Čovjek i prostor 05-08 by UHA

o5 –o 8

izlazi od 1954.

co ·vjek i prostor

listopad 2015.

Mirko Ilić 50. ZG SALON Hrvoje Njirić Hrvoje Hrabak NEOSPACE Damir Vrban Diana Magdić Dejan Kršić Zhel Rujana Jeger Ana Franjić Darovan Tušek Igor Hofbauer

co ·vjek i prostor Čovjek i prostor br. 05–08 2015. (732–735). Godina LXII/2015. Izlazi kontinuirano od 1954. godine Nakladnik: Udruženje hrvatskih arhitekata, Trg bana Josipa Jelačića 3/I, Zagreb i sukladno Aneksu Ugovora o zajmu od 27.6.2014., Hrvatska komora arhitekata, Ulica grada Vukovara 271/II, Zagreb Predsjednica uha-e: Sanja Cvjetko Jerković Dopredsjednici UHA-e: Karin Šerman i Dražen Pejković Glavni urednik: Boris Popović

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Za ČIP pišu i surađuju: Ana Franjić, Sanja Gašparović, Rujana Jeger, Nikolina Jovanović, Dejan Kršić, Ian Kruezi, Diana Magdić, Nikolina Maravić Horvat, Petra Petrač, Ladislav Tomičić, Darovan Tušek, Damir Vrban i Željko Vukičević Zhel. Fotografija: Domagoj Blažević, Branko Cvjetičanin, Robert Gojević, Karla Jelić-Balta, Robert Leš, Hrvoje Horvat, Hrvoje Hrabak, Ivan Kolonić, Marko Mihaljević, Andrija Mudnić, Sanja Šantak, Dejan Štifanić, Krešimir Tadić, Ladislav Tomičić i Željko Vukičević Zhel. Fotografija na naslovnici: Ivan Kolonić (All work and no play makes Jack a dull boy; prijevod: Google Translate) Strip: Igor Hofbauer Dizajn i prijelom: Parabureau (Andrija Mudnić, Igor Stanišljević)

Zahvaljujemo svima na pozitivnim kritikama prvog broja novog ČIP-a. Nadamo se da će vam i ovaj broj biti jednako zanimljiv. S trećim brojem stvorit ćemo ritam. Tek nakon toga dolaze drugi instrumenti...

Lektura i korektura: Maja Križman Roškar Tajnica UHA-e: Nikolina Bilić Marketing UHA: Sanja Šantak T +385·1·4818040, F +385·1·4816197, sanja.santak@uha.hr Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 2000 Cijena pojedinačnog broja: 10 kn Pisma i priloge slati na adresu: Čovjek i prostor, Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. +385 1 4816 140, fax +385 1 4816 197, nakladnistvo@uha.hr, www.uha.hr www.facebook.com/covjekiprostor www.covjekiprostor.com Zaprimljene tekstove i slikovne materijale ne vraćamo. Za reprodukciju fotografija i ilustracija nakladnik i uredništvo nastojali su pribaviti odgovarajuće podatke o autorima. Budući da za neke fotografije i ilustracije nije bilo pisanih tragova, nakladnik moli sve autore koji ovdje nisu spomenuti da pošalju svoje podatke. Ukoliko smo nekoga izostavili, to ćemo ispraviti u sljedećim brojevima. © Nijedan dio ovog časopisa ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Zahvaljujemo Ministarstvu kulture R H na financijskoj potpori za realizaciju časopisa.

Sadržaj 4

knjiga O imaginaciji

intervju | Hrvoje Hrabak More bez meduza

anketa Četiri pitanja

studenti Tragedija plus vrijeme

razgovor Stube koje vode k sebi

nakon godinu dana Muzička akademija u Zagrebu

crn-a-kronika Promjena?

s druge strane Narcizam i arhitektura

34 vinjeta Željko Vukičević Zhel

88 prostori Sinapse sustava i periferije 90

intervencija u prostoru Explore Zagreb 1941

| Hrvoje Njirić 42 intervju Neka mostovi koje spalim osvijetle put

91 Afilm‘ko mene pita kako je meni?!

96 44

50. zagrebački salon Consistency/dosljednost

intervju | Mirko Ilić Ne volim kada mi govore da se nešto ne može, ali ljenčarenje je važno!

Strip Igor Hofbauer

Rijec urednika Prvo su ih europski mediji zvali migrantima, onda izbjeglicama, pa izbjeglicama i ekonomskim migrantima. Zatim su postali žrtve rata i ekonomski oportunisti. Danas su opet samo – izbjeglice. Teško je u vremenu kada čitanje vijesti i događaji oko nas potiču duboke emocije raditi arhitektonski časopis. Situacija sa sirijskim i drugim izbjeglicama/migrantima, a prije svega ljudima, otkriva mnoge skrivene obijesti Europe. Među njima ne zaostaju ni domaći političari na čelu s Predsjednicom države, koji čak i ovu situaciju, vođeni svojim PR agencijama, nastoje iskoristiti za zgrtanje političkih bodova. Zasad, na sreću, čini mi se sve protječe bolje no što bi sijači straha željeli. Tako smo ipak, umjesto dijeljenja nepostojećeg fanzina za pomoć izbjeglicama ili direktnog pomaganja, u zadnjih nekoliko dana završili ovaj broj ČIP-a. Baviti se arhitekturom i kada to možda nije najvažnije, užasno je bitno, jer nas između ostalog drži iznad baruštine u koju nas žele uvaliti. No i dalje ne mogu ne iznijeti gnušanje ambivelentnošću građana ove zemlje na bestijalno ponašanje politike, neosuđivanje zločinaca i kriminalaca te simptomatično ignoriranje tuđih, pa čak i svojih problema. Zlo nastaje iz primitivizma, frustracije i neobrazovanja. Koliko god sebi ne željeli priznati, oko nas živi puno takvih ljudi. Potvrdu toga često dobijemo na demokratskim izborima.

Čovjek i prostor uređujem zato što vjerujem da je u arhitekata i ljudi sličnih interesa razina svijesti ipak drukčija. Arhitektura u Hrvatskoj nazaduje pa se nadam da nećemo vječno biti nezainteresirani za društvo oko nas, da ćemo više gledati struku kao zajednički projekt i prestati živjeti u mjehurima od sapunice. Zato bi se trebali, direktno ili indirektno, što je više moguće uključiti u rad Komore i organizacija koje nas (ne)predstavljaju pred političarima i javnosti, i dosad nisu uspjele obraniti većinu naših prava i odgovornosti koje kao arhitektonska struka moramo imati. U suprotnom, dobra i kvalitetna arhitektura, kao što je projekt pobjednika ovogodišnjeg zagrebačkog salona, u Republici Hrvatskoj postat će čudo! Kada sljedeći put dođete na neki događaj koji slavi arhitekturu, u Dom hrvatskih likovnih umjetnika ili Koncertnu dvoranu Lisinski, primijetite da stvarnost ostaje izvan tih prostora pa, osim srdačnih pozdrava s kolegama koje dugo niste vidjeli, započnite razgovor o problemima struke. Svaki mjehur ima različitu debljinu opne, no na kraju se ipak svi raspuknu. Tada će let iznad vašeg toplog gnijezda biti prekinut u sekundi, a u ogledalu na podu možda prepoznate sebe. Boris Popović, 5. listopada 2015. u Zagrebu

Fotografija: Željko Vukičević Zhel

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015. Konačni uzorak vrtložnih zmajeva (The Whirling Kites of Isfahan: Geometric Variations on a Theme; Peter R. Cromwell and Elisabetta Beltrami; Pure Mathematics Division, Mathematical Sciences Building, University of Liverpool, England, 2011.)

Ilustrativni prikazi simbola: Konačni uzorci vrtložnih zmajeva (autorica: Vinka Draganja)

knjiga

izjava Damir Vrban*

O imaginaciji

Iz knjige Samer Akkach: Cosmology and Architecture in Premodern Islam (State University of New York Press, 2005.)

Imaginacija je svijet u kojem se značenje i oblik povezuju stvarajući novi svijet koji istodobno ujedinjuje i razdvaja svoje izvorne domene, baš poput zone sumraka koja sjedinjuje i razdvaja svjetlo i tamu. Pojam imaginacije, međutim, ipak opisuje dvije različite, ali međusobno povezane stvari: stanje bića i kreativni kapacitet. Imaginacija je korumpirana kada ne odgovara stvarnosti. Zamišljeni obrazac mora biti u skladu sa stvarnošću i promatrati se kao dio kategorije “mentalnog postojanja” (al-wujud al-dhihni). “Mentalno postojanje” je ono znano (al-ma Lum) koje je zamišljeno u duši prema onome što to jest u stvarnosti; ali ako stvorena slika ne odgovara stvarnosti, tada to nije postojanje znanog u svijesti.

* Priznajem da nemam pojma što je to arhitektura.

Nošenjem “genetske strukture”, da tako kažemo, svojih “roditelja”, stvoreni svijet postaje isto tako tripartitan. Taj je svijet stvoren od više, niže i posredujuće razine. Viši svijet razina je nevidljivog, duhovnog, anđeoskih formi i apstraktnih značenja; niži svijet razina je viđenog, opipljivog postojanja, osjetila i osjetilnih oblika te prirodnih tijela. Između leži treća razina, koju Ibn Arabi naziva “Alam alkhayal” – “svijet imaginacije”. To je razina koja kombinira karakteristike dvaju svjetova s kojima graniči; to je mjesto gdje je duhovnost nevidljivog integrirana u otjelotvorenje vidljivog kako bi se stvorila suptilnost imaginacije. Poput slike u ogledalu, vidljivo je, ali još ne postoji; vidljivo je, ali bez tijela; kao iluzija fatamorgane – tu je, ali nikada ne može biti dosegnuta. To su osobine isthmian svijeta imaginacije. Nedostižna priroda imaginarnih oblika proizlazi iz njihove posredničke funkcije između čistog i nečistog, duhovnog i fizičkog, smislenog i osjetnog. Svijet imaginacije razina je postojanja u kojoj je ova dvojnost razriješena: čistoća je utjelovljena i tijelo je pročišćeno.

knjiga | O imaginaciji

Imaginacija je bila sagledavana kao djelovanje unutar područja ontologije i hijerarhije forme i materije. U suptilnom dijelu imaginacije oblici se oslobađaju sila koje ograničavaju njihovu osjetilnu materiju i kao takvi se lako mogu spajati jedni u druge. U tom smislu, kreativna priroda ljudske imaginacije postaje njezina sposobnost da se bavi i manipulira apstraktnim oblicima na koji god to način želi. Ljudska imaginacija ne može se nositi s onime što nema (djelomično ili u cijelosti) osjetilnu formu. To znači da je naša individualna imaginacija neraskidivo vezana za osjetilni svijet. Svi ti osnovni podaci koji ispunjavanju naš imaginarni spremnik dobiveni su našim osjetilima, kontaktom s pojavnim svijetom, tako da naša mašta nema moć “creatio ex nihilo”. Mi smo ipak u mogućnosti kreativno sintetizirati stvari u našoj imaginaciji u skladu s novim, nepoznatim obrascima, kao kad, na primjer, stvaramo sliku stvorenja koje je pola čovjek, a pola konj, iako ne postoji osjetilni model za takvu sliku. Ni slika čovjeka ni slika konja nisu čisti proizvod naše imaginacije, već su oboje samo zamišljeni odrazi osjetilnih prototipova.

prijevod Vlatka Kalafatić

Fotografija: Marko MihaljeviÄ&#x2021;

intervju

Hrvoje Hrabak piše Ana Franjić

More bez meduza

Mislite li da će to proizvesti neke nove, pozitivne situacije ili to vidite samo kao nužno zlo? Sve je, uvijek, pozitivno. Razmišljajući unutar takvog konteksta, koja je uloga i odgovornost arhitekta u današnjem društvu? Arhitekt, uvijek i zauvijek, ostaje jedini koji dubinski razumije utjecaj djelovanja na prostor, na užu, širu i još širu sliku... Na budućnost! Prema tome, naša uloga ostaje nemjerljiva. Koristimo li je na pozitivan način i onda, eventualno, nekako moderiramo razvoj u smjeru obazrivijem prema nekom sljedećem vremenu i prema javnoj dobrobiti ili se naprosto orijentiramo samo prema komercijalnom, to je isključivo naša intimna i profesionalna odluka. Moje je istinsko uvjerenje da, nazovimo to tako, klasični idealizam treba zauvijek ostati u potki našeg arhitektonskog i urbanističkog rada. Kako suspregnuti preveliku potrebu za osobnom ekspresijom u arhitekturi, odnosno ego na ljudskoj razini? Tu prolazimo kroz nekoliko slojeva našeg stvaranja, a osnovni je sposobnost i mogućnost da se izraziš kao pojedinac, što nužno reguliraju uvjeti koji se pojavljuju na određenoj lokaciji, od urbanističkih uvjeta do toga što se tehnički može napraviti na pojedinom mjestu. Ponašanje u skladu sa svim datostima kojima nas naša plemenita struka određuje, nužno vodi do nečeg što je arhitektonski prihvatljivo. Stoga je “iskorak” u “autorsku arhitekturu” sljedeći korak, odnosno, izlazak iz okvira pragme i pristojnosti u domeni je naše svjesne odluke. Dakle, ako se na taj korak već odlučujemo, moramo biti vraški sigurni u to što radimo.

Nedostaje “arhitektonska zakletva”? Ako se referirate na Hipokratovu zakletvu, odgovor je u tome da su posljedice u arhitekturi ipak puno manje opipljive. Ako u medicini ne radiš po pravilima struke posljedica je razlika između života i smrti, a s našim krivim odlukama svatko može živjeti sljedećih 50–100 godina. Zato mi ne osjećamo tu razinu odgovornosti. Ako postoji dovoljan komercijalni interes da se napravi nešto što je izvan okvira onoga čime bi se normalno trebali baviti, onda je to samo stvar cijene, odnosno osobne odluke. Koliko onda ima ideologije i politike u arhitekturi? Ideološki je to kod arhitekture vrlo jednostavno: bez ikakvog razmišljanja, u bilo kojem trenutku, ona bi trebala pratiti vrlo klasičnu misao koja nam nalaže da našim radom pružamo korisnicima određeni standard življenja, javnu i poslovnu pojavnost, i tu je sasvim jasno čime smo određeni. Kada pričamo o politici, ona je od javnog servisa koji je predstavljala u godinama poslijeratne obnove i izgradnje Europe, ubrzano postala servis koji opslužuje centre financijske moći. U tom je smislu politika, na svim razinama, postala otrov za arhitekturu jer često jednostavno nalaže zloupotrebu naših znanja i vještina, u čemu arhitektura, naravno, nije usamljena. To zvuči kao plodno tlo za frustraciju jer arhitekti su, htjeli – ne htjeli, često podčinjeni politikom. Stupanj frustracije posljednjih je godina golem. Najkraće to izgleda otprilike ovako: ne radimo kako znamo da bismo trebali, a onda smo za to još i prilično loše financijski nagrađeni. Ograničenja koja nam određuju arhitekturu više nisu ona kreativna, smislena i racionalna, nego birokratska i kvazipravna, a u kojima onda još ovisimo i o slobodnoj interpretaciji predstavnika državne uprave – sve voljom politike. To itekako izaziva frustraciju arhitekta, kako artističku, tako i poslovnu! Da bi priča bila potpuna, ista se ta politika pobrinula pomoći investitoru da se u ključnoj fazi – izvedbi – minorizira uloga arhitekta te tako populistički, pogura investicija. Kakva su vaša iskustva? Imao sam sreće utoliko što sam, u nekim navratima, bio sposoban obraniti svoje projekte. Tu nema sreće niti

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Nisam arhitektica, čitatelji bi mogli zamjeriti da sam laik pa je prvo pitanje: Što mislite o aktivističkom petljanju javnosti i iznošenju nestručnog mišljenja u vezi urbanizma i arhitekture? Naša situacija profesionalno se strašno promijenila. Prije 10–15 godina ljudi su nam prepuštali kompletnu brigu o svemu; od izbora materijala do toga kakav dojam neki ambijent treba ostaviti. Otkad se u elektronskim medijima dogodila proliferacija, moramo razumjeti kako naše ponašanje izgleda kad se pojednostavljeno predstavi u nekom običnom, svakodnevnom mediju.

Hrvoje Hrabak, zagrebački arhitekt koji je bio predsjednik DAZ-a i UHA-a, za koji dan odlazi iz Hrvatske na otok La Reunion (raditi u L’Atelier architectes), kako kaže, poželjno na dulje vrijeme. Upravo zato, još i slobodnijeg izričaja nego inače, naš je savršen sugovornik, a u današnje vrijeme rijetka biljka.

razumijevanja, nego samo umijeća snalaženja u vrlo okrutnom svijetu. U današnjoj legislativi nema elementa koji bi štitio arhitekturu, ostavljeni smo jedino i isključivo vlastitoj tvrdoglavosti i sposobnosti uvjeravanja kako bismo objasnili važnost pojedinog dojma za uspjeh konačne investicije. Sve ostalo je izvan naše kontrole.

intervju | Hrvoje Hrabak

Vodili ste i DAZ i UHA-u, a u javnosti ste se prvi put značajnije pojavili u slučaju tzv. Cvjetnog prolaza. Primjetna je bila transformacija vas i dijela struke. Na početku nitko iz struke nije reagirao, smatralo se to još jednim velikim poslom i tek nakon što su građani počeli ozbiljnije i organizirano prosvjedovati, vi ste prvi službeno progovorili. Čini se, na prvi pogled, užasno uvjerljiva ta površna priča da se mi arhitekti trebamo, “kao doktori i odvjetnici”, držati skupa i ne odavati se prema vanjskomu svijetu. Ta je priča, s jedne strane, kompletno lažna jer se ni doktori ni pravnici ne drže zajedno na taj način, nego vrlo jasno i egzaktno izopće iz svoje struke pojedince koji djeluju suprotno načelima struke, a što mi nismo napravili ni u jednom slučaju, pa ni u onim najočitijim. Prema tome, s te smo strane već izgubili kredibilitet. S druge strane, naša je disciplina sasvim drukčija i od medicine i od prava jer je za nju potrebna određena intektualna i mentalna sloboda – u izražavanju, u osjećaju, u poimanju života uopće. Ne postoji taj stupanj rigidnosti koji postoji u pravu ili medicini, prema tome ne možemo se uopće međusobno uspoređivati – to je dupla pogreška. Znači vi ste za uvođenje prakse izopćavanja iz struke? Apsolutno. Ako je netko neprijateljski preuzeo tuđi posao ili neovlaštenom razradom do karikature iskrivio tuđi projekt, nema nikakvog razloga da se takvog pojedinca i dalje tolerira u našim redovima. Poboljšanje u tom smislu dogodit će se isključivo ako promijenimo naš mentalitet, kao što sam se ja godinama trudio da promijenimo naš /svoj mentalitet. Da se vratimo na izvorno pitanje, otkud ta razina angažmana, koja je bila dobrim dijelom potaknuta projektom Cvjetnoga trga? U određenom trenutku, nakon što sam donekle shvatio što se događa, bio sam suočen s činjenicom da je riječ o ordinarnoj i vrlo bezobraznoj prevari, a u kojoj mi je netko napisao vrlo neugodnu ulogu u koju sam naivno uskočio. Ta je prevara bila zamaskirana nizom birokratskih i kvazistručnih odluka, a s naše profesionalne strane propagirana motom – ako je moguće nešto nacrtati, to je onda i arhitektonski opravdano. Ovo je, naravno, sasvim naopako postavljena priroda našeg posla i svega onoga čime bi se trebali baviti. Primjedba javnosti je da su se arhitekti i arhitektonske udruge prekasno uključili u prosvjed. Činjenica je da je, po tom pitanju, arhitektonska struka bila, sasvim jasno, većinski opredijeljena da nam aktivističko istupanje može samo poslovno naštetiti!

jednom krajnje partikularnom financijskom interesu u vrlo upitnoj urbanoj operaciji. Osim što su razvijene participativne institucije, bez kojih se takav projekt ne može ni zamisliti, ovakvim bi se slučajem sasvim sigurno pozabavili i ozbiljni antikoruptivni aparati. Ukratko, u tim sretnijim sredinama pred arhitekte jednostavno ne dolaze tako nemoralni poslovi kao što je slučaj u Hrvatskoj. Kakva je bila atmosfera među kolegama nakon vašeg istupa na Cvjetnom trgu? Jesu li vam otvoreno govorili što misle ili su prešućivali te potiho zamjerali? Situacija je bila polarizirana, od onih koji su mi govorili “napokon je netko nešto rekao i to nešto je netko razumio”, do onih (kojih je ipak bio dominantniji broj) koji su smatrali da radim krivu stvar jer na taj način gubimo posao: “Što nas briga za generalnu pravdu i etiku, mi smo samo profesionalci od kojih netko traži da nešto nacrtamo. Učinimo to, naplatimo to dobro, nismo mi tu da se brinemo o javnom moralu.” Mislite li da je danas takvo mišljenje u struci prevladavajuće? Danas je to, sasvim sigurno, još ekstremnije! U etabliranoj arhitekturi postoji vrlo jaka struja koja kaže da se trebamo na svaki način ograditi od “aktivizma”. Nas odgajaju hermetično. To je, za mene, sasvim neprimjeren pokušaj zaštite vlastitog nad interesom građana, investitora, bilo koga... Nije li to pomalo apsurdno? Ako se mi dogovorimo da arhitekti imaju moć, a drugi nemaju, i ako je glavna stvar raditi ili spomenike samome sebi ili nabujale hiperkomercijalne sadržaje, onda možemo sve druge pokušati izbaciti iz procesa stvaranja. Spomenici će u funkcioniranju i održavanju možda stvarati enormne probleme i troškove, ali će u prvih pet minuta biti jako fotogenični i privlačni pa će, valjda, poslužiti i našem profesionalnom prestižu.

U današnjoj legislativi nema elementa koji bi štitio arhitekturu, ostavljeni smo jedino i isključivo vlastitoj tvrdoglavosti i sposobnosti uvjeravanja kako bismo objasnili važnost pojedinog dojma za uspjeh konačne investicije. Sve ostalo je izvan naše kontrole.

Kako su takvi veliki projekti koji bi trebali biti od javnog interesa regulirani u drugim zemljama? U demokratski razvijenim europskim zemljama (čitaj Njemačka, Francuska i sl.) jednostavno ne postoji opcija u kojoj se cjelokupna gradska i državna vlast podređuje

Kada gledate unazad, bi li opet učinio isto? Sve bih ponovio, nemam dvojbe. Ne pričam o tome u kontekstu univerzalnih etičkih principa, pričam o tome jer, kao prakticirajući arhitekt, imam jednostavnu potrebu imati određeni ugled i poziciju s kojih nastupam u bilo kakvom pregovoru. Činjenica da sam prethodno (ne samo ja, nego moja arhitektonska zajednica) djelovao u skladu s određenim univerzalnim idejama o kvaliteti prostora i standarda koji građani zaslužuju, daje mi taj kredibilitet zbog kojeg u nekakvom sljedećem poslovnom pregovoru, ja ili bilo koji drugi kolega, možemo nastupiti na određen način i biti respektirani. Ako smo se svi mi skupa prostituirali kao struka, onda više nema ni tih pregovora, već je sve čista tezga – s koliko čega možeš napraviti što. Jeste li tada istupili kao pojedinac ili kao predsjednik UHA-e, jeste li imali podršku udruženja? Predsjednik UHA-e ima statutom određenu samostalnost u izražavanju, što je nužno pravo i odgovornost osobe kojoj je udruženje dalo podršku činom izbora. Predsjednik nije glasnogovornik i ja sam, naravno, govorio u ime udruženja. Da sam za svaku svoju izjavu tražio koncenzus šire arhitektonske zajednice, teško da bih se ikad bio izrazio o bilo kojem vrućem pitanju.

zahtijeva pristojnost. Ona ima jasna ograničenja – tehnička, financijska, umjetnička, ali ako tome pridodamo neku osobnu ili društveno uvjetovanu inhibiciju to jednostavno ne funkcionira. Moja je teza da upravo zbog te inhibicije danas svjedočimo zatajenju naše profesije. U svakom slučaju, u mojim sam godinama javnog djelovanja, osim bezbrojnih javnih i anonimnih pohvala za svoje izjave, doživio i puno strukovnih kritika i ukora, što zapravo svjedoči kakvo je stanje u struci i društvu. Jesu li to bili ukori kolega ili ukori od strane političara i potencijalnih investitora? Ukori su bili institucionalni – od Ministarstava ili Poglavarstava, a uglavnom prenošeni strukovnim kanalima koji su, tiše ili glasnije, jasno govorili kome se treba prikloniti.

Imam dojam da ste upravo zbog iskustava s Cvjetnim trgom reagirali izjavom u slučaju slijeganja hrvatskog paviljona na putu za Venecijanski bienalle 2010. godine? Grupa autora tužila vas je, i nakon što je prvostupanjski sud odbio tužbu, na Županijskom sudu dobila presudu u svoju korist. Odlazite li iz Hrvatske zbog presude u “Slučaju teglenica”? Nisam o tome tako razmišljao. Sporna teglenica danas vjerojatno ponovno radi svoj posao, dok nadgrađe više ne postoji Jeste li barem imali poseban sastanak prije tvog istupa? ili je ponovno preliveno u armaturu. Po mom mišljenju ta je U vrijeme najvećeg javnog angažmana stalno smo sastantvorba, nazovimo ju Splavom meduze, u svom uzaludnom čili. Nažalost, protokom vremena, suradnja UHA-e, DAZ-a, plovu prema Veneciji najjasniji simbol toga kako stoje stvari ostalih društava i Komore počela je trpiti od cijelog seta s našom profesijom u Hrvatskoj. U tom smislu – da. inhibicija. Za mene, ne moram niti napominjati, naša To možemo povezati i s činjenicom da ja danas odlazim profesija ne trpi inhibicije, baš toliko koliko s druge strane negdje drugdje.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Andrija Mudnić

koeficijenti izgrađenosti za vrlo jasan partikularni interes. Zamislite natječaje koje su naručitelji obavezni organizirati ne bi li povisili vrijednost parcela, a poželjni pobjednik je onaj tko će dobiti prvu nagradu, ali, zajamčeno, neće nikada pitati je li mu ona isplaćena. Ima i gorih, u kojima je poželjni pobjednik natječaja onaj koji naručitelju zajamči oprati novac kroz ugovor. Nažalost, naša scena je potpuno kontrolirana ovim parametrima koji su kontaminirali i javnu nabavu. Imali smo mogućnost da se tome odupremo našom strukovnom intelektualnom snagom, ali nismo. Štoviše, podesili smo regulativu tako da se tome otvori vrata. Napravili smo groznu stvar, ne samo za našu generaciju, već i za generacije koje dolaze. Koja je institucija mogla poduzeti nešto u vezi s tim? Za regulatorno djelovanje zadužena je Komora arhitekata, ali je, primjerice, u ključnom trenutku i ona bila zasjenjena djelovanjem državnog aparata, tj. Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, koja je ukazom ukinula naš cjenik. U konkretnom slučaju, mi smo i dalje, da smo bili ujedinjeni, mogli profunkcionirati i imati cjenik koji nije obavezan, ali da bi se to bilo dogodilo među nama je morala postojati osnovna svijest da ako netko ponudi cijenu koja je bezrazložno niska to šteti ne samo njemu, nego svima. Kako možeš zaštititi ikoga od posljedica djelovanja nekog tko uporno sklapa štetne ugovore?

Fotografija: 1/ Domagoj Blažević; 2 / Robert Leš (Arhiva ČIP-a)

Kako se vaš ego osjeća u vezi s odlaskom u nepoznato i novim početkom? Moj ego je posebno zaintrigiran činjenicom što će se naći negdje gdje ga nitko ne poznaje. Lagodnost pozicije ovdje, gdje znaš sve svuda i svi tebe znaju, za mene je postala zapravo neugodno ograničavajuća. Iznova se dokazati poseban je izazov i djeluje oslobađajuće, čak pročišćujuće. Je li srž problema u arhitektonskom djelovanju u maloj sredini? Naš problem nije u malom krugu, naš glavni problem je u utopljenosti u ukupno društveno koruptivno djelovanje. Još prije samo desetak godina natječaji su zaista bili metoda promocije i napredovanja u našoj struci. Nakon toga, natječaji su, u svom najvećem dijelu, postali strogo kontrolirana disciplina, metoda kojom se, u direktnoj sprezi s politikom, brutalno probijaju urbani standardi i

Kako ste se vi nosili s tim problemima dok ste bili predsjednik UHA-e? Bilo je niz slučajeva u kojima smo pokušali zaštititi najniži profesionalni standard, ali nismo nailazili na razumijevanje, čak ni unutar struke. Najbolji primjer ovoga je propala priča koja je krenula 2012., kada je Vlada ispravno prepoznala važnost energetske obnove javnog sektora. Trebao je to biti elemetarni kotač od kojeg bi krenuo investicijski ciklus. Međutim, dogodilo se da se u akcijskom planu koji je to trebao regulirati projektiranje potpuno izostavilo. Razni savjetnici, koje je Vlada u tom trenutko imala i koji su brižno radili na tom projektu više mjeseci, jednostavno su ignorirali činjenicu da je za bilo kakvu operaciju na pojedinoj zgradi važan projekt i sagledavanje zgrade kao cjeline! Kada smo na to, nakon tjedana institucionalnog zanemarivanja, glasno upozorili, upravo su arhitektonski glasovi najviše tražili da se stišamo. Nije možda niti mjesto, niti vrijeme za takvu prosudbu, ali put ove vlade možda bi izgledao sasvim drukčije da tada nismo cenzurirali vlastito stručno izražavanje. Onda je došla i legalizacija. Ako maknemo arhitekturu sa strane, možemo zaključiti da je državi u izuzetnom interesu da naplaćuje komunalne naklade sukladno stvarnom stanju izgrađenog fonda. Ta registracija stvarnog stanja kroz snimke postojećeg stanja i legalizaciju dosta je efikasan element, to razumijem. Ona strana priče koju ne razumijem je da se država odrekla bilo kakve mogućnosti utjecaja u najosjetljivijem trenutku, a to je da dok neka zgrada nije legalizirana, postoji interes onoga koji ju želi legalizirati, spreman je na ustupke – dati komad terena za cestu, neku drugu infrastrukturu ili javno igralište. Nakon legalizacije, ni minimum javnog standarda nije više ostvariv, odrekli smo ga se kao društvo i kao struka, ponovno uz blagoslov Komore arhitekata, u ritmu političkog turbofolka.

Arhitekti su ipak dobili komad kolača... Taj komad kolača im definitivno neće pomoći da dočekaju sljedeće desetljeće. Da se vratimo na ono pitanje prije, ti me pitaš: “Doktore, kako se treba liječiti?” Treba liječiti ljude tako da budu zdravi. Kritičko mišljenje i izražavanje je ključno. A mi smo, sukladno tendencijama u društvu, suspregnuli kritičko mišljenje i izražavanje, borimo se protiv toga, a dio toga je i ta moja sudska priča. Iako je spomenuta sudska epizoda bila posebno neugodna, najviše mi je hladnog znoja izazvao pritisak koji sam, kao predsjednik UHA-e, osjećao od strane raznih tijela Komore u vremenima pregovora oko raznih zakona, a u smislu želje za manje kritičkim, manje “aktivističkim” izražavanjem. U brojnim sam navratima, primjerice po pitanju zakona o strateškim investicijama, morao prosuđivati o svojim izjavama i aktivnostima, razmišljajući o osobnoj sigurnosti i dobrobiti. Također, nakon svih ovih godina angažmana, veliko je pitanje bih li, recimo, u Gradu Zagrebu mogao progurati i običnu lokacijsku dozvolu za neki iole značajniji projekt. To je primitivan, ali vrlo snažan oblik pritiska.

Komora više ne financira stručne aktivnosti UHA-e? Ne uzima ni ČIP za članove koji joj plaćaju 1800 kn godišnje. Komora nikada nije izravno financirala UHA-u, ali smo imali projekte u kojima smo zajedno sudjelovali. Iskreno vjerujem da redovnost i ažurnost ovog uskrsnulog ČiP-a mogu potaknuti i izravnu financijsku podršku Komore, unatoč načelnom stavu da za to nema novca. Važnost izlaženja jedine stvarne strukovne novine ipak je golema za ukupno članstvo. Kako se, po vašem mišljenju, postavila Komora arhitekata u odnosu na zaštitu interesa arhitektonske struke u društvu? Stvar je uvijek i isključivo u tome da prihvaćanje politike ustupaka nužno vodi u izgubljenu situaciju. Postoje situacije u kojima tezga i pregovaranje možda i imaju smisla, ali samo kada s obje strane sudjeluju ljudi ili institucije koje imaju podjednako interesa i razumijevanja. U našoj situaciji mi jednostavno nismo u simetričnoj poziciji. Kompletno razumijevanje je na našoj strani, a moć odlučivanja je na drugoj. Inzistiranjem na profesionalnim datostima mi možemo zaštititi naše interese, ako pokušamo balansirati između stručnog interesa i tezge jedino možemo izgubiti, jer te vrijednosti jednostavno nisu međusobno usporedive.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Teglenica danas vjerojatno ponovno radi svoj posao, dok nadgrađe više ne postoji ili je ponovno preliveno u armaturu. Po mom mišljenju ta je tvorba, nazovimo ju Splavom meduze, u svom uzaludnom plovu prema Veneciji najjasniji simbol toga kako stoje stvari s našom profesijom u Hrvatskoj.

Zašto je postojao taj pritisak? Dok sam bio predsjednik Društva arhitekata Zagreba postojao je pritisak u djelovanju predstavnika gradske birokracije, kada sam predsjedao UHA-om, u djelovanju državne birokracije. Međutim, stvar je u tome da kada prema tebi nastupaju predstavnici birokracije, ti još uvijek lako možeš reći doviđenja. Ali kada pričamo o Zakonu o legalizaciji, Zakonu o strateškim investicijama ili pojedinačnim slučajevima tipa golf na Srđu ili Muzila u Puli, na kraju se pojavio kolegijalni pritisak koji je nekakvom logikom društvenih poluga bio objektiviziran upravo kroz pritisak Komore koja bi svojim financijskim djelovanjem omogućila ili onemogućila redovni rad UHA -e.

Kako je struka reagirala u vezi tužbe u "Slučaju teglenica" koja je podignuta protiv vas? Uživaju u tome svi, i oni s jedne, i oni s druge strane. Sve je to skupa toksična materija. Nekom advokatu predana je frustracija, a on je u zakonodavnim pretincima našao način na koji se moje konkretno i slobodno izražavanje moglo interpretirati kao činjenica koju se može sankcionirati. Činjenica da mi jedni drugima želimo sudski sankcionirati izražavanje za mene je zastrašujuća.

intervju | Hrvoje Hrabak

Koliko se moglo iščitati iz medija i ritma objavljivanja senzacionalističkih vijesti u vezi slijeganja paviljona, vi i predsjednik Komore (on nije tužen) niste reagirali odmah, nego tek kada su neki od autora počeli davati nespretne izjave u medijima? Pričekali smo tada, ljudski, tjedan dana da od strane autora dođe neka suvisla izjava koja bi okončala vrlo neugodnu javnu raspravu koja se, za nas neupitno, odvijala na štetu arhitekata. Nakon tog perioda, procijenili smo da je nužno da takvu izjavu damo u ime institucija koje smo vodili, što je uistinu i okončalo tu medijsku debatu. Autorima nesuđenog izloška, po pravomoćnoj presudi koja je izmijenila prvostupanjsku koja je bila u moju korist, sada moram isplatiti odštetu. Tražena je simbolična svota po osobi, ali kad se to sve zbroji morat ću ukupno platiti, procjenjujem, 30-ak tisuća kuna. Da bi stvar ipak bila malo lakša i drugostupanjski je sud, ipak, procijenio kako zahtjev tužitelja da o svom trošku presudu objavim u Jutarnjem ili Večernjem listu nije osnovan.

da arhitekti nisu tu kao suci pozitivnosti ili negativnosti određene poslovne inicijative, nego kao egzekutori, što je stav s kojim se istinski ne slažem. Imamo određenu razinu svijesti o prostoru, toga se jednostavno ne možemo odreći, a to nam pak daje određenu odgovornost prema društvu. Kada se toga odreknemo, onda je i naš ugled samo stvar tržišta. Dok god držimo do određene razine našeg razmišljanja i njegovog slobodnog izražavanja, do tad možemo znati i koliko nešto vrijedi. Kad se prepustimo i dopustimo da je to stvar tržišta, a naše misli podložne cenzuri, onda smo, jednostavno, izgubili našu profesiju.

Natječaji su, u svom najvećem dijelu, postali strogo kontrolirana disciplina, metoda kojom se, u direktnoj sprezi s politikom, brutalno probijaju urbani standardi i koeficijenti izgrađenosti za vrlo jasan partikularni interes.

Epilog? Općenito, najveća količina kritika upućenih mojem aktivizmu bila je da možda te izjave i imaju smisla, ali su kontra naših interesa. “Mi hoćemo graditi, a on kaže da se ne gradi.” Iza toga uvijek leži ta univerzalno propagirana ideja

Fotografija: Hrvoje Hrabak

IZJAVA

Venecijanski bijenale je jasno strukturirana priredba koja se odvija prema zacrtanim propozicijama koje osiguravaju kvalitetu i konzistentnost prezentiranog materijala. Ova strukturiranost je posebno vidljiva u dijelu bijenala koji čine nacionalni paviljoni, tj. oni o kojima putem formalnih i diplomatskih kanala skrbe države koje se prezentiraju. Hrvatski nastup je svjesno i samovoljno, u ime "stvaralačke slobode", ignorirao jasno postavljena pravila te, uz korištenje dodijeljenog, odnosno zakupljenog, prostora pokušao ostvariti i prisutnost putem plovećeg paviljona. Prema nama dostupnim

Venecijanski ploveći paviljon u sebi utjelovljuje model ponašanja koji nas već godinama prati kao profesionalna hipoteka iako ga zapravo prakticira sasvim mala skupina kolega – ignoranciju prema pravilima igre, budžetu, inženjerskim performansama, ekonomskim i tehnološkim mogućnostima našeg društva, te autorsko samozadovoljstvo s napadnom željom za pokazivanjem – pa makar i na dva dana. Slijedom toga, neuspjeh hrvatskog paviljona nisu zapečatile niti morske struje niti vještina vrijednih varilaca – njegovu sudbinu zapečatila je kriva idejna potka na kojoj je nastao, odnosno plodno tlo na koje je ova potka naišla pri planiranju hrvatskog

p.s. Arhitekti: Saša Begović, Tatjana Grozdanić Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Petar Mišković, Silvije Novak, Helena Paver Njirić, Veljko Oluić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Idis Turato, Pero Vuković i Tonči Žarnić; koji su tužili Hrvoja Hrabaka zbog njegovih istupa u vezi slijeganja Paviljona 2010. godine nisu se odazvali prijedlogu glavnog urednika časopisa Čovjek i prostor da i oni, u ovom broju, iznesu svoj stav u vezi cijelog slučaja.

nastupa, ignorirajući pritom ponude za suradnju koje su strukovne organizacije blagovremeno istaknule. Ovaj osvrt dajemo u prvom redu osjećajući frustraciju i nezadovoljstvo koje je ovakva prezentacija hrvatske arhitekture izazvala kod brojnih kolega koji vrijedno, savjesno i odgovorno obavljaju arhitektonski posao i svakodnevno opravdavaju vrijednost našeg rada i zanata. Smatramo da ovim pojašnjenjem možemo pripomoći da se u slučaju plovećeg paviljona razluči odgovornost koja se nikako ne treba rasprostrijeti na cijelu arhitektonsku struku koja ovih dana ionako trpi najsnažnije udare investicijske i razvojne krize u kojoj se Hrvatska nalazi. Za nastupe na budućim službenim međunarodnim prezentacijama hrvatske arhitekture smatramo nužnim da u njihovu organizaciju na transparentan način budu uključene naše strukovne organizacije. Razina stručne elaboracije i odgovornosti koja će se time postići jedini je način kojim se možemo osloboditi hipoteke ovogodišnjeg nastupa te obećati javnosti buduće uspješne i primjerene prikaze hrvatske arhitekture. U duhu svega navedenog, najavljujemo daljnju i kontinuiranu afirmaciju pozitivnih strukovnih vrijednosti kao jedinu platformu našeg djelovanja, a što ćemo u najskorije vrijeme posebno naglasiti kroz Kongres hrvatskih arhitekata. — Tomislav Ćurković, predsjednik HKA Hrvoje Hrabak, predsjednik UHA (Izjava je preuzeta u originalnom obliku.)

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Ponukani medijskim komentarima, reakcijama kolega, ali i šire javnosti, nalazimo potrebnim iskazati stav naših strukovnih udruženja i ograditi se od hrvatskog nastupa na ovogodišnjem bijenalu u Veneciji. Paviljon realiziran u venecijanskim Arsenalima, kao i ploveći paviljon koji nije izdržao transport do odredišta, očiti su promašaji koji nanose jasnu štetu ugledu naše zemlje, a prvenstveno dignitetu arhitektonske profesije, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Nanesena šteta nije rezultat nesretnih okolnosti, niti se ni na koji način može objašnjavati i opravdavati zlom srećom, nego je rezultat niza sustavno krivih odluka koje su donijete na svim razinama pri planiranju i realizaciji ovogodišnjeg paviljona. Ostavljajući prostor za kritiku i interpretaciju stručnoj literaturi, ovdje želimo izreći principijelnu argumentaciju koju smatramo nužnom staviti na uvid široj javnosti.

informacijama, organizatori bijenala višestruko su objasnili da, kao i uvijek do sada, neće podržati ovakav pristup i potpuno opravdano nastojali vratiti hrvatski nastup u okvir propozicija. S obzirom da je riječ o službenom nacionalnom nastupu, financiranom javnim novcem, neosporno je da je ovakav avanturizam pri realizaciji hrvatskog paviljona bio sasvim neprimjeren i neetičan, a time je, naravno, i žalosniji dojam koji ostavlja kartonska instalacija postavljena u Arsenalu. Sasvim zasebno poglavlje predstavlja inženjerska lakomislenost kojom je realiziran ploveći paviljon. Sa strane naše profesionalne uvjerljivosti, ovo je sigurno najbolniji aspekt hrvatskog nastupa. Ignoriranje stručne elaboracije inženjerskih grana referentnih za projektiranje plovećeg objekta i svjesno izlaganje prevelikom konstruktivnom riziku, sigurno nisu vrline koje će nama, arhitektima, u ovim teškim investicijskim vremenima donijeti nove naručitelje.

Anketa 4a pitanja: pitanja sastavio Boris Popović

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

“Na svakom arhitektonskom projektu radimo barem 4 do 5 godina. Tako da se jaz između napretka kulture i kontinuirane sporosti arhitekture neprestano povećava.” —Rem Koolhaas, Intervju Marcusa Fairsa za magazin ICON 2004.

Odgovaraju: Senka Dombi, Teo Budanko, Davor Bušnja, Krešimir Rogina, Mia Roth Čerina, Damir Mioč, Ana Šverko, Ljubomir Miščević, Gordan Resan, Emil Jurcan, Nenad Ravnić, Robert Križnjak, Rene Lisac, Saša Randić i Nenad Sužnjević

Senka Dombi

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Zapravo nisam frustrirana jer da jesam prestala bih se baviti arhitekturom. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Nesigurnost, a još više nerealiziranost kao arhitekt projektant. Dosta, ali zapravo štete najviše sebi. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Edukacijom javnosti. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Ne.

Anketu sproveo Ian Kruezi

Teo Budanko

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Nemam frustracija na poslu ili: Enormna, besmislena i tupava regulativa kojom zakonodavac pokušava regulirati moj rad ili poslovno okruženje neodgovornosti, nekompetencije i emotivnih ispada i sl. sastavni su dijelovi društva u tranziciji na Balkanu. Biti frustriran zbog istog, nezrelo je i bedasto. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Arhitekti jesu i umjetnici i djeluju i s onu stranu razuma, a rasprava o emocijama i umjetnosti je trajna. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Impersonalno pitanje ne vodi nikamo. Položaj arhitekata

Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu?

Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci?

3 4

Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata?

anketa | 4 pitanja

u društvu mogu popraviti samo arhitekti: radom, odgovornošću, kreativnošću i stručnošću. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Komora je tradicionalni konzervativni organizacijski ustroj birokratskog tipa i kao takav nije nositelj promjena. Enormna, besmislena i tupava regulativa iz prvog pitanja dijeli sudbinu društva u tranziciji na Balkanu.

Davor Bušnja

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Plivanjem.

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Potrebno bi bilo popravljati društvo. Međutim, pošto pitanje sugerira pragmatičan i operativni odgovor, bolje stanje unutar struke učinilo bi mnogo za bolji status arhitekata u društvu. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Od podjela zajedničke komore svih inženjera u graditeljstvu u zasebne komore, arhitekti su kroz nove zakone izgubili dio prava. Potrebno bi bilo poraditi na jačanju lobiranja HKA prilikom donošenja legislative bitne za struku.

Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? — Plivanjem.

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Nisu samo arhitekti tašti. Čini mi se da je taština vezana uz pojedinca i osobni karakter.

Krešimir Rogina

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Arhitektura mi je oduvijek pričinjala neopisiv užitak i zadovoljstvo. Možda zato jer ju shvaćam kao medij izražavanja svojih svjetonazora pa ako hoćete i opsesija, prvenstveno onkraj građenja. Također me izuzetno vesele druženja s prijateljima, poput Tezuke i Tsukamota ili Popelke i Riewea, koje pozitivizmam i idealizam nikada nije napustio. Kako Penezić & Rogina arhitekti nemaju mnogo dodirnih točaka s hrvatskom arhitektonskom scenom i njezinim zatupljujućim militantnim postulatima, izražavam se potpuno slobodno i neobavezno pa u tom smislu nemam ni frustracija. Privatni mi je život ispunjen, raznolik i bogat, što je veoma važno i na što arhitekti često zaboravljaju ili pak liječe svoja razočaranja ubijajući se poslom i grčeći se u efemerijama. Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? S taštinom najviše problema imaju oni s velikom ambicijom i malim kapacitetom. U tom je smislu indikativan grafit s ulaza u Arhitektonski fakultet: “Izložba taštine – stalni postav”. Taština je sastavnica umjetničkog postojanja i ne mora nužno biti negativna, ona može biti poziv na djelovanje, no kada prerasta u bolest koja destruira sve oko sebe to je sasvim druga stvar. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Arhitekti prvenstveno trebaju poštovati sami sebe pa će ih potom moći poštovati i svi ostali. Samozvane arhitektonske elite trebaju shvatiti da žive u realnom svijetu s vrlo konkretnim potrebama. Biti lakej vulgarnog kapitalizma ili kriminalnog miljea nije arhitektonsko poslanje, ona ima i svoju etičku komponentu na koju, uostalom, prisežemo na diplomi. Mnogi na to zaboravljaju, no bilo bi im dovoljno da se vode načelima elementarnog morala, da ne čine drugima ono što ne bi željeli da se dogodi njima. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Komora se, nažalost, pretvorila u sve ono što ne bi trebala biti, uhljebljeni kružok prosječnih koji ju prvenstveno shvaćaju kao poligon za samopromociju i osobnu dobrobit.

Mia Roth Čerina

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Uvijek postoji prostor za djelovanje. Često se ljutim, ali ne osjećam frustraciju – ona proizlazi iz nedjelovanja. Ako su već prilike koje nas prve zanimaju sužene, gradilišta spora, natječaji nerealizirani, administracija nesposobna, ostaje niz drugih frontova: ciljano usmjerene inicijative, pisanje, istraživanje, samoinicirani projekti, educiranje generacija koje mogu stvarno jednoga dana živjeti višu kulturu prostora. Ne relativiziram stvarne probleme koji tište ovaj kontekst, ali on se neće promijeniti svojstvenim nam kuloarskim rogoborenjem. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Baveći se arhitekturom izlažemo sebe; ego je sastavni dio rada. Praksa posredno uključuje performativno, a ono ne može biti imuno na taštinu. U uvjetima velike mogućnosti vlastite realizacije taština doprinosi kompetitivnosti, a ona pak višoj kvalitativnoj razini. Kada je područje djelovanja suženo, taština postaje (auto)destruktivna. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Dugoročno, pozicija arhitekta se popravlja sustavnim podizanjem kulture prostora, prije svega edukacijom. Ne samo u redovnom obrazovanju, već i u inicijativama usmjerenim svim korisnicima prostora. Svejedno je pokreće li ih pojedinačni entuzijazam ili organizirani napori. Položaj arhitekta tek je jedno od lica ukupne kulture prostora (i društva). On je doista nizak, a legalizacije su mu zadale konačan udarac. Kratkoročne ambulantne mjere traže oštrije djelovanje krovnih strukovnih organizacija. Kada su izrađivači zakona ignorirali argumentirane primjedbe struke, mogao se, na primjer, izdati moratorij na sve pečate dok se one ne uvaže. Ilustriram ekstremnim primjerom, ali vjerujem da u ovom trenutku za hitne popravke doista pomažu samo radikalne mjere. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Na to je teško odgovoriti jednoznačno. Najprije pozitivno: dobro je da postoji i da je postavljen (makar ponekad hipotetski) okvir djelovanja. Ističu se i neke njezine aktivnosti koje, ako se sustavno implementiraju, dugoročno mogu značajno unaprijediti stanje u prostoru – tu dakako mislim na arhitektonsku politiku, posebno na segment edukacije i natječaja. S druge strane, propustila je priliku čvršćeg pozicioniranja u trenucima donošenja novih legislativa, što je dovelo do situacije da se sada može izvući jedino ultimatumima. Vrijeme dijaloga je prošlo.

Damir Mioč

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Nastupanjem krize i recesije arhitektonska se struka među prvima našla u dubiozama. Rješenje problema pokušao sam u početku pronaći promjenom cilja. Arhitektura mi se činila kao dugoročno izgubljeno područje djelovanja. Isplivale su sve greške struke koje su se činile godinama ranije i nije se ostvario manevarski prostor za djelovanje u novonastalim okolnostima. Pokušao sam fokus pronaći van područja arhitekture i/ili urbanizma, ali to je bilo kratkog daha. Možda je uspješnija metoda bila promjena ponašanja unutar okvira. Preživljavanje postaje modus operandi, a zajednicu nadgrađujem neprofitnim djelovanjem kroz urbanističko-arhitektonsku analizu i edukaciju.

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Arhitektura, ovakva kakva je danas, konzumeristička je. Položaj arhitekata u društvu narušen je upravo takvim pristupom prema investitorima, bez uvažavanja javnog interesa. A upravo je javni interes polje unutar kojeg arhitektura može tražiti neko uvaženo mjesto i poziciju u društvu. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Naravno da nisam zadovoljan radom HKA. Pitam se što oni uopće rade? Pitam se koji je to članak nekog zakona za koji se založila Komora, a da je od koristi struci, narodu ili državi?

HKA je propustila priliku čvršćeg pozicioniranja u trenucima donošenja novih legislativa, što je dovelo do situacije da se sada može izvući jedino ultimatumima. Vrijeme dijaloga je prošlo.

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Bavim se poviješću arhitekture i teorijom urbanističkog projektiranja jer mislim da tako mogu pomoći u potrazi za konceptima budućeg djelovanja. Vjerujem da su dobri projekti oni koji su uspostavili duboko promišljenu vezu s vrijednostima prirodnog i izgrađenog okruženja u koje ulaze. No pritom se ne smije zaboraviti da arhitektura može imati trajnu vrijednost pa i postati spomenikom samo ako je istinski suvremeno mišljenje i stvaranje. S obzirom na to da nisam, kao većina kolega, posvećena realizaciji u prostoru kao konačnom stvaralačkom cilju, već procesima kojima je prostor tijekom vremena dobio zatečeni oblik, a koji je pak u stalnoj mijeni i transformacijama, moja se frustracija briše već samim nastojanjem da zabilježim i podijelim misli i ideje koje mogu pomoći u kreiranju dobrih mjesta. Martin Heidegger doduše kaže da je uvijek prekasno za razgovor o vremenu jer smo mi sami (naše misli i ideje) dio njegova protoka, no kad vrijeme vežemo za prostor, tada oni međusobno govore jedno o drugome. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Arhitekti rade posao koji se mnogima čini jednostavnim jer promatraju samo njegove uske segmente koji ih zanimaju. Mislim da arhitekti imaju problem s vlastitom taštinom iz sličnog razloga – jer su koncentrirani na segmente viđene iz vlastite stručne perspektive. Arhitektura je pak široko polje; ona, da parafraziram Itala Calvina, “izražava napetost između geometrijske racionalnosti i spleta ljudskih života”. To nitko sam ne može prevladati, ma koliko briljantan bio. Taština pojedinaca zato ne šteti samo struci, već i društvu i prostoru, jer ona sprječava mogućnost timskoga rada i dijaloga, kako sa strukom tako i s korisnicima. A bez timskoga rada i otvorenosti za dijalog (posebno danas, u vremenu s prefiksom re- u kojemu živimo), rasute urbane sustave koje smo naslijedili nećemo uspjeti spojiti niti u teoriji niti u praksi. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Od arhitekata se tako rijetko traži ono najbolje što mogu dati – uglavnom se traži previše ili premalo. Ne mislim pritom na onaj nužan nedostatak vremena koji prati svaki kreativni proces, kao niti na potencijal projektnih ograničenja, već na činjenicu da se arhitekti ponekad percipiraju kao urbani dekorateri, dok im se nekad stavlja na savjest čitava problematika današnjih gradova. Rješenje vidim u interdisciplinarnosti i u specijalizaciji unutar struke, odnosno u tome da se ravnopravnije prihvate teorija, povijest, urbanizam i urbanističko projektiranje kao grane koje nisu manje vrijedne od arhitektonskog projektiranja.

anketa | 4 pitanja

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Arhitekt je umjetnik, a umjetnik je tašt. Kakav bi bio umjetnički svijet da nas pokreće prosječnost? Taština je veliki pokretač, ali bez samokritičnosti može zastraniti u egoizam. Taština vođena idejom bogatstva i slave, a bez morala i ponosa pojedinca, neće nas učiniti boljim arhitektom od drugih.

Ana Šverko

Tako bi se zasigurno otvorio potreban prostor za profesionalce koji bi se koncentrirano bavili analitičkim komponentama u projektantskim procesima, kao i nepristranim vođenjem dijaloga između politike, struke i društva. Prepoznavanjem nužnosti kvalitetne teorijske podloge i usklađivanjem sukobljenih interesa prije samog početka projektiranja, raspon poslova kojima se arhitekti bave, baš kao i njihov položaj u društvu, bili bi jasniji, podigao bi se standard formiranja projektantskih zadataka, a time nesumnjivo i samih rješenja. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Bila bih još zadovoljnija kada bi se HKA intenzivnije posvetila izdavačkoj djelatnosti. Da bismo o arhitekturi mogli pisati i tako bili sposobni bolje objasniti i sebi i drugima što i zašto radimo, trebamo čitati. Indikativno, upravo je na verbalnu artikulaciju, kao model prijenosa arhitektonskih ideja, pozvao i ovogodišnji 50. zagrebački salon. Čitanje knjiga o arhitekturi i urbanizmu neće nam ponuditi konkretna rješenja, ali će u većoj ili manjoj mjeri olakšati put prema dobrim odgovorima na pitanja koja gradovi svakodnevno postavljaju.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Ljubomir Miščević

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? O kojoj vrsti frustracije vezanoj za posao govorimo? Ako se govori primjerice o razini profesionalne etike, kvalitete arhitektonske djelatnosti i sl., tada smo vjerojatno svjesni da dijelimo sudbinu kolektivnih frustracija. Naš je posao javna djelatnost koja ne može biti zaštićena od tipičnih životnih izvora frustracija, ali je, dakako, moguć poseban spektar “obogaćenja” dodatnim uzrocima (prema iskustvu mnogih kolegica i kolega). Moj primarni posao je visokoškolska edukacija i doprinos naprednoj edukaciji profesionalaca kroz domaći i međunarodni istraživački i profesionalni rad uz višegodišnju organizaciju stručnih skupova kao mjesta razmjene i unaprjeđenja znanja.   U materijalnom kontekstu, nasreću, ne osjećam frustraciju jer sam među rijetkima unutar naše struke kojima je kao nastavnicima egzistencija proračunski osigurana. Dakako, uvijek ima prostora za diskusiju o vrijednosti naknade za vrijednost rada. Kao predsjednik Društva arhitekata Zagreba od 2001. do 2005. potaknuo sam ideju o utemeljenju humanitarnog “cehovskog” fonda za egzistencijalno najugroženije (a kasnije i u Komori). Poznavajući mnoge slučajeve duboke i raznolike frustracije među kolegicama i kolegama, ne samo u Hrvatskoj i ne samo u stručnoj praksi, uporno izgrađujem antifrustracijske mjere i metode koje prvenstveno koristim u pedagoškom

dijelu rada. Bitno je studente, naše nasljednike, učiti pozitivnoj energiji.   2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci?  Otkako je na pročelju AGG fakulteta osvanuo izvrstan grafit “Sajam taštine – stalni postav”, kroz povremene, već višegeneracijske komentare, osobno se zalažem da se ne ukloni redovitim čišćenjima pročelja. Autor grafita ostavio je jasnu poruku. Zanimljivo bi bilo poznavati autora i ustanoviti njegovu ili njezinu, ili njihovu taštinu. Taštinu generalno ne smatram pozitivnim pokretačem. Nažalost, nismo izgradili sustav mjerljivosti razine taštine niti njezinih procjenitelja. Radi se o individualnosti p(o)zivajućih i p(r)ozivajućih. Možda i o jalu, barem u krležijanskom kontekstu. Taština je u ponekim (autorskim) slučajevima sigurno prisutna, vjerojatno do izvjesnih granica i opravdana, pogotovo ukoliko se njezin izvor pokuša pozitivno shvatiti. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu?  Položaj arhitekta u društvu ovisi o stalnoj i trajnoj aktivnosti u svim segmentima djelovanja, a koja se temelji na stvarnom znanju provjerenom ostvarenjima, izvornoj kreativnosti i inovaciji, a iznad svega na profesionalnoj etici. Upravo je etika struke danas na preniskoj razini, zahvaljujući poznatim širim društvenim okolnostima i pojedincima protagonistima kojima takav “razvoj događaja” pogoduje pa ga unose u dnevnu praksu, npr. legalizacije pa čak i energetsko certificiranje i sl., što nesumnjivo utječe na lošu percepciju arhitekata. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Moj redni broj u Upisniku članova je 104. Podosta sam bio angažiran na utemeljenju zajedničke komore inženjera, naglašavajući posebnost arhitektonske struke i prakse. U traganju za najboljim modelom organizacije komore u to vrijeme mi je uz europske modele bila poznata i praksa u SAD-u. Konačno je i utemeljena Hrvatska komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Zapravo se ubrzo u okviru zajedništva prepoznala nužnost osamostaljenja rada pojedinih inženjerskih struka koje zasebno organizirane mogu biti konstruktivnije u sinergiji između društveno-političke i tržišne razine kao regulator i zaštitnik interesa struka. Radom Komore u stručnom kontekstu bio sam najzadovoljniji u vrijeme kad sam inicirao utemeljenje i kao predsjednik tijekom punih mandata od 2010. do 2012. vodio dva stručna odbora: Odbor za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbor za pristupačnost u arhitekturi. Ti su odbori u kontekstu pridruživanja Europskoj uniji odigrali uloge pravovremene najave predstojećih promjena u zakonskoj regulativi tih iznimno važnih aktualnih i akutnih tema te predložili aktivnosti i modalitete implementacije. Od 2007. sam kao jedini pozvani ekspert iz Hrvatske, na temelju prethodnih istraživačkih i profesionalnih referenci arhitektonskih ostvarenja, sudjelovao u nekoliko projekata EU iz programa Intelligent Energy Europe. Utoliko sam bio iznimno motiviran i odgovorno sudjelovao u formiranju najnaprednijih koncepata energetske učinkovitosti i održivosti koji su poslužili kao dio platforme poznatim europskim scenarijima do 2020. godine. Koautorski sam sudjelovao na izradi Pravilnika za osiguranje pristupačnosti osobama s invaliditetom i smanjenom

pokretljivosti koji je donešen 2005. godine. Primjena novih odrednica ubrzo je zaživjela u praksi. Kvalitetan rad komore temelji se na kontinuiranom propitivanju svih relevantnih utjecaja na formiranje i ostvarenje Apolitike; od dodiplomske i cjeloživotne izobrazbe do zaštite egzistencije struke osiguranjem odgovarajuće naknade za kreativan, kvalitetan, strukovno i etički odgovoran rad. Vjerujem (kao član Skupštine) da će i nova uprava Komore nastaviti aktivnosti i nastojanja u tom smjeru. Ne radi se o taštini.

Gordan Resan

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? U arhitektonskoj struci situacije o kojima govorimo u javnosti označene su imenom i prezimenom pojedinca i kontinuirano su dio radne svakodnevice. Pored opisanih okolnosti, koje se pojavljuju i u drugim strukama (poput liječnika, pravnika ili spotraša), u arhitektonskoj se struci paralelno pojavljuje dodatna piramida čimbenika koji pothranjuju taštinu. Kreativno djelovanje kroz dugi period unutar zatvorene malograđanske scene ili sredine dobar je temelj za pojavu taštine. Bez obzira na brojčanu veličinu naselja u kojemu arhitekt djeluje. Kreativnost, kao metoda rada, postavljanja i rješavanja problema, pravi je opijum za taštinu. Podložnost, tj. ranjivost na taštinu, svakako je individualno determinirana. Ranjivost na taštinu uvjetovana je ne toliko genomom koliko društveno-socijalnim parametrima koji su kroz dugi vremenski period oblikovali osobnost pojedinca

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Kako živimo u društvu u kojem su predrasude i stereotipi uobičajeni aksiomi u gotovo svim layerima, pogledajmo one koji se formiraju za arhitektonsku struku. Uzrok njihova postojanja sličan je kao i za druge predrasude koje nas okružuju i kojima se više niti ne čudimo. Slika arhitekta i arhitektonske profesije povezana je s lošim protokom pravih informacija ili dobrim protokom iskrivljenih informacija u javnim, ali (nažalost) i u stručnim medijima. Kroz objavljivanje površnih informacija o velikim, ali rijetkim i manje bitnim projektima i to na način da se kroz priloge sugerira svakodnevica arhitektonskog djelovanja, formiran je stereotipni obrazac odnosa javnosti prema arhitekturi, struci i arhitektima. Stereotip se brutalno urušava u trenutku primanja ponude za rješavanje građevinskih papira, tj. izrade projekta ili građevinske dozvole za koju se smatra da je po novom zakonu samo papir. Bio sam svjedokom sastanka na kojem je dobrostojeća investitorica koja vozi registrirana vozila (legalna), plaća poreze i osiguranje za njih itd., bila iskreno osupnuta jer nije očekivala da se njezinim novcem financiraju plaće zaposlenika u uredu, a njoj treba samo dozvola. Ta realna iskrenost, izražena u opisanom razgovoru, brutalno je nadrealna, ali stvarna. “Arhitektura se događa nekom drugom” moguća je tema posebnog izdanja stručnog magazina. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Zadovoljan sam radom HKA jer mi je poznat opseg posla i količina rada i energije koji se kontinuirano ulažu, pošto sam i sam uključen u dio aktivnosti. HKA strukovna je organizacija čiji je cilj povezivanje i usklađivanje rada struke i zakonodavca. Zastupanje struke ispred zakonodavca i obrnuto. S te pozicije mišljenja sam da su na tom području rezultati najmanje uspješni. To se očituje u neuvažavanju ili nedovoljnom uvažavanju stavova HKA od strane zakonodavca prilikom donošenja zakona i pravilnika koji ključno utječu na svakodnevni rad. UHA je također strukovna organizacija čiji je cilj promicanje same struke, tj. arhitekture u okruženju u kojem djelujemo i strukovne nadgradnje unutar samih članova. UHA djeluje kao samostalna organizacija (ili kroz svoje članice na lokalnoj razini, kao što je Društvo arhitekata Rijeka čiji sam predsjednik).

Kao predsjednik Društva arhitekata Zagreba od 2001. do 2005. potaknuo sam ideju o utemeljenju humanitarnog “cehovskog” fonda za egzistancijalno najugroženije.

anketa | 4 pitanja

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? U svakoj struci u kojoj se ime i prezime aktera direktno povezuje s jedinicom uspjeha neminovna je pojava frustracija u svakodnevnom radu. Uspješnost je dodatno otežavajući element jer se u mnogim segmentima mjeri ne egzaktnim, nego subjektivnim čimbenicima i čimbenicima na koje arhitekt nema utjecaja. Takva situacija, koju svakodnevno doživljavamo u radnom okruženju, svakako dovodi do pojačavanja frustracija. Ulje na vatru svakako dolijevaju i pritisci koji su dio svakodnevnog radnog procesa. Pritisci kao uzročnik frustracija i u daljnjem slijedu utječu na uspjeh ili neuspjeh projekta ili samog arhitekta, dolaze iz pravca svih sudionika u gradnji kao i iz polja šireg djelovanja. Djelovanje takvih sila ostavlja, trajno gledano, neminovan trag u osobnosti svakog arhitekta, ali uvijek na ponaosob i na jedinstven način. U borbi protiv frustracije mnogi, na svjestan ili nesvjestan način, djeluju primjereno osobnosti svakog pojedinca. Dugoročno gledano, upornost, rad, informiranost i organiziranost sigurni su alati koji, uz minimalne kolateralne popratne efekte, vode k minimalizaciji frustracija.

/arhitekta. Taština se iskazuje i kao obrambeni mehanizam protiv svejednosti i u tom slučaju ponekad je dio obrambenog mehanizma arhitekta. Ponekad se uočava da je taština paravan za stručnu ili osobnu nesigurnost ili postaje neovisni čimbenik za sebe. U takvoj situaciji ona preuzima utjecaj na donošenje odluka arhitekta u procesima i kroz masku drugih argumenata ispliva kao vrlo negativan utjecaj koji svakako šteti struci.

Emil Jurcan

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Osnovni izvor frustracije koju doživljavam u arhitektonskoj praksi vezan je uz tromost izražavanja arhitekturom, što je imanentno toj vrsti ljudske kreativnosti. Za razliku od ostalih stvaralačkih praksi, poput likovne, glazbene, književne, filmske, itd., arhitektura iziskuje širok vremenski ciklus koji prethodi njezinoj realizaciji. Ako smatramo da se arhitekt može izraziti jedino arhitekturom i ako se arhitektura može izraziti jedino u realiziranom materijalnom obliku, tada je nemoguće izbjeći frustraciju jer je mogućnost vlastitog izražavanja gotovo nikakva. Stoga suzbijam tu vrstu frustracije izražavanjem u domeni drugih stvaralačkih praksi: pisanjem teorije, projektiranjem fikcije, likovnim i glazbenim stvaralaštvom, društvenim angažmanom. Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Taština je nusprodukt autorstva, a autor je subjekt koji stvara (bilo da je taj subjekt kolektivni ili individualni). Kako je arhitektura stvaralačka praksa logično je da je osnovni subjekt te prakse stvaralac, odnosno autor. U kolebljivim situacijama nedostatka samopouzdanja stvaralačka energija lako prelazi u taštinu. Tašta osoba je neostvareni stvaralac :-). 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Besmisleno je popravljati položaj arhitekta u društvu ako se ne popravlja i samo društvo. Odnosno, položaj arhitekta u društvu popravlja se popravljanjem samog društva. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Nije mi pojmljiv rad komore.

S obzirom da te frustracije nastaju iz (često) nerješivih problema... ...onda se frustracije rješavamo argumentiranom raspravom iliti svađom.

Nenad Ravnić

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? S obzirom da te frustracije nastaju iz (često) nerješivih problema jer uključuju nejasne i dvosmislene zakone i pravilnike te iste takve ljude koji ih provode, investitore koji žele previše za premalo ili općenito manjak novca, onda se frustracije rješavamo argumentiranom raspravom iliti svađom. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Kada se projektira autorska arhitektura, arhitekt u nju ugrađuje puno svoje osobnosti tako da kritike često osjeća i na osobnom nivou. Taština često zna biti problem, pogotovo zato što arhitekt prilikom izrade projekata surađuje sa širokim brojem ljudi koji ne pristupaju poslu na identičan način. Unatoč tome, taština (kao i kod primjerice sportaša) zna biti pokretač i motivator gdje arhitekt ulaže dodatan napor, a time ostvaruje i bolje rezultate iz jednostavnog razloga da bude bolji od svojih kolega/konkurencije. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Arhitektura je, s obzirom na realnu zastupljenost u životu, podcijenjena te većina ljudi (zapravo) niti ne zna čemu arhitektura služi, već ju doživljava kao prepreku u ostvarenju nekih svojih zamisli. Za razliku od građevinarske struke, koja ima svoju realnu komponentu (građevinu), arhitektura je čista apstrakcija kojoj je fizička manifestacija hrpa papira prezentirana od nedostupne i često bahate osobe u crnom. Mogući način da se poboljša percepcija arhitekture u društu svakako je jača edukacija o korisnosti i važnosti iste kroz sve segmente školovanja, ali i trud arhitekata da se projektiranje približi korisniku, da ga uključi u proces, uvaži i analizira želje korisnika i da kroz projektiranje/izvedbu ne traži nužno i svoj spomenik. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Ne. Komora arhitekata djeluje kao prilično hermetična institucija koja ne ostavlja dojam servisa za svoje članove, a što bi trebala biti. Ključno je intenzivirati djelovanje Komore u zakonodavnim tijelima gdje bi se trebali puno jače štititi interesi članova, posebno u smislu provedbe javne nabave, zaštite cijena projektiranja i jasnog sankcioniranja članova koji se ne pridržavaju zadanih normi.

Robert Križnjak

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Pokušavam biti vječni optimist. No ponekad to zaista nije lako…

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Uzroci frustracije, naravno, mogu biti različiti, no ona se uvijek javlja kad odbijamo prihvatiti stvari takvima kakve jesu ili forsiramo da postanu drukčije. Jedini način za smanjiti, odnosno izbjeći stvaranje nezadovoljstva, u mojem je slučaju trenirati brzo prihvaćati i plivati kroz činjenice na koje nije moguće utjecati, a istovremeno biti maksimalno usmjeren na one koje su u domeni mojeg djelovanja i moguće ih je promijeniti. Prostora za poboljšanja u vlastitom dvorištu uvijek ima. 2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Taština u arhitekturi je na neki način prirodna, kao i neobjektivnost roditelja prema vlastitoj djeci. To je slabost uloge kreatora i ne bih rekao da jedino arhitekti pate od toga. Sama taština je problem tek kad postane prepreka onome što bi stvarni generator motivacije za arhitekturu trebao biti, želja da napravimo prostor oko nas za sebe i druge, bolji i lijepši. 3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Svi koraci koji direktno ili indirektno komuniciraju da su arhitekti tu u službi društva i njegovog boljitka, ali i da znaju načine i metode kako to postići, popravljaju sliku koje društvo ima o arhitektima.

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Položaj arhitekta u društvu koje gleda samo na svoje i sebe… Teško. Mijenjanje samo položaja arhitekta nemoguće je bez promjene društva. Sličan problem imaju i mnoge 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Nisam član HKA i nisam dovoljno upućen u njezin rad da bih druge struke. Arhitekturom se svatko bavi, često samo mogao precizno odgovoriti, no nemam razloga biti nezadozato jer ima mišljenje, a ne zato jer je kompetentan. Struke voljan ili pak frustriran. apsolutnog autoriteta one su koje svoju uslugu naplaćuju i u čije se znanje nitko ne miješa. Arhitektura je opipljiva i zato svatko misli da zna najbolje. Kad bi se mentalni sklop društva promijenio utoliko da razumije koliko je znanja uistinu potrebno i što se sve paralelno sagledava u arhitekturi, možda bi se tada i mišljenje arhitekata više uvažavalo. Isto Kada unutar struke pokažete da tako je potrebno da i arhitekt bude socijalno osjetljiviji i da ne projektira za svoj portfolio (ego), već da sagleda problerazumijete problematiku, da ste matiku iz kuta investitora i napravi projekt koji zadovoljava potrebe korisnika kao i potrebe struke. fleksibilni i da znate surađivati, Lokalno gledajući, imamo dugu tradiciju kulture građenja na koju se možemo referirati. U kombinaciji vremena s nitko neće za vas reći da ste tašti. dokazivo dobrim projektima arhitekture može se poboljšati ugled arhitekata u društvu. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Smatram da bi se Komora trebala više baviti praktičnim stvarima, potrebnim svim članovima u njihovu radu. Komora treba biti mjesto gdje ćemo mi, kao članovi, dobiti brz, točan i jednostavan odgovor na svaki naš upit i problem.

anketa | 4 pitanja

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Imaju li uistinu problem? Mislim da je taj pogled na strukovnu taštinu dio očekivanog ponašanja, poticanog djelomično i od samog društva i struke čiji je pogled na arhitekturu sadržan u rečenicama “Arhitektura? Oooo, pa to je lijepo.” Ako ne postoji dovoljna suradnja između raznih struka, kao i između projektanta i investitora, dolazi do degradacije projekta, počinjete ga braniti znajući da je sve u njemu napravljeno s razlogom i da i male promjene povlače puno toga za sobom. Zbog toga često dolazi do nesuglasica i stvaranja nepotrebnih tenzija koje rezultiraju mentalnom karikaturom arhitekta koji ne dopušta da netko dira u njegov projekt i drži se kao apsolutni autoritet. A ako ste kao osoba tvrdoglavi, preponosni na svoj rad i nesposobni za suradnju, vrlo brzo će vas takva reputacija početi pratiti. Kada unutar struke pokažete da razumijete problematiku, da ste fleksibilni i da znate surađivati, nitko neće za vas reći da ste tašti. Na kraju, takvi pojedinci ne štete struci nego samo sebi.

Rene Lisac

Saša Randić

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Budisti imaju zdrav pristup prema stresnim situacijama – ako se problem može riješiti, nema potrebe brinuti se, a ako se ne može riješiti, još manje ima smisla brinuti se. Nažalost, nisam budist pa mi ovaj pristup ne uspije svaki put.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci?   Ne mislim da su arhitekti posebno tašti. Postoje druge profesije, primjerice liječnici ili političari, koje imaju bitno snažniji utjecaj na društvo pa se kod njih lakše može razviti narcistički poremećaj. Generalno gledano, arhitekti prije iskazuju simptome kolektivnog autizma nego narcizma. Arhitektonski diskurs sve se više udaljava od tema koje zanimaju širu publiku, što još više potencira samoizolaciju. Prije desetak godina radio sam na organizaciji prvog kongresa arhitekata i dogovorili smo poseban prilog s vodećim dnevnim listom. Tema je bila aktualna, gradnja na obali, a i novinarima je bilo zanimljivo saznati što arhitekti misle pa su nam predložili da sami uredimo stranice posebnog priloga novina. Mi smo si, naravno, dali puno truda, ali kada smo predali materijale zbunjeno su gledali u njih i rekli da su novinski potpuno neupotrebljivi. U međuvremenu situacija se popravila, ali arhitekti generalno imaju problem u komunikaciji s javnošću. Taština je inače korisna osobina u Hrvatskoj. Kod nas je još uvijek malo pomaknut sustav vrijednosti, društvo je relativno slabo informirano pa se odmah prihvati da je netko svjetski priznat samo zato jer je to sam za sebe rekao.

Rješenja trebaju nastajati iz dobre prakse. Nažalost, naše društvo kronično pati od iluzije da propisi sve rješavaju. Jedan od najbizarnijih primjera je dokument zvan Apolitika, koji je tako nazvan, pomalo nespretno, kao spoj riječi arhitektonska i politika. Međutim, kao i sve riječi s prefiksom A, označava nešto sasvim drugo, a to je nedostatak bilo kakve politike. Što je nehotice ispao točan opis stanja. Taj dokument Komore i UHA-e usvojila je i Vlada RH i on fino kaže da se projekti javnih investicija ne smiju birati po kriteriju najniže cijene. A jedino ih se na taj način bira. Da bi postojala arhitektonska politika ne treba postojati dokument koji se zove Arhitektonska politika, nego treba postojati takva politika. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Komora je uspjela izrasti u pravu, ozbiljnu hrvatsku instituciju za koju je teško reći čemu služi. U posljednjih nekoliko godina dogodio se niz zbiljnih promjena na koje komora gotovo da nije ni trepnula; od ukidanja cjenika, izvedbenih projekata, do toga da glavni projektant zgrada više ne mora biti arhitekt… I tako redom. Ako na te pojave komora ne može utjecati, ne vidim koja je svrha njezina postojanja. Sigurno ne da organizira cikluse predavanja slovenskih i austrijskih arhitekata, za to postoji UHA. Mislim da Komora treba ozbiljno razmisliti o svojoj ulozi.

Taština je inače korisna osobina u Hrvatskoj. Kod nas je još uvijek malo pomaknut sustav vrijednosti, društvo je relativno slabo informirano pa se odmah prihvati da je netko svjetski priznat samo zato jer je to sam za sebe rekao.

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu?   Mislim da bi bilo bolje postaviti pitanje odgovara li način na koji gradimo potrebama trenutka ili ne odgovara. Uzmimo za primjer javne investicije. Činjenica da se danas gotovo svi javni poslovi dodjeljuju isključivo po kriteriju najniže cijene nije uopće sindikalno pitanje arhitekata i njihovog položaja. To je problem cijelog društva jer je konačni rezultat svega katastrofalno loš. Arhitektonske natječaje, čak i kod kapitalnih projekata u kulturi, zamijenila je praksa gdje se za 69.999,00 kn naprave idejne skice, a onda se raspisuju javne nabave gdje netko drugi za nikakve novce razrađuje takve poluproizvode. I još stane na razini glavnog projekta jer je ministarstvo ocijenilo da izvedbeni projekti nisu nužni. Naravno da su onda konačni rezultati mizerni. Dovoljno je usporediti broj objavljenih hrvatskih radova u međunarodnim časopisima od prije nekoliko godina i danas pa možemo vidjeti gdje nas je ta praksa dovela. I što je najbolje, sve u konačnici košta puno, puno više jer se za par kuna ne može napraviti ništa dobroga.

Nenad Sužnjević

1/ Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu? Dan počinjem sportom. Ujutro veslam 10, 12 ili 16 km, zavisno od programa, 4 puta tjedno, ostale dane teretana. Tuš i u 9 sati sam spreman za akciju. Nakon toga, Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Navečer neki hobi, a znaš da ih imam napretek. Uštekam Fender Stratocaster i Marshall i zabava može početi, to je savim sigurno jedan od najučinkovitijih načina, a o još boljim stvarima ipak ne bih, ovo je ozbiljan list, a ne neka pornografija. Već odavno sam se uspio uvjeriti da se ne isplati uzrujavati zbog stvari na koje ne mogu utjecati te ih ignoriram. Jedini izvor mojih frustracija na poslu je ako nešto ne napravim u roku i kvaliteti kako sam si zacrtao. Stoga je permanentno učenje i odgovoran stav prema poslu moj najbolji obrambeni mehanizam od frustracija.

3/ Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu? Isto kao i svake druge ozbiljne struke. Treba popraviti samo drušvo pa će stvari sjesti na svoje mjesto. Dok god svadba bude vrhunski kulturno-umjetnički i gastro-enološki događaj našeg društva, do tad će sve stvari vezane za intelektualizam, estetiku i općenito društvenu nadgradnju biti od strane plebsa odbačene s indignacijom. Naprosto zato što je takvima nemoguće doseći nivo koji bi akceptirao arhitekturu (i u sklopu gore navedenog intelektualizma, estetike i nadgradnje) kao nešto čemu bi trebali težiti. Lakše je otići na svadbu. Stoga treba odgajati nove naraštaje od najmanjih nogu u tom smjeru. Zvuči kao utopija? Naravno kad i je utopija. 4/ Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata? Zadovoljstvo jest omjer ostvarenog i očekivanog. Ja sam s našom komorom prezadovoljan.

8. dani pasivne kuće u Hrvatskoj će protumačiti novu klasifikaciju pasivnih kuća vezanu na primjenu obnovljivih izvora energije (pasivna kuća klasik, plus i premium), njihovu certifikaciju i odnos prema energetski gotovo nultoj gradnji. Prikazat ćemo projekte, ostvarenja i promovirati nove građevinske materijale i sustave, instalacijske sustave i opremu visoke energetske učinkovitosti. Izvorna

iskustva planiranja, projektiranja i ostvarenja u Hrvatskoj po drugi put prikazujemo i komentiramo iz regionalnalnih centara. Trajne su i teme zakonskog okvira RH i EU, modeli investiranja uključujući poticaje i potpore. 8. danima pasivne kuće prethodi dvodnevni seminar (12.13.11.) prema projektu EU Pasivne regije i obnovljivi izvori energije (PassREg).

anketa | 4 pitanja

Obavještavamo Vas o održavanju trodnevnog međunarodnog skupa s izložbom i stručnim obilascima. Osmu godinu za redom ćemo govoriti o najnaprednijoj energetski učinkovitoj arhitekturi i gradnji energetskog standarda pasivne kuće, odnosno energetskog razreda A+ za novogradnju i obnovu do "faktora 10".

2/ Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci? Mislim da to nije problem samo naše struke, toga ima u svim strukama, a šteta koju taština nanosi struci je maksimalna moguća jer šteti svima, a najmanje taštim osobama. Inače, duboko sam uvjeren da je taština obrambeni mehanizam od vlastite gluposti, a kako je jedan genijalni čovlječuljak konstatitrao prije stotinjak godina: Samo svemir i ljudska glupost su beskonačni. Za svemir nisam baš sasvim siguran.

Tragedija plus vrije me studenti

Nije prošlo mnogo vremena otkako sam se, kao mlad i nadobudan student, po prvi put našao na vježbama arhitektonskog projektiranja i zurio u papirnat arhetip kuće koji treba saviti s jasnom idejom.

piše Ian Kruezi

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Karla Jelić-Balta (Molimo čitatelje da nam pomognu u potrazi za autorom grafita)

Svi smo došli na fakultet s jasnim ciljem. Htjeli smo postati arhitekti, stvarati ljudima prostorni okvir za život, mijenjati društvo i ostaviti nešto za pamćenje generacijama iza nas. Nismo se previše bavili mišlju koliko će nerazumijevanja, srušenih snova, neprospavanih noći i dana (koje bi radije proveli u krevetu) proći do, toliko željene, diplome. Diplome koja i dalje nije garancija uspjeha i naše afirmacije. Nije mnogo vremena prošlo otkako sam se, kao mlad i nadobudan student, po prvi put našao na vježbama arhitektonskog projektiranja i zurio u papirnat arhetip kuće koji treba saviti s jasnom idejom. Kao i većina gimnazijalaca bio sam apsolutno izgubljen, dezorijentiran, ljut na sebe i prepun pitanja o smislu i svojoj budućnosti. Mnogo se toga od tada promijenilo, nešto sam naučio, pomalo sazrio, dobio sam pet kila i razvio akutni gastritis, ali ta prva frustracija ostala je urezana u sjećanje. Infantilna frustracija prvog se dana razvila i stasala, možda i bolje nego moje sposobnosti artikuliranja prostorne ideje. Osobno sam imao sreće da je moja prenapeta i nervozna osobnost razvila vještinu da sublimira svaku vrstu frustracije i straha u pokretačku snagu. Frustracije, nervoze, stres,

nerazumijevanje i nezainteresiranost pojedinih profesora nisu prestale prvoga dana, naprotiv, one su postale dio moje svakodnevice. Nesigurnost u glasu dok na stol pružam brdo skica i predstavljam ideju, s nadom da neće naići na odbijanje, nerazumijevanje i indoktriniranost različitim stavovima, moj je modus vivendi. Događalo mi se, kao i svima, da moram ispravljati i dorađivati program koji me držao budnim nekoliko dana. Znao sam odlaziti s konzultacija usiljenog osmijeha i privida snage da bih kasnije proživljavao trenutke agonije. Naravno da su ti ispravci bili potrebni, no nitko ne može tvrditi da osoba nakon nekoliko dana nespavanja suvislo razmišlja. Prosječan student arhitekture redovito se osjeća kao dječak kojemu su narasli prvi brčići i sebe počinje doživljavati kao zrelu osobu. Njegova percepcija samoga sebe, kao osobe koja je odrasla i spremna za složene zadatke, često se ne poklapa sa slikom koju imaju profesori. Poprilično često nailazio sam na duboko nerazumijevanje, podcjenjivanje stupnja moje zrelosti i fanatične stavove profesora što bi rezultiralo ili kompromitiranjem vlastite ideje ili frustracijom i revoltom koji nikako ne mogu završiti u moju korist.

Mario Kralj Osim mojeg viđenja frustracije studenta arhitekture, učinilo mi se zanimljivim da ponudimo perspektivu nekoliko studenata i mladih arhitekata s iskustvom u različitim umjetničkim i tehničkim djelatnostima. Stoga slijede tri različita i specifična pitanja mladoj arhitektici Dori Lončarić, te studentima Mariju Kralju i Filipu Romiću. Oni nam nude osobne poglede na temu frustracije, ne samo u arhitektonskoj struci i studiranju u Hrvatskoj i inozemstvu, već i u djelovanju u sferama drugih umjetnosti. Filip Romić

Postoje li, iz perspektive studenta, situacije u odnosu profesora i studenta koje bi okarakterizirao kao posebno frustrirajuće? U zagrebačkoj školi arhitekture puno stvari nije jasno. Ne bih okarakterizirao stvari kao posebno frustrirajuće, već

Koliko je naporno tebi, kao studentu arhitekture u ulozi scenografa, nositi se s egom drugih studenata umjetničkih fakulteta i umjetnika (glumci, režiser...)? Ego nije kategorija koju promišljam kada se bavim scenografijom. Scenografija je još jedan prostor misaone slobode koji nosi odgovornost i rizik da tvoj prijedlog nužno neće imati pozitivnu reakciju. Ipak, to ne bih miješao s popularnim interpretacijama ega koje imaju zadatak da zamagle prvo lice jednine. Različiti ljudi nužno donose različite komunikacijske zahtjeve i modele na koje treba znati odgovoriti, a to je proces. Netko je rekao da je scenografija uzajamno postojanje mjesta, vremena, pokreta i događaja u nekom scenskom prostoru – djelo je kolektiva, ponekad je to samo glumačko tijelo. Utoliko je lakše ako scenograf razumije redateljski koncept te ga posljedično može ostvariti. Nadogradnja, prijedlozi i ideje uvijek se slobodno izraze – ali, kao i u politici, tako i u teatru, demokracija je tek iluzija i prijedlog, hijerarhija se i dalje podrazumijeva, a ja svjesno i uzbuđeno prihvaćam takav napor!

studenti | Tragedija plus vrijeme

Studenti arhitekture nisu samo prepoznatljivi po crnoj (ne) posebno neuravnotežene. Osim organizacijskih, motivaboji odjeće, već i po hipertrofiranim podočnjacima i strahu cijskih, ekonomskih te problema ljudskosti naše škole, već u očima. Nerijetko se vide studentice i studenti kako izgudugo tvrdim da odnos profesora i studenta, majstora i učenibljeno tumaraju među crtaonicama srušenih snova, lišeni ka, nije nimalo dobar i obećavajuć. Letargični zatvoreni krug svakog smisla svog dosadašnjeg rada. Ti poluživi ljudi “očiju koji, umjesto da producira kvalitetu i izvrsnost, već godičetvrtastih k’o ekran”, krivo zakopčanih košulja, izrezanih nama stagnira. Bezidejnost i klonulost. Nekritičnost konzuruku i nervoznih kretnji, možda upravo preispituju sve one miranja medija, arhitektura koja je postala žuta. Problem želje i snove koje su imali kada su upisali fakultet. “majstora” kojem poučavanje više nije prioritet i “učenika” Ipak, smatram da se niti jedna frustracija radom na koji je izgubio identitet. Samo je pitanje tko treba učiniti fakultetu ne može usporediti s frustracijom prvih izleta u prvi korak!? svijet “odraslih”. Samo pronalaženje ljudi s kojima bih radio, među melankoličnim kolegama lišenih samopouzdanja i vjere u svoje sposobnosti te bez kritičkog stava prema Dora Lončarić arhitekturi i društvu uopće, pravi je pothvat. Slavodobitan osjećaj okupljanja radne grupe, pronalaženja ovlaštenog arhitekta koji bi vaš skromni uradak podržao, ubrzo zamjenjuje potpuna agonija. Agonija nastala u trenutku kada čitav vaš trud i žrtva budu “nagrađeni” s nekoliko šturih rečenica komentara iz kojeg je jasno kako projekt nije prostudiran Jesi li se povratkom u Hrvatsku sa studentske prakse u željenom pažnjom. Sva silna energija i strast rasplinjuju se, inozemstvu zbog nečega osjećala frustriranom? Možeš li ali ne preostaje ništa drugo nego raditi više i jače. Camus reći da ti je to iskustvo otvorilo oči i ukazalo na određene je rekao “Sizifa treba zamisliti sretnim”, treba ga takvim probleme u Hrvatskoj? zamisliti jer je njegova sudbina posljedica njegovih djela i Nakon odrađivanja stručne prakse u inozmenstvu (Engleska, odluka i svako djelo koje je napravio, napravio je slobodne Nizozemska) i povratka u Hrvatsku nisam se osjećala fruvolje. Nekada se i meni činilo da neprestano guram kamen strirano. Kvalitetni uredi s dobrim projektima prisutni su u uz brdo, ali činjenica da sam to radio slobodne volje čini me Hrvatskoj jednako kao i u inozemstvu jer dobar ured čine sretnim. Shvatio sam da je ponekad jedini način ići glavom arhitekti koji u njemu rade – tamo gdje ima dobrih arhitekata kroz zid, biti pozitivno arogantan, prepun vjere u sebe i ima i dobrih ureda. snažnoga duha. To može dovesti do stolice u ordinaciji dr. Odrađivanjem studentske stručne prakse po prvi put se Grudena ili do Pritzkera u ruci. osjeti jaz između edukacije i prakse. Iz tog iskustva shvatila Frustracija će uvijek biti, neshvaćenih i izvrijeđanih sam koliko još puno moram naučiti i kako potrebno znanje koncepata također, ali važno je u svemu tome čvrsto držati neću dobiti na faksu. Problem jaza posljedica je neučinkovite život u svojim rukama, upoznati samoga sebe i stajati iza edukacijske klime. Na studentima ostaje odgovornost da si svojih odluka. Sav stres, frustracija i odbijanje koje sam sami postavljuju pitanja, otkrivaju, razvijaju intuiciju i time doživio proći će, važno je samo ne zaboraviti poznatu rečepostepeno stvaraju stav prema suvremenosti, ali i razvijaju nicu Woodyja Allena: “Komedija je tragedija plus vrijeme.” tehničke sposobnosti i znanja. Navika samoedukacije je bitMožda jednoga dana pogledam na sve što sam prošao i na- na jer arhitektonska edukacija ne prestaje s diplomom u ruci. smijem se znajući da je vrijedilo truda i da bih sve ponovio.

Stube koje vode k sebi

RAZGOVOR

Dehumanizacija okoliša je dostigla takve razmjere da je već krajnje vrijeme da se čovjek i prostor zapitaju kakav odnos zapravo žele imati.

pišu Nikolina Maravić Horvat Nikolina Jovanović

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Hrvoje Horvat

Nagomilane frustracije arhitekata i korisnika, proizašle iz dehumaniziranosti novostvorenih okoliša, pozivaju na promjenu aktualne prakse. Početak tog procesa je prihvaćanje da život u komprimiranim i dehumaniziranim prostorima nepovratno negativno utječe na psihološke prostore, svjesne i nesvjesne principe po kojima je organiziran naš unutarnji svijet. Učeći na primjerima terapijskih okoliša i oporavka ljudi od psihofizičkih kriznih stanja, pitamo se što bi značila sustavna primjena prostornih “terapijskih” intervencija u svim sferama naše izgrađene stvarnosti? Ako gledamo malo širu sliku i ne nužno predavnu povijest, primijetit ćemo da su koncepcije prostora bile većinom uvjetovane društvenim ustrojima gdje se gradnja odvijala, naravno, ili na državnoj ili na privatnoj razini, ali su obje imale isti lajtmotiv. Iz nekadašnjeg vizionarskog planiranja razvoja prostora, danas smo se sveli na, mogli bismo reći, kratkoročnost planova, zadovoljavanje trenutačne potrebe u podlozi čega je najčešće privatni interes koji je loše zamaskiran natruhama javnog. U svemu tome posebno je zanimljiv parametar “kvadrata”, tj. površina izgrađenog,

kao i neizgrađenog prostora. Postoji čak izreka “projektiraš kao da si u socijalizmu” kao aluzija na praksu kojoj nema mjesta u sadašnjem kontekstu. Naime, prostorije velikih površina, grandiozni ulazi, široki hodnici, postojanje atrija i drugih prostornih “atrakcija”, široki ulazni trijemovi, veliki javni platoi, zelenilo inkorporirano u arhitekturu – sve su to elementi danas smatrani grandioznim prostornim gestama nekadašnjeg vremena, a te geste su se, gotovo sve, stvarale kao standardni javni prostori, kao javne površine. Takvih javnih “gesti” zadnjih godina možemo nabrojati na prste možda dviju ruku, ali onda su to prostorno izolirani momenti, nevezani uz značajniji plan za dio grada ili za razvoj šireg prostora. Gotovo nikad se ti planovi ne razrade do konkretnih projekata, a kamoli tek da je plan započeo svoju materijalizaciju u Hrvatskoj. U godinama financijske i moralne krize briga za kvalitetu stambenog i radnog prostora sve je manja. Danas se bavimo interesnim komprimiranjem kvadrata, onemogućavanjem neisplativih “dodatnih sadržaja” i konačno, dehumanizacijom novostvorenih okoliša. U tim okolnostima, javni prostori u gradu postaju važniji nego ikad – mjerilo kvalitete života građana i ključna odrednica identiteta grada.

U godinama financijske i moralne krize briga za kvalitetu stambenog i radnog prostora sve je manja. Danas se bavimo interesnim komprimiranjem kvadrata, onemogućavanjem neisplativih “dodatnih sadržaja” i konačno, dehumanizacijom novostvorenih okoliša.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Međutim, u realnosti sve je manje mogućnosti kretanja kroz nadahnjujuće privatne ili javne prostore, opuštajuće zelene parkove te sveukupno “neopterećen” okoliš koji je danas “pritisnut” stalno ničućim shopping centrima, sakralnim zdanjima te premalim i zgusnuto grupiranim stambenim prostorima. Pitanje stambene izgradnje posebno je frustrirajuće jer statistički podaci o potrebama gradnje stambenih prostora u Hrvatskoj pokazuju da postoji gotovo isto toliko stambenih jedinica, bilo institucionalnih ili privatnih, koliko i stanovnika, što ukazuje na značajan višak stambenog prostora, a da ne spominjemo količine praznih ili nedovršenih jedinica. Stoga, oni koji si to uopće mogu priuštiti, uređuju svoje komprimirane i najčešće loše projektirane stambene prostore (osim ako nisu naslijedili primjerice “socijalistički” dvoetažni stan ili neki pak još prostraniji iz prve polovice 20. st.) na način da površinski ušminkavaju zidove i podove, ruše pokoji pregradni zid i liče prostorije u različite boje u lovu za osjećajem slobode i individualnosti. Arhitektura i njezine prostorne senzacije ostaju u nekom drugom vremenu, u nekom još neruiniranom povijesnom dijelu grada. Međutim, čak i sama konzervativnost u pristupu gradnji posredno je dovela do tržišta koje je svojim visokim cijenama nekretnina, zemljišta te nemogućnošću gradnje masovno onemogućilo prosječnom građaninu da intervenira kao pojedinac, da češće mijenja svoj okoliš, da je mobilniji u prostoru i da je, općenito, uslijed svega toga i otvoreniji za eksperiment, tj. da se osjeća kao ravnopravan “graditelj” svoje okoline. Sama mogućnost korištenja prostora (uslijed privatizacije), a kamoli tek njegovih većih količina, uvelike se smanjila. Kvadrat izgrađenog, kao i neizgrađenog okoliša postao je teško priuštiv, a s time i “zacementiran” u prostoru i vremenu. Komprimiranje projektiranih prostora ide do te mjere da se arhitekti ponekad osjećaju kao dizajneri interijera jedrilica i pitaju se kako će se stanari osjećati u tom preplaćenom kvadratu stana. Cjenovno se možda i ne razlikuju značajno, no razina tehnologije ugrađena u brodove je naravno neusporediva. Proces globalne urbanizacije nezaustavljivo napreduje i većina svjetske populacije danas živi u gradovima. S obzirom na to da je skučenost primarno globalni problem, iz najurbaniziranijih dijelova svijeta stižu atraktivni primjeri u potpunosti funkcionalnih malih stanova gdje kreveti, kuhinje i

Fotografija: Hrvoje Horvat

cijele sobe izlaze iz zidova i preklapaju se u niz raznih verzija korištenja istih, lijepo dizajniranih 20 kvadratnih metara. No u našem kontekstu, priča se još uvijek zasniva na opeci, mortu i armiranom betonu u standardiziranim i jednostavnim parametrima izvedbe, a ne dopušta odviše inovativno korištenje tih materijala, kao niti uvođenje novih. Pitanje je kako upravo opisani fizički prostori utječu na čovjekov psihološki prostor, “mjesto” gdje razmišljamo, osjećamo, maštamo, stvaramo, prepoznajemo i postojimo? Geslerov koncept terapijskog okoliša, inicijalno potekao od proučavanja tradicionalnih lječilišta, a potom i psihijatrijskih bolnica, pruža dobar teorijski model za diskusiju na ovu temu. Njegovom aplikacijom na proučavanje ljudi koji su se u bolnicama oporavljali od psihičkih smetnji, uspješno su identificirani elementi koji mogu okoliš učiniti terapijskim, kao na primjer kontakt s prirodom, prostranost, osjećaj sigurnosti u prostoru, mogućnost povlačenja

razgovor | S “druge strane” frustracije

u privatni prostor, kao i istovremeno postojanje prostora za druženje, mogućnost za izražavanje i reafirmaciju autonomije, integriranost u održive zajednice i sl. Čovjek i prostor ulaze u odnos od trenutka prepoznavanja podudarnih ranjivosti ili snaga i taj odnos može varirati od osjećaja (ne)ugodnog pripadanja, preko doživljaja određenog prostora ili mjesta kao dijela vlastitog identiteta, do najvišeg nivoa koji uključuje osjećaj obaveze djelovanja u prostoru i nezaustavljive potrebe da se prostor mijenja, najčešće zaštiti i unaprijedi. Privrženost nekom prostoru ili čak “ovisnost” o njemu može rasti u trenucima kada individualna snaga, psihičko i socijalno funkcioniranje opadaju ili prolaze krizu. Dobar primjer je inicijativa engleskog umjetnika i aktivista Jamesa Leadbittera koji je nakon nekoliko hospitalizacija u psihijatrijskim bolnicama pozvao javnost da zajednički osmisle rješenja kojima bi se psihijatrijske bolnice oplemenile jer, prema njegovom iskustvu, (još uvijek) nalikuju zatvorima. U seriji radionica koje je organizirao u okviru projekta “Madlove – Designer’s Asylum” nastale su npr. prostorija za osamljivanje, natkriveni prostor za dvoje, stube koje nikamo ne vode, prostorija s perivim zidovima po kojima se može slikati ili u stanju agitacije na njih bacati boju i sl. – rješenja kojima bi se psihijatrijske bolnice preobrazile u mjesta u kojima je “cijeljenje” od depresije ili proživljene traume lakše i brže. Svaki četvrti čovjek tijekom života doživjet će krizu psihičkog zdravlja, ne nužno takvu da zahtijeva hospitalizaciju u psihijatrijskoj ustanovi, ali dovoljno tešku da će mu trebati pomoć da povrati ravnotežu. Oni koji će kroz život održati psihičko zdravlje, pa i ovaj četvrti između kriznih razdoblja, svakog će dana, kraće ili dulje, prolaziti kroz krhke pukotine, preširoka i zagubljujuća prostranstva, stisnute sobe preniskih, vlažnih stropova… Nekad povučeni sjećanjem na nesretnu ljubav, a nekad ugurani sukobom s kolegom na poslu, lošim vijestima ili ostavljeni bez mogućnosti objašnjenja kako su se zatekli u tim prostorima bez granica. Ono što određuje neki prostor kao siguran, terapijski, od pomoći u procesu oporavka od svakodnevnih frustracija za svakog je čovjeka različito i rijetko se zaustavlja na granicama fizičkog prostora (a jedna od definicija fizičkog prostora jest da je to prostor s granicom). Osim kvalitete prostora, a nekad i važniji od toga, bit će ljudi koji su potrebni ili od kojih se u tom procesu treba odmaknuti. Prostori za cijeljenje stoga izrastaju iz interakcije prostora s granicama i prostora bez granica. Svjesni i nesvjesni principi, njihovi zidovi, stropovi i namještaj plodovi su utjecaja okoline, jezika i kulture – to ih čini dinamičnim, propusnim, prilagodljvim, raznovrsnim, i što su više takvi, cijeljenje je brže i lakše.

Pitanje je kako dehumanizirani fizički prostori utječu na čovjekov psihološki prostor, “mjesto” gdje razmišljamo, osjećamo, maštamo, stvaramo, prepoznajemo i postojimo?

Što bi se dogodilo kad bi našem djelovanju u prostoru dali težinu kakvu zaista ima? Možemo utjecati da prostor u kojem “stanuje” naš psihološki život ne bude skučen, siv i vlažan, već da dobije, primjerice, prostoriju za osamljivanje, perive zidove za iskaljivanje nagomilanih frustracija ili stube koje vode k sebi. Projektiranje takvih prostornih intervencija nužno mora uključiti i “snimku postojećeg stanja” psihološkog prostora korisnika kroz razumijevanje osobnosti, deficita i resursa, formativnih iskustava i socijalnog funkcioniranja. Tu smo možda na tragu jednog potpuno novog pristupa u ostvarivanju zdravih okoliša, na tragu nekoj novoj metodologiji arhitekture i urbanizma. Ako je moguće identificirati prostorne elemente koji pomažu u stanjima narušenog psihofizičkog zdravlja, što bi značila sustavna primjena prostornih “terapijskih” intervencija u svim sferama izgrađene stvarnosti, u svim namjenama – od poslovne, stambene, javne, gospodarske pa sve do infrastrukturne? Naravno da se ovime ne predviđa da cijelom stanovništvu treba “liječenje”. Iz obraćanja lošim emotivnim i mentalnim stanjima moguće je ekstrahirati koje su to zdrave okolnosti i scenariji koji mogu djelovati pozitivno te kreirati i prostorne elemente u okolišu koji podržavaju pozitivne scenarije. Je li to dovoljno jak argument da prekinemo s praksom “komprimiranja kvadrata”? Povećavanje “zdravosti” naše okoline, primjerice stambene, tako više ne može ostati na ličenju zidova ili dovitljivo izrađenom komadu namještaja, već uključuje stvaranje novih odnosa i aktivnosti koje vode do konkretnih arhitektonskih i urbanističkih intervencija. Način na koji promišljamo prostor, tj. način na koji gradimo (ili ne gradimo), ostaje kao egzistencijalna realnost budućim generacijama koje će kroz to razumijevati naše vrijednosti i stanje uma. A svi ti novi pozitivni scenariji i njihovi novi prostorni okviri imaju moć i zadatak postupno mijenjati postojeći sustav i ustaljene relacije ili bolje rečeno, kolektivne frustracije.

Neoprostor/Neospace Cilj udruge Neoprostor je organiziranje i provođenje multidisciplinarnih istraživanja u svrhu kreiranja pozitivnih arhitektonskih i urbanističkih intervencija u prostoru s ciljem društvenog, gospodarskog i kulturnog razvoja pojedinih područja (mikroregija i regija) u skladu s principima održivog razvoja i politikom očuvanja svih prirodnih i kulturnih resursa unutar te pozitivne razvojne transformacije. Usporedno s time, udruga djeluje kao savjetodavno i istraživačko tijelo u svrhu unaprjeđenja načina na koji ljudi osjećaju, razumiju i uživaju prostor oko sebe kako bi se iskoristio potencijal razvoja okoline u kojoj žive, kao i razvoja vlastitog mentalnog prostora u okviru zajednice i u širem društvenom kontekstu.

Muzicka akademi ja u Zagrebu

Nakon godinu dana

piše Boris Popović

Fotografija: Ivan Kolonić

Neprikladna postmodernistička arhitektura ostavila je dubok trag u Zagrebu. Nakon Kaptol centra, Gallerije Importanne, NSB-a i ostalih vrhunaca arhitektonske zamisli domaće postmoderne, svoj klimaks doživjela je završetkom zgrade Muzičke akademije na Trgu maršala Tita. Arhitekt Šosterič, najpoznatiji po kvalitetnoj interpolaciji u Petrinjskoj ulici br. 9, pobijedio je 2003.g. na natječaju s još jednom avangardnom zgradom. Kaos znakova, značenja i kvazi-simbola te osjećaja za lijepo, najvjerojatnije razumljiv jedino njemu, ali nažalost i većini članova žirija Natječaja za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje zgrade Muzičke akademije*, mnogim građanima i turistima se sviđa, a korisnici su sretni što su konačno dobili svoju zgradu. I dok sam siguran da je kolega, intimno i profesionalno, ostavio dušu na gradilištu, veći problem od izgleda zgrade je činjenica da je bilo previše negativnih vijesti o gradnji, unutarnjem uređenju i tehničkom opremanju zgrade, da bi sve one bile lažne. Bez obzira na to, nadam se da će korisnici Muzičke akademije živjeti i raditi u zgradi na najbolji mogući način i dokazati nedavnu izjavu Deyana Sudjica u Guardianu u vezi prijedloga za rušenjem novoizgrađenog

Walkie Talkie nebodera u Londonu: Niste u pravu kada mislite da je arhitektura nešto što kontrolira živote ljudi. Ljudi imaju snagu promijeniti smisao zgrade u kojoj žive. ...i poskidati sve kvazi-simbole sa i ispred zgrade, dodao bi jedan kolega, neće se ništa loše dogoditi, a zgrada i Zagreb tim će činom dobiti, a ne izgubiti. Bolje očito nije moglo, dodao bi drugi kolega i nastavio: Slično kao i originalna Fabrisova(?) zgrada, i ovaj projekt rezultat je nekvalitetnog natječaja te (ne)rada struke, gradskih institucija i samoga društva. Možda je i zato upravo onakva kakva treba biti. Ne može se bolje – lokacija je ukleta?!

* Natječajni žiri u sastavu: Frano Parać, Ivan Crnković, Saša Begović, Slavko Dakić, Vladimir Kasun, Neno Kezić i Snješka Knežević, odluku o prvoj nagradi nije donio jednoglasno, a sami uvjeti natječaja nisu poštivali povijest i namjenu zgrade!

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Krešimir Tadić (pretpostavka); Institut za povijest umjetnosti; donacija: Radovan Ivančević

Pro mjena ?

crn-a-kronika

Nedavno je došlo do smjene na vrhu Hrvatske komore arhitekata. Prema rezultatima ankete koju je proveo ČIP, a i mišljenja većine ostalih članova Komore, postoji opravdana potreba za kvalitetnom promjenom načina djelovanja HKA. Hoće li do nje doći?

piše Diana Magdić

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Branko Cvjetičanin

Sve dublja i temeljitija diskrepancija između postavki dobroga građenja i stvarnosti uobičajene arhitektonske produkcije u hrvatskom okruženju, autore je učinila rezigniranima pa i očajnima, ali i iznevjerenima od krovne strukovne organizacije – Hrvatske komore arhitekata. Nakon što je na njezino čelo nedavno došla Željka Jurković, a nakon Tomislava Ćurkovića koji je svoje predsjedanje smatrao “avanturom”1 i za čijeg su mandata hrvatski arhitekti, uglavnom kroz promjene zakona i pravilnika, izgubili i ono malo preostalog dostojanstva i prostora da promiču kvalitetu u arhitekturi i prostornom planiranju, nešto više od 2000 djelatnih arhitekata s pravom očekuje promjene. U krajnjoj liniji, zastupanje svojih interesa Komori i plaćaju, a podršku su zaslužili i od svih nas koji prostor konzumiramo jer niska kultura građenja itekako djeluje na našu građansku svakodnevicu. Iako je kao dosadašnja članica Upravnog odbora Komore, Jurković zacijelo dobro upoznata s njezinim radom, sudeći po dosadašnjim izjavama hrabro je nadati se da će te promjene, prepuste li se opet samo Komori, biti (priželjkivano) radikalne. Odnos snaga između nadležnog ministarstva, investitora i arhitekata, ojačan dubioznim zakonima

i pravilnicima donesenima usprkos, očito nedovoljnim, protivljenjima struke, nikako ne ide u korist projektantima i planerima, a atomizirana branša teško će se založiti za sebe. Na tom tragu, Komora bi se zaista napokon trebala uhvatiti “fundamentalne strateške zadaće”, kako ju je nazvala Jurković: poboljšanja društvenog statusa arhitekata i štićenja profesije i djelatnosti arhitekture. Za početak, trebalo bi legitimne zahtjeve za kvalitetnim prostorom i arhitekturom prestati smatrati i nazivati idealističkima. Sve točke navedene u Apolitici 2013–2020, koju vjerojatno i svjesno i podsvjesno zaboravljamo jer su se u njoj navedene jednostavne postavke pretvorile u šamar gotovo svakome tko ovdje aktivno gradi, ono su čemu se treba vratiti u pregovorima. Kada smo već naslijedili izvjesnu kulturu prostora, obavezni smo svi zajedno tražiti načine da se ta kultura prilagodi novim okolnostima umjesto da rezignirano odmahujemo rukom i potpisujemo još jedan “papir”. Malobrojni, ali postojeći primjeri kvalitetnih arhitektonskih i urbanističkih rezultata nastalih uz sve formalne prepreke, trebali bi biti poticaj i drugima da se bore za ono za što su se školovali i što smatraju ispravnim. Ne tvrdimo da je naći vremena uz ispunjavanje nekad

Odricanje od političnosti arhitekture, sadržano i u samom nazivu dokumenta A-politika, dokazalo se kontraproduktivnim. Građenje jest i politički čin, a zavaravanje sebe da je ovakav tip profesionalnog djelovanja moguće odvojiti od društvene i političke odgovornosti od arhitekata je udaljio i onaj dio naklonjene javnosti čija im je podrška nužna.

1 intervju za Jutarnji list, 09. 03. 2015. 2 intervju za DAZ / HKA 07. 08. 2015.

crn-a-kronika | Promjena?

nakaradno detaljno uvjetovane dokumentacije za dozvole lako, da je kolač koji se dijeli između graditelja dovoljno velik, ali prepuštanje će situaciju učiniti samo gorom, a puku egzistenciju još težom. Suradnja će (i kroz Komoru), a Jurković poziva na aktiviranje u podružnicama, ako status arhitekata i ne poboljša kratkoročno, dugoročno sigurno učiniti uslugu i struci i prostoru. Podsjetimo i da su Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja stvorene na širokoj platformi i njezino reaktiviranje moglo bi biti ključan korak – politike Udruženja hrvatskih arhitekata i Komore bit će podjednako neuspješno implementirane kao do sada, ne ujedine li se u nastupu. Do kada ćemo čekati upotrebljivu i dogovorenu šprancu Ugovora o projektiranju i što to zapravo poručuje kolegama? Drugo, nimalo suptilno odricanje od političnosti arhitekture, sadržano i u samom nazivu dokumenta, dokazalo se kontraproduktivnim. Građenje jest i politički čin, a zavaravanje sebe da je ovakav tip profesionalnog djelovanja moguće odvojiti od društvene i političke odgovornosti od arhitekata je udaljio i onaj dio naklonjene javnosti čija im je podrška nužna da u postojećoj konstelaciji ostvaruju vlastite interese. Nitko od arhitekata ne može se, primjerice, kvalificirano zalagati da legalizacijom prikupljena sredstva zaista budu uložena u urbanu sanaciju i obnovu, a sada, kada je šteta prerasla prostorni okvir, nema druge nego je adresirati u sferi politike. Takvo društveno djelovanje upisano je u Apolitici u prvom poglavlju naslova Društvena svijest: “Izgrađeni prostor predstavlja ukupnost rada profesionalaca – arhitekata i inženjera, ali i područje interakcije politike, profesije i pojedinaca”. Dosadašnja nevoljkost Komore da se jasno i javno postavi oko temeljnih pitanja zaštite kvalitete prostora na konkretnim primjerima devastacija – bilo kroz praksu ili zakone i pravilnike – mora se, ako se želi neki napredak, transformirati u glasno postavljanje pitanja i predlaganje rješenja. U tom smislu, to što Jurković citira Selmu Harrington2 i poziva na bavljenje utjecajem na politiku i političare (jer oni donose odluke o arhitekturi),

nedvosmislena je najava zaokreta u Komori i nešto s čime se napokon treba suočiti. U jadnoj hrvatskoj rentijerskoj ekonomiji prostor je upravo i najveće zajedničko dobro, no nezahvalnu poziciju arhitekta, koji je prisiljen birati između interesa investitora i onog javnog, treba prestati doživljavati kao ulogu žrtve. Samo arhitekti imaju na raspolaganju jedinstvene alate i znanja da tim izborom upravljaju, a gubitak samopouzdanja i autocenzura jednako tako idu njima na dušu. Kao stručnjaci, akteri su i društvenih promjena i njihova se pasivnost reflektira mnogo šire nego na sam izgrađeni prostor. Ne želimo time mistificirati profesiju u drugom smjeru (sasvim se dovoljno arhitekata smatra bogovima i kad grade šupe), ali malo duhovitog odmaka od legislativnog i investicijskog čemera nije nemoguće. Kako su se zakoni i pravilnici po struku promijenili nagore, mijenjat će se, uz dovoljno pritiska, ponovno. Nemate li se dovoljno volje i vremena sami s tim suočavati, birajte one koji imaju i pružite im podršku. Zakon o javnoj nabavi je, primjerice, doveo do toga da se kolege međusobno ponižavaju apsurdno niskim i neodrživim cijenama u ponudama. Nije li vrijeme da se struka odrekne onih koji su pristali na takva pravila igre? Tko se umjesto kolega uopće može pobuniti? To što negativne posljedice u prostoru, ali i ekonomske, trpe svi građani, ne znači da oni mogu, dok se struka pravi slijepa na nepodopštine kolega i eventualno ih interno osuđuje, išta pokrenuti sami. Ali mogu postati kvalitetan komunikacijski filtar između struke i politike. Participativnost je kod nas u svim sektorima praktički nepoznata zona, a smatramo da bi značajno osnažila stručnu poziciju – i Komora može pridonijeti kulturi javne rasprave, može dizati kapacitete vlastitih članova i ostalih sudionika u njoj, a ima sredstva i za povećanje vidljivosti. Naravno da je skepsa prema ulozi Komore u eventualnoj promjeni paradigme očekivana, ali sitan prijelaz, od pomirljivog Ćurkovićeva pristajanja na pretvaranje arhitekata u trgovce i tehničke crtače te Jurkovićina poziva da se, u slučajevima kada se nemaju prostora neposredno realizirati kao arhitekti i urbanisti, posvete rekonstrukciji i urbanoj obnovi, mogao bi biti bitan jer ipak u igru vraća razinu stručne kreacije. Od obrazovanja preko stanovanja, energetske učinkovitosti i baštine do javnih prostora, posla ima, i to naplativog posla, a dovoljno je već da se Komora samo prihvati aktivnog informiranja članova o mogućnostima. Ne uspije li u tome u vrlo kratkom roku, s pravom će je neki od nas nastaviti smatrati nepotrebnom pa i štetnom birokratskom institucijom.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Fotografija: Dejan Štifanić

Narcizam i arhi tektura s druge strane

piše Nikolina Jovanović

između autora i djela u stvaranju je tzv. “narcistična” arhitektura koja je nedovoljno osjetljiva na potrebe korisnika, konteksta i situacije u kojima nastaje te primarno treba zadovoljiti autorove estetske potrebe i etablirati autora. Philip Johnson običavao je reći da je jedini zadatak arhitekta stvoriti lijepu kuću. Međutim, istraživanja pokazuju da izgrađeni prostor najčešće ima različito značenje za arhitekta i korisnika i da se estetske preference arhitekata i korisnika nearhitekata rijetko podudaraju. Kao protuteža “narcističnoj” arhitekturi pojavio se prijedlog povećanja broja žena u arhitekturi i urbanizmu s obrazloženjem da su žene u prosjeku suosjećajnije i manje narcisoidne od muškaraca, no to se čini kao vrlo pojednostavljeno razmišljanje. Rješenje bi prije trebalo tražiti u osmišljavanju alata koji bi arhitektima omogućili optimalnu interakciju s korisnicima tijekom kreativnog procesa i kasnije (tzv. “user-centred” umjesto “self-centred” pristup) te podršku u separiranju od autorskog djela i realiziranju vlastitog identiteta i u drugim životnim domenama. Naći pravu mjeru u svemu ovome prava je umjetnost i proces na kojemu se treba kontinuirano raditi. Poznati grafit “Sajam taštine”, na ulazu u zagrebački Arhitektonski fakultet, možda je “preživio” baš zato što generacije studenata na nesvjesnoj razini prepoznaju da im je potrebno stalno vidljivo upozorenje od upadanja u zamku stvaranja “tašte” arhitekture.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Frank Lloyd Wright jednom je prilikom bio pozvan da svjedoči na sudu i kad ga je sudski službenik pitao da se predstavi, Wright se bez okolišanja deklarirao kao “najveći arhitekt na svijetu”. Na komentare da ga ta izjava predstavlja kao vrlo arogantnog i narcisoidnog, Wright je ostao pri svome i šaljivo odgovorio da jednostavno nije mogao reći ništa drugo jer je bio prisegnuo da će govoriti isključivo istinu. Wrightova biografija donosi niz sličnih anegdota i pitanje je zašto su ovom velikom arhitektu bile potrebne ovakve predstave i izjave, tj. zašto nije mogao dopustiti da djela govore o njegovoj veličini? Narcizam je normalna pojava u razvoju djeteta, a u odrasloj se dobi javlja u raznim oblicima. U prenaglašenoj varijanti osoba može biti vrlo zanimljiva i zavodljiva, ali istovremeno i teška za suživot i suradnju jer od okoline svakodnevno traži divljenje, potvrdu savršenstva, pritom ne mareći za osjećaje prijatelja i suradnika jer oni primarno “služe” za održanje grandiozne slike. Naglašena grandioznost često je kompenzatornog karaktera, u službi “utišavanja” vlastitih sumnji i nesigurnosti i bez kapaciteta da na kritiku odgovori konstruktivno pa je reakcija najčešće nekontrolirana ljutnja. Puno češći oblik među ljudima je tzv. “narcizam s mjerom” koji je zapravo vrlo poželjan, čak i nužan. Vjera u sebe i “zaljubljenost” u vlastite ideje nužni su za stvaranje u bilo kojem području. Ideja stvaranja mora biti praćena dubokom uvjerenošću autora da je njezino/njegovo djelo vrednije od nedjelovanja. Na primjer, u arhitekturi će nekad do realizacije projekta doći jedino zahvaljujući autorovoj vjeri u projekt i njegovoj upornosti, pogotovo ako se radi o nekonvencionalnom rješenju. Kako u tome naći i održati pravu mjeru, tj. kako tu pozitivnu osobinu zadržati da arhitektu “služi”, a ne da postane njezinom žrtvom? Naime, arhitektura može biti posebno “sklizak” teren jer je realizirana ideja vrlo vidljiva, prisutna, podložna kritici u mnogim godinama nakon realizacije projekta. Izgrađeni prostor postaje “produženo ja”, dio i potvrda autorova identiteta. Problem može nastati kad se kompleksna mreža odnosa između arhitekta, investitora, korisnika, drugih stručnjaka i realiziranog projekta suzi na dijadni odnos “autor – djelo”, posebno ako je korisnik/investitor na bilo koji način inferioran, ako je korisnik nepoznat ili pak pred spoznajom da će se korisnici mijenjati kroz vrijeme. Zamka koju krije produbljivanje odnosa isključivo

Autor fotografija i teksta Zhel (Željko Vukičević)

Vinjeta

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Zamotan u beskrajni loop potvrda o vlastitom odrazu, ovaj se čovjek ne prestaje uzdizati. Još jedan dan prolazi. Još jedna projekcija Sebe k Sebi. Vidi se u liftovima, prozorima, izlozima, lokvama, tanjurima, zaslonima mobitela. U suzama djece, djevojaka, roditelja koji mu mašu sa stanice. Stoji uspravno okovan infantilnom fascinacijom Sebe u kojoj je svaki pokret savršeno sinkroniziran. Svaka misao je potvrđena. “Eh, gospodine, pa nisu ti ni do koljena, ni kad klečiš!” lovi si zacakljen pogled u retrovizoru. Malo glavu pomakne ulijevo, malo udesno. Namigne. To je to. Tu se nalazi sada, i nigdje drugdje. Osjeća prostor. Vremena mu uvijek nedostaje. Ostali razmišljaju, predlažu, ali on to sve produbljuje; sintetizira. Odrješito!

Ruča ratničkom brzinom. Jabuku jede s košticama i peteljkom. Istina je uvijek skrivena. Voli se mrštiti dok objašnjava, stišće usnice i često zateže mišiće. Tako bolje osjeća Sebe. Često miriše prste, ne podnosi mirise nad kojima nema kontrolu. Poštuje one koje ne dodiruje. Slabićima ima neometan i izravan pristup. Izgurava donju vilicu, pokazuje zube. Projekcija Sebe k Sebi vizualna je i temporalna. “Ja preko puta. Ja sutra. Ja putujem kroz vrijeme.” “Postani ono što jesi!” uzvikuje filozof. “You talkin’ to me? You talkin’ to me? You talkin’ to me? Then who the hell else are you talking... You talking to me? Well I’m the only one here. Who the f**k do you think you’re talking to? Oh yeah? OK.”

Željko Vukicevic Zhel

vinjeta | Željko Vukičević – Zhel

Zamotan u beskrajni loop potvrda o vlastitom odrazu ne prestajem se uzdizati. Još jedan dan prolazi. Još jedna projekcija Sebe k Sebi. Vidim se u liftovima, prozorima, izlozima, lokvama, tanjurima, zaslonima mobitela. U suzama djece, djevojaka, roditelja koji mi mašu sa stanice. Stojim uspravno okovan infantilnom fascinacijom Sebe u kojoj je svaki pokret savršeno sinkroniziran. Svaka misao je potvrđena. “Eh, gospodine, pa nisu ti ni do koljena, ni kad klečiš!” lovim si zacakljen pogled u retrovizoru. Malo glavu pomaknem ulijevo, malo udesno. Namignem. To je to. Tu se nalazim sada, i nigdje drugdje. Osjećam prostor. Vremena mi nikad ne nedostaje. Ostali razmišljaju, predlažu, ali ja to sve produbljujem; sintetiziram. Odrješito!

Ručam ratničkom brzinom. Jabuku jedem s košticama i peteljkom. Istina je uvijek skrivena. Volim se mrštiti dok objašnjavam, stišćem usnice i često zatežem mišiće. Tako bolje osjećam Sebe. Često mirišem prste, ne podnosim mirise nad kojima nemam kontrolu. Poštujem one koje ne dodirujem. Slabićima imam neometan i izravan pristup. Izguravam donju vilicu, pokazujem zube. Projekcija Sebe k Sebi vizualna je i temporalna. “Ja preko puta. Ja sutra. Ja putujem kroz vrijeme.” “Postani ono što jesi!” izvikuje filozof. “You talkin’ to me? You talkin’ to me? You talkin’ to me? Then who the hell else are you talking... You talking to me? Well I’m the only one here. Who the f**k do you think you’re talking to? Oh yeah? OK.”

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

Neka mostovi Hrvoje Njiric koje spalim osvijetle put intervju

piše Diana Magdić

fotografije Marko Mihaljević

duha. To je odgovor na zabrinutost bivšeg selektora Juračića koji se pita kako je moguće uspoređivati male i velike kuće, interijere s urbanizmom, ideju s građevinom. Želio sam u katalogu spomenuti sve prijavljene autore i na taj način honorirati sve koji su pokazali hrabrost da se podvrgnu kritici, za razliku od onih koji nisu niti predali svoje radove – zbog ignorancije, zbog straha da će biti odbijeni, zbog animoziteta prema instituciji ili osobi, ili tko zna čega. Nije lako kritizirati, a još manje selektirati u zemlji gdje gotovo svatko svakog unutar struke poznaje... Jesmo li premalo tržište za arhitektonsku kritiku? Samo naizgled se čini da je sve dobro. No na ovom se Salonu mogu vidjeti i neka iznenađenja. S neočekivanih strana stigli su sjajni radovi. Naravno da bi bilo optimalno da je selektor stranac jer onda nema sumnje u objektivnost. Zadatak Salona i pratećeg kataloga je i bilježenje dosega struke u konkretnom vremenskom periodu. Tradicionalna uloga ČIP-a u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila je, uz obrazovanje koje je danas dostupno iz drugih medija, jedina prilika za objavljivanje provedenih natječaja. Ta vrst bilježenja, dokumentiranja i sistematizacije strukovne aktivnosti, koja je danas na webu vrlo neadekvatno prikazana, ključ je za razumijevanje vremena i prostora u kojem arhitektura nastaje. Jedno razdoblje razvoja misli u hrvatskoj arhitekturi potpuno je, zbog nepostojanja tiskanog medija, otišlo u nepovrat. Eventualno su poznati najbolji radovi, od koji su neki i realizirani, pa slijedom toga i publicirani u knjigama, stranim časopisima ili na osobnim web-stranicama. Međutim, za jednu sustavnu analizu, taj period je naprosto istrgnut, poput stranice iz knjige. Uz te dokumentacijske vrijednosti trebalo bi uvesti neke nove, učiniti ČIP platformom za debate o aktualnim temama. Koliko sam shvatio, to i jest ideja novog uredništva.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Ovogodišnji zadatak Salona mnogi su ocijenili neobično teškim – potvrđuje li to vaš dojam temeljem pristiglih radova? Za selektora je to težak i nezahvalan posao. Od dvjestotinjak radova koji su došli u kategoriji “Situacija” odabrao sam, uz priličnu dozu benevolentnosti, njih devedesetak, jer sam već u raspisu najavio da će se honorirati barem naznake dosljednosti u nekom od aspekata koji čine cjelokupnost našeg rada. Očekivano je da se u projektima na čitljiv način bavi održivošću, da se promišlja povijesni, klimatski ili politički kontekst, da se odlikuju inovativnošću konstrukcije ili pak socijalnom osjetljivošću. Dakle, tražen je kontinuitet misli – od osnovne ideje do implementacije. Većina radova daleko je od idealnog, ali u segmentima pokazuju određenu kvalitetu. Zadaća je bila teška i zbog količine informacija koje je trebalo procesuirati. Svaki od 350 radova u svim kategorijama imao je po desetak slikovnih i osam vektorskih zapisa, što rezultira brojkom od 6300 fajlova. Ako se svaki otvara i gleda barem 1 minutu i provjeri barem još jednom, cijeli posao traje 12.600 minuta, odnosno 210 sati... Što se tiče teksta koji je bio tražen, može se očitati određena “taksonomija”: neki se radovi uspješno referiraju na temu, neki tek pokušavaju s manjim uspjehom, a ostali uopće ne uzimaju u obzir da se ovaj put ne radi o revijalnoj, već tematski profiliranoj izložbi. Jako mali broj tekstova sadrži direktan i na jasan način strukturirani set ideja ili akcija koji vode konačnoj artikulaciji. Tražio sam da se napokon suvislo progovori o vlastitim nastojanjima, o onom prvom bljesku ideje i kroz par komentara pokaže do koje je mjere taj početni impuls dosljedno proveden. S obzirom na malu produkciju i kratko vrijeme da se to pripremi, mislim da ne možemo biti nezadovoljni. Pokazat ćemo paletu različitih pristupa u različitim mjerilima, na različitom nivou ambicije i elaboracije, u želji da naglasimo da dosljednost nije pitanje novca, mjerila, dovršenosti, nego stanje stvaralačkog

Selektor 50. zagrebačkog salona arhitekture, koji se upravo održava u Hrvatskom domu likovnih umjetnika, ostao je dosljedan sebi i dao vrlo zanimljiv intervju.

Sudjelovanje u javnom dijalogu, iskazivanje mišljenja u/o kulturnom i civilizacijskom trenutku, još je uvijek nešto jako uznemirujuće, što sam doživio i žirirajući za ovaj Salon – pojedinci su našli za shodno posredno i neposredno pozivati i mene i UHA-u na red glede izvršene selekcije.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

U jednom ste nedavnom intervjuu rekli da ste umorni od uloge buntovnika, no sukob je sadržan i u samoj poziciji selektora? Čim uvedete odabir, pa i po najbanalnijim kriterijima, već ste stvorili neprijatelje i “spalili neke mostove”. Netko je spretniji u komunikaciji, bez obzira na to odražava li to stvarno bit njegovog projekta, a netko ne. Strukovne izravnosti, autentičnosti ili kritičnosti zalog su argumentiranog razgovora. Samim odabirom selektora pojavljuje se svojevrsno opredjeljivanje, zauzimanje pozicije koja se nekome može i ne mora dopasti. Za razliku od anglosaksonske kulture u kojoj je akademski profilirana kritika dio svakodnevice i način kulturnog dijaloga, kod nas je to pitanje osobnih animoziteta, netrpeljivosti i vrijeđanja. Tako je bilo i ovom zgodom, ali kulturu konfrontacije stavova treba uspostaviti pod svaku cijenu. Volio bih da se na lokalnoj sceni stvori neka zdrava i neovisna kritičarska jezgra, da mladi ljudi poput Alena Žunića i iskusni autori poput Karin Šerman postave nove standarde kritike i da se kroz argumentiranu razmjenu mišljenja uspostavlja novi sustav vrijednosti. Ljudi će se kod nas iznimno rijetko svojevoljno podvrgnuti sistematskoj kritici. Naprotiv, prevladava stav da treba isticati samo vrline, što me posebno iritira. Bolje je, wittgensteinovski rečeno, ne napisati ništa, nego objaviti tekst koji hvali bez obzira na stvarnu vrijednost. Afirmaciju bez pokrića moguće je, između ostalog, priskrbiti uz malu naknadu prijavom na tzv. svjetske festivale arhitekture, gdje je u kategoriji plavih hotela ili žutih škola osigurana brončana medalja u konkurenciji s još dvije takve kuće. Poneki hrvatski arhitekti ne prezaju niti od toga, štoviše – takvom će nagradom nastojati argumentirati svoju “nezaobilaznost”, pa i u okvirima Salonskog nadmetanja. Kod nas se institut natječaja održao, ali s vrlo poljuljanim kredibilitetom – smatrate li da bi strani žiriji osigurali višu kvalitetu? Svakako, zbog sprječavanja namještanja natječaja, prakse koja je u Hrvatskoj prisutna od osamostaljenja, sada još pojačane i novim pravilnicima. Danas se samo zadovoljava forma propisana GUP-ovima, žiriji su neadekvatni, nemotivirani i neodgovorni. Mene već godinama nitko ne zove da žiriram u Hrvatskoj, iako to relativno često radim u inozemstvu. No nedavno su me se ipak sjetili i pozvali u ocjenjivački sud za školu u Vukovaru, valjda jer sam bio “pri ruci” zbog Salona. Potaknut praksom u nekim stranim natječajima, založio sam se da se ukine prezentacija projekata putem fotorealističnih vizualizacija (rendera), želeći da žiri ocjenjuje suštinu rada, ali jedva sam probio zid u Komori da to provedem. Ostalo je na tom pionirskom pokušaju, već u idućem natječaju renderi se ponovno traže. Problem je u tome da članovi ocjenjivačkih sudova gledaju samo ilustracije, poput nekog žurnala, a kako su Slovenci puno bolje ekipirani u izradi vizualizacija, dobivaju posvuda. Mislim da nisu odjednom postali toliko bolji projektanti od nas, no ako se nastavi s ovakvom praksom

neadekvatnih žirija, Slovenci će i dalje dominirati hrvatskim natječajima. Isto tako, skratili smo vrijeme rada ocjenjivačkog suda na dva puna dana, potpuno u skladu s europskim standardima. Treba tek vidjeti hoće li se ove novine prihvatiti u narednim natječajnim prigodama. Na projektiranje u uobičajenoj praksi prema nekim procjenama odlazi tek 5% vremena i znanja, što znači da se arhitekti ne školuju za 95% svojeg posla? Pokušavam studente učiti i te neke “druge” stvari. U okviru predavanja, vježbi, pa i na ispitu, moguće je na mlade čak i odgojno djelovati, da se nadoknade propusti u ponašanju ili nastupu, kako bi im jednom u budućnosti bilo lakše adekvatno komunicirati. Splitska i zagrebačka akademska sredina u tom se smislu prilično razlikuju, a neka letargija i nezainteresiranost za događaje oko sebe vidi se i u broju studentskih prijava za Salon – samo ih je nekolicina iz Splita – no simptomatično je da su se javili samo malobrojni splitski nastavnici i arhitekti. Razgovaramo na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije – kakvo je vaše iskustvo rada na fakultetu? U Zagrebu ne postoji “moj” predmet – Suvremena arhitektura 3 – za koji su put ovdje prokrčili profesor Darovan Tušek i pokojna profesorica Ivana Šverko, a koji počinje s 1965./1966. godinom, s vremenom izdanja Rossijeve “Arhitekture grada” i Venturijeve “Complexity and Contradiction in Architecture” te smrti Le Corbusiera, što daje mogućnost da kroz dva semestra detaljno proučavamo razdoblje posljednjih pet dekada. To je toliko luksuzna pozicija koju ima malo koji nastavnik u svijetu. Tako se mogu sustavno rasvijetliti mnogi fenomeni suvremenosti, neposredno prije nego studenti dođu na završne vježbe. Oni koje to zanima, mogu se stoga vrlo dobro teorijski pripremiti i onda to znanje primijeniti te proizvesti primjerenu kvalitetu.

Sudjelovanje u javnom dijalogu, iskazivanje mišljenja u/o kulturnom i civilizacijskom trenutku još je uvijek nešto jako uznemirujuće, što sam doživio i žirirajući za ovaj Salon – pojedinci su našli za shodno posredno i neposredno pozivati i mene i UHA-u na red glede izvršene selekcije.

Mislite li da je to korektno prema ljudima koji započinju akademske karijere? Mislim da je korektno za proces obrazovanja, ali i za njih. Temeljem konkretnih višestrukih iskustava iz inozemstva i odavde, smatram da se izvan fakulteta lakše mogu naći ljudi koji su kvalitetu već potvrdili praksom i koji mogu donijeti neku operativnu vrijednost. Neprijeporna kvaliteta iz prakse dobiva s vremenom svoju potvrdu u akademskom okruženju, što dokazuju primjeri Ive Letilović, Vanje Ilić, Saše Begovića i drugih koji su nakon godina volontiranja ipak dobili stalne pozicije. Model koji smatram primjerenim je da arhitekt radi u svojem uredu (ili, u ovim sadašnjim okolnostima, u tuđem), preko vikenda crta natječaje, a dva ili tri puta tjedno drži nastavu. Naravno da to iziskuje puno odricanja i da na neko vrijeme treba zanemariti ono što bismo smatrali “uobičajenim građanskim životom”. Svaka škola arhitekture u svijetu, osim u Hrvatskoj, ima institut reizbora. Za asistente se nakon četiri godine radni odnos ne bi trebao produljivati, a profesori bi svoj reizbor trebali opravdati minulim radom. Na taj način svi u nastavi pružaju maksimum u datom periodu.

Ljudi će se kod nas iznimno rijetko svojevoljno podvrgnuti sistematskoj kritici. Naprotiv, prevladava stav da treba isticati samo vrline, što me posebno iritira. Bolje je, wittgensteinovski rečeno, ne napisati ništa, nego objaviti tekst koji hvali bez obzira na stvarnu vrijednost.

intervju | Hrvoje Njirić

S druge strane, dao bih ovdje u Splitu više prostora mladim nastavnicima koji bi jamačno uspješnije našli odgovarajući komunikacijski okvir za rad sa studentima, koji bi se pak lakše mogli poistovjetiti sa svojim nastavnicima. Postoji barem desetak kvalitetnih mladih ljudi, na području od Rijeke do Dubrovnika, koji bi trebali biti u nastavi, no oni su tu tek sporadično, dok su na pozicije redovnih asistenata i budućih profesora nerijetko regrutirani kadrovi skromnih dosega, po zagrebačkom receptu. Većina nastavnika zna što bi trebalo napraviti, ali nemaju volje i snage da to provedu – ukinuti poziciju stalnog asistenta i uvesti isključivo honorarne pozicije za ljude koji će tu provesti maksimalno 4–5 godina, a kasnije se zamijeniti drugima.

Svaka škola arhitekture u svijetu, osim u Hrvatskoj, ima institut reizbora. Za asistente se nakon četiri godine radni odnos ne bi trebao produljivati, a profesori bi svoj reizbor trebali opravdati minulim radom. Na taj način svi u nastavi pružaju maksimum u datom periodu.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Kada spominjemo prožimanje lokalnih i inozemnih iskustava, najavljivali ste da ćete sa studentima s MIT-a, gdje ste trenutno gostujući profesor, otvoriti temu suvremenog pristupa baštini kroz primjer Dioklecijanove palače. To nam nije uspjelo zbog logističkih raloga. Nije bilo vremena za posjet lokaciji, a bez toga bi bilo neozbiljno od američkih studenata tražiti iole suvisle projekte u nepoznatnom okružju. No nedavno sam se kroz jedan diplomski rad susreo s interpretacijom u kojoj se nisu koristili samo faksimili niti krpali ožiljci, već je predložena kreativna rekonstrukcija pa čak i programska rekonfiguracija Palače, što je konsterniralo čitav niz kolega u Splitu koji su taj rad dočekali s velikim neodobravanjem. Mislim da u Hrvatskoj nema sluha za nove pristupe konzervaciji. Od Koolhaasa nadalje, o zaštiti baštine se (opet) misli na jedan aktivniji, dijalektički način. U Europi je već u 19. stoljeću postojalo nekoliko pristupa toj temi. Tu je konzervativni John Ruskin, naspram ljudi poput Viollet-Le-Duca koji su imali nešto aktivniji stav o tome kako revitalizirati graditeljsko nasljeđe te ga dovesti u relaciju s današnjim vremenom. Naše nastojanje da se održi status quo nema svojeg čvrstog utemeljenja, pogotovo ako arhitekturu promatramo kao kontinuirani slijed gdje svaka prethodna etapa u nekom trenutku postaje povijesna. Treba redefinirati koncepte koji se uče u našim školama ili prakticiraju od strane naših najeminentnijih konzervatora. U tome sam velik pesimist jer nema zagovornika progresa po tom pitanju. Da se vratimo na Dioklecijanovu palaču, zanimljiva mi je ideja da se barem u programskom smislu, ako već ne u gradbenom, ona mijenja, ali klima je takva da ni na jednom spekulativnom i edukacijskom nivou to danas nije moguće,

a onda još manje u praksi. Sjeverni zid Palače, sa svim onim slučajnim prozorima i klima-jedinicama, bio je fantastičan putokaz u artikulaciji vlastitog projekta za Pravni fakultet u Splitu, gdje smo tu ideju okvira i ad hoc ispune doveli do maksimuma – ili apsurda, ako hoćete – želeći stvoriti jednu moćnu infrastrukturu koja će svaki obrazovni model, koji se vrlo brzo mijenja, moći udomiti: struktura i infrastruktura ostaju iste, ali pročelje se mijenja, dodaju se neke stepenice, zatvaraju postojeći otvori, otvaraju novi... Ta vrsta “slobode unutar okvira” vrlo se lijepo čita iz Palače. “Diverzije” koje su pokazale da život s Dioklecijanom traži neko svoje pravo postojanja, putokazi su koji, u nemogućnosti proboja kroz konzervatorsku barijeru, daju povod i inspiraciju da se pozitivne “tekovine” Palače, kao vječne mijene, mogu artikulirati i negdje drugdje u Splitu. Zbog svih tih saznanja, radije se bavim slobodnijim zonama, poput Kaštela, Vranjica, Trogira, Podstrane ili Dugopolja, koje omogućuju dijalog s povijesnim stratumima, a ujedno i veću efikasnost. Borbu s vjetrenjačama prepuštam onima pred kojima je duži staž. U kontekstu neposrednog okruženja, u zemlji gdje je predano preko 800.000 zahtjeva za legalizaciju, kakva je uopće pozicija arhitekta i koliko je u prilici provoditi svoje programe i projekte? Za uvod ću vam reći da sam godinama smatrao da je najambicioznija zadaća arhitekata u javnoj domeni i da smo svi koji imamo tu ambiciju, a ponekad i rezultate, obvezni participirati u artikulaciji javnog prostora i programa koje jedna zemlja u određenom trenutku treba i traži. Nakon značajnog broja dobivenih natječaja i značajnog broja neostvarenih realizacija, shvatio sam da je to promašen posao i

da je moja uloga u tim projektima, u koje je ugrađena velika ambicija, bespredmetna. To je utjecalo na odluku da se okrenem privatnom sektoru, no treba vremena da se prebacite u sasvim drukčiju investitorsku klimu i teme poput obiteljskih kuća ili malih hotela. Želim raditi s ljudima koji imaju stručne kompetencije u toj domeni. Mnogi ih nemaju, a turizam shvaćaju kao priliku za brzu zaradu i preprodaju. Veseli me da u Hrvatskoj postoji barem pet ili šest ozbiljnih hotelskih poduzeća koja imaju know-how pa grade hotele koji, uvjetno rečeno, imaju smisla. Sve sam više siguran da je moja “definicija” arhitekture, kao “manje ili više smislene nakupine građevinskog materijala”, prilično točna. U malim projektima ogroman je nesrazmjer angažmana, utrošenih sati rada i novca. To je Sizifov posao. Kad već spominjemo individualnu gradnju, treba imati na umu da za stvaranje specifične arhitektonske kulture treba jako puno vremena, možda i stoljeće. Može se reći, primjerice, da je skandinavska kultura stanovanja gotovo dio genetskog koda i da obični ljudi prepoznaju standarde kvalitete i bez utjecaja arhitekata. Kad se vozite kroz Skandinaviju možete, iz načina na koji su uređene okućnice, ograde ili sam interijer kuće, vidjeti da su vlasnici vođeni nekim zdravim i dobro postavljenim stoljetnim principima. Neka ciljana edukacija ne može trenutno djelovati u našem slučaju.

Biste li u aktualnoj situaciji preporučili mladim diplomiranim arhitektima odlazak na postdiplomski studij? Ne smatram nastavak studija ključnim za arhitektonsko formiranje. Praksa je puno važnija. Ako ovdje nema posla, ima ga drugdje u svijetu. Učiti u jednoj solidnoj sredini sve one stvari potrebne ovlaštenom arhitektu, može se od zemalja Latinske Amerike do Europe. Svoj projektantski napredak stekao sam radeći za arhitekta Huberta Riessa koji nije bio “prva liga” u Austriji devedesetih – ne za Hansa Holleina niti Coop Himmelb(l)au. Naučiti metier u kultiviranoj sredini i ne nužno u nekom top-notch uredu jest ono što svakom mladom čovjeku treba. Iskoristiti sve blagodati koje boravak u nekoj drugoj sredini daje, uključujući novac, kupovati knjige, putovati, stvarati vlastitu mrežu kontakata... Networking je izuzetno bitan.

Od arhitekata se još uvijek očekuje renesansna svestranost, široka opća kultura, podjednako visoka kompetencija na inženjerskom, umjetničkom, društvenom polju. S druge strane, oni sami se osjećaju nezaštićeno od strane Komore i UHA-e, građane i investitore često doživljavaju kao neprijatelje, rijetko rade svoj posao na način na koji su školovani – frustracija je očekivana... To je točno, ali ima tu još jedna stvar. U Japanu, na primjer, imate vrlo jasan hijerarhijski kontinuitet: Kenzo Tange – Arata Isozaki – Toyo Ito – Kazuyo Sejima – Junya Ishigami, dakle pet generacija gdje je svaka maksimalno podržavala onog sljedećeg. Onda je logično da se pojavi jedan Ishigami kao najnoviji “produkt” tih civilizacijskih dosega, dok u Hrvatskoj na pitanje tko je najbolji arhitekt ili tko je čovjek s kakvim-takvim autoritetom, dobivate onoliko različitih odgovora koliko ljudi upitate. Ja sam imao podršku profesora Šegvića i tada je to možda još funkcioniralo, ali danas nema jasnog sustava vrijednosti. Kod nas generalno nedostaje dobronamjernosti prema novim generacijama. Generacija djelatnih arhitekata je dezorijentirana i bez stvarne želje da pomaže nekoj idućoj. Volio bih biti prepoznat kao jedan od onih koji su spremni podijeliti znanje i pomoći novacima. Da imam imalo više posla, rado bi ih uključio u svoj rad. O tom teškom i nesređenom stanju pitali smo i izlagače na Salonu te željeli, između ostalog, doznati gdje je raj za arhitekte. Velika većina odgovora glasi “nigdje” i “na nebu”. To vam je arhitektura u Hrvatskoj – A . D . M M X V...

Generacija djelatnih arhitekata je dezorijentirana i bez stvarne želje da pomaže nekoj idućoj. Volio bih biti prepoznat kao jedan od onih koji su spremni podijeliti znanje i pomoći novacima. Da imam imalo više posla, rado bi ih uključio u svoj rad.

Koliko struku uništava taština? Vrlo je prisutna, ali na tome se može raditi. Način obrazovanja na to jako utječe, a zagrebačka škola u tome prednjači.

intervju | Hrvoje Njirić

Neće li nemaran pa i prevarantski pristup turističkoj arhitekturi otjerati ljude? Iako su štete točkaste izgradnje ispravljive, ukupna slika obale danas sve više gubi na privlačnosti. Još nismo dostigli kritične količine da bi se s time uhvatili ukoštac ili, s druge strane, iz toga počeli stvarati neki novi diskurs. Vir, na primjer, sa svojom “novom zavičajnošću”, postaje gotovo jedan mikrokozmos sa zbirkom internih “pravila” koje ljudi prihvaćaju i na koje navikavaju svoju klijentelu. Uputno je pouzdati se u statistiku, a ona govori da je Vir 2015. godine rekorder u broju noćenja i to su podaci koje nas, takozvane stručnjake, ostavljaju bez teksta ili nas upućuju da se time stvarno ozbiljno pozabavimo. Uživati u estetici ružnoga kao kategoriji koja danas ima pravo građanstva, privilegij je koji podrazumijeva određeni nivo kulture. Ne možete stvarno uživati u tome ako o ovoj straight-forward estetici niste ništa čuli. Držim da je moguće konceptualizirati ružno kao novu cro-paradigmu.

Među predavačima i među studentima na splitskom fakultetu tema ega puno je manje prisutna pa je lakše raditi. Osobno sam dosta uložio po tom pitanju, što me možda koštalo uvjerljivosti ili probitačnosti kod klijenata, ali u konačnici mogu o sebi razmišljati na autentičan i opušteniji način, vidjevši sebe kao nekoga tko se naprosto bavi svojim poslom, a ne kao neostvarenog genija ili tragičnog lika koji nikako da se transformira u predivnog leptira.

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

5Ø. zagrebacki salon tema Consistency / Dosljednost

velika nagrada Muzej vučedolske kulture Radionica arhitekture + Vanja Ilić nagrada Kategorija “Situacija” Tržnica i ribarnica Vodice Dinko Peračić Umjetnički centar Dadong Branimir Medić, Pero Puljiz, de Architekten Cie Prostorno-programska studija za zonu Grada Novalja Studio 3LHD Stone House Davor Mateković/PROARH Pine Beach Resort Dražen Juračić i Jelena Skorup/ARIES Groblje sv. Lucije Ana Krstulović, Nikola Popić

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

nagrade Kategorija “Prijedlog” EUROPSKI CENTAR ZA KULTURU LETA “MALI PRINC”: Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog aerodroma Željava – Podzemni kompleks “KLEK” (Objekt 505) Aneta Mudronja Pletenac Soba na Savi Jadranka Polak nagrada Kategorija “Studenti” DMAPP_Drveni modularni apartman Natalija Andonova, Sven Duplić, Tena Knežević, Saša Košuta, Dora Lončarić, Ana Oršolić, Borna Pavičić, Matej Požega, Karla Sršen, Bruna Stipaničić, Natalija Šarlija, Mara Uroda nagrada Kategorija “Gosti” Džamija Sancaklar Emre Arolat Architects

Razgovor s dobitni cima Velike nagrade Salona

piše Boris Popović

50. zagrebački salon

Fotografije: Sanja Šantak

1/ Spomenuli ste da se Muzej “gotovo sam nacrtao”. Da, Muzej se gotovo sam nacrtao. Dok smo stajali dolje na dnu vododerine, dvadesetak metara ispod platoa na kojem su iskopani nalazi, pitali smo se kako se što “bezbolnije” popeti. I zaključili kako je najbolje da sama zgrada postane put, i to dvostruki, unutrašnji i vanjski. Hodamo li unutrašnjom serpentinom, naučit ćemo sve o vučedolskoj kulturi i tako shvatiti vrijednost mjesta na koje ćemo se popeti, a vratit ćemo se vanjskom, preko krovova. Budući da ionako mislimo da su muzeji koji su koncipirani kao “hodnici” vrlo dobra tipologija, projekt je bio “cementiran”. 2/ Je li to situacija kojoj pri projektiranju treba težiti ili mislite da se I na drugi način (mnoštvom skica i varijanti) može proizvesti jednako dobra arhitektura? Nema situacije kojoj treba težiti, svaki zadatak je novi zadatak. Jednom projekt nastane “iz prve”, drugi put nakon “brda” skica, treći put nikako ne nastane! Jednom je bolje doći na parcelu, drugi put je bolje ne doći. Ponekad nas realnost doslovno “pojede”, tada je bolje doći sa skicama nastalim u uredu i provjeriti ih u naravi. 3/ Koliko ste zadovoljni s realiziranim projektom koji je nagrađen? U potpunosti smo zadovoljni postignutim, to je ono što smo

htjeli. Za ono što nije dobro ne možemo reći da je netko drugi “zeznuo”, sve smo mi krivi. A najveće zadovoljstvo su primjedbe “nearhitekata” koji posjećuju Muzej i koji ispravno čitaju naše arhitektonske namjere. 4/ Što vam je pri izgradnji bilo najteže, a što vam je pričinjalo zadovoljstvo? I ne sjećamo se nekih posebno loših momenata. Povremene financijske “sušne” periode nismo mogli spriječiti, a svjesni smo mogućnosti okruženja u kojem djelujemo. Građenje je dugo trajalo, s prekidima, bilo je puno usklađivanja. Na projektima i na gradilištu radio je velik broj ljudi različitih struka, od arheologa do dizajnera, od arhitekata do kompozitora, od armirača do parketara, ali svi su imali stav kako je to što rade vrijedno muke i vjerovali u “happy end”. 5/ Što za vas znači Velika nagrada ZG Salona, odnosno koliko je za vas kao autore bitna stručna kritika vašeg rada? Velika nagrada Salona jako nas je razveselila, naša posvećenost projektu i naš višegodišnji trud je primijećen! A kritika nas zanima, pogotovo negativna. Od one “prigodničarske” nema koristi, ona nas može samo pokvariti kao arhitekte.

Muzej vucedol ske kulture 50. Zagrebački salon

Naziv projekta: Muzej vučedolske kulture Autori: Radionica arhitekture + Vanja Ilić Kategorija: situacija Lokacija: Vukovar Godina nastanka: 2015. Investitor: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Izvođači: Ing-grad d.o.o., Zagreb + Monte-mont d.o.o., Osijek

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

50. zagrebaÄ?ki salon

20m 10 5 0 1 S

Tlocrti

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

Presjek

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

Tržnica i ribarnica Vodi ce 50. Zagrebački salon

Naziv projekta: Tržnica i ribarnica Vodice Autor: Dinko Peračić Autorska suradnja: Ivan Begonja Kategorija: situacija Lokacija: Vodice Godina nastanka: 2015. Investitor: Leć d.o.o. Izvođači: Minigradnja d.o.o.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Vodice su primarno turistički grad nastao uglavnom slabo kontroliranim širenjem turističke infrastrukture i sadržaja. U situaciji gdje je gotovo sav raspoloživi prostor privatan i izgrađen, gradske vlasti nastoje pronaći načine da podignu razinu kvalitete javnog prostora i javnih usluga. Projekt uređenja tržnice započeo je kao uređenje pješačke i trgovačke ulice s nišom za zelenu tržnicu i ribarnicu. Novi krov postavljen je na način da pomiri i uredi

neujednačene i dijelom devastirane volumene starog trgovačkog centra. Prvo usvojeno rješenje do realizacije je reducirano i mijenjano kroz više intervencija susjeda i drugih okolnosti koje su odredile konačne sadržaje i gabarite nove tržnice. Rezultirajuća gradnja i uređenje pokazuju moguće dosege javne uprave da unaprijedi javni prostor u superprivatnom okruženju.

Uzdužni presjek

Poprečni presjek kroz tržnicu

Poprečni presjek kroz ribarnicu

50. zagrebački salon

Tlocrt partera tržnice i ribarnice

Tlocrt krova

Odabranim materijalima i rješenjima pomakle su se granice uobičajene gradnje u lokalnom kontekstu Vodica. Bijeli vidljivi betoni, betonski brušeni pod s ugrađevnim instalacijama koji je ujedno temeljna ploča, robotski rezana drvena lamelirana građa i hi-tech samoperiva teflonska membrana dokazuju da ih je moguće izvesti u krajevima koji su izgubili ili nisu razvijali svoje napredne tehnologije i prepustili se industriji turizma.

1/ tekstilni pokrov

Štandovi uz šetnicu

2/ drvena konstrukcija 3/ armirano-betonska temeljna ploča i stupovi

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015. 1/ tekstilni pokrov ETFE teflonska membrana 2/ drvena lamelirana krovna konstrukcija robotski rezana 3/ bijeli armirani beton vidljive završne plohe 4/ obnovljene stare kamene plohe prodajnih stolova 5/ prodajno mjesto opremljeno individualnim spremištima, rasvjetom, suncobranima, vagama i kasama, sjedalicama, električnom energijom i opcijom podnog grijanja pomičnim podlogama 6/ armirano-betonska temeljna ploča sa završnom brušenom plohom i ugrađenim podnim instalacijama

50. Zagrebački salon

Umjetnicki centar Dadong

Naziv projekta: Umjetnički centar Dadong Autori: Branimir Medić, Pero Puljiz, de Architekten Cie Suradnici: Malone Chang, Yu-Lin Chen, Arup Amsterdam Kategorija: situacija Lokacija: Kaoshiung, Tajvan Godina nastanka: 2012. Investitor: Kaoushiung County Mayor

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Novi standardi gradske udobnosti

Javni prostori posttradicionalnog grada naš je dugogodišnji diskurs u urbanizmu i arhitekturi. Projekti i realizacije su specifični, određeni genius locijem, te su regionalno i kritički postavljeni u odnosu na sredine u kojima djelujemo. Umjetnički centar Dadong projekt je gradske regeneracije u svrhu prilagodbe potrebama postindustrijskog društva. Projektiran je kao novi javni prostor koji postavlja nove standarde gradske udobnosti. Dadong se nalazi u Kaohsiungu, gospodarskom središtu južnog Tajvana. Prije otvaranja Kine stranim tržištima, Tajvan je bio vodeća gospodarska sila u regiji. U tom periodu tajvanski gradovi razvili su generičko industrijsko gradsko tkivo bez primjerenih javnih prostora. Koncept se temelji na stoljećima staroj tajvanskoj tipologiji kuće s dvorištem u kojoj se središnji atrij koristi za druženje obitelji koje oko njega žive.

Tlocrt treÄ&#x2021;eg kata

02 5

20m

50. zagrebaÄ?ki salon

Tlocrt prvoga kata

Presjeci

0 2 5 10

20m

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Sjeverno pročelje

Tema atrija pojavljuje se na razini javnog trga omeđenog četirima betonskim volumenima koji oblikuju prostor te na razini krova koji natkriva trg, a oblikovan je kao tekstilna opna u obliku 11 ljevkastih struktura. Betonska fasada s uzorkom slova “X” otkriva program promjenama u stupnju otvorenosti konstrukcije. Ljevkaste strukture suženim krajevima poniru prema površini trga te omogućuju odvodnju oborinskih voda i cirkulaciju svježeg zraka. Svjetlosna opna

podsjeća lokalno stanovništvo na višestruko uvećane tradicionalne lampione i ujedno štiti posjetitelje od povremeno jake kiše i intenzivnog sunca, omogućujući aktivnosti na otvorenom kao što su ples, tai-chi ili boravak na otvorenom. Korisnici prostora ljudi su različitih društvenih pozadina, interesa i dobi koji koriste prostor individualno ili u grupama. Umjetnički centar Dadong je multifunkcionalni prostor namijenjen umjetnosti, kulturi i građanima.

50. ZagrebaÄ?ki salon

Prostorno pro gramska studija za zonu Grada Novalja

Naziv projekta: Prostornoprogramska studija za zonu Grada Novalja Autori: Studio 3LHD Kategorija: situacija Lokacija: Novalja, otok Pag Godina nastanka: 2014. Investitor: Grad Novalja

Projekt difuznih hotela u Stanima

Koncept – 6 tematskih cjelina gastronomija sport i rekreacija prirodna baština baština infrastruktura

Projekt disperzije smještaja

50. Zagrebački salon

Stone House

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Skučena parcela u kaotičnoj matrici vikend-izgradnje ograničenosti zakona i uvjeti programskog zadatka, čine kompleksnu postavku, ali i jednu metaforičku “buku” konteksta i zadatosti. U takvoj “buci” arhitektonski se jezik mora utišati i ostvariti jasnu ekspresiju. Da li je ta ekspresija prema tome to fit in or not to fit in, i da li je moguće biti pozitivno ambivalentan, gdje bi ambivalencija značila izbjegavanje pejorativinog fitting in ali i izbjegavanje autorske ambicije radi nasilinog standing out? Kako bi ostvarili željenu afirmativnu tišinu nasuprot postojećoj buci, ogoljavamo se od svega izlišnoga i artikuliramo osnove arhitektonskih principa – firmitas, utilitas, venustas. Integritet tražimo u osnovama, a one su dane kroz tradicionalnu dispoziciju (zbijeni tlocrt, poluukopana konoba – ćemer, spavaonice na etaži), materijal (kamen) i uvjete

podneblja i mikroloakcije (bura, sol, sunce). Osnovni tlocrt dobivamo offsetom granica parcele, otvarenjem prema moru i odvajajanjem od susjeda, izbjegavajući arbitrarno do maksimuma. Tako dobiveni poligonalni tlocrt svojom je razvedenošću nametao potrebu za minimalističkim volumenom i izbjegavanjem suvišne dekorativnosti ukupne forme. Kuću realiziramo kao kompaktni, zatvoreni poliedar, čvrsti volumen obložen sa svih strana jednakim materijalom– kamenom, kao autentičnim materijalom. Čvrstoća (Firmitas) i Korisnost (Utilitas) su primordijalni, a Ljepota (Venustas) nastaje spontano, ali kontrolirano i usmjereno kao produkt jasnoće prva dvaju principa. Arhitektonska ambicija tu je stišana, a u ovakvom okruženju tišina je najglasnija.

Naziv projekta: Stone House Autor: Davor Mateković/PROARH Suradnica: Bojana Benić Kategorija: situacija Lokacija: Lukovo Šugarje Godina nastanka: 2013. Investitor: Cizel Izvođači: WIDMEIER-MONT d.o.o.

Tlocrt podruma

10m

50. zagrebački salon

Tlocrt prizemlja

Tlocrt prvoga kata

Presjek

10m

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

50. Zagrebački salon

Pine Beach Resort restoran i kuhinja

Naziv projekta: Pine Beach Resort – restoran i kuhinja Autori: Dražen Juračić i Jelena Skorup /ARIES Suradnici: konstrukcija – Mladen Meštrović, instalacije – Antonio Buča, arhitektura – Marija Grković, Goran Potušek, Dean Živičnjak, Sanija Kulić, fotografija – Tamas Bujnovszky

Kategorija: situacija Lokacija: Pakoštane Godina nastanka: 2013.–2015. Investitor: Pakoštane d.d. Izvođači: Krekić-Avangard

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Oblikovanje ogromna, prevelika restorana za 1500 gostiju, u all inclusive resortu, otvaralo je dva ozbiljna problema. Prvi je bio u predodređenosti oblika zgrade. Gradilište je bilo ograničeno na čistinu nastalu rušenjem zastarjelih servisnih zgrada okruženih šumom alepskog bora. Radilo se o dugačkom pravokutniku s tri tanka izdanka na stražnjoj strani. Bili su jedva dovoljni za zgradu od 5.000 m2. Ravna pravilna forma preostala je jedinom mogućnosti da prirodno tlo ostane netaknuto i svi borovi sačuvani. Još je složeniji bio drugi problem – semantički. Kako artikulirati građevinu koja se sastoji od golema trijema od 2.200 m² koji okružuje restoran, višenamjensku dvoranu (za vjenčanja, bankete, sastanke) i industrijsku visoko tehnološku kuhinju? Kako formulirati megastrukturu u čistoj prirodi? Rješenje je bilo u projektiranju artefakta koji je simulakrum; i to ne mediteranskih trijemova i sjenica, nego okolne šume alepskog bora. Da bi se napravila takva predstava

trebalo je oblikovati konstrukciju koja podsjeća na stabla, otvoriti dugačke poglede pod njezinim krošnjama, stvoriti duboke sjene i blještave čistine, pustiti da se pod povjetarcem njišu grane od lampiona i žica; obojiti nebeskim, boksitnim zemljanim, sivim stjenovitim i skalama tonova mediteranskog zelenila. Materijalizacija je dosljedna, također neorganska, izvezena na potki inženjerske logike nošenja i tehnologije proizvodnje. Razloga za izlaganje ima nekoliko: od nastavljanja formativnih osobina zagrebačke škole suspregnutosti i odmjerenosti, do prikazivanja izvornosti djela koje se nije moglo poslužiti poznatim uzorcima jer je rješavalo unikatan problem.

Tlocrt prizemlja

20m

50. zagrebaÄ?ki salon

Pogledi â&#x20AC;&#x201D; jugoistok i sjeverozapad

Groblje sv.Lucije

50. Zagrebački salon

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015. Tlocrt – situacija

25m

Sanjam čudesne prostore. Prostore koji se dižu i glat- Prostorna koncepcija proizašla iz potrebe za savladavanjem ko zatvaraju; bez početka, bez kraja, od materijala razlika u visini terena, kose plohe terasa na kojima su polobez lomova, bijeli i zlatni... žene grobnice. A želja za hladom ljeti i suncem zimi odma...Znači li projektiranje groblja i prostora za oproštaj potrakla je od razmišljanja o groblju kao humku s čempresima. gu za Kahnovom Formom samo u metafizičkom? Ili je suviš- Zanemarujući dijelom socijalno značenje smrti, prostorne no i lako potrošivo simbolizmom odgovarati na slojevitost odnose su projektirali potraga za osjećajem “lijepe tuge”, zadatka? a ne tjeskobe. Mjerilo čovjeka i mjerilo ljudskosti. Teži li projekt prostora za oproštaj de chirichovskoj Groblje nije grad umrlih, nego prostor živih. Projekt se atmosferi odlaska i praznine, a oblik konačne kuće vječnom i želi oduprijeti nametanju slika i simboličkom, a metafizičko monumentalnom? Mora li groblje biti Rossijev “grad mrtvih”? prepustiti onome koji se oprašta i ostaje. Groblje nije grad. Ni mrtvih, ni živih, već slika ljudi koji “Ne htjeti građevinama izazivati emocije, nego ih dopuštati”3 posjećuju i odlaze. Potrebno im je mjesto oproštaja, zaštićeno i natkriveno. Možda je ovom podneblju i senzibilitetu (mediteranska sjeta) bliži skandinavski naturalizam stock1 Woodland groblje, Stockholm, Asplund & Lewerentz holmskog groblja1 nego kuća za mrtve u Modeni.2 2 Groblje San Cataldo, Modena, Aldo Rossi Stakleni kubus s odarnicom, nadstrešnicom pred 3 Misliti arhitekturu, Peter Zumthor, AGM, Zagreb 2003 njim i zidom koji drži sve na okupu. Crkva na otvorenom.

Naziv projekta: Groblje sv. Lucije Autori: Ana Krstulović, Nikola Popić Suradnici: Mate Stanišić, dipl.ing. građ; Ivo Žuvela, dipl.ing.str.; Joško Žanić, dipl.ing.el. Kategorija: situacija Lokacija: Bol, otok Brač Godina nastanka: 2013. Investitor: Općina Bol

50. zagrebački salon

Presjek – baza s prostorom za oproštaj i odarnicom

Presjek

0 1 2

20m

30m

50. Zagrebački salon

Europski centar za kulturu leta “Mali Princ”

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Napuštenost postojeće prostorne strukture Aerodroma Željava predstavlja rijedak i vrlo specifičan izazov za promišljanje i projektiranje. Nastaje u kasnomodernističkoj gesti, u vrijeme hladnoratovske krize, kao odraz moći političke ideje jedne zajednice. Paradoksalno, ta ista zajednica iz istih razloga iz kojih gradi tu moćnu megastrukturu u svrhu totalne regulacije i kontrole, u trenu napuštanja ju devastrira. Svoju razornu moć ideje provedenu procesom otvaranja, bušenja brda, završava njegovim miniranjem. Taj čin devastiranja je ono mjesto koje je stvorilo osjećaj oslobađanja i dovelo u napetost regulaciju i želju te otvorilo prostor za novi događaj, za upisivanje koje slijedi. Prvobitna namjena, aerodrom, kao projektirani prostor, kompleksna je struktura u službi leta. Drevna ljudska fascinacija letom i želja za ovladavanjem nespoznatim, nesagledivim prostorima (u realnosti i virtualno) ono je što povezuje arhitekturu i let. Ta želja za ovladavanjem, regulacijom

prirode i njenom kontrolom istovremeno će udaljavati čovjeka od okoliša. Tu su i izvori ekoloških i društvenih kriza današnjice. No, u isto vrijeme, ta ista želja za spoznajom i izmicanjem iz ustaljenog poretka vlastitog okoliša jedina je kombinacija koja naseljava ljudskost. “Pustinja, eksperimentiranje sa samim sobom, to je naš identitet, jedina prilika za kombinaciju koja nas je naselila” kako kaže Guattari. Stoga ovaj projekt, kroz revalorizaciju, rekonstrukciju i revitalizaciju, klasičnim arhitektonskim projektantskim analizama i metodama, na prvo mjesto stavilja LET i njegov emancipatorski potencijal za pojedinca. Pritom stalno ističući opasnost od totalitarizma koja se krije u svakom ljudskom činu projektira se “Europski centar za kulturu leta “Mali Princ”.

Naziv projekta: Europski centar za kulturu leta “Mali princ”: Rekonstrukcija i revitalizacija napuštenog aerodroma Željava – Podzemni kompleks “KLEK” (Objekt 505) Autorica: Aneta Mudronja Pletenac Suradnici: mentorska suradnja: dr.sc. Marijan Hržić, dia; suradnja na teorijskoj koncepciji: dr.sc. Senka Božić, soc.antropolog; dr.sc. Mario Vrbančić, teoretičar književnosti i filma; dr.sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog; Terensko i arhivsko istraživanje: Vedran Glavan, elektroničar (LYBI com);

Hrvoje Grgić, speleolog, umj. fotograf (LYBI com i Speleološko društvo Željezničar, Zgb.); Nenad Husanović, policijski službenik (LYBI com); Urbanističko-planerska dokumentacija : mr.sc. Irena Matković, dia; dr.sc. Ana Mrđa, dia; Konstrukcija: Davor Andrić, dia; Infrastruktura: Toni Borković, dia; Tehnička suradnja: Fran Plajh Pletenac, student; Tija Matija Pletenac, učenica; Jelena Ćurić, dipl. restaurator; Petra Matošin, dia; 3d vizualizacije: Ivan Mladina, dia

Kategorija: prijedlog Lokacija: Aerodrom Željava nalazi se u podnožju planine Plješevica, na nadmorskoj visini 330m, na zaravnima Željava, Debeli lug i Baljevačko polje. Godina nastanka: 2014. Projekt iniciran i financiran vlastitim sredstvima

50. zagrebački salon

Situacija

Tlocrt i presjek dijela muzeja s parkom

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

30m

Tlocrt i presjeci dijela “zvijezde”

30m

50. Zagrebački salon

Soba na Savi

Naziv projekta: Soba na Savi Autorica: Jadranka Polak Suradnica: Silvija Pranjić Kategorija: prijedlog Lokacija: Savska/Kajzerica/Zagreb Godina nastanka: 2014.

Dnevnik iz Novog Zagreba 1970-ih ZET, linija 43, vozi nas, djecu Novog Zagreba, preko Save u školu, u grad, kako se tada reklo. Most je naša potreba. 1980-ih Idemo na Jarun, pješice preko mosta. Nema auta i to nam je zabavno. 1990-ih Na mostu su ježevi, nije dobro. Most je važan. Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

2000-ih Trčimo, s novog Bundeka po nasipu preko mosta pa nazad. Tko izdrži. Most je pokrpan, čeka bolje dane, ali služi.

Savski most više nije samo put za negdje drugdje. Danas idemo na most provesti popodne, sami ili u društvu. To je naša soba na Savi. Radiš sve ono što te odmara i zabavlja, kao i doma samo bolje, na zraku si i dobro je društvo: malo ležiš i čitaš pod drvećem, malo se sunčaš, igraš šah ako znaš, pobjeđuješ/gubiš u kartanju, čekaš bus, ne na asfaltu nego na klupi među zelenilom, slušaš vrapce u borbi za sjemenke na hranilištu, piješ kavicu s malog bara uz vidikovac, gledaš predivan, najzagrebačkiji zeleni most, odmaraš sebe i bicikl jer ste u malo lošijoj kondiciji, oboje, zapeli na putu prema negdje, čekaš djecu dok se poljuljaju u hladu pod mostom i na kraju, ako se usudiš i ako se hoćeš malo napraviti važan pred klincima, hodaš konzolom... po zraku... nad rijekom... čisti adrenalin. Umjesto TV-a, ovdje je neprekidno na programu, rijeka. Gledaš vodu, smiruje te, nema loših vijesti pa ne isključuješ zvuk. Kad odlaziš, ne gasiš svjetlo jer rijeka ga sama stvara. Kakva soba!

50. zagrebački salon

DMAPP Drveni modularni apartman 50. Zagrebački salon

Naziv projekta: DMAPP – Drveni modularni apartman Autori: Natalija Andonova, Sven Duplić, Tena Knežević, Saša Košuta, Dora Lončarić, Ana Oršolić, Borna Pavičić, Matej Požega, Karla Sršen, Bruna Stipaničić, Natalija Šarlija, Mara Uroda Suradnici: voditelji radionice – doc. Mateo Biluš, doc Saša Begović; asistenti – v.pred. Zorana Protić, pred. Vedran Duplančić Kategorija: studenti Lokacija: Kampus Agronomskog i Šumarskog fakulteta, Svetošimunska cesta 25, Zagreb Godina nastanka: 2014./2015.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Drveni Modularni Apartman je arhitektonsko-istraživački dizajn studio na realnom modelu. Realni model su samostalne prefabricirane jedinice, u sklopu projekta studija 3LHD, na zelenom krovu Kantine, u kampusu Agronomskog i Šumarskog Fakulteta u Zagrebu. Ideja Arhitektonske Radionice bila je da kroz otvoreni intenzivni oblik rada i nastave, po uzoru na timski projektni proces u arhitektonskom studiju, potakne timski rad i razmišljanje i da se iteracijama donose optimalne odluke. Tematski okvir uključivao je detaljno promišljanje o svim detaljima arhitektonskog projekta: definiranje prikladne konstrukcije, korištenje lokalnih materijala i tehnoloških

mogućnosti, izbor materijala s obzirom na lokaciju, program i lokalne uvjete, modularnost i funkcionalno rješavanje interijera kao neodvojivog dijela modula te finalno, transformacija idejnog nivoa u realitet izvedbe. Budući da se radilo u svim mjerilima (do mj. 1:1), to je značilo i precizno i dosljedno promišljanje, od samog početka, o inžinjerskoj komponenti projekta. Rješavali su se svi detalji izvedbe, uz korištenje ekološki neškodljivih i recikliranih materijala, pazilo se na trajnost izvedbe i jednostavnost u korištenju objekta. Ovojnica zgrade je riješena tehnički kvalitetno s obzirom na toplinu i vlažnost, prirodnu ventilaciju i aktivnu zaštitu

50. zagrebački salon

Tlocrt

od sunca. Primijenjena su tehnička rješenja jednostavnih prirodnih instalacijskih sustava, reguliranja ventilacije, grijanja, hlađenja, svjetla i temperature. Interijeru objekta dala se posebna pažnja, promišljao se do najsitnijeg detalja; od svih obloga, rađene i gotove

Slikovni koncept

opreme i namještaja koji se birao prema principima preferiranja lokalnih proizvođača i dizajnera. Javnom prezentacijom i cjelokupnim dizajnom završne Izložbe, pokazan je čitav proces, rad i rezultat, kao cjelovita i zaokružena cjelina.

Džamija Sancaklar 50. Zagrebački salon

Naziv projekta: Džamija Sancaklar

Kategorija: gost

Autor: Emre Arolat (EAA)

Lokacija: Büyükçekmece, Istanbul

Projektantski tim: EAA – Uygar Yüksel, Leyla Kori, Ayça Yontarım, Ayşegül Taşkın, Cem Şahin, Fatih Tezman, Gönül Karahan, Nil Aynalı, Nurdan Gürlesin, Oya Eskin Güvendi, Taha Alkan, Ünal Ali Özger

Godina nastanka: 2013.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Okosnica ovog projekta je važnost duhovnog i fizičkog osjećaja zadovoljstva za vrijeme molitve. Arhitektu je bilo bitno da se zgrada utopi u terenu i s njim postane jedno. Da stoji čvrsto na zemlji kao da je oduvijek tamo, istovremeno slobodna od prolaska vremena i kulturnih referenci, stvarajući vlastiti unutarnji svijet koji štiti od svjetovnih događanja. Materijali su prisutni u svojim osnovnim oblicima, onakvi kakvi stvarno jesu, pa je interijer džamije jednostavan i čist. Jedini ornament u prostoru tako ostaje prirodno svjetlo koje se kroz dan neprestano mijenja. Nada je da će taj duhovni pristup utjecati na prostor stvarajući mjesto gdje molitva ljudima pričinja zadovoljstvo i mir.

Investitor: Sancaklar Vakfı Izvođač: Sancaklar Vakfı

Ä&#x152;ovjek i prostor | br. 05â&#x20AC;&#x201C;08 | listopad 2015.

intervju

Mirko Ilic

fotografije Robert Gojević Grafički materijali Mirko Ilić Corp.

Ne volim kada mi govore da se nešto ne može, RAZGOVARALA Rujana Jeger

ali ljencarenje je Njujorški Muzej moderne umjetnosti važno! (Mo M A) uvrstio je čak 38 radova

Mirko, kako misliš da čovjek može prevazići frustraciju u bavljenju bilo čime? Arhitekturom, dizajnom, pisanjem ili nečim sasvim desetim? Samoubojstvom. ...? (Njegov smisao za humor uvijek je okrutan, tako da znam da nešto ipak slijedi.) Reci ti meni prvo što znači frustracija, a što znači prevazići? Paaaaaa... (Pokušavam prevazići frustraciju i smisliti nešto pametno, prekida me.) Za mene je to nešto što te sprječava da radiš na način na

koji bi htio, koji te na bilo koji način cenzurira – okvirima, lovom, bojama. Mislim da je to sve izmišljeno. Ako te lova cenzurira – pazi, ne govorim sad o situaciji gdje ti želiš izgraditi zgradu od 50 katova pa nemaš love, to je očito. Međutim, ako već govorimo o arhitektima, s obzirom da smo u ČIP-u, nitko te ne sprječava da projektiraš neku zgradu, ako baš želiš. To što meni netko ne da lovu ili smanji broj boja, postoje samo dva načina kako to riješiti. Ili odustati – u većini slučajeva odustaješ ako misliš da nije važno, ako misliš da je posao kretenski, a obično je tako ako si ga radio samo za lovu, ili napraviti posao. S druge strane, ja bilo kakve okvire promatram kao još veći izazov. Ak’ ti netko veli: “E, znaš plesati?” a ti veliš da znaš, onda ideš probati. Ak’ te pita: “E, a jel’ možeš na jednoj nozi?” “Idem probati!” kažeš i probaš! Čak i ak’ pita: “A jel možeš bez nogu?” možeš na kraju i to probati. Vrlo često, a tu govorim prije svega o grafičkom dizajnu i o pristojnim ljudima, ljudi sami sebi zadaju zadaću, povrh svega što klijent hoće. Na primjer, zadaš si da nećeš koristiti crvenu boju i onda se ispostavi da je tema Coca-cola ili komunizam i to te natjera smisliti nešto bolje, drukčije. Rezultat bi inače bio predvidljiv. Zanimljivo je zadati sebi pravila povrh neke okolnosti. Ma čuj, cenzura je proizvela neke od najljepših rezultata, jer da nema cenzure u nekim bi slučajevima napravio nešto što svi očekuju pa te tako sama cenzura tjera da ipak kažeš to što hoćeš, a da te ne ulove – prema tome postaješ pametniji, lukaviji, jači... tak da mislim da su sve te neke takve ispričnice za ljude koji nešto nisu napravili. Tebe nitko ne može zaustaviti da napišeš knjigu – može te zaustaviti objaviti ju, ali ne napisati. U krajnjoj liniji, imaš je u ladici i znaš da si je napravil i ideš dalje.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Povod ovom razgovoru možda nije niti potreban – Mirko Ilić je dovoljno zanimljiv i značajan da za razgovor s njim i ne treba neki određeni povod. No eto, između ovog razgovora i njegovog objavljivanja povod se sam pojavio. Ok, ne baš povod ex machina, već svakako, kao i sve uvijek s Mirkom, kao rezultat marljivog rada (i nerada, jer kako on voli reći – “Ljenčarenje je važno”). Dakle, u međuvremenu je svjetlo dana ugledala najnovija u nizu knjiga nastalih suradnjom Stevena Hellera i Mirka Ilića Presenting Shakespeare – 1100 Posters From Around The world, za koju je predgovor napisala Julie Treynor. No, možda još važnije od toga (barem za hrvatsku umjetnost i dizajn), njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA) uvrstio je čak 38 radova Mirka Ilića u svoju zbirku dizajna – uglavnom su to kazališni plakati, omotnice LP albuma te naslovnice časopisa Polet i nekoliko stripova Novog kvadrata nastalih između 1977 i 1985. To su sve radovi za koje se točno sjećam kako su nastajali, pod kakvim okolnostima i u kakvim uvjetima, tako da mi se uvodno pitanje činilo sasvim logičnim (i oh – kako pogrešno :)).

Mirka Ilića u svoju stalnu zbirku dizajna.

Bilo kakve okvire promatram kao još veći izazov – ak’ ti netko veli – “E, znaš plesati?” a ti veliš da znaš, onda ideš probati. Ak’ te pita – “E, a jel’ možeš na jednoj nozi?” “Idem probati!”, kažeš i probaš! Čak i ak’ pita – “A jel možeš bez nogu?” – možeš na kraju i to probati.

... (Zaustim da guknem: “Da, ali...”, nasreću prekida me.) Najveći problem koji čujem iz Hrvatske je “Ne znaš ti kak’ je kod nas!” Sve je to opravdanje – sve su to ispričnice. Na primjer, u kontekstu MoMA-e, znaš Rujana da ćeš tamo visiti na zidu? (Eto, u stvari, ovo je ekskluzivni intervju, kao što vidite, op. a.)

preidealno za očekivati! No, ako nemaš niti jedan od tri, kaj će ti? Radije sjednem gledati film. Nažalost, primijetio sam da ekipa u Hrvatskoj misli: “Aaaa, ma ti si to možeš priuštiti!” Međutim, neki ljudi u Hrvatskoj zarađuju više od mene. Nije to financijsko pitanje, to je pitanje stava, takav sam bil i tam, zato se moj dizajnerski studio i zval Sporo-Loše-Skupo. Ako se postaviš tako, to ti je stav. Prema tome – fućka ti se. Jedan veliki dizajnerski studio u Hrvatskoj je dobil posel koji je poslodavac originalno htio dati meni – rekao mi je da je dao njima jer: “Znaš stari, ti si preskup!” Ja sam pitao koliko su naplatili – ispalo je dvostruko više nego što bih ja naplatio, čak i nešto više od toga. Mi, u stvari, nismo velika institucija, nas je u studiju samo troje! Ja nemam ovrhe i nemam nikakav problem napraviti nešto, čak i besplatno, ako mi je do toga stalo. Nekada, recimo, dajem ljudima naslovne stranice za knjige (na primjer, moju, op. a.), radio sam za Jewish film festival (danas Festival tolerancije), za gay parade i slično. Moju ilustraciju kipa slobode i kipa pravde koje se ljube stalno koriste za majice – iako je to kršenje autorskih prava, veseli me i to mi je važno. Tak se postaviš i tak se ponašaš, ak možeš – izvrsno. Ne govorim da sam u pravu. Samo kažem – ovo je moj život i ja mogu tako, a drugi neka rade što hoće. Ali ne volim da mi govore da se nešto ne može. To je razlika.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Na naslovnici New York Magazina nedavno je bio dizajn za koji me baš zanima što misliš; 12 žena koje sjede i jedna prazna stolica – riječ je naravno o aferi oko Billa Cosbyja. Bi li se isto dogodilo da je Cosby bijelac? Navodno Hugh Hefner radi iste stvari, ali nikome ništa... Što ne znači da nije stoka, no također ne znači da mediji to ne napumpavaju: ljeto je, malo se toga događa, dobro je za medije, efektno je i osjećaju da rade dobru stvar. Ne mogu u svakom broju baš imati stražnjicu Kardashijanke na naslovnici.

...? (Pokazuje mi svojih 38 radova iz Poleta i radove Arsovskog, Arsena Dedića i Kordeja koje im je poklonio.) Poklonio? Gle, kad kažem poklonio, treba imati na umu da ovdje radovi prolaze vrlo stroge i ozbiljne komisije i možda se samo 40% radova prihvati, a nekada to padne čak na 10%. Ti članovi komisije pritom ne znaju je li nešto kupljeno, poklonjeno ili MoMA misli to kupiti, tako da takve stvari ne bi utjecale na njihovu odluku. Mene su samo pitali jesu li stvari starije od 20–30 godina, jer ne žele ništa što je danas napravljeno, pošto ih hoće staviti u povijesnu perspektivu. Kada smo mi radili ARA-u (omot LP albuma Artistička Radna Akcija, razni izvođači, Jugoton, 1981., op. a.) uostalom bila si prisutna (bila sam model za naslovnicu i umirala od treme – i zaljubljenosti u Igora Kordeja). Kada smo za nikakvu lovu farbali zid i majicu, oblačili te i šminkali, ja sam mogao tada imati svaku živu ispriku zakaj to ne treba delati, bilo bi lakše nekaj iskolažirati, izrezati i idemo dalje. Da i ne pričamo da oni tada nisu imali pojma o tome kaj je Mondrian, većina te ekipe nije kužila zakaj je to tam. Međutim, taj naš trud ne samo da je urodio relativno dobrom omotnicom, nego će završiti u stalnoj kolekciji MoMA-e! Tak da ti ne znaš gdje budu te neke stvari koje radiš na kuhinjskom stolu ili po hotelima u Milanu jednoga dana završile – ponekad ti se ne da, ponekad je teško, ali isplati se potruditi ako nešto želiš... Tako da ja ne volim isprike. Meni je jedina isprika, prava i poštena, kada mi se nešto ne da.

Dobro, naravno, ali ipak si dugo bio grafički urednik časopisa Time... Ma gle, kvaliteta dizajna je u tome čega nema. Loši grafički urednici stalno nešto dodaju. Oni koji bacaju van puno su bolji jer skinu stvar do njezine biti To je tako i s hranom – stavljaš puno začina u nju kad si je loše skuhao. Meni je, recimo, u Danas-u bilo najbolje to što (osim na godišnjicu Titove smrti) dok sam tamo radio, na naslovnici Danas-a nikada nije osvanulo lice niti jednog političara. U tri i pol godine, uz podršku glavnih urednika, uspio sam ne stavljati političare na naslovnicu vodećeg političkog tjednika. To su nekakve borbe koje su možda svi već zaboravili, ali meni su lijepe.

Zar se tebi ikada nešto ne da? Zato kaj te ne veseli? Ili ako ti se klijent ne sviđa? Za mene moraju biti zadovoljena barem 2 od 3 uvjeta – puno vremena, puno novca i puno slobode. S jednim uvjetom još uvijek mogu posao nekako zgutati, ako imam dva od ova tri uvjeta ispunjena jako je dobro, a sva tri je skoro pa

Okušao si se na raznim područjima, uključujući i poslova za hotele. Kako to da nisi krenuo u unutarnje uređenje ili čak projektiranje prostora? Radio sam isključivo grafički dizajn restorana i hotela. Mene ne zanima raditi arhitekturu – arhitekti to rade puno bolje. Međutim, bio sam u nekoliko žirija koji su ocjenjivali

Da si ti grafički urednik, bi li stavio tak nešto na naslovnicu? Nemam pojma. Kak znati kaj bi napravio da si nešto što nisi? Da sam urednik tog časopisa morao bih biti drukčija osoba da bih dobio taj posao pa bih razmišljao drukčije nego što razmišljam sada.

Plakati u podzemnoj za School of Visual Arts, NYC. “Stanice podzemne uvijek imaju najbolje reklamne plakate i svaki se od njih natječe za pažnju putnika. Da bi to postigao morao sam napraviti nešto što će uspjeti u takvom okruženju, nešto snažno – kao udarac u oko.” (izvor: SVA Close Up)

Napravil je nekaj drukčije? Drukčije nije uvijek dobro. Ne govorim da ovdje (u Americi, op. a.) nema loše arhitekture, ovdje se rade deseci tisuća zgrada dnevno, pa ak’ ih pola nije vrijedno još uvijek ih pola nekaj vrijedi.

Ispada li da je pitanje arhitekture nužno i pitanje taštine? Arhitekti su tašti zato što rade najveće poslove na svijetu – fizički i materijalno. Ovi poslovi kaj se rade po Saudijskoj Arabiji i slično (primjerice stadioni), vrijedni milijarde dolara, to su nove faraonske grobnice. Spomenici koji će ostati tamo tisućama godina i njihovi su autori toga jako dobro Ne misliš li da bi mogao raditi, recimo, dizajn mosta svjesni. Ta se njihova taština, dakle, pokazuje do te granice s nekim tko se bavi mostogradnjom? da danas raditi takvu arhitekturu možeš samo za neke sumZakaj bi netko uzel moju skicu, to je nerealno za očekivati. njive države ili diktatore. Arhitekti su prestali misliti – Zaha Ali eto, kad već pričamo o arhitekturi, meni su mostovi kao Hadid je radila konferencijski centar u Tripoliju, mnogi rade oblik jako lijepi, svi izgledaju kao neka životinja, gazela koja za diktatore, recimo u Turkmenistanu, dok ljudi koji tam je skočila ili ptica. U većini slučajeva izgledaju jako eleganžive nemaju kaj za jesti. tno i lijepo. Međutim, gradnja mostova je jako komplicirana. U Quataru ljudi umiru dok grade stadione koji nikome neće trebati nakon Nogometnog prvenstva 2022., ali to Povodom ovogodišnjeg Salona, pratiš li što se događa nikome nije važno. U sjeni velebnih zgrada i stadiona rulja u hrvatskoj arhitekturi? Znam da si nekoliko puta bio spava u kartonskim kutijama. predavač na Danima Orisa... Nemati moralnog osjećaja, ne pitati se baš ništa, to je Vidio sam dosta arhitekture iz Hrvatske i problem je u tome loše. U jednu takvu zgradurinu uloži se materijala, novca i da se i u dizajnu i arhitekturi tamo počinje pomalo zabovremena dovoljno za izgraditi tisuće i tisuće stanova. Povrh ravljati funkcionalnost – arhitekti/dizajneri se furaju da su toga, pošto su postali novi bogovi, oni sami rade i namjeoni umjetnici i da mogu raditi kako hoće, tako da se meni štaj, interijere, grafički dizajn za sve skupa... sad svaka dručini da u toj dosljednosti i imanju muda svi skupa pretjega arhitektonska firma nudi i logo. Uskoro će početi raditi ruju. Ljepota dizajna je u tome da radiš funkcionalni dizajn. branding... ma već ga i rade. Raditi dizajn za one koji imaju lovu, pošto većina arhitekata želi raditi nekakakve šminkerske vile, to je lako. Ako hoće raditi arhitekturu, zakaj ne odu u Afriku izmišljati, na primjer, kako od recikliranog materijala graditi. Ali svi bi radili vile po Istri i Jadranu, šminkerske poslove za šminkersku lovu, a svi se stalno žale. Neka mi samo objasne tu stvar koja je na Trgu maršala Tita pa onda možemo pričati (bivši Ferimport). To je uspjelo proći sve komisije itd. Zar je taj arhitekt imal muda?

intervju | Mirko ilić

arhitekturu, često me pozivaju u takve žirije zato što nisam arhitekt, ali se kužim, razumijem što je dobar ili loš prostor. A+ je najveći natječaj za arhitekturu u čijem sam žiriranju sudjelovao. Jedina stvar koja mene fura kod gradnje, ali sad sam prestar da bih naučio sve što za to treba, to je mostogradnja. Osim pontonskih mostova, koji su vojni, nitko nikada nije radio most iz negativnih razloga. Mostovi uvijek spajaju. Zato, kad god je bilo kakav rat, prvo se ruše i blokiraju mostovi, pošto mostovi omogućavaju kretanje i povezivanje.

(glasom arheologa s History Channel) Povijest se ponavlja – i egipatske piramide su radili ljudi koji su jedva imali za jesti... (U stvari, nije točno – bili su plaćeni u kruhu i pivu, ali prešućujem to jer mi treba argument, iako se slažem...) Pa zar nismo trebali malo napredovati u nekoliko tisuća godina?

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Partenon je sagrađen od love koja je išla na ime Deloske lige (ne nogometne), saveza za zaštitu od Perzijanaca i dugo nakon što su Perzijanci pobijeđeni... (opet glasom s HC) To se uvijek dešava, ali u tom slučaju nemojmo se pretvarati. Oni se nisu pretvarali da su vizionari. Oni nisu pretvoreni u moćnike ili bogove – ovdje imaš ekipu koja se pravi važnija od svog naručitelja. Kada je krenuo rat u Libiji, Zaha Hadid se žalila da joj je propao posao pa je morala dati otkaz polovici svojih službenika. Poslije toga počela je graditi stadione po Azerbejdžanu, Quataru itd. Postoji moralni problem – ako želiš raditi samo na takvim velikim projektima kako bi pokazao čiji je veći, onda moraš ići tamo gdje je novac za takve projekte, a taj možda nije najčišći. Evo, divim se arhitektu po imenu Cameron Sinclair – sad je baš u okviru organizacije Pilosio Building Peace, zajedno s Pouya Khazaeli razvio projekt RE:BUILD – grade škole za Sirijske izbjeglice u Jordanu od nađenog materijala i pijeska. Cijela škola košta 30,000 eura. On je, inače, izuzetno uspješan arhitekt koji je radio u velikoj firmi i pukel mu je film pa je počel raditi stvari koje mu nešto znače. Prva mu je firma bankrotirala jer je sve potrošio gradeći jeftine kuće za potrebite po Africi i Aziji, a nitko ga nije podržao jer se tu nije mogla uzeti nikakva lova. Kad smo već kod stadiona/bogova/kruha/igara – ne mogu a da te ne pitam, kao autora predavanja Simboli mržnje koje si već nekoliko puta puta održao u različitim gradovima bivše Jugoslavije i nekim susjednim državama, kako komentiraš najnoviju kreaciju u Splitu? Mislim da zaslužuje da bude uvrštena među tvoje ostale slajdove za predavanje. Održao sam već jedno 5–6 predavanja na tu temu, ali nitko se nije pozvao na njih kada se pojavio taj kukasti križ na stadionu u Splitu. Nagađa se da nisu neka dva klinca nacrtala kukasti križ na travi, nego da je iza toga nešto veće i važnije – to su te gluposti kada svi glume iznenađenje. Ja mislim da su to neki klinci napravili jer su mislili da je dobra fora, a uprava nije uspjela sakriti. Što je vrlo logično, i za klince da tak nekaj naprave, i za ove da su u negaciji. U Srbiji su nedavno, po nekakvim masovnim grobnicama i spomenicima, na strijeljane ljude koje su ubili Nijemci isti takvi debili išli crtati kukaste križeve – koliko glup čovjek može biti??? To su, nažalost, te gluposti o kojima možemo pričati zauvijek, no dok god sistem ne odluči tome stati na kraj ne mogu a da ne mislim kako političarima i crkvi to u stvari odgovara. Ja u zadnje vrijeme na sva ta predavanja zovem predstavnike policije. Ma što mislili o policiji – kada sam bil na Paradi ponosa u Beogradu, oni su bili ti koji su nas štitili, prvo su njih išli tući, a tek onda nas. Prema tome, želim da bar znaju zakaj ih tuku i tko ih tuče.

Divim se arhitektu po imenu Cameron Sinclair. Izuzetno uspješan arhitekt koji je radio u velikoj firmi i pukel mu je film pa je počel raditi stvari koje mu nešto znače.

Ja još uvijek živim s onom poslovicom Mladena Stilinovića – “An artist who doesn’t speak english is not an artist”. Zato rado pomažem drugim umjetnicima. Ti često besplatno radiš stvari koje ti nešto znače – da ti, teoretski, dođe neka stranka ili veliki koncern s čijom se politikom ne slažeš, bi li uzeo posao? Ne. Ne. Ja neću pomagati stoki. Drek pliva na površini i sam. To me ne zanima. Ne znači da ako mi sutra zatreba neka velika lova za nešto užasno važno – da je netko bolestan ili bilo što – da ne bih radio neke kompromise, ali i ti kompromisi imaju granice.

Mislim da bi to tvoje predavanje trebalo preuzimati pa čak i uvesti u škole – prava je sramota da to nitko od naših ne vrti dalje. Pa zadnje predavanje bilo je za srednjoškolce, policiju i podmladak Dinama. Meni je drago da i u Hrvatskoj postoje pametni i lijepi klinci koji prešaravaju, crtaju oblake preko simbola mržnje, no tužna je istina da će prije oni dobiti kaznu za crtanje grafita nego oni koji su šarali prije njih. To je stvar društvenog morala, stvar odnosa društva prema toj ekipi, a društvo se ne želi protiv toga boriti. Spominjao si da su ti prijetili zbog tog predavanja... Bojiš li se? Najzanimljivije je da kad ukazuješ na nečije nasilje, oni se protiv toga bore tako da ti prijete da će te ubiti i razbiti. U Beogradu sam morao imati tjelohranitelje kada sam držao predavanje, dvoje mojih prijatelja iz Beograda su polomili, prijateljicu su skinheadsi cipelarili pred sudnicom i nitko niš’ nije napravio. Nasilje nije apstraktno i prijetnje postoje. Morao bih biti glup da se ne bojim. Ali sve treba staviti u perspektivu – strah me i da će me auto udariti, ali to ne znači da neću hodati ulicom. Ja volim ova predavanja djelomično i radi toga jer imam osjećaj da sam obavezniji, jer manje mi mogu nauditi nego vama tamo. Kada sam radio identitet za LDP stranku u Beogradu, čijeg sam predsjednika upoznao na LGBT paradi, jedan me gospodin kojeg poznam od ranije (kada je bio komunist) upozorio da ako to napravim nikada više neću dobiti posao u Srbiji... ali ionako sam to radio besplatno, zato što me to veselilo i bilo mi je stalo.

I što na kraju reći? Odlučujem da mi rečenica “Ali ne znaš ti kako je kod nas...” više nikada neće prijeći preko usana. Pozdravljam se s Mirkom poprilično frustrirana spoznajom da imam previše materijala, a premalo prostora u ČIP-u. Ali već sam i smislila kako svoju frustraciju prevazići – zato ćete moći pročitati višak materijala o ovome i onome na FB stranici ČIP-a.

intervju | Mirko ilić

Naslovnica magazina Der Spiegel (“Asylum’s Dark Side, The Deadly Business of Human Smuggling”) podsjeća na 71 mrtvo tijelo nedavno nađeno u kamionu na autoputu A4 u Austriji.

Onaj tko prati tvoju Facebook stranicu može vidjeti da cijelo vrijeme, u stvari, reklamiraš i tuđi rad... (Neki dan si podijelio da si bio na izložbi u MoMA-i pod nazivom Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960–1980 na kojoj su između ostalim uvršteni i radovi Ivana Picelja i Borisa Bučana.) Pa čuj, moraš nekaj i dati natrag – samim time što ja ili ti podijelimo Camerona Sinclaira na FB, na primjer, tako mu pomažemo, širimo priču, pružamo mu na kraju i mogućnost da ga vidi možda neki budući investitor. To bi trebala biti ideja društvenih mreža, upravo takvo korisno i kreativno umrežavanje, a ne totalna samopromocija vlastite njuške. Uostalom, to je stvar principa – kada su meni došli ovi iz MoMA-e, odmah sam ih pitao imaju li i Mihajla Arsovskog, Igora Kordeja, dao sam im i Romana Cieslewitza (radio je na redizajnu časopisa Start, op. a.), preporučio sam im cijelu hrpu Poljaka koji definitivno nisu moja rodbina! :) Ja još uvijek živim s onom poslovicom Mladena Stilinovića – “An artist who doesn’t speak english is not an artist”. Zato rado pomažem drugim umjetnicima. Istu stvar bih napravio za bilo koga kojeg smatram vrijednim.

prostori

Željko Vukicevic Zhel

Autor fotografije i teksta Zhel (Željko Vukičević)

Sinapse sustava i pe riferije Znanstveno je dokazano da našu okolinu, a posebno njezine periferne dijelove, ne vidimo u stvarnom vremenu.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Znanstveno je dokazano da našu okolinu, a posebno njezine periferne dijelove, ne vidimo u stvarnom vremenu. Drugim riječima, slika koju vidimo stvarna je samo u onom centralnom dijelu u kojem je našim očima fokusiramo. Ostalo naš mozak dopunjava iz memorije, one koju je spremio nekoliko sekunda ranije ili neke koja postoji od prije, a djeluje gotovo identično ovoj novoj. Zato i nije čudno da nam se dogodi da pronađemo ključeve ili nešto što tražimo na mjestu na kojem smo, kladili bi se, tren prije gledali i ništa nismo vidjeli. Na sličan način, kad se nađemo pred problemima ili donošenjem bitnih životnih odluka, naše su misli usmjerene samo na onaj žarišni dio, dok je sve ostalo nadopunjeno kompleksnom sintezom životnog iskustva, želja i obrazovanja, etike i morala, koje u skladu (ili sukobu) s našim temperamentom formiraju naše misli te, naposlijetku, i odluke. Stoga, s obzirom na to da su naše reakcije na sinaptičkoj razini složene u već davno naučene uzorke (koji onda iskaču po potrebi), njih i treba promatrati kao staro razmišljanje u novoj situaciji. U tom smislu i nastaje disharmonija koja otežava potpuno razumijevanje stvarnog vremena, stvarnog prostora i misli. Kad je 1997. godine filmski redatelj Tony Kaye na sastanak s Hollywoodskom producentskom kućom New Line poveo protestantskog svećenika, židovskog rabina i budističkog monaha, nije ni slutio da će taj susret postati jedan od najkontroverznijih događaja nakon kojeg će njegova karijera drastično promijeniti smjer. Tony Kaye redatelj je kultnog ostvarenja American History X (1998) u kojem opisuje sazrijevanje i put Nazi skinsa Derrecka Vinyarda (Edward Norton) koji se nakon vremena provedenog u zatvoru vraća u svoje susjedstvo promijenjenih pogleda te pokušava spriječiti svog mlađeg brata Dannyja Vinyarda (Edward Furlong) u ponavljanju istih pogrešaka. Kaye je u ranim devedesetima, zamijenivši London za Los Angeles, nekoliko godina proveo kao redatelj reklamnih spotova u Americi. Smatrao je da je to odlična trasa za postizanje cilja za koji se pripremao četrnaest godina – režiju svog prvog dugometražnog filma. To se i ostvarilo. Uskoro je dobio u ruke sinopsis za American History X, kojeg je, iako smatravši da su potrebne

bitne prepravke, na kraju izabrao i započeo s pripremama. Snimanje i montaža filma protekli su vrlo dobro te se Kaye u relativno kratkom roku pojavio s prvom verzijom filma. Ona je na prvoj probnoj projekciji prošla relativno dobro, no, po već ustaljenoj praksi, studio je imao određene primjedbe i prijedloge koje su redatelju odmah i dostavljeni. Kaye je dotad imao romantičnu, idealističku viziju Hollywooda. Osjećao se kao da ide stopama sunarodnjaka Hitchcocka, mislio da se nastavlja na autorsku tradiciju Orsona Wellesa, Francisa Forda Coppole i ostalih. Sve su to bili, smatrao je, osebujni autori koji su vješto i beskompromisno upravljali svojom umjetničkom vizijom. No isto tako, brzo će uvidjeti da se radi i o vrlo pragmatičnim redateljima koji su se znali nositi sa svim praktičnim aspektima filmske industrije. Posebno su znali uspješno komunicirati s financijskim dijelom posla, s ljudima kojima je jedini posao zaštita interesa, tj. njihove investicije. Kaye je znao da su oni imali velikih problema u tom dijelu, ali smatrao je to plemenitom borbom u kojoj autor treba znati kako se postaviti prema pritiscima. U tom smislu, Kaye je (misleći da stoji na braniku umjetničkog integriteta) gotovo teatralno odbio svaki savjet producenata iz New Line-a u vezi ponovne montaže njegova filma. Uskoro je stigla obavijest da nije poželjan pri montaži druge verzije filma. Filmski studiji, pogotovo oni u Hollywoodu, gotovo uvijek zadržavaju pravo završne, tzv. final cut verzije. Nova, 40 minuta duža verzija uskoro je trebala ugledati svjetlo dana i Kaye je, dobivši tu informaciju, bio izvan sebe. Tražio je hitan sastanak s Michaelom De Lucom, tada prvim čovjekom New Line-a. Zahtijevao je da mu se dopusti montaža još jedne verzije filma. Na taj sastanak došao je sa svećenikom, rabinom i monahom kojima je prije toga rekao: “Ne morate biti na mojoj strani, ali ako vam nešto padne na pamet, slobodno recite.” No oni nisu niti pogledali film. Studio je bio zaprepašten. Kaye je mislio da će mu taj gotovo apsurdni “poluperformans pristup” osigurati simpatije, odnosno da će studio cijeniti njegovu umjetničku kreativnost. No desilo se upravo suprotno. De Luca mu se brzo zahvalio i odbio prijedlog. Zanimljivo je da Kaye, četiri godine kasnije u kolumni britanskog Guardiana,

priznaje da je pretjerao. Čudio se kako mu se moglo dogoditi da tijekom snimanja filma nije uspio uvidjeti da veliki hollywoodski redatelji, koji su ga inspirirali, nisu testirali granice sustava u kojem su djelovali tako što su ih prelazili, već tako da su ih širili. Kod prelaženja granica miješa se izvansustavni periferni svijet s onim unutar sustava, a to izaziva trenje i često nepremostive antagonizme. No kad se granice šire, one se šire s pomoću elemenata unutar sustava kojima je neophodno osigurati zaštitu primarnih interesa, uglavnom onih financijskih. Kaye je, u svojoj želji da dobije pravo na još jedan cut, prekršio to pravilo te, u namjeri da postigne pravedan dogovor s producentima filma, granice prešao još nekoliko puta. Na sve je moguće načine pokušao zaustaviti distribuciju American History X pa je čak uspio zabraniti premijeru vlastitog filma na filmskom festivalu u Torontu. S producentima iz New Linea pokušavao je komunicirati neobičnim novinskim oglasima i sl. Ništa mu nije pomoglo. Nakon te epizode, Kaye je stavljen u tzv. redateljski zatvor u kojem se nalazi i danas, osamnaest godina nakon snimanja filma American History X. Ponuda za filmove iz Hollywooda više nema. Zašto je sve ovo bitno? Bitno je razumjeti sustav i njegove sinapse. Postoji i prostor izvan sustava i oba prostora imaju svoj kodeks i svoja pravila. Za ovo što se dogodilo Tonyju Kayeu saznao sam prije desetak godina, par godina poslije jednog vlastitog, sličnog iskustva. 2004. godine sam se, nakon višemjesečnih trzavica s izdavačkom kućom Zenith iz Cambridgea oko toga tko će ugovorno dobiti završnu riječ u produkciji mog glazbenog albuma, našao potpuno iscrpljen. Ponuđen mi je financijski zanimljiv ugovor u kojemu sam trebao pristati na četiri albuma (prvi sam pod njihovom producentskom palicom upravo završavao). Ali ugovor je imao jednu, meni bitnu točku na koju nisam mogao pristati. Radilo se o obrazloženju oko artistic control, tzv. umjetničke kontrole izmiksane pjesme. Završna riječ oko produkcije i aranžmana trebala je pripasti izdavačkoj kući. Oni su, kao investitori i dio sustava glazbene industrije, posebno inzistirali na toj točki jer su smatrali da su to ključna pitanja zaštite njihovih interesa. S obzirom na to da su do tog trenutka uložili značajan novac, željeli su i dodatno zaštititi svoju investiciju. Drugim riječima, maksimalno kontrolirati sve one radnje koje se tiču izvlačenja što veće financijske dobiti. Smatrali su da im je to, s moje strane, ne samo obećano, već da im to pravo i moralno pripada. U mojim očima to je bilo potpuno krivo tumačenje situacije. Ja sam se tada nalazio unutar sustava. Sjećam se kako su mi se, vjerojatno kao i Kayeu, gotovo donkihotovski pred očima vrtili autori koji su mene inspirirali i bio sam siguran da niti oni na to ne bi pristali. No u tome sam, kao i Kaye, bio u krivu. Moji su idoli ipak na sve to pristajali i često u svemu tome gubili. Neki su, u najboljem slučaju, s vremenom naučili širiti granice sustava iznutra. U tom trenutku nepotpisivanja ugovora meni zapravo i nije bilo stalo prelaziti te granice, tj. napadati ih izvana. Shvatio sam da je to potpuno beskorisno. Ubrzo mi je postao jasan element financiranja u kojem se, iako poštujući inicijalni zamašnjak same industrije, cijela nadgradnja ipak sastoji od nezadržive pohlepe. Tada sam odlučio biti izvan sustava, u limitiranim uvjetima, pod potpuno drugim pravilima. Shvatio sam da sustav savršeno funkcionira i kad je, po mom mišljenju, potpuno nemoralno postavljen. George Orwell bio je u pravu kad je rekao

da “ne vidimo pogrešku koju radimo kada mislimo da netko tko djeluje u sustavu koji je koruptivan može ostati time neuprljan”. Nakon svega, što to znači odbiti stvarati novac? Ponašati se kao da se može stajati izvan ekonomskog sustava. Ali to se ne može. Mora se promijeniti sustav ili se ne mijenja ništa. Ne mogu se stvari istovremeno pogoditi u centru i u periferiji. (Keep the Aspidistra Flying, George Orwell, London, Penguin Classics, 2000.) Bitno je stoga, čini mi se, uvijek poznavati dvije stvari: sustav i moralnu granicu do koje se može ići. Ili djelovati izvan sustava i biti podvrgnut samonametnutim pravilima, ali tada i određenim ograničenjima. Netko ima te granice tvrđe ili mekše, dok ima onih koji ih gotovo i nemaju. Drugim riječima, netko se može potpuno uspješno nasloniti na granicu sustava, a netko tu granicu osjeća kao zid, ogradu. Čini mi se da uvijek treba tražiti common ground – pronalaziti zajedničke interese kod kojih se ne gaze principi, niti se ugrožavaju interesi. Paradoksalno zvuči, ali jedino se tako svaki projekt beskompromisno može privesti kraju.

intervencija u prostoru

Explore Zagreb 1941. fotografije Ladislav Tomičić

piše Darovan Tušek

Unatoč pokazanoj efikasnosti u uklanjanju kreativno osmišljenih poruka mira i ljubavi, o čemu je pisano u prošlom broju, kad je riječ o uklanjanju kukastih križeva i nepismenih poziva na ubojstva i mržnju, gradske službe ne pokazuju ni približno sličnu predanost. Tko zna, možda za sljedeću turističku sezonu probujali zagrebački turizam planiraju obogatiti novom rutom – Explore Zagreb 1941? Zato mladi iz zagrebačkih Antifa udruga nerijetko odlaze u noćne ilegalne (sic!) akcije uklanjanja ili transformiranja takvih grafita. Činjenica da su oni to prisiljeni raditi anonimno zbog straha da budu brutalno napadnuti ili pak kažnjeni od strane policije, još je jedan dio mozaika koji opisuje civilizacijski trenutak u kojemu živimo i radimo.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

A ‘ko mene pita kako je meni!? film

ili kakve price pricamo o sebi Ovaj tekst nije filmska kritika nego pokušaj ukazivanja na neke ideološke aspekte Matanićeva filma Zvizdan, koji su (barem za sada) prilično netematizirani u kritičkoj recepciji filma u hrvatskim medijima.

piše Dejan Kršić Zvizdan (2015.) Scenarij i režija Dalibor Matanić Glume Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković Kamera Marko Brdar Montaža Tomislav Pavlic Glazba Alen i Nenad Sinkauza Producentica Ankica Jurić Tilić Produkcijska kuća Kinorama

Fotografija: Press materijal produkcijske kuće

Posebna nagrada, nagrada žirija programa Izvjestan pogled (Un certain regard) festivala u Cannesu, u hrvatskim je medijima jednoglasno predstavljena kao “uspjeh hrvatske kinematografije”. Ma koliko to preuzimanje “kolektivne odgovornosti” za uspjeh jednog filma i njegovih autora djelovalo provincijalno i apsurdno – doživljavamo li nagradu npr. Woodyju Allenu kao “uspjeh američke kinematografije”? – i ostavimo li po strani interne razloge bučnog medijskog PR-a (i HAVC-u i Mataniću sada očajnički treba “međunarodni uspjeh”)1, u ovom slučaju ima u tome i neke tragične istine. Nepotrebno je nagađati (kao što se može pročitati u prilično različitim kritikama koje film dobiva po domaćim medijima)2 je li, u izboru i načinu obrade teme, riječ o redateljevoj “kalkulaciji”, “spretnom i sretnom izboru” ili “tipičnom proizvodu europskih scenarističkih kampova”. Film je u cijelosti dizajniran za oči zapadne festivalske publike. Uspjeh u Cannesu, kao i priželjkivani, ali tek djelomično ostvaren uspjeh na 21. Sarajevo Film Festivalu te uvrštavanje u službenu selekciju nagrade Lux 2015 Europskog parlamenta, to i potvrđuju. Žiri je očito nagradio samu ideju pomirenja, tematiziranja rata kroz lokalnu, a opet “univerzalno shvatljivu ljubavnu

priču”, u politički benignom filmu s naglašenom dozom umjerenog formalnog eksperimenta i mondene fragmentarne dramaturgije. I upravo je to vizija hrvatskog filma koju danas institucionalno oblikuje HAVC, s Matanićem kao dugogodišnjim miljenikom i najizdašnije financiranim autorom. Stoga je Zvizdan na isti način na Pulskom festivalu nagrađen sa šest Zlatnih Arena3 te nagradom Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara. Na sjaj tih nagrada sjenu je bacila činjenica da je, unatoč svoj pompi red carpeta i prepunoj Areni (“najiščekivaniji film godine”!?), prema izboru publike završio tek na devetom od deset mjesta. Takav sud publike redatelj hladnokrvno pripisuje “kontroverznoj temi”, nakon što je iz nje iscijedio svaki element provokativnosti. U medijima se tvrdilo kako je riječ o udaljavanju od “nametnute ideološko-političke spone” koja je navodno “gušila” hrvatski film i kako se Matanić kao režiser “izvukao iz zagrljaja aktivizma”. Međutim, upravo u toj prividnoj “apolitičnosti” (“nula politika, čista poezija”, prenosi producentica Ankica Jurić Tilić riječi kojima joj je autor opisao film) leži temeljni problem filma. Nagrada na nacionalnom filmskom festivalu nije dodijeljena doista najboljem filmu, nego upravo onom koji

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

najbolje odgovara institucionalnoj ideji o tome što danas čini “kvalitetan hrvatski film”. Ako bismo željeli zamisliti kulturni proizvod koji dobro oprimjeruje granice aktualnog liberalnog hrvatskog odnosa prema ratu, to bi bio film poput Matanićeva – mješavina populizma i “art filma”, s više nego dovoljnom dozom liberalne političke korektnosti, ali bez ozbiljnog zadiranja u traumatična pitanja društva. U stvari, ne moramo puno zamišljati, to i jest Zvizdan. Mataniću treba priznati da je priču o ratu i njegovim posljedicama pokušao ispričati na nešto drukčiji način. Možemo ga pohvaliti i zbog želje da u društvenoj situaciji koju odlikuje eskalacija konflikta, od šatoraških protesta i razbijanja ploča s natpisima na ćirilici do aktualnog širenja panike oko izbjeglica i problema sa zatvaranjem državnih granica, napravi film koji zagovara vrijednosti “tolerancije, oprosta i ljubavi”. Nažalost, ne može se reći da je u tome uspio i da je napravio dobar film. Za razliku od nekih drugih domaćih filmova, nije vam baš neugodno kad ga gledate. Snimateljski rad je dobar, a glumci solidni, unatoč povremenim zaostacima estetike zagrebačke glumačke škole koja ekspresivnost shvaća prvenstveno kao urlanje. Prema standardnom običaju hrvatske kinematografije, film pada na scenariju. U pretencioznim domaćim najavama kandidature za Oscara i barnumovske reklame o “ljubavnoj priči koja je osvojila cijelu Europu”, suptilno se previđa da je kritičar Varietyja Jay Weissberg ustvrdio da će za međunarodnu publiku glavna vrijednost filma biti u dobrom snimateljskom radu i montaži koji gledateljima pružaju veća zadovoljstva od “dobronamjernog, ali pretjerano klišeiziranog scenarija”. 4 To baš i nije preporuka za Oscara. Ti klišeji povremeno su lijepo zamaskirani “umjetničkom” strukturom filma, svim tim naglašeno “arty” kadrovima i blagim formalnim eksperimentom, ali zbog toga nisu manje prisutni. Za tu klišejiziranost nesumnjivo je zaslužno i često spominjano EU financirano “skriptdoktoriranje”, koje i sam redatelj naglašava kao važno za nastanak i uspjeh filma. Temeljni klišej metaforički je izražen već u naslovu filma. U svojoj recenziji Vesna Pažin sam naslov filma ne smatra adekvatnim, jer u filmu nema “ni unutarnjeg intenziteta, ni svjetlosne žestine, ni sunca koje je palo na zemlju, nikakve naizgled zaustavljene užarenosti koja vodi do plodonosnog pljuska ili opustošujuće oluje”. 5 Tvrdnja je nesumnjivo istinita, ali promašuje ulogu i razlog izbora tog naslova. On nije tu da nam naznači samu formu filma. Naslov “poetski” transponira ono što mislimo da zapadna publika “zna”, odnosno pretpostavlja i očekuje. Riječ je o tipičnoj ideji Zapada o postjugoslavenskim ratovima kao sukobima divljih plemena i gudurama Balkana kao prostoru vjekovne etničke mržnje. To je slika uzavrelog podneblja, “lijepog ali divljeg pejzaža” u kojem žive divlji, emocionalno užareni i neartikulirani ljudi koji samo urlaju i reže jedni na druge, (brat na sestru, sin na majku, majka na kćer, susjed na susjeda…) po mogućnosti se tuku i ubijaju i gdje, adekvatno tome, nema racionalnog razmišljanja i razgovora. Autoorijentalizacija je očito odavno ključ uspjeha domaćih filmova u Cannesu – od Skupljača perja Aleksandra Petrovića koji je 1967. osvojio Grand Prix do Emira Kusturice i Zlatne palme 1985. za film Otac na službenom putu. Devedesetih je zapadni mit o postjugoslavenskim ratovima, kao sukobima divljih balkanskih plemena, pretvoren u efektan autoorijentalizirajući klišej i uspješno prodavan za pogled samog Zapada u filmovima

Kusturice i Mančevskog ili glazbi Gorana Bregovića. Sad i hrvatska kinematografija igra na istu kartu. Uz nužnu komplementarnu nadopunu: slikama u kojima se Hrvati sami sebima sviđaju, kao muževni, pošteni, radišni, ma ni mrava ne bi zgazili te implicitnoj idealiziranoj slici suvremene multikulturne Hrvatske. Spominjani kalkulantski stav vidljiv je i u promociji filma. Dok (srpsko)hrvatska verzija plakata eksplicitno tvrdi: Trijumf ljubavi, ona namijenjena inozemstvu nudi upečatljivu, lako razumljivu mitsku formulu: Tri desetljeća. Dva naroda. Jedna ljubav. Kako je film sastavljen od tri priče koje se odvijaju 1991., 2001. i 2011., problem koji bi zahtjevnija hrvatska, ali i postjugoslavenska publika mogla imati s njim možemo sažeti u tri laži koje se, kao i same priče u filmu, isprepliću i nadopunjuju. Prvu laž predstavlja tvrdnja da je riječ o ljubavnom filmu (“univerzalna ljubavna priča”). Međutim, nikako nije riječ o ljubavnom filmu, a teško da je riječ i o “kontinuitetu ljudske privlačnosti, ljubavi i mržnje”, jer ništa bitno ne saznajemo o likovima i njihovoj motivaciji. Kroz film se oni ne mijenjaju, a zbivanja samo ilustriraju određene unaprijed postavljene teze. U prve dvije priče, čak niti na nivou sižea, ne možemo govoriti o nekom “trijumfu ljubavi”. Drugi je dio u tom smislu možda i najtanji. Lik Nataše iritantan je u svojoj neartikuliranosti koja se razotkriva tek kao seksualna frustracija (redatelj ne razvija motiv njezine frustracije “idiotizmom seoskog života”), dok u trećem dijelu nema prave drame. Promjena u stavu glavnoga lika, studenta Luke, ničim nije motivirana niti objašnjena, kao što nije baš jasno što se to u društvu u međuvremenu doista promijenilo, osim pojave rave partyja i prelaska s trave na sintetske droge. Tema ljubavi obično se doživljava kao nešto privatno i intimno. No ne treba biti posebno verziran u marksističkim, poststrukturalističkim ili feminističkim teorijama da se shvati kako emocije nisu u potpunosti “privatna stvar”. Ono što je u umjetnosti – posebno filmskoj – zanimljivo i važno upravo je to kako politika, klasni i ekonomski odnosi utječu na ono što se vidi i shvaća kao “privatno”. Druga laž glasi kako je riječ o “nijansiranom prikazivanju kompleksne tematike”. Film se oslanja na dvoje više nego korektnih glumaca (Tihana Lazović i Goran Marković), ali oni su uglavnom ostavljeni bez potpore drugih likova kojima se mogla postići dodatna kompleksnost, nijansiranost osobnih i društvenih odnosa. Nejasno je zašto se u prvoj priči brat suprotstavlja njihovoj ljubavi. Je li naprosto zagriženi nacionalist? Ili se samo brine za mlađu sestru u opasnim

Problem koji bi zahtjevnija hrvatska, ali i postjugoslavenska publika mogla imati s filmom možemo sažeti u tri laži!

Autor i njegovi anonimni “scriptdoctori” kao da izbjegavaju sva mjesta gdje se priča mogla zakomplicirati, postati trunku manje predvidljiva, gdje bi se međuljudski, a time i politički odnosi, mogli pokazati kao ambivalentniji.

film nam ne daje puno naznaka o društvenoj realnosti u kojoj se radnja odvija. Koja je to vojska i zašto se dižu barikade? Sve to izbrisano je iz filmske naracije, a razumijevanje se oslanja na ono za što se pretpostavlja da publika već zna. Ne samo da je priča društveno-politički dekontekstualizirana, nego su i sitni detalji koji probijaju kroz scenarij pogrešni: majka i kćer vraćaju se u srušenu kuću koja odmah postaje pogodna za život. U spaljenom “srpskom selu” imaju i struju! Kad nas recentna medijska svjedočanstva podsjete na prepreke s kojima su se povratnici suočavali, ne djeluje li “rješavanje papira” jednim posjetom “dole, u općini” nerealno idilično. Ionako je riječ o nategnutoj konstrukciji koja služi samo kako bi otvorila prostor za seksualni okršaj na stolu. Mogla je otići i na tržnicu. Za razliku od nekih drugih kritičara, meni se sviđa prijelaz između prve dvije priče, scena vožnje kroz niz srušenih kuća – između kojih se tu i tamo pojavi neka obnovljena, uglavnom neukusno obojena i nakinđurena – uz pratnju saharinskog šlagera Tereze Kesovije. Filmu nedostaje još takvih scena koje bi filmskim jezikom, montažom slike i zvuka i pop-kulturnim referencama indirektno progovarale o političkom i kulturnom kontekstu. To je, posebno u prvoj priči, bilo moguće postići kontinuiranim upadanjem medijskih poruka i slika u njihove svakodnevne živote. Intimna priča pružala je, pa i zahtijevala, mogućnost pokazivanja drugih lica politike, od utjecaja medija do interioriziranja tih medijskih mitova. Ovako, radnja kao da se odvija u nekoj izoliranoj vukojebini u kojoj nema vijesti, radija, televizije i novina, čije bi pojavljivanje jasnije signaliziralo nastanak i potenciranje međunacionalnih tenzija, ali bi potkopalo mit o stoljetnoj “plemenskoj mržnji”. Autor i njegovi anonimni scriptdoctori kao da izbjegavaju sva mjesta gdje se priča mogla zakomplicirati, postati trunku manje predvidljiva, gdje bi se međuljudski, a time i politički odnosi, mogli pokazati kao ambivalentniji. Kao scenarist i redatelj (desetljećima pogubna kombinacija domaćeg ideala “autorskog” filma!) Matanić kao da ustvari ne voli svoje likove. Nema u njihovoj karakterizaciji nijansi i suptilnosti, oni su crne kutije, ne znamo što se u njima zbiva, samo svjedočimo očekivanim reakcijama na pritiskanje određenog gumba. Tako je samo bilo pitanje trenutka kad će on zaurlati: “A ‘ko mene pita kako je meni!?”

film | A ‘ko mene pita kako je meni!?

vremenima? Možda je opsesivno vezan za nju pa ne može podnijeti ideju njezina seksualnog sazrijevanja i odlaska iz roditeljskog doma? S tim u vezi, ubojstvo Ivana potpuno je nemotivirano, ne proizilazi iz radnje filma. Sam ispred grupe naoružanih Srba na barikadi, “oboružan” tek trubom, doista ne predstavlja nikakvu prijetnju. Ne bi li puno efektnije bilo da ga okrutno ponize, bezrazložno se iživljavaju na njemu, da je (što da ne) žrtva seksualnog nasilja? Glupa, bezrazložna smrt junaka – klišej koji odavna frustrira gledatelje brojnih domaćih filmova – tu je samo kako bi gledateljima potvrdila ono što pravi pošteni Hrvati već znaju i misle o počecima rata, a strancima navodno treba naglasiti da se “JNA stavila na stranu pobunjenih Srba”. Od prvog trenutka kad režija naglašeno artificijelno skreće pažnju na jednog vojnika JNA, karakteristično dijaboličnih obrva, jasno je da će tu biti nevolje. Međutim, činjenica da scenarij ubojstvom Ivana onemogućava ostvarenje ljubavne veze Hrvata i Srpkinje, samo zaprečava postavljanje pravog traumatičnog pitanja: “Što bi se desilo da su oni doista otišli u Zagreb, da kod njegove tetke budu na miru u vrijeme kad nije dobro biti njihov?” Kakva bi, tih ratnih godina u glavnom gradu, bila sudbina mladog, “mješovitog” i siromašnog para iz provincije? U mitskoj konstrukciji urbanog Zagreba iz univerzuma Matanićeva filma nema mjesta za merčepovce i slične “Tuđmanove voljne izvršitelje”, zbog kojih bi se moglo pomisliti da između provincije i centra i nema neke bitne razlike, da stvar dakle uopće nije u “pejzažu”. Izbjegavanje suočavanja s traumom hrvatske ideologije nacionalnog oslobođenja tim je čudnije što je upravo Matanić u svom drugom, i vjerojatno najboljem, dugometražnom filmu Fine mrtve djevojke (2002.) pokušao ispitati malograđanski konzervativni stav “velikoga grada”. Svatko osjetljiv na rodne klišeje prigovorio bi scenariju zacementiranu podjelu rodnih uloga kao i činjenicu da tri ženska lika – baka i dvije majke – ne zaslužuju niti ime, čime se potencira da je riječ o funkcijama, a ne punokrvnim likovima. Ovako je u svakoj priči glavni lik muškarac Hrvat; pošten, radišan i žrtva, dok je žena Srpkinja; opsjednuta seksom, oportunistkinja, frustrirana, promiskuitetna, u biti kurva... Trik s izmjenom istih glumaca u različitim ulogama bolje bi ukazivao na suštinsku kontingentnost nacionalnog da se rodne i etničke odrednice glavnih likova slobodnije miješaju. Koliko bi druga priča i filmski i politički bolje funkcionirala da je mladić Srbin ostao nakon Oluje, a djevojka i majka Hrvatice vraćaju u svoje selo iz kojeg su početkom rata morale otići u izbjeglištvo!? Sada, karakteristično bezimena majka, služi samo kao ne baš jasno motivirana poveznica dvaju likova. Bilo bi zanimljivo da njezina motivacija, barem dijelom, proizilazi iz iskustva života u Krajini i izbjeglištvu. U odgovoru na pitanje zašto su se vratile, majka kaže otprilike “tamo nije bilo života za nas...” ne pokušavajući taj odgovor elaborirati, kao da je samorazumljiv. Kao i Sašu, srpskog brata koji se neartikulirano, ali agresivno suprotstavlja njihovoj vezi, Matanić podjednako površno tretira i hrvatsku majku iz treće priče, praktično jedini lik koji nedvosmisleno utjelovljuje čvrsti nacionalistički stav – odnosno sinu prenosi i nameće želju Velikog Drugog, Prvog Predsjednika koji je, kao što znamo, bio “sretan što mu žena nije Židovka ni Srpkinja”.6 Treća, temeljna laž filma je u njegovoj depolitizaciji. U svojoj “čistoj poeziji” (kako to formulira sam autor),

Kalkulantski stav vidljiv je i u promociji filma. Dok (srpsko)hrvatska verzija plakata eksplicitno tvrdi: Trijumf ljubavi, ona namijenjena inozemstvu nudi upečatljivu, lako razumljivu mitsku formulu: Tri desetljeća. Dva naroda. Jedna ljubav. Dizajn plakata: Studio Šesnić&Turković

Čovjek i prostor | br. 05–08 | listopad 2015.

Matanić je, nesumnjivo, informiran redatelj koji prati trendove. Problem je kad ta trendovska rješenja primjenjuje kao instantne videospotovske formule. Njegova kamera, vođena rukom Marka Brdara, sve jasno vidi: i zločestog vojnika u udaljenom kamionu, i ono ispod površine vode, bube i mrave, kapljicu znoja na leđima. Ne treba ni spominjati da vidi i eksplicitni seks, “pušenje” i ševu na stolu, u kojoj kritičari odmah vide obaveznu filmofilsku referencu na Poštar uvijek zvoni dvaput. Dakle, sve je tu, kako je već moderno u suvremenim umjetničkim filmovima, od Gaspara Noéa do von Triera. U Zvizdanu, međutim, ta težnja da se ljubavni odnos prikaže i u svom tjelesnom aspektu, da se još jednom na drukčiji način pokaže “uzavrela”, možemo reći i “uspaljena” atmosfera zvizdana na kamenjaru, na kraju služi tek kao izlika, kao mrlja koja omogućuje da se ne vidi ono drugo što bi u filmu trebalo biti bitno. Na sličan način, posljednja je priča naglašeno rastegnuta desetminutnom scenom techno partyja koji redatelju omogućava ono što smatra efektnim, “modernim” filmskim slikama. Problem je što i taj party ostaje tek trendovska pozadina. Sporedni likovi koji su mogli biti zanimljivi ostaju nerazvijeni, gotovo karikature (organizator partyja, autostoperice koje samo traže drogu…). Scenarij ostavlja netematiziranom tu novu ekonomiju (post)tranzicijskog kapitalizma i propušta ozbiljnije se pozabaviti njezinim efektima koji rekontekstualiziraju smisao rata i etničkih sukoba. Depolitizacija je najpokvareniji oblik ideologije pa je “poetski” Zvizdan duboko ideologiziran film. Svi ti filmski “prodori realnog” (seks, droge, rave party, bube i podvodni kadrovi) služe da maskiraju odsustvo politike – kao da sve može u hrvatskom filmu o protekla tri desetljeća, Srbima i Hrvatima, i ratu, eto može i blowjob, ali ono što nikako ne može je politika. Temeljna laž Matanićeve estetizacije leži upravo u tome što u filmu, čija je premisa zasnovana na tome da politika utječe na međuljudske odnose, izbjegava progovoriti o politici i uzrocima rata. Ono što filmu manjka, filmsko je prikazivanje kako društveni ideološki aparati, od obitelji, religije, škole, do medija, stvaraju i reproduciraju određene obrasce osjećanja.

Kako pojedinci nisu u potpunosti “vlasnici i menadžeri” svojih osjećaja i postupaka, ali i potvrda da ne moraju nužno biti ni robovi konformizma društvene sredine. Redovito se govori o financiranju kao ključnom problemu domaćeg filma. No niz, u idejnom smislu, neuspješnih i politički promašenih filmova o ratu (od Grlićeve Karaule nadalje) ukazuje na jedan strukturni problem. Činjenica da su rađeni kao koprodukcije nekoliko zemalja bivše Jugoslavije 7 zaziva jedan tip političke korektnosti i “humanizma” koji onemogućuje bilo kakav jasan, pogotovo radikalan politički iskaz o ratu i raspadu Jugoslavije. U težnji da o filmu, kako kažu, “razmišljaju međunarodno”, Matanić i suradnici na scenariju kao da su potpuno interiorizirali površan pogled samog Zapada. Utoliko je i politički efekt filma lažan, jer međuetničku netrpeljivost predstavlja kao trajno zadanu činjenicu iznad koje se, eto, ovakvim “humanističkim” pristupom treba “izdići”, pritom potpuno izbjegavajući društveni i politički kontekst te “povijesti opterećene ratnim sukobima, netrpeljivošću i netolerancijom”. Laž Zvizdana upravo je u tome što je rat tu tek neka prirodna nepogoda, a u životima likova nema niti odjeka kreatora ratnih politika i njihovih medija. Sudeći po promo-intervjuima, moguće je da niti sam Matanić nema jasan stav o smislu svog redateljsko-scenarističkog postupka u kojemu dvoje glavnih glumaca tumače tri različita para. Tako jednom kaže da u filmu, svaki put kada se dogode neke prepreke s njihovom ljubavlju, daje šansu da se priča restarta i da se krene od nule u novoj dekadi. Drugom prilikom objašnjava da je variranje istih glumaca u različitim ulogama način da se pokaže vječno kruženje istog u balkanskim gudurama, “kroz njihova lica, a ne karaktere, svjedočimo kako povijest ne mijenja ćud”. Tu se povijest javlja kao neki fatum kojem akteri ne mogu izbjeći: “To je moj osobni stav prema ovim krajevima, ovo će uvijek biti močvara s netrpeljivošću i mržnjom zbog povijesnih i religijskih razloga.” Očito mu nije jasno da upravo izbjegavanje ideološke kritike aktualne politike konstruira i reproducira tu “močvaru”. Nakon Pulske premijere jedan filmski radnik ocijenio je film kao dobar, ali dosadan. Taj je sud tek naizgled

Ne moraju svi biti Oliver Frljić, ali treba barem pokušati reći nešto relevantno o društvu u kojem se živi i stvara, i koje za svaki od tih filmova izdvaja više no što iznosi ukupna godišnja potpora Ministarstva kulture za sve projekte sektora inovativne umjetničke i kulturne prakse.

1 O tome je u tekstu “Zvizdan u glavu” progovorila Vesna Pažin na portalu H-alter (http://www.h-alter.org/vijesti/zvizdan-u-glavu, od 26.5.2015.) 2 Istog dana objavljena su dva zanimljiva primjera oprečnih recenzija: negativan osvrt Vesne Pažin na H-alteru (http://www.h-alter.org /vijesti/dalibor-matanic-zvizdan) i izuzetno pozitivno intoniran prikaz Marka Stojiljkovića na portalu Lupiga (http://lupiga.com/filmovi/zvizdan-veliki-korak-za-hrvatski-film-koji-teske-teme-obradjuje-pametno-i-promisljeno). Nakon festivala u Puli, Nenad Polimac objavio je prilično suzdržan tekst pod naslovom “Trijumf Zvizdana na Puli i nije baš posve opravdan” (Globus, br. 1286, Zagreb, 31.7.2015.) 3 Velika Zlatna Arena 62. Pulskog filmskog festivala za najbolji film, Zlatne Arene za režiju, glavnu žensku ulogu (Tihana Lazović), najbolju sporednu žensku ulogu (Nives Ivanković), najbolju sporednu mušku ulogu (Dado Ćosić) te kostimografiju (Ana Savić Gecan). 4 Cannes Film Review: “The High Sun” (http://variety.com/2015/film /festivals/cannes-film-review-the-high-sun-1201498908/, od 17.5.2015.) 5 Vesna Pažin, portal H-alter (http://www.h-alter.org/vijesti /dalibor-matanic-zvizdan) 6 Na predizbornom skupu HDZ-a u Dubravi, travanj 1990. 7 U konkretnom slučaju, kako nas press materijal informira, razvoj projekta podržan je od strane HAVC-a i potprograma MEDIA (2007 – 2013) EU projekta Kreativna Europa, dok je proizvodnja filma podržana od strane HAVC-a, Slovenskog filmskog centra, Viba filma Ljubljana, Filmskog fonda Srbije i europskog fonda Eurimages. 8 Vidi tekst Jurice Pavičića, “Disko-crkva u Kninu odgovara shvaćanju vjere hrvatske katoličke hijerarhije” (http://www.jutarnji.hr/istina-koju-otkriva-disko-bazilika--crkva-u-kninu-odgovara-shvacanju-vjere-hrvatske-katolicke-hijerarhije/1345496/, od 9.5.2015.)

film | A ‘ko mene pita kako je meni!?

paradoksalan. Film je uglavnom dobar u formalnim i tehničkim aspektima, a dosada ne proizilazi tek iz rastegnutosti pojedinih scena i filma u cjelini (123 minute). Dosada je izraz frustracije gledatelja time što se u filmu ne događa ništa što nije u potpunosti predvidljivo, što publika već ne zna. Upravo hadezeovski slogan “Zna se”, idealno kondenzira čitavu hrvatsku ideologiju posljednjih četvrt stoljeća. A ono što od umjetnika želimo, ono što čini “dobru” umjetnost je upravo da nam kaže nešto što ne znamo, s čime se inače ne želimo suočiti. I da to kaže na način koji neće biti potpuno predvidljiv. Kao što su hipertrofirana kninska crkva (arhitekta Jerka Rošina s casino interijerom Ante Vrbana) i spomenici Franji Tuđmanu izraz određenog samoshvaćanja hrvatske državnosti,8 Matanićev Zvizdan je to, na “umjetnički” upeglan način, za “urbanu liberalnu” publiku. Onu koja je spremna kritizirati smiješne paradne uniforme i govor Prvog Predsjednika, koji djelovanje momaka pod komandom Gojka Šuška smatra tek nezgodnim ekscesima, koji su se spremni smijati primitivizmu “ognjištara” i estetici Thompsona, ali niti za tren nisu spremni kritizirati samu jezgru državotvorne ideologije i prepoznati u njoj svoj udio. Naravno, film ne treba biti “dokumentaristički realističan”, ali kroz svoju priču mora reći nešto što nama samima objašnjava društvo u kojem živimo. Umjetnost nam pokazuje što je u određenom trenutku nekog društva zamislivo. Već je prošlo 20 godina od kraja rata. Za usporedbu, sjetimo se koji su se i kakvi filmovi snimali u Jugoslaviji šezdesetih? Ne znam je li Ti mene nosiš redateljice Ivone Juka u Puli doista zakinut za nagradu, ali možemo se suglasiti s njezinom izjavom nakon nagrade za režiju na festivalu u Herceg Novom: “Vrijeme je da počnemo nuditi svijetu neke druge priče, a ne da ispunjavamo očekivanja kakve bi priče mi trebali ili morali pričati zato što netko od nas očekuje samo određenu vrstu priče.” To možemo nadopuniti tek tvrdnjom da prije svega samima sebi i zbog samih sebe moramo početi pričati drukčije nijansiranije priče. Produktivni i ambiciozni Matanić morao bi biti provokativniji i angažiraniji. Ne moraju svi biti Oliver Frljić, ali treba barem pokušati reći nešto relevantno

o društvu u kojem se živi i stvara, i koje za svaki od tih filmova izdvaja više no što iznosi ukupna godišnja potpora Ministarstva kulture za sve projekte sektora inovativne umjetničke i kulturne prakse. Pumpajući formalnu filmsku estetiku, Matanić nam potura jednu upeglanu sliku kako bi se osjećali bolje i svi skupa izbjegli stvarnu konfrontaciju s temom razloga, oblika i gluposti nacionalizma i etničkih netrpeljivosti.