Čovjek i prostor 05-08 2016 by UHA

izlazi od 1954.

o5 –o8

c ˇ· ovjek i prostor

lipanj 2016.

Vitić Matula NFO HKA UHA Europan EPK Jeger Magdić Lovas Šerman Balić Weissman Bućan Hofbauer Kršić

co ·vjek i prostor Čovjek i prostor br. 05–08 2016. (744–747). Godina LXIII/2016. Izlazi kontinuirano od 1954. godine Nakladnik: Udruženje hrvatskih arhitekata, Trg bana Josipa Jelačića 3/I, Zagreb i sukladno Aneksu Ugovora o zajmu od 27.6.2014., Hrvatska komora arhitekata, Ulica grada Vukovara 271/II, Zagreb. Predsjednica uha: Sanja Cvjetko Jerković Dopredsjednici uha: Karin Šerman i Dražen Pejković Glavni urednik: Boris Popović

Čovjek i prostor | br. 9–12 | veljača 2016.

Za ČIP pišu i surađuju: Marko Baus, Borka Bobovec, Nikola Bojić, Davor Bušnja, Melita Čavlović, Rujana Jeger, Nikolina Jovanović, Emil Jurcan, Vlatka Kolarović, Dejan Kršić, Ian Kruezi, Domagoj Lovas, Lana Lovrenčić, Diana Magdić, Nikolina Maravić Horvat, Igor Mavrin, Ljubomir Miščević, Davor Mišković, Petra Petrač, Antun Sevšek, Igor Stanišljević, Karin Šerman, Luka Šimić, Irena Šimić, Ladislav Tomičić, Darovan Tušek, Idis Turato, Damir Vrban i Željko Vukičević Zhel. Fotografija: Mario Bašić, Davor Bolant, Maja Bosnić, Zlatko Devedžić, Ivan Dorotić, Ivan Kolonić, Marko Mihaljević, Ana Opalić, Ivan Pavliš, Nikica Pavlović, Mario Romulić, Martina Stjepandić, Dražen Stojčić, Sanja Šantak, Željko Vukičević Zhel i Damir Žižić. Fotografija na naslovnici: Senja Vild Strip: Igor Hofbauer Dizajn i prijelom: Parabureau (Andrija Mudnić, Igor Stanišljević)

Treći broj novog ČIP-a imao je radni naslov lakoća, Ovaj broj je težina. Prva dva broja možete čitati on-line na linku: http://issuu.com/uhanakladnistvo/docs/cip01-04 https://issuu.com uhanakladnistvo/… /c__ovjek_i_prostor_05-08 ili ih uzeti u .pdf formatu: http://1drv.ms/1ZmYN3m http://1drv.ms/1p48uGF

Lektura i korektura: Monika Milić Tajnica uha: Nikolina Bilić Marketing uha: Sanja Šantak T +385 1 5509 705 sanja.santak@uha.hr Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 2000 Cijena pojedinačnog broja: 10 kn Pisma i priloge slati na adresu: Čovjek i prostor, Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. +385 1 5509 705 nakladnistvo@uha.hr, www.uha.hr www.facebook.com/covjekiprostor www.covjekiprostor.com

Zaprimljene tekstove i slikovne materijale ne vraćamo. Za reprodukciju fotografija i ilustracija nakladnik i uredništvo nastojali su pribaviti odgovarajuće podatke o autorima. Budući da za neke fotografije i ilustracije nije bilo pisanih tragova, nakladnik moli sve autore koji ovdje nisu spomenuti da pošalju svoje podatke. Ukoliko smo nekoga izostavili, to ćemo ispraviti u sljedećim brojevima. © Nijedan dio ovog časopisa ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Zahvaljujemo Ministarstvu kulture R H na financijskoj potpori za realizaciju časopisa.

Sadržaj | Vilim Matula 5 intervju U zmajevom gnijezdu

arhitektura Kockica. Što ako...?

intervju | Željka Jurković Arhitektonsku struku danas u Hrvatskoj treba resetirati

povijest umjetnosti 81 Arhitektonska maketa kao fotografski negativ

| Sanja Cvjetko Jerković 47 intervju Za ljepotu treba malo pretrpjeti

kao zapis — 78 Teritorij Figure južnog Zagreba

knjigA 86 Angažirana interpretacija društveno angažirane arhitekture

transkript Aktualni trenutak hrvatske arhitekture: ambicije, realnosti, tendencije

crn-a-kronika Natječajne prakse u Hrvatskoj

inicijativa Arhitektonski natječaji — pogled izvana

intervju | NFO Neformalni razgovor s formalnom organizacijom

europan 13 Prilagodljivi grad II

ANKETA O natječajima

nakon 6 godina Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

natječaj za epk 2020. Iskustva gradova kandidata za EPK 2020. izložba

VINJETA Željko VukičeviĆ Zhel

izložba Boris Bućan — “Doručak u štampariji”

strip Igor Hofbauer: Čip trik

Rijec ˇ urednika Svijet je karneval! Toliko inspirativnih i zanimljivih događaja, s istovremeno, još više groznih vijesti od kojih je teško i razmišljati. U ritmu u kojem izlazi časopis Čovjek i prostor nemoguće ih je sve popratiti. Zato malo boli, što se i u ovom broju većinom bavimo problemima. Zašto? Pozitivnih događaja je sve manje, i to nije slučajno. Obično loša situacija u društvu provocira kreativno razmišljanje. Ono je ograničeno na pojedince i manje skupine, no vrlo je mala vjerojatnost da će pozitivne i kvalitetne ideje zaživjeti u širem društvenom kontekstu. U današnjem društvu, samostalno razmišljanje i kreativnost su simptomi bolesti koju treba, u najmanju ruku, suzbiti. Prepustiti se crkvi, i slijepo je prateći uz obožavanje i zahvalnost prema, već samom pojmu Hrvatske države, graditi svoj mravlji život. Najveća razlika između današnjeg društva i vremena od prije npr. 30 godina, je da danas nije sramota biti glup i neobrazovan. Donekle je razlog tome i sve veća želja za novcem, ali i činjenica da su mlade generacije vidjele da u Hrvatskoj često nije bilo potrebno završiti škole da bi se dobro zaradilo. Što na pljački i bogaćenju za vrijeme rata, tako i mirnodobskoj privatizaciji i korupciji. Javno se izjasniti kao veliki vjernik ili domoljub, u mnogome je tome pomagalo, a u većini slučajeva indirektno i sprečavalo sudski ili medijski progon vlastitih nedjela. 25 godina živimo u društvu u kojem je negativna selekcija pravilo, a većina nas, kako se volimo nazivati, normalnih građana, priznali mi to ili ne, jedino rješenje je pronašla u životu, manje ili više izmaknutom od realnosti. Dok su političari, već tradicionalno, lutke na koncu moćnika iz sjene, mi samo možemo razmišljati tko će to u stvari kupiti prirodu oko nas, naše kuće i naše živote? Praveći se da postoji razlika da li je to korporacija potpomognuta organizacijom sličnom CIA, Opus Dei ili ruska mafija, kratkotrajno se možemo veseliti padu raznih karamarkova, hasanbegovića i sličnih. No, problemi će ostati i postajati sve veći i veći, proporcionalni svježini umivenog lica onih koji će ostati iza njih. Trend je globalan, a na posebnoj vjetrometini je arhitektonska struka. Probleme trebamo napasti legalnim oblicima borbe, ne smijemo biti tradicionalno građanski lijeni, šutljivi, samodopadni ili ambivelentni. Privid materijalne sigurnosti ne smije zamutiti moralne vrijednosti. Trebali bi smo osvijestiti poštovanje i empatiju i upozoravati one, koji su pod negativnim utjecajem kapitala i ideologije, u svu štetnost njihovog djelovanja čak i po njih same. Čak i ako su naši kolege. Pogotovo ako su naši kolege. Mislim da je to jedini način, a za konkretnije, pravo rješenje bojim se da ćemo morati pričekati. Ukoliko nas povijest opet ne natjera u kut iz koga više ne budemo mogli pobjeći od samih sebe. Tada ćemo od kuta napraviti sobu, od sobe kuću, i uskoro cijeli grad. Nakon predivnog vatrometa, u gradu ćemo se opet opustiti i krug će se zavrtiti ponovno.

Jedan od plakata Hrvatskih dizajnera u akciji za prosvjed za provedbu cjelovite kurikularne reforme školstva. (autori: Svjetlana Vukić, Luka Pervan, Sonja Surbatović)

Od institucije natječaja, koji su jedini demokratski put do kvalitetnog projekta i realizacije, upravo su i arhitekti pomogli napraviti slučaj - problem. Zato se u ovom broju bavimo njima - natječajima, ali i institucijama, s nadom da će se nakon ovog broja, barem koji kolega više, uključiti u direktnu borbu za arhitektonsku struku u Hrvatskoj kakva bi trebala biti. Boris Popović, 4. lipnja 2016. u Zagrebu

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

U zmajevom gnijezdu INTERVJU

Vilim Matula

piše Rujana Jeger

fotografija Damir Žižić

Vilim Matula ističe kako je “politika umjetnost mogućeg”, a “aktivizam umjetnost nemogućeg”– jedan je od onih umjetnika koji nikad nisu skrivali svoje političke ili ideološke stavove. Logično je da kao takav privlači pažnju javnosti podržavajući brojne građanske inicijative u Zagrebu...

Takve ovaj glumac ima na piku – a mora mu se priznati, uporan je, hrabar i glasan. Ne u decibelima, naravno – to je specijalnost nekih drugih Brđana. Glasan je u iskazivanju svog nezadovoljstva vladajućim strukturama – ma tko one bile. Tu je pravi Zmaj. Ili možda Vitez. Podržava brojne građanske inicijative u Zagrebu, izražava svoje nezadovoljstvo zbog malih plaća radnika, izgradnje centra Cvjetni u središtu Zagreba ili kada je nedavno na komemoraciji žrtvama Jasenovca na Trgu žrtava fašizma čitao poemu I. G. Kovačića “Jama”. Policijsko pritvaranje i obavijesni razgovori ga ne plaše, kao ni prijeteća pisma koja redovito dobiva, dapače – strast mu je, kaže – guranje nosa u ono što ga se ne tiče. No gura nos upravo u ono što se tiče i njega i svih nas. Naime, smatra da jedino što danas ima smisla jest uporno pružati otpor nezajažljivoj sprezi kapitala i političkih stranaka, te da je to moguće, osim direktnim aktivizmom, ostvariti i kroz – kazalište. Vilima ne treba puno pitati, zahvalan je sugovornik – dovoljna je samo riječ. Na primjer: Kazalište. Kazalište stvara okružje u kojem najdublja intima trenutno postaje javna i zajednička stvar uz veliko oslobađanje osjećaja. Pomaže zajedničkom samopromatranju i uspostavlja humor. Nacionalizam svjesno manipulira intimnim osjećajima pripadanja i poistovjećivanja u svrhu stvaranja maštarije

nazvane nacionalna država s kojom nema šale. To je svetinja. Bog, Hrvatska i hrvatska obitelj. Kazalište je dužno ljude osloboditi iz te zlokobne paučine. Volio bih da mogu određivati kuda ide dio novca koji dajem za porez – da taj jedan dio mogu dati na onaj segment koji me zanima, znači recimo na istraživačko novinarstvo, zatim dio za kulturu, dio za sport, a najradije bih da smijem i neku kombinaciju napraviti... Drugim riječima, da ja mogu odrediti gdje idu moja tri novčića, a ukoliko se ne mogu odlučiti, neka ih raspoređuje neka komisija. Volio bih da mogu izravno utjecati, barem djelomično, na to kuda ide moja porezna lova. I ja bih to voljela... ali bilo bi dosta problema... Ali problemi su tu da ih rješavamo. Ljudi nekoć nisu letjeli i mislili su da je problem letenja nemoguće riješiti, danas je let nešto samorazumljivo. Moramo politizirati sve aspekte društvenog života. Kazalište je pogodan medij za to. Evo, na primjer, Frljić godinama, ne samo u Hrvatskoj, na pozornici upozorava na najbolnija pitanja današnjice. U Srbiji je radio predstavu o ubojstvu Zorana Đinđića, u Sloveniji o problemu “izbrisanih”, kod nas Trilogiju o hrvatskom fašizmu. Dakle, obrađuje nemoguće teška društvena pitanja koja nitko u kazalištu nije obrađivao niti ih je društvo probavilo. Što se i vidi po napadima... Pa da, ali ja vidim aktivizam kao svoju građansku odgovornost, posebno danas kad se pojmom domoljublja prijeteći razmeće. A to razmetanje postaje još nakaradnije kad se sjetimo plagiranja diplomskih radova, falsificiranja svjedodžbi i kićenja tuđim perjem u svakom smislu. Čini se da se kod nas nikada nećemo riješiti one – tko je jači taj kvači... Naravno da je u podlozi nasilništvo, groteskno nasilništvo koje se skriva iza teških ratnih invalida, glumeći brigu i skrb.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Vilim Matula iza sebe ima više od četrdeset filmskih i televizijskih te nebrojeno kazališnih uloga – što nije čudno s obzirom na to da je glumiti počeo još kao dijete, kad se spustio s Brda u Grad, ali ne onako kao mnogi poslije njega, koji također iza sebe imaju puno uloga, no za svoje se uloge slabo pripremaju zato što misle da je okrenuti kaput na drugu stranu posve dovoljno.

Ničije domoljublje ne može se kritički izmjeriti, osim, dakako, količinom decibela. Kao da našim društvom upravljaju poslovice... na primjer – ako nisi s nama, protiv nas si... kao da je nemoguće voljeti svoju domovinu a ipak kritizirati način na koji se stvari odvijaju. Da, kod nas vladaju moć i lova. Ljudi koji imaju i jedno i drugo misle da su svemoćni, pa i svemogući, pa onda bez obzira na to što nešto ne znaju činiti – čine to zato što mogu. Ili barem mogu unajmiti druge da to čine pa uživati u bivanju Vođom. No da bar hoće onda unajmiti ljude koji znaju. To nažalost u našim krajevima nije inherentno, ljudi koji se dokopaju moći obično ne sumnjaju u svoje mogućnosti. A zatim krenu stvarati hijerarhiju koja je najčešće vrlo okomita. Johnstone, konzervativni britanski režiser, skužio je da je jedna od važnih stvari – svijest o statusima. Pa tako ako se glumci podijele u minimalno različite statuse, dobiva se svojevrsni verizam, a ako je netko podređen baš u svakom smislu a drugi nadređeni – i pri tome sadist, onda imamo odnose sluga i gospodara kao u nekadašnjim farsama.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Ili u stanfordskom eksperimentu... Da, ali ispada da svi mi svakom svojom gestom kontroliramo taj svoj i tuđi položaj i kompenziramo ga, a u tome su naročito bile vješte aristokracija i buržoazija, odnosno džentlmenska klasa – odnosno, kako je rekao jedan majstor aikida: “Personally I do not like gentlemen, gentlemen are very rich people who are governing a lot of very poor people, and especially I do not like the ladies, because the ladies are the whores of the gentlemen.” Naime, to je rekao kad je trebao osloviti publiku s ladies and gentlemen i odbio je.

Da nije bilo otpora koji je trajao skoro pet godina, ljudi u gradu možda ne bi shvatili što je javno a što zajedničko: javno je nešto što političkim procesom odlučujemo, pa se javnim prostorom javno upravlja, dok zajednički prostor pripada svima i sve nas se ima pitati.

U svakom smislu... Ali ima tu još jedna pravda – oni koji su duže ostali uporni i nisu pristali prodati stanove dok se gradilo, oni su na kraju vrlo, vrlo dobro prodali svoje stanove. Loš imidž Centra spustio je ekstremno visoke cijene kvadrata da su ih na kraju povoljno kupili ljudi koji uopće ne spadaju u ekipu koju se tamo očekivalo. Da nije bilo otpora koji je trajao skoro pet godina, ljudi u gradu možda ne bi shvatili što je javno a što zajedničko: javno je nešto što političkim procesom odlučujemo, pa se javnim prostorom javno upravlja, dok zajednički prostor (i pitanje koliko ga zapravo u gradu još ima) pripada svima i sve nas se ima pitati. Čak i strance. Inače, ljudi ne podnose ideju da netko uzurpira rijeku ili obalu mora, šumu, planinu – imamo ispravan osjećaj da svi imamo pravo na takva dobra. Dobar primjer za to kako da rješavamo javno i zajedničko imamo na Sljemenu – javno je kako ćemo rješavati oborena stabla – sjeći ih i prodavati ili pustiti da priroda sama o sebi brine. Izvori moraju ostati zajednički. I naši i sljemenskih životinja.

Vidim zašto ti se sviđa... nego, je li se to meni samo čini ili se tebi u životu često poklopi aktivizam s ulogama u predstavama, na primjer, u vrijeme kada je bio aktualan šoping-centar Cvjetni glumio si Waltera von Schillinga, predstavnika evropskog monitoringa u Made in Hrvatska, satiri koja govori o izgradnji Mu-Mu centra u središtu grada... Da, ipak nešto kasnije Made in Hrvatska govorila je o sprezi kulture i politike koja je ideološki servis glavne sprege između politike, gospodarstva i kriminala. Anica Tomić i Jelena Kovačić koristile su grotesknu svečanost otvorenja fiktivnog To nas dovodi na tvoje odrastanje i poimanje grada... kulturnog centra kao satiričku metaforu političkog trenutka Tata je bio upravitelj planinarskog doma Runolist, mama u kojem su bizarna nesposobnost i nesnalaženje trenutačne je vodila kuhinju, oni su prije toga radili zajedno u Austriji vlasti, te neodgovorno nacionalističko huškanje Tomislava u hotelu Mozart u Zell am Seeu, bilo je to u vrijeme kad se Karamarka kako bi popravio vlastitu biografiju, pružili obitek kretalo u gastarbajtere. Inače, moj je tata u stvari bio lje situacija za satiru. Ali zanimljivo je i skoro pa poetično folksdojčer, njemu je materinji jezik njemački, Matule su pravedno što se dogodilo s centrom Cvjetni – kada je tu Donauschwabe. bio Rohbau, unutra se održao jedan party koji smo zvali Bal vampira, a na koji su bili pozvani ti svi iz tzv. hrvatske elite, Nisam to znala, ali to objašnjava tvoj arijevski izgled na prije svega nogometaši s manekenkama, ne bi li kupili staosnovu kojeg si dobio ulogu istražitelja u Schindlerovoj nove. Muškarci su morali doći po principu muške lojalnosti listi :) i mačističkih struktura na rubu kriminala, no pošto ipak cure Ma da, ali ne – ja imam smeđe oči, a tata mi je tamnokos odlučuju gdje će sviti gnijezdo, one su instinktivno zaključile i svijetlih očiju. Ja sam u stvari na mamu koja je Prigorka da to mjesto nije dobro – tako da se ti stanovi u stvari nisu – žute lasi, smeđe oči je baš slavenska kombinacija. Inače, rasprodali među bogatom ekipom na koju se računalo. Sve Talijani doživljavaju Slavene kao žute, iako smo mi blondi u svemu, party je bio kratak, ostalo je brdo hrane... razmjerno rijetki ovdje. To su takve glupe predrasude oko toga tko je kakav...

Uglavnom, Sljeme... Ja sam provincijalac iz neposredne blizine, na Sljemenu sam živio od treće godine i gledao sam kako se ispod prostire Zagreb Grad. Ta ideja Grada, prva ideja o Gradu za mog brata i mene bilo je šišanje i – cirkus. Možda zato dobro izlaziš na kraj s političkim cirkusima i nisi u stanju reći “ma tko ga šiša” i gledati svoja posla. Ne mislim da izlazim na kraj, ovo je cirkus bez konca i kraja, ali ne odustajemo. Mislim da se onaj cirkus zvao Apollo, imao je dvije arene kraj Velesajma, bilo je to možda 66, 67. Sjećam se Holiday on Ice, američke revije ne ledu. U stvari su u socijalizam te stvari najnormalnije dolazile, izgleda da se isplatilo i jednima i drugima. Jeste li bili usamljeni klinci, tamo na Brdu? Bilo je djece koja su gore dolazila, pa čak i na pansionu. Inače, iz vrtića smo se uspjeli izvući, čuvali su nas susjedi, no to je bilo prije nego što smo otišli živjeti na Sljeme. Nakon te faze od skoro četiri godine u šumi, kada bih “silazio” u Grad sve te zgrade koje bih vidio, ulice, tramvaji, sve to je za mene zauvijek ostalo nedostižno – u biti, baš nedostižno. Ne misle svi Brđani tako. Za razliku od ekipe koja je došla kasnije i koja misli da se sve to može osvojiti, ja smatram da se Grad ne može niti dosegnuti. Sva je ta arhitektura Donjeg grada tako solidna, ta secesija koja je nekom dosadna, nekom divna, baš tipična za ovaj dio grada (sjedili smo u Varšavskoj, op. a.), ti liftovi, te pločice, dekoracije, to je sve meni ostalo onako

– baš Nešto – pojam Grada. Po tome sam jadni iskompleksirani malograđanin. Sljedeći važan susret s Gradom bilo je kazalište. Vrlo rano sam krenuo u dječji studio Zagrebačkog kazališta mladih, no tada smo već preselili u Gračane. Tada su Gračani u stvari bili selo, a sada je to elitni kvart bez ikakvog urbanizma. Da, tada je baš bilo zabranjeno držanje krupne stoke, možda je netko još imao svinje i svakako kokice, ali krupnu stoku su polako micali... Danas su Gračani maligno nabujala nakupina građevina i to po principu prevare. Recimo, bio je jedan prostor koji smo mi klinci voljeli, govorili bismo starcima: “Idemo se sanjkati na Talijankino”, a neki su se čak i skijali. I na tom Talijankinom su se pojavili lukavi građevinski poduzetnici koji su prvo na vrhu kosine izgradili kuću – urbanu vilu s pogledom. I poprilično brzo prodali stanove. Međutim, kad su ljudi pokupovali te stanove – s pogledom, jasno, odmah ispod su počeli graditi sljedeću urbanu vilu. Naravno da su tako unakazili pogled onima koji su kupili stanove u prvoj vili. No ukoliko bi se netko žalio, poslali bi vrlo ozbiljnog mužjaka koji bi ih pogledao tako da im se drek u guzici smrznuo i više se ne bi žalili. I tako su istoj padini napravili to nekoliko puta, od vrha do podnožja. Toliko o okomitoj hijerarhiji. Budeš li žalostan kada prolaziš tamo? Mislim da se stvari mogu dogovoriti i da se može biti fer pa se prodavati tako da bolji pogled bude nešto skuplji, ali i da što veći broj stanara ima pristojan pogled na krajolik, nije

potrebno ljude tako varati, no to je paradigmatski za način poslovanja u ovoj državi. Na isti takav način funkcionira i politika. Pa evo ja trenutno radim s Aleksandrom Popovskim (u svom matičnom kazalištu Kerempuh, u čiji je angažman prije koju godinu primljen nakon sedamnaest godina rada kao samostalni umjetnik, op. a.) jedan tekst Jevgenija Švarca, koji je on napisao 44. To je bajka Zmaj, koja je prije svega bila pisana za lutke, ali se izvodila i na sceni u Gavelli, na primjer šezdesetih godina. Amateri su je voljeli zato što je višeslojna s dosta skrivenih značenja. S obzirom na to kada je pisana, može se gledati i kao alegorija na staljinizam, ali može govoriti i o prijašnjem feudalnom režimu, odnosno o ustavnoj monarhiji ili bilo kojoj sličnoj političkoj promjeni. Ima nas dosta i vrlo je zanimljiva priča. Likovi su Zmaj, Vitez, Ljepotica koju Vitez, koji je već pobio puno zmajeva, mora spasiti. Vitez je već rezigniran i kaže kako će se, naravno, suprotstaviti Zmaju, no ako mu se Ljepotica svidi, bit će puno motiviraniji... Naravno, svidi mu se više nego ijedna dosad. Vitez tada ima monolog o tome kako svi ti zmajevi, razbojnici, uzurpatori, tirani, ljudožderi – svi imaju lijepe žene oko sebe.

Zmaj nije ‘good guy’, on je stari režim, ali svi su navikli na njega. Njegova smrt ljude ne oslobađa, njega zamjenjuje Burgmaster zato što ljudi ne žele biti oslobođeni. Sloboda podrazumijeva izbor, a oni ne žele preuzeti odgovornost, nego se stopiti s masom.

Znači li to da žene više vole negativce? Ne, nego negativci jednostavno grabe i uzimaju i mislim da je to više pitanje fascinacije, zapanjenosti, kao kad žaba vidi zmiju. Zapanjiti, ja sam nekad mislio da to doslovno znači pretvoriti nekoga u panj (i ja, op. a.), ali u stvari dolazi iz praslavenskog pan, u poljskom pan znači gospodin. Dakle, zapanjiti jednako zagospodariti. A ti glumiš Zmaja. Kakav je on lik? Fenomenalan. Lik ima tri glave. Kako ćeš odglumiti tri glave? Jednu po jednu. Svaka glava ima svoj film, nešto kao poremećaj višestruke osobnosti. Svađaju li se te glave međusobno? (Pažnja, slijedi spoiler!) Ne, pojavljuju se u jednoj sceni kad su odrubljene i još su malo žive. Kao mala sam se uvijek pitala jesu li giljotinirane glave još neko vrijeme svjesne sebe, taman toliko da pomisle: “Sranje!” ili tako nešto. Ja to zamišljam da je kao kad padaš u san i htio bi gledati film koji je napet, jako napet i htio bi ostati budan, ali... Ja volim zmajeve pa mi sv. Juraj nikada nije bio simpatičan, što ću kad volim gubitnike i životinje – hoću li plakati za njim? Zmaj nije good guy, on je stari režim, ali svi su navikli na njega. Njegova smrt ljude ne oslobađa, njega zamjenjuje Burgmaster zato što ljudi ne žele biti oslobođeni. Sloboda podrazumijeva izbor, a oni ne žele preuzeti odgovornost, nego se stopiti s masom. Zmaj ih zato u jednoj sceni i naziva proklete duše, ropske duše, mrtve duše, bogalji. Kada se Vitez godinu dana kasnije vraća u taj grad zaključuje da će morati ponovno ubiti Zmaja, onoga koji se razvio u svakome od njih i koji im ne dopušta da budu slobodni. To je politička bajka za odrasle s, naravno, razinom i za djecu.

Jesi li svojoj djeci čitao bajke? Ma još gore, izmišljao sam ih. Međutim, ulovio sam se u zamku zato što djeca insistiraju da se ista bajka uvijek ponovno priča i da se ne smije promijeniti. No maštoviti roditelji su u gabuli ako se poslije ne sjećaju i ne znaju ponoviti priču. Dijete tada gubi tlo pod nogama i zaključi da nešto s tobom kao roditeljem ne valja kad se ne sjećaš kako je prošli put priča završila...

I na kraju, kazalište kao fizički prostor? Vezano uz kazalište i uz prostor jedna od stvari koja mi je uvijek fascinantna – nažalost, mi više nemamo suvremene kazališne dvorane izgrađene za tu namjenu, rijetko kad se to desi, obično se radi o nekoj prenamjeni. Dobro, lutkarsko kazalište je sredio jedan češki majstor, ZKM je najbolji, ali ima premalo i prestrmo gledalište. Ako hoćete urediti ono najvažnije za kazalište za realnu cijenu, nećete dobiti novac. Ako dodate jednu nulu na cifru, investicija će proći a u toku izvođenja radova još će se udvostručiti. Odjednom svi ključni momenti postaju nebitni, već se ide uređivati foaje od mramora u stilu krematorija da se opravda investicija.

kao kod nas, pomisliš da je u pitanju “priroda stvari” i počinješ se barem privremeno podvrgavati. Moj polubrat živi u Arizoni, tamo je bilo sedamdesetih do osamdeset puta razlike u plaći u istoj firmi, a prije sloma 2008. doguralo je do 600– 800 puta većih plaća. No ako netko ima 1300 puta veću plaću od čistačice, kao u jednoj švicarskoj banci, to se itekako vidi i ljudi – u prisustvu takvog bogatstva – htjeli, ne htjeli počnu kužiti koje je “njihovo mjesto”. No kad-tad dolazi do pobune i stvar se ponovno preokrene i prepodijeli. Do pobuna uvijek dolazi zbog nedostatka jednakosti. Kod nas se ta nejednakost voli isticati privatnim letovima za cijelu obitelj, na primjer. Dok je šef IKEA-e ovdje doputovao ekonomskom klasom, a oblači se u traperice. Ili onaj manijak Warren Buffett, vlasnik je svega, a obučen u second hand odijelo i sam sebi isplaćuje plaću od deset soma dolara mjesečno. Svi menadžeri koji rade kod njega ne nadaju se velikom novcu, nego referenci u CV-ju i onome što će naučiti od njega o načinima cijeđenja ljudi. Bojim se da smo mi još jako daleko od toga. Imaš li kakav savjet za kraj? Idite na Sljeme. Preporučam ljudima da idu gore autobusom. Najzdravije je pješke ići dolje zbog mišića koji se rjeđe koriste – tako se uspješnije otpušta stres.

Na kome se onda krade...? No u slučaju da dolazi inspekcija znamo koju pločicu uzeti za mjerenje... Na taj način se glumi reprezentativni stil, a jedna od najvažnijih stvari kada se uređuju kazališta, što se vrlo rijetko radi, često se čuje: “Tak kad smo mi to malo razrovali, eee što smo tu još svašta našli...” I tako budžet raste, cijene streme k nebu itd. ...liberalni kapitalizam. Komunizmu se predbacuje jednakost, odnosno uravnilovka i, naravno, to što su činile tajne službe, pogotovo u staljinizmu. Kad je jednakost kriterij, ljudi su osjetljivi da netko ima 10% veću plaću od njih, ili 25%, a kamoli duplo veću. Ali ako menadžer ima i tridesetak puta veću plaću od tebe,

intervju | Vilim Matula

Što nas vodi na revizionizam. Začudila sam se kad si bio gost iznenađenja u Uvijek kontra, iako u stvari nema mjesta čuđenju s obzirom na tvoj aktivizam. Smatram da je tema domoljublja važna, iako je već i sama riječ otrcana, ali i pregnantna, kao stara kurva sa Svačke. Naši domoljubi, nažalost, najčešće ne razlikuju ljubav prema vlastitoj domovini od mržnje prema Drugome, a da ne pričamo o tom relativiziranju – izjednačavanju krvnika i žrtava, pretvaranje poraženih u pobjednike. Svi koji smo radili amatersko i nezavisno kazalište najbolje znamo kako nas je SUBNOR svojevremeno maltretirao po mjesnim zajednicama, probe su kasnile, da su vidjeli Zmaja odmah bi rekli: “Što omladina želi zapravo reći, druže?” Ali ovo otvoreno ustašovanje, kad jedan tzv. znanstvenik u toj notorno neobrazovanoj ekipi, a u stvari bivši i trajni nasilnik koji je dobio “crni pojas iz znanosti”, sad osniva svoj klub u kome se može ustašovati i pričati kako je Handžar divizija bila baš dobra, a pravi negativci su u stvari partizani koji su šurovali s našim prirodnim neprijateljima Srbima, koji nam oduzimaju našu Hrvatsku. Kad takav kaže da 45. nije bila istinska pobjeda... Pa čekaj malo – ne da je bila istinska, nego je bila veličanstvena! Baš zato što je bila internacionalna, baš zato što su u njoj bili Hrvati, Srbi, Muslimani, Židovi… Zločine koji su uslijedili svakako treba nepristrano istražiti.

arhitektura

Kockica. Što ako...? Dobre stvari u pravilu započinju dobrim snom, nekom strastvenom zamisli, snažnom idejom ili poticajnom slikom koja se u početku, u pravilu, doima u dobroj mjeri posve nedostižnom i nestvarnom.

piše Karin Šerman

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Grafički materijali: Arhitektura br. 217 — monografija Ivan Vitić (UHA, 2005) i Martina Stjepandić Kockica je širom otvorila vrata arhitektima i to na najljepši mogući način.

Prije nekoliko mjeseci, iz kurentnog političkog miljea pozitivnim konotacijama za njegovog novog korisnika, bila došao je zanimljiv povod jednom snu – lakonski izreje nezaustavljivo pokrenuta. čena ideja o mogućnosti preseljenja Vlade RH i Pokrenut je u tom trenutku još jedan san – san UHA-e da njezinih ureda u Kockicu, antologijsko poslijeratno moderaktualizira sva ta naslućena kapitalna pitanja upravo u tom, nističko ostvarenje Ive Vitića. S pravom je tada izazvala buru arhitektima gotovo svetom i beskrajno atraktivnom, u redovima arhitekata, baš kao i ogroman interes i znatižea, u pravilu, nedostupnom prostoru. Da potakne niz ciljanih lju šire javnosti. Vlada RH u nekadašnjem sjedištu CK SKH? rasprava i ohrabri kreativna promišljanja. U ovom konkretVrh hrvatske politike u nekadašnjoj “crvenoj katedrali”, nenom slučaju, sanjanje se isplatilo. Kockica je širom otvorila dodirljivom komunističkom bastionu? Za arhitekte asocijaci- vrata arhitektima i to na najljepši mogući način, udomljaje su išle i šire i bile kudikamo afirmativnije i konstruktivnije: vanjem izložbe prošlogodišnjih arhitektonskih ostvarenja Ideja moderne, efikasne, dobro ustrojene, strateški umreže- – čistoj demonstraciji arhitektonske vjere i neposustajućeg ne i prometno dostupne Vlade u funkcionalno besprijekorentuzijazma: osamdeset pet izloženih arhitektonskih snova – nom i efikasnom arhitektonskom sklopu? Ideja ambiciozne osamdeset pet ostvarenih prostornih zamisli. i poduzetne Vlade koja i simbolički poduzima hrabri iskorak Od 21. travnja do 11. svibnja arhitekti su pohodili Kockicu, u novi, moderan gradski prostor, Vlade koja radi znakovitu što izložbu, što organizirane obilaske zgrade i diskusiju o gestu u prostoru – izlazi na Savu? Misao o afirmaciji toliko stanju i budućnosti hrvatske arhitekture. Korisnim se stoga važnog i nikada dokraja iskorištenog gradskog prostora, kao čini zabilježiti na što je sve Kockica podsjetila i na što je i o kreativnoj obnovi modernističkog remek-djela, sa svim znakovito ukazala.

arhitektura | Kockica. Što ako...?

Podsjetila je, prije svega, još jednom da je izvorno postojala velika šansa da taj atraktivni sklop danas ne zovemo tek Kockica. Da je tada, 1968. godine, u završnoj fazi nje... odignuta se pristupna zine gradnje sve išlo po planu, ona bi bila u najmanju ruku ploha pretvorila u pomalo “Kockica i Trokut”. Naime, prema izvornom projektu iz 1961. godine, pa i po izvedbenoj dokumentaciji iz 1963, a čak i hipertrofirani prazni plato pomno prema započetoj izvedbi, sklop Zgrade društveno-političkih organizacija trebao je biti upotpunjen velikom kongresnom gradiranog uspinjanja i svečanog dvoranom sa zasebnim ulazom, koja je zamišljena kao odceremonijalnog pristupa, na kojem vojena, neobična dinamična prizma radikalnog trokutastog presjeka. To bi pak današnju naglašeno asimetričnu kompose pristupnik osjećao sve manjim ziciju ovoga sklopa – s pretežućom vertikalom Kockice, koja je smještena na istočnom kraju horizontalnog niskog poteza i manjim, a kockasti “dvorac” sve s javnim sadržajima – majstorski uravnotežilo i znalački većim i većim, inducirajući dojam izbalansiralo, a cijeli kompleks vratilo, kako je inicijalno i bilo zamišljeno, u kategoriju elaborirane simetrične voluneospornog centra autoriteta i moći. metrijske kompozicije s ulazom otprilike u sredini, u središnjoj osi, nešto više klasične, premda neosporno razigrane simetrije. To se nažalost nije ostvarilo zbog ne do kraja jasnih razloga. Da se o gradnji kongresne dvorane doista ozbiljno mislilo svjedoče i izvedeni betonski stupovi iz kojih sustavom. No dok je čistoća apstrakcije volumena u zgradi viri pripremljena armatura, koji su trebali nositi spojni most Kockice evidentno zadržana, poslovičnu miesovsku lakoću, između izdvojene dvorane i ostatka sklopa. Zašto se od transparenciju i dematerijalizaciju čelične konstrukcije ovdovršetka integralne gradnje odustalo, danas možemo tek dje je zamijenila prezentna opipljivost, materijalnost i težina spekulirati. Je li razlog bio nedostatak financijske snage ili armiranog betona, dapače sirovog betona, tada popularpitanje nesklonih političkih prilika, ili pak možda tendencinog béton bruta, daleko bliža kasnom Le Corbusieru ili pak ozno zapostavljanje okvira predviđenog za javne rasprave, a Louisu Kahnu. Lebdeći volumen Kockice, osim što ga nosi time i potencijalnog mjesta vježbanja istinske, otvorene de- armiranobetonski skelet, ovijen je pažljivo rasteriranim stamokracije? Ili je možda na naprasni prekid gradnje utjecala klenim stijenama (na sjeveru i jugu), ali i tankim panelima činjenica podizanja nove velike dvorane Lisinski kao centra eksponiranog sirovog betona s umetnutim uskim staklenim velikih javnih događanja? procijepima (na istoku i zapadu). U toj kombinaciji ostvaBilo kako bilo, do gradnje Vitićeve trokutaste kongresne reno je vješto balansiranje između finoće i grubosti, apdvorane nije nikada došlo, čime se nastavila tužna praksa strakcije i materijalne prezentnosti, eteričnosti i taktilnosti nedovršavanja velikih gradskih ili republičkih projekata pri – rijetka pojava preciznog kristaliničnog dojma ostvarenog čemu su redovito izostajale upravo te velike dvorane kao neposrednošću i brutalizmom sirovog betona. Ta će tenzičspecifični segmenti zajedničkih sadržaja – mjesta praktina dijalektika obilježiti sve slojeve ove upečatljive zgrade. ciranja participacije, razmjene stavova i otvorenih raspraReminiscencije na Miesa potencirat će i fascinantne neva. Time je i grandiozni pristup Kockici donekle izgubio nosive pregrade slobodno postavljene u reprezentativnom na svojoj razložnosti i snazi; redukcijom programa upitna prostoru ulaznog hola. Kao vrhunski pandani Miesovim je postala izrazito velika površina tog pristupnog platoa. panelima od oniksa ili tamnog stakla, one će ovdje biti Ostavši bez uloge mjesta okupljanja, susreta, zadržavanja i maestralno ostvarene u vidu čarobnih plavičastih staklenih priželjkivanih društvenih interakcija, odignuta se pristupna pregrada Raula Goldonija, koje magično filtriraju svjetlo i ploha pretvorila u pomalo hipertrofirani prazni plato pomno stvaraju gotovo nestvaran prostorni doživljaj i atmosferu. gradiranog uspinjanja i svečanog ceremonijalnog pristupa, Rafinman umjetničkog programa upotpunjuju i murali Ede na kojem se pristupnik osjećao sve manjim i manjim, a kocMurtića i tapiserija Jagode Buić, koji u svojoj finoći i sami kasti “dvorac” sve većim i većim, inducirajući dojam neosulaze u kontrapunkt s grubošću golih betonskih zidova i pornog centra autoriteta i moći. zidova od fasadne cigle. No tu ujedno nipošto ne nedostaje vrhunskog arhitekElegancija horizontalnog ulaznog hola – kroz čiju se južtonskog rafinmana. Donekle na tragu Miesa i njegove ponu staklenu stijenu pruža široki pogled na zelenilo savskog slovično razrađene dramaturgije pristupa (dosta je sjetiti nasipa – svoju protutežu nalazi u podjednako elegantnoj se pristupne plaze ispred njujorškog Seagram Buildinga ili autonomnoj vertikali samog volumena Kockice. Doživljaj lebdećeg ulaznog platoa Crown Halla), pa čak i na tragu akceleriranog uspona pritom se najsnažnije osjeća u sjajMiesovog uzora i učitelja, klasicista Schinkela, s njegovim no oblikovanom prostoru stubišta koje povezuje dvanaest elaboriranim kontrapunktom igre svjetla i tame, otvorenog katova zgrade. Smješten u samoj jezgri tornja, ovaj siloviti i zatvorenog (vidljivog u pristupu njegovom znamenitom vertikalni prodor udomljava elegantno dvokrako stepenište Altes Museumu u Berlinu), i kod Vitića se odvija znalačka gdje se – suprotno očekivanjima – umjesto mračnog i hladkoreografija i izmjena širokog otvorenog pristupa i uskog nog servisnog kanala otkriva senzacija spektakularno osvizatamnjenog ulaza nakon kojeg se s pojačanim dojmom jetljenog prostora. Izveden u golom betonu, s vidljivim traotvara fascinantno osvijetljena interijerska nutrina. govima oplate besprijekorne izvedbe, njegovo se raskošno Spomenuvši Miesa, uočljivo je Vitićevo majstorsko zenitalno osvjetljenje prosipa od vrha do dna tog neočekibaratanje njegovim prepoznatljivim “općim mjestima” – vanog svjetlosnog bunara, pretvarajući zidove u tople, zla“tekućim prostorom”, platonski čistim volumenima, precitaste i finom plastikom razigrane stijene. Od najzatvorenijeg znom geometrijom, discipliniranim rasterom i skeletnim sekundarnog “služećeg” prostora stvorena je neočekivana

Elegancija horizontalnog ulaznog hola – kroz čiju se južnu staklenu stijenu pruža široki pogled na zelenilo savskog nasipa – svoju protutežu nalazi u podjednako elegantnoj autonomnoj vertikali samog volumena Kockice.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

prostorna atrakcija koja suvereno parira svojim glavnim, “služenim” pandanima u maniri fascinantnih stubišnih bunara Louisa Kahna. Tim se betonskim kraljevstvom korisnici uspinju do uredskih etaža, organiziranih precizno i jasno – u jezgri potrebni servisi, na obodima sami uredi, i to oni standardni na sjevernoj i južnoj ostakljenoj fronti, a veći kabineti na samim uglovima, dok su dvorane za sastanke smještene tik uz zabatne betonske stijene. Organizacijski besprijekorno funkcionalan i danas, nakon pedesetak godina, prostor sam unosi moment reda i efikasnosti u društvene i radne strukture koje udomljava. Fascinira pritom, u ovom modernističkom remek-djelu, finoća, delikatnost i tankoća njegovih elemenata. Vanjski bočni betonski zid s uskim staklenim lezenama debeo je tek nestvarnih dvanaestak centimetara. Fantastična je stoga posve unikatna i gotovo dirljiva atmosfera koju ta fragilnost stvara u interijeru prostora. Tu se istina vrhunskog modernističkog dosega gotovo i tjelesno osjeća, kako u pogledu finoće njegovih proporcija, konstrukcija i profila, tako i u cjelini prostornih i oblikovnih obilježja. I naravno da takva situacija, gdje se modernistička ambicija napela do samog vrhunca, postavlja opravdano pitanje načina suvisle i adekvatne obnove. Jer pedesetak godina funkcioniranja ukazuje – u pogledu materijala, konstrukcije, opreme i detalja – i na nužnost temeljite obnove i saniranja. Naravno da tanka fiksna staklena stijena pod naletima kiše i sjevernoga vjetra, ili pak intenzivnog južnog osunčanja, s vremenom propušta i da kiša nalazi put prodora unutra, da navlažene ploče podgleda tendiraju padati, a na tankim bočnim betonskim stijenama proviruje armatura. I tu sada izranjaju neka kapitalna principijelna pitanja. Spominje se, naime, mogućnost, pa i konkretna ozbiljna namjera provođenja energetske obnove zgrade. Pod budnim okom konzervatora, podrazumijeva se, kao što dolikuje zaštićenom spomeniku kulture. To ujedno implicira, primjerice, da vanjske betonske stijene ostaju intaktne, izvorne, eksponirane. Kako se pripremljenim projektom definira, tražena toplinska performansa stoga se predviđa postići postavom izolacije s unutarnje strane zida. Petnaestak centimetara s unutarnje strane zabatnoga zida? Time se izvorna tanka stijena

pretvara u debeli zid i stubokom se mijenjaju postojeći odnosi zidne plohe i umetnutih uskih staklenih procijepa, stvarajući utore i plasticitete koji pripadaju nekom posve drugom povijesnom razdoblju. Je li to istina zatečenog modernističkog zida? Je li to istina modernističkog detalja? Da ni ne spominjemo u tom slučaju posve transformiran dojam cjelokupnog interijerskog prostora. To samo podcrtava važnost politike pristupa i procedura zaštite i obnove modernističkog arhitektonskog nasljeđa kao specifične, zasebne i posve akutne teme. Imperativ obnove tih vrijednih objekata goruće je pitanje, no ono nipošto ne smije doći po cijenu zatiranja njihovih temeljnih prostornih, oblikovnih i konstruktivnih karakteristika. Mogu li se očekivani energetski učinci i propisani standardi u ovakvim slučajevima prilagoditi i modificirati, ili opravdano relaksirati, da bit samoga djela ne padne žrtvom deklariranih normi i propisa? Mogu li se možda domisliti alternativna rješenja, istinski prilagođena ovakvim posebnim primjerima? Zemlja s bogatim modernističkim arhitektonskim nasljeđem i modernističkom kulturom mora se zapitati razvija li dostatno znanja i vještine njihove primjerene obnove i zaštite. Ili taj segment stručne ekspertize eklatantno izostaje? I zašto je tome tako? Je li stoga jedna od dragocjenih lekcija Vitićeve Kockice upravo nužnost pokretanja takvog ciljanog studija i uspostavljanja primjerenog proceduralnog aparata za čuvanje arhitekture ovog specifičnog razdoblja? Popis poduka ove antologijske zgrade tako se instruktivno nastavlja. Dobra perspektiva uvida u potencijale i probleme zgrade i njezine neposredne okoline dobiva se, kao što to obično biva, s distance, s dalekovidne odmaknute pozicije. U tom je smislu posebno poučan krov Kockice koji nudi pogled sa zgrade koja se najviše približila obalama Save. I taj pogled je uistinu jedinstven – privilegirana pozicija za razumijevanje prošlosti, budućnosti i potencijala grada. Zagreb se s krova Kockice prostire kao na dlanu i razotkriva se bjelodano njegova urbana struktura. U nepomućenoj pojavnosti ističu se tako i dva njegova vjekovna topografska identitetska elementa – planina i rijeka, Medvednica i Sava – te čitki slojevi njegova urbanog razvoja. Pritom postaje ponovno

Svaka ozbiljnija invazija gradnje na ovaj dragocjen prostor autentičnosti i divljine stoga bi morala biti pomno nadgledana i kontrolirana kao potencijalno kompromitirajuća i opasna.

arhitektura | Kockica. Što ako...?

jasno: Zagreb, u svojoj biti, nije grad na rijeci. Zagreb je grad prostornim ustrojem pomogne i olakša zdravo, efikasno i podno planine. Rijeka je dobrodošlo bogatstvo, obećavajuća konstruktivno djelovanje cjelokupnog državnog aparata. mogućnost, ali je povijesno uvijek predstavljala opasnost s Ali i potencijalno opasna jer se time riskira zatvoriti i blokiraobzirom na to da je plavila silovito i često. Ideja je dakle bila ti slobodan i nesmetan, javnosti otvoren pristup Savi, čime od nje se što dalje odmaknuti, premda, naravno, s njom mu- bi taj prostor zelene demokratičnosti bio ozbiljno poljuljan. dro računati. S vremenom se grad veselju rijeke postupno Svakako, nešto od te pozitivne energije rijeke i otvorenopribližio reguliravši njezin tok i korito. Približio i – preskosti njezina horizonta bili bi itekako dobrodošli momenti u čio, nastavljajući svoj rast s njezine južne, moderne strane. Vladinu radu i funkcioniranju, no Savom implicirana pristuUobičajena je stoga žalopojka da “Zagreb nije prigrlio svoju pačnost i sloboda morala bi ostati pomno sačuvana. rijeku”, koja implicira da grad svoju rijeku ne voli dovoljno. Kristalna jasnoća pogleda s krova Kockice neodoljivo je No što to zapravo znači? Skriva li se iza sintagme “prigrliti privlačna i kruženje po čistom kvadratu njegova tlocrta nudi rijeku” ideja sustavne izgradnje i urbanizacije njezinih zelebeskonačne rakurse čitanja i razumijevanja grada. Nameće nih obala? Mora li grad svoju ljubav i zagrljaj manifestirati tek se pritom i jedan specifičan, danas pomalo raritetan arčinom izgradnje? hitektonski detalj. Taj krov je – kako jednoj Kockici i priliči I je li to uistinu prava istina Zagreba? – impresivno prazan i čist. Da bi Kockica bila percipirana kao Kockica, jasna i autonomna, čitka iz blizine, ali i iz udaPogled s krova Kockice otvorio je tolike druge mogućnosti ljenog pogleda, njezin volumen mora zaista biti dosljedno i perspektive. Pokazao je kako napeti luk Save i prateća discipliniran, precizan i elementaran. Nikakve metastatske zona njenog priobalja predstavljaju moment čitkosti i janadogradnje na njezinu krovu nisu dozvoljene ako ne želi snoće grada, alat njegove sređenosti i funkcioniranja kao izgubiti svoju uvjerljivost i snagu. Danas, kad ravni krov služi kapitalna potentna praznina koja predstavlja nesvakidašnju za nadodavanje cijelog naselja servisnih elemenata za stihijkvalitetu Zagreba. Pokazuje i kako ta sačuvana zelena zona sko gomilanje niza neriješenih sadržaja koji se nisu dali ugu– spašena upravo zbog svojih periodičkih prijetnji i rizika – rati u kontrolirano tijelo zgrade, danas kad na krovovima ima vlastiti pulsirajući i vibrantni život kao, među ostalim, niče divlji urbanizam nove generacije, čistoća krova Kockice mjesto trčanja, šetanja, susreta, igre, slobode, razmjena, ima terapeutski učinak. Od njegovog se tlocrtnog kvadrata kao megarekreacijska i zelena zona koja pritom otkriva izdiže samo minimalno neophodan, decentan kvadratni priču o povijesnom identitetu grada. Što ako je upravo to kubus strojarnice dizala, kao tek neka Kockica u malom, njezina istina, ako “prigrliti rijeku” ovdje znači omogućiti što dokazuje kako u zaista vještim projektantskim rukama tek ugodnije trčanje, ljepše šetanje, intenzivnije susrete, i čistina ravnog krova (a time i jasnoća integralnog arhitekbolju povezanost i intenzivniju razmjenu i interakciju? Što tonskog djela) može ostati produktivno sačuvana. ako “prigrliti rijeku” znači spasiti i očuvati njezinu mističnu Projektantska dosljednost ovdje ne prestaje fascinirai nepokorenu zelenu prazninu? Pogled s krova Kockice toj ti. Tema kockice provučena je od glavnog eksterijernog misli podaje težinu uvjerenja. volumena pa sve do njezine interijerske iteracije – velike Svaka ozbiljnija invazija gradnje na ovaj dragocjen prostor dvorane za sastanke na krajnjem zapadnom kraju sklopa. autentičnosti i divljine stoga bi morala biti pomno nadgleda- Discipliniran dvoetažni kubus, prazna kocka interijerskog na i kontrolirana kao potencijalno kompromitirajuća i opavolumena kao čisti odljev i inverzija glavnog kompozicijskog sna. Pa se i ona zanimljiva ideja iz 1995/96. – kada je razmalajtmotiva. Kockastu strogoću dvorane, koja suvereno indutrano moguće preseljenje ne samo Vlade RH i njezinih ureda, cira analognu disciplinu i u samoj publici i korištenju, razinego i svih službi i ministarstava na teren savskog priobalja gravaju tek umjetničke intervencije Zlatka Price i Stevana – razotkriva kao podjednako atraktivna koliko i riskantna. Luketića, i mnogostruke plohe žaluzina kao nužna provizija Pozitivna i afirmativna u smislu da se boljim i organiziranijim za kontroliranje prodornoga zapadnog sunca. Elektronički

pokretane, one donose moment zaigrane kinetike pokrećući višestruke efekte promjena osvjetljenja kojima mijenjaju atmosferu prostora i unose notu vedrine u dominantni asketizam i disciplinu forme. Ta Vitićeva neukrotiva duhovitost i urođena zaigranost, pa čak i kad projektira samo sjedište Centralnog komiteta Saveza komunista, daje naslutiti koliko bi ovaj kompleks dobio na lakoći i atraktivnosti da je trokutasta prizma vanjske kongresne dvorane upotpunila racionalnu ortogonalnost izvedenog sklopa. Radikalna dinamična kosina krova mogla je ovo djelo približiti i ostalim sjajnim Vitićevim radovima (bivši domovi armije u Komiži, Šibeniku, Splitu) u kojima su upravo nadahnute igre s petom fasadom, sustavi razvedenih kosih i naboranih krovova postizali neodoljiv efekt lakoće i šarma. Spoznaje dimenzija gubitka zbog neizvedenog dijela integralnog sklopa postaju sve veće što više sagledavamo naslućena obećanja. Ali, da i mi ovdje pokušamo sanjati, legitimno je upitati: što ako se karizmatična trokutasta dvorana može danas izgraditi i time dovršiti Vitićev san pa da mu se pedesetak godina nakon realizacije ovog remek-djela, i trideset godina nakon smrti, primjereno zahvalimo i zaokružimo mu djelo? Dokumentacija postoji, projekt je tu, teren je praktički pripravljen: pristupni podest izgrađen, mjesto sačuvano, a već izvedeni stupovi pola stoljeća strpljivo čekaju svoju planiranu nadgradnju. Što ako bi to zaista bilo izvedivo? Da Zagrebu nova kongresna dvorana itekako treba pokazuju i otad provedeni natječaji za novi kongresni centar. Pa pokušajmo zamisliti taj novi kongresni centar upravo na Savi, na praznom prostoru u nastavku Vitićeve parcele, čime bi se konstruktivno oživjelo cijelo ovo potentno prisavsko susjedstvo. No ako već ne čitav kongresni centar, a onda barem dugo očekivana kosa dvorana koja bi možda mogla, iz svog autonomnog komercijalnog života, generirati sredstva za sustavnu i integralnu obnovu i održavanje starijeg dijela sklopa. Doreći Vitića, završiti mu misao, dosegnuti sanjanu cjelinu... Inicijative za ovaj neobičan san, inicijalno pridošle iz sfere politike, više se ne čuju; zamrle su u realnostima dnevnopolitičkog života. No što ako sada inicijativa za promjenom pristigne iz posve druge sfere, primjerice sfere arhitekture, sfere dobro svjesne iznimnog značaja i podjednako snažnog potencijala ove zgrade i za arhitekturu, i za politiku, i za grad.

Spoznaje dimenzija gubitka zbog neizvedenog dijela integralnog sklopa postaju sve veće što više sagledavamo naslućena obećanja. Ali, da i mi ovdje pokušamo sanjati, legitimno je upitati: što ako se karizmatična trokutasta dvorana može danas izgraditi i time dovršiti Vitićev san?

Ovim putem UHA zahvaljuje Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture na više nego ljubaznom i velikodušnom gostoprimstvu. Posebne zahvale idu gospodinu Dubravku Lončariću, voditelju Odjela za upravljanje imovinom, i gospodinu Draženu Ivanušecu, glavnom tajniku Ministarstva.

Aktualni trenutak hrvatske arhi tekture: ambicije, real nosti, tendencije Transkript

fotografije Martina Stjepandić (na ovoj stranici) i Sanja Šantak

priredio Ian Kruezi

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Nakon Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2015. godini javila se potreba da događaj, na čije je otvorenje došlo oko tristo posjetitelja, ne ostane bez točke na i. Zbog toga je 10. svibnja u Kockici organiziran razgovor dobitnika godišnjih nagrada s kolegama na temu “Aktualni trenutak hrvatske arhitekture: ambicije, realnosti, tendencije”. Naglasak je bio na iščitavanju problematike arhitektonskog stvaralaštva i problematike vremena u kojem su kvalitetne realizacije prava rijetkost. Sudjelovali su (redoslijedom kako su sjedili) Goran Rako, Vanja Ilić, Davor Mateković, Maroje Mrduljaš, Antun Sevšek, Hildegard Auf Franić, Sanja Cvjetko Jerković, Karin Šerman, Ivan Dorotić, Alan Kostrenčić, Sabina Sabljić, kolege iz publike te moderator.

Koliko je teško bilo realizirati Muzej vučedolske kulture? Je li isplativ omjer uložene energije i truda? (Goran Rako): Može nešto lakše? Da, isplatilo se, inače ga ne bi radili, ne bi radili ništa drugo, već bih odavno imao kafić, od kafića se može živjeti. Mogao sam odustati prije Vučedola pa nisam, mogao sam odustati i nakon, a nisam. Mislim da se trud ne broji, ne postoji vaga na koju stavljamo plusove i minuse. Minusi se ne broje, oni se zaborave. A na ovom slučaju, baš kod ovog muzeja, moram reći da je najveći problem – u čemu se ogleda današnji trenutak arhitekture – hrvatska administracija. Ja ne znam više što da radim, na koja vrata da pokucam, ni opisati kakve stvari se izmišljaju da bi nam polomili noge. Referenti, naime, imaju opravdanje u stupidnim rečenicama zakona i pravilnika koji postoje, iako oni nisu pravnici, već su arhitekti i mogli bi elegantnije i gumenije reagirati na pojedine članke zakona, ali očito uživaju u tome da nas dodatno maltretiraju. O tome se mora govoriti jer naprosto došli smo do neke granice gdje je apsolutno više neizdrživo. Ne možete napraviti

Odista bi se očekivalo u kriznim vremenima da arhitekti, posebice oni koji su više orijentirani prema praksi, kreću u nekakve druge modalitete arhitektonskog djelovanja i arhitektonske prakse, koji bi otvarali neke drukčije putove od uobičajenog scenarija. Nažalost, to baš nije slučaj. (Maroje Mrduljaš)

normalnu kuću! Uvijek se odjedanput nešto pojavi, neki grom iz vedra neba i usprkos tome sjedim za ovim stolom i još smo tu i ne damo se. Mislim da bolji uvod nismo mogli dobiti. Vanja, molim vas recite koliko ste zadovoljni kvalitetom izvedbe? (Vanja Ilić): Može isto neko lakše pitanje?! Mislim da smo svi nekako naučili, barem ja kroz svoj rad, da radiš u uvjetima u kojima možeš i da pokušaš izvući ono najbolje. Nismo u Švicarskoj, nismo u Njemačkoj, niti Japanu. Dakle, želim reći da treba izvući maksimum od onoga što možemo u Hrvatskoj i zbog toga mogu reći da sam zadovoljna. Mislim da se u toj suradnji i našoj silnoj energiji, upornosti i komunikaciji s izvođačem dosta uspjelo postići. Možemo reći da smo predvidjeli probleme, ali bih i rekla da je uvijek bitno uspostaviti dobru komunikaciju s izvođačem i nekakvo povjerenje kako ne bi bili u konstantnom sukobu. Također je bitno da sami kao projektanti budemo svjesni stvari koje realno ovdje nisu izvedive i da pronađemo rješenje, a ne da ga se improvizira. Ovo je projekt koji je svima bio važan tako da mi se čini da je svima bilo stalo da bude dobro, uključujući i izvođača. Za mene je ovo bilo dosta mukotrpno, dosta stvari se mijenjalo i tijekom izvedbe, i na kraju mogu reći da je za hrvatske prilike razina izvedbe dosta visoka. Kolega Mateković, kako je bilo raditi na tako maloj parceli i mislite li da je u redu da u istoj kategoriji za ovogodišnju nagradu budu višestambene zgrade i obiteljska kuća od 150 m2? (Davor Mateković): Nama je to, iako manji projekt i vjerojatno ne tako značajan (ikome osim nama i vlasnicima) kao jedan muzej, posebno zadovoljstvo i iskustvo. Neke smo detalje pokušali napraviti klasično, nešto eksperimentirati. Kuća je u takvom okruženju i na takvoj poziciji da se izbor fasade nameće sam po sebi. Krov je zid i zid je krov, kiša ne pada samo vertikalno, ona pada i horizontalno i, svakako, nošena vjetrom. Zbog toga je bilo logično kuću nekako

zaštititi. Kamen je takve kuće štitio od pamtivijeka pa ne vidim razlog zašto ne bi i danas. Mislili smo da je to rješenje kvalitetno i za ovu kuću i za budućnost. Da odgovorim i na drugo pitanje. Čini mi se da je ova konkurencija, bar kod obiteljskih kuća, dobra, meni se te kuće sviđaju i mislim da je razina kvalitete dobra. Konkurencija obiteljske kuće i višestambene zgrade? Možda i nije to problem, iako se to provlači već dugi niz godina. Po meni je veći problem to što ne vidim smisao u vrednovanju kvalitete između interijera i nekog trga ili spomenika i interijera kafića, gdje ne vidim apsolutno nikakvu poveznicu. Dakle, činjenica je da bi se trebala dodjeljivati nagrada za stambenu i višestambenu izgradnju, iako je pitanje koliko je to u današnjoj situaciji i trenutku realno. No i dalje držim da je veći problem povezivanje apsolutno nepovezivih realizacija u jednoj kategoriji. Pišu li arhitekti više jer je kriza, izlazi li više knjiga sad, pred kraj knjige kao formata, ili se sasvim slučajno dogodilo da je izašao veći broj knjiga i da je konkurencija u vašoj kategoriji bila izrazito kvalitetna? (Maroje Mrduljaš): Ja bih osobno bio sretan da je ovaj fenomen – a to je velik broj prijava za nagradu Šegvić ili nešto veća produkcija publikacija – posljedica većeg intenziteta istraživačkog rada u arhitekturi. Odista bi se očekivalo u kriznim vremenima da arhitekti, posebice oni koji su više orijentirani prema praksi, kreću u nekakve druge modalitete arhitektonskog djelovanja i arhitektonske prakse, koji bi otvarali neke drukčije putove od onog uobičajenog scenarija: čekamo naručitelja, radimo natječaj, nešto nacrtamo i možda onda nešto i sagradimo. Nažalost, to baš nije slučaj, čini mi se da to jednostavno nije inherentno ovoj našoj sredini, našoj sceni, nismo uspjeli kultivirati takav istraživački ili, uvjetno rečeno, alternativan pristup arhitekturi. Ovaj veći broj knjiga upravo se negdje nadovezuje ne nužno na arhitekte koji pišu, nego na arhitekte i druge ljude koji su ušli u taj znanstvenoistraživački rad i sve veću i veću

biskup i rektor sveučilišta. I to su preduvjeti da uopće započnemo neku suvislu diskusiju o ovim temama. Bilo bi lijepo da nas i ovdje slušaju i oni koji bi nas trebali slušati jer ovako sami sebi razgovaramo.

Što bi trebalo napraviti da osim toga imamo produkciju baš ovoga što si rekao – istraživačkih radova? (Maroje Mrduljaš): Veći broj samoiniciranih projekata, na kraju krajeva i veći broj projekata kojima se, primjerice, bavi moj sudrug Antun Sevšek i drugi. Dakle, jedno prošireno područje arhitektonskog djelovanja koje traži razna partnerstva s raznim akterima i protagonistima društvenog života. To je, primjerice, ono što radi Pulska grupa ili, danas, zadruga Praksa, ono što je nekada radila Platforma 9,81. Dakle, čitav niz provjerenih modela i proizvodnja zanimljivih i primjenjivih arhitektonskih znanja koja nažalost nisu dovoljno prisutna. Naša knjiga, za koju smo dobili nagradu, upravo afirmira to polje djelovanja. Vrijednost naše knjige dobrim dijelom se oslanja na vrijednost Vlade Mattionija, ali i mnogih drugih koji su radili slične istraživačke studije i koje smo nekako pokušali upakirati i povezati s onime što konvencionalna prostorno-planska dokumentacija definira. Reformatiranje te iste prostorno-planske dokumentacije na jedan drugi način otvara neke nove poglede, neke nove perspektive i stvara neko novo znanje. Unazad godinu ili dvije sudjelovao sam u jednom zanimljivom projektu koji je, pak, vezan za dubrovačku županiju, za projekt Baština kao pokretač razvoja, gdje je kroz niz istraživačkih studija iz različitih domena – povijesti umjetnosti, sociologije i turizma – formiran jedan zanimljiv klaster znanja. Iako se radilo o načelno interdisciplinarnom projektu, sve dionice su rađene za sebe, što je činilo bazno znanje i bilo je potrebno povezati to znanje, reformatirati ga u neku cjelinu koja bi onda poslužila kao operativno znanje. I opet imamo jedan paradoks da tu sintezu znanja proizvodimo Antun i ja. Glupo je da to radimo mi, a ne neka ozbiljna institucija. Nekad bi to bio Urbanistički institut Hrvatske, koji je bio fantastična multidisciplinarna institucija.

Naravno, prisutnost onoga koga nema se uvijek osjeti. Možda bismo ga/ih sljedeći put morali zvati, pitanje je samo tko bi došao? (Goran Rako): Kad se gradila Brasília, danas grad od tri milijuna stanovnika, među prvih pet-šest najvažnijih ljudi su bila barem dva arhitekta. Isto, kad se gradio Chandigarh među najvažnijim ljudima su bili Le Corbusier i njegova ekipa. Kad se gradio Novi Zagreb i Vukovarska, arhitekti su bili u prvom planu. Danas ja ne znam bi li nas uopće zvali. Mi smo samo nabrojali političare, ali i da dođu političari, ne bi došli praktičari. Bez političara, praktičari neće doći. Političari su tu samo od izbora do izbora i ako se nešto ne može napraviti u njihovom mandatu, onda su potpuno nezainteresirani. (Hildegard Auf Franić): Ja se u ovom času ne mogu pohvaliti nekom kućom, ne mogu reći curi li ili ne curi, ali mogu reći da curi našoj arhitekturi. Ovaj grad je imao vizije razvoja kad su mu na čelu bili Zemljak ili, prije toga, još Lenuci pa Antolić ili recimo Kolacio. To su sve ljudi koji su zapravo nekako izborili svoje statuse na tada legitimne načine i onda su oni morali biti partneri tim političarima. Spomenut je Urbanistički institut, koji je imao jednu jaku ekipu s Neidhardtom, Hržićem, Krznarićem i Manceom, ali i geografi, ekonomisti, jedan jak interdisciplinarni tim kojeg je vodio Kovačević. Danas taj Urbanistički institut nije više jaka interdisciplinarna institucija. Osim toga, urbanizam ne može bez politike, ili mora uz nju ili protiv nje! Dajte sada analizirajte situaciju. Kad je u Institutu bio direktor Marinović, na Gradu je bio Kolacio. To su bila imena koja su to predstavljala.

U sljedećem ČIP-u bit će objavljen jedan od istraživačkih projekata Antuna Sevšeka, koga bih pitao koliko je bilo teško objaviti knjigu bez nekih “leđa”, institucije koja stoji iza vas? I zašto knjiga, jeste li imali sponzore? (Antun Sevšek): Na nekoj vulgarnoj razini to je bila narudžba kao i sve druge, to je morala biti knjiga, morala je biti i izložba. Ono što nam je u velikoj mjeri pomoglo je to što smo imali vremena, što nam se toleriralo kašnjenje i znalo se doimati da ne znamo ni gdje idemo. Zadali smo si dosta visoke kriterije, prvo s izložbom, a zatim i s knjigom koju smo krenuli raditi potpuno ispočetka i ne pretvarati izložbu u knjigu. (Maroje Mrduljaš): Nakon izrečene samokritike kolege Sevšeka, ja bih bio malo precizniji. Nije da nismo znali što radimo i da se to odvijalo tako rizomatski, ali činjenica je da ono za što smo odgovorni jest da energiju, koja je nosila izložbu i knjigu, nismo uspjeli pretočiti u još jedan skup ovakvog oblika gdje smo mogli otvoreno prodiskutirati o temama koje nas muče. To bi stvarno bio jedan dobar temelj. No nije kasno za to, to je, naravno, još uvijek moguće i mislim da bi se to trebalo možda napraviti. U Zadru smo imali veoma dobru promociju i prezentaciju u Gradskoj loži, gdje u prvom redu sjedi župan ili dožupan, gradonačelnik,

transkript | Aktualni trenutak hrvatske arhitekture

produkciju znanstvenih radova koji se onda pretvaraju u publikacije, dakle, veći obim znanstvenih radova koji onda bivaju preformatirani – na dobar ili manje dobar način – u nekakve knjige, što mislim da je u redu.

Mi smo propustili priliku podići glas na razini UHA-e, Komore, DAZ-a. No sve bi se to moglo razriješiti na jednoj žestokoj javnoj raspravi kad bi tamo sjedili pravi ljudi. I uvijek je to pitanje: Tko sjedi na kojem mjestu? (Hildegard Auf Franić)

Sad, kad počnemo analizirati današnju situaciju, shvaćamo da je kolega Rako bio u pravu i da su naši kolege zapravo naši najveći neprijatelji. To su kolege koji su u nekom trenutku dobili određenu važnost ne time što su, poput nas ovdje, dobili važnost jer su proveli život u arhitekturi, već su dobili certifikat da su oni važni. Smatram da bismo od ljudi u legislativi trebali napraviti partnere, a ne protivnike. Ne znam kako se oni osjećaju, ali čine svima nama teškoće i to je današnji trenutak. Možda im jednostavno arhitektura nije cilj. Danas su zakoni prilagođeni investitoru, čega u socijalizmu nije bilo jer nije bilo investitora kao takvog. Urbanizam je bio moguć, arhitekt je bio važniji. Moderna je, srećom, postala jezik revolucije i producirala je kvalitetne stvari. Postoji li danas ikakav modalitet da se s ljudima kojima su novac i osobna dobit jedino važni na neki način razgovara? Mislim da ne. Problem je, a to je osobno mišljenje, što nikada kao struka nismo rekli “dosta, ne može više!” s rizikom da nas se i makne s neke funkcije.

(Hildegard Auf Franić): Gledajte, ja ne smatram te naše kolege osobno krivcima, nekad jesu, nekad su tu prisutne i frustracije i sl. No nekada oni imaju papirologiju koje se oni drže, koju im daje Ministarstvo u kojem smo mi imali ministrice koje su arhitektice i to bi trebalo gledati – da su nam u nekoj benevolenciji i kooperaciji mogle silno pomoći. Sve odluke na koncu prođu kroz Sabor, a nas tamo nema, nitko nas ne zove. Imamo i mi krivicu. Nekada su natječaji bili isključivo preko naše stručne organizacije, a mi smo dozvolili da sad natječaje raspisuje tko god želi, da su ljudi u žiriju neki za koje nitko nikad nije čuo, kao ni za ovog ministra, i da oni donose odluke koje su legitimne. Mi smo propustili priliku podići glas na razini UHA-e, Komore, DAZ-a. No sve bi se to moglo razriješiti na jednoj žestokoj javnoj raspravi kad bi tamo sjedili pravi ljudi. I uvijek je to pitanje: Tko sjedi na kojem mjestu? Galić u svojem opusu ima mnoge zgrade od kojih je najviše višestambenih i tu su mu reference najjače. Pa ako za knjigu mogu biti dvije nagrade, mogu biti i za stambenu i višestambenu zgradu, isto kao i nagrada Bernardi za interijer. Ono što mi je bilo posebno drago je da je stručni savjet imao hrabrosti odoljeti velikoj ponudi i da je izabrao dvije vrlo lijepe knjige. Pročitala sam u jednoj anketi u ČIP-u kako je kao najbolja profesorica ocijenjena Karin Šerman. Budući da je ocijenjena kao najbolja profesorica, ja se nadam da će se studenti opismeniti i da će oni koji osjećaju poriv krenuti pisati. Treba li na Arhitektonski fakultet uvesti kolegij iz književnosti? (Antun Sevšek): Ne nužno. U ovom se razgovoru iskristalizirala tema odnosa arhitekture, urbanizma i planiranja. Osjećam se pozvanim istaknuti da ta pozicija i podjela mi – oni, i priča o onome što se događa onkraj GUP-a, ima vrlo jasne uzroke. Lako je pratiti dekonstrukciju sustava urbanizma i planiranja u zadnjih dvadeset godina. Kolegica Marčetić (iz Prava na grad) i ja smo godinama jedini arhitekti na raspravama zagrebačkog GUP-a, jedini arhitekti, osim uvaženih kolega Čižmeka, Kovačevića, koji dolaze redovito, i osim planera koji su tu po službenoj dužnosti. Dogodilo se razmontiravanje i dekonstrukcija modela, osiromašivanje intelektualnog kapaciteta u institucijama i velika redukcija modela rada. Znanje se sužava, prostor djelovanja nestaje i počinju se nekritično usvajati modeli koji su primijenjeni u nekim anglosaksonskim urbanističkim i planerskim kulturama. S jedne strane, nije laka situacija, ali pasivnost nije pokriće. Treba se više angažirati, više pisati, više kritizirati. Kako natjerati kolege da se više angažiraju? (Antun Sevšek): Ne treba ih tjerati. Ako iz ovoga ne osjete na svojoj koži problem, onda ne znam. Izgleda kao da ne osjete, sve nam je teže s birokracijom, sve su veći nameti, ne vidim niti jedan zakon u zadnjih osam godina koji je išao nama na ruku. Da ne spominjem Zakon o legalizaciji, koji je možda spasio neke arhitektonske urede, ali je, slično kao i zakoni prema kojima je sprovedena privatizacija 90-ih, kriminalno djelo. (Goran Rako): Zakoni koji su doneseni u zadnjih osam godina ne idu na ruku arhitektima, ali ne idu ni na ruku investitorima. A ako ne služe investitorima, i ne služe arhitektima, kome onda služe ti zakoni?! Ne služe nikome!

Dogodilo se razmontiravanje i dekonstrukcija modela, osiromašivanje intelektualnog kapaciteta u institucijama i velika redukcija modela rada. Znanje se sužava, prostor djelovanja nestaje... (Antun Sevšek)

(Karin Šerman): Htjela bih ipak istaknuti jednu tvrdoglavost, žilavost i kontinuitet same autonomije struke. Mogu se sistem i pravila igre mijenjati, ali ono što definitivno

vidimo da persistira su neke autonomne arhitektonske vrijednosti. Kao što smo mogli vidjeti na ovoj izložbi i iz ovih nominiranih i nagrađenih radova – ne daju se, preživljavaju. Vrijednosti opstaju. Na tragu ovog današnjeg naslova koji je bio neki lajtmotiv koji su neki fenomeni ili tendencije koje smo mogli vidjeti, presretna sam da sam mogla iščitati iz ovih radova zaista tendencije koje dokazuju kontinuitet vrijednosti hrvatske arhitekture. Prvo, osnovno: sklonost konceptu, čistom jasnom konceptu koji će prebroditi i sav nedostatak materijala ili nekvalitetnu izvedbu. Koncept će uvijek nositi priču. Evo recimo Radionica arhitekture: možeš koncept Muzeja iščitati i nacrtati u par linija, jasan kristalno. Ta sklonost konceptualnoj jasnoći i prostornoj ideji vidi se u svim radovima. Ono drugo, što je divno i što kontinuira kroz cijelu našu modernističku povijest, ali još i prije, je senzibilitet prema pejzažu, krajoliku, topografiji... Naša arhitektura radi s pejzažom i to ne samo da se lijepo upisuje, nego radi jednu interakciju i sinergiju s pejzažom. Opet to možemo vrlo lijepo vidjeti na muzeju. Tu su i jedni i drugi dobili, tu su oba pobjednika, i priroda i arhitektura. Jedno je nadogradilo drugo i dobili smo višestruku vrijednost. Isto tako u Pakoštanima u restoranu kolega Juračića i Skorup radi se s prirodom da se njena vrijednost afirmira, ne ugrozi. Dalje, jedna vrijednost koja mi se učinila da traje je neka sublimacija regionalnih elemenata. Evo recimo u kamenoj kući kolege Matekovića iščitala sam upravo to. Element škura, tradicionalan kosi krov, ali opet toliko sublimiran, iščišćen, poetički reduciran da je došlo do nekog univerzalnog internacionalnog jezika. I kultura urbaniteta, koja također traje. Interpolacije su pažljive, što možemo vidjeti na velikom industrijskom objektu mrestilišta u Ninu, gdje imate finu srednjovjekovnu strukturu grada i jedan ogroman industrijski kompleks. Cijeli izazov je kako napraviti opnu i takvo mjerilo da ne ugrozi cijelu tu strukturu. I tu se vidi eksperiment autonoman arhitektonski na djelu, bez obzira na cijelu zakonodavnu problematiku i zamke. Arhitekt se uspije snaći da to prebrodi i da eksperimentira s opnom, s mjerilom, sa sjenama, s nekom poetikom da tu kulturu urbaniteta nekako spasi.

transkript | Aktualni trenutak hrvatske arhitekture

(Sanja Cvjetko Jerković): Onima trećima koji profitiraju od toga i tako opravdavaju svoj smisao postojanja! Ono što doživljavamo u urbanizmu ili na području zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara (što je ogroman problem o kojem uopće ne pričamo), gdje je zakon reguliran posljednji put 1996. godine, je da moramo plesati jedan tango između zakona. U Hrvatskoj su depopulacijski trendovi vidljivi, ne samo da se rađa puno manje djece, nego sve više ljudi emigrira i ne možemo više pričati o ekspanziji prostora niti o nekakvim novim kolonizacijama. Stoga mislim da će investicije biti usmjerene u obnovu, sanaciju, revitalizaciju i prenamjenu građevina. Moramo riješiti problem nepokretnih kulturnih dobara, točno urediti pravila igre ili da nam se barem malo olakša rad na nepokretnim kulturnim dobrima. Zasad je rad na njima kao igranje ruleta. Nisam apsolutno pobornik pretjeranog normiranja i današnjeg trenda gdje se želi propisati sve, licencirati sve da bi se nešto osiguralo. Mi ne svjedočimo nikakvom povećanju kvalitete, nego nam je sve teže raditi. Meni je žalosno da ja u jednom radnom danu provedem 10% vremena projektirajući, ostalo se vrijeme bavim nekim opskurnim birokratskim poslovima. Ne kažem da se mi arhitekti bavimo samo umjetnošću i da smo likovnjaci i da oblikujemo i da radimo skice, te da nas se uopće taj jedan dublji inženjerski dio posla ne tiče. To je itekako dio našeg stvaralaštva, ali to ne može biti jedino važno. Vezano, nadalje, za arhitekte i našu poziciju: mi jednim dijelom jesmo krivi, ali u Hrvatskoj konstantno prolazimo kroz radikalne, korjenite promjene. Mi svakih pedeset godina imamo pristup tabula rasa, ako i pedeset, bila sam velikodušna. Jedan čudan osjećaj koji sam imala kad sam počela raditi na sveučilištu u Veneciji je bio osjećaj kontinuiteta, generacije koje nasljeđuju generacije, jedno uslojavanje i znanja i ljudi koji to prenose jedni na druge. Kod nas se reže, čupa se korijenje i kreće se od nule i naravno da su ljudi nesigurni i izgubljeni.

Onda, generiranje društvenog a da misliš na javni prostor. Ribarnica i tržnica u Vodicama koje stvaraju javni prostor opet s nekim minimalnim intervencijama da se napravi nešto što je partikularno i situacionistički, te neki zajednički prostor u kojem će zajednica živjeti. Ono što mi se čini da je vrlo lijepo i da je pokazala ova izložba je da vrijednosti hrvatske arhitekture traju kontra svega i da se u tu autonomiju i vještinu arhitektonskog znanja možemo pouzdati u smislu identiteta hrvatske arhitekture. To je meni silna satisfakcija. Vjerujem da je dovoljno žilava da preživi sve. Meni je divna utjeha da ljudima na fakultetu uspijevamo nekako izgraditi, odnjegovati sustav arhitektonskih vrijednosti koje mogu živjeti kontra svega i preživjeti.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

(Ivan Dorotić): Volio bih sagledati izložbu i ovaj naslov iz neke medijske perspektive. Prvo, mislim da treba naglasiti da je pisanje o arhitekturi malo zastupljeno, pa i na nekoj osnovnoj razini izvještavanja. Vizkultura zajedno s Pogledaj. to i s još jako malo ljudi su mjesta na kojima za to ima prostora. U ovom suludom trenutku kad govorimo o financiranju od strane Ministarstva kulture – i kad su smrtno ranjeni i Zarez i Kulturpunkt, te ostali najvažniji mediji na području kulture – Vizkultura je dobila novce od Ministarstva, isto kao i ČIP (60.000 kn, isto kao i prošle godine, op. ur.) i Oris. To je super za arhitekturu, ali mislim da se moramo zapitati (budući da su oni koji su smrtno ranjeni i važni i vrijedni) djelujemo li im benigno? Ako je tako, to je po meni problem! U kontekstu nekih usporedbi možda i jesmo benigni, Vizkultura mislim da je više afirmativna nego što je nekome problematična. Nije opasna. U nekom kontekstu, naravno, i treba biti opasna. Nekakav potencijal i budućnost ne samo Vizkulture, nego uopće medija koji se bave kulturom definitivno treba imati aspekt koji je ne opasan u negativnom smislu, već propitati stvari koje možda nisu funkcionirale i koje treba na ovakvim događanjima propitati. Volio bih još istaknuti jednu stvar koju nismo artikulirali nakon Zagrebačkog salona, a radi se o dvije manifestacije unutar šest mjeseci, a to je da su posljednja dva Salona zapravo samo sublimirala u jednu izložbu ono što godišnje izložbe rade kroz tri godine. Nekako mi se čini da se na taj način gubi kontekst Zagrebačkog salona, koji nije uvijek vrednovao samo realizaciju i izvedbu, već i projekt. To se vidi već i po nominiranima i nagrađenima, koji su se ponovili ove godine. Na Salonu nekom prolazniku, nazovimo ga dizajnerom, filmašem, i općenito nekome tko nije arhitekt a zanima ga arhitektura vi ne biste mogli objasniti razliku između Godišnje izložbe realizacija i Salona. Druga stvar vezana za Salon, za koju ću uvijek tvrditi da je bila pogrešna ove godine i ranijih godina – i što nam kao struci definitivno ne ide u prilog – je činjenica da smo zatvoreni. Činjenica da 2015. godine Zagrebački salon nije otvoren umjetnicima, a danas ima bezbroj ljudi, suvremenih fotografa, vizualnih umjetnika, filmaša i multimedijalnih umjetnika koji se bave prostorom, kojima je prostor (i arhitektura) i sve oko njega nekakav primaran fokus. I oni na nečemu što se zove Zagrebački salon 2015. godine ne izlažu. To je suludo. (Alan Kostrenčić): Ono što je meni lijepo je što se ovdje izvuklo nekoliko interesantnih tema koje nisu direktno vezane za samu izložbu, a koje su jako relevantne. Ja bih rekao da se nekakav panel ili nekakav format razgovora između arhitekture i politike iz ovoga može iščitati kao potrebit.

U ovom suludom trenutku kad govorimo o financiranju od strane Ministarstva kulture — i kad su smrtno ranjeni važni mediji na području kulture — Vizkultura, ČIP i Oris su dobili novce od Ministarstva. To je super za arhitekturu, ali mislim da se moramo zapitati djelujemo li im benigno? Ako je tako, to je po meni problem! (Ivan Dorotić) Mislim da je problem u tome što je relevantnost političara kod nas otišla k vragu. Ja se apsolutno slažem s Karin i mislim da relevantnost nas kao arhitekata nije bitno pala. Možemo pričati ovdje o nekoj figuri u nekom danom trenutku u povijesti, koja je bila značajnija od figura koje imamo danas, ali mislim da, kad gledamo količinu i kvalitetu produkcije, možemo biti zadovoljni. Nevolja je kad ta druga strana nema dovoljno svog vlastitog autoriteta ili neke težine, kao što je kolega Rako rekao, pa ljudi političari gledaju svoje četiri godine mandata i ništa više od toga. I naravno da onda nemaju niti naobrazbu, niti kulturu, ni poštovanje vis-à-vis nečega prema čemu bi možda trebali imati. Političari su danas apsolutno irelevantni, a jedini donose odluke relevantne za sve. Zanimljivo je ovo pitanje relacije između Zagrebačkog salona i Izložbe realizacija. Došlo je do nekog zasićenja koncepta kuratorske izložbe tipa Venecijanskog bijenala, gdje postoji jak autoritet koji zadaje okvir unutar kojeg ćemo sad tražiti izloške. Mislim da se to nekako zasitilo, potrošilo i da smo se vratili na tu varijantu smotre. Koliko je to dobro, ne znam, ali bilo je za očekivati da Zagrebački salon ima jaču tu artističku atribuciju, kakvu je inicijalno imao i kakvu imaju uostalom druge kategorije, recimo likovna i kategorija dizajna. Zašto se to mijenjalo, iskreno rečeno, ne znam. Promijenilo se u hodu i da pobjednik prethodnog Salona bude kurator sljedećeg. Nisam dovoljno upućen da mogu komentirati, ali u svakom slučaju mislim da je redundantno ponavljati stvari. Neke stvari su se na Izložbi realizacija ponovile zato što smo friško imali Salon, a te realizacije nisu bile na ranijim izložbama realizacija. Spomenuli ste da bi Zagrebački salon trebao biti artistički. Tko bi ga onda kurirao? Tko je od nas kolega arhitekata danas dovoljno involviran u druge grane umjetnosti da bi mogao to napraviti na razini nekog kustosa koji se bavi samo poviješću umjetnosti ili suvremenom umjetnošću? Možda ne poznajem cijelu struku, ali mislim da je mali broj takvih ljudi. (Sabina Sabljić): To bi mogao biti nekakav mamac i poticaj da se na tom mjestu, na toj manifestaciji dogodi sraz, i upoznavanje, i povezivanje. Zatvorenost je prisutna u svim segmentima u kojima djelujemo, od banalnih primjera odnosa s legislativom do ovih najviših nivoa. Naša struka se

(Goran Rako): Od otvorenja do danas kroz muzej je prošlo oko 40 tisuća posjetitelja, što je za jedan Vukovar, koji nije u blizini nekih putova, nego je čak kao neko slijepo crijevo, nažalost jako velika brojka. Dolaze djeca, rade se radionice i uskoro se radi pristanište za kruzere u Vukovaru, što će užasno povećati broj ljudi koji posjećuju muzej. Napokon je u tom gradu napravljeno nešto što nije povezano s događajima iz naše bliske povijesti, nego iz neke davne i daleke i toga su Vukovarci jako željni jer im je dosta oživljavanja presvježih uspomena. Mislim da je muzej vrlo aktivan i vrlo

interaktivan. Htio bih samo dovršiti i reći da ima jedna nagrada koju dodjeljuje, mislim, RIBA, gdje se nagrađuje zgrada starija od deset godina. (Vanja Ilić): Kolega Bernfest, koji je s nama ovdje, napravio je jednu publikaciju u kojoj je fotografirao sve nagrađene realizacije otkad postoje nagrade i imali smo priliku vidjeti kako su zgrade zaživjele i što se s nekima od njih kroz naknadne intervencije i korištenje dogodilo. Eto već imamo pokrenut neki projekt, mislim da je tema zanimljiva, da na kraju za pravu valorizaciju stvarno treba vrijeme i da je jedna godina stvarno prekratko vrijeme. (Maroje Mrduljaš): To je u jednoj mjeri točno, ali, s druge strane, i kao arhitekti i kao kritičari imamo dovoljnu sposobnost da ocijenimo neki projekt već kad je nacrtan, kad je izgrađen, i kad je u korištenju mi otprilike i znamo što se događa. Isto tako kroz edukaciju o povijesti arhitekture i teoriji arhitekture nekako smo razvili sposobnost i empatiju da se uživljavamo u apstrakciju arhitekture i da u nju upisujemo stvarni život. Na kraju krajeva i projektiramo arhitekturu uvijek s nekom spoznajom o tome što će se u njoj dogoditi. (Goran Rako): Kolege Žarnić i Olujić su prije nekoliko godina dobili Veliku nagradu Salona za projekt. (Maroje Mrduljaš): Mislim da smo otvorili jednu važniju temu ovdje, a to je što ćemo sa Salonom. Salon je od svojeg osnivanja u kontinuiranim transformacijama koje se nekada događaju s dovoljno refleksije o tome što je u tom momentu potrebno, a ponekad to nije bio slučaj. Prvi i drugi Zagrebački salon, pogotovo drugi, budući da je Richter bio umjetnički direktor, bili su nošeni idejom sinteze u arhitekturi. To je tada bila ključna tema ne samo za arhitekturu,

transkript | Aktualni trenutak hrvatske arhitekture

zaista zatvorila i zaista imamo mali auditorij i ljudi nas ne percipiraju. Ne samo da nas ne vide kao bitne, već nas vide kao nužna smetala jer ne razumiju o čemu se radi. Salon je dakle mjesto gdje bi se trebala pokazati sva ona produkcija u kojoj mi od deset nacrtanih projekata možda realiziramo dva i gdje će se valorizirati sav taj minuli rad. Nadodala bih na to samo da su problemi u žiriranju zbog širine i opusa, i naziva nagrada prisutni, i mi smo upravo u fazi propitivanja proširivanja paleta nagrada. I s obzirom na smanjenu produkciju, ne moraju se svake godine dodijeliti sve nagrade. Zato ćemo pokušati stvoriti jedan podij, jednu segregaciju kako bi omogućili da, kad se pojavi, nešto vrijedno bude nagrađeno u realnoj konkurenciji. Tinja jedna mala ideja, koja nije još dokraja artikulirana a vezana je za ovo danas, a to je da se napravi revalorizacija nagrađenih radova nakon pet ili deset godina. Budući da se nagrađuje najbolja realizacija, njena interaktivnost s korisnicima, s prostorom u kojem se nalazi, to ostaje zapravo neiščitano. Svježe realizirana zgrada nije još uvijek živa zgrada, ona mora barem godinu dana živjeti, a najbolje i pet, i deset, i onda vidimo što je pravi odgovor na projektni zadatak. Prije svega bih, dakle, voljela postaviti pitanje Goranu Raki i Vanji Ilić jer smatram da je njihova zgrada interaktivna: Kako vidite svoju realizaciju za pet ili deset godina?

Ja ne mogu a ne vratiti se Tafuriju koji je rekao da tko želi kvalitetu arhitekture poboljšati generalno, da ima napustiti sferu arhitekture i projektiranja i uključiti se u politiku i srediti situaciju na terenu, da ćeš time puno više zadužiti struku nego da produciraš jednu krasnu kuću koja će biti nagrađena i svugdje publicirana (Karin Šerman)

već i za tadašnje hrvatsko i jugoslavensko društvo u cjelini. Tema sinteze kao cjelokupnog društvenog razvitka u kojem arhitektura i dizajn igraju vrlo važnu ulogu. I naravno da je taj Salon bio izrazito relevantan jer je rezonirao s aktualnim umjetničkim tendencijama, ali i s društvenim trenutkom. Mi moramo kao kolektiv razmisliti kakav nam Salon treba u ovom društvenom trenutku. To možda jest otvaranje prema raznim praksama iz domene vizualne umjetnosti s obzirom na njihovu izoštrenost za suodnos između arhitekture kao prostora i svakodnevnih društvenih praksi, ali i možda možemo razmišljati o nekim drugim pravcima koji bi bili još konstruktivniji, kritički još izoštreniji. (Hildegard Auf Franić): U tom kontekstu, a smijem to reći jer sam najstarija, Saloni su bili za sve umjetnosti. Ali upravo je bogatstvo to što je na Salonu bio prisutan projekt i tu je uistinu teško pronaći tko će biti kurator i za gotovu kuću, i za projekt, i za prijedlog. I mislim da bi trebali početi gledati na nominacije jednakovrijedno kao na nagrade. Jer sama nominacija je velika stvar. Za jedan žiri to bi bila nominacija, a za drugi nagrada. I obrnuto. Bilo bi važno vidjeti i kako koja kuća živi. Strašno intrigantno bi mi bilo da se napravi izložba nominacija i nagrađenih kuća u korištenju, da se točno vidi koje su kuće bile nominirane, koje su dobile nagrade i koja je zapravo realnost. To bi bila jedna provokativna izložba i pokazala bi stav ocjenjivačkih sudova u odnosu na arhitektonsko djelo. Prikazali bi realno realizirani objekt, tada bismo mogli napraviti jedan pravi kritički osvrt. (Ivan Dorotić): Htio bih istaknuti da UHA treba biti ponosna na činjenicu što se u zadnjih deset godina nije dogodilo da se izgradio neki kvalitetan i izvan hrvatske nagrađen i publiciran projekt koji se na realizacije nije prijavio, dok smo sa Salonom ove godine imali tu situaciju da neki autori nisu prijavili svoje radove iz raznih razloga. Mislim da je užasno bitan medijski nastup ove priče. Medijska borba artikuliranja arhitekture je nešto što je možda jednako važno kao i ova politička borba jer danas mašinerije PR-a i nekih samostalnih kontakata s medijima rezultiraju time

da na naslovnicama tiražnih novina i različitih medija izlaze ljudi koji s ovom strukom imaju jako malo veze. Bitno je naći u nekom proračunu mjesta za nekoga tko radi PR i tko vodi društvene mreže jer te dvije stvari nam mogu, prvo, napuniti ovu dvoranu i, drugo, napraviti jako važne stvari za čitavu struku. Za to treba novaca, i to dosta novaca. Kad se mora birati raditi izložbu ili izdati ČIP ili knjigu, uvijek se ide na nešto materijalno. (Davor Mateković): Pojedinci se, npr., nisu odazvali na prošli Zagrebački salon. Zašto je to tako? Je li način žiriranja Salona adekvatan? Priznali mi to ili ne zadnjih nekoliko Salona su bili autorska izložba jednog čovjeka, iako ja možda o tome ne bih trebao govoriti jer sam nagrađen na zadnjem Salonu, te smo ove godine imali i meritornog žiratora i ne znam postoji li kompetentniji u Hrvatskoj u ovom trenutku. Htio bih reći ono što drugi kolege pričaju, a to je da zbog određenih animoziteta ljudi ne prijavljuju svoje radove. Da li bi u tom slučaju bilo poštenije da to ipak bude onda grupa arhitekata? Ja sam u tom slučaju siguran da bi ljudi svoje radove prijavljivali. Ovako pojedinci to ne žele. (Ivan Dorotić): Koncept Bijenala ima tu dualnost pozvanih umjetnika koji rade u Arsenalu i država koje same selektiraju. Ista stvar bi se trebala dogoditi sa Salonom. Jedna osoba koja ima viziju, zvala se ona Dosljednost ili nešto drugo, i raspiše ju, trebala bi već na umu imati projekte, ljude i konkretne stvari koje se događaju na sceni. I napraviti selekciju pozvanih autora. I isto tako otvoriti poziv za nešto što odgovara toj temi. Mislim da to ne treba biti jedan čovjek, jedan čovjek je ime, ali uza sebe ima stručni tim koji u sebi ima publicista, vizualnog umjetnika, tim koji zajedno artikulira temu i poziva ljude. (Sanja Cvjetko Jerković): Mislim da je sve dosad izrečeno za Salon i Izložbu realizacija jedna dobra baza za rad na promjenama. Mislim da postoje preduvjeti da ovakve ideje zažive. Ono što smo ove godine napravili, a to je otvaranje

Salona za strane izlagače, napravili smo iz ambicije da Zagrebački salon postane jedna relevantna manifestacija barem u ovom dijelu Europe. (Karin Šerman): Mislim da je vrlo relevantno pitanje pitanje odnosa nagrađenih radova i ukupnog broja realiziranih građevina. To se pitanje može postaviti u skoro svakoj državi. Ne želim reći da je stanje naše arhitekture pandan stanju arhitekture u nekim drugim zemljama. Hoću istaknuti da se arhitektonski diskurs vodi uvijek oko nekoliko izabranih projekata, a da je ostala produkcija ispod radara. Mislim da se čitava kvaliteta produkcije može kontrolirati kroz mehanizme uređene legislative i jasnog teritorija igre. Ja ne mogu a ne vratiti se Tafuriju koji je rekao da tko želi kvalitetu arhitekture poboljšati generalno, da ima napustiti sferu arhitekture i projektiranja i uključiti se u politiku i srediti situaciju na terenu, da ćeš time puno više zadužiti struku nego da produciraš jednu krasnu kuću koja će biti nagrađena i svugdje publicirana. To su, kako on kaže, dva nemoguća rješenja. Jedno je da ostaneš u sferi arhitekture i prihvatiš impotentnost, marginalnost i irelevantnost arhitekture u društvu danas i napraviš kuću s kojom će jedna obitelj biti zadovoljna, a drugi izlaz je da izađeš iz sfere arhitekture, uđeš u sferu politike, ali tada imaš šansu stvarno promijeniti situaciju. No možda je nemoguće za jednog talentiranog arhitekta učiniti toliku žrtvu.

generacije kojoj onda investitori neće moći prodavati manje vrijedne ili bezvrijedne projekte. (Karin Šerman): Apsolutno se slažem, isto kao što glazbene škole nisu samo za produkciju vrhunskih virtuoza, nego za stvaranje publike koja zna slušati, tako i arhitekti trebaju educirati mlade kako bi znali valorizirati i naručivati kvalitetnu arhitekturu. Hvala vam svima što ste danas došli i sudjelovali. Nadam se da će i čitateljima ČIP-a biti zanimljivo pročitati uređeni transkript ovog zanimljivog razgovora.

(Sabina Sabljić): Mislim da je ključni dio u podizanju kulture konzumiranja prostora, u otvaranju senzibiliteta za prostor najmlađima, oni će jednoga dana biti političari, oni će biti arhitekti, oni će biti konzumenti tog prostora. Mislim da svu svoju snagu arhitekti trebaju usmjeriti u odgajanje mlađe

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016. Fotografija: Ivan Pavliš; NFO: slijeva nadesno: Dijana Pavić, Goran Rukavina, Kata Marunica, Filip Vidović, Nenad Ravnić, Nikica Pavlović, Andrija Matotan, Marin Zidarević, Marcela Ostroški, Ana Begović i Sandra Perić

INTERVJU

NFO d.o.o. (neformalna organizacija) piše Nikolina Maravić Horvat

NFO d.o.o. je “neformalna organizacija” koja je samo 2015. godine pobijedila na tri arhitektonska natječaja. Uz njih, ugovaraju i druge velike poslove, dok se svojim projektantskim rezimeom nameću kao jedan od važnijih aktera mlađe generacije arhitekata u Hrvatskoj i, nuspojavno, konkuriraju za važne arhitektonske nagrade. Za spomen-obilježje Gordanu Ledereru nominirani su za Nagradu Bernardo Bernardi Udruženja hrvatskih arhitekata.

Preko natječaja ste vrlo brzo bačeni u svijet velikih projekata od javnog interesa. Jeste li već imali formirano iskustvo u projektiranju i organiziranju takvih projekata ili ste u počecima svog samostalnog djelovanja ipak trebali puno toga naučiti? Kako ste se snašli u toj ulozi? (Kata): Mi smo, i prije nego što smo osnovali vlastiti ured, imali dosta iskustva na natječajima. Hrpu natječaja smo napravili prije samog osnivanja ureda. Ja sam se u Radionici, u principu, brusila na natječajima. Manje sam imala iskustva s provedbom. Ali ono što nas je iznenadilo kad smo osnovali firmu bila je količina administracije koju generira vođenje vlastite firme. Ali, isto tako, natječaji i ugovori kasnije, to je sve bila jedna terra incognita za nas i tu je kod predavanja dozvola, formiranja provedbenih dokumenata, bilo vatreno. Imali smo par fijasko predaja gdje su nas referenti pitali: “To vam je prvi put? Ha-ha!” Ali mi smo se na tome isto izbrusili i to je nešto što, ako čovjek ne prođe sam, ne može naučiti ni na faksu jer je u Hrvatskoj svaka administrativna jedinica individualna i moraš svaki put stvarati posebne odnose. (Nenad): Moja prijašnja iskustva vezana su uz rad u Konstruktoru i u Radionici arhitekture s arhitektom Goranom Rakom i s njim sam radio natječaje otpočetka. I, kad bismo dobili neki natječaj, u načelu bi ili ekipa koja je radila natječaj, ili netko još pridodan, svi razrađivali

projekt. Tako da sam bio upoznat i s tim dijelom posla, a zapravo su mi natječaji bili oduvijek najvažnija stvar. A mi, kad smo osnovali firmu, nismo imali nikakvog posla. Tada smo jednostavno životarili i radili natječaje, i na tim natječajima smo se profilirali. S tim da moram naglasiti da smo napravili jako puno natječaja, nekakvih četrdesetak, što je ogromna cifra. Bilo ih je barem pet godišnje. Tako da smo se u tome zaista maksimalno ispraksirali. Smatrate li da su javni natječaji jedini koji otvaraju prostor za prve veće realizacije mladim arhitektima? I, mislite li da ste imali sreće i dobar tajming (uz, naravno, kvalitetu rada) kod dobivanja nagrada? (Nenad): Pa mogu reći da je naš tajming u tom smislu bio iznimno loš što se tiče struke u to vrijeme jer smo uletjeli u najgoru krizu. Ali ono što se desilo kao kontraefekt toga je to da su, uz neimanje posla, natječaji bili jedina stvar koju smo mogli raditi. Tako da smo svu energiju i sav fokus uložili u natječaje. Na kraju je iz te neke loše situacije zapravo ispala dobra situacija za nas danas. Naglasio bih da je tada bilo puno drugačije nego sad. Sad su, u zadnje vrijeme, točnije – zadnjih godinu dana, raspisivači krenuli s jako zahtjevnim uvjetima na natječajima, a mladi arhitekti ne mogu pratiti te uvjete. Sad moraju svašta izmišljati, spajati se sa svakojakim firmama i bogznašta raditi da bi mogli nekako rad i provesti. A postoji i tendencija, koja se jako osjeti, da se mladi arhitekti maknu skroz iz konkurencije.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Fotografija i grafički materijali Arhiv NFO

Neformalni razgovor s formalnom orga nizacijom

Rekonstrukcija recepcije Kampa Mon Perin, Općina Bale, 2015/2016., fotografija: Bosnić + Dorotić

Ne znam zašto, ali to je prisutno. Najčešće čujem razlog da se mladi arhitekti ne mogu snaći i onda investitor poludi, ali i oni koji sadrže sve reference i pare koje se zahtijevaju isto tako mogu uprskati posao. Tako da je to poprilično nepravedno. Mi smo posebno osjetljivi na to jer smo mi proizašli iz natječaja. Makar mi sad možemo većinom pratiti kriterije, ali ne znam što bih radio da smo tada bili u toj situaciji. (Kata): Kada autori predaju svoj rad na javni arhitektonski natječaj, stručni ocijenjivački sud bi trebao biti taj koji procjenjuje da li su ti autori u stanju provesti projekt, jer je to zaista vidljivo na kvaliteti predanog rada uz naravno neke osnovne uvjete na koje smo već navikli prošlih godina. Sada se kroz pojačane kriterije za pristup natječajima zaista dokida mladim ljudima šansa da pristupe samostalno u natječaj i da se u tome profiliraju... A u početku je uvijek teško, i bez natječaja bi, kao što je Neno rekao, životarili u smislu izrade 3D-ova za druge firme koje imaju posla, raznoraznih poslića za prijatelje i rodbinu. Na sreću, nakon stjecanja tih mikro-iskustava i nakon prvog pravog natječaja kojeg smo dobili, krenuli smo u konkretan posao. Kako su investitori i svi ostali akteri reagirali na vas kao tandem, pa i u smislu vaših godina? (Nenad): Pa jesu i nisu, zato što je prvi projekt koji smo izveli iz dobivenog natječaja vodio dogradonačelnik Crikvenice, koji nije bio stariji od nas. I to se dobro poklopilo. On sigurno nije nas diskriminirao. Zapravo, ja nisam dosad imao diskriminirajući kontakt zato što smo mladi. Zasad... Budući da nam je to bio prvi pravi veliki posao, onda smo se i mi jako trudili oko njega, što su sigurno tamo primijetili. Išli smo tamo kad su tražili i kad nisu tražili, i pokušali smo se dokazati na neki drugi način, a ne našim autoritetom kao ljudi koji znaju sve. I na kraju je taj rad i trud dao dobre rezultate. (Kata): Možda mi to nismo osjetili jer nam je bilo prvo iskustvo pa nismo ni znali kako inače ide. Možda bi klizilo lakše

da smo bili stariji, a možda i ne bi, ali definitivno smo kroz taj proces suradnje s investitorom uspjeli steći povjerenje do kraja građenja i investitor je nama na kraju zaista vjerovao. To je nama bio dokaz da se može. Naravno, moraš se jako truditi i neke stvari više puta ponoviti. Ali može se. U kojoj mjeri kroz izvedbu uspijevate zadržati projekt bliskim svojoj zamišljenoj ambiciji / ideji? (Kata): Najljepši dio projekta je stvaranje koncepta. Izvedba i katkad teški administrativni i provedbeni momenti mogu demotivirati čovjeka, ali pokušavamo konstantno imati tu osnovnu skicu u glavi, a detalje, koji možda nekad i pobjegnu, nastojimo vratiti na pravi put na vrijeme. Pokušavamo stvoriti maksimalno dobar i partnerski odnos s izvođačem, što nekad uspije, a nekad ne. I težimo izlaziti si međusobno u susret jer nema kvalitetne kuće bez te suradnje. Pokušavamo steći povjerenje investitora kako bi neke stvari, koje nisu tipične, prihvatio i uvidio da se to može izvesti i na neki drugi način. Kako biste ocijenili i opisali okolnosti pod kojima se danas odvijaju arhitektonski i urbanistički natječaji u Hrvatskoj u smislu legitimiteta i političkih uplitanja? (Kata): To je dosta generalno pitanje. Mogli bismo govoriti i o nekim specifičnim situacijama. Ali mislim da povjerenje autora nije prema naručiteljima na nivou na kojem bi moglo biti. Mislim da bi priču trebalo učiniti još transparentnijom, olakšati administraciju i otkloniti sumnje u obliku razmišljanja je li natječaj već za nekoga namijenjen, jer arhitektonski ured mora jako mnogo vremena, truda i novca uložiti u natječaj i, ako u startu već sumnjaš da je za nekoga predodređen, onda tu motivacija pada i dolazi do sve lošijih rješenja. (Nenad): Nažalost, takvi natječaji postoje, koji su kompromitirani. I to je realnost. Mi sad možemo to prešutjeti, ali to postoji. Isto tako, ono što možemo je saznati unaprijed da li takvo što postoji i onda uglavnom nastojimo izbjeći natječaje

1/ Novi studentski paviljon, Osijek, 2015. (1. nagrada na natječaju)

za koje postoji takva sumnja. To su najčešće pozivni natječaji ili neki natječaji koji su relativno tihi. Ponekad možemo po članovima žirija to pretpostaviti. To je tako. Mi o tome možemo šutjeti, ali to je tako... A bilo je primjera gdje smo čuli da će neki natječaj dobiti taj i taj. Dakle, pričamo o javnim urbanističkim natječajima. Onda sam razmišljao, ma ne može to tako, ma nije da se to zna unaprijed, neće se valjda, sad kad svi znaju, to i desiti. I onda se to dogodi. Tada, naravno, gubiš povjerenje. I sad pokušavamo birati natječaje sa što neutralnijim žirijem. Kada se radi o manje poznatom žiriju, tada i ne razmišljamo o tome, nego onda idemo u to. Ako su nam neki članovi žirija sumnjivi po nekom nizu natječaja koji

2/ Trg Stjepana Radića, Crikvenica, 2011/2013. (1. nagrada na natječaju), fotografija: Bosnić + Dorotić

se dogodio, onda nam je žao i ne želimo sudjelovati. Najbolje je kad se radi o nekim ljudima za koje nisi čuo i onda samo radiš ono što misliš da je ispravno, pa si na miru. Postoje li u Hrvatskoj razlike u lokacijama u smislu boljih ili lošijih okolnosti za provedbu natječaja i njihovu kasniju izvedbu? (Kata): Naše iskustvo je dosad pokazalo da su manje sredine puno bolje. (Nenad): Oni manje raspisuju natječaje, ali kad raspišu natječaj, onda stvarno žele nešto napraviti jer se njima drugo

Puno više bi se trebalo raditi na lobiranju, da se opet vratim na natječaje, na način da natječaje vode strukovne udruge, da imaju svoju glavu i rep i da se na neki način eliminira nelojalna konkurencija.

Nenad Ravnić, Kata Marunica; fotografija: Ivan Pavliš

ne isplati. Što će bacati pare na raspisivanje natječaja kad ono nije jeftina stvar. Oni na pare gledaju i žele za njih najbolje rješenje. Tako da mi puno više preferiramo manje sredine. One u Zagrebu i po većim mjestima smo počeli, u pravilu, izbjegavati. Kato, kakva su tvoja iskustva u vezi s angažmanom u Sekciji mladih Društva arhitekata Zagreba i kako vidiš razvoj i napredak strukovnih organizacija otada do danas? (Kata): Meni je bilo jako interesantno biti u Društvu arhitekata i u Sekciji mladih, pogotovo zbog toga što se tamo okupljala grupa mlađih arhitekata i studenata koji su zaista imali entuzijazam napraviti nešto i vidjeli su određene mogućnosti da to provedu. Društvo arhitekata Zagreba im je dalo potporu, moralnu, a financijsku – koliko se dalo. Zapravo je šteta što nikad nema dovoljno novca za sve te stvari koje su bile zamišljene. Mladi ljudi mogu volontirati svojim radom, ali da barem ima novaca za provedbu svega toga na nekom većem nivou. A što se tiče Društva arhitekata Zagreba i Udruženja hrvatskih arhitekata, mislim da bi bilo dobro kad bi nadzorni odbori i odabrani ljudi bili plaćeni za svoj posao jer to je sad još uvijek volonterski sustav. Kada netko volontira, a ima svoj privatan ured, upitan je njegov angažman uz svakodnevni posao. A zapravo takva jedna udruga zahtijeva full time posvećenost realizaciji projekata koje provode. Puno više bi se trebalo raditi na lobiranju, da se opet vratim na natječaje, na način da natječaje vode strukovne udruge, da imaju svoju glavu i rep i da se na neki način eliminira nelojalna konkurencija. Kako oboje komentirate njihov rad i koji su ključni problemi s kojima se hvatate u koštac kao prakticirajući

arhitekti u Hrvatskoj, a smatrate da bi mogli biti artikulirani, odnosno čak i riješeni kroz te organizacije? (Nenad): Ovo pitanje zahtijeva knjigu. Ha-ha. Ukratko, što se tiče Hrvatske komore arhitekata, da se napokon odrede prava, cjenici i slično jer ovo sad je divlji zapad. Cijene lete na sve strane. Nemoguće je složiti konkretnu ponudu jer damping cijene sa svih strana više ne možeš ni pratiti. Cijene su općenito jako pale i sad mi to sve prenosimo na električare, strojare i sve je to jedna lančana reakcija. Taj dio se mora pod hitno riješiti jer je nemoguće raditi više u ovakvoj situaciji. Nadate li se određenim promjenama u sustavu s promjenama vodstva Komore? (Kata): Mislim da je to pitanje iznad Komore. Pitanje je uopće moći Komore da utječe na takve stvari i mislim da je Zakon o javnoj nabavi, i restrikcije koje on uvodi, početak svega. Čim je uvjet za dobivanje posla najjeftinija ponuda, to govori sve. U natječaju recimo ne piše da će zahvat koštati toliko i toliko i da će cijena biti zbog toga tolika, nego se samo najčešće kaže da je procijenjena vrijednost projektne dokumentacije – tolika. Ali nije jasno iskazano iz čega je izvučena ta cijena. Uz natječajni program nije izvučena kalkulacija kako bi znali što je zapravo uključeno u tu ponudu. Događalo se na više natječaja, češće provođenih u jedinicama lokalne samouprave, gdje se granica stavi na 200 tisuća kuna za projektnu dokumentaciju, što je cijena za bagatelnu nabavu, a nema zapravo veze s arhitektonskim natječajem. A ljudi koji tamo rade to možda čak i ne znaju da 200 tisuća nije gornja granica za javni arhitektonski natječaj. Vlada opća neupoznatost i neznanje. Komora bi trebala postrožiti uvjete za raspis arhitektonskih natječaja pogotovo u smislu formiranja procijenjene cijene projektne dokumentacije.

(Nenad): Tu je i još jedan dodatni problem što se procijenjena vrijednost projektne dokumentacije uopće i piše u natječaj, umjesto da se radi po Cjeniku Komore. Dakle, odmah u raspisu natječaja se fiksira cijena dokumentacije, gdje onda svako pregovaranje nestaje. A te cijene su jako niske... Općenito sve koji i raspisuju natječaje treba educirati jer sad su počeli raspisivati natječaje svakakvi uredi, općine, pa i ovlašteni arhitekti. Dobije se licenca za to i Komora to mora potvrditi, ali i svakome se svašta potvrđuje. Kako organizirate vaš rad u uredu koji broji poveći broj zaposlenika za hrvatske prilike? Bavite li se vi kao direktori isključivo organizacijskim poslovima, a dani iscrtavanja projekata su za vas gotovi, ili? (Nenad): Što se mene tiče, crtanje nikad neće biti iza mene, to je jednostavno to čime se bavim. A, između ostalog, moramo se baviti i menadžeriranjem. Meni taj dio posla nije baš drag, ali je nužan. Sami smo si krivi što smo radili ured! (smijeh) Mogli smo biti zaposleni negdje pa bi netko drugi donosio poslove. Ovako moramo sami. Ali budući da je puno poslova došlo iz natječaja, to nas je direktno uključivalo da prakticiramo i crtamo. (Kata): Puno je stresa, pogotovo u Hrvatskoj, u pronalasku posla. Dinamika dolaska posla nije ujednačena. Čovjek si ne može napraviti ugodni gantogram rada tijekom godine jer ne možeš investitoru reći javi mi se za pet mjeseci pa ćeš dobiti termin, nego se moraš strgati dva mjeseca ako imaš previše toga ugovoreno ili, ako nemaš, moraš znati kako ćeš sve te ljude “zabaviti” i platiti. To je najveći problem zapravo, ta sinusoida dinamike posla. Radno vrijeme je jako rastezljivo, pa dajemo veliku odgovornost i slobodu zaposlenicima kako će se organizirati. Koje su vrijednosti za koje se kao praksa zalažete u smislu vizije arhitekture? (Nenad): Poštenje pa... Šalim se. Prava stvar na pravo mjesto. Ne možeš na svako mjesto staviti neku hiper-ludu arhitekturu, a ne smiješ i na neko drugo mjesto staviti nešto predosadno i preobično. Svaki zadatak zahtijeva nešto posebno i pokušavamo svaki put odgovoriti na to, što ne znači da uvijek pogodimo. Jednostavno odgovaraš na probleme. Ako nemaš neki problem, onda nemaš ni odgovora, tj. projekta. Ako treba izmišljati probleme, najčešće se tu pogubimo.

Kupalište Paromlin, Zagreb, 1. nagrada na međunarodnom natječaju

(Kata): Dobro promisliti kontekst, napraviti neke pozitivne motivacijske momente u projektu. I nekada se dogodi da što je situacija kompleksnija, da se puno bolje snalazimo u tome jer svi problemi generiraju finalno rješenje. Mislim da je neki relativan uspjeh u projektiranju javnih prostora bio upravo u tome. U javnom prostoru uvijek ima hrpa problema koje treba riješiti. Javni prostor se treba promatrati kroz dugi niz godina i kroz različite korisnike, i meni je njega možda najugodnije projektirati. Upravo zbog toga javni prostor uvijek pokušavamo ugurati i u neke drugog tipa zgrade. Stvarate li iz toga onda neku svoju specifičnost u odnosu na druge arhitekte? (Nenad): Ja bih rekao da je to ta potpuna sloboda i otvorenost...

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Rekonstrukcija sanitarnih čvorova u Kampu Mon Perin, Općina Bale, 2015/2016, fotografija: Bosnić + Dorotić (1), Nikica Pavlović (2)

(Kata): Zanimljivo je isto kad tim dugo vremena radi zajedno, onda se neke stvari mogu objasniti pišući rukama po zraku. Tako da već znamo koja će gesta potaknuti ekipu da napravi nešto. I ta neverbalna, sažeta komunikacija je zanimljiva odlika naše ekipe. Ove godine napravljena je zanimljiva svjetska anketa o ženama u arhitekturi s dosta poražavajućim i demotivirajućim rezultatima, ali i vrlo realnim i aktualnim u našim profesionalnim krugovima. Kako bi ti komentirala tu anketu i koja su tvoja dosadašnja iskustva i stavovi? (Kata): Ja sam često puta dobila to pitanje, ali nekako sam uvijek razočarala svojim odgovorom jer se ja u svojoj praksi nisam susrela s diskriminacijom kao žena, ni na fakultetu, ni u uredu. Kasnije se kroz praksu ureda diskriminacija dogodila Nenadu i meni u jednakoj mjeri. Nekad klijent može htjeti više raditi sa ženom, a neki drugi više s muškarcem. I bilo je situacija i na jednoj i drugoj strani. Neno i ja kao partneri smo vrlo racionalno o tome odlučivali i dogovorili bismo se za pojedine komunikacije. Ali mislim da to više nema veze s muško-ženskim odnosima, već karakterno – tko ti više odgovara. (Nenad): Ja djelujem uvijek malo više ljući. I netko tko misli da takvog arhitekta treba – uzme mene, a Kata je kao malo lakša pa se usmjeri na nju (smijeh). Ja kad čujem nešto

1/ Demonstracijsko vinogradarsko vinarsko pokušalište za potrebe studentata Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, Mandićevac 2015/16 2/ Rekonstrukcija restorana Porto Buso u Kampu Mon Perin, Općina Bale, 2015/2016, fotografija: Bosnić + Dorotić

krivo, odmah se povučem ili nabacim neku svoju grimasu i to jednostavno nekome ne paše. Tako da su to samo neke karakterne stvari. Kako vam posao utječe na privatni život, kako postavljate granice? (Nenad): Sve je preklopljeno. Snalazimo se kako stignemo. Ja bih arhitektonski posao objasnio i doživljavam ga na način kao da sam neki sportaš i idem na treninge, tj. idem na posao. To je jednostavno dio tebe. Ne možeš ti poslije 18 sati blokirati taj dio sebe i prestati biti to što jesi. Mi smo u tome cijelo vrijeme. Pričamo o projektima i navečer i ujutro. (Kata): Često su nas ljudi znali upozoravati na početku, u smislu da nije dobro miješati privatni i poslovni život, ali, meni se danas čini, da to nije tako posloženo, ja ne znam kako bih to uopće ikad posložila. Nama je sad ovako jednostavnije. I moje i partnerove odgovornosti su jednake i doma i u uredu. Nitko nema pravo nekome mjerkati tko je više što radio. Sve je Naše. I mislim da je to veliki plus. Isto kako pričamo o djeci i na poslu. Nekad to zvuči naporno i kao da si cijelo vrijeme u poslu, ali isto tako taj posao više ne gledaš samo kao posao jer on ima velike gušteve u sebi. Momenti kad možemo sjesti jedan na jedan i projektirati nešto, meni je to kao piva s najboljim frendom. A to nije više onda posao.

Povijest nam pokazuje da se arhitekti gotovo uvijek probijaju na scenu u paru. Koja je to specifičnost vašeg spoja iz koje je proizašao uspjeh i na koje biste individualne odlike uperili prstom, a da čine upravo tu dobitnu kombinaciju? (Kata): Ja mogu reći da je to Neno! (smijeh) Mi smo se upoznali u Radionici arhitekture i tamo smo već neko vrijeme projektirali skupa. Ja sam oduvijek znala da želim imati svoj ured, a posao kod Rake je bio super trening. Skužila sam Nenu kao jako dobrog partnera u projektiranju, suodgovornosti prema poslu, i shvatila sam da mi treba baš takav partner na kojeg se mogu osloniti i da mu mogu vjerovati. I tu se dogodio taj jedan klik, gdje sam ga motivirala da i on počne razmišljati u tom smjeru. Osnovno je bilo i što smo oboje bili u stanju užasno puno raditi. Mi smo stvarno radili kao konji i još uvijek tako radimo. A dan-danas se posvađamo na poslu i žestoko diskutiramo. Spomen-obilježje Gordanu Ledereru, Čukur brdo, Hrvatska Kostajnica, 2014/2015. (koautor: Petar Barišić); fotografija: Bosnić + Dorotić

Koji projekt/događaj je bio prekretnica, poslije kojeg projekta/događaja ste imali osjećaj da više ništa nije isto? (Nenad): Vjerojatno Paromlin kao nešto što nas je lansiralo, iako iz toga nije išla izvedba, ali se malo pročulo za nas što jako dobro dođe jer za nekih godinu dana dođeš u novine, pa te nazovu iz Globusa i nazovu te kako te već nazovu (smijeh) i taj Globus netko čita. A u financijskom smislu i smislu firme rekao bih Crikvenica. To je bio ugovor pa smo mogli zaposliti još jednu osobu, dobili smo pravo iskustvo građenja, što je vrlo važno, ali nije bilo toliko eksponirano kao što je bio Paromlin. Ali mislim da su ta dva projekta, svaki na svoj način, nešto učinili za nas.

Možete li zamisliti scenarij da je nakon odlaska iz zadnjeg ureda u kojem ste bili zaposleni svatko krenuo u svom smjeru i kako mislite da bi se stvari odvijale u toj verziji? (Nenad): Ha, snašli bi se. Ja bih vjerojatno radio kao neki freelancer nešto ili bih se zaposlio u nekoj firmi gdje je gazda samo menadžer, a ja bih se pokušao uguziti u poziciju glavnog projektanta. Dakle, da sam ja taj koji projektira, a da mi netko drugi dofurava posao. Kata bi vjerojatno imala svoju firmu. (Kata): Da, ja bih vjerojatno imala svoju firmu i morala bih naći neku verziju “Nene 02” jer ja isto osjećam da nisam kompletna ponuda za tržište. Znam koje su moje vrline i mane i definitivno bih tražila “dodatak” kako bih unaprijedila cijeli proizvod. Ja sam i prije surađivala s raznim arhitektima, s nekima bolje, s nekima lošije, i tražila bih nekoga tko je radoholik i tko jako voli arhitekturu, slične karakteristike koje sam našla u Neni, bilo kao šefica njoj /njemu ili kao partnerski odnos, koji je ponekad lakši jer uvijek imaš neki balans u poslu. U tandemu je, doduše, vjerojatno teže kad nisi povezan i privatno.

Skužila sam Nenu kao jako dobrog partnera u projektiranju, suodgovornosti prema poslu, i shvatila sam da mi treba baš takav partner na kojeg se mogu osloniti i da mu mogu vjerovati.

intervju | NFO d.o.o. (neformalna organizacija)

(Nenad): Ja sam se tada htio odvojiti iz ureda i znao sam da mi je potrebna osoba koja je “projektant-menadžer” jer ja nemam menadžeriranje u sebi. Nesposoban sam ugovarati posao i dati cijene, a, među ostalim, jako smo dobro funkcionirali u projektiranju. I još kad se nadoda ta karakteristika da je ona sposobna donijeti posao, za razliku od mene, onda mi je sve bilo jasno. Ja sam radio i s drugim ljudima na uspješnim natječajima, ali jednostavno mi smo svi bili projektanti i meni je tad bilo jasno da nikad nećemo dobiti posao, osim što bi možda bili genijalni u nekakvim natječajima. Krucijalan u ovom poslu je privatni kapital, a ne ovi natječaji. Od njih ne možeš egzistirati jer neki propadnu... Mislim da sam već tada prepoznao da dobro funkcioniramo u projektiranju, a ova dodatna karakteristika mi je bila ključna. Ne miješamo privatno u posao. I tako funkcioniramo sa zaposlenima. Ne želimo da itko kritiku shvati osobno, već je cilj – cilj. Ako meni netko kaže, “to je nešto glupo”, okay, neću to shvatiti u smislu da sam ja glup ili kriv, već u smislu da, ako tebi nešto smeta, smetat će i investitoru ili žiriju. Rješavamo probleme kroz diskusiju.

Anketa Oa natjec ˇajima: pitanja postavio Boris Popović

anketu uredio Ian Kruezi

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Nadamo se da ćemo uskoro objaviti u zasebnom broju pregled svih urbanističkoarhitektonskih natječaja u zadnjih par godina. ČIP ponovno izlazi redovito tek godinu dana, a tromjesečni ritam ne ostavlja puno prostora u pojedinačnim brojevima. Bit će to kvalitetan pregled i arhivska građa za budućnost, što je oduvjek bila jedna od najvećih vrijednosti ovog časopisa. Dotad čitajte o natječajima i kroz ovu anketu koja je dala vrlo zanimljive odgovore.

Zvonimir Prlić

Vedran Jukić

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? 63.

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Petnaest.

2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? 4.

2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Pravilnik ima manjkavosti, npr. nije egzaktno definirano na koji se način određuje stručnost izrađivača natječajnog elaborata (osim da on mora biti ovlašteni arhitekt), što ostavlja mogućnost značajnih pogrešaka prilikom definiranja niza ulaznih podataka u projektnom zadatku / programu natječaja na temelju kojeg natječajni radovi moraju biti izrađeni. Isto tako, nije dovoljno definirano na koji se način biraju članovi ocjenjivačkog suda i koje kompetencije oni moraju imati da bi kvalitetno ocijenili radove, što znači da radove može ocjenjivati zapravo bilo tko koga imenuje raspisivač. Ovaj problem može biti posebno naglašen ako natječaj ne provodi nepristrana strukovna organizacija. Samo kroz ovih nekoliko navedenih manjkavosti Pravilnika u pitanje se do-

3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Da. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Financije, neriješeno vlasništvo i manjak političke volje.

1 2 3 4

Na koliko ste (otprilike) urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja?

3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? U takvim slučajevima se uvijek postavlja i pitanje pristranosti, ali i pitanje (ne)kompetencije ocjenjivačkog suda koji donosi odluku. Bilo je slučajeva kad su se nagrade dodijelile radovima koji nisu bili u skladu s prostornim planom, općim uvjetima i/ili programom natječaja, čime se nije poštivao Pravilnik i direktno su se oštetili natjecatelji koji su uložili znatn(ij)e projektantske napore upravo u zadovoljavanju svih propisanih projektantskih i formalnih uvjeta. Ono što nedostaje je adekvatna posljedična valorizacija provedenih natječaja, posebno u slučajevima kad se nakon provedbe ukazuje na nepravilnosti prilikom provedbe. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Unazad nekoliko godina čest je slučaj da se natječaji provode bez unaprijed pripremljenih sredstava za projektiranje i izvedbu, pritom se financiranje oslanja isključivo na fondove Europske unije, a za cilj imaju često i političku promidžbu kao prioritet. Uz to, prolongirani period od natječaja do početka izrade projektne dokumentacije (kad se konačno pribave sredstva), ako i dođe do realizacije, veliki problem predstavlja obavezan način ugovaranja izvedbe prema Zakonu o javnoj nabavi gdje je jedini kriterij odabira izvođača najpovoljnija ponuda. Nažalost, često se događa da zbog toga realizacija ne bude onakva kakva bi trebala biti.

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Sudjelovali smo na tridesetak natječaja tijekom deset godina. Trudimo se raditi dva-tri natječaja godišnje. 2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Najčešće nije problem u samom Pravilniku, nego je provođenje samih natječaja ponekad upitno, prije svega u odabiru i kompetentnosti žirija. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Ponekad se može steći dojam da su neki radovi favorizirani ili osjećaj da žiratori imaju sklonost prema određenim projektantskim rješenjima. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Problem može nastati kad je rok u kojem se natječajni pro-

anketa | O natječajima

Davor Mateković

vodi odabir najboljih rješenja, što je upravo i cilj provedbe natječaja s područja arhitekture i urbanizma.

jekt realizira godinama iza provedbe samog natječaja. Iako bi dobar projekt trebao biti bezvremenski, s velikim vremenskim odmakom projekti često gube na suvremenosti.

Dinko Peračić

Vesna Mikić 1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Dvanaest.

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Na tridesetak natječaja, s pažnjom na ostale radne obaveze – nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti kao profesora Arhitektonskog fakulteta. S nekoliko dobivenih prvih ili drugih nagrada.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Najslabija točka Pravilnika je ocjenjivački sud, točnije: provođenje svih elemenata članka 17. Pravilnika. Često sam odustajala od nekog natječaja upravo zbog članova žirija. Ako je netko bio u žiriju jučer, taj nema što raditi barem sljedećih nekoliko godina. Treba stvoriti listu referentnih arhitekata, s različitostima i u generacijskom smislu. Mislim da je važna bolja usuglašenost raspisivača i provoditelja, dva ključna subjekta u ovom članku. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Nemam konkretnih dokaza, bilo je situacija koje bi stale pod latinsku mudru izreku sapienti sat – pametnomu dosta. Sudjelujući na tim natječajima, rad je bio itekako koristan, prvenstveno u smislu vlastitog učenja. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? U realizaciji bi koristilo da su arhitekti intenzivnije uključeni na putu prema realizaciji, po svojoj ulozi su proaktivniji od ostalih aktera u realizaciji. Ozbiljna prijetnja u završnoj fazi su damping cijene u procesu ugovaranja i realizacije nakon provedenih natječaja.

Najslabija točka Pravilnika je ocjenjivački sud, točnije: provođenje svih elemenata članka 17. Često sam odustajala od nekog natječaja upravo zbog članova žirija.

2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? 3. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Da. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Slaba priprema investicije, nerazrađen program, odluke ocjenjivačkog suda koje vode kompliciranju realizacije.

Bernarda Silov

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Pedesetak. 2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Loš, nitko ne bi smio raspisati natječaj bez potvrde da je iznos naknada za buduću projektnu dokumentaciju prema Pravilniku o standardu usluga (arhitekta), a koji je prethodno provjerila i ovjerila stručna osoba od strane Komore. Pravilnik bi morao još više naglasiti da se sva projektna dokumentacija, koju nabavljaju javni naručitelji, provodi isključivo putem javnog otvorenog natječaja za najbolje idejno rješenje. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Da. Buduće pobjedničko rješenje je bilo iscrtano u layeru natječajnih podloga, natječaj je bio u Splitu za jedan hotel prošle godine.

4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Nejasna procedura pregovaračkog postupka u kojoj se raznoraznim tumačenjima manipulira važnosti autorskih prava i pravilnicima o standardima projektantskih usluga (tj. cijenama), a rezultat je manjak detaljnih izvedbenih projekata. Na to se nadovezuje Zakon o javnoj nabavi, gdje se jeftinom dozvoljava nerealno niska cijena izvedbe i nadzora. A rezultat tako niskih cijena su nemarni nadzori i izvođači koji uplitanjem u projekt utječu na realizaciju lišavajući je njenog izvornog koncepta i autorske zamisli. U cijelom tom dugotrajnom procesu nema nažalost ni rokova, ni kvalitetnih strukovnih kontrola od strane javnog naručitelja (zašto?), pa slijedom toga ni za koga nema ni sankcija.

Vanja Rister

2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Uglavnom je u redu. Problematična je, nekad, interpretacija pravila. Moj dojam je da postoji vrlo liberalno tržište provoditelja natječaja, koje nije intenzivno regulirano ili nadzirano. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Rijetko sam imao utisak da neki natječaji idu na ruku određenim natjecateljima. Ipak, mišljenja sam da, u pravilu, natječaji na kojima sam sudjelovao nisu imali predodređenog pobjednika. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Najveći problem je što realizacije često nema. Ako je ima, problemi su uglavnom premostivi, a tiču se građevnog programa, budžeta (za projektiranje i izvedbu), roka (dugi za ugovaranje i vrlo kratki za projektiranje). Također, mnogi od projekata, koje smo preko prve nagrade na natječaju realizirali u smislu izrade dokumentacije i dobivanja dozvola, još nisu izgrađeni.

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Sudjelovao sam na više od dvadeset natječaja, ranije sam, a u zadnje vrijemes Ivom Letilović. 2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Moram priznati da se više ne opterećujem i ne čitam što piše u Pravilniku o natječajima jer mislim da sve to skupa nema previše utjecaja na rezultat natječaja. Osim toga, imam izrazito odbojan stav prema Zakonu o javnoj nabavi u domeni projektiranja, a samim time i prema natječajima provedenima prema tom Zakonu. Mislim prvenstveno na restrikcije uvjetovane godišnjim prometom tvrtke, ili realiziranim ugovorima, čime se eliminiraju svi oni koji to nemaju i samim time se ruši bit natječaja kao najdemokratičnijeg puta dobivanja najboljeg rješenja. 3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Mislim da je izraz “namješten” presiromašan da bi opisao svu silu razloga zašto je pobijedio određeni rad. U pravilu su tzv. investitorski natječaji dogovoreni i na takvim natječajima ne sudjelujem. Moram priznati da još uvijek vjerujem u plemeniti smisao natječaja i mislim da veliki broj kolega u žirijima bira prema svom znanju i sposobnostima prepoznavanja dobrog projekta. Drugi je problem kriterij odabira članova žirija. Sudjelovao sam kao član žirija na nizu natječaja i mogu reći da niti jedan od njih nije bio “namješten”. 4/ Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Sama realizacija prvonagrađenog rada ovisi o nizu faktora tako da nema pravila. Za neke projekte, koji su se nakon natječaja realizirali, možda bi bilo bolje da nisu.

Moram priznati da još uvijek vjerujem u plemeniti smisao natječaja i mislim da veliki broj kolega u žirijima bira prema svom znanju i sposobnostima prepoznavanja dobrog projekta.

anketa | O natječajima

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Kao autor na cca trideset natječaja, kao član/zamjenik žirija ili tehnička komisija na cca sedam.

Igor Pedišić

Nakon 6 godina

Tomislav Pavelić

Muzej nosti

piše Boris Popović

1/ Na koliko ste urbanističko-arhitektonskih natječaja sudjelovali? Ne znam, svakako mnogo od 1990. do danas. 2/ Koja je vaša ocjena važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza? Nisam ga pomno proučavao pa ne mogu određeno odgovoriti.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Nedavno je povodom izložbe plakata Borisa Bućana u Muzeju suvremene umjetnosti održano predavanje Dejana Kršića. Počelo je nešto poslije 17 sati, unutar izložbenog prostora, pred punom sobicom zainteresiranih. Kad su ljudi po završetku, nakon sat i pol, izašli u izložbeni prostor još malo baciti oko na Bućanove plakate, shvatili su da to ne mogu jer su svjetla pogašena – izložba se zatvara u 18 sati! Naime, sjećam se trenutka kada su se, usred predavanja, ugasila sva svjetla osim u prostoru gdje je bilo predavanje, a ja sam se, zbog ovog karakterističnog propusta organizatora sjetio o čemu ću pisati u ovom broju. Ministarstvo kulture i Grad Zagreb su 10. ožujka 1999. raspisali Natječaj za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji je organiziralo i provelo Društvo arhitekata Zagreba. Više od pola godine kasnije renomirani ocjenjivački sud dodijelio je prvu nagradu radu arhitekta Igora Franića. Prema prvonagrađenom idejnom rješenju kolega je izradio ostale projekte koji su, uz još neke sitnice, rezultirali zgradom kakvu imamo danas. Izvođač: Tehnika d.d. Otvorio: (još uvijek) gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. “Imamo zgradu!” nedavno su se veselili budući korisnici novoizgrađene Muzičke akademije u Zagrebu. “Imamo Hrvatsku!” i danas viču oni koji upravo rade na tome da je imamo što manje (ili da je imaju samo oni?). “Imamo zgradu!” isticali su i kulturnjaci 2010. godine kad je otvoren MSU. Kao da je to dovoljno, kao da to unaprijed od odgovornosti oslobađa sve uključene, kao da je uistinu dovoljno izgraditi, kao da se radi o binarnom razmišljanju: 0 ili 1. Čak nema ni X... jer DA! – nije ovo

3/ Jeste li kada primijetili da je natječaj na kojem sudjelujete namješten? Teško je optuživati ikoga bez jasnih i nedvojbenih dokaza “grijeha”. Svakako postoje preferencije, npr. neki žirator nagovori nekoga koga smatra prikladnim “odgovorom” na natječajno “pitanje” da sudjeluje, no to ne vidim kao problem samo po sebi, tj. ako se ne radi o apriornom dogovoru/obećanju. Većim problemom smatram to što žiratori (često) žiriraju mimo vlastitih postavljenih (ili prihvaćenih) kriterija. Konkretno, natječaj za međuetničku školu u Vukovaru: ako propozicije kažu da je budžet limitiran, a da zgrada mora biti useljena u roku od oko godine dana, onda nikako ne može biti odabran projekt koji predviđa cijelu podzemnu etažu. Svatko tko je išta izveo zna da znatni zemljani i betonski radovi, zbog prirode tehnološkog procesa, sigurno ne mogu biti zgotovljeni unutar postavljenog vremenskog roka. Zanimljivost, čak ni izvrsnost nekog projekta ne može biti motiv za de facto negiranje vlastitih postavljenih parametara. 4/Koji je, po vašem mišljenju, najveći problem realizacije nakon provedenih natječaja? Glavni problem jest to da dobiven / osvojen natječaj (više) nije nikakvo jamstvo za izradu projektne dokumentacije vlastitog projekta – institucija odabira prema kriteriju najniže cijene možda štedi novac, no sigurno nije dobro polazište za kvalitetan rezultat, jer se najnižim cijenama, a to znači bitno skraćenim procesom projektiranja i gradnje, ne može osigurati kvalitetno rješenje. Svodi se to na poslovicu Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino. Takva praksa nameće pitanje uloge i smisla struke u društvu, tj. strukovnih udruga (Komora, UHA) kao posredničkih tijela. Očito arhitektura, tj. prostorno djelovanje, ne smatra se (više) bitnim, a potvrđuje se to dodatnim administrativno-zakonskim “kompliciranjem” bavljenja arhitekturom, čime sam prostor i njegov (društveni) učinak postaju sporedni.

suvremene umjet u Zagrebu Fotografija Ivan Kolonić

sportska prognoza, ovo je (trebao biti) vrhunac hrvatske arhitekture. Ne ulazeći u dokazivanje tko je točno odgovoran za što navest ću samo probleme za koje se nadam da se više nikada neće ponoviti ni u jednoj novoj javnoj zgradi! Ups... Imamo Muzičku akademiju! Imamo zračnu luku, jedan od zadnjih projekata iznenada preminule Zahe Hadid? Nemamo! Imamo Zračnu luku Franjo Tuđman. Projektni zadatak odnosno natječajni program nije bio kvalitetan. Nije izabrano kvalitetno arhitektonsko rješenje. Konstruktivno, zgrada je vidljivo krpana (dodatni stupovi, ojačanja i sl.) i ne vjerujem da izvedbeni projekt nije mijenjan na licu mjesta. Leksan ploče na pročelju navodno imaju garanciju 14 godina i bit će interesantno vidjeti koliko stvarno traju. Ne usudim se ulaziti dublje u njihova termička ili protupožarna svojstva. Prilaz muzeju (moguće je dostojno prići samo s juga) počinje podsjećati na plato ispred Kockice. Na krovu zgrade su klima-komore koje blago rečeno narušavaju jasnoću i kvalitetu forme koja je ovoj arhitekturi donijela 1. nagradu i realizaciju. Izgleda mi kao da kolega Franić, kasnije i Glavni projektant, nije predvidio komore na vrijeme pa je njihova materijalizacija više rezultat projektiranja in situ, pardon, pod moraš. Zgrada je zbog svog volumena i funkcije imala priliku iskoristiti tada već postojeće mogućnosti energetske učinkovitosti i uštedjeti Gradu velika financijska sredstva. Na primjer, MSU nema dizalicu topline, a bilo je devet godina vremena, za vrijeme projektiranja i građenja da se ona ugradi... ili možda iskoristi 8000 m2 ravnog krova. Umjesto toga, samo možemo zamisliti, a uprava MSU-a bi trebala javno iznijeti

podatke o tome koliko se godišnje troši na grijanje i hlađenje zgrade, koliko duguju HEP-u i je li u izložbenom prostoru uopće moguće održavati vlagu i ostale klimatske uvjete prema zahtjevima neke normalne umjetničke zbirke koja bi gostovala u Zagrebu. I dok je Kršić završavao predavanje o povijesti plakata pitajući se je li danas .jpg na Fejsu zamijenio plakat, pitao sam se zašto me MSU posebno smeta. Zašto baš ta zgrada? Zbog toga što je rezultat natječaja i društveno-političkih odnosa, ali i rezultat struke. Zbog toga što dio struke (plus dio kulturnjaka) ignorira situaciju i pritom ne radi ništa da je popravi. Doduše, većinu njih uvijek nešto spasi. Ili Zakon o legalizaciji, ili apartmani u roditeljskoj kući na moru, ili vlastita samoobmana (što može trajati jako dugo), i valjda ih (kao i ekipu Imamo Hrvatsku!) sam Bog čuva. No realnost središnje osi Zagreba ostaje. Nakon Lisinskog imamo fontane, pa – uskoro– još fontana. Preko puta njih Podružnica Zrinjevac je porušila stara i zasadila nova-ljepša-mlada stabla, točno u punoj dužini zgrade NSK da se krematorična ljepotica što bolje vidi. Južno od Spunka možete vidjeti nekoliko ostavljenih stabala koja su originalno zasađena kad je izgrađen cijeli kompleks. S druge strane je opet nelijepa, ali staklena zgrada. I onda prelazimo Savu... i, da ne duljim s ostalom bivšom i budućom izgradnjom na tom važnom potezu, na kraju nas pozdravi – MSU. Uvijek si zamislim strane arhitekte i pitam se što oni pomisle kada vide zagrebački MSU.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Arhitektonsku Željka struku danas u Jurkovic´ Hrvatskoj treba resetirati INTERVJU

Priredio i potpitanja postavio Boris Popović

Fotografija Mario Mihaljević

Rođena u Vinkovcima. Diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1993. Godine 2009. upisuje doktorski studij. Područje znanstvenog interesa vezano je uz potencijale željezničkih koridora kao razvojnih urbanističkih koridora gradova. Bila je zaposlena u projektnom birou “Arhitekt” u Osijeku, zatim u osječkom gradskom poglavarstvu kao stručna suradnica za arhitekturu i prostorno uređenje, zatim pomoćnica pročelnika za prostorno uređenje, a 2007. otvara vlastiti projektni biro. 2011. postaje predavač na Građevinskom fakultetu u Osijeku. Zajedno s kolegama, autorica je više višestambenih zgrada i obiteljskih kuća u Osijeku, te uređenja glavnog osječkog trga. Četiri godine je predsjednica Društva arhitekata grada Osijeka. Od 2012. do 2015. bila je članica Upravnog odbora, a 2015. godine izabrana je za predsjednicu Hrvatske komore arhitekata. Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

(Intervjue s predsjednicama dvije najznačajnije strukovne organizacije arhitekata u Hrvatskoj zamislili smo na sljedeći način: kolegama smo ponudili da im sami postave po jedno pitanje i za svaki intervju odabrali smo desetak najzanimljivijih pitanja. Ovom prilikom zahvaljujemo se svima na suradnji.)

Koja je vaša definicija pojma arhitekt? (Krešimir Rogina) Arhitekt je član zajednice kojemu je društvena zajednica kroz obrazovanje dala stručne kompetencije i javni zadatak da se brine o prostoru u svim njegovim segmentima. Mislim da djelovanje arhitekta, odnosno arhitektonsku struku danas u Hrvatskoj treba resetirati. Arhitekti moraju izaći iz uskog područja bavljenja disciplinom (kao što je projektiranje i urbanističko i prostorno planiranje) te ponovno osvojiti ona područja koja su također profesija arhitekta: stručni nadzor, vođenje građenja, vođenje projekata, svi poslovi vezani uz energetsku učinkovitost, a polako nam dolaze i nove prilike za djelovanje arhitekata vezane uz BIM (Building Information Modeling), projektiranje zgrada gotovo nulte energije i sl. Svim ovim izazovima moramo prilagoditi obrazovanje arhitekta i, nastavno na to, njegovo stručno i profesionalno djelovanje. Samo na taj način arhitektonska struka prihvatit će izazove vremena i na njih odgovoriti. Smatram da je i danas, možda čak i više nego u 20. stoljeću s obzirom na to da živimo u doba liberalnog kapitalizma i poremećenog sustava vrijednosti, izuzetno bitna socijalna i društvena uloga arhitekta i arhitekture kao dijela znanosti i umjetnosti.

Što treba izmijeniti u prostorno-planskom zakonodavstvu da bi prostorni planovi bili provedivi? Što mislite o GUP-u Grada Zagreba, njegovim izmjenama i dopunama? Hoće li GUP zahvaljujući tim izmjenama postati operativniji i bolji? Kako osuvremeniti planove? (Helena Paver Njirić) Prostorne planove treba podijeliti na strateške i provedbene te sukladno tome definirati im sadržaj. Danas su nam svi planovi i strateški i provedbeni, hijerarhija postoji samo na papiru, ne u provedbi. Strateški prostorni planovi bi trebali biti usmjeravajući, definirati smjernice za uređenje i korištenje zemljišta te uvjete građenja, a provedbeni bi trebali imati jasne i nedvojbene grafičke prikaze te odredbe za provođenje koje bi uključivale i uvjete svih nadležnih tijela (prvenstveno Ministarstva kulture, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, javnih poduzeća…) tako da nakon uvida u plan imate jasno zadane uvjete gradnje, zaštite prostora i priključenja na infrastrukturu, a ne da se ti parametri utvrđuju od slučaja do slučaja. S izmjenama zagrebačkog GUP-a nisam detaljno upoznata, no potičem kolege iz Područnog odbora Zagreb i iz DAZ-a

da daju svoje stručne primjedbe u javnoj raspravi s ciljem postizanja bolje operativnosti zagrebačkog GUP-a.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Bivši predsjednik Hrvatske komore arhitekata (koji je i dalje na važnim funkcijama u Komori) naglašavao je kako HKA u donošenju zakona surađuje s ministarstvima i drugim tijelima, no u zadnjih nekoliko godina ne vidim nijedan zakon ili pravilnik koji nije unazadio arhitektonsku struku. Slažete li se da je Komora pokušavala, ali da su rezultati loši (pogotovo za članove Komore)? (Boris Popović) Naravno da rezultati nisu razmjerni uloženom trudu. Hvala na ovom pitanju jer je to prilika da jednom zasvagda raščistimo što se događalo kod donošenja Zakona o gradnji i Zakona o prostornom uređenju, te zakona iz srpnja 2015. godine. Komora je, mada to zakonski nije predviđeno, kod pripreme svih tih zakona imala svoje predstavnike u radnim skupinama. Zahvaljujući svojim jasnim stavovima i proaktivnim djelovanjem Komora se uspjela za to izboriti, a što nije pošlo za rukom niti jednoj drugoj stručnoj arhitektonskoj organizaciji, instituciji ili udruzi. Djelovanje Komore u tom procesu bilo je transparentno na način da su putem javnog poziva i kroz područne odbore bili uključeni svi članovi koji su davali svoje prijedloge. U smislu angažmana, argumentacije, javnih, saborskih, klupsko-stranačkih istupa i sl. učinjen je maksimum truda i stručnog argumentiranja stavova koje je zastupala Komora. Najvažnije je istaknuti da smo se putem radnih skupina, te u saborskom Odboru za prostorno uređenje zalagali da u okviru zakona kao obveza i dalje ostanu idejni projekt i lokacijska dozvola i projektantski nadzor, i da jedino arhitekt može biti glavni projektant za zgrade. No, nažalost, tadašnje Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja nije u zakone implementiralo stavove Komore te su na kraju političari, tj. Sabor, donijeli zakone koji su danas važeći. Suštinsko je pitanje zašto tadašnja ministrica Anka Mrak Taritaš nije uzela u obzir primjedbe Komore arhitekata. Sada se, nakon dvije i pol godine provođenja zakona, evidentno vidi da smo sa svojim stručnim i argumentiranim primjedbama i prijedlozima bili u pravu. Ovim putem vam kao glavnom uredniku ČiP-a predlažem da napravite intervju s bivšom ministricom, a sadašnjom predsjednicom saborskog Odbora za prostorno uređenje, arhitekticom Ankom Mrak Taritaš (predviđen za sljedeći broj, op. ur.). Neka javno objasni svojoj arhitektonskoj struci zašto u zakonu više nema obveze idejnog projekta, izvedbenog projekta, projektantskog nadzora, zašto i strojarac može biti glavni projektant, npr., za višestambenu zgradu, zašto je kaos u postupcima koji prethode ishođenju građevinske dozvole… Ona je prava osoba za odgovoriti na pitanje zašto se primjedbe arhitektonske struke nisu uvažavale. Djelovanje Komore u segmentu regulative rezultiralo je i donošenjem nekih dokumenata kojima možemo biti zadovoljni. Tu mislim na dokument ApolitikA, koji je kroz četiri politički različita mandata konačno usvojila Vlada 2012. godine. Do sredine 2013. Pravilnik o cijenama usluga arhitekata bio je podzakonski akt, no kasnije, zbog ulaska u EU, on više ne može biti na snazi. Pravilnik o natječajima uspijevamo donošenjem jednoglasne odluke na Skupštini Grada Zagreba u ljeto 2014. pozicionirati kao provedbeni akt za segment provedbe natječaja. Od ljeta 2015. arhitekti mogu vršiti nadzor nad građevinskim dijelom izvedbe zgrada za koje nije potrebna kontrola projekta, a to se de facto odnosi na cca 80% arhitektonske produkcije u Hrvatskoj.

I da zaključim dugi odgovor na ovo pitanje: u trenucima kad EU politički želi maksimalno liberalizirati tržište arhitektonskih i inženjerskih usluga, održati status quo – ili bar dijelom napredovati – veliki je uspjeh. Većina arhitekata nije upoznata s činjenicom da se u novim zakonima uporno pokušavalo članovima Hrvatske komore inženjera građevinarstva omogućiti projektiranje zgrada do 400 m2 ili do kojeg stupnja smo lobirali (putem amandmana u Saboru, klubova zastupnika…) kod donošenja zadnjeg seta zakona. Niz takvih tihih aktivnosti i postignuća ostat će ipak zabilježen u spisima i arhiviran, nikad dostupan članstvu jer je onima koji pišu o strukovnoj problematici puno zanimljivije i atraktivnije govoriti o pompoznim istupima bez konkretnog učinka nego o stvarnoj rovovskoj borbi za interese struke. Zato još jednom hvala na ovom pitanju i na prilici da ne samo članovima Komore, nego cijeloj arhitektonskoj zajednici kažemo da smo se doslovno do dizanja ruku u Saboru JEDINI borili za interese arhitektonske struke u Hrvatskoj. Da ne bude zabune, i u trenucima dok vam dajem ovaj intervju ponovno vodimo tu bitku. Osobno o Apolitici mislim da od nje članovi, osim možda onih koji su na njoj radili, nisu i neće imati značajne koristi. (BP) Ne slažem se. Ona je izrađena s ciljem da se u jednom zrelom i promišljenom dokumentu, kojeg ima većina uređenih europskih država, sažmu nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja. Ono što sada u Komori radimo jeste da Apolitiku s tog nacionalnog nivoa pokušavamo spustiti u manje mjerilo, na lokalne nivoe gradova i regija kako bi u konkretnim kontekstima bila vidljivija rješenja arhitektonskog i urbanističkog razvoja utemeljena na arhitektonskim politikama. Odličan primjer za navedeno je danski grad Vejle. Prije dvije godine Komora je organizirala predavanje o gradskoj arhitektonskoj politici Vejlea i bilo je iznimno poučno. Ono što se u Europi sve više proučava, a kod nas je tek u začetku, je resilience (najčešće se prevodi kao otpornost) zgrada i naselja. Vejle je također dobar primjer za to jer je Resilience Capital of Denmark. Takvi koncepti promišljanja gradova nam trebaju biti uzor, to je tema koju također moramo aktualizirati u Hrvatskoj, itekako se tiče javnog djelovanja arhitekata. Moje pitanje bilo je i u vezi odgovornosti bivšeg predsjednika Komore za zakone i položaj struke kakav imamo danas. Negativan ishod suradnje Hrvatske komore arhitekata i Ministarstva (političara) po struku znao se već odavno pa bi, prema mom mišljenju, bilo profesionalno i moralno da je predsjednik, kad je shvatio što slijedi, sam podnio ostavku (a ne ostao do kraja mandata). (BP) Opet se ne slažem s vama. Mislim da nije bilo razloga za ostavku, niti je tu ostavku itko tražio. Kolega Ćurković i tadašnji Upravni odbor, čijim sam članom bila i ja, učinio je sve da zaštiti interese struke prilikom donošenja zakona. To sam detaljno objasnila u odgovoru na prethodno pitanje i ne bih se ponavljala. Idemo se odmaknuti od ovih tema koje nas vraćaju u prošlost, idemo se baviti sadašnjošću i budućnošću struke. Moramo shvatiti da živimo u 21. stoljeću u kojem nema vremena za beskonačno salonsko lamentiranje i vječno kritiziranje drugih. Ja tako ne funkcioniram, niti tako radim u Komori. Uvedimo se i kao društvo i kao struka u 21. stoljeće, stoljeće održivosti, integralnog projektiranja, obnovljivih izvora, nanotehnologije, industrijske ekologije, biomimikrije.

Vizija je da arhitekti u Hrvatskoj, kao stručnjaci koji se bave oblikovanjem prostora, budu pozicionirani kao intelektualna i napredna snaga društva.

Iskustva struke pokazuju da Pravilnik o natječajima treba doživjeti određene promjene. Slažete li se s tim? (BP) Naravno da konkretna provedba uvijek pokaže koje odredbe treba korigirati. Upravo zbog toga u Komori smo 18. veljače ove godine održali koordinaciju svih provoditelja natječaja kako bismo prodiskutirali provođenje natječaja u Republici Hrvatskoj te odgovorili na pitanja i dileme provoditelja. Kad se podvuče crta, sve dileme koje su provoditelji natječaja imali mogu se riješiti unutar odredbi važećeg Pravilnika i nismo dobili niti jedan konkretan ili krucijalni prijedlog za izmjenu Pravilnika. I dalje intenzivno putem voditeljice natječaja, kolegice Ariane Korlaet, pratimo provođenje natječaja u Hrvatskoj. Također, HKA je registarski broj natječaja dodijelila Natječaju za izradu idejnog rješenja zgrade studentskog paviljona u sveučilišnom kampusu u Osijeku i Natječaju za Društveni centar u Laništu. Je li time Komora prekršila Pravilnik? (BP) Naravno da Komora nije prekršila Pravilnik i dijelom ne razumijem pitanje. Oba natječaja su bila raspisana po Pravilniku s tim da je natječaj za studentski paviljon u Osijeku i završen sukladno Pravilniku. Prvu nagradu ocjenjivački sud je dodijelio mladim arhitektima iz biroa NFO.

Natječaj za Lanište nije dokraja proveden sukladno Pravilniku, utvrđeno je kršenje kriterija ravnopravnosti i anonimnosti te je Komora rješenjem ukinula ranije izdan registarski broj. O žalbama koje primamo vezano uz kršenje Pravilnika mogu reći da je dosad pristigla jedna žalba i to na već spomenuti natječaj za Lanište. Na žalbu je Komora reagirala stručno, brzo i profesionalno, štiteći interese struke. Nismo imali pritužbi na druge natječaje. Koja je vaša idealna vizija uloge Hrvatske komore arhitekata i kako ciljevi u trajanju mandata korespondiraju s tom vizijom? (David Kabalin) Vizija je da arhitekti u Hrvatskoj kao stručnjaci koji se bave oblikovanjem prostora budu pozicionirani kao intelektualna i napredna snaga društva koja svoj poslovni i profesionalni oblik djelovanja obavlja unutar kvalitetnog, stručno postavljenog zakonodavnog okvira. To je misija Komore i na tome radimo svakodnevno. Iz tog glavnog cilja proizlaze svi ostali parcijalni ciljevi. Osnovni cilj je dugoročan i trebao bi biti postizan i praćen ne samo kroz tekući mandat, nego i kroz naredne mandate jer to je misija Komore: čuvanje i jačanje ugleda arhitektonske struke u cjelini. Hrvatska komora arhitekata je “baštinik tradicije i nasljeđa udruga i organizacija arhitekata, te nastavlja slijed organiziranih strukovnih udruga arhitekata u Hrvatskoj”. Kad će HKA predočiti struci svoj cilj i polje djelovanja jer danas lebdi u zrakopraznom prostoru između operativnih udruga i legislative u kojoj nema prava na utjecaj? (Damir Mioč) Komora ima jasno postavljene ciljeve koji su putem weba javno dostupni, bili su više puta odaslani na mailove članova te usmeno prezentirani. No opet ću ih ponoviti: sudjelovanje u izradi novog i/ili izmjena i dopuna postojećeg zakonodavstva, koordinacija relevantnih organizacija, institucija i udruga vezano za budućnost arhitektonske profesije, provođenje dokumenta ApolitikA, poticanje aktivnosti područnih odbora, novi programi i sustav SSU-a, pokretanje

intervju | Željka Jurković

Bavimo se time tko i što će biti arhitekt u Hrvatskoj, recimo 2040. godine, čime će se baviti, za što će biti educiran, kojim tehnologijama će se služiti u radu, koje materijale će upotrebljavati za gradnju. I te teme smo aktualizirali u Komori: obrazovanje arhitekta, Hrvatski kvalifikacijski okvir koji nam nalaže upisivanje standarda zanimanja ARHITEKT u registar zanimanja. Razmatrajmo i mi kao struka temu obrazovanja koja je sad aktualna na nacionalnom nivou: osnivanje novih arhitektonskih fakulteta na način da možda budu “specijalizirani” (npr. zagrebački za projektiranje i planiranje, splitski za zaštitu kulturne baštine i održivost, osječki za arhitektonski menadžment, riječki za urbano inženjerstvo) kako bismo imali educirane arhitekte za sve predvidive buduće segmente arhitektonske profesije.

Dana ovlaštenih arhitekata (Dana Komore), obrazovanje arhitekata i utvrđivanje njihovih stručnih kompetencija, financiranje projekata Hrvatske komore arhitekata iz EU i drugih fondova, informatizacija, web i digitalne tehnologije, izrada tipskih ugovora za prostorno i urbanističko planiranje, izrada općih uvjeta građevinskih i obrtničkih radova. Hoće li ciljevi vezani uz zakonodavstvo biti postignuti ovisi prvenstveno, nažalost, o politici, o političarima, te o arhitektima koji obnašaju političke dužnosti i koji bi trebali biti svjesni važnosti arhitektonske profesije za kvalitetu izgrađenog okoliša i tako kao arhitekti djelovati u svom političkom životu.

Komora sa svoje strane čini i činila je sve da komunikacija i suradnja unutar cijele arhitektonske zajednice, pa tako i HKA i UHA-e i fakulteta bude što intenzivnija.

Zašto se ne ostvaruje suradnja Hrvatske komore arhitekata i Udruženja hrvatskih arhitekata kako je dogovoreno na 4. kongresu arhitekata u Osijeku? Dogovoreno je da će se težiti ujedinjenju i osnivanju nečega poput RIBA-e (Royal Institute of British Architects). (Miljenko Bernfest) Konstatacija da nema ostvarenja suradnje nije točna. Svakodnevna suradnja “na terenu” regionalnih udruga arhitekata i područnih odbora Komore to potvrđuje. Treba istaknuti odličnu suradnju Komore i svih regionalnih društava, naravno i UHA-e, oko provedbe javnih arhitektonskih i urbanističkih natječaja. Nadalje, sva događanja koja organiziraju regionalna društva arhitekata, a besplatna su za polaznike, uvrštavamo u komorski program stručnog usavršavanja. Navest ću samo neke ovogodišnje primjere, npr. Dubrovnik, gdje su Društvo arhitekata Dubrovnik i Područni odbor Dubrovnik organizirali predavanje “Praznine i putovi Gorana Rake”, predavanje dr. sc. Sandre Uskoković, doc. “Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština” i predavanje Andrije Rusana (sva tri predavanja Komora je sufinancirala). Evo još jedan primjer. Ovih dana Područni odbor Komore Osijek i Društvo arhitekata grada Osijeka zajednički organiziraju obilazak nove zgrade Građevinskog fakulteta u Osijeku, čiji su autori Dinko Peračić i Roman Šilje. Nadalje, UHA je članica UIA, a projekt UIA Arhitektura i djeca prepoznala je i Komora i sufinancira ga. Za zajedničku instituciju poput RIBA-e u Hrvatskoj ne postoji pravni okvir s obzirom na to da je Komora institucija s javnim ovlastima, osnovana temeljem Zakona o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju, a UHA je osnovana temeljem Zakona o udrugama. Koje konkretne korake namjeravate poduzeti kako bi se poboljšala komunikacija i suradnja između Komore i UHA-e? (Davor Bušnja) Komora sa svoje strane čini i činila je sve da komunikacija i suradnja unutar cijele arhitektonske zajednice, pa tako i Komore i UHA-e i fakulteta bude što intenzivnija. Mi u Komori izvrsno komuniciramo s desecima pojedinaca i pravnih osoba svaki dan. Zbog toga koristim i ovu mogućnost da uputim otvoreni poziv svim arhitektima, bili članovi Komore ili ne, institucijama, udrugama… slobodno se javite u Komoru po bilo kojem pitanju. Komora kao institucija, naravno i ja osobno, otvoreni smo za suradnju. Zašto onda ne želite pomoći Udruženju hrvatskih arhitekata i odgoditi mu vraćanje duga Komori jer činjenica je da je sadašnje vodstvo UHA-e pokazalo da je sposobno vraćati naslijeđene dugove? (BP)

Komora je pomogla UHA-i zajmom od 250.000 kuna u trenutku kad je to UHA-i bilo najpotrebnije, u srpnju 2014. godine. Od tog iznosa polovica je vraćena. Nije točno da nema odgode vraćanja, ona je specificirana u Ugovoru u članku 1. stavak 2. i poček vraćanja utvrđen je na period od godinu dana. Drago mi je čuti da je sadašnje vodstvo sposobno vratiti dug, vjerujem da će to i učiniti. Kad me već pitate o UHA-i, naravno da svi prema UHA-i gajimo i određeni sentiment još iz studentskih dana. Osobno sam bila osam godina u predsjedništvu UHA-e, sad sam članica Skupštine UHA-e. Ono “resetiranje” arhitekture koje sam ranije spomenula odnosi se i na “resetiranje” arhitektonskih institucija i udruga, pri čemu smo mi u Komori prvo krenuli od sebe. Reći ću vrlo otvoreno i javno svoje mišljenje: da bi UHA opstala kao udruženje regionalnih društava, od kojih svako društvo ima svoju pravnu osobnost i svoj žiro-račun, treba svoje postojanje i poslovanje postaviti na održiv način.

Možda bih mogao razumjeti zašto je HKA Okvir d.o.o. registriran za turističke usluge, ali mi nije jasno zašto je registriran i za projektiranje, građenje itd.? HKA, odnosno HKA Okvir d.o.o. na taj način postaje konkurencija svojim članovima. (BP) Prilikom osnivanja društva, budući da su troškovi isti, savjet je bio da se registrira za sve djelatnosti bez obzira na to da li će se njima baviti ili ne.

je također dominantno odlučivanje na temelju cijene a ne kvalitete, Komora je sudjelovala u javnoj raspravi o novom Zakonu o javnoj nabavi. Jasno smo istaknuli prijedlog da minimalno 80% kriterija za odabir ekonomski najpovoljnije cijene čini kvaliteta, a 20% cijena. S ciljem da taj postotak bude prihvaćen kao minimalni udio kvalitete za nuđenje usluga, imali smo i sastanak u Ministarstvu gospodarstva. Moram istaknuti iznimno dobru suradnju koju imamo s Hrvatskom gospodarskom komorom, koja za nabavu arhitektonskih usluga snažno zagovara kriterij kvalitete, a ne cijene.

Kad će Komora početi poduzimati realne korake na usklađivanju i zaštiti cijena (svih) projektantskih usluga, što bi joj trebala biti jedna od osnovnih zadaća? (Uroš Vasiljević) Na tome se radi svakodnevno. Komora je izradila i usvojila sve što joj zakoni dopuštaju kako bi uspostavila kriterije za formiranje cijena arhitektonskih usluga. Istražena je cijena sata i podaci su javno objavljeni na webu Komore, usvojen je Pravilnik o standardu usluga, izrađen je softver kojim se izračunava cijena usluga. Trenutno radimo nadogradnju tog softvera te njegovu inačicu za mobilne telefone kako bi bio dostupan u svakom trenu. Osnovno je pitanje zašto sami ne poštujemo vlastiti strukovni cjenik. To pitanje sam postavljala mnogim ovlaštenim arhitektima koji u nuđenju svojih usluga idu ispod svakog kriterija i cijene sata. Odgovor je gotovo uvijek isti: moram nekako preživjeti na tržištu. Uzalud su tu uvjeravanja da je takav pristup apsolutno dugoročno neodrživ i da nam se već odavno vraća kao bumerang i u financijskom smislu, te u smislu statusa i ugleda arhitekta danas u hrvatskom društvu. Ono što sami kao struka moramo osvijestiti je da snižavanje cijene ne vodi ničemu. Vezano uz javnu nabavu, gdje

Zadruge, komore, društva i udruge nastaju kako bi osnažili društveno djelovanje određene skupine. Dobitnik nagrade Pritzker i ovogodišnji izbornik Venecijanskog bijenala Alejandro Aravena ističe da je arhitektura kreativna disciplina neke zajednice za zajednicu, u svim njenim segmentima. Kako vi kao arhitektica i predsjednica arhitektonske zajednice odgovarate na zahtjeve dane vam uloge? (Aneta Mudronja Pletenac) Misija nam je raditi na tome da arhitekti u Hrvatskoj kao stručnjaci koji se bave oblikovanjem prostora budu pozicionirani kao intelektualna i napredna snaga društva. U tom smislu u Komori se bavimo svim pojavama i procesima koji utječu na djelovanje arhitekta, od zakonodavstva (pri čemu ističem da više nije dovoljno pratiti procese u Hrvatskoj, već kao članica EU moramo pratiti što se događa u briselskim hodnicima, redovito pratiti direktive, izvješća i sl.) do toga da arhitekturu kao struku sagledavamo i kao umjetnost, i kao tehniku, i kao poduzetništvo, te kao ključnu disciplinu za očuvanje okoliša. Kao predsjednica bavim se većinom ovih tema, članovi Upravnog odbora zaduženi su za pojedine segmente, a za pojedine segmente imamo formirane odbore ili povjerenstva. Na sjednicama Upravnog odbora

intervju | Željka Jurković

Komora je osnovala trgovačko društvo HKA Okvir d.o.o. koje je registrirano, između ostalog, za turističke usluge, projektiranje i građenje, energetsko certificiranje, uređenje interijera itd. Namjerava li Komora, uz razvijanje i promicanje interesa članova, proširiti svoje djelovanje i na projektiranje? (Filip Cvitak) Ne. Trgovačko društvo je osnovano radi pripreme i organizacije Dana Komore jer zakonski propisi utvrđuju da morate imati trgovačko društvo za takvu vrstu djelatnosti. Sve druge komore imaju već godinama osnovana trgovačka društva.

Moram istaknuti iznimno dobru suradnju koju imamo s Hrvatskom gospodarskom komorom koja za nabavu arhitektonskih usluga snažno zagovara kriterij kvalitete, a ne cijene.

Članovi koji se stručno ne usavršavaju imaju ista prava kao i članovi Komore koji se stručno usavršavaju. Hoće li investitori, tržište i javna nabava preferirati arhitekte koji se stručno usavršavaju ili ne, ostaje da se vidi.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

zajednički i vrlo intenzivno, često i sa suprotnim stavovima, raspravljamo o svemu i donosimo odluke. Bitno je da se što više kolega uključi u rad Komore jer je sustav organiziran da počiva na što brojnijem uključivanju članova u rad Komore. Ključno je okrenuti se budućnosti. Koliko iznosi polica osiguranja po članu komore? Koliko komora izdvaja od svake članarine za osiguranje? Koliko iznosi ukupna godišnja premija osiguranja Komore za članove? (Frane Slišković) U trenutku pisanja ovog intervjua obavezno profesionalno osiguranje utvrđeno je na iznos od milijun kuna. Od svake članarine izdvaja se 225 kuna za kolektivno osiguranje od profesionalne odgovornosti. Trenutno smo u procesu završetka pregovora za sljedeći osiguravateljski ciklus (vjerojatno na četiri godine). S obzirom na naše zahtjeve da se još neki štetni događaji uključe u pokriće osiguranja, te da se za veće iznose od milijun kuna za članove Komore osiguraju povoljni uvjeti doplate, vjerojatno će taj iznos u budućnosti biti veći. No bez obzira na to, članarinu u odnosu na onu koju imamo danas nećemo povećavati. Zašto se odluke na Skupštini donose ad hoc, bez šire rasprave i u zadnji tren? Jedan od primjera je i novi Pravilnik o stalnom stručnom usavršavanju. Hoće li

temeljem tog Pravilnika Komora članovima naplaćivati kotizacije? Znate li koliko će sati (i novca) članovi godišnje potrošiti za 40 bodova koje bi trebali skupiti tijekom jedne godine? (Gordana Domić) Netočno je da se odluke na Skupštini donose ad hoc. Svim ovlaštenim arhitektima materijali se mailom šalju na vrijeme kako bi bilo dovoljno vremena i mogućnosti za raspravu te davanje amandmana. Novi Pravilnik o stručnom usavršavanju Komora je izradila temeljem važećih zakona, u konzultaciji s drugim komorama u graditeljstvu kako bi sustavi bili kompatibilni. Poznato je da stručno usavršavanje više nije obavezno, no Komora ga i dalje sustavno potiče. Kvaliteta je ključni kriterij za sve programe koji će biti dio stručnog usavršavanja, a obuhvaćen je širok spektar područja koja se vezuju uz arhitektonsku struku. U Pravilniku su utvrđena tri nivoa standarda stručnog usavršavanja članova Komore. Da bi bilo obuhvaćeno što više strukovnih područja, HKA će pored vlastitih organizirati i aktivnosti s drugim partnerskim institucijama i strukovnim organizacijama. Dosadašnja praksa (a ideja je da se ona nastavi) govori da je 80–90% aktivnosti bilo bez naplaćivanja kotizacije članovima Komore. S ponosom ću nabrojati nekoliko nedavnih aktivnosti stručnog usavršavanja koje je provela Komora. Tijekom svibnja organizirali smo vrlo edukativan Dan Hrvatske komore arhitekata u sklopu Zagrebačkog energetskog tjedna, gdje su nam gosti bili strani (Danska, Austrija, Slovenija) i domaći predavači. Dana 14. svibnja održali smo 1. međunarodnu BIM konferenciju, također sa stranim predavačima (Velika Britanija, Austrija), a hrvatski arhitekti prezentirali su svoje primjere dobre prakse. Sve ove aktivnosti možete pratiti na webu Komore te na sve aktivnijem i posjećenijem komorskom Facebooku. Znači, članovi Komore ne moraju, ako ne žele, skupljati bodove da bi ostali članovi i zadržali sva dosadašnja prava i obveze? (BP) Ne moraju skupljati bodove (po novom Pravilniku to su sati) jer po sadašnjim propisima stručno usavršavanje nije obavezno. Članovi koji se stručno ne usavršavaju imaju ista prava kao i članovi Komore koji se stručno usavršavaju. Hoće li investitori, tržište i javna nabava, koja bi trebala počivati na kriterijima kvalitete a ne cijene, preferirati arhitekte koji se stručno usavršavaju ili ne, ostaje da se vidi. Smatram da je cjeloživotno obrazovanje, prihvaćanje novih znanja i proširenje stručnih kompetencija bitno za svaku profesiju, a posebno za inženjerske profesije kakva je dijelom i naša. Tendencije u europskim arhitektonskim i inženjerskim asocijacijama su da se stručno usavršavanje ponovno uvede kao obavezno. Iz izvještaja Fine vidljivo je da HKA ima nekoliko milijuna kuna oročenih sredstava. U trenutku kad razdjeljujete ovlaštenja arhitekata, iako je riječ (kao što i sami navodite) o našim stečenim pravima, i na taj način povećavate godišnju članarinu, te naplaćujete upise u nove razrede, nije li licemjerno imati toliko oročenih sredstava i istodobno zbog neplaćene članarine provoditi ovrhu nad kolegama koji u tom trenutku možda nemaju dovoljno prihoda? (Lidija Sjauš) Obiteljsko srebro, u ovom slučaju to su oročena sredstva članova Komore, neće se trošiti za tekuće svakodnevno poslovanje. Članarina za poslove ovlaštenog arhitekta je 1800

Ukoliko neki član Komore ne obavlja djelatnost, članstvo može staviti u mirovanje i tada nema obavezu plaćanja članarine. Po potrebi mi ga ponovno i brzo aktiviramo, u roku od 8 dana.

kuna godišnje, dakle 150 kuna mjesečno, i nije se mijenjala od 1998. godine, od osnutka nekadašnje zajedničke komore. Odluku o visini članarine donosi Skupština Komore. Ukoliko neki član Komore ne obavlja djelatnost, članstvo može staviti u mirovanje i tada nema obavezu plaćanja članarine. Po potrebi mi ga ponovno i brzo aktiviramo, u roku od osam dana. Ponovno naglašavam da ideju o formiranju više imenika nije inicirala Komora, nego Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, koje ju je utvrdilo kao zakonsku obavezu i naložilo svim inženjerskim komorama formiranje više imenika.

intervju | Željka Jurković

Temeljem Zakona o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju (NN 78/15) određeno je ustrojavanje novih imenika. Arhitekti članovi Komore automatski su prebačeni u Imenik ovlaštenih arhitekata, ali se dodatni upis, npr. u Imenik ovlaštenih arhitekata urbanista, morao zatražiti pisanim putem i, naravno, platiti upisninu. Zašto je Komora odredila da se dodatna upisnina plaća, iako to nije propisano Zakonom? Na mrežnim stranicama Komore, u tablici Prikaz postupanja vezano uz upis članova HKA u više imenika, u kojoj se nalaze pojašnjenja vezana za upis, piše da će arhitekti koji su stručni ispit položili prije 1. listopada 2005, ako ne zatraže upis u Imenik urbanista do 25. travnja 2016, morati prilikom naknadnog zahtjeva ponovno polagati stručni ispit iz prostornog uređenja. Na temelju kojeg zakona i kojeg članka zakona se od kolega zahtijeva ponovno polaganje stručnog ispita? Naime, stečena su prava – stečena, pa je zahtijevanje ponovnog polaganja stručnog ispita protuzakonito i protuustavno. Osim toga, stručni ispit je plaćen, a na ovaj način kolege su primorane platiti/kupiti nešto što je već jednom plaćeno/kupljeno. Tako bi se jednog dana mogli sjetiti da nam više ne vrijedi fakultetska diploma, pa nas vraćati na fakultet. (Sandra Momčilović) Zakon o komori arhitekata i komorama u graditeljstvu i prostornom uređenju (NN 75/15) propisao je tko ima pravo upisati se u koji imenik Komore i pod kojim uvjetima. Stečena prava utvrđena su u članku 64. navedenog Zakona. Vezano uz to posebno smo zatražili i dobili tumačenje MGIPU-a koje je identično utvrđenom u članku 64. Zakona. Upisnina u imenike Komore je jednokratna, utvrđena je aktima Komore koje je donijela Skupština.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

INTERVJU

Sanja Cvjetko Jerkovic ´ Priredio Boris Popović

Za ljepotu treba malo pretrpjeti fotografija Marko Mihaljević

Rođena u Labinu, diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta IUAV u Veneciji, gdje već na trećoj godini počinje raditi. Niz godina radila na Arhitektonskom fakultetu Tehničkog sveučilišta u Delftu, te honorarno na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Upravljala i koordinirala dugim nizom kulturnih projekata, izložbi, istraživačkih radova u Hrvatskoj i diljem Europe. Zajedno sa svojim projektantskim timom radi u arhitektonskom uredu Masa Projekt. Trenutno obnaša drugi mandat predsjednice Udruženja hrvatskih arhitekata. Ponosna je mama Eme.

demografskim trendovima. Logično je da ćemo se kod nas sve više baviti obnovom i prenamjenom postojećeg ili možda rušenjem i gradnjom unutar formiranog tkiva. Da bismo u tome uspjeli trebamo razjasniti kriterije valorizacije nepokretnih kulturnih dobara i općenito učiniti sve da se rad na zatečenim dobrima ne pretvara u teret i teror. Zakoni nam u tom smislu moraju definirati jasna pravila igre, a istovremeno odoljeti pretjeranom normiranju. Svi mi znamo da naši gradovi nisu ništa drugo doli rezultat jedne višestoljetne selekcije, stoga ih u duhu otvorenog projekta treba i gledati. Ako sam nešto naučila na matičnom venecijanskom fakultetu jest kako valorizirati, čuvati i isticati uslojenost kod vrijednih ostvarenja, ali naučila sam i da se ne smije čuvati sve i ne po svaku cijenu. Ako pričamo o Zagrebu, onda možemo istaknuti i kako je i sama Ilica i njena izgradnja nedovršen projekt i, dakle, ima resurse za suvremene intervencije jer posljednje što nam sad treba jest da slavimo i štitimo nemogućnost razvoja i čisti propust koji se desio u logičnom razvoju grada. Što se tiče svih ostalih dijelova grada dramaturški element je teži. Periferija grada zaslužuje jednaku pažnju i nadam se da će im sljedeće izmjene GUP-a dati jer su to demografski vibrantne zone grada i zahtijevaju javni prostor u kojem će se moći prepoznati kao pravi Zagrepčani. Što se tiče GUP-a, on kao takav regulira urbanizirani dio grada što je cca područje od trećine gradske površine Zagreba. GUP kao takav mora odražavati viziju grada u 2030, 2040, 2050. godini. Kao što je bio oduvijek slučaj, i ovoj izmjeni i dopuni GUP-a pristupa se jer postoji želja da se trenutno stanje poboljša. Strateški gledano, mislim da se

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Što treba izmijeniti u prostorno-planskom zakonodavstvu da bi prostorni planovi bili provedivi? Što mislite o GUP-u Grada Zagreba, njegovim izmjenama i dopunama? Hoće li GUP zahvaljujući tim izmjenama postati operativniji i bolji? Kako osuvremeniti planove? (Helena Paver Njirić) Zakon prvenstveno mora omogućiti da postupak usvajanja i izmjena planova bude kraći i jednostavniji. Zakonodavstvo bi u budućnosti trebalo smanjiti predefiniranost planova i omogućiti veću fleksibilnost. Posljednjih godina na svim područjima samo normiramo, licenciramo i propisujemo, čime odražavamo kronični strah te nedostatak hrabrosti i razvojnih ideja. Zakon treba konačno omogućiti urbanu komasaciju i izvlaštenje kad se radi o javnom interesu. Iako vjerujem da je svima zlo od same pomisli da će se opet nadopunjavati zakoni ili ne daj Bože donositi novi, mislim da ćemo u bliskoj budućnosti morati donijeti zakone koji su jasni, kratki, nedvosmisleni i primjenjivi za sve sudionike u gradnji, bez izuzetaka. U protivnom, i ovo malo investicija će nestati, a nesigurnost, dotučenost i umor arhitekata će se odraziti na kvalitetu ostvarenja, što će ostaviti trajne posljedice jer svi znamo da prostor ne daje priliku za rewind. Naš tim entuzijasta iz Udruženja i s Arhitektonskog fakulteta radi na jasnim smjernicama za izmjene i dopune postojećih zakona koje ćemo, nadam se, uskoro uputiti nadležnom Ministarstvu. Dva temeljna zakona (o gradnji i o prostornom uređenju) nisu jedini koji na koncu reguliraju provedbu prostornih planova. Hrvatska je slabo naseljena zemlja s negativnim

treba smanjiti razina njegove definiranosti. Ujedno se mora preispitati pristup planiranju grada kroz prizmu parcele, tj. zoning, funkcionalne razdiobe i planiranje parcelu po parcelu. Zagreb kao svi europski gradovi nije zbroj parcela, Zagreb je nešto drugo. Zagreb je europski grad koji se prepoznaje upravo u svojim javnim, kolektivnim prostorima i snažnoj kvartovskoj kulturi. Izmjene i dopune GUP-a nadam se da će doprinijeti povezivanju raznih dijelova, integraciji aktivnosti, te poticati arhitektonske modele koji su inteligentni i elastični, koji se mogu prilagoditi mjestima i pejzažima. Mislim da participacija građana može omogućiti neinvazivno osuvremenjivanje i poboljšanje, kao što svojim primjerom dokazuje projekt Zagreb za mene.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Koja je vaša definicija pojma arhitektura? (Krešimir Rogina) Teško pitanje. Postoji puno definicija arhitekture i svaka je istinita. Arhitekturu se može gledati kao tešku djelatnost sastavljenu od jednostavnih čimbenika. Prvi je proces legalizacije jasno osvijetlio: svaka osoba, građanin se osjeća arhitektom. Uporabom građevina i naobrazbom ljudi formiraju svijest o životnom okolišu, koja im sugerira kako interpretirati i transformirati ambijent u kojem žive. Drugo, alati koji čine zanat arhitekata su jasni i relativno ih je lako naučiti. Treće, rad svakog arhitekta je u velikoj mjeri vođen i uvjetovan zahtjevima klijenata (projektnim zadacima) i zakonskim uvjetima. A zašto je onda to teška djelatnost ako je sve ovo jasno? Pa jer prava arhitektura treba sintetizirati sve ove komponente i uz to stvoriti niz poveznica. Arhitektura u sebi utjelovljuje čitav niz poveznica koje su funkcionalne, simboličke, reprezentativne, koje se žele prenijeti budućim generacijama. Što reći, mogu samo potvrditi geslo Carla Aymonina “progettare e’ fatica” (projektirati je teško). U kakvom ste stanju zatekli Udruženje hrvatskih arhitekata kad ste izabrani na mjesto predsjednice? (Boris Popović) Ufff… jako lošem. Financijski dug iznosio je preko sedamsto tisuća kuna i glavna tajnica je dala otkaz nekoliko mjeseci nakon što sam preuzela udruženje. Srećom, nedugo nakon toga uposlila sam novu tajnicu, Nikolinu Bilić, uz čiju pomoć smo dugovanja skoro pa u cijelosti sanirali. Sad nam je preostao dug od 125 tisuća prema Hrvatskoj komori arhitekata, koja nam je na samom početku posudila 250 tisuća kako bi sanirali hitna dugovanja. Sada, kako stvari stoje, upravo “naša” Komora će nas ovršiti, budući da nisu prihvatili našu zamolbu da nam se produži rok otplate duga. Mislim da činjenica da smo potpuno ustrojili zdrav princip poslovanja, da smo uspjeli sanirati enormni dug u samo dvije godine, da ponovno izdajemo ČIP kojeg svi članovi mogu dobiti besplatno, da smo uspjeli podići kvalitetu organizacije programa i aktivnosti na potpuno novi nivo – zaslužuje pohvale i da bi naišli na puno više razumijevanja da smo, npr., posudili novac od jedne od komercijalnih banaka. Srećom nemam puno iskustava u toj temi, ali banci bi zasigurno bilo u interesu da nam se produži rok otplate jer im je u cilju dobiti natrag svoj novac. Ako se Udruženje hrvatskih arhitekata, koje postoji od 1878. godine, zablokira i HKA zaplijeni imovinu (koja je uglavnom nematerijalna: nagrade, ČIP, Arhitektura...), račun će biti blokiran i novac teško da će biti ikada vraćen.

Carlo Aymonino (1926 – 2010) je talijanski urbanist i arhitekt najpoznatiji po stambenom kompleksu Monte Amiata u Milanu.

Financijski dug UHA-e iznosio je preko sedamsto tisuća kuna i glavna tajnica je dala otkaz nekoliko mjeseci nakon što sam preuzela udruženje. Srećom, nedugo nakon toga uposlila sam novu tajnicu, Nikolinu Bilić, uz čiju pomoć smo dugovanja skoro pa u cijelosti sanirali.

Mislim da Udruženje treba dodatno konsolidirati, tj. težiti da se pokrenu i znanstveno-stručna istraživanja i približiti se profilu instituta, što bi bio jedan od najboljih načina da se valorizira nasljeđe koje UHA baštini, čime bi se potaknula istraživanja i eksperimenti u hrvatskoj arhitekturi.

Koje konkretne korake namjeravate poduzeti kako bi se poboljšala komunikacija i suradnja između Udruženja hrvatskih arhitekata i Hrvatske komore arhitekta? (Davor Bušnja) Od samog imenovanja imali smo nekoliko sastanaka s Hrvatskom komorom arhitekata s konstruktivnim prijedlozima vezano za oblike naše suradnje. Nažalost, nismo imali uspjeha. Globalno gledano, arhitekti se bore za svoj status u društvu s više ili manje uspjeha. Mi smo možda jedan od svjetskih case studyja koji su podobni za sve arhitekte – HKA, koja se brine o legislativi, osiguranju članova... i UHA koja se brine o nagradama, stručnim programima, izložbama... Mislim da je ta razdioba za nas koji smo umjetnici građenja – vječno razapeti između zakona i pravila (kojima se nitko ne želi baviti) i kulturno-umjetničkog stvaralaštva struke. Prokletstvo i ljepota naše struke je to što smo mi i inženjeri i umjetnici.

intervju | Sanja Cvjetko Jerković

U komentiranju stvarnosti u prostoru Udruženje hrvatskih arhitekata premalo koristi svoj utjecaj za kojeg mislim da je značajniji od utjecaja Hrvatske komore arhitekta. Na neke odluke vlasti, npr. legalizaciju, sa stručne strane nije se reagiralo onako kako se moglo, pa je i od legalizacije izostao neki, realno očekivan, pozitivan prostorni učinak. Ukratko, želio bih da UHA izađe iz zapećka, a kad će...? (Damir Mioč) Slažem se da bismo trebali biti prisutniji u javnosti vezano za sve promjene koje nam se dešavaju i koje se pripremaju. Činjenica je da svi mi u Udruženju i lokalnim društvima kao volonteri jako puno radimo i da nam često ne preostane energije za javne prezentacije i medijski plasman, i to moramo korigirati. Možda se presudni trenutak “naše” šutnje vezano za legislativu desio upravo negdje kod donošenja zakona o legalizaciji, kad su se javno diskreditirale izjave bivšeg predsjednika UHA-e s argumentom da zastupa Udruženje i da je Komora jedina meritorna komentirati i sudjelovati u radu na zakonima. Ovo govorim kao ondašnji član predsjedništva UHA-e. Nakon bezbrojnih sukoba predstavnika UHA-e i HKA baš tijekom perioda donošenja zakona o legalizaciji, kroz koje je naša struka u javnosti djelovala jako podijeljena, i kada je došlo do jednog prešutnog dogovora da će se Komora brinuti o našem legalnom statusu, a mi u UHA-i ćemo im u tome pomagati (radna tijela i sl.) te nastavljati naše tradicionalne programe i razvijati sve naše ostale aktivnosti. UHA će ponuditi rad i znanje vezano za sve zakone i pravilnike kao podrška, no HKA, budući da je financijski i brojno jača, može ustrojiti sve svoje napore u zaštiti prava arhitekata zakonodavno, osiguravajući normalne okvire za rad arhitekata. Osobno vjerujem puno više u djela, a ne u riječi, ali to ponekad nije dovoljno. To dokazuje i činjenica da sam osobno prilikom posljednjeg Kongresa hrvatskih arhitekata u Osijeku raspisala otvoreni poziv za prijavu projektnih rješenja kojima se odgovara na izazov sanacije. Prošlo je tri godine i nitko jasno nije objasnio građanima je li 50% prikupljenih sredstava od legalizacije uistinu utrošeno na sanaciju prostora i kako. Zbog toga se u Udruženju nanovo bavimo i tom temom i ove godine. Istina je kako svi, i mi, sve teže dišemo.

Koja je vaša (idealna) vizija uloge Udruženja hrvatskih arhitekata i kako ciljevi za vrijeme vašeg mandata korespondiraju s tom vizijom? (David Kabalin) Smatram da je ključna uloga Udruženja djelovati kao prepoznatljiva, časna, efikasna strukovna organizacija, tj. baviti se svim aspektima stručnog djelovanja naše struke promičući kulturu arhitektonskog stvaralaštva, jedna vrsta ogledala svih lokalnih društava arhitekata. UHA jest dom hrvatskih arhitekata i mora neprestano pronalaziti načine unapređivanja dosadašnjeg djelovanja. Temeljno, mi smo tijekom ove dvije godine radili na međusobnom povezivanju svih lokalnih društava arhitekata i, s druge strane, na sve većoj prisutnosti UHA-e međunarodno, preko našeg globalnog tijela UIA s kojim smo ozdravili sve veze. Sve to vjerujem da je čitljivo iz naših svakodnevnih objava kojima se naši članovi pozivaju na sudjelovanje na međunarodnim natječajima, izložbama, seminarima i sl., a, s druge strane, mi smo prvi put otvorili Zagrebački salon inozemnim izlagačima i pozvali kolege iz regije 1 (zapadna Europa) i 2 (istočna Europa i šire). Mislim da Udruženje treba dodatno konsolidirati, tj. težiti da se pokrenu i znanstveno-stručna istraživanja i približiti se profilu instituta, što bi bio jedan od najboljih načina da se valorizira nasljeđe koje UHA baštini, čime bi se potaknula istraživanja i eksperimenti u hrvatskoj arhitekturi. Nažalost, protekle dvije godine morali smo posvetiti rješavanju financijskih pitanja i ponovnom pokretanju aktivnosti koje su bile ugašene (poput ČIP-a). U danim okolnostima održivo rješenje činilo nam se unapređenje redovnih aktivnosti tako da, primjerice, godišnje izložbe ostvarenja sada organiziramo svaki put na drugoj lokaciji i tako aktualiziramo neke teme (npr., ove godine bili smo u Kockici, prošle u Francuskom paviljonu Studentskog centra). Otvorili smo mogućnost prijave programa svim našim članovima kroz javni poziv, što se pokazalo jako uspješno. Tu se nanovo Udruženje potvrdilo kao sistem podrške svojim članovima na način da im pomaže pri sastavljanju prijava na natječaje kojima se financiraju projekti u kulturi i stručnom djelovanju. Tako smo prošle godine uz potporu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost proveli nacionalni program edukacije posvećen zgradama gotovo nulte energije, ove godine obilježavamo CIAM u Dubrovniku te organiziramo Sezonu urbanizma i brojne druge aktivnosti.

U prošlim mandatima Udruženje hrvatskih arhitekata i Hrvatska komora arhitekata su relativno dobro surađivali. No ove godine mi smo predložili suradnju na nizu projekata, poput ČIP-a, izrade izmjena i dopuna Pravilnika o provedbi i organizaciji natječaja, organizaciji ovogodišnjeg 5. kongresa hrvatskih arhitekata. Nažalost odgovor nije bio pozitivan.

Podsjetit ću jer kod nas ljudi kratko pamte, a bitno je ako želimo ostvariti neki kontinuitet djelovanja: Udruženje hrvatskih arhitekata bilo je jedan od glavnih inicijatora osnivanja Hrvatske komore arhitekata u cilju što jasnijeg i čvršćeg očuvanja strukovnog djelovanja. Motivi za utemeljenje strukovne komore bili su časni i temeljno su, u slučaju naše djelatnosti, trebali biti koncentrirani na osiguravanje pregovaračkog mjesta za stolom pri donošenju svih zakona i osiguravanja uvjeta rada za vlastite članove. Udruženje hrvatskih arhitekata se uspjelo održati 138 godina. Jednostavnim prisvajanjem svih djelatnosti Udruženja hrvatskih arhitekata Hrvatska komora arhitekata (osnovana 2009. godine) ne bi se oslobodila svoje osnovne i temeljne zadaće. UHA postoji od 1878, objedinjava jedanaest lokalnih društava arhitekata, bavi se poticanjem stručnog diskursa, nakladništvom, organizacijom izložbi, predavanja, dodjeljuje nagrade, razvija programe. Članstvo u područnim društvima je voljno, dakle, sva društva se uistinu trude okupiti članstvo i to čine kvalitetom programa i aktivnosti. Komora je tijelo koje je sama UHA inicirala i osnovano je zakonom te kao takvo ima veći utjecaj na izradu zakonodavnog okvira (to nam je i bio cilj!) kojim osigurava uvjete za rad članovima te čuva i štiti svoje članove u svakodnevnom djelovanju. Članstvo je obvezatno za sve koji žele obavljati posao za koji su ovlašteni i za koji snose odgovornost. U prošlim mandatima Udruženje hrvatskih arhitekata i Hrvatska komora arhitekata su relativno dobro surađivali. No ove godine mi smo predložili suradnju na nizu projekata, poput ČIP-a, izrade izmjena i dopuna Pravilnika o provedbi i organizaciji natječaja, organizaciji ovogodišnjeg 5. kongresa hrvatskih arhitekata. Nažalost odgovor nije bio pozitivan. Sve ove programe mi ćemo nastaviti i razvit ćemo ih jer nam je u interesu da arhitektima u Hrvatskoj bude bolje. Lokalna društva dovoljno su funkcionalna i jaka da mogu opravdati svoj smisao postojanja iako svi funkcioniraju na volonterskoj bazi. Časni su i volonterski obavljaju svoj posao što je kontradiktorno kapitalističkim načinu funkcioniranja – to je valjda tako za sve one koji nisu razumjeli što znači biti u nekom časnom društvu i koji ne mjere sve kroz novac i nadoknade. Konkretno, mi ćemo i dalje konstruktivno predlagati programe i načine na koje bi mogli imati dobar odnos s Komorom. Ali sad se moramo koncentrirati na povrat pozajmice ili će nas ovom trećom i četvrtom ovrhom Komora zablokirati u normalnom funkcioniranju. S obzirom na to da je ovogodišnji dobitnik Nagrade Pritzker Alejandro Aravena izbornik Venecijanskog bijenala, konačno se nakon dugogodišnje dominacije star arhitekture ikoničkih vrijednosti i spektakla dogodila smjena globalne paradigme i društvena odgovornost vraćena je u temelje arhitektonskog proizvoda. Na koji način svoj mandat približavate tim vrijednostima i kako vidite svoj odgovorni mandat kao istaknute predstavnice arhitektonske zajednice kod nas? (Aneta Mudronja Pletenac) Iskreno, nakon perioda moderne arhitekture koja je težila standardizaciji i racionalizaciji oblikovnog pristupa, drago mi je da se promijenila paradigma i razmišljanje u arhitekturi, najviše jer je period star arhitekture s izoliranim intervencijama korespondirao zoningu i parcijalnim rješenjima.

Sav fokus koncentrirao se na te realizacije koje su funkcionirale kao otoci, a ustvari 99% ostatka okoliša je palo u drugi plan. Vjerojatno se vjerovalo u neku vrst akupunkturnog učinka... samo što točke gdje se zabadala iglica očito nisu bile dobro pozicionirane u organizmu ili može biti da takav parcijalan pristup prostoru jednostavno ne funkcionira. U svakom slučaju, organizmi nisu ozdravili. Danas se usvojio skromniji pristup vrednovanja i malog pomaka sve dok je kreativno i dok odražava želju i strast. Današnja svjesnost potrebe sagledavanja cjeline, svih aspekata koji utječu na život jednog ostvarenja, dugoročno se ima veće šanse održati. Sada znamo, poučeni smo iskustvom da je istina da se ljudi mogu naviknuti na skoro sve. Ali zašto bi? Zar nemamo dovoljno znanja, vještina, tehnologije uz pomoć kojih možemo bez puno poteškoća ostvariti ugodna i poželjna okruženja? Mislim da će stvari ići nabolje prvenstveno jer su nam druge struke pomogle da bolje argumentiramo pristupe u arhitekturi, npr., sve se više dokazuje da je građanska participacija bitna za formulaciju ekonomski isplativih urbanih modela, isto kao što se dokazuje da racionalna održiva rješenja, koja holistički pristupaju prostoru i zadatku, predstavljaju kontekste koji su zdravi i stimulativni za korisnike (dakle, trošimo manje novaca za zdravstvenu skrb i djelatnici su produktivniji). Arhitekti će morati raditi na boljoj argumentaciji svojih stavova koji će nadilaziti pitanja osjećaja i paradigmi, a ovo je dobar put.

Koliko sati tjedno volontirate za Udruženje hrvatskih arhitekata i zašto to radite? (Sabina Sabljić) Pa ovisi o tome koliko je posla, ali prosječno se radi o barem dva sata dnevno, ponekad se radi o cijelom danu, vikendu. Oduvijek sam se bavila volonterskim radom i kako imam puno iskustva u upravljanju projektima i inicijativama činilo mi se da je korektno da na ovaj način pomognem struci i da nam svima bude bolje. Kako izdržite u štiklama cijeli dan? (Petra Tikulin) Ha-ha! Mama me učila odmalena da za ljepotu treba malo pretrpjeti. Štikle, kao puno stvari, su uistinu stvar navike. Ipak, maraton u štiklama teško da bih mogla otrčati.

intervju | Sanja Cvjetko Jerković

Zašto se ne ostvaruje suradnja Hrvatske komore arhitekta i Udruženja hrvatskih arhitekata kako je dogovoreno na 4. kongresu arhitekata u Osijeku? Dogovoreno je da će se težiti ujedinjenju i osnivanju nečega poput Kraljevskoga instituta britanskih arhitekata (RIBA). (Miljenko Bernfest) Mi smo uistinu nastojali u više navrata ostvariti suradnju, te konkretno predlagli načine suradnje. Nažalost, nikada nismo dobili pozitivan odgovor. Ja znam da smo dva naličja iste medalje i da jedino zajedno možemo naprijed kao struka. Odvojeni, ali međusobnim podržavanjem svaki od nas će odraditi svoj posao i opravdati vlastiti motiv postojanja. U državi koja je pri vrhu ljestvice po parafiskalnim nametima vrijeme je da se isti smanje i da se dobije vrijednost za novac. Nakon što se to ustali, onda se može razgovarati o stapanju u jedno. Mislim da bi sad dobar korak naprijed bio da sklopimo neki kolegijalni sporazum o suradnji, no naravno... it takes two to tango. Planira li UHA u skorije vrijeme ( javno) adresirati problematične zakone i pravilnike koji se odnose na struku, a koji su prostor, ali i arhitekte profesionalce doveli u izuzetno tešku situaciju? Od legalizacije do natječaja i profesionalni i javni interes trpe (i) zbog neprilagođene legislative. Ima li UHA kapaciteta pokriti sve problematične točke, odnosno kako planira mobilizirati članstvo na njihovu rješavanju? (Diana Magdić) Da, pripremamo u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu tekst prijedloga za izmjene i dopune postojećih zakona. Naravno, rad je malo otežan jer svi uključeni rade u slobodno vrijeme volonterski. No neki rezultati se već naziru. Sve ove teme koje ste dotaknuli teme su sljedećeg sastanka našeg predsjedništva na kojem ćemo utvrditi konačni plan, a mobiliziranje će uskoro biti vidljivo.

Natjec ˇajne prakse u Hrvatskoj CRN-A-KRONIKA

Ideja biranja najboljeg arhitektonsko-urbanističkog rješenja putem javnog natječaja, sapeta u Pravilnik o provedbi i organizaciji natječaja i Zakon o javnoj nabavi, od procesa čiji rezultat slavi najbolje od struke na svim razinama divergirala je u formalni okvir kroz koji se provode ideje koje s optimalnim i stručnim rješenjima imaju sve manje veze, a autore čini rezigniranom grupom čija su kreativnost i glad za građenjem svedene na karikaturalni dodatak čak i upitno profitnoj logici. Dokle tako, drugarice i drugovi?

piše Diana Magdić Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016. Fotografija: Davor Bolant

Kada je u prosincu 2015. poslana žalba tridesetak arhitekata na uvjete natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja Veteranskog centra u Daruvaru, nakratko se činilo da će potaknuti općenitu i tako potrebnu raspravu o Pravilniku o provedbi i organizaciji natječaja, no kasnim se odgovorom Hrvatske komore arhitekata priča ispuhala i (zasad) ostala samo markacija još jednog poraza struke. Podsjetimo, potpisnici su ocijenili da je prilikom raspisa natječaja došlo do propusta jer nije zaštićen javni interes, kao ni interes ovlaštenih arhitekata i naručitelja, uvođenjem diskriminatorne odredbe prema kojoj se, suprotno 2. članku Statuta Komore, pristup natječaju ograničio prema kriteriju financijske sposobnosti i, što je za naše uvjete gotovo komično, traženje da su natjecatelji projektirali zgradu slične namjene i površine u posljednje

tri godine. Žalba je u pitanje dovela i definiciju “otvorenog i općeg” natječaja, Komora se sakrila iza Zakona o javnoj nabavi i odgovornost prebacila na Naručitelja obećavši da će apelirati na provoditelje i pozvavši kolege da se pridruže radu Komore, a UHA, druga adresa na koju je žalba upućena, porekla diskriminirajući karakter raspisa jer je raspisivač (...) dozvolio da ponuditelji mogu predati ponudu kao ‘zajednica ponuditelja’ čime je sudjelovanje omogućeno svim zainteresiranim gospodarskim subjektima. Za razliku od niza redom neformalnih žalbi na druge zakonski omogućene natječajne travestije, ovdje se tražilo propitivanje principa, čemu u prilog ide činjenica da je dobar dio potpisnika zadovoljavao uvjete na koje su se žalili. Očito je da se velik broj platitelja članarine Komori našao na vjetrometini, čak i u slučajevima poput ovog, kad barem

Sve u svemu, načelno optimalna praksa kojom bi se unaprijedio i oplemenio fizički prostor, pod velikim je pitanjem. Dogodi se ponekad da svoju deklarativnu ambiciju ostvari, ali to ispada isključiva zasluga uključenih osoba koje odgovorno pristupe natječaju.

Društva arhitekata Istre Emil Jurcan, po rješenju natječajne komisije, nakon što je njegov rad iznenada ispao iz kruga nagrada, objavio je sjajan tekstualni epilog s izvještajem žirija koji još uvijek uveseljava mnoge kolege (Emil Jurcan, Palača nomada, http://praksa.hr/palaca-nomada). O nedokazivo namještenim natječajima, sve po Pravilniku, kao i nizu njegovih ostalih negativnih aspekata, ovaj put nećemo. Sve u svemu, načelno optimalna praksa kojom bi se unaprijedio i oplemenio fizički prostor, pod velikim je pitanjem. Dogodi se ponekad da svoju deklarativnu ambiciju ostvari, ali to ispada isključiva zasluga uključenih osoba koje odgovorno pristupe natječaju. To što neki novac kroz natječaj prijeđe iz ruke u ruku ne garantira, a nekad čak ni ne omogućuje najbolje idejno rješenje. Za gotovo sve aktere, autore, investitore, provoditelje, a konačno i stručnu i širu javnost, natječaj je od zdravog propitivanja postao samo pravna manifestacija po javni interes nepovoljnih odnosa moći. Nesiguran i neinspirativan okvir u kojem bi trebali stvarati najbolja idejna rješenja – ne funkcionira. U svom je ovom opisanom neredu očito da Pravilnik u nekim svojim dijelovima ne funkcionira. Zašto ga onda, poštovani članovi Komore, ne mijenjate?

crn-a-kronika | Natječajne prakse u Hrvatskoj

program i žiri nisu u startu izazvali kontroverze, niti je bilo pitanja o regularnosti provedbe. Dolazimo do pitanja kontrole programa i famozne dodjele brojeva. Dražen Juračić, primjerice, smatra da bi svaki natječajni program trebao proći pet stupova kvalitetne kontrole – Hrvatske komore arhitekata, Udruženja hrvatskih arhitekata, izrađivača programa (podloga), ocjenjivačkog suda i stručne službe investitora, a redovito ne prolazi skoro niti jednu. Podloge su preopširne, često su rezultat nekritičkog prepisivanja uvjeta iz prošlih natječaja, a cjelovit građevni program se često ne provjerava dovoljno. Tako registarske brojeve Komore dobivaju natječaji čiji su programi, koje je prethodno verificirao Grad, protivni uvjetima za izdavanje lokacijskih i građevinskih dozvola (obuhvat P11 Split), programi kojima nisu zadovoljeni osnovni stručni, ali ni ekološki i društveni standardi (tekući natječaj za Gruž), programi sa zastarjelim ili neizvedivim tehničkim odrednicama (npr. za tehnološko rješenje grijanja, klimatizacije i ventilacije građevine), na pogrešan način pre-određeni programi ili uglavnom programi neprovjereni analitičkim pretprojektom. Registarski broj Komore, izgleda, može dobiti i natječaj protivan Pravilniku, poput onog za izradu idejnog rješenja zgrade studentskog paviljona u Sveučilišnom kampusu u Osijeku. Iako je već dubiozno to što je zakonski moguće da izrađivač natječajnog elaborata, i ujedno provoditelj – Građevinski fakultet Osijek – daje i članove ocjenjivačkog suda, prema članku 13. stavku 6. Pravilnika, raspisivač mora za provedbu natječaja angažirati provoditelja kojem on nije osnivač niti vlasnik.... U Statutu Građevinskog fakulteta Osijek, provoditelja, jasno piše da mu je osnivač Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, raspisivač. Kako je uopće tom natječaju dodijeljen broj? Da se pitanje eventualnog sukoba interesa dodatno začini, Željka Jurković, predavačica na Građevinskom fakultetu Osijek, predsjednica Komore i koautorica Pravilnika o natječajima, našla se i u ocjenjivačkom sudu. Broj se eto od Komore može dobiti i bez bankovne garancije raspisivača, pa ga poslije teretiti za prekršaj, kao što je bio slučaj na Laništu krajem prošle godine, gdje Komora nije zaštitila ni svoje članove u slučaju poništavanja natječaja. Zbog kršenja načela anonimnosti natječaju je broj oduzet, a Investitor se danas žali da su načelo anonimnosti povrijedili Provoditelj Miljenko Bernfest i osobno Željka Jurković, čiji se iskazi sada traže pred stegovnom komisijom Komore nakon što su sami prijavljeni za kršenje istog načela od strane Provoditelja. Što se autora tiče, sve se manje onih najboljih uopće želi upuštati u niz natječaja čim vide program ili sastav ocjenjivačkog suda, a na šteti su i prostor i čitavo društvo, prečesto osuđeni na mediokritetska pa i substandardna rješenja. Moguće je da se čak i s rezultatima anketnih natječaja, poput onog za istočnu obalu u Splitu, manipulira temeljem privatnih svjetonazorskih stavova i golemog ega jednog člana žirija, a natjecatelji ostaju neisplaćeni (jer je natječaj poništila Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nakon žalbe natjecatelja). Drugi član žirija, Idis Turato, posvjedočio nam je da je rad pulske zadruge Praksa iz grupe pet odabranih za nagradu ispao nakon što su Marijan Hržić i on otišli s burnog žiriranja uvjereni da će ih biti još. Odluka preostalih članova mogla bi se svesti na rečenicu izgovorenu na žiriranju: “Neće socijalno osviješten rad na istočnu obalu u Splitu.” Socijalno osviješten radnik, predsjednik

Arhitektonski na tjec ˇaji pogled izvana INICIJATIVA

Nakon nekoliko godina odmaka od aktivne arhitektonsko-urbanističke prakse u Republici Hrvatskoj, osvrćem se s vanjske pozicije na probleme natječaja. Sve što slijedi moje je osobno mišljenje temeljeno na meni dostupnim informacijama, vlastitom zdravom razumu i lako provjerljivoj argumentaciji, te je kao takvo poželjno za valorizaciju i sučeljavanje kroz argumentiranu diskusiju.

piše Domagoj Lovas Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016. Fotografija: Ivan Kolonić

Uvod U zadnjih dvadeset pet godina raspisano je mnogo natječaja s manje-više uspješnim završetkom. Ipak, kod određenog broja natječaja pojavile su se neke nedoumice oko regularnosti provedbe i/ili oko kvalitete samih nagrađenih radova, a napose oko dobitnika. Te se nedoumice u stručnim kuloarima u pravilu vrte oko teze da su natječaji namješteni, da se unaprijed zna tko će ih dobiti. Što atraktivniji zadatak, to je sumnja u regularnost natječaja veća. Jal nesposobnih i manje talentiranih kolega, reći će nagrađeni autori i/ili članovi ocjenjivačkog suda, ali za neke stvarno ne treba biti Stephen Hawking da se shvati da nešto ne štima. Naglašavam da se ne mislim osvrtati na konkretne primjere (mada ih znam nekoliko), nego ću se zadržati na nivou dojma pa potom i principa i, na kraju, prijedloga što i kako.

Dojam... Car je gol. Natječajna procedura je u osnovi dobro zamišljena kao demokratski način dolaska do najkvalitetnijeg rješenja. Nažalost, kao i sve druge procedure koje provodi čovjek (unatoč svim propisima), pati od jednog ključnog problema. To je čovjek, njegov osobni moral i poštenje prilikom preuzimanja procedurom određenih uloga. Tu, prije svega, mislim na članove ocjenjivačkog suda. Ne na sve, vrlo velika većina njih je pošteno i časno odradila svoj posao... ali neki nisu. I to je suštinski problem. Nema propisa koji taj moment može u potpunosti eliminirati. Može do neke mjere pokušati umanjiti utjecaj na konačni rezultat, ali i to onda postaje novi problem za sebe. U doba ekonomske krize takvo ponašanje kolega nije neobično i sasvim je razumljivo, iako nije hvalevrijedno.

Naša je arhitektonska scena mala. Postoji određen broj arhitekata koji su se s vremenom profilirali i koje se zbog toga često kao meritorne zove da sudjeluju ili žiriraju natječaje. Svatko razvije svoju estetiku i onaj tko to prati može s velikim postotkom točnosti pretpostaviti tko je autor kojeg rada. Kada netko od uvaženih kolega/kolegica u ocjenjivačkom sudu inzistira na određenom natječajnom radu – a kome se svojim mišljenjem adekvatno ne suprotstave (zbog ovih ili onih razloga) ostali članovi ocjenjivačkog suda (npr. oni koje je imenovao Grad) – stvar završi kako završi. I tako se nagrada da kolegi/kolegici, drugi put on/ona kao član nekog ocjenjivačkog suda vrati uslugu i ruka ruku mije, obraz obadvije. Naravno, to nitko ni na mukama neće priznati, i dalje je to debela špekulacija i dosta teško dokazivo. Kako god bilo, ostaje gorak okus u ustima. A gdje ima dima, ima i vatre.

...principi... Pored ljudskog faktora, ključan problem je i nepotrebna kompliciranost. Samo letimičan pogled na pedeset i više članaka važećeg Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza, na 38 stranica A4, u meni izaziva prvo nevjericu, a potom i mučninu. Nevjericu zbog toga što je nešto u suštini jednostavno, poput natječaja (traže kvalitetan program, sve potrebne podloge, stručan i nepristran ocjenjivački sud), potrebno elaborirati u pedeset i više članaka pravnog teksta?! A mučninu kad se shvati da dobar dio propisanog reguliraju zdrav razum, dobra praksa i etika struke, a preostali je dio uglavnom nepotreban višak. Ako bi se taj isti princip primijenio na, npr., troškovnik, onda bi, umjesto standardne formulacije prema pravilima dobrog zanata, trebalo ispisati kartice i kartice teksta da se opiše što to znači. Tek s odmakom od hrvatske arhitektonsko-urbanističke prakse postalo mi je jasno do koje razine apsurda je

inicijativa | Arhitektonski natječaji – pogled izvana

Pravilnik o natječajima Udruženja švedskih arhitekata, izuzmemo li trećinu kartice uvoda, sročen je na dvije stranice A4 papira, u formi novinskog članka u četiri stupca.

doveden naslijeđeni austrougarski birokratski princip propisivanja svega i svačega do te mjere da u tome prostora za zdrav razum i pravila struke više nema. Jer propisati SVE je nemoguće i ukinu li se zdrav razum i pravila struke slovom propisa, ne znači da se eliminirao i prostor za različito tumačenje i dubiozno etičko ponašanje pojedinca. Naprotiv. Ne svih, to nikako, ali nekih, nažalost, da –metodom prilika čini lopova i sumnjivim poslovno-ekonomskim vezama s privatnim investitorima i/ili predstavnicima lokalne samouprave bacaju ljagu na sve. Stara je vojna izreka da veća brzina nikada ne može kompenzirati krivi smjer kretanja. Ovakvo kompliciranje nečega u osnovi jednostavnog (svakom novom verzijom biva sve opsežnije) jest upravo to: veća brzina, ali u krivom smjeru. Primjera radi, pravilnik o natječajima Udruženja švedskih arhitekata, izuzmemo li trećinu kartice uvoda, sročen je na dvije stranice A4 papira, u formi novinskog članka u četiri stupca. Australskoj komori arhitekata je, pak, za

isto to trebalo petnaest stranica A4 papira. Je li netko čuo da se i tamo namještaju natječaji? Možda, ali nekako iskreno sumnjam. U čemu je onda problem? Stupanj reguliranosti procesa u društvu obrnuto je proporcionalan stupnju zdravog razuma, morala i odgovornog ponašanja pojedinaca i društva u cjelini. Što su moral i svijest o vlastitoj odgovornosti veći, vlastiti postupci su korektniji pa je potreba za kojekakvim propisima manja. Dobre prakse rezultat su zdravog razuma, logike, zakonitosti koje svako stručno područje ima, i samokorigirajućih procesa. To je ono što nama treba: zdrav razum, moral i dobra praksa. Kao dodatni osvrt na bespotrebnu birokratiziranost spomenutog Pravilnika ističem odredbe o podacima o firmi s kojom će se sklopiti ugovor o izradi dokumentacije. Posve bespotrebno, to nije predmet natječaja. Ako i kada do toga dođe, onda je na autoru da, ako sam nije sposoban, sklopi poslovni ugovor s nekim tko to jest i tako stvori traženu pravnu osnovu za ugovaranje. Argumentacija da se naručitelj “želi osigurati” nema smisla jer, dok se naručitelj odluči, firma može otići u stečaj i prestati postojati. Ne razumijemni zašto bi itko unaprijed morao ikome dokazivati svoju poslovnu sposobnost za upitnu budućnost i možebitno sklapanje nekog poslovnog ugovora?

ekonomsku isplativost lokala u neposrednom okolišu, što znači nova radna mjesta, veće prihode od poreza i dr. 2/ Očekivana prilagodba promjenama klime i očekivani utjecaj na okolni prostor, npr. lokalno baratanje oborinskim vodama bez negativnog utjecaja na okolni prostor i kanalizacijski sustav u cilju sprječavanja poplava kod jakih pljuskova. U sljedećih pedeset godina očekuje se porast oborina. 3/ Ako je zahvat veći, u središnjem prostoru grada, povijesnoj cjelini i sl., a program sastavlja privatni naručitelj, nadležna gradska služba i službe zaštite moraju provjeriti program kako bi se utvrdilo ima li i drugih prepreka realizaciji (npr. pravnih, prostornih, kulturna baština, arheologija i sl.). Ocjenjivački sud i program 1/ Ocjenjivački sud mora biti sastavljen od moralnih ljudi koji imaju stručna znanja (ovo prvo je skoro važnije od drugog). 2/ Ocjenjivački sud se mora očitovati o samom programu, prihvatiti ili utvrditi i dodatne kriterije kojima će se voditi prilikom odabira koji se u završnom izvješću moraju jasno

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

...prijedlog! Želimo li napraviti korak naprijed, moramo napustiti dosadašnji način razmišljanja i otvoriti se za novi način reguliranja procesa analizom stvarnog stanja i otvorenošću uma za novi i drugačiji pristup, pri čemu su natječaji samo jedna od procedura koja svakako traži reviziju. Drugi bi, po meni, bio ustroj prostornog planiranja, pravna obveznost hijerarhije prostornih planova i njihova sukladnost, načini provedbe kroz procedure izrade dokumentacije za građenje, ali to je neka druga tema. Promjena ne mora značiti nešto dijametralno suprotno, nego samo evolucijski pomak k definiranju bitnog uz izostavljanje nebitnog. Prema mom mišljenju, problemi oko natječaja su sljedeći: / neadekvatni programi i izostanak ocjene programa od strane ocjenjivačkog suda, / način izabiranja i sastav ocjenjivačkog suda, / odgovornost i prostor djelovanja ocjenjivačkog suda – čija je odluka?, / provedba i aktivnosti nakon provedenih natječaja. Osobno bih iz važećeg Pravilnika izbacio velik dio birokratski propisanih procedura, a uveo neke nove suštinske kriterije (pored postojećih). Mislim da bi Pravilnikom ili najbolje kroz dobru praksu (nepisana pravila) trebalo regulirati sljedeće teme. Programi Program (pored samog zadatka i sadržaja koji se treba ispuniti) treba definirati i sljedeće: 1/ Kratkoročni i dugoročni efekt koji se očekuje putem mjerljivih parametara, npr. kakva je funkcija, utjecaj na neposredni okoliš, prirodu, kulturu i identitet prostora. Za javne prostore to je i socijalna održivost = atraktivnost koja rezultira posjećenošću. Posjećenost znači bolju socijalnu interakciju koja generira identitet i osjećaj pripadnosti, želju za boravkom koja zbog češće posjećenosti utječe na sigurnost korisnika, manje uličnog kriminala, a osigurava i

navesti i ukratko obrazložiti. Odstupanja od programa su moguća u slučaju iznimno kvalitetnog rada koji ne krši bitne i nužne postavke programa, tj. koji mora biti provediv. Kvaliteta rada mora se moći opravdati kriterijima, ali se ista mora moći obrazložiti kao rješenje koje značajno nabolje mijenja parametre prostora, postaje novi reper u prostoru, definira novi identitet, estetiku itd. I tada iznimka MORA proći jer je pozitivna mutacija i cjelinu čini boljom. Ovo mora biti dio prakse! 3/ Bilo da je privatni ili javni naručitelj, u ocjenjivačkom sudu ne bi smio sjediti nitko iz tima koji je sastavio program (jer kako možeš biti kritičan prema nečemu što si sam radio?). 4/ U ocjenjivačkom sudu ne bi smjelo biti više od 25% članova ocjenjivačkog suda direktno odabranih od naručitelja. 5/ Ocjenjivački sud bi se trebao birati slučajnim odabirom ili članova lokalnih udruženja arhitekata ili na neki drugi način sukladno temi (to što neki arhitekt/arhitektica nije baš poznat/a po svojim realizacijama nužno ne znači i da

Daljnja razrada na natječajima odabranih rješenja ne bi smjela biti vezana i ograničena natječajnim programom.

Ako se naknadno utvrdi da odabrana rješenja ne ispunjavaju traženo iz programa (njihova provedba nije moguća bez dodatnih komplikacija financijske i vremenske naravi), npr.: / ne ispunjavaju program u nekoj od bitnih programskih odrednica (npr. funkcija), / u suprotnosti su s regulativom/prostorno-planskom dokumentacijom važećom na dan donošenja odluke o nagradama, pa i s te stavke nisu provediva, ili / traže naknadne korake i proceduru koja se programom i zadatkom htjela izbjeći na legalan način (npr. traži građevinsku dozvolu, a program je tražio rješenje za koje se dozvola temeljem propisa ne izdaje), Ocjenjivački sud mora snositi troškove natječajnog postupka. Odgovornost i prostor djelovanja ocjenjivačkog suda mora biti jasno određen. Odluka Ako je jedinica lokalne samouprave ta koja raspisuje natječaj onda lokalna izabrana vlast ili od nje imenovano tijelo

inicijativa | Arhitektonski natječaji – pogled izvana

kao član ocjenjivačkog suda ne može u tuđem radu prepoznati kvalitetu. I obratno.). 6/ Prisutnost lokalnih arhitekata mora se ograničiti na najviše 20% članova ocjenjivačkog suda zajedno s predstavnikom naručitelja i službe zaštite. Lokalni arhitekti poznaju prilike i genezu prostora, ali ako ih je previše, predstavljaju ugrozu procesu. Uloga ocjenjivačkog suda 1/ Ocjenjivački sud postoji da odvoji žito od kukolja. Odabir tri rada i njihova ocjena uvijek moraju biti savjetodavni tijelu koje odlučuje. Tu staje uloga ocjenjivačkog suda. 2/ Odgovornost ocjenjivačkog suda je da odabrani radovi ispunjavaju traženo iz programa i da je njihova provedba moguća bez dodatnih komplikacija financijske i vremenske naravi.

(temeljem mandata dobivenog na demokratskim izborima) jedina ima pravo i obvezu da donese odluku koji rad želi realizirati i time ostvariti dio politike za koju je dobila mandat. Tako nastala šteta za prostor kažnjava se na sljedećim izborima. U demokraciji nema garancije kvalitete, ali zato postoje izbori da se to valorizira. Isto vrijedi za privatnog investitora. Odluka nije na ocjenjivačkom sudu, samo preporuka temeljem argumentirane ocjene. Provedba Daljnja razrada na natječajima odabranih rješenja ne bi smjela biti vezana i ograničena natječajnim programom. Natječaj je gotov i ono što slijedi je razrada. Korekcije koje se zbog naknadno utvrđenih ograničenja na projektu radi njegove realizacije moraju napraviti predmet su razrade projekta i s natječajem i programom nemaju veze.

Neočekivani utjecaj na javni prostor Ako korekcije i promjene projekta – nastale zbog naknadno promijenjenih okolnosti izvan utjecaja naručitelja u fazi razrade – znače novonastali i značajan utjecaj na javni prostor i značajno utječu na sliku grada (npr. funkciju, identitet, karakter tog javnog prostora, naročito u urbanistički osjetljivim dijelovima grada), a koji nije bio predmet rješenja iz natječaja, onda, ako je riječ o privatnom naručitelju, grad/općina treba provjeriti gdje u tome leži javni, a gdje privatni interes (npr. procedurom javne rasprave ili referenduma). Na osnovu toga bi lokalna vlast trebala donijeti zaključak je li projekt i dalje adekvatan ili više nije i za tu odluku, kakva god ona bila, snositi političku odgovornost. Ako je riječ o manjem utjecaju na javni prostor, izvan središnjih i osjetljivih dijelova javnog urbanog prostora, koji sa sobom nosi fizičke promjene, ali ne utječe značajno na njegovu funkcionalnost i primarnu estetiku, onda to ne bi smjelo biti prepreka provedbi projekta jer će se koristi

Sve se negativnosti u pravilu događaju zbog općenito lošeg odnosa prema prostoru. Taj se odnos može promijeniti jedi no na način da se uspostavi direktna financijska veza izme đu stanovnika i jedinice lokalne samouprave, a to je porez na osobni dohodak.

pokazati na nekom drugom polju. Procedura javne rasprave ili referenduma tu je poželjna, ali ne i obvezna. Ako je, pak, JLS naručitelj natječaja i stoji iza izrade projekta koji iznenada mijenja neke svoje bitne postavke i znatno zadire u javni prostor, onda procjena što dalje leži na stručnim službama, a odluka na politici. Odgovornosti spram građana je čisto politička. Hoće li u novi natječaj, hoće li otvoriti dijalog i probati sa zainteresiranim stranama naći opće zadovoljavajuće rješenje u fazi projektiranja, na njima je. To je dio političke odgovornosti i mudrosti. Kad se privatnog investitora natjera da potroši novac i vrijeme na natječaj, pa se ispostavi da grad ili ocjenjivački sud nisu svoj posao odradili kako treba, moraju preuzeti na sebe odgovornost za takve postupke. Mora postojati financijska odgovornost za propuste, ne toliko zbog kazne, nego zbog kredibiliteta i pouzdanosti. Inače možemo zaboraviti da će itko više htjeti provoditi natječaje čiji se rezultati mogu baciti u koš. To se već događa, zar ne? Završno razmišljanje Sve navedeno, uz neke elemente procesa koji su već definirani Pravilnikom, ima za cilj da se u procedure natječaja uvedu rutine koje bi umanjile neželjene efekte pojedinačnog neadekvatnog ponašanja i da se jasno odrede kriteriji za vrednovanje javnog i privatnog interesa, te tko za to preuzima odgovornost. Sve se riješiti ne može, ali kao međukorak nešto od navedenog moglo bi ipak polučiti neki rezultat. Vrijedi barem razmisliti o tome. Osvještavanje (epilog) Sve se negativnosti u pravilu događaju zbog općenito lošeg odnosa prema prostoru. Taj se odnos može promijeniti jedino na način da se uspostavi direktna financijska veza između stanovnika i jedinice lokalne samouprave, a to je porez na osobni dohodak. Da se (kao što je slučaj u nekim europskim zemljama), / osobni dohoci dogovaraju u bruto iznosu, ljudi bi znali koliko svaki mjesec plaćaju lokalnu upravu, i da se / porez iz tako ugovorenih bruto iznosa primarno plaća općini ili gradu, mjestu stanovanja (dio od toga svakako bi išao za školstvo, zdravstvo i ostalo za što ide i danas), Rezultat bi bio svijest pojedinca koliko košta lokalna uprava. Tada bi manje tolerirali i njen loš rad ili nerad i loše stanje u prostoru, a ujedno bi svima postalo jasno da ako se prostor grada ili općine devastira i vandalizira da će im se to naplatiti kroz veću stopu poreza na osobni dohodak. A to nitko ne želi. Današnji sustavi prireza ne postižu taj rezultat jer je mnogima nejasna njihova svrha. Efekt navedenog je i to da će se lokalne vlasti boriti za što veći broj stanovnika jer to znači direktne prihode, a postat će i posve jasno koje su jedinice lokalne samouprave ekonomski neodržive. Promijenit će se i pristup lokalnoj politici, a tada će se i od struke tražiti neki drugačiji stav. To znači i reformu lokalne uprave i disperziju vlasti i odgovornosti za stanje u prostoru. Ta je reforma nužna jer je sve to sustav spojenih posuda. I ne treba otkrivati kotač, on postoji, samo ga treba znati i željeti primijeniti.

Europan 13

Prilagodljivi grad II Piše Borka Bobovec

Grafički materijali Arhiva Europana Hrvatska

Zagrebačka tema Europana 13 bila je adaptacija i revitalizacija zapuštenih gradskih lokacija u svrhu javnog korištenja bez obzira na postojeću namjenu zatečenu na odabranim lokacijama.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

1. nagrada: SWAP ON THE RIVER, mikrolokacija 1

Nakon pauze u ciklusu Europan 12, Europan Hrvatska u suradnji s Gradom Zagrebom ponovno se u prošlom ciklusu uključio u organizaciju i provođenje aktivnosti na organiziranju arhitektonsko-urbanističkog natječaja koji je kao paneuropski model domaćoj arhitektonskoj sceni dao priliku da participira u stvaranju i razmjeni mišljenja o budućnosti arhitektonske misli i europskog grada. Zagrebačke lokacije odabrane za arhitektonsko-urbanistički natječaj Europan 13, koji je proveden 2015. godine, smještene su unutar postojećeg rascjepkanog i heterogenog urbanog tkiva. Zagrebačka tema Europana 13 bila je adaptacija i revitalizacija zapuštenih gradskih lokacija u svrhu javnog korištenja bez obzira na postojeću namjenu zatečenu na odabranim lokacijama. Kroz natječaj je trebalo istražiti elemente privremenog uređenja u svrhu javnog korištenja kroz obnovu lokacije montažno-demontažnim zahvatima.

Zanimljivost, koja je postavljena u ovom raspisu, odnosila se na pribavljanje natječajnih rješenja koja bi se mogla primjenjivati na više lokacija i koja mogu biti izvedena u etapama. Bilo je važno ponuditi fleksibilna rješenja uz poštivanje načela urbane koherencije u rubnim dijelovima gradskog područja, koji su nastali akumulacijom nepovezanih intervencija vođenih različitim interesima i različitom logikom uz uklapanje novih prostornih cjelina u dinamičan život grada. Zadatak je bio ponuditi eksperimentalno rješenje uređenja na lokacijama koje imaju visok i atraktivan potencijal, ali su njihova obnova i razvoj zaustavljeni zbog različitih objektivnih okolnosti uzrokovanih tranzicijskim procesima i gospodarskom situacijom, uvođenjem novih sadržaja pristupačnih najširoj javnosti bez zahvata u prostoru koji imaju obilježja trajnog karaktera. Budući da se nalazimo u situaciji koja je u biti stanje iščekivanja konačnih rješenja za razne

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

lokacije u gradu, odabrani zadatak bio je promišljanje novih privremenih načina korištenja kao mogućih scenarija javnog korištenja degradiranih prostora. U Zagrebu je Europan 13 zadatak rješavao na četiri mikrolokacije uz rijeku Savu, koje nisu privedene svrsi i koje imaju potencijal da kroz privremenu namjenu odgovore zahtjevima okruženja. Iako su sve lokacije u zoni obuhvata pozicionirane u neposrednoj blizini rijeke, nisu jedna drugoj blizu i ne pokazuju svugdje istu razinu urbanizacije i jednaku koncentraciju urbanih sadržaja, nego je ono što ih veže jedino srebrna nit rijeke. Natjecateljima je predloženo da ih linearno povežu u jednu funkcionalnu cjelinu, uz napomenu da tretmanu svake pojedine lokacije ne bi trebalo pristupiti jednako jer ih opisuje različit urbani kontekst. Zahvaljujući neposrednoj blizini suvremenih stambenih naselja, sportsko-rekreacijskih površina i urbanih atrakcija, te dobroj prometnoj povezanosti, lokacije 1 i 2 imaju karakter širih gradskih lokacija, dok je lokacija 3 smještena na atraktivnoj poziciji centralnog dijela grada, prostora koji nudi atraktivne panorame i dobru povezanost s gradskim parkovima. Lokacija 4 je bila najudaljenija, na urbanoj periferiji,

suburbanog je karaktera i okružena značajnim infrastrukturnim objektima. Očekivalo se rješenje koje bi potaknulo konceptualno uređenje nasipa, stavljajući naglasak na važnost oplemenjivanja zelenog poteza koji povezuje točkasto raspoređene mikrolokacije, ali sugerira i nastanak nove veze između istočnog i zapadnog dijela grada, koja umjesto postojećih prometnih pravaca nudi aktiviranje alternativnih oblika kretanja kroz zonu zelenog poteza nasipa, a tako sugerira i mogućnosti za budući razvoj.1 U studenom 2015. je ocjenjivački sud, koji su činili Sonja Leboš, Damir Hrvatin, Bojan Baletić, Simon Hartmann, Jordi Querol, Krešimir Rogina i Nikola Radeljković, te zamjenski članovi Kristina Careva i Vanja Rister, prvu nagradu dodijelio radu pod naslovom Swap On The River, čiji su autori Carlos Zarco Sanz, Sara Palomar i Jose Luis Hidalgo iz Španjolske, te Zuhal Kol iz Turske, a drugu nagradu dobio je rad Hey! There is a River Beyond, čiji su autori Emanuele Romani, Francesca Coden, Margherita Locatelli, Filippo Pasini, Alessandro Benetti i Lorenzo Santosuosso iz Italije. Ocjenjivački sud je već na početku postupka ocjenjivanja radova jednoglasno zaključio da nijedan od dvadeset šest

europan 13 | Prilagodljivi grad II

2. nagrada: HEY! THERE IS A RIVER BEYOND // Something’s happening around the banks

dostavljenih radova nije ponudio u potpunosti zadovoljavajuće rješenje, pa je tijekom odabira najprimjerenijih radova usmjerio pažnju na kasnije odabrane radove, gdje je kod prvonagrađenog rada uočeno nekoliko važnih aspekata. Projekt je razvijan kroz tri razine intervencija, na sve četiri lokacije pronašao je zadovoljavajuće elemente u odnosu na program, postavljena je podloga za stvaranje vizualne poveznice, a kao značajna odlika prepoznata je pristupačnost i održivost. Rad je postigao dobru povezanost četiri mikrolokacije kroz vrlo jasan i precizan grafički prikaz i racionalan pristup rješavanju zadanog problema, čemu pridonosi i različit odnos spram svake lokacije. U zaključku je žiri istaknuo kako je potrebno načiniti listu preporuka koja će Gradu omogućiti da, uz dodatna poboljšanja, odabrani radovi u cijelosti ispune očekivane rezultate na lokacijama. U daljnjim koracima razvoja projekta članovi ocjenjivačkog suda predložili su akcentiranje mjesta kao takvog na način da mora imati i socijalni i fizički identitet jer su ove četiri lokacije različite s obzirom na kontekst: centar nasuprot periferiji, praznina nasuprot stambenim zonama / trgovanju / javnim sadržajima. Ovo implicira da se ne može

koristiti jedan pristup za sva mjesta i da bi bilo primjerenije za svaku mikrolokaciju koristiti različit pristup imajući u vidu da je i Sava sama za sebe lokacija, a svaka će intervencija na svoj način aktivirati površinu rijeke. Jedna od preporuka je i održavanje dodatnih radionica koje bi omogućile autorima, Gradu, Europanu i široj stručnoj javnosti da razradom ponuđenih projekata utječu na društveni i socijalni razvojni kontekst Grada.2 Hoće li Grad iskoristiti provedeni natječaj da potakne raznolikost pristupa i ideja, kreativnosti i inovacija, a sve u cilju ostvarenja krajnjeg rezultata – visoke kvalitete izgrađenog prostora, vrlo brzo ćemo vidjeti.

1 Program, Europan 13, http://europan.hr/?lang=hr 2 Europan Hrvatska, arhiva Literatura Program, Europan 13.www.europan.hr (20. siječnja 2016.). Zapisnik Ocjenjivačkog suda E13 od 14. studenoga 2015. Zagreb, Europan Hrvatska, arhiva.

tel: 00 385 (0)1 6231 684 fax: 00 385 (0)1 3817 944 info@metal-koncept.hr www.metal-koncept.hr

Tvrtka Metal koncept d.o.o. osnovana je 2009. godine. Izgrađena na viziji pojedinaca s dugogodišnjim iskustvom na području bravarskih radova, ubrzo se razvila u jednu od vodećih tvrtki u području izrade i ugradnje aluminijske bravarije i ventiliranih fasada. Iako je u početku primarna djelatnost tvrtke bila vezana uz vanjske bravarske radove, prema zahtjevu tržišta, i zahvaljujući stručnom dizajnerskom i tehničkom timu, ubrzo je postala prepoznatljiva po pronalaženju rješenja za uređenje zahtjevnijih interijera, osobito kod ugradnje pregradnih stijena, složenijih čeličnih i inox-konstrukcija te staklenih i čeličnih ograda.

aluminijske bravarije za najzahtjevnije objekte, pri tom zadovoljavajući europske i svjetske standarde. U sistemu ventiliranih fasada, tvrtka je ovlašteni izvođač brandova: TRESPA (HPL ploče), SWISSPEARL (vlaknocementne ploče) te ALBOND (aluminijsko-kompozitne ploče). U Metal konceptu d.o.o. kontinuirano se radi na razvoju novih sistema, kako bi se zadovoljili svi tehnički, energetski i ekološki standardi, a ujedno i bili korak ispred drugih kada je dizajn u pitanju. Cilj tvrtke je zadovoljiti kupca u svakom pogledu, bilo estetskom ili kvalitetom, u čemu pomaže tim stručnjaka koji svakom projektu pristupa individualno.

Tvrtka Metal koncept d.o.o. je ovlašteni izvođač, renomiranog svjetskog branda Hueck GmbH (Njemačka), posljednjih godina najvećeg proizvođača aluminijskih profila, te kao takva, sudjeluje u izradi i ugradnji

Vizija tvrtke u budućnosti je postati jedan od prepoznatljivih brandova kada su u pitanju složene tehničke konstrukcije, kao i moderan dizajn.

natječaj za epk 2020.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Iskustva gradova kandidata za EPK 2Ø2Ø. Rijeka je ponijela titulu Europske prijestolnice kulture 2020! Tako je odlučilo Povjerenstvo u kojem su bili stručnjaci iz četiri europske institucije te dva stručnjaka iz Hrvatske. Predsjednik je bio Steve Green iz Europske komisije. Iz Europske komisije u povjerenstvu su bili još Jordi Pardo i Suzana Žilič Fišter, iz Europskoga vijeća Ulrich Fuchs, Aiva Rozenberga i Pauli Sivonen, iz Europskoga parlamenta Sylvia Amann, Cristina Farinha, Agnieszka Wlazel, a iz

Odbra regija Alain Hutchinson. Nacionalni predstavnici u Povjerenstvu bili su Ivana Katurić i Maroje Mrduljaš. U finalu, u kojem su sudjelovali Dubrovnik, Osijek, Pula i Rijeka, tijesno je ispred Pule pobijedila Rijeka, što ne umanjuje značaj iskustva i ostavštine svih timova hrvatskih gradova koji su se natjecali.

City in the ma king ZAŠTO?

Dubrovnik

piše Davor Bušnja

U slučaju Dubrovnika nulto pitanje kandidacijske knjige i općenito čitavog procesa kandidature podrazumijeva višeznačne i oprečne odgovore jer zaista što će gradu, koji globalno ima bolju vizibilnost od države, još jedna titula, i to titula grada kulture. Ili možda Dubrovnik već jest prijestolnica kulture?

Dubrovnik je pritom tek grad primjer, paradigma za slične gradove sa sličnim problemima u Europi, ali i grad koji u sebi sjedinjuje svijet i sve njegove krajnosti u ovom vremenu. Riječ je o gradu koji je zbog svog turističkog razvojnog usmjerenja globalno popularan i prepoznatljiv, međutim, istovremeno je riječ o gradu koji je pod izraženim pritiskom komodifikacije, čime bi transformativna priča, trasirana kandidacijskim procesom, svakako postala paradigmatska za slične male povijesne mediteranske gradove, ali i uopće. Cilj = proces Polazna vizija Dubrovnika 2020 jest da umjetnost izaziva grad na preobrazbu... Umjetnički program provocira građane i posjetitelje da novim senzibilitetom percipiraju grad i njegovo okruženje u razmjerima od mikroregije do globalnih tokova, da zajednički stvaraju novi smisao grada iz njegovih sjena, da ga smještaju na novu kartu kozmopolitskog građanstva u vrtlogu geopolitičkih, socioekonomskih i klimatskih kriza s kojima se suočava Europa danas. Dubrovnik kao malo mjesto na razmeđu Mediterana i Balkana u koji se slijevaju milijuni sa svih strana svijeta, taj globalni grad u

natječaj za epk 2020. | Iskustva gradova kandidata za EPK 2020.

Dubrovnik je svakako popularan grad obilježen kulturom. Grad s 42.000 stanovnika, kojeg godišnje posjeti tri milijuna ljudi. Grad s najviše kulturnih institucija i grad koji ima najveći proračun za kulturu (po stanovniku) u Republici Hrvatskoj. Istovremeno, Dubrovnik je prazan grad, zakočen grad i grad bez stanovnika. Grad koji se upali početkom turističke sezone i ugasi po njenom završetku. Sveden na okamenjenju ulaštenu površinu koja jedina služi kao figura u komunikaciji s ostatkom svijeta. I kultura postaje tek fiksirano obilježje Dubrovnika u službi njegove reprezentacije i instrumentalizacije u dijalogu s drugima. Riječ je o kontekstu u kojem je Dubrovnik obilježen statičnom i grandioznom slikom o samome sebi, što stvara varavu samosvijest o značenju vlastite popularnosti (i važnosti), o vlastitoj kulturi, a onda i vlastitom mjestu u svijetu. Riječ je o učestaloj zamci svih povijesnih gradova narcisoidno zagledanih u svoju baštinsku sliku ili simboličku vrijednost danas, bez ideje o budućnosti. Mentalnu izoliranost podcrtava geografska inzularnost grada i većeg dijela županije. Povijesno smješten u “središte”, na Mediteran kao jedno od ishodišta Europe, Dubrovnik se danas zbog geopolitičke realnosti nalazi “na margini”.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

malome, postaje lokus globalnog prenošenja kulturnog kozmopolitizma koji vidi ono što glatko kolanje roba, usluga i ljudi čini nevidljivim. U povijesnim gradovima baština zamrznuta u vremenu nerijetko istiskuje živo stvaralaštvo i kulturu. Egzemplarno, identitetski i ekonomski značaj singularne kulturne prošlosti Dubrovnika u radikalnom je kontrastu s činjenicom da umjetnici napuštaju grad, participacija u kulturi slabi i svojedobno velik značaj Dubrovnika u suvremenoj kulturno-umjetničkoj proizvodnji nestaje. Današnjost ne stvara novu baštinu za budućnost. Obnovljenim intenzitetom stvaralaštva umjetnički program Dubrovnika 2020 gradi institucionalni i socijalni kontekst kao osnovu za održivu budućnost u kojoj se umjetnici vraćaju i ostaju, a kultura koegzistira u trajnom propitujućem dijalogu s gradom i njegovim mjestom u svijetu. Umjetnost je u tom napetom odnosu prošlosti i budućnosti polazište i za ispitivačko i istraživačko revaloriziranje baštine u genezi i životu grada. Iza prvih slojeva reprezentativnog nasljeđa kreativna, kolektivna i znanstveno inovativna čitanja prošlosti iznose slojeve oralnosti, vernakularnosti i nepomirene intelektualnosti kojom baština postaje neizvjesnija, demokratskija i otvorenija prema tvorbi novih značenja zajedništva. Dubrovnik postaje oštrica umjetničkog nemira, sjecište intenzitetā prošlosti i budućnosti, grad svijet u kojem se planetarna urbanizacija kritički ogleda u obećanju jednakosti i zajedništva.¹ Koncept dubrovačke kandidature “Grad u nastajanju” temeljen je na ključnoj ulozi građana kao kreatora zajedničkog dobra – grada. Problemi sa socijalnom dezintegracijom, definiranjem identiteta vlastitom isključenošću iz participacije u društvenom životu ili javnom prostoru, te problem otuđenosti grada od svojih stanovnika (i obrnuto), sve su češći u europskim gradovima. Podijeljenost i fragmentacija grada zbog fokusa na profit doprinosi gubljenju ideala građanstva, urbanog identiteta i pripadnosti zajednici. Kandidaturom se kroz procese sustvaranja, umjetničkog eksperimenta i kulturne razmjene propitivala mogućnost grada kao zajedništva, odnosno traženja novog značenja i novih modusa zajedništva. Program Dubrovnik 2020 dijeli se u tri tematske strune koje su nastale kao svojevrstan odgovor na detektirane probleme: 1/ Future tense bavi se kroničnim nedostatkom lokalne suvremene umjetničke prakse. Breme slavne prošlosti postaje podsjetnik na to da je Dubrovnik nekad bio mjesto eksperimenta te se u okviru ovog programskog toka kroz istraživačke transdisciplinarne umjetničke projekte anticipira buduće i moguće. 2/ Common sense adresira nedostatke u komunikaciji i dijeljenju znanja i iskustva Dubrovnika s neposrednim susjedstvom u regiji i šire, između različitih dijelova grada (posebno odnose povijesnog centra i periferije s otocima), ali i između različitih socijalnih grupa i kulturnih sektora. 3/ Common histories propituje petrificiranu sliku svih povijesnih slojeva grada i podrazumijeva baštinu kao dinamičnu kategoriju i temeljno zajedničko dobro zajednice. Inicijativa Europska prijestolnica kulture (EPK) je shvaćena kao okidač za pokretanje procesa promjena i otvaranje nove perspektive razvoja koja će afirmirati suvremenu

produkciju i kreativnost te poslužiti kao kanal za propitivanje paradoksa stvarnosti jednog povijesnog grada. Na tom tragu nametnula su se dva cilja: 1/ Grad kao pojam izmjestiti iz isključivo turistički definirane destinacijske paradigme kao lokacije za prodaju doživljaja u mjesto/stanje proizvodnje i razmjene ideja koje kontinuiranim propitkivanjem aktivno izaziva i traži vlastiti smisao i identitet. 2/ Afirmirati Grad kao mjesto dinamične, propulzivne, razvojne i inkluzivne zajednice društveno odgovornih građana čija stvarnost nije reducirana nostalgičnom, mitologiziranom slikom vlastite prošlosti i iskorištavanjem tuđe (naslijeđene) suvremenosti. Dijagram strukture i organizacije programskog inkubatora Posebnost dubrovačke kandidature su i organizacijska struktura programskog tima te način donošenja odluka. Suprotno uvriježenim modelima upravljanja, od samog početka prvog kandidacijskog kruga proces se odvijao na participativan, naglašeno horizontalan način. Umjesto odabira programskog direktora formiran je programski inkubator u koji su bili uključeni pojedinci iz institucionalnog, privatnog i nezavisnog sektora. Programski inkubator brojao je jedanaest primarnih programskih ćelija, koje su se po potrebi povećavale i smanjivale, te su u skladu s dinamikom procesa međusobno surađivale i formirale nove ćelije interdisciplinarnog i transdisciplinarnog tipa. Način upravljanja kao svojevrstan kolektivni eksperiment u skladu je s konceptom “Grada u nastajanju” kao nedovršenog i trajnog procesa otvorenog prema budućnosti i njenoj višeznačnoj interpretaciji. Arhitektura i grad? U kontekstu megaprojekata kakav je Europska prijestolnica kulture, arhitektonska produkcija prati tržišnu logiku u smislu gradnje novih arhitektonskih ikona. Dubrovački tim je otpočetka u tom smislu zauzeo jasan stav da se neće ulaziti u gradnju nove infrastrukture. Uz postojeće domove gradskih institucija, recentno obnovljeni kompleks Lazareta trebao je zadovoljiti prostorne potrebe kulturno-umjetničke produkcije. Jedino predviđeno veće ulaganje bila je obnova ljetnikovca Gučetić u Rijeci dubrovačkoj. Riječ je o osnivanju društveno-kulturnog centra u Mokošici, dijelu grada s oko 12.000 stanovnika bez ikakve društveno-kulturne infrastrukture. Pored uspostave participativnog modela upravljanja i financiranja, projekt je ambiciozno zamišljen i u smislu testiranja inovativnih i inkluzivnih metoda programiranja i rekonstrukcije baštinskog građevnog sklopa.

Umjesto odabira programskog direktora formiran je programski inkubator koji je brojao jedanaest primarnih programskih ćelija, koje su se po potrebi povećavale i smanjivale.

Prikaz povijesnih trgovačkih ruta Dubrovačke Republike – prikaz ruta brodova za kružna putovanja Projekt pod nazivom Decoding leisure utopia2 uzima Dubrovnik kao grad slučaj u razmatranju učinaka koje masovni turizam ima u transformaciji mediteranskih gradova. Identitet i karakteristična urbanost povijesnih gradova na Mediteranu primarne su vrijednosti na kojima turizam počiva. Međutim, taj specifikum mjesta se uslijed učinaka turizma nepovratno kompromitira transformirajući karakteristični urbanitet u nemjesta bezbrižne dokolice. U sklopu ovog programa razvijeno je nekoliko manjih projekata: 1/ Home — Zimmer frei kao specifičan hibrid turističke i rezidencijalne tipologije, koji je podrazumijevao ugošćivanje turista, a samim time i kulturnu razmjenu, drastično se transformira pod utjecajem informacijskih P2P ekonomija dijeljenja. Projektom se istražuju mutacije rezidencijalnih tipologija i urbanih struktura zasićenih rentijerstvom domova, kao i to kako Booking.com i Airbnb suštinski mijenjaju našu percepciju i shvaćanje doma. 2/ Collage metropolis — Povijesne trgovačke i diplomatske morske rute danas se koriste kao itinerari kruzerskih kompanija. Mediteran, u prošlosti teritorij razmjene i komunikacije, postaje teritorij za odmor. Kruzer kao ultimativna heterotopija komprimira i deformira taj teritorij i povezuje gradove na ruti formirajući novi ugodan, bezbrižan i poznat megalopolis – ultimativnu utopiju dokolice. Komparativnim analizama projektom se istražuju učinci kruzerskog turizma na urbane dinamike mediteranskih gradova i konceptualno propituje kruzer kao hibridna arhitektonska tipologija.

Collage metropolis 3/ Visible voids — Antropološki savršeno artikulirane praznine Dubrovnika intramuros, nastale kao rezultat dugotrajnog društvenog konsenzusa, vjerojatno su najvrjednija baština ovog područja. Prostorno završen grad jasno definirane strukture, dohvatljivog mjerila i dovršenog omjera izgrađenog i javnog prostora pretpostavlja idealan kalup odnosno 1 : 1 model za teoretska istraživanja i prostorne eksperimente. Projektom se istražuje potencijal eksperimentalnih prostorno-programskih intervencija u staroj gradskoj jezgri kao svojevrsnih okidača društvenih promjena petrificirane zajednice. 365-dnevni event Uspješno provedeni programi dosadašnjih prijestolnica kulture pokazali su da je EPK potencijalno jedinstvena prilika za urbanu regeneraciju gradova i ekonomski rast s naglaskom na jačanje turizma. Format Europske prijestolnice kulture kao kulturno-umjetnički event koji traje 365 dana podrazumijeva estradizaciju i komodifikaciju kulture s ciljem postizanja boljih ekonomskih rezultata. U gradu koji je obilježen turistifikacijom i komodifikacijom EPK se iskoristio kao mogućnost da se izazove monofunkcionalnost grada te je dubrovački pokušaj dobivanja titule primjer kritičko-ironijskog tumačenja što titula europske prijestolnice kulture jest. Grad koji je već izmoren vlastitom rekulturizacijom (i dekulturizacijom) iznio je koncept kojim postavlja pitanja i izaziva ne samo sebe, nego i format Europske prijestolnice kulture sa svim društveno-ekonomskim vrijednostima koje ovakav top-down megaprojekt podrazumijeva.

U tekstu su korišteni materijali kandidacijskih knjiga “Grad u nastajanju” prvog i drugog kandidacijskog kruga. 1 BAŠTINA ZA BUDUĆNOST – umjetnička vizija programa, str. 7. http:// dubrovnik2020.hr/wp-content/uploads/2016/03/sazetak_web_hr.pdf 2 Projekt je osmislila Placa – kolektiv za istraživanja o prostoru.

natječaj za epk 2020. | Iskustva gradova kandidata za EPK 2020.

Pored problema nametanja imperativa brendiranja arhitekturom, na lokalnoj razini postavlja se pitanje kakvu ulogu može, ili treba, imati arhitektura u šizofrenom kontekstu razapetom između, s jedne strane, manijakalne konzervacije i zaštite baštine te, s druge strane, pritisaka developerskih projekata koje podržava kapital globalnih tokova novca. Kandidatura je shvaćena kao platforma za preispitivanje postojećih paradigmi, otvaranje novih pogleda i mogućnosti reinvencije fizičkog, socijalnog i virtualnog prostora kroz istraživački potencijal alata koje arhitektura pruža.

OXYGEN (O2)

Osijek

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Suočen s višegodišnjom ekonomskom i društvenom krizom, koja se posebno ogleda u visokoj stopi nezaposlenosti, odumiranju gospodarskih aktivnosti, izraženoj depopulaciji i negativnim demografskim trendovima, Osijek je kao motiv za kandidaturu za naslov Europske prijestolnice kulture mogao birati između pregršt razloga.

Kisik kao metafora promjene Fotografije Mario Romulić & Dražen Stojčić

piše Igor Mavrin

Osijek i regija Oxygen (O2) Kao središtu regije koja se suočava s dvostrukim izazovima – onima postindustrijskog i postkonfliktnog društva – Osijeku je potreban kisik koji će mu udahnuti novi život. A upravo je kisik, odnosno oxygen, bio moto osječke kandidature za naslov kulturne prijestolnice. Kisik, čija je kemijska formula O2, bio je smjernica kreativnom timu koji je osmišljavao koncept kandidature. Povezujući prvo slovo imena grada i godinu za koju se aplicira – 2020.– izbor slogana i metafore nametnuo se sam od sebe. Osijek se svojom kandidaturom odlučio za regionalni pristup. Regija se ovdje ne naslanja samo na zavičajnu okolicu grada, mada je ona svakako prirodno uključena. To nije ni šira administrativna regija kojoj je Osijek središte, ali i ona je dio projektnog obuhvata. Osječka regionalna kandidatura nadilazi uobičajene geografske okvire. Prigodno, u svrhu kandidature Osijeka za naslov Europske prijestolnice kulture 2020. godine, inicirana je regija pod kodnim imenom Oxygen ili O2. Kao i ovaj vitalni i za sav zemaljski život esencijalni element, kultura kroz kandidaturu prožima sva tkiva grada i regije. A regija, kako je ovdje definiramo, podrazumijeva

i integrira toponime u konceptualnu cjelinu po prostorno-vremenskom i tematsko-sadržajnom ključu. Regija Oxygen konceptualno je sastavljena prema više kriterija, što upućuje na to da ona nije idealno homogena, tj. nema jednaku specifičnu gustoću. Prvi selekcijski kriterij bio je zemljopisni, a taj je nezaobilazno istovremeno i kulturno i kulturološki povijesno-geografski. Prema tom kriteriju, kandidaturu Osijeka 2020. prate gradovi partneri unutar državnih granica u neposrednom ili bliskom geografskom dosegu. Osim gradova, prema tom kriteriju uvrštena su i ostala naselja kao i sav fizički prostor ovog geografskog kružnog obuhvata. Promatrano administrativno, uključen je cjeloviti prostor današnje Osječko-baranjske županije i znatan dio prostora četiriju susjednih županija slavonske regije: Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Požeškoslavonske i Virovitičko-podravske županije. Regija Oxygen ili O2, međutim, prostire se i izvan državnih granica te stvara krug relativno visokog stupnja koherentnosti. U tom O2 prostoru je i teritorij koji politički-administrativno pripada drugim državama. Iako prvenstveno

ostaje unutar hrvatskih granica, on se transnacionalno interpolira u prekogranične prostore u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Regija O2 osobito na tom prostoru obuhvaća partnerske gradove kao što su sadašnji gradovi prijatelji Osijeka: Pečuh, Tuzla, Sombor, Subotica i Novi Sad, kandidat za naslov kulturne prijestolnice 2021. u kategoriji zemalja kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Četiri programska stupa Strategija osječke kandidature realizira se kroz četiri programska stupa: Hacking the Future, The Culture Park, Living Fields i Bridges over Waters. Na osnovnoj razini komunicira sa stanovništvom grada i regije kao glavnim korisnicima sadržaja, ali i sa stanovnicima cijele Europe, unutar i izvan granica Europske unije. Strategija je utemeljena na kulturnom kontekstu, geografskim, povijesnim i gospodarskim obilježjima. Koristeći digitalne platforme program približava baštinu suvremenim kulturnim konzumentima promovirajući održivi pristup svim segmentima života za sve građane, uključujući kulturu. Program potiče inicijative djece i mladih, stvara inkluzivne projekte te pronalazi rješenja i mostove za konflikte na svim razinama. Hacking the Future – Hakiranje budućnosti

The Culture Park – Park kulture Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj: na području grada nalazi se sedamnaest parkova čija ukupna površina iznosi 394.000 m2. S preko 108 tisuća stanovnika na površini od 171 četvornog kilometra, na svakoga stanovnika dolaze gotovo tri četvorna metra parkova (samo uređenih parkovnih površina, kad se isključe šume, livade i urbano tampon-zelenilo), što čini identitet grada. Za Osječane se može reći da su spontano naviknuti na

Living Fields – Živa polja Programski stup Living Fields je doslovno i metaforički otvoren segment programa Oxygen 2020 i treba ga shvatiti kao pluralistički prostor multidisciplinarne i, još više, transdisciplinarne slobode u sezanju za temama koje su prvenstveno vezane uz tradiciju, povijest, baštinu, etnos, ili s užim fokusom i temom tehnologije s ciljem nove materijalizacije, a ne puke evokacije. Doslovno je značenje zapravo od primarne važnosti za razumijevanje toga koncepta. Ono proizlazi iz prirodnog okruženja Osijeka, tisućljećima kultivirane ravnice u kojoj dominira proizvodnja širokog raspona poljoprivrednih proizvoda. Stoljetna proizvodnja znatnih količina stočne hrane omogućila je raznovrsno stočarstvo, a proizvodnja hrane za ljudsku uporabu povezana je s ovdašnjom iznimno rafiniranom kulturom stola. Jela i pića. Jednako je tako dio tog krajolika i divljina: veličanstvena porječja Drave i Dunava u kombinaciji s močvarama plavnih nizina velike srednjoeuropske rijeke, sa zaštićenim područjem Kopačkog rita sjeverno od Osijeka i prastare guste hrastove šume na jugu, od Đakovštine do Posavine. Razumijevanje kritične međuzavisnosti svega u okolišu od primarne je važnosti za razumijevanje toga koncepta. Ono je prirodno tisućljetno iskustvo ljudskog djelovanja i kultiviranja tog ravničarskog bogomdanog prostora, koji pamti i razdoblja gladi zbog različitih poremećaja čiji su uzroci bili nerazumijevanje prirodnih međuzavisnosti, nemar prema njima, globalni ekonomski poremećaji, gubljenje kulture života na zemlji i s njom. Ta ravnoteža vidljivog i nevidljivog, sadržanog u pretpostavci da ono manifestno uopće postoji, najmanje se ogleda u evokaciji folklorne predaje, u okoštalim jednostavnim pravilima tradicije koja utvrđuju što se smije, a što se ne smije bez razumijevanja unutrašnjih razloga. Usmena predaja i narodni običaji spadaju u taj segment tradicije. I povijesna znanost je pretpostavka za razumijevanje širine cjeline Living Fieldsa. Ovdašnji pogled na zdravu hranu i nesputan užitak u njoj upućuje na to da ni sloboda stvaralaštva nije ograničena tvrdim kôdom tradicija. No, puko negiranje tradicije u umjetničkim iskazima nije ništa doli površno zatvaranje očiju pred objektivnom stvarnošću. Naći održivi put da se stvori nešto novo, to je stvaralaštvo!

natječaj za epk 2020. | Iskustva gradova kandidata za EPK 2020.

Ljudski urbani i suburbani potencijali Osijeka na području prirodoslovnih, tehničko-tehnoloških znanja i inovacija tema su ove programske cjeline. Područje stvaralačkog zanimanja su vizije i putovi, pa i kratice u načinima tranzicije iz limba dekadanse industrijskog društva u poželjno postindustrijsko društvo. Etimološki, prema Oksfordskom rječniku, hakiranje je glagol kojemu je osnovno značenje “rezanje, odvaljivanje jakim udarcima”. Ono je u tom temeljnom značenju semantički neutralno, bez pozitivnih ili negativnih konotacija. Moderne varijacije tog izvornog značenja traženja prečica nose i konotaciju jedva legitimnog motiviranog djelovanja na pronalaženju takvih rješenja iz gole potrebe. Obje definicije, etimološka i suvremena, podrazumijevaju energičnost, vještinu i znanje da se do cilja dođe prijekim putem. Cilj je da se postigne stanje stalnog inoviranja utemeljenog na viziji i znanju, pa i usprkos ograničavajućim resursima. Alarmantan je signal da bi taj trend industrije u predugom zastoju tranzicijskog raskoraka mogao postupno infektivno zaokupiti industriju znanja. Alternativa tome je da se propitaju putovi “inficiranja” u obrnutom smjeru, da znanje preraste u industriju i producira sebi inherentnu kulturu. Program se bavi svim vrstama naprednih invencija koje streme u budućnost. Njeno propitivanje, njena anticipacija, demonstracija, apologija i kritika. Eksperiment suradnje proizvodnih tehnologa, umjetnika i svih kreativaca involviranih u procese traženja novoga.

parkovnu kulturu kroz provođenje slobodnoga vremena. To je dobra strana osječke urbanizacije jer parkovi, kao značajan pečat identiteta Osijeka, nose i samu srž ovdašnje kulture. Parkovi su i pojmovni okvir kako za opipljivu, tako i za nematerijalnu kulturnu baštinu, ali i za tradicionalni odnos Osječana prema širem prirodnom okruženju, svojevrsnu protoekološku kulturu kao duboko ukorijenjenu baštinu. Danas osječki parkovi propadaju, a njihova se oblikovna vrijednost mijenja i karakteristične, definirane vrijednosti krajobrazne arhitekture nestaju u nepovrat. Današnji Perivoj kralja Tomislava, pejzažni park u engleskom stilu, u razdoblju socijalizma nosio je znakovito ime – Park kulture. Parkovi su reprezentativni dio osječkog kulturnog nasljeđa. Zato se ovaj programski stup kritički i preispitivački bavi upravo baštinom u svim segmentima kulture, društva, znanosti, okolišnog, urbanog i urbanističkog. Zajednički nazivnik svih stavki programa Park kulture upravo je kreativna i sintetizirajuća interpretacija, “prijevod” na suvremeni urbani jezik svega što je Osijek i širu okolinu činilo mjestom inventivnosti te ugodnog i bogatog kulturnog života u blagostanju.

To je i ključ kojim se u programskom stupu Living Fields razumiju naslovi koji implicitno ili eksplicitno tematiziraju organsko i organičko, rast, hranu, glad, sitost, pretilost, zdrav okoliš i ruralnu baštinu. Bridges over Waters – Mostovi preko voda Osijek je višedimenzionalno, nadregionalno, povijesno, gospodarsko, kulturno i prostorno sjecište. Stoljećima mu je važnost davao smještaj u kutu dviju velikih rijeka – Dunava i Drave – na suprotnoj strani od kompleksa močvara koje te dvije rijeke zatvaraju. U prenesenom je značenju ovaj programski stup osječki impuls premošćivanja zadatosti vlastitih sredina i ograničenja te sezanje za prelaskom na onu stranu s namjerom da se ostvari kulturna suradnja na karakterističan, dvosmjeran način. Jer je Osijeku kao razmeđu paneuropskih putova i silnica oduvijek bila diktirana zadatost mjesta prijelaza na drugu stranu. Po tome je most i inherentno i eksterno osječka metoda suživota. Inherentno kao kraj koji kao rijetko koji u Europi obiluje etničkom šarolikošću i potrebom za suživotom, most se, kao metoda, ovdje pokazao iznimno plodnim u doprinosu kulture Europe i svijeta. Možda je upravo suptilnost, jednako kao i kompleksnost te metode, učinila da jedna specifična vrijednost ostane podalje od svjetla reflektora. Impresivan je niz ovdašnjih velikih imena znanosti i umjetnosti pripadnika raznih etniciteta i vjeroispovijedi. Eksterno, to su inicijative Osijeka za specifičnom kulturnom suradnjom s gradovima izvan vlastite regije, izvan Hrvatske, pa i izvan vlastitog kulturnog kruga, sa sredinama obuhvaćenima regijom Oxygen, ali i šire. Ovo je i svojevrstan kreativni izazov za “kulturnu diplomaciju”: iskazivanje inicijative da gradovi suradnici sudjeluju u programima 2020. godine na prijedlozima koji su ponikli u osječkim kulturnim krugovima, kao i otvorenost da se prihvate kreativni programski prijedlozi pozvanih sredina. Gradovi prema kojima Osijek gradi te mostove nisu odabrani prema protokolarnom popisu gradova prijatelja, iako ih je ovdje mnogo, nego prema jasno definiranom konceptu koji vodi računa o cjelini svih događanja koja se žele prezentirati i implementirati 2020. godine i nakon nje. Jedan od kriterija je ponovno uspostavljanje srdačnih veza koje su zbog nekih okolnosti s vremenom zamrle te, kao poseban izazov, uspostavljanje novih veza. Kandidaturu Osijeka u najčvršćem (fizičkom) regionalnom smislu prate gradovi partneri, primarno Pečuh (Mađarska), Novi Sad (Srbija) i Tuzla (Bosna i Hercegovina). Umjesto zaključka

Krajem ožujka 2016. naslov je dodijeljen Rijeci, no priča Osijeka 2020. time ne prestaje. U tijeku su analize postojećih projekata i mogućnosti njihove realizacije neovisno o ishodu natjecanja.

Umjesto pribjegavanja uobičajenom EPK modelu generiranja brojnih umjetničkih programa sa snažnim europskim partnerstvima, osječki koncept je osim umjetničkih okupio i niz projekata sa snažnom društvenom, znanstvenom, gospodarskom i ekološkom dimenzijom. Od devet hrvatskih gradova, koji su u prvoj fazi natjecanja konkurirali za naslov europske prijestolnice kulture, Osijek je uz Dubrovnik, Pulu i Rijeku ušao u finale. Krajem ožujka 2016. naslov je dodijeljen Rijeci, no priča Osijeka 2020. time ne prestaje. U tijeku su analize postojećih projekata i mogućnosti njihove realizacije neovisno o ishodu natjecanja. Za postizanje pozitivne promjene, uostalom, nije važna titula, nego prihvaćanje činjenice da je promjena nužna.

Kulturna Pula demilitariza cija Pule i Europe DEMILITARIZACIJA

pišu Vlatka Kolarović, Igor Stanišljević, Marko Baus, Luka Šimić, Nikola Bojić, Davor Mišković

Kao glavna vojna luka moćne Austro-Ugarske i važan vojni centar sve do početka 1990-ih, Pula je svoj identitet uvelike izgradila na vojsci i svemu što njena stalna prisutnost sa sobom nosi. Mnogi se Puležani još i danas sjećaju uniformi na gradskim ulicama, a još se više ljudi, i to s čitavog prostora bivše države, sjeća služenja vojnog roka u Puli. Točnije, služenja roka u zonama od kojih su mnoge i danas iza visokih ograda, bodljikavih žica ili zidova. Ukupno 30% gradske površine ostalo je nedostupno građanima. Iako je vojska otišla, Pula je i danas uvelike militariziran grad i to se jasno odražava ne samo na urbani prostor, nego i na svijest građana, na pasivnost koju se u Puli popularno naziva tapija. To je bila polazišna točka pulske kandidature. Ipak, postoji zanimljiv paradoks vezan za vojnu povijest grada. Budući da je bila vojna prijestolnica velikog europskog carstva, a potom i Jugoslavije, upravo je vojska proizvela bazu onoga što danas nazivamo multikulturalnost. Drugim riječima, ispod tih silnih uniformi nije bila jedna nacija, nego mnoge, i to u istom vremenu i na istom prostoru. Imajući u vidu sve crne epizode iz pulske povijesti, ideja o povezanosti multikulturalnosti i prisutnosti vojske ipak izdvaja Pulu od mnogih drugih europskih gradova sa

sličnim povijestima. No čini ju i inspirativnom točkom za promišljanje budućnosti Europe, koja se u ovom trenutku nimalo ne čini optimistična. Kad smo u proljeće 2015. demilitarizaciju lansirali kao centralnu temu pulske kandidature, Europa je izgledala drukčije nego danas. Teroristički napadi u Parizu, nasilje i netrpeljivost na ulicama mnogih europskih gradova, ali i dramatična migrantska kriza pretvorili su demilitarizaciju u temu bez koje niti jedan europski grad ne može promišljati vlastitu budućnost. U sljedećih desetak godina prisutnost vojske na ulicama europskih gradova je nešto na što ćemo se trebati naviknuti. Istovremeno, distribucija različitih vojnih tehnologija kontrole i nadzora u svakodnevnom digitalnom i urbanom okruženju navest će nas da se u nekoliko koraka/klikova odreknemo slobode u ime sigurnosti. Štoviše, to se već dulje vrijeme događa. Demilitarizacija stoga nije hipijevska borba protiv oružja, nego sveobuhvatan kulturni projekt interveniranja unutar militarizirane svakodnevnice. Projekt stoga kreće od samih građana. Europa je trenutačno u stanju u kojem se ne može racionalnim argumentima boriti protiv ekstremizama koji je

natječaj za epk 2020. | Iskustva gradova kandidata za EPK 2020.

fotografija: Zlatko Devedžić

razaraju. Istoj krizi imamo prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. Zato smo umjesto ozbiljnog, racionalnog pristupa prepoznali igru kao najučinkovitiji način razotkrivanja i razaranja militantnih narativa koji nas uvjeravaju da smo napadnuti i da se trebamo bojati za svoje tradicionalne vrijednosti. Igra je postala umjetnička vizija projekta, ali i komunikacijska strategija kandidature. Jedna od komunikacijskih akcija kojima smo testirali igru kao način demilitarizacije bila je prijateljska odbojkaška utakmica preko žilet-žice na hrvatsko-slovenskoj granici. Događaju su se priključili brojni sportaši, umjetnici, kulturnjaci, nevladine organizacije i građani, a prenijeli su ga mnogi svjetski mediji. Igra je inkluzivna i inspirativna, ona je kreativni akt koji podrazumijeva dijalog i zbog toga se kao ideja proteže kroz čitavu kandidaturu. Na igri temeljimo i strategiju razvoja publike, a i neke projekte koji naš program čine specifičnim, poput mem i prank kulture. U prijevodu, igra je ionako neodjeljiva od kulture – play music, play theater, playing it fair. Tvrđave, galerije, ulice, podzemni tuneli – kulturna infrastruktura

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

U gradu koji ima četrdeset dvije monumentalne vojne tvrđave, desetke napuštenih vojnih industrijskih objekata i kilometre podzemnih hodnika, graditi novu infrastrukturu ne bi bilo samo neodgovorno, nego i glupo. Demilitarizaciju razumijevamo kao promjenu svijesti, a to se uvelike događa kroz inovativnu prenamjenu prostora. I tu Pula zaista ima što ponuditi. Najbolji je primjer Društveni centar Rojc, koji je od druge polovice 19. st. bio vojna škola, a onda i vojarna. Devedesetih ga okupiraju izbjeglice, lokalni umjetnici i aktivisti, a danas predstavlja jedinstven kulturni centar s više od 120 različitih udruga koje ga uz podršku grada svakodnevno koriste. Iako Pula nije izabrana za europsku prijestolnicu kulture, mnogi akteri, koji su imali istaknutu poziciju unutar projekta, nastavljaju sa svojim planovima iz natječajne knjige. Tako je 27. i 28. travnja 2016. u Društvenom centru Rojc održana međunarodna konferencija Open Spaces for Sharing and Imagination na kojoj je dvadeset izlagača iz deset europskih gradova razgovaralo o mogućnostima upotrebe napuštenih zgrada i dobrim praksama iz Berlina, Lisabona, Bilbaoa, Bordeauxa, Londona, Ajdovščine, Oberhausena, Liepaje, Beograda, Zagreba i Pule. Konferencija je bila priprema za daljnji razvoj Rojca, koji unutar programa Europske prijestolnice kulture predviđa razvoj participativnog hostela dizajniranog na principu programa umjetničkih rezidencija te projekt novog javnog prostora na krovu zgrade (green roof) s paviljonom argentinskog umjetnika Tomása Saracena. Program Pula+2020, osim trajne transformacije, predviđa i privremeno okupiranje brojnih infrastruktura i napuštenih prostora. Podzemni hodnici ispod gradskog centra postaju novomedijska galerija Blind Vision koja se bazira na haptičkim i zvučnim instalacijama, a spaja se s jedne strane na urbani sistem grada, a s druge na kompleks arheološkog i povijesnog muzeja koji se nalazi iznad tunela. Prsten obrambenih tvrđava, od kojih se danas tek nekolicina aktivira kroz glazbene festivale Seasplash, Dimensions i Outlo ok, unutar projekta Pula+2020 postaje dio cjelogodišnjeg interkulturnog programa Open Fortress koji različitim manjinskim skupinama otvara bivše vojne infrastrukture za privremenu kulturnu okupaciju. Zbog same teme i nesvakidašnjih prostora na kojima se projekti odvijaju,

mnogi kulturni programi pulske kandidature značajno se odmiču od svega dosad viđenog unutar tradicije europskih prijestolnica kulture. S obzirom na stupanj razvijenosti, uloženu energiju i broj međunarodnih partnera, mnogi su projekti u daljnjoj razradi neovisno o ishodu natječaja. Više od 200 točaka na europskoj mapi Svjestan svoje impozantne vojne baštine, koja tek treba biti otkrivena u europskim razmjerima, grad se i prije kandidature počeo umrežavati s drugim europskim gradovima koji imaju vojnu baštinu. U sklopu europskog projekta Adrifort Pula je ušla u mrežu gradova jadranskog bazena koji imaju vojnu baštinu. Ova inicijativa tek je baza veće međunarodne platforme predložene unutar projekta Pula+2020. Ideja ove platforme je strateško umrežavanje s drugim europskim gradovima koji imaju vojnu povijest i koji su se susreli sa sličnim problemima njenog održavanja i upravljanja. Tako Valeta (EPK 2018), s kojom smo partneri, ima centar koji istražuje genezu fortifikacijskih sustava u Europi, grad Viborg blizu Aarhusa u Danskoj (EPK 2017) svoje je arsenale pretvorio u hub za kreativne industrije, a Berlin je nacističke bunkere prenamijenio u mjesta urbanih ruta ili prostore za izlaganje suvremene umjetnosti. Ovo su tek tri točke unutar široke europske mreže koju smo sagradili unutar projekta, a koja broji više od dvjesto europskih partnera među kojima se ističu Ars Electronica, Trans Europe Halles, Goethe institut, FoAM Lab, NVA Public Art, međunarodna mreža Oui Share i mnogi drugi. Tema pulske kandidature postavljena na način da je lokalna dimenzija neodvojiva od europske. Ista se ideja provlači kroz sve projekte unutar kulturnog programa, posebno one velike, koji vrhunac imaju 2020. godine. Za projekt otvorenja tako smo predvidjeli Space operu, kolektivni glazbeni događaj kojeg tijekom tri godine razvijaju sami Puležani u suradnji s glazbenicima iz irske Nacionalne opere. Budući da je sam događaj inspiriran Hermanom Potočnikom Noordungom, vojnim inženjerom rođenim u Puli, koji je na početku 20. st. kreirao prvu svemirsku stanicu, za suradnju smo se obratili Draganu Živadinovu (Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij, KSEVT) i Europskoj svemirskoj agenciji (ESA), koja je posljednjih nekoliko godina sve više otvorena za umjetnička istraživanja i međunarodne kulturne suradnje. Zajednička je ideja bila da prve taktove opere izvedu astronauti u međunarodnoj svemirskoj stanici te da se događaj potom preseli u kolektivni kulturni događaj na pulskim ulicama. U nekim drugim projektnim koristili smo drugu strategiju. Projekt Pilgramage of Sound razvija se iz festivala Organum Histriae, koji koncerte organizira u malim

Demilitarizaciju razumijevamo kao promjenu svijesti, a to se uvelike događa kroz inovativnu prenamjenu prostora. I tu Pula zaista ima što ponuditi.

istarskim crkvicama s povijesnim orguljama. U suradnji s direktoricom festivala Ivanom Kostešić i Alenom Sinkauzom, koji vodi festival suvremene eksperimentalne glazbe, osmišljen je program koji koncertima i zvučnim instalacijama transformira sakralni prostor malih istarskih crkava, ali i drugih sakralnih prostora unutar naše europske mreže. Zvuk ovdje postaje medij međureligijskog dijaloga, jasno vezan uz temu demilitarizacije. Istaknuli bismo i fotografski projekt Fearless Eye, koji je umjetničke galerije u Puli i Istri, preko naših slovenskih partnera iz galerije Photon, trebao umrežiti s pet najvećih fotografskih događanja u Europi s ciljem propitivanja odgovornosti fotografije koja društvenim mrežama sve više širi strah umjesto da osnažuju ljude za toleranciju i kolektivni otpor teroru. Svi projekti unutar programa na svojstven su način povezani s glavnom temom, a više od 50% programa planirano je za digitalni prostor. Uključivanje vs. tapija Često je baš digitalni svijet razlog tolike društvene pasivnosti (tapije), ali je ujedno i prilika za razvoj novih modela participacije. U projekt smo krenuli serijom radionica, okruglih stolova, panel-rasprava i individualnih sastanaka na kojima su sudjelovali svi, od umirovljenika, školaraca, studenta do kulturnjaka i profesora sa Sveučilišta Jurja Dobrile. Kroz ovaj smo proces zajedno razumjeli probleme i resurse grada, složili se oko glavne teme i otprilike 30% kulturnog programa. U drugom krugu projekti su dobili svoje pulske producente koji su okupili vlastite timove i kriterije prema kojima treba razviti projekte. Program koji se nalazi u drugoj knjizi najvećim je dijelom lokalno proizveden, a međunarodni partneri unutar svakog projekta nisu dodavani generički, nego proizlaze iz lokalne logike i imaju perspektivu neovisno o ishodu natječaja. S druge strane, pokrenuli smo niz participativnih akcija među kojima bi istaknuli projekt I ja sam bio u vojsci u Puli. Budući da je Pula sve do početka Domovinskog rata bila vojni centar, u gradu su vojni rok služili muškarci iz čitave Jugoslavije. Tako se, primjerice, dogodilo da Makedonci ili Srbi koji su služili rok na Muzilu bolje poznaju taj prostor od današnjih generacija koje ga nisu nikad vidjele jer se nalazi iza vojne ograde. Nedavno smo preko društvenih mreža na regionalnoj razini lansirali otvoreni poziv da nam bivši vojnici šalju svoje fotografije i priče iz mladosti kako bi rekonstruirali sliku nepoznatog prostora koji je integralni dio grada. Također, analognom svjetlosnom instalacijom Prekidač na stambenoj zgradi na Verudi uspjeli smo aktivirati čitavu četvrt. Tijekom dva tjedna deseci volontera radili su sa stanarima zgrade kako bi proizveli događaj koji je privukao oko 3000 građana na platou ispred zgrade te više od 125 tisuća onih koji su događaj pogledali preko interneta. Pula+2020 Naposljetku, natječajna knjiga, koja sumira intenzivan kreativni proces i višegodišnji kolektivni rad, mora korespondirati s očekivanjima građana, grada, regije, ali jednako tako i s očekivanjima Europe koju reprezentira žiri. Dvanaestero ljudi različitih životnih perspektiva, profesionalnih pozadina, ali i interesa, donijelo je odluku o konačnom pobjedniku. Žiri je to kao i svaki drugi, s natječajnim intrigama koje se ne razlikuju previše od onih s kojima se nesumnjivo susrela

fotografija: Mario Bašić

većina čitatelja ovog članaka. No, u ovom se slučaju ipak radi o budućnosti jednog grada, regije, a posredno i Europe, o višegodišnjem detaljnom strateškom promišljanu unutar budžeta od tridesetak milijuna eura predviđenih isključivo za programska sredstava (infrastrukturu izuzimamo). Knjiga je jedan realitet kandidature za Europsku prijestolnicu kulture. Drugi realitet je sam proces rada na knjizi. Nova energija koja je transformirala odnose u gradu, potaknula institucije na otvorenost, povezala kulturne i društvene resurse te otvorila nove međunarodne perspektive unutar široke mreže europskih partnera i novih mogućnosti financiranja drugi je realitet kulturne demilitarizacije u koju je Pula tek krenula.

Članak uključuje dio teksta Demilitarizacija – od tvrđave do foruma, autorice Antonije Eremut Erceg, objavljenog 9. ožujka 2016. na portalu Vizkultura. http://vizkultura.hr/demilitarizacija-od-tvrdave-do-foruma/

Grad i kultura nakon oblika

Rijeka

Port of diversity

piše Idis Turato

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Živimo i djelujemo u globalnom svijetu u kojem razliPostavlja se pitanje kako u tom kontekstu gledati na Grad Kulture. Treba li ovakav globalni sustav uopće drugačiju i čiti oblici tržišne ekonomije moderiraju većinu promišljanja o prostoru i društvu, a razvoj novih tehnolo- novu kulturu? Koja je uloga gradova i lokalne samouprave u kreiranju kulture i njezinih novih izazova? Kao odgovor gija i sveopća medijatizacija i digitalizacija cyber-prostora na ova, svima jasna pitanja, Europska prijestolnica kultudrastično mijenjaju navike analogne civilizacije. U tom i takvom okruženju klasično shvaćena kultura i umjetnost taoci re – Rijeka 2020 prvenstveno je dobra prilika da se uvede promjena paradigme, pogleda stvarnost drugačijim okom su spektakla, upregnuti u događaje namijenjene potrošnji i te se pokuša osmisliti ponešto drugačiji projekt. Potaknut prolaznom konzumerizmu. Od njih se ne može očekivati da, ovim, veoma jasnim razlozima i pitanjima (na koje mi se čini kao u nekim prošlim vremenima, kritički sagledaju stvarda danas nitko lokalno, ali ni unutar Europske unije nema nost i iznjedre adekvatnu društvenu promjenu. jasan odgovor) pridružio sam se 2013. godine timu za osmiEuropski gradovi u tako snažno promijenjenom kontekšljavanje koncepta i aplikaciju projekta ECOC Rijeka 2020 stu bezglavo i moralistički balansiraju između promjena uvjetovanih nepredvidivošću ekonomije, izazova neizvjesne – Luka različitosti. Kultura i grad – u kontekstu ovakvog specifičnog i sigurbudućnosti i slika prošlosti uljepšanih balzamiranjem bano nepredvidivog projekta – postaju platforme za ponovno štine i paranoidnom zaštitom. Pridodamo li ovome održivi promišljanje grada, njegovo ponovno oživljavanje i reinrazvoj i ekologiju kao nove mitove današnjice, uviđamo da venciju. ECOC 2020 otvara jedinstvenu priliku da se putem je kvalitetan razvoj gradova potpuno izgubio mogućnost istraživanja u kulturi predloži i izgradi drugačiji okvir za ljuvlastite organske reinvencije, zanemario transgresiju kao de koji žele postati dobrovoljni zatvorenici ideje drugačijeg svoju održivu tekovinu, ali i potpuno zaboravio na sposobgrada, novi stanovnici i pregaoci njegove izgubljene urbane nost utopijskog promišljanja budućnosti kao uvijek otvorekulture. Takav projekt, specifičan i kontroliran kontekst, ne mogućnosti.

Članak je izvorno objavljen 27. ožujka 2016. na http://www.idisturato. com/2016/03/27/ecoc-2020-grad-i-kultura-nakon-oblika/

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

može iznjedriti i drugačiju sliku grada, otvoriti novi pogled na stanovanje, rad, životne standarde, ekonomiju prirodnih resursa i europske migracije. Širenje nove individualnosti, mobilnosti te stvaranje novih jezika i komunikacija rezultira jasnom potrebom za ponovnim osmišljavanjem zajedničkog. Kultura bi tako kroz novu kolektivnost mjesta mogla iznjedriti novu i drugačiju umjetnost, istražiti novu arhitekturu grada, predložiti i izgraditi nova sučelja prostornih i emotivnih ljuštura svakodnevice. Umjetnost, dizajn, arhitektura i urbanizam grada u takvom novom kontekstu svakako gube klasični smisao, nema više potrebe djelovati putem dosadašnje dvosmjerne prakse između umjetnika-arhitekta i društva jer je svima jasno da to ne može dati kvalitetne rezultate. Cilj petogodišnjeg projekta Rijeka EPK 2020, koji je pred nama, nije puka gradnja, nego trajna uspostava procesa, primjena novih metoda urbanizacije. Djelovanje u projektu Grada Kulture, koje je pred nama, ima za cilj pokretanje nezaustavljivih procesa nakon “svečanosti prijestolnice”, uspostavu stanja kontinuiranog razumijevanja, ali i anticipiranja stvari i događaja prije nego što se oni dogode. ECOC Rijeka 2020 je prilika da se stvori nov, otvoren sustav kulture koja se jasno nosi s antropološkim pitanjima, koji se bavi povjerenjem među ljudima, novim etikama i moralima, ljubavlju i erosom, strašću, ali i smrti, promatranim i osvježenim potpuno drugačijim pogledima na privatno, javno, zajedničko i društveno. U takvom kontekstu, i unutar tako postavljenih izazova, ECOC Rijeka 2020 – Luka različitosti, kao što se već moglo shvatiti tijekom procesa i postupka kandidature, ne želi biti nakupina predvidivih događanja u kulturi, ad hoc kolekcija evenata, niti prilika za privremeni posjet ili rezidenciju kreativnih ljudi s različitih strana Europe. ECOC Rijeka je jasan i nedvosmislen projekt oslonjen na kulturu, napuštenu infrastrukturu, nove migracije ljudi u grad kojim se putem jasnih smjernica i pojmova Rada, Vode i Migracije trajno i jasno redefiniraju prostor, vrijeme i događaji Rijeke u vremenu nakon 2020. godine. Projekt ECOC Rijeka 2020 stoga oslobađa kulturu i arhitekturu grada klasičnih zadataka te nas konačno rješava spektakla oblika i estetizacije kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Započinje vrijeme u kojem se napušta pogled i način djelovanja koji vidi struku arhitekta i kulturnih djelatnika samo u kontekstu elitne umjetnosti i u službi tržišta, te sebe, za početak, postavlja kao suprotnost potrošnji i sveopćoj prolaznosti. EPK Rijeka 2020 je konkretno djelovanje koje podrazumijeva upravljanje intelektualnim vlasništvom, kontinuirano obrazovanje, poticanje istraživačkog duha, jačanje sposobnosti za upravljanje rizičnim, a sve putem planiranja projekata akcija i događaja koji oslobađaju kulturu klasičnog objekta, planiranja zona i namjena. Ulazimo u prostor projektiranja i upravljanja sustavima. Nalazimo se u prostoru Grada i Kulture Nakon Oblika.

Projekt ECOC Rijeka 2020 stoga oslobađa kulturu i arhitekturu grada klasičnih zadataka te nas konačno rješava spektakla oblika i estetizacije kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke.

izložba

Teritorij kao zapis Figure južnog Zagreba pišu Autori istraživanja i izložbe Melita Čavlović, Lana Lovrenčić i Antun Sevšek

Izložba je održana od 5. do 15. travnja 2016. u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka

Grafički materijali Arhiv autora izložbe

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Prostor Novog Zagreba, u odnosu na sjevernu obale Save ili pogotovo u odnosu na jadranska središta tisućljetne urbanizacije, tek je recentno urbaniziran. Njegov se razvoj doima linearnim i jasnim, a okolnosti nastanka zbog vremenske bliskosti današnjem trenutku gotovo da ne zaslužuju historiografsku analizu. Nasljeđe, pak, urbanističkih promišljanja koja su usmjeravala njegov razvoj nameće okvir interpretacije i valorizacije kojim je on zatočen u temama periferije ili relikta društvenih okolnosti minulih vremena. Pisanje o Novom Zagrebu svodi se tako na herojske mitove o prelasku preko Save i izgradnji novog grada za 250 tisuća stanovnika ili na nizanje pejorativnih odrednica kao što su spavaonica, limenke i Mamutica. Suprotno ovakvom monolitnom i ahistorijskom viđenju, superpozicija kartografskih prikaza ovog teritorija otkriva niz usporednih i često puta proturječnih sustava i procesa. Prirodni procesi aluvijalnih transformacija plavne doline rijeke Save susreću se s generacijama katastarskih izmjera, inženjerskih zahvata i urbanističkih planova. Preko postojećeg prirodnog supstrata nacrtane linije postaju nova riječna korita, prometnice ili stambena naselja. Istovremeno kroz fragmente parcelacije ili rasporeda izgrađenih masa probija nasljeđe poljoprivredne tradicije i nekadašnji položaj riječnih rukavaca i sprudova. Iščitavanje stvarnog stanja prostora iz povijesnih, mahom zračnih snimaka ili povratno georeferenciranje arhivske građe nudi presudnu dopunu uobičajenoj metodi urbanističkih istraživanja. Tako se zornije oslikavaju namjere ili presudni lokalni faktori koji bez sagledavanja terena najčešće ostaju prikriveni. Ovi višestruki izvori otkrivaju povijest nastavanja, sukoba i prisilnog izvlaštenja stanovnika tradicionalnih prekosavskih naselja. Dodaju slojeve mimo prevladavajućeg viđenja prema kojem je ovaj prostor tabula rasa. Čitanje, pak, generacija planova svjedoči o konceptualnim razilaženjima i različitim vizijama razvoja grada. Ovo gledanje mimo i ispod odabranog, izvedenog i sadašnjeg – metodom čitanja niza prirodnih i inženjerskih figura koje su postupnom

evolucijom, prilagodbom i prožimanjem rezultirale današnjim Novim Zagrebom – nudi uvid u neke druge mogućnosti razvoja grada. Istovremeno smještanje niza izoliranih događaja iz najraznovrsnijih izvora u prostornu matricu superponiranih karti ispisuje i dopunjuje fragmentarnu povijest ovog prostora. Izvaninstitucionalni okvir istraživanja, pak, omogućava amalgamiranje znanstvenih i kartografskih istraživačkih metoda sa spekulativnim promišljanjem odbačenih ili mogućih scenarija razvoja. Studije slučajeva Brodarskog instituta i Zagrebačkog velesajma, ključnih lokaliteta ove recentne povijesti, daju dodatne informacije o širem prostoru. Priča o lociranju Instituta zapravo je ona o snalaženju u brisanom prostoru bez prethodnih planerskih koordinata, a presudno je motivirana visokom razinom podzemnih voda na konačnoj lokaciji. Zagrebački velesajam primjer je jasne veze između gospodarskog i prostornog razvoja grada. Od prve gospodarske izložbe njegova se lokacija javlja kao indikator daljnjeg smjera širenja grada. Preseljenjem Zagrebačkog velesajma u Savsku ulicu hrabro je označen prelazak grada preko pruge, a njegova translacija na južnu obalu Save uzimana je kao ključni moment prelaska grada preko rijeke. Unutar ovog herojskog ishodišnog mita ipak se razaznaju dva, do neke mjere oprečna, konceptualna usmjerenja, dva plana, onaj Marijana Haberlea i onaj Božidara Rašice. Sraz ova dva viđenja urbanističkog razvoja Novog Zagreba u međusobno prožetim fragmentima vidljiv je još i danas. Izložba je rezultat višegodišnjeg istraživanja koje provodi neprofitna udruga SF:ius – Socijalni rub: zanimljive neispričane priče, a bavi se nasljeđem Novog Zagreba. Ovo prvo javno predstavljanje projekta bavi se razdobljem do 1959, netom prije opsežne urbanizacije ovog prostora.

izložba | Teritorij kao zapis – Figure južnog Zagreba

Izbor figura južnog Zagreba, usporedna evolucija i transformacija prirodne i urbanističke matrice.

◄ Inicijalna vizija Zagrebačkog velesajma Marijana Haberlea iz 1955. kao izravni nastavak vizije Vlade Antolića o prekosavskom prostoru kao krajobraznom rubu grada

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

▼ Fragmenti kartografske analize, preklopi figura i događaja; 1867. – Oscilacije riječnog toka u drugoj polovici 19. st. – željeznička pruga kao prvi trag “odozgo” 1943. – Djelomično regulirana rijeka povod je početku planerskog razmatranja ovog prostora 1959. – Sklopovi Brodarskog istituta i Zagrebačkog velesajma neposredno pred početak urbanizacije 2011–16. – Preostaci poljoprivrednih i aluvijalnih geometrija u prostoru današnjeg Novog Zagreba

POVIJEST UMJETNOSTI

piše Irena Šimić, Institut za povijest umjetnosti

Arhitektonska maketa kao foto grafski negativ Primjeri apostrofirani u ovom osvrtu realizirani su od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih, a snimio ih je fotograf i povjesničar umjetnosti Branko Balić (1930– 1976). Inspiracija za elaboraciju teme arhitektonskih maketa je njegova ostavština, koja je kao fotoarhiv s preko 12.000 crno-bijelih negativa od 1977. pohranjena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.

1/ Ivan Filipčić i Berislav Šerbetić, Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije u Kumrovcu, natječaj za izradu idejnog rješenja (1. nagrada), arhitektonska maketa 1973, realizacija 1974. (1974. godišnja Nagrada Vladimir Nazor za arhitekturu, u: ČIP, br. 273, prosinac 1975.) (IPU, FAB, inv. br. BB-R-03136/3141)

Malo je vjerojatno da se sjećate makete s naslovnice ČIP-a iz travnja 1973. Fotografija makete našla se na naslovnici zahvaljujući političkom i društvenom značaju natječaja za projekt Spomen-doma boraca narodnooslobodilačkog rata (NOR) i omladine Jugoslavije u Kumrovcu na kojem su arhitekti Ivan Filipčić i Berislav Šerbetić dobili prvu nagradu. Maketa je najavila iscrpan prikaz projekta, predstavljen i kraćim obrazloženjem, i tlocrtima, te presjekom. Sljedeće je godine realizirana građevina nagrađena godišnjom Nagradom Vladimir Nazor za arhitekturu, što je također popraćeno u glasilu Saveza arhitekata Hrvatske. (1) Pogled na temu obilježava svojevrsna inverzija– ishodište je fotografija maketa, a ne same makete kao objekti koji su danas često izgubljeni i zaboravljeni predmeti.

Makete imaju dvojaku ulogu – istovremeno su medij za ispitivanje projekta u trećoj dimenziji i sredstvo prezentacije. Premda su i danas dio arhitektonske prakse, makete su pretežno u funkciji radnog procesa – projektiranja, dok se za potrebe prezentacije češće koriste računalne vizualizacije. Branko Balić je tijekom 1960-ih pa do sredine 1970-ih bio jedan od aktivnih sudionika kulturne scene, ali i njezin “kroničar”, koji je fotoaparatom bilježio osobnosti i aktualna događanja u polju likovnih umjetnosti, arhitekture i dizajna. Hotimice, svojim je fotografskim bilješkama i studijama formirao vizualnu sliku hrvatske kulturne scene tog vremena kakvu mi danas poznajemo. Njegovim su fotografskim serijama opremljene mnoge monografije, izložbeni katalozi i svesci nekoliko stručnih časopisa, među kojima su 15 dana, Život umjetnosti i Čovjek i prostor.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Fotografija Fotoarhiv Branko Balić

2/ Mihajlo Kranjc, hotel Kulmer u Šestinama, Zagreb, maketa 1967. (objavljena u: ČIP, br. 215, veljača 1971) (IPU, FAB, inv. br. BB-R-00007)

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

3/ C51 – Mihajlo Kranjc, stambeni objekt “Z” u Beogradskoj ulici (danas Ulica grada Vukovara) u Zagrebu, s Vjenceslavom Richterom, Ljubomirom Ivetom i Berislavom Šerbetićem, 1968. (IPU, FAB, inv. br. BB-R-00108)

4/ ABC – Vjenceslav Richter, Berislav Šerbetić, Ljubo Iveta i Olga Korenik, stambeni kompleks Vrbik u Zagrebu (tzv. Rakete), projekt 1966., realizacija 1968./1969. (IPU, FAB, inv. br. BB-R-00053)

Balić je generacijski, kao i svojim profesionalnim interesima, bio blizak akterima novih tendencija,1 a prije toga i članovima grupe EXAT51 (arhitektima Zdravku Bregovcu, Božidaru Rašici, Vjenceslavu Richteru i slikarima Vladi Kristlu, Aleksandru Srnecu i dr.). S nekima je bio i uže strukovno vezan kroz rad u Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), u kojem je od studenoga 1963. aktivan član Sekcije za fotografiju. S pojedinim članovima dijelio je i više od strukovnih interesa, primjerice s arhitektom, urbanistom i umjetnikom Vjenceslavom Richterom. Nije slučajnost da je upravo Richter unutar ULUPUH-a okupio arhitekte, maketare i modelare u Sekciju za oblikovanje arhitektonsko-urbanističkih maketa (koja djeluje i danas). U tim se okolnostima očito stvorila i ova interesna veza između fotografa, koji se kao autor profilirao u polju fotografije arhitekture, i grupe arhitekata okupljene oko Richtera i njegovog biroa. Biro je s vremenom mijenjao sastav, a time i naziv ‒ Arhitektonski biro Centar (ABC), Centar 51, C51. Ovim je oznakama izvorno obilježen i veći broj fotografskih negativa zbirke Branka Balića. U spomenutom birou tih godina rade Mihajlo Kranjc, Berislav Šerbetić, Ivan Filipčić i drugi iz generacije arhitekata rođenih 1930-ih, koji su svojim realizacijama obilježili javne prostore gradskih središta. U veljači 1971. u ČIP-ovoj rubrici “Projekti i razmišljanja” kao komentar i kronika aktualnih projekata objavljena je Balićeva fotografija makete hotela Kulmer u zagrebačkom naselju Šestine, autora Mihajla Kranjca, člana arhitektonskog biroa Centar 51. (2) U tom su periodu u fokusu projektantske prakse tri teme: stanovanje (stambena naselja, stambene zgrade, poslovno-stambeni kompleksi), zgrade društvenog standarda i javne namjene (koncertne i polivalentne dvorane, sajamski paviljoni itd.) i turistička izgradnja (hoteli, hotelsko-turistička naselja i rekreativno-zabavni centri). Maketu stambenog objekta “Z” u Beogradskoj ulici u Zagrebu (danas Ulica grada Vukovara), iz 1968, ispred biroa C51 potpisuje Mihajlo Kranjc zajedno s Vjenceslavom Richterom, Ljubomirom Ivetom i Berislavom Šerbetićem. Zgrada je primjer eksperimentalnog, modularnog projekta spiralne konstrukcije, čiju osnovnu ideju modularnosti ističe i njezina maketa. (3) Godine 1966. u sličnom je autorskom sastavu (Vjenceslav Richter, Berislav Šerbetić, Ljubo Iveta i Olga Korenik) nastao stambeni kompleks Vrbik u Zagrebu (svim Zagrepčanima dobro znane “Rakete”), realiziran 1968/1969. (4) Za javne objekte, pogotovo one od većeg društvenog i političkog značaja, od sredine 1940-ih se raspisuju javni natječaji, a početkom 1960-ih makete, uz perspektivne prikaze, evidentno postaju obavezni dio prezentacije natječajnih projekata. Makete su svoju svrhovitost imale ponajviše kod projektiranja kompleksa i zgrada velikog mjerila jer su nudile mogućnost provjere dimenzija i odnosa spram prostora, te usklađenosti pojedinih segmenata projekta. Jedan takav primjer je maketa natječajnog projekta Berislava Šerbetića i Ivana Filipčića za kompleks Makedonske akademije znanosti i umjetnosti u Skoplju iz 1970. Isti je dvojac nekoliko godina prije sudjelovao na natječaju za Narodnu i univerzitetsku biblioteku u Skoplju.2 (5) Posebno je zanimljiv projekt prve zgrade Elektronskog računskog centra (ERC) u Nehajskoj ulici u Zagrebu, izvedene 1972. prema projektu arhitektonskog biroa Centar 51 iz 1971. godine. Vrijedna je i činjenica što isti fotograf snima i maketu i recentno izvedeno stanje, što vjerodostojno

5/ Berislav Šerbetić s Ivanom Filipčićem, Makedonska akademija znanosti i umjetnosti u Skoplju, projekt, natječajni rad 1970. (Objavljeno u: Izložba dobitnika Velike nagrade 14. zagrebačkog salona (katalog pripremili H. Auf-Franić i Slavko Henigsman), Arhitektonski fakultet, Zagreb, 1982) (IPU, FAB, inv. br. BB-03796)

Hotelsko-turistička naselja, koja se od kraja 1960-ih grade na Jadranu, rezultat su opsežnih višegodišnjih interdisciplinarnih planskih studija za razvoj prostornih zona gornjeg i južnog Jadrana. 6/ ABC 51, Elektronski računski centar (ERC), Zagreb (Nehajska ulica), maketa 1971, realizacija 1972. (IPU, FAB, inv. br. BB-R-00059/68/72)

povijest umjetnosti | Arhitektonska maketa kao fotografski negativ

pokazuje u kojoj su mjeri projekti bili realizirani prema osnovnim zamislima idejnog projekta. (6) Verziran za projektiranje objekata izložbene namjene (projekti i realizacije izložbenih paviljona u Bruxellesu, Milanu i muzeja u Alepu, interijer Muzeja revolucije u Zagrebu itd.), Vjenceslav Richter 1965. osmišljava nikad realizirani projekt Muzeja evolucije u Krapini u kojem mimetičku sintezu projektnog zadatka ostvaruje motivom spirale kao osnovnim elementom oblikovanja prostora (Muzej je formalno osnovan 1969, a nova muzejska zgrada realizirana je 1999 ‒ 2010. prema projektu arhitekta Željka Kovačića). (7) Tih godina autorskom poetikom originalne i oblikovno intrigantne projektne prijedloge za koncertne i kazališne dvorane osmišljava i arhitekt Antun Glunčić, dugogodišnji suradnik Zavoda za urbanizam i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Autor je niza urbanističkih studija za Zagreb (npr. park Dotršćina) i sudionik nekoliko arhitektonskih natječaja za kazališta (npr. druga nagrada na natječaju za Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 1961, s V. Potočnjakom i N. Kovačevićem; kazalište u Budimpešti, 1965, s V. Potočnjakom). (8) Hotelsko-turistička naselja, koja se od kraja 1960-ih grade na Jadranu, rezultat su opsežnih višegodišnjih interdisciplinarnih planskih studija za razvoj prostornih zona Gornjeg i Južnog Jadrana, provedenih u drugoj polovici 1960-ih u okviru međunarodnog investicijskog i razvojnog programa Ujedinjenih naroda, koji je koordinirala Vlada SFRJ. Jedan od ključnih investicijskih projekata, proizašao iz tog programa, bilo je arhitektonsko-urbanističko rješenje Hotelsko-turističkog centra Dubrava – Babin kuk u Dubrovniku, čija je koordinacija 1972. povjerena grupi arhitekata iz njujorškog biroa Edwarda Durella Stonea i arhitektonskog biroa Centar 51 iz Zagreba. Višegodišnja suradnja i provedba u nekoliko razrađenih etapa dovela je 1977. do realizacije ovog golemog projekta. (9) Zanimljiv primjer je i Hotel Barbara arhitekata Zdravka Bregovca i Ivana Filipčića, realiziran 1970. za Hotelsko poduzeće Borik iz Zadra, a prema projektu iz 1969. Ovaj je primjer na tragu Richterovog senzibiliteta za oblik i strukturu, pri čemu je u ovom primjeru model i jedinica hotelske sobe ujedno i jedinica oblikovanja čitave zgrade. (10)

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Ovaj nas osvrt podsjeća i na ulogu makete u procesu arhitektonskog projektiranja i urbanističkog planiranja. Proces izvedbe makete najbolji je alat za istraživanje prostora, prostornih odnosa, materijala i ostalih elemenata oblikovanja zgrade. Uz standardnu projektnu dokumentaciju omogućava i preciznije konfiguracije objekta spram zatečenog okoliša. Proces osigurava kontinuitet kreativnog oblikovanja, a model u mjerilu imitira i proces izgradnje, tj. pomaže boljem razumijevanju slojevitosti objekta i građevnih izazova koji se kod njegova izvođenja mogu pojaviti. Ideja oblikovana u formi makete podložna je promjeni, adiciji, destrukciji i sintezi. Donekle se u tome može čitati korelacija s fotografskim negativom (analognim i digitalnim), koji je svojevrsna metaforma ideje fiksirane na medij, koja se do realizacije (izvedbe u fotografski pozitiv) može i mora dalje procesuirati, preoblikovati i prilagoditi autorskom izrazu i zadanoj namjeni. U godinama kad nastaju spomenuti primjeri maketa, materijali su, dakako, vrlo pojednostavljeni – stiropor, drvo, papir, karton. Manji broj korištenih materijala omogućava da se cijela forma razlomi na najmanje dijelove, što utječe i na jednostavnije čitanje strukturne hijerarhije i reda građevine. Primjerice, modul drvenih kocki omogućava precizno oprostorenje ideje strukturalne modularnosti. Fotografija arhitektonsko-urbanističkih maketa ponešto je kompleksnija, a svakako potpuno različita od fotografije arhitekture u prostoru, tj. od izvedene situacije. Prvo, snima se u relativno ograničenim studijskim uvjetima. Drugo, ima potpuno različitu svrhu. Svrha fotografije makete je prezentacija ideje arhitektonskog oblikovanja, oprostorene u model, a svrha fotografije izvedenog objekta je bilježenje, prezentacija i interpretacija arhitekture u živom prostoru, koji je u mjerilu makete najčešće sveden na osnovne prostorne granice. Informacije koje dokument sadrži, a koje su kod fotografskog negativa brojne i vrlo uslojene, valja shvaćati kao primarni dokaz o postojanju određenog fenomena i događaja. Naknadni pogled na izvorni negativ tim više je dragocjen jer ima veći obuhvat informacija od izvedene fotografije zbog tehničkih zakonitosti i predispozicija kadra, kamere i fotografskog filma, koji se za svrhu primjene fotografije (najčešće postupka objave) prilagođava zadanom formatu u koji se određeni motiv mora uklopiti. Izdvajanje jedne teme iz cjelovite arhivske zbirke istovremeno predstavlja privilegiranu poziciju koja nam omogućava sagledavanje specifične teme, no ponekad nas može navesti na krive (činjenično neopravdane) zaključke, a neupitno zahtijeva širi interpretativni okvir. Stoga ovaj osvrt valja shvatiti kao podsjetnik na koristan izvor, tj. kao inspiraciju za daljnja arhivska i interdisciplinarna istraživanja.

1 Umjetničke tendencije i manifestacije između 1961. i 1973 koje su podržavale progresivnu, kinetičku umjetnost, a prednost su davale eksperimentu u novim tehničkim medijima; zastupali su ih umjetnici Ivan Picelj, Julije Knifer, Vojin Bakić, Vladimir Bonačić, Ivan Čižmek, Juraj Dobrović, Vlado Kristl, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec i dr.

7/ Vjenceslav Richter, projekt Muzeja evolucije u Krapini, maketa 1965. (IPU, FAB, inv. br. BB-02589)

8/ Antun Glunčić, maketa za javnu zgradu (koncertna dvorana). (IPU, FAB, inv. br. BB-02458)

Informacije koje dokument sadrži, a koje su kod fotografskog negativa brojne i vrlo uslojene, valja shvaćati kao primarni dokaz o postojanju određenog fenomena i događaja.

2 Vidi: Arhitektura, 1965, god. XIX., br. 90, 50–55.

9/ Arhitektonsko-urbanistička maketa Hotelsko-turističkog centra Dubrava – Babin kuk, Dubrovnik, natječaj 1972. (suradnja Edward Durell Stone, Inc. iz New Yorka i arhitektonskog biroa Centar 51 iz Zagreba), realizacija 1977. (IPU, FAB, inv. br. BB-R-00076/86)

povijest umjetnosti | Arhitektonska maketa kao fotografski negativ

10/ Zdravko Bregovac i Ivan Filipčić, Hotel Barbara; investitor: Hotelsko poduzeće Borik iz Zadra; projekt 1969, realizacija 1970. Bregovac je 1970. dobio godišnju Nagradu Viktor Kovačić za visoku kvalitetu izgradnje (ČIP, 1974, br. 261, 25). (IPU, FAB, inv. br. BB-00384/386)

Angažirana interpre tacija društveno angažirane arhitekture knjiga

Piše Diana Magdić

U nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljena je dvojezična monografija Tamare Bjažić Klarin Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939.

U vremenu kada društvena uloga arhitekture i arhitekata ponovno dolazi u fokus i u godini kada se, ipak ne samom pukom obljetničkom logikom, prisjećamo posljednjeg kongresa CIAM-a, održanog 1956. u Dubrovniku, a Venecijanski se bijenale arhitekture vraća temi socijalnog stanovanja i nosi naslov “Izvješća s bojišnice”, objavljena je i ova monografija. Ono što je – uz iznimno sustavan znanstveni pristup i svježu tezu o ulozi perifernih sustava u globalnom arhitektonskom i urbanističkom razvoju u 20. stoljeću – izdvaja iz serije recentnih ukoričenja sjajnih ili barem dokumentarno vrijednih lokalnih “povijesnih doktorata” jest komplementarna istraživačka strast autora – arhitekta, ali i autorice – povjesničarke arhitekture koja u kondenziranoj analizi na tristotinjak stranica uspijeva Weissmannovu angažiranost prevesti u suvremeni kontekst. Arhitekt Ernest Weissmann vrlo mlad, odmah po završetku studija u Zagrebu, počinje raditi za Adolfa Loosa, a ubrzo i za tada najznačajniju figuru svjetske arhitektonske scene,

Le Corbusiera, koji mu je, usprkos kasnijem razilaženju u stavovima, ostao trajan uzor, te Pierrea Jeannereta. Putovi mu se kroz desetljeća isprepliću i s nizom drugih velikih arhitekata i mislilaca, a Bjažić Klarin nam ga približava kao neumornu, znatiželjnu osobu čiji široki pogledi omogućuju da potpuno upije to svoje okružje, a onda ga u vlastitom kodu interpretira. Na razini opisa okolnosti, djelovanja i međudjelovanja na domaćoj i svjetskoj arhitektonskoj sceni, Weissmannov su projektantski rast i rad, ali i sudjelovanje u lijevom krilu CIAM-a, iscrpno prikazani tumačenjem dokumentacije prikupljene u više desetaka institucija, od matičnog Muzeja arhitekture u Zagrebu do niza privatnih i javnih arhiva diljem svijeta. Iz takve kontekstualizacije čita se da je Weissmann, sa skromnim brojem realizacija i dosad relativno neprepoznat, bio akter u punom smislu riječi u kratkom dobu arhitekture i urbanizma koje s odmakom više nije samo revolucionarno, već i u mnogo pogleda herojsko. Iz današnje

Iz današnje perspektive i iz okvira suvremenih izazova vrijedno je osvijestiti prilike u kojima su se uspješno brisale nacionalne, ali i granice disciplina, i kada su društveni aspekti građenja grčevito i s puno optimizma pokušavali držati tempo sa skokovitim tehnološkim razvojem.

Privlačnosti knjige, uz vječne teme, značajno pridonosi način na koji je pisana. Obilje podataka s velikim brojem referenci usustavljeno je na način da se u osnovi znanstveni rad čita kao uzbudljiv roman kroz koji ćete biti isprovocirani propitati i svoj kreativni rad i misli o arhitekturi. Svako poglavlje otvara novi ciklus promišljanja, novi ciklus polemike autora i čitatelja, koja se onda kaskadno razvija i vraća u bit bavljenja arhitekturom, pa je u tom smislu okrepljujuća. Knjigu Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. isplati se uzeti, i uzimati, u ruke.

knjiga | Angažirana interpretacija društveno angažirane arhitekture

perspektive i iz okvira suvremenih izazova vrijedno je osvijestiti prilike u kojima su se uspješno brisale nacionalne, ali i granice disciplina, i kada su društveni aspekti građenja grčevito i s puno optimizma pokušavali držati tempo sa skokovitim tehnološkim razvojem. Institucionalnom deklarativnom depolitizacijom unutar struke, kojom je to doba završilo, planiranje se konačno radikalno politiziralo prepušteno nekim drugim sudionicima u prostoru, a s posljedicama se nosimo i danas, bez jedinstvenog stava o tome kako raspetljati i treba li se uopće iz pozicije arhitekta urbanista ponovno upuštati u raspetljavanje sprege kapitala i politike u polju gradogradnje. Weissmann je tu nedvosmislen: on osobno sastavlja drugu verziju Atenske povelje (prva je usvojena 1933. godine) želeći “rezoluciju koja će premostiti jaz između apolitičnog ‘urođenog’ profesionalizma arhitekata, urbanista i građevinara, i njihovih realnih društveno-političkih funkcija u društvima s različitim ekonomskim sistemima, na različitim razinama tehnologije i industrijalizacije”. Kako autorica navodi, tada traži znanstveno utemeljeno prostorno planiranje, usklađenost s prirodnim značajkama i razvojnim potencijalima regije, upotrebu najkvalitetnijeg zemljišta za naselja, racionalnu organizaciju i suvremenu tehnologiju te reorganizaciju sela, ali i ukidanje privatnog vlasništva nad zemljištem, čemu dodaje i nekretnine, sredstva za proizvodnju i prijevoz. Ako ste i frknuli nosom na kraj prethodne rečenice, napravili ste to vjerojatno u gradu/mjestu bitno određenom nasljeđem ove misli i tu je našu lokalnu datost, sa svim prednostima i nedostacima, nemoguće poricati. Je li slom ondašnjih socijalističkih utopija dovoljan razlog da više ne zamišljamo bolji grad? Primijetili bismo da se kapitalističke lome kontinuirano pa od njih nitko ne odustaje. Radna grupa Zagreb, u kojoj su uz Weissmanna djelovali Vladimir Antolić, Viktor Hećimović, Zvonimir Kavurić, Josip Pičman, Josip Seissel i Bogdan Teodorović, napravila je na poticaj Sigfrieda Giediona iscrpnu analizu uvjeta stanovanja u ondašnjem Zagrebu, kao jednu od 34 komparativne analize gradova kakve su prvi put predstavljene na 4. kongresu CIAM-a, a nastavila je kritikom i prijedlozima rješenja. Autorica nam donosi vrlo inspirativan presjek djelovanja pa se nadamo skoroj funkcionalnoj analizi rada Grupe, a ne samo na razini povijesnog pregleda. Zagrebačko naselje Trnje, danas dio gradskog centra, još uvijek se u nekim aspektima ne razlikuje previše od Trnja iz 1933. godine. Na razini arhitektonske produkcije, u monografiji je bogato kontekstualiziran i ilustriran prikaz Weissmanovih natječajnih radova, studija i realizacija s naglaskom na zgrade zdravstvene i socijalne namjene, te njegov kapitalni projekt tipske prefabricirane bolnice, koji je pak utjecao na Zoju Dumengjić, koja se u tom polju usko specijalizirala i diljem zemlje projektirala niz značajnih zgrada za zdravstvo. Weissmannova Zakladna i klinička bolnica nije izvedena, što, prema vlastitim riječima u jednom pismu, “kao Židov” bez dovoljno jakih političkih veza nije ni očekivao usprkos pobjedi na natječaju, ali je zahvaljujući dubokom poznavanju teme uspio u odabranom konstruktivističkom okviru stvoriti tipologiju koja plijeni i danas. Kuće Kraus i Podvinec rijetki su Weissmannovi izleti u individualnu stambenu izgradnju, ali vjerojatno najpoznatije široj publici jer su već objavljivane, dok je niz drugih projekata u ovoj knjizi prvi put sustavno prikazan i prostudiran.

Željko ˇevic´ Vukic Zhel

Vinjeta

Autor TEKSTA I FOTOGRAFIJE Battleship Potemkin Zhel (Željko Vukičević)

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Muškarac je ležao na sredini galerije, gol, povremeno podižući noge u zrak. “Bez veze”, pomislih i kažem Miyuki: “Da li je i ovo dio performansa?” “Ne poznaš Karla?” upitala me gotovo namršteno. “Ne, prvi ga put vidim.” “Možda bi ti mogao pomoći”, odgovorila mi ciljajući na jedan projekt kojeg ne uspijevam završiti. Odmah mi je, gotovo instinktivno, počeo ići na živce. No izložba nas je podosta zagrijala te smo završili na partiju u jednom skladištu u Hackney Wicku. Gomila nekog alternativnog svijeta, dvadesetogodišnjaka-tridesetogodišnjaka, motala se s čašom u ruci, a nama se pridružilo još par poznanika pa smo stali u krug. U jednom trenutku našem je društvu prišao Karlo i pozvao nas u drugi prostor iz kojeg se čula jača glazba. Čim smo ušli unutra bilo mi je jasno da je on ovdje glavni. Polako su dolazili i ostali.

“Ovo je moja radna soba”, rekao je Karlo s jakim talijanskim naglaskom obraćajući se svima. Sve mi se manje dopadao. Počeo sam ga i fizički analizirati. Špicasto lice, stilizirane ovalne naočale, duga plava kosa i nekakva zelena kaciga na glavi. Smijuljio se gledajući u prazno i zabacivao kosu kao da prebacuje pedeset kilograma preko ramena. Kako je večer odmicala, ljudi su se sve dekadentnije zabavljali, a ja sam se počeo pomalo dosađivati. “Tipično”, pomislio sam. No ubrzo sam primijetio jedan

Djelovao je potpuno sigurno u to što govori, a kad je spomenuo svotu glasno sam rekao: “Uau! Čestitam, ja sam katastrofa što se tiče pisanja tih molbi. Nakon što završim projekt umorim se raditi bilo što drugo!” “Ne razumijem, ti prvo napraviš projekt? Ne treba ti to. Trebaš samo opisati ono što oni traže.” Nisam ga razumio što mi govori. “Kako to misliš? Pa imam projekt već gotov, npr. već sam organizirao i festival i onda... ne razumijem, na koji način misliš da opišem to što oni traže?”

prolaz u dnu prostorije i odlučnim hodom, kao da znam kamo idem, krenuo sam prema njemu. Taj je prolaz vodio u još veću prostoriju koja je cijelom svojom dužinom i širinom imala nategnutu cirkusku mrežu na visini od barem dva metra.

“Kako je ovo dobro!” nisam se mogao načuditi i skakutao sam kao neko dijete. Potpuno sam zaboravio na vrijeme.

Nisam neki veliki slušač, ali nisam ga htio prekidati dok mi je objašnjavao. “Fascinantno”, kratko sam komentirao. “Dakle, ispravi me ako sam te pogrešno shvatio: dio tvog istraživanja zapravo se sastoji u identifikaciji onog što njih interesira, a ne onog što bi, npr., mene kao autora interesiralo i čime se bavim, zar ne?” Učinilo mi se da zapitkujem očite stvari i da ga to malo iritira.

U jednom trenutku čuo sam glas: “Odi si uzeti voće ako želiš, a za pola sata imamo tortu!” Čuo sam glas i vidio “Naravno. Tebe treba interesirati ono što njih interesira. kako Karlo stoji ispod mreže i jede široko narezanu lubenicu. Naravno, ako želiš dobiti novac. A poslije ti radi po svojem. Bio je odlično raspoložen i, ako bih morao pogađati, kao Daju ti dovoljno slobode ako znaš biti kreativan, ako da je bio drogiran. razumiješ što želim reći?” Gotovo je namignuo na kraju. Klimnuo sam glavom, bilo mi je očito na što misli. “Netko ima rođendan?” upitao sam ga, a on je s ustima koja su lomila lubenicu samo kratko odmahnuo glavom. “I ti si inkorporirao projekt u svoj lifestyle. Ovo sve što vidim Nastavio sam ga ispitivati: oko sebe, to je dio tvog trenutnog projekta, jel tako?” “Čuo sam da radiš na nekom zanimljivom projektu, o čemu se radi?” “Bavim se istraživanjem modaliteta transnacionalne održivosti”, odgovorio je kao iz topa. Bila je tu još jedna glomazna riječ, ali je nisam uspio razumjeti. Podigao sam obrve u znak divljenja, a on je progutao zadnji komad lubenice i rekao:

Krenuo je prema izlazu, podigao palac gore i rekao: “Ostavi mi samo svoj kontakt, molim te. Treba mi iskaznica za knjižnicu u Cambridgeu sljedeći tjedan. Samo za jedan dan. Možeš mi to srediti?” “Mislim da mi još nije istekla. Nema problema, javi se pa ćemo se organizirati.”

“Super, evo stigla je torta, idemo jesti!” čuo sam ga kako viče iz druge sobe dok sam se ja polako spuštao s mreže. Prije nego što ću dotaknuti pod primijetio sam na suprotnom zidu barem pet-šest velikih uramljenih crno-bijelih “Da, imam par završenih projekata za koje sam mislio tražiti fotografija na kojima se vidi Karlo kako jaše crnog konja, gol. dodatna sredstva”, nastavio sam. “Vjerojatno ću tražiti neNa jednoj je oštro nagnut na lijevu stranu, na drugoj na dešto preko Arts Councila, ali s njima nemam nikakva iskustva. snu, pa se izvija malo prema naprijed pa prema nazad. Poznavao sam Al Reesa, ali nismo nikad o tome pričali i sad kad je umro ne znam nikoga tko bi...” Jutarnje sunce se gotovo bez najave počelo probijati kroz velike prozore starog skladišta, a ja sam surfao po Naglo me prekinuo: “Ne radim s njima. Ne radim uopće s strateškim okvirima, regulativama i smjernicama Europske Britancima. Samo EU. Tamo je novac. Prije dva tjedna mi komisije. je odobreno oko milion eura za projekt koji pokriva barem sljedeće dvije godine, ali već sljedeći mjesec šaljem propo- “Boli njega k...”, pomislio sam dok sam se davio u torti od sal za još jedan projekt.” marelica i sira. “Miyuki mi je rekla da radiš s videom, da studiraš u Cambridgeu.”

vinjeta | Željko Vukičević Zhel

“Pa ovo je genijalno!” pomislio sam i brzo približio ljestve koje su bile naslonjene na zid, popeo se gore i počeo skakati i odbijati se s jedne na drugu stranu.

“U pitanju je politika. Na primjer, ako ideš preko EU, prati smjernice koje daju za sljedeći period i unutar toga se krećeš. Vidi isto tko je nadležan za odobravanje sredstava iz područja koje si odabrao. Prati njihove vanjske studije. Na primjer, sad je aktualna migrantska kriza, dakle, potiču se programi koji nude rješenje za taj problem ili barem istražuju problem. Isto tako, krucijalno je znati polja interesa onih koji odlučuju o novcu. Naravno, njihova imena, CV itd. A dobro ih je i upoznati osobno, ako je to ikako moguće, te napraviti intervju s nekim od njih. Vole davati intervjue. Ja provedem barem mjesec dana u Bruxellesu svake godine. Naravno, ne u komadu.”

izložba

piše Dejan Kršić

Boris Buc ´an “Doruc ˇak u štampariji”

izbor radova iz Zbirke plakata, MSU, 14. travnja — 29. svibnja 2016.

Čovjek i prostor | br. 05–08 | lipanj 2016.

Fotografija Arhiv MSU Karate klub Tempo, (fotografija Željko Stojanović), Zagreb 1974.

U ovoj mračnoj i tegobnoj društveno-političkoj atmosferi posljednjih mjeseci, punoj stranačkih vrludanja, konzervativne rekonkviste, historijskog revizionizma, ideoloških netrpeljivosti, verbalnog pa i fizičkog nasilja, velika retrospektivna izložba plakata Borisa Bućana već sad bez konkurencije predstavlja kulturni događaj sezone. Nakon niza njegovih recentnih slikarskih izložbi, u Muzeju suvremene umjetnosti je konačno, prvi put nakon osamdesetih, postavljena doista velika izložba njegovih plakata. Onog segmenta njegovog rada po kojem je možda i najviše poznat. Bućan je puno izlagao, ali posljednjih decenija ipak daleko više umjetničke radove i slike nego plakate. Ipak, njegov vjerojatno najvažniji izložbeni nastup bio je upravo s plakatima velikog formata kad je 1984. u koncepciji Davora

Matičevića nastupio kao jugoslavenski predstavnik na Venecijanskom bijenalu. Utoliko i nije čudno da je ova izložba održana baš u Muzeju suvremene umjetnosti – uz dodatni razlog da u Hrvatskoj još uvijek nemamo muzej dizajna i da je uza sve svoje arhitektonske nedostatke izložbeni prostor Muzeja suvremene umjetnosti jedini dovoljno velik za ovakvu reprezentativnu izložbu. Poznavatelji njegovog rada svakako mogu reći da najveći dio izloženih plakata poznaju iz knjiga, kataloga, s drugih izložbi plakata, a oni stariji mogu ih se sjećati i s ulica kad su prije više desetljeća bili izvorno plakatirani. No izložbu je vrijedilo “uživo” vidjeti upravo zbog efekta količine radova i njihove monumentalnosti. To je bila sasvim jedinstvena prilika da na jednom mjestu, u originalu i izvornoj veličini, sagledamo plakatni opus jednog od najvažnijih, ne tek domaćih,

fotografija: Ana Opalić

nego, bez pretjerivanja, svjetskih umjetnika plakata. Pritom vrijedi napomenuti da je izloženo nešto manje od 150 plakata, a da je to tek dio radova koji se nalaze u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti, te da ni iz daleka nije riječ o svim plakatima koje je napravio. Doista je fascinantno zamisliti da ima materijala za još dvije ovakve izložbe. Ovu priliku za osobno propitivanje Bućanovih plakata nije trebalo propustiti jer ovakvu izložbu u Zagrebu sigurno nećemo moći vidjeti barem sljedećih tridesetak godina, ali ukoliko bude organizacijskih sposobnosti, na valu recentnog svjetskog zanimanja za Bućanov rad – nakon interesa koji je njegova serija Bucan Art izazvala izlaganjem na izložbi The World Goes Pop u londonskoj galeriji Tate Modern – MSU bi konačno mogao imati i prvorazredan vlastiti izvozni izložbeni proizvod. Voditeljica Zbirke crteža, grafika, plakata i radova na papiru, kustosica Kristina Bonjeković Stojković je s konzervatorskim timom i Olegom Hržićem kao autorom decentnog likovnog postava realizirala zahtjevnu, ali koncepcijski i izvedbeno čistu izložbu čija se dojmljivost i monumentalnost ne temelje ni na kakvim specijalnim efektima, nego isključivo snazi radova. Moglo bi se možda prigovoriti da postavu manjka zidnih tekstova koji bi jasnije kontekstualizirali trenutak nastanka radova i sam Bućanov stav prema poslu, pojedinim zadacima i naručiteljima. Ipak, na to možemo odgovoriti da već sami radovi nude dovoljno materijala, konteksta u kojem i za koji su nastajali, a i da je sam Bućan, uvjeren zagovornik stava da plakat mora govoriti sam za sebe, vjerojatno protiv bilo kakvih intervencija tog tipa. Ipak, u sklopu izložbe kontinuirano su prikazivana i tri zanimljiva dokumentarna filma: TV galerija, kratki dokumentarni film Nenada Puhovskog Bućan – triptih iz 1986. godine i emisija posvećena Bućanu iz TV serijala Suvremenici urednice Ane Marije Habjan (HRT, 2013). Mada je o Bućanu tijekom njegove karijere izuzetno puno pisano, pa je i dao puno više intervjua od drugih dizajnera i

umjetnika (s izuzetkom medijski sveprisutnog Mirka Ilića), ovo je jedan od rijetkih videozapisa gdje autor sam govori o svom radu. Izložbu prati i opsežna dvojezična publikacija koja, uz uvodni tekst kustosice, donosi i tekstove britanskog kritičara dizajna Ricka Poynora, francuskog likovnog kritičara Georgesa Raillarda te Seadete Midžić koja iscrpno tematizira plakate za različite glazbene manifestacije poput Muzičkog bijenala ili višegodišnje serije koncerata Glazbeni doživljaji Zagrebačkih simfoničara i Zbora RTZ-a u organizaciji Muzičke proizvodnje RTZ-a. Publikaciju je dizajnirao tandem Bachrach & Krištofić, čija se retrospektiva priprema za jesen u prostoru Muzeja za umjetnost i obrt. U pratećem programu održano je nekoliko vodstava kroz izložbu, predavanja i radionica. Tako je 17. svibnja održano predavanje Ricka Poynora, koji je nekoliko puta gostovao u Zagrebu. Kad je 2002. u sklopu projekta Broadcasting kustoskog tima Što, kako i za koga / WHW imao prvo zagrebačko predavanje u DAZ-u, na maloj izložbi u Galeriji Studentskog centra prvi put je “uživo” vidio Bućanove rane plakate. Odmah su ga zainteresirali i oduševili, što je u dugačkom luku dovelo i do njegovih tekstova na blogu Design Observer i u katalogu, a najavio je i dugo planirani opsežan prilog u danas vjerojatno najvažnijem dizajnerskom magazinu Eye. Bućan se dizajnom počinje baviti još kao student Akademije likovnih umjetnosti krajem šezdesetih. Rane kazališne plakate za zagrebački HNK danas smatra početničkim i nevažnim, ali se veoma brzo nizom radova za Galeriju SC-a i kazalište Gavella pozicionira kao jedan od najvažnijih domaćih autora plakata. Na zagrebačkoj umjetničkoj sceni pojavljuje se s generacijom umjetnika i umjetnica koji se bave urbanim intervencijama, ambijentima i domaćim počecima konceptualne umjetnosti (Trbuljak, Dimitrijević,

Iveković, Martinis…), za čije je djelovanje i umjetničko pozicioniranje bilo izuzetno važno djelovanje Galerije SC-a pod vodstvom Želimira Koščevića. Tu Bućan 1968. na poslovima dizajna nasljeđuje Arsovskog, koji će do 1975. svojeručno oblikovati identitet susjednog Teatra &TD. U standardnom narativu linearnog razvoja dizajna na području Hrvatske (možda, bolje rečeno: Zagreba) uvijek se navodi taj uobičajeni niz kanonskih imena Picelj – Arsovski – Bućan, ali bi tu nesumnjivu kronološku liniju dolaska na scenu valjalo i interpretativno nadograditi jer skoro tri desetljeća na dizajnerskoj sceni djeluju simultano. U tom periodu upravo je plakat bio jedno od najeksponiranijih i najvažnijih područja dizajna, pa se sva trojica intenzivno bave tim medijem u dinamičnom odnosu međusobnih utjecaja, kreativnih natjecanja i suprotstavljanja. Kao izraziti individualac Bućan se ubrzo distancira od pripadnika tzv. “nove umjetničke prakse”, a shvaćajući da je plakat puno snažnije sredstvo socijalne intervencije, koja ga tada još uvijek zanima, sredinom 70-ih odustaje od usko shvaćenih “umjetničkih” projekata. Nakon ranih kreativnih uspjeha i kritičarskih pohvala, upravo to je period njegovog opsesivnog ispitivanja mogućnosti i granica samog medija plakata. Vlastito kreativno nezadovoljstvo izražava se u frenetičnom ritmu nesputanog eksperimentiranja što se i kako se još može raditi. Ako u njegovom radu postoji konstanta, onda je to da se ne zaustavlja na uspješnim formulama, nego neprestano mijenja svoje postupke, istražuje nove rukopise i nove načine vizualizacije. Tako se krajem 70-ih i početkom 80-ih događa važna promjena u njegovom dizajnu plakata. S konceptualnih plakata, često zasnovanih na geometrijskoj stilizaciji ili fotografiji, prelazi na višedijelne plakate velikih formata u vizualnom smislu bazirane na različitim crtačkim i slikarskim postupcima, pristupima i tehnikama, čime u lokalnoj sredini razvija svoju varijantu postmodernizma kao nesputanog fluxa znakova. Mada su plakati još uvijek u sitotisku “mehanički umnožavane slike”, nova rukotvorenost vizualnih motiva denotira aktivan odnos Bućana kao autora prema povijesti vizualne kulture. Kad ih vidimo ovako izložene na jednom mjestu, jasno u njima vidimo reference na različite stilove i periode, svojevrsno rekapituliranje gotovo čitave povijesti umjetnosti, od sumerskog klinastog pisma, umjetnosti Egipta, antičke Grčke, impresionizma, kubizma, afričkih maski, japanske grafike, secesije, art décoa, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, pop-arta... Kao što je u svojim serijama galerijskih radova 70-ih [Bucan Art, Muzej Palmolive…] tematizirao samu umjetnost “od Altamire do danas”, Bućan svojim plakatima – kako povodom nastupa na Venecijanskom bijenalu ističe Davor Matičević – i dalje spada u one koji ispituju samu prirodu umjetničkog djela, narav i smisao umjetnosti.

1/ Izložba grafike, Galerija SC, Zagreb 1968. 2/ Buha u uhu, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb 1972.

3/ Muzički salon SC, (fotografija Željko Stojanović), Zagreb 1975. 4/ Boris Bućan – Plakat Graphik, (fotografija Željko Stojanović), Emmerich Martinischule am Rhein, 1977. 5/ Novi američki video, (fotografija A. Novković), Centar za multimedijalna istraživanja, Zagreb 1979.

Ako u njegovom radu postoji konstanta, onda je to da se ne zaustavlja na uspješnim formulama, nego neprestano mijenja svoje postupke, istražuje nove rukopise i nove načine vizualizacije.

Zgraf 3 – međunarodna izložba grafičkog dizajna, Zagreb 1981. (natječajni rad)

Aristofan: Lizistrata, HNK Split, 1982.

Zagrebački simfoničari RTZ, iz ciklusa Glazbeni doživljaji, Muzička proizvodnja RTZ, Zagreb 1988.

Te promjene odvijaju se upravo u vrijeme kada prve izložbe Zgrafa u domaćem, zagrebačkom i širem jugoslavenskom kontekstu pokušavaju uspostaviti kriterije, obaviti “prezentaciju i analizu stvaralačkih i reproduktivnih mogućnosti grafičkog dizajna i fenomena grafičkog oblikovanja” i “postati stvaralačkim elementom politike dizajna ove sredine” (Zgraf 2, 1978) a teorijska promišljanja se još uvijek odvijaju u okvirima visokomodernističkih koncepcija projektiranja i scijentifikacije dizajna. Stoga, mada prihvaćen “na ulici”, Bućanov pristup u stručnim krugovima nije prolazio bez diskusija i osporavanja. Prema ustaljenom shvaćanju, osnovna osobina plakata je da jasno posreduje (prvenstveno verbalnu) informaciju. I u ono doba vodile su se debate ispunjavaju li Bućanovi plakati tu osnovnu komunikacijsku zadaću, odgovaraju li na potrebu naručitelja. Uz zagovornike, imao je i glasne protivnike, a ponekad njegova rješenja nisu nailazila na razumijevanje naručitelja, pa ni kad je bila riječ o kolegama i stručnoj publici. Tako, na primjer, 1981. nije prihvaćen njegov prijedlog za plakat Zgrafa 3 – slika grifona kao zaštitnog znaka grafičarskog ceha u otrovnoj kombinaciji magente, zelene i ljubičaste boje, s tekstualnom informacijom u minimalnoj veličini doista zguranom na donji rub plakata. Još je na plakatima iz sedamdesetih Bućan često koristio postupak uključivanja dizajnera u sam plakat – možemo istaknuti plakate za izložbu Bucan Art i za Sterijino pozorje 1973, samostalnu izložbu u Rheinu 1977, zaključno s “Razgovorom umjetnika, dizajnera i kičera” 1981. Mada je danas to uključivanje dizajnera u dizajnirani rad prihvaćeno, pri čemu su Sagmeister & Walsh vjerojatno svjetski najpoznatiji primjer, ranijih desetljeća to nije bilo uobičajeno. Često tematizira i društvene situacije “konzumiranja” umjetnosti, pa 80-ih na nekoliko plakata za splitski HNK ne referira na sam dramski tekst, nego usmjerava pogled na gledalište, parter, lože i balkon. Sve to dovodi nas do traumatičnog mjesta koje ova izložba otvara, pitanja uvjeta produkcije i recepcije umjetnosti i dizajna danas. Bućanova retrospektiva trebala bi mladim autoricama i autorima djelovati inspirativno, otvoriti bogat svijet referenci i kreativnih postupaka. Prije svega jednog autorskog stava na koji se mogu ugledati, ali pravo je pitanje hoće li i u kojoj mjeri išta od toga doista moći primijeniti u današnjoj društvenoj i kulturnoj situaciji. Ili će to samo rezultirati još jednom frustracijom i kreativnom rezignacijom u sredini u kojoj se punih usta nacionalne kulturne baštine istovremeno uništava aktualna kulturna proizvodnja, umjesto novog, eksperimentalnog i nepoznatog cijeni se banalno, komercijalno i teži vječnom ponavljanju istog i dobro poznatog, kulturnoj situaciji koja je uostalom 1990-ih i samog Bućana udaljila od plakata.

Mada prihvaćen “na ulici”, Bućanov pristup u stručnim krugovima nije prolazio bez diskusija i osporavanja — ispunjavaju li Bućanovi plakati osnovnu komunikacijsku zadaću, odgovaraju li na potrebu naručitelja.

Nastavlja se...

najava

35. Medunarodna ljetna škola co i ·vjek arhitekture u Motovunu 4 11. kolovoza 2016. prostor piše Ljubomir Miščević, red. prof. – voditelj Studijskog centra i Međunarodne ljetne škole arhitekture u Motovunu

Kontinuirani slijed generacija studenata i nastavnika

Škola teorijski obuhvaća teme tradicijske gradnje kažuna, kuće i štancije, srednjovjekovnih urbanih jezgri, kao i povijesne infrastrukture rudnika, srednjovjekovnih i novovjekih u Studijskom centru Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u fortifikacija, plovnih putova i željeznice, sve do suvremene Nakladnik: Udruženje hrvatskih arhitekata, Trg bana rezultirao je mnoštvom rješenja inteligentne i održive urbane infrastrukture. Svi zadaci se JosipaZagrebu, Jelačića 3/I, Zagreb i sukladno Aneksu Ugovoravrlo složenih zadataka revitalizacije i novogradnje na prostoru gotovo cijele osmišljavaju u kontekstu održive obnove, zaštite i unapređeo zajmu od 27.6.2014., Hrvatska komora arhitekata, Ulica grada 271/II, Zagreb. Istre.Vukovara Prema stručnoj i javnoj domaćoj, ali i međunarodnoj nja stanja spomeničke graditeljske i prirodne baštine. kritici, ta su rješenja studenti i njihovi mentori iz Hrvatske i Ove su godine nadzemne i podzemne interpolacije glavna Predsjednica uha: Sanja Cvjetko Jerković inozemstva izradili na visokoj razini. tema Međunarodne ljetne škole arhitekture. Istra ima nacionalni park, zaštićene prirodne cjeline i Programom je predviđeno održavanje projektantske raDopredsjednici uha: Karin Šerman i Dražen Pejković vrijednu spomeničku graditeljsku baštinu. U tom se prostodionice, dvadesetak predavanja te završne izložbe i javne Glavni urednik: Boris Popović ru više od trideset godina razvija međunarodna suradnja i prezentacije studentskih radova na glavnom gradskom trgu dragocjena razmjena iskustava poglavito između ispred Studijskog centra. Tradicionalno se organizira jednodZa ČIPmobilnost, pišu i surađuju: Marko Baus, Borka Bobovec, Nikolaarhitektonskih Bojić, Davor Bušnja, Melita Rujana Jeger,sudjelovanjem škola, ali iČavlović, interdisciplinarno nevni stručni obilazak Istre koji završava otvorenjem izložbe Nikolina Jovanović, Emil Jurcan, Vlatka Kolarović, kompatibilnih škola – profesija. U novijeDejan vrijeme se Škola, radova prethodne generacije studenata. Kršić, Ian Kruezi, kolegij Domagojvrednuje Lovas, Lana Lovrenčić, Diana odnosno i u okviru bolonjskog sustava. Kao dodatne aktivnosti održavaju se seminari o temama Magdić, Nikolina Maravić Horvat, Igor Mavrin, Ljubomir Na poticaj hrvatske Vlade Međunarodna ljetna škola arhikao što su energetski visokoučinkovita i održiva novogradnja Miščević, Davor Mišković, Petra Petrač, Antun Sevšek, Igor tekture od Šerman, 2001. sudjeluje u radu i obnova pojedinih zgrada, urbanih cjelina i regije, održivost, Stanišljević, Karin Luka Šimić, Irena Međunarodne Šimić, Ladislav ljetne radionice Arhitektura fortifikacija Brijuni pod vodstvom kolegice prostorno planiranje, zaštita graditeljskog nasljeđa itd., a koji Tomičić, Darovan Tušek, Idis Turato, Damir Vrban i Željko Zofije Mavar iz Ministarstva kulture. Radionica je povećala se većim dijelom uklapaju u program Škole i potiču interakciVukičević Zhel. domaću i međunarodnu suradnju uključivanjem više od deset ju studenata i sudionika stručnjaka. Fotografija: Mario Bašić, Davor Bolant, Maja Bosnić, fakulteta i drugih institucija. U ovogodišnju obljetničku 35. Međunarodnu ljetnu školu Zlatko Devedžić, Ivan Dorotić, Ivan Kolonić, Marko Mihaljević, U Multimedijalnom centru LUKA u Puli, u suradnji s arhitekture pozvani su većinom predavači profesori arhitekTreći broj novog ČIP-a imao je radni naslov lakoća, Ana Opalić, Ivan Pavliš, Nikica Pavlović, Mario Romulić, Društvom arhitekata Istre (DAI-SAI), kontinuirano se više od ti koji su sudjelovali i prethodnih godina. Pozvani domaći Ovaj broj je težina. Martina Stjepandić, Dražen Stojčić, Sanja Šantak, Željko deset godina tijekom programa tekuće godine održava izložpredavači sučitati Branko Kincl, Nenad Fabijanić, Ivan Crnković, Prva dva broja možete on-line na linku: Vukičević Zhel i Damir Žižić. ba radova prethodne generacije studenata Međunarodnehttp://issuu.com/uhanakladnistvo/docs/cip01-04 Nikola Polak, Berislav Iskra, Boris Morsan, Ljubomir Miščević, ljetnenaškole arhitekture Međunarodne ljetne radionice. https://issuu.com Nenad Lipovac, Ranko Bon i drugi. Pozvani međunarodni uhanakladnistvo/… Fotografija naslovnici: Senja iVild /c__ovjek_i_prostor_05-08 Za projektne zadatke prenamjene u različite višenamjenpredavači su Ron Kato i Peter Levar (Vancouver), Antonio Strip: ske Igor sadržaje Hofbauer iznimno su izazovni, motivirajući i pogodni Monaco (Venecija), Giuseppe Ballestini (Padova), Luca Maria ili ih uzetiFrancesco u .pdf formatu: artificijelni podzemni prostori, npr. rudnik ugljena u Labinu Fabris (Milano), Giovanni Corbellini (Trst), Gerald Dizajn i prijelom: Parabureau http://1drv.ms/1ZmYN3m s tunelima do Raše i Plomina, podzemni i površinski kamenoGaigg (Innsbruck), Hans-Peter Glucker (Darmstadt), Robert (Andrija Mudnić, Igor Stanišljević) http://1drv.ms/1p48uGF lomi u Kanfanaru, sustav novovjekih fortifikacija Brijuni – Pula, Schild (Beč, Aachen), Tadej Glažar, Jaka Bonča, Lučka Ažman Lektura i korektura: Monika grad Milić sklonišnih tunela i dvorana u Puli, paralelan podzemni Momirski, Manja Kitek Kuzman i drugi (Ljubljana), Saša nekadašnjoj Bradić (Beč), Sanela Klarić (Sarajevo), Maja Roso Popovac Tajnicatunel uha:na Nikolina Bilić uskotračnoj pruzi Parenzana itd. U okviZaprimljene tekstoveEva i slikovne materijale ne (Beograd), vraćamo. Rifat Alihodžić ru Međunarodne ljetne škole kontinuirano se već petnaestak (Mostar), Vaništa Lazarević Marketing uha: Sanja Šantak godina istražuju, mapiraju i kao projektni zadaci za različite (Podgorica) i drugi. Pozvaninakladnik su da aktivno sudjeluju i sljedeći Za reprodukciju fotografija i ilustracija i uredništvo T +385 1 5509 705 namjene obrađuju spomenuti podzemni prostori. višegodišnji, kao i novi sudionici i suorganizatori radionica: nastojali su pribaviti odgovarajuće podatke o autorima. sanja.santak@uha.hr Budući da za neke fotografije i ilustracije nije bilo Stipe pisanihBrčić, Feđa Vukić i Sanja Bencetić, Zlatko Kapetanović, tragova, drugi nakladnik molidizajna, sve autore koji ovdje nisufakultet spomenuti Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. (Studij Arhitektonski u Zagrebu), Lidija da pošalju svoje podatke. Ukoliko smo nekoga izostavili, to Ivanda (Akademija dramske umjetnosti, Zagreb) te kolege s Naklada: 2000 ćemo ispraviti u sljedećim brojevima. Građevinskog i Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cijena pojedinačnog broja: 10 kn © Nijedan dio ne 14. može ili u Grožnjanu organiziPoovog prvičasopisa put se od dobiti 22.objavljen kolovoza pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika ra i međunarodna radionica City and Film u suradnji s Liberal Pisma i priloge slati na adresu: Čovjek i prostor, autorskih prava. Studies iz Vancouvera, Akademijom dramske umjetnosti Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. +385 1 5509 705 Sveučilišta u Zagrebu i Umjetničkom akademijom Sveučilišta nakladnistvo@uha.hr, www.uha.hr J. J. Strossmayera iz Osijeka. ZahvaljujemoUMinistarstvu R H sklopu 30. kulture Međunarodne ljetne škole arhitekture u na financijskoj potpori za realizaciju www.facebook.com/covjekiprostor Motovunu 2011. godine kolege s Geodetskog fakulteta su časopisa. www.covjekiprostor.com izradili 360-stupanjski panoramski virtualni snimak sudionika korištenjem 3D terestričkog laserskog skenera i prostorne videoanimacije trga. Ove godine je predviđeno snimanje dronom s kamerom visoke rezolucije. Čovjek i prostor br. 05–08 2016. (744–747). Međunarodne ljetne škole arhitekture “Tradicija, Godina LXIII/2016. Izlazi kontinuirano od 1954. kreativnost i održivost”, koja godine se održava u Motovunu,

05–08 | lipanj2016. 2016. Čovjek i prostor | br. 9–12 | veljača

100

Sljedeći broj časopisa Čovjek i prostor izlazi nakon ljeta.

101

102