Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

Xavier Bougarel je istraživač u Centru za turske, osmanske, balkanske i srednjoazijske studije u Parizu i stručnjak za historiju islama na Balkanu i ratove na Balkanu tokom 20. stoljeća. Do sada je uredio nekoliko zbornika naučnih radova (o Srebrenici, o novim identitetima na Balkanu), a objavio je i više knjiga, od kojih su neke prevedene i na naš jezik. Prije nekoliko godina je prvo u Beogradu, a potom u Sarajevu, objavljena knjiga pod naslovom Bosna: Anatomija rata, a Udruženje za modernu historiju je 2020. u prijevodu na bosanski objavilo njegovu knjigu pod naslovom Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini.

Xavier Bougarel

Handžar divizija.

Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

Xavier Bougarel

9 789926 477134

Trinaesta SS divizija je bila vojna formacija sačinjena najvećim djelom od seljaka, u kojoj su materijalni motivi igrali značajniju ulogu od ideoloških ili religijskih uvjerenja i čiji su horizonti rijetko prelazili granice sela ili pokrajine. Većina muslimanskih vojnika je bila nasilu regrutirana, a ostali su se prijavili kao dobrovoljci prije da bi mogli prehraniti svoje porodice, a ne zbog bliskosti s nacionalsocijalizmom. Isto tako, pogoršanje materijalne situacije vojnika i njihovih porodica dijelom objašnjava – barem onoliko koliko i opći razvoj ratne situacije – masovna dezertiranja koja u jesen 1944. dovode i do raspada divizije. Ova knjiga je više socijalna nego politička ili vjerska historija 13. SS divizije.

Slika na korici: Mevlud u Vinkovcima, krajem februara 1944. godine

Sarajevo, 2021.

Izvor : NARA-T175-Roll070-Fr2586955

Xavier Bougarel HANDŽAR DIVIZIJA. WAFFEN-SS U BOSNI 1943-1945.

STUDIJE ZA HISTORIJU BiH Knjiga 11 Izdavač: Udruženje za modernu historiju / Udruga za modernu povijest, Sarajevo Za izdavača: Husnija Kamberović Glavni i odgovorni urednik: Husnija Kamberović Prijevod sa francuskog jezika: Almira Drino

--------------------------------------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6)»1941/1945» BOUGAREL, Xavier Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945. / Xavier Bougarel ; [prijevod sa francuskog jezika Almira Drino]. - Sarajevo : Udruženje za modernu historiju = Udruga za modernu povijest, 2021. - 295 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Studije za historiju BiH; knj. 11) Prijevod djela: Les SS au village. - Bibliografija: str. 285-288 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Registar.

ISBN 978-9926-477-13-4 COBISS.BH-ID 46044678 ---------------------------------------------------------------------------------------------------

Xavier Bougarel

Handžar divizija.

Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

Sarajevo, 2021.

Naslov originala: Les SS au village. La division Handschar, Waffen-SS de Bosnie, 1943-1945.

Copyright: © Passés composés/Humensis, 2020.

Pravo prijevoda na bosanski jezik ima Udruženje za modernu historiju / Udruga za modernu povijest Prijevod na bosanski jezik podržali su Centre National du Livre i Centre d’études turques, ottomanes, balkaniques et centrasiatiques

SADRŽAJ UVOD ............................................................................................................... 17 Prvo poglavlje ................................................................................................. 25 KOLABORACIONIZAM BEZ UVJERENJA? Drugo poglavlje .............................................................................................. 81 STUPITI U WAFFEN-SS I ISTUPITI IZ NJE Treće poglavlje .............................................................................................. 131 ISLAM, POGODNA RELIGIJA? Četvrto poglavlje .......................................................................................... 163 OD BORBE PROTIV PARTIZANA DO HOLOKAUSTA Peto poglavlje ................................................................................................ 205 SS-OVCI NA SELU ZAKLJUČAK ................................................................................................ 265 ZAHVALNICE ............................................................................................. 275 SPISAK KARATA ......................................................................................... 277 SPISAK SKRAĆENICA ............................................................................... 279 GLOSAR ........................................................................................................ 281 ARHIVI ......................................................................................................... 283 BIBLIOGRAFIJA .......................................................................................... 285 REGISTAR IMENA ...................................................................................... 289

Uvod

Uvod U trenutku u kojem u Evropi i u Sjedinjenim Američkim Državama desničarski i ekstremno desničarski populizmi otvoreno pokazuju neprijateljstvo prema islamu, pomisao da su muslimani mogli služiti u redovima Waffen-SS-a izgleda iznenađujuća, čak besmislena. Pa ipak, Adolf Hitler i Heinrich Himmler su bili do neke mjere opčinjeni islamom – koji su poimali kao ratničku religiju – i desetine hiljada muslimana iz Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Albanije su se pridružili formacijama Wehrmachta i Waffen-SS-a.1 Iako je široka javnost zaboravila na taj muslimanski kolaboracionizam, neki su je autori neumorno spominjali insistirajući na vezama jerusalemskog muftije, Amina al-Huseinija s njemačkim vlastima. Tako je 1947. lovac na naciste Simon Wiesenthal objavio brošuru pod naslovom Veliki muftija: veliki agent Osovine, u kojoj je osuđivao njegovu ulogu u vrbovanju muslimanskih boraca za račun Trećeg Reicha.2 Otada se knjige koje se bave jerusalemskim muftijom ne mogu više ni prebrojati, a svi posvećuju mnoge stranice 13. SS diviziji regrutiranoj iz redova muslimana Bosne i Hercegovine koja je u samom središtu ovog djela.3 Insistiranje na tim vezama istkanim između islama i nacionalsocijalizma posredstvom Amina al-Huseinija postalo je čak političko oružje u izraelsko-palestinskom sukobu, što ne ide u prilog objektivnom i neostrašćenom bavljenju tim složenim pitanjem.4 Teroristički napadi od 11. septembra 2001. i „rat protiv terorizma” koji je uslijedio izazvali su ponovno zanimanje za te muslimanske postrojbe u službi Reicha, pa su neki ne baš skrupulozni polemičari nasilu nastojali utvrditi ideološki kontinuitet s terorističkom nebulozom Al-Kaide. Da bi to uradili, oni 1

2

3

4

Vidjeti, između ostalog, David Motadel, Islam and Nazi Germany’s War, Cambridge (Mass.), The Belknap Press of Harvard University Press, 2014; Franziska Zaugg, Albanische Muslime in der Waffen-SS. Von ’Grossalbanien’ zur Division ’Skanderbeg’, Paderborn, F. Schöningh, 2016.

Simon Wiesenthal, Grossmufti – Grossagent der Achse. Tatenbericht mit 24 Photographien, Salzbourg, Ried, 1947.

Vidjeti, između ostalog, Philip Mattar, The Mufti of Jerusalem. Al-Haj Amin al-Husayni and the Palestinian National Movement, New York, Columbia University Press, 1992; Klaus Gensicke, Der Mufti von Jerusalem und die Nationalsozialisten. Eine politische Biographie Amin el-Husseinis, Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 2007; Klaus-Michael Mallmann, Martin Cüppers, Halbmond und Hakenkreuz. Das Dritte Reich, die Araber und Palästina, Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 2006.

Za stavljanje u perspektivu, vidjeti Gilbert Achcar, Les Arabes et la Shoah, Paris, Sindbad, 2009.

17

Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

se ne ustručavaju karikirati ili lažirati historiju. Da uzmemo tek jedan primjer: David Dalin i John Rothmann pišu da je 13. SS divizija odgovorna za smrt 90% jevreja Bosne i Hercegovine, tada priključene Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (vidjeti Karte 1 i 2).5 A ustvari, kada u martu 1944. divizija kreće u akciju, većinu jevreja te pokrajine već su poubijale ustaše. Ako je, dakle, tačno da je 90 % bosanskohercegovačkih jevreja poubijano tokom Drugog svjetskog rata, uloga koju je u tom pokolju odigrala 13. SS divizija je sasvim sporedna, kao što ćemo to vidjeti u ovom djelu. Isto tako, u svojim istraživanjima o minhenskoj džamiji, novinari Ian Johnson i Stefan Meining pokušali su utvrditi kontinuitet između nekadašnjih muslimanskih vojnika koji su je osnovali 1950-ih godina, Muslimanske braće koje su 1970-tih preuzele kontrolu nad njom i nekih od počinitelja terorističkih napada od 11. septembra 2001.6 Generacijski i politički sukobi koje oni opisuju protivrječe toj ideji ideološkog kontinuiteta od 1945. do naših dana, ali su u teškoj atmosferi ove dvije posljednje decenije rijetki oni koji uspijevaju izbjeći iskušenju trpanja svega u isti koš.

Na to sveopće okruženje, za 13. SS diviziju kojom se bavi ovo djelo, dodaje se kontekst svojstven jugoslavenskom prostoru. Za vrijeme komunističke Jugoslavije, ta SS postrojba nije zauzimala važno mjesto u zvaničnom narativu o Drugom svjetskom ratu usredsređenom na borbu jugoslavenskih partizana protiv ustaša i četnika. Pa ipak, kad god su vlasti htjele izvršiti pritisak na muslimanske intelektualce ili na islamske vjerske institucije, izvlačile su iz arhivskih kutija tu epizodu muslimanskog kolaboracionizma. Time se, naprimjer, objašnjava objavljivanje romana Parergon Derviša Sušića 1980. godine koji se vraća na ponašanje muslimanskih političkih i vjerskih elita tokom rata.7 Po završetku komunističkog režima 1990. godine i raspada Jugoslavije godinu dana kasnije, srpski nacionalisti koristili su zločine te SS postrojbe kako bi hranili svoju ratničku propagandu, okvalificiravši ih čak „genocidom” protiv srpskog naroda.

U kontekstu rata koji je opustošio Bosnu i Hercegovinu između 1992. i 1995. također su optuživali bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića da je pripadao toj jedinici ili da je bio „veliki vrbovatelj” za SS trupe. A ustvari, ako je organizacija Mladi muslimani kojoj je pripadao Izetbegović zaista i imala nekih poveznica s 5

6

7

18

David Dalin, John Rothmann, Icon of Evil. Hitler’s Mufti and the Rise of Radical Islam, New Brunswick, Transaction Publishers, str. 57.

Ian Johnson, A Mosque in Munich. Nazis, the CIA and the Rise of the Muslim Brotherhood in the West, Boston, Houghton, 2010; Stefan Meining, Eine Moschee in Deutschland.

Nazis, Geheimdienste und der Aufstieg des politischen Islams im Westen, Munich, C. H. Beck, 2011.

Derviš Sušić, Parergon, Sarajevo, Oslobođenje, 1980.

Uvod

13. SS divizijom, i ako je Izetbegović bio član delegacije Mladih muslimana koju je u aprilu 1943. primio Amin al-Huseini,8 on nikada nije služio u Waffen-SS-u.

Teško da je 18-godišnji gimnazijalac 1943. godine mogao igrati značajnu ulogu u vrbovanju dobrovoljaca za SS trupe, a prema riječima Kasima Mašića, Mladog muslimana angažiranog kao imama u SS-trupi, on je više bio protiv tog projekta.9 Dakle, 25 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, 13. SS divizija i dalje je predmet polemika koje su koliko žestoke toliko i sterilne.

Korištenje sjećanja na 13. SS diviziju u polemičku svrhu nije spriječilo objavljivanje nekoliko važnih radova. Prvi na koji se pomisli je rad Georgea Leprea, objavljen 1997. pod naslovom Himmler’s Bosnian Division, koji nudi detaljnu vojnu historiju te jedinice, ali zanemaruje pitanje ratnih zločina.10 Rad Envera Redžića objavljen 1987. godine pod naslovom Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija rekonstruira politički kontekst koji objašnjava formiranje te SS postrojbe te uprkos nekim ideološkim predrasudama, ostaje nezaobilazan.11 Međutim, najbolje analize 13. SS divizije, njenog političko-religijskog okruženja i njenog vojnog angažmana možda se nalaze u djelima koja se bave širim temama.

Tako klasična djela Georgea Steina, Bernda Wegnera ili Jean-Luca Leleua pomažu da se ta vojna formacija smjesti u opći okvir Waffen-SS-a, iako se njome bave na relativno sporedan ili egzotičan način gdje je Stein kvalificira kao ”najživopisniju” diviziju Waffen-SS-a.12 Isto tako, radovi posvećeni odnosima Trećeg Reicha i muslimanskog svijeta omogućuju bolje razumijevanje nekih činilaca koji su doveli do formiranja te SS-jedinice, čak i ako korištena perspektiva skoro uvijek završava 8

9

10

11 12

Vidjeti Džemaludin Latić, ”Iqbal na Zapadu”, u Alija Izetbegović, Problemi islamskog preporoda. Islamska deklaracija, Sarajevo, Oko, 2005, str. 7-17, ovdje str. 16.

Godine 1999, u časopisu Novi horizonti, Kasim Mašić izjavljuje kako ”me je [Alija Izetbegović] odvraćao da ne idem [u SS diviziju], jer mladomuslimani su bili svi protiv osnivanja te divizije, jer je za njih Hitler bio prije svega okupator” (H. I., ”Sasvim (ne)obični ljudi: Kasim efendija Mašić”, Novi horizonti, br. 4, decembar 1999, str.

36). Ta izjava, data u trenutku u kojem je Izetbegović bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, mora biti uzeta s rezervom. Ako i jeste moguće da su se Izetbegović i drugi članovi organizacije Mladi muslimani suprotstavili projektu muslimanske SS divizije, to zasigurno nije slučaj sa svim Mladim muslimanima.

George Lepre, Himmler’s Bosnian Division. The Waffen-SS Handschar Division 19431945, Atglen, Schiffer, 1997.

Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS-divizija, Sarajevo, Svjetlost, 1987.

Vidjeti George Stein, The Waffen-SS. Hitler’s Elite Guard at War 1939-1945, Ithaca, Cornell University Press, 1967; Bernd Wegner, Hitler’s politische Soldaten. Die WaffenSS 1933-1945, Paderborn, F. Schöningh, 1982; Jean-Luc Leleu, La Waffen-SS. Soldats politiques en guerre, Paris, Perrin, 2007.

19

Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

na precjenjivanju važnosti religijskog faktora.13 Taj je rizik prisutan i u skorašnjem radu Davida Motadela koji suptilno rekonstruira muslimansku politiku nacističkih čelnika, regrutiranje muslimanskih formacija u Wehrmacht i WaffenSS i njihov interni religijski život.14 Što se tiče djela Marka Hoarea objavljenog 2013. pod naslovom The Bosnian Muslims in the Second World War, ono se oslanja na duboko poznavanje jugoslavenskih arhiva te nudi neke stimulirajuće hipoteze, ali se ponekad gubi u ispraznim razmatranjima.15 Tako autor predstavlja 13. SS diviziju kao prethodnicu pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine te u tom muslimanskom autonomaštvu vidi antiustaški pokret otpora i svrstava ih u isti red s komunističkim partizanima. Takvo jedno tumačenje činjenica podsjeća na teze srpskih nacionalista o postojanju dvostrukog pokreta otpora u Jugoslaviji, komunističkog i četničkog.16 Da bih odredio mjesto svog vlastitog djela u odnosu na ovu postojeću literaturu, možda nije beskorisno vratiti se na razloge koji su me doveli do toga da se zainteresiram za 13. SS diviziju. Prilikom jednog boravka u Sarajevu 2010. godine, naišao sam na reprint časopisa te jedinice naslovljen Handžar („Bodež”) i na kontaktne podatke njegovog izdavača, SS veterana Zvonimira Bernwalda.

Znajući da je ta SS jedinica bila predmet brojnih polemika u Bosni i Hercegovini, odlučio sam stupiti u kontakt sa Zvonimirom Bernwaldom i zamoliti ga za intervju na šta je vrlo rado pristao. On mi je također dao i kontakte drugih veterana divizije, u Njemačkoj, Italiji i u Bosni i Hercegovini pa sam odlučio da ih, zbog njihove poodmakle starosti, bez odlaganja intervjuiram. Tih desetak intervjua bili su teški za uraditi i često razočaravajući, čak i ako su mi moji razgovori s Erichom Elblingom u Forliju, Fuadom Mujakićem u Bihaću i Ademom Gadžom u Sarajevu pomogli da bolje shvatim ulogu SS-imama. Uporedo s tim, tokom svojih boravaka u Sarajevu, Beogradu ili u Zagrebu, radio sam na prvim pretragama arhiva kako bih iz njih izdvojio dokumente u vezi s 13. SS divizijom. Međutim, morao sam sačekati da me, između 2013. i 2016. rasporede u Centar Marc Bloch u Berlinu, kako bih se u potpunosti mogao posvetiti svojim pretraživanjima arhiva, kako na jugoslavenskom prostoru tako i u Njemačkoj, u Berlinu, Freiburgu, Minhenu ili Ludwigsburgu.

13

14 15

16

20

Klaus Gensicke, Der Mufti von Jerusalem und die Nationalsozialisten…, n. dj.; KlausMichael Mallmann, Martin Cüppers, Halbmond und Hakenkreuz…, n. dj.; Volker Koop, Hitlers Muslime. Die Geschichte einer unheiligen Allianz, Berlin, Bebra, 2012.

David Motadel, Islam and Nazi Germany’s War, n. dj.

Marko Hoare, The Bosnian Muslims in the Second World War. A History, London, Hurst, 2014.

Marko Hoare opravdava takvo tumačenje činjenicom da se 13. SS divizija sukobljava sa hrvatskim ustašama, ali po toj logici bi i ovi posljednji i sami trebali biti smatrani pripadnicima antinacističkog pokreta otpora!

Uvod

Iz tih sam istraživanja izašao pogođen teškom situacijom u kojoj se nalaze arhivi bivše Jugoslavije, a posebno oni Bosne i Hercegovine, što svako istraživanje u tom dijelu Evrope čini hitnim. A povrh svega što su se, tokom sedmica i mjeseci provedenih u arhivima, moja pitanja iz temelja promijenila. Kao stručnjak za islam u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, sasvim sam se prirodno najprije zainteresirao za ulogu islamskih vjerskih institucija u formiranju 13. SS divizije, za ličnost i rad SS-imama, za prakticiranje vjere običnih vojnika. Čak sam s Raphaëlle Branche i Cloé Drieu napravio izlet u historiju muslimanskih kolonijalnih trupa velikih evropskih sila.17 Ali malo pomalo, nakon čitanja izvještaja velikih župana i kotarskih predstojnika, pisama majki ili žena vojnika, shvatio sam da suština ne leži u tome nego u nečemu drugome što je ulazilo u igru a što se ticalo hrane, vojničke plate, porodičnih doplataka. Da bih ilustrirao tu promjenu perspektive, često dajem primjer arhiva SS-a u Berlin-Lichterfeldeu: naime, tamo se nalaze dva povelika svežnja dokumenata o 13. SS diviziji, jedan koji se tiče vjerskog života, a drugi pitanja vojničkih plata.18 Prvi svežanj je često upotrebljavan i zloupotrebljavan, dok se, koliko ja znam, niko nikada nije poslužio drugim svežnjom!

Vlastita istraživanja su me uvjerila da je 13. SS divizija vojna formacija sačinjena od seljaka prije nego od muslimana, u kojoj su materijalni motivi igrali značajniju ulogu od ideoloških ili religijskih uvjerenja i čiji su horizonti rijetko prelazili granice sela ili pokrajine. Naime, ispostavlja se da je većina muslimanskih vojnika bila nasilu regrutirana, a da su se ostali prijavili kao dobrovoljci prije da bi mogli prehraniti svoje porodice a ne zbog bliskosti s nacionalsocijalizmom. Isto tako, pogoršanje materijalne situacije vojnika i njihovih porodica dijelom objašnjava – barem onoliko koliko i opći razvoj ratne situacije – masovna dezertiranja koja u jesen 1944. dovode i do raspada divizije. Iz tog sam razloga ja odlučio napisati socijalnu historiju te SS jedinice prije nego neku n-tu političku ili vjersku historiju.

Napisati socijalnu historiju jedne SS divizije podrazumijeva povratak na njeno ekonomsko i socijalno okruženje. Uoči Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je pretežno ruralna zemlja u kojoj je agrarna reforma iz 1919. godine dovela do generalizacije sitnog zemljoposjedništva, ali nije spriječila ekonomske teškoće i rastuću socijalnu polarizaciju.19 U Bosni i Hercegovini više od 80 % stanovništva 17

18 19

Xavier Bougarel, Raphaëlle Branche, Cloé Drieu (dir.), Far from Jihad. Combatants of Muslim Origin in European Armies in the 20th Century, London, Bloomsbury, 2017.

Vidjeti svežnjeve NS 19/2601 i NS 19/319.

O agrarnoj reformi iz 1919. i agrarnom pitanju u periodu između dva rata, vidjeti, između ostalog, Jozo Tomasevich, Peasants, Politics and Economic Changes in Yugoslavia, Stanford, Stanford University Press, 1955; Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941, Sarajevo, Veselin Masleša, 1968; Bogdan Stojsavljević, Prodiranje kapitalizma u selo 1919-1929, Zagreb, IHRP, 1965.

21

Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

živi od poljoprivrede i učestvuje u nekom obliku samoodržive ekonomije u teškim materijalnim uslovima.20 Agrarna reforma je stavila tačku na odnose zavisnosti između muslimanskih begova i aga i kršćanskih kmetova, ali nije nužno smanjila napetosti između vjerskih zajednica na lokalnom nivou. U periodu između dva rata, seoski živalj predstavlja izbornu bazu tri velike stranke koje predstavljaju tri glavne vjerske zajednice, a to su Srpska radikalna stranka (pravoslavna), Hrvatska seljačka stranka (katolička) i Jugoslavenska muslimanska organizacija.21 Tokom Drugog svjetskog rata, to seosko stanovništvo popunjava redove različitih vojnih jedinica: hrvatski domobrani i ustaše, jugoslavenski partizani, srpski četnici i pripadnici muslimanskih milicija. Rat hara selima, ali relativno pošteđuje gradove: u velikoj mjeri, riječ je o ratu između seljaka za kontrolu nad seoskim prostorom. Taj seoski karakter bosanskog društva također znači da su i njegovi horizonti prvenstveno lokalni: selo, dolina ili planina, srez i pokrajina predstavljaju glavne referentne okvire jednog svijeta kojim dominiraju lokalni uglednici koji povezuju sela s gradovima i postavljaju se kao glavni sagovornici centralne države. Otuda i zazor boraca od napuštanja rodnog kraja i njihova relativna ravnodušnost prema političkim ili nacionalnim uvjerenjima ideologa.22 Ustvari, ako su vjerska opredjeljenja čvrsta i ukorijenjena u svakodnevnom životu, s nacionalnim opredjeljenjima to nije slučaj. U 20. vijeku ograničeni na gradske intelektualne i političke elite, srpski i hrvatski nacionalni identitet istinski prodiru u pravoslavne i katoličke seoske mase tek u periodu između dva rata kao što to pokazuje ubrzani razvoj Hrvatske seljačke stranke nakon 1920. godine.23 Što se tiče muslimanske zajednice, ona se okuplja oko svojih vjerskih institucija i oko nacionalne neopredijeljenosti protiv koje su muslimanski intelektualci, prosrpske ili prohrvatske orijentacije, nemoćni da se bore.24 Dio Osmanlijskog carstva do 1878. a zatim Austro20

21

22

23

24

22

O uslovima života seoskog stanovništva u Bosni i Hercegovini u periodu između dva rata, vidjeti Kemal Hrelja, Kako je živio narod. Bosna i Hercegovina 1918-1941, Sarajevo, Bosanska knjiga, 1994.

O političkom životu u Bosni i Hercegovini u periodu između dva rata vidjeti, između ostalog, Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925: privredni i politički razvoj, Sarajevo, Institut za istoriju, 1991; Đorđe Mikić, Političke stranke i izbori u Bosanskoj Krajini 1918-1941, Banja Luka, Institut za istoriju, 1997.

Lokalna dimenzija rata slabo je zastupljena u brojnim djelima posvećenim partizanskom pokretu čak i kad se nazire u nekim lokalnim monografijama. Najbolji analitičar lokalne dimenzije partizanskog pokreta vjerovatno ostaje romanopisac i nekadašnji politički komesar Branko Ćopić.

Vidjeti Tomislav Išek, Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u Bosni i Hercegovini do zavođenja diktature, Sarajevo, Svjetlost, 1981.

O nacionalnoj neopredijeljenosti muslimanske zajednice slobodan sam uputiti na svoju knjigu Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, UMHIS, 2020.

Uvod

Ugarskog do 1918. godine, Bosna i Hercegovina je postimperijalna pokrajina u pravom smislu te riječi, obilježena vjerskom i nacionalnom raznolikošću svog stanovništva i još uvijek slabim prodorom centralne države. Njeno priključenje Kraljevini Jugoslaviji nakon Prvog svjetskog rata ne mijenja bogznašta u datoj tvrdnji: ta nova država može i sama biti smatrana malim južnoslavenskim carstvom kojim dominira srpska zajednica, a koje njene neprestane političke krize sprečavaju da istinski uspostave svoju vlast i zakon.25 U tom kontekstu, lojalnost stanovništva prema državi ostaje relativna te komadanje Jugoslavije koju 1941. vrše Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska i Albanija (vidjeti Karte 2 i 3) u početku izgleda samo kao još jedna promjena granica i gospodara u nizu sličnih promjena. To naročito objašnjava nesposobnost Nezavisne Države Hrvatske da sebi osigura dugotrajnu lojalnost svog stanovništva, uključujući i katoličkog, kao što to pokazuje slaba borbenost regularne hrvatske vojske i talasi dezertiranja koji se na nju odnose.26 Ono što Drugi svjetski rat donosi sobom kao novinu u Bosni i Hercegovini nisu, dakle, neprestane promjene u iskazivanju lojalnosti i u sklapanju saveza, već ekstremno nasilje koje ga karakterizira: na ustaški pokušaj istrebljenja srpskog stanovništva odgovaraju pokolji muslimanskog i hrvatskog stanovništva koje vrše četnici, a ako se partizani sa svoje strane i trude da ponovo uspostave suživot vjerskih i nacionalnih zajednica, oni nemaju milosti prema svojim političkim protivnicima.27 Ekstremno nasilje i labava savezništva, takav je, dakle, ratni kontekst u koji se uklapa 13. SS divizija i kome i ona doprinosi sa svoje strane.

25

26

27

O Kraljevini Jugoslaviji vidjeti, između ostalog, Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia. Origins, History, Politics, Ithaca, Cornell University Press, 1984; Dejan Djokic, Elusive Compromise. A History of Interwar Yugoslavia, London, Hurst, 2007; Christian Nielsen, Making Yugoslavs. Identity in King Aleksandar’s Yugoslavia, Toronto, University of Toronto Press, 2014.

O regularnoj hrvatskoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata vidjeti Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2003.

O ekstremnom nasilju na početku Drugog svjetskog rata vidjeti, između ostalog, Alexander Korb, Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945, Hamburg, Hamburger Edition, 2013; Tomislav Dulić, Utopias of Nation. Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina 1941-1942, Uppsala, Acta Universitatis Upsaliensis, 2005; Max Bergholz, Violence as a Generative Force. Identity, Nationalism and Memory in a Balkan Community, Ithaca, Cornell University Press, 2016. O nasilju partizana na kraju rata vidjeti Michael Portmann, Kommunistische Abrechnung mit Kriegsverbrechern, Kollaborateuren, ‘Volksfeinden’ und Verrätern in Jugoslawien während des Zweiten Weltkrieges und unmittelbar danach (1943-1950), Minhen, GRIN, 2002.

23

Handžar divizija. Waffen-SS u Bosni 1943-1945.

I za kraj ovog uvoda, vjerovatno će se neki kolege i čitaoci pitati zašto izbjegavam nazivati 13. SS diviziju njenim češće korištenim imenom: Handžar divizija. Za to postoje dva glavna razloga. S jedne strane, ta je SS vojna formacija zvanično nazvana Brdskom Waffen SS Handžar divizijom – hrvatskom br. 1 (Waffen-Gebirgs-Division-SS Handschar – kroatische 1) tek od maja 1944, odnosno 15 mjeseci nakon njenog formiranja. Da bih izbjegao praćenje svih promjena naziva koje je doživjela ta jedinica, ja sam, dakle, zadržao jedino naziv 13. SS divizija. S druge strane, naziv Handžar često je korišten da potcrta egzotičnu i krvavu stranu te SS vojne formacije. Time što to ne činim, suprotstavljam se svakom olakom orijentalizmu ili senzacionalizmu: uostalom, kao što ćemo to vidjeti, vojnici 13. SS divizije nisu ubijali svoje žrtve nožem nego, najčešće, metkom, vatrom ili vješanjem. S druge strane, sačuvao sam neke njemačke termine usko vezane za neke konkretne odrednice 13. SS divizije, tačnije Abteilung I-C, Abteilung VI, Aufbaustab, Befriedungsraum i Fürsorge.

Ako čitalac tokom čitanja osjeti poteškoću da prepozna te termine, moći će potražiti objašnjenje u glosaru i pronaći nit koju mu se može desiti da izgubi. Što se tiče pojmova “Musliman“ i “Bošnjak“, prvi se piše malim slovom “m“ kao što je bilo uobičajeno 1940-tih godina. Pojam “Bošnjak“ kakav se pojavljuje u nekim njemačkim dokumentima, odnosi se na regionalni bosanski identitet (jednako kao “Hercegovac“ ili “Dalmatinac“) a ne na bošnjački muslimanski nacionalni identitet kakav je definiran od 1993. godine.

24