Zbirka: Ima boljih stvari od suhe odjeće by Udruga Katapult

prazna stranica

IMA BOLJIH STVARI OD SUHE ODJEĆE MALI INVENTAR SUVREMENOG ŽENSKOG STIHA

prazna stranica

Ima boljih stvari od suhe odjeÄ&#x2021;e mali inventar suvremenog Ĺženskog stiha

Zigo Rijeka, 2007.

prazna stranica

Ima boljih stvari od suhe odjeće (ili prinove u Kuli Pjesme) Kroz povijest razni su umovi pokušali dati svoju, onelinersku ili elaboriranu, misao o tome što je to poezija. Za američkog pjesnika Roberta Frosta "poezija je otkrivanje", za libanonskog Amerikanca Khalila Gibrana poezija je "stvar radosti, bola i čuda s daškom rječnika", dok je za engleskog pjesnika Johna Waina "poezija u odnosu na prozu ono što je plesanje u odnosu na hodanje". Sve su to, naravno, zgodni citati, no pravo pitanje ovdje nije što je poezija nego što je poezija mladim damama koje smo okupili u ovoj knjizi i što ih uopće povezuje? Ideja o nastajanju ovog inventara činila se sasvim opravdanom nakon što je u proljeće 2007. godine katapultovske tjedne sastanke odjednom preplavila, čini se, doslovna hrpa rukopisa, točnije isprintanih stihova mahom autorica. Kako je tempo našeg bavljenja književnošću i edukacijom budućih mogućih književnica i književnika od početka bio isključivo baziran na prozi, dugo smo odbijali se upustiti u ono što se danas u hrvatskoj izdavačkoj zbilji naziva "neisplativošću poezije". Ne zbog njene "neisplativosti", što god to ustvari značilo, jer Katapult nikad nije «vozio na novac», već zbog činjenice da je poezija zafrknuta stvar, podložna interpretacijama i ukusima, a nitko se iz Udruge nije smatrao – plesačem. No, kad je glazba dobra i najsramežljiviji će proplesati. Zanemariti rastuću kvantitetu, ali i kvalitetu stihova i strofa po Katapultovim ladicama i particijama hard diskova više nismo mogli kad smo shvatili da, građevinski grubo rečeno, materijala ima za jednu sasvim solidnu zbirku. Još 5

kad je površnim pregledom ustanovljeno da su radovi oko kojih se slažemo da zavrijeđuju reflektore javnosti, potekli iz ženskih prstiju, ideja o tzv. "ženskoj zbirci" bila je rođena. Nakon ne uvijek zahvalnog procesa selekcije i razgovora s autoricama, izbor se sveo na ovih osam (odnosno devet, ako uzmemo u obzir da Ema i Roberta Cvečić pišu pod jednim imenom) iznimno talentiranih žena. Svaka od ovih mladih dama barata svojim oružjem. Jedne su mračne, ali punokrvne snimačice stvarnosti života (Željka Horvat), druge toj istoj temi prilaze kao hip hop cirkusanti (Jelena Tondini). Ni jedne ni druge pritom ne propovijedaju niti ne zaboravljaju na grubu potku o kojoj zaista pričaju. Njihovi punchline trenuci, ti sveti efektni završeci, nakon kojih smo ili pokošeni ili egzaltirani, isporučuju i to je ono bitno. Jedne su, opet, primječivači mikrotrenutaka osobne zbilje, svakodnevne zajedničke izmaglice misli i odluka koje vrlo često ovise o tome jesmo li se dovoljno naspavali ili koji vjetar puše, onaj s kontinenta ili s mora (Marija Crnjac), dok druge tu šumu emocija i međuljudskosti tretiraju kao inventar proživljenog, novog i starog, hirovito i autoironično (Matija Vukušić). Ni jedne ni druge pritom ne postaju samodopadne, a čak i kad se u njih ušulja malodušnost, na čiju abrazivnost nijedan sapiens nije imun, ponosne su jer to je njihov svijet, prije svega. Druge, pak, pričaju o htijenjima i željama, mentalnim eskapadama spram dalekih krajeva, s toliko romantičnosti, a opet interferencije sa već dugo suvremenim motivima kao što je promiskuitet, što god on bio (Sestre Cvečić), ili su pak potpuno posvećene ljubavnim lamentacijama i predane čežnji, ljubomori i ostalim problematičnim osjećajima i reakcijama psihe (Iris Ćiković). Ako nas, kao kakvi stražari-promatrači, ne podsjećaju na dosadu i opipljivo 6

beznađe kao potpuno relevantne faktore za razumijevanje poslijeratnih hrvatskih "klinaca" ("generacija ništa" o kojoj priča Lana Predojević), onda nam pokazuju da imaju osobnost, karizmu, mišljenje, stav, dar beskonačnih usporedbi i na kraju krajeva – seksualnost, rjeđe vulgarnu, češće suptilnu i samosvjesnu (Petra Čargonja). Dakle, gdje je ljepilo koje drži ovu knjigu na okupu? Prije nego je okrenete i počnete mirisati njen hrbat u potrazi za vezivnim sredstvom, znajte da je odgovor – da, naravno, udruga Katapult kao mjesto kojem gravitiraju neobjavljeni rukopisi, sudbinska ili slučajna podudarnost da se nađu u rukama vrijednih volontera u isto vrijeme, ali gledajući u i između stihova dotičnih poetesa, razlozi idu dublje od toga, u iskrenost i neporecivu želju da svoja stihovana iskustva podijele sa čitateljstvom. Bilo da njihovi stihovi dolaze iz klasičnih bilježnica, hidden foldera osobnih računala, weblogova ili javnih klupskih, ako ne i birtaških čitanja i nastupa, sve ove mlade žene vezuje ista žudnja za ekspresijom, potreba da, svaka svojim leksikom i razinom percepcije, primjeti i "šalje dalje" svoja zapažanja i osjećaje. Većina se ni ne poznaje. Čak im nije zajednička ni dosadašnja anonimnost; Horvat ima jednu samoizdatu zbirku iza sebe, zajedno s Tondini nastupala je javno a Vukušić, Čargonja, Predojević i Tondini bile su aktivne, ili još jesu, na blogerskoj «sceni». Stilski, one nisu grupa, nisu novi -aši, nove generacije, jer danas u internetskoj eri i dobu već spomenutih blogova, kad fizičko izdavanje svoje prve, druge ili treće zbirke poezije više nema odjek kakav je možda imalo prije tehnološke revolucije i realne realizacije devize "tehnika narodu", niti takve grupacije imaju svoju nekadašnju snagu, a ni značenje. Živimo, i to nisam prvi primjetio, u rascjepkanom, fragmentiranom i potpuno kaotičnom svijetu i ako se u njemu netko osjeća kao pjesnik – to je već 7

pobjeda. Ako su pritom ti stihovi dobri, dobri u smislu da onom tko ih iščitava daju makar gram utiska – ta pobjeda nije samo pobjeda već je i velika. Odgovor je u slobodi. Upravo zbog toga ovaj "mali inventar suvremenog ženskog stiha" i nosi ovakav naslov, stih "ukraden" iz jedne od Čargonjinih pjesama. To je poruka mladosti, neopterećenosti i činjeničnog stanja da "suha odjeća" kao simbol sigurnosti i predvidljivosti nikako ne predstavlja uzbudljivu i otkrivačku stranu života, stranu po kojoj poeta mora hodati kako bi bio poeta, stranu koja omogućuje ovim pjesnikinjama da, kao i vojske i vojske ratnika "radosti, bola i čuda sa daškom rječnika" prije njih, "zavrte svijet" i "zavrte sebe" u potrazi i za svijetom i za sobom. Bez onih koji idu kroz kišu ne brinući za neugodnost mokre odjeće i svega što ona u svijetu svakodnevne praktičnosti života znači, za nas koji nosimo kišobrane ne bi bilo nikog tko će nas podsjećati da slobodu treba njegovati i pokušati je naći ispod mnogih slojeva te je dotjerati ili pozvati na površinu. One su tu da bi nas podsjećale na našu ako ne zaspalu onda drijemajuću bit. Ako u ovoj knjizi pronađete barem jednu pjesmu koja će vas natjerati da se ne brinete zbog «mokre odjeće», naša misija okretanja usmjerenog snopa svjetla na ova nova imena i prezimena biti će opravdana. A na pitanje što je za njih poezija ne mogu odgovoriti. To morate pitati njih. Ili pronaći odgovor u mnogim stihovima što čekaju na tuđe oči, vjerojatno vaše. Živuća legenda stihovanja, kanadski trubadur Leonard Cohen u jednoj od svojih najpoznatijih, ako ne i najboljih pjesama "Tower Of Song" zna svoje mjesto u nepregledno visokoj "kuli pjesme". On je tisuću katova ispod Hanka Williamsa, odnosno Hank je tisuću katova iznad njega, no i dalje "plaća svoju najamninu" u tom istom imaginarnom 8

domu za pjesnike. Takve su i zvijezde ove zbirke, možda tek na nižim, početničkim, mlađim i neiskusnijim katovima. Nadam se, kao i svi u Katapultu, da će uredno i dalje, svakog prvog u mjesecu plaćati najamninu, s vremenom se uspeti koji kat bliže Cohenovom ili nekom svojem osobnom Hanku Williamsu. Enver Krivac p.s. Svesrdno se zahvaljujem svim, nažalost, odbijenim pjesnikinjama, kao i svim posrednicima i ljudima koji su radili na tome da sve te pjesme dođu do Udruge Katapult. Velika zahvala ide i Petri Čargonji koja je odradila veliki dio posla kao suurednica i što je, unatoč mišljenju da kao supotpisnik odabira nema što «tražiti u zbirci», dopustila da uživamo i u njenim stihovima.

prazna stranica

marija

crnjac

prazna stranica

Gledam ti u ruke na kojima su ti ostale među prstima zapetljane želje kad si dodirnuo potiljak i pogledao u stranu...

Nekako sva uplakana (Zar ne vidiš da plačem?) Mislim da bi trebali odustati od svega... (govorim dok čekam da kažeš nešto) probati nešto novo što će nas oboje činiti sretnima... (pa makar to i ne bila ista stvar) Mislim da ću otputovati u Japan na kratko, da otkrijem što su Japanci i kojim jezikom govore... Mislim da ti ne znaš što je disleksija... (ne brini, ni ja nisam sigurna, ali čekaj, pogledat ću u sanovniku) Mislim da bi trebali promijeniti sijalicu ili operirati srce ovoj staroj lampi... (samo nemoj uprskati, jer ćemo onda živjeti u mraku) Mislim da predugo traje... ...ova samoća... Znaš što? Zaboravi sve što sam rekla. Hajdemo skupa u Japan.

Na ulici žene, nemilice, guraju me svojim kišobranima... S dugim noktima i ukrasima u kosama. Teku mi nevidljive suze Tečem s kišom niz ulicu nevidljiva ja. Na ulici žene, nemilice, kradu s mene robu svojim očima... S dugim nogama i potpeticama na čizmama. Teku mi nevidljive suze Tečem s kišom niz ulicu nevidljiva ja. Na ulici žene, nemilice, u stroju, u kolonama, u živom zidu, između nas.

Put u Indiju Ima li sve više umora u nama? Sve manje želimo vidjeti Indiju Sve rjeđe idemo subotom u kino I više me ne zoveš bez razloga... Ovih je dana stalno zima I tako sam pospana zbog toga... Pada kiša A naša je ljubav sve vlažnija... Čini mi se da ti je lice slano... Nisi valjda plakao u liftu... Na putu do mene...

...jedna mojoj ljubavi... Tragovi tebe, posvuda na meni, pokrivaju me umjesto skupih haljina nigdje nema gole koĹže nigdje nema golih misli u meni je sve tvoje u tebi je sve moje kâ&#x20AC;˛o u zatvoru, s bezbroj poludjelih ratnika vene, vene, i s tobom i bez tebe... ujutro se budim i umijem grudi tvojim dodirom.

Ne trudi se biti mirišljava i drhtava bejbe... ...bar ne večeras... Ne da mi se više ovako... Jednokratne ljubavi i jednokratna pomoć mom umornom srcu. U gradu je previše žena poput tebe, koje troše pare na skupe cigare i skupi veš, pa je dugoročno gledano to prevelik gubitak za oboje... jer ja trošim pare na jeftino piće... na puno jeftinog pića... pa mi bude svejedno koliko košta tvoj veš i kako ti uopće stoji.

Praznovjerna pjesma Nema te na dnu šalice iz koje ujutro pijem kavu Ni ciganka te nije našla na mom dlanu Iako sam pitala da li te vidi... smeđookog... Nema te na dnu kutije kad vadim zadnju cigaretu Ni na dnu ulice kad se vraćam kući iako idem dužim putem... pored kuće u kojoj živiš sigurno. Nema te u abecedi kad mi se poklope kazaljke Ni u sanovniku ujutro kad se budim iako sam te sanjala... ...cijelu noć.

mislim da me uopće ne slušaš dok ti čitam horoskop raka hvatam ti pogled negdje na prozoru dodirnem ga kratko i zašutim. mislim da uopće ne primjećuješ da sam zašutila. baš šteta, bio je to dobar horoskop kaže ti da bi trebao provesti dan u mojoj sobi i da danas ne smiješ izlaziti jer vani je loša karma... preskoči posao, kupit ćemo jagode, posudit ćemo film, jedan stari, s dobrim glumcima, kao ti kao ja ODGLUMIMO OVAJ DAN DA SE VOLIMO.

Trainspotting Živim na kolodvoru (maloumna i ostavljena) i pamtim tvoje ime po voznome redu... Evo, sad bi trebao doći, u 8 i 15 (utorkom i petkom polazi vlak za nepoznat grad, mole se svi putnici da zauzmu svoja mjesta...) Nedjeljom ne voziš, srijedom uvijek kasniš, četvrtkom nailaziš svakih pola sata, subotom te volim jer dolaziš prazan.... (tada si, dušo, samo moj) Živim na kolodvoru (drhtava i usamljena) noću sanjam tvoj glas i zvuk sirene.

Tri za sok od naranče Pokoju naranču nađem na putu kojim je prošla uspomena na našu ljubav. Pohlepno ih kupim, svaku od njih čuvam kao putokaz da se vratim kući. Onda sretnem tebe, iscijedim ti sok ne bih li te zavela. A ti ga pohlepno popiješ i ne mariš... Što sam ostala bez dragocjenih znakova.

sestre

cvečić

prazna stranica

Kraquire: 1. Kako će mi biti na Kubi Nakon svega... Na Kubu ću; u nered, u poroke, u kriminal, i njušit ću nemilosrdan grad, gledati uličare spremne da ubiju, tamo ću noću visjeti s lampe, a nogama se uglaviti u beton, na Kubi ću također doći u sukob sam sa sobom, tamo ću živjeti da živim. Na Kubi ću se odreći suvremene tehnologije i uzgajati duhan, sve drugo ću izbjegavati, na Kubi ću reći: boli me kurac na Kubi viknuti u noć: boli me kurac

Kraquire: 2. Zašto se uvijek pokoravam ljudima Pitat će me netko tko sam, reći ću čovječe daj mi dobar seks, malo duhana i rakije, ja tebi sve što imam, ja tebi mrtve roditelje i malog psa zamotanog u deku ja tebi svoj mrtvački kovčeg s puntinima i svom robom, zlatnu naušnicu i svoju najkrasniju košulju, ti meni zauzvrat malo kretanja, malo ženskih grudi, malo mjesečine i romantike, malo predigre, ljubljenja, pijanih trenutaka, ja tebi podatke, Orvela i Hemingveja, Šekspira i još štošta da čitaš, da se educiraš za malo dahtanja i škrgutanja, bunila i povraćanja dajem ti ključ za razumijevanje svijeta, za malo kvalitetnog, vrhunskog seksa

Kraquire: 3. Jer sam pomračena uma Nakitit ću se šeširom za djevojčice i svjetloplavim, azzuro ženskim kombineom da bih stao pred zrcalo i rekao: moj je cilj života bio da ovo učinim, da odjenem ove slatke krpice Vračara će mi kazivati: ti si homoseksualac, a ako još nisi, bićeš – gatara kaže, ja radim, svejedno mi je; grickam muda svakom kamiondžiji s ceste, jezik mi zapleten u gustu šumu crnih, čekinjavih dlaka širim noge, neki jebu svejedno, neki polude, ali ja sam peder, reče vračara, i to ne skrivam nego pjevam uz gitaru i harmoniku da to jesam

Kraquire: 4. A riješen osobnih stavova i ne razumijevajući svijet i pojave oko sebe, ja ću se uputiti i dalje po površini zemaljske kugle, i to će biti dakle moj posljednji pozdrav fantastičnoj Republici Kubi Obret ću se i ponovo u Americi, jer nju vrlo volim, ovog puta možda i u Yucatanu, i to ću se uputiti lađom, malim čamčićem, da dođem izmučen, da izgubim razum i sve što je u srži ljudsko, rasturen iznutra, i doći ću ustrašen, da me spase s nemilosrdnog mora, jer sam lud, lud kubanski ribolovac koji je išao u noć Kada me spase helikopterima, oni će me pitati, a ja ću odgovarati, a kada kažu možeš ići, ja ću ići, jer mi nije stalo jer ja želim ići ja ću poželjeti egzotiku, raj

Kraquire: 5. Pitat će me tko sam, reći ću pomalo sam čovjek, ali autista, biće iz svemira, afonaut iz sazviježđa Eckzyeke; ali borim se samo sa sobom ne s drugima jer mrzim krv, i jedino što nosim iz dalekih krajeva je, dragi svemirci, ovaj drevni japanski kimono i plavi pojas koji oblačim podosta rijetko, pa vam ga bez problema dajem za čašu dobre rakije I ući ću u svoju letjelicu, otputovati, pa ću se stijenama spustiti do mora i viknuti u noć: slava mrtvima viknut ću u afričku egzotičnu mjesečinu slava mrtvima slava im do neba i ruke držati u zraku

Bezmudante Bezrukavnik, bezmudante a od hlača dokoljenke jušto u nijansu žute ko prljavi ovratnik ko bijele majice iz džepa koje izvraća 3 kn, broji, prebrojava, prepreslaguje papiriće gubi se, brljavi. ispod novcijatog znaka s množinom smjernica gdje blistaju imena tuce manjih, bližih mjesta i koje udaljenijeg, većeg, e bi Petrica na asfaltnom otoku raskrižja malogradskih cesta zatamburao dobromu, da junak, zguren, ne stoji s pokojom slamkom gdje mu se uvukla u vlasi mirluhav na gnoj jer je spavao u staji, i ko da broji ovce, ili auta, svako malo zaspi, spusti bradu na prsi i stoji i spava, zgrbljen, nimalo se ne boji da ne padne, jasno, stoji, a da se ne pomiče u malogradskoj vrevi podna, dok neko ne zatrubi, namjerno zaviče, pa se trza, preslaguje papiriće, sitno broji.

Za vas, budući, ja razbijam metara i metara zidova od kamena, razaram grede koje bi držale još stoljeće, tjeram Vestu i druge kućne duhove

blistavi krakovi prigrađa vijugaju u tamnoplava prostranstva dalji ja iskam blizankinje zvijezde mravi se pripravljaju za počinak mačke bljeskaju očima i teško je pronaći trijezne stare poznanike

tko to dolazi uz ulicu, koliko mu treba da je ispenje onakav gojazan, pretio, crven u licu i trom i gegav puĹĄe i stenje? susjedi, znanci, Ä?ak i policajac ga zove: polifag. polifag. polifag. i koji ga Ĺžale, izruguju, koji ga tove: polifag. polifag. polifag.

i nije vrijeme za lirske bukete ritmizirana lopatanja, sve umire idemo i idemo nepomični a obzor ide k nama sa poljima dasaka u cvatu čavala mila nastrana slatka djevojko slatke vlažne oči koje vidim zadovoljne na obali mora kraj borova mila nastrana draga djevojko slatke oči koje vidim vlažne zadovoljne kod mora kraj borova a moja su putovanja blato krv znoj suze idem i idem nepokretan a horizont ide k nama kroz sjećanje pojedinih događaja kao kopati rupu u jezerskoj vodi grobnica je golema bez i jednog cvijetka

Isuse Ivana ti sa stvarima s posudom s ormarima Isuse Ivana s psićem s ptićem sa svakim bićem Ivana Ivana

Prosti pelivan

Tinu Ujeviću. Neka se zemlja svali u propast samo da mi je jagoda, bubamarica i vrt pred kućom koji ću kopat predan i bez misli, kao neka starica; neka se zemlja svali u propast. I žene neka zadesi smrt samo da je jedna koja ne znam što je no je duša s velikim d i vrlija od moje i tvoje; i neka žene pogodi smrt. A kad crkne bubamara, jagoda uvene, kad je tijelo mučno bez nježnosti žene, i strah te od ludila ili svoje sjene ti se sjeti mene.

Pejzaž

Ljudi porazbijaju pisoare i kade; iz cipela izbijaju jaglaci i visibabe. Raslinstvo gloda kosture od vozila; pacov poziva svoje na ostatke broda. Najopasniji otpad, detonatori, crne kutije, leopardi i mumije, za kojim valja kopat... hladne igračke, mrtve sprave, usne, perje, kovrčice, perle... i jezera od kave, koliki je ptičji prelet.

prazna stranica

petra

Ä?argonja

prazna stranica

promijeni ovaj odvratni obrazac razmišljanja molim te reci mi da nikad nećemo trajati reci da nam djeca neće imati sanjarske oči s gladnim zjenicama poput naših izvadi mi ovaj čip iz glave molim te reci da sam šizofrenična i sestre bi nam se mrzile i nikad nećeš otvoriti svoje prozore prema vrtu reci da sam dilužnal kao i svaki put do sad i da ono nešto što ti radim nije ono nešto što ćeš na kraju krajeva (gdje je to?)

ajme kako ću zavrtiti svijet sebe ću zavrtiti oko sebe i oko tebe vrtit ćemo se k'o ludi dok ne padnemo od smijeha a pod kapcima ne zaplešu šarene točke ludila vrtit ćemo se na ljetnom pljusku postoje bolje stvari od suhe odjeće tek ćeš vidjeti ne poznaješ nas još ne sanjaš eksplozije slobode kao ja i ostat ćeš bez riječi sretan

sve je izvrnuto šalice za mjeru kod nas su bez oznaka i ti ne primjećuješ da glavnog sastojka ima najmanje ti ne razumiješ da je to kao umjesto crne kave ujutro piti šećer sa žličicom nescafea

ne mogu više izvući iz sebe ništa iskreno neku esenciju tog vrtloga koji mi miješa organe premješta srce s jedne strane na drugu pa neki put padam lijevo, neki desno ali padam i ništa više ne znam a šavovi se gomilaju savijene trepavice ničemu ne služe vjeruj mi zašto uvijek maskiramo prazninu kurcima i pičkama i svim tim sranjima nama je maskenbal od 0 do 24 svaki dan svima nama svi sa plastičnim licima iza kojih se skrivamo kao i iza erekcija orgazama samo da ne bi priznali da se uopće ne volimo.

i ovo nije kraj kao što nije ni početak kao što je sve uvijek negdje između vidjet ćeš (kao što je sve početak) da si sa mnom uvijek negdje između i ovo nije kraj kao što nije ni

da li se vidi na mom licu večeras da sam pohotna mala luđakinja i da su moje ruke uredno složene na koljenima besmislene jer im je predodređeno naređeno da se oviju oko tijela ne mojeg nikako da li se vidi večeras da su se uzdasi nagomilali i da mi se ne čeka prođi prstima preko gustog zraka koji me ovija i ja ću ih osjetiti

Par tih stvari nadam se da nikad neću toliko ostariti da naočale nosim na špagici a suknju do sisa i da sve svrstavam po ladicama uredno i sterilno dok žudim za kitom *** analitički kubizam je za mene tako mutna stvar tako mrtva stvar samo sam ja ravnodušna i u ponedjeljak malo poslije podna šaljem poruku da ću u subotu između 22 i 4 biti sama pa dođi da uništimo sve do kraja kad nam je još tako malo ostalo *** ima par tih stvari koje ne mogu progutati podnijeti prešutjeti 47

ne mogu prožvakati ispljunuti samo par tih stvari, nije puno, par ljudi recimo kao što si ti i kao što sam ja

Hranjiva baš mi je već i svejedno tvoje igre upoznale su ravnodušnost sa mnom ne volim odugovlačenja rastezanja (osim sira u tostu) ti sve u životu stavljaš na razmatranje ne hvala nisam komad piletine da me podgriješ po želji

došla sam do te faze puštanja kose mrzim goli vrat kad počinju hladnoće fali mi moja šubara s mirisom duhana i Fructis šampona njeno zaplitanje u poljupce kapanje po trbuhu kad izađem iz kade fale mi pune ruke kose i jastuk s uzorkom narančaste grive

kažeš: -to je kao sa žličicom, što je više držim u ruci to je više mojakažeš i znaš da sam nestrpljiva ali i da volim kad me se uspije ukrotiti još smo daleko od svega ali naučili smo stvarati prvi poljubac tako da nam nikad ne dosade naše vlastite usne

prazna stranica

iris

ćiković

prazna stranica

Koliko li sam se samo puta našla u ovoj slijepoj ulici, koliko li sam samo puta došla do zida i zastala jer.. Dalje ne ide.. I uvijek ulovim sebe kako radim iste greške, uvijek posustanem baš kad bih trebala biti najjača, jer.. Nikako da naučim, nikako da shvatim.. Da život je zapravo, puno više od leptira u želucu.

Lice u ogledalu, s pitanjem u očima beskorisno stoji satima i čeka sebe. Strah prožima to lice, neizvjesnost se uvlači pod obraze, suze isparavaju brzinom svjetlosti. Kakva li sam ja osoba, što mogu očekivati od sebe?! Osmijeh obuzima lice osmjeh neznanja, ali i osmjeh predaje. Jer teško je prebroditi to.. Lice u ogledalu, s nezainteresiranim očima beskorisno stoji satima i čeka sebe. Jer tko god došao dobrodošao je.

Još uvijek mi se desi da mi se oči napune suzama i da se sjetni osmjeh smjesti na moje lice. I da odlutam.. U neka druga vremena, u neki drugi svijet toliko različit od ovoga sada. I trudim se biti hrabra, skupljam snagu za još jedan dan. I sva protrnem kada te ugledam i trudim se izgledati nedodirljivo. A zapravo imam osjećaj kao da ću popucati po šavovima.. I znam da mi nema spasa.

Htjela bih se prepustiti tebi, tvojoj ljubavi, ali uvijek je tu staro pitanje, ona crna rupa u mojim grudima koja jednostavno ne nestaje, što god da se desilo.. Vidiš, znam da mi se sviđaš, ali ne znam zašto. Podjednako si me zainteresirao, sa svime, ne samo jednim dijelom, kao inače u životu. I to me oduševljava. Jer dugo već nisam došla do toga da se pojavi netko kao ti, netko tko će otvoriti neka zabranjena pitanja. I strah me onoga što bi se moglo desiti, a i onoga što ako se ništa ne desi. I još uvijek ne znam da li si prešao prvi level kod mene, a kamo li da znam jesam li ja kod tebe. O tome će vrijeme odlučiti. To je već nešto kao rutina.

Šta te više gledam, to mi se manje sviđaš, šta više vremena uz tebe provodim, to si mi manje drag. A opet, negdje duboko u meni raste želja za tobom neovisno o svemu, neovisno o tome šta me prekidaš dok pričam, šta me totalno provociraš i ismijavaš, šta me, zapravo, više ne voliš.

Ne želim si priznati da ušao si mi u misli, a nekako ne mogu protiv toga. Ili neću, ne znam.. I nikako da otkrijem šta je to što me vuče prema tebi. Jer svjesna sam toga da i nisi ono šta mi se sviđa. A opet imam osjećaj da padam na tebe.. I ne mogu se odlučiti da li je to moj izbor ili sam opet izabrala lakši put. Kratkotrajni ufur da razbije ovo sivilo dok ne stigne proljeće.

Zbog pogleda tvoga postojim. Na lice navlačim lažnu masku srdačnosti, neiskreni osmijeh privrženosti. Smiješim se samo usnama, ne i očima. I kao slučajno, ulovim taj novi pogled. Oči postaju mekše, riječi iskrenije, a ruke toplije. Samo srce ostaje hladno. Poput snježnih pahulja, poput ledenog dvorca, u kojem smo ti i ja jedini glumci. I sve što osjećam je strah. A ti se smiješ pakosnim očima i zlobnim ustima, kojima ćeš me progutati čim ostanemo sami.

Ostajem bez daha dok gledam kako joj mrsiš kosu, dok tvoja ruka nestaje u slapu tuđe kose, dok njoj daješ ono šta već odavno pripada meni.. A ti se smiješ, neopterećen uživaš u novoj ljubavi dok ja negdje u kutu brišem suze i čudim se što još uvijek nešto osjećam.

Sutra. Rekla sam to kao da zapravo mislim. Na trenutak sam i povjerovala. Bez obzira što poznajem sebe. Ali uvijek iznova, lažem. I trudim se biti uvjerljiva, Trudim se pokazati svima da skroz sam drugačija od onoga što jesam. I znam da bih se trebala promijeniti. I hoću. Evo, svečano obećajem. Od sutra. Neka nova ja. Aha.

prazna stranica

탑eljka

horvat

prazna stranica

pijano smeće pitanja nemaju smisla samo rade kaos u mojoj glavi čekam trenutak apokalipse konačnog kraja mir duše spokoj koji dugo sanjam zvijezde padaju u rupe moga mozga i svijetle kao ulične lampe ali prostranstvo je pusto bez riječi bez pokore i bez boga misli su zapletene kao moji koraci svijetom gubim se i nestajem baš kao i ulično svijetlo u mene udaraju ljudi bacaju kamenje gase me a ja iz inata tisuću puta umirem i slijedeće jutro uskrsnem 67

okrutno ih gledam ravno u oči a oni drhte od straha boje se ulične lampe koja se gasi svake noći

vrijeme pisanja ističe vrijeme pisanja po pravilima normalnih ljudi ali luđak se tek tada budi i svoje najbolje misli tada kuje i trudi se trudi da u njih svoju krv pretoči i zlatno pero stišće kao da je važno da i par kapi znoja na potrganom papiru ostalim smrtnicima ponudi

nepoznata vratilo se doba starih šetnji po pustinjama tuge opet kroz kišu ona govori sve tiše i tiše a netko bi pomislio da plače u kaputu svom žutom i igra se osjećajima dragih ljudi samo ona zna i ja neznanac da zbog tih istih ljudi svoj život anđelima nudi

memento imala sam sina pričao je očima uvlačio je buku smirivao vjetrove imala sam sina znao je gledati zvijezde pjesmom tješiti majku znao je zagrliti kao dijete imala sam sina u njemu je bio moj život ista krv moja sanjarske oči imala sam sina kraj njega je more pričalo valovi su se igrali i vjetar je znao mog sina danas su njegove oči zatvorene njega više nema tek misao u meni budi sjećanja bolna sjedim u premalom kaputu pljujem u more i ono mi uzvraća olujom 71

ali nema mi druge tek utjeha sjeÄ&#x2021;anja imala sam sina

otkrivenje redovi vojnika običnih ponekad slavnih zamišljam u snovima i ja sam među njima dio nečega što ima smisla dio besmisla kada borbe prestanu ne želim biti onaj koji shvaća da se uzalud borio u mraku samo zato što svjetlost otkriva da se četa vojnika te noći nije pomakla zato što je od drveta obojena nečija igračka

žabica prevelike jakne raščupane kose drhtave ruke na ustima im okus psovke pivo u ruci jer alkohol grije ne, to nisu gubitnici to je realnost koju ne želimo gledati pa okrećemo glave ne želimo slušati pa stavljamo slušalice vlastite glazbe ali danas ih gledam i slušam kako će jedan od njih opet imati dom vratiti se svojoj ženi ostaviti se alkohola i ponovno uređivati vrt svoje kuće i kune se da hoće i da ovako nije htio ali kriva je politika, prokleta država što sve uzima krivi su oni što nose kožne jakne ma, svi su krivi pa opet red psovki i gutljaj piva da se zagrije jer vani je hladno a hladno je i unutra kada si sam u bijesu i cijeli svijet ti prkosi i cijeli svijet te mrzi 74

varijacije poznata relacija tipična varijacija od Belice Čakovca ponekad Varaždina pa do Karlovca Zagreba Rijeke možda Pule Vinkurana trčim lebdim letim proljeće ljeto jesen zima dan mjesec godina ispod kože mi se pletu po zemlji vodi nebu hodam oči nosim u rukama crnilo u dupljama padam pa se dižem po svijetu osmijeh gubim među ljudima u samoći spavam pa se budim koraci zvone buče zveče tišina pjeva himnu sreći nesreći potrganom slomljenom glavom klimam negiram potvrđujem ljusku skidam razbijam slažem i lijepim kišu snijeg sunce oblake dodirujem živote smrti brojim gušim se kisikom nedostojnim ja možda i ne postojim

za D. tko? je li dovoljno? ne mi uvijek želimo više lomimo čaše tražimo neotkriveno bježimo od poznatog trujemo se mirisnim kupkama i šarenim cvijećem jedemo zabranjeno voće ma, tko smo mi ne tko ste Vi mladi gospodine i zašto držite ruke u džepovima?

4 D. ti (ni)si taj ne, ti nisi taj jer kraj tvoga tijela hladnoća me obuzima i u kamen se pretvaram moja glazba se gasi tek neugodna buka se čuje drveće jede ljude žito utapa gavrane mefisto plače nebo se ispod mora skriva vino se u vodu pretvara ni duhan ne izgara glave vire iz pločnika zvijezde odumiru stihovi se brišu i pjesnici nestaju zbog tebe i zato nazvat ću te prokletnikom a znam da ležat ćemo u grobovima udaljenim i možda naše duše će se sresti plakat ću tada plamenim suzama što danas na led liče pribit ćemo se na križeve strasti postati prekrasan kraj jer ti pretvaraš javu u san, ljubavi ti si taj

obrok jedem u kuhinji blagovaonici ponekad gostionici restoranu u tišini ili galami među ljudima ili u samoći uzimam sa stola iz tanjura češće skupljam mrvice sa poda između boja tamne točke tražim sve je sirovo vidim po krvi što boji bijelo meso uzimam strpljivo pokretima balerine a jelo se smije zvijeri koja obrok završava još malo i samu sebe je pojela

lana

predojeviÄ&#x2021;

prazna stranica

u muzeju razbacivati riječi kao što slijepi razbacuju pokrete na papiru intuicija ljudi umiru svaki dan ali ne i mi još nije vrijeme za to a želimo iz obijesti progutati dlanove pitaš me što ti tvoji dlanovi govore da ti radiš ovdje

ništa nisi ti kriv ljubavi ti si «generacija ništa» koja čeka pokolj vlastite svijesti da ne bude dosadno posjedovati previše posjedovati sve i staračku kožu roditelja da ju sažvačemo do kraja jer mama danas nije skuhala ručak ne brini ljubavi mi smo samo «generacija ništa» (milioni narkomana adolescenata) paravan naše zlobe naše dosade

duga je ulica duga a moja sjena s perikom veÄ&#x2021; je navikla da ima periku

saznala sam danas da je ovaj svijet od pleksija besramno siluje a drugi ostaju skriveni ispod Hitlerovog čvrstog stola hrane se prašinom i hrane se žoharima od bijede i sjede sijede satima da napišu neko jako smeće

već sam umorna pomalo umorna od velikih želja sabiranja misli u nekakvu cjelinu žmirenja ponekad od biti s nekim od biti sama uzmi me slobodno kakvu me želiš to sam ja dječak bez lica i vole ga kako on misli da je pogrešno

samo sam jedno priviđenje na gatu snova gdje film čini svoje od ovih klošara pokraj bauštela gdje smrdi zeleno more i ležimo na govnima ovako sitni bez ikakvog izražaja samo mi i dvije poetične nosnice

sve mi se događa ili ja događam sve i imam sudbinu jer ne mogu zaspati navečer i ne mogu se dići ujutro da živim noću rekao si škodim svijetu serem ali znam a nekada smo pisali pisma djeda mrazu

putnici između snova djeca samo djeca radimo piruete i rušimo se u milijardi ili sami zašto to, ne znam zašto sve i gdje smo otputovali kroz iglene ušice ili kroz vrata obično kako se nije činilo ili? ostavljaš mi ispružene dlanove ili ne a smijem se kao i obično histerično

zažmirite na mene u ovo doba manekenki anoreksičnih fufica i njene štikle zažmirite na mene tek sam prastari akt obješene babuskare davni ideal ljepote ma to je samo krivo vrijeme uskraćuje ljepotu mlohavosti i savršen okus punomasnog sira s gljivicama naravno ma zažmirite na mene i pravit ćemo se da sam lijepa

skočit ćeš s nebodera i nije mi stalo i ja bih se stopila s ovim gradom toliko je lijep da poželim biti u njemu ti si sretan jer šetaš svog psa na lancu nema veze postat ću kolekcionarka čizama, haljina i bit ćemo bogati tvojim novcem i velikim egom zar zaista misliš da ćeš biti sretan zbog toga što volim tvoje predmete

jelena

tondini

prazna stranica

Prosjak Pitao me kunu jednu Njemu vrijednu Dala sam dvije Vidjela kako bocu krije Ispod starog kaputa Dolazi još jedna zima ljuta A on na ulici živi Trošan mu je šešir sivi Na glavi A on slavi Svaki dan kao da je najbolji Klanja se dami i drolji On je čovjek ispod duge brade Dane bogu krade Bez prebijene pare Šljivo, care To mu je nadimak Rakija zaštitni znak Na kolodvoru Ko kralj na dvoru Priča svima svoju priču Za siću

Skins Obrijana glava Bijele vezice Zlu slava Psi pušteni s uzice Bez morala Viče budala Glave gole Bez pameti Prijeti Svoje frustracije liječi Pred krivim ikonama kleči Osuđuje drugačije Na čistoću brije A prljav sa svih strana Pun nedostataka, mana Traži jedan gen Da ne bude Slaven

Muška (gej) kurva Ostao je sam Pokopao je sram Prodavao je svoje tijelo Za bijelo Ženama i muškarcima Mladima i starcima No uglavnom su to bili muškarci Bogati starci Koji su ga jebali na barci Da ne saznaju njihove žene Koje su imale mlađe kretene Baš poput njega A nekad je imao svega Od velike frajerčine Do jadne pederčine Nekad je bio lijep i mlad A vidi ga sad Razvaljenog šupka Uskih hlačica i golog pupka Ispod tuđe dekice Glumi tetkice Bijeli nos Kejt Mos

Vilindorska Venera Sjedila je sama razmazane šminke Dok su je vrijeđale druge klinke Vidi stokilašica Vidi kakva prasica Njezin krik se čuo u daljini Dok je sjedila sama u crnini A da se rodila stoljećima ranije Bila bi Miss Prahistorije Sjedila je sama i ronila suze Zbog svoje velike guze

Osjećaju, odjebi! Bojim se pisati o sebi Osjećaju, odjebi Sve su već napisali Što su znali Stariji i pametniji Nesretni i sretniji Svi smo mi ljudi isti Iznutra prljavi Izvana čisti Za prošlost Molimo oprost I šutimo o prljavim tajnama Ne govorimo o nama Pa neću ni ja o sebi Osjećaju, odjebi

Mama-Kćer Ne kompliciraj Ne biraj Stariš Vrijeme je Da se spariš Sat ti kuca Tika taka A ja želim Biti baka Kaže mama kćeri A ona njoj Ne seri

Jednom zauvijek Ne bi mrava zgazio Uvijek je pazio Kud hoda Voda Uvijek trijezan Vezan Za svoja načela Tu večer mu je dobro sjela Jedna ljuta Za stolom preko puta Smijalo se jedno lice Cvijeće nasred ulice Slika njena Sad je nema Vozio ju je doma Koma On leži bez svijesti Hoće li mu opet Tako dobro sjesti

Danas U kojoj si stranci? Redovi u banci Naše elite Žive na kredite Doktori primaju mito Ma samo nek je dijete sito Da gladno ne plače Direktor skida hlače Ona puši Fensi je jesti suši

100

Ti Oprostit ću ti mali kurac I to što si totalni mulac S tijelom velikog jebača Ne bojim se trača Briga me što nemaš para Ne moraš me vodit jahtom do Hvara Ti si kul ti si strava Briga me što kaže stara

101

Alkoholna Polupijana na šanku stojim Zadnjih 10 kuna brojim O bože kako se bojim Da ću ostati trijezna Ma popit ću još jednu Nikad se ne zna Oči su mi krvave, drvene Ne znam gdje sam U pozadini čujem Drma neka cajka Opet sam se ubila ko majka

102

matija

vukušić

prazna stranica

Obična Kad sam rekla stani mislila sam ostani iz čaše iskrenosti prolila sam vodu u tvoje ruke ne volim kišu ni buku ponekad nikog i plešem samo u tvojoj blizini

105

Neprospavana noć plastična boca make up remover puna pepeljara knjiga bez korica i ova soba sita moje pojave blesava poruka crno bijela u boji kao i emisija moja inspiracija osuđena na doživotnu bez mogućnosti pomilovanja ... Dana 29. srpnja 2006. u velikoj tuzi i žalosti opraštamo se od naše najdraže kćeri, sestre, prijateljice koja je tragično preminula u svojim najboljim godinama. INSPIRACIJA (1985. – 2006.) Pogreb se neće održati jer se odlučila na postupak kremiranja i rasipanja po svim krajevima svijeta. Ožalošćeni: tegla_eurokrema i svi dobri ljudi kojima je nešto značila.

106

Ljetovanje Slatko od šljiva jedan stari fićo pohane tikvice i tri hladne birice dvije paštete četiri cigarete pola kile leda i baka koja gleda karte na stolu noge u moru šešir na glavi al nešto mi fali.. ... pomidore sam ostavile kod kuće. SHIT!

107

Pošo medo u dućan „Limunadu bez šećera, bez leda, bez limuna, molim, hvala.“ M. u Novoj godini ubit ću želje mitraljezom bang-bang-bang i tako mrtve neće se usuditi željeti sjetna Nova sobovi će vas zaobići čuvajte se bulimičarki i nemojte me naći u crnoj kronici hvala merci dobar dan au revoir

108

Božićna statistika (zašto velike cure ne plaču) nakon 150 poljubaca 70 zagrljaja 45 primljenih poruka 9 dragih prijateljica 7 pisanih čestitki 5 ugodnih razgovora 3 tipa zanimljivih pogleda 2 dobra koncerta 1 sretne obitelji ja sam željela samo... ...onih 27 dkg sa zelenom mašnom. Baba je rekla: „Ðavlu malo.“ Bila je u pravu.

109

Rijetka ptica – bijela vrana Gulila je mandarine pucketala prstima kupala se u čaju pričala o iglicama na boru onom što voli onom što će tek zavoljeti suptilno intrigirala moju blizinu... nestala u svitaj ne Horacijeva na trenutak moja rara avis

110

Četiri lica jedne sjene JAGODA pokrivala se asfaltom ležala na trotoaru zagrizla ciglu VIŠNJA trčala u krug vrištala na krastavce rekli su joj: „Tvrd si orah.“ TREŠNJA povraćala smeće smijala se stablu opet se zaljubila BUKVA mudro šutjela objesila se dnevno 13 puta i preživjela

111

Praznik u mom gradu (20.07.) Gušim se u rovu ljudi što poput insekata pune krošnje mog grada Klečim pred nepodnošljivom dosadom Mučnina pleše balet u mom želucu Ukradi mi zrno mira skinimo stid s naših tijela ostanimo sami Pogledi insekata nas i dalje bodu do besvijesti...

112

A path that must be trodden in order to love you zatvoren kišobran neboder bez dizala gorki rahat lokum 17 ispod nule zrcalo bez odraza kaput pun moljaca aritmija i poderane tapete na zidu što me dijeli od tebe

113

My man Postani Bananaman Superman He-Man Spiderman Batman Actionman budi bilo kakav man osim onog što jesi Budalaman

114

o autoricama autobiografski

prazna stranica

Marija Crnjac Rođena 08.05.1981. u Mostaru, Bosna i Hercegovina. Sretno djetinjstvo provodim u svom rodnom gradu, sve do 07.04.1992., kad sa ženskim dijelom obitelji nisam napustila Mostar, nesvjesna toga što je rat i koliko je ružno sve što nam se događa. Tog istog dana završili smo u Trogiru, gdje smo proveli par ratnih godina, gdje je samo mama znala kako nas prehraniti, gdje su djeca u razredu bila hladna prema izbjeglicama iz Bosne, gdje su počeli rasti djevojački snovi, gdje su dani bili dugi, gdje su rasli strahovi, gomilale se emocije i gdje sam počela pisati… Nakon rata vraćam se u Mostar, pohađam jezičnu gimnaziju, objavljujem prvu zbirku pjesama „Pogled kroz prozor“ i bivam nešto sitno nagrađivana za svoje literarne uratke. Od 2000. studirala sam u Splitu, na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu, (jer od poezije nema kruha) i danas radim u jednoj projektantskoj tvrtki, kao diplomirani inženjer građevine-projektant. U međuvremenu mi je u jednoj skupnoj zbirci objavljen jedan kazališni dramski tekst. Pišem, radim, živim i neću nikad zaboraviti što je rat i koliko je bilo ružno sve što nam se dogodilo. Sestre Cvečić Ema i Roberta Cvečić rođene su u razmaku od nekoliko minuta u velškom Swanseeju sumnjive 1974., zahvaljujući roditeljima pomorcima. Zbog činjenice da „ploviti se mora“ svoje edukativne trenutke stjecale su po lukama. Škole su ih voljele i izbacivale zbog istih razloga. Sve što vrijedi u životu pronalaze iza ponoći. Zbog rijetke bolesti ne mogu pisati odvojeno. 117

Petra Čargonja Rođena sam 21.10.1987. godine u Rijeci, završila sam OŠ «Centar» i nakon toga kao neuspjeli gimnazijski materijal upisala Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Rijeci. Više sam vremena provela izvan škole. Kao osnovnoškolka bavila sam se par godina glumom i, iako me do danas nije prestala privlačiti, karijera mi trenutno stoji na kazališnoj pretplati. Počela sam pisati pjesmice kad sam naučila pisati. Što se tiče te karijere, volim vjerovati da stojim malo bolje. Sa 18 godina osvojila sam prvo mjesto na Goranovom proljeću u kategoriji srednjih škola. To me nije posebno motiviralo, niti demotiviralo, ali me usrećilo na neko određeno razdoblje. Nisam još upisala fakultet. Voljela bih studirati dramske umjetnosti, psihologiju, sociologiju, književnost. Imam ponekad poteškoća sa donošenjem odluka. Moji planovi za budućnost uglavnom obuhvaćaju pisanje. Iris Ćiković Iris Ćiković rođena je u Rijeci 1979. godine. Po zanimanju je kozmetičar/visažist i radi u struci. U osnovnoj školi pjevala je u zboru, svirala klavir i bila u novinarskoj. U srednjoj nije ništa radila, osim bježala sa satova i smucala se po Opatiji. Piše oduvijek, a negdje 1996. počinje to i spremati. I dan danas zahvaljuje tehnologiji na pojavi mobitela, te čarobne spravice u koju je, u bilo kojem trenutku, mogla spremiti svoju inspiraciju. Kasnije postaje ovisna o smsovima, no to je već druga priča. Ni sama ne zna kako je pisana riječ prerasla u poeziju, ali najviše toga joj je u stihovima. Zahvaljujući simpatičnosti i susretljivosti članova udruge Katapult odlučila je svoja intimna djela podijeliti s 118

javnošću i nada se da će toga biti još. Nada se i vječnoj inspiraciji, naravno. Najčešće glumi neku frajericu, ali zapravo je totalna romantičarka i još sanja da će pronači svoju srodnu dušu i s njime odjahati u suton. Mada ne zna jahati i to je uopće ne interesira. Ali, zato ima novi auto koji ima dušu i konje. Sretna je. Željka Horvat Zhe Željka Horvat Zhe rođena je 25. veljače 1986. godine u Čakovcu. Potkraj iste godine seli se u Belicu, gdje je provela sretno djetinjstvo loveći kokoši i patke, gradeći skrovišta u šumi i igrajući nogomet na livadama sa klincima iz susjedstva. Pola života provela je u bolnici, tako da su joj tete u bijelim kutama postale jako simpatične. Završila je gimnaziju u Čakovcu u kojoj je bila član književne radionice koja joj je tiskala pjesme i prozne tekstove u književnom glasilu „Zoon poetikon“ i bila jako dobra isprika za izbjegavanje nastave i školskih obveza. Pjesma „Bez naslova“ uvrštena joj je u zbornik pjesama mladih pjesnika „Erato“, a pjesmom „Bijeli zapis“ sudjelovala je na Lidranu. Volontirala je (2004., 2005.) u „Centru za odgoj i obrazovanje“ u Čakovcu, te napisala i postavila dramu za djecu sa mentalnom retardacijom u „Centru“. U srpnju 2005. godine izdala je prvu zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“, te iste godine održala književnu večer u Čakovcu u stilu propalog romantičara koji se tješi zvukovima gitare uz svjetlost svijeća i stalno nešto jadikuje i cvili. Nakon toga strpala je snove u torbu i u listopadu 2005. doselila se u Rijeku. Usprkos životu u Rijeci ponosna je kajkavka. Naredne godine (2006.) sudjelovala je na manifestaciji za mlade pjesnike DHK-a. Odazvala se i pozivu

119

da sudjeluje na festivalu mladih pisaca „Pontes“ na otoku Krku. Iste godine dobila je 3. nagradu „Književnog kruga Karlovac“ za kratku priču „Kauboj u crvenom golfu“. Organizirala je književne večeri u „Palachu“ (i održala vlastitu književnu večer), a u lipnju 2007. u suradnji sa Jelenom Tondini izvela je u „Teti Roži“ poetsko-dramski performans. Trenutno je sretna studentica treće godine hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, i obožava ironiju i zeleni čaj. Lana Predojević Rođena sam u Rijeci 7.10.1987. Završila sam Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Rijeci i upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti, također u Rijeci. Do sada nisam nikad ništa objavila, imala izložbu ili nešto slično. Uostalom, nisam nikad ništa niti radila. Umjetnošću se bavim jer sam prelijena za išta drugo. Jelena Tondini (a.k.a. J-Zlo) Rođena sam 02.05.1985 u Rijeci gdje sam 2004. završila srednju školu i upisala Pravni fakultet, no nakon tri godine sam shvatila da me to uopće ne zanima, pa sam 2007. upisala Filozofski fakultet, također u Rijeci, smjer kulturologija. Ipak, te tri godine na pravu nisu bile uzaludne jer me ta prilično frustrirajuća atmosfera na faksu potakla na pisanje. Tako je 2006. nastao TReŠ, moja urimljena kritika društva; prvo u virtualnom svijetu kao blog na adresi j-zlo.bloger.hr, a početkom 2007. i u stvarnom svijetu, kad sam imala svoj prvi nastup u Palachu, nakon kojeg su se počeli nizati nastupi po klubovima i kulturnim manifestacijama. Tako je započela moja pjesnička karijera. 120

Matija Vukušić Čak je i Metković te hladne zime 1985. bio zatrpan snijegom. Rodila se jedina kći obitelji Vukušić. Od najranijeg djetinjstva živi u svom svijetu. Dok su druge u petom osnovne igrale gumi-gumi, napisala je scenarij, te odglumila glavnu ulogu u svojoj prvoj predstavi. Izbor srednje, te kasnije fakulteta nikako nije u skladu s njenim interesima, ali ne zaboravlja ih – redovito sudjeluje na Lidranu, piše poeziju, scenarije te uživa u redateljskoj ulozi. Sezonski radi u turističkom naselju 'Klek' kao animatorica, recepcionerka, u računovodstvu. Sudjeluje i u projektima za valorizaciju donjoneretvanskog kraja (poljoprivredna zadruga „Modro-zelena“- Metković). Uz studij na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji, aktivna je sudionica nekoliko seminara Hrvatske udruge za odnose s javnošću, tečaja francuskog jezika, te više stručnih skupova. Slučajno ili ne, na fakultetu joj pažnju privlače kolegiji u kojima se može kreativno izražavati (Design in hospitality industry, Animacija u turizmu, Cross cultural management...). U slobodno vrijeme radi i pomaže u obiteljskoj proizvodnji vina, godinama se bavi folklorom, proučava enologiju, uživa u plivanju, putuje gdje god joj se pruži prilika, odlazi na koncerte, proučava teologiju (godinu dana provela na studiju teologije), planinari... Tijekom studija uključuje se i aktivno sudjeluje u radu riječke Udruge za poticanje izdavaštva i kulture mladih 'Katapult', te nastupa na večerima poezije u caffe baru 'Teta Roža'. Poeziju promatra kao svojevrsnu psihoterapiju. Pjesme će joj po prvi puta svijetlo dana ugledati u ovoj zbirci.

121

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@zigo.hr

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-1(082) IMA boljih stvari od suhe odjeće : mali inventar suvremenog ženskog stiha / <priredili Enver Krivac, Petra Čargonja>. – Rijeka : Zigo, 2007. – (Katapult ; knj. 9) ISBN 978-953-7142-16-2 111030092

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Ima boljih stvari od suhe odjeće mali inventar suvremenog ženskog stiha creative commons Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Priredili Enver Krivac Petra Čargonja Urednik Enver Krivac Jezična savjetnica Daniela Rožić Oblikovanje naslovnice Sanja Antolič

Prosinac, 2007.

ISBN 978-953-7142-16-2 www.katapult.com.hr

E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova