Izvještaj o stanju ljudskih prava 2008 by United Nations Development Programme in Croatia

1 | O ulozi Centra za ljudska prava u povedbi projekta

Izdavač: UN Tematska skupina za HIV/AIDS u suradnji s Centrom za ljudska prava Glavna urednica: Iva Jovović Urednica suradne ustanove: Maja Hasanbašić Autori: Tomislav Beganović, Ivana Crnčić, Zoran Dominković, Natko Gereš, Kristijan Grđan, Maja Hasanbašić, Denis Ježdik, Iva Jovović, Mario Krešić, Jagoda Kvito, Danijel Lončar, Marko Miklin, Spomenka Oblak, Silva Rukavina, Nikola Serdarević, Hrvoje Silić, Dalibor Stanić i Danijela Stiplošek.

UN Tematska skupina za HIV/AIDS, kao glavni instrument koordinacije rada Ujedinjenih naroda na području HIV/AIDS-a u Republici Hrvatskoj, kontinuirano pruža podršku nacionalnim institucijama, razvija sustav kontrole i praćenja te razvija aktivnosti kosponzora UNAIDS-a s glavnim ciljem unaprjeđenja borbe protiv HIV/AIDS-a. Copyright © 2008. Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj/ UN O ulozi Centra za ljudska prava u povedbi projekta | 2

Tematska skupina za HIV/AIDS Radnička cesta 41, 10000 Zagreb, Hrvatska Lektura: Vicko Krampus Grafičko oblikovanje i naslovnica: Krešimir Kraljević Tisak: Tiskara ZELINA Prvo izdanje: 2008.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 684629 ISBN 978-953-7429-11-9

Sadržaj Sažetak

1. O ulozi Centra za ljudska prava u povedbi projekta

2. Ljudska prava i HIV/AIDS: sada više nego ikada !

3. Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

3.1. MSM- Muškarci koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima

3.2. Intravenski korisnici droga

3.3. Žene i HIV

3.4. Mladi

4. Rezultati istraživanja

4.1. Testiranje na HIV

4.2. Diskriminacija

4.3. Hepatitis C

4.4. Primjeri i slučajevi diskriminacije

4.5. Kolateralna stigmatizacija

5. Rezultati održane fokus grupe s osobama koje žive s HIV-om

6. Priče osoba koje žive s HIV-om

7. O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele

7.1. O čemu je zapravo riječ?

7.2. Tko je kriv i tko su žrtve?

7.3. Umjesto zaključka

42 43

8. Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV i AIDS

8.1. Neki primjeri osviještenog i korektnog izražavanja 9. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

9.1. Opis poslova nacionalnog savjetnika

10. Podrška svjedocima i žrtvama

11. Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

12. Prilog

12.1. Upitnik

12.2. Smjernice za provođenje upitnika

102

Pogovor

103 3 | Sadržaj

9.2. Uvod 9.3. Međunarodni vodič za HIV/AIDS i ljudska prava te promjene u hrvatskom zakonodavstvu i praksi u 2008. godini

Sažetak Pred vama se nalazi tekst Izvještaja o stanju ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a. Izvještaj je strukturiran oko nekoliko poglavlja kojima smo pokušali približiti problematiku ljudskih prava i osoba koje žive s HIV/AIDS-om u Hrvatskoj. Prva su poglavlja uvodna. U njima smo opisali sam tijek projekta i suradnike. Osim toga, u uvodu smo pripremili i prijevod 10 razloga zašto ljudska prava trebaju biti središte globalne borbe protiv HIV/AIDS-a, dokumenta koji je pratio Deklaraciju o obvezama u svezi HIV/AIDS-om iz 2001. godine. Prijevod Deklaracije možete pronaći na kraju ovoga izvješća. Nakon uvodnih poglavlja slijedi niz tekstova o skupinama pod povećanim rizikom koje smo obuhvatili ovim projektom. Tako su pripremljeni osvrti o muškarcima koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima, intravenskim korisnicima droga, ženama i HIV-u te mladima. U tim smo tekstovima detaljnije objasnili probleme s kojima se pripadnici tih skupina susreću kada se govori o HIV/AIDS-u, kao i o njihovom položaju u Republici Hrvatskoj. Posebno bismo spomenuli kako smo ovdje priložili i prijevod Plana od osam točaka: izvediva, pozitivna rješenja problema djevojaka i žena u krizi, Programa Ujedinjenih naroda za razvoj. To je ujedno i prvi objavljeni prijevod ovoga dokumenta u regiji. Kako bismo bolje razumjeli stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om i osoba pripadnika skupina pod povećanim rizikom, projektom smo predvidjeli i istraživanje na nacionalnoj razini. U suradnji s udrugama koje rade s osobama koje pripadaju nekoj od ciljanih skupina proveli smo ankete, rezultati kojih su prikazani u poglavlju Rezultati istraživanja. Ta analiza popraćena je i analizom rezultata fokus grupe održane s osobama koje žive s HIV/AIDS-om. Cilj je te fokus grupe bio dublji uvid u probleme s kojima se susreću osobe koje žive s HIV/AIDS-om u Hrvatskoj. Kao komentar, ali i dopunu rezultata istraživanja htjeli smo ispričati priče osoba koje žive s HIV/AIDS-om. Taj narativni niz donosi iskrene, stvarne situacije HIV pozitivnih osoba, a preuzete su iz biltena HIV/AIDS info koji izdaje Hrvatska udruga za oboljele od HIV/AIDS-a (HUHIV). Esej O nasilju i odrastanju analizira problematiku HIV-a i strukturalnog nasilja na primjeru priče Nine i Ele, djevojčica koje su bile žrtve medija, ali i politike. Da Nina i Ela nisu jedine medijski eksponirane HIV pozitivne osobe, govori i prilog o medijskom praćenju tema vezanih uz HIV/AIDS, koji donosi analizu medijskih izvještaja o HIV/AIDS-u. Kako je prikazano u tom tekstu, nerijetko je riječ o senzacionalističkim člancima koji zanemaruju osnovna ljudska prava i prava pojedinaca. U nadi kako će se hrvatski mediji senzibilizirati donosimo i prijedloge o medijskom praćenju i izvještavanju o temama vezanim uz HIV/AIDS.

5 | Sažetak

Predstavili smo i projekt Programa za razvoj UN-a (UNDP) Pružanje podrške svjedocima i žrtvama.

Na samome kraju nalazi se Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu. Opširno je to, ali važno izvješće koje detaljno prikazuje teme, probleme i situacije s kojima se nacionalni savjetnik susreće u svome radu. Na svojevrstan način, taj je tekst potvrda i nadopuna cijelom projektu, daje mu dubinu, ali i povećava njegovu važnost i potrebu. Osim prikaza rada nacionalnog savjetnika izvješće o radu nacionalnog savjetnika donosi i promjene u legislativi koje predstavljaju važan dio u rješavanju pravnih problema, ali i prava koje imaju osobe koje žive s HIV/AIDS-om u Hrvatskoj. Odluku o uspješnosti provedenoga projekta, kao i ove publikacije ostavljamo vama, čitateljima.

Sažetak | 6

1. O ulozi Centra za ljudska prava u provedbi projekta Pripremila: Maja Hasanbašić

Rezultati istraživanja koji se nalaze u ovoj publikaciji konkretni su rezultat jednogodišnjeg procesa edukacije i osnaživanja, u kojem je Centar za ljudska prava imao značajnu ulogu. Točnije, Istraživanje o stanju ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a, jedan je od rezultata serije trening seminara koje je Centar za ljudska prava počeo provoditi u prosincu 2007. godine, a koji će završiti objavljivanjem ove publikacije i radionicom o zagovaranju u prosincu 2008. godine. Ideja o potrebi za educiranjem organizacija civilnog društva o ljudskim pravima, te njihovom osnaživanju za rad na pitanjima zaštite i promocije ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om inicirana je od strane UN Tematske skupine za HIV/AIDS, a za stručnu podršku u osmišljavanju i provođenju ovog projekta obratili su se Centru za ljudska prava.

Cjelokupni projekt, tj. serija trening seminara osmišljen je na osnovi potreba i očekivanja potencijalnih sudionika/ca seminara, koje su prethodno iskazane u pisanim upitnicima. Ciljana skupina obuhvaćala je predstavnike/ice organizacija civilnog društva koje se u svom djelokrugu rada izravno ili neizravno bave zaštitom i promocijom ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om na području cijele Hrvatske. U konačnici, u provedbi cjelokupnog projekta aktivno su sudjelovale po dvije osobe iz Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a (HUHIV), CROMSIC-a, TERRE i LET-a, dok je po jedna osoba sudjelovala u ime Iskoraka, Izazova, te Hrvatskog Crvenog križa. Ciljevi koje smo htjeli postići odnosili su se na stjecanje ili nadopunu znanja o sustavu zaštite ljudskih prava na međunarodnoj i nacionalnoj razini, te na stjecanje i nadopunu znanja i vještina u prikupljanju podataka i njihovom dokumentiranju, praćenju ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om (tzv. monitoring), izvještavanju o stanju ljudskih prava tih osoba, izravnom radu s njima, te prenošenju znanja i vještina iz područja zagovaranja. Serija trening seminara metodološki je bila zamišljena i provedena na interaktivan, tj. participatoran način, što znači da su sudionici/e imali aktivnu ulogu tijekom sudjelovanja u radionicama, kao i na konzultacijskim sastancima. Održane su radionice na sljedeće teme: ljudska prava – međunarodni, regionalni i nacionalni mehanizmi zaštite ljudskih prava, uvod u monitoring ljudskih prava, HIV/AIDS u zakonodavstvu RH, principi u izvještavanju o ljudskim pravima i izravna zaštita ljudskih prava s primjerima izvještavanja. Jedan od najvažnijih rezultata ovog projekta je osmišljavanje i provedba istraživanja o stanju ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a. Pritom želim istaknuti važnost cjelokupnog procesa koji je bio participatoran i usmjeren potrebama i iskustvima sudionika/ica seminara. Naime, kako bismo bili

7 | O ulozi Centra za ljudska prava u povedbi projekta

Budući da su aktivnosti Centra za ljudska prava kao neprofitne javne ustanove s ciljem neovisnog promicanja i zaštite ljudskih prava određene značajnim dijelom obrazovnim aktivnostima o ljudskim pravima i davanjem podrške organizacijama civilnog društva, ovakvoj smo vrsti angažmana s entuzijazmom pristupili.

sigurni da će istraživanje obuhvatiti ona područja diskriminacije, tj.povrede ljudskih prava koja su najučestalija i često najbolnija, ciljevi, i ciljane skupine, te struktura istraživanja dogovoreni su na zajedničkoj fokus grupi. Također smo istraživanjem nastojali obuhvatiti i one osobe koje se susreću sa sličnom diskriminacijom i pod povećanim su rizikom od HIV/AIDS-a: intravenski korisnici/e droga, seksualne radnice, muškarci koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima (MSM) i mladi (14 –25 godina starosti). Kao najvažnija područja ljudskih prava podložna diskriminaciji istaknuli smo: HIV status obzirom na testiranje, pravo na obrazovanje, pravo na zdravlje i pravo na rad. Ovime smo željeli dokumentirati stvarne probleme s kojima se susreću ljudi pri ostvarivanju nekih osnovnih ljudskih prava, ali i ukazati na osjećaje poniženja, boli, straha, stida i nemoći s kojima se svakodnevno susreću. Dugoročno smo ciljali osnažiti i potaknuti organizacije civilnog društva koje su u izravnom kontaktu s osobama čija su prava prekršena, na dokumentiranje takvih podataka, te pisanje godišnjih izvješća o stanju ljudskih prava u budućnosti. Također, neizravno želimo utjecati na djelotvorno poštivanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om, kako na zakonodavnoj, tako i na provedbenoj razini u praksi. S tim smo ciljem predvidjeli održavanje zadnjeg ciklusa treninga na temu zagovaranje i odnosi s javnošću, kako bi na konkretnom primjeru u praksi vidjeli najbolje načine diseminacije istraživanja prema institucijama u Hrvatskoj koje su nadležne za praćenje stanja ljudskih prava u svom djelokrugu rada, te prema medijima.

O ulozi Centra za ljudska prava u povedbi projekta | 8

2. Ljudska prava i HIV/AIDS: Sada više nego ikada ! 10 razloga zašto ljudska prava trebaju biti središte globalne borbe protiv HIV/AIDS-a: 1. Univerzalni pristup liječenju, skrbi i prevenciji nikada neće biti ostvaren bez ljudskih prava! 2. Rodna nejednakost čini žene ranjivijima prema HIV-u te sada žene i djevojke predstavljaju najveći broj novooboljelih u teško pogođenim zemljama! 3. Prava i potrebe djece i mladih naveliko se ignoriraju u odnosu na HIV, iako su u mnogim državama najpogođeniji HIV-om! 4. Osobe koje su najteže pogođene HIV-om dobivaju najmanje pažnje pri kreiranju i provedbi nacionalnih odgovora na HIV! 5. Napadaju se učinkoviti programi liječenja, skrbi i prevencije HIV/AIDS-a! 6. Aktivisti u području HIV/AIDS-a riskiraju svoju sigurnost zahtijevajući od vlada da osiguraju bolji pristup HIV/AIDS službama! 7. Zaštita ljudskih prava način je zaštite javnog zdravlja! 8. HIV/AIDS predstavlja poseban izazov i zahtijeva izniman odgovor!

Pozicija ljudskih prava vezanih uz HIV solidno je ustanovljena, ali na papiru. Vlade koje su se uključile u izradu Deklaracije o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om iz 2001. godine, složile su se da će krenuti u akciju vezanu uz HIV i ljudska prava, te su ponovno potvrdile tu obvezu pet godina kasnije. Međutim, u praksi nedostaje truda da se zaista vrednuju, financiraju i provedu nacionalni programi koji bi osigurali zaštitu zakonskih i ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om, kao i ranjivih skupina ili ljudi pogođenih HIV/AIDS-om. Gotovo polovica subsaharskih afričkih zemalja još je 2003. godine trebala tek donijeti osnovnu legislativu koja bi imala naglasak na sprječavanju diskriminacije usmjerene protiv osoba koje žive s HIV/AIDS-om. Samo je jedna trećina zemalja u svijetu prilagodila pravne mjere, stavljajući diskriminaciju usmjerenu protiv skupina posebno ranjivih na HIV/AIDS izvan zakona. Usprkos golemom povećanju sredstava za globalne programe vezane uz HIV/AIDS, malo je uloženo u inicijative vezane uz osnovna ljudska prava, kao što su:

9 | Ljudska prava i HIV/AIDS: sada više nego ikada!

9. Odgovori na HIV/AIDS koji su utemeljeni na ljudskim pravima su praktični i djeluju!

- Kampanje poput “know your rights” ( znaj svoja prava ) i pravnu pomoć za osobe pogođene HIV/AIDS-om; - provjere nacionalnog zakonodavstva i provođenja zakona, a vezano uz HIV/AIDS; - izobrazba zdravstvenih radnika, policije, sudaca i radnika socijalne skrbi o nediskriminaciji, povjerljivosti i informiranom pristanku; - samozagovaranje i sudjelovanje žena, osoba koje žive s HIV-om, seksualnih radnica, muškaraca koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima, zatvorenicima i migrantima u okviru nacionalnih aktivnosti vezanih uz HIV/AIDS, te u radu koordinirajućih tijela i sustavima nadzora i vrjednovanja. Zaključak procjene implementacije Deklaracije o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om, koja je provedena u 14 zemalja 2006. godine, bio je da se neometano nastavljaju kršenja ljudskih prava ranjivih populacija, uskraćivanjem pristupa službama i djelotvornim sredstvima prevencije HIV infekcije, kao i lijekovima za terapiju AIDS-a koji bi im spasili život. Generalni tajnik UN-a 2003. godine, Kofi Annan, izjavio je da “ljudska prava vezana uz HIV/AIDS nisu dovoljno visoko među prioritetima nacionalnih vlada, donatora, ili organizacija za zaštitu ljudskih prava”.

Ljudska prava i HIV/AIDS: sada više nego ikada ! | 10

Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

3.1. MSM - Muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima Pripremili: Dalibor Stanić i Zoran Dominković

Pojam MSM odnosi se na seksualno ponašanje, a ne na seksualnu orijentaciju i obuhvaća muškarce koji imaju seksualne odnose s muškarcima bez obzira na to kako se sami identificiraju prema seksualnoj orijentaciji.

U Hrvatskoj se Zakonom o istospolnoj zajednici, Antidiskiminacijskim zakonom, te antidiskriminacijskim člancima u drugim zakonima zabranjuje diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, čime su ujedno i seksualni odnosi između muškaraca legalni. Unatoč tome, postoji visoka razina homofobije u društvu, te diskriminacija i stigmatizacija MSM osoba, zbog čega je MSM populacija teško dostupna. Od prvih slučajeva AIDS-a zabilježenih 1981. godine na MSM populaciji u SAD-u, HIV/AIDS se još uvijek povezuje s homoseksualnom populacijom i na taj način se MSM populaciju dvostruko stigmatizira u društvu. Prema podacima na svjetskoj razini, 5 – 10% svih prijenosa HIV-a događa se kod seksualnog odnosa između dva muškarca. No, kada se proučava statistika na razini pojedinačnih zemalja, postotci su znatno viši u razvijenim zemljama (Europa, Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland). U Hrvatskoj se u razdoblju između 1985. i 2007. 43,3% prijenosa najvjerojatnije dogodilo tijekom seksualnog odnosa između muškaraca. Glavni čimbenik pri širenju HIV-a je rizično seksualno ponašanje, a ne spol partnera, niti seksualna orijentacija. Unatoč tome se MSM još uvijek smatra populacijom pod povećanim rizikom od zaraze HIV-om.

11 | Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

Teško je procijeniti koliki dio populacije otpada na MSM populaciju. Prema malobrojnim istraživanjima, udio MSM osoba u ukupnoj populaciji (na području Istočne Europe) kreće se od 3 do 20%.

Više je čimbenika zašto je MSM populacija pod povećanim rizikom: - prakticiranje analnog seksa, kod kojega je vjerojatnost prijenosa HIV-a veća nego kod drugih oblika seksualnih odnosa; - često mijenjanje seksualnih partnera; - neredovita upotreba kondoma pri seksualnim odnosima; - neotkrivene i neliječene spolno prenosive bolesti u analnom području; čime se povećava vjerojatnost prijenosa HIV-a; - neredovito testiranje na HIV i druge spolno prenosive bolesti zbog straha od otkrivanja seksualnog ponašanja; - nepostojanje sustavne seksualne edukacije o sigurnijem seksu i seksualnim i rodnim manjinama; - depresija, korištenje alkohola i drugih opojnih sredstava povećavaju rizično ponašanja (nezaštićeni seksualni odnos, seksualni odnos s partnerom „za jednu noć“ i dr.).

Intervencije na razini pojedinaca imaju dobar efekt na promjenu ponašanja MSM-a, na primjer educiranjem o korištenju kondoma i faktorima rizika. Individualnim intervencijama dopire se samo do određenog broja MSM-a koji su lakše dostupni. Također te intervencije ne mijenjanju društvene faktore.

Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a | 12

Aktivnosti koje bi smanjivale homofobiju u društvu, razinu nasilja i diskriminacije prema seksualnim i rodnim manjinama omogućile bi lakši pristup MSM pojedincima i mogućnost preventivnim akcijama. Manje stigmatizirajući društveni pogled prema MSM-u povećao bi njihov odaziv na testiranja za HIV i druge spolno prenosive bolesti, jer mnogi zbog straha od otkrivanja seksualnog ponašanja odgađaju traženje liječničke pomoći. Sustavna seksualna edukacija koja uključuje edukaciju o seksualnim i rodnim manjinama, različitim oblicima seksa i njihovim rizicima (primjerice analnom seksu) te oblicima smanjenja rizika redovitim korištenjem kondoma, imala bi pozitivan efekt na ponašanje MSM populacije.

3.2. Intravenski korisnici droga Pripremila: Iva Jovović

Injektiranje droge intravenskim putem najčešći je oblik infekcije (30-90 % infekcija se dobije na ovaj način). Kako broj ovisnika zaraženih HIV-om raste u mnogim državama u razvoju i tranziciji, tako se s novim i sve većim izazovima susreću ne samo programi za prevenciju od HIV/AIDS-a i tretmani ovisnika o drogama, već i mnoge državne institucije koje daju podršku i skrbe o osobama koje žive s HIV-om. Iako se do sada smatralo da je intravensko korištenje droga uglavnom

vezano uz veće gradove, sve je prisutnije i u ruralnim područjima, uz mjesta trgovanja drogom, u zajednicama lošeg gospodarskog statusa i među marginaliziranim etničkim manjinama. Epidemije HIV/AIDS-a među ovisnicima manifestiraju se različito od epidemije u kojima je prijenos seksualnim putem glavni faktor rizika. Iako se HIV prenosi i seksualnim putem, može ostati potpuno nevidljiv nekoliko godina dok se teret bolesti ne počne povećavati. Korištenje istog pribora za intravensko korištenje učinkovitiji je način prijenosa, pa se epidemije vezane uz drogu šire puno brže. Kada virus jednom uđe u zajednicu ovisnika, može se pojaviti na desetke tisuća infekcija. Razine infekcija među korisnicima mogu rasti od 0 do 50-60% za 1-2 godine što se desilo u različitim gradovima poput Petrograda, Imphaa (Manipur, Indija) ili Ruilia (Yunnan, Kina). Raspon epidemije HIV/AIDS-a među ovisnicima ovisi o: - broju ljudi koji na određenoj lokaciji redovito ili povremeno injektiraju drogu; - o njihovom rizičnom ponašanju.

Problemi vezani uz intravensko korištenje droga ovise o nekoliko čimbenika: - dostupnosti i potražnji droge za injektiranje kao što su heroin, amfetamini i kokain;

Korištenje droge intravenskim putem zabilježeno je u 129 država od kojih je 79 prijavilo prijenos HIV-om putem zaraženih igala, štrcaljki i pomoćnog pribora za injektiranje. Oko 13 milijuna ljudi širom svijeta unosi drogu intravenskim putem, a oko 10% od svih HIV infekcija na globalnoj razini rezultat je korištenja zaraženog pribora za injektiranje od strane ovisnika. U mnogim državama u Europi, Aziji, na Bliskom Istoku te na jugu Južne Amerike, korištenje nesterilnog pribora za injektiranje od strane ovisnika ostaje najvažniji način prijenosa HIV-a koji je odgovoran za 30-80% svih prijavljenih infekcija. Svjedoci smo velikog broja slučajeva zastrašivanja intravenskih korisnika droga u trenutku kad koriste usluge zamjene igala i šprica. Iz izvještaja koordinatora vanjskog rada M.Miklina iz udruge LET: “Pravi problemi su nastupili tek u drugoj polovici mjeseca! 19. studenoga na punkt u Španskom dolazi policija te gnjavi tamo zatečenog korisnika programa, prisiljavajući ga, između ostalog, da se skine gol do pasa. Vijest o tome, najblaže rečeno, nemilom događaju brzo se pronijela među korisnicima programa te sljedećih nekoliko dana uopće nisu dolazili. Kad smo ih napokon uspjeli primiriti, uvjeravajući ih da je riječ o zabuni, da iza nas stoji MZSS koji podržava ovakve programe, da se to više neće ponoviti, da nema razloga za strah i tako dalje, 30.11. ponovno na isti punkt dolazi policija, ali ovaj puta interventna. Posljedice toga moći ćemo sagledati tek u prosincu. Prolasci policije zaredali su i na preostalim punktovima.” Samo jamčenjem pune anonimnosti, povjerenja, zaštite i ne osuđivanja intravenskih korisnika droga, program zamjene igala i štrcaljki dobiva na vrijednosti. Jer onda intravenski korisnici droga dolaze do udruga, koriste programe izmjene igala i štrcaljke i dolazi do sprječavanja širenja HIV/AIDS-a i drugih spolno i krvlju prenosivih bolesti. Iskustva država iz Istočne Europe, pogotovo Centralne Azije gdje se intravenski korisnici droga proganjaju, programi smanjenja štete

13 | Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

- obrascima i normama korištenja droge među mladim ljudima – ubrizgava li se droga nasuprot pušenju ili ušmrkavanju.

zatvaraju, a zajednica ne pokazuje naklonost za rješavanje uzroka nastanka ovisnosti već na uklanjanje intravenskih korisnika droga iz svojih zajednica što dalje dovodi do zabrinjavajućeg širenja HIV/AIDS-a.

3.3.

Žene i HIV Pripremila: Iva Jovović

Žene su ranjive na HIV/AIDS jer u mnogobrojnim zemljama diljem svijeta ne mogu pregovarati sa svojim partnerima o korištenju kondoma pri seksualnim odnosima, djevojke pod prisilom stupaju u brak, zastupljeno je genitalno sakaćenje žena, česta su silovanja te iskorištavanje i trgovanje ženama. Velik je pritisak na ženu koja njeguje članove obitelji i strahuje da će prenijeti HIV na svoje dijete.

Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a | 14

Žene čine oko polovice ukupnog broja osoba koje u ovom trenutku žive s HIV-om u svijetu. Pogotovo u subsaharaskoj Africi, žene čine već oko 57 % ukupnog broja osoba koje žive s HIV-om. Oko ¾ osoba koje žive s HIV-om su mlade žene, u dobi od 15 do 24 godina. Žena je pod dva puta većim rizikom od muškarca da se zarazi HIV-om tijekom nezaštićenog seksualnog odnosa. Nadalje, osim biološke ranjivosti, žene i djevojke su pogotovo ranjive na HIV s obzirom na uvjete rodne neravnopravnosti. Ekonomska i socijalna ovisnost žena o muškarcima često ograničava snagu ženu da pregovara o korištenju kondoma pri seksualnim odnosima. Neravnopravan pristup sustavu obrazovanja i radnom mjestu također često prisiljava žene da prodaju seksualne usluge kako bi preživjele. Unutar obitelji, žene, majke i kćeri su najteže pogođene bremenom HIV-a. Od njih se očekuje da skrbe o bolesnim članovima obitelji makar to zahtijevalo i napuštanje škole. U mnogim državama svijeta, žene nemaju pravo nasljeđivanja te se nađu u teškoj situaciji kada muškarac u njihovoj obitelji umre. Majka skrbi i o svom djetetu koje živi s HIV-om te se osjeća odgovornom ako se dijete zarazi HIV-om za vrijeme trudnoće, poroda ili tijekom dojenja. Programi namijenjeni sprječavanju širenja HIV-a među ženama moraju se temeljiti na sljedećem: 1. obrazovanju žena 2. zaustavljanju nasilja prema ženama 3. omogućavanjem ekonomske sigurnosti i neovisnosti žena 4. povećanju kontrole žena nad sprječavanjem širenja HIV-a

Ključ uspjeha leži u razvijanju specifičnih programa koji uključuju edukaciju o načinima prijenosa i sprječavanju širenja HIV-a, osnaživanju žena o pregovaranju sa svojim partnerima o upotrebi kondoma ili nekoga drugog sredstva zaštite pri spolnim odnosima te osvještavanje o problemima zlostavljanja žena, pogotovo obiteljskog i seksualnog nasilja te trgovanja ljudima.

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Plan od osam točaka: izvediva, pozitivna rješenja problema djevojaka i žena u krizi 1. Povećanje sigurnosti žena tijekom krize: zaustavimo nasilje nad ženama - Nasilje nad ženama je uvreda temeljnim postavkama ljudskih prava, doličnosti i dostojanstva. - Silovanje i seksualno nasilje nisu kolateralna šteta već su to metode ratovanja. Počinitelji ovih ratnih zločina moraju odgovarati svojim zajednicama, vladama te međunarodnoj zajednici, uključujući i Međunarodni kazneni sud (ICC). - Nasilje nad ženama usporava napredak u borbi protiv siromaštva i HIV/AIDS-a te u izgradnji mira i sigurnosti. - Muškarci i mladići imaju glavnu ulogu u zaustavljanju pandemije nasilja nad ženama.

2. Promicanje pravičnosti: osigurajmo pravdu i sigurnost ženama

- Žene moraju poznavati svoja prava i moraju imati pristup pravnom sustavu, npr. kroz besplatnu pravnu pomoć. - Običaji, tradicija ili vjerska uvjerenja ne smiju služiti kao isprika ili opravdanje nasilja nad ženama.

3. Širenje građanske svijesti žena, njihovo sudjelovanje i vodstvo: unaprjeđivanje žena kao donositelja odluka - Ženama su potrebne vještine i samopouzdanje da utječu na odluke koje izravno djeluju na njihove živote; to uključuje njihovu participaciju u vlasti te u sigurnosnom sektoru. - Ženama je često onemogućen pristup poslovnim procesima te su isključene iz pregovora o dodjeljivanju zemlje. Nužno je promijeniti zakonodavstvo tako da žene imaju pristup poslovnom sektoru i vlasništvu zemlje. - Žene moraju biti prisutne u socijalnim, političkim i ekonomskim krugovima što im omogućuje sudjelovanje u mirovnim procesima i procesima obnove.

15 | Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

- Zakoni koji štite prava žena moraju biti uključeni u pravne okvire te se moraju provoditi sukladno njima.

4. Izgradnja mira sa i za žene: uključivanje žena u sve mirovne procese - Žene moraju biti uključene u sve faze mirovnih procesa i procesa obnove; nerijetko u ulozi visokih pregovarača. - Mirovni sporazumi omogućavaju demokratsku reformu, socijalnu uključenost i jednakost spolova. Ove prilike se moraju iskoristiti. - Rodne odredbe moraju biti uključene u mirovne dogovore, te im se mora dati prioritet.

5. Promicanje jednakosti spolova prilikom smanjivanja rizika od katastrofa: vrijednost znanja i iskustva žena - Posebne potrebe žena moraju biti uključene u analize rizika i procjene rizika nakon katastrofa. - Moraju se poduzeti koraci da se spriječi povećana ranjivost žena i djevojaka u trenucima kada se društvene strukture raspadaju i pojavljuju eskalacije nasilja. - Ekonomski potencijal žena je neostvaren jer njihovi interesi nisu uključeni u napore prilikom sanacije. Npr. programi „gotovina za rad“ često ne ciljaju na kućanstva kojima je na čelu žena.

Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a | 16

- Privremeni smještaj često lišava žene privatnosti čime se povećava njihova podložnost iskorištavanju i diskriminaciji, te marginalizira udovice. To ima učinak na smanjenje dobrobiti žena i djece. - Iskustvo i znanje žena mora se cijeniti te se mora uključiti u sve planove i politike.

6. Osiguravanje rodno osviještenih planova za obnovu: poticanje muškaraca i žena na bolji oporavak od krize - Žene trebaju imati jednaka prava na sredstva za život, uključujući zemlju i kredit. Ponovna izgradnja ključnih sektora poput prijevoza, utočišta i zdravstvene njege treba biti od posebne koristi ženama. - Oporavak od krize nudi mogućnost bolje ponovne izgradnje, pri čemu se smanjuje nepravda i štite prava onih koji su najranjiviji.

7. Preoblikovanje vlade da zadovoljava prava žena: uključivanje pitanja koja su važna za žene u nacionalni program - Žene trebaju biti uključene u donošenje odluka o državnom proračunu i upotrebi resursa. - Potrebno je dati poticaje javnim institucijama koje se bave pravima žena.

8. Razvoj mogućnosti za poticanje društvenih promjena: zajednički rad na preobražaju društva - Potrebno je ojačati organizacije koje se bave ženama kako bi se osigurala odgovornost u pitanjima vezana uz ravnopravnost spolova. - Muškarce je potrebno educirati da podržavaju ravnopravnost spolova i osnaživanje položaja žena u društvu.

Ostvarivanje ovog Plana zahtijeva: 1. Poticanje potpune implementacije Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti. 2. Uključivanje jednakosti spolova kao prioriteta u zagovaranju i strateškom planiranju u područja razvoja, humanitarnog rada, mira i sigurnosti. 3. Osnaživanje ljudskih resursa, politika i programa kako bi se osigurala odgovornost za rodna pitanja. 4. Izgradnja partnerstva kako bi rodni prioriteti dobili najveću važnost. 5. Razvoj financijskih mehanizama i strategije iskorištavanja resursa koji će u obzir uzimati rodna pitanja.

7. Unaprjeđenje intelektualnog vodstva, upravljanja znanjem te promatranje i procjena rodnih tako i problema vezanih uz prevenciju kriznih stanja i obnovu.

3.4. Mladi Pripremili: Silva Rukavina i Natko Gereš

U Hrvatskoj je registrirano oko 584 500 mladih u dobi između 15 i 24 godina starosti, čineći 13,16% ukupnog stanovništva. Mladi su kao skupina u nepovoljnom socio-ekonomskom položaju. Suočeni su s problemima koji proizlaze iz činjenica da su vezani uz obrazovni sustav, ekonomski su ovisni o svojim roditeljima, nisu u posjedu nekretnina ili pokretnina, te se suočavaju s problemima nezaposlenosti i financijske nemogućnosti vođenja samostalnog i produktivnog života – što je dodatno naglašeno problemima društva u tranziciju koje se nosi s poslijeratnim posljedicama, kao i naglašenim osjećajem nesigurnosti. Mladi danas žive u društvu u kojem su naglašene tradicionalne rodne uloge. Ovaj fenomen je posebice vidljiv kada se progovara o pitanjima vezanim uz seksualno i reproduktivno zdravlje te ljudska prava. Nažalost, ne postoji održiv

17 | Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a

6. Poticanje prikupljanja podataka koji uključuju žene, uzimaju u obzir što je ženama važno i daju važnost ženskim pitanjima.

i sustavan plan kojeg bi provodile struke vezane uz zdravstvo ili edukaciju kako bi se adekvatno odgovorilo na potrebe mladih ili adresirale postojeće predrasude, odnosno stereotipi. Zdravstveni problemi vezani uz rizično ponašanje i nezdrave navike pokazuju trend kontinuiranog porasta iz godine u godinu, što značajno smanjuje ukupno stanje zdravlja u populaciji mladih. Ponajviše su zastupljeni problemi vezani uz konzumaciju alkoholnih i duhanskih proizvoda, uživanje droga, prakticiranje seksualnog odnosa bez zaštite, porast incidencije SPB (spolno prenosivih bolesti), nedovoljna fizička aktivnost, te konzumacija nutritivno siromašne hrane. U usporedbi s ostalim europskim zemljama, mladi u Hrvatskoj značajnije rjeđe obolijevaju od infektivnih bolesti zbog sustavnog procjepljivanje, no češće umiru u prometnim nesrećama ili zbog eksplozivnih naprava zaostalih u ratu, odnosno vatrenog oružja. Statistički gledajući populaciju osoba koje žive s HIV/AIDS-om u Hrvatskoj, moglo bi se krivo zaključiti da kako mladi nisu značajno zastupljeni stoga nisu posebno ranjivih. Također bi trebalo navesti da se maloljetne osobe ne smiju testirati na HIV ili SPB bez suglasnosti roditelja, kao i problem nedovoljne dostupnosti zdravstvenih ili savjetovanih servisa za mlade (bez obzira što su mladi u RH zdravstveno osigurani - u RH službeno rade samo 3 zdravstvena servisa, posebno prilagođena potrebama mladih u Rijeci, Splitu i Zagrebu). Ako povežemo nisku razinu znanja i naglašene stereotipe o kontracepciji s prosječnom starosti pri prvom seksualnom odnosu, jasno je da su mladi ranjiviji na HIV/AIDS. Nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2005.-2010., koji je na snazi progovara o potrebi za primarnom, sekundarnom i tercijarnom prevencijom, no kako je RH zemlja s niskom prevalencijom, naglasak bi trebao biti na podizanje osnovnog znanja u općoj populaciji mladih kao i posebno ranjivih skupina. Osobe koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a | 18

Potrebna je izrada Nacionalnog plana za seksualno i reproduktivno zdravlje, visoke kvalitete koji bi uključivao sve dionike, te riješio specifične probleme i potrebe mladih. Mladima imaju pravo i nužno je da im se osigura pristup informacijama, da se sustavno inkorporira sveobuhvatni edukativni program o zdravlju koji bi bio utemeljen na znanstvenim činjenicama i koji ne bi poticao diskriminaciju ili nasilje kako bi mladi mogli samostalno donijeti informirane i odgovorne odluke, te da se osigura mladima pristup savjetodavnim i zdravstvenim servisima koji bi specifično adresirali probleme mladih bez obzira na bračni status, seksualnu orijentaciju ili HIV status, te provodili preventivne mjere.

4. Rezultati istraživanja Pripremio: Danijel Lončar

Projekt Stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om i onih osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a proveden je u suradnji s nevladinim i neprofitnim organizacijama iz nekoliko hrvatskih gradova: Kutina, Rijeka, Split, Zadar i Zagreb. Ispitanici su bile osobe koje su iz nekih razloga kontaktirale udruge, dok je u Zagrebu dio ispitanika odabran metodom slučajnog odabira. Ukupno je prikupljeno 247 dobro ispunjenih anketa. Od ukupnog broja prikupljenih anketa (N=247) 76 je bilo ispitanica, dok je muškaraca bilo 171. Izraženo u postotcima, žena je bilo 30,77%, a muškaraca 69,23%.

Sama spolna distribucija nije iznenađujuća, ali bi bilo potrebno napraviti ispitivanje usmjereno na žene jer brojni autori predlažu da su žene ranjivije na HIV/AIDS nego muškarci1, neovisno o skupini kojoj pripadaju. Zato bismo predložili da se dio akcija usmjeri prema ženama, posebno ženama lošijeg materijalnog stanja, zlostavljanim ženama, kao i seksualnim radnicama.

171

1 Farmer, P. (1996.). Social Inequalities and Emerging Infectious Diseases. Emerging Infectious Diseases 2(4):

259-69

19 | Rezultati istraživanja

Distribucija prema skupinama povećanog rizika nije simetrična. Vjerujemo da je do toga došlo zbog povećane osjetiljivosti teme. Osim što je projekt usmjeren prema Spol: Muškarci praćenju HIV-a i ljudskih prava u Hrvatskoj, Žene projekt je i usmjeren na grupe povećanog rizika koje su nerijetko diskriminirane te stigmatizirane. Treba napomenuti da smo surađivali s nevladinim i neprofitnim udrugama koje imaju različit dohvat pa je tako u našem uzorku bilo najviše intravenskih korisnika droga koji često potražuju pomoć udruga.

A – osobe koje žive s HIV/AIDS-om: 12 (4,86%)

B – intravenski korisnici droga: 137 (55,47%) C – seksualne radnice: 11 (4,45%)

D – muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima: 15 (6,07%) E – mladi: 72 (29,15%) Pripadnost skupini: A

137

15 11

Prosječna dob ispitanika je 31,75 godina dok je po skupinama sljedeća: osobe koje žive s HIV/ AIDS-om (38,4 g.), intravenski korisnici droga (30,37 g.), seksualne radnice (34,27 g.), muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima (34,73 g.) i mladi (20,96 g.)

4.1.

Testiranje na HIV

Uz sve ostalo, zanimalo nas je i koliko se ispitanika testiralo na HIV. Rezultati ovog dijela istraživanja bili su ohrabrujući iako vjerojatno ne mogu biti reprezentativni. Zabrinjavajuće je što je vrlo veliki broj mladih ljudi nesvjestan rizika kojem su izloženi što se odražava i u činjenici da od 72 osobe koje pripadaju toj skupini, svoj HIV status zna samo 15 ili 20,83%. Iz toga se da zaključiti kako je potrebno poticati razvoj zdravstvenog odgoja u školama, ali i intenzivnije surađivati s udrugama mladih na edukaciji o HIV/AIDS-u i ostalim spolno prenosivim bolestima (SPB).

Znate li svoj HIV status? 174

Ne Da

Rezultati istraživanja | 20

Podaci su nam pokazali da od ukupnog broja ispitanika, 174 (70,45%) znaju svoj HIV status, tj. obavili su HIV test. Od tog broja većina je test obavila u razdoblju od 2005. do 2008. (91,95%). Takav podatak je ohrabrujući i ide u prilog projektima usmjerenim na edukaciju i prevenciju HIV/AIDS-a. No treba uzeti u obzir kako je većina ispitanika testirana samo jedanput. Takav stav ima negativan učinak na njihovo seksualno i zdravstveno ponašanje jer ih negativan rezultat testa ohrabruje da nastave s rizičnim ponašanjem. Zbog toga bi se trebali uložiti daljni napori kako bi se populacija educirala o potrebama redovitog testiranja na HIV ukoliko su skloni čestom mijenjanju seksualnih partnera.

1 2 1 2 12

2 52

Godina kada ste se testirali:

1989

2003

1994

2004

1998

2005

2000

2006

2001

2007

2002

2008

4.2.

Diskriminacija

I dok smo mi očekivali veći broj prijavljenih slučajeva ova se brojka može objasniti. Naime, ljudi koji su svakodnevno izloženi diskriminaciji vrlo često shvaćaju diskriminaciju kao nešto normalno. Taj proces normalizacije diskriminacije je jedan od mehanizama obrane od iste i čest je slučaj s kojim se susreću mnogi koji rade s osobama izloženim diskriminaciji. Isto tako, naš je uzorak bio neproporcionalan, sudjelovao je veliki broj mladih ljudi koji u pravilu ne prijavljuju diskriminaciju. Je li razlog tome to što diskriminaciji nisu izloženi ili to što je shvaćaju normalno, ne možemo zaključiti na temelju podataka koje imamo. No, poražavajuća je činjenica kako mladi nemaju percepciju ljudskih prava pa i diskriminacije povezane sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem. Ukoliko iz uzorka isključimo mlade, onda je broj slučajeva diskriminacije znatno viši i iznosi 55,43%.

21 | Rezultati istraživanja

Cilj je ovoga projekta bio ispitati stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV/AIDS-om, ali i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom. Zbog toga je bilo važno istražiti stupanj diskriminacije kao jedno od mjerila razine poštivanja ljudskih prava. Rezultati su na prvi pogled neočekivani; 39,27% ispitanika prijavilo je da je doživjelo neki oblik diskriminacije zbog pripadnosti nekoj od skupina.

Ne smijemo biti zavarani brojkama. Činjenica je da diskriminacija postoji te da broj prijavljenih slučajeva nije bitan, tj. zabrinjavajuće je da ona postoji. Stoga moramo upozoriti kako je potrebno poduzeti mjere redukcije diskriminacije jer je vjerojatno da je postotak osoba izloženih diskriminaciji znatno veći od onoga kojega mi imamo. Takvu pretpostavku podržavaju i druga istraživanja koja su pokazala da pripadnici marginaliziranih skupina rjeđe priznaju diskriminaciju2. Mjere redukcije diskriminacije i stigmatizacije su nužne jer diskriminacija i stigmatizacija smanjuju broj ljudi koji se testira, obeshrabruje osobe koje žive s HIV-om da otkriju svoj status i utječe na ponašanja osoba koje se skrbe za osobe koje žive s HIV-om3. Kako bismo jasnije shvatili stopu diskriminacije, provjerili smo distribuciju po skupinama. Tako slijedi: Prijavljeni slučajevi diskriminacije: A – osobe koje žive s HIV/AIDS-om: 7/12 (58,33%)

B – intravenski korisnici droga: 79/137 (57,66%) gdje je znatno veći postotak žena prijavio diskriminaciju (72,41%) za razliku od muškaraca (52,78%)

C – seksualne radnice: 3/11 (27,27%) D – muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima: 6/15 (40%) E – mladi: 2/72 (2,78%)

40 30 20 10 0

U skupini intravenskih korisnika droga možemo primijetiti znatnu razliku između broja slučajeva koji su prijavile žene i onog koji su prijavili muškarci. To je situacija koju su primijetili mnogi istraživači. Muškarci nevoljko i rijetko prijavljuju bilo koje oblike zlostavljanja i/ili diskriminacije.

4.3.

Hepatitis C

Iako je istraživanje bilo usmjereno prema HIV/AIDS-u, zabilježili smo da je u skupini intravenskih korisnika droga prijavljeno 37 (27%) slučajeva zaraze hepatitisom C. Bojimo se da je ova brojka znatno veća jer anketa nije predvidjela pitanja o hepatitisu C, već je to prepustila ispitivačima.

Rezultati istraživanja | 22

2 Steward, W.T., Herek, G.M., Ramakrishna, J., Bharat, S., Chandy, S., Wrubel, J., Ekstrand, M.L. (2008.). HIV-related Stigma: Adapting a Theoretical Framework for Use in India. Social Science and Medicine 67: 1225-235 3 Ibid.

4.4. Primjeri i slučajevi diskriminacije Ispitanici koji su prijavili diskriminaciju često su to objasnili i konkretnim primjerima. Tako se često susrećemo s diskriminacijom intravenskih korisnika droga od strane zdravstvenog osoblja. Ukoliko su i hepatitis C pozitivni, diskriminacija je izraženija. U tom slučaju nije rijetkost da su liječnici ili stomatolozi odbili liječiti takvog pacijenta. Izdvojili smo nekoliko komentara zdravstvenog osoblja koje su nam ispitanici prijavili. “Nema bivših ovisnika.” “Ja sam tebi i bog i šef.” “Sve vas treba poubijati.” “Narkomanima ionako nikad dosta tableta.”

Takvo ponašanje od strane zdravstvenog osoblja, osoba kojima ljudi najviše vjeruju te im se okreću kada trebaju pomoć, utječu na psihičko stanje pacijenta, ali i na njihovu percepciju sebe. Nerijetko diskriminacija ostavlja trag i na njihovom fizičkom zdravlju.

“Osjećam se nekad k’o manje vrijedan, kao, ja mogu uvijek čekati, k’o da sam manje bitan.” “Svi se drugačije ponašaju prema ovisnicima, ako znaju da si ovisnik, bar ja imam takav osjećaj. Ali navikao sam.” Muškarac, 32 g. Zagreb

“Ponaša se bezobrazno [doktorica] i vrlo je odrješita. Ne poštuje odluke mog psihijatra iz Vinogradske nego samoinicijativno donosi odluke vezane za moju terapiju i liječenje…”

[O postupanju zdravstvenog osoblja u bolnici]: “… kada sam imao prometnu nesreću, nisu me uopće htjeli detaljno pregledati te se desilo da sam imao slomljenu ključnu kost, a oni to uopće nisu dijagnosticirali, niti su me htjeli pregledati iako sam ih upozoravao. Nakon 3 dana mog boravka u bolnici, kost je do kraja pukla i tek tada su me počeli liječiti. Ignorirali su me zato što sam ovisnik.”

“Radio sam pretrage za potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti u domu zdravlja. Svi ostali nalazi su mi bilo OK, ali sam psihologici rekao istinu, da sam ovisnik na terapiji i da se kandidiram za posao u vrtiću, pa je sama nazvala vrtić i ravnateljici rekla da sam ovisnik. Zbog toga nisam dobio posao.” Muškarac, 34 g. Zagreb

23 | Rezultati istraživanja

Muškarac, 27 g. Zagreb

“[O postupanju stomatologa]: “Ne, uvijek me posebno naručuju zadnjeg da bi poslije mene mogli detaljno sterilizirati pribor jer sam HEP C+… Osjećam se glupo.”

[O zdravstvu]: “Doktor mi je 2004. rekao da se na ovisnike ne isplati trošiti resurse. Došao sam se raspitati za interferon za liječenje hepatitisa C. Tada sam došao iz komune i nisam se drogirao.” Muškarac, 34 g. Zagreb

[O liječniku opće prakse]: “…namjerno me pušta da čekam, ne izlazi mi u susret, uvijek moram tražiti recepte koje bi mi sama, obzirom na moje stanje (epilepsiju), trebala prepisivati. S njezinom medicinskom sestrom imam odličan odnos.” [O stomatologu]: “…zubar me odbio primiti jer imam hepatitis C. Rekao je da si on ne može priuštiti da me primi jer taj dan, kada bi meni popravljao zube, ne bi mogao primiti druge pacijente jer ne može tako brzo sterilizirati ordinaciju.” [O bolnici]: “Imao sam epileptički napad, a kada su me odvezli u bolnicu doktor je rekao mojoj mami (koja je rekla da sam ovisnik) da takve tamo ne liječe, nego je rekao da me hitna vozi u Vrapče.” Muškarac, 37 g. Zagreb Osim diskriminacije od strane zdravstvenog osoblja, česta je i diskriminacija u ostalim državnim institucijama. Zabilježili smo nekoliko slučajeva kršenja prava na anonimnost kod objave rezultata testa na HIV, ali i nekoliko slučajeva prisilnog testiranja ili testiranja bez znanja pacijenta. “Iako je bilo rečeno da je testiranje na HIV anonimno, objava rezultata u Remetincu nije bila. Čuvar u zatvoru je prozivao osobe po prezimenima u sobi i objavljivao rezultate testiranja na glas.” Muškarac, 32 g. Zagreb Vrlo zabrinjavajući bili su komentari mladih o HIV-u te rizicima zaraze. Njihovi komentari samo ukazuju na nepoznavanje osnovnih činjenica o HIV/AIDS-u, kao i na potrebu intenzivnije edukacije o HIV/AIDS-u. Mladi se nerijetko skrivaju iza izraza poput rizično seksualno ponašanje, rizične skupine i sl. a da ne razumiju o čemu je zapravo riječ. Ne znajući, pokušavaju opravdati svoje seksualno ponašanje.

Rezultati istraživanja | 24

“Ako bi se dogodilo da je jedna od kolegica HIV pozitivna išla bih se testirati. Ako se HIV ne prenosi slinom, onda ne bih ništa učinila. Svi u obitelji su negativni pa sam sigurno i ja negativna jer se nisam rizično ponašala.” Djevojka, 18 g. Zagreb “Znam, negativan. Imao sam jednog partnera i bio sam opran.” Mladić, 19 g. Zagreb

“Negativan, zato kaj nitko od mojih ga nema, nemam seks s muškarcima, stoga sam negativan, te sam imao odnose sa samo jednom partnericom.” Mladić, 19 g. Zagreb “Negativna, jer nikad nisam bila u kontaktu s HIV pozitivnom osobom.” Djevojka, 19 g. Zagreb

Priča žene koju je zarazio suprug, nakon otkrića svog statusa zbog psihičkih problema, otišla je na bolovanje. Povjerila se svojoj radnoj kolegici koja je njezin status prijavila šefici. Nakon saznanja njezinoga statusa, dobila je otkaz. Priča majke koja živi s HIV-om i njezinoga djeteta koje je oboljelo od HIV-a, a dijete je s posebnim potrebama. Problemi se javljaju prilikom upisa djeteta u školu. Majka je dijete upisala u školu koja je počela provoditi program za djecu s posebnim potrebama. Problemi se počinju javljati nakon mjesec dana zbog teške prilagodbe djeteta novoj okolini. Ravnateljica je majku pozvala u školu na sastanak te dala do znanja kako zna za djetetov status, iako nije htjela reći od koga je dobila informaciju. Majci je rečeno da dijete voli fizički kontakt, zbog čega su se navodno ostala djeca žalila. Prema njihovoj priči dijete je agresivno. Nakon saznanja o njegovom statusu ravnateljica i pedagog tražili su od majke da dijete od kuće nosi užinu, te da jede odvojeno od ostale djece. Nadalje, da ne nosi oštre predmete uz svoj školski pribor, te da ne dolazi u školu ako ima na sebi kakvu nezaštićenu ranu. Ovo nije bilo potrebno jer je dijete na terapiji. S djetetovim stanjem upoznata je školska doktorica koja je također prisustvovala sastanku.

25 | Rezultati istraživanja

Ravnateljica je izjavila kako će zatražiti mišljenje Ministarstva obrazovanja vezano o dužnosti majke da obavijesti školu o djetetovom zdravlju, te da će po mišljenju nadležnog Ministarstva obavijestiti cijelo Nastavničko vijeće.

4.5. Kolateralna stigmatizacija Veliki problem u daljnjem rješavanju problema marginaliziranih skupina predstavlja i kolateralna stigmatizacija osoba koje rade ili surađuju s udrugama i organizacijama koje se bave problemima marginaliziranih osoba. U našim smo anketama zabilježili dva slučaja stigmatizacije volonterki HUHIV-a. Kolateralna stigmatizacija najčešće uključuje izjednačavanje njih s pripadnicima marginaliziranih skupina, u ovom slučaju s osobama koje žive s HIV-om. Na taj su način nerijetko dovedene u konflikt s okolinom te im se nameću dodatni problemi, kao npr. objašnjavanje svog HIV statusa, izolacija, stigmatizacija u medicinskim ustanovama i sl. Upravo je, u slučaju osoba koje rade s osobama koje žive s HIV-om, izražena stigmatizacija u medicinskim ustanovama. Kao što nam je posvjedočila jedna ispitanica koja radi kao volonterka HUHIV-a: „… u [jednoj zdravstvenoj ustanovi] , kada sam mijenjala zubara, vidjeli su da sam osigurana preko HUHIV-a te je referentica rekla kolegici ‘ova mala ima HIV.” Nažalost, ovakvi slučajevi stigmatizacije ne odnose se samo na osobe koje rade s osobama koje žive s HIV-om. Stigmatizirane su i osobe koje rade sa seksualnim manjinama, Romima, ženama, ovisnicima, seksualnim radnicama itd. Upravo je ovakav način stigmatizacije jedan od razloga zašto se ljudi teško odlučuju na humanitaran rad s marginaliziranim skupinama i temama.

Rezultati istraživanja | 26

5. Rezultati održane fokus grupe s osobama koje žive s HIV-om Pripremila: Iva Jovović

Fokus grupe jedan su od zanimljivijih načina istraživanja. Cilj je da se kroz razgovore s ljudima dobiju različita mišljenja o određenoj temi. Ova se metoda koristi kada je potrebno dublje razumijevanje stavova ispitanika. Najčešće uključuje 5 - 10 ispitanika čiju diskusiju o ciljanoj temi potiče i usmjerava moderator. U diskusiji koja traje 1 - 2 sata cilj je postići interakciju među sudionicima te tako doći do odgovora koje je teško ili nemoguce dobiti u pismenim intervjuima.

Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a (HUHIV) organizira i provodi grupe podrške za oboljele od HIV-a, koje se održavaju drugu i četvrtu srijedu u mjesecu. Grupe pohađaju osobe koje žive s HIV-om kako bi pomogli svojim savjetima i iskustvom osobama koje su nedavno oboljele. Dana 15.10. 2008. godine, održan je sastanak grupe za podršku na temu ljudskih prava. Organizatori su se odazvali na poziv UN Tematske skupine za HIV/AIDS i omogućili nam razgovor u trajanju od 1,5 sata s 5 prisutnih osoba kako bi dobili bolji uvid u probleme s kojima se susreću osobe koje žive s HIV-om.

Većina prisutnih je zubaru otkrila svoj seropozitivan status što je dovelo do toga da je zubar odbio pružiti im potrebne usluge. Najčešći razlozi odbijanja su bili izgovori kako zubar nema svu potrebnu opremu da zaštiti sebe i druge pacijente, kako više ne primaju nove pacijente i sl. One osobe koje žive s HIV-om, a nisu svom zubaru otkrile podatke o svojoj bolesti, i dalje primaju stomatološku zaštitu. Bitno je reći da su zubari dužni koristiti zaštitnu opremu koja uključuje rukavice, maske i naočale bez obzira o kojem se pacijentu radi. Osobe koje žive s HIV-om osjećaju moralnu odgovornost da otkriju svoj status zubaru kako bi isti poduzeo sve potrebne mjere zaštite. Udruga već duže vrijeme pomaže osobama koje žive s HIV-om u rješavanju ovog problema te su ostvarili uspješnu suradnju s djelatnicima Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kamo upućuju svoje korisnike. Također, udruga je već i ranije uspostavila uspješnu suradnju s pojedinim zubarima koji su prihvatili liječenje osoba koje žive s HIV-om, ali bi ih običavali primiti izvan radnog vremena ili su zamolili da se ova informacija ne otkriva njihovim ostalim pacijentima. Osobe koje žive s HIV-om najviše se oslanjaju u rješavanju svojih zdravstvenih poteškoća na dje-

27 | Rezultati održane fokus grupe s osobama koje žive s HIV-om

Zanimalo nas je kakva iskustva imaju osobe koje žive s HIV-om u korištenju usluga iz zdravstvenog sustava.

latnike Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“. Smatraju da je kvaliteta pruženih usluga zadovoljavajuća, ali su istaknuli da sami imaju i dalje puno neodgovorenih nedoumica vezanih uz liječenje i primjenu pojedinih lijekova. Smatraju da ih liječnici dovoljno ne informiraju o negativnim posljedicima uzimanja pojedinih lijekova te ne savjetuju o cijelom spektru lijekova koji se koriste što bi omogućilo pacijentima da u dogovoru s liječnikom promijene svoju trenutnu terapiju ili počnu s uzimanjem lijekova u kasnijoj fazi bolesti. Centar za AIDS otvoren 2004. godine pri Klinici je također pridonio kvalitetnijem liječenju jer su od tada zaposleni socijalni radnik i psiholog. Ti djelatnici imaju vremena za pacijente i mogu im pružiti puno kvalitetnih informacija o ostvarivanju pojedinih prava i podršku u prihvaćanju bolesti. Glavni nedostatak je što Centar postoji samo u Zagrebu pa se predlaže otvaranje novih centara na lokalnoj razini bliže i ostalim pacijentima, bilo kroz suradnju s drugim udrugama ili organiziranje mobilnih timova. Nekoliko osoba koje žive s HIV-om se obratilo HUHIV-u s pritužbom da su ih liječnici ili drugo zdravstveno osoblje odbili liječiti nakon što su saznali za njihov seropozitivan status. Udruga je o tim incidentima obavijestila Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, koje je zatim uputilo svoju inspekciju na teren. Inspekcija je utvrdila da su pritužbe utemeljene i pacijenti su primljeni natrag na liječenje. Nadalje, zanimalo je nas kakva je situacija na radnom mjestu. Prisutni članovi su čuli za nekoliko negativnih iskustava osoba koje žive s HIV-om. Kada se na radnom mjestu sazna za nečiji HIV status, onda najčešće počnu kružiti uredske priče, šaputanja, pogledi te izbjegavanja. Spomenuti su i podzakonski akti koji reguliraju rad i ograničavaju zapošljavanje policijskih službenika te čuvara/zaštitara u privatnoj zaštiti kao „elegantan način državne da se riješe osoba koje žive s HIV-om“.

Rezultati održane fokus grupe s osobama koje žive s HIV-om | 28

U jednoj velikoj instituciji kada je ravnatelj saznao da se radi o osobi koja živi s HIV-om, posluživali su joj hranu iz plastičnih tanjura i pribor, u njihovom restoranu za djelatnike, koji su se odmah po završetku objeda bacali u smeće, osoba je sjedila sama za stolom, a naknadno je od nje zatraženo da dođe u restoran nakon što svi ostali završe s ručkom. Osoba je nedugo zatim dala otkaz. U većini slučajeva kada se pojavi diskriminacija na radnom mjestu, osobe koje žive s HIV-om, obično same daju otkaz. Zaključeno je da su već zbog same bolesti osobe koje žive s HIV-om pod velikim pritiskom te svaki stres može negativno utjecati na stanje njihovog organizma. „Ne trebam slušati njihove priče“ ili „ne zaslužujem takvo ponašanje“ su reakcije osoba te žele što brže napustiti takvo negativno okruženje. Naravno, bilo je i pozitivnih iskustava i to kod jedne poduzetnice koja je zaposlila dvije osobe koje žive s HIV-om koje su se osjećale zaštićenima u takvom radnom okruženju. U ostvarivanju svojih prava preko sudova, osobe koje žive s HIV-om kao najveće prepreke navode dodatan stres, moguće „curenje“ podataka i njihovo objavljivanje te nedostatak novaca za pokrivanje odvjetničkih troškova. Jedan sudionik je to najbolje sažmeo: „Nemamo volje, novaca i živaca ponovo prolaziti kroz sve to!“. Smatraju da država treba više učiniti na donošenju kvalitetnijih zakona i njihovih provedbi, potrebno je osigurati zaštitu osobnih podataka i spriječiti „curenje“ informacija kroz recimo organiziranje zatvorenih rasprava, aktivno djelovati na provedbi

antidiskriminacijskog zakona, omogućiti besplatnu pravnu pomoć, jačati sustav zaštite žrtava i svjedoka (pogotovo u kontekstu sumnje na namjerno širenje HIV-a) te aktivnije promicati prava navedena u Zakonu o zaštiti prava pacijenata koja omogućuju osobi koja živi s HIV-om da sama donese odluku o liječenju nakon što je liječnik kvalitetno informira o svim prednostima i nedostacima pojedinih lijekova i metoda liječenja. Osoba je opisala svoje iskustvo s odvjetnicom suprotne strane i sutkinjom u procesu traženja odštete zbog automobilske nesreće. Odvjetnica mu je rekla neka prihvati ponuđeni iznos iz nagodbe jer „tako ionako neće doživjeti kraj sudskog procesa“, a sutkinja je bacala prema osobi dokumente jer nije htjela da se slučajno dotakne s osobom koja živi s HIV-om pri vraćanju pojedinih listova papira. Osobe koje su prisustvovale ovom sastanku grupe za podršku, ne smatraju svojim prioritetom pokretanje tužbi protiv osoba na koje sumnjaju da su ih zarazile pogotovo zbog straha od „curenja“ informacija te dodatnog stresa. Da bi se osobe koje žive s HIV-om aktivnije uključile u rad udruge i na pojedinim aktivnostima, potrebno im je zajamčiti sigurnost podataka te ih više obaviještavati o uspjesima i projektima udruge. Osobe koje žive s HIV-om na kraju su zaključile da je učinjen veliki pomak u Hrvatskoj i što se tiče liječenja i samog testiranja na HIV pogotovo s otvaranjem 10 Centara za savjetovanje i testiranje.

29 | Rezultati održane fokus grupe s osobama koje žive s HIV-om

Na kraju je bitno reći da mnoge osobe koje žive s HIV-om pojedine akte diskriminacije i stigmatizacije ne prepoznaju kao iste, već ih smatraju očekivanim ponašanjem zajednice prema njima samima. Naučili su se skrivati svoj seropozitivan status te ako ga nekome otkriju bit će ili izvrijeđani, povrijeđeni, šikanirani ili barem gledani ispod oka.

Rezultati odr탑ane fokus grupe s osobama koje 탑ive s HIV-om | 30

6. Priče osoba koje žive s HIV-om prenesene iz različitih brojeva biltena „HIV/AIDS INFO“ kojega izdaje Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a (HUHIV) PRIČA Obolio sam jednog proljeća. Kada se sada osvrnem iza sebe, sve mi se čini kao san, ružan san. Odjednom sam iz mirna, bezbrižna života bačen u sam pakao. U početku bespomoćan, suočen s bolešću o kojoj do tada nisam znao gotovo ništa, osim šturih podataka iz novina, trebao sam se boriti i to ni manje ni više već za život.

Odjednom sam se našao u apsurdnoj situaciji:želio sam raditi, ali mi doktorica nije željela zatvoriti bolovanje. Unatoč nalazima koji su pokazali dobro zdravstveno stanje, unatoč razgovoru i uvjeravanju prof. dr. Begovca da se mogu vratiti na posao, njen odgovor je bio NE. Šalje me na komisiju koja donosi odluku da sam sposoban za povratak na posao, ali liječnica još uvijek traži nekoga ili nešto što će joj s neprijepornom sigurnošću reći da nisam opasan za okolinu. A tko to može i što se to danas može s takvom sigurnošću jamčiti? Osjećao sam se poput „rijetke“, progonjene životinje, ali ne one koju bi trebalo zaštititi, već koje bi se svatko htio riješiti. Nakon uzastopnog uvjeravanja od strane prof. dr. Begovca, ali i ne mogavši više opravdati komisiji i kontroli zašto sam na bolovanju, došao je i taj dan kad je odgovor bio DA. Siguran sam da i danas, iako se rijetko viđamo jer ja dobro reagiram na terapije, nije 100% sigurna u ispravnost svoje odluke. Ne zamjeram joj. Znam da ona nije samo moja liječnica, već i stotine drugih i da je svojim odbijanjem da me vrati među kolege, štitila upravo njih.

31 | Priče osoba koje žive s HIV-om

U sličnoj situaciji našla se i moja liječnica opće prakse. Donijevši joj povijest bolesti na kojoj se isticala zastrašujuća dijagnoza, izazvao sam nemir u njenom do tada mirnom radnom vijeku. Koliko sam se ja bojao njene reakcije, toliko se ona „bojala“ mene. Za dugih mjeseci mog bolovanja učili smo o bolesti zajedno. No, unatoč tome što je ona liječnica, a ja „običan“ bolesnik, brže sam shvatio što se događa u mom organizmu i što moram učiniti u kontaktu s drugim osobama. Počeo sam živjeti sa svojom bolešću i pokušavao se sa što manje problema vratiti u okolinu i svoje radno okruženje. I tu počinju moji problemi.

A tko je štitio mene? Zar ja nemam pravo na koliko-toliko normalan život? Ako sam napravio kobnu pogrešku, zar me i liječnica mora kažnjavati? Nije li upravo ona ta koja bi me trebala savjetovati i učiti kako da se osjećam kao svaki drugi pripadnik društva? Preostaje mi jedino da se nadam kako su tokom svih ovih godina od kada se bolest pojavila i „obični“ liječnici naučili lekciju humanosti. Član HUHIV-a

PISMO

Poštovani, Već dugo razmišljam o tome da vam napišem ovo pismo. Puno se toga nakupi u čovjeku tijekom godina, puno problema, nerazumijevanja i štošta drugog. Dakle seropozitivan sam, bolje rečeno, prvi put testiran na HIV u listopadu 1992. godine. Sudionik sam posljednjeg rata, tijekom kojega sam jedan dio proveo u sanitetu. Radio sam i prije, a i poslije, u jednoj zagrebačkoj bolnici bez poteškoća do početka 1998. Tada sam, sasvim slučajno na radnom mjestu, od kolege „pokupio“ virozu te, jer sam se loše osjećao, bio upućen od strane svoje liječnice u Kliničku bolnicu „Dr. Fran Mihaljević“. U bolnici na prijemnom odijelu pregledao me liječnik i preporučio mi ostanak u bolnici jar sam, kako je rekao, „zaražen opasnom bolešću“ ( doktorica je u uputnici navela šifru bolesti ). Pošto živim sam, morao sam obaviti neke stvari prije nego odem na liječenje, te sam to i rekao dotičnom gospodinu. Dao sam mu broj telefona, a on meni prijamni zapisnik. S tim je razgovor bio gotov, a ja sam se uputio doma. Tijekom vikenda moje zdravstveno stanje se jako poboljšalo i nisam više vidio razloga za prijem u bolnicu. Ukratko, liječnik koji me je pregledao ( 6. 12. 1997. ) uzeo si je za pravo da o mome zdravstvenom stanju obavijesti ustanovu u kojoj sam zaposlen, moga ravnatelja i glavnu sestru, a uopće se nije udostojio nazvati mene ili prof. dr. Bureka ili prof. dr. Begovca. Ja sam u to vrijeme u svojoj ustanovi obavio potrebite krvne pretrage te pošto su rezultati bili više nego dobri, nastavio sam normalno koristiti zasluženi godišnji odmor. Napominjem da sam od 1992. redovito davao krv na analizu kod prof. dr. Bureka i nalazi su bili dobri.

Priče osoba koje žive s HIV-om | 32

Kada sam se vratio s godišnjeg odmora, pozvala me moja glavna sestra i rekla mi je da više ne mogu raditi te da se odmah javim u zaraznu bolnicu. Naslutio sam o čemu se moglo raditi, ali nisam imao pojma da je liječnik koji me pregledao svima s kojima sam razgovarao otvoreno rekao da sam HIV pozitivan. Sljedećeg dana javio sam se prof. dr. Bureku koji od svega toga nije znao ništa. Ipak mi je dao krv na analizu i savjetovao mi što dalje. Bio sam na bolovanju, ali bez ikakve terapije. Psihički sam se počeo osjećati loše jer sam primijetio da se moji prijatelji prema meni počinju ponašati blago rečeno čudno. Počeli su me izbjegavati, ignorirati u svakom pogledu, iako to do tada još nije bilo jako izraženo jer sam bio na bolovanju te mnoge nisam baš često viđao. Negdje u travnju 1998. jedna sestra ( koja radi s prof. dr. Burekom ) obavijestila me da se javim tada prof. dr. Begovcu i da s njim popričam, jer je „dobar čovjek“. Poslušao sam je i upoznao gospodina Begovca. Odmah me je poslao na masu pretraga. Poslije par mjeseci zbog jakih bubrežnih bolova primljen sam na odjel, a u srpnju 1998. sam počeo dobivati trajnu terapiju. Ispočetka je bilo jako teško, ali postupno sam se privikao na terapiju. Po izlasku iz bolnice počinju moji „stvarni“ problemi!

Kad sam počeo raditi, svi su me gledali s nevjericom, jer su smatrali da ja više nisam niti sposoban za posao,. Mnogi nisu sa mnom htjeli razgovarati te je iskrsnuo problem učinkovitog obavljanja posla. Jednostavno nisam znao što da radim. Ali sasvim nenadano na odjel je u travnju 1999. došao novi šef odjela, jedna jako dobra doktorica i ona mi dosta pomaže u svakodnevnom radu i općenito me puno podržava u životu. Također i jedan dio osoblja me podržava i ponaša se fer i ljudski, a jedna liječnica koja mi je pravila probleme premještena je na drugi odjel. U zadnje vrijeme sam imao par smrtnih slučajeva u obitelji i to me jako potreslo pa sam bio dugo i na bolovanju. Nevjerovatno koliko psihički faktori djeluju na samu bolest ( na tijek bolesti ). Velike mi probleme pravi stanodavac koji je nekako saznao da sam seropozitivan te mi je naredio da se što prije iselim, „da ga ne bi zarazio ”, kako je rekao. Ovo mi je već treći stan iz kojega se moram iseliti jer su saznali da sam seropozitivan. U stanu u kojem sam stanovao prije ovog, ulazili su kada me nije bilo te su prekapali po medicinskoj dokumentaciji. Kada su se uvjerili da sam HIV+ i da uzimam terapiju, bezobrazno su mi povisili stanarinu jer su mislili da će me na taj način otjerati, a kada sam pristao na cijeni onda su mi dali otkaz! Sada više ne znam što da radim i kuda dalje. Teško mi je ponovo naći adekvatan stan zbog više razloga (blizina radnoga mjesta jer dosta teško hodam, poseban sanitarni čvor, itd. ). Vjerojatno sam vas zamorio ovim pismom i masom mojih problema te se zaista duboko ispričavam. S druge strane smatram da biste trebali znati ponešto o osobi koja je potpisala pristupnicu u udrugu, a kako stvari stoje, možda još par osoba potpišu pristupnice u udrugu! U nadi da ćemo se i osobno upoznati, puno vas pozdravljam i želim vam svima svako dobro! Srdačan pozdrav, Milan

SVIJETLO NA KRAJU TUNELA Moraju li hrvatski HIV i AIDS pacijenti zbog neprofesionalnog pristupa poslu zauvijek ostati slijepi?

Gospodin Željko S. ima 59 godina i s obitelji živi u malom gradiću u Istri. Da je HIV pozitivan, saznao je prije 7 godina te je do pojave tzv. trojne terapije ( antiretrovirusnih lijekova ) imao dosta zdravstvenih problema. Nažalost, cijelo to vrijeme njemu je citomegalovirus (CMVR ) polako uništavao vid dok na kraju nije oslijepio. Do tada je gospodin Željko, zbog ranije prometne nesreće, vidio samo na jedno oko 20 %. Jedini oftalmolog koji je htio pregledati i pomoći gospodinu Željku bio je dr. Mesarić. Idemo riješiti problem koji imamo, pa to nam je posao da čovjeku pokušamo vratiti vid bez obzira da li on ima jedno ili dva zdrava oka, kazao je dr. Mesarić. Prof. dr. Begovac, naš izvanredni liječnik HIV pozitivnih pacijenata u potpunosti se složio s mišljenjem dr. Mesarića da se jedino vitrektomijom može gospodinu Željku vratiti vid. Ali, nije sve teklo tako glatko…

33 | Priče osoba koje žive s HIV-om

Odgovor je NE.

U Hrvatskoj se takva operacija radi samo na jednom mjestu u Zagrebu i na nju se čeka jako dugo. Zanimljiv je način na koji je gospodin Željko odbijen. Rečeno mu je da ovdje ne operiraju takvog pacijenta, tj. HIV pozitivnu osobu jer je aparatura jako skupa i nakon operacije više ne bi bila upotrebljiva. U Njemačkoj obavljaju takve operacije, ali ne bacaju opremu i vode brigu o svakom bolesniku, bio on i HIV pozitivan. Zahvaljujući upornosti prof. dr. Begovca i Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a iznašlo se rješenje. Stupilo se u kontakt s HZZO-om, konkretno s gospođom Rais koja je predložila inoliječenje na teret HZZO-a te nas uputila u zamršenu proceduru dobivanja suglasnosti tog zavoda pa joj ovim putem zahvaljujem na ljubaznosti i trudu. Ali su se stvari opet zakomplicirale. Trebalo je obaviti niz pregleda, dobiti mišljenje različitih doktora i skupiti niz potrebnih papira. Procedura se mora poštovati, što je tu je. Gospodin Željko je između ostalog naručen kod najcjenjenijih stručnjaka- oftalmologa. Oni su trebali dati svoje mišljenje u svezi s operacijom u inozemstvu, točnije u Münchenu koja bi trajala 5-8 dana. Priča ide ovako. Nijedan od stručnjaka nije se udostojao pozvati HIV pozitivnog pacijenta u svoju ambulantu, da ga barem na par trenutaka pregleda. Prelistali su nalaze u par sekundi; 59 godina, HIV bolesnik, visina…, težina...,tlak…, i slično i iz toga izvukli mišljenje: Moje je mišljenje da operacija neće ništa bitno promijeniti, pitanje je hoće li bolesnik uopće moći podnijeti takvu operaciju…uz dodatak cijenjenog profesora: „Pa što hoće, ionako će umrijeti.” Jeste li nakon ove zadnje rečenice „cijenjenog profesora” postavili pitanje je li je on možda besmrtan. Zanima me kome je dao Hipokratovu zakletvu i kome pomaže - nama ne - jer smo mi obični smrtnici. Unatoč silnim mišljenjima i preporukama zagrebačkih liječnika, prof. dr. Begovac nije odustao te njemu i dr. Mesariću - velika HVALA! Gospodin Željko je uspješno operiran. Moram zahvaliti fra Ivanu Križanoviću iz Župnog ureda u Münchenu koji ga je dočekao u jedno rano jutro i s autobusnog kolodvora otpratio u bolnicu. A gospodin Željko će u miru svoga doma moći ovo sam pročitati jer mu je samo to i bila želja. Volonter HUHIV-a

DILEMA Istinita priča osobe oboljele od HIV-a Priče osoba koje žive s HIV-om | 34

Ovo je moja priča, moja „dilema”, moje razmišljanje: o svijetu u kojem živim, o bolnoj istini, ljudskoj humanosti, liječničkoj etici i njihovoj Hipokratovoj zakletvi; o ljudskim strahovima, predrasudama, o needuciranosti i nedostatku osnovne ljudske osobine, suosjećanja i savjesti. Želja mi je da se što manje vas nađe u ovoj priči. Da ne morate okrenuti glavu, pocrvenjeti, ili jednostavno pogledom preskočiti ovaj dio teksta. Volio bih probuditi savjest kod onih koji su neposredno vezani uz ovu priču. Probuditi ono ljudsko u nama, milost i ljubav čovjeka prema čovjeku.

Ovo je moja priča, možda na izgled optužujuća i teška, ali iskrena. Namjera ove priče nije suditi drugima, kao što drugi sude meni. Jer, možda se ova bolest nije trebala zvati AIDS, možda je mogla dobiti drugo ime, npr. „Magdalena”. Magdalena, koju su smatrali grešnicom i željeli je kamenovati. U vašoj je ruci kamen! I imate tri mogućnosti: 1. Bacite ga na mene ( što možda nije u redu, jer možda i vi imate svoj „grijeh” ), iako bolest nije grijeh. Ali ste se barem očitovali! 2. Priđite mi i priznajte me kao ljudsko biće. 3. Ili jednostavno okrenite glavu i ignorirate me.

Od ove tri solucije, treća je najteža. Posebice kada se radi o osnovnom pravu na život, tj. izravnoj pomoći u zdravstvenoj njezi. Mnogi su bolni primjeri nas bolesnika, u kojima smo odbijani od zdravstvenih radnika. I to u vrlo teškim slučajevima, kada stomatolog uporno odbijaju primiti HIV bolesnika? Je li to pitanje nedovoljne educiranosti ili se u njihovim ambulantama ne provodi adekvatna zaštita i sterilizacija ( čime je otvoren put i drugim zaraznim bolestima ) ili imamo simptom guranja glave u pijesak? Zar nije dovoljno etično od mene, napose i humano, da ne želim ugroziti zdravlje drugih? Samim priznanjem o vrsti svoje bolesti, ja nemam dilemu! Ali zato nemam ni stomatologa, već pet godina! Kaže se da smo svi različiti, kao zrna pijeska, pod kapom nebeskom. Zato bih volio da razmislite o ovom: Što ako pacijent koji boluje od bilo koje bolesti, a nema takve visoke moralne standarde, dođe u stomatološku ambulantu i zataji svoju bolest? Razmišljaju li o tome naše zdravstvo, naši liječnici? I ne radi li se time presedan u poimanju etike! Jer taj bolesnik neće biti doveden u razne neugodne, mučne i ponižavajuće situacije. Za razliku od onoga koji zapravo želi zaštititi kako sebe tako i druge. Ovo je moja priča! Možda vas podsjeća na nešto iz dalekog djetinjstva? Neku bajku koja možda i nije bajka. Mene ona podsjeća na DJEVOJČICU SA ŠIBICAMA. U kojoj ona moli prolaznike da kupe njene šibice, o kojima ovisi nastavak njenoga života. Ali ljudi prolaze i nitko ih ne želi kupiti, zbog čega ona na kraju umire. Ako ste zaboravili što je poanta ove bajke, možda se sjetite da je to savjest! I pitanje - je li nam savjest čista? Moja će zasigurno biti, a vaša? Član HUHIV-a

Već oko petnaest godina prisutna je kod nas HIV- infekcija, registrirana i službeno se vrši testiranje bolesti. Postoji i Odjel gdje se liječe oboljeli od HIV infekcije, postoje liječnički timovi koji se njome bave, a neki zdravstveni djelatnici uporno odbijaju svaki kontakt s oboljelima od HIV-infekcije, a kamoli da im pruže pravodobnu liječničku pomoć i skrb, kao da se bolest prenosi socijalnim kontaktom i zrakom. Danas i malo bolje upućen čovjek znade vrlo dobro putove prijenosa. Ovdje ćemo iskazati osnovne i najčešće primjere problema oboljelih od HIV-infekcije.

35 | Priče osoba koje žive s HIV-om

MALI, VELIKI, NEPREMOSTIVI PROBLEMI HIV- OBOLJELIH

Oboljeli od HIV- infekcije jednostavno ne vjeruju da ne postoji stomatolog koji bi zbrinuo oboljele i pružio im pomoć pri neizdrživoj zubobolji. Nije moguće da se ne može organizirati da jedan stomatolog jednom tjedno po dva tri sata pred završetak svojega radnog vremena ili jedan dan u tjednu prima samo HIV oboljele pacijente, ili pak da dolazi u određenu ordinaciju i prima samo oboljele od HIV-infekcije. Vjerujemo da je problem samo u dobroj volji i nesebičnoj pomoći oboljelima od HIV-infekcije. Ako postoje HIV-oboljeli koji iz moralnih razloga ne žele prešutjeti svoju bolest, zar ih treba „nagraditi” zato odbijanjem stomatološke pomoći, pa ih prešutno poslati drugom stomatologu i neka se snalaze sami. Premda i stomatolog i oboljeli od HIV-infekcije znaju da se u interesu svih ostalih valja ponašati i raditi na način da se zaštiti i stomatolog i njegovi pacijenti kao da je svaki pacijent rizičan, a između ostalog i radi drugih infekcija (naprimjer hepatitis B i C). No, da su samo problem oboljelih ponašanje stomatologa bilo bi lako, ali što činiti kada mladić strada u prometnoj nesreći, a kirurg ne želi operirati? Pacijent se sam izjasnio da je HIV- pozitivan. Mladić je već hendikepiran HIV-infekcijom, pa zar ga treba ostaviti invalidom i ne ugraditi šipke da se normalno rehabilitira? Ako se neprimjereno ponašaju zdravstveni djelatnici, kako očekivati od drugih društvenih djelatnika da promijene svoje ponašanje, odnosno kako uvjeriti tetu u dječjem vrtiću da dijete HIVpozitivne majke može biti potpuno zdravo i da nema prepreke da se dijete uključi u program odgoja u vrtiću? Bilo je slučajeva kada stotine potvrda o zdravlju djeteta nisu pridonijele rušenju predrasuda koje su bile jače od činjenica o zdravlju djeteta. Kako da HIV-oboljeli rješe potvrdu za fizioterapeutom, ili drugom potrebom, kada ne mogu riješiti osnovnu zdravstvenu skrb i nailaze na velike prepreke kao da se HIV-infekcija pojavila jučer, ne znamo ništa o bolesti i obavijena je velom tajne? A potrebno je samo malo, malo nesebične pomoći i razuma za problem oboljelih od HIV-infekcije. I pored iskazanih problema oboljelih s HIV-infekcijom valja zahvaliti izuzetnim liječnicima i drugim zdravstvenim djelatnicima koji, unatoč svim teškoćama u zdravstvu, pružaju liječničku skrb te iskazuju humanost koja je toliko potrebna oboljelima od HIV- infekcije. Hvala ima na stručnoj i nesebičnoj skrbi o oboljelima koji se osjećaju građanima drugog reda uslijed još uvijek prisutnih predrasuda u društvenoj zajednici,

Pismo jedne majke

Priče osoba koje žive s HIV-om | 36

Kaže se: djeca su najveće bogatstvo na svijetu. Zašto onda jedno nedužno dijete zaraženo za sada neizlječivim virusom biva najžešće napadano u Hrvatskoj i to javno? Zar se cijeli svijet ne bori protiv te bolesti? Zašto su upravo majke i očevi okrenuli leđa dječjoj patnji ? Vjera kojom se toliko ponosimo nalaže nam da otvorimo srca svima. A mi smo jedno dijete zatvorili u školsku knjižnicu. Majka sam upravo takvog dijeteta... i nisam jedina ! Nemam se čega sramiti u svom životu i da ga mogu vratiti vjerojatno bih isto postupila. Odgojena sam u katoličkoj obitelji i naučila sam poštovati svako živo biće bez predrasuda. A ovo ?... eto desilo se, kako što se moglo i svakom drugom. I nikoga ne mrzim i ne osuđujem. Naučila sam živjeti s tim. Kada se suočite s nečim što

bi moglo predstavljati kraj vašega puta, vaših životnih želja i nedovršenih snova, naučite cijeniti ono što imate. Sve nekad bitne stvari u životu postanu beznačajne. Život kakav je - vaš je! I ako već ne možete (ili ne želite) nekoga usrećiti, nemojte ga ni povrijediti, kao majka pokušat ću to prenijeti svojoj djeci. Oni su mi jedino zbog čega vrijedi živjeti ! Upravo su mi oni pokazali najveće razumijevanje za ovu sramotnu senzaciju. To nije opravdanje za neznanje ! Pravilnim odgojem nećemo djetetu braniti da se druži s ovim ili onim i razmišljati o tome je li mi se povjerilo. Možda su baš vaši prijatelji i susjedi, braća ili roditelji poput male Ele - ne znaju da su zaraženi. Možda baš vaše dijete ima takvog prijatelja ili prijateljicu, a da ni samo ne zna. Možda ste baš vi nositelj tog malenog virusa kojega ne primjećujute i dobili ste ga na „dar“ prije desetak godina poput mene. Dešava li se to uistinu samo nekom drugom daleko od mene? Koga ste ljubili i voljeli, da bi ste danas upirali u jedno dijete? Nitko nije nepogrešiv, ali je barem ljudski priznati i oprostiti. Pa pružimo onda barem priliku na dostojanstvenu borbu za preživljavanje - bilo da je u pitanju rat, glad, poplave, socijalno stanje - ili bolest!

37 | Priče osoba koje žive s HIV-om

Jedna majka

Priče osoba koje žive s HIV-om | 38

7. O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele Pripremio: Danijel Lončar

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.” Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 1

“Države stranke obvezuju se jamčiti djetetu pravo na očuvanje svog identiteta, uključujući nacionalnost, ime i obiteljske odnose priznate zakonom u što se neće nezakonito miješati.” Konvencija o pravima djeteta, čl. 8

Iako je Vlada Republike Hrvatske ratificirala navedene međunarodne deklaracije, one su 2000. godine, kada je petogodišnja djevojčica primljena na Odjel pedijatrije jedne zagrebačke bolnice, bile zaboravljene. Nina je u bolnicu primljena nakon što je njezin otac hospitaliziran uslijed komplikacija izazvanih naprednim stadijem AIDS-a. Sama, Nina je narednih osam mjeseci provela u bolnici prije no što ju je obitelj Oblak udomila. Tijekom njezina boravka u bolnici, svi su njezini osobni podatci, kao i fotografija, bili objavljeni u nacionalnim novinama (Večernji list), čime su joj oduzeta njena osnovna ljudska prava na dostojanstvo, jednakost, privatnost i zaštitu od svih oblika nasilja.

Prije no što krenemo dalje smatramo kako je potrebno definirati pojam nasilja koji ćemo koristiti. Kao što je Johan Galtung (1969.) napisao, „nasilje [kurziv autora] je prisutno kada se na ljudska bića utječe tako da su njihova stvarna tjelesna i mentalna ostvarenja ispod njihovih potencijala“4. Drugim riječima nasilje je čin protiv integriteta osobe. No, opasno je tako široko definirati pojam poput nasilja stoga moramo razlučiti između različitih oblika nasilja5. Ograničeni temom nećemo se upustiti u pojašnjavanje drugih oblika nasilja, ali bismo posudili Galtungov koncept strukturalnog nasilja.

4 Galtung, Johan (1969.). Violence, Peace, and Peace Research. Journal of Peace Research 6(3): 167-191. 5 Ibid.

39 | O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele

U ovom ćemo tekstu prikazati dva, gotovo istovremena, slučaja (Nine i Ele) te ćemo argumentirati kako su ovo eklatantni primjeri strukturalnog nasilja od strane države, ali i medija.

Definirano kao neizravno i sustavno, komu nedostaje autor, strukturalno je nasilje izraz nejednakosti i moći678. Upravo je nejednakost dovela do slučaja Nine i Ele. Okrutno prikazujući svu moć današnjih medija, Večernji list je objavio sve osobne podatke HIV pozitivne djevojčice Nine, kršeći time Ninina temeljna prava, ali i novinarsku etiku. Slijedila je poplava medijskih izvještaja, reakcija građana i države. Ubrzo se u istom kaosu našla još jedna djevojčica.

7.1. O čemu je zapravo riječ? Kao što smo spomenuli, slučaj je počeo objavom novinskog članka u Večernjem listu. Ipak, bilo bi nepošteno njima pripisati sve zasluge. U razdoblju od 2000. do 2002. godine u cijelu su se priču uključili i drugi mediji (poput Obiteljskog radija, Jutarnjeg lista, Vjesnika i Nacionala) u potrazi za spektaklom, javnim cirkusom koji bi zaprepastio, šokirao i dirnuo javnost. Tako oni razgovaraju s doktorima, socijalnim radnicima, novopronađenim članovima obitelji djevojčica, učiteljima, skrbnicima i građanima u namjeri da objasne nastalu situaciju. Kako bismo vam zornije prikazali situaciju, pripremili smo pregled događaja u navedenom razdoblju.

Travanj 2000. Klinika za infektivne bolesti u Zagrebu prima novog pacijenta, udovca. Njegova je kćer smještena u Odjel za pedijatriju lokalne bolnice. No, nakon što djevojčici u bolnici dijagnosticiraju HIV, premještaju ju u Kliniku. Večernji list u tom razdoblju objavljuje njezino puno ime, seropozitivan status te fotografiju iz obiteljskog albuma, a sve je popraćeno senzacionalističkim tekstom. Tako saznajemo Ninino ime. Kao da to nije bilo dovoljno, nakon prosvjednog pisma prof. dr. Begovca upućenog Večernjem listu, oni iznova objavljuju spomenutu fotografiju. Ninin otac umire kasnije te godine. Nakon što su je sve socijalne službe odbacile, Nina dane provodi u Klinici. Živahna i inteligentna djevojčica uskoro postaje miljenica svih u Klinici. Trebalo je proći pet mjeseci prije no što se Ministarstvo rada i socijalne skrbi obratilo medijima kako bi pronašli skrbnike za malu Ninu. U studenome iste godine udruga Nuevo Futuro organizirala je udomljenje. 1. prosinca Nina, praćena medijima, napušta Kliniku. U izvještajima koji su slijedili, na zahtjev ravnatelja udruge Nuevo Futuro, objavljuju se podatci o udomiteljima praćeni Nininom fotografijom.

O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele | 40

2000. godine u Kliniku dolazi još jedna seropozitivna djevojčica, koja je udomljena u istu obitelj kao i Nina. Djevojčica je na jesen 2002. trebala krenuti u prvi razred osnovne škole. Zbog njezina HIV statusa zabranjen joj je upis u školu. U nadi kako će imati više sreće u metropoli, obitelj se trebala preseliti u Zagreb. Po dolasku u Zagreb, stanari zgrade u kojoj je obitelj dobila stan fizički

6 Galtung, Johan (1969.). Violence, Peace, and Peace Research. Journal of Peace Research 6(3): 167-191. 7 Farmer, Paul (2004.). An Anthropology of Structural Violence. Current Anthropology 45(3): 305-325. 8 Farmer, Paul (1998.). Infections and Inequalities: The Modern Plagues. Berkeley, Los Angeles and London: University of California Press.

sprječavaju useljenje. Razočarani, vraćaju se te Ela te jeseni kreće u prvi razred. U razredu je sama, izolirana od ostale djece i osoblja u školskoj knjižnici. Kao što je tad jedna zabrinuta majka rekla: „Radije ću svoje dijete poslati u zatvor nego u razred s HIV pozitivnim djetetom.“ Ta izjava ilustrira s čim će se Nina i Ela morati boriti, odrastajući u takvoj okolini. Tek pošto su stvari krenule na bolje – formirao se razred od 17 učenika – skrbnici odlučuju preseliti obitelj u drugi grad, Kutinu. Problemi počinju iznova.

7.2. Tko je kriv i tko su žrtve? Nemoguće je na to pitanje dati jednostavan odgovor, no sigurno je da je država propustila djelovati kada nisu imali dovoljno odlučnosti osigurati prikladan smještaj za Ninu. Iako je Republika Hrvatska potpisala Konvenciju o pravima djeteta, gdje u članku 20. stoji da „dijete kojemu je privremeno ili trajno uskraćena obiteljska sredina, ili koje zbog svoje dobrobiti u njoj ne smije ostati, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć države“, Nina je bila prisiljena provesti više od osam mjeseci u Klinici nakon što su ju sve socijalne i državne institucije odbile. Članak 2. Konvencije kaže: “ Države stranke poštivat će i osigurati svakom djetetu na svom području prava navedena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti.”9 Ipak, država je odlučila diskriminirati Ninu zbog njezina pozitivnog HIV statusa. Umjesto da je pružila pomoć, država je biranjem svjesno prekršila Ninina prava propisana Konvencijom. Tada je Nina prvi put bila izložena strukturalnom nasilju. Iako nije bilo izravno, ovaj će čin nasilja ostaviti trajan otisak. Moramo se zapitati bi li do ovoga slučaja došlo da je država na vrijeme reagirala?

Pri kraju ovog teksta jasno je da su Nina i Ela bile žrtve neznanja i privatnih interesa. Isto tako mislimo da su žrtve bili i njihovi vršnjaci koji nisu mogli krenuti na vrijeme u prvi razred osnovne 9 Konvencija o pravima djeteta, usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 20. studenog

1989. 10 Mediji su se oglušili o Članak 16 Konvencije koji kaže: „Niti jedno dijete ne smije biti izloženo proizvoljnom

ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled.”

41 | O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele

Takvu su situaciju iskoristili mediji koji su djelovali protiv zakona10, ali i vlastite etike. Objavom Nininog identiteta mediji su omogućili kasniju diskriminaciju od strane obrazovnog sustava i šire javnosti. No, nakon što su se mediji uključili, država je odlučila djelovati. Skrbničkoj obitelji su osigurali financijska i materijalna sredstva kojima su mogli djevojčicama osigurati dom. Ipak, osim toga, država nije učinila ništa više. Ponovno su se pokazali sporima kada je Elu trebalo upisati u školu, što je rezultiralo diskriminacijom i stigmatizacijom te izolacijom u školskoj knjižnici. Državne su institucije propustile osigurati podršku Elinim skrbnicima i lokalnoj zajednici, usprkos činjenici da će Ela, prije ili kasnije, krenuti u školu. Bez edukacije o HIV-u lokalna zajednica je reagirala na jedini način na koji je znala, zabranom upisa u školu. Ponovno je Ela bila žrtva straha i neznanja. Tek je nakon dugih pregovora i edukacije zajednice Ela krenula u školu.

škole. I oni su bili žrtve države, ali i svojih roditelja. U situaciji gdje ne mogu krenuti u školu i gdje odrastaju u strahu od svojih vršnjaka, djeca ne mogu uživati slobode opisane u Konvenciji. Njihovi su roditelji, ali i šira zajednica, zasljepljeni neznanjem, propustili djelovati u „duhu bratstva“11 kako nalaže Opća deklaracija.

7.3.

Umjesto zaključka

Neznanje i nesposobnost bili su glavni razlozi koji su Ninu i Elu spriječili u ostvarenju dijela njihova potencijala. Imali smo zadatak zaštititi ih od diskriminacije, nasilja i stigmatizacije, no nismo uspjeli. Danas su Nina i Ela kao i sva ostala djeca. Pohađaju školu, imaju prijatelje te su jednakog ponašanja poput vršnjaka. U medijskoj izolaciji im se pruža prilika da u potpunosti ostvare svoje ciljeve. Na kraju bismo spomenuli i nekoliko pozitivnih ishoda. Lokalna je zajednica uložila veliki napor kako bi nadjačala neznanje. Primjetan je napredak u obrazovanju o HIV-u u lokalnoj zajednici, no Vlada mora raditi na nacionalnom programu obrazovanja o HIV-u, kao i na povećanju svijesti, te borbi protiv diskriminacije i stigmatizacije osoba koji žive s HIV/AIDS-om.

O nasilju i odrastanju: priča Nine i Ele | 42

11 Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine (rezolucija br. 217 /III/)

8. Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV/AIDS Pripremio: Kristijan Grđan

Dana 15. studenog 2004. godine u tjedniku Nacional objavljen je članak s naslovom Panika u Splitu: Splićanin D.D. (40) namjerno širi AIDS. Izvor informacija za ovaj tekst bili su “neslužbeni, ali provjereni izvori”. . U samom tekstu se citira preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da se imena zaraženih HIV-om ne objavljuju te u ovom tekstu ime niti nije objavljeno. No to nije bilo niti potrebno jer su iznesene informacije više nego dovoljne da se osobu identificira. Osim fotografije na kojoj su samo oči prekrivene crnim kvadratićem, iznesene su i ove informacije o osobi s HIV-om: inicijali, godine, bračni status te da se radi o “poznatom splitskom ugostitelju čiji je iznimno popularan kafić u samom srcu grada.” Već u prvoj rečenici kaže se i da mu je supruga zaražena virusom HIV-a. Objavljivanjem ove informacije o supruzi D.D.-a, ušlo se u njenu privatnost bez dozvole te ju se na taj način stigmatiziralo bez čvrstih dokaza jer nigdje u tekstu ne postoji čvrst dokaz za tvrdnju da je ta žena inficirana. Nadalje se zbog dramatičnosti, o supruzi D.D.-a piše i “...no takvu mu je ljubav do smrti u neugodno doslovnom smislu već ponudila njegova životna družica.” Osim to dvoje ljudi, novinarka je iznijela HIV status i drugih osoba poput navodne ljubavnice D.D-a: “ona je po svemu sudeći medicinske struke, dakle liječnica, medicinska sestra ili farmaceut.” Nadalje je D.D. opisan kao “živa bomba koja neodgovorno sije opasnu zarazu,” te da je situacija delikatna zbog njegove obitelji koja “ne bi trebala snositi nove posljedice njegovih kriminalnih postupaka zbog kojih već trpi tragediju.”12 Dana 4. svibnja 2005. godine dnevnik 24 sata objavio je članak s naslovom Panika u gay krugovima: Namjerno širi HIV. Već sam naslov ima senzacionalistički ton. Izvor informacije je 30-godišnji

12 Grđan K., Pribanić D., Ratković, V., Jovović I. ur., 2007. „Jačanje partnerstva za razvoj nacionalne destigmatizacijske strategije – Preporuke za postupanje medija prema osobama koje žive s HIV/AIDS-om u Republici Hrvatskoj“, UNDP

43 | Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV i AIDS

Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV/AIDS pretežno se bavi javnim interesom suzbijanja zaraze i onim primjerima gdje se sumnja da bi se HIV unutar određenih, najčešće kakvih inkriminiranih okolnosti, mogao prenijeti na druge. U ovom dijelu navodimo primjere nekih novinskih napisa u kojima se očituju pogreške novinara i urednika u izvještavanju o temama vezanim uz HIV/AIDS. Tako se na strani novinara i urednika, kao pogreške izdvajaju senzacionalizam i nepotrebno uplitanje u privatni život osoba, dok se kod strane službenih osoba nalaze odavanje profesionalne tajne, netočno izvještavanje javnosti i „neslužbeno“ odavanje službenih informacija. Opseg mjera kojima novinari krše pravo osoba na poštivanje njihovog privatnog života, najčešće se sastoji od ispitivanja službenih osoba koje anonimno odaju profesionalnu tajnu ili druge službene informacije, ispitivanja rodbine, susjeda, kolega s posla ili poznanika. Međutim, ima i situacija kada su novinari radi potrage za informacijama u vezi HIV statusa i njihovom potvrdom, predlagali i ispitivanim osobama testiranje na HIV.

Damir koji tvrdi da ga je ljubavnik namjerno zarazio te da namjerno širi HIV i dalje. Nadalje ga se citira da se rapidno širi zaraza HIV-om u gay populaciji jer je “siguran seks u gay populaciji postao rijetkost”. Nadalje opis osobe koja navodno širi HIV je takav da se njime može stigma pripisati velikom broju muškaraca koji tako izgledaju. “Zagrepčanin koji neodgovorno širi HIV ima 20 godina. Plavokos je, kratko ošišan i nižeg rasta.”13 Dana 7. rujna 2006. godine dnevnik Večernji list objavio je članak s naslovom STRAH OD SIDE: nakon priče da direktor tvrtke namjerno širi sidu – ‘Ljubavnica’ odustala od testiranja na HIV. U članku je navedeno kako je novinarka predložila jednoj ženskoj osobi iz te tvrtke da se testira na HIV i ona im je rekla da je spremna otići na testiranje i dati im nalaz da ga objave. „Dogovorile smo se da će javiti koji je dan spremna otići u Kliniku za infektivne bolesti ‘Fran Mihaljević’ radi testiranja. Učinit će to, rekla je, anonimno. Međutim, kad smo je, nakon provjere u bolnici, SMS-om obavijestili da se testiranja rade svaki dan u poslijepodnevnim satima, dogodio se preokret. Odgovorila je da u to vrijeme ne može ići.“ – citat dijela teksta navedenog članka. Novinski napisi s izrazito senzacionalističkim elementima uslijedili su nakon što je anonimna osoba uputila nekoliko anonimnih pisama u kojima navodi da direktor tvrtke svjesno zaražava HIV-om zaposlenice. Dana 30. svibnja 2008. godine dnevnik Večernji list objavio je članak s naslovom Madame pronalazila klijente preko oglasa, nudeći masažu, a glasnogovornica Policijske uprave osječko-baranjske, gđa. Edita Roterbauer netočno rastumačila, u odnosu na sumnju da je jedna od djevojaka koja je pružala seksualne usluge bila zaražena HIV-om, da „zaraditi kaznenu prijavu može ako se javi muškarac kojeg je zarazila, ali ako je prije toga protiv nje poveo građansku parnicu“. Takva je tvrdnja netočna i dezinformira javnost, jer građanska parnica nije preduvjet za podnošenje kaznene prijave, zato što je za njeno podnošenje sukladno odredbama Kaznenog zakona, ovlaštena isključivo oštećena osoba i to može izravno pred nadležnim Općinskim državnim odvjetništvom podnijeti a da je prije toga nije pokretala bilo kakve druge pravne radnje ili sporove. Nadalje, u istom članku, istaknuto je kako su novinari neslužbeno doznali da je „u tijeku provođenje istrage i je li jedna od prostitutki koja je zaražena opasnim virusom, uzročnikom AIDS-a, svjesno dovodila u opasnost život i zdravlje svojih klijenata.“ Ovakav primjer potvrđuje činjenicu i da postoji niz pogrešaka koje čine i službene osobe u radu s medijima na način da plasiraju netočne ili neprovjerene informacije, ograđujući se kroz anonimnost od službenog karaktera tih informacija.

Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV i AIDS | 44

U medijskom izvještavanju dešava se i to da se HIV pozitivan status neke osobe propituje i onda kada to nema veze sa zadanom tematikom o kojom se izvještava. Tako je 11. svibnja 2006. godine dnevnik Večernji list objavio članak s naslovom PROFIL UBOJICA – zaraženi HIV-om ne cijene tuđe živote, nadovezujući se na slučaj razbojništva u kojem su dvojica zaštitara tvrtke Sokol Marić izgubila život. Jedan od počinitelja, doznalo se, bio je HIV pozitivan. Tako novinar navodi sljedeće „Dvojica osumnjičenih, naime, zaraženi su virusom HIV-a, a većina njih dugogodišnji su ovisnici o narkoticima. I možda upravo u tim činjenicima treba tražiti odgovore. Jer onaj tko zna da umire i da mu nema spasa, uz to ojačan narkoticima, nema potrebe za iskazivanjem ljudskosti ni prema drugima. Nema potrebe za poštovanjem tuđeg života, jer ako on umire zašto bi živio netko drugi? Takvim ljudima, pogotovo ako su laki na obaraču, oduzeti nečiji život i nije neki problem. U konačnici i kad jednog dana takva osoba izađe pred lice pravde, smrt možda bude brža od pravde.“ Time je, izraža-

13 Ibid.

vajući društvenu osodu prema počinitelju kaznenih djela razbojništva i ubojstva, novinar učinio nepravednu osudu svih osoba koje žive s HIV/AIDS-om, navevši da takvi ljudi u sebi ne sadrže ljudskosti i da su laki na obaraču. Ovakvo neoprezno i stigmatizirajuće izražavanje svakako je trebalo biti podložno korektivnoj uredničkoj intervenciji, koja je izostala. Tek u povodu obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a nalazimo korektnije i afirmativne novinske članke o HIV/AIDS-u. Tako je 30. studenoga 2007. godine u Večernjem listu objavljena priča djevojke koju je partner zarazio HIV-om. Njezina ispovijest prenesena je u cijelosti, bez novinarske intervencije. Bilo je i drugih informativnih članaka u različitim medijima, ali je tada bilo riječ ili o intervjuima s eminentnim medicinskim stručnjacima ili o tome da su medicinski stručnjaci samo pisali članke za pojedine medije. Kod stigmatizirajućih i senzacionalističkih medijskih napisa o HIV/AIDS-u nedostaje kritička reakcija civilnog društva kao i izricanje profesionalne osude spram nekorektnog rada medija i povreda Kodeksa časti hrvatskih novinara.

8.1. Neki primjeri osviještenog i korektnog izražavanja U Hrvatskoj je 2004. godine objavljen pojmovnik HIV/AIDS, stigma i diskriminacija na kojem su radili brojni stručnjaci, a koji pojašnjava koji je jezik korektno upotrebljavati kod izvještavanja o HIV/ AIDS-u. Ovdje, uz neke dodatke, reafirmiramo sadržaj toga pojmovnika. Osim što nosi primjere korektnog i osviještenog izražavanja, on sadrži i izvor osnovnih informacija o HIV/AIDS-u. U ovoj tablici navodimo primjere korektnog izražavanja koje je preporučio Afrički medijski ženski centar.14

Neki izrazi

Zašto?

Zamjena

Prijenosnik HIV/AIDS-a

Ovo je stigmatizirajući izraz koji implicira na jednu osobu kao prenositelja bolesti. Bolje je naglasiti da je HIV/AIDS bolest s kojom se može živjeti, nego se usredotočiti na status bolesti osobe.

HIV pozitivna osoba.

Ovaj izraz stigmatizira dijete i može se isto interpretirati da ono živi s HIV-om. To dijete ne mora uopće biti pozitivno, nego je možda ostalo bez jednog ili oba roditelja zbog HIV-a.

Dijete bez roditelja.

Ova riječ implicira nečiju slabost ili bespomoćnost.

Osoba koja živi s HIV-om.

Žrtva AIDS-a

14 Slijedi link http://www.awmc.com/pub/p-4680/e-4681/ch-4694

Dijete bez roditeljskog staranja.

Osoba koja živi s HIV/ AIDS-om ili osoba koja živi s AIDS-om.

45 | Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV i AIDS

AIDS siroče

Osoba/muškarac/žena koja živi s HIV-om.

Neki izrazi

Zašto?

Zamjena

AIDS test

Test pokazuje prisutnost antitijela HIV-a; dakle testira se prisustvo HIV-a, ne AIDS-a. AIDS je zadnja faza bolesti uzrokovane HIV-om.

Test na HIV. Testovi koji postoje određuju živi li osoba ili ne s HIV-om. Ti testovi traže prisutnost antitijela HIV-a u krvi osobe.

Uhvatiti, pokupiti AIDS

AIDS se ne može uhvatiti ili pokupiti. Ljudi se mogu inficirati HIV-om.

Inficirati se HIV-om.

Umrijeti od AIDS-a

AIDS nije bolest. To je sindrom – ili grupa bolesti – koja je rezultat slabljenja imunosti. To slabljenje uzrokovano je HIV-om i otvara vrata tijela "oportunističkim" bolestima – tj. onima koje iskorištavaju slabost imuniteta.

Umrijeti od (specifične) bolesti, kao što je tuberkuloza ili rak.

Ovo implicira da se HIV/AIDS ne može kontrolirati. To su senzacionalistički izrazi. Mogu dovesti do panike, diskriminacije i osjećaja beznađa.

Epidemija HIV-a.

Nesreća AIDS-a, AIDS kuga

Umrijeti od bolesti vezane uz AIDS.

Pandemija HIV-a.

Medijsko praćenje tema vezanih uz HIV i AIDS | 46

9. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu Pripremio: Kristijan Grđan

9.1.

Opis poslova nacionalnog savjetnika

Dana 18. rujna 2007. godine, Kristijan Grđan je počeo vršiti dužnost nacionalnog savjetnika za ljudska prava i HIV/AIDS pri UN Tematskoj skupini za HIV/AIDS. Ta dužnost sastoji se od sljedećeg opsega aktivnosti:

- savjetovanje UN Tematske skupine za HIV/AIDS o razvoju politika i doprinos kreiranju srateških inicijativa; - vođenje istraživanja u području ljudskih prava i HIV/AIDS-a; - razvoj politika i aktivnosti u vezi s navedenim područjima intervencije; - ocjenjivanje politika, programa i inicijativa nacionalnih partnera vezano uz projektne ciljeve i savjetovanje o mogućnostima podrške i razvoja novih projekata; - podupiranje programiranja, provedbe, praćenja i ocjene jednako kao i promocija ljudskih prava u području HIV/AIDS-a; - ocjenjivanje svih relevantnih normativnih i pravnih dokumenata; - savjetovanje nacionalnih partnera u formuliranju međunarodnih i nacionalnih zakona, pravilnika, vodiča i priručnika; - upoznavanje i treniranje nacionalnih i međunarodnih stručnjaka o najrelevantnijim međunarodnim i nacionalnim pravnim izvorima; - pripremanje nacrta i argumentacija nacionalnih i internacionalnih publikacija, uključujući i zakonske propise i pravilnike; - transferirati znanja o međunarodnim i nacionalnim kretanjima u vezi HIV/AIDS-a; - asistirati osoblju UN Tematske skupine i njihovoj svakodnevnoj interakciji s nacionalnim i međunarodnim partnerima tijekom pripreme različitih publikacija i pravnih dokumenata.

47 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

- savjetovanje UN Tematske skupine za HIV/AIDS kao i drugih nacionalnih provedbenih partnera o pitanjima vezanim uz HIV/AIDS i ljudska prava osoba koje žive s HIV-om te osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom (intravenski korisnici droga, seksualne radnice, zatvorenici, migranti, mladi, žene i muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima), zatim o zakonodavstvu i pravosudnim sustavima, izgradnji institucionalnih kapaciteta u području lobiranja i zagovaranja jednako kao i osnaživanje zajednice;

9.2.

Uvod

Od trenutka kada je preuzeo dužnost nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava pri UN Tematskoj skupini za HIV/AIDS pa do trenutka izrade ovog izvješća, g. Kristijan Grđan ukupno je obavio 20 različitih intervencija (2007. = 7, 2008. = 13). Najviše intervencija učinjeno je u suradnji s Hrvatskom udrugom za oboljele od HIV-a (HUHIV) i to ukupno 9, zatim na molbu UN Tematske skupine za HIV/AIDS kroz UNDP ukupno 7, na molbu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ukupno 2 te po 2 na molbu Centra za ljudska prava i Vlade Republike Hrvatske. Najviše intervencija odnosi se na davanje mišljenja o specifičnim situacijama (npr. kriminalizacija širenja HIV-a, sudski postupci, itd.), izradu argumentacija i prijedloga izmjena zakona i podzakonskih akata. Tablica br. 1 – statistika po tražitelju intervencije 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0

HUHIV

UNDP

HZJZ

CZLJP

VRH

Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 48

Tablica br. 2 – statistika po vrsti intervencije 8 7 6 5 4 3 2 1 0

Davanje mišljenja

Edukacija

Izrada dokumenata

Izrada korespodencije

Ostalo

Redovito se pratila dinamika rada Vlade RH i usvajanja predloženih zakonskih akata Hrvatskog sabora te pratila usklađenost novih zakonskih akata s principima zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om. Pratila su se i kretanja na međunarodnoj pravnoj razini, a napose razvoj prakse Europskog suda za zaštitu ljudskih prava. Ovaj Izvještaj slijedi Međunarodni vodič o HIV/AIDS-u i ljudskim pravima 15 i njegovih 12 načela. 15 International Guideliness on HIV/AIDS and Human Rights – 2006 consolidated version, UN OHCHR/UNAIDS, 2007.

9.3.

Međunarodni vodič za HIV/AIDS i ljudska prava te promjene u hrvatskom zakonodavstvu i praksi u 2008. godini

Vodič br. 1. – djelovanje države

Ovo je mjerilo djelomično zadovoljeno uspostavom i radom Nacionalnog povjerenstva za HIV/ AIDS te donošenjem Nacionalnog programa za suzbijanje HIV/AIDS-a 2005.-2010. Također, neki drugi nacionalni programi kao što su to npr. Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava 2008.-1011. te Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova sadrže pitanja vezana uz HIV i prevenciju. Kada je riječ o ljudskim pravima osoba koje žive s HIV-om, Nacionalno povjerenstvo za HIV/AIDS ima ovlasti utjecati na strateške dokumente i podzakonske akte. Ovlasti Nacionalnog povjerenstva su sadržane u čl. 2. Odluke o osnivanju Nacionalnog povjerenstva za suzbijanje HIV/AIDS-a16: „Zadaća Povjerenstva je da sustavno prati sva zdravstvena, etička, socijalna, pravna i druga pitanja u vezi širenja HIV/AIDS infekcije, izrađuje preporuke, mišljenja i izvješća o zdravstvenim, etičkim, socijalnim, pravnim i drugim pitanjima te daje smjernice za donošenje novih ili izmjene važećih propisa na ovom području.“

Potrebno je osnažiti položaj Nacionalnog povjerenstva za HIV/AIDS, u kontekstu aktivnije participacije pri izradi zakonskih akata i drugih nacionalnih dokumenata, kada je riječ o zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om te unutar povjerenstva osnovati stručnu radnu grupu koja bi se bavila specifično ljudskim pravima osoba koje žive s HIV-om. Takva radna grupa trebala bi imati za mandat povećanje sudjelovanja civilnog društva u donošenju strateških odluka i dokumenata.

Vodič br. 2. – podrška zajednici

Države trebaju osigurati, kroz političku i financijsku podršku, da se u svim fazama razvoja, programske implementacije i evaluacije HIV-specifičnih politika uključi zajednica te da su organizacije zajednice osnažene za provođenje svojih aktivnosti, uključivo u području etike, zakonodavstva i ljudskih prava.

16 NN, br. 10/03

49 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Države trebaju uspostaviti učinkovit nacionalni okvir radi odgovora na HIV koji osigurava koordiniran, participatoran, transparentan i vjerodostojan pristup, integrirajući HIV politike i programske obveze kroz sva polja rada vlade.

Zamjećuje se da se pitanje zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om često miješa s preventivnim aktivnostima. Tako je Ured za ljudska prava Vlade RH raspisao natječaj za sufinanciranje programa i projekata iz područja zaštite ljudskih prava za 2008. godinu u kojem je pozvao da se na natječaj prijave organizacije s programima HIV prevencije.

Potrebno je raspisati odgovarajuće natječaje u vezi s zaštitom prava osoba koje žive s HIVom, razviti kriterije procjene kvalitete programa/projekata te mehanizme njihove evaluacije. Država mora aktivnije poticati programe zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i voditi računa da ti programi imaju identitet zaštite ljudskih prava, neovisno o programima prevencije i isključivo zdravstvene podrške.

Vodič br. 3. – javnozdravstveno zakonodavstvo

Države trebaju revidirati i reformirati javnozdravstvene zakone kako bi osigurali da isti adekvatno pristupaju javnozdravstvenim pitanjima vezanim uz HIV, da odredbe tih zakona koje se odnose na uobičajene zarazne bolesti ne primjenjuju na neprimjeren način kada je riječ o HIV-u i da su u skladu s međunarodnim obvezama u području ljudskih prava.

Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 50

U 2007. godini revidiran je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti na način da se prije stupanja u radni odnos više ne obavlja testiranje na HIV. Međutim, i dalje se primjenjuju posebne mjere zaštite kod osoba koje su umrle od AIDS-a.

Vodič br. 4. – kazneno zakonodavstvo i penalni sustavi

Države trebaju revidirati i reformirati kazneno zakonodavstvo i penalne sustave da bi osigurali njihovu konzistentnost s međunarodnim obvezama u području ljudskih prava i da se isti ne zloupotrebljavaju kada je riječ o HIV-u ili da isti nisu usmjereni prema osjetljivim skupinama.

Kriminalizacija širenja HIV-a U pogledu hrvatskog kaznenog zakonodavstva nije došlo do specifičnih promjena u vezi s HIV/ AIDS-om. Tako i dalje postoji mogućnost kaznenog sankcioniranja za namjerno prenošenje HIV-a kao kazneno djelo prenošenja spolne bolesti ili kazneno djelo teške tjelesne ozljede. Slučajevi sumnje na namjerno širenje HIV-a koji su se pojavili u zadnjih par godina još nisu došli do razine kaznenog progona. U praksi postoji problem s prijavljivanjem sumnje na namjerno širenje HIV-a i obvezama zdravstvenih djelatnika, kao i njihovom mogućom kaznenom odgovornošću radi neprijavljivanja takve sumnje. Ne postoji specifična suradnja između zdravstvenih djelatnika, policijskih službenika i državnih odvjetnika kada je riječ o kaznenom progonu osoba za koje se sumnja da namjerno šire HIV.

Valjalo bi uspostaviti zajedničke standarde na razini Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog odvjetništva RH i Ravnateljstva policije u postupanju prema osobama koje žive s HIV-om, kada je riječ o kaznenom progonu zbog sumnje na namjero širenje HIV-a.17

Dana 2. srpnja 2008. godine Hrvatski sabor usvojio je Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela.18 Ovaj zakonski akt proizlazi iz obveza Republike Hrvatske prema Europskoj uniji. Riječ je o zakonskom aktu koji se temelji na građanskoj solidarnosti prema žrtvama kaznenih djela nasilja i to onih najtežih, kaznenog djela teške tjelesne ozljede i kaznenog djela ubojstva. Riječ je o novčanoj naknadi koju država isplaćuje u zakonom propisanoj visini neposrednim i posrednim žrtvama kaznenih djela nasilja.19 Za ostvarenje prava dovoljno je da je djelo prijavljeno i zavedeno kao takvo pri ustrojbenim jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova ili pri Državnom odvjetništvu RH, pri čemu je neodlučno je li počinitelj djela poznat. Ovaj zakonski akt zanimljiv je za kontekst HIV/AIDS-a kada je riječ o slučajevima gdje se sumnja na namjerno širenje HIV-a. Naime, s obzirom da hrvatsko zakonodavstvo daje mogućnost progona zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede, kada je riječ o prenošenju HIV-a, to otvara i mogućnost davanja novčane naknade žrtvi takvog djela.

U Republici Hrvatskoj ne kažnjavaju se seksualni odnosi među osobama istog spola,20 a dob pristanka jednaka je za sve oblike seksualnih odnosa.21 Kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje se na diskriminatoran način kada je riječ o počinjenju kaznenih djela protiv spolne slobode i ćudoređa.

17 U tom kontekstu također bi trebalo uspostaviti standarde postupanja prema oštećenim osobama i svjedocima kako ne bi došlo do nepotrebnog izlaganja njihove privatnosti. 18 NN, br. 80/08. 19 Neposrednom žrtvom smatra se osoba koja je kaznenim djelom izravno oštećena, a posrednom žrtvom smatra se osoba koja je kaznenim djelom neizravno ođtećena (npr. da je zakonski nasljednik neposredne žrtve). 20 Dekriminalizacija istospolnih odnosa među odraslim osobama je nastupila još 1977. godine. 21 Izjednačavanje dobi pristanka na spolni odnos kada je riječ o osobama istog i različitog spola nastupilo je tek 1998. godine. Tako se pravno relevantnim uzima pristanak osobe starije od četrnaest, a mlađe od osamnaest godina. Pristanak na spolni odnos od strane osobe mlađe od četrnaest godina nije pravno relevantan, a maloljetna ili punoljetna osoba koja s osobom mlađom od četrnaest godina ima spolne odnose može biti kazneno gonjena zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom (čl. 192. Kaznenog zakona).

51 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Kriminalizacija istospolnih odnosa i dob pristanka

Kriminalizacija seksualnog rada Seksualni rad ili prostitucija se u Republici Hrvatskoj tretira kao prekršaj odavanja prostituciji.22 U 2007. godini zabilježeno je 159 prekršaja odavanja prostituciji,23 dok je u 2008. godini zabilježeno 162 takva prekršaja.24 Prekršajno se kažnjava i omogućavanje prostitucije koje se odvija najčešće na način da neka osoba drugoj omogući vršenje prostitucije u njenom stanu ili kakvoj drugoj prostoriji uz novčanu naknadu (tzv. posteljarstvo).25 U 2007. godini zabilježeno je ukupno 51 takav prekršaj.26 U sudskoj praksi prekršaj odavanja prostituciji tretira se samo onda kada je riječ o aktivnosti kojom se osoba bavi učestalo radi zarade i kojoj takva aktivnost predstavlja jedini izvor prihoda, dok je sudska politika kažnjavanja blaga – izriču se novčane kazne, koje okrivljenice (u praksi je najčešće riječ o ženama) kada se nakupi nekoliko kazni, u dogovoru sa sucem mijenjaju za izdržavanje zatvorske kazne.27 Kao oblik kaznene sankcije, osobi koja je počinila prekršaj odavanja prostituciji, ukoliko je zaražena HIV-om ili drugom spolno-prenosivom bolešću, može se izreći i zaštitna mjera obveznog liječenja.28 U praksi se ovakvi slučajevi ne bilježe, jer u prekršajnom postupku nije moguće dokazati postojanje ovakvih zaraznih bolesti kod okrivljenica zbog izostanka medicinske dokumentacije i drugih potrebnih dokaza.29

Slijedeći preporuke izražene u publikaciji „HIV/AIDS u zakonodavstvu RH“ (Turković et al, UNDP 2006.) valjalo bi povesti javnu raspravu o dekriminalizaciji „odavanja prostituciji“.

Kriminalizacija zlouporabe droga Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 52

Korištenje droga30 kao i promet njima u Republici Hrvatskoj je također kriminaliziran. U 2007. godini zabilježeno je ukupno 3.095 kaznenih djela vezanih uz kriminalitet droga dok je za prvih pet mjeseci u 2008. godini zabilježeno ukupno 2.406 takvih kaznenih djela.31 Pored kaznene odgovornosti postoji i prekršajna odgovornost zbog zlouporabe droga, pa je tako u 2007. godini

22 Sukladno čl. 12. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 23 Prekršaji iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira 2002.-2007., MUP RH – Kabinet ministra – Odjel za analitiku i razvoj, 2008. 24 Pregled osnovnih sigurnosnih pokazatelja I.-V. 2008. godine u Republici Hrvatskoj, MUP RH – Kabinet ministra – Odjel za analitiku i razvoj, 2008. 25 Sukladno čl. 7. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 26 Bilješka br. 25. 27 Iz osobne komunikacije sa sutkinjom Jadrankom Pamić, dipl. iur., predsjednicom Dežurne službe Prekršajnog suda u Zagrebu. 28 Sukladno čl. 34. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 29 Iz osobne komunikacije sa sutkinjom Brankom Žigante-Živković, dipl. iur., Visoki prekršajni sud RH. 30 Bez obzira na naziv Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga, termin „opojne droge“ valja izbjegavati, jer se kriminalitet povezan s korištenjem droga može odnositi i na droge koje nisu opojne. 31 Pregled osnovnih sigurnosnih pokazatelja I.-V. 2008. godine u Republici Hrvatskoj, MUP RH – Kabinet ministra – Odjel za analitiku i razvoj, 2008.

zabilježeno 1.892 prekršaja iz Zakona o sprječavaju zlouporabe opojnih droga dok je za prvih pet mjeseci u 2008. godini zabilježeno ukupno 1.396 takvih prekršaja.

Kazneni postupci i HIV/AIDS Sukladno postojećoj praksi Vrhovnog suda RH nalazim da se u kaznenim predmetima okrivljenicima pozitivan HIV status uzima kao olakotna okolnost prilikom izricanja kaznene sankcije, odnosno osuđenicima se HIV pozitivan status kao okolnost koja se naknadno dogodila, može uzeti kao razlog za izvanredno ublažavanje kazne, što je u skladu s preporukom br. 21e) Međunarodnog vodiča o HIV/AIDS-u i ljudskim pravima.32

Postupak prema osobama koje žive s HIV-om u zatvorskom sustavu Centar za savjetovanje i testiranje je otvoren pri Zatvorskoj bolnici, a autoru Izvješća nisu dostupni podaci o eventualnim diskriminatornim postupcima prema zatvorenicima. Pružanje zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj je centralizirano pa za sada postoji samo jedna Zatvorska bolnica, i to u Zagrebu.

Vodič br. 5. – antidiskriminacijsko zakonodavstvo Države trebaju uvesti ili ojačati antidiskriminacijske i druge protektivne zakone koji štite osjetljive grupe, osobe koje žive s HIV-om i osobe s invaliditetom u javnom i privatnom sektoru, koji će osigurati privatnost, povjerljivost i etičnost u istraživanjima koja uključuju ljudske subjekte, imati naglasak na edukaciji i razumijevanju te ostvarenje učinkovite i brze administrativne i građanske mehanizme pravne zaštite.

Zakon o suzbijanju diskriminacije U pogledu antidiskriminacije u normativnom smislu Hrvatska je učinila golem pomak donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije. Još je u kolovozu 2007. godine na međunarodnoj konferenciji o ravnopravnosti spolova održanoj u Zagrebu, potpredsjednica Vlade i ministrica Jadranka Kosor najavila inicijativu Vlade da donese jedinstven zakon o suzbijanju diskriminacije. Ta najava nije bila neočekivana s obzirom da je Hrvatska već ranije preuzela obvezu opsežnijeg suzbijanja diskriminacije, a raniji pokušaji pronalaska adekvatnog rješenja nisu urodili plodom. Tako je unutar Nacionalnog povjerenstva za zaštitu ljudskih prava još 2005. godine bila uspostavljena Stručna radna skupina za suzbijanje 32 Kao u odluci VSRH I Kr 217/2000-3 od 9. siječnja 2001. godine.

53 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Valjalo bi poraditi na decentralizaciji pružanja zdravstvenih usluga u zatvorskom sustavu RH te usluge savjetovanja i testiranja na HIV i druge spolno prenosive bolesti pružati na više lokacija unutar zatvorskog sustava.

svih oblika diskriminacije koja je imala zadaću donijeti Nacionalnu strategiju za suzbijanje svih oblika diskriminacije. Mada je stručna radna skupina izradila nacrt strategije ona nikad nije bila prihvaćena od strane Koordinacije Vlade.33 U svojem Izvješću o napretku Hrvatske u pristupu EU, Europska komisija kritizirala je Vladu RH zbog inertne politike prema suzbijanju diskriminacije, navodeći da su do tada poduzete mjere bile nedostatne i da je podrška žrtvama diskriminacije marginalna te da su tijekom 2007. godine zabilježeni i brojni homofobični incidenti.34 Prijedlog Zakona o suzbijanu diskriminacije našao se u javnoj raspravi početkom 2008. godine. Javnu raspravu koordinirao je Ured za ljudska prava Vlade RH, a izrada nacrta prijedloga zakona vršena je od strane stručne radne skupine Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.35 Na molbu Ureda za ljudska prava Vlade RH dana 13. ožujka 2008. godine, autor Izvješća je sudjelovao u svojstvu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava na radnom sastanku vezanom uz nacrt prijedloga Zakona o suzbijanju diskriminacije te kasnije izdao pisano mišljenje, koje slijedi: „Generalno smatram da valja pozdraviti inicijativu donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije. I kada smo u 2006. godini predložili paket promjena potrebnih za zaštitu ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om, držali smo se stajališta da nije potrebno donošenje specifičnog zakonskog akta, već onog koji bi općenito regulirao prava svih vulnerabilnih društvenih skupina, pa u tom pogledu i osoba koje žive s HIV-om. U kontekstu HIV/AIDS-a ističem da nema posebne odredbe koja jamči prava osoba koja žive s HIVom, ali smatram da je HIV status obuhvaćen osobinom zdravstvenog stanja iz čl. 1. st. 1. nacrta zakonskog prijedloga te da se na kontekst HIV/AIDS-a mogu primijeniti i na ostale odredbe istog. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 54

U čl. 1. utvrđuje se predmet zakona. U stavku 5. toga članka smatra se da propuštanje razumne prilagodbe osobama s invaliditetom predstavlja diskriminaciju u smislu toga zakonskog propisa, osim ako ne predstavlja nerazuman teret. Takva prilagodba može se odnositi na prilagodbu radnog mjesta za osobe s invaliditetom ako takva prilagodba ne bi ugrozila gospodarske interese poslodavca. S obzirom da je invaliditet generalno percipiran kao status koji se može odrediti u specifičnom postotku (npr. kroz primjenu odredaba Zakona o listi tjelesnih oštećenja), upitno je da li se to u praksi može primjenjivati na osobe koje žive s HIV-om ako se njihovo stanje ne može smatrati invaliditetom. Naime, u praksi se može dogoditi da je potrebna privremena prilagodba radnog mjesta osobe koja živi s HIV-om zbog njezinog zdravstvenog stanja, a da to istovremeno ne predstavlja invaliditet. Tome treba nadodati, da pojam invaliditeta nije zakonski određen pa njegovo tumačenje može biti prepušteno razvoju prakse.

33 Koordinacija Vlade je interno tijelo Vlade RH na kojem se pregledavaju nacionalni dokumenti i drugi pravni akti prije njihovog predstavljanja na sjednici Vlade RH ili upućivanja u parlamentarnu proceduru. 34 Mada se brojni homofobični incidenti bilježe i ranijih godina ovo je prvi put da je iste posebno spomenula Europska komisija u svojem Izvješću o napretku. To iz razloga što su predstavnici nevladinih organizacija za zaštitu prava seksualnih i rodnih manjina održali još u ožujku 2007. godine sastanak s Visokim povjerenikom Europske komisije za proširenje, g. Oliem Rehnom i ukazali mu na primjere homofobije u hrvatskom društvu, s posebnim osvrtom na izostanak adekvatne podrške žrtvana diskriminacije u radu policije i pravosuđa, v. Izvješće o stanju prava seksualnih i rodnih manjina za 2007. godinu, Pravni tim Iskoraka i Kontre, 2008. 35 Suprotno praksi Vlade, pri izradi nacrta prijedloga zakonskih akata u izradu nacrta prijedloga Zakona o suzbijanju diskriminacije, kod odabira članova radne grupe prednost je dana akademskoj zajednici.

Pohvalno je da se težim oblikom diskriminacije smatra kada je diskriminacija počinjena po više osnova, što je za problematiku HIV/AIDS-a posebno značajno. Naime, za HIV/AIDS su značajne i one društvene skupine koje su zbog stigme i diskriminacije podložnije transmisiji HIV-a. Pogotovo zato što je određeno u čl. 6. st. 2. nacrta zakonskog prijedloga da će sud voditi računa o okolnosti da je riječ o višestrukoj diskriminaciji pri utvrđivanju visine naknade nematerijalne štete te pri odmjeravanju kazne prema prekršajnim odredbama nacrta zakonskog prijedloga. U čl. 9. st. 2. alineji 6. nacrta zakonskog prijedloga ističe se da se diskriminacijom ne može smatrati, inter alia, pogodovanje osoba s invaliditetom u cilju njihove zaštite. U ovom dijelu vrijedi isti argument kao i za čl. 1. st. 5. nacrta zakonskog prijedloga.

Treba pohvaliti inicijativu da se organizacije civilnoga društva mogu priključiti parničnom postupku u svojstvu umješača kada je riječ o diskriminaciji. Odredba iz čl. 21. st. 1. nacrta predloženog zakona propisuje da se na strani osobe koja tvrdi da je žrtva diskriminacije može pridružiti kao umješač tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku. U stavku 3. predloženoga članka određeno je da umješač ima sva prava koja pripadaju umješaču u postupku. Međutim, određuje se u st. 4. toga članka da bez obzira na ishod postupka, umješač sam snosi troškove svoga sudjelovanja u parnici. Dakle, to će se odnositi i na one situacije kada odluka suda bude u korist strane kojoj se priklonio umješač. To je protivno odredbi iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koja kaže da je stranka koja u cjelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove (citat odredbe iz pročišćenog teksta ZPP-a koji je izradio Korekt d.o.o.). Ovakvo protivljenje odredbama parničnog postupka za umješača u položaju suparničara otvara mogućnost preispitivanja ustavnosti na takvoj odredbi utemeljene sudske odluke, kao i opće ocjene ustavnosti samoga zakona. U ostalim segmentima nacrta predloženog zakona nemam bitnih primjedbi.“ Bez obzira na dostavljene primjedbe, Vlada RH uputila je dana 15. svibnja 2008. godine u parlamentarnu proceduru Zakon o suzbijanju diskriminacije u nepromijenjenom obliku. Tijekom procedure, sukladno mišljenju o položaju umješača, Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora postavio je amandman na Zakon o suzbijanju diskriminacije, tražeći da se odredba iz st. 4. čl. 21. briše.36 Slijedom toga, Vlada RH povukla je tu odredbu iz Konačnog prijedloga Zakona o suzbijanju diskriminacije. Nakon burne javne rasprave koja je uslijedila, Zakon je ipak usvojio Hrvatski sabora u prvobitnom obliku. Valja reći da je Zakon o suzbijanju diskriminacije jedan vrlo kvalitetan zakonski dokument, među zakonskim dokumentima koje je predlagala Vlada RH bez obzira na političku orijentaciju. U pogledu osoba koje žive s HIV-om on donosi sljedeće mogućnosti: - brani diskriminaciju po osnovi zdravstvenog stanja, dakle pozitivnog HIV statusa per se; 36 Mišljenje Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora, Kristijan Grđan izdao je u svojstvu predstavnika Pravnog tima Iskoraka i Kontre.

55 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Nemam primjedbi u vezi s odredbama glave IV. koje se tiču postupka pred sudom od čl. 16. do čl. 20. nacrta zakonskog prijedloga.

- brani i smatra težim oblikom diskriminacije višestruku diskriminaciju gdje u obzir dolaze HIV pozitivan status i neka druga karakteristika (npr. spolna orijentacija, društveni položaj itd.); - određuje nadležnost Pučkog pravobranitelja za postupanje u slučajevima diskriminacije te proširuje njegove ovlasti; - organizacijama civilnog društva otvara mogućnost sudjelovanja u građanskoj parnici u svojstvu umješača na strani žrtve diskriminacije;37 - organizacijama civilnog društva otvara mogućnost podnošenja udružne tužbe protiv pravne ili fizičke osobe za koju se smatra da je diskriminirala više osoba po istoj diskriminacijskoj osnovi.38

Zakon o suzbijanju diskriminacije stupa na snagu 1. siječnja 2009. godine. Organizacije civilnog društva trebaju se aktivno uključiti u provedbu Zakona o suzbijanju diskriminacije kroz korištenje instituta pritužbe Pučkom pravobranitelju, umješača i udružne tužbe.

Zakon o ravnopravnosti spolova Nadalje, u 2008. godini usvojen je i novi Zakon o ravnopravnosti spolova kojim je reafirmirana ranija zabrana diskriminacije po osnovi spola, spolne orijentacije i bračnog statusa. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 56

Aktivnosti za izmjene podzakonskih akata koji reguliraju rad policijskih službenika te čuvara/zaštitara u privatnoj zaštiti U 2008. godini Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a (HUHIV) pokrenula je inicijativu za izmjene podzakonskih akata koji reguliraju rad policijskih službenika te čuvara/zaštitara u privatnoj zaštiti. U tom djelu, UN Tematska skupina za HIV je udruzi pružila svoju podršku kroz davanje mišljenja, sastavljanje potrebne korespondencije za Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstvo unutarnjih poslova, izradu nacrta prijedloga izmjena navedenih propisa te davanje uputa o načinu zagovaranja za te izmjene. Za sada je otvorena komunikacija između udruge i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstva unutarnjih poslova, a očekuje se da će o temi izmjene navedenih podzakonskih akata raspraviti i Nacionalno povjerenstvo za HIV/AIDS na nekom od sljedećih sastanaka.

37 Umješač ima sva prava koja mu u parničnom postupku pripadaju sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku. On može na strani žrtve diskriminacije iznositi dokaze i činjenice za koje smatra da su relevatne i da mogu pomoći žrtvi diskriminacije u datom predmetu. Sličan položaj imaju u svojstvu tzv. prijatelja suda međunarodne nevladine organizacije pred Europskim sudom za zaštitu ljudskih prava. 38 Ova mogućnost može biti zanimljiva kao sredstvo koje se može iskoristiti pri strateškoj litigaciji za HIV pozitivne policijske službenike ili zaštitare/čuvare u privatnoj zaštiti. Naime, organizacija civilnog društva mogla bi kroz udružnu tužbu zahtijevati od suda da oglasi nezakonitim postupak Ministarstva unutarnjih poslova kojim uskraćuje dopusnice za rad policijskim službenicima ili čuvarima/zaštitarima u privatnoj zaštiti na temelju diskriminatornih podzakonskih akata.

Pravilnik o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom Dana 12. travnja 2008. godine stupio je na snagu Pravilnik o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (NN, br. 39/08.). U čl. 5. st. 3 propisano je da je kod zdravstvenog pregleda za sve osobe potrebno u anamnezi ciljano ispitati jesu li bolovale ili boluju od spolnih bolesti kao što su sifilis, gonoreja, HIV/AIDS te da je također potrebno ponuditi testiranje na HIV ili sifilis. U čl. 4. toga Pravilnika propisano je da će tražitelj azila nakon zdravstvenog pregleda dobiti certifikat koji je obvezan priložiti zahtjevu za davanje azila, s time da pozitivan nalaz neke kronične bolesti ne može utjecati na odluku o dobivanju statusa azilanta. Navedene odredbe su dvojbene jer je njihov sadržaj nelogičan. Naime, ako pozitivan nalaz neke kronične bolesti ne može utjecati na odluku o dobivanju statusa azilanta, onda je sasvim nepotrebno izdavati zdravstveni certifikat koji su tražitelji azila dužni priložiti zahtjevu za odobravanje statusa azilanta. U primjeni to otvara mogućnost za zloupotrebe, a posebice kada je riječ o HIV/AIDS-u.

Navedeni Pravilnik treba revidirati tako da se izostave specifične odredbe vezane uz spolno prenosive bolesti.

Vodič br. 6 – pristup prevenciji, liječenju, brizi i podršci Države trebaju putem zakonodavstva regulirati sva dobra vezana uz HIV, usluge i informacije, kako bi se osigurala široka dostupnost kvalitetnih preventivnih mjera i usluga, adekvatna prevencija HIV infekcije i informacije o mogućnostima brige i podrške, kao i sigurno i učinkovito liječenje po prihvatljivoj cijeni. Države također trebaju poduzeti mjere nužne da osiguraju svim osobama, na osnovi održivosti i jednakosti, dostupnost kvalitetnih dobara, usluga i informacija o prevenciji HIV/AIDS-a, liječenju, brizi i podršci, uključujući antiretroviralne i druge sigurne i učinkovite lijekove, dijagnostičke i srodne tehnike za preventivnu, kurativnu i palijativnu brigu spram HIV-a i vezanih oportunističkih infekcija i stanja. Države trebaju poduzeti takve mjere kako na nacionalnim tako i na međunarodnim razinama s posebnom pozornošću prema osjetljivim pojedincima i populacijama.

39 UNHCR Health Policy on AIDS, February 15th, 1988.

57 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Izbjeglice i tražitelji azila ne smiju se podvrgavati posebnim mjerama u vezi HIV infekcije, kao što nema niti opravdanja za testiranjem na HIV na temelju kojeg bi se osobi uskratilo pravo na azil.39 Mada odredbe ovog pravilnika ne traže mandatorno testiranje na HIV radi izdavanja zdravstvenog certifikata, ciljano ispitivanje o HIV-u ipak predstavlja specifičnu intervenciju u vezi HIV statusa. Iako je preporučljivo da se tražiteljima azila omogući testiranje na HIV, takvo testiranje mora se provoditi po principu dostupnosti, dobrovoljnosti i anonimnosti.

U okviru Nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a navedene su mjere kojima se nastoji održati standarde adekvatne zdravstvene zaštite u kontekstu ove međunarodne preporuke. Nakon prestanka dotoka sredstava iz GFATM-a, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nastavilo je sufinancirati programe prevencije HIV/AIDS-a. Antiretroviralna terapija dostupna je u Republici Hrvatskoj za sve osobe koje žive s HIV-om, a financijska sredstva odobrava Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

Vodič br. 7 – usluge pravne podrške Države trebaju provoditi i poticati usluge pravne zaštite kojima će se osobe zahvaćene HIVom educirati o svojim pravima, kojima će se pružiti besplatne pravne usluge radi korištenja tih prava, razviti stručna praksa o HIV-specifičnim pravnim pitanjima te poboljšati pravna zaštita osim pred sudovima i pred ministarstvima pravosuđa, tijelima pravobranitelja, jedinicama zdravstvene inspekcije i povjerenstvima za zaštitu ljudskih prava.

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći

Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 58

U 2008. godini nalazim značajan napredak na području zakonske regulative besplatne pravne pomoći koji je obilježen donošenjem Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.40 Njime će se omogućiti organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom osoba koje žive s HIV-om da se, uz zakonski propisane uvjete, registriraju pri Ministarstvu pravosuđa kao organizacije ovlaštene za pružanje besplatne pravne pomoći. Iste će moći pružati pravnu zaštitu pojedincima na temelju uputnice Ministarstva pravosuđa, koje će se početi izdavati najranije nakon 1. veljače 2009. godine. Organizacije registrirane za pružanje pravne pomoći moći će tu pomoć pružati i bez uputnice Ministarstva pravosuđa, ali na teret vlastitih sredstava.

Pravna zaštita od strane Pučkog pravobranitelja RH Donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije u osobi Pučkog pravobranitelja osnovano je središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije. Danim zakonskim ovlastima, Pučki pravobranitelj bit će ovlašten pružati pravnu pomoć osobama prije pokretanja sudskog postupka, što otvara mogućnost pružanja pravnog savjetovanja osobama ili organizacijama koje su mu se obratile i u vezi diskriminacije po osnovi HIV statusa.

Zaštita prava pacijenata Odlukom br U-I/4892/2004 od 12. ožujka 2008. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je odredbu iz čl. 35. Zakona o zaštiti prava pacijenata. Time je ukinuta mogućnost da se pacijent može na rad zdravstvenog djelatnika žaliti ravnatelju ustanove u kojoj taj djelatnik radi ili Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata. Odluka suda slijedi Ustavna načela da država mora

40 Za detalje pogledati poglavlje ovog izvješća koje se odnosi na zakonodavne promjene u 2008. godini.

pružiti mehanizme odgovarajuće pravne zaštite. Kako ravnatelji zdravstvenih ustanova, odnosno Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, ne vode vrste postupaka nad kojima se može tražiti sudska zaštita, to je Ustavni sud s pravom ukinuo navedene odredbe. „U reguliranju zaštite prava pacijenata, kad ih je već proklamirao, popisao i propisao, zakonodavac se mora poslužiti jasnom, preciznom i potpunom regulacijom postupaka odlučivanja o njima, a ne prepustiti ih u cijelosti prostoru neograničene diskrecijske prosudbe odgovornih osoba ili povjerenstava“ – iz odluke Ustavnog suda. Pacijent čija su prava povrijeđena uvijek se može obratiti s pritužbom nadležnoj inspekciji Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi ili Pučkom pravobranitelju, a zaštitu svojih prava tužbom zahtijevati pred nadležnim sudovima. U smjeru zaštite prava osoba koji žive s HIV-om, organizacije civilnog društva trebale bi organizirati edukativne sadržaje za osobe koje žive s HIV-om i članove njihovih obitelji. U 2008. godini HUHIV je pokrenuo pravno savjetovalište za osobe koje žive s HIV-om koje provodi odvjetnički ured u Zagrebu. U praksi se pokazalo da je temeljem ugovora sklopljenog s odvjetničkim uredom, isti bio ovlašten isključivo pružati pravne savjete dok nije postojala mogućnost pravnog zastupanja.

Vodič br. 8 – žene, djeca i druge osjetljive grupe Države trebaju, u suradnji i uz pomoć zajednice, promovirati suportivno okruženje za žene, djecu i druge osjetljive grupe, adresirajući predrasude i nejednakost kroz dijalog zajednice, posebno dizajnirane socijalne i zdravstvene usluge te podršku grupama zajednice. Po pitanju zaštite prava žena i djece u Republici Hrvatskoj postoje različiti institucionalni mehanizmi, kao što su to Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova te Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. Ured za ljudska prava Vlade RH provodi programe suzbijanja trgovine ženama i podupire javne kampanje. Postoje i brojne, vrlo aktivne organizacije za zaštitu prava žena, koje se ponajviše bave zaštitom žena od obiteljskog nasilja, seksualne eksploatacije, trgovine i ropstva. Druge organizacije bave se pružanjem pravne pomoći ženama, pružanjem psihosocijalne podrške ženama, pravima lezbijki i biseksualnih žena, te istraživanjima i edukacijom. Feminističke organizacije u Republici Hrvatskoj djeluju i kroz krovnu organizaciju – Žensku mrežu Hrvatske. Organizacije civilnog društva ne bave se specifično pravima žena koje žive s HIV-om, ali u svojem radu ističu njihovu osjetljivost na HIV kada je riječ o seksualnoj eksploataciji žena ili drugim oblicima seksualnog nasilja. Postoje i brojne, vrlo aktivne organizacije civilnog društva za zaštitu prava žena i djece, dok se ponajviše ističu ženske organizacije koje se bave nasiljem u obitelji i pružanjem zaštite ženama

59 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Organizacije civilnog društva trebaju iskoristiti odredbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći poradi osiguravanja besplatnog pravnog zastupanja u predmetima gdje je ono potrebno.

žrtvama obiteljskog nasilja. Potonji programi uživaju i značajnu materijalnu podršku države i to na liniji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. U Republici Hrvatskoj djeluje i Ured za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga, a intravenski korisnici droga primaju podršku putem organizacija civilnog društva čiji programi su također materijalno potpomognuti od strane države. U Republici Hrvatskoj provode se i programi smanjenja štete za ulične seksualne radnice koji su sufinancirani od strane države, ali je ipak riječ o sektoru prema kojem je usmjerena marginalna društvena pozornost. U pogledu prevencije HIV-a u ženskoj populaciji nekoliko odredaba nosi i Nacionalna politika promicanja ravnopravnosti spolova, međutim, riječ je uglavnom o odredbama koje su prepisane iz Nacionalnog programa prevencije HIV/AIDS-a. U Republici Hrvatskoj visoko je prevalentno nasilje protiv žena koje se najčešće odvija u obitelji. U 2007. godini zabilježeno je ukupno 5.087 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, dok je za prvih pet mjeseci 2008. godine zabilježeno ukupno 4.964 takva prekršaja.41 Mada poduzima opsežne mjere borbe protiv nasilja u obitelji,42 Republika Hrvatska još uvijek ne uspijeva smanjiti visoku prevalentnost takvog nasilja. U 2008. godini u suradnji države i organizacija civilnog društva pokrenuta je i javna kampanja protiv nasilja u obitelji, seksualnog nasilja i eksploatacije žena.

Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 60

Žene su i žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i ćudoređa, pa je tako u 2007. godini zabilježeno 51 kazneno djelo silovanja (od toga 9 pokušaja), a za prvih pet mjeseci 2008. ukupno 52 takva djela (od toga 14 pokušaja).43 Nije mi poznato primjenjuju li se u praksi posebne profilaktičke mjere za žene žrtve kaznenog djela silovanja. Bilježi se i visoka prevalencija diskriminacije žena u području rada, a o čemu svjedoči i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svojem izvješću za 2007. godinu. Pravobraniteljica navodi brojne primjere diskriminacije, nasilja, spolnog uznemiravanja i drugih vrsta uznemiravanja protiv žena na radnom mjestu. Tako izdvaja i konkretan primjer žene koju je poslodavac pred kolegama na radnom mjestu upitao „Jel’ te muž sinoć j...?“44 U pogledu zaštite zdravlja djece i adolescenata, potrebno je uvesti zaseban predmet spolnog odgoja u redovan osnovno i srednjoškolski sustav. Kreirana su i odobrena dva programa zdravstvene zaštite (od udruga GROZD i Forum za slobodu odgoja) koji će se provoditi kao dopunske nastavne aktivnosti. Oba programa su trenutno u eksperimentalnoj primjeni u desetak hrvatskih škola, a sadrže informacije o spolno prenosivim bolestima i HIV/AIDS-u. Oba programa sastavljena su tako da bi se pitanjima spolnosti u jednoj školskoj godini trebalo posvetiti svega dva sata, što naravno nije dovoljno. Zbog nedostatka adekvatnog spolnog odgoja i provedbe neprimje-

41 Pregled osnovnih sigurnosnih pokazatelja za I.-V. 2008. godine u Republici Hrvatskoj, MUP RH – Kabinet ministra – Odjel za analitiku i razvoj, 2008. 42 Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je 2006. godine objavilo Protokol o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji koji je obvezujuć za državne službe kao što su policija, zdravstvene ustanove, socijalne službe i ostale službe koje se susreću sa slučajevima nasilja u obitelji. 43 Ibid. 44 Izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, 2008.

renih programskih sadržaja,45 međunarodne organizacije INTERIGHTS i Centar za reproduktivna prava podnijele su protiv Republike Hrvatske pritužbu Europskom Socijalnom vijeću tvrdeći da je učinila prekršaj u odnosu na Europsku socijalnu povelju. Nacionalno povjerenstvo za HIV/AIDS trebalo bi evaluirati rezultate provedbe eksperimentalnih programa udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja u kontekstu edukacije o spolno prenosivim bolestima i HIV/AIDS-u. U izvještajnom razdoblju nije došlo do promjene zakonodavstva u smislu da bi se maloljetnim osobama dalo pravo pristanka na savjetovanje i testiranje na HIV.

Osobe koje pružaju seksualne usluge Valja imati na umu da su žene koje pružaju seksualne usluge često izložene fizičkom i seksualnom nasilju što povećava njihovu osjetljivost na HIV. Tu posebno u obzir dolazi ulična prostitucija, jer zbog stigme koja je vezana uz seksualni rad. žrtve nasilja nisu sklone prijavljivanju i traženju pomoći od nadležnih zaštitnih službi. Žene su izložene kako izravnom tako i neizravnom nasilju (kao svjedokinje nasilja protiv drugih žena).46

Prekršajni progon osoba koje se bave pružanjem seksualnih usluga, a koje su istovremeno žrtve nasilja, vodi prema sekundarnoj viktimizaciji što povećava osjetljivost na HIV. Nadalje, ima i primjera policijskog nasilja i iskorištavanja osoba koje se bave pružanjem seksualnih usluga, a što se ne sankcionira. Osobe koje se bave pružanjem seksualnih usluga treba uzeti u obzir kao visokoosjetljivu društvenu skupinu, čija osjetljivost je uvjetovana s više različitih osnova. U kontekstu zaštite ljudskih prava nije dovoljno fokusirati se isključivo na programe smanjenja štete, već treba razvijati programe socijalne zaštite osoba koje pružaju seksualne usluge i ponuditi izlazne programe kao alternativu bavljenju seksualnim radom.

45 Provedba programa Teen STAR koji je negativno ocijenjen od strane Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljice za djecu, tema o seksualnosti na satovima Katoličkog vjeronauka, te maloj pozornosti pitanjima seksualnosti na satovima biologije i etike. 46 Romero-Daza N. et al., 2005. „Conceptualizing the impact of indirect violence on HIV risk among women involved in street-level prostitution“, Agression and Violent Behaviour, 10:153-170 47 Weber E.A. et al., 2001. Sex trade involvement and rates of human immunodeficiency virus positivity among young gay and bisexual men. International Journal of Epidemiology 2001;30:1449-1454

61 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Mada mnogo rjeđe, seksualnim radom bave se i gej i biseksualni muškarci. Osim s rizičnim seksualnim ponašanjima i korištenjem droga, osjetljivost na HIV povezana je i s nepovoljnim životnim uvjetima.47

Vodič br. 9 – mijenjanje diskriminatornih stavova kroz edukaciju, treniranje i medije Države trebaju promovirati široku i stalnu distribuciju kreativnih edukacijskih, treninških i medijskih programa koji su eksplicitno dizajnirani radi promjene stavova diskriminacije i stigme povezane s HIV-om prema razumijevanju i prihvaćanju. U pogledu informiranja i borbe protiv stigme primjećeno je da se organizacije civilnog društva pretežno bave zdravstvenim aspektima HIV/AIDS-a, dok je manje pozornosti posvećeno borbi protiv stigme i društvenom prihvaćanju osoba koje žive s HIV-om. Internetska stranica http://www.aids.hr ažurira se češće nego ranije, a za istu je putem stranice http://www.gay.hr uspostavljeno i on-line savjetovalište. Mada je stranica Aids.hr resurs koji sadrži zasad najveću količinu različitih informacija na istom mjestu, njezin sadržaj se bavi pretežno prevencijom i zdravstvenom problematikom, dok su socijalna pitanja i zaštita ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om marginalne teme. Također, čini se kako ta stranica još nije prepoznata u širem društvu kao nacionalni HIV/AIDS portal. Osnaživanje različitih vrsta medija u kontekstu HIV/AIDS-a u skladu je s preporukom 62a) Međunarodnog vodiča o HIV/AIDS-u i ljudskim pravima. Stoga bi valjalo poraditi na promociji Aids.hr stranice kao nacionalnog HIV/AIDS portala i istom pružiti odgovarajuću podršku u smislu financiranja, suradnje i povezivanja s drugim informativnim sadržajima. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 62

HIV/AIDS i mediji Dana 30. svibnja 2008. godine u dnevniku Večernji list objavljen je članak s naslovom „Uhićena prostitutka zaražena je HIV-om”. Članak tematizira slučaj ženske osobe koja je u Osijeku uhićena zbog prekršaja odavanja prostituciji i za koju se sumnjalo da je HIV pozitivna. U pribavljanju informacija o njenom HIV statusu i životu, novinari su koristili nelegitimna sredstva i to tako što su pošli u njezino mjesto prebivališta, raspitivali se kod rodbine i susjeda, kojima su govorili da se njihova rođakinja i susjeda bavila prostitucijom i da bi mogla biti HIV pozitivna.48 Reakcije susjeda i rođaka novinari su zorno prikazali u navedenom članku. Slijedi izvadak dijelova navedenog članka: „...O, moj Bože, pa kako je to moguće?! Ne mogu vjerovati što je učinila! Pričalo je selo da se ona bavi nekim mutnim poslovima, ali nikad nisam pomislila na to – šokirana je bila bivša svekrva S. A., kojoj su u više navrata dok je s nama razgovarala suze dolazile na oči...” “...Ta Tenjanka nije zaposlena, ima tamnu kosu, srednje je visine i izgleda kao svaka prosječna Hrvatica. Kao i Tenjanka, i Petrovčanka T. F. majka je dvogodišnje djevojčice, nikad nije bila udana i ne zna se tko je otac malene...” “...Nisam iznenađen jer je znam otprije, znam kako se ponašala, tako da me ne iznenađuje ta informacija. Djevojka je i prije imala problema sa zakonom, a odlazila je raditi na more i u Zagreb, ali nikada 48 Riječ je ujedno o osobi koja je majka maloljetnog djeteta.

nije imala stalan posao – kazali su stanovnici Petrovaca. Među ostalim, doznali smo da je T. F. bila odlična učenica u OŠ, krenula je u gimnaziju, ali je odustala i završila trgovačku školu...” “...Mještani kažu da je ta djevojka oduvijek bila zgodna, atraktivna, ali da je nakon porođaja previše smršavjela i da u posljednje vrijeme loše izgleda...“ U konkretnom slučaju radilo se o grubom i nezakonitom uplitanju u privatnost osobe o kojoj je bila tema članka. Slučaj medijskog praćenja sličan je onome iz 2004. godine kada su hrvatski mediji objavili da je „...ukrajinska prostitutka...“ Olena Popik „...umrla u bolnici u Mostaru od posljedica AIDS-a...“, kao i slučaju D.D. iz Splita za kojeg se sumnjalo da namjerno širi HIV. U razdoblju od 2004. do 2008. godine bilo je različitih stigmatizirajućih medijskih napisa o osobama koje žive s HIV-om, od toga da se pisalo o HIV pozitivnom statusu okrivljenika u kaznenom postupku zbog imovinskog kriminaliteta, raspravljalo o tome smiju li HIV pozitivni liječnici obavljati medicinsku praksu te senzacionalistički pratilo sumnju na namjerno širenje HIV-a. Kod stigmatizirajućih i diskriminatornih medijskih napisa o HIV/AIDS-u izostaje kritička reakcija civilnog društva. Potrebno je osnažiti organizacije civilnog društva u reakcijama spram neprofesionalnog rada medija i drugim društveno-političkim temama vezanim uz HIV/AIDS.

Potrebno je više javne pozornosti i zaštite posvetiti upravo ovim društvenim skupinama. Organizacije civilnog društva trebaju transparentno, kritički i javno reagirati na socijalnu stigmu vezanu uz HIV/AIDS bez obzira na društvenu skupinu koja je tom stigmom zahvaćena te propitivati neprofesionalan rad medija.

Vodič br. 10 – razvoj standarda u javnom i privatnom sektoru i mehanizama njihove provedbe Države trebaju osigurati da Vlada i privatni sektor razviju kodekse postupanja u vezi s HIVspecifičnim pitanjima koji uvode principe ljudskih prava u kodekse profesionalne odgovornosti i prakse s mehanizmima provedbe i primjene tih kodeksa. Odredbe općeg i specijalnog zakonodavstva49 mogu se primijeniti u zaštiti od diskriminacije npr. na radnom mjestu ili u kontekstu pružanja usluga i roba,50 ali se u pravilu radi o odredbama koje se primjenjuju post festum. Nema aktivnih mjera prevencije diskriminacije osim kroz retributivna svojstva općeg i specijalnog zakonodavstva. 49 Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije. 50 Npr. odbijanje usluživanja osobe koja živi s HIV-om u trgovini, turističkoj agenciji, domu socijalne skrbi za starije osobe, itd.

63 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Stigma povećava osjetljivost na HIV, a time je ona veća upravo kod društvenih grupa koje su po nekoj svojoj osnovi (kao što je npr. i seksualni rad) već ranjive na HIV. Izostanak podrške u zaštiti od stigme prema tim grupama stvara ozračje pogodno za ubrzano širenje HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti jer povećava socijalnu marginalizaciju čime se znatno otežava primjena javnozdravstvenih mjera.

Još je u 2006. godini Vlada RH donijela Etički kodeks državnih službenika u kojem se navodi da državni službenik treba prema svim građanima postupati jednako bez obzira na njihova osobna svojstva, što kroz termin „druge osnove“ obuhvaća i pozitivan HIV status same osobe ili njezinog člana obitelji. Valjalo bi poraditi na razvoju standarda postupanja na razini tijela državne vlasti prema osobama koje žive s HIV-om, a s poslovnim sektorom ostvariti aktivnu suradnju u pogledu razvoja pozitivnih praksi.

Vodič br. 11 – državni monitoring i provedba ljudskih prava Države trebaju osigurati mehanizme monitoringa i provedbe kako bi osigurali HIV-specifična ljudska prava, uključujući osoba koje žive s HIV-om, njihovih obitelji i zajednica.

Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava 2008.-2011. (NN, 119/07) Ovaj nacionalni dokument sadrži posebno poglavlje koje razrađuje potrebu zaštite prava osoba koje žive s HIV-om. Navode se četiri cilja kojima je rok ostvarenja 2009. godina. Cilj 1: Jačanje i isticanje borbe protiv HIV/AIDS-a kroz praćenje provedbe izmjena postojećih zakona i podzakonskih akata u svrhu sprječavanja diskriminacije HIV pozitivnih osoba Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 64

Praćenje provedbe izmjena zakonskih propisa tako i onako se smatra aktivnošću tijela državne vlasti koje mora biti kontinuirano, jer se zakonodavni sustav u teoriji i praksi promatra kao živo tkivo koje se tijekom vremena razvija pa se tako ne može niti postaviti vremenski rok u kojem će se „praćenje provedbe izmjena“ provoditi. Naravno, promjene se dešavaju i u konktekstu HIV/AIDS-a, ali na žalost je riječ o vrsti promjena koje imaju negativan učinak na zaštitu prava osoba koje žive s HIV-om. Očigledan primjer nalazi se u sadržaju ranije spomenutog Pravilnika o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom koji je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi donijelo u travnju 2008. godine. Isključivo „praćenje provedbe izmjena“ zakonskih i podzakonskih akata nije u kontekstu zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om a putem ovog Nacionalnog programa dalo imperativ zakonodavcu da slijedi standarde i principe zaštite ljudskih prava. Dalo je, a očigledno to pokazuje i praksa, samo obvezu davanja pozornosti prema HIV/AIDS-u. Cilj 2: Pružati njegu i potporu HIV pozitivnim osobama kroz unaprjeđenje odgovarajuće zdravstvene skrbi HIV pozitivnim osobama Ova je mjera već navedena kroz sadržaj Nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a.51 Nacionalni program kojemu je svrha zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda građana ne bi trebao prepisivati već postojeće mjere iz drugih nacionalnih programa. Prvo, zato što je svaki nacionalni 51 V. točka 3. – Pružanje optimalne skrbi zaraženima HIV-om, razvoj preventivne djelatnosti za osobe zaražene HIV-om te borba protiv stigmatiziranja i diskriminacije.

program nadogradnja ukupnosti mjera društvene odgovornosti prema različitim vrstama problema i mora se specifično vezati uz kontekst kojim se bavi. Stoga je ovaj Nacionalni program trebao nadopuniti mjere Nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a na način da povećava pozornost prema zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om.

Cilj 3. Provoditi obrazovanje u svrhu prevencije i zaštite od HIV/AIDS-a kroz obrazovne programe putem kojih bi se javnost i stručne osobe upoznalo s antidiskriminacijskim propisima i načinima prenošenja HIV/AIDS-a Također je riječ o mjeri koja djelomično kopira sadržaj Nacionalnog programa za prevenciju HIV/ AIDS-a. Nije potpuno jasno tko su izravni korisnici ove mjere, jer se navodi „javnost i stručne osobe“, pa se može činiti da bi u kontekstu obrazovanja trebalo provoditi više različitih vrsta programa kojima bi se educirala kako šira javnost, tako i državni službenici koji se susreću s HIV/AIDS-om. Pohvalno je da se ističe važnost upoznavanja korisnika ove mjere s antidiskriminacijskim propisima.

Ovaj je Nacionalni program dao preširok fokus na prava djece dok je u ostalim dijelovima samo ponovio mjere drugih nacionalnih dokumenata. Također, trebalo bi općenito poboljšati položaj osoba koje žive s HIV-om kroz mjere osiguranja zaštite povjerljivosti podataka o HIV pozitivnom statusu. Osiguravanje školovanja djece i njihova integracija u školski sustav nije se u novije vrijeme pokazala kao ozbiljan problem. Pohvalno je što je upućena pozornost na promicanje udomljavanja HIV pozitivne djece. U 2009. godini Nacionalno povjerenstvo za HIV/AIDS trebalo bi raspraviti na svojim redovitim sastancima o načinu na koji su ove mjere iz Nacionalnog programa ostvarene, tim više što je nositelj provedbe tih mjera najčešće Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova od 2006. do 2010. godine I ova Nacionalna politika na nekoliko mjesta se referira na HIV/AIDS. Međutim, također se radi o mjerama koje prepisuju postojeće mjere Nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a.

Cilj 1: Smanjiti učestalost spolnoprenosivih bolesti kroz informiranje i sustavno podizanje razine znanja i osvještenosti javnosti o vrstama spolnoprenosivih bolesti te potrebi prevencije i načinima pravodobne i učinkovite zaštite Ova mjera provodit će se kontinuirano u razdoblju od 2006. do 2010. godine. Kao nositelji navedeni su Nacionalno povjerenstvo za suzbijanje HIV/AIDS-a, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za javno zdravstvo te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Nije naznačena posebna uloga Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH.

65 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Cilj 4: Poboljšati položaj HIV pozitivne djece kroz mjere osiguranja zaštite povjerljivosti podataka o pozitivnom statusu HIV pozitivne djece, promicanje udomljavanja HIV pozitivne djece ukoliko se radi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, te osigurati školovanje HIV pozitivnoj djeci i njihovu integraciju u školski sustav

Cilj 2: Financijski će se podupirati rad nevladinih udruga koje se bave osnaživanjem žena za izlazak iz prostitucije te druge nevladine organizacije koje rade na prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja nad ženama Pohvalno je da je ova Nacionalna politika ipak fokusirala neke od svojih mjera na faktore koji, među ostalim, povećavaju i osjetljivost žena prema HIV-u i AIDS-u. Iako je poznato da se iz sredstava državnog proračuna financiraju programi suzbijanja trgovine ženama radi seksualne eksploatacije, za sada se čini kako nema jedinstvenog programa koji se bavi specifično osnaživanjem žena za izlazak iz prostitucije. Postojeći programi ponekad obuhvaćaju i podršku ženama za izlazak iz prostitucije, ali je najčešće riječ o pružanju izravne pravne pomoći.

Nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a od 2005. do 2010. godine Mada Nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a spominje deklarativno važnost suzbijanja stigme i diskriminacije i kontekst zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i propisuje neke aktivne mjere, čini se kako je u praksi odgovornost za ovakve aktivnosti primarno prebačena na organizacije civilnog društva. U tom kontekstu potrebno je reafirmirati ranije izraženo stajalište da Nacionalno povjerenstvo za suzbijanje HIV/AIDS-a treba imati veću ulogu u provođenju mjera zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i artikulirati jasnu politiku odgovornosti kako državnih tijela tako i organizacija civilnog društva.

Monitoring Pučkog pravobranitelja Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 66

Sukladno postojećim odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije, Pučki pravobranitelj imat će jednom godišnje obvezu izdati posebno izvješće Hrvatskom saboru po pitanju diskriminacije. U tom kontekstu naći će se, ovisno o praksi Pučkog pravobranitelja, i pitanja vezana uz HIV/AIDS.

Vodič br. 12 – međunarodna suradnja Države trebaju surađivati kroz sve relevantne programe i agencije sustava Ujedinjenih Naroda, uključivo i UNAIDS, radi podjele znanja i iskustava u vezi HIV-specifičnih ljudskih prava i trebaju osigurati učinkovite mehanizme zaštite ljudskih prava u kontekstu HIV-a na međunarodnoj razini. Odlukom o osnivanju Nacionanog povjerenstva za suzbijanje HIV/AIDS-a, Vlada RH je u čl. 4. odredila da je Povjerenstvo sastavljeno i od jednog člana međunarodne organizacije koja se bavi problematikom zdravstva na području RH. Rješenjem o imenovanju predsjednika, zamjenika predsjednika i članova Nacionalnog povjerenstva za suzbijanje HIV/AIDS-a od 2004. godine, za člana Povjerenstva imenovan je predstavnik UNDP-a Hrvatska, g. Cornelis Klein. Kasnijim izmjenama u 2006. godini na tom je mjestu za člana Povjerenstva imenovan g. Yuri Afanasiev. Republika Hrvatska ima tendenciju ostvarivanja dobre suradnje s različitim međunarodnim organizacijama. Takva vanjskopolitička otvorenost rezultat je procesa stabilizacije i pridruživanja Europskoj uniji.

Praksa europskog suda za ljudska prava u 2008. godini N. v. The United Kingdom (27. svibnja 2008.) U ovoj odluci Europski sud za ljudska prava utvrdio je da Ujedinjeno Kraljevstvo nije prekršilo Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prema podnositeljici za koju je pokrenulo postupak deportacije u matičnu zemlju, Ugandu, bez obzira što je ona oboljela od AIDS-a. Naime, sud je zaključio da su uvjeti liječenja i skrbi za HIV i AIDS u Ugandi na zadovoljavajućoj razini te da premještanje podnositeljice u takve uvjete ne bi istu izložilo nehumanom i degradirajućem postupanju.

I. v. Finland (17. srpnja 2008.)

Zaključak Stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om u 2008. godini u Republici Hrvatskoj je ocijenjeno zadovoljavajućim. Kao pozitivne pomake ističemo donošenje Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći i Zakona o suzbijanju diskriminacije kojima se otvaraju novi institucionalni mehanizmi zaštite prava osoba koje žive s HIV-om. Pozitivnim pomakom smatra se pokretanje inicijative za izmjene pravilnika koji reguliraju rad policijskih službenika i čuvara/zaštitara u privatnoj zaštiti kao i osnivanje pravnog savjetovališta od strane Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a. Tretman prema osobama koje žive s HIV-om u javnom prostoru je ocijenjen lošim, zbog prevladavajućih negativnih i osuđujućih izvještaja u medijima o ovoj temi.

67 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

U ovoj odluci Europski sud za ljudska prava utvrdio je da je Finska povrijedila pravo podnositeljice na poštivanje privatnog života (članak 8. Konvencije). Naime, podnositeljica je osoba koja živi s HIV-om i radila je u državnoj bolnici kao medicinska sestra na poliklinici za očne bolesti. U istoj bolnici obavljala je liječničke preglede i kontrole u vezi svojega HIV statusa i to na poliklinici za infektivne bolesti. Kako su podaci o svim pacijentima bili u to vrijeme dostupni svim djelatnicima bolnice, ubrzo se saznalo da je podnositeljica HIV pozitivna i počele su kružiti razne informacije o njenom zdravstvenom stanju među djelatnicima bolnice. Europski sud za ljudska prava u ovom je predmetu zaključio da je zaštita osobnih podataka, pogotovo medicinskih podataka, od fundamentalnog značenja za poštivanje čovjekovog prava na privatni i obiteljski život kako je zajamčeno u članku 8. Konvencije. Dosuđeno je da je, u pogledu naknade štete i pokrivanja troškova postupka, Finska dužna isplatiti podnositeljici iznos od 33.771,80 eura.

Tablica s preporukama UN Tematskoj skupini za HIV/AIDS 1.

Djelovanje države

Potrebno je osnažiti položaj Nacionalnog povjerenstva za HIV/AIDS u kontekstu aktivnije participacije pri izradi zakonskih akata i drugih nacionalnih dokumenata kada je riječ o zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om te unutar povjerenstva osnovati stručna radnu grupu koja bi se bavila specifično ljudskim pravima osoba koje žive s HIV-om. Takva radna grupa trebala bi imati i mandat povećati participaciju civilnog društva u donošenju strateških odluka i dokumenata.

Podrška zajednici

Potrebno je zagovarati raspisivanje odgovarajućih natječaja u vezi zaštite prava osoba koje žive s HIV-om, razviti kriterije procjene kvalitete programa/projekata te mehanizme njihove evaluacije. Država mora aktivnije poticati programe zaštite ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i voditi računa da ti programi imaju identitet zaštite ljudskih prava neovisno o programima prevencije i isključivo zdravstvene podrške.

Javno-zdravstveno zakonodavstvo

Nema posebnih preporuka (iste su već sadržane u publikaciji HIV/ AIDS u zakonodavstu RH).

Kazneno zakonodavstvo i penalni sustavi

Treba zagovarati uspostavu zajedničkih standarda na razini Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog odvjetništva RH i Ravnateljstva policije u postupanju prema osobama koje žive s HIV-om kada je riječ o kaznenom progonu zbog sumnje na namjero širenje HIV-a.

Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 68

Slijedeći preporuke izražene u publikaciji „HIV/AIDS u zakonodavstvu RH“ treba potaknuti javnu raspravu o dekriminalizaciji prostitucije. Treba poticati organizacije civilnog društva u pokretanju takve rasprave. Valjalo bi poraditi na decentralizaciji pružanja zdravstvenih usluga u zatvorskom sustavu RH i usluge savjetovanja i testiranja na HIV i druge spolno prenosive bolesti pružati na više lokacija. 5.

Antidiskriminacijsko zakonodavstvo

Treba poticati organizacije civilnog društva da se aktivno uključe u provedbu Zakona o suzbijanju diskriminacije kroz korištenje instituta pritužbe Pučkom pravobranitelju, umješača i udružne tužbe. Treba poticati reviziju Pravilnika o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom na način da se izostave odredbe o spolnoprenosivim bolestima.

Pristup prevenciji, liječenju, brizi i podršci

Nema posebnih preporuka (iste su već sadržane u publikaciji HIV/ AIDS u zakonodavstu RH).

Usluge pravne podrške

U smjeru zaštite prava osoba koji žive s HIV-om, treba poticati organizacije civilnog društva da organiziraju i provode aktivnosti s ciljem pružanja pravne podrške osobama koje žive s HIV-om i članovima njihovih obitelji. Treba poticati organizacije civilnog društva da iskoriste odredbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći poradi osiguravanja besplatnog pravnog zastupanja u predmetima gdje je ono potrebno.

Žene, djeca i druge osjetljive grupe

Nacionalno povjerenstvo za HIV/AIDS trebalo bi evaluirati rezultate provedbe eksperimentalnih programa udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja u kontekstu edukacije o spolno prenosivim bolestima i HIV/AIDS-u. Osobe koje se bave pružanjem seksualnih usluga treba uzeti u obzir kao visokoosjetljivu društvenu skupinu, čija osjetljivost je uvjetovana s više različitih osnova. U kontekstu zaštite ljudskih prava nije dovoljno fokusirati se isključivo na programe smanjenja štete, već treba razvijati programe socijalne zaštite osoba koje pružaju seksualne usluge i ponuditi izlazne programe kao alternativu bavljenju seksualnim radom.

Mijenjanje diskriminatornih stavova kroz edukaciju, treniranje i medije

Osnaživanje različitih vrsta medija u kontekstu HIV/ AIDS-a u skladu je s preporukom 62a) Međunarodnog vodiča o HIV/AIDS-u i ljudskim pravima. Stoga bi valjalo poraditi na promociji Aids.hr stranice kao nacionalnog HIV/AIDS portala i istom pružiti odgovarajuću podršku u smislu financiranja, suradnje i povezivanja s drugim informativnim sadržajima.

10.

Razvoj standarda u javnom i privatnom sektoru i mehanizama njihove provedbe

Valjalo bi poraditi na razvoju standarda postupanja na razini tijela državne vlasti prema osobama koje žive s HIV-om, a s poslovnim sektorom ostvariti aktivnu suradnju u pogledu razvoja pozitivnih praksi.

11.

Državni monitoring i provedba ljudskih prava.

Treba potaknuti Nacionalno povjerenstvo za suzbijanje HIV/AIDS-a da u 2009. raspravi na redovnim sastancima o načinu na koji su mjere iz Nacionalnog programa za promicanje ljudskih prava ostvarene, tim više što je nositelj provedbe tih mjera najčešće Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

12.

Međunarodna suradnja

Nema posebnih preporuka.

69 | Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu

Organizacije civilnog društva trebaju transparentno, kritički i javno reagirati na socijalnu stigmu vezanu uz HIV i AIDS bez obzira na društvenu skupinu koja je tom stigmom zahvaćena te propitivati neprofesionalan rad medija.

IzvjeĹĄÄ&#x2021;e o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska prava za 2008. godinu | 70

10. PODRŠKA SVJEDOCIMA I ŽRTVAMA Pripremio: Mario Krešić

U razgovoru sa osobama koje žive sa HIV-om saznali smo da je potrebno u društvu stvoriti uvjete za pokretanje većeg broja tužbi zbog diskriminacije na osnovi HIV/AIDS-a. Zbog toga smo odlučili u ovoj publikaciji predstaviti projekt čija uspješna provedba može doprinjeti većem stupnju zaštite ljudskih prava osoba koje žive sa HIV-om i osoba koje su pod povećanim rizikom od HIV/ AIDS-a, a posebice pružanja podrške žrtvama u slučajevima sumnje na namjerno širenje HIV-a.

Uloga ureda osmišljena je na temelju istraživanja UNDP-a Podrška žrtvama i svjedocima kaznenih djela u Republici Hrvatskoj koje je provedeno 2007. godine, a koje je pokazalo da svjedoci imaju potrebu za podrškom na sudu, a da suci smatraju kako bi takva podrška bila korisna za njihov rad. Zadaća ureda, je prema uzoru na neke druge europske države, organizirati praktičnu i emocionalnu podršku i pružiti potrebne informacije svjedocima i žrtvama. Namjera je promijeniti sadašnje stanje u kojem su svjedoci prepušteni sami sebi prilikom dolaska na sud, bez informacije što ih čeka i kome se mogu obratiti za potrebnu pomoć. Dosadašnja iskustva u nekim sudskim predmetima su pokazala kako upravo ovakva temeljna podrška olakšava svjedocima boravak u sudu, oslobađa ih stresa te jača povjerenje u institucije. Uredi za podršku svjedocima važni su za zaštitu prava svjedoka, povezivanje organizacija koje pružaju podršku, te za daljnji razvoj suradnje svih tijela na podršci svjedocima i žrtvama. Cilj projekta je da se na temelju iskustva iz rada pilot sudova, uspostave standardi za postupanje sa svjedocima i žrtvama u sudovima i provede institucionalizacija podrške svjedocima i žrtvama u sudovima. Rezultat projekta je izmjena Zakona o sudovima iz listopada 2008. godine, kojom je po prvi put podrška svjedocima i žrtvama uvedena kao funkcija sudova i stvorena mogućnost za njihovo formalno ustrojavanje unutar pravosudne uprave.

71 | Podrška svjedocima i žrtvama

Uredi za podršku svjedocima i žrtvama uspostavljeni su kroz zajednički projekt Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske i Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u četiri pilot suda u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, Županijskom sudu u Zadru, Županijskom sudu u Osijeku i Županijskom sudu u Vukovaru. Osam djelatnika, voditelj ureda i službenik za podršku u svakom uredu, zaposleni su u svibnju 2008. godine. Kako bi se omogućila podrška svjedocima i žrtvama, u pripremnoj fazi bilo je potrebno osigurati prostor za nove urede, te obučiti djelatnike za novi posao. Prostori u sudovima za urede i čekaonice su adaptirani, uredi opremljeni namještajem i informatičkom opremom. Djelatnici ureda su prošli trening iz podrške svjedocima sastavljenom od tri modula (pravni, psihološki i praktični) koji je po prvi put osmišljen i organiziran u Hrvatskoj. Praktična znanja o potrebama svjedoka i organizaciji sudova i postupka, djelatnici su stekli praćenjem rasprava u svojim sudovima, a zatim i pružanjem podrške svjedocima. Već u pripremnoj fazi projekta u prvih 5 mjeseci, uredi su pružili podršku za više od 200 svjedoka među kojima su bili svjedoci iz nekoliko „većih“ sudskih slučajeva, što je popraćeno pozitivnim ocjenama nevladinih i međunarodnih organizacija.

Uz institucionalizaciju ureda u pilot sudovima, u okviru projekta provest će se treninzi za suce i policiju o pravima i potrebama žrtava i svjedoka, istraživanje i studija o razvoju cjelovitog sustava podrške svjedocima u Hrvatskoj koja će biti raspravljena kroz okrugle stolove s predstavnicima ministarstava, te osvještavanje javnosti o pravima svjedoka i žrtava. Zajednički projekt Ministarstva pravosuđa i Ureda Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Republici Hrvatskoj Potpora razvoju sustava podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj postao je dio Akcijskog plana za provedbu Strategije reforme pravosuđa (mjera 142), te dio Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava.

Podrška svjedocima i žrtvama | 72

11. Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om Generalna skupština 26. lipnja 2001.

Dvadeset šesto izvanredno zasjedanje Točka br. 7 Dnevnoga reda Uvid u problem sindroma virusa humane imunodeficijencije/ stečene imunodeficijencije (HIV/ AIDS) u svim njegovimaspektima Nacrt rezolucije koju je predložio Predsjednik Generalne skupštine Usvaja Deklaraciju o obvezama u svezi HIV/AIDS-om, priloženu ovoj rezoluciji.

1. Mi, šefovi država i vlada i predstavnici država i vlada, sakupljeni u Ujedinjenim narodima, od 25. do 27. lipnja 2001., u svrhu održavanja dvadeset šestoga izvanrednog zasjedanja Generalne skupštine, sazvane u skladu s rezolucijom 55/13, kako bi se hitno izvršio uvid u i razmotrilo rješavanje problema HIV/AIDS-a u svim njegovim aspektima, kao i osiguralo globalno preuzimanje obveze proširenja suradnje i intenziviranja državnih, regionalnih i međunarodnih nastojanja rješavanja tog problema na opsežan način; 2. Duboko zabrinuti zbog činjenice da globalna epidemija HIV/AIDS-a, svojim razornim razmjerima i utjecajima, predstavlja globalnu opasnost i jednu od najvećih prijetnji ljudskom životu i dostojanstvu, kao i efikasnoj provedbi ljudskih prava, čime se ugrožava društveni i gospodarski razvitak u svijetu i vrši utjecaj na sve razine društva – države, zajednice, obitelji i individualne osobe; 3. Imajući na umu i duboko zabrinuti zbog činjenice da je do kraja 2000. godine, 36,1 milijuna ljudi u svijetu živjelo s HIV/AIDS-om, 90 posto u zemljama u razvoju i 75 posto u supsaharskoj Africi; 4. Imajući na umu i duboko zabrinuti zbog činjenice da svi ljudi, bogati i siromašni, bez obzira na dob, spol ili rasu, su zahvaćeni epidemijom HIV/AIDS-om; imajući nadalje na umu da su ljudi u zemljama u razvoju najugroženiji, te da su žene, mladi i djeca, a posebice djevojke, najugroženija grupa;

73 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

“Globalna kriza – globalna akcija”

5. Zabrinuti i zbog činjenice da će daljnje širenje HIV/AIDS-a predstavljati veliku zapreku u realizaciji ciljeva globalnog razvoja koje smo usvojili na Milenijskom samitu; 6. Pozivajući se na i ponovno potvrđujući naše prijašnje obveze glede HIV/AIDS-a, preuzete sljedećim:

- Milenijska deklaracija Ujedinjenih naroda od 8. rujna 2000.; - Politička deklaracija i daljnje akcije i inicijative ispunjenja obveza, sačinjena na Svjetskom samitu za društveni razvoj, 1. srpnja 2000.; - Politička deklaracija i daljnje akcije i inicijative provedbe Deklaracije iz Pekinga i Platforma za akciju od 10. lipnja 2000.; - Ključne akcije za daljnju provedbu programa djelovanja Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju od 2. srpnja 1999.; - Regionalni poziv na djelovanje u svrhu suzbijanja HIV/AIDS-a u Aziji i Pacifiku od 25. travnja 2001.; - Deklaracija iz Abujae i okvir djelovanja u okviru borbe protiv HIV/AIDS-a, tuberkuloze i srodnih zaraznih bolesti u Africi, 27. travnja 2001.; - Deklaracija usvojena na Ibero-Američkom samitu šefova država, održanom u studenome 2000. u Panami; - Karipsko partnerstvo u borbi protiv HIV/AIDS-a, 14. veljače 2001.; - Program djelovanja Europske unije: ubrzano djelovanje u odnosu na HIV/AIDS, malariju i tuberkulozu u kontekstu smanjenja siromaštva, 14. svibnja 2001.; - Deklaracija s Baltičkog mora o prevenciji HIV/AIDS-a od 4. svibnja 2001.; Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 74

- Srednjoazijska Deklaracija o HIV/AIDS-u od 18. svibnja 2001.;

7. Uvjereni da postoji potreba hitnog, koordiniranog i stalnog djelovanja u svezi s epidemijom HIV/AIDS-a koje će se graditi na iskustvu i svemu naučenom u posljednjih 20 godina; 8. Uviđajući uz izuzetnu zabrinutost da je Afrika, a posebice supsaharska Afrika, sada najugroženija regija u kojoj se HIV/AIDS smatraju izrazito opasnima, a čime se ugrožava razvoj, društvena kohezija, politička stabilnost, dostatnost hrane i životni vijek, te isti predstavljaju razorno gospodarsko opterećenje, kao i imajući na umu da dramatična situacija na tom kontinentu zahtijeva hitno i izuzetno djelovanje na državnom, regionalnom i međunarodnom planu; 9. Pozdravljajući spremnost afričkih šefova država ili vlada koju su izrazili na Posebnom samitu u Abujai u travnju 2001. u svezi s preuzimanjem obveza, a posebice preuzimanje obveze postavljanja zadatka odvajanja najmanje 15 posto iz njihovih godišnjih državnih proračuna za unaprjeđenje zdravstvenog sektora kako bi se započelo s rješavanjem problema epidemije HIV/AIDS-a; priznajući činjenicu da djelovanje u svrhu ispunjenja toga cilja od strane tih zemalja čija su sredstva ograničena, zahtijeva veću međunarodnu pomoć;

10. Potvrđujući isto tako da su i druge regije značajno pod utjecajem i suočavaju se sa sličnim opasnostima, posebice regija Kariba, s drugom najvišom stopom zaraženih osoba HIV/ AIDS-om nakon supsaharske Afrike, regija Azije i Pacifika u kojoj 7,5 milijuna ljudi već živi s HIV/AIDS-om, regija Latinske Amerike s 1,5 milijuna ljudi koji žive s HIV/AIDS-om, te regija srednje i istočne Europe u kojoj stope zaraženih osoba vrlo brzo rastu; te da postoji mogućnost brze eskalacije epidemije i njezinog utjecaja u svijetu ako se ne poduzmu posebne mjere; 11. Potvrđujući da su siromaštvo, nerazvijenost i nepismenost među osnovnim čimbenicima koji doprinose širenju HIV/AIDS-a, te uočavajući s dubokom zabrinutošću da HIV/AIDS pogoršavaju siromaštvo i sada negativno utječu ili sprječavaju razvoj u mnogim zemljama, te se njima stoga treba baviti na integrirani način; 12. Imajući na umu da oružani sukobi i prirodne nepogode isto tako doprinose širenju epidemije; 13. Imajući nadalje na umu da negativno označavanje, prešućivanje, diskriminacija i poricanje, kao i izostanak povjerljivosti, štete prevenciji, njezi i liječenju, a povećavaju negativni utjecaj epidemije na individualne osobe, obitelji, zajednice i nacije, te se navedeno treba riješiti; 14. Uočavajući sa zabrinutošću da neki gospodarski, društveni, politički, financijski, pravni i kulturni čimbenici koče spoznaju, obrazovanje, prevenciju, njegu, liječenje i pružanje podrške;

16. Potvrđujući činjenicu da pristup lijekovima u kontekstu epidemije u svjetskim razmjerima, kao što je kod HIV/AIDS-a, jedan od osnovnih elemenata u progresivnom dosezanju pune realizacije prava svakoga čovjeka da uživa najviši dostupni standard tjelesnoga i mentalnog zdravlja; 17. Prepoznajući potrebu za punom realizacijom ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve ljude, koja je osnovni element u globalnom rješenju svjetske epidemije HIV/AIDS-a, uključujući područja prevencije, zaštite, podrške i liječenja, te da se istom smanjuje izloženost HIV/AIDS-u i sprječava negativno obilježavanje i s tim u svezi diskriminiranje ljudi koji boluju ili su u opasnosti od HIV/AIDS-a; 18. Potvrđujući da prevencija infekcije HIV-om treba biti glavni oslonac nacionalnog, regionalnog i međunarodnog reagiranja u odnosu na epidemiju; te da su prevencija, zaštita, podrška i liječenje osoba zaraženih ili pod utjecajem HIV/AIDS-a značajni elementi efikasnog reagiranja, te se trebaju integrirati u opsežni pristup borbi protiv epidemije; 19. Prepoznajući potrebu ispunjenja zadataka prevencije, utvrđenih u ovoj Deklaraciji, kako bi se zaustavilo širenje epidemije, te potvrđujući da sve zemlje trebaju nastaviti naglašavati opsežnu i efikasnu prevenciju, uključujući kampanje podizanja svijesti putem obrazovanja, prehrane, informacija i usluga zdravstvene zaštite; 20. Potvrđujući da zaštita, podrška i liječenje mogu doprinijeti efikasnoj prevenciji putem šireg prihvaćanja dobrovoljnog i povjerljivog savjetovanja i testiranja, te održavajući osobe

75 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

15. Naglašavajući da su jednakost spolova i promicanje uloge žena osnovni elementi u smanjenju izloženosti žena i djevojaka HIV/AIDS-u.

oboljele od HIV/AIDS-a i izložene grupe u tijesnom kontaktu sa sustavima zdravstvene zaštite i omogućavajući im pristup informacijama, savjetovanju i preventivnom materijalu; 21. Naglašavajući značajnu ulogu kulturnih, obiteljskih, etičkih i religioznih čimbenika u prevenciji epidemije, te u liječenju, zaštiti i pružanju podrške, uzimajući u obzir svojstvenosti svake zemlje, kao i važnost poštivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda; 22. Prepoznajući važnost utvrđivanja i ojačavanja ljudskih resursa i nacionalnog zdravlja i društvene infrastrukture u smislu imperativa za efikasno pružanje usluga prevencije, liječenja, zaštite i podrške; 23. Prepoznajući činjenicu da će za strategije efikasne prevencije, njege i i liječenja biti potrebno mijenjati ponašanje i povećati raspoloživost jednakog pristupa, između ostalog, cjepivima, kondomima, mikrobidima, lubrikantima, sterilnim špricama i iglama, lijekovima, uključujući antiretrovirusnu terapiju, dijagnostici i srodnim tehnologijama, kao i širim istraživanjima i razvoju; 24. Potvrđujući isto tako da su prihvatljivost cijena lijekova i srodnih tehnologija značajni čimbenici koje treba ispitati i rješavati u svim aspektima, te da postoji potreba smanjenja cijena tih lijekova i tehnologija u tijesnoj suradnji s privatnim sektorom i farmaceutskim kompanijama; 25. Potvrđujući da nedostatak po cijeni dostupnih farmaceutskih proizvoda i mogućih nabavnih struktura i zdravstvenih sustava i dalje sprječava efikasno reagiranje na HIV/AIDS u mnogim zemljama, posebice u slučaju najsiromašnijih ljudi i pozivajući se na potrebu da lijekovi budu dostupni po nižim cijenama onima kojima su potrebni; 26. Pozdravljajući nastojanja zemlja da promiču inovacije i razvoj domaćih industrija u skladu s međunarodnim pravom kako bi se proširio pristup lijekovima i tako zaštitilo zdravlje njihovog stanovništva; te uočavajući da utjecaj međunarodnih trgovačkih ugovora na pristup ili proizvodnju osnovnih lijekova i razvoj novih lijekova treba još ocijeniti; Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 76

27. Pozdravljajući napredak postignut u nekim zemljama u suzbijanju epidemije, posebice putem: snažnog političkog angažiranja i vodstva na najvišim razinama, uključujući vodstvo u zajednici; efikasnog korištenja raspoloživih resursa i tradicionalnih lijekova; uspješnih strategija prevencije, njege, podrške i liječenja; poticanja obrazovanja i širenja informacija; djelovanja u partnerstvu sa zajednicama, građanskim društvom, ljudima oboljelim od HIV/AIDS-a i izloženim grupama; te aktivnim promicanjem i zaštitom ljudskih prava; te prepoznajući važnost razmjenjivanja i oslanjanja na zajednička i različita iskustva, putem regionalne i međunarodne suradnje, uključujući suradnju sjever/jug, jug/jug i trokutnu suradnju; 28. Potvrđujući da sredstva koja se odvajaju za borbu protiv epidemije, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini, nisu primjerena veličini problema; 29. Prepoznajući osnovni značaj ojačanja nacionalnih, regionalnih i podregionalnih kapaciteta kojima se pristupa u bori protiv HIV/AIDS-a te da će za isto biti potrebni veći i stalni ljudski, financijski i tehnički resursi putem jačeg nacionalnog djelovanja i suradnje i veće regionalne, podregionalne i međunarodne suradnje;

30. Potvrđujući da vanjski dug i problemi vraćanja istoga uvelike ograničavaju mogućnost mnogih zemlja u razvoju, kao i zemlja s gospodarstvima u tranziciji, financiranja borbe protiv HIV/AIDS-a; 31. Potvrđujući ključnu ulogu koju ima obitelj u prevenciji, njezi, pružanju podrške i liječenju osoba zaraženih HIV/AIDS-om, imajući na umu da u različitim kulturnim, društvenim i političkim sustavima postoje različiti oblici obitelji; 32. Potvrđujući da osim ključne uloge koju imaju zajednice, važna su i snažna partnerstva među vladama, Ujedinjenim narodima, međuvladinim organizacijama, ljudima oboljelim od HIV/AIDS-a i izloženim grupama, zdravstvenim, znanstvenim i obrazovnim ustanovama, nevladinim organizacijama, poslovnim sektorom, uključujući generičke i istraživačke farmaceutske kompanije, sindikatima, medijima, zakladama, organizacijama u zajednici, vjerskim organizacijama i tradicionalnim vođama; 33. Prepoznajući posebnu ulogu i značajni doprinos ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a, mladih ljudi i članova građanskog društva u pristupanju problemu HIV/AIDS-a u svim njegovim aspektima, te prepoznajući da je njihovo puno uključenje i sudjelovanje u projektiranje, planiranje, provođenje i evaluaciju programa od neobično velikog značaja za razvoj efikasnih reagiranja na epidemiju HIV/AIDS-a; 34. Nadalje, potvrđujući nastojanja međunarodnih humanitarnih organizacija u borbi protiv epidemije, uključujući među ostalima, dobrovoljce međunarodnog Crvenog križa i društava Crvenog polumjeseca u najugroženijim područjima u svijetu;

36. Svečano potvrđujemo svoju odluku pristupiti rješavanju HIV/AIDS-a krize, poduzimajući sljedeću akciju, uzimajući u obzir različite situacije i okolnosti u različitim regijama i zemljama u cijelom svijetu;

77 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

35. Pohvaljujući ulogu koordinirajućeg odbora programa UNAIDS-a u vođenju politike i koordinacije u sustavu Ujedinjenih naroda; prepoznajući njegovu podršku u prosincu 2000. okviru globalne strategije za HIV/AIDS koji bi mogao pomoći zemljama članicama i odgovarajućim članovima građanskog društva u razvoju strategija HIV/AIDS-a, uzimajući u obzir posebni kontekst epidemije u različitim dijelovima svijeta;

Vodstvo Snažno je vodstvo na svim razinama društva neobično važno za efikasno reagiranje na epidemiju

Vodstvo vlada u borbi protiv HIV/AIDS-a je bitno i njihova nastojanja treba upotpuniti potpunim i aktivnim sudjelovanjem građanskog društva, poslovne zajednice i privatnog sektora Vodstvo uključuje osobno zalaganje i konkretne akcije

Na nacionalnoj razini 37. Do 2003. godine osigurati razvoj i provedbu multisektorskih nacionalnih strategija i financijskih planova za borbu protiv HIV/AIDS-a, kojima se: pristupa epidemiji na otvoren i brz način; suprotstavlja negativnom označavanju, prešućivanju i poricanju; pristupa dimenzijama epidemije u smislu spola i dobi; eliminira diskriminacija i marginalizacija; uključuje partnerstvo s građanskim društvom i poslovnim sektorom, te puno sudjelovanje ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a, onih iz izloženih grupa i ljudi u opasnosti, posebice žena i mladih; koji se financiraju koliko je moguće iz državnih proračuna bez isključenja drugih izvora, između ostaloga, međunarodne suradnje; u potpunosti promiču i štite sva ljudska prava i temeljne slobode, uključujući pravo na najviši mogući standard tjelesnoga i mentalnoga zdravlja; integrira perspektiva spola; te se bavi rizikom, izloženosti, prevencijom, zaštitom, liječenjem i podrškom, te smanjenjem utjecaja epidemije; ojačava zdravlje, obrazovanje i pravni sustav; Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 78

38. Do 2003. godine integrirati HIV/AIDS prevenciju, zaštitu, liječenje i podršku, te prioritete smanjenja utjecaja, u središnjicu planiranja razvoja, uključujući u strategije iskorjenjivanja siromaštva izdvajanja iz državnih proračuna i razvojne planove po sektorima;

Na regionalnoj i podregionalnoj razini 39. Potaknuti i pružiti podršku regionalnim organizacijama i partnerima da: budu aktivno uključeni u pristupanje krizi; intenziviraju regionalnu, podregionalnu i međuregionalnu suradnju i koordinaciju; te razviju regionalne strategije i reakcije u smislu podrške širih zalaganja na razini zemlje; 40. Podržati sve regionalne i podregionalne inicijative glede HIV/AIDS-a, uključujući: MEĐUNARODNO PARTNERSTVO PROTIV AIDS-a u Africi i ECA-AFRIČKI KONSENZUS I PLAN AKCIJE: VODSTVO DA BI SE PREVLADALI HIV/AIDS; Deklaraciju iz Abujae i okvir za akciju u svezi s borbom protiv HIV/AIDS-a, tuberkuloze i drugih bolesti; CARICOM Pan-Karipsko partnerstvo protiv HIV/AIDS-a; ESCAP regionalni poziv na akciju u borbi protiv HIV/AIDS-a

u Aziji i Pacifiku; incijativu s Baltičkog mora i plan akcije; grupu za horizontalnu tehničku suradnju glede HIV/AIDS-a u Latinskoj Americi i Karibima; program djelovanja Europske unije; ubrzano djelovanje u svezi s HIV/AIDS-om, malarijom i tuberkulozom u kontekstu smanjenja siromaštva; 41. Potaknuti razvoj regionalnih pristupa i planova bavljenja HIV/AIDS-om; 42. Poticati i podržavati lokalne i nacionalne organizacije da šire i jačaju regionalna partnerstva, koalicije i mreže; 43. Potaknuti Vijeće Ujedinjenih naroda za gospodarska i društvena pitanja da zatraži od regionalnih povjerenstva u okviru njihovih ovlasti i sredstva da podrže nacionalna nastojanja u svojim regijama u borbi protiv HIV/AIDS-a;

Na globalnoj razini 44. Podržati širu akciju i koordinaciju svih odgovarajućih organizacija u sustavu Ujedinjenih naroda, uključujući njihovo puno sudjelovanje u razvoju i provođenju redovno ažuriranog strateškog plana Ujedinjenih naroda glede HIV/AIDS-a, slijedeći principe sadržane u ovoj Deklaraciji; 45. Podržati bolju suradnju između odgovarajućih organizacija u sustavu Ujedinjenih naroda i međunarodnih organizacija koje se bore protiv HIV/AIDS-a;

Prevencija Prevencija treba biti glavni oslonac naših reakcija 47. Do 2003. godine utvrditi vremenski ograničene nacionalne ciljeve u svrhu ispunjenja međunarodno dogovorenog globalnog zadatka prevencije da bi se do 2005. godine smanjila stopa oboljelih od HIV-a među mladim muškarcima i ženama u dobi od 15 do 24 godine u najpogođenijim zemljama za 25 posto, te za 25 posto globalno do 2010. godine, kao i pojačala nastojanja ispunjavanja tih zadataka i osporili stereotipi i stavovi prema spolovima, nejednakosti među spolovima, a u odnosu na HIV/AIDS, potičući aktivno uključenje muškaraca i dječaka; 48. Do 2003. godine odrediti nacionalne zadatke prevencije, prepoznajući i baveći se čimbenicima koji vode do širenja epidemije i veće izloženosti ljudi, da bi se smanjila stopa

79 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

46. Poticati jaču suradnju i razvoj inovativnih partnerstva između društvenog i privatnog sektora, te do 2003. godine uvesti i ojačati mehanizme koji uključuju privatni sektor, građansko društvo, ljude oboljele od HIV/AIDS-a i izložene grupe u borbu protiv HIV/AIDS-a;

učestalosti HIV-a za grupe koje se mogu identificirati, u okviru specifičnih lokalnih konteksta, a u kojima su sada visoke ili u porastu stope infekcije HIV-om ili za koje raspoloživi zdravstveni podaci pokazuju da su visoko rizične glede nove infekcije; 49. Do 2005. godine ojačati djelovanje glede HIV/AIDS-a u radnim sredinama, uvođenjem i provođenjem programa prevencije i zaštite u društvenim, privatnim i neslužbenim radnim sredinama, te poduzeti mjere osiguranja radnih sredina koje daju podršku ljudima oboljelim od HIV/AIDS-a; 50. Do 2005. godine razviti i početi provoditi nacionalne, regionalne i međunarodne strategije kojima se omogućava pristup programima prevencije od HIV/AIDS-a zaposlenicima koji se sele i putuju, uključujući pružanje informacija o zdravstvenim i socijalnim uslugama; 51. Do 2003. godine provesti univerzalne mjere predostrožnosti u sredinama gdje se pruža zdravstvena zaštita kako bi se spriječilo prenošenje infekcije HIV-om; 52. Do 2005. godine osigurati: da široka paleta programa prevencije koji uzimaju u obzir lokalne prilike, etičke i kulturne vrijednosti bude raspoloživa u svim zemljama, posebice u najugroženijim zemljama, uključujući informacije, obrazovanje i komuniciranje, na jezicima koje zajednice razumiju, te poštujući kulture, s ciljem smanjenja rizičnog ponašanja i poticanja odgovornog spolnog ponašanja, uključujući umjerenost i vjernost; širi pristup osnovnoj robi, uključujući muške i ženske kondome i sterilne šprice i igle; nastojanja smanjenja šteta kod upotrebe lijekova; širi pristup dobrovoljnom i povjerljivom savjetovanju i testiranju; ispravne zalihe krvi; te rano i efikasno liječenje spolno prenosivih infekcija;

Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 80

53. Do 2005. godine osigurati da najmanje 90 posto, te do 2010. godine najmanje 95 posto mladih muškaraca i žena u dobi od 15 do 24 godine ima pristup informacijama, obrazovanju, uključujući izjednačeno obrazovanje i obrazovanje o HIV-u specifično za mlade, te uslugama potrebnim za razvoj životnih vještina neophodnih da bi se smanjila izloženost infekcijama HIV-om, u punom partnerstvu s mladima, roditeljima, obiteljima, nastavnicima i onima koji pružaju zdravstvenu zaštitu; 54. Do 2005. godine smanjiti broj djece zaražene HIV-om za 20 posto, te za 50 posto do 2010. godine, osiguravši da 80 posto trudnica koje se kontroliraju prije poroda, dobivaju informacije, savjete i druge preventivne usluge, povečavši raspoloživost i osiguravajući pristup ženama i bebama zaraženim HIV-om efikasnom liječenju, kako bi se smanjilo prenošenje HIV-a s majke na dijete, kao i putem efikasnih intervencija za žene zaražene HIV-om, uključujući dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje, pristup liječenju, posebice antiretrovirusnoj terapiji i kada je to potrebno, zamjenskim proizvodima za majčino mlijeko i pružanjem kontinuirane zaštite;

Zaštita, podrška i liječenje Zaštita, podrška i liječenje su temeljni elementi efikasnog reagiranja

56. Do 2005. godine razviti i učiniti značajni napredak u provedbi opsežnih strategija zaštite da bi se ojačala zaštita temeljena na obitelji i zajednici, uključujući i onu koju pruža neslužbeni sektor, te da bi sustavi zdravstvene zaštite pružali i pratili liječenje ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a, uključujući zaraženu djecu, te podržavali individualne osobe, kućanstva, obitelji i zajednice zaražene HIV/AIDS-om; unaprijediti kapacitete i radne uvjete zdravstvenih djelatnika, te efikasnost sustava, financijskih planova i referalnih mehanizama potrebnih za pristup povoljnim lijekovima, uključujući antiretrovirusne lijekove, dijagnostiku i srodne tehnologije, kao i kvalitetnu zdravstvenu, te psihosocijalnu zaštitu i pomoć; 57. Do 2003. godine osigurati da nacionalne strategije budu razvijene tako da se pruža psihosocijalna zaštita individualnim osobama, obiteljima i zajednicama zaraženim HIV/AIDS-om;

81 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

55. Do 2003. godine osigurati da nacionalne strategije, podržane regionalnim i međunarodnim strategijama, budu razvijene u tijesnoj suradnji s međunarodnom zajednicom, uključujući vlade i odgovarajuće međuvladine organizacije, kao i građansko društvo i poslovni sektor, da bi se ojačali sustavi zdravstvene zaštite i da bi se pristupilo čimbenicima koji utječu na osiguranje lijekova vezanih za HIV, uključujući antiretrovirusne lijekove, između ostaloga, prihvatljivost i određivanje cijena, uključujući različito određivanje cijena, te kapacitet tehničkih sustava i sustava zdravstvene zaštite. Isto tako, hitno nastojati progresivno osigurati, na održiv način, najviši standard liječenja HIV/AIDS-a, uključujući prevenciju i liječenje oportunističkih infekcija, te efikasno korištenje kontrolirane, u smislu kvalitete, antiretrovirusne terapije na pažljiv način koji se prati kako bi se poboljšala ispravnost i efikasnost i smanjio rizik razvijanja otpornosti; surađivati konstruktivno u ojačanju politike i prakse djelovanja u farmaceutskoj industriji, uključujući one primjenjive na generičke lijekove i režime intelektualnog vlasništva da bi se i dalje promicala inovacija i razvoj domaćih industrija u skladu s međunarodnim pravom;

HIV/AIDS i ljudska prava Realizacija ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve je od bitne važnosti u smanjenju izloženosti HIV/AIDS-u

Poštivanje prava ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a rezultira efikasnim reagiranjem. 58. Do 2003. godine, donijeti, ojačati ili provesti zakone, propise i druge mjere kako bi se eliminirali svi oblici diskriminacije i osigurala potpuna realizacija svih ljudskih prava i temeljnih sloboda ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a i članova izloženih grupa; posebice osigurati im pristup, između ostaloga, obrazovanju, nasljeđu, zaposlenju, zdravstvenoj zaštiti, socijalnim i zdravstvenim uslugama, prevenciji, podršci, liječenju, informacijama i pravnoj zaštiti, poštujući u isto vrijeme njihovu privatnost i povjerljivost; razviti strategije borbe protiv negativnog obilježavanja i društvenog isključivanja povezanog s epidemijom; 59. Do 2005. godine, imajući na umu kontekst i karakter epidemije, te činjenicu da su globalno žene i djevojke disproporcionalno zahvaćene HIV/AIDS-om, razviti i ubrzati provedbu nacionalnih strategija kojima se promiče napredovanje žena i njihova realizacija svih ljudskih prava; promicati podijeljenu odgovornost muškaraca i žena osigurati siguran spolni odnos; omogućiti ženama da kontroliraju i slobodno i odgovorno odlučuju o pitanjima vezanim za njihov spolni život, te povećati njihovu sposobnost da se zaštite od infekcije HIV-om;

Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 82

60. Do 2005. godine, provesti mjere kojima se povećavaju mogućnosti žena i mladih djevojaka da se zaštite od moguće infekcije HIV-om, u prvom redu pružanjem zdravstvene zaštite i zdravstvenih usluga, uključujući spolno i reproduktivno zdravlje, te putem obrazovanja o prevenciji kojom se promiče jednakost spolova; 61. Do 2005. godine, osigurati razvoj i ubrzanu provedbu nacionalnih strategija za promicanje žena općenito, promicanje i zaštitu potpune realizacije njihovih ljudskih prava i smanjenje njihove izloženosti HIV/AIDS-u, putem eliminacije svih oblika diskriminacije, kao i svih oblika nasilja nad ženama i djevojkama, uključujući štetne tradicionalne i uobičajene prakse, zapostavljanje, silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, zlostavljanje i trgovinu ženama i djevojkama;

Smanjenje izloženosti Izloženima treba dati prioritet u akciji Promicanje uloge žena uopće je od osnovne važnosti za smanjenje njihove izloženosti

62. Do 2003. godine, u svrhu dopune programa prevencije koji se bave aktivnostima koje dovode ljude u opasnost od infekcije HIV-om, kao što su rizično i nezaštićeno seksualno ponašanje i upotreba droga injekcijama, u svim zemljama provoditi strategije, načine djelovanja i programe koji određuju i bave se čimbenicima koji čine da su osobe posebice izložene infekciji HIV-om, uključujući nerazvijenost, gospodarsku nesigurnost, siromaštvo, nedostatak promidžbe uloge žena, nedostatak obrazovanja, socijalno isključivanje, nepismenost, diskriminacija, nedostatak informacija i/ili sredstava za samozaštitu, sve vrste seksualnog iskorištavanja žena, djevojaka i dječaka, uključujući i u komercijalne svrhe; takve strategije, načini djelovanja i programi trebaju se baviti spolnom dimenzijom epidemije, te naznačiti akciju koja će se poduzeti kako bi se pristupilo rješavanju problema izloženosti i postavili zadaci koje treba ispuniti;

64. Do 2003. godine, razviti i/ili ojačati nacionalne strategije, načine djelovanja i programe, podržane regionalnim i međunarodnim inicijativama, putem zajedničkog pristupa, da bi se promicalo i štitilo zdravlje onih grupa koje sada karakteriziraju visoke ili sve veće stope infekcije HIV-om ili za koje zdravstvene informacije pokazuju da su najrizičnije i najizloženije novoj infekciji, a temeljem čimbenika kao što su lokalna situacija epidemije, siromaštvo, spolne prakse, upotreba droga, način zarade, institucionalna lokacija, dezorganizirane socijalne strukture i prisilna premještanja stanovništva;

83 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

63. Do 2003. godine, razviti i/ili ojačati strategije, načine djelovanja i programe koji prepoznaju važnost obitelji u smanjenju izloženosti, između ostaloga, u obrazovanju djece, te koji vode računa o kulturnim, religioznim i etičkim čimbenicima, u svrhu smanjenja izloženosti djece i mladih ljudi, a putem: osiguranja pristupa djevojkama i dječacima osnovnom i srednjem obrazovanju, uključujući HIV/AIDS u nastavne programe za mlade; osigurati sigurnu okolinu, posebice za mlade djevojke; širiti kvalitetne informacije za mlade, osigurati obrazovanje o spolnom zdravlju i savjetovanje; ojačati programe u svezi s reproduktivnim i spolnim zdravljem; uključiti obitelji i mlade ljude u planiranje, provedbu i ocjenjivanje programa prevencije i zaštite od HIV/AIDS-a, do najveće moguće mjere;

Djeca bez roditelja i izložena HIV/AIDS-u Djeci bez roditelja i zaraženoj HIV/AIDS-om potrebna je posebna pomoć

65. Do 2003. godine, razviti, te do 2005. godine, provesti nacionalne politike i strategije da bi se: izgradile i ojačale mogućnosti vlade, obitelji i zajednice da pruže okoliš pun podrške za djecu bez roditelja, te djevojke i dječake zaražene i pod utjecajem HIV/AIDS-a, uključujući odgovarajuće savjetovanje i psihosocijalnu podršku; osigurati njihov upis u škole i pristup smještaju, dobroj prehrani, zdravstvenim i socijalnim uslugama jednakim onima koje dobivaju druga djeca; zaštiti djecu bez roditelja i izloženu djecu od svih oblika zlostavljanja, nasilja, iskorištavanja, diskriminacije, trgovine i lišavanja nasljedstva; 66. Osigurati ravnopravnost i punu i jednaku realizaciju svih ljudskih prava, promicanjem aktivne i vidljive politike kojom će se zabraniti negativno označavanje djece bez roditelja i izložene HIV/AIDS-u; 67. Potaknuti međunarodnu zajednicu, posebice zemlje donatore, građansko društvo, kao i privatni sektor, da efikasno dopune nacionalne programe, podrže programe za djecu bez roditelja ili izloženu HIV/AIDS-u u pogođenim regijama, u visoko rizičnim zemljama, te pruže posebnu pomoć supsaharskoj Africi;

Smanjenje utjecaja na društvo i gospodarstvo Rješavanjem problema HIV/AIDS-a investira se u održivi razvoj Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 84

68. Do 2003. godine, ocijeniti utjecaj epidemije HIV/AIDS-a na gospodarstvo i društvo, te razviti multisektorske strategije kojima se: pristupa rješavanju utjecaja na razinama individualne osobe, obitelji, zajednice i nacije; razviti i ubrzati provedbu nacionalnih strategija iskorjenjivanja siromaštva kako bi se pristupilo rješavanju utjecaja HIV/AIDS-a na prihode domaćinstva, načine zarade, te pristup osnovnim socijalnim uslugama, s posebnim težištem na individualnim osobama, obiteljima i zajednicama koje su teže zahvaćene epidemijom; izvršiti uvid u utjecaj HIV/AIDS-a na društvo i gospodarstvo na svim razinama društva, posebice glede žena i starijih osoba, u prvom redu u njihovoj ulozi pružanja zaštite, te glede obitelji pod utjecajem HIV/AIDS-a, kao i voditi brigu o njihovim posebnim potrebama; uskladiti i prilagoditi politiku gospodarskog i društvenog razvoja, uključujući politiku društvene zaštite, kako bi se pristupilo rješavanju problema utjecaja HIV/AIDS-a na gospodarski rast, pružanje osnovnih gospodarskih usluga, radnu produktivnost, prihode vlade, te deficitom prouzročene pritiske na društvene resurse; 69. Do 2003. godine, razviti nacionalni zakonski okvir i okvir načina djelovanja koji štite na radnom mjestu prava i dostojanstvo osoba oboljelih i pod utjecajem HIV/AIDS-a, te najrizičnijih osoba, u konzultacijama s predstavnicima poslodavaca i zaposlenika, uzimajući u obzir ustanovljene međunarodne smjernice o HIV/AIDS-a na radnom mjestu;

Istraživanje i razvoj S obzirom da lijek protiv HIV/AIDS-a još nije pronađen, daljnja istraživanja i razvoj su od presudne važnosti

71. Podržati i potaknuti razvoj nacionalne i međunarodne infrastrukture za istraživanja, kapaciteta laboratorija, boljih sustava nadziranja, sakupljanja podataka, njihove obrade i širenja, te obrazovanja osnovnih i kliničkih istraživača, društvenih znanstvenika, zdravstvenih djelatnika i tehničara, s težištem na zemljama koje su teže zahvaćene HIV/AIDS-om, posebice u zemljama u razvoju i onim zemljama u kojim postoji opasnost brzog širenja epidemije; 72. Razviti i ocijeniti odgovarajuće pristupe u svrhu praćenja efikasnosti liječenja, toksičnosti, popratnih pojava, interakcija lijekova, te razvijanja otpornosti na lijekove; razviti metodologije praćenja utjecaja liječenja na prenošenje HIV-a i kretanje rizika; 73. Ojačati međunarodnu i regionalnu suradnju, posebice sjever/jug, jug/jug i trokutnu suradnju vezanu za prijenos određenih tehnologija, pogodnih za okolinu, u prevenciji i zaštiti od HIV/AIDS-a, razmjenu iskustava i najpovoljnijih praksi, istraživanja i nalaza, te ojačati ulogu UNAIDS-a u tom procesu. U tom kontekstu, potaknuti da krajnji rezultati takvih kooperativnih istraživanja i tehnologija budu u vlasništvu svih strana koje su sudjelovale u istraživanjima, tako odražavajući njihov doprinos, te da iste osiguraju pravnu zaštitu takvim nalazima; osigurati da sva takva istraživanja budu bez pristranosti i predrasuda; 74. Do 2003. godine, osigurati da sve protokole istraživanja za ispitivanje liječenja vezanog za HIV, uključujući antiretorvirusne terapije i cjepiva temeljena na međunarodnim smjernicama i najboljim praksama, budu ocijenjena od strane nezavisnih odbora za etiku u kojima će sudjelovati osobe oboljele od HIV/AIDS-a i one osobe koje pružaju antiretrovirusnu terapiju;

85 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

70. Povećati investiranje i ubrzati istraživanja na polju cjepiva protiv HIV-a, a u isto vrijeme graditi nacionalne kapacitete istraživanja, posebice u razvijenim zamljama, u prvom redu za viruse koji prevladavaju u regijama s visokim stopama infekcije; osim toga, podržavati i poticati veće nacionalno i međunarodno investiranje u istraživanja na polju HIV/ AIDS-a, uključujući biomedicinska, operativna, društvena, kulturna istraživanja i istraživanja ponašanja, kao i na polju tradicionalne medicine, u svrhu: unaprjeđenja prevencije i terapeutskih pristupa; ubrzati pristup prevenciji, zaštiti i liječenju, kao i tehnologijama zaštite u svezi s HIV/AIDS-om (i njihovim srodnim oportunističkim infekcijama, zloćudnim bolestima i spolnoprenosivim bolestima), uključujući metode kontroliranja žena i mikrobide, a posebice odgovarajuća, bezopasna i po cijeni prihvatljiva cjepiva, pristup dijagnostici, pretragama, metodama sprječavanja prenošenja virusa s majke na dijete; unaprijediti naše spoznaje o čimbenicima koji utječu na epidemiju i akcije koje treba poduzeti, između ostaloga, putem šireg financiranja i društvenih/privatnih partnerstva; stvoriti okolinu pogodnu za istraživanja i osigurati da se isto temelji na najvišim etičkim standardima;

HIV/AIDS u regijama zahvaćenim sukobima i katastrofama Sukobi i katastrofe doprinose širenju HIV/AIDS-a 75. Do 2003. godine, razviti i započeti provedbu nacionalnih strategija koje uvode elemente poznavanja HIV/AIDS-a, prevencije, zaštite i liječenja u programe ili akcije namijenjene hitnim situacijama, prepoznajući činjenicu da stanovnici destabilizirani oružanim sukobom, humanitarnim hitnim slučajevima i prirodnim katastrofama, uključujući izbjeglice, prognanike i posebice, žene i djecu, prolaze kroz veći rizik izlaganja infekciji HIV-om; te uključiti, po potrebi, komponente čimbenika HIV/AIDS-a u međunarodne programe pružanja pomoći; 76. Pozvati agencije Ujedinjenih naroda, regionalne i međunarodne organizacije, kao i nevladine organizacije, uključene u pružanje međunarodne pomoći zemljama i regijama zahvaćenim oružanim sukobima, humanitarnim krizama ili prirodnim katastrofama, da hitno uključe elemente prevencije, zaštite i poznavanja HIV/AIDS-a u svoje planove i programe, te upoznaju i obrazuju svoje osoblje u svezi s HIV/AIDS-om; 77. Do 2003. godine, raspolagati nacionalnim strategijama koje se bave širenjem HIV-a u oružanim snagama i civilnoj obrani, te razmotriti načine korištenja njihovog osoblja koje je obučeno u svezi s poznavanjem i prevencijom HIV/AIDS-a, a koji će pružati pomoć kod aktivnosti upoznavanja i prevencije HIV/AIDS-a, uključujući sudjelovanje u pružanju humanitarne pomoći, u hitnim slučajevima i kod prirodnih katastrofa;

Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 86

78. Do 2003. godine, osigurati uključenje poznavanja i obrazovanja glede HIV/AIDS-a, uključujući komponentu spola, u smjernice koje će koristiti osoblje obrambenih snaga i drugo osoblje koje sudjeluje u međunarodnim operacijama održavanja mira; u isto vrijeme nastaviti sa stalnim obrazovanjem i preventivnim mjerama, uključujući orijentaciju takvog osoblja prije preuzimanja zadataka;

Sredstva Problem HIV/AIDS-a se ne može riješiti bez novih, dodatnih i stalnih sredstava

79. Osigurati da su sredstva koja su namijenjena globalnoj reakciji na problem HIV/AIDS-a znatna i stalna, te da su usmjerena k postizanju ciljeva; 80. Do 2005. godine, poduzimajući niz značajnijih koraka, doseći cjelokupni cilj da se godišnje potroši na epidemiju između 7 i 10 milijardi američkih dolara u zemljama s niskim ili srednjim dohotkom, te u zemljama u kojima se epidemija brzo širi ili u kojima postoji opasnost od brzog širenja epidemije, na prevenciju, zaštitu, liječenje, podršku i smanjenje utjecaja HIV/AIDS-a; poduzeti mjere kojima se osigurava da potrebna sredstva budu

namaknuta, posebice od zemlja donatora, kao i iz državnih proračuna, imajući na umu da su sredstva najugroženijih zemlja uvelike ograničena; 81. Apelirati na međunarodnu zajednicu, kada i gdje je to moguće, da pruži pomoć za prevenciju, zaštitu i liječenje HIV/AIDS-a u zemljama u razvoju, putem donacija; 82. Povećati i dati prioritet odvajanjima iz državnih proračuna za programe HIV/AIDS-a, po potrebi, te osigurati da odgovarajuća odvajanja vrše sva ministarstva i drugi zainteresirani; 83. Pozvati razvijene zemlje koje to još nisu učinile, da nastoje ispuniti zadatak odvajanja 0,7 posto od svojeg bruto nacionalnog proizvoda za cjelokupnu službenu pomoć za razvoj, te zadatke odvajanja 0,15 posto do 0,20 posto bruto nacionalnog proizvoda u smislu sužbene pomoći najnerazvijenijim zemljama, kao što je dogovoreno, što je prije moguće, uzimajući u obzir hitnost i ozbiljnost epidemije HIV/AIDS-a; 84. Pozvati međunarodnu zajednicu da pomogne u nastojanjima zemlja u razvoju koje troše veća državna sredstva na borbu protiv epidemije HIV/AIDS-a, većom međunarodnom pomoći za razvoj, posebice onim zemljama koje su najugroženije HIV/AIDS-om, posebice u Africi, naročito u supsaharskoj Africi, Karibima, zemljama u kojima postoji velika opasnost od širenja epidemije HIV/AIDS-a, te ostalim ugroženim regijama čija sredstva za borbu protiv epidemije su uvelike ograničena; 85. Uključiti akcije u svezi s HIV/AIDS-om u programe pružanja pomoći u razvoju i strategije iskorjenjivanja siromaštva, te poticati najefikasnije i transparentno korištenje svih izdvojenih sredstava;

87. Bez daljnjeg odlaganja, provesti proširenu Inicijativu siromašnih zemlja s velikim dugovima, te se usaglasiti o poništenju svih bilateralnih službenih dugova tih zemlja, što je prije moguće, posebice onih najugroženijih HIV/AIDS-om; iste bi se s druge strane obvezale na iskorjenjivanje siromaštva i potaknule koristiti takva sredstva za programe iskorjenjivanja siromaštva, posebice za prevenciju, liječenje, podršku i zaštitu od HIV/AIDS-a i drugih infekcija; 88. Pozvati na brzu i usaglašenu akciju efikasnog rješavanja problema dugova najnerazvijenijih zemlja, zemlja u razvoju s niskim prihodima, te zemlja u razvoju sa srednjim prihodima, posebice onih ugroženih HIV/AIDS-om, na opsežan, pravedan i trajni način orijentiran prema razvoju, pomoću različitih nacionalnih i međunarodnih mjera kojima bi njihov dug bio dugoročno održiv i time bi se poboljšale njihove mogućnosti borbe protiv epidemije HIV/AIDS-a, uključujući, po potrebi, postojeće mehanizme za smanjenje duga, kao što je prenamjena duga za projekte namijenjene prevenciji, zaštiti i liječenju HIV/AIDS-a; 89. Poticati veća ulaganja u istraživanja vezana za HIV/AIDS, na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, posebice za razvoj održivih i po cijeni prihvatljivih preventivnih tehnologija, kao što su cjepiva i mikrobidi, te potaknuti proaktivnu pripremu financijskih i logističkih planova kojima se omogućava brzi pristup cjepivima kada ona budu raspoloživa;

87 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

86. Apelirati na međunarodnu zajednicu i pozvati građansko društvo i privatni sektor da poduzmu odgovarajuće mjere kojima bi se smanjio utjecaj HIV/AIDS-a na društvo i gospodarstvo u najugroženijim zemljama u razvoju;

90. Podržati osnivanje, što je brže moguće, globalnog HIV/AIDS-a i zdravstvenog fonda za financiranje hitnog i šireg reagiranja na epidemiju na temelju integriranog pristupa prevenciji, zaštiti, podršci i liječenju, te pomoći vladama, između ostalog, u njihovim nastojanjima da se bore protiv HIV/AIDS-a, uz dužni prioritet za najugroženije zemlje, točnije u supsaharskoj Africi i Karibima, te u visokorizičnim zemljama; mobilizirati doprinose fondu iz društvenih i privatnih izvora, uz posebni apel zemljama donatorima, zakladama, poslovnoj zajednici, uključujući farmaceutske kompanije, privatni sektor, filantrope i bogate osobe; 91. Do 2002. godine, pokrenuti svjetsku kampanju sakupljanja sredstava, namijenjenu širokoj javnosti i privatnom sektoru, koju će voditi UNAIDS uz podršku i u suradnji sa zainteresiranim partnerima na svim razinama, u svrhu davanja doprinosa globalnom HIV/AIDS-u i zdravstvenom fondu; 92. Uputiti veća financijska sredstva nacionalnim, regionalnim i podregionalnim komisijama i organizacijama kako bi iste mogle pomoći vladama, na nacionalnoj, podregionalnoj i regionalnoj razini, u njihovim nastojanjima u rješavanju krize; 93. Osigurati agencijama koje zajednički sponzoriraju UNAIDS i tajništvu UNAIDS-a sredstva potrebna za rad sa zemljama, u svrhu ispunjenja zadataka navedenih u ovoj Deklaraciji;

Praćenje Održavanje kontinuiteta i praćenje napredovanja su od osnovne važnosti

Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 88

Na nacionalnoj razini 94. Vršiti periodično uvide na nacionalnoj razini, uz sudjelovanje građanskog društva, posebice ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a i izloženih grupa, u napredak postignut u ispunjavanju obveza, te identificirati probleme i prepreke na koje se nailazi u postizanju napretka, kao i osigurati obavještavanje o rezultatima tih uvida; 95. Razviti odgovarajuće mehanizme praćenja i ocjenjivanja koji će biti od pomoći kod mjerenja i ocjenjivanja napredovanja, razviti odgovarajuće instrumente praćenja i ocjenjivanja, s prikladnim epidemiološkim podacima; 96. Do 2003. godine, uvesti ili ojačati efikasne sustave praćenja, po potrebi, za promicanje i zaštitu ljudskih prava i ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a;

Na regionalnoj razini 97. Staviti HIV/AIDS i srodne probleme javnog zdravstva na dnevne redove regionalnih sastanaka na razini ministarstava, poglavara država i vlada; 98. Podržati sakupljanje podataka i njihovu obradu kako bi se omogućilo vršenje periodičnih uvida od strane regionalnih komisija i/ili regionalnih organizacija u napredovanje u provedbi regionalnih strategija i rješavanju regionalnih prioriteta, te osiguralo obavještavanje o rezultatima tih uvida; 99. Potaknuti da zemlje međusobno razmijenjuju informacije i iskustva nastala provedbom mjera i ispunjenjem obveza sadržanih u ovoj Deklaraciji, a posebice omogućiti jaču suradnju jug-jug i trokutnu suradnju;

Na globalnoj razini 100. Odvojiti dovoljno vremena, najmanje jedan cijeli dan godišnjeg zasjedanja Generalne skupštine, kako bi se izvršio uvid u i prodiskutirao izvještaj Generalnog tajnika o napretku postignutom u realizaciji/ispunjenju obveza postavljenih u ovoj Deklaraciji, a u odnosu na definiranje problema i ograničenja, te dale preporuke kako dalje djelovati da bi se postigao daljnji napredak;

102. Podržati inicijative da se sazivaju konferencije, te organiziraju seminari, radionice, obrazovni programi i tečajevi u kojima bi se obrađivala pitanja pokrenuta u ovoj Deklaraciji, te u svezi s time, potaknuti sudjelovanje na i obavještavanje o zaključcima: predstojeće Konferencije u Dakru o pristupu zaštiti kod infekcije HIV-om; Šestog međunarodnog kongresa o AIDS-u u Aziji i Pacifiku; XII. međunarodne konferencije o AIDS-u i spolnoprenosivim infekcijama u Africi; XIV. međunarodne konferencije o AIDS-u u Barceloni; X. međunarodne konferencije o ljudima oboljelim od HIV/AIDS-a, Port of Spain; II. foruma i III. konferencije latinsko-američke i karipske horizontalne tehničke suradnje o HIV/ AIDS-u i spolnoprenosivim infekcijama, Havana; V. međunarodne konferencije o kućnoj njezi i njezi u zajednici ljudi oboljelih od HIV/AIDS-a, Changmai, Tailand; 103. Ispitati, u odnosu na promicanje jednakog pristupa osnovnim lijekovima, mogućnost razvoja i provedbe, u suradnji s nevladinim organizacijama i drugim zainteresiranim partnerima, sustava dobrovoljnog praćenja i izvještavanja o globalnim cijenama lijekova; Pozdravljamo i izražavamo našu zahvalnost onima koji se zalažu za podizanje svijesti o epidemiji HIV/AIDS-a i rješavanje svih složenih problema koje ona predstavlja;

89 | Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski

101. Osigurati da se pitanja u svezi s HIV/AIDS-om uključe na dnevne redove svih odgovarajućih konferencija i sastanaka Ujedinjenih naroda;

Nadamo se snažnom vodstvu vlada, te usklađenim nastojanjima uz puno i aktivno sudjelovanje Ujedinjenih naroda, cjelokupnog multilateralnog sustava, građanskog društva, poslovne zajednice i privatnog sektora;

Konačno, pozivamo sve zemlje da poduzmu korake potrebne za provedbu ove Deklaracije, u snažnom partnerstvu i suradnji s ostalim multilateralnim i bilateralnim partnerima i građanskim društvom.

Deklaracija o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om; prijevod na hrvatski | 90

91 | Prilog

Istraživanje: “Stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i osoba koje pripadaju skupini/ama koje su pod povećanim rizikom od HIV-a”

12.1. UPITNIK Registracijski broj:

Podaci o provoditelju/ici upitnika: Provoditelj/ica upitnika (ime i prezime): Datum provođenja upitnika: Mjesto provođenja upitnika:

Podaci o ispitaniku/ici: Spol: Godina rođenja: Zanimanje:

Pripadnost skupini (može se zaokružiti više odgovora): a) osoba koja živi s HIV-om b) intravenski/a korisnik/ica droge c) seksualna/i radnica/ik d) muškarac koji ima seksualne odnose s drugim muškarcem e) mladi (14 – 25g)

Prilog | 92

1) HIV status: (Na sljedeća pitanja odgovaraju svi/e bez obzira na HIV status)

Znate li svoj HIV status? Gdje ste se testirali? Kada ste se testirali? Jeste li se testirali dobrovoljno ili pod pritiskom? Ako pod pritiskom, tko je vršio pritisak?

(Na sljedeća pitanja odgovaraju osobe koje žive s HIV-om)* Znate li kako ste dobili HIV? Ako da, kako?

Tko zna za Vaš HIV status? (može se zaokružiti više odgovora) a) Članovi/ice obitelji b) prijatelji/ce c) kolege/ice na radnom mjestu d) drugi/e:

Kako je ta osoba (ili vise njih) saznala/o za Vaš HIV status?

Je li se što promijenilo u ponašanju tj. postupanju članova/ica obitelji prema Vam nakon što su saznali za Vaš HIV status? Ako da, molim Vas opišite.

93 | Prilog

Je li se što promijenilo u ponašanju, tj. postupanju prijatelja/ica prema Vama nakon što su saznali za Vaš HIV status? Ako da, molim Vas opišite.

Kako se Vi osjećate s obzirom na to kako se ponašaju tj. postupaju prema Vama?

Druge napomene:

2) Pravo na obrazovanje: (Na sljedeća pitanja odgovaraju svi/e koji/e trenutno pohađaju neku školu/tečaj/fakultet bez obzira na HIV status, isto tako i oni/e koji/e su pohađali/e neku školu/tečaj/fakultet I za to vrijeme znali/e da imaju HIV )*

Pohađate li ili ste pohađali neku školu i koju (naziv, adresa i mjesto – ako soba želi reći stavite na zadnju stranu upitnika pod drugi izvori informacija) Osnovna škola: Srednja škola Fakultet: Drugi tečaj ili sl.:

Je li Vas ikad netko upitao za Vaš HIV status u školi/na fakultetu/tečaju (bez obzira je li pozitivan ili negativan). Ako da, tko?

Je li nekome u školi/na fakultetu/tečaju poznat Vaš HIV status (bez obzira je li pozitivan ili negativan)?

Prilog | 94

Kome? (može se zaokružiti više odgovora) a) zaposlenicima/cama (profesor/ica, ravnatelj/ica, dekan) b) zaposlenicima/cama (domar, čistač/ica, kuhar/ica) c) učenicima/cama tj. studentima/cama

Kako je ta osoba (ili više njih) saznao/la za Vaš HIV status?

Kako postupaju prema Vama u školi/na fakultetu/tečaju s obzirom na Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Kako se Vi osjećate s obzirom na to kako postupaju prema Vama?

Jeste li se ikada žalili na loše postupanje?

Ako da, kome?

Što se poslije dogodilo?

Jeste li ikada dobili/e informaciju o HIV/AIDS-u u školi/na fakultetu?

Smatrate li te informacije o HIV/AIDS-u koje ste dobili u školi/na fakultetu dostatnima?

95 | Prilog

Druge napomene:

3) Pravo na zdravlje: (Na sljedeća pitanja odgovaraju svi/e bez obzira na HIV status)*

Imate li liječnika/icu opće prakse?

Zna li Vaš/a liječnik/ica opće prakse kakav je Vaš HIV status?

Kako je saznao/la za Vaš status?

Ustručavate li se otići k njoj/njemu kada se pojavi potreba?

Postupa li s Vama kao sa drugim pacijenitma/cama?

Kako se Vi osjećate s obzirom na to kako postupa prema Vama?

Jeste li se ikada žalili na njegovo/njezino postupanje prema Vama?

Ako da, kome?

Što se poslije dogodilo?

Jeste li ikada promijenili liječnika/icu opće prakse zbog drukčijeg postupanja prema Vama, a vezano za Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Druge napomene:

Prilog | 96

Imate li svog stomatologa/inju?

Zna li on/a za Vaš HIV status?

Ustručavate li se otići k njoj/njemu kada se pojavi potreba?

Postupa li s Vama kao sa drugim pacijentima/cama?

Kako se Vi osjećate s obzirom na to kako postupa s Vama?

Jeste li se ikada žalili na njegovo/njezino postupanje prema Vama?

Ako da, kome?

Što se poslije dogodilo?

Jeste li ikada promijenili stomatologa/inju zbog drukčijeg postupanja prema Vama vezano za Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Druge napomene:

(Na sljedeća pitanja odgovaraju samo žene bez obzira na HIV status)*

97 | Prilog

Imate li svog ginekologa/inju?

Zna li on/a za Vaš HIV status?

Ustručavate li se otići k njoj/njemu kada se pojavi potreba?

Postupa li s Vama kao sa drugim pacijentima/cama?

Kako se Vi osjećate s obzirom na to kako postupa s Vama?

Jeste li se ikada žalili na njegovo/njezino postupanje prema Vama?

Ako da, kome?

Što se poslije dogodilo?

Jeste li ikada promijenili ginekologa/inju zbog drukčijeg postupanja prema Vama vezano za Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Druge napomene:

(Na sljedeća pitanja odgovaraju svi/e bez obzira na HIV status)*

Jeste li doživjeli drukčije postupanje prema Vama vezano za Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina u nekim drugim institucijama u zdravstvu RH?

Ako da, u kojim? Prilog | 98

Jeste li se kome žalili na takvo postupanje?

Ako da, kome?

Što se poslije dogodilo?

Znate li gdje možete dobiti sljedeće informacije (zaokružiti jedan od odgovora pod a, b i c): a) o HIV/AIDS-u:

znam

ne znam

b) o testiranju na HIV/AIDS

znam

ne znam

c) o kontracepcijskim sredstvima

znam

ne znam

Druge napomene:

4) Pravo na rad: (Na sljedeća pitanja odgovaraju svi/e bez obzira na HIV status)* (Provjeriti moguća iskustva iz prethodnih zaposlenja)

Radite li trenutno negdje?

Što radite?

99 | Prilog

Gdje radite?

Kakvu vrstu radnog odnosa imate tamo gdje radite? a) ugovor o radu na neodređeno b) ugovor o radu na određeno c) ugovor o djelu d) studentski ugovor e) nemam nikakav ugovor

Kome odgovara takav radni odnos: a) Odgovara meni b) Odgovara poslodavcu c) Odgovara meni I poslodavcu

Je li Vas ikad netko upitao za Vaš HIV status u Vašoj radnoj okolini? Ako da tko?

Je li Vaš HIV status poznat drugim osobama na mjestu gdje radite? (može se zaokružiti više odgovora) a) zaposlenicima/cama (nadređenima) b) zaposlenicima/cama – kolegama/icama c) klijentima/cama d) drugima/ama

Kako je/su ta osoba/e saznala/e za Vaš HIV status?

Kako postupaju prema Vama s obzirom na Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Kako se osjećate s obzirom na postupanje drugih prema Vama na radnome mjestu?

Jeste li se ikada žalili na loše postupanje?

Ako da, kome? Prilog | 100

Što se poslije dogodilo?

Jeste li ikada promijenili posao zbog drukčijeg postupanja prema Vama vezano za Vaš HIV status ili pripadnost nekoj od navedenih skupina?

Druge napomene:

Drugi mogući izvori informacija:

101 | Prilog

(medicinska dokumentacija, nazivi i adrese institucija iz obrazovnog i zdravstevnog sustava, nazivi i adrese poslodavaca, imena drugih osoba koje bi mogle potvrditi ono što je ispitanik/ca rekao/la, prepiske s državnim tijelima..)

12.2. Smjernice za provođenje upitnika:

1 Svaki upitnik treba imati svoj registracijski broj kojega upisuje provoditelj/ica upitnika

(primjer: H-1-17: H= HUHIV, 1= reg.broj ispitivača, 17= redni broj upitnika).

2 Prije početka provođenja upitnika, ispitanika/icu treba upoznati s ciljem istraživanja, organizatorima istraživanja, te korisnosti njegova/njezinog sudjelovanja u istraživanju.

Istraživanje provode UN Tematska skupina za HIV/AIDS i Centar za ljudska prava u suradnji sa nizom domaćih nevladinih udruga sa ciljem dokumentiranja slučajeva kršenja ljudskih prava i stigmatizacije osoba koje žive sa HIV-om kao i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV/AIDS-a. Objava i prezentacija samog Izvještaja slijede nakon obrade sakupljenih podataka. Izvještaj će biti dostupan na www.undp.hr, ali i u tiskanom obliku kod udruga koje su provodile istraživanje. Izvještaj treba poslužiti kao osnova za provođenje promjena u zakonodavstvu i upozoravanje na kršenje pojedininih prava od strane institucija s ciljem sankcioniranja takvog ponašanja.

3 Provoditelj/ica upitnika mora se prethodno predstaviti ispitaniku/ci. 4 Upitnik se provodi isljkučivo dobrovoljnim pristankom ispitanika/ce. 5 Prije provođenja upitnika, provoditelj/ica upitnika treba ispitanika/cu informirati o povjerljivosti podataka koje će ispitanik/ca iznijeti, tj. o načinu zaštite osobnih podataka i principu anonimnosti. 6 Napomenuti da su svi podaci TAJNI, upitnici se čuvaju pod ključem, a samo određene osobe koje provode istraživanje imaju pristup do informacija iz upitnika. 7 Pojedinac može izabrati da ne odgovori na pojedino pitanje te se takav upitnik također smatra valjanim. 8 Upitnik provodi jedna ili dvije osobe, i to isključivo osobe iz tima, a koje pohađaju seminar o ljudskim pravima osoba koje žive s HIV-om. 9 Upitnik se provodi isključivo intervjuom uživo (tzv. polustrukturirani intervju) – provoditelj/ica postavlja pitanje po pitanje, ispitanik/ca odgovara, zatim provoditelj/ica piše odgovor. 10 Upitnik se provodi u jednoj prostoriji bez prisustva drugih osoba osim provoditelja/ica i ispitanika/ice. 11 U slučaju da je ispitanik ženska osoba, upitnik provodi ženska osoba, a eventualno je prisutna i muška osoba ako to ispitanici ne smeta (treba je prethodno pitati). 12 Pri provedbi upitnika, ne treba ispitanika/icu požurivati, niti navoditi na odgovore, već ga pustiti samoga/u da odgovara na pitanja. 13 Pri provedbi upitnika ispitanika/cu se ne smije prekidati, osim ako je nužno. 14 Pri završetku intervjua, provoditelj/ica upitnika treba pitati ispitanika/icu za eventualne druge izvore informacija koji potvrđuju ispitanikove/čine tvrdnje. Prilog | 102

15 Na kraju provoditelj/ica upitnika treba se zahvaliti ispitaniku/ici na vremenu i sudjelovanju.

Pogovor Pripremio: prof.dr.sc. Josip Begovac

Zaraza virusom humane imunodeficijencije (HIV) je prva zarazna bolest koja se suzbijala u kontekstu poštivanja ljudskih prava, a ne provođenjem klasičnih epidemioloških metoda poput izolacije, karantene ili aktivnog traganja za kontaktima. Često se postavlja pitanje po čemu je i zašto HIV iznimka. Dakako, sam virus je osobit, njegov intenzivan način umnožavanja i njegova raznolikost ga čini biološki jedinstvenim. U početku epidemije virus je utvrđen u muškaraca koji su imali seksualne odnose s drugim muškarcima te u intravenskih korisnika droga. Odgovor većine država na pojavu nove zaraze bio je spor, a gotovo se prešutno odobravala pojava bolesti u tim i inače marginaliziranim skupinama. Pojava zaraze je bila popraćena strahom, neznanjem i nedoumicama u pogledu putova prijenosa što je dovelo do drastičnih slučajeva kršenja ljudskih prava. I u najrazvijenijim državama svijeta bili smo svjedoci kršenja tih prava poput izbacivanja djece iz škole, davanja otkaza na poslu, prisilnog iseljavanja pa čak i paljenja imovine. Da li je to zahtijevalo iznimni odgovor? Epidemija naravno nije ostala u takozvanim rizičnim skupinama i danas je u pojedinim siromašnim dijelovima svijeta, osobito u subsaharaskoj Africi zahvatila opću populaciju. Ona je danas u pojedinim afričkim državama uzrokovala drastično smanjenje očekivanog trajanja života i pad bruto-nacionalnog proizvoda. Zahtijeva li to izniman odgovor? Napretkom znanosti otkrivene su mogućnosti uspješnog liječenja, međutim i dan danas više od 2 milijuna ljudi godišnje umire od zaraze HIV-om, a procjenjuje se da samo oko 30% onih kojima je liječenje potrebno dobiva antiretrovirusne lijekove. Kako liječiti oboljele ako zbog straha od stigme i diskriminacije u obitelji, na radnom mjestu ili u zajednici odbijaju odlaziti u centre za liječenje?

Za uspješan i sveobuhvatan program prevencije zaraze HIV-om potrebno je dobro političko vodstvo. To uključuje javni angažman i otvoreni dijalog u društvu o temama kao što su HIV, spolno prenosive bolesti, seks, seksualni rad i korištenje droga. Za djelotvoran odgovor na HIV potreban je odgovor mnogih dijelova društva, a ne samo zdravstvene službe. Od velikog je značaja poticanje osoba koje žive s HIV-om za otvorenim iznošenjem vlastitih iskustava i primjera stigmatizacije i diskriminacije. Zaštita i promicanje ljudskih prava je iznimno važan dio sveobuhvatne prevencije zaraze HIV-om. To uključuje i zakonodavstvo koje mora osigurati nediskriminirajući odnos prema takozvanim marginaliziranim skupinama društva. Želimo li biti uspješni, preventivna poruka mora biti prilagođena okruženju pojedinca, a ne kreirana kako bi nametnula stavove koje društvo smatra idealnim.

103 | Pogovor

Pred nama je po prvi puta jedan osvrt na stanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om u Hrvatskoj. Osvrt dolazi uglavnom od nevladinih udruga što daje dodatnu vrijednost publikaciji. Nažalost i u nas je bilo primjera stigmatizacije i diskriminacije osoba koje žive s HIV-om čija svjedočanstva ovdje nalazimo. Zabilježeni su i primjeri neizravne ili izravne diskriminacije zdravstvenih djelatnika. Pojave poput homofobije, marginalizacije i negacije također su nazočne. Što se može učiniti? Stigmatizacija i diskriminacija u zdravstvenim ustanovama se najbolje suzbija edukacijom i dosljednijim provođenjem etičkog kodeksa. U dokumentu su također naznačene promjene u zakonodavstvu koje je moguće provesti u cilju poboljšanja ljudskih prava osoba zaraženih HIV-om.

Pripremila: prof. dr. sc. Ksenija Turković

Zaštita i promocija ljudskih prava od presudne je važnosti za uspješnost borbe protiv HIV/AIDS-a. Diskriminacija i stigmatizacija osoba koje žive s HIV-om predstavljaju najznačajnije prepreke uspješnoj prevenciji i tretmanu. Potrebno je raditi na zaštiti ljudskih prava kako ranjivih skupina koje su posebno izložene zarazi tako i osoba koje su već zaražene. Posebna pažnja mora se posvetiti zaštiti ljudskih prava žena, mladih i djece ukoliko se želi smanjiti njihova izloženost zarazi. Isto tako da bi borba protiv HIV/AIDS-a bila uspješna moraju se poštivati ljudska prava marginaliziranih skupina, uključujući i onih koje se smatraju ilegalnima ili nemoralnima. U mnogim društvima, pa i našem, stigmatizacija i diskriminacija osoba koje žive s HIV-om te drugih ranjivih skupina je sve prisutna. Izloženost zarazi stoga je često povezana sa socijalnom, ekonomskom i rodnom nejednakošću. Posljedica je toga brže širenje zaraze unutar marginaliziranih skupina. Izvještaj o stanju ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om i osoba koje pripadaju skupinama koje su pod povećanim rizikom od HIV-a detaljno objašnjava njihov položaj u Republici Hrvatskoj te probleme s kojima se susreću u hrvatskom društvu. Iz Izvještaja proizlazi da je nužno posvetiti veću pažnju zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om (pravu na slobodu od diskriminacije u javnom i privatnom sektoru, rodnoj jednakosti, pravu na informaciju, obrazovanje, zdravlje, privatnost, zaposlenje, socijalnu pomoć itd.) kako bi ove osobe imale pun pristup obrazovanju, različitim službama, HIV tretmanu te mogle živjeti ispunjen i sretan život. U tom smislu još uvijek ima prostora za usklađivanje našeg zakonodavstva (javno zdravstvenog, kaznenog, radnog, antidiskriminacijskog i drugog) sa zahtjevima ljudskih prava. Posebnu pažnju valja posvetiti zaštiti privatnosti i povjerljivosti podataka osoba koje žive s HIV-om, razvijanju etičkih načela u svezi s provođenjem biomedicinskih istraživanja na ljudima te uvođenju brzih i efikasnih upravnih i sudskih mehanizama kontrole i provođenja zaštite ljudskih prava kako općenito tako i posebno osoba koje žive s HIV-om. I dalje postoji potreba za edukacijom javnosti kako bi se promijenili stavovi ljudi i percepcija osoba koje žive s HIV-om, stekla znanja i svijest o potrebi zaštite njihovih ljudskih prava i tako smanjila njihova diskriminacija i stigmatizacija u društvu. Izvještaj naglašava veliku ulogu medija u tom smislu. U društvu je nužno razvijati suosjećanje, solidarnost, toleranciju, odgovornost i poštovanje prema osobama koje žive s HIV-om kako bismo poboljšali njihov položaj i osnažili ih. Izvještaj koji je pred nama snažna je podrška ovakvim nastojanjima u hrvatskom društvu.

Pogovor | 104