KNJIGA IMENA Jill Gregory i Karen Tintori
Naslov izvornika Jill Gregory and Karen Tintori THE BOOK OF NAMES Copyright © Jill Gregory and Karen Tintori, 2007. Copyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2007. Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava. Nakladnik NAKLADA ULIKS Čavalsko 17 51000 Rijeka Tel: 051/ 648068 051/ 648069 Za nakladnika Silvano Frančišković Urednik Miro Božić Prijevod Nevenka Fabijanić Lektura Beata Buzov Dizajn naslovne strane i priprema za tisak Naklada Uliks, Rijeka Tisak mtg-topgraf, Velika Gorica, svibanj 2007. ISBN 978-953-7306-09-0 CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.111(73)-31=163.42 Knjiga imena / Jill Gregory, Karen Tintori ; prevela Nevenka Fabijanić. - Rijeka : Naklada Uliks, 2007. Prijevod djela: The book of names ISBN 978-953-7306-09-0 1. Tintori, Karen 110915044
Jill Gregory i Karen Tintori
KNJIGA IMENA S engleskog prevela Nevenka Fabijanić
Rijeka, 2007.
Svijet mora imati najmanje trideset i šestero pravičnih koje je blagoslovila Shechina (Božja prisutnost). - RABIN ABBAYE, TALMUD
Prolog
7. SIJEČNJA 1986. G. SAHARA, EGIPAT P OD OKRILJEM NOĆI dvojica su muškaraca lopatama bacali pijesak. Njihov je jedini izvor svjetlosti u spilji bila svjetiljka pored torbi. Ovaj niz spilja i grobnica, samo tridesetak kilometara od Kaira, bio je riznica umjetnina i starina. Već je tri tisuće godina, Sakara, Grad mrtvih, groblje kraljeva i puka. Arheolozi bi mogli provesti nekoliko života i nikada ne bi otkrili sve njegove tajne. A ne bi ni pljačkaši grobova. Sir Rodney Davis, koji je proglašen vitezom jer je otkrio Eknatonov hram i njegovo veličanstveno blago, osjetio je poznati žar uzbuđenja. Bili su blizu. Znao je. Gotovo je mogao osjetiti šuštanje papirusa u svojim rukama. Knjiga imena. Njezin dio. Cijela. Nije znao. Samo je znao da je bila ondje. Morala je biti. Jednako je uzbuđenje osjetio na brežuljku Ketef Hinnon u Izraelu u noći kada je otkrio zlatno žezlo kralja Salomona. Na vrhu je stajao nar od slonovače, veličine palca i sa sitnim natpisom na hebrejskom. Bila je to prva nedirnuta rukotvorina koja je 7
Jill Gregory i Karen Tintori
povezivala biblijskoga kralja iz osmoga stoljeća prije Krista s utvrdama koje su nedavno otkrivene na toj lokaciji. Ali otkriće Knjige imena bacit će u sjenu prethodno otkriće, kao i svako drugo. Osigurat će mu mjesto u povijesti. Vjerovao je svojim instinktima. Bili su poput božanskoga štapa koji ga vuče prema jedinstvenome blagu. I večeras, u pijesku kojim hodaše stari kraljevi, Sir Rodney je nastavio kopati, ispunjen strašću i uzbuđenjem pred otkrićem nečega što nitko nije vidio još od vremena anđela i kočija. Pored njega, Raoul je odbacio lopatu i pružio ruku prema bočici s vodom. Ispijao je dubokim gutljajima. – Odmori se, Raoul. Počeo si sat vremena prije mene. – Vi biste se trebali odmoriti, gospodine. Zakopani su ovdje već dvije tisuće godina, pričekat će još nekoliko sati. Sir Rodney je zastao i pogledao prema čovjeku koji mu je već desetak godina bio lojalni pomoćnik. Koliko je Raoul LaDouceur imao godina kada su započeli? Šesnaest, sedamnaest? Bio je najneumorniji radnik kojega je Sir Rodney ikada upoznao. Povučen, dostojanstven mladić koji se isticao svojom maslinastom mediteranskom puti i dubokim očima – jedno boje safira, drugo boje tamnog mahagonija, poput zrna turske kave. – Već pola svojega života iščekujem ovo otkriće, prijatelju moj. Što je još nekoliko dodatnih sati u ovakvome trenutku? – Nastavio je kopati i izbacio još jednu lopatu pijeska. Raoul ga je promatrao u tišini, zatim je zatvorio čuturicu i uzeo svoju lopatu. Kopali su malo dulje od sata, tišinu je prekidao samo zvuk njihovoga teškoga disanja i mekani udari lopata u pijesak. Iznenada se ruka Sir Rodneya ukočila kada se čuo udarac u metal. Pao je na koljena, zaboravio umor, i počeo gurati pijesak svojim dugim žuljevitim prstima. Raoul je kleknuo pored njega, uzbuđenje mu je strujalo žilama. 8
Knjiga imena
– Svjetiljku, Raoul – rekao je Sir Rodney smireno dok su njegovi dlanovi obuhvaćali oble stijenke glinene posude zakopane u pijesku. Malim ju je trzajima oslobodio. Iza njega je Raoul spustio svjetiljku, svjetlost je obasjavala smotuljak pergamenta koji je bio u posudi. – Bože dragi, to bi moglo biti to. – Ruka Sir Rodneya je drhtala dok je izvlačio papirus. Raoul je požurio odmotati zaštitnu tkaninu i stao po strani dok je njegov mentor odmotavao požutjelu hrpu. Obojica su prepoznala rani tekst na hebrejskom i znali što je to. Sir Rodney se nagnuo bliže, zureći u malena slova, srce mu je ubrzano kucalo. Najveće otkriće u njegovoj karijeri bilo mu je u rukama. – Bože, Raoul, ovo bi moglo izmijeniti svijet. – Doista, gospodine. Sigurno. Raoul je svjetiljku položio uz rub zaštitne tkanine. Zakoračio je unatrag i gurnuo ruku u džep. Tiho je izvukao tanku žicu. Ruke su mu bile mirne dok je gušio Sir Rodneya. Arheolog nije uspio ispustiti ni glasa. Bilo je gotovo u sekundi. Jednim ga je pokretom odgurnuo od vrijedne hrpe i slomio mu vrat. Starac je bio u pravu, kao i uvijek, pomislio je dok je skupljao papirus. Ovo će otkriće promijeniti svijet. Raoul je bio previše ushićen pobjedom da bi primijetio komad jantara u dnu posude koju je ostavio iza sebe. Na njemu su bila urezana tri hebrejska slova.
9
Jill Gregory i Karen Tintori
7. SIJEČNJA 1986. G. OPĆA BOLNICA HARTFORD, CONNECTICUT Liječnica Harriet Gardner sjedila je u kvrgavom naslonjaču u bolničkom predvorju, razmišljajući o svojem prvom obroku u dvanaest sati kad joj je dojavljivač zazvonio da se vrati u hitnu službu. Zagrizavši jabuku, otrčala je hodnikom. Ovaj mora biti težak, pomislila je, ili bi to Ramirez mogao sam. Bacila je napola pojedenu jabuku u koš kako je projurila pokraj njega, pitajući se radi li se o automobilskoj nesreći ili požaru. Uletjela je kroz bijela metalna vrata i ugledala tri tima kako rade brzinom svjetlosti. Troje je djece ležalo na bolničkim krevetima, jedno je vrištalo. Pet minuta ranije jedini je zvuk u ovom krilu bilo zujanje monitora, periodično šištanje narukvice tlakomjera i povremeno cviljenje petogodišnjaka u sobi 6 koji čeka rentgen kako bi se potvrdila slomljena noga. Sada su medicinki tehničari i policija preplavili hitnu službu, a kirurg specijalizant, Ramirez, je intubirao tinejdžericu. – Vozi ovo dijete na CT! – Viknuo je Ozziju, dok je bolničar manevrirao krvlju natopljenim krevetom s dječakom prema dizalu. Tinejdžer se nije micao, noge su mu bile savijene pod krivim kutem. Preko desnog oka protezala mu se duboka rana i krv je curila iz oba uha. – Što imamo? – Harriet je potrčala prema dječaku u majici Celticsa i Teresa, stažistica u smjeni, se odmah odmaknula. Dječakova je majica bila razrezana po sredini, otkrivajući krvavi prsni koš. – Pali su s krova – rekao je tehničar. – Pad s trećeg kata sa zabatom na putu odklizavanja. Djeca. – Trebaju mi plinovi u krvi! – uzviknula je Harriet. – I prijenosni rentgen za pluća. – Iako je već tri godine u hitnoj službi uvijek bi je nešto stisnulo u želucu kad je morala spašavati djecu. Navikni se, rekla je sama sebi, dok je zurila u monitor. Bilo mu je bilo 130, a tlak 80/60. 10
Knjiga imena
Ovo je dijete u opasnosti. – Ovo je sin senatora Shepherda. – Doshi je dogurao spremnik s kisikom do uzglavlja bolničkoga kreveta. – A onaj kojega je Ozzie odvezao na CT je sin švicarskog veleposlanika. – Kako se dječak zove? Doshi je pogledao listu. – David. David Shepherd. Harriet se namrštila na izubijani gornji dio tijela Davida Shepharda. – Izgleda kao natučena prsa, slomljena ključna kost i spušteno plućno krilo. Doshi je spretno u dušnik uveo plastičnu cijev za kisik. – Ostali su povremeno dolazili svijesti, ali ovaj se još nije osvijestio. Manžeta tlakomjera je opet zašištala. Harrietin je pogled skrenuo na monitor. Krvni je tlak ovoga dječaka padao poput kamena. Sranje.
UJEDINJENI NARODI, NEW YORK Gromoglasan se pljesak širio prostorijom kad je glavni tajnik Alberto Ortega iznosio završne riječi okupljenim zastupnicima. Nasmijan, Ortega se probijao kroz diplomate, rukujući se i prihvaćajući čestitke zbog prihvaćanja amandmana na Konvenciju o ropstvu koja je prvi puta potpisana 1926. g. u Ženevi. Njegov dug, usredotočen pogled prolazio je prostorijom dok se na kraju nije zaustavio na poznatoj silueti njegovog atašea. Ortegin se izraz lica nije promijenio čak ni kada se Ricardo provlačio kroz gužvu i ubacio presavijen komad papira u njegov dlan. Kada se konačno našao u svojem uredu, daleko od buke i pritisaka tijela, zaključao je izrezbarena hrastova vrata i odmotao žuti papirić. Oči su mu se suzile dok je prelazio preko poruke. LaDouceur se domogao vrhunskog uzorka. Lov se nastavlja. 11
Jill Gregory i Karen Tintori
BOLNICA HARTFORD, CONNECTICUT Ništa više ne boli. David je zurio u svoje tijelo na bolničkome krevet i iznenadio se kad je ugledao toliko krvi na svojim prsima. Pet... šest... sedam... bilo je previše ljudi nad njime... toliko strke... zašto ga ne ostave na miru... da spava? Prema njemu je hodao Crispin. Čudno, ni pod njegovim nogama nije bilo tla. Kada je došao do Davida obojica su pogledali prema dolje i uočili da je metež u hitnoj službi dostigao kritičan trenutak. David je čuo da ga netko zove, ali je Crispin u isto vrijeme pokazao prema gore, prema sjajnoj svjetlosti. – Zar nije nevjerojatno? Jest, pomislio je David. Stvarno jest. Čak još ljepše od aurore borealis koju je vidio prošloga ljeta. Crispin je krenuo prema svjetlu, a on ga je slijedio. Iznenada ih je obavila treperava svjetlost. Bili su u njoj, krećući se dugim tunelom. Ispred njih se prostirala još sjajnija svjetlost te su ubrzali korak. David se osjećao tako mirno, tako sretno. Tako sigurno. Iznenada je ugledao nekakvo kretanje unutar sjajne aure i kroz sjajnu se tišinu čuo neobičan žamor. Crispin je zastao i lebdio na mjestu, ali je David povučen bliže. Kao da ga je privlačio ogroman magnet. I tada su mu se usta širom otvorila. Žamor je postao vika, ispunjavajući mu glavu. Pred sobom je ugledao lica. Mutna, molećiva lica. Na stotine. Tisuće. O, Bože? Tko je to? Čuo je dugi vrisak. Činilo mu se da je prošla vječnost prije nego je shvatio da je to njegov glas. – Gubimo ga. Oživljavanje! – povikala je Harriet.
12
Knjiga imena
Doshi je postavio elektrode na Davidova prsa. – Odmaknite se! – upozorila je. I tada ih je pritisnula. – Još jednom! – Naredila je Harriet. Nadvisivši se nad tamnokosnim klincem, znoj joj se nakupljao iznad gornje usne. – Davide, vraćaj se. Davide! Slušaj me. Vraćaj se! Doshi je stajao sa spremnim elektrodama dok se Harriet mrštila na monitor. Još je uvijek u ventrikularnoj fibrilaciji. Jedan otkucaj do zatajenja srca. Prokletstvo. – Doshi – još jednom! Tri sata kasnije, dr. Harriet Gardner završila je papirologiju. Baš neki dan. Započeo je s tridesetpetogodišnjom ženom koja je imala infarkt i djetetom s vilicom zabodenom u čelo. Završilo je s troje djece koja su riskirala svoje živote u ledeno hladno poslijepodne penjući se na prokleti krov. Jedno je prošlo samo s natučenim grkljanom i slomljenom rukom. Drugo je smrskalo desnu bedrenu kost i ostalo u dubokoj komi. I posljednje koje se jedva izvuklo iz ralja smrti. Pitala se je li vidjelo svjetlost. Uzdišući, dr. Harriet Gardner je bacila bolesničke kartone na stol medicinskih sestara i otišla kući nahraniti svoga psa.
13
1
ATENA, GRČKA DEVETNAEST GODINA KASNIJE RAOUL LADOUCEUR
JE
pjevušeći otvarao prtljažnik unajmljenoga
Jaguara. Izvlačeći pušku ispod vunene deke shvatio je da mu krulji u želucu. Dobro, neće dugo. Uočio je konobu na otvorenom nekih petnaest kilometara odavde i odjednom je imao neodoljivu želju za porcijom janjećeg buta i čašicom rakije od grožđa. Pogledao je na sat. Ima vremena. Već je onesposobio dvojicu zaštitara i gurnuo njihova tijela niz brijeg. Uranio je i još uvijek ima pet sati prije nego vrati unajmljeni auto i odleti nazad u London gdje će pričekati svoj sljedeći zadatak. Dovoljno vremena za dvije čašice rakije. Odlučno je grabio kroz maslinik, osjećajući se prilično nelagodno. Iako je nosio sunčane naočale, osjetio je još uvijek vruće mediteransko sunce koje je tonulo u sumrak. Više je volio svoj posao obavljati noću. No, kako se naučio trpjeti sunce za vrijeme mnogih užeglih kopanja u svojim ranijim danima, tako će i danas izdržati. Ne obazirući se na znoj koji mu se cijedio ispod pazuha, pažljivo je 15
Jill Gregory i Karen Tintori
odabrao položaj, koji će mu omogućiti da vidi cijeli stražnji dio kuće. Zatim je povukao iz pumpice i pripremio se. Od mirisa maslinova drveća gorjelo mu je grlo. To ga je vratilo u sjećanje na djedovu farmu u Tunisu, gdje je od svoje šeste godine radio kao podrezivač. Režući grane i spajajući ih u nova stabla maslina, provodio bi deset sati dnevno radeći taj monotoni posao pod nemilosrdnim suncem, grlo mu je bilo suho i hrapavo poput pepela iz lule. I što bi dobio kad bi završio – koricu kruha, komad sira? A češće, batine šibom jedne od grana koju je sam odrezao. Njegov je djed bio prva osoba koju je ubio. Izmlatio ga je do smrti onoga dana kad je napunio petnaest. Danas, također, mora biti nečiji rođendan, pomislio je, dok mu je pogled letio preko balona koji su bili zavezani za stolice, i zatim do stola koji je bio prepun veselo umotanih darova. Zabava je upravo trebala početi. Beverly Panagoupolos je pekla čitavo poslijepodne. Ne zato što kuhar njezinoga brata nije znao ispeći rođendansku tortu, nego je za svoje unuke ona to željela sama učiniti. Najmlađa unuka, Alerissa, danas navršava devet godina. Za jedan će se sat slavljenica i njezina starija braća, Estevao, Nilo i Takis zajedno s roditeljima, rođacima, tetama i stričevima okupiti kraj bazena. Alerissa je bila vrlo bojažljiva tako da će biti vrlo tiha za vrijeme zabave, a potom danima neće pričati ni o čemu drugome. Beverly je s palca polizala glazuru od cimeta i izašla van provjeriti jesu li ružičasti i srebrni baloni i darovi poredani kako je ona odredila. Na trenutak je zastala, zadovoljno gledajući srebrno plavu vodu bazena, gdje će se uskoro, prije ručka, brčkati djeca. Ništa nije čula dok se kroz palmino drveće nije zaorio pucanj. Ništa nije osjetila kad ju je pogodio metak u leđa. 16
Knjiga imena
Nije vidjela kad je srebrno plava voda postala grimizno crvena od njezine krvi. Umrla je s glazurom od cimeta na rubu usana. Auto je vijugao s osamljenoga vrha brijega i spuštao se niz cestu. Tražeći stanicu na radiju s klasičnom glazbom Raoul je uhvatio kraj vijesti. Teroristi su raznijeli terminal međunarodne zračne luke Melbourne i postojala je bojazan da je na tisuće mrtvih pod srušenom zgradom. Nasmijao se sam sebi. Bio je dobro. Najbolje. Dokaz je bio ispisan na nikada većem kaosu u svijetu. Uskoro će ga pozvati kao jednog od najvećih heroja novog poretka. Trideset i šestero Prikrivenih je nestajalo. Beverly Panagouplos bila je četrnaesta osoba koju je ubio. Nitko nikada nije ubio toliko ljudi. Sada ih je ostalo samo troje od trideset šestero. Jednom kad ih ukloni, Raoul je pomislio s ponosom, Božji nečisti svijet bit će dokrajčen. Već je propadao. Rat, potres, glad, požar, bolesti – jedna po jedna, svaka vrsta prirodnih i ljudski uzrokovanih katastrofa širila se planetom kao nikada do sada. Sad je bilo samo pitanje dana. Kad nestane i posljednjih troje – svjetlost Prikrivenih bit će ugašeno – vrijeme Gnoseosa će započeti, a svijeta više neće biti.
BROOKLYN, NEW YORK Vrijeme je istjecalo. Otprilike osam tisuća kilometara dalje, u svome je malenome uredu na Aveniji Z, rabin Eliezer ben Moshe zatvorio svoje reumatične oči i molio. Za vrijeme svojih osamdeset i devet godina života, ove su oči vidjele mnoge tragedije i zla, simcha (iskrena sreća) i dobrote u 17
Jill Gregory i Karen Tintori
svijetu. No, u posljednje vrijeme čini se da se zlo umnogostručilo. Znao je da to nije slučajnost. Srce mu je ispunio očajnički strah. Cijeli je život proveo proučavajući Kabalu, duboko razmišljajući o Božjim mističnim tajnama, zazivajući Njegova mnoga imena. Mrmljao bi ih, moleći za zaštitu – ne sebe – nego svijeta. Jer svijet je bio u opasnosti, većoj od Poplave. Tamne su duše starog kulta pronašle Knjigu imena. Bio je u to uvjeren. I svi Lamed Vovnici koji su na popisu na starom pergamentu sada bivaju ubijeni, jedan po jedan. Koliko ih je ostalo? Znaju samo Bog i Gnoseosi. Uzdišući, okrenuo se amuletima koji su stajali na stolu. Neke je razumio. Neke nije. Pokupio ih je, jednog po jednog i ugurao nazad u oštećenu kožnu torbu koja je stajala otvorena na stolu. Zaboljeli su ga artritični prsti dok je izvlačio stare spise Zohara i Tanacha s police i okretao brojčanik sefa skrivenog iza njih. Kada je brava škljocnula i torba bila zaštićena u metalnoj kutiji otpornoj na vatru, pokupio je Knjigu psalama i krenuo prema vratima. Njegova je duga, srebrno sijeda brada zadrhtala dok su mu se usne pomicale u molitvi. Dragi Bože, daj nam snage i znanja da zaustavimo zlo. Ispod stola je maleni mikrofon prenosio njegovu molitvu. Ali ne Bogu.
18