Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih godina : kontekst, posljedice, iskustva / Peti History Fest by umhis

Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih godina PETI „HISTORY FEST“ 2021

Izdavač: Udruženje za modernu historiju / Udruga za modernu povijest Sarajevo Za izdavača: Husnija Kamberović Urednik: Husnija Kamberović

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497)(063)(082) HISTORY Fest (5 ; 2021 ; Sarajevo) Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih godina : kontekst, posljedice, iskustva / Peti History Fest, Sarajevo, 8-12 juni 2021. ; [urednik Husnija Kamberović]. - Sarajevo : Udruženje za modernu historiju = Udruga za modernu povijest, UMHIS, 2021. - 229 str. : fotogr. ; 19 cm “U Sarajevu je od 8. do 12. juna 2021. održan peti po redu History Fest...”--> str. 7. Bibliografija uz pojedina poglavlja ; biblibliografske i druge bilješke uz tekst. ISBN 978-9926-477-11-0 COBISS.BH-ID 45621254

RASPAD JUGOSLAVIJE POČETKOM 1990-IH GODINA: KONTEKST, POSLJEDICE, ISKUSTVA Peti „History Fest“ 2021

Sarajevo, 2021.

Realizaciju „History Festa“ 2021. i štampanje zbornika omogućili:

SADRŽAJ Predgovor .......................................................................................................................................... 7 PREDAVANJA.................................................................................................................................. 9 Rusmir Mahmutćehajić, Genocidska prijetnja ......................................................................... 13 PANELI............................................................................................................................. 37 Akademik Slavo Kukić, O evropskim vrijednostima u ovoj zemlji govore svi..................... 43 Merisa Karović-Babić, Izvještaj ima cilj da se izbjegnu suštinska pitanja o stradanju Srba u Sarajevu ................................................................................................................................ 47 Zilha Mastalić-Košuta, Izvještaj ne ide u prilog rasvjetljavanju događaja i sudbine Srba u Sarajevu ................................................................................................................................ 55 KAKO MLADI VIDE RASPAD JUGOSLAVIJE ............................................................ 63 Marino Badurina, Gdje su Savka i Tripalo bili ´89? Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji................................. 65 Karlo Jurak, Načelo prava naroda na samoodređenje u slučaju raspada SFR Jugoslavije ................................................................................................................................ 93 5

Dunja Pelin, Kulturna politika i jugoslavenska ideja: slučaj Bijele knjige Saveza komunista Hrvatske ..................................................................................................................... 103 Petar Žarković, Slom jugoslovenske ideje i poraz intelektualca ........................................... 111 Dragan Popović, Ubijanje jugoslovenske ideje – lična perspektiva...................................... 119 Ana Radaković, Mladi i raspad SFRJ - viđenje generacija „potčinjenih i uskraćenih“ ..... 135 Filip Kuzman, Junaštvo je ne ići u rat ....................................................................................... 141 Jovan Muhadinović, Kako mladi vide raspad jugoslvije – sjećanje jednog đaka prvaka .. 149 Vukadin Nišavić, Spavanje razuma stvara čudovišta - Kako mladi vide devedesete......... 157 Amel Durutlić, “Proljeće devedeset druge, vreli čelik raznese, sve komšiluke i sve derneke, kaže se, sve do sada je laž i obmana...”....................................................................... 163 Edin Omerčić, I ja ću biti (hrvatski) vojnik. Kako je desetogodišnjaku u ratnom zaleđu zvučao raspad Jugoslavije? .............................................................................................. 169 Dino Šakanović, Odrastanje u sjeni Jugoslavije ...................................................................... 179 Dino Dupanović, Kultura selektivnog sjećanja – kako su ubijani gradski ilegalci i njihove zasluge .............................................................................................................................. 185 Petra Kim Krasnić, „Jugoslavija nakon Jugoslavije“: jugoslavenska ideja u slovenačkom kulturnom pamćenju ........................................................................................... 193 Sanja Radović, Koja je prava mera istorijskog sećanja? ......................................................... 209 PROMOCIJE .................................................................................................................. 217 Ehlimana Memišević, Kako je preživjela pluralistička kultura Sarajeva? ........................... 221 Robert J. Donia, Islam pod dvoglavim orlom ......................................................................... 227 6

PREDGOVOR

PREDGOVOR U Sarajevu je od 8. do 12. juna 2021. održan peti po redu History Fest koji je okupio brojne naučnike iz Bosne i Hercegovine i inozemstva. U pet dana trajanje festivala održane su brojne konferencije, panel diskusije, predavanja, radionice, promocije knjiga. Festival je otvoren u sarajevskoj Vijećnici 8. juna panelom Evropske vrijednosti i Bosna i Hercegovina: Od ujedinjene Evrope, preko raspada Jugoslavije do pitanja „Gdje je Bosna i Hercegovina danas“?, koji je dio šireg projekta projekta „Different paths − shared values“ koga finansira Evropska komisija u okviru programa „Evopa za građanke i građane“. Evropska komisija je kroz isti program finansirala i konferenciju Društvo i historiografija u jugoistočnoj Evropi − Od zajedničke prošlosti do podijeljene historije kao dio projekta “Histoire pour la Liberté”. U diskusijama na History Festu dominirala su pitanja načina interpretacije Drugog svjetskog rata i ratova 1990-ih godina, te se tragalo za odgovorima na pitanje kako historiografija može doprinijeti promociji mira. Historiografija, koja je 1990-ih služila ratnim mobilizacijama, danas traga za alternativnim konceptima i interpretacijama povijesti kako ne bi ponovo bila uvučena u političke agende vadajućih elita. Zbog toga se u okviru festivala diskutiralo o odnosima u Jugoslaviji i političkim aferama u Bosni i Hercegovini tokom 1980-ih godina, raznim idejama o transformaciji Jugoslavije početkom 1990-ih, kao i o karakteru diskusija u Skupštini Bosne i Hercegovine 1991-1992, te o sadržaji i ciljevima Izvještaja komisije o stradanju Srba u Sarajevu 1992-1995. godine. Vrijednost ovogodišnjeg festivala je i u tome što je okupio veliki broj mladih historičara, koji su u dvije doktorske radionice (Jugoistočna Evropa 1941: Iskustva globalnog rata i Kako mladi vide slom jugoslavenske ideje 1990-tih godina) diskutirali o nedavnoj 7

PREDGOVOR

povijesti. Ova mreža historičara doprinosi ne samo razvoju historijske nauke nego i pomaže upoznavanju i boljem razumijevanju historičara iz postjugoslavenskuh zmalja. Prvi put su u okvir History Festa uključeni i nastavnci historije iz Bosne i Hercegovine kroz webinar „Antiratni pokret u Bosni i Hercegovini devedesetih godina 20. stoljeća“ koji je dio projekta „Different paths − shared values“. Ovogodišnji History Fest su podržali: Evropska komisija, Fond Otvoreno društvo, Henrich Böll Stiftung, Friedrich Ebert Stiftung, Zeit Stiftung, forum ZFD, Unverzitet Humbolt, University Press, Grad Sarajevo i BH Telekom. Odlučili smo u ovoj knjizi predstaviti dio izlaganja sa festivala. S obzirom da se festival sastojao od četiri dijela (paneli, promocije, predavanja i doktorska radionica) odlučili smo iz svakog dijela objaviti manji dio samo kao ilustraciju onoga što je prezentirano na festivalu. U posebu cjelinu smo izdvojili izlaganja studenata u panelu Kako mladi vide slom jugoslavenske ideja 1990-ih godina.. Želimo zahvaliti svima koji su pomogli održavanje festivala: Evropska komisija, Fond Otvoreno društvo, Henrich Böll Stiftung, Friedrich Ebert Stiftung, Zeit Stiftung, forum ZFD, Kantonalno ministarstvo kulture Sarajevo, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, BH Telekom, University Press i Grad Sarajevo.

PREDAVANJA

History Fest 2021. obilovao je nizom predavanja, koja su djelimično prerastala u male simpozije kroz razgovore predavača i publike. Prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić je svojim predavanjem „Trajanje genocidske ideologije, pretpostavka razumijevanja dogođenog genocida i prijetnje njegovog ponavljanja” ukazao na antibosanstvo kao osnovu genocidske politike (https://www.youtube.com/watch?v=-7xatgGP880), dok je prof. dr. Tvrtko Jakovina govorio o iskustvima rada sa Budimirom Lončarom tokom pisanja njegove biografije (https://www.youtube.com/watch?v=m5zQ6qAcCPA&t=81s ). Predavanje prof. dr. Adnana Jahića „Bosna i Hercegovina 1941. godine“ bilo je usmjereno na stanje u Bosni i Hercegovine 1941. godine kao uvod u velika ratna stradanja nakon raspada Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu (https://www.youtube.com/watch?v=kovTnwwN26Q&t=37s), dok je prof. dr. Ivo Goldstein u svom predavanju „Raspad Jugoslavije“ detaljno objašnjavao raspad Jugoslavije i položaj Hrvatske u procesu raspada početkom 1990-ih godina (https:// youtu.be/_EUCmmnpmus?t=74). Kako se može vidjeti, predavanja su bila u skladu sa osnovnom temom History Festa, te su ponudila različite perspektive gledanja na globalni rat 1941. godine i na procese raspada Jugoslavije početkom 1990-ih godina.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

Rusmir Mahmutćehajić

GENOCIDSKA PRIJETNJA1 Koncept i simbol Postojanje je u nestišljivom protjecanju. Od jednog do drugog časa je drukčije. U cijelosti ga sabire i ogleda pojedinačno ljudsko jastvo, svako vazda i svugdje. Sposobno je da svaku pojavu u tom protjecanju imenuje i tako uvede u govor, u ogledanje svega vanjskog u svijesti. Ali ima i pojava koje su iznenadne, bljeskovite i gotovo posve neshvatljive u času kada su iskušavane. Njihovi sudionici nemaju vrijeme potrebno da ih imenuju, jer iskušavaju nasilje koje ništi ljudskost. Na takve događaje, iznenadnu provalu ubijanja, svjedoci se ne mogu osvrnuti, jer su u njima i njima usmrćeni. Ako neki od njih ipak prežive, nastoje ih zaboraviti. Nemogući su im i nedogođeni, jer je njihov teret nepodnošljiv u pamćenju. Zato su masovna ubijanja, događana u gotovo svim vremenima, ostajala uglavnom bez imena, iako su ga svi u sebi tražili. Stradanja su otiskivana u jastva kao neizliječene muke postojanja. Za to što se događalo u dvadesetome stoljeću – zločini protiv cijelih rasnih, etničkih, religijskih i političkih zajednica, u iskustvu ubijanja evropskih Jevreja i drugih – u teškoj muci izvođenja potrebnog imena, domišljena je riječ genocid, stara a ipak nova.2 Nedugo 1 2

Ovaj tekst je dio pisane osnove usmenog izlaganja Rusmira Mahmutćehajića 9. juna 2021. na History Festu. Tu riječ u njenom savremenom značenju valja pripisati Raphaelu Lemkinu. Vidjeti: Lemkin, Raphael, Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation-Analysis of Government-Proposals for Redress, Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace, 1944, 79–95. 13

PREDAVANJA

nakon njenog iznošenja u javnost postala je filozofski koncept i norma internacionalnog prava. Ali nikada nije ni bila niti mogla biti samo to. Uključena je u sva područja mišljenja i govorenja, jer svima se u tjeskobi i patnji, u sjećanju na dogođeno i strahu od njegovog ponavljanja, čini da obnavlja ljudskost te služi kažnjavanju zločinaca, a tako i liječenju muke preživjelih.3 Ranjenim i ustrašenim nasljednicima dogođenih zločina čini se da u tom imenu otkrivaju uže spasa za kojim su očajnički tragali, nerijetko pomišljajući da ga i nema. Geoffrey Nice, autor knjige Pravda za sve i kako je dosegnuti, ističe: Genocid je gotovo slučajno postao onaj zločin koji bi mogao biti uključen u optužnice protiv “ratnih zločinaca”. Njegova uloga u našim životima može biti znatno obuhvatnija od one jednostavno određenog zločina. Umjesto da previše zamaram čitatelja pojedinostima o genocidskome pravu, dokazivat ću da je genocid koncept – izuzetno vrijedan svima nama – koji je svojina naroda, ne pravnika. Prema tome, to što pravo određuje zločinima, kakvi su dogođeni u Srebrenici, rijetko može zadovoljiti ljude čijim bi interesima obznana zločina, kako je pretpostavljeno, trebala služiti.4

U tome stavu valja poznati dva bitna sadržaja za razumijevanje genocida kao pojma koji pripada i narodu i pravnicima, a tako i različitim jezičkim mogućnostima u mnoštvu značenjskih polja. Kada pripada narodu, to je prije svega simbol. Tada je uglavnom neodvojiv od muke pretrpljenih strahota. Kada je koncept, pripada teoriji. Tek tada ga je moguće odrediti, ali ne i jednoznačno za različita teorijska područja. Složena je povijest uvođenja riječi genocid u savremene govore. Simbol i koncept označen njome od svojih prvih javljanja ušao je u sve jezike. Tim simbolom i konceptom opisivane 3

O različitim vidicima značenja pojma genocid vidjeti naprimjer: Bartrop, Paul R. i Steven L. Jacobs, Fifty Key Thinkers on the Holocaust and Genocide, London: Routledge, 2010. Nice, Geoffrey, Justice for all and how to achieve it: Citizens, lawyers and the law in the age of human rights, London: Scala Arts & Heritage, 2017, 186–87.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

su, ocjenjivane i objašnjavane pojave stradanja i muke u gotovo svim značenjskim poljima. Težnje da bude korišten u pravu, sociologiji, politici i tako dalje ne znače da ga to isključuje iz svih drugih područja ljudskih iskustava i govorenja o njima. Zato se korištenje tog pojma tiče i pravnika i sociologa, i teologa i filozofa, i historičara i politologa, ali i govora svih drugih. U pothvatima opisivanja, ocjenjivanja i tumačenja neizbježno je korištenje saznajnih sredstava. Filozof analizira, ispituje i razvrstava ta sredstva korištena u različitim disciplinama, ali i izvan njih u običnome životu. Prema tome, filozofija se, u općem značenju tog pojma, javlja kao filozofija religije, filozofija znanosti, filozofija prava, filozofija povijesti te filozofija ovog i filozofija onog, u vraćanju prema saznajnim sredstvima radi njihovog preispitivanja, radi potpunijih uvida u koncepcijski aparat, rječnik, sintaksu, logiku i ideje korištene u najširem rasponu mogućnosti. Razviđanje različitih oblika antibosanstva pretpostavlja uvide u simbolička i konceptska korištenja riječi genocid u službi ideologijski zasnovanog cilja. Mnogo je primjera takvog korištenja. Jedan od njih je slučaj politologinje Mirjane Kasapović. Njena pisanja o Bosni naročito su važna za razumijevanje razmjera i ustrajnosti ideologije antibosanstva. Ona glumi da poznaje teoriju genocida i njegovu dogođenost u ratu protiv Bosne. Obuzeta je antibosanstvom, u doslovnom značenju tog. Strasnim naporima svoju mržnju prema svim muslimanskim sadržajima bosanske pluralnosti maskira kvaziznanošću. Plastični su znanstveni koncepti u korištenju Mirjane Kasapović. Hinjeno ili zbiljno neznanje razlike između simbola i koncepta omogućuje joj oblikovanje modularnog jezika, prividno znanstvenog a zapravo ideologijskog. Ovisno o potrebi, ona simbolu dodjeljuje konceptnost a konceptu simboličnost. Misli da se ruga onima koji genocid koriste kao simbol očekujući liječenje svoje muke. A zapravo ruga se sebi. Svoje ideologijske imaginacije nastoji podržati 15

PREDAVANJA

pristranim izborom rečenica ili njihovih dijelova iz čitanih tekstova onih pisaca koje nastoji poniziti ili onih koji služe potvrdi njenog ideologijskog silogizma. Od pristrano biranih tekstova drugih autora u svom kvaziznanstvenom postupku te politologinja gradi maske za svoju ideologijsku mržnju. Za svoju antibosansku svrhu nekritički odabire ideologijski fiksirana tumačenja pojma genocid. Ustrajno promiče lažnu akademičnost u odnosu prema muci bosanskih ljudi dugog trajanja, koju oni u svojoj zbilji i različitim vidicima nje iz nje imenuju genocidom u značenju simbola njihovog odnosa sa sobom i svijetom. Njena pisanja formalno pripadaju humanističkim znanostima, a prije svega politologiji. Empirijskom gradivu pristupa u nakani da iz mnoštva činjenica obuhvaćenih njenim vulgarnim pozitivizmom odabire samo one koji odgovaraju njenoj ideologijskoj kvaziznanstvenoj namjeri. Gotovo sve u tome djelu priziva sjećanje na Erica Voegelina i njegovo upozorenje na opasnosti u korištenju sabranih činjenica protiv znanosti politike: Ta znanost je, mnogo dublje od lahko prepoznatljivim sabiranjem nebitnih činjenica, razorena još jednim obznanjenjem pozitivizma – zahvatom nad važnim gradivom provođenim uz manjkava teorijska počela. Vrlo ugledni učenjaci uložili su silno znanje u probavljanje historijske građe, a njihov napor je uglavnom propao, jer su izvođeni iz Zeitgeista političkih pristranosti ili osobnih odbojnosti, dok su im počela odabiranja i tumačenja bila bez odgovarajućeg teorijskog temelja.5

U ovim osvrtima na djelo Mirjane Kasapović izostavljeni su svi pridjevi koji mu odgovaraju u fenomenologiji radikalnog antibosanstva. Ali nužno je reći da ideologija antibosanstva 5

Voegelin, Eric, “The New Science of Politics”; u: Isti, Modernity without Restraint, Missouri, Columbia: University of Missouri Press, 2000, 75–241, 95.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

prožima gotovo sve što je ona objavila o Bosni i njenom narodu te o savremenim nastojanjima da u političkom osvješćenju i odgovarajućem pravnom poretku ta država i sve njeno budu obranjeni od srbijanskih i hrvatskih hegemonijskih pothvata. Njeno djelo je zapravo pristrano skrivanje i amnestiranje destruktivnih uloga političkih elita Srbije i Hrvatske u njihovim provođenjima antibosanskih programa. Tako ta ostrašćena odvjetnica antibosanstva služi etnonacijskim elitama u nastojanjima da poreknu zločine za koje su odgovorni te krivicu prenesu na žrtvu.6 Tu je zapravo riječ o tabuiziranom pozitivizmu, promicanom kao okvir za presuđivanje odabranom predmetu. Ukazujući na nužnost izlaska iz agonije tabuiziranog pozitivizma u kojem su vrednote i vrednosna prosuđivanja isključeni iz predmeta znanosti, Eric Voegelin, baveći se pitanjem znanosti politike, tvrdi: “Shvatanje ontologije, kao i umijeća metafizičke 6

Vidjeti: Kasapović, Mirjana, “Bošnjačke politike povijesti: Genocid kao sudbina”, Anali 18/1(2021): 0–33; Ista, Bosna i Hercegovina, 1990. – 2020.: Rat, država i demokracija, Zagreb: Školska knjiga, 2020. U tim radovima, čiji su motivi i dometi politički, autorica skuplja samo one činjenice koje su joj potrebne kao dokaz antibosanskog silogizma. Iskida ih iz cjelina te im dodjeljuje krivotvorena značenja. Cilj joj je da iskine bosansko pitanje iz povijesne i geopolitičke cjeline, da ga odvoji od razornih namjera i posljedica hrvatske državne politike. Tako bi hinjenom akademičnošću, kako pretpostavlja, sve čime se bavi mogla ideologijski preoblikovati radi nuđenja laži umjesto istine o Bosni. A to je, zapravo, samo mimikrirano nastavljanje antibosanskih djelovanja, uz prikrivanje i poricanje svega čime su ona potvrđivana u posljednjem ratu protiv Bosne, ali i prije i nakon tog. Na osnovi njenog antibosanskog postupka, dosljedno primjenjivanog u kvaziznanstvenim radovima o Bosni i njenome narodu, bilo bi moguće izvesti svaki zaključak. Radi prikaza tog njenog postupka bit će uzeta tri primjera njegove moguće primjene. Tako bi jevrejski Tanah bilo moguće nazvati ateističkom knjigom jer je brojne njegove rečenice u kasapljenju moguće pročitati u značenju da nema boga. To bi bilo njeno čitanje brojnih stavaka u Tanahu kakvi su naprimjer: “Da bi znali da nema boga do Tebe” (Eklezijastikus, 36:2); “Nema boga do Ja” (Izaija, 45:5, cf 45:14, 45:21, 46:9). Isto bi, prema postupku Mirjane Kasapović, bilo dokazivo da je i Apostol ateistička knjiga: “Nema boga do Jednog Jedinog” (1Kor, 8:4). Bilo bi isto i s pretpostavljenim njenim čitanjem Kur’ana u službi antibosanskog silogizma: “Vaš Bog je jedan Bog, nema boga do Njega, Milosnog, Premilosnog” (2:163, cf 16:2, 20:14, 21:87, 47:19). 17

PREDAVANJA

spekulacije, morali su iznova biti stečeni, a naročito je filozofska antropologija kao znanost morala biti iznova uspostavljena.”7 Isti pisac dalje kaže: Ljudsko društvo nije samo činjenica ili događaj u vanjskome svijetu da bi ga neki promatrač proučavao kao prirodnu pojavu. Iako ima vanjskost kao jedan od važnih činitelja, kao cjelina je mali svijet, kozmion osvijetljen značenjem iznutra, ljudskim bićima koja ga ustrajno stvaraju i nose kao način i uvjet ozbiljenja sebe. Osvijetljeno je posredstvom razrađenog simbolizma, u različitim stupnjevima jedinstvenosti i razlučenosti – od obreda, preko mita, do tradicije. A taj ga simbolizam osvjetljuje značenjem u onoj mjeri u kojoj simboli, prozirni za tajanstvo ljudskog postojanja, tvore unutarnji poredak takvog kozmiona, povezanost njegovih članova i skupina članova te njegovo postojanje kao cjeline. To samoosvjetljenje društva posredstvom simbola sastavni je dio društvene zbilje, pa se može čak i reći da je njegov bitan dio, jer posredstvom takve simbolizacije članovi nekog društva iskušavaju ga kao nešto više od nezgode ili ugodnosti; osjećaju ga kao da je od njihove ljudske suštine. I obrnuto, simboli izražavaju osjećanje da je čovjek posve čovjek na temelju svog sudjelovanja u cjelini koja transcendira njegovo pojedinačno postojanje, na temelju njegovog sudjelovanja u xynonu, zajedničkome.8

Društvenoj zbilji u njenoj složenosti pripada i njen simbolizam. Ali Zbilja nije odrediva. Koncepti su odredivi. Vrlo su sumnjiva nastojanja da jezički simboli, kakav je genocid, budu kritički objašnjeni tako da su neosporivo iskoristivi u kognitivnoj znanosti. Narodu koji je iskusio genocid ne mogu biti nametani teorijski koncepti umjesto simbola. Ne mogu, jer narod sebe razumijeva posredstvom različitosti simbola, ponekad, kako to naglašava Eric Voegelin, “naročito različitih jezičkih simbola, neovisnih o političkoj 7 8

Voegelin, “The New Science of Politics”, 107. Isto, 109.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

znanosti”9. Teorijski koncepti i simboli koji su dio obznane Zbilje moraju biti razlučeni ako se želi izbjeći ideologijsko korištenje teorije za konstruiranje druge zbilje, ideologijske imaginacije Zbilje, i ako se želi izbjeći nametanje te druge zbilje Zbilji. To nametanje pokazuje se kao dogođena ili prijeteća zbilja genocida. Presuđena dogođenost Valja ponavljati da je genocid simbol, koncept i norma krivičnog prava. U različitim jezičkim igrama, konceptskim i simboličkim, značenja mu se mogu mijenjati ovisno o pravilima igre. U krivičnom pravu o njegovoj dogođenosti presuđuju sudovi. Kada je presuda donijeta, svako poricanje znači nepoštovanje prava i njegove sudske primjene. Time svemu ljudskom biva oduziman smisao te sve prepuštano neredu i mračnim silama zla. Menachem Z. Rosensaft, stručnjak za genocidsko pravo, piše: Priznavanje drugih genocida u tome što jesu nikako ne znači potcjenjivanje holokausta. Naprotiv, shvatanje da druge rasne, etničke, religijske ili nacijske skupine mogu biti podvrgnute neobuzdanoj mržnji i okrutnostima pridonosi zajedničkom razumijevanju patnje. [...] Odbijanje da genocidom bude nazvan genocid potcjenjuje muku njegovih žrtava. Upravo kako se sjećamo holokausta kao genocida, ubijeni u drugim genocidima, uključujući srebrenički, zavređuju dostojanstvo i pravdu s obzirom na strahote zločina u kojima su im oduzeti životi, što valjano priznaje svjetska zajednica nacija.10 9 10

Isto, 110. Rosensaft, Menachem Z., “Ratko Mladić’s Genocide Conviction, and Why it Matters”, Tablet Magazin, 22. studeni 2017. Dostupno na: https://www.tabletmag.com/sections/news/articles/ratko-mladics-genocideconviction-and-why-it-matters (pristupljeno 20. kolovoza 2021. godine) 19

PREDAVANJA

Da je u Srebrenici izvršen zločin genocida, potvrdili su sudovi. A čim je pojam genocid postao pravno određen i prihvaćen, njegovo tumačenje kao pravne norme pitanje je sudova. Nehemiah Robinson, direktor Instituta jevrejskih poslova Svjetskog jevrejskog kongresa, priznati autoritet u tumačenju Konvencije o genocidu, ističe da “namjera da bude uništeno mnoštvo osoba iste skupine zato što pripadaju toj skupini mora biti određena kao genocid čak ako te osobe čine samo dio te skupine bilo u državi ili u nekom kraju ili u nekoj pojedinačnoj zajednici pod uvjetom da je taj broj znatan [...] Na sudu je da u svakom slučaju odredi je li taj broj dovoljno velik.”11 Nema ni proizvoljnih ni objektivnih mjerila prema kojima bi u postupku suđenja trebalo odrediti je li dogođena strahota dovoljna da bi bila dokazana kao genocid. Sudovi moraju procjenjivati svaki događaj posebno. Za genocid u Srebrenici sudski je utvrđena njegova dogođenost. To je pravna činjenica i kao takva nije osporiva. Ako to neko ipak čini, potvrđuje uključenost u genocidsku ideologiju antibosanstva te pravda zločine i zločince osuđene za genocid i druga krivična djela. Svi genocidi jednako su gnusni i odvratni neovisno o tome nad kime su izvršeni. Strahotu izvršenog genocida ne umanjuje vrsta sredstva kojim su ljudi poubijani – kamom ili bačugom, strojnicom ili otrovnim plinom, bacanjem u jame ili granatom. Ne umanjuju je ni vremensko trajanje ni silina genocidnog udara. Ali ni prostorne koncentriranosti. Suština tog zločina je namjera da bude uništena određena zajednica, politička, religijska, etnička ili rasna kao takva.

Robinson, Nehemiah, The Genocide Convention: A Commentary, New York: Institute od Jewish Affairs, World Jewish Congress, 1960, 63.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

Genocid nije jedino sredstvo za postizanje spomenutog cilja – uništavanja ljudi zato što pripadaju određenoj zajednici. Iako je možda najužasnije od svih mogućih, istome cilju služe i mnoga druga sredstva. Mogu biti manje prepoznatljiva ali zato nisu i manje gnusna i odvratna. Mnoga od njih su neprimijetna i za njihove žrtve – obrazovni sistemi, štićeni i promicani oblici kulture, državna uprava i njen jezik, politička ideologija i tome slično. Pretpostavka za razumijevanje tih sredstava je određivanje i fenomenološko analiziranje genocidske ideologije, njenih ideja, ideala i programa. Menachem Z. Rosensaft naglašava da je upuštanje u uspoređivanje stradanja “štetan i moralno odvratan pothvat”12. Dostojanstvo pripadanja zajednici nad kojom su izvršeni genocid i drugi zločini može biti potvrđivano upravo priznanjem da je zločin zločin, pa ko god da je njegov izvršitelj i njegova žrtva. Budući da riječ genocid može biti korištena u svim vrstama govora, uključiva je u različita značenjska polja te tako podvrgavana različitim pravilima. Teoretičar genocida William A. Schabas o tome piše: Riječ genocid ima čudan i tajnovit učinak. Žrtvama se nudi kao značka časti, jedini pravi način da bude opisano njihovo ili stradanje njihovih predaka. Oni koji se pitaju je li ta riječ prikladna u danim prilikama ponekad su odbijani kao “poricatelji”. [...] Genocid je, prvo i prije svega, pravni koncept. Kao i drugi pojmovi – ubistvo, silovanje, krađa – korišten je i u drugim značenjskim okvirima i u drugim disciplinama, gdje se značenje može ponešto razlikovati od tog u krivičnom pravu. Neki historičari i sociolozi koriste pojam genocid da opišu različite strahote, uključujući ubijanja velikog broja ljudi. Ali, čak i na razini prava neprecizno je govoriti o nekom jedinstvenom i općenito priznatom značenju genocida.13 12 13

Rosensaft, “Ratko Mladić’s Genocide Conviction, and Why it Matters”. Schabas, William A., Unimaginable Atrocities: Justice, Politics, and Rights at the War Crimes Tribunals, Oxford: Oxford University Press, 2012, 103, 104. 21

PREDAVANJA

Isti autor, raspravljajući o dvojenjima u vezi s pravnim određenjem koncepta genocid, uzimajući u obzir različita tumačenja i iskustva sudova, ističe: “‘Obznanjeni šablonski jezik Elemenata zločina obrazac je naknadne saglasnosti o opsegu zločina genocida, što ozbiljno moraju razmotriti barem internacionalne sudije.”14 Sudovi određuju je li zločin genocida izvršen ili nije. Granicu između zločina genocida i zločina protiv čovječnosti nije jednostavno postaviti. Važno je ipak razumijevati povezanosti tih zločina u određivanju različitih postupaka u ratu i miru s istim ciljem – uništenje nacijskih, etničkih, rasnih i religijskih skupina. William A. Schabas o tome piše: Važne političke prednosti i utjecajna simbolika ostali su povezani s oznakom genocida. Mnoge žrtve su duboko razočarane kada je njihovo stradanje priznato samo kao zločini protiv čovječnosti. Ne zadovoljava ih posve vrijednost pravnih razlučenja koja su posljedica složene historijske rasprave. [...] Mnogi se zato zalažu za dinamično tumačenje koncepta genocida. To bi zaštitu proširilo na političke i društvene skupine te primjenu na veći broj djela. Ali to što predlažu zapravo odgovara zločinima protiv čovječnosti bez povezanosti s oružanim sukobom. [...] Možda je ovo vrijeme da bude riješena ta prepirka u familiji i da ta dva koncepta budu ponovo ujedinjena, ili barem harmonizirana.15

Jesu li genocid i zločini protiv čovječnosti izvršivi i presudivi bez dokaza o postupcima koje je sistematično organizirala ili podržala državna vlast, o postupcima koji uzrokuju strahote i nasilja? Pojedinačni sudionici u tim zločinima, kao i organizirane skupine kojima pripadaju, u njihovom vršenju često nisu svjesni općeg zločinačkog pothvata te najodgovornijih u hijerarhiji zločinačke elite i zločinačke organizacije. Ali njihovi osobni 14 15

Isto, 142. (O dokumentu Elementi zločina vidjeti: Isti, 140–41.) Isto, 121, 122, 123.

GENOCIDSKA PRIJETNJA

identiteti s pogodnošću za uključivanje u zločine nisu objašnjivi ako u obzir ne budu uzeti ideologija antibosanstva koja prožima političke, kulturne i ekonomske programe etnonacionalizma srpstva i/ili hrvatstva, ali i prosti neosviješćeni uzvrati na njih. Trajnost različitih prisutnosti te ideologije nije odvojiva od državnih politika, a tako i od najutjecajnih pojedinaca u njoj. Izvršitelj zločina može znati ili ne znati za postojanje općeg plana i organizacije u okviru kojih djeluje. Njegov zločin su i namjera i izvršeno djelo. Zločina genocida nema i ne može biti bez uključenosti države ili nekog drugog tijela sličnog državi. Zato je utvrđivanje postojanja genocidskih sadržaja u državnoj politici pretpostavka za određivanje odgovornosti države za dogođeni genocid i za prijetnju njegovog ponavljanja. Glavna krivica za izvršeni genocid je, kako to ističe William A. Schabas, na velikoj ribi. Sve dok se najodgovornije osobe državnih politika mogu osjećati nekažnjivim za uključenosti u zločine genocida i zločine protiv čovječnosti, genocidske ideologije će ostajati neprepoznate iza površine državnih politika. Ili samo vjerska zajednica ili nestajanje Raspravljanje o dogođenome genocidu u nastojanju da mogućnost njegovog ponavljanja bude otkrivena u zbilji svakog sada, znači suočavanje s prijetnjom usmjerenom prema svakome čovjeku kao mogućem izvršitelju ili žrtvi zločina. Da zločin genocida bude izvršen, nužne su, valja to ponavljati, četiri pretpostavke: (1) postojanje elite koja namjerava izvršiti genocid; (2) postojanje ideologije kojom je moguće djelovanje zločinačke elite; (3) postojanje organizacija i sredstava potrebnih za ozbiljenje genocidne namjere; i (4) 23

PREDAVANJA

postojanje dovoljnog broja neposrednih izvršitelja zločina potčinjenih zločinačkoj eliti, opijenih zločinačkom ideologijom i uključenih u zločinačke organizacije. Sami čin izvršenja genocida vremenski je kratak. Događa se kao siloviti udar, zasljepljujući i zaglušujući i za počinitelje i za žrtve. Ali sve što prethodi tom događaju i slijedi iza njega traje znatno dulje. Prisutnost genocidske ideologije nije jednostavno osvijestiti te u njoj poznati preduvjet za ponavljanje već dogođenog. Iz ranijih razmatranja u ovoj knjizi slijedi zaključak: prijetnja ponavljanja genocida protiv bosanskog naroda postoji sve dok traju etnonacijske ideologije u kojima je poricana mogućnost bosanske države kao političkog telosa i pravnog poretka s neosporivošću prava pojedinca na različite puteve prema ozbiljenju u ljudskosti. Jasno je da bosanska država postoji, da je izraz političkog osvješćivanja bosanskog naroda, ali jasno je i da postoje i njena osporavanja iznutra i izvana, što je čini neravnopravnom u odnosu sa susjedima, Srbijom i Hrvatskom. Iako su neuskladiva s evropskim političkim poretkom, ta osporavanja su, ipak, i previđana i tolerirana. Slabosti i nezaštićenosti bosanske države u odnosima sa Srbijom i Hrvatskom trajni su podsticaji štićenju i promicanju genocidske ideologije antibosanstva. Nikada tokom dvadesetog stoljeća nisu otklonjene prijetnje bosanskome narodu i mogućnosti njegovog političkog osvješćenja. Valja podsjetiti da je prijetnja ili priječenje odnos onog koji prijeti s onim kojem prijeti. Opravdano je pretpostaviti da su te dvije strane obuzete strahom jedna od druge. Ali strah je odnos prema nepoznatom, osjećanje da nepoznato prijeti opasnošću. Oslobođenje od tuđinskih vlasti i narodno ujedinjenje u suverenim državama glavni su sadržaji etnonacijskih teleologija i srpstva i hrvatstva. U tome su odraženi procesi modernih shvatanja svijeta i ljudskih mogućnosti u njemu. 24