je tom djetetu? Zašto jednostavno ne može spavati?” “Dijete je…” “On je uklet. Rekao sam da mu ne dajemo prokleta biblijska imena…” “Kad smo već kod tvog neznanja, bogohulniče, zar ti trebam govoriti da je Kain proklet, a ne Abel… Abel je lijepo ime i osim toga…” “Dobro, dobro… Nisam te htio raspizditi… a sad, nemoj se ljutiti i odnesi malo čudovište u krevet i prisili ga, dođavola, da spava.” “Što je, sine? Ne možeš spavati? Nešto te muči? Da nisu noćne more? Nakaze? Čudovišta? Debili poput tvoga tate? Samo ti spavaj. Sutra će, vidjet ćeš, sve biti bolje. Jer, sutra je novi dan.” Da, eto, to bi bilo to, za početak; ako ste mogli dosad izdržati, valjda ćete moći izdržati još – ako ne, znate svoje. Htio bih reći da ono maloprije, o “mojim životima”, nije bila greška, definitivno ne, tu se radi o paralelnim životima, mojim paralelnim životima, koje garant i vi imate, ali ili niste toga svjesni ili ne želite prihvatiti… no, briga me, ovo je o meni, Abelu, pišem ovo jer mi je lakše; pišem to u svojoj sobi, u kući staraca, podignutoj na groblju. Soba gleda na more. Nekad sam je smatrao zatvorom, tu sobu u kojoj sada pišem. A i sve oko mene asociralo me na zatvor: i grad mi je bio zatvor; i država mi je bila zatvor; i priroda je bila zatvor; i na kraju, moje jebeno tijelo je bilo zatvor… onda… onda sam otkrio tajnu putovanja kroz vrijeme – i to baš u ovoj sobi u kojoj pišem i u kojoj čujem vaš smijeh, a smijete se jer ste poprilično nepovjerljivi – u sobi s pogledom na more… 109

Evo, nastavak šatro biografije, u kojoj djelić po djelić upoznajete jednu književnu i stripocrtačku veličinu… Teško je umjetniku u mladosti, definitivno; kada si mulac, podložan si diskriminaciji (slijedi segregacija), a kad izađeš iz njihovih stereotipa, jao tebi; teško ti je kad imaš posla s kretenima koji bi te, navodno, trebali nešto podučavati, a silno ne razumiju ono što nije u programu; evo jednog, taj je nastavnik i predaje ti povijest: “Možeš li, čudno moje dijete, mislim hoćeš li mi objasniti te… te… svoje nebuloze (nebuloze?), evo ovu, naprimjer: Kolumbo nije otkrio Ameriku, on ju je legalizirao, komercijalizirao, učinio nam je dostupnom…”; “A što tu treba objašnjavati? Sve je jasno.” “Tebi. Ali nije meni, a sumnjam da je tvojim kolegama. Prije mi se čini da govoriš o marihuani – bez smijeha, molim!, nego o Americi. Vidi, dao sam ti razloga za smijeh – sjajno – sad je jasno čemu služe odgojno-obrazovne ustanove – DA BI SE KLAUNOVI, POPUT TEBE, IMALI ČEMU SMIJATI!!!!!!!!”; “Oprostite… mogu li…”; “A kako da ne, pošto ne želiš odgovoriti, a zakon ti omogućuje da se braniš šutnjom – rekao sam bez smijeha, kvragu, šta je s vama? koji vam je vrag? niste valjda svi napušeni (ha, ha, ha…); možeš se vratiti na mjesto i dalje maštati i… projicirati svoje fantazije na papir, koje ćemo, jednom, nadam se i uspjeti shvatiti… mi bijednici (ha, ha, ha)” A što bi taj kreten rekao na ovakvo razmišljanje o starom nam kontinentu: Na ovom našem kontinentu najbolje uspijevaju utopije. Da bi utopije bile kvalitetne i dugo odolijevale zubu vremena, zemlju je potrebno hraniti krvlju i mesom (različitih nacionalnosti – a njima je naš kontinent bogat). Rekao bi i rekao je da sam lud, ali ne baš tako, zaobilazno, pozvao roditelje, upozorio na moje neprimjereno ponašanje, provociranje nastavnika a i učenika, pravljenje nepodopština u i izvan 110

škole, a kad smo već kod toga, upozorio bi “na njegove čudne tekstove, čudne bizarne stavove”. Onda bi starci vijećali, i poput naših političara ne bi ništa riješili. Da, shvatili su, pišem nešto. No, nije li fucking demokracija? Nemaju li ljudi pravo na svoje stavove i razmišljanja? Je – ali ja nisam ljud, pardon, čovjek, ja sam mulac (dokle ću jebote biti) i nemam pravo na tekovine demokracije – za mene i dalje vrijedi vojnička (anti)logika: KUŠ I JEZIK ZA ZUBE. Gospođa majka ima riječ; otac je odbio pregovore: “Abele… želiš li pričati?” Tipičan kvazipsihološki pristup (lagano, lagano, bez žurbe, doći ćemo do centra naših problema i natjerati crnog vraga da iskoči iz njegove duše…). “I ne baš. A zašto?” “Bezveze.” “Mama, prozirna si…” “Dobro… kvragu, dijete… pokušavam se izraziti…” “Probaj riječima…” “Trudim se, dođavola, ne zajebavaj me… htjela sam ti reći…” “Da nisu iz škole zvali?” “Jesu.” “I garant mi treba psihijatar…” “Jebi ga… sve ono što sam htjela reći… sve teze sad padaju u vodu… taj tvoj cinizam… i te tvoje teze… ne, ne mogu s tobom…” “A zašto?” “Ma što ja rekla ti ćeš po svom, zar ne? I čemu onda da se mučim?” “A zašto si došla?” “Zato što onaj tvoj sjebani otac nije… trebali bi razgovarati s tobom, ali kvragu, ne znamo o čemu – tebi treba ili neki filozof ili svećenik… ili neki manijak, da oprostiš na izrazu, poput tebe…” 111

“Pa napravite mi brata…” “Jel ti ja sličim na mesnu industriju?… Okej, evo ti novac i odi proslaviti rođendan…” “Hvala, mama.” “Sretan ti rođendan.” (dan kada sam rodila Pandorinu kutiju) A sad, umjesto da vam stalno zahvaljujem i uvlačim se u šupak, evo teza o školi i detalji vezani za to zdanje… Zanimljiv mehanizam u kojem se nalazim i koji promatram i proučavam, a sve pod motom “upoznaj društvo da bi ga bolje mrzio”. Tu naučiš čitati, što neki nauče i doma, naprimjer ja; tu te uče računati; oduzimati, zbrajati, a to ćeš učiti cijeli život, i ma koliko dobro računao, uvijek će se naći netko tko će te zajebati; dalje: tu postaješ svjestan svog društvenog bića i toga da su ljudi, usprkos svemu, usprkos civilizacijskom putu, praćenom kontroverzama oko postanka, usprkos naslijeđenom znanju, nastojanju da se uniformira i postane dio “europskog kulturnog kruga” – ŽIVOTINJE. Eto – jednostavna, prosta spoznaja. Ono divlje u nama ne da se usprkos svemu pripitomiti, ma koliko se mi dresirali, ma kako nas dresirali. A to boli, poput udaraca koje razmjenjuješ s vršnjacima, poput stranog tijela nasilno penetriranog u tebe u veseloj igri, poput bolesti koje napadaju tvoj organizam u razvoju, odnosno u propadanju (čemu sav razvoj, kad će vas nakraju strpati u kutiju, baciti u zemlju, sahraniti, zaželjeti laku noć – I SAD SE FINO RASPADAJ. ĐUBRE JEDNO. ZAŽELI CRVIMA DOBAR TEK UMJESTO NAS… HA, HA, HA…) Ustvari ne boli, zajebavam se. Biti životinja dobro je, ipak si iznad ostalih životinja, a i govoriš, odnosno pišeš, što i ne treba biti neka prednost, ali jebi ga. No, za razliku od nižih oblika, ti si shizofren. To životinje nisu, ali ljudi definitivno jesu. 112

A sad dolazim do paradoksa lijepog našeg predvidljivog (više-manje) životarenja: nakon što svršiš osnovnjak, na redu ti je srednja škola, koju biraš po svom ili tuđem izboru, a ako izabereš da ne ideš, sljeduje ti vojska, koja je kod nas još uvijek obavezna – da, i KOJU MORAŠ SLUŽITI – jer naše mjerodavne pucaju kojekakvi filmovi i, osim toga, “ako su oni mogli guliti agresorsku JNA – možeš i ti svoju” I kad se, već pun sebe, alkohola i droge, pojaviš u svojoj voljenoj vojsci, nauče te: da si nitko i ništa, da trebaš slušati, zaboraviti svoje privatne, građanske, INDIVIDUALNE, pacifističke i ine gluposti, jer si sada dio kolektiva, a kolektiv diše kao jedan organizam i naravno sluša komande; a najbitnije, osnovno, što te nauče je da u vojsci logike nema… Eto, tako da sve svoje prijašnje znanje možeš odložiti – eventualno ga možeš sabiti u jednu cigaru i popušiti s drugovima… Isprika, zbog prekida programa – evo, natrag smo u školi, osnovnoj školi, sjećate se? O da, kako da ne – nisam vas ni mislio podcjenjivati. U školi frka, mjerodavni imaju riječ, što će reći: da je netko, cestovnim rječnikom rečeno, dobio po pički i sad je to razlog za kolektivnu zabrinutost i kajanje; to je razlog za poduku, odnosno, pedagoški rečeno: za kolektivno ispiranje mozgova. Eh. Trebao bih, ali mi se ne da, razmišljati o mikro- i makronasilju i efektima koje ostavlja na pojedince, društvo – gledam mjerodavne, njihova odijela kojima žele istaknuti svoju poziciju u društvu: zaboli njih kurac što se neki klinci mlate po školi – njima je to samo dobar povod za istaknuti sebe i svoje mirise, kojima, poput životinja, ostavljaju trag, a to mi je tako iritantno… “Blaženo nasilje…” “Kako?…” “Kažem, blaženo nasilje…” “A zašto bi, za boga dragoga, netko veličao nasilje?” “Ne znam.” 113

“Ali vi… ti si rekao…” “Gospodine ravnatelju, momak je retardiran, ne zna…” “Zna on dobro što govori, nije on mahnit; reci, momak, što si mislio s tom izjavom?” “Mislio sam napraviti pauzu. Vi i gospođa ste se toliko uzbudili, da sam pomislio da ćete se onesvijestiti… a sad vas lijepo pozdravljam…” ????????? Sad sam ponovo u svojoj sobi s pogledom na more – moram se odmoriti – i vama se usput zahvaliti na praćenju programa: e, pa hvala! Nakon predaha slijedi priča o uspjehu: otkrili su da nisam poremećeni kurvin sin koji želi poklati susjedstvo i razoriti civilizaciju (tu su se zajebali) – otkrili su, metodičkom pretragom, da u mojim tekstovima ima nečega – a to nešto što su otkrili zove se talent i ne moram kod doktora po uputnicu za klinike u kojima se to suzbija. Dapače, oni, mjerodavni, uz pomoć medija podupirat će moj talent, našao se i sponzor, priče će mi biti objavljene u cijenjenom magazinu, i ne samo to, platit će mi… I platili su; i pisao sam, ne samo priče nego i romane, a nakon toga počeo me zanimati strip; i crtao sam, kao manijak, dobivao kritike od nastavnika da su moji stripovi prenasilni, dobivao batine od ljubomornih i mrzovoljnih – ali pisao sam, crtao sam, pio sam, drogirao se, drkao, jebavao glupače, bio sretan i bio nesretan – a onda: počele su noćne more: konstantno: intenzivno; i ne samo one: počele su dnevne more – tek sam sad najebo, kako razlikovati more? Kako pobjeći? Kako se osloboditi? Možeš li u isto vrijeme biti sretan i nesretan? Upravo mi se to dešavalo. Ali nitko nije u to vjerovao. 114

Bio sam slavan, bio sam po novinama; objavljivali su mi priče, romane, stripove, dobivao sam pare – i nisam imao razloga za brigu. Oni su mislili. More se pojačavale. Pojačavao sam i alkohol i drogu: i sve je slutilo na nesreću. Nesreću koju nitko drugi ne vidi osim mene. A majmuni, kada me pronađu mrtvog, za sve će okriviti drogu i alkohol… Evo me ponovo u sobi s pogledom na more, sad mi je puno, puno, puno bolje, toliko mi je bolje da ću iz zadovoljstva izaći van i plesati… Hvala na pažnji i na slušanju dijelova šatro biografije, mene, šatro velikog književnika i stripocrtača.

115

prazna stranica

TREBALO BI PISATI

prazna stranica

TREBALO BI PISATI Trebalo bi pisati. Uzeti papir, olovku; uzeti pisaću mašinu ili kompjutor; zaderati ispod vlastite kože, krvlju bilježiti činjenice, iskustva, zgode, nezgode, uključiti se u memoriju čovječanstva pisanom riječju. Postati lektira iz koje će učenici izvlačiti zaključke i dobivati ocjene: dakle, jebat će ti mater i oca jer zbog tebe padaju – zgodno. Trebalo bi pisati, osloboditi se. Osloboditi se viška energije i slova (di si sada Morrisone!) Izložiti se. Leš tvoga oca, izložen je, ti rukom osjećaš hladnoću te materije koja više nije čovjek i koja više nije tvoj otac; no, kao da na njegovom licu iščitavaš zadovoljstvo: mrtav ti otac poručuje: djevojko, sad si sama. I smije se, jer ćeš njegove bitke ponavljati, obnavljati ti. Ti govoriš: “Zbogom, dragi tata”, znajući da je za pozdrave kasno; no, svejedno, imaš tu potrebu. Mrtav se otac smije. Uskoro će zauvijek nestati njegovo tijelo, bit će prepušteno raspadanju, ili zgodnije rečeno – protokolu? Ali, tko je bio taj tvoj otac? Tijelo koje sad počiva u mrtvačnici a gospoda doktori ga gledaju – tko je bio on? Nekad aktivan, a sad u zadnjem činu farse posve statičan i beživotan? Tko je on bio? Nije bio luđak, odnosno nije bio cijelo vrijeme luđak, kako nastoje prikazati, kako govore sad kada ga više nema, i nije bio terorist, premda je pred kraj podivljao i počeo ugrožavati svoju okolinu – bio je dobar dio života koristan član društva, no većina to neće pamtiti, za većinu će biti terorist koji je ugrozio sigurnost drugih ljudi, sigurnost mirnih građana. Tko je bio? Bio je stranac koji je živio pored tebe i koga ćeš posthumno, u djelićima, kratkim, bitnim flash-backovima upoznavati, premda ga nikad nećeš moći upoznati. “Sad si sama, djevojko…” Trebalo bi pisati… 119

Piši… Život je divna stvar u koju upadneš i onda se nakon nekog vremena pitaš: koji ti je kurac sve to trebalo, ili još bolje: kome je sve to trebalo? Jedno je jutro rodilo ideju. Dignuti se i biti iznad principa, iznad zakona, iznad, države, država, iznad same slobode i dospjeti u zonu: nedefiniranu, nešifriranu… Romantični dinamitni bakunjinovski romantizam pomiješao se s praktičnom nemoći ispunjenja vlastitih želja, a bile su to racionalne želje bez fanatizama, društvo nije slušalo, nije željelo slušati, da bi ga on nakraju prisilio da sluša – no već je bilo kasno, bile su to riječi MRTVOG čovjeka – dinamit je eksplodirao u biću, u njemu samome – oh, tata… Patetična je nekakva srijeda i sve zaudara na jesen, da me bar vidiš, strpali me u ustanovu, prisilili da se socijaliziram, uklopim (utopim?) u mnoštvo i školujem, jer školovanjem, znanjem ćeš pobjeći od bijede siromaštva (zanimljivo, zar ne oče? da ne kažem ironično). No, ne komandiraju mi, ne naređuju, vrlo, vrlo su obazrivi, te sve parole ja čitam između redova. Među ruljom, zahvaljujući tebi, imam neku vrstu kulta, čujem udaljena šaputanja “znaš, njezin stari… ludilo… pukao… prijetio da će pobiti… zarobio… ludilo…” Zanimljivo je, dakle, oče, biti lud, odnosno u mom slučaju biti kći luđaka, zašto? Pojma nemam; uglavnom – mularija me štuje zahvaljujući tebi, mrtvom tebi, a ja im ne želim kvariti veselje niti im govoriti kako bih radije živog oca, pa i dosadan građanski život, nego ovakvu naklonost, koja rezultira čestim čašćenjem: iznenada se oko mene vrti mnoštvo, ja sam im u điru: dokad ću biti ne znam… 120

Upaljeni televizori svjedoče o novom svjetskom raj(h)u na zemlji, čiju slavu pronose mladi manekeni i manekenke koji se u predahu krijepe alkoholnim i bezalkoholnim napitcima koje i tebi preporučuju, tebi, debilni gledaoče, mogući sponzoru, poželjni sponzoru – otvara se čarobno polje sexa preda mnom, sex, iščitavam u svim veselim aluzijama, pa i u političkom trashu, sve vonja na sex i sve poziva: budi žrtva, budi vesela žrtva, no prije svega donesi lovu, jer i vrli je novi raj(h) na zemlji otvoren isključivo ljudima s lovom. Maštali ste, zar ne, oče? Moguće je i da ste željeli promijeniti društvo, svijet – no, društvo je promijenilo vas, pobudilo i poticalo mržnju, anarhiju, premda ste željeli kakav-takav red i ono što svi prešućuju glede vas: MORAL… Da, ma kako to šokantno zvučalo u 21. stoljeću, dobu kada su skoro svi mobilizirani i kad svi, odnosno gotovo svi, svjedoče Novu Tehnološku Riječ i pristaju da budu Roblje Novoga, kada se u ime Demokracije ubija riječ – u tom vremenu vi ste tražili moral i naišli na strah… strah je mobilizirao mržnju, mržnja je oduzela život ali nije želju – zar ne, oče, vi i mrtvi i dalje želite isto… Emocionalni invalidi tragali su za drogom, drogama, ja sam težila utočištu, ne samo u smislu noćišta, gdje mi država želi laku noć i ujutro sprema doručak, oblači i šalje u školu i brižljivo pazi da izvršavam obaveze, težila sam stabilnosti, psihičkoj i duhovnoj stabilnosti, a za to mi je trebala podloga, slobodan izbor, proučavanje, budimo iskreni: za to mi treba ako ne vodič, ono suputnik, neki zbunjeni Ivica s kojim ću tumarati šumom i veseliti se spoznajama… Je, takvog nema. Težila sam utočištu, dok su drugi težili drogi, i te su se materijalne želje mogle vrlo lako ispuniti; ja svoje apstraktne nisam mogla ni izreći. Mogla sam samo pristati na igru, što sam, priznajem, i učinila. Lakše se ponašati onako kako to drugi od tebe žele: žele da budeš “kao svi”, vesela bića Wellsove antiutopije, bića kastri121

ranog slobodnog izbora, bića tjelesnosti bez misli, bića koja glođu sitni činovnici, a ta se svejedno vesele zatvoru koji u njihovo ime gradi Sloboda; Sloboda, taj čudovišni pojam u kom je sazdan racionalizam, racionalizam premrežen državama logorima i stegama logičnosti. Kakvih li misli, zar ne, oče? Pljujem po slobodi kao da predstavlja kolektivnu urotu, a ustvari želim pljuvati po ljudima, malim, običnim ljudima; pljujem, jer zamišljenim očima dozivam beskraj. A tamo si i ti, raspršen… Tu sam i nema me; u isto vrijeme postojim i ne postojim, moje su želje stvorile drugo tijelo i katkad mislim da me mrzi, to drugo tijelo, katkad mislim da me želi jebati, a katkad mislim da me ubija, drugo tijelo, nastalo od moje želje. Sve smrdi po nekom čudnom incestu, izgubljenom, nađenom, pa izgubljenom ponovo. Čudne riječi, zar ne? A trebala bih biti vesela i prepustiti se. Emocionalni invalidi uzimaju drogu, što i meni žele, sretni su, ili glume da su sretni, zabavlja ih ismijavanje pandura, staraca i vlasti; sprdaju se s pojmovima, veličaju tjelesnost što i meni žele: budi kao oni; oni o kojima govore naši konzervativci i pitaju se: tko kvari našu mladež (a kvare ih upravo oni svojim željama); oni, nad kojima birokrati vježbaju zakone i izmišljaju pravila koja će prvi kršiti. Riječi, blažena ti bila na papiru, daj nam perverzija, bilo starih ili novih, daj nam ih danas, kao što ih mi dajemo ljudima sličnim sebi, sebičnim, nemoćnim, više-manje… Svi smo mi Pavlovljevi psi, slike govore više nego riječi, a riječima, kada ih razbacujemo uokolo, dok se u pozadini čuje glazba naše civilizacije, ne govorimo ništa, riječima skrivamo, riječima se skrivamo; svi smo mi Pavlovljevi psi, Nepoznata Neka Gospoda 122

potiču naše nagone (našu podsvijest?) i mi se ponašamo tako kako se ponašamo. Ne, nemojte oče misliti da čeznem za zatvorom ili nekim drugim objektom ili ideologijom koji će zatvoriti polje moje beskonačnosti kojom lutam; insistiram na lutanju, prije svega mislima. I, ponovo sam na kontroverznom polju slobode, možda nisam bila dovoljno jasna; ili – možda sam krivo shvaćena: svi, navodno, žele biti slobodni, premda nisu, odnosno ne žele biti, a tu se, da budem vrlo jasna, radi o svijesti, većina niti nema izgrađenu svijest, niti žele raditi na njoj; većina želi biti zatvorena, bilo u državnim, gradskim, nacionalnim ili ideološkim granicama; zatvor je bit njihove slobode. Tako, to sam htjela pojasniti. A možda ću biti i ostati neshvaćena. No, i kad bi bilo tako, ne bih bila nesretna. Ni kad si umro, kada si prekinuo svaki kontakt sa svijetom, jer umro si prije nego što su te ubili, nisam bila nesretna, znala sam – jedan je period završen i sad slijedi drugi. Država me uzela pod svoje i tu sam gdje jesam. U tijelu svom, u tijelu države, u tijelu svijeta. Sanjam – i otvorenih očiju sanjam, što zna raditi poteškoće u gibanju kroz realni svijet. Jesam li sretna, možda to želite čuti?… Iskreno, ne znam, nastojim biti, hvala na nepitanju… nastojim djelovati… VELIKI BRAT VAS POZIVA – “NAHRANITE ME” – i hranimo ga što djelima, što tijelima, i neukus postaje ukus, pogotovo kada je masovno prihvaćen, a na masama i masovnim prihvaćanjima leže svi fašizmi i daljnji izmi koji njeguju vođu, veliku i malu braću, zatvore, čuvare i glupu masu. Jednog zatvora više nema, onog kojim ste vi bili članom i u kom ste proveli dobar dio života, i kojem ste, moram i to reći, služili, novi je zatvor promijenio ime i dekor, no ipak je zatvor, zatvor koji se slavi i u čije se ime ubija, odnosno prijeti ubojstvima – i ne 123

samo to – u njegovo se ime zaziva Riječ, i ne samo to: urla se ta Riječ, koja se, da je pristojnosti, ne bi smjela urlati, ne bi se smjela, zapisano je, ni izgovarati nepotrebno, a kamoli u dnevnopolitičko-nacionalne svrhe… eh… – Eh – stenje Veliki Brat u sevdah ritmu i zaziva: NAHRANITE ME i hranimo ga izgubljeni u elektronskoj šumi, vi više niste izgubljeni, što i sebi želim, zar ne, oče. Ne morate odgovarati, šutnja sve govori. A ljudi govore i ništa usput ne kažu, premda od vas zahtijevaju pozornost. Pojedinci i grupice me smatraju emocionalnim invalidom, pa kada im ruke, kojim valjda pokušavaju odrediti stupanj zbunjenosti, s kulturnom diskretnošću i obazrivošću, sklonim sa sebe, smatraju me čudakinjom ili bezobraznom kučkom od luda oca i matere. Svjesna sam, tatek, bez ljutnje molim, uvalili ste me u dugove i te ću kad-tad morati vraćati: dužna sam državi, koja me uzela u svoje okrilje. Kažu da sam pametna, kaže se da je sve relativno – dakle, relativna je i moja pamet, a Pjesnika mi u meni – relativne su i njihove ocjene moje pameti, uostalom uči se, muči se dok si živ i sve dok ne proglasiš bankrot ili stečaj ili odlazak u mirovinu. A to nas stanje sve čeka, zar ne, oče? I dok nas Veliko Đubre gleda, ja gledam njega i kontam mehanizme obmane. Kako je lako manipulirati, Pjesniče moj, kako je lako… Kao i dovesti ljude, obične, male, kako se kvalificiraju i nepotrebno podcjenjuju, u stanje čuđenja: tako da se deklarirani vjernici i aktivni cinici, svjesni, ponosni na svoju nacionalnost, čudom čude, iščuđavaju nad vašim ateizmom, pogotovo kad kažete da vam se gadi ta pošast kršćanstva na brdovitom Balkanu, na kojem su do jučer vladali deklarirani ateisti, crveni od ideologije komunizma i pijani od bratstva i jedinstva; čudne su metamorfoze moguće, priznajem, ali ja obraćenike koji su promijenili “kožu” a svi124

jest nisu – to jest, u njima i dalje živi onaj dobri netolerantni duh koji prihvaća sve što je trend, a sve što je izvan ne podnosi, pače i mrzi: jučer se ubijao bog u čovjeku i to zbog boga, danas se čovjek ubija u ime boga, pardon Boga, onoga čije ime svi nepotrebno zazivaju i koji sigurno pati od napadaja štucavice. Eto šprehe, eto čuđenja, eto razloga za mržnju i progon. Djevojčuro, ti još nisi ni žena a već misliš i misliš krivo i krivom Drinom ploviš, čujem ja te šprehe, promatrajući tijek njihovih misli što plove ispravnom Drinom, a kud plove njihove misli plove i otpaci i lešine neprijateljskih vojnika, pobijenih u Njegovu slavu i zbog moje nezahvalnosti. Kad ne mogu ili neću pokazati svoje misli, mogu bar pokazati tijelo na kojem se radilo – to je logika naših manekenki i manekena (manekenke i manekeni, ujedinite se u tržištu, putujte sretno mislima i razgovorima dok gomilate novac na žiro-račune). Kad bismo isključivo gledali sliku, što većina i čini, ne obazirući se na ton, o smislu koga briga, reklo bi se da je sve u redu, veseli se medijski raj(h) preselio na ceste i sad naši mladi slavu pronose, a na tijelima etikete velikih korporacija koje reklamiraju besplatno: svi su toliko sretni da moraju uzeti neki lijek kako ne bi prekipjeli od tolike sreće koja se kotrlja niz ceste. Vrla nova civiliziranost ne trpi drukčijost i sve trpa u koš, u isti koš: “svi smo mi isti” mali bratići i sestrice velikog brata, perverznjaka, voajera što nas gleda, a mi, ludi od tolike slobode, veselo mu poziramo. Novca, brate, novca nužnog daj nam danas i sutra i prekosutra, kao što i mi s mukom dajemo drugima, ali jebeš to, bitnije je imati, bitno je trajati, bitno je djelovati, a dok djelujemo živimo, živimo dok djelujemo, ne bavimo se, ne želimo se baviti politikom – premda se politika bavi nama, jebe nas u šupak, u mozak, vadi zadnju kap krvi iz nas, kopa oči, guli kožu i uklanja tragove… 125

Blažena sloboda, blažena elektronska džungla u kojoj se perverzije i ideologije ističu i ne možeš ih fulati sve kad bi i htio, blažena džungla u kojoj je perverzno biti neperverzan – ha, koje misaone salte! Ali dobro mi je, bar zasad, još mi se ne vrti u glavi. Blaženi reket koji nam uvaljuju “hrtovci” uz blagoslov političara, koji osim što su brižni za svoj narod, posjeduju paranormalne sposobnosti, što smo oduvijek znali – i ti isti s prknovidnice bleje o informatičnosti i s ponosom ističu našu mobiliziranost, jer došlo je doba kad i mali Ivica, pomoću svog aparata, razgovara s bogom, pardon Bogom, i to baš o njegovom, Ivičinom, smislu života, a Bog zna, a onda i Ivica, o smislu se ne pita, smisao se konzumira, a za to je, zna se, potreban novac ili sponzor… Ah, tata, što reći o našoj politici – lijevo-desno, nigdje moga stana – to ti je naša politika, a naši političari: pojave što su nas zadesile i ne puštaju, kao smrtonosne bolesti, seljakaju iz jedne u drugu stranku, iz jedne ideologije u drugu, iz jednog stanja besvijesti u drugo, seljakaju od jednog stola do drugog i sve su puniji sebe i puni volje za blejanjem i dijeljenjem uputa i savjeta drugima, a onda, iznenada, skrenu s ceste i nema ih više. Na našem mikroplanu caruju kriminalci koji ili su se spetljali s politikom, ili imaju namjeru, ili su glupi pa se zadovoljavaju lovom i svojim statusom među ruljom, kojoj pokazuju ovo što ona želi (glupi nisu jer se ne bave politikom, glupi su – jer su glupi). Kriminalci znaju što publika želi, političari znaju što sami žele, za druge ih boli Ustav, a stručnjaci ne znaju ništa, a za to su i plaćeni. Kad već petljam, javila mi se zanimljiva misao, za koju se nadam da će bar nekog uvrijediti od gore navedenih pojava što su nam se nametnule i ne puštaju; evo je: Naše su političke stranke udruženja alkoholičara koji u predasima između žderanja i lokanja imaju potrebu nekom jebati majku, 126

ali pošto su u većini slučajeva nesposobni, mogu samo lajati i za to očekuju i dobiju aplauz (katkad im ulete i meci, ali jebi ga – narod nikad nije savršen). Na svjetskom makroplanu caruju teroristi, antiteroristi, dok ih iz svojih uglova promatraju kriminalci i političari. I svi zazivaju Boga. Lijevo-desno, nigdje moga stana… Kroz naše mikro vidim makro, trudim se razumjeti i čini se da bolje razumijem sve ove maloprije nabrojane skupine, nego sebe. Svi kao da znaju što žele osim mene, ja mogu, bilo zatvorenih ili otvorenih očiju, maštati i pisati, odnosno pokušati pisati. Treba živjeti; da, čujem te, čujem i druge, drugi aktivno pozivaju na život, življenje – grad se otvara pred nama, otvaraju se birtije, neki jadni klubovi, strujimo, kad dosade zatvoreni prostori imamo parkove, i sve je, sve je, sve je tako, tako predvidljivo, ali nema veze, važno da se živi, giba… Gledajte! – pa tu u mojim mislima ne stanuje majka, čini se, za sve ima mjesta osim za ženu koja me rodila – ali što napisati, oče – tužan Dickinsov vapaj – da vapim mislima, kasnije slovima? Ne vrijedi. A možda sam i bezosjećajna kučka, tko zna – biti bezosjećajan u ovo doba nije nikakva novost… još jedna kritika – drugarska, kako se nekad govorilo, a vjerojatno ste i vi upotrebljavali tu frazu – ide na vaš račun – em nemam nikakvog pojma o stvorenju koje me donijelo na svijet (osim jedne, jadne slike i nekih vaših nesuvislih komentara) – em se niste ponovo oženili, pa da mi vaša nova žena zamijeni majku, pa da sad… pričam s njom… je – ali onda ne bih bila na državnoj skrbi; samim tim, vjerojatno, ne bih ni fantazirala… 127

Sad sam, dakle, zalutala… ali izvući ću se… u mojim mislima ne stanuje majka, žena koja me rodila i umrla; a možda sam ju ja ubila, tu ženu, vašu suprugu, kada sam došla na svijet… Sram me je, ali ja prema tom biću nemam nikakav odnos, a osjećam da bih je trebala voljeti i suosjećati s njezinom boli… a možda sam cenzurirala vlastite emocije, koje će izbiti iz mene poput erupcije vulkana kada budem matora, nikakva i skroz luda… tko zna? O rodbini ne znam ništa, što me i ne čudi, ali čudi pojedine spodobe koje me obrazuju: “Pa ti si onda sama…” – zaključuju, a ja namještam filozofsku facu, gestikuliram: jebi ga… Pišem, tata, pišem – i pišem i pišem i pišem – i pitam se: zašto dođavola pišem, kada nema izdavača koji će to što pišem objaviti – zašto da pišem, kad već naslućujem njihove odgovore – njih iz kuća: da… mmmmmm… nema novca… nema novca… a tu su još i drugi koji čekaju… A ti glupačo i dalje čekaj svog Godota, i sama ga čekaj jer nema nikog u blizini tko bi gubio vrijeme s tobom. Bar da gadovi kažu: kučko, nemaš talenta i odjebi, bavi se onim što ti ide: idi na obalu i kurvaj se, ili još bolje, nađi klijentelu među političarima i gospodarstvenicima – uspješnim perverznjacima – to što će te bulja boljeti ili neki drugi komadić bezvrijednog tvog tijela, to ćeš lako zaliječiti dobivenom lovom – i kada je skupiš, ako je skupiš, a skupit ćeš ako si koliko-toliko pametna – možeš svima reći da odjebu – i sama postati visokom članicom društva koja će dosadnu rulju držati na distanci. Eh… 128

Ali, tatek, kužim – pisati, živjeti, znači odbacivati; kao što odbacuješ nepotrebne dijelove tijela, tako odbacuješ i neželjene, nepotrebne riječi, rečenice, stranice – ah, tata, kako je spoznaja dug proces: dug, kao duga, prokleta neizvjesnost – a najgore što se umjetniku ili onome koji misli da je umjetnik može dogoditi – jest NEIZVJESNOST. A onda, nakon dugih obilazaka, penjanja na stolicu sa željom da se objesiš (pa spuštanja), kucanja na silna vrata: jedna se vrata otvaraju, i ne vjeruješ vlastitim ušima: pozivaju te unutra. Ti još misliš: to je neki zajeb, sigurno ne zovu tebe, tu ima još netko tko se zove kao i ti, sigurno neka književna zvijezda; ali jok, nije zajeb, oni ponavljaju poziv i bukvalno ti izlaze ususret, čudeći se što se ne odazivaš… “Ja sam mislio da ste vi muškarac.” “Molim?” “Kažem – ja sam mislio da ste vi muškarac…” “Zašto?” “Pa tu piše: Goran Dević…” “Ah – to…” “Želite li to objasniti, mislim, nitko vas ne tjera…” “Da vi ne mislite da ja plagiram…” “Ne. Zašto bih to mislio? Plagirate li?” “Ha, ha, ha – glupog li uvoda. Sva sam se zbunila, oprostite…” “Na čemu? Ženo božja. Zvao sam vas…” “Da mi kažete da odjebem. To je to? Znam da je to to i prema tome dajte mi te vražje papire, bez onih tradicionalnih objašnjenja: vaše je djelo sranje, ali vam to tako nećemo reći, nego ćemo uvijati prije nego vas odjebemo i zaželimo ugodan ostatak dosadnog života…” “Zanimljivo. Sad znam da ste vi pisac kojeg tražim… moram priznati, kada sam pročitao ime i prezime na papirima koje su mi dostavili pomislio sam na onog režisera… poznajete li ga? Nagra129

đen je za svoj prvijenac… mislim da se radi o dokumentarnom filmu…” “Nemam pojma o kome govorite…” “Ne? Dobro, ništa zato…” “Možda bi vam on više odgovarao nego ja…” “Jeste vi ovo pisali?” “Jesam.” “Onda, molim vas, možemo prijeći na ti, ovo me strašno iritira?” “Može.” “Onda, nemoj srati…” “Izravno rečeno – neću…”

130

...

“Čitaoče, radost, spasenje i zdravlje, govorili su nekada naši dobri preci, nakon što su završili svoju priču. Zašto se plašiti da oponašamo njihovu uglađenost i otvorenost? Reći ću dakle kao i oni: čitaoče spasenje, bogatstvo i zadovoljstvo, ako su ti moje brbljarije, dale nešto od toga, stavi me u kakav lijep kutak svoje biblioteke; ako sam ti bio dosadan, primi moja izvinjenja i baci me u vatru.”

Markiz de Sade Prijevod: Kolja Mičević

131

prazna stranica

BILJEŠKA O AUTORU

Goran Dević se rodio 1974. u Rijeci gdje je završio osnovnu i srednju školu – ipak, pravo obrazovanje stječe u alternativnom klubu Palach u kojemu će doživjeti revoluciju misli i odbaciti sve dogme, kako soc-realističke tako i teološko-moralističke. Ljubitelj stripa, anarhizma, ruske književnosti, nadrealizma. Andaluzijski pas mu je preokrenuo život. Osim Bunuela, voli i Lyncha, Kubricka, Langa… Zbirka misli: Snuff film svojevrsna je posveta markizu de Sadeu čijim će se djelom autor podrobnije baviti kasnije, no i u ovom djelu utjecaj je vidljiv, krenuvši od prve priče o nemoćnoj i sputanoj tjelesnosti. Sve priče imaju ispovjedni karakter i sve lutaju ulicama, uličicama tijela i misli, donekle pate od zanosa i pathosa, ali, jebi ga, autor je ponosan na sve svoje nedostatke, što uključuje i dječje bolesti, krivi hod, brbljanje, mukanje i blejanje. Objavljivao je, ako je ikoga briga, u Rivalu i Vrabcu (samoborskom haiku časopisu). Pjeva i dalje…

133

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Goran Dević • Snuff film

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Lektura i korektura Mišo Novković

Dizajn ovitka i foto Sanja Antolič

ISBN 953-7142-03-5 www.katapult.com.hr

prazna stranica

i stoga o Snuff filmu sve najbolje. Goran Devi ovim romanom iznova ita grad, velikodu no nam nude i pogled kroz otvor vlastitog okulara u jednom novom i itavanju grada na Rje ini, ali njegov je postupak literarne 'rabote', makar na tragu esejisti ko-filozofskih promi ljanja, u svakom slu aju neobi niji, pomaknutiji, rokerskiji, pankerskiji, stilski i vizualno 'neprilago eniji ' i kaoti niji od bilo kojih dosad poznatih primjera itanja gradova. Antun Hladnik Nezavisni literarni glasnik Senzibiliteta mnogo bliskijeg mladoj itala koj publici, ali i onima koji se mladima osje aju te se jo nisu 'potrudili' sasvim ukolote iti u nametnute kanone, pisac nas objeru ke hvata i baca u prostor potpune literarne slobode gdje se isprepli u ma ta i stvarnost, pro lost i sada njost, svijet literature sa svijetom filma i kazali ta, danas jo uvijek ivu i likovi s onima koji su svoje ve davno od ivjeli, predvidljive situacije s naglim obratima, izvadci iz novina s citatima iz literarnih klasika Helena Pronos KnjiĹževna luÄ? Naro ito nas fascinira umije e autorovo da zavidnom literarnom vje tinom ponire u doga aje pro le, da uranja u glave likova knji ki ili filmski ve iskori tenih, o ivljuju i ih kreativnim osvjetljenjima i rabe i u kriti kom sagledavanju nedostataka sada njice. Imamo osje aj da ni ta ne mo e izbje i spisateljevoj pa nji i peru, on u svojim 'tumaranjima i lutanjima' zahva a sve i ni emu i nikomu ne ostaje du an. Trpko Starani Dosezi rijeÄ?i

45,50 kn ISBN 953-7142-03-5 www.katapult.com.hr

9 589537 142038