Liliputanci u zoološkom vrtu by Udruga Katapult

prazna stranica

MARIO SURJAK LILIPUTANCI U ZOOLOŠKOM VRTU

prazna stranica

Mario Surjak

Liliputanci u zoološkom vrtu zbirka pri a

Zigo Rijeka, 2010.

prazna stranica

PREDGOVOR Razbijanje mitova o umjetnosti Postoje različiti pravci u različitim umjetnostima, ali što ih u cjelini manje poznajete, to bolje za vas jer niste toliko opterećeni time – sad sam ja realista; pa malo pop-artista; pa malo dadaizma; pa performans na zdravoseljački način – eksploatacija prdeža na javnom mjestu; instalacija bačve vina u podrumu; pjesme, priče i romani o ni emu i svemu; glazba ljudi koji nikad nisu imali instrument u rukama; zbor luđaka koji po davno utvrđenim klišejima pjevaju o mjesecu, zvijezdama i ljubavi; ali i nepostojeća umjetnost – sve ono što se događa bilo gdje u svemiru, što je moguće, pa čak i poželjno proglasiti umjetnošću. Ustvari cjelokupni proces umjetnosti je najjednostavnija stvar na svijetu: živi, živi i stvaraj, stvaraj mrtav. Neki ljudi su mnoga slavna djela napravili tek kad su umrli, a time su povukli u umjetnički proces još jednu vrstu ljudi – falsifikatore i plagijatore koji su na lak način htjeli doći do što više love. To su bili ljudi s mnogo volje, ali bez ikakve ideje, kako bi ih danas nazvali – defanzivni vezni igrači s mnogo kondicije u nogama koji su shvatili da se samo centarforovi prodaju za velik novac pa su i oni odlučili zagristi u tu ogromnu krišku orehnjače. *** Vjerojatno vam je jasno da ako želite nešto postići u svijetu umjetnosti, morate izmisliti nešto novo – revolucionarno. Tako je svojedobno pomoćniku glavnog picamajstora u irskom fast food restoranu – Jamesu Joyceu – sinula na pamet izvrsna ideja za one koje pišu, i manje izvrsna za one koji čitaju – izmislio je roman toka svijesti ili 5

u prijevodu: piši brajko sve što ti padne na pamet. Tada je taj kuharski pripravnik, u stankama za gablec, tijekom petnaestak radnih godina napisao Uliksa koji je postao predvodnik jednoga stila za kojeg ne poznajem ni jednog čovjeka da bi ga pročitao do kraja. Vidite – to je umjetnost! Nitko živ to ne čita, a profesori hrvatskog jezika u školama govore: – To je prava književnost. *** Uvriježeno je mišljenje da nakon godina i godina mukotrpnog rada nastaju umjetničke izložbe. To je glupo, patetično i jadno razmišljanje! Sada ću vam ja objasniti kako nastaje prava, životna izložba. Ujutro se probudite i sine vam zamisao da danas želite postaviti vlastitu izložbu. Ništa lakše. Obučete se, popijete jaku crnu kavu, zapalite prvu i najslađu cigaretu (sve ostale su samo ovisnost) pa krenete prema mjestu gdje želite postaviti eksponate. Putem pokupite različite stvarčice za koje smatrate da bi mogle spadati u vaš umjetnički opus. Nije važno što – sve ovisi o vašem afinitetu (kamenje, cvijeće, smeće, crknute mačke...). Dolaskom na mjesto koje ste zamislili za galeriju (klijet, kuća, birtija, šuma, muzej suvremene umjetnosti...), postavite eksponate onako kako vam padne na pamet i izložba je tu. Sada još samo pozovete poznate i nepoznate ljude da je posjete; a naravno da morate pozvati i kritičare koji mogu biti i vaši prijatelji. Najjednostavnije je da uzvanicima kažete da će hrana i piće biti badava pa će svi sigurno doći. Na kraju pozovite i medije pred kojima sipajte besmislene rečenice u kojima će se nalaziti izrazi iz rječnika stranih riječi i nitko od prisutnih neće vam se usuditi protusloviti da ono o čemu govorite nema smisla. I to je to. Ništa lakše. Bez pretplate, bez mnogo troškova – samo čisto i neizmjerno zadovoljstvo. 6

*** Najraširenija vrsta umjetnosti je nepostojeća umjetnost, no najveći problem kod nepostojećih umjetnika je taj da svojim bavljenjem umjetnošću gube status nepostojećeg umjetnika i nepostojećeg djela te postaju postojeći umjetnici s postojećim djelima čime njihov rad gubi 100% vrijednosti. Svi ljudi koji se ne bave umjetnošću su nepostojeći umjetnici i njima bi se mogla pozabaviti naša akademska zajednica. Nažalost, naši kulturnjaci i dalje rade kako im je filozof Franjo Tahi propisao: – To je dobro, to se prodaje – jeftino, al' se prodaje, a mi mo emo vršiti monopol i govoriti što je dobro, a što ne. *** Umjetnost ne trebamo poznavati ako se želimo baviti njome, već trebamo izmisliti vlastitu, čvrsto uvjereni u njeno postojanje. Općeprihvaćena umjetnost dogurala je do stadija kada je sama njena svrha reciklaža već postojećih standarda. Pa ipak, u samoj reciklaži postoje varijacije na temu. Mi jednu stvar možemo milijardu puta klonirati, ali kada svakom, pojedinom istovjetnom uzorku promijenimo samo jednu, jedinu sitnicu – automatski se mijenja cjelina umjetnine. Umjetnost je kategorija, stil života, u biti – ivot koji ne podnosi lažljivce. Umjetnost ne možete prevariti – vi varate sami sebe. Umjetnost je vječno postojanje ili vječno nepostojanje, treba izabrati samo jednu od te dvije konstante. Da bi se postalo umjetnik, dovoljno je viknuti: – Ja sam umjetnik! Nakon tog postupka autosugestije proces se nastavlja slijeđenjem linije manjeg otpora, ali bez stajanja. Ako se 7

jednom stane, teško se ponovno pokrenuti. Svi su čuli za talent, inspiraciju, obrazovanje, stvaralačku pauzu – to su gluposti! – sve se to prevladava u neprestanom umjetničkom stvaralaštvu na način koji umjetnik misli da je najbolji. Najveći lažovi su ljudi koji pokušavaju drugima nametnuti mišljenje da je nešto umjetnost, a nešto nije. Zašto svakodnevni performans – Metenje ulice lokalnih smetlara – ne bi bio plaćen jednako kao slika Mona Lisa koju smatram najvećim ruglom umjetnosti uopće? Koga zanima neka baba koja se podmuklo smiješi i misli da je Leonardo da Vinci baš pravi jebač jer joj masno plaća za dvodnevno poziranje? Leonardo je mnogo toga izumio u svome životnome vijeku pa je mogao izmisliti fotoaparat i fotografirati je, a efekt bi bio isti. *** Umjetnost je individualna stvar i ne treba se povoditi apsolutno ni za im što bi govorilo da nešto nije umjetnost. Time se dokazuje da je svrstavanje umjetnosti u neke ladice najveće zlo koje se čovjeku moglo dogoditi. Sve su to fekalije uz pomoć kojih su intelektualne neznalice pokušale prikriti svoju nesposobnost shvaćanja i nemogućnost upuštanja u te vode u strahu od mogućeg poraza. Oni su radije gradili karijere na grbači drugih. U usta tzv. priznatih umjetnika bacali su rečenice koje oni vjerojatno nisu nikada željeli izjaviti. Tko zbilja može garantirati da je netko nešto želio poručiti svojim djelom? Možda je sve bio samo hir ili zajebancija, ili pokušaj opuštanja, a idioti su u svemu tome razaznali najveće tajne čovječanstva u slikarstvu, književnosti i umjetnosti uopće. Za ovih nekoliko kartica kontradiktornog teksta što sam podastro pred vas netko će reći da je to sve govno. Netko će reći da nije. Netko to neće nikada vidjeti, ni čuti, a netko će iz toga vaditi citate. Ja ću reći da je moj tekst 8

umjetnost, a vi Ä&#x2021;ete reÄ&#x2021;i da je sranje, ali i umjetnost je sranje, zar ne?

UMJETNIK Živio je prosječan, normalan ljudski život. Bio je zaposlen kao soboslikar; imao je ženu, ljubavnicu, dvoje djece, psa, dva kredita. Sve mu je išlo kao po špagi dok u tridesetoj godini nije iznenadno ušao u svijet umjetnosti gradeći renome jedinstvenoga sofisticiranog slikara svjetskog glasa čiji stvaralački kontinuitet nikada neće biti prekinut. Sve je počelo nakon čitanja oporuke strica Vlatka koji je cijeloj rodbini poručio da su moralne nule i da, ako stvarno žele nešto postići u životu, onda moraju ljudima pružiti nešto novo i šokantno što će izazvati širu reakciju javnosti (stric je povremeno znao potpuno gol šetati ulicama). Našavši se pogođen tim riječima kao maljem, soboslikar iznenada napušta ženu, djecu, psa; mijenja ime u Umjetnik i profesiju u slikarstvo, pri čemu odmah shvaća da je genije. – Slikarstvo već stoljećima tapka na mjestu! Tko je još vidio slikati konzervativnim tehnikama? Pravi artista slika golim rukama i nogama, a boje pravi sam od plodova vrta, voćnjaka, vinograda, od kuhinjskih namirnica. Umjetnikova genijalnost očitovala se u tome što nitko nikada nije vidio njegove slike; čim bi napravio jednu, odmah bi je i uništio pranjem. Sva djela pravio je na jednoj te istoj podlozi – dasci staroga stola – a slike su trajale onoliko koliko ih je držao u svojoj memoriji. Usprkos neprekidnom radu uvijek je bio pun novih ideja i evoluirao je u neslućenim pravcima. Da Vinci, Picasso, Van Gogh, Matisse, Kandinsky, Warhol i slični priznati slikari imali su u cijelom svom životu nekoliko umjetničkih faza, a Umjetnik ih je dnevno imao barem desetak. Nije patio od lažne skromnosti, izuzetno je shvaćao vrijednost svog 10

neprocjenjivog rada. Znao je da čim njegova slika dosegne vrhunac – tj. bude gotova – za pet, šest sekundi više neće postojati i nitko je neće moći vratiti. Umjetnik je s vremenom postao najproduktivniji suvremeni slikar bez ijedne slike. Nije se obazirao ni na kakve povijesti umjetnosti: dadaizme, kubizme, impresionizme, nadrealizme, pop-artizme i slične izume i -izme; on je imao svoj umjetni ki pravac i nije skretao s njega. Budući da je od nečega morao živjeti, jer slike iz vlastitog principa nije mogao prodavati, svake bi godine održao dobro popunjenu i financijski isplativu javnu tribinu u velikoj dvorani Doma sportova u Zagrebu na kojoj bi bahato objašnjavao neke sitne tehničke pojedinosti umjetničkog stvaralaštva, veličajući svoj rad: – Sad da netko i pokuša imitirati moj stil, ništa mu ne znači jer sve je, osim originala, bezvrijedno! – vikao je Umjetnik na mikrofon. Tajna njegovog uspjeha zaista je ležala u tome što nitko nije vidio njegove slike. U kuloarskim tračevima na razini Pariza, Londona, New Yorka, Rima najveći svjetski likovni kritičari složili su se da samo jedna oprana Umjetnikova slika vrijedi više od bilo koje deja vu slike. Kritičari su naprosto bili oduševljeni njegovim radikalizmom, dok su ostali ljudi mislili da je lud. Na vrhuncu Umjetnikove slave, bogatstva, moći i ljepote počeo je rat u Hrvatskoj, a on se odmah uključio u umjetničku satniju koja je u pozadini pružala moralnu potporu vojnicima na prvoj liniji fronte. Tada je ponukan domoljubnim osjećajima napravio prvo i jedino djelo za širu publiku – instalaciju Gove$i gulaš u velikom kotlu. Nije ni slutio da će to njegovo remek–djelo umorni i gladni ratnici pojesti između dva topovska granatiranja i tako uništiti umjetninu koja je trebala ići na aukciju za dobrotvorne svrhe. Umjetnika nije obeshrabrio taj ne11

komercijalni pokušaj te je sudjelovao kao fikus na još nekoliko dobrotvornih priredaba s drugim estradnim zvijezdama oblokavajući se i govoreći da je to njihov način borbe za mladu državu. Rat je završio, a on se vratio dasci starog stola i nastavio slikati bezbroj novih slika na istoj podlozi. Ponovno bi odlazio na javne tribine kada bi ostao bez sredstava za život, no sada su ih ljudi, iz tko zna kojeg razloga, u sve manjem broju posjećivali. Kontradiktorno tome Umjetnik je bio mnogo susretljiviji i mekši s publikom, kao da se nešto prelomilo u njemu od dana kada je odbio petnaest milijuna eura za jednu neviđenu sliku. Godine su tekle, umjetnički proces se nastavljao bez ikakve promjene i prodaje slika, a Umjetnik je uranjao u duboku starost. Obični ljudi i kritičari izgubili su zanimanje za njegovu umjetnost, a na javne tribine više nitko nije dolazio pa je počeo pričati sam sa sobom što ga je održavalo u (ne)stabilnom psihičkom stanju. Pritisnut neimaštinom, uselio se kao skvoter u razrušenu straćaru na periferiji grada. Živio je na ivici gladi i odao se žestokom alkoholu, ali i se dalje držao principa da ne prodaje svoje slike ni pod koju cijenu. Iako ga nitko nije tražio, pred pučkom je kuhinjom počeo držati duge umjetničke govore na što su ljudi počeli bježati od njega kao vrag od tamjana. Jedne ciče zime u pustoj ruševini Umjetnik je slikao po tko zna koju sliku dršćući od hladnoće. Stvarno ga je zima pritisnula, a on u nekom staračkom ludilu, obamrlosti, nesvjesno uze sjekiru, iscijepa stari stol i naloži vatru. Plamen je sasvim pristojno gorio pola sata, ali za sat vremena opet je bilo hladno kao i prije. Umjetnik je tada shvatio što je učinio – UNIŠTIO JE SVOJE ŽIVOTNO DJELO! Nakon nekoliko tjedana u Umjetnikovu nastambu ušao je neki skitnica s namjerom da se useli. Pronašao je 12

Umjetnika smrznutog kraj peći s pepelom od stola u rukama i sa smiješkom čovjeka koji je u životu napravio nešto za buduća pokoljenja. Prema vlastitoj oporučnoj želji, kao čovjek ispred svog vremena, tražio je da ga mumificiraju i posthumno smjeste u muzej suvremene umjetnosti gdje će ga svi moći vidjeti i diviti mu se, no u ministarstvu kulture nisu imali sluha za takav posmrtni hir pa su ga kremirali i bacili njegov pepeo u kontejner za smeće. I nema više Umjetnikova lika ni njegova djela; kao da nikada nije ni postojao – najplodonosniji slikar sjeverozapadno od Zagreba.

SPAŠAVANJE SVIJETA Moje ime je Ivan Horvat i veliki sam, čisti, pravi Hrvat; uz to i tajni agent. Zbog nekoliko prljavih poslova obavljenih za Vladu pritajio sam se nekoliko godina na raznim egzotičnim lokacijama, ali sada nakon šifriranog poziva poslodavaca dolazim po nove upute o radu u središnjicu SOA-e. Debeli Andrija je moj šef – prava faca, ali ja sam ipak veći freak od njega. Njegova slatkorječivost kod mene nije palila jer jezične obmane funkcioniraju samo kod mase koja želi da im se cijeli život zapovijeda. On je upravo izvikivao naredbe činovnicima na hodniku. Nakon što sam ga pustio da izbaci emocije iz sebe, stao sam pred Andriju u stavu – mirno, nakon čega me pozvao da uđem u njegov ured da na miru popričamo. – Imam zadatak za tebe – reče šef praveći usput sendvič. – Kakav? – upitah vadeći iz džepa sendvič od crnog kruha sa 5 dag posebne salame podriguše i margarinom. Jeo sam svoj gablec pogledavajući šefa koji je zagrizao u svoj sendvič od 20 dag istarskog pršuta i 20 dag paškog sira u kukuruznom kruhu, posutog motovunskim tartufima. – Najnormalniji, trebamo spasiti svijet – objasni mi šef žvačući. – Peace Of Cake. – Zapamti da ti ne radiš za mene, već za čovječanstvo. – BZZZ… Pamtim. Svijete, dolazim da te spasim, makar se ne zovem Spasoje Spasić! – Pa kreni već jednom! Krenuo sam. U hodu sam ovlaš bacio oko na Top Secret dokumente, ali moram priznati da baš i nisam mogao razumjeti što 14

sam vidio. Stoga sam se kao i uvijek pouzdavao u svoje nagone i instinkte znajući da sam najbolji u svome poslu kada je najteže. Šetao sam ulicom zadubljen mislima o slijedećem potezu koji me očekuje. – Ej, Horvat! – netko me zovnuo s druge strane ulice. Bio je to moj novi poznanik, veza u zrakoplovstvu neke čudne, male zemlje kojoj sam zaboravio ime. Pilot tog liliputanskog zrakoplovstva bacio je prema meni dodatne listove papira s uputama o tajnom zadatku, ali nažalost, u zraku, povučene cirkularnom silom stranice se rasuše na sve strane. Moj novi poznanik nestade, a ja unajmim dječarca, malog Cigu koji me žicao kunu, da ih pokupi. Plativši mu novčanom jedinicom koja više ne postoji, primijetio sam da nedostaje tucet listova i tada sam shvatio da u cijeloj mojoj misiji jedini problem leži u tome što trebam spasiti svijet, a ne znam kako i gdje? Preda mnom se iznenada pojavi grmalj bez lijeve noge. Pružio mi je svoju krupnu šapu i doživio sam strujni udar: – Agente Horvat, odmah kreni u Dalmatinsku zagoru! Tamo će te čekati agentica kodnog imena Afrodita i pružiti sve potrebne informacije: Što? Gdje? Kako? S kime? – rekao mi je. – Ali, kako ću je prepoznati? – Ima vaginu. Krupan je momak nestao ostavivši me u novim brigama. Izgleda da ću morati redom spolno općiti sa svim ženama u svim provincijskim mjestima, sve dok ne dođem do prave. Krenuo sam vlakom u teretnoj klasi za stoku. Nakon nekoliko presjedanja stigao sam na Divlji Zapad. Uzeo sam zemljovid i povijest malog mjesta na koje sam prve bio naišao u Dalmatinskoj zagori. Bila je to tipična hrvatska selendra; kao stvorena za izgubiti se s karte svijeta. Oprezno sam se ubacio u kalup žile kucavice sela; 15

kretao sam se glavnom i jedinom ulicom; kraj mene su se na ražnju vrtjeli janjci dok je znojni i alkoholizirani živalj teturao s noževima i sjekirama u rukama – sve je ličilo na predskazanje Sudnjega dana... Ušao sam u obližnju krčmu i naručio Juice. Automatski se začuo neodobravajući, neprijateljski žamor. Eksnuo sam naran u i naručio rundu žestine za sve da se malo primire. Ljubazno sam rekao konobaru da zadrži kusur bježeći od gomile koja se počela nervozno komešati na samu pojavu stranca u njihovom malom, zadimljenom carstvu. U kafiću nisam vidio nijednu ženu. – Ženama nije mjesto u konobi, već doma s djecom – rekao mi je konobar. Ušao sam u obližnju mesnicu. Unutra su se nalazile četiri ženske osobe koje sam pod prijetnjom vatrenim oružjem prisilio da se identificiraju. Radilo se o Afrodeti, Afroduti, Afrodati i Afrolookici, ali Afrodite baš za inat nije bilo. Već sam izgubio svaku nadu i našao se na vratima. Tada me, iskočivši iz hladnjače, u hipu zaustavi plavuša bistra oka, krupna skoka: – Možda Vam ja mogu pomoći? – Govori mi TI, gospođice mlada, nisam ti ja nitko važan, ja ću samo spasiti svijet. – Ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti... – titrala je mala, sve dok je ne zaustavim pokretom ruke shvaćajući da gubim vrijeme. – Ali… Ja sam Afrodita – prošaputala mi je na uho. – Pa zašto onda ne vičeš kada te dozivam?! – stvarno sam bio bijesan. – Ne smijem vikati, ja sam ovdje inkognito i znam da ti trebaš spasiti svijet. – To znam i ja, samo ne znam kako, to mi ti trebaš reći. Pročitao sam upute, ali većinu stvari sam izgubio iz memorije. – Pa što ti je ostalo?! 16

– Pa to da je stvar užasno osjetljiva i strogo povjerljiva. – Idemo nekamo gdje možemo u miru razgovarati. Ušli smo u mrtvačnicu. Osjetivši kiseli smrad neopranih nogu, poželio sam otići u rodilište, ali me Afrodita zaustavi. Tada sam se sjetio da je to sve možda samo varka, grmalj mi je natuknuo nešto u šiframa. – Pokaži mi lozinku! – naredio sam joj. Skinula je mini suknju da pokaže tajni znak prepoznavanja i ugurao sam svoj penis u njenu vaginu da se uvjerim u točnost šifre. To nije bio seks, već poligrafsko ispitivanje. Nakon što sam desetak minuta kasnije svršio s dekodiranjem tajnog koda, lakonski sam rekao: – Stvarčica je u redu, sada možemo poslovati. U čemu je stvar? – U ljudskim organima. Ljudi imaju organizam i u organizmu organe. Tajna sekta vrši presađivanje organa i umjesto njih usađuje mikročipove koji ljude pretvaraju u strojeve. Najveća tragedija leži u tome što potomci tih ljudi postaju isti kao i oni, a dovoljno je da samo jedan seksualni partner ima ugrađen mikročip. Za stotinjak godina moglo bi se dogoditi da ljudska rasa izumre. Bio sam zaprepašten, ali i samouvjeren: – Dok sam ja živ, ljudi se neće ševiti s robotima! – Pa kreni onda, budalo, na zadatak! – naredila mi je Afrodita, što sam i poslušao naćulivši unutrašnje uho. I tako odem u jedno malo selo u Hrvatskom zagorju. Bila je to tipična hrvatska selendra; kao stvorena za izgubiti se s karte svijeta. Oprezno sam se ubacio u kalup žile kucavice sela; kretao sam se glavnom i jedinom ulicom; kraj mene su se na ražnju vrtjeli odojci dok je znojni i alkoholizirani živalj teturao s noževima i sjekirama u rukama… Na sreću, uspio sam se prilagoditi podneblju počevši učestalo konzumirati alkohol. Dobio sam njihovo drža17

vljanstvo i odcijepili smo se od svih država, institucija, europskih unija, amerikanizacije i novih svjetskih poredaka. Svijet je bio spašen od gnjida, štetočina i parazita – ali samo moj svijet – Vrli novi svijet.

ZOO Hodao sam kroz robnu kuću. Imala je mnogo pokretnih stepenica. Htio sam otići dolje, a otišao bih gore. Htio sam otići gore, a otišao bih dolje – uvijek sam pogriješio. Bio sam glup, vrtio se u krug, no instinkt mi je govorio – moraš! Neka zgodna, mršava, plava djevojka, kao da je iskočila s naslovnice Cosmopolitena s natpisom na majici – ANOREKSIJA – gledala me i smijala se. Poslije je krala kreme za lice, ruževe za usne, šampone za kosu, vitaminske napitke, tablete za mršavljenje i trpala ih u džepove. Vidjevši da sad ja nju promatram, vratila ih je na police. Nasmijao sam se, odmahnuo rukom i krenuo na zadnji kat robne kuće. Konačno sam iz prve pogodio stepenice. Okrenuvši se, ugledao sam kako tri debele djevojke s natpisima na majicama – SMRŠAVIMO ZAJEDNO, UNIŠTIMO MAST i CELULIT JE LINIJA ŽIVOTA – onesvješćuju nesuđenu kradljivicu udarcem maljom o glavu. Svukavši je, pošle su prema stepenicama noseći je golu. Izašao sam na krov, izašle su i one. Tri debeljuce presvuku se u majice s natpisima – MISS POLJA, MISS ŠUME i MISS VINOGRADA – i pretvoriše se u tanane manekenke te baciše onesviještenu, golu kleptomanku dolje na ulicu. Glava joj se rasprsnula u 365 komadića na tvrdom pločniku. Ljudi nisu marili za to, bili su posve ravnodušni dok su prekoračivali gnjecavu mozgovnu masu koja je trenutak prije mislila. I ja sam na vrhu zgrade bio ravnodušan kao i cijeli svoj život. Spustivši se u prizemlje, izašao sam van i tumarao ulicama tražeći nešto bez ikakve predodžbe što bi to moglo biti. Stvar je bila riješena time što sam došao do luksuzne vile s bazenom u elitnom dijelu grada. Pozvonio sam. 19

Vrata mi je otvorio tip kojeg nikada nisam vidio s debelim zlatnim lancem i natpisom na majici – CAPO. – Evo, nabavio sam ti – pružio mi je smotuljak u kojem se nalazilo NEŠTO. – Ne, hvala – rekao sam. – Pa zašto si onda naručio? – začuđeno me upitao tip češkajući se po glavi. – Pa kad sam to naručio? – sad sam ja bio zbunjen. – Prije dva dana – odgovorio mi je uvjerljivo. Bilo mi je neugodno pa sam kupio NEŠTO iz pristojnosti. Našavši se vani, zaboravio sam tu lupešku njušku i bacio NEŠTO u njegov bazen. Zaboravio sam na vrijeme te sam zaspao. Probudio sam se na autobusnoj stanici. Išlo se na klasični, jeftini, jednodnevni izlet – šuma, jezero, piknik na travi. Ljudi u autobusu pretežno su bili umirovljenici, tek poneko dijete i ja. U prednjem dijelu autobusa mogla se za sitniš igrati video igra. Igraća konzola imala je samo staklo i rukom si mogao pomicati kuglicu koja nije smjela pasti na dno ekrana. Cilj igre bio je sakupiti 7 bodova, a kao nagrada dobivao se bon za šoping-centar s 25% popusta pa je interesenata za igranje uvijek bilo dovoljno. Neki dječak s majicom – PLAYSTATION – napravio je 52 boda i uključio se alarm. Naštancao bi on još da ga vodič izleta s majicom – KRVNIK – nije snažno udario pesnicom usred lica. – Nećeš ti meni obarati svjetske rekorde! – rekao je vodič ljutito natežući dječaka za uho dok mu je krv špricala iz slomljena nosa – Gubi se! Dječak se plačući povukao na svoje sjedište, pokušavajući bezuspješno vratiti nosnu hrskavicu na svoje mjesto. Stigli smo na izletno odredište. Na velikoj oglasnoj tabli 20

pisalo je da ovdje ima nerazjašnjivih, paranormalnih pojava zbog kojih se ljudima priviđaju stvari. Nisam vjerovao u to. Odvojivši se od ostalih, zašao sam lutati šumom. Odjednom, nečija me ruka potapša po ramenu. Bio je to neki čovjek, nosio je bijelu majicu na kojoj je crnim slovima pisalo – JA SAM NEVIDLJIVI ČOVJEK. Budući da ga nisam vidio produžio sam dalje, nesvjesno se vraćajući u krug. Stigao sam na polazište. Djeca su se klizala po ledu iako nije bila zima. Pokušavši se poskliznuti, pao sam na glavu. Mentalno ozlijeđen došao sam do autobusa. Na plakatu zalijepljenom na njemu pisalo je: STAKLA ZA VIDEO IGRU NAPRAVIO STAKLENI ČOVJEK. Nasmijavši se, ušao sam u autobus. Krenuli smo nekamo po autocesti. Od prije poznati ozlijeđeni dječak s natpisom na majici – PLAYSTATION – igrao je opet videoigru napravivši ponovo 52 boda. Šofer autobusa s majicom – POVJERENSTVO – nije to više mogao podnijeti te je naredio vodiču izleta: – Izbaci ga napolje, tog sranja bi za danas bilo dosta! Vodič izleta poslušno je bacio dječaka kroz otvoreni prozor, kod brzine 102 km/h. Spojivši se s asfaltom, dječak je trenutačno bio mrtav, samo su mu širom otvorene oči izbačene iz duplji djelovale žive, optužujuće misleći na 52 boda kojih nije smio napraviti. Vozila su se kretala cestom i nisu se zaustavljala. Ljudi u njima vodili su svoje brige. Brkati tip u teretnjaku s majicom – KUD SVI, TUD I ĆELAVI MUJO – koji je jednom rukom jeo kobasicu i telefonirao na mobitel, a drugom držao volan, prešao je gumom preko dječakove glave, misleći o svojoj nevjernoj ženi koja se sada jebala u njegovom krevetu s njegovom najboljom prijateljicom. Zgnječio je oči koje nisu smjele napraviti 52 boda, a ja sam počeo igrati videoigru. Igrao sam je, igrao i igrao, ali 21

nisam uspio napraviti više od jednog boda. Šofer autobusa iznenada se glasno nasmijao i skrenuo u zoološki vrt. Svi smo se pridružili smijehu, a životinje su plakale.

SLON Ponekad u životu čovjek nema izlaza, kao toga dana kad me žena nagovorila da pođem s njom u najveću trgovinu namještaja i dekorativnih predmeta Sve za Vaš dom. Ta veletrgovina prvotno se zvala Kineski Supermarket, no u početku i nije baš najbolje poslovala zbog skeptičnosti hrvatskih građana prema kineskim proizvodima. Promjenom imena potrošnja se naglo poboljšala makar su svi proizvodi u asortimanu ostali isti, a cijene postale mnogo više. Tu smo namjeravali kupiti policu za cipele zbog toga što u staroj više nije bilo mjesta jer je žena od početka našeg braka držala tempo kupnje nove obuće svaka dva tjedna. Kada smo kročili u taj raznobojni blještavi hram gdje je iza svakog ugla vrebao natpis sni enje, obuzela me negativna energija i uhvatila viša sila. Otišao sam mokriti na WC i čuo glas iz zvučnika: – Još samo danas! Akcijska prodaja namještaja na dvanaest rata! Još samo danas po nevjerojatno povoljnim cijenama kupite stalažu za smočnicu za samo 699 kuna, a na poklon dobivate i set noževa za rezanje luka! Iskoristite priliku! Kao Torrente, glupa ruka pravde, oprao sam ruke prije pišanja, a zatim krenuo pustiti mlaz olakšanja. Nakon obavljene nužde stresao sam sredstvo za reprodukciju koje je do sada napravilo jednog mog muškog nasljednika, trogodišnjeg Darka, kojeg je trenutno čuvala moja majka da možemo u miru, bez plača i dreke, obaviti kupnju. Izašao sam u prodajni prostor i i prvo što sam ugledao bio je lik svoje izbezumljene drage koja je natrpala kolica čašama, vazama, tanjurima, elektroničkim aparatima, ukrasnim lutkama, no i to joj nije bilo dovoljno, već je i dalje u transu uzimala sve što joj je bilo nadohvat ruke. Uz 23

pokušaje uvjeravanja u nesvrsishodnost njezinih postupaka uspio sam iz kolica izbaciti većinu stvari poput vrtnih patuljaka i DVD-a za učenje japanskog jezika, no ona i dalje nije popuštala te je krenula u novi pohod, krećući se dućanom kolicima kao vozačica trkaćih automobila, sve dok nije ušla u boks – ničice je stala pred jednom slikom. – Lijepo sam ti rekla da uzmemo auto-prikolicu, danas je sve na popustu! Pogledaj ovog slona! – rekla mi je žena. – Kakvog slona? – Pogledaj ovu sliku. Ja to moram imati! Savršeno će se uklopiti u naš dnevni boravak! Sa zida me gledalo ogromno ulje na platnu nekog ružnog mamuta propetog na zadnjim nogama kako paradira u cirkusu. Nisam znao što će nam još jedna slika u dnevnom boravku u kojem nije bilo mjesta ni za iglu jer ga je žena dizajnirala s ciljem da u njega natrpa što veći broj stvari. Bez obzira na moje mišljenje da nam taj slon nimalo nije potreban, moja je draga donijela čvrstu odluku. – Samo je tisuću i petsto kuna na dvanaest rata! – rekla je žena. – Jesi li svjestan da ovakva slika na TV aukciji dođe i deset puta više! – Ali, draga, nama ne treba slon! Što će ti slon?! Pa već imamo dvije mačke, psa, akvarijske ribice, pa čak i prepariranog fazana kojeg nam je tvoj otac poklonio! – Kupit ću ga jer ga daju na dvanaest rata na American Card, a na to još dobivam nagradne bodove s kojima možemo na ljetovanje! – Ne! – I ti ćeš nešto htjeti večeras pa nećeš dobiti! – Daj malo razmisli da je kupnja slona besmislica! Na naše dvije plaće, imamo četiri kredita, a taj slon i nije baš toliko jeftin! – Ti razmisli o onome što sam rekla!

– Srce, nama ne treba nikakav slon, dovoljan je jedan slon u kući! – Hoću slona! – povikala je žena i otišla se duriti, ali ne predaleko, tako da je mogu vidjeti. Došao sam do nje i pokušao je smiriti, ali ona se nije dala tako lako slomiti. – Slika je originalna, pogledaj ove boje kako se savršeno uklapaju u kompoziciju, pravi je praznik za oči! To je iskonska kineska naiva! Kupit ćemo je! – rekla je. – Ne dolazi u obzir! – rekao sam i ljutito otišao potražiti prokletu policu za cipele, razlog zbog kojeg smo bili ovdje. Žena me slijedila u stopu i tada sam je ugledao... Blistavu crnu uredsku stolicu za svoju radnu sobu – novo čudo tehnike s automatskim podešavanjem naslona i dodatkom za odmaranje nogu, masažerom i MP3-radiom sa slušalicama. Stara stolica mi se već potpuno ofucala jer je godinama koristim u svom privatnom informatičkom biznisu koji je nosio solidna mjesečna primanja te sam odmah znao da moram imati ovaj komad namještaja. – Kupit ću ovu stolicu! – Ta stolica je ružna! Pa nismo darkeri. Ja u svojoj kući želim samo svijetle boje. Ako je već moraš kupiti, kupi ovu prekrasnu bijelu kakvu ima i onaj modni jazavac koji oblači naše missice. Vidjela sam njegovu sobu u Gloriji – rekla mi je žena. Bijela stolica nalazila se odmah do crne i bila je najodurniji primjerak predmeta za sjedenje kojeg sam vidio. Takve se stvari odmah uprljaju jer kada se polije kava po njoj, ostaju fleke. Tada se umiješao i trgovac koji nas je već neko vrijeme motrio, što mu je bilo dovoljno da dođe do zaključka da ima posla s lakim potrošačkim plijenom. – Gospodo, mogu li vam kako pomoći? – Želim kupiti ovu crnu stolicu – rekao sam mu. 25

– Ne, on ne želi ovu crnu stolicu, on želi ovu bijelu stolicu! – kazala je moja žena. – Rekao sam da želim ovu crnu stolicu! – ponovio sam. – Nemojmo dalje raspravljati, ova bijela stolica savršeno se uklapa u tvoju radnu sobu! Valjda ja znam kako nam treba izgledati kuća! – nije odustajala moja žena. – Ako mogu nešto reći – uključio se trgovac – ovo je ustvari isti tip stolice, samo je boja drugačija. Pogledajte u prospektu. – Ako je tako, uzet ćemo ovu crnu stolicu! – rekao sam na ivici snaga. – Ne, uzet ćemo ovu bijelu stolicu! – kazala je moja žena na rubu živaca. Sada mi je stvarno prekipjelo, nisam se više imao volje natezati s boljom polovicom i rekao sam odlučno ne dajući joj nimalo šanse da mi protuslovi: – U redu, uzimam bijelu stolicu, ali dobro me slušaj! Ova bijela stolica uvijek mora biti bijela, a ti je izvoli čistiti i glancati, inače možeš zaboraviti šoping! – Uzet ćemo ovu bijelu stolicu – ponosno kaže žena trgovcu. Izašli smo iz trgovine bez police za cipele, ali zato s bijelom stolicom i gomilom drugih artikala koje nismo mislili kupiti. Kada smo se automobilom vraćali kući, dugo smo šutjeli, a tada je moja žena odrješito kazala: – Ja ću si već kupiti onoga slona! Prešutio sam njene riječi i progutao knedlu, ali je moj um mislio sto na sat... Kod kuće je žena otišla pod tuš, a moja je majka dovela našeg malog sina kojeg nam je pripazila kada smo bili u kupnji. Odveo sam ga u radnu sobu, posjeo ga na novu bijelu stolicu, gurnuo mu crni debeli marker-flomaster u ruke i rekao: – Darko, igraj se... 26

KOSA Nosio je dugu kosu, činilo mu se – cijelu vječnost. Nije bilo neke velike simbolike u tom činu; tek je u početku kosa bila znamen mladenačkog bunta dok je kasnije postala sastavni dio njegove osobnosti. Prvi puta se ošišao prisilno, došavši u vojsku. Brižljivo puštani pramenovi pali su šaptom, a on se pretvorio u dikobraza. Prolazio je kroz tešku duševnu krizu zbog gubitka kose, a uz to je svaki mjesec slijedila nova agonija – novo šišanje. Vojni rok je tekao, a on je čekao dan kada će kosa ponovno moći nesmetano rasti. Prva stvar koju je napravio nakon izlaska iz vojarne bio je odlazak na WC u obližnji kafić i zalijevanje kose vodom. – Rasti mala – rekao je kosi stavivši glavu pod pipu. Nakon duge, (pre)duge tri godine, kosa je opet bila na zavidnoj dužini i on je ponovno postao On – čovjek s kosom. Odmah je dao otkaz na loše plaćenom poslu običnog šljakera u ciglani i pun samopouzdanja podigao kredit za mlade obrtnike krenuvši u privatni biznis. Otvorio je minimarket. Kosa je rasla, a rastao je i promet u dućančiću. Čovjek s kosom motao je cigarete iz duhana Samson, sa zadovoljstvom otpuhavajući aromatične dimove, promatrajući posao kako cvijeta. Na račun svog imidža stekao je nadimak – Indijanac, na što je bio izrazito ponosan. Kosa je narasla gotovo do guzice, a on je stekao novu viziju – proširio je područje poslovnog djelovanja na još nekoliko minimarketa u široj okolici. Za divno čudo svi su dolazili kupovati Kod Indijanca makar nije imao najjeftinije cijene, najbolju uslugu ili najljepše prodavačice. Indijanac je imao ono nešto. Kosu. 27

Indijanac je stekao veliki ugled u svome gradu. Postao je idol mladima, a stariji su ga neizmjerno poštovali. Sve više i više ljudi počelo je puštati kosu i grad je ubrzo postao napućen dugokosim čupavcima. U početku, Indijancu je sve to simpatično izgledalo, ali nakon nekog vremena počelo ga je nervirati. Hodajući ulicom, više nije mogao primijetiti nikog normalnog. Čak su i ćelavci počeli nositi dugokose perike. – Čovječe, što sam to učinio? – zapitao se Indijanac. Indijanac se odlučio ošišati, pokušavši popraviti traumatske posljedice na svoj um, ali u rodnome gradu to nije mogao učiniti jer su svi frizerski saloni propali zbog njega. Otišao je u susjedni grad, ali i tamo se trebao dobro potruditi da pronađe frizerski salon jer se dugokosa moda naglo širila. Ušao je u frizerski salon Dalila i zatražio šišanje. – Ali gospodine, zar vam nije žao ove prekrasne kose? – pokušala ga je odgovoriti frizerka od njegova nauma. – Pa što vam je ljudi? – rekao je Indijanac. Do sada je na svijetu postojao samo jedan Indijanac, a sada su svuda oko mene. Šišaj, mala! Na nultu nulu! Frizerki nije preostalo ništa drugo, osim da škarama počne rezati duge vlasi. Zatim je izvadila mašinicu, skinula sve nastavke i ošišala ga na milimetar. Za kraj je ostavila britvu i izbrijala mu tjeme. – Jeste li zadovoljni novom frizurom? – upitala je frizerka Indijanca. – Fantastično – odgovori Indijanac, pogledavši se u ogledalo. U staklu ga je gledao neprepoznatljiv lik nalik Kojaku. Na njegovoj blještavoj glavi nije bilo nikakve naznake da je u frizeraj ušao sa kosom do koljena. Izašavši iz frizerskog salona, pješice je krenuo do nedaleko parkiranog BMW-a. Na sebi je primjećivao začuđene poglede dugokosih građana.

Stigavši na parkiralište, zateklo ga je neugodno iznenađenje. Njegov najnoviji model BMW-a je nestao. Nakon što je prijavio krađu na policijskoj stanici, autobusom se vratio do svoje trgovine da provjeri situaciju na poslu. Na vratima jednog od njegovih dućana čekale su ga uplakane prodavačice i zabrinuti poslovođa. – Pobogu, što se dogodilo? – upitao je Indijanac. – U posjet nam je stigla tržišna inspekcija i zatvorila sve naše dućane – odgovorio je poslovođa nakon što se opravio od šoka jer u prvi tren nije prepoznao Indijanca. – Nismo vodili poslovne knjige po zakonu, čeka nas sudska tužba, a uz to smo još dužni državi 630 000 kuna. – Pa što – pomislio je Indijanac, barem imam sretan brak. Stigavši kući, Indijanac je pronašao ceduljicu s oproštajnom porukom svoje žene: Odlazim s djecom kod svoje mame. Ti ne misliš ni na šta drugo osim na posao. Sada si kuhaj i peri sam pa da vidiš kako je to. Indijanac sjedne na fotelju, ruke su mu nekontrolirano drhtale. Rukom prođe kroz kosu da se na trenutak smiri, ali naišao je samo na hladno tjeme. Počeo je pipati i pipati po glavi da pronađe samo jednu vlas. Trebalo mu je pola sata da pronađe vršak mikrometarske, sasvim slučajno neobrijane stabljike. – Kosa će izrasti – shvatio je Indijanac, samo treba proći nekoliko godina i opet će sve biti u redu. A ako mi se neće dati čekati, uzet ću kredit kod zelenaša i pravac klinika za transplantaciju kose...

POSLOVNI )OVJEK Poštar je Danijelu donio brzojav da se javi na informativni razgovor radi mogućeg zaposlenja u tvornici bezalkoholnih pića. Danijel je uvijek govorio da nikada neće raditi u nekom eksploatacijskom poduzeću, no financijska situacija pritisnula ga je uza zid i ništa mu drugo nije preostalo osim da odmah podnese molbu na mjesto gdje su primali opće fizičke radnike. *** Danijel je ušao u halu za sastanke s još dvadesetak mladića željnih fizičkog rada. Podijelili su ih u dvije grupe i on je s prvom sjeo za stol. Razgovor su vodili olinjali direktor, zaboravljen na ovom radnom mjestu još iz socijalističkih vremena i brkati šef skladišta, sredovječna nada mlađahnog divljeg kapitalizma, koji je pogledao prisutne i raspreo priču: – Gospodo, ovo je prehrambena industrija. Unutar tvornice mora se provoditi velika higijena. Naše pravilo je da u tvornici mogu raditi samo radnici uredno podšišane kratke kose, obrijanih brkova i brade, bez naušnica i podrezanih, čistih noktiju. Danijel se tiho nasmijao. Imao je kosu do guzice, dugu kozju bradicu, pet naušnica u lijevom uhu, jednu naušnicu u lijevoj nosnici, jednu u lijevoj obrvi, a ispod dugih noktiju taložila mu se neka crna tvar. Brkonja se nakašljao i nastavio: – Vidim da nas ovdje ima svakakvih pa vas sada odmah pitam hoće li biti kakvih problema da se uklone ti negativni elementi kod nekih od vas? – Nema problema – odgovorili su zborno. – Onda prepuštam riječ direktoru koji će obaviti infor30

mativni razgovor sa svakim od vas pojedinačno. Direktor je ispitao šest kandidata i došao je red na Danijela: – Vaše ime i prezime? – Danijel Gvonter. – Vaše obrazovanje i zanimanje? – Završio sam strukovnu pekarsku školu. – Koje su vaše vrline? – Upornost. – A mane? – Nedosljednost. – Mislite li da ćete moći izvršiti sve zadatke koje će naše poduzeće postaviti pred Vas? – U svakom slučaju – pristajem na sve. – U redu. Obavijestit ćemo Vas brzojavom u roku od sedam dana jeste li dobili posao. *** Brzojav je stigao za dva dana. U njemu je stajalo: Pozvani ste u ponedjeljak u 6:00 sati u tvornicu Breskvi5 d.o.o. radi po etka probne obuke. – Nevjerojatno. Mene su izabrali. Baš mene? – čudio se Danijel. Stoga se ošišao na ćelavo, obrijao, izvadio naušnice i na kraju podrezao i očistio nokte. – Sada sam drugi čovjek, poslovni čovjek – pomislio je. *** Danijel je stigao u tvornicu Breskvi5 d.o.o. točno na vrijeme. Tamo su se već skupili pomnom selekcijom izabrani tipovi i svi su se pravili užasno ozbiljni. To je Danijelu bilo smiješno i jedva se suzdržavao da ne prasne u gromoglasan smijeh. Priključio im se i zajedno su čekali dvade31

setak minuta, a tada je stigla tajnica s loše depiliranim brčićima iznad usne, podijelila im službene propusnice i povela ih do skladišta gdje ih je čekao već poznati brkonja. – Ovako ćemo sada – rekao je brkonja. – Ovdje sam ja Bog i batina! Na probnom ste roku i ako se iskažete, biti ćete primljeni u radni odnos na određeno vrijeme. Vaš posao je da radite na utovaru i istovaru sokova pomoću ovih viljuškara ovdje – rukom je pokazao na hrpu željeznih mašina. – Morat ćete dobro paziti na njih jer svaki viljuškar vrijedi više od vas. Danijel je pozorno promatrao viljuškare i radnike na njima. Radnici su imali jarko-narančaste uniforme, većinom prekratke ili preduge, znoj im se cijedio s lica, noge su im klecale, nikoga nije vidio da puši ili da se odmara. Atmosfera u tvornici bila je usijana zato što su nadglednici kao jastrebovi visjeli nad najnižom radnom klasom, obrušavajući se psovkama i prijetnjama, prijeteći otkazom prilikom i najmanjeg pogrešnog poteza. Danijel se malo zamislio i kada sa vratio u stvarnost, čuo je brkonju kako i dalje tupi: – Sada ću vam zapisati broj cipela, a nakon toga počinjete s radom u tri smjene. Sada oni koji nisu dobili jutarnju smjenu neka idu kući, a vi ostali krenite za mnom – završio je brkonja. Danijel je dobio noćnu smjenu i otišao je kući. Čvrsto je odlučio da će izdržati na tom poslu nekoliko mjeseci. *** Danijel je uvečer nervozno šetao gradom pušeći cigaretu za cigaretom i razmišljajući o tome kako će mu se život temeljito promijeniti, kad ga netko zazove: – Ej, Danijele, jel' si to ti?! Pa kako to izgledaš?! Na vratima obližnjeg kafića Danijel je ugledao prijatelja Kristijana. 32

– Sad sam poslovni čovjek, ne mogu više hodati k'o klošar – odgovorio mu je. – Izgledaš k'o neki šminker. Hajde, dođi na jedno piće! – smijući se, pozvao ga je Kristijan. – Pa sad… Ne znam baš… Čuj stari oprosti, ali idem na posao pa ne bi baš bilo zgodno… – Ajd' ne seri, jedna piva još nikoga nije ubila, pa neće ni tebe. – Znam ja tu jednu pivu... – Vidiš kako sereš bez razloga. Pa nitko te ne može prisiliti da piješ, ako nećeš. – OK. Imaš pravo. Danijel uđe u kafić napravivši ključnu pogrešku. Naime, Danijel je bio jedan od onih labilnih ljudi koji ne znaju stati nakon prvog ispijenog alkoholnog pića. Kristijan je plaćao runde i skupa su tamanili hmelj, ječam, slad i sve ostalo što ide u zlatnu pjenastu tekućinu, a Danijelu se sa svakim novim pivom sve više fućkalo za cijeli svijet. Nakon završetka radnog vremena kafića, Danijel se omamljen alkoholom srušio pred izlazom gdje je ostao spavati. Kad je otvorio oči, već se uvelike danilo, a onda se sjetio da bi mogao poći na posao i tako je mamuran stigao na početak jutarnje smijene. Došao je do brkatog šefa skladišta i nadobudno odbrusio: – Šefe, dajem otkaz! Šef ga je zbunjeno pogledao htjevši mu nešto reći, ali Danijela više nije bilo. Danijel je iza skladišta mokrio po viljuškaru i višestruko ponavljao sam sebi: – U jebote, al' imam slabi mjehur...

NIRVANA SMRADA Ušavši u autobus u malom provincijskom gradiću, Dražena preplavi val užasa – neopisivi smrad pokvarenih jaja zatitra mu nosnicama upozoravajući ga da još uvijek postoji mogućnost bijega. Ipak, povratka nema, unutra je – u užarenoj željeznoj kutiji, u poklopljenom vatrostalnom loncu, u putujućem 5ušpajzu za Zagreb. Razlog Draženovog odlaska iz rodnoga kraja siguran je posao kod strica Božidara, vlasnika dućančića mješovite robe. Završivši prije tjedan dana trogodišnju trgovačku školu, Dražen ništa nije želio prepustiti slučaju – odmah je preko veze krenuo trbuhom za kruhom, a sada mu se želudac okretao zbog kužnog, ustajalog zraka. Jednostavno nije mogao vjerovati; on čistunac, koji se tuširao svakodnevno – ujutro i navečer, da uđe baš u ovaj ćumez. Preklinjući u sebi uneređivače vozila, glas razuma mu naloži odbacivanje crnih misli prebacivanjem signala na nešto lijepo. – Izdržat ću, izdržat ću, mamu im njihovu deponijsku jebem… Pruživši kartu vozaču autobusa – mrkom, ćelavom brkajliji u svijetlo-plavoj kratkoj košulji, na mahove poflekanoj nekom masnoćom i mokrim otiscima od znoja ispod pazuha – zapuhne ga još jedno neugodno iznenađenje. Brko zaudaraše na govno, kao da je obrisao guzicu golim rukama, a sada mu je njima svečano iscijepao kartu, istrenirano rekavši: – Hvala, dalje molim. Objesivši nos poput premlaćenog šmrkavca, pogledom skrećući lijevo-desno, Dražen izmožden pođe tražiti slobodno mjesto, tj. dva jer nikada nije volio razgovarati s nepoznatim osobama još od vremena kada je ugledao crno, 34

smrdljivo čudovište koje izlazi iz gnojnice kraj susjedove kuće (bio je to susjed koji je pijan pao u nju). Taj neugodan susret utjecao je na njegov psihički razvoj jer se toliko uplašio da je zanijemio na nekoliko mjeseci. Iako je sada sazrio, traume iz djetinjstva su ostale i smatrao je da započinjanje besmislenog, usputnog čavrljanja između dvaju slučajnih stranaca zaista nikuda ne vodi, a to se obično događa, jer nekima tzv. neugodna šutnja nimalo ne prija na tako skučenom prostoru gdje se mora gurati kao pilić u kokošinjcu. Dražen primijeti nekoliko pozicija za sebe ne želeći odmah sjesti. Na kraju autobusa stoje5ki, pa i stoički mudro, pričeka ukrcaj svih putnika i tek se tada ugodno razvali na najbliže mjesto kraj prozora, stavivši putnu torbu na susjedno. Izvadivši iz nje Mp3 Player, stavi slušalice na uši te bezbrižno zaklopi oči zaboravljajući na mirisne podražaje. Nakon pola sata, pomalo uljuljanog, napola udrijemanog, prene ga nagli trzaj kočenja i autobus stane. Dražen se nađe zatečen jer je linija bila direktno za Zagreb, no nije se mnogo opterećivao time; ta misao mu je samo propuhnula kroz glavu, iako za nekoliko trenutaka ponovno postade svjestan činjenice da je autobus zaista stao na nekoj bijesnoj stanici, nakon što ga mali debeljko koji je izgledao kao Čiko iz stripova o Zagoru nije potapšao po ramenu, vjerojatno pitavši: – Slobodno? – jer on od zaglušujuće Indie rock muzike nije ništa čuo. Ne želeći ući ni u kakav verbalan konflikt, Dražen potvrdno kimne čovječuljku maknuvši svoju torbu sa sjedala, stavivši je pod noge. Uvukavši škembu, debeli i sebe nekako uvuče na sjedalo, a Dražen se zacrveni, što od bijesa, što od nemoći – i ovaj lik je smrdio, bazdio je na stajski gnoj. Draženu ništa drugo nije preostalo, osim da ponovno zaklopi oči, podazrivo zirkajući u smrdljivca s nadom da će držati začepljena usta. Ovaj pak stavi svoju ružnu, malu, 35

crnu torbu marke Adidas s placa na koljena te ga blago, onako prijateljski, opet prodrma po ramenu. Mp3 Player se ugasi. Glumeći buđenje, Dražen pospano pogleda prema toj karikaturi upitnim pogledom. – Gospodine, ja sam mister Nadan Merlinović, možete me zvati Lepi Dan i imam specijalnu ponudu za vas – izrecitirao je tip, kao da to radi već stotinjak godina. – OH, NE! – Dražen u sebi prokune bogove, majke i pse, gledajući u tipa, akvizitera tko zna čega. Mrzio ih je. Mrzio je te uštirkane kreaturice s burze rada, ili pak propale studente koji su hodali gradom u odijelima i kravatama s velikim kartonskim kutijama pokušavajući svakom živom biću uvaliti fantastičnu ponudu koja vrijedi još samo danas. Ovaj na prvi pogled nije bio te sorte, više je izgledao kao propali burzovni mešetar u bijegu iz ludnice u tom svom iznošenom, pohabanom kaputiću i prljavim flanelskim hlačama, no bez obzira na prvotni dojam, Dražen ga odmah smjesti u svoju najomraženiju rubriku – uličnog gnjavatora, trenutačno – autobusnog. Ono što je bilo najzanimljivije za taj soj ljudi – uvijek su prodavali stvari koje Dražena nikad nisu zanimale: kućanske aparate, kozmetičke preparate, alat, posuđe, čajeve za mršavljenje. Njihova je tvrdnja bila: ako čovjek ne pristane na kupnju, bit će na neki način doživotno uskraćen. I kad kaže – ne ne ne... Dolaze uvjeravanja uvjeravanja uvjeravanja... Sve dok... Želeći skratiti staru, poznatu priču, Dražen se nagne prema ljigavcu i oštro odbrusi: – Stari, pljuni na brzinu to kaj imaš, umoran sam, odspavao bih još tih pola sata do Zagreba! Nadan Merlinović mu uputi ljubazan pogled, ne obazirući se na povišen ton Draženovog glasa, prozbori: 36

– Gospodine, ovdje unutra, u ovoj torbi, nalazi se Perpetuum Mobile kojeg možete dobiti za samo 199 kuna, PDV je uračunat u cijenu. U dalekoj prošlosti izrađena su samo tri takva stroja, a ovo je posljednji primjerak u slobodnoj prodaji i pruža vam se šansa da postanete vlasnik nečeg nezamislivog. – Ostavi me na miru čovječe, nisam zainteresiran za takvo nešto, ja sam više za trendovske stvari, ne palim se na antikvitete. Patuljak Merlinović nije se dao smesti: – Gospodine, vi ste odabrani, ovaj stroj će u vašem mozgu proizvoditi sadržaje dovoljne za ispunjenje dvadeset i četiri sata na dan. Probajte sami, bez obveze na kupnju. – Ajde, otvori to i onda smo kvit, pustit ćeš me na miru, u redu? – reče Dražen, samo da ga se riješi. – U redu – reče Merlinović i otvori otrcanu torbu iz koje počne sukljati gusti, crni dim, te ulaziti kroz usta i nos u Dražena; okrenula mu se cijela utroba, udahnuo je u sebe nešto istovremeno tako odvratno i očaravajuće. Bio je to najveći smrad i najveća ekstaza u njegovom životu. Gadio se samome sebi u svom smradu, a bio je i jači od ikoga, osjećao se maksimalno kozmički ispunjen. Merlinović zatvori torbu i upita potpuno odsutnog Dražena: – Onda… može? Mrzio je sebe, ali ruka automatski klizne prema džepu i vadeći novčanicu od 200 kuna, želio je čim prije otvoriti fantastičnu moć bez obzira na govna u kojima se taložila. Izvršivši robno-novčanu razmjenu, stavio je friško kupljenu malu torbu s Perpetuumom Mobilom u svoju veliku, putnu, s ovisničkom željom da je čim prije otvori. Stigavši u Zagreb, Dražen je zatvorivši vrata na kabini u javnom WC-u, sjeo na školjku i otvorio torbu smrada uzimajući u sebe osjećaj samoće i potpunog zadovoljstva. 37

MASON KAPVEL – SLOBODNI ZIDAR Masonova karijera započela je na ulici početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se nametnuo kao jedan od boljih švercera deviza. Kako je inflacija rasla, tako je rastao i njegov posao. Ustoličenjem kune kao platežnog sredstva i relativnom stabilnošću domaće valute, uložio je stečena sredstva u legalan posao – građevinsku tvrtku. Iako je bio vlasnik, nije se libio prihvatiti zidarske žlice i, kao samouk majstor, uživao je velik ugled u društvu sitnih poduzetnika među kojima se kretao. Posao mu je tijekom cijele godine bio osiguran i sasvim je lijepo živio. Mason je volio posao kojim se bavio što je bila rijetkost u državi u kojoj je živio gdje je bilo važnije imati posao, a za ljubav nitko nije pitao. Iako je bio relativno sretan, Masona je ipak nešto tištalo u životu. Shvatio je da je došao do točke kada su njegovi potencijali bili iskorišteni do krajnjih granica, a njegov je posao, koliko god da ga je on smatrao vrlo kreativnim, ušao u stanje rutine. Mason je tu ustaljenost pokušavao suzbiti na razne načine: žonglirao je na najvišoj skeli, ispijao bi gajbu pive na krovu, zidarskim pljuskama šamarao bi lijene šegrte, na stotine načina miješao bi cement i šoder – ali uzalud. Jednoličnost posla uzimala je danak. A onda, jednog dana u dnevnim novinama pročitao je plaćeni mali oglas: Skupina individualaca, entuzijasta, slobodnih zidara, tra i istomišljenike u smislu dovo$enja slobodnog zidarstva na najvišu mogu5u razinu. U svome gradu Mason je zidarskim umijećem i znanjem pretekao kolege za dvije svjetlosne godine i više nije imao 38

s njima što pričati o zidarskoj umjetnosti pa bi ta novonastala promjena mogla biti izuzetna prekretnica u njegovom životu – svojevrsni poticaj za dalje. Nije dugo razmišljao. Javio se telefonom na oglas i sekretarica mu je dala upute za prvi službeni sastanak slobodnih zidara u Zagrebu. Na gradilište je stigao prvi i čekao. A onda su počeli stizati u tančine istovjetni ljudi... Nije mogao vjerovati – ulazili su kao klonirani pilići u posebnu salamu. Mason Kapvel protrlja oči. Još su bili tu… – Što je ovo?! – ništa mu nije bilo jasno. Svi su se zvali Mason Kapvel iako su doputovali iz svih krajeva Hrvatske – od Prevlake do Dunava – i svaki je od njih bio najbolji zidar u svom gradu. Također su se svi prvotno bavili poslovima s tamne strane zakona, no sada su svi bili uglednici u svojim sredinama. Bilo je tu bivših kriminalaca, kamatara, korumpiranih političara, švercera, lica iz žute štampe i s crvenih tepiha; sve je vrvjelo zvjerkama sumnjivih moralnih nazora. – Paralelni svemir – pomisle Mason Kapveli. – To je ona crna rupa u kozmičkim zakonima. Svatko ima na stotine svojih dvojnika, ali se samo rijetki skupe na jednome mjestu. Klonirani Masoni sporazumno su odlučili da je ovo povijesni trenutak u razvoju hrvatskog društva kojeg treba iznova izgraditi i odlučiše osnovati masonsku ložu i građevinski lobi u sklopu jednog privatnog kazališta gdje će se sastajati i upravljati koncima lutaka koje sjede na parteru. Cilj im je bio infiltrirati se na sva gradilišta u Hrvatskoj te neprimjetno upravljati gradnjom. I uspjeli su. Nitko nije ni slutio da ne upravlja svojim postupcima u gradnji stambenih i poslovnih objekata, već da nekoliko 39

desetaka Mason Kapvela upravlja teledirigiranim graÄ&#x2018;evinskim materijalom iz loĹže jednog kazaliĹĄta lutaka.

KURAC, PI)KA, JEBANJE… Kršten je u katoličkoj crkvi kao Vladimir Aralica Dobrinić utopivši se umalo u svetoj vodici u koju je upao nakon što je ocu ispao iz ruku što je odredilo njegov daljnji pojačani konzervativni kršćanski svjetonazor. Već u ranoj mladosti objavio je svoju prvu uspješnu knjigu – Sloboda Cvije5e Mjesec Himna – i od tada je u javnosti postao poznat kao V. Aralica jer je tako potpisao roman. Njegove književne teme sezale su daleko u prošlost; imao je bogat renesansni stil, rečenice su mu imale moć da opiju mase, a u određenim povijesnim razdobljima to su i činile. V. Aralica dugo je vremena bio uspješan državotvorni pisac. Kao desna Predsjednikova ruka imao je tu čast da mu otvara vrata i da na važnim sastancima sjedi iza njega uz pobočnika. Zauzvrat je pisao cifrane hvalospjeve o njegovom političkom djelovanju i obračunavao se kroz novinska izdanja s njegovim protivnicima koje je nazivao govedima kratkog repa. Pokazavši se kao dobar otvarač vrata, Predsjednik mu je povjerio jedan mandat Ministra kulture pri čemu je V. Aralica sam sebi dodijelio financijska sredstva za buduće knjige u slijedećih trideset godina. V. Aralica dugo je vremena živio na visokoj nozi, ali posljednjih godina njegovo djelovanje našlo se u zapećku jer se na hrvatskoj književnoj sceni pojavila nova generacija pisaca čije su se teme odlikovale škrtošću jezika i neinventivnošću, sadržavajući određena pravila. U njihovim djelima i naslovima morale su postojati neke od tri riječi da bi književni rad bio uspješan: kurac, pi ka, jebanje... Neke od autorskih uspješnica: Vlado Galeb: Pi ka i Jadransko more (pi ka na pla i) Obučeni kuhar Stanko Todor: Kurac od ovce Ljubica Tadić-Valentić: Pi kin dim 41

Dr. soc. Vlasta Ruđer: Muškarci imaju kurac, a ene pi ku Dr. Mihajlo Gec: Jebanje u zdrav mozak Mile Ančić i Stjepko Krstajić: Rje nik jeba kih rije i Te tri čarobne riječi opijale su konzumente književnih djela i naklade tih pisaca dosizale su vrtoglave cifre (čak i više od tisuću prodanih primjeraka knjiga što se smatralo velikim uspjehom). Razmažena čitateljska publika, naviknuta na cenzuru i autocenzuru voljela je čitati takve knjige jer nije očekivala da se u knjižnicama i knjižarama mogu skladištiti takve riječi i izrazi koji su normalna stvar u svakodnevnom govoru. V. Aralica bio je romantična, nevina, neiskvarena duša i najbliže riječi kojima bi opisivao seksualne radnje u svojim djelima bile su – stranka, narod, država... Njegove najuspješnije knjige bile su: Dr ava u mojim venama Leti sokole, narod te zove Moja stranka, moj ponos, moja dika V. Aralica je bio seksualno traumatiziran jer mu je sadašnju ženu zakapario otac s čime se on nije slagao, ali zbog ognjištarskog kućnog odgoja morao je pristati na brak. Imao je i crnogorskog kuma, što je on, kao čistokrvni Hrvat, nakon demokratskih promjena želio izbrisati iz svoje povijesti. Da je realan život V. Aralice uvelike utjecao na njegovo pisanje najbolje vidimo iz slijedećeg njegovog prikaza u kojem je dobio nagradu Bed Sex in Fiction za najgori opis seksa u britanskom magazinu Literary review: - Hej Crnogor e, što to radiš s mojom enom? - Poma em joj da odagna svrab. Svrbi ju dolje. - ?ime to radiš? ?ešljem? - Da! ?ešem ju! Odluka je bila teška, ali tko jednom osjeti omamljujući okus literarne slave, uvijek će se vraćati po još pa je tako i 42

V. Aralica želio opstati na hrvatskoj književnoj sceni gdje svaka osoba s entuzijazmom, vezama ili viškom novca može objaviti knjigu, a uz prijatelja-kritičara-pisca i marketinški je promovirati. V. Aralica je jednom prilikom kazao da su hrvatski pisci frustrirane, neostvarene jedinke koji nisu uspjeli postići ništa u životu i na taj način, kroz pisanje, liječe komplekse. Ali to ga nije spriječilo da se svrsta, rame do rame, uz njih. Stoga je teška srca i drhtave ruke odlučio sklopiti nemoralni kompromis sa svojim egom i napisati novu knjigu suvremenim hrvatskim stilom. Otvorio je novi Wordov dokument i u bjelinu monitora utipkao: V. ARALICA: KURAC, PI?KA, JEBANJE…

ANTRAKS Izvadio je sadržaj poštanskog sandučića i krenuo u kuću. Stavio je grijati vodu za kavu i letimično počeo pregledavati poleđine pristiglih omotnica. Pošiljaoci su bili zaista reprezentativni; Elektra, Vodovod, dimnjačar, veterinar, nepoznati pošiljatelj iz Afganistana… – Kaj? Kaj je sad to? … PISMO IZ AFGANISTANA…? Obuzeo ga hladan znoj. Čuo je nešto iz sredstava javnog priopćavanja o tim Talibanima. Vidio je na televiziji kako su srušili američke Blizance. Vidio je onog Ben Ladena kako jednom rukom pije zeleni čaj, a drugom puca iz kalašnjikova. Branko je znao da ljudi smrtno obole kada dobiju sumnjivo pismo iz neke čudne zemlje – neka bedrenica ih prožme, ospu se crnim prištevima i ako antibiotici ne djeluju… Nema te više, sinko! Ali on je u Hrvatskoj dobio pismo iz Kabula, a zaraženi pretežno dobivaju pisma u Americi. Možda je Hrvatska druga meta tih terorista? Ili mu ipak piše davno zaboravljeni rođak? Tko bi Branku Meštroviću, umirovljenom majoru JNA iz Donjeg Puzdrovca pisao iz Afganistana ako ne teroristi? Oni proširuju mrežu – on to zna, žele posijati strah i u balkanskom regionu, žele da Branko proširi paniku. Ustao je sa stolice. Obuzela ga je tupost i još je jače osjetio potrebu za crnom tekućinom – da ga prodrma iz letargije, da ga razbudi. Zakuhao je kavu i sjetio se da nema šećera. Još jučer je telefonom rekao susjedi Magdi da mu ga donese zato što već tri dana ima probleme s probavom. Nije želio da mu proljev pobjegne na ulici ili u dućanu pa joj je dao taj zadatak, a usput ju je htio i zbariti. Nije ju pokušao zavesti na način kojeg je sugerirala televizija: Susjed, do$i na kavicu. On je imao originalni način 44

zavođenja: Susjeda, donesi mi še5era. Eksnuo je onako nezašećerenu vrelu kavu paleći si jezik i utrobu – dezinfekcija mozga nije uspjela. Popivši hladnu vodu direktno s pipe da smiri bol, odlučio se žrtvovati za pravednu stvar jer nije želio da ljudi zbog njega, heroja NOB-a, žive u strahu i panici. Zaključao je kuću i zabarikadirao sve izlaze, pustio je plin u kuhinji da šišti napolje te je zatim otvorio pošiljku iz Afganistana. Unutra je bilo ono što je i očekivao – puno bijelog praha i neki čudni hijeroglifi na papiru. – Znao sam! – povikao je. – Ben Laden je reinkarnirani četnik! Stavio je cigaretu u usta i kresnuo upaljačem, ali plamen nije dospio do vrha cigarete, već se pretvorio u eksploziju koju Branko Meštrović više nije čuo. *** U ruševinama kuće policajci su, između ostalog, čudom pronašli čitavo pismo na kojemu su na jednoj strani papira bile bezvezne črčkarije, a na drugoj je pisalo: Dragi sused, a sam Vas zafrknula? Nadam se da vam je kava s mojim cukerom prijala. Magda Minardi P.S. Pozivam Vas u subotu na pivu i partiju šaha u stara ki dom.

DUHOVNI KOCKAR Gospodin Franjo je bio potomak ugledne i bogate obitelji Ačkar. Više iz zabave nego iz potrebe nesvjesno se navukao na sportsko klađenje provodeći dane u kladionicama ili ispred televizora šaltaju5i teletekst, prateći rezultate uživo. Nevjerojatno, ali istinito – klađenje ga je izuzetno krenulo. Početnička sreća – rekli bi ljudi, ali on uopće nije mogao izgubiti pa je udvostručio svoj početni kapital nanoseći ogromne gubitke kladionicama. Samo zbog klađenja počeo je putovati i u inozemstvo pa, iako mu je u nekoliko zemalja uskraćena viza zbog basnoslovnih dobitaka, to ga nije mnogo zamaralo, putovao je po globusu kao pravi globtroter. Njegov se kladioničarski ciklus nastavljao, a on je pogađao rezultate u svim mogućim sportovima. Pogađao je gađanje glinenih golubova, boćanje i kuglanje. Od ruke mu je išla i ritmička gimnastika i dizanje utega i sinkronizirano plivanje. Pogađao je čak i nekonvencionalna klađenja poput dana smrti poznatih osoba, pobjednika festivala na Dori ili tko će ispasti u Big Brotheru, a novac se na njegovim računima samo gomilao. Franjino bogatstvo mjerilo se u milijunima eura, ali iskonska glad za klađenjem ostala je na početnom nivou. I tako je Franjo život provodio po hotelima seleći se od grada do grada. U životu nije promašio nijedan tiket, ali u srcu nije osjećao neku izrazitu sreću, makar je novcem mogao ostvariti sve ono što običan smrtnik ne može ni zamisliti. Mogao je kupiti otok i tamo orgijati s vlastitim haremom, ili pak osnovati stranku i sam sponzorirati kandidaturu za predsjednika države, mogao je davati masu novca u humanitarne svrhe protiv globalnog zatopljenja 46

kada mu je bilo vruće, mogao je na aukcijama kupovati kolekcije nošenog donjeg rublja poznatih osoba, ali on nije učinio ništa od toga – on se samo želio kladiti. Jednom, bila je nedjelja, stajao je ispred kladionice u indijskom gradu Calcuti gdje je želio prognozirati pobjednika u fakirskom natjecanju – Le anje na avlima, kad kraj njega prođe sjena koja mu reče: – Što je srce siromašnije u elji za zemaljskim blagom, to 5e više stjecati duhovnog blaga... Dosad hladnokrvno Franjino pokeraško lice iznenadi grimasa čovjeka u plamenu, na čelu mu zasvijetli kapljica znoja, ruke mu se orose; pokuša ih obrisati u odijelo... I uspije. Sada opet izgleda da je sve u redu. Ušavši u poslovnicu kladionice, uzme ponudu. Imao je pred sobom pet fakira s različitim šansama za pobjedu: Xavier 1:10 Rufus 1:25 Chivu 1:85 Tixer 1:2 Mitru 1:1500 Franjo nikada u životu nije razmišljao – on je osjećao pobjednike, ali sada se zamislio. Tixer je prvak države i najbolje stoji, ali Franjo je znao da i on jednom mora izgubiti. Xavier je vječno drugi, uvijek Tixeru dahće za vrat, možda bi sada mogao iznenaditi. Rufus i Chivu iz prikrajka čekaju svoju priliku, a Mitru je autsajder za kojeg sam koeficijent govori da se nitko normalan ne bi kladio na njega. Odlučio je pozamašnu svotu novca uložiti na Rufusa, mladog i nadobudnog fakira, zvijezdu koja dolazi. *** Jedna od tajni Franjinog točnog pogađanja ležala je u njegovom praznovjerju. Uvijek bi izvodio isti ritual prije 47

izlaska u kladionicu: čupao bi dlake iz nosa te bi obuo čarape koje nikada u životu nije oprao. Ako bi po putu vidio dimnjačara, uhvatio bi se za gumb. I na kraju – najveća tajna njegova uspjeha – nikada, ama baš nikada ne bi trošio novac zarađen u kladionicama, osim na osnovne egzistencijalne potrebe – hranu i piće. Dakle, Franjo u životu nije potrošio ni novčića na tzv. luksuz; ali on nije dao ni lipe i za obične, ljudske stvari, npr. nikada nije počastio prijatelje pa prijatelja nije ni imao. Sve su ga djevojke, s kojima je bio u kratkotrajnim vezama, ostavljale jer su mislile da ne može platiti ni piće u kafiću, a on se samozadovoljno samozadovoljavao i smijao u dubini duše, gomilajući novac na računima u egzotičnim otok-državicama. I toga sudbonosnog dana Franjo je učinio svoj ritual, s jedinom razlikom što je kraj njega prošla ona sjena. Uplatio je listić i izašao iz kladionice. Na ulazu, pred vratima, ležao je prosjak bez nogu. – Udijelite nešto, gospodine – stenjao je nesretnik kroz rijetke, crne zube. Franjo se prisjeti sjene, predosjećajući da mu je ritual ipak na neki način narušen i dade jadniku novca u protuvrijednosti prosječnog tjednog indijskog dohotka. – Hvala gospodine, Bog Vam platio – zahvali prosjak. Franjo samo odmahne rukom jer je bio duboko uvjereni ateista. Ipak, osjećao se nekako ugodnije što je mogao pomoći čovjeku. Otišao je u hotelsku sobu. Upalivši televizor, odmah stavi teletekst. Počelo je natjecanje. Mitru je odustao nakon dvadesetak sekundi ležanja na čavlima. Zatim je otpao Chivu – nakon devet sati, pa Xavier – nakon tri dana. Ostali su samo Rufus i Tixer. I nakon šest dana rezultat je bio izjednačen. Fakiri su upali u stanje transa. U transu je bio i Franjo, naslućujući da mu se može dogoditi prvi promašaj. 48

Nikada u životu nije toliko čekao rezultate i počeo je iz dosade analizirati svoj životni stav prema sportskim kladionicama. Preispitao je sve što njegov ograničeni mozak može prožvakati i došao je do zaključka da mora pobijediti. On je rođeni pobjednik. Sjetio se stare modificirane izreke: Prije 5e Franjo u sportsku kladionicu, nego deva kroz ušicu igle. FAKIRI SU NA IZDISAJIMA SNAGE – pisalo je na teletekstu. TIXER JE SKO?IO IZBODENIH LEÐA. TIXER JE POVIKAO – NE MOGU VIŠE! RUFUS JE POBJEDNIK. I Franjo je pobjednik. Više ništa nije trebao dokazivati samome sebi i nema smisla provoditi vrijeme u sportskim kladionicama jer znao je da će uvijek, ama baš uvijek u životu dobiti. Podigavši sav svoj novac s računa banaka, bacio ga je u Ganghes. Zamijenio je odjeću s prosjakom iz Calcute i tako obučen počeo je hodočastiti po svijetu, proseći ispred sportskih kladionica. Nikad nije poželio ući i igrati. Osjećao se izvrsno u ulozi prosjaka. Ljudi su mu davali sitniš za hranu, daleko od toga da nisu, ali nitko nije želio primiti njegove kladioničarske savjete kojima im je želio učiniti protuuslugu. Ljudi su više vjerovali svojoj sreći, ne znajući da je sreća rezervirana samo za samoinicijativno proglašenog sveca – Franju Ačkara.

/ETVA U kolotečini svakodnevnog života – pohađanja Zavoda za zapošljavanje i igranja RPG puca ina na Playstationu – osjetio je poriv da izađe iz svoje ljušture. Prepustiti se događajima i sudbini koju određuju drugi – službenici Zavoda za zapošljavanje i kreatori video igara – činilo mu se kukavičlukom. Znao je da je jedino On svoj Stvoritelj. Znao je da samo On mora utjecati na stvaranje svog života. U sadašnjosti je temeljena prošlost i budućnost. Sadašnjost stvara prošlost i budućnost. U sadašnjosti je rukama držao sedamdesetogodišnju ženu čvrsto za vrat. Odupirala se samo desetak sekundi pokušavajući se osloboditi čeličnog stiska. Zatim se prepustila. Klonulo, beživotno tijelo kliznulo je na hladne crvene pločice njenog retro stana – ustajalog mirisa u kojem su svuda visjele jeftine replike slika Isusa, Majke Božje i Posljednje večere. U staričina četiri zida ušao je praveći se da prodaje katoličke kalendare. Iznenada, nešto je zakrulilo... Nervozno se trznuo osjetivši nakupinu ljubavi kako isijava iz njegove presvete utrobe. Morao je pustiti nebeske zrake iz sebe. PLOP. Čulo se PLOP. Nakon trideset sekundi još tri puta – PLOP PLOP PLOP. Ustao je s WC školjke i toaletnim papirom obrisao stražnjicu. Pustio je vodu iz kotlića osjetivši kako mu srce udara u grudima i skače van. Uhvatio se za prsa pokušavajući vratiti životni mišić na njegovo mjesto. Prijeteće kucanje je prestalo. Oprao je ruke – osjećao se čist pred Bogom, ljudima i zakonom. Sjeo je za stol prekriven starinskim plavo-bijelim kariranim stolnjakom da razbistri misli i popuši cigaretu. Zatim je pretražio kuću i uzeo tisuću dvjesto kuna iz staričine ladice. Mirovina je stigla jučer i još je bila 50

netaknuta. Nije uzeo ništa drugo jer siromašna udovica ništa drugo zanimljivo nije ni imala i jedva je preživljavala. Strpavši novac u džep, napustio je stan ne osvrnuvši se. Spustio se niz stubište starinske zgrade koja se raspadala u radničkoj četvrti. Ovdje su živjeli ljudi koje je bijeda natjerala da čekaju smrt. Bio je na ulici. Nitko ga nije vidio da izlazi iz staričina stana. Bio je neprimjetan za druge ljude cijeli svoj život. Ali zato je trenutno bio bogat – i duhom i materijalno. Želio je više. Želio je proširiti svijest. Ušao je u prostorije svoje stalne destinacije kada je imao novca za nju – sportske kladionice. Uzeo je olovku i mali papirić te sjeo na visoki stolac i počeo proučavati tablu na kojoj su se nalazili parovi. Kraj njega se nalazio smrdljivi tip koji je cijelo radno vrijeme rješavao tikete i bio je stalan inventar poslovnice. Dolazili su mnogobrojni igrači sa sitnim ulozima, poneki s većim ulogom, starije gospođe koje su svaki dan igrale loto i maloljetnici koji su pokušali prevariti zgodnu službenicu iza stakla da imaju 18 godina za klađenje. Odlučio je cjelokupnu ukradenu svotu staviti na jedan par. Hmm... Arsenal – Everton? Koeficijent 2.00 na Arsenalovu pobjedu. Pa mora se i njemu jednom nasmiješiti sreća. A ako promaši...? Ništa. Nema veze. Onaj tko traži posao – uvijek će ga i naći. Sreća nema nikakve veze s tim.

KRUŠKE I JABUKE 1. Jeftino filozofiranje Boris Poldrugač bio je izgubljen u vrtlogu svakodnevice i tražio je svoj životni put. Svaki početak je težak pa tako ni Boris nije znao gdje se nalazi polazište njegovog puta. 2. Ulica – Mrtva priroda! Kupite mrtvu prirodu! – vikao je mladi slikar Boris, kraj ceste prodajući svoja djela: ulja na platnu koja su prikazivale sve postojeće vrste krušaka i jabuka. Kad kraj njega prođe tridesetogodišnja, zgodna plavuša Dijana, njišući se pijano u hodu, Boris uvidje da će pasti pod jureći automobil. U posljednji čas uhvati je za njenu dugu kosu i povuče natrag na trotoar. – Spasili ste mi život. Kako da Vam zahvalim? – obrati mu se Dijana popravljajući frizuru. – To bi svatko učinio na mome mjestu – reče Boris i na licu mjesta zaljubi se u njezin dekolte. – Ipak Vam želim nekako zahvaliti… – Pa, ako Vas baš ne mogu odbiti, kupite jednu moju sliku krušaka i jabuka. – Pošto? – 50 kuna. – Ma dajte, molim Vas. Kad moj muž čuje da ste mi spasili život, organizirat će Vam snobovsku izložbu gdje ćete ih prodavati po 5 000 eura. 3. Kultura – Bruno, upoznala sam jednog izvrsnog mladog umjetnika kojeg treba malo pogurnuti. Daj, reci svome stranačkom kolegi – ministru kulture – da mu organizira izložbu slika u Klovićevim dvorima. 52

– Konačno da se i ti nečega dobroga sjetiš. Ulaganjem u umjetnost, dobit ću poreznu olakšicu na novac koji se pere kroz dobivene poslove u gradskom holdingu. – Ti si nezasitan, Bruno. U svemu vidiš samo svoj interes. – Začepi! Tvoje je da budeš lijepa i da se smješkaš. A pogotovo da šutiš. – U redu, Bruno. Više neću ništa reći.

4. Nakon izlo6be – 6enski WC – lavabo – Dublje, dublje, Borise! – stenjala je Dijana. – Tonem, tonem! – Brže, brže, Borise! – dahtala je Dijana. – Trčim, trčim! – Boriseeeeee…! – Daaaa…? – Svršila sam s tobom. 5. Mobitel – SMS dijana volim te. ne javljaj mi se vise. izlozbom smo izravnali racune. zadnji put ti kazem – svrsila sam s tobom – odjebi!!!

6. Novine Izložba Kruške i Jabuke, koju je organizirao novopečeni tajkun Bruno, nije uspjela. Umjesto umjetnosti, nepoznati diletant Boris Poldrugač, prikazao nam je sve moguće sorte naslikanih krušaka i jabuka. 7. Borisova reakcija na kritiku iz novina – Sranje! 8. Mobitel – poziv – Molim? 53

– Dijana... Htio bih... (tu-tu tu-tu tu-tu)

9. Brunin ured – Mutio sam jaja u Vašoj ženi – priznao je ljutiti i poniženi Boris seksualnu avanturu svome umjetničkom meceni, naglo mu uletjevši u ured. – Ona je kurva! – Što? – zbunjeno ga pogleda zadihani Bruno i uzbuđeno pokuša otvoriti ladicu stola, ali Boris je bio spreman na njegovu reakciju vađenja pištolja te mu zabije zašiljenu stranu ogromnog drvenog kista, kojeg je uvijek nosio sa sobom, direktno u srce. Kao u akcijskim filmovima, Bruno na licu mjesta izdahne ne prozborivši čak ni posljednje riječi, a Boris odluči i sebi okončati bijedan život zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćene umjetnosti te otvori ladicu da si ispali metak u čelo. Nažalost, unutra se nije nalazio pištolj kao što je mislio, već tablete za smirenje. Možda bi cijeli zločin i prošao nekažnjeno da se ispod stola, kao očevidac, nije nalazila Brunina tajnica koja je netom prije imala puna usta posla. 10. Lepoglava – @u@avac Ime mi je Boris Poldrugač. Ovo je sažetak moje životne priče koju sam napisao za najjaču hrvatsku izdavačku kuću. Knjiga mi je vodeća na književnoj ljestvici televizijske emisije Pola ure kulture i dobitnik sam nagrade Kiklop za hit godine s najviše prodanih primjeraka. U neizvjesnoj borbi pobijedio sam Nives Celzijus i karizmatika Zlatka Sudca, prodajom u knjižarama, kioscima i supermarketima. Automatizmom književne popularnosti i moje slike krušaka i jabuka odjednom su postale cijenjene u likovnim krugovima. Nisam Paulo Coelho, ali pronašao sam svoj životni put, samo da me još ne muči zatvor...

TOK SVIJESTI UZVODNO 1. Cirkus Kiša pomiješana sa snijegom pada po ulici; sve je mokro, stvaraju se mlake. Automobili jure ne obazirući se na prolaznike, prskajući ih vodom. Zima je, rekli su – prošla, neće više biti snijega, ali ipak, meteorolozi su još jednom zajebali stvar. Žurim niz ulicu, snijeg mi pada na obraz, nos, ližem ga s usana; razmišljam; svi se krećemo… Nekamo. Kamenčići se kotrljaju, potoci vode klize niz brijeg; nagoviještaj bujice. Želim ući u toplinu, suhoću. Nalazim taj mir u obližnjem kafiću i bacam strelice za pikado u metu. Strelice lete kroz duhanski dim, rukama im dajem moć. klik Nalazim se u središtu zbivanja. Masa ljudi u odijelima oko mene; ja u odijelu: muzika, mladenci. Zabavno je biti rezervni konobar. klik Filmovi se gube. Moj je cenzuriran, zabranjen, zaboravljen, uništen, tragikomedija. Svatko ima svoj film, za svakoga nešto drugačije. Sutra ćemo razgovarati o jučer i pričat ćemo o stvarima koje se nisu događale; smijat ćemo se; ogovarati jedni druge, a onda ponovno svatko svojim putem do sutra, prekosutra ili do dana kada više ništa neće biti važno. klik Svuda oko mene zavrzlame, svakojaki petljanci, čudne stvari prolaze mi glavom. Izgleda da se sve vrti ili samo 55

oko materijalnog ili samo oko duhovnog, no nikada se nisam čvrsto hvatao samo za jednu stvar – a zašto i bih?

klik Okrećem se ogledalu. Promatram sebe i kočnicu koja se u slučajevima nužde pretvara u borbeno oružje. Nešto mi govori: – Iskoristi već jednom tu prokletu set loptu! klik Svijetla pozornica cirkusa. Gledatelji dolaze; sve ih je više i više, a sve je manje i manje pravih, profesionalnih cirkusanata, ali ti cirkusanti su odabrani, oni kroje sudbinu točke, diktiraju raspoloženjem publike; a publika – njezin jedini zadatak je da plati kartu i plješće, povremeno može skandirati. Ne želim biti publika, ne želim biti cirkusant. I dalje bacam strelice za pikado. 2. Kroja@ Svatko u životu dobiva ono što stvarno želi – u tome leži istina. Ako sam odustao od prvotne namjere, to predstavlja nedostatak želje. I ne mogu onda reći da su se svi urotili protiv mene. Sam sam kriv za postojeće stanje koje je samo nadogradnja poteza iz prošlosti. klik Uspio sam. Ostvarilo se sve ono što sam želio. Uspio sam. I što sad? Nema nekog posebnog zadovoljstva. Nema reakcije, nema osjećaja. Lijeno se vučem ulicom i palim cigaretu. Pozdravljaju me nepoznati ljudi; odvraćam pozdrave.

klik Svuda oko nas odigrava se igra u kojoj može sudjelovati svatko, samo treba odabrati pravu. Antitalent je prednost. Manipulacija je energija. 3. Ono – Vidiš li me, smrtniče? – reklo je ONO. – Ja posjedujem bezbroj kratkih priča koje vrtim u svijesti. Svaki čovjek nije jedna priča i kratke priče nisu uvijek iste. Kratke priče se mijenjaju. Volim ljude i njihove kratke priče. Nikada mi nije dosadno. Toliko ste bolesni u svojim izopačenim postupcima psihičkog i doslovnog klanja jedni drugih da mi je čak sve to zanimljivo. Ipak, priznajem, u dijelu vas vidim nadu, iskru... Volim sve vas koji želite više, ali većina ipak želi ostati na mjestu pa im je i to udovoljeno. Sve se odvija po kozmičkim zakonima. – A što ti ONO radiš? Misliš da filozofiraš, a ustvari sereš govna – rekao sam mu pomoću mentalnih impulsa. – Ne znam. I ja sam zbunjen kao i Vi, samo što ja to priznajem. Ne bi se trebali toliko zamarati sa mnom, već bi trebali obratiti pozornost na svoja djela. – Znaš što, ONO? Što te više slušam, ovaj skup slova pretvoren u rečenice sve mi više liči na neku iskrivljenu stvarnost; halucinaciju; fatamorganu; najobičniju glupost. I zato odlazi! Želim početi pisati novu originalnu, jedinstvenu kratku priču!

MJESEC KRADE POSAO SUNCU Zlatko Munjaković piše priče, dugačke i kratke. Žanrovski se najčešće radilo o minikrimićima, a ponekad se znao pozabaviti i horror tematikom. Uzori u pisanju su mu Pavao Pavličić, Agatha Christie, Marija Jurić Zagorka i Stephen King. Pisanje priča služilo je postizanju njegova duhovna sklada kao osobe jer se radi o osjećajnom mladiću s pisanjem kao jedinom aktivnošću u životu. Završivši srednju grafičku školu, prekinuo je sve veze s prijateljima i povukao se u osamu ne izlazeći iz zamračene sobe, osim na svakodnevne radove u povrtnjak. Zlatkov jedini cilj u životu je dobiti Bookera te je stoga u posljednje vrijeme pojačao moždane aktivnosti i postao opsjednuti skriboman. Prije mjesec dana ubio je roditelje i psa da ga ne ometaju u radu te ih zakopao u vrtu kojega je bezbroj puta morao štihati po zapovijedi svoje majke. Roditelji su mu bili tirani – do osme godine života držali su ga pod ključem u podrumu i bio je zadovoljan što ih se riješio. Ubio ih je motornom pilom i zatim ih je iscijepao satarom na zadovoljavajuće sitne komadiće. Ni trunke nije oklijevao prilikom samog čina oduzimanja njihovog života jer ih je smatrao preprekama koje je trebalo ukloniti s puta postizanja svjetske literarne slave. Iako su vrištali kao svinje prilikom klanja i preklinjali ga da im poštedi život – bio je nemilosrdan; čak je smatrao da im radi uslugu i šalje ih u bolji svijet. Psa nije želio ubiti, ali ga je morao iz egzistencijalnih razloga jer ga ne bi mogao prehraniti, a mrzio je njegov gladni cvilež. Za sada se zadovoljio da to čini samo njegov želudac. Obitelji je napravio prigodnu sahranu: majku je zakopao ispod gredica salate, oca ispod luka, dok je psa smjestio ispod jagoda jer je jagode najviše volio. 58

Za roditelje Zlatka nije nitko ništa pitao jer su bili nedruželjubivi čudaci i vjerski fanatici. Imali su svoju privatnu sektu i obožavali su boga zraka – Shua. Nikada nisu izlazili iz vlastitog doma, osim u vrt po kojem su se kretali pod plinskim maskama. U sekti su bili mama, tata, dopisni član – Michael Jackson i prisiljeni članovi – Zlatko i pas. Riješivši se vjerskog fanatizma i gas maske koja mu je ometala koncentraciju jer ga je lice konstantno svrbjelo, Zlatko se konačno mogao posvetiti samo literarnom radu. Već dulje vrijeme obuzimala ga je misao da nešto i objavi, da izbaci vlastitu jezičnu tvorevinu na svijetlo dana – da se i drugi ljudi mogu diviti lucidnošću njegova genijalna uma koji je radio kao mozak Rusella Crowea. Nakon dugog promišljanja odlučio je za početak poslati svoju najbolju priču pod naslovom – Mjesec krade posao suncu u najtiražnije novine u zemlji – Dnevna Razo aranja. *** Gospodin Muhar star je šezdeset i tri godine i urednik je kulturne rubrike u Dnevnim Razo aranjima. Korpulentan poput japanskih sumo-boraca mogao se pohvaliti da je preživio samo jedan infarkt u svojoj bogatoj, dugogodišnjoj karijeri. Muhar je klasičan primjer kako kroz kulturu promicati ideologiju sistema na vlasti bez obzira o kojoj se opciji radi i stoga je više od desetljeća ostajao na zacrtanom položaju s kojeg nije želio sići. U njegov ured ušetao je malen, kratkovidan, suhonjav, boležljiv, krivonog kancelarijski štakor pod nadimkom Smrdo koji je na položaj zamjenika kulturne rubrike u Dnevnim razočaranjima došao metodom ulizivanja. – Gospodine, zvali ste me? – upita Smrdo oprezno. – Da, majmune! Evo ti ove priče – reče pokazujući na ogromnu hrpu na stolu. Odvoji poznata imena i imena onih koji nam plaćaju za objavljivanje. S ostalima znaš što 59

treba učiniti... – Da, gospodine. Jasno mi je, gospodine. Trebate li još što? – Ne! Gubi se u svoju mišju rupu! Ne rekavši ništa, Smrdo užurbano pokupi brdo fascikala u kojima su bili rukopisi i pohita napolje. – Doviđenja, gospodine – pozdravi Smrdo s vratiju. – Ma goni se u pseću guzicu, ljigo tupava! – mrzovoljno progunđa Muhar više sebi u bradu, ali ipak dovoljno glasno da ga Smrdo čuje. Smrdo uđe u svoj ured i po Muharovoj zapovijedi počne odvajati rukopise jedne od drugih. Nepotrebne baci u koš za smeće, a zatim zamoli svoju tajnicu da mu donese litru žestokog pića. Bilo mu je dosta svakodnevnog mobinga od strane šefa. Ispivši nekoliko čaša, počeo je kovati plan kako da zauzme Muharov položaj u tvrtki, ali ništa pametno nije mu dolazilo na um, pa zadrijema. *** U kamp-kućici, na periferiji grada, nevjenčano i nelegalno, u divljim brakovima živio je Joldano s tri žene i devetnaestero djece. S prvom 67-godišnjom ženom ima dvanaestero djece, s drugom 45-godišnjom ima sedmero djece i s trećom, trudnom 14-godišnjom, za sada još nema djece. Sva djeca su živa, zdrava i ženskog roda. Joldanova najveća, zasad neostvarena želja je dobiti muško dijete – nasljednika loze – i stoga je i dalje uporno pokušavao poboljšati populacijski prosjek u državi. Joldano ima pedeset godina, čistač je u Dnevnim Razo aranjima već trideset godina i do sada ništa korisno nije pronašao u smeću, izuzevši rabljene uloške, ali danas je, čisteći Smrdin ured, u košu za otpatke primijetio uočljiv tekst s vrlo značajnim naslovom – Mjesec krade posao suncu. Izvadio ga je iz smeća drhtavom rukom jer još nije popio 60

dnevnu dozu konjaka, sjeo je na Smrdin stolac i oduševio se pročitavši priču. To može napisati samo genijalac – pomislio je. Razmišljao je što može učiniti s odbačenim rukopisom. Shvatio je da bi mogao zaraditi neki novac na tome, samo ako bude lukav. Odlučio je posjetiti autora priče kod njegove kuće. *** – Dobar dan! Ja sam trgovački putnik i prodajem grablje za lišće! – vikao je Joldano na Zlatkovim vratima. – Ne hvala, ne trebaju mi – odvratio je Zlatko. – Evo, uzmite jedan primjerak besplatno na pokusni rok – nije se dao smesti Joldano – Za kvalitetno grabljanje lišća, bez obveze na kupnju. Zlatko prihvati proizvod primamljen besplatnom ponudim i naglo odobrovoljen pozove trgovačkog putnika u kuću na biljni čaj. Joldano iskoristi priliku i kada se Zlatko okrenuo natočiti vrelu vodu u šalicu, udario ga je s leđa grabljama u potiljak. Zlatko se nađe u carstvu snova, a ubrzo se i uguši jer mu je Joldano ljepljivom trakom začepio usta i nos. – Ah, što se može – prokomentira u mislima Joldano i pričeka noć te ga zakopa u vrtu ispod mrkve. Vrativši se u kamp-kućicu, Joldano je bjelilom premazao Zlatkovo ime na priči i na prastaroj štampaćoj mašini koju je netko u uredu bacio, a on pokupio, jednim prstom otipkao svoje. Sada je Joldano bio autor priče – Mjesec krade posao suncu. *** Došavši ujutro deprimiran na posao, Smrdo je na dušak ispio litru votke. Odjednom se osjetio izuzetno jak. Napravio je deset sklekova i čučnjeva da se uvjeri u svoju izdržljivost i snagu. 61

– Ubit ću ga, ubit ću ga – pjevušio je. Zatim je stavio praznu bocu u džep i oteturao do Muharovog ureda. Na Muharovo zaprepaštenje Smrdo je ušao bez kucanja: – Što hoćeš seronjo! – izvikne se Muhar. – Što si sad uprskao?! – Ništa, ništa – pomalo se ljuljajući i polako primičući odvrati Smrdo. – Donio sam Vam poklon. – Ne želim nikakav poklon od tebe, gnjido! – od bijesa se zacrvenio Muhar – Briši! – Ne, ne, ne, pokloni se moraju primiti – reče Smrdo i gurne praznu bocu od votke Muharu pod nos. Muhar instinktivno duboko udahne i problijedi zbog alergije na alkoholnu paru koja se još uvijek širila iz prazne boce, a zatim padne na pod i prostenja: – Moje srce… Smrdo odstupi korak-dva i potrči prema vratima vičući: – Infarkt! Vidio sam infarkt! Ubrzo su stigli policajci i vatrogasci, a nakon dva dana i hitna pomoć, no bilo je prekasno. Liječnik je samo mogao ustanoviti srčani zastoj. *** Smrdo se dva dana oporavljao u bolnici gdje je završio na pumpanju želuca zbog prekomjerne količine alkohola. Kada se vratio na posao, očekivano je bio imenovan urednikom kulturne rubrike u Dnevnim Razo aranjima, a na vrata mu je već nestrpljivo kucao Joldano: – Dobro jutro, gospodine uredniče – uljudno ga pozdravi. – Kako ste? Smrdo izvadi iz ladice stola bocu whiskeya pa reče: – Sad ću biti puno bolje. A tko si ti? – Čistač u vašoj firmi. – A, jel'! Želiš li i ti piće? – Pa nisam nešto žedan, ipak je još jutro. Jedna čaša će 62

biti sasvim dovoljna. – Evo ti – reče Smrdo i naspe whiskey u čašu od dva decilitra. – Danas imam razloga za slavlje. A što ti uopće trebaš? – Imam ovdje jednu svoju priču. Mislim da sam je dosta kvalitetno napisao. Zanima me bi li mogla ući u novine? – Čuj stari, reći ću ti iskreno. Naše novine imaju standardne kriterije, kao i sve ostale tiskovine; Muhar je bar tako radio dvadeset godina. Mi u našim novinama objavljujemo samo priče poznatih i ideološki podobnih pisaca, onih koji dolaze preko veza i poznanstava te pisaca koji nam plaćaju za objavljivanje. Pa vidiš, ne mogu ti pomoći. – Ali tako je radio Muhar, a Muhar niste vi. Muhar je umro. Zajebite ga i objavljujte samo kvalitetne priče tako da se okreće u grobu. On nije bio dobar čovjek kao vi. Smrdo se zamisli na časak: – Imaš pravo deda, sasvim si to lijepo sročio. Daj da vidim što si napisao. Smrdo pročita i oduševi se: – Fenomenalno! Jednostavno očaravajuće! – Što? – Ništa, ništa – reče Smrdo. – Ova priča izlazi u sutrašnjem broju. – Hvala Vam, mnogo Vam hvala, gospodine Smrdo. – Nema na čemu, zavrijedio si. Honorar će ti još danas sjesti na žiro-račun! – Još jednom Vam hvala – reče posljednji puta Joldano i izađe iz Smrdinog ureda. – Prvi dan na poslu kao šef i odmah nađem genijalca – pomisli Smrdo. – Mogao bih otvoriti izdavačku kuću, tiskati mu knjigu i otići slijedeće sezone na sajam knjiga u Frankfurt. Smrdo se prvi puta u životu osjećao živ i pun samopouzdanja. Njegov vidokrug razmišljanja bio je sve širi, 63

kreacija sve jača; jedno obično savršeno nehotično ubojstvo u afektu učinilo ga je čovjekom. *** Joldanova metla toga je dana letjela po uredima. Nikada u svojoj povijesti zgrada novinske kuće nije tako blistala. Kada je završio s radnom smjenom, Joldano je pohitao u banku i podigao novac. Za dobiveni cjelokupni honorar kupio je svakome svom djetetu dvije jetrene paštete i četvrtinu kruha. Neviđeno slavlje nastane u obitelji; bili su sretni kao za Božić, Uskrs i Novu Godinu kada ih je Joldano kolektivno vodio na objed u menzu pučke kuhinje što su oni smatrali odlaskom u restoran. Gozba je mogla početi i svi navale na usitnjene mazive jetrene delicije. U času kada je posljednje žensko dijete pojelo posljednju mrvicu kruha, oglasio se plač u rodilištu – 14-godišnja Joldanova žena Muriel rodila je Joldana Juniora. *** Na krilima nove populacijske politike, Joldanova obitelj počela je živjeti hrvatski san pa je čak i gradonačelnik, kum svih kumova, postao krsni kum jubilarnom novorođenčetu.

MANEKENI, KUNIAI I TEKUAA PITANJA Na predavanju pod imenom Alkohol i njegovo djelovanje u hrvatskom suvremenom društvu skupilo se mnoštvo zainteresiranih građana različitih društvenih statusa – od polupismenih seljaka do intelektualaca s akademskim obrazovanjem. Privučeni populističkom propagandom organizatora skupa koja im je kroz plakate obećavala boljitak u njihovim životima, publika je pozorno čekala da izlaganje počne. Za govornicu prvi je izašao ugledni hrvatski liječnik predstavivši svoj lik i djelo. – Moje ime je Martin Hajdinjak. Doktor sam alkoholne medicine i većinski vlasnik Instituta Sv. Martin u sklopu kojeg se nalazi klinika i sanatorij za navikavanje na alkohol te psihijatrijski odjel, popularno zvani – Mirogoj ek – na kojem se bavimo težim antialkoholičarskim slučajevima... – Bravo! – povika glas u publici, a zatim se prolomi glasan aplauz. Hajdinjak zamoli publiku za potpunu pozornost i nastavi: – U istraživačkom odjelu Instituta trenutno se bavimo alkemijskim procesima kojima želimo proizvesti alkoholno piće koje će zadovoljiti dnevne potrebe čovjeka za alkoholom, bez neugodnih popratnih pojava poput mokrenja, povraćanja i rijetke stolice. – To! Tako treba! – ponovno se javi glas iz publike praćen aplauzom dok je Martin nastavljao širiti demagogiju. – Svrha naših nastojanja je da 100%-tni alkohol pretvorimo u izvrsno osvježavajuće piće tako da konzumiranjem samo jednog štomprlina od 0,3 decilitara, obični, radišni čovjek drastično smanji dosadašnju, količinski veliku potro-

šnju alkohola koja pritišće njegov želudac izazivajući nadutost. Jedan običan, pišljivi štomprlin riješio bi sve brige malog čovjeka, a njegovi efekti ne bi bili vidljivi organima reda i zakona jer bi posljedica konzumiranja tog alkoholnog pripravka bila nepoznata za alkometre prometne policije. Uz sve dobre strane ovog revolucionarnog napitka, on neće ispoljavati nikakve negativne nuspojave. U mozgu i jetri konzumenta i dalje će se odvijati normalni, ustaljeni procesi kao prilikom ispijanja veće količine alkoholnog pića koje služi za zadovoljenje svih osnovnih, dnevnih ljudskih potreba ugode. – Martin! Martin! Martin! – počne u jedan glas skandirati publika i gromko zaplješće doktorovoj futurističkoj opservaciji, a Hajdinjak pročisti grlo nakašljavši se i nastavi: – Kombinirajući različite, već viđene psihološke alkoholičarske profile velikih ličnosti našeg naroda, većina svjetske alkoholne organizacije složila se da je pravi hrvatski alkoholičar – beskičmenjak – odnosno čovjek podvojene ličnosti. Njegovo biće se, dakle, sastoji od dvije osobe. Život prve osobe traje od buđenja do prvog alkoholnog pića, a život druge osobe traje od prvog alkoholnog pića do sna ili stanja sličnog snu – alkoholne kome. Takav čovjek je u stvari prosječan, normalan hrvatski građanin. On se najnormalnije uklapa u civilno društvo i nemamo zapažanja nikakvih poremećaja u ponašanju jer je to vjerojatno zbog toga što je i ostalo društvo uklopljeno u takvu shemu. Može se reći da se prosječni alkoholičar druži samo sa sebi sličnima pa drastično ne odskače od ostale okoline. Ipak, za ispunjen, ugodniji život ljudske jedinke trebaju se poznavati neka osnovna pravila alkoholičarskog ponašanja, a tu je alkoholna edukacija vrlo bitna, možda čak i presudna u postupku sazrijevanja alkoholičara kao osobe – reče

liječnik Hajdinjak, a na licima publike naziralo se da počinju shvaćati o čemu im zapravo doktor priča. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, Martin pozove svog pacijenta kao pokazni primjer visokog stupnja alkoholne educiranosti. – Ja sam Stjepan, možete me zvati Štef – predstavi se Hajdinjakov pokusni kunić. – Tipični sam zagorski starosjeditelj te sam već u ranom djetinjstvu stekao zavidan renome u svome selu kada sam umjesto majčine sise – na dudicu tuduma sisal. Makar sam mentalni siromah ne želim izazivati vaše sažaljenje, ali osjećam potrebu da priznam da je donedavno moj život bio muka Isusa pod križem. Prošao sam čitavu golgotu Darwinove evolucije – od najslabijeg škropeca do najžešćeg špirita. Bio sam u paklu alkoholnih pića svih vrsta, aroma i jačina, ali izvukao sam se. Doduše, iz blata se nisam iskopao svojom voljom, ali sretan sam što je spletom sretnih okolnosti sve ispalo dobro za mene. Nakon što me porodica na prijevaru smjestila u Alkoholnu kliniku (podmetnuvši mi sredstvo za uspavljivanje bikova u rakiju) zbog obiteljskog nasilja kojeg sam provodio u pijanom stanju, moj moral i savjest spasio je dobroćudni samaritanac, moj izbavitelj i iscjelitelj – doktor Martin Hajdinjak koji me preodgojio i produhovio. On me izvukao iz pakla neukog alkoholizma i sada konzumiram samo određene specijalizirane alkoholne pripravke njegovog Instituta. A sve što pijem, pijem zabadava! Sada više ne trebam s ekipom visjeti ispred dućana mješovite robe! – reče ponosno Štef, posebno napomenuvši i ponovivši kako se mogu naručiti i gdje se sve mogu kupiti šarene bočice alkoholnih produkata Instituta Sv. Martin, jer oni su, po Štefovim riječima – najbolji. Nakon reklamnog govora promidžbenog manekena Štefa, publika masovno počne ispunjavati narudžbe i naručivati pripravke dok je Hajdinjak zadovoljno trljao ruke. 67

Zatim nastane smjena govornika te liječnik i njegov pacijent istupe s govornice i prepuste pozornicu lideru političke opcije koja je došla pohvaliti dosege alkoholnih znanstvenika. – Moje ime je Ivo Trumbić-Čačija! Fin i pristojan sam biznismen i političar s pedigreom! – zaori se s govornice. – Kao i svaki nadobudni politički autsajder kandidirao sam se za predsjednika države! Svjestan sam činjenice da neću pobijediti na izborima, ali barem ću ovih mjesec dana biti u svim medijima s još dvadesetak redikula koji će raspršiti glasove, tako da pobijedi čelnik koji je i dosad na vlasti! Za sebe mogu samo kazati da sam za hrvatske prilike vrlo sposoban čovjek jer nema te igre i igrice u kojoj nisu upleteni moji prsti! Mnogi me napadaju – javnost, politički protivnici, policija, sudstvo – ma svi, ali moj novac rješava sve! Posjedujem tvornicu alkoholnih pića – Špirit, dvadeset i tri birtije od Prevlake do Dunava, a i glavni sam sponzor i predsjednik nogometnog kluba NK Direktor iz Donje Selendre s kojim ću slijedeće sezone ući u prvu nogometnu ligu! U mojoj političkoj stranci ?uvari dr avnih pe ata imamo samo jedan, političkim programom zacrtani cilj, a to je – ukinuti Zakon o mjerenju promila! Jeste li svi – ZA?! – povika Trumbić-Čačija. – Jesmo! – spremno u jedan glas prihvati gomila koja povjerovaše primamljivim Čačijinim riječima o boljoj budućnosti gdje će svi građani ravnopravno i bezbrižno tumarati kroz gustu maglu alkoholnih isparavanja. Za vrijeme Čačijinog govora liječnik Martin i pokusni kunić Štef pozivali su ljude da se priključe pokusnom testiranju novih alkoholnih uzoraka. Ljudi su se oduševljeno prijavljivali, a Čačija je nastavljao govoriti dramatičnim tonom: – Dosta nam je politikanskog terora u Lijepoj Našoj! Naš alkoholni turizam pati zbog nekoliko saborskih para68

zita koji misle samo na vlastito dobro i na buduće visoke mirovine ne osluškujući uopće glas naroda koji želi jesti salatu s alkoholnim octom! A tu si moramo postaviti ključno pitanje: Tko je narod...? Publika se nađe zbunjena, nastane tajac, oni ne žele pogrešno odgovoriti na postavljeno pitanje. – Narod... to smo mi sami! – dadne im odgovor Čačija. Svjetina podivlja čuvši takav prost odgovor kojeg su podsvjesno naslućivali, ali ga ipak nisu znali jasno artikulirati; Čačija je njihov Bog, car, zlatno tele; on govori ono što oni razumiju. – Idemo u Hrvatski sabor i izborit ćemo naša temeljna legitimna ljudska prava; ako ne milom, onda ćemo silom!!! – razgalami se do granice vriska Trumbić-Čačija i poput rođenog vođe povede posjetitelje javne tribine prema izlazu. U dvorani nastane pobuna. Ivo Trumbić-Čačija, Martin Hajdinjak, Štef i ostali posjetitelji javne tribine nahrupe tijelima na zaključana vrata pokušavši ih srušiti, a zatim se začuje sirena uzbune. U prostoriju uletješe bolničari koji sedativima omamiše razularenu rulju i zaustave nadiranje ljudskih tijela prema izlazu. Zatim predavačima i posjetiteljima javne tribine staviše luđačke košulje i zatvore ih u samice. Pobuna u najvećoj hrvatskoj bolnici za duševne bolesti, na odjelu za patološki alkoholizam, bila je ugušena.

KONCERT Na glavnome trgu pripremao se glamurozan doček našim uspješnim nogometašima koji su još jednom ovjenčali svoje životno poslanje svjetskim lovorikama. Na stageu je već satima trajao zabavan program u kojem su se izmjenjivale zvijezde domaće glazbene scene koje su preko noći ispjevale hitove za sportske heroje. Publiku je uhvatio zanos, nikoga nije bilo briga tko pije na vlasti, tko plaća u oporbi, svi su oni došli pozdraviti ponos cijele nacije – sportaše koji su u bijelom svijetu ispisivali novu povijest i skupljali dragulje za slijedeće generacije – pohranjujući ih poput nekadašnjih vladajućih garnitura u trezore inozemnih banaka. Na bini se trenutno nalazila najpopularnija hrvatska glazbena zvijezda – Karizmatik, koji je naglo stečenoj slavi velikim dijelom mogao zahvaliti dubokim, osjećajnim tekstovima domoljubnih pjesama. Estradni umjetnik na pozornici je mahao mačem kralja Tomislava dok mu je oko vrata vijorio ogromni crni križ na debelom zlatnom lancu. Upravo je posljednjom pjesmom zaključivao svoj dio repertoara. Svojim prodornim urlikom Karizmatik je probio zvučni zid i izazvao masovnu histeriju među obožavateljima. Moje vlasništvo moje je sve ono što vidim moje je sve ono što imam ono što nemam ipak ja elim ono što nemam i to ja cijenim i zato 5u uzeti zato 5u nositi 70

kod ku5e gledati nad time se diviti i ne mo eš mi ništa u meni je ljubav sva uz Boga dragoga i svoju stranku vrijedim za dva Ja sam Ja Ti si Ti Mi smo Mi Karizmatik se uz veliki pljesak publike pompozno povukao s pozornice, a autobus s državnim sportskim zvijezdama konačno je stigao na trg što je bio znak da popularna tamburaška nakupina Mu ikaši na kukuruzu ispjeva hit napisan i snimljen za dva sata, koji je, nakon neprestanog emitiranja na svim radiopostajama, u samo jednom danu uspio ući ljudima u uho garantirajući platinastu tiražu CD-a na kioscima: Prvaci mi smo junaci mi smo prvaci nitko nam ništa ne mo e ni kurir Loda, ni Veli Jo e na ponos našeg naroda i nacije cijele bolji smo nego Maradona, Eusebio, Pele kud mi kora amo padaju medalje i zato idemo dalje

dalje dalje mi smo junaci mi smo prvaci Na svečanu binu napokon su izašle nogometne zvijezde u koje će se ugledati mnoga djeca željna osigurane egzistencije, plaćanja poreza u Monacu i društvenog priznanja. Heroje je s cvijećem u rukama svečano dočekao premijer države s nekolicinom svojih pobočnika, sve u cilju prikupljanja nekoliko pozitivnih političkih poena pred svekolikom javnošću, pozdravivši sportaše prigodnim riječima: – Dragi moji zlatni sportaši! Vi ste svijetu pokazali kako se bori za vlastitu državu pronoseći joj slavu tamo gdje je Bog ljudima rekao laku noć. Da vas u tome još više potaknemo, odlučili smo odriješiti kesu te će naša Vlada svakome od vas dodijeliti sto tisuća kuna, najnoviji model mercedesa, stan i apartman na moru. Doduše, i neki istaknuti intelektualci su zaslužili da omaste brkove, bradu, dlake ispod pazuha i Venerine brežuljke svojim radom, ali, budući da su oni navikli da ne budu adekvatno plaćeni za svoj posao, neka i dalje žive kao crkveni miševi! Kako ste danas vi zvijezde, a mi političari ostala 364 dana u godini, prepustit ću vam pozornicu. Uživajte! Zaslužili ste to. Živjeli! Publika isfućka Premijera, ali njegovo poniženje bijaše kratkog vijeka jer se odmah zatim prolomi pljesak. Bina je napokon u cijelosti pripala zaslužnim sportašima koji zapjevaše, zaplesaše i od sreće zaplakaše. Prema protokolu kapetan naše reprezentacije istupi pred mnoštvo da u ime svih sportskih junaka zahvali na dočeku razdraganoj gomili od sto tisuća grla koja je u tom trenutku funkcionirala kao jedno biće: – Hvala vam! – povika kapetan pročitavši unaprijed napisan kurtoazan tekst s listića papira. – Jest' da smo mi 72

najbolji, ali i vi ste. A sada ste to i dokazali! Još jednom vam hvala! Gomila ponovo zažamori od zadovoljstva na tako divno sročen nogometašev govor i u plesu i pjesmi nastavi se bajka sportaša koji su uspjeli uhvatiti goluba na grani, kao i sto tisuća drugih koji su se u tom trenutku osjećali isto – s vrapcem u ruci. I nikome više ništa nije bilo važno, sve do posljednje porcije graha i posljednjeg gutljaja pive. Sportski dragulji popraćeni velikim aplauzom odu u backstage gdje se pekao vol i pila domaća rakija dok je Karizmatik posljednjom pjesmom u svom bogatom duhovnom repertoaru zaključio koncert. Idoli ljudi imaju idole ljudi ih obo avaju, vole ali i idole zubi bole i oni su išli u nekakve škole idoli su ljudi od krvi i mesa i oni kipte od o aja i bijesa i njima pred ku5om laje šugav pas; idoli su pametniji od vas

AMER I RUS Jeste li ikada čuli neku zatupljujuću pjesmu na radiju i onda je cijeli dan pjevušili u sebi ne uspijevajući je istrgnuti iz uma? trebam te ja nije razlog da... Jednostavno ne možete pobjeći od zaraznih novokomponovanih ritmova i primitivnog hopa-cupa refrena. okre5eš mi le$a jer smo razlika... Kada vam se melodija i tekst ubace unutar moždane ovojnice, možete i dubiti na glavi, ali pjesma ostaje u vama, preuzimajući primat nad trenutnim radnjama. minus i plus k'o amer i rus u mom srcu ti si korov a ja hibiskus *** Igor je rano ujutro poslovno stigao iz Osijeka u Zagreb, no prije je otišao kod ljubavnice Ines koja je živjela u blizini. Nakon ukusnog objeda, strasno su vodili ljubav u spavaćoj sobi, na njenom francuskom ležaju. Kada su se iscrpljeni i znojni, nakon solidno izvedene seksualno-gimnastičke točke razvalili jedno kraj drugoga, Ines je, pripalivši cigaretu, odlučila pronaći neku laganu glazbu na radiju za potpuno opuštanje. Tražeći povoljnu frekvenciju po valovima minilinije, slučajno je naišla na Narodni radio i iz 74

zvučnika se zaorilo: trebam te ja nije razlog da okre5eš mi le$a jer smo razlika minus i plus k'o amer i rus u mom srcu ti si korov a ja hibiskus Ines se nasmijala čuvši riječi Magazinove pjesme i ostavila je Narodni radio da trešti; više iz fore jer je bila 25-godišnja trendy partijanerka i tehnopartiji su bili njena vikend rekreacija. Igoru je bilo potpuno svejedno – mazio je Ines po guzi i pjevušio je pjesmu The Rolling Stonesa: I can't get no satisfaction I can't get no satisfaction 'cause I try and I try and I try and I try I can't get no, I can't get no Igor se osjećao odlično nakon doživljenog orgazma i radio je mogao puštati i bušmanske narodne pjesme, bez da bi protuslovio. Usprkos trenutnoj ugodi morao se ubrzo obući zato što je uskoro trebao biti na svome radnome mjestu – na maksimirskom stadionu. On je savezni nogometni sudac i pred njim je bila najvažnija utakmica u njegovoj karijeri. Zadnje kolo hrvatskog nogometnog prvenstva. Igraju Dinamo i Hajduk. Pobjednik uzima naslov. Neki treneri zabranjuju seks svojim igračima prije utakmice jer je navodno znanstveno dokazano da šteti njihovoj fizičkoj kondiciji i psihičkoj spremnosti. Na Igorovu sreću, nijedan sudački delegat nije propisao istu 75

zabranu za suce i on ga je prakticirao po svim većim gradovima u kojima je sudio, budući da je on, dobrodr e5i situirani stari roker, u svakome od njih našao kolegicu s kojom se intimno družio i koje su mu služile kao ispušni ventil prije 90 minuta koncentriranog trčanja gore-dolje po nogometnom terenu. Makar ga je u Osijeku čekala vjenčana žena i dvoje maloljetne djece, Igor je smatrao da si zbog stresnoga posla može priuštiti tih nekoliko ljubavnih avanturica u toku nogometnog prvenstva, koje je on smatrao oblikom wellnessa u svrhu boljeg obavljanja sudačkog posla. U opuštajućem tretmanu koji je trenutno trajao, Ines se mazno pripila uz Igora šaputajući mu nježne riječi u uho, no on ju je blago odgurnuo jer se u mislima prebacio na maksimirski zeleni teren: – Nervozan sam. Imaš možda žvakaću? – Nemam. Budeš bombon? – upitala ga je Ines ispuhujući oblak dima u njega, što se Igoru kao istaknutom poročnom sportskom djelatniku izuzetno sviđalo. – Daj – pristao je Igor i na bombon. – Što imaš? Kiki, 505 s crtom, Slatku tajnu...? – Ovo ti je neš' k'o Bronhi! – Ines se nasmijala i dala mu bombon s likom psa buldoga. – Ovaj bombon ti je malo čudan. Gorak je – reče Igor cuclajući bombon. – To su ti novi energetski bomboni – rekla je Ines uz smijeh. – Super – rekao je Igor. – Valjda ću moći brže trčati po terenu. Ali... Mala, ja sad moram ići, vrijeme je – rekao je Igor, nevoljko navukavši hlače; no Ines ga ponovno počne loviti za penis ne dajući mu da pobjegne samo tako. – Vidimo se poslije tekme, može? Trebamo odigrati produžetke, a ako će biti neodlučeno – pucat ćemo penale – rekla je Ines priljubljujući se uz njega, hvatajući ga u 76

ljubavnu klopku. – Svakako Ines, odigrat ćemo nas dvoje još nekoliko utakmica! Ali sada stvarno nemam više vremena! – reče Igor pokušavajući se oduprijeti njenom zagrljaju. Igor rastreseno počne tražiti porazbacanu garderobu, kopačke, zviždaljku, kartone, kurtone, sportsku torbu. U njegovom mozgu počeli su se zbivati čudni procesi… – Pazi kako sudiš, ako Dinamo ne pobjedi, možda se nađeš kod mene u ofsajdu – rekla je Ines dok se vješala po njemu. – Ne mogu si priuštiti nikakve pogreške jer sam među prvima na listi čekanja za europsku Ligu prvaka. Da sam neki krelac kojeg možeš potkupiti za par tisuća eura i pola janjca – kakav bi to bio čovjek? Na vratima ga Ines zaustavi dugim, vlažnim poljupcem i Igor je nekako izašao iz stana. *** Igor je ušao je u svoj Citroen C3 plave boje i krenuo prema Maksimiru. Upalio je Drugi program hrvatskog radija na kojem je već trajala emisija Sport i glazba. Na Igorovu nesreću upravo se vrtjela glazba: minus i plus k'o amer i rus u mom srcu ti si korov a ja hibiskus Sportski radijski reporteri uključivali su se u emisiju: KOPRIVNICA: Slaven Belupo – Cibalia ...Ovdje u Podravini na po etku utakmice temperatura je bila visokih 36 stupnjeva da bi po etkom drugog dijela naglo zahladnilo. Sada je 35 stupnja Celzijeva... VARAMDIN: Varteks – Šibenik 77

...I to mora biti prekršaj. Ako nije prekršaj, onda je faul... RIJEKA: Rijeka – Zadar ...Obje ekipe igraju na pobjedu jer obje ekipe ele pobijediti, a nijedna ne eli izgubiti… OSIJEK: Osijek – Inter Zapreši5 ...Kad padne gol u ranoj fazi utakmice, onda postoji mogu5nost da vidimo još golova... – Nemaju oni pojma, trebali su učiti od starijih, Ivo Tomić je bio legenda, ovi amateri znaju samo čitati statističke podatke – mislio je Igor sve najgore o današnjim komentatorima, dok su amer i rus sve jače i jače kucali na vrata njegove percepcije. Igor je vozio brzo i neumoljivo, kao da će se riješiti svojih suputnika iz glave ako prije stigne na cilj; usput je umalo pokupio nekoliko pješaka na zebrama i preticao je automobile preko pune crte. Kada je parkirao, zabio se u susjedni automobil. – Jebo te Amer i Rus! – prokleo je Igor i izišao iz vozila. Radijski komentator dotle je već najavljivao utakmicu sezone direktno s maksimirskog stadiona: – Dragi slušatelji i slušateljice, uskoro nas očekuje najveći sportski praznik na ovim prostorima, derbi svih derbija: Dinamo – Hajduk. Na maksimirskom stadionu već se sada skupilo 25 000 gledatelja i očekujemo potpunu popunjenost tribina. Utakmicu sudi Igor Sljepčević iz Osijeka, najbolje ocjenjeni sudac u dosadašnjem tijeku prvenstva. Iako očekujemo sportsku borbu na travnjaku, rat je počeo i izvan terena. U Zagrebu je opsadno stanje. Grupice navijača Dinama i Hajduka razbile su desetak tramvaja i autobusa, otuđili su alkoholna pića s dvadesetak benzinskih pumpi, međusobno se potukli na nekoliko mjesta, a došlo je do sukoba i s policijom u kojima je uhapšeno 96 pripa-

dnika Bad Blue Boysa i Torcide... Igor je ušao u sudačku svlačionicu izbezumljen jer su se amer i rus i dalje nesmiljeno vrtjeli u njegovoj glavi. Sav je bio u grču, ubrzano je disao, maksimalno mu se pojačao rad srca. Osjećao se kao opsjednut tim pjesmuljkom, no nije si mogao pomoći. Rutinirano se pozdravio s pomoćnicima, pregledao je jesu li crveni i žuti karton na mjestu, isprobao je zviždaljku. Sve je bilo u najboljem redu. Sve osim njega. Utakmica je krenula. Počeo je i kreativni, umjetnički rad Bad Blue Boysa koji je prezentiran kroz koreografiju više upaljenih baklji izrazio dublja stremljenja pojedinca u masi na stadionu. Kroz to svijetlo oni su otvorili svoja srca izražavajući najdublje osjećaje vlastite duše prema svijetu u kojem živimo. Nakon vizualnog, počeo je i glazbeni performans i stadionom se zaorio klasični repertoar: – Ubi, ubi tovara! – Malo vas je, malo vas je – pičkice! – I kolcem i lancem i bokserom u glavu, udari, razvali, za Dinamovu slavu! Na drugoj strani, pripadnici Torcide pokušavali su nadglasati mnogobrojnije BBB-e: – Bili su, bili vrhovi planina, bila je košulja hajdučkoga sina! – Šuti, samo šuti, šuti moj dječače plavi! – Gazi, gazi, gazi purgere! Komentator prijenosa: – Dinamo ima početnu inicijativu; svom silom pritisnuli su protivnički gol i Hajdukovi braniči prisiljeni su panično izbacivati lopte, daleko u bunar. Presing Zagrepčana je jak i sve oči su uprte u Hajdukov šesnaesterac. Svi su na rubu živaca... Nakon deset minuta svakome gledatelju na tribinama i pred malim ekranima bilo je jasno da se nešto čudno događa s glavnim sucem. Kada bi Torcida ili BBB-i jače 79

zapjevali neku od svojih budnica, sudac je čuo samo Amera i Rusa i plesao je po terenu u tom navijačkom ritmu. Sljepčević je bio potpuno u plesu sa zvijezdama: rumba, samba, cha-cha-cha, quickstep, polka, foxtrot, bantu plesovi; a Amer i Rus i dalje su se vrtjeli u njegovoj glavi kao gramofonska ploča bez kraja. Igor je volio sve. Volio je i Hajdukove i Dinamove igrače i nije razumio čemu tolike tenzije između njih. Volio je i Bad Blue Boyse i Torcidu i policajce i zaštitare i Dinamov pomladak i zemlju po kojoj hoda… – Ljudi, pa ovo je samo igra! – vikao je na sav glas, dok su njegovi vjerni pratioci u glavi i dalje bili tu – amer-rus, amer-rus, korov-hibiskus. Doduše, na nogometnom terenu igrači nisu bili toliko miroljubivi kao u Igorovoj glavi; jedan bili ti5 svom je žestinom ušao s leđa klizećim startom u plavu devetku i ovaj se stao previjati po svježe pokošenoj travi. Komentator: – Ljudi moji, pa jel' to moguće! Ovaj prekršaj je za zatvor… Ali… Sudac Igor Sljepčević ostao je nijem, nije dosudio čak ni prekršaj. – Dečki, pomirite se, pružite jedni drugome ruke i zagrlite se! – rekao je sudac. – Pederčino, daj pederu crveni karton! – unio se Igoru u lice kapetan Dinama. – Danas ne dijelim kartone; dečki, zar vam nije ljepše igrati bez tih obojenih papirića – odgovorio mu je sa širokim osmijehom Igor pa izvadi žuti i crveni karton, podere ih pred igračima i veselo kao konfete baci u zrak. – Sudac je pukao! – glasno je komentirao trener Splićana udarajući šakom po konstrukciji klupe za rezervne igrače. – Ova utakmica prerasta u lakrdiju!

*** Komentar HTV-ovog novinara u sportskim vijestima nakon Dnevnika: – Zbog čudnog ponašanja glavnog suca Igora Sljepčevića i neshvatljivih odluka na štetu obje momčadi, utakmica zadnjeg kola hrvatskog nogometnog prvenstva nakratko je naprasno prekinuta u 43. minuti kod rezultata 2:0 za Dinamo. Delegat susreta Stipe Masnić zamijenio je Igora Sljepčevića četvrtim sucem zbog razloga o kojima delegat Masnić nije želio pričati pred kamerama. Oba Dinamova gola pala su iz dubokog zaleđa, no iako je pomoćnik podigao zastavicu, zviždaljka suca Sljepčevića ostala je bez tona, a možda ju je i izgubio. Sudac Sljepčević samo se smijao i plesao po centru terena dok su ga Hajdukovi igrači verbalno i fizički napadali. Nakon izmjene suca, igrači Hajduka uspjeli su samo ublažiti poraz na 2:1 i Dinamo je ponovno postao prvak Hrvatske. Slijede komentari aktera i očevidaca epskog dvoboja. Hajdukov napada : – Lopta je okrugla. Dali smo sve od sebe. Bili smo bolji, ali nismo mogli protiv suca.. Dinamov brani : – Dali smo sve od sebe. Lopta je okrugla. Zasluženo smo pobijedili. Dinamov dopredsjednik: – Još jednom je Dinamo pokazao svoju moć. Ove sezone ulazimo u Ligu prvaka. To vam ja obećajem! Hajdukov trener: – Uložit ćemo žalbu na suđenje! Hajdukov navija : – Razbit ćemo pičku sucu kojeg je Dinamo potkupio! Dinamov navija : – Ja te volim Dinamooooo…!

Disciplinski povjerenik: – Ispitat ćemo cijeli slučaj, ali sa sigurnošću mogu najaviti oštre disciplinske mjere za suca Igora Sljepčevića! Komentator: – Zbog nereda navijača na stadionu i van njega zatražili smo i mišljenje uglednog stručnjaka. Sociolog: – Huligani su skupina neandertalaca koji pod krinkom titule nogometni navija i prate izabranu reprezentaciju ili klub, usput razbijajući sve na što naiđu te maltretirajući nevine građane, za što u većini slučajeva prolaze nekažnjeno. Taj destruktivni, nesocijalizirani čopor divljaka izgubljen je u kancerogenom društvu, koje u globalu ipak ima razumijevanja za njihovo ponašanje pa ih tako i dalje naziva navijačima, umjesto kriminalcima kojima je mjesto u zatvorima. Komentator: – Za mišljenje smo pitali i stručnjaka za mozak. Što se to dogodilo sa sucem Sljepčevićom? Psiholog: – Na prvi pogled čini se da su suci ljudi bez imalo samopoštovanja jer su stalna meta igrača i frustrirane mase koja ih psuje od nemila do nedraga, a nije ni rijedak slučaj fizičkih nasrtaja na njih. Nije čudno da takvi karakteri u zoni opasnog življenja ponekad odu stranputicom pa navlače fućkanje na stranu koja im plati bolju večeru. Komentator: – Evo što je snimljeno odmah nakon utakmice u Dinamovoj svlačionici. Atmosfera je zaista bila slavljenička. Slika se prebaci pod tuševe gdje su Dinamovi igrači, trener i dopredsjednik kluba polugoli plesali narodno kolo polijevajući se šampanjcem i pjevajući: 82

minus i plus k'o amer i rus u mom srcu ti si korov a ja hibiskus *** – Zajebao sam prvenstvo i svoju karijeru zbog Amera i Rusa – komentirao je Igor svoje suđenje ugasivši televizor, ležeći u krevetu s Ines, nakon odgledanih sportskih vijesti na televizoru. – Super sam se osjećao, kao da lebdim, kao da mogu učiniti sve što poželim, kao da je svaka moja odluka ispravna. Sada sam ponovno na zemlji, ali i dalje mi je sve suho u ustima, makar sam već popio dvije litre vode. – Vrijeme je za after-party. Evo ti bombon. Bit će ti bolje – nasmije se Ines, pruži mu bobu s likom smajlija i polako počne spuštati glavu prema njegovom međunožju.

ULTIMATE FIGHT Mirko koncentriran ulazi u ring. Pozdravlja publiku. Sjeda u kut. Dobiva instrukcije. Ivan dolazi kući s posla umoran i ljut. Deprimiran. Dosta mu je svega. Mirko dolazi u sredinu ringa. Gleda Fedora u oči. Sudac ih upozorava na korektnu borbu. Ivan odlazi do frižidera. Uzima pivo. Sjeda u fotelju. Uzima daljinski. Pali televiziju. Meč samo što nije počeo. Zvono označava početak borbe. Mirko izmjenjuje nekoliko ispitivačkih udaraca s Fedorom izbjegavajući usput njegove hrvačke zahvate. Ivan gleda Mirka i otvara pivo. Pije pivo. Odjednom: Mirko udara, Fedor pada. Ivan od veselja naglas usklikne: – TO! – gledajući kako Mirko na podu dovršava posao razbijajući Fedorovu glavu. Sudac označava prekid borbe. Fedor leži u lokvi krvi. Mirko podiže ruke. Mirko je pobjednik. Ivan zadovoljno ispija pivo. Gasi televizor. Odlazi spavati. Sutra ujutro na poslu počinje nova runda.

MAS MEDIJ Marko se pažljivo izvukao iz kreveta pazeći da ne probudi suprugu Helenu koja je još spavala i već je po navici krenuo u kuhinju skuhati kavu za oboje. Čekajući da voda zakipi, skoknuo je u dnevnu sobu pogledati na televiziji jutarnje vijesti. Sve je išlo svojim ustaljenim tokom kao svakoga radnog dana prije odlaska na gradsku radiopostaju gdje je radio kao spiker. Ali… Velikog, novog, plazma Sony televizora nije bilo na svojem mjestu. Nestao je. – Opljačkani smo – bile su prve misli koje su mu proletjele kroz glavu. Adrenalin mu je naglo porastao i odmah je pošao u temeljitu kontrolu stana. Uz novi televizor iz kuće su nestali i DVD rekorder, Hifi uređaj, PC računalo, svi radioaparati, digitalna kamera, fotoaparat, pa čak i televizor u sobi njihovog sina. – Helena, opljačkani smo! – ušavši ponovno u spavaću sobu, Marko je vikanjem probudio ženu. – Što? Što? – još bunovna upita Helena. – Opljačkani smo. Probudi se. Idem nazvati policiju. Tek tada je vidio da nedostaju i svi telefonski aparati i oba njihova mobitela. Srećom, novac i zlatnina bili su na mjestu. – Helena, ti budi u stanu i čekaj, a ja idem direktno na policijsku postaju – odlučio je Marko osobno prijaviti zločin. U hodniku zgrade sreo je susjeda Stjepana. – Lopovi su mi počistili stan kada sam spavao – izjadao mu se Marko nakon jutarnjeg pozdrava. – Nevjerojatno – reče mu zabezeknuti susjed. – I meni se dogodila ista stvar. – I meni – reče stara, hroma susjeda Magda koja se šepajući spustila s drugog kata uključivši se odmah u raz85

govor koji je načula. – Ukrali su mi jedinu vrijednu stvar u kući koju mi je onaj pokvarenjak, moj pokojni muž, oporučno ostavio – televizor Gorenje Velenje iz 1980. godine. A uskoro će početi repriza posljednje epizode Ponosa Ratkajevih – tiho je procijedila nejaka starica dok su joj se obrazi rosili suzama. – Nešto mi je tu čudno – reče odsutno Stjepan bacivši pogled kroz prozor napolje. – Pogledaj Marko, vani se nešto događa. Na ulici se nalazilo mnoštvo ljudi, mnogo više od uobičajenog prosjeka za taj rani jutarnji sat, i nisu se užurbano kretali kao obično, već su bili zaokupljeni razgovorom u grupicama. Nešto se nesvakidašnje osjećalo u zraku... Marko je krenuo napolje i, izmijenivši par rečenica sa slučajnim prolaznicima, spoznao je da su i njima kuće temeljito počišćene, a da nitko nije zvao gradsku čistoću. Krenuo je na prvi kiosk kupiti novine. Možda ima kakva vijest o ovome fenomenu? Ali… Opet se ponovila slična stvar – novina nije bilo. – Što se događa? – upitao je prodavačicu. – Ne znam. Današnje novine nisu isporučene, a i sva starija štampa je nestala – odgovorila mu je rastresena prodavačica koja nije znala što joj je činiti. Takva situacija nije bila predviđena u opisu njezina posla. Hodajući ulicama grada, želeći što brže stići na policiju, Marko je gledao kako se konstantno ponavlja ista slika – ljudi su pričali s potpunim neznancima, čudna pošast ih je ujedinila i on se prisjeti slične situacije iz bliže prošlosti kad je rat bjesnio ovim prostorima i kada im je usmena komunikacija psihološki pomagala da lakše prebrode teško razdoblje života kroz koje su prolazili. Iznenada, vedro nebo propara munja kao u trash horror filmu. 86

– Moje ime je MAS MEDIJ – pisalo je na nebu ogromnim slovima. – Došao sam kao što sam obe5ao prije dvije tisu5e godina. Na nebu se poslije ispisanog teksta pojavila slika, zatim zvuk i MAS MEDIJ je počeo puštati reklame – ubrzani turbo mix propagandnih poruka svih mogućih proizvoda u zemaljskom suvremenom potrošačkom društvu. Nakon kratkog tajaca, masovna panika zavlada Zemljom. Događalo se nešto slično kao prilikom emitiranja radiodrame Rat svjetova H.G.Wellsa, koju je režirao njegov prezimenjak Orson, kada je u dramskom zapletu rečeno da su se na zemlju spustili izvanzemaljci. Kao i te davne 1938. godine i sada su ljudi, nasmrt uplašeni bježali u nepoznatim pravcima pokušavajući se sakriti; neki su se molili Bogu misleći da je došao smak svijeta; neki su počinili ritualna samoubojstva; a neki su zdravom logikom pokušali shvatiti što se događa – makar ništa nisu mogli dokučiti. Kada se malo pribrao od pretrpljenog šoka, Marko ode na radiopostaju po upute o daljnjem postupanju, ali ondje nije saznao ništa novo jer nitko od odgovornih nije znao kako postupati u ovakvoj kriznoj situaciji. Preostalo im je samo čekanje. U studiju su prisutni djelatnici otvorili whiskey za specijalne prigode i, uz crni humor na račun smaka svijeta, nazdravili apokalipsi hrabreći se na taj način. MAS MEDIJ je u nekoliko sati svoga pojavljivanja postao neobjašnjiv fenomen svjetskih razmjera koji je dobrano poljuljao ustaljena stajališta suvremene ljudske civilizacije, a da nitko nije znao što je MAS MEDIJ u samoj svojoj biti. Koja je svrha njegovog konfisciranja svih medijskih i komunikacijskih sredstava te puštanja nebeskog propagandnog programa? Ljudi su se bojali onoga što nisu mogli razumjeti. 24 sata vrtjela se poruka MAS MEDIJA ne silazeći s nebesa, ali sutradan, kako je munjevito došao, tako je MAS 87

MEDIJ iznenada i otišao. Proizvodnja otuđenih i nestalih uređaja koji su izbrisani s lica Zemlje ponovno je započela i ljudi su kupili nove televizore, kompjutore, telefone; svakodnevno su opet počeli kupovati novine... MAS MEDIJ je na Markovoj radiopostaji, kao i u drugim medijima svugdje u svijetu kada su ponovno proradili, u prvom trenutku bio udarna vijest – tema dana, ali za nekoliko dana polako je počeo padati u zaborav i njegovo mjesto u hrvatskom medijskom prostoru ponovno su zauzele vijesti poput urarskih bajki iz Verone, priča iz splitskoga škvera ili mlaćenja prazne slame u saborskom kokošinjcu. *** Jutro. Čekajući da voda za kavu zakipi, Marko uključi vijesti na televizoru. – I dalje je sve isto – pomisli Marko gledajući u ekran gdje su se nizale klasične slike; red nasilja, red politike; red estrade. Sve se opet nastavlja po starom; jedna afera pobija drugu, druga vijest prekriva treću, mozak se pere bez tipke Delete; i sve se zaboravlja; a on, kao i većina ljudi prije i poslije njega i dalje će proživljavati svoju životnu rutinu. – Ali ja sam to izabrao – pomisli Marko, ugasi televizor i počne se spremati za posao.

TV TROJSTVO Kanal B U kutu sobe le ale su razbijene Petrijeve zdjelice i napola izguljeni krumpir. Crni kazan u kojem je kr kao grah od stolje5a sedmog je ekao na dolazak domoroda kog poglavice... Dante Alighieri je plakao kao kišna godina, priroda je ludjela na Elizejskim poljanama, fazani su letjeli kao glineni golubovi. Godina je 1999. Kanal C – Moje ime je Odisej – re e stranac ušavši u zadimljeni haustor. Petorica momaka u najboljim godinama obrate pozornost na njega. Visoki 5elavac prekine sa šutiranjem limenke doma5eg piva. Razbija u martama prekine sa šutiranjem svog prijatelja. Trojica ostalih kostolomaca prekinu sa svojim šutiranjem u krug. – Moje ime je Odisej – ponovi stranac. Kanal D Ako ste ikada došli u napast da kupite istu, doma5u svinjsku mast, kona no vam se pru a prilika da ostvarite svoje snove; visokobud etna organizacija Bez mrlje na salvetu daje vam šansu da se obrišete o vlastitu kragnu. Tragovi ru ka formalno su dozvoljeni, ali samo u vašim kuhinjama. *** – Jedan, dva i tri – postignut je maksimum na našim kanalima. U medijskom prostoru nema čovjeka jačeg od mene. Dodaj mi pladanj s krafnama – reče direktor javne televizije Obren Kostić asistentici Matildi Đoković Tvrdić.

– Gladan sam k'o noć. Znaš li ti Matilda kakav je osjećaj kad te proguta mrak? Matilda ne odgovori ništa, već doda krafne i stavi kuhati kavu. Natoči kavu u šalice i preljevom od čokolade prelije krafne po starom policijskom receptu. – Uključio sam sve receptore moći – reče Obren. – Dodaj mi statistike o gledanosti. – Još uvijek smo najgledaniji, bez obzira na talasanje u komercijalnom sektoru – reče Matilda. – Oduvijek smo najjači – konstatira Obren. ***

Kanal B Prelijepo selo, Bogu iza prsnog koša, u udolini stoji i promatra stanovnike u urbi kako tr e za primarnim bogatstvima. Iskoristili smo svoje prirodne ljepote u svrhu promid be turizma; obnovili smo nekoliko crkvica te poboljšali kvalitetu jela i pi5a, mo da ak i usluge. U maloj zemlji za veliku plja ku, uplatom ljetovanja riješili ste se svih briga, pa ak ne trebate niti do5i. Ne dajemo ništa, a uzeli bismo sve. Kanal C – Volim te – re e mladolika, novope ena starleta Jelena Utorak, izabraniku svoga srca, tajkunovom sinu, Jorgovanu Ton iju Ninskom. – Naša ljubav je kao lovorov list, ne raskuhava se odmah u juhi, ve5 treba nekoliko sati kuhanja na najja oj vatri da bi njegov sok došao do izra aja. Osje5aš li i ti isto prema meni? – Svakako, draga. Moja ljubav je kao trešnjine koštice, samo što ih ja ne pljujem, ve5 ih jedem s najve5om ljubavlju. – O mili – re e Jelena i pru i svoje vrele usne dalmatino loveru razdrljenih, dlakavih prsiju i sa zlatnim lan i5em oko vrata, a

ovaj magnetizmom privu en, spoji se s njome, vje no ostaju5i u zagrljaju dok su po njima padale ru ine latice.

Kanal D Costa Da Sancho Bastian De Emilio iz Brazila je pravi igra za naš klub. Posjeduje sve bitne karakteristike kvalitetnog igra a: fudbalerka, brkovi, stas. Ne košta mnogo, tek koji milijun eura, izjave su mu po protokolu – kurtoazne, ima dvije lijeve noge, a mi nemamo lijevo krilo. *** – Kakvo je trenutno stanje na političkoj sceni? – priupita Obren svoju pomoćnicu Matildu, koja se upravo vratila sa namirnicama kupljenima iz fonda televizijske pretplate. – Desna strana centra još uvijek uspješno jaše, s time da lijeva strana centra izaziva umjetni raskol i moguće je da se u budućnosti vrate na vlast. – Izvrsno – reče Obren. – Meni sve odgovara. I kad se sve kule od karata sruše, ja idem tamo gdje vjetar puše. ***

Kanal B Panorama svega što imamo – ubita an je pojam. Automobili su kutije od šibica koje se neprestano kre5u. Zgrade u pozadini prizivaju migracije. Stanje nacije: stabilno. Kanal C Svaka nova, prava, doma5a zvijezda mora imati amaterski porni5, koji 5e slu ajno biti pušten na Internet. Iako neprofesionalan, odre$ena vještina iz pornoindustrije mora biti vidljiva u koracima: pušenje, pa lizanje; redovni ki polo aj, 69, kama-

sutra, tantra, klasi no gu enje: za kraj obilno svršavanje alfamu jaka po licu partnerice u krupnome kadru.

Kanal D Da bismo dobili zadovoljnog gra$anina, moramo mu ponuditi resurse: Zrak. Vodu. Prostor. *** – Matilda, znaš li ti Ratka, Ratka Konjušara? – Čula sam nešto o njemu. To je onaj redatelj? – Da. Najbolji redatelj u povijesti naše kinematografije. Upravo je snimio film Aveti prošlosti pred vratima budu5nosti. Nešto najbolje što sam vidio još od Bena Hura. Povijesni spektakl u kojem je rečeno sve bitno za naš narod. Emitirat ću ga mjesec dana na tri kanala, puna 24 sata. Nek' se ureže našem malom čovjeku u kolektivnu svijest. Peri tijelo, peri mozak! Uvijek moraš biti čist! – Izvrsna ideja, Obrene – povlađujući reče Matilda. ***

Kanal B Vrijeme radnje: prošlost, sadašnjost, budu5nost. Mjesto radnje: gdje je i samo jedan Indijanac – tu je mjesto radnje. Kanal C Glavni fiktivni glumac: narod. Sporedni glumci: statisti koji se izmjenjuju brzinom munje. Redatelji: plemi5i na elu s kraljem.

Kanal D Uvod: ra$anje u neznanju. Zaplet: odrastanje u neznanju. Rasplet: starenje u neznanju. Epilog: smrt u neznanju. *** – Obrene, zar ne misliš da u zadnje vrijeme proizvodimo ipak previše ekstreman program? – upita Matilda. – Ljudi ne gledaju ono što žele gledati, već gledaju ono što im se nudi i od toga stvaraju zaključke. Mi ćemo im ponuditi tupost jer, ako će previše misliti, pravit će pizdarije i, ne samo da će previše misliti – pokušat će misliti, a to nije dobro za razvoj zrele demokracije – objasni joj koncepciju programske sheme Obren. ***

Kanal B Recite DA svemu što vam ne odgovara. Napijte se, drogirajte, slušajte starije, slušajte pretpostavljene, obo avajte medije i idole koje oni promi u. Nikotinski dim i alkohol su najve5i neprijatelji naše dr ave. Zato ih svi moramo sustavno uništavati vlastitim organizmima. VI odlu ujete sami o svojoj sudbini, a mi smo tu da vam pomognemo, pa makar i paradoksalnim savjetima. Kanal C Vode5i elnik uglednog nogometnog kluba prisiljen je posje5ivati psihijatra nakon još jednog izgreda u kojem je ispsovao ljude koji mu pokušavaju onemogu5iti da se i dalje bogati na transferima igra a. Naravno, presuda 5e mu biti ukinuta za koji mjesec, kada se medijska haranga stiša.

Kanal D Snijeg. *** – Obrene, upravo je stigao fax. Smijenjeni smo. – Dobro. Nema veze. Makar bih mogao po diktatu dobro raditi i za ove, kao što sam i za prošle. Sada ću se malo, formalno buniti, laprdati o revanšizmu, pokrenuti sudsku tužbu za duševne boli, dobiti parnicu i financijsku naknadu uložiti u apartmansko naselje na Pagu. A ti, Matilda? – Ja sam premještena na drugo, bolje plaćeno radno mjesto; tvoje. – Drago mi je zbog tebe Matilda. Bila si mi najbolja suradnica, uvijek si radila kako sam želio pa se nadam da si nešto i naučila osim kuhanja kave. I što sad? Ništa. Ja odlazim u nadzorne odbore najjačih državnih tvrtki, a ti se, Matilda, ne ustručavaj nazvati za savjet. ***

Kanal B Godina je 2009. Priroda ludi na Elizejskim poljanama. Primarni interes: borba protiv pušenja. Najja i afrodizijak: doma5a ista mast. Promjene ne pogoduju razvoju zrele demokracije. Kanal C Da bismo dobili zadovoljnog gra$anina, moramo mu ponuditi resurse; Zrak. Vodu. 94

Prostor.

Kanal D Snijeg.

IRAK Pijesak i prašina dizali su se i udarali u vjetrobransko staklo šlepera u konvoju. U mom vidokrugu bili su samo cesta, kamioni, pustinja i pijesak. Autoput nije bio bog zna kakav, ali je ipak služio svrsi. Bilo je ljeto i termometar je pokazivao više od 50 stupnjeva Celzijevih. Paklena vrućina. Osjećao sam znakove umora jer sam vozio petnaest sati u komadu, znoj mi se u potocima slijevao niz tijelo, no ništa mi nije moglo pomutiti koncentraciju vožnje. U posljednjih dvadesetak godina kao profesionalni vozač iza svojih leđa imam prevaljene bezbrojne kilometre po većem dijelu Europe, prošao sam neke zemlje Bliskog istoka, a vozio sam i po Kanadi. Već sam navikao na ekstremne uvjete svog posla. Mnogo sam puta bio u opasnim situacijama u kojima su me pokušali opljačkati, doživio sam i prijetnje vatrenim oružjem, ali ništa me ne može spriječiti da vozim rutama poput istočne Europe koje drugi vozači izbjegavaju. Tako sam završio i u Iraku, gdje kamionom vozim teret za hrvatsku tvrtku koja posluje s američkom vojskom. Doduše, nisam potpisao nikakav ugovor; sve je stvar internog dogovora s hrvatskim poslodavcem koji mi treba isplatiti lovu u kešu nakon uspješno obavljene vozačke ture. Plaća po turi iznosi od 1 700 do 2 000 eura + dnevnice koje su od 8 do 10 eura po danu, a nakon 7 dana boravka u Iraku one se povećavaju na 30 eura. Duljina jedne ture iznosi minimalno 25 dana pa sve do 50, 60 dana. Posao sam dobio preko vozačkih poznanstava prihvativši ga zato što ništa bolje nisam imao na vidiku. Svjestan sam velikog rizika što ga donosi Irak pošto je situacija u posljednje vrijeme uzavrela i do sada je poginulo više vozača, ali smatram se sposobnim, dovoljno 96

čvrstim i s dosta avanturističkog duha za taj veliki poduhvat. Naravno, glavni pokretač vožnje u nepoznato ipak je novac. *** Početak ture bio je u američkoj bazi u Gissenu iznad Frankfurta gdje su mi američki logističari napunili šleper raznim paletama i automatski ga plombirali, tako da se kamion više ne otvara do istovara na njegovom krajnjem odredištu u Iraku. Nemam pojma što vozim, a nije me ni briga, samo želim bez komplikacija izvršiti zadani posao. Bez ikakvih problema prošao sam zacrtano: Njemačka – Austrija – Mađarska – Rumunjska – Bugarska – Turska i konačno sam ušao u Irak došavši na američki parking Zakho gdje se tisuće teretnih vozila sakupljaju i sortiraju, a zatim cisterne, cerade, hladnjače i šleperi u konvoju kreću iz baze u bazu uz američku oružanu pratnju. Ovdje nailazim na razne narode. Turci su najbrojniji vozači i najviše ih je do sada poginulo, a zatim po brojnosti slijedimo mi Hrvati i par Čeha koji se drže uz nas. Iz Zakhoa smo krenuli prema gradu Mosulu gdje je u američkoj bazi izvršen kompletan rendgen vozača i vozila da bi se spriječio unos nedopuštenih stvari poput oružja, eksploziva ili švercane robe u Irak, a zatim je konvoj krenuo do američke baze Tikrit i na kraju do baze Anakonda. To je jedinstvena ruta svih hrvatskih vozača jer se od Anakonde vozači upućuju u određene baze, a mene je slijedio put prema Bakubi. *** Nakon nekoliko sati vožnje konvoj koji se kretao prema Bakubi je usporio, a zatim potpuno stao. Izašao sam iz vozila da zapalim cigaretu i pogledam što se događa. Pokvario se jedan šleper i nije ga bilo moguće odvući do baze 97

pa su ga Amerikaci odlučili uništiti kraj ceste zajedno s robom da takav primamljivi plijen ne padne iračkim gerilcima u ruke. Amerikanci su ispalili raketu iz ručnog bacača i vozilo je eksplodiralo i izgorjelo. Uz tu jedinu iznimku, konvoj je bez daljnjih poteškoća stigao do Bakube gdje je kompletan teret bio istovaren. Tu sam primijetio vojsku različitih država pod američkom komandom koja se po krugu baze kretala pod punom ratnom spremom; čak se jelo pa i išlo na WC pod oružjem. Svugdje po američkim bazama u Iraku bilo je i Hrvata, ili pak ljudi s prostora bivše Jugoslavije pa je takav slučaj bio i ovdje. Oni uglavnom nisu bili vojnici, već logistika. U Iraku postoji pravilo da na jednog pješadinca dolazi devet logističara. Odgovaralo mi je što u svakoj toj bazi ima naših ljudi jer, osim što bogu iza nogu mogu popričati na razumljivom jeziku, oni mi mogu pomoći i konkretno i savjetima. Baš kada sam se nalazio u bazi, gerilci su ispalili nekoliko projektila koji su pali u krug baze, stotinjak metara od mene. Automatski sam zalegao na tlo i pljujući progutani pijesak čekao da kanonada projektila prođe. Palo je još nekoliko granata, a zatim je nastala tišina. Ta nemila kratkotrajna epizoda podsjetila me na to gdje se zapravo nalazim jer je do sada moja pustolovina i previše dobro napredovala. Ipak je ovdje vladalo pravo ratno stanje. Pričali su mi vozači koji su već vozili po Iraku da postoje dvije vrste Iračana: jedni su, barem prividno, lojalni Amerikancima, dok su drugi – teroristi; gerila koja napada konvoje i funkcionira po načelu udari i bje i. Gerilcima je jedini cilj pobiti što više ljudi u što kraćem vremenskom razdoblju, tj. napraviti darmar i pobjeći. Ako njima padneš u ruke – ode ti glava. Sve one koji rade za Amerikance, ta gerila smatra neprijateljima. Nas vozače napadaju vatrenim oružjem, vrše diverzije; miniraju ceste, posipaju ceste 98

uljem tamo gdje je opasno kočiti i slično. Za vozače postoji i nepisano pravilo da je u vožnji bitno izbjegavati blizinu cisterni koje prevoze naftu jer je njih najlakše dići u zrak, a posljedice su stravične za svakoga u blizini. Tijekom vožnje opasnosti zaista vrebaju sa svih strana jer kada se krećeš u konvoju, moguće je da iz suprotne trake naiđe gerilsko osobno vozilo s namjerom da ubije i uništi što više može. Zato mi Hrvati imamo CB radiostanice pomoću kojih održavamo vezu jedni s drugima i držimo se zajedno u konvoju kada je to moguće. Poznanik Zoran koji je već dva puta vozio u Iraku rekao mi je: – Ako vidiš sumnjivo vozilo da ti se približava, u istom momentu javljaj drugim vozačima i na njega kreći direktno sa šleperom. To je stvar golog preživljavanja i drugog rješenja nema. Ako netko na tebe ide sa strojnicom – zgazi ga! Zoran je jednom bio u dugom, razvučenom konvoju kada je irački vozač osobnoga vozila rafalima izrešetao čak deset kabina kamiona, prije nego što su ga Amerikanci u pratnji primijetili i ubili. – Žalosno je, ali mi Hrvati u Iraku nemamo nikakve osobne zaštite osim volana jer Amerikanci ne dopuštaju nikakav oblik nošenja oružja – ispričao mi je Zoran dodavši da kako na cesti, tako i u gradovima vlada pravo ratno stanje. Od 22 sata navečer pa do 5 ujutro nema žive duše na ulici jer traje policijski sat, a ako se slučajno nađeš vani, Amerikanci te mogu ustrijeliti kao zeca jer se ulicom čovjek smije kretati samo s posebnom dozvolom. Sve te priče o kaosu koji je vladao u Iraku sada su mi prolazile glavom… *** Slijedio je povratak. Od Bakube do Anakonde sve je proteklo u najboljem redu i konvoj se uputio prema Mo99

sulu. Na 15 kilometara od Mosula bio sam na začelju kolone – treći odostraga vozeći brzinom između 95 i 115 kilometara na sat. Primijetivši razmak, odnosno prazninu između vozila ispred sebe, odlučio sam se na pretjecanje tako da se probijem naprijed jer je vožnja odostraga najgora pozicija u konvoju i mnogi su pozadinski vozači stradali od iračke gerile. Izravnao sam kamion i prošao drugo vozilo kada je nešto prozujalo tik kraj mog šlepera. Osjetio sam jaku detonaciju iza sebe i pogledavši u retrovizor ugledao plamen i dim. U tom trenutku, a radilo se o djeliću sekunde, nisam imao što puno razmišljati. Instinktivno sam stiskao po gasu i produživao za kolonom što sam brže mogao. Nakon tristotinjak metara cijeli konvoj je stao. Tek tada sam postao svjestan da sam preživio bliski susret sa smrću od ispaljenog projektila. Vidio sam da su dva šlepera i dva američka vojna vozila iza mene ostala odsječena od ostatka konvoja. U roku od pet minuta doletjeli su američki helikopteri Apache koji su kružili, tražeći gerilce, ali nisu pronašli nikoga. Pogledao sam u sunce koje je i dalje nesmiljeno pržilo. U glavi mi je odjednom sijevnula misao: – Ovo je pakao, pakleni Irak u kojeg je politika do kraja umiješala prste; zabiješ lopatu u pijesak i vidiš naftu. Ovdje je rat u kojem se ništa ne zna. Jedino je pravilo – da pravila nema.

100

SIMULACIJA Rodivši se u ozloglašenom kvartu grada Zagrebiuma, Denisov mogući životni put nije dao naslućivati uspjeh. Denis nije bio u planu dolaska na ovaj svijet, no prilikom snošaja, Denisovom ocu puknuo je izlizani prezervativ kojeg je šest mjeseci držao u stražnjem džepu vojničkih hlača i najbrži od tristo milijuna spermatozoida uplovio je u luku Denisove majke narkomanke – prostitutke treće, posljednje klase. Denisov otac bio je jedan od tisuću svemirskih marinaca koji su sletjeli u Zagrebium u potrazi za jednodnevnom alko-narko zabavom i jeftinim ženama, a već je slijedeće jutro odletio u nove vojno-taktičke misije zaboravivši na to srednje-žalosno seksualno općenje. Posljedice su ipak ostale i Denisov je zametak krenuo na devetomjesečno putovanje. Kako je abortus godinama zabranjen dekretom crkvenih, konzervativnih demagoga, a Denisova je majka bila profesionalka u svome poslu te da je dijete koje je rodila ne bi sputavalo u obavljanju istog – dala ga je u dom za ljudske otpatke. Ondje je Denis proveo 18 dugih godina izgradivši prisilno ličnost unutar zatvorenog kompleksa. Težak je bio život u domu: jači dječaci tukli su slabije, odgajatelji su ih fizički zlostavljali, a među njima je bilo i pedofila – trauma za traumom vukla se kroz Denisov život. Zakon je ipak glasio da stjecanjem punoljetnosti svaka ljudska jedinka stječe pravo na vlastitu slobodu izbora. Denis je s olakšanjem napustio dom odlučivši potražiti majku. Nije mu bilo jasno zašto ga u 18 dugih godina nijednom nije posjetila u njegovom tadašnjem boravištu. Majka mu je bila mrtva već dvije godine i nije došao do tog odgovora. Denis nije zaplakao jer u domu nije naučio 101

posjedovati nikakve osjećaje osim praznine. Unajmivši sobu u jeftinom motelu, na hranu i piće trošio je ono malo novca što ga je uštedio od bijednog džeparca kojeg je zaradio izrađujući ukrasne predmete u odgojnoj radioni u domu. Novac mu je brzo klizio kroz prste pa je Denis bio primoran brzo pronaći neki izvor prihoda. Posjetivši virtualno tržište rada na najbližem elektroničkom punktu, računalo mu je isporučilo izvještaj u kojem je stajalo da ne posjeduje radne sposobnosti za većinu zanimanja u ponudi burze. Kao nekvalificiran djelatnik mogao je birati između službe čistača u vojsci svemirskih marinaca ili pak pomoćnog rudara u rudnicima klase B36 na koloniziranim planetima. Denis je imao druge planove, želio je postići nešto više u svom životu, samo nije znao kako. Konzumirajući učestalo elektroničke tabloide koji su mu se upijali u mozak, zavidio je glumačkim i pjevačkim zvijezdama o kojima je pisan svaki trač o privatnom i javnom životu. Nakon nekog vremena je shvatio da i on želi postati nečiji idol, ali kao siromašni pripadnik niže klase njegovi nerealni ciljevi mogli su ostati samo na željama. *** Sadašnje ljudsko društvo sastoji se od dvije klase – više i niže. Nekadašnja srednja, najbrojnija klasa je ukinuta jer više nije bilo potrebe za njome zbog naglog tehnološkog razvoja kompjutera i robota koji su preuzeli poslove srednje klase. Niži sloj ljudi, što je bila sudbina određena rođenjem, nije imao prilike uživati raznorazne povlastice višeg sloja društva i preostajao im je samo fizički rad za višu klasu na poslovima koje nisu mogli obavljati kompjuteri i roboti. Takav sistem bio je sličan robovlasništvu, uz tu razliku da 102

su radnici niže klase ipak dobivali neka minimalna primanja, ali daleko od toga da bi taj novac bio dovoljan za dostojanstven život. Stil života niže klase imao je popularan naziv – ivot na kredit – i često je bio predmet poruge u razgovorima visoke klase. Kada je multinacionalna kompanija Imitacija ivota, pod pokroviteljstvom Zemaljske vlade, na tržište izbacila najnovije tehnološko dostignuće, nastupila je još jedna revolucija u povijesti čovječanstva. Ta je korporacija počela besplatno ubacivati ljude u simulatore stvarnosti kakve sami odaberu dok je profit legalno stjecala na osnovi oporezivanja osobnog dohotka zaposlenih ljudi. Tako, u biti, besplatna ponuda ulaska u simulatore i nije bila besplatna, sve su to ljudi plaćali iz svog džepa, ali kao da nitko nije mario za to; svi su šutjeli i gledali svoja posla. Netko neupućen mogao bi se upitati – zašto svi ljudi ni e klase ne u$u u simulatore poboljšavaju5i svoj ivotni standard? – U tome leži etički problem jer je većina tih ljudi ipak uronjena u tradicijske religijske običaje koje im je nametala Crkva i koji im zabranjuju bilo kakve oblike integriranja ljudskog bića sa strojevima i tehnologijom. Ljudi koji su prihvatili mirnu integraciju sa strojevima bivali bi odbačeni od te zajednice i nikamo ne bi pripadali, ali, svejedno, sve ih se više i više odlučivalo za nove životne simulacije. Neka nagađanja koja su vršili anarhistički nezavisni eksperti govore da je svjetska politika pružanja mogućnosti ulaska ljudi u simulatore uspostavljena zbog održanja populacijske ravnoteže i održivog razvoja na Zemlji jer se ljudi u simulatorima u službenim evidencijama nisu vodili kao živa stvorenja zato što su sintetičkim putem preko kablova njihove životne funkcije bile nalik na duboku komu. Takve su simulacije po riječima nezavisnih moralnih higijeničara predstavljale najveću opasnost po društve103

no ćudoređe, ali njihove teorije također nimalo nisu utjecale na rad multinacionalne korporacije. Ljudi u simulatorima nisu imali nikakve egzistencijalne potrebe i kao takvi nisu bili niti trošak nacije, a vladari svijeta riješili su se realnim životom nezadovoljnih jedinki niže klase dok se Crkva svojom demagogijom pobrinula za ove druge potencijalne nezadovoljnike koji nisu željeli ući u simulatore. *** Denis je ušao u prostorije podružnice multinacionalne korporacije Imitacija ivota u Zagrebiumu upoznavši se odmah s pravilima igre. Iako svjestan da je takav život iluzija, potpisao je ugovor jer je smatrao da ništa ne može izgubiti. Shvatio je da u današnjem društvu ne može vlastitim sposobnostima preskočiti nagomilane prepreke da bi došao do neke svoje satisfakcije, a u simulatoru je mogao odabrati svoju početnu poziciju kakvu je želio. Može birati između bezbroj već utvrđenih, izrađenih kombinacija i matrica. Čak mu je po propisima dana i mogućnost da sam izabere situaciju u kojoj se želi naći, samo onda mora pričekati određeno vrijeme da se izradi ili prilagodi prikladan softver. Denis nije želio ništa čekati, svjesno je preuzeo mogući rizik i odlučio se za jednu od klasičnih simulacija: Rock & Roll Star – život pjevačke megazvijezde, potpisavši ugovor na 20 godina (što je bio vremenski minimum) po već postojećem predlošku. Uključivši se u simulator, bit će prvi na službenim svjetskim top-ljestvicama, imat će potpisan basnoslovni ugovor i nepregledne horde obožavatelja – veće nego što su imali Beatlesi na vrhuncu svoje slave. Denis je sa zadovoljstvom ušao u simulator.

104

*** Denisovi planovi išli su kao po pokretnoj traci prvih nekoliko godina. Uživao je život bahate, bogate pjevačke superzvijezde uživajući u slavi i popratnim pojavama koje je ona nosila. Makar je novcem kratkotrajno kupio sreću, nakon nekog vremena percepcija potpunog blagostanja bila je bitno smanjena i uživanje u nesputanim čulnim i materijalnim zadovoljstvima nisu bila dostatna Denisovom umu. Prvo polako, a zatim sve brže i brže tonuo je u ponor lakog alkohola, teške droge i raskalašenog seksa. Njegova karijera u glazbenim vodama počela je stagnirati, a u medijima je prozivan narkomanom, što nije bilo dobro za imidž dobrog momka kojeg je imao po unaprijed napisanom početnom scenariju. Nakon nekoliko manje-više sretnih godina života u simulatoru, mlada pjevačka superzvijezda Denis sada je samo egzistirala u hedonističkoj ravnodušnosti; bogatstvo mu nije predstavljalo ništa, a novi pjevači kao na pokretnoj traci krčili su put slave i bogatstva u paralelnom svijetu u kojem se nalazio dok je Denis padao u zaborav što se očitalo na njegovu psihu. Iza sebe imao je teške incidente u javnosti u pijanom stanju, krah braka zbog fizičkog zlostavljanja žene, nekoliko puta priveden je u pritvor, a imao je i neuspio pokušaj samoubojstva velikom dozom Prozaca. Denisova volja za još jednim, novim početkom u životu, ipak mu je dala neophodne snage da se suoči s nagomilanim problemima i prebrodi sve krize do kraja simulacije, provodeći posljednje godine u virtualnom centru za odvikavanje od ovisnosti. *** Denis je otvorio oči. Prošlo je dugih dvadeset godina. Simulator je bio isključen. Nalazio se u mašini, u realnom

105

svijetu. Dvojica ista a (zaposlenika zaduženih za rad na simulatorima) izvela su ga po unaprijed predviđenom protokolu na obavijesni razgovor kod službe za nadgledanje poslovanja multinacionalne korporacije Imitacija ivota. – Sjednite, sjednite – uljudno ga uputi na fotelju nasuprot njemu, debeli nadglednik u sektoru Glazbene simulacije. – Uvijek mi je drago vidjeti naše klijente kako se živi i zdravi vraćaju u ovu dolinu suza. I kako je bilo? Ispričajte mi svoje dojmove. – Prvih nekoliko godina prošlo je kao u najljepšem snu. Imao sam sve što sam oduvijek želio. Svaka moja želja bila mi je nadohvat ruke. Ali kasnije, ispunivši sve svoje maštarije, u mom mozgu došlo je do zasićenja i moje unutarnje zadovoljstvo naglo je počelo opadati pa sam povučen željom za vraćanjem na početni stadij umjetno pokušao proizvesti prividnu sreću, što mi nažalost nije uspjelo; upropastio sam sve ono što sam imao – razočarano se ispovijedi Denis. – Bez obzira na probleme s kojima ste se susretali, Vi se ipak možete smatrati sretnim čovjekom – reče mu debeli. Većina korisnika simulatora skonča život u njemu, a Vi ste uspjeli izaći i sada vjerujem da posjedujete sasvim drugačiju percepciju stvarnosti od trenutka kada ste prvi puta ušli u simulator. Naravno, na Vama je da odlučite želite li produžiti ugovor na još jedan određeni rok u simulatoru. Ili se možda želite vratiti u realan svijet? – Pokušao bih ipak živjeti u realnom svijetu. – Makar je naša korporacija na glasu kao kruta, bezosjećajna institucija, mi sebe ipak smatramo moralnom, ispravnom, odgojno-popravnom ustanovom. Sada, kada ste izašli iz simulatora, vjerujemo da ćete u nastavku života donositi samo pravilne odluke. Samo ne zaboravite da smo mi uvijek tu – 24 sata na dan. – Nema problema, imat ću to na umu. 106

*** Denis je izašao iz prostorija multinacionalne korporacije Imitacija ivota i primijetio da se suvremeno društvo nije ništa promijenilo. Mase su i dalje obožavale malobrojne, a malobrojni su pišali na mase. U paralelnom svijetu Denis je bio taj koji je mokrio na mase, a u ovoj stvarnosti urin je padao po njemu. Iskustvo koje je stekao u simulatoru trebalo mu je pomoći da se snađe u ovoj, za njega sasvim novoj situaciji, ali za razliku od paralelnog svijeta gdje mu je sve bilo ponuđeno na dlanu, sada se našao u potpunoj kontradiktornosti. U simulatoru se nije susretao s takvim konkretnim stvarima. Kada je imao sve nužno za život nije razmišljao o kontinuitetu budućeg opstanka. Nakon dva tjedna tumaranja po gradskom podzemlju, prehranjivanja po pučkim kuhinjama, kopanja po smeću i sakupljanja starog željeza i plastične ambalaže za sitniš, potvrdio je svoja razmišljanja o beznađu nižeg suvremenog društva i shvatio da nema neophodne volje i snage da započne realan život iznova pa se vratio u prostorije multinacionalne korporacije Imitacija ivota. *** – Želite li nastaviti simulaciju na onome gdje ste stali, želite li možda početi istu simulaciju iznova ili ćete odabrati nešto treće? – upitao je Denisa debeljko. – Izabirem nešto treće. Sada ću sam krojiti svoju sudbinu ne povodeći se po nekoj matrici. Ovoga se sigurno još nitko nije sjetio. Želim mjesto predsjednika multinacionalne korporacije Imitacija ivota. Dakle, posao vašeg najvišeg nadređenog. I to doživotno. Ne želim da me vadite živoga iz simulatora! – odlučno reče Denis. Debeli se iznenadio Denisovim odabirom jer još nitko nije imao takve prohtjeve, ali nakon nekoliko uspješno

107

obavljenih razgovora s višim direktivama nije bilo razloga da se Denisova želja, ma koliko čudna bila – ne ispuni. Denis je jedino morao pričekati određeno vremensko razdoblje da kompjuterski programeri izrade softver za njegovu simulaciju. Denis je sljedeće mjesece provodio kao klošar žicajući ljude na ulici s riječima da je ratni invalid, opijajući se najjeftinijim vinom i spavajući u kartonskoj kutiji, a pokupio je nekoliko zaraznih i kožnih boleština zbog nedostatka higijene. *** Denis ponovo uđe u prostorije multinacionalne korporacije Imitacija ivota nakon šest mjeseci, izmučen kao narkoman u procesu detoksikacije, na izmaku snaga u istinskom svijetu. – Ne mogu više izdržati… Molim Vas, smjestite me odmah u simulator… – Nažalost, softver još nije testiran, ovo je najambiciozniji projekt stavljen pred nas i trebalo bi proći još neko vrijeme da otklonimo moguće rizike po Vas – objasni mu trenutnu situaciju nadglednik simulacija u sektoru Simulacije po eljama korisnika. – Briga me – reče Denis. – Želim ući u simulator. Ovaj realan svijet je za mene aorist. ?ista i su ga ponovno priključili na simulator i Denis je utonuo u paralelni svijet. Odmah se našao u direktorskoj stolici i, po već prije zamišljenom planu, pozvao je na raport prvog podređenog, potpredsjednika multinacionalne korporacije Imitacija ivota. – Recite mi, čime se mi zapravo bavimo u tim simulatorima? Poslovna politika naše kompanije nije mi potpuno jasna – upita naglo oporavljeni, u besprijekornom crnom odijelu najskuplje marke, savršeno uglađeni Denis. 108

– Dajemo ljudima slobodnu volju – odgovori tim pitanjem pomalo iznenađeni potpredsjednik. – Ali, ona je ipak na neki način ograničena. Zar ne? – Da, ali početnu situaciju birate sami, ne počinjete od nule kao u pravom, realnom svijetu činom rođenja. Iako ni mi sami ne znamo što je pravi, a što krivi svijet. – Znate što, napravit ću jedan pokus, ući ću u simulator podešen na realan svijet pa da vidimo što će se dogoditi? – mudro će Denis. – U redu. Odmah ću narediti računalnim programerima da počnu izrađivati softver za vašu simulaciju – poslušno reče potpredsjednik. *** Direktor multinacionalne korporacije Imitacija ivota, gospodin Denis, pripadnik više klase, nakon godinu dana uđe za njega prilagođen simulator. Simulacija Realan svijet je počela, a Denis, nekvalificirana jedinka, pripadnik niže klase, našao se pred vratima multinacionalne korporacije Imitacija života sa željom za novom simulacijom...

109

GLAD Robert je dolazio sa sjevera sporim korakom. Hodao je gizdavo kao paun, ukrašen šarenim papiginim perjem koje je prekrivalo gotovo čitavo tijelo. U krvavim rukama držao je kamenu sjekiru, na leđima je nosio luk i krzneni tobolac sa strijelama, a o pojas su mu bili okačeni nož i bumerang. Došavši do mene, izmijenili smo pozdrave desnicama, a zatim je sjeo na tlo, skinuo raznobojno perje, duboko udahnuo zrak u mišićavo, tetovirano tijelo, poljubio amajliju od bijele kitove kosti i blagim glasom me upitao: – Možemo početi? – Da – odgovorio sam. Znao sam da drugog rješenja nema, previše smo se uzajamno poštovali da bi fizičkim sukobom na život i smrt okončali stvar. Problem se mogao riješiti na samo jedan način – intelektualno. – Počni igru – rekao sam i izvadio tablu i figurice društvene igre ?ovje e, ne ljuti se. Nakon pet minuta očni živac mu je oduševljeno zatitrao, pogledao me kao lav nemoćnu žrtvu i hrapavo riknuo: – Mali, ti si običan pijun u ovoj partiji, nemaš više što tražiti u igri, odstupi i umri, izbor ti je zaista nikakav! Bio sam u škripcu – priznajem – jer je već s dva čovječuljka ušetao u kućicu, no nisam se predavao. Odlučio sam odugovlačiti, staviti mu smirenost na kušnju. Ako bi mi taj naum uspio, trebao sam malim postotkom svojih šansi i nekim čudom preokrenuti situaciju u svoju korist. – Bacaj! – požurivao me. – Pođi u smrt! Raširi ruke, sudbina ti dolazi u zagrljaj! – Ono što mora biti, bit će – rekao sam, a sa čela mi je kapao hladan znoj veličine graškova zrna. – Samo mrtav gubitnik je dobar gubitnik! – nastavio me provocirati Robert. 110

– Moja kocka još nije bačena! – bijesno sam odbrusio. – Učini to što prije – cerekao se i pokazivao šiljate, bijele zube; očnjaci su bili spremni za kidanje sirovog mesa. Bio sam neodlučan. Moj život je bio na kocki. – Učini to sad! – povikao je. – Odmah ću – obrisao sam znoj sa čela i mokrom rukom izveo nekoliko sudbonosnih bacanja kocke… *** Inače, nas dvojica smo najbolji prijatelji, neobrazovani urođenici-ljudožderi i živimo na jednom otočiću u Jadranskom moru. Robert je nekoliko godina stariji od mene i naučio me svemu što znam. Od djetinjstva sam upijao njegovo znanje i nadopunjavao ga vlastitim iskustvom. Moglo bi se reći da je on od mene stvorio pravog kanibala. Od kad je svijeta i vijeka naše pleme je bilo gladno, baš kao što su bila gladna i druga plemena. Oduvijek smo vodili sporadične bitke – svi protiv svih; svi su bili neprijatelji svima. Po nepisanim ratnim pravilima, pobjednici bi poginule i zarobljene protivnike kao i svoje pale žrtve – pojeli, a gubitnici bi se povukli u unutrašnjost otoka morajući se zadovoljiti lovom divljih životinja. Naši vračevi i poglavice uzimali su iz civiliziranog društva ono što nam je genetski najviše odgovaralo. Čak smo putem robne razmjene iz Starog svijeta uvezli nekoliko stručnjaka koji su nam postavili zadivljujuće stvari po cijelom otoku – struju do svake kolibe i javnu rasvjetu, a dovozili su nam i razne aparate bijele tehnike. Ti znanstvenici su ipak bili previše primamljivi za naše gurmansko nepce – prava poslastica – egzotična hrana, pa smo ih malo-pomalo jeli kao delikatesu. I tako smo morali sami, bez uplitanja civiliziranih ljudi kao nadglednika, uspostaviti demokraciju na otoku. Uspjeli smo, anarhizam se raspao, plemena su prestala ratovati i 111

počela su jesti samo životinje. Nažalost, drastičnim smanjenjem potrošnje ljudskog mesa naglo se povećala otočna populacija i potražnja za životinjskim mesom te smo istrijebili sve postojeće vrste. Uslijed toga, užasna glad ponovno je zavladala otokom i počeo je sveopći, dosad najstrašniji rat. U tom dugogodišnjem kaosu nije bilo vremena za reprodukciju i plemena se nisu obnavljala. Ratovali su i ginuli: žene, djeca, starci, muškarci. Na početku smo glave pobijeđenih čuvali kao ratne trofeje u hladnjacima i škrinjama za zamrzavanje, ali glad je činila svoje pa smo i njih odmrznuli i izroštiljali. Čak smo i oglodane kosti kuhali da bi ih malo omekšali za jelo. Bili smo gori od hijena i lešinara zajedno i na kraju smo sve požderali. Cjelokupan proces tekao je ovim slijedom: jaki su jeli slabe – slabi su nestali; najjači su jeli jake – jaki su nestali; opstali su samo najjači. I evo nas sada, Robert i ja, jedina preživjela stvorenja na otoku, igramo ?ovje e, ne ljuti se. U ovoj igri nijedan od nas ne smije izgubiti jer ulozi su naši životi. Život jednog od nas postat će ručak onom drugome, a obojici nam je cilj da on bude taj koji će ručati zbog toga što smo užasno gladni i trbusi nam zavijaju. *** – … ŠEST… ŠEST… ŠEST! – povikao sam koliko sam živo mogao, a jeka je nosila moj glas čitavim otokom. Osjećao sam se preporođen, uskrsnuo sam iz pepela. Sva četiri moja pijuna bila su u kućicama. Igra je bila dobivena. Robert nije ništa rekao. Stajao je kao kip, pogleda uprtog u zemlju. – Kako želiš umrijeti? – upitao sam ga velikodušno. Malo se prenuo i polako odgovorio s uzdahom: – Baci mi koplje u srce, s udaljenosti deset metara. Možeš li? 112

Čuvši to, ponos mi je obuzeo cijelo tijelo; bio sam poznat kao jedan od najboljih bacača koplja na cijelom otoku. Robert je i dalje gledao u zemlju. – Ispuni mi posljednju želju? – pristojno me zamolio. – Kaži je i završimo s tim, ali da te odmah upozorim – nemam cigarete. – Ne želim cigaretu, već nakon molitve vječnom i nerođenom božanstvu, stvoritelju svega, želim baciti svoj najdraži predmet beskonačno u daljinu u kojoj ćemo se poslije spojiti. Mogu li? – Možeš, ali bez molitve! Baci ga odmah! Dosta mi je odgađanja egzekucije! Robert je brzo izvadio bumerang iz pojasa i snažno ga zavitlao u nepregledno prostranstvo iza mene. U djeliću sekunde shvatio sam svoju pogrešku i odmah sam podigao koplje namjeravajući okončati Robertov život kad me, vraćajući se, bumerang pogodi direktno u glavu. Odmah me počeo komadati kamenim nožem, a moj krajičak mozga prihvaćao je posljednji Robertov signal: – Mali, u igri zvanoj život pravila nisu jasno definirana. Pojeo me s guštom.

113

I ONDA JE ALOJZ ODREZAO HOBOTNI)IN KRAK Bjegunac je bio dvadesetak metara ispred progonitelja noseći u rukama kitu cvijeća. Progonitelj je na izmaku snaga dahtao stežući čvrsto bijelog goluba. Bjegunac je stjecao dragocjenu prednost i činilo se da će pobjeći kad se odjednom, kao u nijemoj komediji, posklizne po kori od banane i ispruži po pločniku koliko je god bio dug i širok. Cvijeće kojim je upravo ubio mafijaškog Bossa alergičnog na ruže razletjelo se posvud i bjegunac panično počne skupljati svoje oružje, ali nedovoljno brzo. Progonitelj (desna ruka ubijenog mafijaškog šefa) je stigao do njega i ugurao mu živog goluba u usta, začepivši mu nos prije toga, tako da ga je plaćeni ubojica morao progutati ako je želio disati. Golub u njegovom želucu se razmahao krilima i plaćeni ubojica ubrzo skonča život u najvećim mukama. Niti progonitelj nije dospio daleko; u blizini se slučajno nađoše dva policajca koja su na hidrantu gasila žeđ i pod prijetnjom vatrogasnog šmrka nabaciše mu lisičine. – Što da učinimo, šefe? – pozove motorolom policajac svoga pretpostavljenoga – Mikija Torbarića. – U rukama držimo opasnog kriminalca – Vuka, koji je upravo ubio plaćenog ubojicu – Medvjeda, a Medvjed je malo prije ispred cvjećarnice Visibaba izvršio atentat na zloglasnog mafijaša – Lava. – Lav je mrtav? – upita začuđeno Miki. – Po našim saznanjima, da – odgovori policajac. Miki Torbarić nikada se u svojoj karijeri nije suočio s tako krupnim ulovljenim zalogajem u svome dušniku i stoga odmah nazove ministra unutarnjih poslova Alojza Mješinu koji mu dade smjernice za predistražne radnje.

114

– Reci svojim ljudima da me pričekaju, dolazim odmah na mjesto zločina – reče mu ministar Mješina i na mobitel odmah nazove krticu u svojim redovima: – Ivane Krtico, odmah obavijesti novinare da sam osobno uhitio kriminalca Franju Vuka, koji je upravo ubio Stjepana Medvjeda, a Medvjed je malo prije ubio Gorana Lava – reče ministar Mješina, a službeni vozač u luksuznoj, dugačkoj limuzini odmah ga otpremi na mjesto zločina. – Vi ste dakle ti heroji? – upita Alojz Mješina policajce. – Mi, gospodine ministre – potvrde plavci. – Pa evo vam svakome najveće odlikovanje za hrabrost koje možete dobiti – reče ministar i pruži im ruku desnicu, a zatim se obrati opasnom kriminalcu u lisičinama: – Konačno si dolijao, Vuče. Tebe i tvog šefa pratim i prisluškujem već nekoliko godina, a sad ste obojica šaptom pali – on u raku, ti u ćuzu. Vidiš što znači kvalitetno provedena istraga. – Proklet bio Mješino – prokune Vuk. Ovo je sve velika namještaljka. Jesi li ti naredio ubojstvo Lava? – Ne, ali i da jesam, ne bih ti rekao. A ti ćeš, Vuče, kao kolibrić propjevati o cijeloj zločinačkoj organizaciji i svi ćete završiti na Obučenom Otoku. – Ne, Mješino. Moj zakon je zakon omerte, pravilo velikog omleta, a glavni capo regiona će me izvući za nekoliko dana iz zatvora. – Ne bih se kladio u to, Vuče. Ne znaš ti tko je glavni capo de tutti frutti. Tvoj capo je kradljivac bombona prema mome capi. – Što? I vi murjaci imate capu, možda je to isti capo? – He he – Aloj Mješina se zagonetno nasmije, malo Vuku, a malo i novinarima koji su se na čelu s vodećom informativnom reporterkom javne televizije Nanom Štukom probijali kroz gomilu, koja se znatiželjno skupila oko Ministra i Vuka. 115

– Gospodine Ministre, gospodine Ministre, kako ste uspjeli uhvatiti zloglasnog Vuka? – zadihano upita uvijek prva, na pravome mjestu, u pravo vrijeme – profesionalna novinarka Nana Štuka. – Sve je bila stvar odlične koordinacije između naših službenika koji su mi dojavili kuda se kreće Vuk u namjeri da počini užasan zločin. Budući da moji podčinjeni nisu bili spremni na borbu s tako opasnim kriminalcem, osobno sam izašao na teren i obračunao se s njime što možete vidjeti iz priloženog – reče Ministar uprijevši prstom u Vuka. – Laže, laže, nije me on…! – povika Vuk s poda, no Ministar mu odmah prekrije usta svojom šmrkljivom maramicom. – Moram mu začepiti lajava usta zbog interesa istrage – reče Ministar i namigne novinarima. – Kako je ustvari tekla cijela akcija? – upita Nana Štuka. – Pa ovako – Vuk je ubio Medvjeda, koji je netom prije ubio Lava, a zatim sam ja uhitio Vuka… – Lav je mrtav? – u čudu se nađoše zabezeknuti novinari. – Po mojim saznanjima – da, ali ne mogu vam nešto više reći o tome prije nego što napravimo preliminarne istražne radnje, već vam mogu ispričati tijek svoga herojskog poduhvata. – Recite, recite. – Kao svaki ispravan, normalan građanin, slobodno sam šetao gradom diveći se zelenkasto pohabanim fasadama zgrada kad me na službeni mobitel podčinjeni obavijeste da se u mojoj ulici dešava val zločina. Kako nisam slučajno šetao baš tom ulicom, potrčao sam u epicentar nedjela. Ovaj ovdje kriminalac, famozni Vuk, stajao je nad mrtvim Medvjeđim tijelom i, kad me ugledao, spremao se da izvadi drugog goluba iz šešira. Naime, prvim je eliminirao 116

Medvjeda iz igre. Nisam mu dozvolio da posegne za golubom, već sam zapalio cigaretu, zaprijetivši mu puhanjem kancerogenog dima u lice. Gledali smo se oči u oči barem minutu i pol, a zatim je Vuk skrenuo pogled, a ja sam ga omamio jednim jakim ispuhom dima te ga bacio na pločnik, stavio mu lisičine i sada ću putem mobitela nazvati pojačanje da ga otpremi u zatvor. – Ej, bok Miki, ovdje Mješina – daj mi pošalji maricu, držim Vuka – izdiktira Ministar. – Gospodine Ministre, marica odmah stiže – reče Miki Torbarić. Za pet minuta pred Alojzom je salutirala nabildana žena viša od dva metra i teža od 120 kg. – Gospodine Ministre, ja sam Marica Kraljić. Čekam Vašu zapovijed. – Marice, otpremite osumnjičenika u prvu policijsku postaju! – Na zapovijed! – salutira Marica, uhvati Vuka oko pasa kao od šale i prebaci ga na leđa. Noseći ga pin eka-lon eka, otpremi ga u prvi šinteraj. Alojz Mješina ostao je još da dade posljednje izjave (koje bi zlobnici mogli protumačiti i kao politikantstvo) Nani Štuki i ostalim novinarima: – I onda će naši politički protivnici reći da naša vlast nije učinkovita! Dragi moji, kud mi gazimo, tud sijeno ne raste! – ponosno je povisio glas ministar Mješina. Ali, kakve veze ima sijeno s privođenjem zloglasnog Vuka? – upita ga Nana Štuka. – Samo upozoravam sjenomane da ćemo i njima stati na kraj. Pušenje sijena je najveće zlo poslije organiziranog kriminala, a kako smo konačno uspjeli napraviti prve korake u raskrinkavanju mafijaške piramide, sada ćemo se obračunati i sa sjenomanima. – Znate li Vi, gospodine Ministre, da će ovuda za tride117

setak sekundi proći povorka demonstranta koji se zalažu za legalizaciju sijena, a nakon njih još stotinjak različitih povorki – cijela jedna parada protestanata, a bogme ne živimo u Sjevernoj Irskoj? – Znam, kako ne bih znao – reče zbunjeno Ministar. Na čelu velike parade koja je promicala kraj njih bili su sjenomani; njihovo napušeno cerekanje odjekivalo je dva kilometra u daljinu i upravo su prolazili kraj Ministra, koji nije podnosio narkomane. – Drogeraši! – zadere se ministar prema njima. – Pis Brader! – iskezi se vođa skupa. – Ovo je legalni skup, prijavljen kod tebe na muriji, ne možeš nam ništa. – Ti si drogeraš! Da si moj sin, odrekao bih te se! – počeo se prepucavati Ministar s prosvjednikom. – Kako želiš stari, ali ne znaš što propuštaš – reče sjenoman, duboko povuče dim i počne se glasno cerekati. Demonstrantove oči caklile su se i pod danjim svjetlom, a Ministar je bio zbunjen i morao je nešto učiniti da popravi svoj rejting demokrate kod novinara koji su se zgražali nad Alojzovim ponašanjem. Kao da ga je Bog na nebesima čuo, zazvonio mu je mobitel. Na vezi je bio Premijer šaljući naputak da se mora aktivno priključiti povorci… Za to vrijeme, kraj Ministra i ostalih, prolazila je povorka dendrofila; ljudi koji se zalažu za seksualne odnose sa drvećem. Dendrofili se bore za ljudska prava koja im u sadašnjem društvu po njihovom mišljenju ne pripadaju. Svaki deklarirani dendrofil želi da u svom voćnjaku u budućnosti ima barem po jedan primjerak drveta kako bi s njegovom korom, korijenjem, krošnjom, granama i plodovima upražnjavao seksualne odnose i održavao vezu temeljenu na toleranciji i razumijevanju, uz moguću pretpostavku za brak, pa čak i za djecu. Još nije znanstveno dokazano da je s drvećem moguće steći potomstvo, ali u današnje vrijeme svakome je dopušteno da se osjeća kako 118

želi. Znanost je svakim danom sve jača. Konzervativni lijevi političari i još konzervativniji desni željeli su dendrofilima uskratiti te mogućnosti, ali kako vidješe da i s te strane prijeti opasnost od rasipanja glasova, kao pravi potencijalni članovi Europske Unije, prešutno podržavaše njihove sklonosti. Stoga se Alojz Mješina po Premijerovoj zapovijedi uključio među prosvjednike kako bi dokazao svoje liberalne stavove kojima će pokazati da vladajuća opcija nema predrasuda prema nikome. Stotinjak dendrofila ga oduševljeno primiše; s njima je poskakivao ulicom kao nevina djevojčica, izvikujući parole: – Bolje list, nego kist! Bolje plod, nego rob! Bolje žir, nego mir! Nećemo smeće – hoćemo drveće! Sa strane se skupilo i nekoliko desetaka pripadnika mladeži drvosječa koji svoje latentno dendrofilstvo prikrivaše napadom na dendrofile izvikujući ksenofobične parole i prskajući ih sprejevima protiv štetočina na biljkama: – Životinje, općili bi sa svetim drvećem od kojeg se naš narod grije kad je nestašica plina! Gradom je prodefiliralo na stotine različitih povoraka. Sačinjavali su ih studenti orijentalne medicine, nezaposleni burzovni mešetari i mnogi drugi građani željni dobrog dima i egzotične zabave – od boraca za Odoja ka prava pa do volontera Zatvorenog društva. – Ministre, što kažete? Je li ovo normalno stanje da ljudi u našem društvu toliko protestiraju? – upita Nana Štuka, ubacivši se u kolonu dendrofila. – Svatko može učiniti sve želi u životu. To sam čuo od pobjednika na izboru za Mistera pivskog trbuha prije mnogo godina i od tada se držim te parole koja mi je promijenila život. Prije sam bio radnik u čistoći – šmrkom sam prskao ulice, a onda sam ušao u politiku i pogledajte me sad – ministar sam unutarnjih poslova, materijalno sam osigurao svoju porodicu za slijedećih dvjesto godina i postao 119

sam jedan od najpametnijih ljudi u Državi – ponosno reče Ministar. – Što u stvari time želite reći? – Sami dođite do zaključka. A ako ne možete, mi ćemo vam moždane vijuge napregnuti pendrecima. – Ministre, Vi biste mogli voditi i Ministarstvo prosvjete i školstva – podilazeći konstatira Nana Štuka. – Znam – skromno reče Ministar i od male neugode pocrveni. – Sposoban sam ja za mnoge stvari u životu. Ali, sada je najvažnija stvar da sam uhvatio Vuka koji je ubio Medvjeda koji je ubio Lava. Vuk će doživotno završiti na Obučenom Otoku, a mi ćemo nastaviti sa svojim pravedničkim akcijama. – Gospodine Ministre, upravo sam dobila vijest da je Franjo Vuk pušten iz pritvora u šinteraju zbog protokolarnih grešaka pri uhićenju. – Ništa zato. To je još jedan u nizu dokaza da imamo neovisno sudstvo i da živimo u demokratskoj zemlji gdje je svatko nevin sve dok mu se ne dokaže da je kriv – reče ministar Alojz, napusti mnoštvo i ode u obližnji restoran gdje naruči hobotnicu ispod peke.

120

TKO S VRAGOM TIKVE SADI... Ulica politi kih stranaka nalazila se u aveniji Vlast i kako joj je i samo ime govorilo, svaka politička stranka u njoj je imala svoju središnjicu. Sve zgrade izvana i iznutra bile su iste – bezlične – osim što su ih na velikim plakatima krasili različiti slogani kojima su pridobivali potencijalne glasače. Politika je ugovor s $avlom od kojeg nitko ne mo e pobje5i – pisalo je tako na vratima Stranke Za Zaštitu Ljudi Od Ljudskosti. Suhonjavi dugajlija dijaboličkog izgleda, gospodin Belzebub, novopridošlica u stranci SZZLJOLJ pokucao je i čuvši iznutra glasno – DA! – ušao u ured. Podeblji čovjek, koji je već nekoliko godina sjedio uhljebljen za stolom u uredu, srdačno ga je pozdravio: – Dobrodošli u našu stranku, gospodine Belzebub! – Hvala, hvala. – Vi ste, pretpostavljam, rođak od onog gore? – Paaa... Da – otegnuto je potvrdio Belzebub. – Nadam se da ćete na početku biti zadovoljni potpredsjedničkim mjestom? – Sasvim prihvatljiv položaj, idemo korak po korak. – Točno. To ste lijepo sročili. U našoj stranci nema privilegija i podobnosti, svatko dobiva ono što mu pripada po zasluzi i stručnosti. Sada ćemo utvrditi detalje i... – Mislim da smo dosta pričali, krenimo s poslom – naglo Belzebub prekine svog sugovornika – Tko ste vi?! – Faust. Zadužen sam za kadrovsku politiku. – Otpušteni ste. – Ali povragu! Zašto? Gospodine Belzebub... – Imate deset minuta da spakirate svoje prnje, pozdravite se sa kolegama i nestanete iz ovih prostora! Počevši 121

od sad! Glasnogovornik Faust je ispario, što je bilo normalno u ovome poslu i nitko se nikad nije zapitao kamo je otišao, a gospodin Belzebub u stranačku je strukturu povukao masu svojih ljudi, stvorivši lobi. *** Došao je dan velikog sabora stranke. U kongresnoj dvorani okupila se stoka sitnog stranačkog zuba i krupna divljač koja je glasanjem trebali odlučiti kojim će potpredsjedničkim kandidatima ukazati povjerenje daljnjeg vođenja SZZLJOLJ-a. Na zaprepaštenje mnogih neupućenih u unutarnje ozračje stranke, gospodin Belzebub jedini je dobio potpunu potporu stranačkog tijela. Svih 666 članova stranke glasalo je za njega, dok ostalim potpredsjedničkim kandidatima nije ukazano povjerenje te su maknuti sa svih funkcija. Na njihova mjesta postavljeni su Belzebubovi rođaci, prijatelji i uvlakači. Oni koji su se pobunili na svoju smjenu, jednostavno su, nimalo nježno, fizički uklonjeni od unajmljenih Belzebubovih zaštitara. Uvidom u situaciju, gospodin Belzebub se osilio – predložio je predsjedniku stranke da naprave i izvanredne predsjedničke izbore, kada su već svi lijepo tu. Na Belzebubovo iznenađenje, predsjednik se složio jer je imao tajni adut u rukavu i preko internih tajnih službi znao je svaku tajnu svojih podanika što je i iskoristio da pridobije njihovo povjerenje. Gospodin Belzebub bio je uvjeren u svoju pobjedu, no na njegovo veliko zaprepaštenje, doživio je potpuni debakl. Svih 666 glasača podiglo je ruku za predsjednika Lucifera. Lucifer se obratio Belzebubu s govornice: – A što si mislio?! To su svi predsjednikovi ljudi! Iako si se uzoholio, ipak cijenim tvoj pokušaj prevrata – pravi 122

političar mora biti takav. Bit ćeš moj čovjek na vjetrometini javnosti! Gospodinu Belzebubu nije ništa drugo preostalo, već da prihvati ponuđen položaj, ali san da zasjedne na lidersko mjesto stranke i države, nije ga napuštao. *** Stigli su još jedni demokratski višestranački državni pa zatim i predsjednički izbori. Stranka SZZLJOLJ dobila je većinu glasova građana, a Lucifer je postao predsjednik države, zadržavši čelno mjesto i u vlastitoj stranci. Njegov moto bio je: Jedan ovjek – jedan narod – jedna stranka – jedna dr ava! Na televiziji su spikeri s blesimetra čitali višemilijunskom auditoriju: – Naš vođa je mudar, lijep, snažan, moćan povijesni velikan. Sve oko njega blješti veličanstvenim sjajem. Sve što nije valjalo u državi pripisivalo se Belzebubu koji je obnašao funkciju gromobrana i odlučno opvrgavao tvrdnje o korupciji, nepotizmu i kriminalu u najvišim strukturama vlasti. – Neka institucije pravne države rade svoj posao jer mi smo ih postavili na to mjesto da čuvaju pravni poredak – uvijek je kao mantru ponavljao Belzebub. Iako uvučeni u mnogobrojne afere, nikome nikada na Vlasti nije dokazano ni zrnce krivnje. Sve se uspješno zatrpavalo pod tepih, što i nije bilo tako teško, jer se svaki skandal pokrivao novim skandalom, a da bi sve to još lakše klizilo na najvažnija mjesta u medijima postavljani su ljudi koji u svim sistemima mogu javnosti predočiti pravu istinu. Masu se lako kontroliralo preko medija, a neuki ljudi, ne znajući da žive u blagostanju, povremeno su izlazili na 123

ulice, vikali su da štrajkaju. Poneki anarhistički i građanski neposluh kontrolirao se i zataškavao kroz uhodani mehanizam podobnih kadrova koji su crno pretvarali u bijelo i obrnuto. Na kraju je u moru informacija, kojima su građani bivali bombardirani, sve postalo nevažno, a Lucifera nitko nije mogao srušiti jer je za sve kriv bio Belzebub. Ipak, jednoga dana, Lucifer je otišao tamo odakle se ljudi obično više ne vraćaju. Nestao je s lica zemlje – spustivši se 4 metra u podzemlje. Nacija ga oplakivaše puna dva neradna dana žalosti. Svuda su visjele crne zastave, a na televiziji se nije imalo što gledati osim snimaka veličanstvenih Luciferovih govora u kojima je kroz uzdizanje naroda kojem je pripadao veličao sebe. Ipak, gospodin Belzebub bio je sretan, samoinicijativno se proglasio novim predsjednikom stranke SZZLJOLJ preuzevši i sve Luciferove kadrove, koji su odjednom postali vjerni samo njemu, pod svoje skute. U državi je Vlada proglasila izvanredne izbore. Kako to obično i biva, običnim ljudima dosadilo je gledati uvijek iste ljude na vlasti pa su ponovno izabrali one od prije par godina, na koje su već zaboravili da su ih prevarili. Stranka gospodina Belzebuba bila je potopljena – jedva su uspjeli prijeći izborni prag od 5% i ući u Sabor. Nikome u glasanju nije bila bitna predizborna kampanja, program, politička orijentacija ili svjetonazor – jer su programi svih stranaka isti i imaju jedini cilj da pojedinci pripadanjem stranci postanu povlaštena kasta u društvu. Na predsjedničkim izborima, gospodin Belzebub još je gore prošao jer ljudi nisu zaboravili njegovu upletenost u bezbrojne afere i nije mogao skupiti svoje potencijalno biračko tijelo – dovoljno građevinskih poduzetnika koji bi glasali za njega. Nije uspio ući ni u drugi krug. Za predsjednika države proglašen je Mefisto – još jedan od identičnih, bezličnih kadrova bez osjećaja za altruizam, ali 124

nesagledivog ega i visoke ambicije koji su ga uvukli u visoku politiku. Mefisto se godinama neprimjetno vukao uz iskusnije političare i sve ih potukao na izborima uz slogan – Ja sam nova, mlada nada koja 5e vam dati sve što trebate. Gospodin Belzebub stoički je prihvatio poraz podnijevši ostavku na sve stranačke i državne funkcije. Shvativši da je ostvario prvotno zacrtani cilj, nakupivši dovoljno materijalnih sredstava u svom političkom djelovanju, odlučio je prekinuti repove koji su ga slijedili samim pojavljivanjem u javnom i političkom životu. Otputovao je na sigurno, u inozemstvo, poslavši e-mail svim medijima da njegovu posljednju poruku odašalju u javnost: Pr im se na suncu. Trošim tu$u muku. A vi bijednici zapamtite staru narodnu poslovicu: Tko s vragom tikve sadi – taj je poljoprivrednik.

125

ŠUTNJA POD ZLATNIM SUNCEM Virtualno zlatno sunce okruženo crvenonarančastom aureolom lijeno se spuštalo iza naslikane planine. Naizgled nasumce razbacani kosturi davno izumrlih stvorova pojavljivali su se iza svakog ugla. U srušeno, trulo, šuplje drveće ulazio je vjetar iz ventilatora proizvodeći nesuvisle tonove. Negdje iz daljine čulo se: – NJAAAK! NJAAAK! NJAAAK! Njakanje se miješalo s drvenom glazbom i sve je postajalo smislenije. Pogledao sam u prividno nebo. Crnilo se od leteće gamadi. Rode maskirane u pterodaktile prilagodile su se magarećim glasnicama; letjele su kao golemi šišmiši, naslijepo se sudarale u zraku i padale po meni. Izvodile su točku pterodaktilografije; tipkale su ritmički kao profesionalne tajnice: – TKTK TKTK TKTK TKTK…! U meni je kucalo srce i otkucavao digitalni ručni sat – svojim tihim piskom upozorio me da je vrijeme za – loš film. Izašao sam iz paleontološkog muzeja suvremene umjetnosti. Žmirkao sam, prilagođavajući se iznenadnoj svijetlosti uz napadaj vreline; 40 Celzijevih stupnjeva u hladu. Ljudi su hodali po užarenim pločnicima postepeno se taleći kao čokolada za kuhanje na bakinom štednjaku. Otvorio sam veliki, starinski, crni kišobran sa zašiljenom, željeznom špicom. Arheološki primjerak služio mi je kao suncobran, meteorolozi su nam savjetovali da se ne izlažemo suncu. Naime, mnogo ljudi umire od vrućine – prava kiša nije pala tri mjeseca, požari haraju, ozonski omotač je dotrajao, led se počeo topiti na polovima – SHIT HAPPENS. 126

Inteligentni savjet za ljudsku rasu glasi: svaki pojedinac svojim bi postupcima mogao pomoći majci Zemlji da se izvuče iz tih govana. Sada, kada je kasno, ljudska savjest je proradila. Meni je bilo svejedno. Zapalio sam cigaretu i posprejao se ispod pazuha dezodoransom s freonom i aluminij sulfatom i prestao sam razmišljati o globalnim svjetskim problemima; pod velikim kišobranom – bio sam siguran. – Što ima novoga? – upitao sam prvu osobu koja je prošla kraj mene – stariju gospođu s dva žuta, pletena cekera iz kojih je virilo zelenje – salata, zelje, kelj, špinat. – Što želiš, mladiću? – blijedo me gledala. – Rajčice. Kilu hibridne i sredstvima za zaštitu bilja tretirane, GMO rajčice. – I ja želim mnogo toga mladiću: doktora kojemu mogu ići svaki dan na besplatni pregled, ljubavnika na Viagri, sreću na Bingu i penziju veću od umirovljenih saborskih zastupnika. Iako ništa od toga nemam, evo tebi nešto. Pružila mi je glavicu salate. Bila je prljava, nevjerojatno prljava. Između blatno-zelenih listova plazili su puževi. Ne skrivajući gađenje pred dobročiniteljicom, zatvorivši kišobran, na vrh špice napiknuo sam tu lopticu zelenja i katapultirao u smjeru gladnih u Africi. Vjerojatno je pomislila da sam lud jer je počela bježati, ako bi se bijegom moglo nazvati gacanje debelih nogu na čijim su se listovima primjećivale nabreknule, debele modro-ljubičaste vene. Krenuo sam u obilazak svakodnevne rute – četiri kafića bez kinte u džepu, uobičajena porcija razgovora i žicanje sitniša za pivu u dućanu. Obavivši zadatak, sjeo sam na klupicu kraj lokalne trgovine mješovite robe – stjecišta ekipe starijih muževa kojima je alkohol postao sastavni dio života. Popivši tri-četiri pive s lokal-patriotima, dočekao 127

sam večer. Odložio sam kišobran-katapult-suncobran u obližnji grm, kao i sprej, prije toga ipak se još jednom našpricavši po znojnom tijelu, bio sam spreman za izlazak. Sunce je nestalo, ali kao da je toplina pojačana sparinom ostala ista. *** Popušio sam cigaretu do filtera i zadnjim ostacima žara upalio novu. Stajao sam na ulici ispred semafora. Upalilo se crveno svijetlo i tada mi je prišla djevojka zlatne kose okružena crvenonarančastom aureolom. Isijavala je ljepotu oko sebe. Okrznula se o mene i rekla: – Čekaš? – Čekam. – Hajde da čekamo zajedno. Minuta šutnje. Zeleno. Prešli smo na drugu stranu. – Stanko – predstavim se i pružim ruku. – Alisa – uzvratila je nježnom desnicom i službeno se upoznasmo. – Da prošećemo? – upitao sam, nisam imao što izgubiti. – Može. – A u kurac – rekao sam nehotično na glas i uhvatio je za ruku. Prihvatila je moju igru i značajno mi stisnula prste. Hodali smo parkom. Bio sam frajer. Na oči sam nabio najmodernije sunčane naočale marke Police. Platio sam ih od švercera na placu samo 60 kuna, a u optičkim trgovinama iste takve stoje od 600 kuna na više. Ma jebeš državu i PDV, zajebao sam sistem. Vjeverice su skakale s grane na granu i nabacivale se češerima. Na jednoj strani parka grupica skinheadsa i na 128

drugoj grupacija punkera čekali su povod da izbace suvišnu energiju tučnjavom između supkultura. Ljubavni par u pozi dva puža priljepka, meškoljio se na zelenoj klupici bez naslona. Na lijevoj stazici, desetak metara od nas, sredovječni muškarac – mogući samoubojica, u dilemi je koračao kao robot. Van parka, tamo preko na trotoaru, murjak je stavljao kazne na brisače krivo parkiranih automobila. Zastao sam kraj male kante za smeće – Za istiji grad – i u njoj ugledao tijelo moje. Uzeo sam pljesnivu koricu kruha – ostatak nečijeg sendviča i sjeo na travu. Počeo sam jesti. Alisa je sjela kraj mene. Pojeo sam suhi obrok do posljednje mrvice i pogledao Alisu u oči. – Tko prvi trepne, izgubio je – rekao sam. Gledali smo se nepomično 3 minute i 48 sekundi. Imala je duboke oči boje mora, neba, Dinama i ostalih tipičnih, primjerenih hrvatskih epiteta. Imao sam oči boje drvenog ugljena za roštilj. Dimilo se iz njih. Bacila je plavetnilo na grill i poljubila me. Miješao se svježi dah Orbita bez šećera i smrad mikroorganizama iz zubi neopranih tjedan dana. Miješala se slina prirodne izvorske vode i slina četiri pive uz nesvjesno podrigivanje. Miješala se zdrava, prirodna juha od povrća i bolesni saft ludog goveđeg gulaša iz konzerve. Miješala je. Miješao sam. Svršivši miješanje, izašli smo iz miješalice i stresli travu s odjeće. Izgubila je ogrlicu. Tražili smo je upaljačima. Našao sam je i rekao frazu: – Šutnja je zlato. Legli smo na travu, jedno uz drugo i zaspali. Probudio nas je zvuk kosilica za travu, kojima su upra129

vljali djelatnici poduzeća za uređenje okoliša. Radnici u zelenim kombinezonima i žutim, kratkim majicama, preplavili su zelene površine sa svojim zelenim kosilicama. Kosilice su brujale i derale i nadirale i udarale u našu barijeru. Nismo se ni pomakli. Gledali smo u zlatno sunce okruženo crvenonarančastom aureolom, kako se diže iz svog brloga. Sunce se polako rađalo, a mi smo šutjeli.

130

KOKOŠ I JAJCE ŠTEFA Z BREGA Zovem se Štef i, kak valjda znate, živim na Bregu v Hrvatskom zagorju. Ovo su me misli šterne zapisujem da još neke ostane poklje mene osim fačukov. Imum trideset sedam ljet i poljoprivrednik sem; pravi seljak. Mati i oča su mi vmerli, a brače i sestre niemum, pa sem ostal kak gazda na velikom gruntu med svinjama, čučekima, puranima i drugom sitnom marvom. Liepo si pomujne delam na zemlji i nekak mi je sega kaj mi treba čistam dosta. Meni je dobre v životu se dok imum jesti i piti. Nemre mi biti tak gerdo kaj bi išel delat v fabriku za nekakvog muljatora šteri si bu hižu punil na moj račun. Si su gazdi isti, si su vni kapitalisti šteri hočeju some velike peneze na tuđoj moki. Ali, ja sem zate svoj gazda. Mene nebu nišči jebal! V školu sem išel some osem razredov, s tim da sem v peti i sedmi išel dvaput. Voljel sem bežati z nastave, biti se z drugimi klipani i pucice šlatati. Na kraju so me pustili vunj z škole na liepe oči, some kaj im nem pizdarije delal. Da vum iskreno velim, morti i niemum pravu školu, ali zate imum školu življenja. Stari sem dečak, još se niesam oženil. Mislim da za ženidbu naviek imum čas, nikam mi puce nebudu vušle. Ovak ih imum kuliko hočem, a da si perstena nateknem na roku imel bi some jenu za cieli život. A to pa mi se gli još ne šika. Zagorec sem, ali i veliki Hrvat, jer se dielove liepe naše volim i štujem. Na me se hiži od devedesetog ljeta viesi velika hrvatska zastava – da se vidi ko tu živi, a v spavače sobe imum sliku čoveka čije ime denes nije pometno javno spominjati. Kak i saki pravi domoljub boril sem se na frontu za Hrvatsku, ali o tome baš i ne bi štel puno 131

pripovedati jer me sram kaj su sad i čistačice i kancelarijski štakori i vni kaj su zbrisali z zemlje na bauštele – hrvatski branitelji. Petsto hiljada branitelja je v tom nekakvom registru. Ko je tu lud??? Dok so jeni ginuli na ratištu, drugi su se bogatili v foteljumi; kojkakvi poduzetnici kriminalci i ljigavi političari opljačkali so našu domovinu štera je nastajala na kervi. Znom par ljudi z našeg sela kaj so naglo zbetežali pri pozivu na mobilizaciju. Drugi so se hitili v politiku i branili dom z kancelarije; ali zate so im penezi odnekud some kapali. Pre nisu nike imeli, a denes imaju teške biznise i postali su gospoda. Zate pljujem na se njih! I nike više nebum rekel osim toga da mi, šteri sme bili v rovovima, najbolše znomo kie je pravi branitelj i domoljub. A ak bu trebale, i naze bumo išli braniti svoj dom! Zna se da sme spremni i ideme dalje! Moj drugi dom je ma kljet gde se saki tjeden opuščam i veselim z prijateljima. Tu si zname liepo spiti, zapopevnuti i streljati v zrak z kalašnjikova. Par put su susedi zvali policiju da nas zmiri kad sme se preveč zapili, pa sem onda moral plave dečece ponuditi z delancom da to riešim. Ali kaj si nebi mislili, ja si dobre zapamtim toga kie me prijavil pa mu drugi den dojdem dimo, male zmašem pred njim z sekirom ili motorkom i pošaljem ga v krasni kurac – jer kaj nekoji ljudi imaju srati dok je fešta. Ko im je kriv kaj nemaju svog življenja, pa ga moraju jalnuši kvariti drugome. Nemrem za sebe reči da sem najbolši na svietu, ali ipak sem jako pobožni, pravi katolik. Dok niesam hudo mamurni i morem se zbuditi, v nedelju vjutro idem k meši. Onda idem na spoved i se kaj sem grdoga v životu zgrešil, bude mi oproščeno jer Bog se prašta pa i meni oprosti kaj ga skunem stoput na den. Furt velečasnom hitim i par kuna v škrebljicu kak i si drugi šteri su mu 132

strahu. Ipak je pop naša špaga z nebom i na njega nigdar nesmeš pozabiti. Furt ga trebaš: za ženidbu, krstitke, pričest, firmu, sprovod... Popu se nesmeš zameriti i moraš mu dati velki obiteljski dar za Tri kralja. Kak bi to zgledalo da mu kroz ljeto nisi platil danak, a unda ti nešči z familije merje i pop ti neče dojti na sprovod, ili ti neče dete kerstiti. To bi bila sramota i špot! Ma druga cirkva je naša selska birtija gde imum rakiju za zajtrek, konjak za obed i pivu za večerju. V njoj sem pone više neg v pravoj cirkvi, ali obadve cirkve jenak volim. Volim i Katicu, našu konobaricu z velikimi cecki, štera furt napravi se kaj joj velim, pa se z menum zna i povaljati po sienu. Glejte, ja sem pon ljubavi prema sakomu, ali bi bil Juda da ne priznum da i meni nešterni ljudi ne pašu. Ne paše mi naš predsednik mesne zajednice Mijo, dotepenec šteri v semu hoče biti glavni v selu jer je najbogateši. Iako se dela veliki poštenjak, Mijo je lopov, teški lopov, a si mu žmire na jeno oko, dok mu z jezikom rit ližu. On je pre živel v Zagrebu i za vreme rata je švercal puške. Onda se doselil v naše selo i s tim novcima pokupoval zemlju i sad se bavi seljačkim turizmom v šterom dela pol sela. Ti bedaki delaju pri njem kak robovi za minimalac i još ga fale kak je on dobar i kak im je posel dal. Meni je jemput v birtiji kad sem z veseljem terl kupice i popeval, rekel da sem niškoristi i pijanec i onda sem ga zbil tak jako kaj je završil v bolnici, a ja sem završil na par dana v reštu, ali mi nike nije bilo žal. Nema se on kaj meni kurčiti. Ja imum sve ja! Ja furt velim da morame biti ljudi, a ne živina. Ne some ja i moji susedi, već si Zagorci i Hrvati, jer kad hočemo si mi dišemo ko jeno – kak v ratu, na vatrogasnim zabavama ili na nogometu. Ak hočemo iti v Evropu, morame se tak i ponašati. Trebame biti poštenjaki, ali se nesmemo tim Evropljanima revati v rit. Jer, kaj smo mi bedasteši od vnih 133

šteri doma z nožimi ne kolju svinje, a ni rakiju nesmeju kuhati i med delati? Vni su gospoda, a mi smo seljačine? Bogme, niesmo! Vej vum bum povedal jenu velku istinu. Kak smo do vej živeli, tak bi mogli i dalje. Evropa num nikum ne odišla i v nju bumo vušli pre ili poklje. Vni nas više trebaju neg mi njih jer nas some hočeju opljačkati. Več so bogami v tom i na pol uspeli – kupili su deržavni telefon, INU, PLIVU, a na kraju budu i su zemlju i vodu i nam nebu nike ostale, osim da se preselimo četri metra spodi zemlje ili v Australiju. Tulike o tom suverenitetu za šterog se zalagal naš Deda – japa sih Hrvata. Ali mi nebumo dali da nas nešči godinama tlači i zajebava. Naš narod je pravi evropski narod i mi niesmo nekakvi Balkanci kak nas te budaletine nazivlju. Naš narod bu još puno toga dobrega napravil i pokazal cielomu svietu kaj so to Hrvati. Kie je zmislil kravatu ili penkalu? Nie ni Englez, ni Turčin, ni Talijan, več Hrvat. A još kad vujdemo v NATO i kad num naši brati Amerikanci budu preletavali z ajeroplani zgori naših glava, nemo se nikoga morali strašiti: ni Srba, ni Slovenaca, ni Bosanaca, ni Cigana, ni Židova, ni pedera, ni vegetarijanaca, ni terorista, ni ateista... I gde num unda bude kraj...? Faljen Isus i Marija! Bog i Hrvati! Vaš Štef z Brega.

134

HOMO KRAPINENSISI (Prije 500 000 godina na podru ju današnjeg gradi5a Ivanca ivjeli su Homo krapinensisi – pripadnici opora neandertalaca.) Ljudva se vraćao iz šume u pećinu sa srnom na leđima. Znoj mu je oblijevao zadovoljno, dlakavo tijelo; osigurao je hranu za slijedećih nekoliko dana. Pleme će prekinuti mesni post koji je trajao već tjednima. Ljudva je jedva čekao da vidi Milku, čuvaricu ognjišta koja mu je pripremila napitak od zgnječenih, fermentiranih borovnica, za okrjepu od naporna lova. – Gdje su borovnice!? – odmah je viknuo Ljudva mumlanjem i gestikulacijom rukama, došavši pred pećinu. – Nema borovnica, netko ih je ukrao – zavapi Milka. – Kako ukrao?! – razljutio se Ljudva, samozvani poglavar pećine, vođa pećinskih ljudi. – Tako – reče Milka. – Išla sam se samo posrati u grmlje i kada sam se vratila, borovnica više nije bilo. – O ženo, kaj me snađe, sve su moje potonule lađe! – povikne Ljudva i udari srnom Milku po leđima. Milka, već naviknuta na Ljudvine izljeve bijesa, brže-bolje pobjegne u pećinu, šćućurivši se u kutu. Ljudva se malo smirio, ali mozak mu je panično radio sto na sat pa krene u potragu za borovnicama. Nakon kratkotrajnih preliminarnih istražnih radnji među pripadnicima čopora (šamar-dva, uz pitanje – gdje su borovnice), logički uvidi da od svih neandertalaca nedostaju Miško i Blaž. Krenuo je u potragu za njima i ubrzo ih je pronašao u obližnjem žbunju, odakle je dopirao smijeh i gdje su se Miško i Blaž oblijevali napitkom od borovnica ispivši već gotovo sve. 135

– A tu ste ptičice! – vikne Ljudva i iščupa bukvu srednje veličine iz zemlje zajedno s korijenjem pa udari represivnim aparatom po Blažu i Mišku. – Meni ste ukrali borovnice, gamadi jedna, meni koji vas hranim i oblačim! Tko vam je ulovio ta prekrasna odijela od šugavog vuka i 200 kg teške divlje svinje? Tko? – Ti – zamuckujući odgovoriše neandertalski bećari. – Pa normalno da sam vam ja, kad ste vi sami nesposobni. A sada mi ovako vraćate! – Samo smo htjeli probati to osvježavajuće piće koje piješ samo ti, no dopalo nam se i nismo si znali reda. Oprosti, Ljudva – stenjući prozbori Blaž pod udarom bukve. – Evo ti, majmune jedan! – udari ga Ljudva snažno, kirurškom preciznošću po četvrtom rebru. – Pa ja jesam čovjekoliki majmun, nisi me uvrijedio – reče Blaž. – Nisam rekao čovjekoliki majmun! Ti si običan majmun! Tko je ovdje glavni?! – povika Ljudva i udari još jače. – Ti! – obojica povikaše – Nemoj nas više tući! – Kaj nemoj!? Evo ti! I tebi! A sada ćete lijepo pogurnuti prste u ždrijelo i pobljuvati sve kaj ste mi popili u posudu gdje su se nalazile borovnice. – Ti to ozbiljno?! – u čudu se nađoše Blaž i Miško. – Da – hladno reče Ljudva i prijeteći podigne bukvu na udarac. Vidjevši da vrag uzima šalu, Blaž i Miško pogurnuše prste u ždrijelo i ispovraćaju gotovo sve što su popili. – Drugi ćete puta valjda razmisliti kaj pijete. Slobodni ste. Možete ići. Blaž i Miško bezglavo otrče, a Ljudva uzme posudu u kojoj se nalazila izbljuvana tekućina i nagne pola sadržaja na eks. Odmah se osjećao bolje pa dođe do pećine viknuvši Milki: – Milka, kaj ima za jesti?! Gladan sam kao mamut! 136

– Svježi srneći but u umaku od friškog blata, posut zelenom travom i lišćem od maslačka; upravo sam ga iscijepala kamenom sjekirom i malo popržila na vatri, tako da dobije hrskavu koricu. Evo ti. Uzmi, jedi – reče Milka i doda Ljudvi ogromnu komadinu mesa s koje je još na nekim mjestima curila krv. Ljudva je proždrljivo zagrizao u obrok zalijevajući ga povremeno s ostatkom pića od borovnica. Najevši se i napivši, Ljudva obriše masna usta otvorenim dlanom shvativši da mu još nešto nedostaje da zaokruži dan. On nije znao razmišljati, već ga je instinkt o održanju vrste podsjetio: – Milka, odmah legni pod medvjeđe krzno! – naredio je Ljudva – Sada sam spreman za najveće poduhvate. Te je noći začet Ljudva II., a Ljudva I. zadovoljan je sljedeće jutro otišao u lov.

137

SELJA)KA BUNA U malenom selu podno najviše planine u Hrvatskom zagorju Ćiro se probudio i istrljao žute krmelje iz očiju. Poljubio je u obraz ženu Magdu, koja je još spavala, znajući da je to možda posljednja prilika da vidi nju i svoje desetero djece. Dadžbine i porezi nametnuti od strane feudalaca dosegli su maksimum. Ćirin vlastelin povisio je naturalni porez, a to je značilo da Ćiri nakon napornog crnčenja od zore do mraka na polju, šumi, vinogradu, ne preostaje gotovo ništa za preživljavanje obitelji. Ćiro je još nekako podnosio visoku rentu na kukuruz, pšenicu i krumpir, ali sada je njegov vlastelin Ludwig pl. Štomprlin povisio poseban porez na vino, a to mu Ćiro nije mogao oprostiti pa je povikao: – DOSTA! Kao što je u Stubici Matija Gubec skupio na tisuće ljudi koji će krenuti u ustanak protiv feudalca Franje Tahija, tako je i Ćiro skupio tristotinjak seljaka koji su se digli protiv Ludwiga pl. Štomprlina. Pa pobogu, stoljećima su iskorištavani, na grubim seljačkim rukama više nema mjesta za nove žuljeve; tek jedina im je utjeha bila kada bi se noću, u rijetkim trenucima odmora, seljačka družba sastala u nečijoj klijeti – uz čašu, dvije, galon vina; a i to su im htjeli oduzeti. Ali bogme neće; sada, godine 1573. kucnuo je čas da se oslobode feudalne čizme. *** Seljaci su se skupili kod Drašekove klijeti gdje su se povremeno sastajali ispijajući gutljaje rujna vina i pjevajući zabranjene pjesme. Budući da je Ćiro među seljacima imao najveći ugled (mogao je najviše popiti), jednoglasno ga izabraše za vođu. 138

Ćiro se popeo na stol te poviče: – Imate li svi oružje, ispravak – oruđe! – Imamo! – povika gomila i u zraku zavijori skroman poljoprivredni alat. – Idemo li srušiti Ludwiga pl. Štomprlina!? – Idemo!!! – Piti ili ne piti?! Kucnuo je čas! – povika Ćiro dok je masa glasno skandirala njegovo ime. Ćiro skoči sa stola i povede seljačku bunu. Svi zajedno krenuše prema dvorcu Ludwiga pl. Štomprlina. *** Ludwig pl. Štomprlin nije se previše opterećivao seljačkim ustankom jer je imao više od stotinu dobro izvježbanih, naoružanih vojnika koji bi s lakoćom izašli na kraj s loše naoružanim i boju nevičnim seljacima. Njega je mučilo nešto drugo. Ako ih sve pobije – tko će raditi na poljima, u šumama, vinogradima? I zato se Ludwig pl. Štomprlin odlučio za pregovore s kmetovima poslavši izaslanika pred njih da dovede vođu pa da za zelenim stolom pokušaju riješiti neugodnu situaciju. U prvi tren seljaci ne pristaše na diplomatske aktivnosti, već su i dalje naginjali sirovoj sili, ali Ćiro, koji je bio nešto promućurniji od ostalih, primijeti da bi možda mogli izboriti svoja prava bez prolivene kapi krvi. – Ne idi u lavlju jazbinu, Ćiro – govoraše mu seljaci. – Ne brinite, ljudi – reče im Ćiro. – Ako me nema dva sata, započnite napad. Bartol neka vam bude vođa. I ne brinite, sredit ću stvar za vijeke vjekova. Seljak više nikada neće biti bedak. – Ćiro! Ćiro! Ćiro! – seljaci skandiraše svom hrabrom vođi.

139

*** Ušavši u blještavu prostoriju gdje su plemići provodili svoje srednjovjekovne orgije, Ćiro se nađe pred raskošnim stolom dugim dvadesetak metara na čelu kojeg je sjedio Ludwig pl. Štomprlin. Stol je bio prepun svakojakim gastronomskim đakonijama i peharima vina, a Ćiri zakruli u želucu jer posljednje što je pojeo bili su kukuruzni žganci od prije tri dana. – Sjedni nasuprot mene, Ćiro – reče mu ljubazno Ludwig pl. Štomprlin. – Sve kaj je na stolu, ponuđeno je. – Ne, hvala – reče Ćiro nahranjen idealima makar mu se u ustima skupljala slina, a trbuh zvao upomoć. – Kako želiš, Ćiro – reče Ludwig i zagrize u fazana. – A, kaj vi seljaci zapravo želite? – Mi… Želimo… – započne Ćiro, a pogled mu sklizne na demižon vina i friško pečena svinjska rebarca koja su se nalazila pred njime te odmah zaboravi na sve postavljene uvjete koje je dogovorio sa ostalim seljacima. – Kaj mi želimo? Želimo… Želimo… Želimo… Piti i jesti. – Pa samo reci, Ćiro, reci sve kaj ti je na duši – reče Ludwig i zagrize u jarebicu. – Reci mi kaj još želite? – Mi želimo… Mi želimo… Mi želimo… Želimo… Jesti i piti – reče Ćiro pogledom uprtim u pohani pileći batak. – Pa ako je samo to, onda ćete to i dobiti. Ali nećete mi stvarati probleme, zar ne, Ćiro? Ćiro je već jeo objema rukama rujući glavom po tanjuru, zalijevajući nesažvakane komade mesa vinom. – Da, da, da – reče Ćiro. – Sve ćemo se dogovoriti. – Koliko vas je vani? Tristo? – Da, da, da – punim ustima, kimajući potvrdi Ćiro. – Tisuću litara vina i hrane za šesto ljudi, to bi vam trebalo biti dosta za veselicu. A tebi Ćiro, kao razumnom čovjeku i inteligentnom vođi, sutra ćemo isporučiti na

140

ruke 200 litara najboljeg vina – noje i pet skotnih prasica. Ali, sutra da ste mi svi na radnim mjestima – u polju, vinogradu, šumi. Jasno!? – Mmm… – punih usta potvrdno promrmlja Ćiro. – Bilo mi je zadovoljstvo poslovati s tobom, Ćiro. Kad završiš s jelom i pilom, moj sluga će te otpratiti do izlaza – reče Ludwig i izađe iz prostorije. – Mmm… – promrmljao je Ćiro. *** Našavši se pred seljacima, Ćiro ponosno uzdignute glave reče: – Sve sam sredil! Sve! – Kaj? Kaj si sredil? – upitaše seljaci. – Sredil sam nam danas veliku feštu. Piti i jesti do zore. – Lijepo, super. A smanjeni porezi, ograničeno radno vrijeme, povoljniji uvjeti rada i ostalo? Kaj s tim? – upitaše seljaci. – Ljudi, slušajte. Mi smo seljaci, a oni su feudalci; mi znamo raditi, a oni znaju donositi zakone, zapovijedati i plandovati. Pa onda ljudi, radimo ono kaj mi najbolje znamo, a oni neka rade kaj oni najbolje znaju. – Siguran si u to kaj govoriš, Ćiro?! – u čudu povikaše seljaci. – Sutra ćemo razmišljati o sutra, a danas razmišljajmo o danas! I zato – idemo jesti i piti! – povika Ćiro. – Ćiro! Ćiro! Ćiro! – masa je skandirala, a kameno lice Ludwiga pl. Štomprlina na prozoru dvorca iz podmuklog smiješka preraslo je u histeričan smijeh.

141

KADA TE LILIPUTANCI POVUKU NA DNO U ovaj sumoran dan, Valter je po običaju ostao kod kuće. Duboko zavaljen u fotelju na televizoru je gledao telenovelu. Kao opčinjen zurio je u mali ekran gdje su se nizale pokretne slike:

Ljubav bogatih i zloba siromašnih (73. epizoda) Na pola razjapljenih usta, le erno se kese5i, kljucaju5i glavom gore-dolje, s ašom u rukama, nabildani George se primicao tananoj manekenki Margie, koja je upravo razgovarala sa suhonjavim Dickom. Vidjevši da dolazi markantni George, ljepotica Margie rukom je dala znak neuglednom Dicku da prošeta. Dugonji Dicku nije bila po volji njezina gesta, ali je ipak popustio, vidjevši na drugom kraju prostorije simpati nu Sandy. Zavodnica Margie se slatko nasmiješila macho Georgeu, na što je ovaj nadobudno odbrusio: – Mala, nato i mi whiskey. Krasotica Margie napuni kristalnu ašu Johnnie Walkerom i doda je playboyu Georgeu koji ispije pi5e, nabaci smiješak pobjednika nad neprikosnovenim bo anstvom i uputi se prema šanku. Seks bomba Margie našla se duboko uvrije$ena. Suzbivši bijes, zatomila je ponos i ponovno je pošla tra iti papu ara Dicka, koji se udubio u razgovor sa ku5anicom Sandy. Kada su im se pogledi susreli, mimikom je od njega tra ila da ostavi nenašminkanu Sandy i po$e s njom. Stalo eni Dick se pravio da ništa ne primje5uje. Nakon kratkog vremena nepredvidljivi Dick ipak je napustio trenutnu sugovornicu – dosadnjikavu Sandy, kurtoazno se

142

ispri avši, no nije otišao k privla noj radodajki Margie, ve5 za šank gdje je pio veseli Georgete pa je po eo piti s njime. Stidljiva Sandy je otišla ku5i, eufori ni George je pao na pod obuzet alkoholnom groznicom, pijani Dick je pao kraj njega, a sponzoruša Margie otišla je s bogatašem Kirkom. – Koje sranje – pomislio je Valter i ugasio televizor. Ostao je sjediti u polumraku. U tišini. Čekao je. Čekao. Nešto. Smirenje. Popio je pola litre votke. Zbog nabreknulog želuca, mučnine, napetosti. Želudac je splasnuo. Njegova želja se probudila. Valter izađe napolje kao zombi nakon tristogodišnjeg sna. Automatski je vukao jednu nogu za drugom. Vjetar mu je nanosio prašinu s asfalta u oči, no nije se obazirao na prirodnu prljavštinu. Hodajući je razmišljao o vrhuncima primitivizma civilizacije, nacije, demokracije, administracije. Promijenivši kanal u svojoj glavi, otišao je u drugu krajnost pjevušeći pjesmu izgubljenog, umornog ratnika. Klizio je niz pločnik, korak po korak, brojeći svaki svoj koračaj i automatski ga pohranjujući u memoriju mozgovnog kompjutera. U njemu je nastalo rasulo. Sintaktičke greške pojavljivale su se na ekranu, ali pomoći nije bilo. Virus je bio tu i nitko ga nije mogao otkloniti. Stigao je do najviše zgrade u centru grada. Liftom se popeo na posljednji kat. Kroz glavu su mu kovitlale tragične obiteljske slike: pradjed se upucao kuburom, djed se objesio, otac se raznio bombom, a ni Valter nije pronašao originalniji odgovor za svoje psihičko stanje. Prošavši još nekoliko stepenica, izašao je kroz bijela vrata na ravni krov zgrade i uputio se prema ivici. Nijemo je stajao na rubu, promatrajući Liliputance u dubini. Kretali su se ulicama kao mali, vrijedni mravi i prvi je puta prema

143

njima osjetio suosjećanje. Zapalio je cigaretu. Preuzela ga je toplina. Polako je otpuhivao kolute dima ispred sebe, stvarajući dimnu zavjesu. Zavjesa je bila zid kojeg je trebao preskočiti… ***

INTERMEZZO (10 minuta pauze za donošenje konačne odluke) *** Vratio se u lift, spustio dolje – u d unglu, pošao kući i sjeo za televizor. Valter se zabuljio u mali ekran i opet je sve bilo u redu.

144

PROIZVOLJNA PROIZVODNJA BUDUANOSTI Čvrsto sam stajao na asfaltnom platou promatrajući točkicu koja je postajala sve veća i veća; kreatura se kretala u mom pravcu neočekivanom brzinom. U grču, gotovo do bola naprezao sam oči, želeći se uvjeriti u istinitost pojave. – Stvarno dolazi. Ostajem na mjestu, suočavanje je ipak najvažnije. Mogao sam pobjeći. Nisam potrčao makar sam osjećao strahovitu potrebu da podbrusim pete. Počela se nazirati jasnija kontura crne spodobe i preplaviše me val užasa ugledavši iskolačene oči, smežurane podočnjake, podbuhle obraze, razbijen nos, prokrvavljene usne i širom izbezeknute zube koji nisu obećavali ništa dobro. U kreaturinom brzom hodu osjećala se agresivnost. U zraku je lebdio veliki upitnik… – Što da učinim? Više ne mogu pobjeći… Imao sam priliku… – MOŽEŠ… MOŽEŠ… MOŽEŠ… – Ne mogu! Shvati me! – SVINJO! HAJDE, POTRČI! – Ne. Jednostavno ne mogu. – POŽALIT ĆEŠ… ŽALITI… – Što te briga? To je moj život! – I ŠTO SAD? ZAR ĆE VJEČNO DRUGI MISLITI ZA TEBE? – Da. – TO JE ONDA TVOJA STVAR… Kreatura se nalazila na pet metara… Četiri…. Tri…

145

Dva… Jedan… Skočivši na mene, zapuhnuo me oduran, smrdljiv zadah; bazdila je na pokvarenost, trulež. Nagon samoodržanja govorio mi je: – ZBACI GOVNARA S LEĐA – JAČI SI! Nisam mogao. Kreatura me čvrsto držala prikliještenog o tlo. Napeo sam sve svoje snage – uzalud. Potpuno iscrpljen i van sebe, osjećao sam kako me okreće, ulazi kroz prsa i otima mi dušu… Pustila me je. Pogledao sam kreaturu. Pakosno se smijala. Okrenuvši joj leđa, otišao sam. Nisam bio svjestan da smo zamijenili uloge… *** Ušao sam u klasičan stereotip, melankoličnu monotoniju, višegodišnju poslušnost, programiranost na život po ustaljenim obrascima, pravilima, propisima, normama. Uz savijanje kičme sve je u redu. Nije u redu. – SRANJE!!! To nije život, to je gubljenje vremena, traćenje svijesti, fizička i psihička opterećenja koja pogađaju u svaki živac do onog trenutka kad jednom ne zaurlaš: – STOP!!! I počneš živjeti drugačije. *** Na glavu sam stavio crnu, vunenu kapu – fantomku. Navukavši je preko lica do vrata, kroz proreze za oči bljesnuo je posljednji tračak svjetla. Obrazi su ispod maske gorjeli od bijesa, stiskao sam pesnice do bola.

146

Nisam mogao izdržati pritisak. Uzeo sam željeznu šipku i počeo anarhistički ples protiv svih konvencija. Istrčao sam na ulicu. Plesao sam LAMBADU i vandalski razbijao šipkom izloge trgovina. Uz VALCER Na lijepom plavom Dunavu smrskavao sam ljudske glave te uz STEP pretvarao ukiseljene mozgove u izobličenu kašu. Uz STISKAVAC sam zadovoljavao pohotu na djevojkama koje su slučajno prolazile. Uz KAN-KAN pišao sam po kulturnom i religijskom nasljeđu. Uz BOOGIE-WOOGIE srao sam po modernoj tehnologiji. Probuđeni iskonski nagoni uzeli su me pod svoje okrilje. Pretvorio sam se u neandertalca opsjednutog ubijanjem, uništavanjem, oslobađanjem seksualne i ine energije. Uživao sam u neprikosnovenoj moći nad drugima – sve dok nisam pukao. Odlomio sam se kao sićušni komadić stijene s vrha Rocky Mountainsa i padao prema dnu ponora brže od kojota Đure S. Zlikovskog – supergenijalca. Spljoštivši se u podnožju kanjona, spoznao sam istinsku bespomoćnost čovjeka. U nekim trenucima života jednostavno ga netko ili nešto tjera da uradi ono o čemu nikada prije ne bi ni pomislio. Jednoga časa nešto pukne u njemu i, potpomognut spletom okolnosti i nekim stimulansom, čovjek ostvari prijetnju koja se do tada gorko skupljala. *** Da li da pobjegnem? Kamo? Bježim u crne misli okupirajući mozak do trenutka ludila. Potpuno sam nestabilan, neuravnotežen, neracionalan. Ne prihvaćam stvari kakve jesu, već iz smrdljivog plastelina modeliram sebe u prototip ovjeka.

147

Krećem u potragu za svjetlom. Brzo ga nalazim, ili barem mislim da ga nalazim. U samom sam epicentru. Uzimam blistave snopove fluorescentnih boja i bacam ih po svome vidokrugu. Pobivši svu živu i neživu okolinu, uzimam crnu temperu i premazujem sebe. Ništa ne vidim. Mlataram vratom kao kokoš odsječene glave i u nepreglednom mozaiku tražim komadiće svoje slagalice. Potpuno sam izgubio kompas. Mnogo sam mislio. Ništa nisam uradio. Uvidjevši da moja nastojanja nikuda ne vode, odbacio sam svaku smislenu cjelinu i svaki proračunati plan. Odlučio sam se pouzdati u slučajnost kroz koju bih bez mnogo truda trebao stići do cilja – satisfakcije za izgubljene godine života. *** Otišao sam u šumu živjeti boemski u malenoj, drvenoj kućici, kao pisac bez teksta; kao drvosječa s previše drva. Unaprijed sam se osudio na propast i ne mogu si pomoći. Ne vidim pravo stanje stvari – vidim isječke, vidim ono što želim vidjeti, a daleko ne gledam. Nemam volje ni za šta, osim za svoju umjetnost, ali moja umjetnost nema volje za mene, umjetnost mi je za sada – NIŠTA. Izabrao sam svoju opciju i sada čekam inspiraciju – nadahnutih pet minuta. Smatram da će moj rad biti škartiranje postojećeg materijala univerzalnom, ali ipak svojstvenom metodom kojom ću reciklirane proizvode pretvarati u jedinstven, gotov proizvod. Toliko toga se događa, samo treba vidjeti, treba se sjetiti, treba upotrijebiti. Ograničivši se na istrčavanje bezbrojnih sprintova, beskompromisno slijedim svoju viziju, godinama živim u međuprostoru...

148

*** Jednoga dana otišao sam dublje u šumu srušiti sjekirom dvije-tri bukve za ogrjev. Brzo sam riješio prve dvije. Posjekavši posljednju, bukva je pala na krivu stranu poklopivši me. Ležao sam dugo nepomičan, a onda, iznenada, otvorio sam oči. – Kakvo je ovo jebeno mjesto!!? – zaurlao sam iz petnih žila. Ostao sam bez odgovora i počeo se cerekati. Izbacivši luđački smijeh iz sebe, počeo sam razmišljati: – Što da učinim? Kako da se izbavim iz ovog mjesta? Upalila mi se lampica. – Heureka! Počeo sam shvaćati. Shvatio sam da se bijegom ništa ne postiže. Vratio sam se kući, otisnuo među ljude, počeo nešto pisati i nisam više stao. Pišući sve više i više, znao sam da sam na pravome putu, da ulazim u povijest ljudskih sranja. I shvatio sam o čemu govori sve ono o čemu pišem. Shvatio sam da nemam pojma – ni o čemu. Stvari kako dođu, tako se i slažu. Nešto se mora raditi u životu – priznao sam. Priznanje je, doduše – opravdanje, a opravdanje – sranje, ali i istina je sranje. Svaki čovjek ima pravo stvarati ono što misli da je dobro, čak i kada je to užasno loše. Život nije velika crna ništica. Smisao života postoji. Počeo sam ga stvarati… Ili ipak nisam? Tko što zna? Krhko je znanje. I proljev je sranje.

149

prazna stranica

SADR/AJ Predgovor: RAZBIJANJE MITOVA O UMJETNOSTI ...... 5 UMJETNIK ...................................................................... 10 SPAŠAVANJE SVIJETA .................................................. 14 ZOO ................................................................................. 19 SLON ............................................................................... 23 KOSA ............................................................................... 27 POSLOVNI ČOVJEK ....................................................... 30 NIRVANA SMRADA ...................................................... 34 MASON KAPVEL – SLOBODNI ZIDAR ........................ 38 KURAC, PIČKA, JEBANJE .............................................. 41 ANTRAKS ....................................................................... 44 DUHOVNI KOCKAR ...................................................... 46 ŽETVA ............................................................................. 50 KRUŠKE I JABUKE ......................................................... 52 TOK SVIJESTI UZVODNO ............................................. 55 MJESEC KRADE POSAO SUNCU ................................. 58 MANEKENI, KUNIĆI I TEKUĆA PITANJA ................... 65 KONCERT ....................................................................... 70 AMER I RUS ................................................................... 74 ULTIMATE FIGHT ............................................................ 84 MAS MEDIJ ..................................................................... 85

151

TV TROJSTVO ................................................................ 89 IRAK ................................................................................ 96 SIMULACIJA ................................................................. 101 GLAD ............................................................................ 110 I ONDA JE ALOJZ ODREZAO HOBOTNIČIN KRAK ............................................................................ 114 TKO S VRAGOM TIKVE SADI .................................... 121 ŠUTNJA POD ZLATNIM SUNCEM ............................. 126 KOKOŠ I JAJCE ŠTEFA Z BREGA ............................... 131 HOMO KRAPINENSISI .................................................. 135 SELJAČKA BUNA ......................................................... 138 KADA TE LILIPUTANCI POVUKU NA DNO ............. 142 PROIZVOLJNA PROIZVODNJA BUDUĆNOSTI ........ 145

152

O AUTORU Mario Surjak rođen je 1977. godine u Varaždinu. Živi i stvara u Ivancu. Završio je srednju ekonomsku školu, no nikada se nije bavio ekonomijom, već se nekoliko godina bavio novinarstvom u tiskanim i internet medijima. Također je i fotografirao za te iste medije. Radio je sezonske poslove poput branja grožđa na plantažama u Sloveniji i kao radnik na arheološkim istraživanjima. Objavljivao je ponešto proze i poezije u zbornicima, časopisima i novinama.

153

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Sme5e – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov pou ak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odje5e – zbirka, grupa autora Ma ka u izmama – Iva Pejković Mrtva puhala ive vje no – Josip Potnar

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 SURJAK, Mario Liliputanci u zoološkom vrtu / Mario Surjak. - Rijeka : Zigo, 2010. - (Katapult ; sv. 12) ISBN 978-953-7142-44-5 120502042

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedeFim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji na@in ne utje@e na zakonska ograni@enja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Mario Surjak • Liliputanci u zoološkom vrtu

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko O ani5

Urednica Dijana Merdanovi5

Jezična savjetnica Mirela Fuš

Oblikovanje naslovnice Sanja Kapid i5

Siječanj, 2010.

ISBN 978-953-7142-44-5 www.katapult.com.hr

E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova