Podrška žrtvama i svjedocima kaznenih djela u hrvatskoj 2008 by United Nations Development Programme in Croatia

Program Ujedinjenih naroda za razvoj

Podrška i kaznenih djela u Republici Hrvatskoj

Analiza rezultata istraživanja, međunarodnih dokumenata, stranih i domaćih propisa, s preporukama za izmjene zakonodavnog okvira te načina organiziranja i provođenja pružanja podrške i zaštite prava žrtava i svjedoka u praksi

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), je svjetska mreža UN-a za razvoj, koja zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se stanovnicima omogućilo da izgrade bolji život. Djelujemo u 166 država, pomažući im kako bi našli vlastita rješenja za izazove globalnog i nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta, te se države oslanjanju na ljude iz UNDP-a i široki raspon naših partnera. Kratki dijelovi ove publikacije mogu se reproducirati nepromijenjeni, bez odobrenja autora i pod uvjetom da se navede izvor. U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju službeno stajalište UNDP-a. Copyright © 2007. Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj Radnička cesta 41/8, 10000 Zagreb, Hrvatska www.undp.hr

Voditelj projekta: Mario Krešić Autori (abecednim redom): Dean Ajduković, Marin Mrčela, Ksenija Turković Lektura: Vicko Krampus Grafičko oblikovanje i naslovnica: Krešimir Kraljević

SADRŽAJ

Sadržaj

SADRŽAJ 7

1. Uvod

2. Sažetak istraživanja

Preporuke

3. Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj 3.1. Kaznenopravni sustav u Republici Hrvatskoj

29 29

3.1.1. Općenito i temeljna načela

3.1.3. Izvori prava

3.1.4. Sudovi u Republici Hrvatskoj

3.1.5. Sudska uprava

3.2. Zaštita i podrška svjedocima u kaznenopravnom sustavu Republike Hrvatske

3.2.1. Zakonski i institucionalni okvir sustava podrške svjedocima

3.2.2. Sustav podrške svjedocima u odnosu na njihove potrebe

3.2.3. Primjer organiziranja podrške svjedocima u sudu

3.2.4. Sudska uprava, organizacija i sudska praksa podrške svjedocima

4. Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka 4.1. Podrška žrtvama/svjedocima i službe za podršku

4.1.1. Podrška žrtvama/svjedocima i službe za podršku u međunarodnim dokumentima

4.1.2. Podrška žrtvama//svjedocima i službe za podršku pred Međunarodnim kaznenim sudom

4.1.3. Podrška te službe za pružanje podrške žrtvama/svjedocima komparativno

4.1.4. Podrška te službe za pružanje podrške žrtvama/svjedocima u RH

4.1.5. Rezultati istraživanja

4.1.6. Preporuke

4.2. Pravo žrtava/svjedoka na informaciju

4.2.1. Pravo na informiranje u međunarodnim dokumentima

4.2.2. Pravo žrtava na informaciju pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS)

4.2.3. Komparativna iskustva

Sadržaj

4.2.4. Pravo žrtava na informaciju u kaznenom postupku u RH

4.2.5. Rezultati istraživanja glede prava na informaciju

4.2.6. Preporuke

4.3. Pravo žrtava/svjedoka da se prema njima odnosi s poštovanjem i uvažavanjem

4.3.1. Garancija prava žrtava/svjedoka na poštovanje i uvažavanje u međunarodnim dokumentima

4.3.2. Zaštita digniteta žrtve/svjedoka pred međunarodnim kaznenim sudovima

4.3.3. Komparativna analiza

4.3.4. Zaštita digniteta žrtve/svjedoka u zakonodavstvu RH

4.3.5. Rezultati istraživanja

4.3.6. Preporuke

4.4. Pravo žrtava/svjedoka na zaštitu

4.4.1. Jamčenje prava žrtava/svjedoka na zaštitu fizičkog i psihičkog integriteta u međunarodnim dokumentima

4.4.2. Zaštita žrtava/svjedoka pred međunarodnim kaznenim sudovima

4.4.3. Komparativna analiza

4.4.4. Zaštita žrtava/svjedoka u RH

4.4.5. Rezultati istraživanja

4.4.6. Preporuke

4.5. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka

4.5.1. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka u međunarodnim dokumentima

4.5.2. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka pred međunarodnim sudovima

4.5.3. Komparativna iskustva

4.5.4. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka u pravu RH

4.5.5. Rezultati istraživanja

4.5.6. Preporuke

4.6. Zaključne primjedbe

5. Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

5.1. Mišljenja, iskustva i potrebe sudaca u primjeni zakonskih mjera podrške svjedocima

5.2. Potrebe sudaca za dodatnim informiranjem i usavršavanjem u području podrške svjedocima

5.3. Mišljenja i iskustva sudaca o psihološkoj ugroženosti svjedoka

5.4. Mišljenja, potrebe i iskustva sudaca o organizacijama i službama za podršku svjedocima

5.3. Zaključak

100

Sadržaj

6. Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

105

6.1. Osjećaj fizičke ugroženosti svjedoka

105

6.2. Osjećaj psihološke ugroženosti svjedoka

106

6.3. Elementi koji svjedocima otežavaju svjedočenje

107

6.4. Iskustvo i značenje svjedočenja za svjedoke

109

6.5. Mišljenja o važnosti psihološke podrške svjedocima i prijedlozi

110

6.6. Zaključci i preporuke

110

7. Dodaci

115

7.1 Ciljevi i metodologija istraživanja na kojima se temelji analiza 7.1.1. Ispitivanje iskustava žrtava/svjedoka u predmetima kaznenih djela nasilja i njihovih prijedloga za unaprjeđenje podrške žrtvama/svjedocima kaznenih djela

115 115

7.1.1.1. Ciljevi istraživanja

115

7.1.1.2. Postupak i instrumentarij za prikupljanje podataka

116

7.1.1.3. Sudionici istraživanja - svjedoci

116

7.1.2. Ispitivanje iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima o podršci žrtvama/svjedocima

117

7.1.2.1. Cilj istraživanja i postupak prikupljanja podataka

117

7.1.2.2. Sudionici istraživanja – suci županijskih sudova

117

7.1.3. Ispitivanje iskustava svjedoka u postupcima za ratne zločine

120

7.1.3.1. Cilj istraživanja i postupak prikupljanja podataka

120

7.1.3.2. Sudionici istraživanja

121

7.2. Lista međunarodnih i regionalnih dokumenata

121

7.3. Lista presuda Europskog suda za ljudska prava

124

7.4. Lista presuda ICTY i ICTR

125

7.5. Lista propisa RH

125

7.6. Literatura

126

Zahvala 11 Zahvaljujemo svjedocima i sucima koji su odgovorili na anketne upitnike, Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i predsjednicima županijskih sudova koji su podržali istraživanje, te članovima organizacijskog tima koji su proveli samo istraživanje: Antoniji Matas, Ani Jergović, Vanji Babić, Josipi Kovačević, Meliti Carević, Marijani Dević, Danijeli Stepić, Davoru Jandriću, Vanji Petrović, Lejli Novljaković, Veroniki Torbarini, Kristini Sertić, Mariji Pleić, Ani Jasprici, Petri Dujmović, Aniti Jelaš, Ani Nemet, Igoru Njegovanoviću, Igoru Majcenu, Kristini Božić, Jeleni Kenđel, Lei Ivuši, Marini Jurkin, Ivani Božac, Slavici Đokić, Ana-Mariji Murić, Sanji Smontari, Vedranu Medakoviću, Petru Malivuk Jovanoviću, Sanji Matušan, Ružici Mihelj, Sandri Penić, Sanji Macuri i Marku Turudiću. Posebna zahvala autorima ovog istraživanja i analize – prof.dr.sc Deanu Ajdukoviću, mr.sc. Marinu Mrčeli te prof. dr.sc. Kseniji Turković te nevladinoj organizaciji DOCUMENTA koja je organizirala i provela intervjue sa svjedocima i žrtvama ratnih zločina, kao i Misiji OESS-a u Republici Hrvatskoj te Uredu za vezu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju UN-a u Republici Hrvatskoj za njihovu podršku i savjete.

UVOD

Uvod

1. Uvod 15 Ured Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u Republici Hrvatskoj početkom 2007. godine, proveo je u okviru Regionalnog programa tranzicijske pravde projekt ispitivanja i analize sustava podrške žrtvama i svjedocima u kaznenom postupku Republike Hrvatske. Učinkovit sustav podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela predstavlja ključan element za djelotvoran progon počinitelja kaznenih djela, ali i za puno ostvarenje prava žrtava i svjedoka, koja im pripadaju neovisno o potrebama samog kaznenog pravosuđa. Novi pristup žrtvama i svjedocima otvoren je 1985. godine Deklaracijom Ujedinjenih naroda o temeljnim načelima pravde za žrtve kaznenih djela i zlouporabe moći. Deklaracijom postavljeni standardi zaštite temeljnih prava žrtava služe kao smjernice za oblikovanje sustava zaštite žrtava pred međunarodnim kaznenim sudovima te reforme nacionalnih kaznenopravnih sustava. Reformski napori praćeni su promjenom paradigme u odnosu na svjedoke i žrtve na koje se više ne gleda kao na puko sredstvo za utvrđivanje činjenica, već kao na subjekte čija temeljna prava svi trebaju poštovati. Istovremeno, sve veći zahtjevi građana za učinkovitim pravosuđem, postavljaju pred nacionalne vlade obvezu nalaženja odgovora na izazov pravovremenog osiguranja dokaza, koji kod najtežih kaznenih djela najčešće ovise o odazivu svjedoka i žrtava. Svaka dosljedna reforma pravosuđa mora obuhvatiti i razvoj sustava podrške svjedocima u okviru kaznenopravnog sustava. Djelotvorno procesuiranje počinitelja kaznenih djela ratnih zločina dio je koncepta tranzicijske pravde s ciljem da društva izbjegnu situaciju nekažnjavanja zločina i zaborava nasljeđa kršenja ljudskih prava. Za puni integritet kaznenog postupka nužno je osigurati cjelovit sustav podrške koji može odgovoriti na potrebe svjedoka i žrtava, te zaštititi njihova temeljna prava. Kao kandidat za članstvo u Europskoj uniji te sukladno aktivnostima za učinkoviti kazneni progon svih počinitelja ratnih zločina, Republika Hrvatska poduzima mjere za unaprjeđenje zaštite prava žrtava i poboljšanje položaja žrtava i svjedoka u kaznenom postupku. Kao potporu reformi hrvatskog pravosuđa, UNDP je proveo projekt istraživanja i izrade analize podrške svjedocima i žrtvama u Republici Hrvatskoj. S obzirom na vrlo ograničena istraživanja u ovom području, ispitivanje iskustava, potreba i mišljenja svjedoka i sudaca predstavlja značajan izvor spoznaja za buduće politike razvoja sustava podrške svjedocima. Ciljna skupina istraživanja su bili svjedoci koji su, u jednomjesečnom trajanju anketiranja svjedočili u devet županijskih sudova te svi suci županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima. Kroz dubinske intervjue ispitala su se iskustva, potrebe i mišljenja posebno osjetljive skupine svjedoka - svjedoka ratnih zločina. Rezultati istraživanja pokazuju: -

i suci i svjedoci slažu se kako sustav podrške svjedocima treba biti unaprijeđen.

svjedoci trebaju više izravne institucionalizirane podrške tijekom suđenja, a suci potvrđuju kako takva podrška treba biti koordinirana na institucionalizirani način (npr. kroz posebne urede smještene u sudovima)

svjedoci trebaju više informacija o svojim pravima i dostupnoj podršci, a suci zahtijevaju više informacija i edukacije o načinima pružanja takve podrške.

sudovi bi opremljenošću trebali zadovoljavati potrebe svjedoka.

S obzirom na složenost i osjetljivost istraživanja, kao prvog ovakve vrste u Republici Hrvatskoj, uspjeh projekta ovisio je o naporima svih koji su pridonijeli njegovom ostvarenju.

Yuri Afanasiev

Uvod

SAŽETAK ISTRAŽIVANJA

Sažetak istraživanja

2. Sažetak istraživanja 19

Zaštita prava žrtava i svjedoka u Republici Hrvatskoj područje je koje do sada nije bilo sustavno analizirano. Slijedom toga, Ured Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u Republici Hrvatskoj početkom 2007. godine, u okviru Regionalnog programa tranzicijske pravde, proveo je projekt ispitivanja i analize sustava podrške žrtvama i svjedocima u kaznenom postupku Republike Hrvatske. Osnovni cilj istraživanja bio je pružiti usporednu analizu postojećeg sustava podrške žrtvama/svjedocima na sudovima u slučajevima kaznenih djela s elementima nasilja (ubojstvo, pokušaj ubojstva, silovanje, razbojništvo) i ratnih zločina te potreba žrtava/svjedoka. Središnji dio analize predstavlja interpretaciju rezultata triju međusobno povezanih istraživanja: 1) ispitivanja iskustava žrtava/svjedoka u predmetima kaznenih djela nasilja i njihovih prijedloga za unaprjeđenje podrške žrtvama/svjedocima 2) ispitivanja iskustava svjedoka u postupcima za ratne zločine i 3) ispitivanja iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima o podršci žrtvama/ svjedocima kaznenih djela.

U istraživanju je anketirano 130 svjedoka i žrtava na devet županijskih sudova, 14 svjedoka koji su svjedočili u kaznenim predmetima ratnih zločina te 110 sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima. Svjedoke i žrtve kaznenih djela anketirali su kvalificirani anketari, intervjue sa svjedocima ratnih zločina proveli su psiholozi s iskustvom u intervjuiranju ljudi koji su doživjeli traumu ili gubitak, dok su odgovori sudaca dobiveni poštanskim anketiranjem. Autori studije su prof.dr.sc Dean Ajduković, mr.sc. Marin Mrčela te prof.dr.sc. Ksenija Turković. Istraživanje provedeno među svjedocima i sucima je u pogledu pružanja podrške žrtvama i svjedocima te zaštite njihovih prava pokazalo slijedeće:

Prava žrtava -

žrtve/svjedoci ističu sljedeća prava žrtava kao najvažnija: pravo na informaciju, pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo na psihičku i emocionalnu podršku, pravo na zaštitu sigurnosti, pravo na zaštitu privatnosti te pravo na naknadu štete; suci pak od pravnih mogućnosti koje žrtve trenutno nemaju u okviru kaznenog postupka RH najvažnijima smatraju psihičku i emocionalnu podršku, besplatnu pravnu pomoć te naknadu štete od strane države -

između žrtava/svjedoka i samih sudaca postoji visok stupanj poklapanja u davanju prioriteta određenim pravima žrtava; visok stupanj preklapanja je i u shvaćanju manje važnih prava žrtava pa tako i žrtve/ svjedoci i suci kao manje važna prava žrtava navode: pravo veta, pravo predlaganja vrste i visine sankcije odnosno pravo podnošenja žalbe;

samo 10,9% svjedoka-ispitanika smatra da kaznenopravni sustav u RH u potpunosti zadovoljava potrebe žrtava, a 11,7% da u potpunosti zadovoljava potrebe svjedoka;

Sažetak istraživanja

Služba za pružanje podrške žrtvama/svjedocima -

94,6% svjedoka-ispitanika nije bio ponuđen kontakt s organizacijom/službom koja bi im mogla pružiti praktičnu i/ili psihološku pomoć, a čak 69% ispitanika koji nisu imali kontakt s nekom službom ili organizacijom za pružanje psihološke ili praktične podrške žrtvama i/ili svjedocima smatraju da bi im takav kontakt bio koristan;

81,8% sudaca je primijetilo psihološku ugroženost svjedoka, a 68,2% sudaca je reklo da nema informacija o organizacijama i stručnim osobama s područja nadležnosti njihovih sudova kojima se mogu obratiti za pomoć oko pružanja podrške svjedocima uključujući i psihološku i emocionalnu podršku;

77,5% svjedoka–ispitanika smatra da bi kontakt s organizacijom za pomoć žrtvama/svjedocima bio koristan, a samo 2,7% sudaca smatra da nema potrebe za pružanjem podrške žrtvama/svjedocima;

najveća potreba za uslugama službe/organizacije za pružanje podrške žrtvama/svjedocima postoji po samom događaju (86,9% svjedoka-ispitanika), a želja svjedoka je da takva služba pruža psihološku i emocionalnu pomoć (68,2%), pravne savjete (71,3%) te informacije o pravima svjedoka i službama koje im stoje na raspolaganju (49,6%);

68,2% sudaca smatra da na sudu treba postojati posebna služba za pružanje podrške žrtvama/svjedocima; 37,7% svjedoka-ispitanika smatra da bi podrška žrtvama/svjedocima za vrijeme suđenja bila korisna;

Pravo na informaciju -

69% žrtava/svjedoka nije dobilo nikakve informacije vezane uz postupak; niti jedna od žrtava/svjedoka ratnih zločina nije dobila informacije o postupku i svojim pravima, svjedoci uglavnom dobivaju samo informaciju o vremenu kad trebaju doći na sud (a i to samo njih 78,5%); samo 17,7% svjedoka dobilo je informaciju o pravu na naknadu troškova; najveća zamjerka svjedoka u radu sudaca je nepružanje adekvatnih informacija svjedocima prije suđenja o tome što će se u sudnici događati, tko će sve biti prisutan u sudnici i koja su prava žrtve/svjedoka; veliki dio ispitanika je osjećao nelagodu zbog nepoznate situacije - 26,9% ispitanika jer nikad nisu bili svjedoci pa nisu znali kako to izgleda, odnosno 17,7% svjedoka zbog nedovoljne obaviještenosti o njihovoj ulozi svjedoka. Svega 16,2% svjedoka je dobilo informaciju o tome koja je njihova uloga na sudu;

i žrtve/svjedoci i suci najvažnijima smatraju informaciju o tome kako i pod kojim uvjetima žrtve/svjedoci mogu dobiti zaštitu ako se osjećaju ugroženima, informacije o vrsti i tipu službe kojoj se mogu obratiti za pomoć, o važnim događajima u postupku; svjedocima je još vrlo važna informacija o tome kad počinitelj ide u zatvor;

36,7% svjedoka razgledalo bi sudnicu prije svjedočenja.

Sekundarna viktimizacija „Ja sam imao loše iskustvo jer sam imao osjećaj da se sudi meni“ *izjava svjedoka ratnog zločina -

Oko 60% svjedoka-ispitanika je osjećalo nelagodu tijekom postupka (najviše za vrijeme svjedočenja) i to zbog kontakta s okrivljenikom; ovaj kontakt je naročito uznemiravao žrtve/svjedoke ratnih zločina; 94,6% svjedoka je čekalo svoje svjedočenje na hodniku ;

64,3% svjedoka je izrazilo potrebu za podrškom u sudnici za vrijeme svjedočenja; želju za podrškom naročito su isticale žrtve/svjedoci ratnih zločina;

Sažetak istraživanja

vrlo je visok stupanj zadovoljstva s postupanjem sudaca (97,7% ispitanika), no samo je 62,8% ispitanika smatralo da je sudac bio zainteresiran, 56,6% da je uvažavao njihovo mišljenje, 65,1% da im je dao priliku da kažu sve što misle i 49,6% da se prema njima odnosio s poštovanjem;

veliki broj sudaca koristi rijetko, vrlo rijetko, gotovo nikad ili nikad različite mogućnosti koje stoje sucima na raspolaganju, a kojima se smanjuje sekundarna viktimizacija žrtava i smanjuje nelagoda žrtava/svjedoka (privremeno udaljenje optuženika iz sudnice (mjeru ne koristi 98,2% sudaca), isključenje javnosti s glavne rasprave (mjeru ne koristi 80,1% sudaca), ispitivanje uz pomoć tehničkih uređaja (mjeru ne koristi 92,7% sudaca), poseban način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku (mjeru ne koristi 98,1% sudaca).

Potreba za treningom i daljnjim usavršavanjem -

85,4% sudaca smatra da nema dovoljno znanja o načinima pomoću kojih može smanjiti osjećaj psihičke ugroženosti svjedoka; 68,2% sudaca smatra da nema dovoljno informacija o organizacijama kojima se žrtve/ svjedoci mogu obratiti za psihološku i drugu podršku;

76,7% sudaca smatra potrebnim pružanje više stručnih informacija o primjeni mjera podrške žrtvama/ svjedocima, čak 91,3% sudaca je istaklo da nema dovoljno programa stručnog usavršavanja o primjeni mjera podrške žrtvama/svjedocima.

Zaštita sigurnosti žrtava/svjedoka „Strah je uvijek prisutan, bio on opravdan ili neopravdan, ali je prisutan“ *izjava svjedoka ratnog zločina

27,9% svjedoka-ispitanika je izjavilo da im je bila potrebna zaštita vezano uz njihovo svjedočenje, no to im nije bilo ponuđeno;

suci relativno često određuju pritvor zbog koluzije (njih 60,8%), no postoji statistički značajna razlika u primjeni pritvora kao mjere zaštite svjedoka između istražnih i raspravnih sudaca u korist istražnih sudaca što ukazuje na to da se pritvor koristi radi osiguranja dokaza, a ne toliko kao sredstvo zaštite svjedoka/žrtve;

druge mjere zaštite žrtava/svjedoka koje stoje sucima na raspolaganju oni koriste rijetko ili čak nikada;

od mehanizama zaštite koji stoje sucima na raspolaganju najkorisnijim procjenjuju pritvor, potom ispitivanje svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku te mjere za održavanje reda u sudnici.

Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka -

18,5% svjedoka je izjavilo da je osjećalo potrebu za zaštitom privatnosti (zaštitom od fotografiranja, zaštitom od medija, isključenjem javnosti sa glavne rasprave i sl.), a 13,1% je osjećalo potrebu za posebnim načinom svjedočenja radi zaštite svog identiteta;

od mjera zaštite privatnosti žrtava/svjedoka suci najčešće posežu za isključenjem javnosti sa glavne rasprave; druge mjere koje mogu služiti zaštiti privatnosti se vrlo rijetko ili gotovo nikad ne primjenjuju.

Sažetak istraživanja

Naknada štete žrtvi -

samo 11,7% svjedoka smatra da država ne bi nikad trebala nadoknaditi štetu žrtvi.

Zadovoljstvo svjedoka boravkom na sudu „Žao mi je što uopće svjedočim, znate čovjek voli svjedočiti na sudu kad zna da će se nešto dogoditi, da će pravda pobijediti, ali u ovom slučaju ja sumnjam u ishod“ *izjava svjedoka ratnog zločina -

65,1% svjedoka zadovoljno je uvjetima boravka na sudu;

66,7% svjedoka vrijeme svjedočenja je samo djelomično ili uopće nije odgovaralo; 22,7% svjedoka čekalo je na svjedočenje duže od jednog sata, no samo 1,6% ih je čekalo duže od 4 sata; 94,6% svjedoka je davanje iskaza čekalo na hodniku;

za čak 46,1% svjedoka svjedočenje je bio potpun ili djelomičan gubitak vremena

samo 20,8% svjedoka bi ponovno svjedočilo sa zadovoljstvom.

Rezultati istraživanja pokazuju: -

postojanje određenih nedostataka u zakonodavnom okviru glede zaštite prava žrtava/svjedoka (pružanje besplatne pravne pomoći, naknada štete od strane države, nema dovoljno mehanizama za smanjenje sekundarne viktimizacije, postoje propusti u reguliranju zaštite sigurnosti svjedoka te njihove privatnosti, itd.);

nepostojanje odgovarajućeg sustava pružanja podrške žrtvama/svjedocima, dok je potreba za takvim sustavom velika i to ne samo na strani svjedoka, već i na strani samih sudaca koji često uočavaju potrebe koje žrtve/svjedoci imaju, ali se njima jednostavno nemaju vremena baviti ili nemaju dostatno znanje o tome kako žrtvama/svjedocima pomoći;

neadekvatnu opremljenost sudova, no to je svjedocima manje važno od informiranja o njihovim pravima i tijeku kaznenog postupka, pružanja psihološke i emocionalne podrške te osiguranja besplatne pravne pomoći;

postojanje velike potrebe za sustavnim usavršavanjem svih koji dolaze u kontakt sa žrtvom/svjedocima o pravima žrtava/svjedoka te načinima postupanja s njima i oblicima pružanja podrške, naročito psihičke i emocionalne.

Sažetak istraživanja

Preporuke 23 Analiza rezultata istraživanja, međunarodnih i regionalnih dokumenata te dobre prakse međunarodnih kaznenih sudova i pojedinih europskih pravnih sustava ukazuje da je potrebno djelovati na više razina:

1. Istraživačka razina Na ovoj je razini potrebno:

a. Provoditi više vrsta istraživanja: -

Periodičko istraživanje potreba žrtava/svjedoka i zadovoljstva pruženim uslugama – za tu svrhu treba prilagoditi upitnike razvijene u okviru ovog istraživanja te istraživanja radi praćenja potreba provoditi na prikladnim uzorcima

Identificiranje postojećih državnih ili privatnih službi/organizacija, nevladinih organizacija koje pružaju ili bi mogle pružati podršku žrtvama – ispitati njihove dobre strane, ali i nedostatke kako bi im se pomoglo u unaprjeđivanju rada

Ispitivanje mogućnosti organiziranja učinkovitog i djelotvornog sustava pružanja podrške žrtvama/ svjedocima na temelju studija izvodljivosti – utvrditi koji bi oblik organizacije podrške žrtvama/svjedocima bio najprikladniji u postojećim uvjetima uzimajući u obzir materijalne mogućnosti i službe koje već postoje na terenu

Periodičko ispitivanje stopa viktimizacije posebice radi smanjenja reviktimizacije – za to su najpogodnija istraživanja putem ICVS-a (International Crime Victim Survey), a prema iskustvu stranih država najbolje ih je provoditi u sklopu Statističkog zavoda RH;

b. Analizirati rezultate istraživanja i raspraviti ih u javnosti te između zainteresiranih skupina (dionika); organizirati radionice o rezultatima istraživanja; c. Objaviti rezultate svih navedenih istraživanja i njihovu analizu; d. Uz detaljnu analizu međunarodnih i regionalnih dokumenata koji se odnose na zaštitu prava žrtava i pružanje podrške žrtvama i svjedocima, analizirati dobre prakse međunarodnih kaznenih sudova te drugih država;

Razina razvijanja politike pružanja podrške žrtvama/svjedocima te zaštite njihovih prava

Na temelju provedenih istraživanja treba osmisliti politiku pružanja podrške žrtvama/svjedocima te zaštitu njihovih prava. U sklopu toga važno je:

a. Odrediti glavnog nositelja kreiranja politike pružanja podrške žrtvama/svjedocima koji bi ujedno i nadgledao provođenje te politike – komparativna iskustva pokazuju da je u tu svrhu najbolje organizirati posebnu službu za podršku žrtvama i svjedocima na nacionalnoj razini; b. Donijeti strategiju i plan djelovanja zaštite prava žrtava i pružanja podrške žrtvama i svjedocima.

Sažetak istraživanja

3. Zakonodavna razina U svrhu poboljšanja zakonodavnog okvira potrebno je:

a. Oformiti radnu skupinu sastavljenu od stručnjaka različitih profila (istraživača i praktičara) iz područja zaštite prava žrtava i svjedoka i pružanja podrške, sa svrhom analiziranja zakonodavnih nedostataka te izrade prijedloga nadopuna i izmjena relevantnog zakonodavstva b. Razmotriti potrebu donošenja posebne povelje o pravima žrtava kaznenih djela („Victim’s Bill of Rights“); c. Razraditi zakonodavni okvir za uvođenje programa naknade štete žrtvama od strane države: d. Preispitati postojeće oblike osiguranja glede različitih vrsta viktimizacije i izraditi prijedloge za poboljšanje polica osiguranja, mogućnosti njihovog širenja i sl.; e. Razraditi zakonodavni okvir programa restitucije; f. Razraditi nove ili prilagoditi stare protokole o sudjelovanju žrtava/svjedoka u kaznenom postupku, pružanju podrške žrtvama/svjedocima u kaznenom postupku, suradnje različitih službi i organizacija koje pružaju podršku žrtvama/svjedocima kao i vodiče postupanja sa žrtvama/svjedocima, načinima njihova ispitivanja i sl.

4. Razina uspostave sustava za pružanje podrške žrtvama/svjedocima Potrebno je utemeljiti sustav za pomoć žrtvama/svjedocima kaznenih djela. Budući da u Hrvatskoj još zapravo ne postoji snažnija inicijativa u civilnom sektoru za pružanje potpore žrtvama/svjedocima, mišljenja smo da inicijativa za osnivanjem takvih službi i organizacija treba doći od države i to poglavito od Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa, ali uzimajući u obzir i mogućnosti koje pruža nevladin sektor. Sukladno tome, radna skupina daje sljedeće preporuke:

a. Pružanje pomoći žrtvama/svjedocima treba u organizacijskom smislu djelovati na tri razine: -

nacionalnoj (služba za pružanje podrške žrtvama i svjedocima kao međuresorno tijelo) – strateška razina,

regionalnoj – koordinativna razina te

lokalnoj - operativna razina;

b. Potrebe žrtava i/ili svjedoka su vrlo raznolike pa usluge moraju biti raznovrsne i moraju biti na raspolaganju žrtvama/svjedocima već po samom događaju kad je potreba za njima i najveća, stoga se službe za pružanje pomoći žrtvama/svjedocima moraju osloniti na suradnju čitavog niza organizacija i službi koje su usmjerile svoju djelatnost na ovo područje kao i samih kaznenopravnih tijela; c. Potrebno je organizirati posebne službe ili imenovati pojedince pri sudovima za pomoć žrtvama/svjedocima tijekom samog suđenja ili to prepustiti nevladinim organizacijama u kojem slučaju pri sudovima valja uspostaviti službu te imenovati pojedince koji će imati koordinativnu ulogu u suradnji s nevladinim organizacijama: d. Izuzetno je važno raditi na razvoju mreže organizacija koje bi pružale psihološku podršku žrtvama/ svjedocima e. Potrebno je promovirati razvoj specijaliziranih organizacija/službi za pomoć određenim kategorijama žrtava (djeca ili žrtve određenih kaznenih djela kao što su silovanje, nasilje u obitelji, organizirani kriminal itd.); f. Nakon osmišljavanja sustava pružanja podrške žrtvama/svjedocima treba napraviti pilot projekt pri sudovima.

Sažetak istraživanja

5. Razina organiziranja izobrazbe Važno je raditi na usavršavanju policije, državnog odvjetništva, odvjetnika i sudaca, osoba koje bi radile u službama/ organizacijama za pružanje podrške žrtvama/svjedocima, volontera kao i drugih osoba koje svakodnevno dolaze u dodir sa žrtvama (liječničko osoblje, socijalni radnici, djelatnici različitih nevladinih organizacija i sl.) vezano uz potrebe žrtava/svjedoka za podrškom te mogućnosti koje u tom pogledu postoje već sada: a. Potrebno je identificirati organizacije koje bi provodile usavršavanje (Pravosudna akademija, Pravni fakulteti, Studij socijalnog rada, Filozofski fakulteti - Odsjeci za psihologiju, nevladine organizacije i sl.); b. Potrebno je razviti posebne programe usavršavanja i za njih pripremiti odgovarajuće materijale – u to valja uključiti i strane stručnjake; c. Treba organizirati studijske posjete pravnim sustavima koji već imaju razvijen sustav podrške žrtvama/ svjedocima.

6. Razina promocije prava žrtava te podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela Na ovoj je razini važno:

a) Putem javnih debata i okruglih stolova podići svijest u javnosti i među službama koje dolaze u dodir sa žrtvama zločina o potrebama žrtava kaznenih djela te promovirati solidarnost sa žrtvama; upoznati javnost s pravima žrtava; b) Upoznati javnost s postojećim organizacijama i oblicima pomoći žrtvama; c) Raditi na razvoju programa preveniranja viktimizacije, davanja savjeta žrtvama kako izbjeći ponovnu viktimizaciju, upozoravati koji su to čimbenici koji pridonose viktimizaciji; d) Izdati brošure o funkcioniranju kaznenopravnog sustava, pravima žrtve te postojećim oblicima pomoći žrtvama i organizacijama za pomoć žrtvama, o čimbenicima viktimizacije i načinima njihovog preveniranja; e) Uspostaviti telefon za žrtve/svjedoke putem kojeg bi se mogle dobiti informacije o pravima žrtava/svjedoka, tijeku kaznenog postupka, njihovoj ulozi u kaznenom postupku i sl.

7. Razina suradnje Potrebno je dati važnost uspostavljanju suradnje i razmjeni iskustava u regiji te na razini Vijeća Europe i Europske Unije. UNDP vjeruje kako će rezultati istraživanja poslužiti kao polazna točka značajnih promjena u tretiranju žrtava i svjedoka u Republici Hrvatskoj jer se pravednost za žrtvu ne postiže samo kroz kažnjavanje počinitelja, već i putem pomoći žrtvi i popravljanjem situacije u koju je žrtva kaznenim djelom dovedena. Žrtve treba tretirati kao sudionike u postupku koji imaju svoja intrinzična prava, a ne kao puki instrument u rukama pravosuđa. Pravo na zaštitu, privatnost i dostojanstvo treba žrtvama i drugim svjedocima osigurati bez diskriminacije i to zato jer su to njihova prirodna prava, a ne zato i samo u mjeri u kojoj je to nužno da bi se osiguralo njihovo svjedočenje.

Sa탑etak istra탑ivanja

INSTITUCIONALNI OKVIR PODRŠKE SVJEDOCIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

3. Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj 3.1. Kaznenopravni sustav u Republici Hrvatskoj Povijesno ishodište kaznenopravnog sustava Republike Hrvatske nalazi se u austro-ugarskom i njemačkom pravu. Za vrijeme Austro-Ugarske kazneni postupak u Hrvatskoj postao je postupak mješovitog tipa. 1875. godine Hrvatski sabor je po uzoru na austrijski ‘Kaznenopravni red’ (die Strafprozessordnung) iz 1873. godine koji je rađen po uzoru na francuski Kazneni zakon donio ‘Kazneni postupak za Hrvatsku i Slavoniju’ koji je vrijedio sve do 1929. godine. 1929. godine je u staroj Jugoslaviji unificirano kazneno procesno pravo Zakonikom o sudskom krivičnom postupku koji je preuzeo sve bitne elemente hrvatskog zakonika iz 1875. godine. Svega nekoliko godina nakon II svjetskog rata hrvatski kaznenopravni sustav (u okviru tadašnje Jugoslavije) oslanjao se na sovjetski uzor koji je pedesetih godina 20. stoljeća potpuno napušten 1953. godine znatno je reformiran Zakon o krivičnom postupku te se vratio na pozicije predratnog zakona stare Jugoslavije.1 Nakon osamostaljenja 1990. godine, donošenjem dva najvažnija zakona iz područja kaznenog prava (Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku), Republika Hrvatska razvija vlastiti kaznenopravni sustav.

3.1.1. Općenito i temeljna načela U materijalnom kaznenom pravu postoji podjela na kaznena djela i prekršaje. Prekršaji su propisani u Zakonu o prekršajima,2 ali i u čitavom nizu drugih zakona. Kaznena djela određena su Kaznenim zakonom3, ali postoji i tzv. sporedno kazneno zakonodavstvo (određena kaznena djela propisana su u drugim zakonima, otprilike u njih 15tak). Kazneni zakon sastoji se od općeg dijela koji sadrži opće institute kaznenog prava (npr. nužna obrana, krajnja nužda, sankcije itd.) te posebnog dijela u kojem su navedena pojedina kaznena djela raspoređena u glave prema zaštitnom objektu. U Republici Hrvatskoj vrijedi načelo zakonitosti koje ima karakter ustavnog načela. Model procesnog kaznenog zakonodavstva je tzv. mješoviti tip kaznenog postupka koji je podijeljen u tri stadija: a) pripremni stadij, b) istragu, koju po zahtjevu državnog odvjetnika provodi istražni sudac uz jače izražene inkvizitorne elemente i c) glavnu raspravu, koja sadrži mnoge akuzatorne elemente modificirane po uzoru na američko kazneno procesno pravo.4 Kazneni postupak uređen je prema temeljnim postulatima hrvatskog Ustava: u primjeni represije zabranjeno je sve što (zakonom) nije izričito dopušteno i zahvati u temeljna prava i slobode građana dopušteni su samo ako je to određeno zakonom i ako je o tome odluku donio nadležni sud na temelju zakona. Uz već navedeno načelo zakonitosti (nullum crimen, nula poena...) i izdvajanja nezakonitih dokaza, važnija načela kaznenog postupka su akuzatornost (kazneni postupak može biti pokrenut i vođen samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja), legalitet (državni odvjetnik dužan je poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti), pretpostavka okrivljenikove nedužnosti koja je ojačana s pravom na šutnju i načelom in dubio pro reo, pravo na branitelja, slobodna ocjena dokaza, usmenost glavne rasprave, načelo neposrednosti (sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi) i dr. Kazneni postupak može biti pokrenut jedino odgovarajućim aktom ovlaštenog tužitelja. To su: državni odvjetnik - za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, privatni tužitelj - za kaznena djela koja se progone po 1 Prema D. Krapac, Kazneno procesno pravo, 19 (2003). 2 NN 88/02. 3 NN 110/97, 28/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 105/04, 84/05, 71/06. 4 Presuda na zahtjev stranaka u istrazi, obveza državnog odvjetnika da u skraćenom postupku predloži sankciju s kojom se okrivljenik može suglasiti (oboje omogućuju tzv. plea bargain), obvezno izdvajanje nezakonitih dokaza uz doktrinu tzv. plodova otrovne voćke (fruit of the poisonous tree doctrine) itd.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

privatnoj tužbi i oštećenik5 kao tužitelj koji može stupiti na mjesto državnog odvjetnika koji je odbio pokrenuti kazneni postupak ili je od njega odustao.

Uz to u kaznenom postupku Republike Hrvatske postoje i oblici konsenzualnog postupanja u kojima je državnom odvjetniku dopušteno da u suglasnosti svoje i osumnjičenikove volje u pogledu nepokretanja kaznenog progona kod određenih kaznenih djela ne pokrene progon u javnom interesu ili od njega odustane u ranijem stadiju kaznenog postupka.6 U kaznenom postupku žrtva kaznenog djela ima značajnu ulogu. Osim uobičajene uloge svjedoka, žrtva kao oštećenik kaznenog djela ima pravo sam ili putem svojeg punomoćnika sudjelovati u kaznenom postupku; predlagati pribavljanje i/ili izvođenje dokaza, ispitivati okrivljenika, svjedoke, vještake, a ima pravo i na govor na glavnoj raspravi (nakon državnog odvjetnika). Oštećenik također ima pravo postaviti imovinskopravni zahtjev i pravo na troškove kaznenog postupka. Ako državni odvjetnik smatra da nema osnova za pokretanje kaznenog postupka, oštećenik kao tužitelj ima pravo stupiti na njegovo mjesto te pokrenuti ili nastaviti kazneni progon pred sudom. Redarstvene vlasti (policija) provode izvide kaznenih djela radi pronalaska počinitelje kaznenog djela, osiguravanja tragova i predmeta kaznenih djela te prikupljanja obavijesti koje bi mogle biti od koristi za vođenje kaznenog postupka. U izvide kaznenih djela ulaze: prikupljanje obavijesti od građana, pregled prijevoznih sredstava, osoba i prtljage, ograničenje kretanja na određenom prostoru (blokada, racija, zasjeda i dr.), utvrđivanje istovjetnosti osoba i predmeta itd. Redarstvene vlasti u pravilu ne smiju ispitivati građane kao svjedoke, vještake ili okrivljenike, a tako prikupljene obavijesti nisu dokaz u kaznenom postupku. Jedina iznimka je ispitivanje osumnjičenika ako je prisutan branitelj. Takav zapisnik smije biti korišten kao dokaz u kaznenom postupku. Redarstvene vlasti smiju provesti posebne izvidne mjere kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode (npr. nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, tajno praćenje i snimanje itd.) samo na temelju posebnog naloga istražnog suca. U okviru Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova djeluje Jedinica za zaštitu svjedoka koja je zadužena za provođenje programa zaštite prema Zakonu o zaštiti svjedoka. Mjere zaštite su: tjelesna i tehnička zaštita, premještanje, mjere prikrivanja identiteta i vlasništva i promjena identiteta. Rezultate izvida redarstvene vlasti dostavljaju državnom odvjetniku koji može podnijeti istražni zahtjev istražnom sucu radi provođenja istrage. Istraga je skup procesnih radnji koje, na zahtjev ovlaštenog tužitelja, provodi istražni sudac kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo. U istrazi se prikupljaju dokazi i podaci koji služe ovlaštenome tužitelju (u pravilu državnom odvjetniku) pri odlučivanju o podizanju optužnice ili o obustavljanju postupka. Istražne radnje koje provodi istražni sudac su: pretraga stana ili osoba, ispitivanje okrivljenika, svjedoka te vještaka, prepoznavanje, očevid, rekonstrukcija itd. Nakon dovršene istrage istražni sudac spise predmeta dostavlja državnom odvjetniku koji tada odlučuje o podizanju optužnice.7 Državni odvjetnik optužnicu dostavlja sudu koji je ispituje ukoliko okrivljenik podnese prigovor ili ukoliko raspravni sudac smatra da je potrebno ispitivanje optužnice. Sud određuje glavnu raspravu ako optužnica postane pravomoćna (npr. odbijen prigovor). Svi dokazi prikupljeni u istrazi, u pravilu, moraju biti neposredno izvedeni na glavnoj raspravi (načelo neposrednosti). Sud presudu temelji samo na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi. Ministarstvo pravosuđa obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: područje građanskog, kaznenog i trgovačkog prava te upravnog sudovanja; ustrojstvo i rad te stručno osposobljavanje i usavršavanje sudaca, državnih odvjetnika i djelatnika u sudovima, državnim odvjetništvima, tijelima nadležnim za vođenje prekršajnog postupka i tijelima koja izvršavaju kaznene prekršajne sankcije, upravne i druge poslove u javnom bilježništvu i odvjetništvu; sudske i javnobilježničke pristojbe; međunarodnu pravnu pomoć i druge oblike pravne pomoći; izvršavanje kaznenih i prekršajnih sankcija, pomilovanja i uvjetne otpuste te informatizaciju pravosuđa. Ministarstvo vrši nadzor nad obavljanjem poslova uprave u tijelima sudbene vlasti,8 državnom odvjetništvu i tijelima za vođenje prekršajnog postupka. U okviru Uprave za međunarodnu pravnu pomoć, suradnju i ljudska prava postoji Odjel za podršku svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina. Odjel obavlja stručne poslove pružanja pravne i fizičke zaštite, psihološke pomoći te pomoći u pronalaženju, pripremanju odlazaka i organizaciji putovanja za svjedoke i druge sudionike na glavne rasprave (istražna ročišta) u kaznenim postupcima za ratne zločine koji se vode na sudovima u i izvan Republike Hrvatske.

5 Oštećenik je osoba čije je osobno ili imovinsko pravo kaznenim djelom povrijeđeno ili ugroženo. 6 Vidi podrobnije o konsenzualnom postupanju u Krapac, supra bilješka 1, str. 59-62. 7 Valja napomenuti da je tijeku projekt reforme kaznenog postupka prema kojem provođenje istrage više ne bi bilo u nadležnosti županijskih sudova, već u rukama državnog odvjetništva i redarstvenih vlasti. Manji broj istražnih sudaca bi obavljalo poslove nadzora zakonitosti provedenih istražnih radnji, te bi i nadalje odlučivali o pritvoru protiv okrivljenika. Nacrt prijedloga novog Zakona o kaznenom postupku još nije dovršen (ožujak 2007.). 8 Tzv. sudska uprava, v. niže pod 3.1.4.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

3.1.2. Izvori prava U Republici Hrvatskoj izvori kaznenog prava su Ustav Republike Hrvatske, zakoni i međunarodno pravo. Sudska praksa nije izvor kaznenog prava, ali odluke osobito Vrhovnog suda Republike snagom svoga autoriteta predstavljaju pravne stavove koji mogu služiti kao putokaz u određenim pravnim situacijama. Najvažniji izvori su Kazneni zakon (KZ)9, Zakon o kaznenom postupku (ZKP)10, Zakon o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (ZUSKOK)11. Od važnijih zakona izvori su: Zakon o policiji12, Zakon o izvršavanju kazne zatvora13, Zakon o zaštiti svjedoka14, Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela15. Osim zakona i međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom te sudske prakse, kod postupanja i odlučivanja suci i ostali praktičari koriste pravnu literaturu (monografije, komentare, članke i sl.).

3.1.3. Sudovi u Republici Hrvatskoj U Republici Hrvatskoj državna vlast ustrojena je prema načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudbenu vlast obavljaju sudovi koji sude na temelju Ustava Republike Hrvatske i zakona. Sudovi također sude na temelju međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a po pravnoj snazi su iznad zakona.16 Shema sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj je sljedeća:

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ŽUPANIJSKI SUDOVI

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

TRGOVAČKI SUDOVI

OPĆINSKI SUDOVI

PREKRŠAJNI SUDOVI

UPRAVNA TIJELA

Ukupno postoji 251 sud i 1490 sudaca redovnih sudova te 447 sudaca prekršajnih sudova i Visokog prekršajnog suda. Kaznenopravnu granu sudovanja obavljaju općinski sudovi (njih 104), županijski sudovi (21 sud)17 i Vrhovni sud Republike Hrvatske.19 Općinski sudovi nadležni su za postupanje ako je riječ o kaznenim djelima za koja je predviđena kazna zatvora do deset godina. Na županijskim sudovima obavljaju se tri vrste kaznenog sudovanja. Županijski sudovi su sudovi drugog stupnja za odluke koje donose općinski sudovi. Na županijskim sudovima istražni suci provode istragu po zahtjevu državnog odvjetnika za kaznena djela za koja je predviđena kazna zatvora

9 Supra bilješka 3. 10 NN, 110/97, ispravak 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, ispravak 143/02, 115/06. 11 NN, 88/01, 12/02., 33/05. 12 NN, 129/00. 13 NN, 128/99, 55/00, 59/00, 129/00 i 59/01. 14 NN, 163/03. 15 NN, 151/03. 16 Čl. 140. Ustava Republike Hrvatske, NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/2000,124/2000, 28/2001. 17 Županijski sudovi postoje u sljedećim gradovima: Bjelovar, Čakovec, Dubrovnik, Gospić, Karlovac, Koprivnica, Osijek, Požega, Pula, Rijeka, Sisak, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Velika Gorica, Virovitica, Vukovar, Zadar, Zagreb i Zlatar. 18 Ne postoje podaci o točnom broju sudaca koji sude samo ili pretežito u kaznenoj grani sudovanja. Iskustveno iz ovog i ostalih istraživanja može biti

rečeno da je taj broj sudaca oko 300 od čega oko 170 na županijskim sudovima.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

veća od pet godina.19 Konačno, županijski sudovi sude u prvom stupnju za kaznena djela za koja je predviđena kazna zatvora preko deset godina, za kaznena djela određena ZUSKOK-om20, za kaznena djela ratnih zločina te za neka kaznena djela za koja je posebno određena nadležnost županijskih sudova.21 Vrhovni sud odlučuje kao sud drugog stupnja za odluke županijskih sudova donesenih u prvom stupnju, a iznimno kao sud 3. stupnja u žalbama.

U odnosu na kaznena djela navedena u ZUSKOK-u, uspostavljena su četiri istražna centra (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb) u kojima rade istražni suci koji se odlikuju iskustvom i izraženim sposobnostima za istraživanje najtežih i najsloženijih oblika kaznenih djela. Vijeća u kojima se provode suđenja (glavne rasprave) prema ZUSKOK-u sastavljena su od troje profesionalnih sudaca koje postavlja predsjednik istog županijskog suda na vrijeme od četiri godine iz redova sudaca koji imaju iskustvo u radu na složenijim predmetima.22 Za suđenje u kaznenim postupcima za ratne zločina određena je nadležnost i četiri najveća županijska suda (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb) na kojima su osnovani i posebni istražni odjeli koje čine suci koji se odlikuju iskustvom i izraženim sposobnostima za istraživanje najtežih i najsloženijih kaznenih djela. Glavnu raspravu provode vijeća sastavljena od tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima.23 Navedeni suci u velikoj mjeri prošli su razne oblike stručnog usavršavanja vezano uz ratne zločine. Izvide kaznenih djela provode posebni odjeli redarstvenih vlasti, a na tim predmetima rade i posebno educirani zamjenici državnih odvjetnika.

3.1.4. Sudska uprava Poslovi sudske uprave određeni su Zakonom o sudovima i pravilnikom o unutarnjem postupanju sudova (Sudski poslovnik)24. Predsjednik suda obavlja poslove sudske uprave u koje ulaze: osiguranje uvjeta za pravilan rad i poslovanje suda, skrb o urednom i pravodobnom obavljanju poslova u sudu, poslove u svezi sa stalnim sudskim procjeniteljima, tumačima i vještacima, skrb o stručnom usavršavanju sudaca, sudskih savjetnika, sudačkih vježbenika i drugih službenika i namještenika u sudu, vođenje financijsko-materijalnog poslovanja suda itd.25 Osim glasnogovornika suda, u sudovima u kojima ima više sudskih vijeća, odnosno sudaca pojedinaca koji odlučuju o stvarima iz jednog ili više srodnih pravnih područja ustanovljuju se odjeli u čiji sastav ulaze suci koji o tim stvarima odlučuju.26 Četiri najveća županijska suda(Osijek, Rijeka, Split, Zagreb) imaju istražne odjele (provode istragu i istražne radnje), kaznene odjele prvog stupnja (provode glavne rasprave) i kaznene odjele drugog stupnja (odlučuju o žalbama protiv presuda donesenih u prvom stupnju od strane općinskim sudova). Radom pojedinog odjela rukovodi predsjednik odjela kojeg godišnjim rasporedom određuje predsjednik suda.27 U kaznenoj grani sudovanja na sudovima rade i sudski savjetnici (osobe koje imaju završen sveučilišni diplomski studij prava i položen pravosudni ispit).28 U istražnim odjelima sudski savjetnici provode određene istražne radnje (uključujući i ispitivanje svjedoka) te podnose prijedloge nacrta odluka sucu koji na temelju tog prijedloga može

19 Svi županijski sudovi nemaju istražne centre (npr. Čakovec, Velika Gorica, Zlatar). Sudovi s istražnim centrima obavljaju očevide, zaprimaju preprate

djelatnika redarstvene vlasti, imaju pritvorsku jedinicu itd. Za županijske sudove koji nemaju istražne centre poslove vezanih uz istragu provode određeni županijski sudovi (Županijski sud u Zagrebu za područja Županijskih sudova u Velikoj Gorici i Zlataru, Županijski sud u Varaždinu za područje Županijskog suda u Čakovcu). 20 Supra bilješka 11. 21 To su kaznena djela iz čl. 92. (ubojstvo na mah), čl. 125. (otmica), čl. 188. st. 1. (silovanje), čl. 192. st. 1. i 3. (spolni odnošaj s djetetom) i čl. 337. st. 4.

(zlouporaba položaja i ovlasti) i za kaznena djela iz Glave XII. KZ-a (kaznena djela protiv Republike Hrvatske). 22 Čl. 24., 25. i 27. ZUSKOK-a. 23 Čl. 12.i 13. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnoga i humanitarnog

prava (NN 175/03). 24 NN 80/97 25 Čl. 29. i 30. Zakona o sudovima (NN 150/05, dalje u tekstu. ZS). 26 Čl. 31. i 32 st. 1. ZS-a 27 Čl. 32. st. 2. ZS-a 28 Članak 119. stavak 2. ZS-a

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

donijeti odluku. Na kaznenom odjelu prvog stupnja sudski savjetnici izvanraspravnog vijeća izrađuju nacrte odluka i predlažu donošenja odluka u odnosu na određivanje, produljenje i ukidanje pritvora, odlučivanje povodom prigovora protiv optužnice, odlučivanje o obnovi postupka i dr.29 U radu drugostupanjskog odjela sudski savjetnici izvještavaju o stanju spisa i pripremaju nacrt odluke.30 Stručni suradnici na sudovima su službenici koji mogu biti drugih struka s višom ili visokom školskom spremom i propisanim radnim iskustvom. U kaznenoj grani sudovanja najčešće je riječ o defektolozima ili pedagozima koji pomažu sucu u radu u stvarima u kojima su potrebna stručna znanja,31 a u predmetima koji se odnose na postupanje prema maloljetnim počiniteljima kaznenih djela. Na sudovima postoje i sudački vježbenici koje postavlja ministar pravosuđa po pribavljenom prijedlogu predsjednika suda, a nakon obavljenog natječaja. Sudački vježbenici se na sudu upoznaju s radom suda i pripremaju za polaganje pravosudnog ispita. Vrlo rijetko provode radnje vezane uz kaznenu granu sudovanja, ali tijekom obavljanja prakse izrađuju nacrte odluka, rješavaju poštu i sl. Svaki sudac ima i zapisničara koji je državni službenik, a zapošljava ih Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

3.2. Zaštita i podrška svjedocima u kaznenopravnom sustavu Republike Hrvatske U Republici Hrvatskoj nema pravne regulative koja bi izravno pružala mogućnost podrške svjedocima u smislu razmatranja UNDP-ovog projekta. Odredbe ZKP-a predviđaju zaštitu svjedoka,32 no pojedine odredbe mogu biti korištene u smislu podrške svjedocima u konkretnoj situaciji (ispitivanje u određenom spisu predmeta). Podrška svjedocima može biti pružena i kroz odredbe drugih zakona, a najčešće je riječ o izvanpostupovnoj zaštiti, tj. onoj koja nije izravno vezena uz ispitivanje svjedoka na glavnoj raspravi (ili istražnom ročištu). Sudska praksa i stalno povećanje broja predmeta u kojima je prisutan čimbenik nasilja koje po pojavnim oblicima predstavlja ozbiljnije zadiranje u psihološki i tjelesni integritet, ukazuju na potrebu pružanja opširnije podrške svjedocima od one koja je sada u primjeni.

3.2.1. Zakonski i institucionalni okvir sustava podrške svjedocima Zaštita svjedoka osigurana je kroz postupovne i izvanpostupovne sadržaje. Postupovni su: zaštita svjedoka u kaznenom postupku, pribavljanje iskaza svjedoka na način koji će osigurati njegovu postupovnu kakvoću i zaštitu osobe svjedoka tijekom iskazivanja. Izvanpostupovni sadržaji su niz mjera izvan kaznenog postupka namijenjenih zaštiti svjedoka. Najčešće je riječ o posebnim zakonima. Učinkovitost postupovne zaštite svjedoka može biti postignuta pratećim mjerama koje se poduzimaju za vrijeme, a mogu se potegnuti i nakon okončanja svjedočenja (programi zaštite). Te okolnosti svjedoku moraju biti primjereno predstavljene.

29 Članak 18. i 19. ZKP-a 30 Članak 120. stavak 4. točka 7. ZS-a 31 Članak 121. ZS-a 32 Svjedok – osoba različita od okrivljenika za koju je vjerojatno da će moći dati obavijesti o činjenicama koje su predmetom utvrđivanja u kaznenom

postupku i koju je sud pozvao da o njima da svoj iskaz.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

Važan čimbenik u zaštiti svjedoka je obveza čuvanja tajne o svjedoku.33 Iduća mogućnosti je isključenje javnosti iz glavne rasprave (članak 293. ZKP-a).34 Postoji i mogućnost ograničenja snimanja glavne rasprave35 te mjere za održavanje rada u sudnici (članak 299. ZKP-a)36.

Zaštita svjedoka sastoji se od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku i mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka (članak 238.a ZKP-a). Zaštita se odnosi na ugroženog svjedoka (članak 238.a stavak 1. ZKP-a).37 Primjenjuje se nakon što se u postupku ustanovi potreba za tretiranjem svjedoka kao ugroženog i to: ako postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega, svjedok može uskratiti iznošenje osobnih podataka, davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini, dok se ne osigura zaštita svjedoka.

33 Članak 155. stavak 6. ZKP-a: Ako postoji bojazan iz članka 238. stavka 4. ovoga Zakona (izmijenjeni članak sad ima u stavku 4. samo u odnosu na maloljetnika) istražni sudac će na zahtjev državnog odvjetnika, svjedoka ili po službenoj dužnosti na odgovarajući način (prijepisom zapisnika ili službene zabilješke bez podataka o istovjetnosti osobe, njihovim izdvajanjem u posebni omot i sl.) zaštititi tajnost podataka o osobama čije se izjave ili iskazi nalaze u spisima.

Članak 182. stavak 7. ZKP-a: Državno odvjetništvo i istražni sudac će na odgovarajući način (prijepisom zapisnika ili službenih zabilješki bez osobnih podataka izdvajanjem službene zabilješke iz spisa i sl.) spriječiti da neovlaštene osobe te osumnjičenik i njegov branitelj ustanove istovjetnost osoba koje su provele mjere iz članka 180. stavka 1. točke 4. i 5. ovoga Zakona. Ako se te osobe ispituju kao svjedoci sud može postupiti prema odredbama članka 238.a do 238.d ovoga Zakona. Članak 207. ZKP-a: Ako to zahtijevaju probitci kaznenog postupka, čuvanja tajne, javnog reda ili razlozi morala, istražni sudac ili službena osoba redarstvenih službi kojoj je povjereno poduzimanje pojedine istražne radnje naložit će osobama koje ispituje ili koje su nazočne istražnim radnjama ili razgledaju spise istrage da čuvaju kao tajnu određene činjenice ili podatke koje su tom prilikom saznale i upozoriti ih da je odavanje tajne kazneno djelo. Taj će se nalog unijeti u zapisnik o istražnoj radnji, odnosno zabilježit će se na spisima koji se razgledaju, uz potpis osobe koja je upozorena. Članak 299. stavak 4. ZKP-a: Stranke i branitelj smiju tonski snimati tijek glavne rasprave s koje nije isključena javnost. Osobni podaci o okrivljeniku, oštećeniku ili svjedocima koji su tako snimljeni predstavljaju tajnu i smiju se koristiti samo za potrebe kaznenog postupka. Članak 315. stavak 2. ZKP-a: Ako je iz glavne rasprave isključena javnost, u zapisniku se mora naznačiti da je predsjednik vijeća upozorio nazočne na posljedice ako neovlašteno otkriju ono što su na toj glavnoj raspravi saznali kao tajnu. 34 Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavne rasprave vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka, ali uvijek nakon

njihova ispitivanja, isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili njezin dio ako je to potrebno radi: 1) zaštite osobnog ili obiteljskog života okrivljenika, oštećenika ili drugog sudionika u postupku 2) zaštite probitaka maloljetnika. 35 Članak 299. stavak 3. ZKP-a:

(3) U sudnici se ne smiju obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja tehničkim uređajima. Iznimno, predsjednik županijskog suda može dopustiti fotografsko, a predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, televizijsko i drugo snimanje na pojedinoj glavnoj raspravi. Ako je snimanje dopušteno, vijeće na glavnoj raspravi može iz opravdanih razloga odlučiti da se pojedini dijelovi glavne rasprave ne snimaju. (4) Stranke i branitelj smiju tonski snimati tijek glavne rasprave s koje nije isključena javnost. Osobni podaci o okrivljeniku, oštećeniku ili svjedocima koji su tako snimljeni predstavljaju tajnu i smiju se koristiti samo za potrebe kaznenog postupka. 36 Sudac može narediti pretragu svih osoba, udaljenje slušatelja iz sudnice, novčano kažnjavanje i udaljenje iz sudnice sudionika u postupku. 37 Ugroženi svjedok - svjedok za kojeg postoji vjerojatnost da bi davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu

izložio ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega (članak 238.a stavak 1. ZKP-a). Krunski svjedok (pokajnik) – pripadnik zločinačke organizacije za kojeg je izvanraspravno vijeće županijskog suda rješenjem prihvatilo prijedlog Glavnog državnog odvjetnika za njegovim ispitivanjem kao svjedoka u kaznenom postupku povodom optužnice USKOK-a, a nakon počinjenja kaznenog djela. Zaštićeni svjedok – svjedok koji je, zbog važnosti njegovih saznanja za kazneni postupak, uključen u Program zaštite prema Zakonu o zaštiti svjedoka zbog vjerojatnosti njegovog ugrožavanja života, zdravlja, tjelesne nepovredivosti, slobode ili imovine većeg opsega. Pouzdanik – osoba koja nije djelatnik redarstvenih vlasti, a koja po nalogu istražnog suca sudjeluje u mjerama kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, u pravilu prije počinjenja kaznenog djela. Prikriveni istražitelj – djelatnik redarstvenih vlasti koji po nalogu istražnog suca provodi mjere u kaznenom postupku kojima se se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

Poseban način ispitivanja ugroženog svjedoka određena je člankom 238.c ZKP-a.38 On se najčešće primjenjuje tijekom istrage, ali je moguće i tijekom glavne rasprave. Zakonska osnova i mogućnost za podršku svjedocima u odnosu na njihovo ispitivanje na glavnoj raspravi je odredba članka 338. ZKP-a. Vijeće može iznimno odlučiti da se optuženik privremeno udalji iz sudnice ako suoptuženik ili svjedok odbija dati iskaz u njegovoj nazočnosti ili ako okolnosti pokazuju da u njegovoj nazočnosti neće govoriti istinu. Okolnosti koje pokazuju da svjedok odbija dati iskaz ili da neće govoriti istinu najčešće su razvidne prije ispitivanja svjedoka. To bi bio trenutak kada bi na sudu trebala biti “uključena” podrška koja sada najčešće ovisi o mogućnostima (vještini) pojedinog suca. U praksi, okolnosti zapravo znače da se svjedok boji davati iskaz u prisutnosti optuženika u sudnici. To je najčešće kod kaznenih djela razbojništva, ali i kod (pokušaja) ubojstva, silovanja, otmice. U toj situaciju odgovarajućim pristupom svjedoku se objašnjavaju zakonske mogućnosti njegovog ispitivanja bez prisutnosti optuženika u sudnici. Daljnja zakonska odredba koja može služiti i kao podrška svjedocima (članak 239. stavak 5. ZKP-a) je mogućnost ispitivanja svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Ovaj način ispitivanja provodi se na način da stranke svjedoku mogu postavljati pitanja bez prisutnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Prilikom odlučivanja o primjeni ovakvog načina ispitivanja sud mora uzeti u obzir životnu dob, tjelesno i duševno stanje, ili druge opravdane interese svjedoka. Ova potonja okolnosti (drugi opravdani interesi svjedoka) svakako može biti postojanje okolnosti koje ukazuju na potrebu podrške (ili zaštite) svjedoka. U praksi se ova mjera primjenjuje najčešće pri ispitivanju ugroženog svjedoka u smislu članka 238.c i 238.d ZKP-a. Najčešće situacije, pak, ugroženog svjedoka su prikriveni istražitelji redarstvenih vlasti, a najčešći predmeti u kojima se ovakav način ispitivanja provodi su predmeti zbog kaznenih djela zlouporabe droge. Tijekom istrage, a i nakon podizanja optužnog akta, moguće je odrediti mjeru opreza zabrane približavanja i zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom (čl. 90. st. 2. t. 4. ZKP). Mjera se u kaznenom postupku primjenjuje razmjerno rijetko. Češća je njena uporaba u prekršajnom postupku u spisima predmeta povezanim s obiteljskim nasiljem. No, situacije u kojima se ona primjenjuje u kaznenom postupku, svakako su one u kojima se okrivljeniku zabranjuje približavanje ili uspostavljanja ili održavanje veze sa svjedokom i koje mogu pružiti svjedoku (oštećeniku) određenu zaštitu. Ako dođe do kršenja te mjere, sud određuje pritvor. Zakonska osnova određivanja pritvora iz članka 102. stavak 1. točka 2. ZKP-a (tzv. koluzioni razlog) postoji ako se ocijeni da je prisutna opasnost da će okrivljenik ometati kazneni postupka utjecajem na svjedoke (sudionike ili prikrivače). Ovaj razlog u najvećem broju situacija traje tijekom istrage, najčešće dok svjedok ne bude ispitan. Produljenje pritvora zbog ovog razloga nakon podizanja optužnog akta je rijetko jer sudska praksa smatra da nakon što je svjedok ispitan i nakon što je podignut optužni akt nema više opasnosti ometanja kaznenog postupka kao što ta opasnost postoji zbog mogućeg utjecaja na svjedoka prije njegovoga/njezinoga ispitivanja. Za maloljetne svjedoke ili djecu predviđeni su drugi, posebni načini zaštite vezani uz njihovo ispitivanje (članak 238. stavak 4. i 5. ZKP-a).39

38 (1) Prijedlog za posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku državni odvjetnik podnosi istražnom sucu u zapečaćenom omotu

s naznakom “ugroženi svjedok – tajna”. U prijedlogu će državni odvjetnik označiti posebni način sudjelovanja u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka koje predlaže i razloge za to. Ujedno će uz prijedlog dostaviti mjere zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo tijelo koje provodi program zaštite svjedoka i podatke o početku njihove primjene. (2) Prijedlog iz stavka 1. ovoga članka državni odvjetnik može podnijeti istražnom sucu i prije prvoga ispitivanja svjedoka. (3) Ako nakon razmatranja istražni sudac, ocijeni da prijedlog državnog odvjetnika nije osnovan, zatražit će o tome odluku vijeća iz članka 20. stavka 2. ovoga Zakona. (4) Ako istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će pseudonim svjedoka i posebni način ispitivanja i sudjelovanja u postupku. Protiv rješenja istražnog suca stranke i svjedok imaju pravo žalbe. (5) U slučajevima iz stavka 3. i 4. ovoga članka vijeće je dužno donijeti odluku u roku od tri dana. (6) Podatke o svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na poseban način, istražni sudac će zapečatiti u poseban omot i predati na čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. To će zabilježiti u spisu koristeći pseudonim ugroženoga svjedoka. Zapečaćeni omot s podacima svjedoka može iznimno zatražiti od tijela koje provodi program zaštite svjedoka i otvoriti samo drugostupanjski sud kad odlučuje o žalbi protiv presude. Na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena članova vijeća koji su upoznati s njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća upoznaju sa sadržajem, omot će se ponovo zapečatiti i vratiti tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. (7) Nakon što rješenje o sudjelovanju i ispitivanju svjedoka na posebni način stupi na snagu, istražni sudac određuje ročište za ispitivanje i poziva svjedoka na način kojim će se osigurati provedba mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba. 39 Pri ispitivanju maloljetne osobe, osobito ako je oštećena kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko

stanje maloljetnika.Ako se kao svjedok ispituje dijete oštećeno kaznenim djelom, ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Istražni sudac će naložiti da se ispitivanje svjedoka snimi video i zvučnom snimkom. Ispitivanje će se provesti bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi tako da mu stranke mogu postavljati pitanja putem istražnog suca te psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

Svi navedeni oblici zaštite uglavnom se pružaju na sudu tijekom postupka (ispitivanja tijekom istrage ili na glavnoj raspravi, za vrijeme boravka svjedoka na sudu). Oni oblici u kojima postoji i podrška svjedocima, a koji uključuju potrebu djelovanja i drugih institucionalnih okvira s obzirom na vrstu mjere, primjenjuju se uz suradnju tih institucija (npr. pritvor se izvršava u okviru zatvorskog sustava i nadležnosti Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske).40

36 3.2.2. Sustav podrške svjedocima u odnosu na njihove potrebe Zakonski i institucionalni okvir pruža solidan temelj za gotovo sve oblike podrške (i zaštite) svjedoka prije, tijekom, a i nakon okončanja kaznenog postupka.41 Podrška svjedocima ovisi o procjeni suca, tehničke i fizičke mogućnosti pojedinog suda te o tome postoje li saznanja o potrebi podrške svjedoka. Za ovo potonje potrebna je odgovarajuća procjena (suca, pravosudnog policajca i sl.), ali i spremnost svjedoka da ukaže na okolnosti koje ukazuju na potrebu podrške. U takvim situacijama sudac koristi neku od ranije navedenih mjera. Iskustveno može biti rečeno da je najčešći oblik podrške udaljenje okrivljenika s glavne rasprave za vrijeme ispitivanja svjedoka jer svjedoci u postupcima zbog kaznenih djela nasilja (najčešće je to razbojništvo) razmjerno često traže neki oblik zaštite. To, dakako, ne znači da se druge mjere ne primjenjuju. Ovo se posebno odnosi na određivanje pritvora zbog koluzionih razloga i navedene mjere opreza koje nalazimo u praksi sudova. Na glavnoj raspravi postoje i situacije u kojima sudac kombinira mjere za održavanje reda u sudnici i udaljenje okrivljenika iz sudnice ako svjedok odbija dati iskaz dok je okrivljenik prisutan. Ostale mjere (isključenje javnosti, obveza čuvanja tajne o svjedoku, ograničenje snimanja) primjenjuju se razmjerno rijetko. Ispitivanje putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka najčešće se primjenjuje za ispitivanje ugroženih svjedoka (prikrivenih istražitelja) u postupcima zbog zlouporabe opojnih droga.

3.2.3. Primjer organiziranja podrške svjedocima u sudu Iskustva podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj nakon osamostaljenja u kaznenim postupcima koji su vođeni zbog osnovane sumnje o počinjenju ratnih zločina najbolje je ocrtati iskustvom iz spisa predmeta protiv okrivljenog Dinka Šakića. U to vrijeme (a niti danas) na sudovima ne postoji posebna služba koja bi pružala zaštitu svjedoka. Postupanje u tom spisu predmeta uključivalo je mjere zaštite do ulaska svjedoka u sudnicu, ali i nakon svjedočenja. Postupci s kojima se to odvijalo su bili pozivanje, dovoženje, prihvat i smještaj svjedoka. Pozivanje se obavljalo sudskim dostavljačem, uz dopis ureda predsjednika suda o kontakt osobi, osiguranju prijevoza i smještaja. Poziv je sadržavao sve podatke koje po zakonu mora sadržavati uz dodatak o osobi koju može kontaktirati ako bude potrebe i njenom broju telefona (nije bilo zloupotreba) te o osiguranju ili mogućnosti osiguranja prijevoza i parkiranja. Dovođenje svjedoka na sud obavljalo je vozilo suda, a ulaženje je bilo na stražnji ulaz suda i to dovoljno vremena prije početka suđenja. Prihvat je obavljao sudac koji je u to vrijeme i obavljao dužnost glasnogovornika suda za taj spis predmeta (iako pozicija glasnogovornika formacijski u propisima nije postojala). Svjedoku je bio objašnjen postupak (ulaženje u sudnicu, mjesto gdje sjedi, tijek glavne rasprave, upozorenja svjedoku itd.) te da će nakon svjedočenja biti odvezen kući. Naravno, ovo sve bez razgovora o predmetu svjedočenja. Smještaj na sudu bio je organiziran o posebnoj prostoriji do ispitivanja i nakon ispitivanja do odlaska sa suda radi izbjegavanja susreta sa strankama, novinarima ili publikom. Ovaj kratak prikaz, dakako, ne znači da je u svim postupcima bilo postupano na ovakav način. No, ovaj način bio je primjeren i odgovarajući jer nije bilo nikakvih sigurnosnih ili bilo kojih drugih problema vezanih uz dolazak i svjedočenja na sudu. Javnosti su poznate situacije gdje svjedoci i zbog osjećaja nesigurnosti nisu pristupili na sud. Postupanje prema svjedocima u spisu predmeta Dinko Šakić pokazuje da je takve situacije moguće izbjeći.

40 Preciznosti radi, valja naglasiti da nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda (gdje se nalazi pritvorska jedinica).

Predsjednik suda (ili sudac kojega on odredi) dužan je najmanje jedanput tjedno obići pritvorenike i ako nađe da je potrebno i bez nazočnosti pravosudnog policajca, izvijestiti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. 41 Valja naglasiti da postoji sustav zaštite svjedoka koji se obavlja po Zakonu o zaštiti svjedoka (NN 163/03). Zaštita se pruža ugroženim i njima bliskim osobama, koje su izložene ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega zbog iskazivanja u kaznenim postupcima za kaznena djela predviđena u tom Zakonu (sva djela za koja je predviđena kazna zatvora pet godina ili veća kazna, kaznena djela protiv Republike Hrvatske, protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i kaznena djela organiziranog kriminaliteta). Zaštitu provodi i organizira Jedinica za zaštitu redarstvenih vlasti nakon odluke Povjerenstva koje ima pet članova (predstavnik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavnik Državnog odvjetništva Republike Hrvatske iz redova zamjenika Glavnoga državnog odvjetnika; predstavnik uprave za zatvorski sustav ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa, predstavnik Ministarstva unutarnjih poslova – Ravnateljstva policije, te rukovoditelj Jedinice za zaštitu).

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

3.2.4. Sudska uprava, organizacija i sudska praksa podrške svjedocima U sudovima u Republici Hrvatskoj ne postoji propisima institucionalizirana služba koja bi pružala podršku svjedocima. Ako postoji potreba u tzv. visoko profiliranim medijskim predmetima ili u predmetima u kojima postoji mogućnost ugrožavanja svjedoka, organizacija podrške radi se ad hoc. U takvim situacijama Ured predsjednika suda organizacijski osigurava uvjete za podršku. Na sudovima uobičajeno radi stručni suradnik (najčešće defektolog).42 Najčešće područje rada stručnog suradnika su postupci prema maloljetnicima. Na sudu postoji i pravosudna policija koja je u mogućnosti djelovati ako postoji potreba neposredne zaštite ili podrške svjedocima i po nalozima suca. Uloga suca u podršci svjedocima utemeljena je na postupcima primjene ranije navedenih zakonskih mogućnosti. Najčešće su to mjere udaljenja okrivljenika iz sudnice za vrijeme ispitivanja svjedoka i mjere za održavanje glavne rasprave. Kod primjena tih mjera nisu rijetke situacije u kojima sudac dodatnim djelovanjem mora ukazati svjedoku da je siguran, da mu neće ništa desiti i sl. Drugim riječima, osim ponekad suhoparne primjene prava, sudac se nalazi i u situaciji pružati podršku svjedocima u smislu kako je ona ovdje promatrana. Na četiri navedena suda postoji mogućnost ispitivanja svjedoka tzv. videolinkom s međusobnom povezanošću sudova. Tehnička mogućnost osigurana je u sklopu programa osposobljavanja za suđenja u predmetima ratnih zločina. U okviru tog programa većina sudaca prošla je stručno usavršavanje za suđenje u tim predmetima. U redovnom postupku, u koji ulaze i postupci za kaznena djela u kojima se pojavljuju svjedoci kojima bi trebala podrška, pozivanje svjedoka određuje sudac nalogom za određivanje istražnog ročišta ili nalogom za određivanje glavne rasprave. Pozivi se dostavljaju poštom i svjedoci na sud dolaze sami. U određenim iznimnim situacijama moguće je odrediti ispitivanje izvan suda (npr. ako svjedok zbog bolesti ne može doći na sud). Prije dolaska u sudnicu svjedoci moraju proći sigurnosnu kontrolu na ulazu koju obavljaju djelatnici pravosudne policija (utvrđivanje istovjetnosti i prolazak kroz detektor metala).43 Pozivanje u sudnicu svjedoci čekaju na sudskom hodniku, često nedaleko okrivljenika (ako se ovaj ne nalazi u pritvoru) ili okrivljenikove rodbine i/ili prijatelja. Pozivanje obično obavlja sudski zapisničar. Na glavnoj raspravi svjedoci koji nisu ispitani nisu prisutni ispitivanju ostalih svjedoka, a svi ispitani svjedoci smiju ostati i pratiti raspravu (također i ispitivanje okrivljenika). Svjedoci koji su i oštećeni počinjenjem kaznenog djela imaju pravo da ih u postupku i na glavnoj raspravi zastupa punomoćnik, kao i pravo postavljanja pitanja okrivljeniku. Nakon ispitivanja svjedoci imaju pravo tražiti naknadu troškova njihova dolaska na sud (putni troškovi), a dnevnicu im treba isplatiti poslodavac koji se kasnije može refundirati od suda. Troškovi im se isplaćuju iz proračunskih sredstava suda, a isti ulaze u troškove kaznenog postupka koje na kraju postupka prema odluci suda može snositi i okrivljenik ako bude proglašen kriv. Ne postoji posebno predviđeni izvor iz kojeg bi se svjedocima mogla pružiti okrjepa (hrana, piće) ako bi trebali boraviti duže na sudu, a također ne postoji niti posebna prostorija koja je predviđena za takve prilike.44 Takva mogućnost osiguravana je iznimno prema potrebi u određenim postupcima (npr. suđenje Dinku Šakiću). No, ne postoji zapreka da se u iznimnim i određenim situacijama osigura okrjepa svjedoka iz sredstava proračuna suda ili posebna prostorija. Takva mogućnost je privremena jer zbog prostornog ograničenja i postojećeg rasporeda iskorištenosti prostorija ne postoji stalna posebno određena prostorija za svjedoka. U redovnim postupcima svjedoci sami odlaze sa suda. Suradnja sa službama koje postoje izvan suda (psiholozi, pedagozi, defektolozi) vrlo je rijetka i uglavnom se provodi u postupcima prema maloljetnicima. Valja napomenuti da je pri Ministarstvu pravosuđa osnovan Odjel za podršku svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina koji još nema razvijenu praksu postupanja.

42 Ovo ne treba miješati sa sudskim savjetnicama koji su diplomirani pravnici i koji pomažu sucima u svakodnevnim sudačkim poslovima, a što je

objašnjeno ranije. 43 Sudac ima mogućnost odrediti pretragu osoba koje budu na glavnoj raspravi (članak 299. stavak 1. ZKP-a). 44 To se, dakako, ne odnosi na svjedoke koji imaju status ugroženih svjedoka i koji su, u pravilu, ispitivani videolinkom u drugoj (tajnoj) prostoriji čiju lokaciju zna samo sudac

Institucionalni okvir podrške svjedocima u Republici Hrvatskoj

ZAŠTITA PRAVA ŽRTAVA/SVJEDOKA TE PRUŽANJE PODRŠKE: PRAVNI OKVIR, MIŠLJENJE I ISKUSTVA ŽRTAVA/SVJEDOKA

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4. Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka Danas se već u velikoj mjeri osvijestila potreba za zaštitom prava žrtava/svjedoka i potrebom pružanja im podrške u kaznenom postupku. Dapače, zaštita interesa žrtava kaznenih djela smatra se jednom od temeljnih funkcija kaznenog pravosuđa.45 Čitav niz međunarodnih i regionalnih dokumenata bavi se ovom problematikom.46 Međunarodnim i regionalnim dokumentima između ostalog ističe se potreba osiguranja prava žrtava na a) poštovanje i dostojanstvo te u sklopu toga na zaštitu od sekundarne viktimizacije47 b) sudjelovanje u svim stadijima kaznenog postupka c) dobivanje informacija i objašnjenja o napretku slučaja48 d) davanje informacija službenim osobama odgovornima za donošenje odluka u postupku protiv okrivljenika; e) pravni savjet i pravnu pomoć bez obzira na materijalne mogućnosti žrtve; f ) zaštitu žrtve, njenog prava na privatnosti, njene sigurnosti odnosno zaštitu od reviktimizacije,49 g) naknadu štete h) pravo na različite oblike pomoći (zdravstvena i socijalna skrb, psihološka savjetovanja, materijalna pomoć) kojima se suzbija negativno djelovanje kaznenog djela i omogućuje rehabilitacija žrtve kako u krugu obitelji, tako i na radnom mjestu i u društvu u cjelini. Prava svjedoka koji nisu žrtve kaznenog djela proizlaze iz njihove dužnosti odazvati se pozivu suda, svjedočiti, govoriti istinu i polagati zakletvu te su razumljivo koncipirana daleko uže i odnose se uglavnom na pravo zaštite i to na pravo zaštite od zastrašivanja, zaštitu privatnosti te zaštitu dostojanstva i časti.50 Drugim riječima, pravo svjedoka očekivati zaštitu od države proizlazi iz prava države od njega ili nje tražiti svjedočenje. Iako bi trebalo biti, pravo svjedoka na zaštitu nažalost još uvijek nije postavljeno kao jedno od temeljnih načela kaznenog postupka.51 Kroz međunarodne i regionalne dokumente stvorio se postupno model za ostvarivanje prava žrtava i zaštitu svjedoka u kaznenom postupku koji treba doprinijeti harmonizaciji, boljoj implementaciji i daljnjem unapređenju prava žrtava/svjedoka na nacionalnoj razini. Kazneno zakonodavstvo RH dugo godina nije sustavno pratilo svjetske trendove u razvoju prava žrtava i zaštite i pomoći svjedocima u okviru kaznenog postupka. Kao i u većini država kontinentalnog pravnog sustava žrtva (oštećenik) tradicionalno ima mogućnost sudjelovati u kaznenom postupku, no odredbe o zaštiti žrtava/svjedoka u tijeku kaznenog postupka donijete su tek tijekom prošle tri do četiri godine i to u ispunjenju preuzetih međunarodnih obveza kako bi se osigurali uvjeti za suđenja ratnih zločina odnosno kako bi se olakšali postupci u slučajevima organiziranog kriminala,

45 Preambula Preporuke br. R (85) 11, čl. 3. Preporuke br. R (96) 8 46 Vidi listu ovih dokumenata u dodatku ad 7.2. gdje su svi međunarodni dokumenti koji se navode u bilješkama u skraćenom obliku navedeni punim citatom. 47 Sekundarnom viktimizacijom smatra se nedostatak razumijevanja patnji žrtve zbog čega se žrtva osjeća izoliranom i nesigurnom, gubi vjeru u dobivanje pomoći od zajednice ili profesionalnih organizacija. Uzrokovana je stavovima, ponašanjima, određenim radnjama ili propustima zbog kojih se žrtva osjeća napuštenom od društva kao cjeline. Sekundarna viktimizacija prolongira i povećava traumatizaciju žrtve i stvara osjećaj alijenacije. Prema European Forum for Victim Services on the Social Rights of Victims of Crime, 1998. Vidi također para. 45. Tumačenja uz Preporuku Rec (2006) 8. 48 Žrtva može odlučiti ne dobivati informacije. 49 Reviktimizacija ili ponovna viktimizacija (repeat victimization) se odnosi na to da je jedna osoba više puta u određenom razdoblju žrtva kaznenog djela (npr. ponovljena provalna krađa, kontinuirano obiteljsko nasilje i sl.). Vidi para. 45. Tumačenja uz Preporuku Rec (2006) 8. 50 Vidi Preporuku, Rec (2005) 9, te Preporuku R (97) 13. 51 Detaljnije o pravima svjedoka vidi Procedural protective measures for witnesses – Training manual for law-enforcement agencies and the judicary, 16-18, (Council of Europe, 2006).

Slika 1. Mišljenje o tome koliko kazneno pravni sustav zadovoljava potrebe žrtava odnosno svjedoka kaznenih djela

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

no te odredbe još uvijek su manjkave, a u praksi je njihova primjena tek sporadična. O pravu žrtava na reparaciju izvan tradicionalnih oblika (imovinskopravni zahtjev) se još praktički niti ne raspravlja. Specijaliziranih organizacija za pružanje pomoći žrtvama i svjedocima praktički još nema. Od nedavno na području Vukovara djeluje nevladina udruga za pružanje pomoći svjedocima te pojedine ženske udruge52 pružaju pomoć ženama i djeci žrtvama nasilja u obitelji te seksualnog nasilja. Istraživanje je pokazalo da samo 10,9% svjedoka-ispitanika smatra da kaznenopravni sustav u RH u potpunosti zadovoljava potrebe žrtava, a 11,7% da potpuno zadovoljava potrebe svjedoka. Vidi sliku 1.

Potrebe žrtava? Uopće ne zadovoljava naše potrebe 12,5 %

Uglavnom ne zadovoljava potrebe 25,0 %

Potrebe svjedoka?

Da, potpuno zadovoljava naše potrebe 10,9 %

Djelomično zadovoljava potrebe 51,6 %

Uopće ne zadovoljava naše potrebe 7,0 %

Uglavnom ne zadovoljava potrebe 23,4 %

Da, potpuno zadovoljava naše potrebe 11,7 %

Djelomično zadovoljava potrebe 57,8 %

Upravo zbog relativne nerazvijenosti sustava podrške žrtvama/svjedocima te zaštite prava žrtava/svjedoka odlučili smo provesti istraživanje o pružanju podrške te zaštiti prava žrtava/svjedoka u kaznenom postupku RH ne bismo li ustanovili dobre i loše strane postojećeg sustava te njegove nedostatke i temeljem toga mogli predložiti smjernice za buduće djelovanje. Istraživanje se sastojalo od tri samostalna djela: istraživanje mišljenja i iskustva žrtava/svjedoka kaznenih djela s elementima nasilja, istraživanje mišljenja i iskustva žrtava/svjedoka ratnih zločina te istraživanje mišljenja i iskustva sudaca koji sude u kaznenim predmetima. Jedno od pitanja u istraživanjima mišljenja i iskustava žrtava/svjedoka kaznenih djela s elementima nasilja te mišljenja i iskustava sudaca u kaznenim predmetima odnosilo se na prava odnosno pravne mogućnosti koje bi žrtva trebala imati u kaznenom postupku. U istraživanju koje smo proveli nad žrtvama/svjedocima kaznenih djela s elementima nasilja ponudili smo listu od 18 prava53 koja bi žrtva mogla imati u kaznenom postupku i zamolili žrtve/ svjedoke da zaokruže ona za koja smatraju da bi ih žrtva trebala imati. Najveći broj ispitanika (83,8%) zaokružio je pravo na informaciju o svojim pravima, a 62,3% ih je zaokružilo pravo na informaciju o tijeku postupka. Iz ovog proizlazi da je pravo na informaciju po mišljenju svjedoka najvažnije pravo žrtve. To je razumljivo jer bez informacije teško se mogu ostvariti bilo koja druga prava. Uz to je 54,6 % ispitanika smatralo da žrtva treba imati pravo na odvjetnika za vrijeme svjedočenja odnosno pravo na odvjetnika koji bi zastupao interese žrtve uz državnog odvjetnika. Uz pravo na informaciju, prema važnosti odmah slijedi pravo na besplatnu pravnu pomoć (68,5% ispitanika), te pravo na psihičku i emocionalnu podršku i pomoć (60%). Prema važnosti slijede pravo na zaštitu sigurnosti (58,5%) i pravo na svjedočenje (56,2%). Svjedoci ispitanici su podjednako vrednovali pravo na zaštitu privatnosti (50%) i pravo tražiti naknadu štete od počinitelja već u okviru kaznenog postupka (49,2%). Zanimljivo je da je manjem broju ispitanika bilo važnije pravo na naknadu štete od strane države (46,9%) nego li pravo na potraživanje naknade štete od počinitelja već u okviru kaznenog postupka (49,2%).54 Najmanji broj svjedoka ispitanika smatrao je potrebnim žrtvama dati pravo veta na određene odluke državnog odvjetnika (10%), pravo izabrati mirenje umjesto suđenja (13,8%), pravo predložiti sankciju (14,6%). Vidi sliku 2.

52 Primjerice B.a.b.e, Autonomna ženska kuća, SOS ženska pomoć sada, Korak, i dr. 53 Pravo na informaciju o svojim pravima; pravo na informaciju o tijeku postupka; pravo na svjedočenje; pravo na odvjetnika koji bi zastupao njihov interes paralelno uz državnog odvjetnika; pravo na odvjetnika za vrijeme svjedočenja i pravo na besplatnu pravnu pomoć, ukoliko troškove nisu u stanju sami snositi; pravo uvida u spis predmeta tijekom čitavog postupka; pravo tražiti naknadu štete od počinitelja već u okviru kaznenog postupka; pravo na naknadu štete od države ukoliko je nije nadoknadio počinitelj; pravo na zaštitu sigurnosti; pravo na zaštitu privatnosti; pravo na psihičku i emocionalnu podršku i pomoć; pravo predložiti sankciju (kaznu); pravo izabrati mirenje umjesto suđenja; pravo inzistirati na punom suđenju; pravo na žalbu; pravo veta na određene odluke državnog odvjetnika; pravo opisati kako je kazneno djelo djelovalo na žrtvu i kakve je sve posljedice kazneno djelo imalo za žrtvu. 54 U pitanju koje se specifično odnosilo na naknadu štete 59,4% ispitanika smatralo je da bi država trebala nadoknaditi štetu žrtvi ako to ne može

počinitelj i to u slučaju bilo kojeg kaznenog djela, 7 % ih je smatralo da država treba nadoknaditi štetu samo kod kaznenih djela nasilja, a 4,7% samo kod terorizma i ratnih zločina. Samo ih je 11,7% smatralo da država ne treba nadoknaditi štetu žrtvi.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Pravo na informaciju o svojim pravima

83,80 %

Pravo na besplatnu pravnu pomoć, ukoliko troškove nisu sami u stanju snositi

68,50 %

Pravo na informaciju o tijeku postupka

62,30 %

Pravo na psihičku i emocionalnu podršku i pomoć

60 %

Pravo na zaštitu sigurnosti

58,50 %

Pravo na svjedočenje

56,20 %

Pravo na odvjetnika koji bi zastupao njihov interes paralelno uz državnog odvjetnika

54,60 %

Pravo na odvjetnika za vrijeme svjedočenja

54,60 %

Pravo na zaštitu privatnosti

50%

Pravo tražiti naknadu štete od počinitelja već u okviru kaznenog postupka Pravo na naknadu štete od države ukoliko je nije nadoknadio počinitelj

49,20 % 46,90 %

Pravo na žalbu

39,20 %

Pravo opisati kako je kazneno djelo djelovalo na žrtvu i kakve je sve posljedice kazneno djelo imalo za žrtvu

37,20 %

Pravo uvida u spis predmeta tijekom čitavog postupka

30 %

Pravo predložiti sankciju (kaznu)

14,60 %

Pravo izabrati mirenje umjesto suđenja

13,80 %

Pravo inzistirati na punom suđenju

13,10 %

Pravo veta na određene odluke državnog odvjetnika

Slika 2. Mišljenje svjedoka o tome koja bi prava žrtve trebale imati u kaznenom postupku

10 %

Zanimljivo je da suci vrlo slično vrednuju prava žrtava kao i sami svjedoci. Upitani koje bi pravne mogućnosti osim postojećih žrtva trebala imati u kaznenom postupku, najveći broj njih zaokružio je psihičku i emocionalnu pomoć, besplatnu pravnu pomoć ako žrtva nije sama u mogućnosti snositi troškove te naknadu štete od države ako je nije ili ne može nadoknaditi počinitelj. Puno manji broj sudaca kao i svjedoka smatrao je da žrtva treba imati pravo veta, pravo predlagati vrstu i visinu sankcije odnosno pravo podnijeti žalbu. Vidi sliku 3.

90 %

Slika 3. Mišljenje sudaca o tome koje bi pravne mogućnosti osim postojećih, žrtva (oštećenik)u kaznenom postupku trebala imati

82,70%

80 % 70 %

60,90%

60 % 50 %

37,30%

40 % 30 %

16,40%

20 %

8,20%

10 %

5,50% 0,00%

0% Psihičku i emocionalnu podršku i pomoć

Besplatnu pravnu pomoć u svakom spisu predmeta ako troškove nije u mogućnosti snositi sama

Naknadu štete od države ako štetu nije ili ne može nadoknaditi počinitelj

Podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati

Predlagati vrstu i visinu kaznenopravne sankcije

Veto na određene odluke državnog odvjetnika

Neke druge pravne mogućnosti

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Istraživanja su pokazala da i svjedoci i suci pridaju veliku važnost pružanju podrške žrtvama/svjedocima i zaštiti njihovih prava pri čemu neka prava smatraju važnijim od drugih. U samom istraživanju, a shodno tome i u ovom tekstu usredotočili smo se samo na određena prava žrtava/svjedoka koja su najuže povezana s pružanjem podrške žrtvama/svjedocima55 prije, za vrijeme i nakon kaznenog postupka: pravo na informaciju, pravo da se prema žrtvama/svjedocima odnosi s poštovanjem, pravo na zaštitu sigurnosti te pravo na zaštitu privatnosti. Posebnu pažnju u analizi posvetili smo samim službama za podršku putem kojih se ova prava najvećim dijelom i osiguravaju. Navedeno smo preispitali u svjetlu preporuka i zahtjeva koje pred nas stavljaju međunarodni i regionalni dokumenti, dobre prakse međunarodnih kaznenih sudova i drugih država te u svjetlu rezultata provedenih istraživanja56. Temeljem provedenih istraživanja i analiza predložili smo određene inovacije i promjene.

4.1. Podrška žrtvama/svjedocima i službe za podršku Danas se smatra da pomoć žrtvama treba biti osmišljena, organizirana i pružena neovisno o potrebama i interesima samog kazneno pravnog sustava. Organizacijama i/ili službama koje pružaju ili bi pružale takvu pomoć primarni fokus treba biti sama pomoć žrtvama.57 Postavlja se pitanje što sve pomoć žrtvama treba uključivati, tko tu pomoć treba pružati i kako treba biti organizirano pružanje te pomoći.

4.1.1. Podrška žrtvama/svjedocima i službe za podršku u međunarodnim dokumentima Države trebaju same osigurati ili promovirati osnivanje službi za pomoć žrtvama i svjedocima kaznenih djela te ohrabrivati rad nevladinih udruga u pomoći žrtvama kaznenih djela. Službe mogu biti javne, privatne te nevladine organizacije. Istraživanja pokazuju da su u tom kontekstu izuzetno pozitivne nevladine organizacije za pomoć žrtvama.58 No za uspješan rad nevladine organizacije trebaju pomoć države.59 Ove službe trebaju biti lako dostupne, pružati žrtvama besplatnu socijalnu, emocionalnu i materijalnu pomoć, prije, za vrijeme i nakon suđenja, biti kompetentne za služenje interesima žrtava/svjedoka, davati informacije žrtvama o njihovim pravima i službama koje im stoje na raspolaganju, upućivati žrtve drugim službama kad je to potrebno, poštivati pravila o povjerljivosti podataka vezanih uz pružanje njihove pomoći. Ohrabruje se države u osnivanju specijaliziranih središta za pomoć žrtvama seksualnog i obiteljskog nasilja, žrtvama masovne viktimizacije uključujući terorizma. Države se također ohrabruju u osnivanju nacionalnih SOS telefona za žrtve kaznenih djela koji bi radili 24 sata 7 dana u tjednu. Države trebaju poduzeti mjere koordinacije rada različitih službi koje pružaju pomoć žrtvama i osiguravati da te službe pružaju što sveobuhvatniju pomoć, kako bi se napravili standardi dobre prakse, kao i osigurati odgovarajuće treninge za osobe koje rade u tim službama, kako bi te službe bile na raspolaganju vladi glede konzultacija oko donošenja strategija i propisa iz područja zaštite žrtava kaznenih djela.60 Države trebaju osigurati da se sve osobe koje u okviru svoje službe dolaze u dodir sa žrtvama kaznenih djela upoznaju s njihovim pravima, potrebom da se prema žrtvama odnose s poštovanjem i dostojanstveno, te da ih se upozna s negativnim posljedicama koje počinjenje kaznenog djela ima za žrtvu. Tijela kazneno pravne vlasti moraju se upoznati s potrebama žrtava za informacijama i pomoći, kome mogu uputiti žrtve radi dobivanja adekvatnih informacija i pomoći. Isto tako pozitivan odnos prema žrtvama mora se razvijati i kod ostalih službi koje dolaze u dodir sa žrtvama, zdravstvene službe, službe socijalne skrbi, obrazovanja ili zapošljavanja. Veleposlanstva i konzulati trebaju svojim državljanima koji su žrtve kaznenog djela pružiti odgovarajuće informacije i pomoć.61

55 Čitavim nizom vrlo važnih pitanja s aspekta prava žrtava (npr. pravo na pravnu pomoć, pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo na naknadu štete)

nismo se u provedenom istraživanju i tekstu koji slijedi bavili. 56 U ovom tekstu su prvenstveno i u cijelosti obrađeni rezultati istraživanja mišljenja i iskustava svjedoka kaznenih djela s elementima nasilja, a

rezultati istraživanja mišljenja i iskustava sudaca te svjedoka žrtava ratnih zločina obrađeni su samo tamo gdje je postojala poveznica s rezultatima istraživanja mišljenja i iskustava svjedoka kaznenih djela s elementima nasilja. 57 Par. 38. i 39. Objašnjenja uz Preporuku Rec (2006.) 8. 58 BRIENEN, M.E.I., HOEGEN, E.H., VICTIMS OF CRIME IN 22 EUROPEAN CRIMINAL JUSTICE SYTEMS: THE IMPLEMENTATION OF RECOMMENDATION (85)

11 OF THE COUNCIL OF EUROPE ON THE POSITION OF THE VICTIM IN THE FRAMEWORK OF CRIMINAL LAW AND PROCEDURE, Niemegen, Netherlands: WLP, 2000. 59 Stoga 2001 EU Framework Decision on the Standing of Victims in Criminal Proceedings od 15. ožujka 2001. (2001/220/JHA) OJ, L82, 22. ožujka 2001.

traži da države promoviraju službe za pružanje pomoći žrtvama (čl. 13). 60 Čl. 5. Preporuke Rec (2006.) 8. 61 Čl. 4. id.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Države trebaju identificirati i podržati mjere kojima se nastoje ispraviti negativne posljedice koje je kazneno djelo imalo za žrtve i pobrinuti se pomoći im u njihovoj rehabilitaciji kod kuće, na poslu i u okviru šire zajednice. Pomoć žrtvama treba biti besplatna barem odmah nakon što je kazneno djelo nad njima počinjeno. Kad god je moguće pomoć žrtvama treba biti pružena na jeziku koji razumiju. Posebno ranjivim skupinama žrtava (bilo zbog njihovih posebnih karakteristika – npr. djeca, osobe s duševnim smetnjama, bilo zbog kaznenog djela koje je nad njima počinjeno – npr. žrtve seksualnih kaznenih djela ili obiteljskog nasilja) treba pružiti odgovarajuće posebne oblike pomoći.62

4.1.2. Podrška žrtvama/svjedocima i službe za podršku pred Međunarodnim kaznenim sudom Tajništvo Međunarodnog kaznenog suda (MKS) je sukladno Statutu unutar tajništva organiziralo Jedinicu za pomoć žrtvama i svjedocima (Victims and Witness Unit).63 Ova jedinica u suradnji i dogovoru s Uredom tužitelja treba pružati zaštitu žrtvama i svjedocima, organizirati savjetovanje i druge odgovarajuće oblike pomoći svjedocima, žrtvama koje dolaze pred MKS te drugim osobama koje su uslijed njihova svjedočenja ugrožene.64 Jedinica za pomoć žrtvama i svjedocima zapošljava osobe s ekspertizom u području zaštite žrtava i svjedoka, znanjima u humanitarnom i međunarodnom kaznenom pravu, psihologiji, spolnoj i kulturnoj raznovrsnosti, zdravstvenoj zaštiti, radu s osobama koje su doživjele traumu itd.65 Funkcija je ove Jedinice žrtvama i svjedocima koji dolaze pred sud kao i osobama koje su ugrožene zbog njihova svjedočenja osigurati odgovarajuće mjere zaštite, izraditi kratkoročne i dugoročne planove zaštite, predložiti sudu usvajanje tih mjera zaštite, pomoći žrtvama i svjedocima dobiti zdravstvenu, psihološku i drugu odgovarajuću pomoć, osigurati trening za osobe koje dolaze u doticaj sa žrtvama i svjedocima i to o pitanjima traume, seksualnog nasilja, zaštite žrtava i svjedoka, povjerljivosti podataka te razraditi u konzultacijama s Uredom tužitelja pravila ponašanja prema žrtvama i svjedocima. Osobama koje dolaze pred sud kao svjedoci dužni su pružiti informaciju o tome gdje i kako mogu dobiti pravnu pomoć, trebaju im pomoći pri njihovom dolasku na Sud i svjedočenju. Posebnu pažnju moraju posvetiti žrtvama seksualnog nasilja te djeci, starijim osobama i osobama s invaliditetom.66 Kako bi mogla učinkovito i djelotvorno obavljati svoj posao Jedinica za pomoć žrtvama i svjedocima mora osigurati da njeno osoblje poštuje privatnost osoba i čuva tajnost podataka. Kako bi se osigurala nezavisnost služba osigurava odgovarajuću podijeljenost u pružanju pomoći svjedocima tužiteljstva i svjedocima obrane.67

4.1.3. Podrška te službe za pružanje podrške žrtvama/svjedocima komparativno Službe za pomoć žrtvama/svjedocima često imaju svoje izvorište u nevladinim udrugama koje se bave zaštitom prava žena, zaštitom žena od obiteljskog i seksualnog nasilja i boljim tretmanom žena u okviru kaznenog postupka (dobar primjer za to su npr. Švedska i Nizozemska). U mnogim državama upravo su „ženski NGO“ inicirali stvaranje organizacija za pružanje pomoći žrtvama (Engleska i Wales, Francuska). U velikom broju država organizacije za pomoć žrtvama prvotno su nastale na lokalnoj razini, a potom se razvila njihova suradnja na nacionalnoj razini i to poglavito glede organiziranja treninga ili pak razmjene iskustava (Španjolska, Belgija, Nizozemska). U nekim pravnim sustavima je sama država (npr. Norveška) ili su pak tijela kaznenopravne vlasti (policija, tužilaštvo, sudovi) organizirala službu za podršku žrtvama na nacionalnoj razini (Luksemburg, Portugal). U mnogim državama ovakve službe još uvijek ne postoje. Nacionalne organizacije za pomoć žrtvama postoje primjerice u Austriji, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Walesu, Francuskoj, Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj itd. To ne znači da one pokrivaju svaki djelić teritorija pojedine države. Npr. za Belgiju se može reći da uspješno pokriva cijelo svoje područje s organizacijama za pomoć žrtvama i svjedocima, dok u Portugalu npr. na jugu zemlje još uvijek nema dovoljno takvih centara. U nekim državama razvile su se i organizacije za pružanje specijalizirane pomoći različitim

62 Čl. 3. id. 63 Čl. 43. Rimskog statuta. 64 Id. te pravilo 18 (c) i (d). Pravila o postupanju i dokazima Međunarodnog kaznenog suda ( u daljnjem tekstu: „Postupovna pravila MIC-a“). 65 Vidi pravilo 19. Postupovnih pravila MIC-a u vezi s čl. 43. Rimskog statuta. 66 Vidi pravilo 19. Postupovnih pravila MIC-a 67 Id., pravilo 18 (a) i (b).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

grupama žrtava. Tako npr. u Engleskoj i Walesu postoje posebne službe za pružanje pomoći žrtvama koje su svjedoci te žrtvama prometnih nesreća, dok u Irskoj i Nizozemskoj postoje posebne službe za pružanje pomoći žrtvamaturistima. Posebno razvijenim službama za pomoć žrtvama smatraju se one koje imaju proaktivan pristup žrtvama, naime one koje izravno kontaktiraju žrtve, pitaju za njihove potrebe i trebaju li praktičnu, psihološku ili pravnu pomoć. Kod takvog pristupa važna je suradnja između organizacija za pomoć žrtvama i policije odnosno državnog odvjetništva koji uz pristanak žrtve daje organizacijama za pomoć žrtvama ime, adresu, broj telefona žrtve. Ovakve službe postoje primjerice u Engleskoj i Walesu te Nizozemskoj. U državama u kojima je podrška žrtvama uistinu razvijena, službe za podršku žrtvama i svjedocima sudjeluju u kreiranju zakonodavstva i politike prema žrtvama i svjedocima.68

4.1.4. Podrška te službe za pružanje podrške žrtvama/svjedocima u RH U svrhu pružanja zaštite i pomoći ugroženim svjedocima i njima bliskim osobama, koje su izložene ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega zbog iskazivanja u kaznenim postupcima za određen krug kaznenih djela69 utemeljena je Jedinica za zaštitu kao posebna organizacijska cjelina u sastavu Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova. Njezin mandat je vrlo ograničen i svodi se na provođenje i organiziranje programa zaštite,70 hitnih mjera, te obavljanje svih drugih poslova vezanih uz zaštitu ugroženih osoba.71 Ova jedinica nema funkciju pružanja psihološkog ili pravnog savjetovanja, davanja informacija i drugih oblika pomoći žrtvama/svjedocima. Nedavno u sklopu projekta koji se vodio u suradnji s veleposlanstvom Velike Britanije pokrenuta je grupa za pružanje pomoći svjedocima pri sudu u Vukovaru. Niz „ženskih udruga“ (npr.: B.a.b.e, Autonomna ženska kuća i druge) pružaju informacije i različite oblike pomoći i savjetovanja ženama žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja. Zapravo u RH ne postoji organizirana i sustavna pomoć žrtvama/svjedocima. Postoje određeni pokušaji, kao što vidimo, koji su tek u povojima. Naravno, određene oblike pomoći žrtvama kaznenih djela pružaju zdravstvene i socijalne službe.

4.1.5. Rezultati istraživanja Na pitanje je li im bio ponuđen kontakt s nekom od organizacija koje bi im mogle pružiti praktičnu i/ili psihološku pomoć svega 7 svjedoka-ispitanika (5,4%) je odgovorilo potvrdno, a 123 (94,6%) je odgovorilo negativno. Vidi sliku 4. Kontakt im je ponudio ili prijatelj ili liječnik ili nisu specificirali tko. Ovo upućuje na zaključak da među djelatnicima koji dolaze u kontakt sa žrtvama/svjedocima kao da uopće ne postoji svijest o potrebama žrtava/svjedoka za različitim oblicima pomoći, niti saznanje o tome kome bi se žrtve/svjedoke u takvim slučajevima trebalo uputiti.

Slika 4. Je li svjedocima bio ponuđen kontakt organizacijama za pružanje psihološke ili praktične pomoći žrtvama/svjedocima u kaznenom postupku

Da 5,4 %

Ne 94,6 %

68 Podaci koji se iznose u ovoj komparativnoj analizi uzeti su iz knjige, Brienen, Hoegen, supra bilješka 58. 69 Kaznena djela protiv Republike Hrvatske, vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, organiziranog kriminaliteta, za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna. 70 Program zaštite su mjere i radnje koje provodi i organizira Jedinica za zaštitu i nadležno tijelo za zatvorski sustav ministarstva nadležnog za poslove

pravosuđa radi zaštite uključenih osoba. 71 Vidi čl. 1., 2. 3. i 12. Zakona o zaštiti svjedoka, (ZZS-a) NN 163/03.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

U ispitivanju sudaca pokazalo se da čak 81,8% njih primijeti psihološku ugroženost svjedoka i to najčešće sami (48,9% je zaokružilo samo odgovor „sam sam primijetio“) ili u kombinaciji s upozorenjem od nekog drugog (vidi sliku 34.) i to najčešće za vrijeme ispitivanja (njih 81,8%), što može upućivati na zaključak da svjedoci nisu imali prilike prije ispitivanja izreći svoju bojazan, nelagodu ili potrebe nekom drugom. Kad uoče psihološku ugroženost svjedoka suci je pokušavaju najčešće riješiti razgovorom, objašnjenjem, motiviranjem. Manji broj sudaca traži pri tome pomoć stručne osobe na sudu ili izvan suda za pružanje pomoći svjedoku. Vidi sliku 35.

Svega 10,1% svjedoka-ispitanika (njih 13) imalo je kontakt s nekom od službi ili organizacija za pružanje psihološke i/ili praktične podrške žrtvama/svjedocima u kaznenom postupku. Kao službe ili organizacije s kojima su bili u kontaktu navode psihijatra, časne sestre, socijalnu skrb. No čak 69% ispitanika koji nisu imali takav kontakt smatra da bi im on bio koristan. Vidi sliku 5.

Da, i bilo je korisno 8,5 %

Slika 5. Jesu li svjedoci imali kontakt s nekom službom ili organizacijom za pružanje psihološke i/ili praktične podrške žrtvama/ svjedocima u kaznenom postupku

Da, ali nije bilo korisno 1,6 %

Ne, niti bi to bilo korisno 20,9 %

Ne, iako bi to bilo korisno 69,0 %

Dakle, vidimo da među žrtvama/svjedocima postoji velika potreba za kontaktom s nekom organizacijom ili osobom koja bi im pružala različiti oblike pomoći prije, za vrijeme i nakon suđenja. No, s druge strane čak 68,2% sudaca je izjavilo da nema informacija o organizacijama i stručnim osobama s područja nadležnosti njihovih sudova kojima se mogu obratiti za pomoć oko pružanja podrške svjedocima. Vidi sliku 36. To ukazuje na to da takvih organizacija/ službi nema i/ili da suci nemaju informacija o tome koje službe u okviru svojih djelatnosti pružaju takve usluge. Najveći broj svjedoka-ispitanika mišljenja je da bi službe/organizacije za pružanje pomoći žrtvama/svjedocima trebale pružati psihološku i emocionalnu pomoć (68,2%), davati pravne savjete (71,3%) te informirati svjedoke o njihovim pravima i službama koje im stoje na raspolaganju (49,6%). Vidi sliku 6. Kao što je jedan ispitanik primijetio usluge ove službe pridonijele bi razumnoj komunikaciji i skraćivanju vremena postupka. 81,8% anketiranih sudaca smatra da je potrebna priprema svjedoka za svjedočenje bez ulaženja u sadržaj svjedočenja. Vidi sliku 37.

71,30%

Davanje pravnih savjeta

68,20%

Davanje psihološke i emocionalne pomoći i podrške Informiranje svjedoka/žrtve o njihovim pravima i službama koje im stoje na raspolaganju

49,60% 39,50%

Pružanje zaštite Davanje materijalne pomoći

20,20%

Zastupanje pred sudom

19,40% 14%

Davanje skloništa

12,40%

Briga o zdravlju Drugo

0,80%

Slika 6. Mišljenje svjedoka o tome koje bi usluge službe/organizacije za podršku žrtvama/ svjedocima trebale pružati

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Dvije trećine sudaca (70%) smatra da podršku svjedocima treba pružati posebna služba na sudu, a samo 2,7% sudaca-ispitanika smatra da podrška žrtvama/svjedocima nije potrebna. Vidi sliku 38.

Slika 7. Mišljenje svjedoka – u kojem bi vremenu bilo najbolje koristiti usluge službe/ organizacija za podršku svjedocima

Prema istraživanju mišljenja žrtava i/ili svjedoka najveća potreba za uslugama službe/organizacije za pružanje podrške žrtvama/svjedocima postoji po samom događaju (86,9%), a potom ona opada tako da 37,7% ispitanika smatra da bi koristilo te usluge za vrijeme suđenja, a svega 10% ih smatra potrebnim nakon davanja iskaza odnosno po izricanju presude. Vidi sliku 7. Vidimo koliko je važno pružiti podršku žrtvama/svjedocima odmah, a ne čekati samo suđenje.

86,90%

Odmah po događaju, a prije ispitivanja na sudu

Za vrijeme suđenja

37,70%

Poslije davanja iskaza

10,00%

Po izricanju presude

10,00%

Istraživanje nam je pokazalo da organizirana podrška žrtvama/svjedocima praktički ne postoji, te da je velika potreba za službama/organizacijama koje bi pružale takve usluge. Ogroman broj svjedoka/žrtava (njih 77,5%) smatra da bi kontakt s organizacijom za pomoć žrtvama/svjedocima bio koristan. Samo 2,7% sudaca koji su sudjelovali u istraživanju smatra da nema potrebe za informacijama o organizacijama/službama za podršku žrtvama/svjedocima. Najveća je potreba za psihološkom pomoći72 te pravnim savjetima. Izuzetno je važno informiranje o pravima žrtava/ svjedoka. Relativno velika je i potreba za skloništima. Od manje važnosti su materijalna pomoć i briga o zdravlju. Najveći postotak žrtava/svjedoka ima potrebu za pomoći odmah nakon događaja. Iz toga proizlazi da je izuzetno važna edukacija policije, da samo osnivanje stručnih službi pri sudovima (za što se zalaže čak 70% sudaca) neće zadovoljiti potrebe velikog broja žrtava/svjedoka jer im je pomoć potrebna odmah po događaju.

4.1.6. Preporuke 1. Treba utemeljiti sustav (javni ili privatni, preporučljivo mješoviti) za pomoć žrtvama/svjedocima kaznenih djela. Budući u Hrvatskoj još zapravo ne postoji pravi pokret u okviru civilnog društva za pružanje potpore žrtvama/ svjedocima, mišljenja smo da inicijativa za osnivanjem takvih službi i organizacija treba doći od države i to poglavito Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa. 2. Trebalo bi osnovati službu za pružanje podrške žrtvama i svjedocima kao posebnu međuresornu organizacijsku cjelinu koja bi povezivala djelovanje Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva pravosuđa te Ministarstva obitelji. Ona bi imala funkciju središnjeg koordinativnog tijela za organiziranje sustava pružanja pomoći žrtvama/svjedocima te bi na nacionalnoj razini brinula o strategiji i politici pružanja pomoći žrtvama/svjedocima. Njezin zadatak bi bio osmisliti organizaciju pružanja podrške žrtvama/svjedocima u sklopu čega treba razraditi cjelokupni sustav upućivanja žrtava/svjedoka službama/organizacijama za pomoć žrtvama/svjedocima radi dobivanja detaljnih informacija (kao najučinkovitiji pokazao se sustav upućivanja žrtava/svjedoka u kojim se pristanak žrtve/svjedoka implicira - osim ukoliko se radi o kaznenim djelima seksualnog nasilja, obiteljskog nasilja, ubojstvima gdje se traži eksplicitni pristanak). Treba razmotriti bi li ulogu takve službe mogao preuzeti Odjel za podršku svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina pri Ministarstvu pravosuđa.

72 Čak 30,9% sudaca je izjavilo da nisu informirani o načinima smanjenja psihološke ugroženosti svjedoka, a njih 54% smatra da su samo djelomično

informirani o tome.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

3. Preliminarna preporuka bi bila da pružanje pomoći žrtvama/svjedocima treba organizacijski djelovati na tri razine: a) lokalnoj - operativni nivo (identificirala bi potrebe žrtava/svjedoka, upućivala ih na odgovarajuće organizacije/službe za pružanje specifičnih oblika pomoći žrtvama/svjedocima, povezivala bi različite službe/ organizacije koje pružaju pomoć žrtvama/svjedocima kako bi ovi dobili što potpuniju i što kvalitetniju uslugu, nadgledala bi kvalitetu pruženih usluga; pružala informacije u konkretnom slučaju kad je to potrebno) b) regionalnoj – koordinativna razina (pružala bi obuku za osobe koje rade sa žrtvama/svjedocima, razvijala bi materijale za podučavanje te informativne pakete za žrtve/svjedoke, koordinirala rad službi za pružanje pomoći žrtvama svjedocima na regionalnoj razini) te c) nacionalnoj (služba za pružanje podrške žrtvama i svjedocima) – strateška razina (upravljala bi cjelokupnom službom, razvijala strategiju za pružanje podrške žrtvama i svjedocima, podizala svijest o potrebama žrtava/svjedoka, provodila istraživanja, koordinirala aktivnosti različitih tijela na nacionalnoj razini u ovom području). 4. Potrebe žrtava i/ili svjedoka su vrlo raznolike (potreba za fizičkom zaštitom i sigurnošću, informacijama u tijeku čitavog kaznenog postupka i izvan njega, emocionalnim i psihološkim savjetovanjem i podrškom, poštovanjem i dostojanstvenim tretmanom, suzbijanjem nelagode i osiguranjem ugodnog boravka na sudu, pomoći u slučaju invalidnosti, govornih problema, nepoznavanja jezika i sl.) stoga usluge moraju biti raznovrsne i moraju biti na raspolaganju žrtvama/svjedocima već po samom događaju kad je potreba za njima i najveća. Uzimajući rečeno u obzir posebno ističemo da se u svom djelovanju službe/organizacije/osobe za pružanje pomoći žrtvama/svjedocima moraju osloniti na suradnju čitavog niza organizacija i službi: a. strana iskustva pokazuju da su najprikladnije za pružanje različitih oblika podrške žrtvama svjedocima nevladine udruge (NVO) – pa bi država trebala poticajno djelovati tako da pojedine udruge usmjere svoju djelatnost na ovo područje; b. potrebno je organizirati posebne službi ili imenovati pojedince pri sudovima za pomoć žrtvama/ svjedocima tijekom samog suđenja ili prepustiti to NVO-ima u kojem slučaju pri sudovima valja imenovati pojedince koji će imati koordinativnu ulogu u suradnji s NVO-ima – to je samo jedan segment u cjelokupnom organizacijskom sustavu pružanja pomoći žrtvama/svjedocima; c. izuzetno važno je raditi na mreži organizacija koje bi pružale psihološku podršku žrtvama/svjedocima (najveći broj ispitanika je iskazao potrebu za upravo takvom pomoći). 5. Treba provesti studiju izvodljivosti da se vidi koji oblik organizacijske podrške žrtvama/svjedocima bi bio najprikladniji u postojećim uvjetima, uzimajući u obzir materijalne mogućnosti i službe koje već postoje na terenu. U sklopu istraživanja treba provesti radionice s različitim dionicima. 6. Nakon što se sustav osmisli treba provesti pilot projekt da se vidi kako bi to funkcioniralo u stvarnosti. 7. Važno je raditi na usavršavanju policije, a potom državnog odvjetništva, odvjetnika i sudaca glede potreba žrtava/svjedoka za podrškom te mogućnosti koje u tom pogledu postoje već sada.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.2. Pravo žrtava/svjedoka na informaciju 4.2.1. Pravo na informiranje u međunarodnim dokumentima 50

Čitav niz međunarodnih dokumenata utvrđuje pravo žrtava i u smanjenom obimu ostalih svjedoka na pristup odnosno dobivanje informacija relevantnih za njihov slučaj i nužnih da bi mogli zaštititi svoje interese i ostvariti svoja prava. Informacije se moraju dati žrtvi/svjedoku čim dođe u doticaj s kaznenopravnim tijelima ili zdravstvenom službom odnosno službom socijalne skrbi u usmenom ili pismenom obliku na jeziku koji žrtva/svjedok razumije. Sve žrtve treba informirati o službama i organizacijama za pružanje pomoći žrtvama, o vrsti i cijeni takve pomoći kao i o mogućnosti naknade štete od strane države ukoliko takva mogućnost postoji. Ukoliko je slučaj prijavljen kaznenopravnim vlastima žrtvu/svjedoka treba informirati: o samom kaznenopravnom postupku i ulozi žrtve/ svjedoka u njemu, kad i pod kojim uvjetima žrtva/svjedok može dobiti zaštitu, kad i pod kojim uvjetima žrtva može dobiti naknadu štete od počinitelja, o dostupnosti i kad je to relevantno o cijeni koštanja pravnog savjeta ili pomoći; a žrtve/svjedoke koji imaju prebivalište u drugoj državi valja obavijestiti o postojećim aranžmanima za zaštitu njihovih prava i interesa. Država mora na odgovarajući način osigurati da se žrtve informira o vremenu izvođenja određenih postupovnih radnji te donesenim odlukama pogotovo onima koji se odnose na podneske samih žrtava. Same žrtve valja još informirati o rezultatima relevantnih stadija kaznenog postupka i napredovanju samog slučaja te o presudi i sankciji. Mora se poštovati odluka žrtve/svjedoka da ne prima ove informacije ukoliko ne želi.73 Cjelokupni kaznenopravni sustav ima koristi od informiranja žrtava i svjedoka. Istraživanja pokazuju da su žrtve/ svjedoci koje su obavještavane o razvoju njihova slučaja spremnije surađivati s tužiteljem kao i da su sklonije ocijeniti sam postupak pravičnim i imaju osjećaj da ih vlasti tretiraju s dužnim poštovanjem i dostojanstvom.74

4.2.2. Pravo žrtava na informaciju pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS) Žrtve pred MKS-om imaju ograničeno pravo biti obaviještene o napredovanju kaznenog postupka.75 Primjerice Jedinica za sudjelovanje i reparaciju žrtava (Victims’ Participation and Reparation Unit - VPRU) koja je osnovana unutar Tajništva (Registry) ima obvezu obavijestiti žrtve76 o nepokretanju istrage odnosno o zatvaranju istrage i odluci tužiteljstva da ne pokrene kazneni postupak u nedostatku dokaza77 te o održavanju saslušanja radi potvrđivanja optužnice.78 Ovo je važan mehanizam za kontroliranje diskrecijskih ovlasti tužiteljstva, jer se žrtve mogu suprotstaviti tužiteljevoj odluci. Da bi one mogle učinkovito djelovati u takvim slučajevima potrebno je da tužitelj objasni svoju odluku, strategiju i kriterije temeljem kojih je tu odluku donio. Jednom kad je pokrenut kazneni postupak ova Jedinica mora obavještavati žrtve koje sudjeluju u postupku79 o tijeku samog postupku pred Sudom (datumima održavanja rasprava, odgodama, datumu donošenja odluke), zahtjevima, podnescima i dokumentima vezanim uz te zahtjeve i podneske kao i o odlukama donesenim u onim stadijima postupka u kojima je žrtva sudjelovala.80 Obavijesti se daju u pisanom obliku osim ako to nije moguće i o tome Tajništvo vodi dokumentaciju.81 Povrh toga Ured za žrtve i svjedoke (Victims and Witness Unit) mora obavijestiti žrtvu o njezinim pravima, relevantnim odlukama Suda te uslugama koje Ured pruža žrtvama.82 Pružanje ovih obavijesti nužno je kako bi se omogućilo što potpunije sudjelovanje žrtava u kaznenom postupku te kako bi one mogle ostvariti pravo na reparaciju.

73 Čl. 6.(a) Deklaracije UN o pravima žrtava; čl. 6. Rec (2006.) 8; čl. X. Rec. (2002.) 5; čl. 4., 8., 13. Preporuke R No. (87) 21; čl. 2., 3., 6., 9; Preporuke R No.

(85) 11. 74 THE HANDBOOK ON JUSTICE FOR VICTIMS ON THE USE AND APPLICATION OF THE UN DECLARATION OF BASIC PRINCIPLES OF JUSTICE FOR VICTIMS

OF CRIME AND ABUSE OF POWER, str. 43, U.N. Doc. E/CN.15/1998/1, dostupna na http://www.victimology.nl/onlpub/hb/hbook.html. 75 ICTY i ICTR nisu regulirali svojim pravilima ovu problematiku. 76 Sud je obvezan informirati one žrtve koje sudjeluju u postupku odnosno koje su komunicirale sa Sudom glede konkretnog slučaja o kojem je donesena odluka. Uz to bilo bi dobro propisati MKS Pravilima da žrtve imaju pravo tražiti da ne dobivaju navedene informacije. Ovakva odredba primjerice postoji u čl. 4 (4) Okvirne odluke o položaju žrtava u kaznenom postupku, Council Framework Decision of 25 March 2001 on the Standing of Victims in Criminal Proceedings, Official Journal L 082, 22/03/2001 P. 0001-0004, dostupna na http://europa.eu.int. 77 Čl. 15 (6) MKS Statuta i pravilo 92 (2) MKS Pravila. 78 Pravilo 92 (3) MKS Pravila. 79 Sudjelovanje žrtava u postupku propisano je pravilom 89-91 MKS Pravila. 80 Id., pravilo 92 (5) i (6). 81 Id., pravilo 92 (7). 82 Id., pravilo 16 (2).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.2.3. Komparativna iskustva Postoje vrlo različite metode informiranja žrtava/svjedoka općenito o kaznenom postupku te o njihovim pravima odnosno o tijeku njihovog postupka. Neki pravni sustavi ne nameću formalnu pravnu dužnost informiranja žrtava/ svjedoka,83 drugi nameću ograničenu obvezu informiranja, npr. o pravu na kompenzaciju,84 treći propisuju obvezu informiranja, ali ne naznačuju tko bi za to bio odgovoran,85 dok neki detaljno propisuju obvezu davanja informacija.86 U nekim sustavima daju se vrlo limitirane informacije ( o pravu na odvjetnika ili pravu na kompenzaciju), najčešće usmeno, ponekad putem vrlo jednostavnih brošura, u drugim sustavima se daju vrlo opširna tumačenja žrtvama, a neki sustavi se u velikoj mjeri koriste brošurama i letcima pogotovo glede zaštite ranjivih skupina žrtava (žena, djece, osoba s duševnim smetnjama). Tamo gdje postoje službe/organizacije za pomoć žrtvama/svjedocima kaznenih djela postoji uska suradnja između kaznenopravnih tijela i ovih služba/organizacija. Kaznenopravna tijela upućuju žrtve/ svjedoke na te službe/organizacije za dobivanje detaljnijih informacija i to obično uz pristanak žrtve/svjedoka (žrtvu se pita smije li se njeno ime, adresa i broj telefona dati lokalnoj službi/organizaciji za pomoć žrtvama/svjedocima) ili uz implicitni pristanak (podaci se šalju ukoliko se žrtva ne usprotivi),87 a neke ih upućuju automatski pri čemu treba posebno paziti da ne dođe do povrede prava na privatnost žrtve/svjedoka. U sustavima s eksplicitnim pristankom javlja se manje žrtava/svjedoka za pomoć i informaciju službama/organizacijama za pomoć žrtvama/svjedocima nego li u sustavima s implicitnim pristankom. Posebno ću se osvrnuti na davanje informacija od strane policije jer ona prva dolazi u kontakt sa žrtvama, a često i svjedocima, potom na davanje informacije o rezultatu istrage, o odluci o podizanju optužnice, o mjestu i vremenu održavanja glavne rasprave te o presudi. Najboljima pokazali su se oni sustavi u kojima policija ima zakonsku dužnost dati opće obavijesti žrtvi, ima već unaprijed određenu listu stvari koje treba sa žrtvom razgovarati i o tome mora sačiniti izvještaj.88 U kompjutorskim programima izvještaji su već tako postavljeni da ih se ne može popuniti bez rubrika u kojima se izvještava o informiranju žrtve/svjedoka. To je izuzetno važno jer je policija ta s kojom žrtva prvo dolazi u kontakt. Policija je ta koja upućuje žrtvu svjedoka na određene službe/organizacije za pomoć žrtvama/svjedocima. Kao dobra praksa pokazala se izrada adresara s popisom takvih službi/organizacija, kratkim opisom njihovih djelatnosti te adresom i brojem telefona.89 Komparativna iskustva pokazuju da je vrlo važno odrediti koje informacije policija mora dati žrtvi jer ukoliko se to prepusti diskrecionoj odluci davatelja, postojat će, dakako ovisno o stupnju savjesnosti samog davatelja, ipak tendencija nedavanja ili skraćenog davanja informacija. Kako bi se pomoglo u što kvalitetnijem pružanju informacija izrađuju se kompjutorizirani planovi davanja informacija koji se razlikuju za pojedina kaznena djela,90 potom dijagrami uz pomoću kojih je lakše objasniti funkcioniranje kaznenopravnog sustava – s posebnim naglaskom na one stadije u kojima se donose odluke važne za žrtvu i u kojima žrtva može poduzeti određene radnje za zaštitu svojih prava i interesa.91 Kako bi policija mogla što učinkovitije obavljati ovaj posao organizira se obuka na kojima ih se uči o pravima žrtava/svjedoka i načinu kako s njima trebaju postupati. Neki pravni sustavi uveli su tzv. odvjetnika za žrtve (victim/s advocate) koji kod težih kaznenih djela surađuje sa žrtvom, ide s njom na sud i tumačio joj različite aspekte kaznenog postupka. Primjerice u skandinavskim zemljama se odvjetnik za žrtve imenuje uvijek u slučajevima seksualnih kaznenih djela. U Engleskoj i Walesu, Irskoj, Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj ovu ulogu ima osoba koja je zaposlena u službi za pomoć žrtvama i svjedocima.92 U svim pravnim sustavima93 žrtva ima pravo kontaktirati pravosudna tijela i informirati se o tijeku postupka. Isto tako svi pravni sustavi informiraju žrtve koje su aktivne u kaznenom postupku i to najčešće putem poziva da se odazovu kao svjedoci. Ti pozivi obično dolaze prilično kasno i ne daju žrtvi dovoljno vremena da se pripremi za postupak,

83 Primjerice Francuska, Grčka, Italija, Turska. Podaci su uzeti iz knjige Brienen, Hoegen, str. 995-1056, supra bilješka 59. 84 Primjerice Austrija (policija dužna obavijestiti o mogućnosti privatne tužbe), Island (policija dužna obavijestiti o pravu na naknadu štete), Portugal

i Zurich. Id. 85 Npr. u Njemačkoj je propisana dužnost obavještavanja žrtve, ali nije naznačeno tko bi to trebao činiti – no primarno ta obveza stoji na državnom

odvjetništvu i sudu. Id. 86 Primjerice u Belgiji uz propise u zakonima postoje i opća uputstva o obavještavanju žrtava svjedoka. Id. 87 Npr. takav sustav je u Engleskoj i Walesu s tim da se za upućivanje žrtava seksualnog nasilja, nasilja u obitelji i ubojstva traži eksplicitni pristanak

žrtve. Id. 88 Dobar primjer u tom smislu su Belgija i Nizozemska. 89 Radi se o zdravstvenim službama, socijalnoj skrbi, pravnim službama, odvjetničkoj komori, službama za psihološku pomoć i savjetovanje, udrugama koje se bave pomoći žrtvama obiteljskog nasilja, seksualnog nasilja, skloništima, službama za zaštitu djece itd. 90 U tom smislu dobar primjer pružaju Nizozemska i Švedska. 91 Ovakvim dijagramima služi se nizozemska policija. 92 Vidi, Brienen, Hoegen, str. 995-1056, supra bilješka 58. 93 Ovo sve se odnosi na 22 članice EU čiji sustavi su obrađeni u knjizi Brienen, Hoegen, id.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

niti joj daju podrobniju informaciju o samom slučaju. U velikom broju pravnih sustava žrtvama koje su prijavile kazneno djelo daje se kopija prijave, a u Engleskoj i Walesu te Irskoj policajac uvijek žrtvi daje i svoju posjetnicu kako bi ga ova kasnije mogla kontaktirati i informirati se o slučaju. Žrtve imaju pravo pregledati spis predmeta (Austrija, Belgija, Njemačka) ukoliko to ne ugrožava istragu koja je u tijeku. U svim sustavima postoji obveza obavijestiti žrtvu o tome da će se postupak obustaviti. No u rijetkim sustavima postoji dužnost obavještavanja o podizanju optužnice i to najčešće samo određenih vrsta žrtava, npr. žrtava seksualnog nasilja. U nekim sustavima postoji obveza obavještavanja žrtve o rezultatu istrage ukoliko je ova izrazila želju dobiti takvu informaciju (opt-in sustav).94 U svim pravnim sustavima žrtva koja je ujedno i svjedok biva informirana o mjestu i vremenu održavanja glavne rasprave. U Francuskoj i Irskoj primjerice o mjestu i vremenu održavanja glavne rasprave obavještavaju se sve žrtve, dok se u Belgiji, Engleskoj i Walesu, Nizozemskoj i Zurichu obavještavaju samo one žrtve koje su to zatražile, naravno uz one žrtve koje imaju ulogu svjedoka (opt-in sustav). Prema međunarodnim dokumentima svi pravni sustavi trebali bi osigurati informiranje žrtve kako može doći do presude odnosno dobiti uvid u presudu. No mnogi pravni sustavi su otišli dalje od toga. Neki imaju parcijalni sustav obavještavanja o presudama koji obuhvaća samo žrtve koje su aktivno sudjelovale u kaznenom postupku, no druge žrtve moraju same poduzeti korake kako bi došle do presude. U Španjolskoj i Zurichu su primjerice stvorili sustav obavještavanja o presudama ne samo žrtava koje su aktivno sudjelovale u kaznenom postupku već i svih žrtava seksualnih kaznenih djela i kaznenih djela nasilja. U Engleskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj informacija o presudi daje se svim žrtvama (kopija presude ili djela presude koji se odnosi na žrtvu ili pak pismo koje pojašnjava presudu) koje su izrazile želju da dobiju takvu informaciju (opt-in sustav). U svim tim sustavima problemi glede davanja informacija javljaju se uglavnom u vezi s nedostatnom sveobuhvatnošću informacija, poteškoćama oko distribucije brošura i letaka, načinom upućivanja žrtava službama/organizacijama za pomoć žrtvama.

4.2.4. Pravo žrtava na informaciju u kaznenom postupku u RH Hoće li žrtva dobiti informacije ovisi o njezinoj ulozi u kaznenom postupku. Kazneno pravosuđe polazi od pretpostavke da samo one žrtve koje aktivno sudjeluju u kaznenom postupku imaju stvarnu potrebu za informacijama. Smatra se da žrtve koje ne sudjeluju u postupku nemaju posebnih prava ni obveza. Budući u RH nema posebnih službi koje bi se bavile pomoći žrtvama i svjedocima kaznenih djela,95 žrtvama se ne daje niti može dati neka posebna informacija o službama za pomoć žrtvama (mali pomaci se vide u području kaznenih djela nasilja u obitelji gdje je tiskan kratki priručnik i adresar organizacija kojima se žrtve mogu obratiti za pomoć). Kod nas ne postoji mogućnost naknade štete od strane države pa se ni takve informacije ne mogu dati žrtvi, no žrtvi koja sudjeluje u kaznenom postupku bilo kao privatni ili supsidijarni tužitelj daje se informacija o pravu na podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku (čl. 135. st. 4. ZKP-a) odnosno informira je se o mogućnosti ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u parnici (čl. 138. st. 2. ZKP-a). Kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova poduzeti progon za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili po prijedlogu ili kad utvrdi da nema osnova poduzeti progon protiv nekog od prijavljenih sudionika, izvijestit će oštećenika (žrtvu) da može sama poduzeti progon (st. 1. čl. 55. ZKP-a) i pri tom će joj dostaviti i pouku koje radnje može poduzeti radi ostvarivanja toga prava (st. 6. čl. 55. ZKP-a). No državni odvjetnik nema dužnost obavijestiti oštećenika o poduzimanju progona. Istražni sudac dužan je na prikladan način izvijestiti oštećenika o vremenu i mjestu obavljanja istražnih radnji kojima može biti nazočan, osim kad postoji opasnost od odgode (čl. 211. st. 5. ZKP-a). Privatnom tužitelju i oštećeniku kao tužitelju dostavljaju se osobno poziv za glavnu raspravu i drugi pozivi kao i odluke za koje od dana dostave teče žalbeni rok te žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora (čl. 157. st. 1. ZKP-a). Svjedok se poziva dostavom pisanog poziva, u kojem se navodi ime, prezime, zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, kazneni predmet u svezi s kojim se poziva, naznaku da se poziva kao svjedok i upozorenje o posljedicama neopravdanog izostanka. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila šesnaest godina obavlja se preko njezinih roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti (čl. 247. st. 1. i 2.). Ukoliko žrtva ne nastupa kao svjedok odnosno tužitelj neće se obavijestiti o datumu i vremenu održavanja rasprave.

94 Primjerice u Belgiji, Engleskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. 95 Za sada pomoć žrtvama kaznenih djela pružaju različite ženske organizacije i to najčešće pomoć žrtvama seksualnog nasilja ili nasilja u obitelji ili pak služba socijalne skrbi. Nedavno je započela radom i udruga za podršku svjedocima na području Vukovara. Postoji posebna služba za pružanje zaštite ugroženim svjedocima.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Ukratko nema obveze kaznenopravnih tijela da informiraju žrtvu/svjedoka općenito o tijeku kaznenopravnog postupka i njihovoj ulozi u postupku osim ako žrtva (oštećenik) nastupa kao privatni ili supsidijarni tužitelj. Žrtva nema ni pravo biti obaviještena o ishodu istrage osim ako državni odvjetnik ne odustaje od kaznenog progona. Žrtvu se obavještava o vremenu i mjestu glavne rasprave samo ukoliko sudjeluje u postupku kao svjedok ili privatni odnosno supsidijarni tužitelj, isto tako žrtvu se obavještava o ishodu slučaja samo ukoliko je privatni odnosno supsidijarni tužitelj. Povrh toga ne postoji zakonska obveza obavijestiti oštećenika koji nastupa kao privatni ili supsidijarni tužitelj o pravu na opunomoćenika kao ni o pravu na besplatnu pomoć opunomoćenika ukoliko oštećenik kao tužitelj ne može podmiriti troškove zastupanja. Nigdje nije niti propisana obveza obavijestiti žrtvu/ svjedoka o različitim mogućnostima zaštite koji im se mogu pružiti ukoliko ulaze u kategoriju ugroženih svjedoka. Nema niti zakonske obveze obavijestiti svjedoka ili oštećenika koji nastupa kao tužitelj o načinu snošenja troškova.

Informacije koje se daju žrtvama/ svjedocima uglavnom daje državni odvjetnik odnosno sudac. Policija nema dužnost davanja informacija žrtvama/svjedocima s jedne strane stoga što policija ne može odlučivati o prijavljenom kaznenom djelu, već svako takvo djelo mora proslijediti državnom odvjetniku s druge strane zato što se smatra da za to nema dovoljna znanja – ne poznaje dovoljno dobro kazneni postupak.

4.2.5. Rezultati istraživanja glede prava na informaciju Kad su bili upitani koja prava bi žrtva po njihovom sudu trebala imati u kaznenom postupku najveći broj ispitanika je naglasio pravo na informaciju o svojim pravima (83,8%) te pravo na informaciju o tijeku postupka (62,3%). Dakle, vidimo da žrtve/svjedoci vrednuju pravo na informaciju kao izuzetno važno – što nije začudno jer bez informacije oni ni ne mogu ostvariti svoja druga prava. Prema istraživanju koje smo proveli među žrtvama/svjedocima čak 69% je izjavilo da nisu dobile nikakve informacije vezane uz postupak, a samo 11,6% ih smatra da je dobilo dovoljno informacija (ukupno je bilo 129 ispitanika). Vidi sliku 8. Zanimljivo je da od osam žrtava/svjedoka ratnih zločina svih osam izjavilo da nisu dobili nikakve informacije o samom postupku svjedočenja i svojim pravima. Iz istraživanja proizlazi da je davanje informacija nešto slabije na manjim nego li na većim sudovima, te da nema razlike u tome radili se o žrtvi, svjedoku očevicu ili drugom svjedoku. Najveće zamjerke žrtava/svjedoka sucima u njihovom radu su što svjedocima ne objasne prije suđenja ono što će se u sudnici događati i tko će sve biti prisutan u sudnici (17,7%) odnosno što ne informiraju žrtvu/svjedoka o njegovim ili njezinim pravima (7,3%). Vidi sliku 18.

Da, dovoljno 11,6 % Djelomično, ali trebao/la bih više 19,4 %

Ne, nisam dobio/la nikakve informacije 69,0 %

Dobivene informacije su u velikom broju slučajeva potpuno (48,78% ispitanika koji su dobili informacije) ili djelomično (39,02% ispitanika koji su dobili informacije) odgovarale njihovom kasnijem iskustvu. Vidi sliku 9. Dakle, još uvijek ima prostora za poboljšanje kvalitete dane informacije – informacije koje se daju žrtvama/svjedocima treba pažljivo razraditi. Napominjemo da informacije pružene na manjim sudovima statistički značajnije odgovaraju samom iskustvu ispitanika. Informacije su najčešće dobivene od sudaca, a potom odvjetnika. Svega tri svjedoka su dobila informacije od policije, a ni jedan od državnog odvjetnika. Djelomične informacije su dobivene i od prijatelja.

Slika 8. Jesu li svjedoci dobili informacije o postupku svjedočenja

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Potpuno su odgovarale 31,0 %

Nisam dobio/la nikakvu informaciju 36,4 %

Uopće nisu odgovarale 2,3 %

Slika 9. Koliko su informacije koje su svjedoci dobili o postupku svjedočenja odgovarale njihovom iskustvu

Djelomično su odgovarale 24,8 % Uglavnom nisu odgovarale 5,4 %

Oko tri četvrtine svjedoka-ispitanika dobilo je informaciju o vremenu kad trebaju doći na sud (78,5%),96 o pravu na naknadu troškova (17,7%)97 i o njihovoj ulozi na sudu (16,2%). Ostale informacije kao npr. što sa sobom ponijeti, kako doći do suda, može li se sa sobom povesti neku osobu od povjerenja, koliko će trajati boravak na sudu dane su u zanemarivom broju slučajeva. Dakle, pretežni dio svjedoka je dobio samo informaciju o tome kad trebaju doći na sud. Posebno je zanimljivo da je svega 17,7% svjedoka dobilo informaciju o pravu na naknadu troškova, informaciju koju su im suci dužni priopćiti. Vidi sliku 10.

Slika 10. Koje su informacije svjedoci dobili vezano za njihovo svjedočenje

Vrijeme kad treba doći na sud

78,5%

Pravo na naknadu troškova (put, smještaj, hrana, izgubljeni prihod …)

17,7% 16,2%

Koja je moja uloga kao svjedoka na sudu Što će se u sudnici događati – tijek postupka

9,2%

Što treba sa sobom ponijeti

8,5%

Kako doći do suda Da mogu sa sobom povesti neku osobu od povjerenja kao podršku Koliko će trajati moj boravak

4,6% 3,1% 2,3% 22,3%

Nisam dobio/la nikakvu informaciju Drugo

0,0%

Svjedoci-ispitanici su smatrali da bi bilo vrlo korisno svjedoku dati informacije o vremenu kad treba doći na sud (njih 59,7%), o ulozi svjedoka na sudu (njih 55,8%), o tijeku postupka (51,2%), o pravu na naknadu troškova (44,2%), da mogu sa sobom povesti osobu od povjerenja (40,3%). Manje im je važno kako doći do suda, što učiniti kad se dođe na sud, što ponijeti sa sobom, koje službe postoje na sudu odnosno vrijeme koje je potrebno za svjedočenje. Vidi sliku 11. Da im je bilo ponuđeno, 33,6% ispitanika koristilo bi mogućnost razgledavanja suda i sudnice prije svjedočenja.

96 76,6% ispitanika čekalo je na svjedočenje manje od jednog sata. Dakle, kod pozivanja se relativno dobro procjenjuju vrijeme dolaska na sud, no tu

ipak još ima prostora za poboljšanje. 97 Čak 70,5% svjedoka nije dobio naknadu troškova što je vjerojatno izravno povezano s neimanjem informacije o pravu na naknadu troškova.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Vrijeme kad treba doći na sud

59,7%

Koja je moja uloga kao svjedoka na sudu

55,8%

Što će se na sudu događati – tijek postupka

51,2%

O pravu na naknadu troškova (put, smještaj, hrana, izgubljeni prihod …)

40,3%

Što treba sa sobom ponijeti

36,4%

Vrijeme koje je potrebno za svjedočenje

35,7%

Što učiniti kad se dođe na sud

34,9%

Kako doći do suda

26,4%

O službama i uvjetima boravka koji postoje na sudu

24,2% 0,0%

Kad su upitani koje bi informacije voljeli dobiti da su žrtva kaznenog djela onda na prvo mjesto dolazi kako i pod kojim uvjetima mogu dobiti zaštitu ako se osjećaju ugroženi (66,2%), o tipu službe ili organizacije kojoj se mogu obratiti za pomoć (65,4%), kad počinitelj ide u zatvor (60%), o važnim događajima u postupku (je li podignuta optužnica, određen pritvor, donesena presuda i sl.) (58,5%). Zanimljivo je da osim vremena kad se treba doći na sud te obavještavanja žrtve koja aktivno sudjeluje u postupku o različitim događajima u postupku ne postoji zakonska obveza pružanja ni jedne od informacija za kojima prema istraživanju postoji najveća potreba. Za žrtve ratnih zločina posebno snažan izvor neugode bila je nepripremljenost na okolnosti sudskog procesa. Za najveći broj njih to je bio prvi ulazak u sudnicu tijekom života, osjećali su se jako izloženi, zbunjeni, nesigurni i zastrašeni nepoznatom situacijom. Jedna četvrtina svjedoka nije razumjela koja je uloga različitih procesnih sudionika. Dio ih nije razumio vlastitu ulogu. Posebno ih je smetala nepripremljenost na način ispitivanja obrane – to što ih nitko nije pripremio za izrazito neugodna i ugrožavajuća iskustva.98 Suci su pak mišljenja da se žrtvama/svjedocima treba davati vrlo širok spektar informacija i to navodim po redoslijedu važnosti: kako i pod kojim uvjetima mogu dobiti zaštitu ako se osjeća ugroženim (77,1%), vrsta i tip službe kojoj se mogu obratiti za pomoć oko emocionalne i praktične podrške (74,3%), što slijedi nakon kaznene prijave i koja je njena uloga u kaznenom postupku (67,9%), informaciju o presudi (64,2%), vrsta podrške koju može dobiti (62,4%), kako i pod kojim uvjetima imaju pravo na pravnu pomoć (60,6%), pod kojim uvjetima mogu tražiti naknadu štete (56,9%), koji je tijek postupka (56,0%) kad počinitelj izlazi iz zatvora (54,1%) itd. Zanimljivo je da svega 56,9% sudaca smatra da žrtvi treba davati informaciju o mogućnosti naknade štete. Vidi sliku 12.

98 Vidi poglavlje 6.2.

44,2%

Da mogu sa sobom povesti neku osobu od povjerenja kao podršku

Drugo

Slika 11. Mišljenje svjedoka o tome koje bi informacije bilo korisno da svjedok dobije vezano za svoje svjedočenje

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

100 % 90 % 80 %

77,1% 74,3%

70 %

67,9% 64,2%

62,4%

60 %

60,6%

56,9%

56% 54,1%

50 % 40 %

Slika 12. Mišljenje sudaca o vrstama informacija koje bi žrtva (oštećenik) trebala primiti 99

49,5% 34,9%

30 % 20 % 10 % 0% 1

4.2.6. Preporuke 1. Treba donijeti propise100 o obvezi informiranja žrtava/svjedoka i to informiranja o njihovim pravima101, o stadijima kaznenog postupka te o ulozi žrtve/svjedoka u kaznenom postupku. Komparativno iskustvo pokazuje da neformalni vodiči i upute u tom smislu nisu dostatni. 2. Treba razviti sustav informiranja žrtava/svjedoka kaznenih djela: tko, kad i koje informacije treba dati žrtvi. Valja odrediti koje se informacije u kojoj fazi postupka trebaju dati žrtvi. Primjerice prije početka suđenja žrtvi/svjedoku treba dati informaciju o prijavljivanju kaznenog djela, službama za pružanje podrške žrtvama/ svjedocima, pravima žrtava/svjedoka, kaznenopravnom sustavu i njegovom funkcioniranju, napredovanju konkretnog slučaja, pravu na naknadu štete žrtvama, jasna informacija o ulozi žrtve/svjedoka u postupku, omogućiti im posjet sudu kako bi se ugodnije osjećali na glavnoj raspravi. Na sam dan glavne rasprave žrtve/svjedoke treba informirati o samom sudu, gdje se što nalazi, o tome što će se taj dan događati, kako će postupak teći i koja je uloga žrtve/svjedoka, tko sve sudjeluje u raspravi i koje su im uloge, o vremenskom tijeku postupka – koliko još žrtva/svjedok treba čekati na svoje svjedočenje, o pravu na naknadu troškova. Po završetku suđenja žrtvu/svjedoka treba informirati o presudi, izrečenoj sankciji, gdje je počinitelj i kad se pušta iz zatvora. Neke od ovih informacija obično se daju samo žrtvi, a ne i drugim svjedocima. 3. Treba izraditi informativne brošure o svim navedenim općim informacijama koje trebaju biti pisane jednostavnim jezikom i trebaju biti široko dostupne. Posebne brošure trebaju biti prilagođene djeci te osobama s poremećajima u učenju.

99 Legenda:

kako i pod kojim uvjetima može dobiti zaštitu ako se osjeća ugroženom

vrsta i tip službe kojoj se može obratiti za pomoć oko emocionalne i praktične podrške

što slijedi nakon podnošenja kaznene prijave i koja je njena uloga u postupku

informacije o presudi

vrsta podrške koju može dobiti

kako i pod kojim uvjetima ima pravo na pravnu pomoć

kako i pod kojim uvjetima i od koga može tražiti naknadu štete

koji je tijek postupka

kada počinitelj izlazi iz zatvora

10.

kada je počinitelj stupio na izdržavanje kazne

11.

kako i pod kojim uvjetima ima pravo na pristup drugim oblicima savjetovanja i pomoći.

100 Posebne odredbe u okviru Zakona o policiji, Zakona o državnom odvjetništvu, ZKP-a, posebnu povelju o pravima žrtava kaznenih djela, protokol

o postupanju sa žrtvama i svjedocima. 101 Pravu na naknadu štete, pravu na odvjetnika i to besplatnu pravnu pomoć ukoliko je sami nisu u stanju financirati, o pravu na podizanje ili

preuzimanje tužbe, o stadijima postupka, o službama za pomoć žrtvama i svjedocima, o pravima na zaštitu fizičkog integriteta i privatnosti, o pravu na psihičko savjetovanje itd.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4. Treba pokrenuti telefon za žrtve/svjedoke na kojem bi se mogle dobivati informacije 24 sata 7 dana u tjednu. 5. Treba ojačati svijest i znanje onih koji dolaze u kontakt sa žrtvama/svjedocima o njihovim pravima te o potrebi njihova informiranja. U tom smislu treba organizirati redovite treninge policije, državnih odvjetnika, odvjetnika i sudaca kao i pripadnika službi i nevladinih udruga koje dolaze u doticaj sa žrtvama/svjedocima kaznenih djela.102 6. Treba razraditi sustav odgovornosti za pružanje informacija žrtvama/svjedocima u okviru kaznenopravnog sustava. Davanje informacija ne smije ovisiti o dobroj volji pojedinog službenika. Treba razviti ‘victim-friendly’ orijentirano okruženje u kaznenopravnom sustavu. 7. Posebna sredstva u proračunu moraju se izdvojiti za pružanje informacija žrtvama/svjedocima: za izradu i objavljivanje brošura i letaka, plaćanje specijalista koji daju informacije žrtvama/svjedocima, financiranje službi/ organizacija koje bi se bavile pomoći žrtvama/svjedocima i u okviru toga pružale im i potrebne informacije. Bilo bi dobro umrežiti sve službe (zdravstvo, socijalnu skrb, policiju, pravosuđe, nevladine udruge) koje dolaze u doticaj sa žrtvama/svjedocima kako bi ih mogle upućivati na relevantna mjesta za dobivanje informacija. 8. Treba osmisliti sustav informiranja žrtava o rezultatu istrage i podizanju optužnice i to ne samo onda kad je odluka negativna, već kad je i pozitivna. Za zaštitu prava žrtava izuzetno je važno priopćenje negativnih odluka kako bi žrtva mogla sama preuzeti progon, no to nije dovoljno za zaštitu prava na dobivanje naknade štete ili pak za dobru pripremu žrtve za sudjelovanje u kaznenom postupku pogotovo sad kad ovaj sve više poprima kontradiktorni karakter. Preporuča se da ove odluke priopćava sama osoba koja ih je donijela kako bi žrtvi mogla pojasniti samu odluku.103 Komunikacija može biti putem standardiziranog pisma koje ne smije biti pisano nerazumljivim pravničkim jezikom i koje mora sadržavati i pouku o pravima žrtve i kako da ih ostvari u kaznenom postupku. Kod teških kaznenih djela informaciju bi trebalo priopćiti uživo žrtvi. 9. Sve žrtve koje su prijavile kazneno djelo bez obzira imaju li aktivnu ulogu u kaznenom postupku (kao svjedoci ili kao tužitelj) trebalo bi obavijestiti o danu i vremenu održavanja glavne rasprave kako bi one mogle ostvariti imovinskopravni zahtjev. Ovakvu obavijest trebalo bi poslati što ranije kako bi se žrtva mogla na vrijeme pripremiti. Prema rezultatima istraživanja srednja vrijednost vremena za primanje obavijesti bila je 17 dana prije održavanja glavne rasprave.104 Žrtve svjedoke bi isto tako trebalo informirati o približnom vremenu trajanja njihovog svjedočenja. 10. Trebalo bi proširiti krug žrtava koje dobivaju informaciju o presudi van onih žrtava koje su aktivno sudjelovale u postupku kao privatni ili supsidijarni tužitelji. Presude bi trebalo dostavljati svim žrtvama koje su za to izrazile interes (opt-in sustav) te žrtvama seksualnih kaznenih djela i kaznenih djela nasilja.

102 Često policija ili drugi pravosudni djelatnici sami nisu svjesni prava koja žrtva/svjedok ima i stoga ih je potrebno u tom smislu obučiti. Povrh toga

pokazalo se potrebnim mijenjati stav ljudi zaposlenih u kaznenopravnim tijelima o njihovoj zadaći koja nije samo otkrivanje i suđenje zločina, već i pomoć žrtvama i svjedocima. Ponekad se oni sustežu ponuditi takvu pomoć jer smatraju da nitko nije žrtva dok se to ne dokaže pravomoćnom presudom ili da ne treba davati informacije žrtvi koja nema aktivnu ulogu u kaznenom postupku. 103 Tako je to primjerice koncipirano u Islandu. Engleska i Grčka razmatraju mogućnost uvođenja ovog sustava. 104 Raspon odgovora se kretao od minimalno tri, do maksimalno 60 dana.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.3. Pravo žrtava/svjedoka da se prema njima odnosi s poštovanjem i uvažavanjem 58

4.3.1. Garancija prava žrtava/svjedoka na poštovanje i uvažavanje u međunarodnim dokumentima Sa žrtvama i svjedocima mora se pristupati s uvažavanjem i poštovanjem u svim fazama kaznenog postupka.105 Ovo se osobito odnosi na to koliko puta se žrtve/svjedoci ispituju u tijeku postupka te na način na koji se žrtve i općenito svjedoci ispituju pri čemu posebnu pažnju valja pridati ispitivanju ranjivih skupina žrtava/svjedoka - djece, osoba s duševnim smetnjama te žrtvi seksualnog nasilja i nasilja u obitelji. Djecu i osobe s duševnim smetnjama bi uvijek trebalo ispitivati u nazočnosti roditelja ili skrbnika (osim ukoliko između njih postoji sukob interesa) odnosno uz nazočnost odrasle osobe koju dijete izabere (s tim da sud može uz obrazloženje uskratiti to pravo određenoj osobi).106 Ranjive svjedoke kad god je moguće treba ispitati čim je događaj prijavljen, bez odgađanja, po mogućnosti u prostoru koji je posebno uređen kako bi se lakše uspostavio odnos povjerenja između ispitivača i žrtve/ svjedoka.107 Ženama žrtvama nasilja treba omogućiti da ih ukoliko to žele ispituju žene i stoga treba povećati broj žena zaposlenih u policiji i državnom odvjetništvu.108 Trebaju ih ispitivati za to posebno trenirane osobe i to pažljivo i s punim poštovanjem. Mora se paziti da žrtve prilikom ispitivanja ne budu izložene sekundarnoj viktimizaciji109 ili spolno neosjetljivom tretmanu od strane, zdravstvenog osoblja, pravosudnih službenika i drugih službenih osoba s kojima dolaze u kontakt.110 Kod posebno ranjivih kategorija žrtava/svjedoka treba izbjegavati ponavljanje ispitivanja kako bi se smanjio traumatizirajući učinak kaznenog postupka.111 Stoga bi u istražnom postupku ispitivanju trebali prisustvovati predstavnici sudstva i obrane kako bi obrana mogla žrtvi/svjedoku postavljati pitanja112 te bi ispitivanje ukoliko je to prikladno trebalo audiovizualno snimiti kako se kasnije ne bi trebalo ponavljati.113 Postupovna pravila moraju zabranjivati postavljanje nepotrebnih i ponižavajućih pitanja žrtvama ili svjedocima nasilja s obzirom na traumu koju su proživjeli i kako bi se izbjeglo njihovo daljnje traumatiziranje.114 Na sucu je da kontrolira način provođenja ispitivanja i unakrsnog ispitivanja kako ne bi dolazilo do povreda dostojanstva žrtava/svjedoka.115 Da bi pripadnici pravosudnih tijela, policije, državnog odvjetništva i sudstva kao i odvjetnici znali pravilno pristupiti žrtvi i ispitivati je potrebno je provoditi treninge o načinu ispitivanja žrtava i izbjegavanju sekundarne viktimizacije i to ne samo za mlade ljude koji ulaze u profesiju, već i za one koji ovaj posao rade i dulje vremena.116

105 Vidi, čl. 4. Deklaracije UN-a o pravu žrtava; čl. IX Uputa o zaštiti žrtava terorističkih napada, posebno ističe potrebu poštivanja dostojanstva žrtava

terorističkih napada; vidi također čl. 2.st.1. Okvirne odluke EU-a o položaju žrtava. 106 Čl. 46. Preporuke Rec (2002.) 5; čl. 8. Preporuke br. R (85) 11. 107 Čl. 29. i 32. Preporuka Rec (2002.) 5; čl. 25. Preporuke No. R (97) 13. 108 Čl. 30. Preporuka Rec (2002.) 5. 109 Sekundarna viktimizacija se odnosi na viktimizaciju koja nije izravni rezultat kaznenog djela, već do koje dolazi ponašanjem i odnosom institucija

i osoba prema žrtvi. Čl. 1.1. Preporuka (Rec 2006.) 8. Čl. 4. Deklaracije UN-a o pravu žrtava, ističe potrebu da se sa žrtvama u sudskim postupcima postupa sa suosjećanjem i poštujući njihovo dostojanstvo prvenstveno kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija. Isto i čl. 3.3. Preporuka Rec (2006.) 8. 110 Čl. 33., Preporuka Rec (2002.) 5. 111 Čl. 42., id. 112 Čl. 26., Preporuka br. (97) 13. 113 Čl. 27, id. 114 Čl. 43., Preporuke (2002.) 5. 115 Čl. 28., Preporuke br. (97) 13. 116 Čl. A.1., Preporuke br. R (85) 11.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.3.2. Zaštita digniteta žrtve/svjedoka pred međunarodnim kaznenim sudovima Glede zaštite digniteta žrtve/svjedoka i u okviru toga posebno zaštite od sekundarne viktimizacije Pravila ICTYja predviđaju mogućnost ispitivanja ugroženih žrtava i svjedoka putem zatvorene televizije (pravilo 75 (B) (iii)), nalažu sudskom vijeću nadgledati ispitivanje žrtava/svjedoka kako ne bi došlo do njihovog uznemiravanja odnosno ponižavanja (pravilo 75 (D)). Uvedena su i posebna pravila glede svjedočenja žrtava spolnog nasilja.117 ICC Statut pak u svrhu zaštite od sekundarne viktimizacije predviđa tzv. posebne mjere (special measures) za omogućavanje odnosno olakšavanje svjedočenja traumatiziranih žrtava, posebice djece, starijih osoba i žrtava seksualnog nasilja. Ovdje se poseban naglasak daje na osiguravanje prisutnosti odvjetnika, psihologa, člana obitelji tijekom svjedočenja traumatiziranih žrtava.118 Zaštita žrtava od sekundarne viktimizacije nije problematična tako dugo dok obrana ima pravo u nekom obliku ispitati žrtvu te dok sama zaštita ne dovodi u pitanje mogućnost utvrđivanja istine.

4.3.3. Komparativna analiza Vrlo mali broj jurisdikcija je do sada poklonio pažnju načinu ispitivanja žrtava/svjedoka koji ne spadaju u kategoriju tzv. ranjivih svjedoka, no sve jurisdikcije imaju čitav niz propisa koji utječu pozitivno odnosno negativno na način ispitivanja običnih (neranjivih) žrtava/svjedoka. Primjerice mogućnost isključenja javnosti s rasprave, programi za pomoć i informiranje svjedoka, posebne čekaonice za žrtve/svjedoke u kojima ne dolaze u doticaj s okrivljenikom pozitivno utječu na svjedočenje žrtava/svjedoka, dok se unakrsno ispitivanje kroz koje se nerijetko propituje karakter same žrtve te shvaćanje žrtve tek kao potencijalne žrtve sve dok se ne dokaže krivnja okrivljenika često negativno odražava na sam način ispitivanja žrtava. Neki pravni sustavi razvili su formalne propise kojima se regulira način ispitivanja svih žrtava/svjedoka, a ne samo ranjivih skupina. Tako prema austrijskom pravu svjedok može odbiti svjedočiti ili odgovoriti na pitanje koje bi povrijedilo njegov ugled ili ugled njemu bliskih rođaka i to čak u istražnom postupku. Sudac mora obavijestiti žrtvu o njenim pravima, može udaljiti optuženika iz sudnice za vrijeme ispitivanja žrtve, može odlučiti da će se ispitivanje provoditi putem videolinka. Njemačko pravo pak uz gore navedeno sadrži i generalnu obvezu tretiranja svih žrtava/svjedoka s poštovanjem i dostojanstvom te ima posebna pravila o tome kakva pitanja je dopušteno postavljati žrtvi. Posebna pažnja se posvećuje ispitivanju tzv. ranjivih žrtava/svjedoka (djece, osoba s duševnim smetnjama, žrtava seksualnih kaznenih djela ili obiteljskog nasilja). U svim jurisdikcijama najviše pažnje se posvećuje načinu ispitivanja djece. U policiji redovito ih ispituju osobe koje su posebno trenirane za ispitivanje djece, a u nekim zemljama osnovani su posebni odjeli u okviru policije koji se bave istraživanjem onih slučajeva u kojima sudjeluju djeca bilo kao žrtve, počinitelji ili svjedoci (Belgija, Italija, Španjolska, Nizozemska), a negdje ih ispituju kvalificirani službenici službe socijalnog rada (kanton Bern i Schaffhausen u Švicarskoj). U nekim sustavima policija ispituje dijete u nazočnosti roditelja ili druge osobe u koju dijete ima povjerenje (Cipar, Malta, Španjolska) ili ih se pak ispituje u nazočnosti socijalnog radnika (Danska). U nekim sustavima ispitivanje djece u predistražnom ili istražnom postupku se snima i takva snimka se može koristiti kao dokaz na sudu (Belgija, Danska, Njemačka, Norveška, Švedska). U Belgiji je primjerice propisano da se dijete smije ispitivati samo jednom. U Austriji istražnom sucu u ispitivanju pomaže dječji psiholog. U Engleskoj i Walesu, Irskoj i Škotskoj djecu se posebno priprema za ispitivanje na sudu, napravljene su posebne brošure koje objašnjavaju tijek sudskog postupka i ulogu žrtve/svjedoka u postupku, osnovane su posebne službe za pomoć djeci-svjedocima, djecu se upoznaje s time kako izgleda sud i što se tamo dešava. U Grčkoj umjesto vrlo male djece svjedočiti mogu njihovi roditelji ili skrbnici. U Edinbourghu se grade i posebne sudnice koje su prilagođene ispitivanju djece. U nekim sustavima pitanja u postupku djetetu može samo postavljati predsjedavajući sudac. Sve ostale stranke u postupku mogu postavljati pitanja samo preko suca (npr. u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji). Na taj način se štite djeca od neugodnih pitanja, ali se i ubrzava sam postupak. U velikom broju sustava postoji mogućnost ispitivanja djece putem zatvorene televizije (Austrija, Engleska i Wales, Italija, Irska, Portugal, itd.). Nerijetko se na sudu dopušta upotreba videosnimaka svjedočenja (Danska, Norveška, Švedska, Njemačka). Veliki broj sustava ne poklanja nikakvu posebnu pažnju ispitivanju osoba s duševnim smetnjama (Cipar, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Island, Italija itd.). U nekim pravnim sustavima dopušta se osobama s duševnim smetnjama da ih prilikom ispitivanja prati osoba od njihova povjerenja (Austrija, Belgija, Engleska i Wales, Irska,

117 Tako primjerice pravilo 96 ICTY-ja Pravila ističe da se u slučajevima seksualnih napada ne traži svjedočenje još jednog svjedoka uz žrtvu, pristanak

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Švicarska). U nekima pak se tiskaju posebne brošure koje objašnjavaju tijek kaznenog postupka i ulogu svjedoka. Može ih se ispitivati putem zatvorene televizije (Austrija, Njemačka, Škotska). Zemlje koje imaju posebne prostorije za ispitivanje djece često te prostorije koriste i za ispitivanje osoba s duševnim smetnjama (Belgija, Danska, Island, Nizozemska, Norveška, Švedska). U Norveškoj primjerice osobe s duševnim smetnjama imaju uz to i pravo da ih ispituje poseban specijalist za rad s osobama s duševnim smetnjama. Glede ispitivanja žrtava seksualnih kaznenih djela i žrtava obiteljskog nasilja poduzimaju se različite mjere i to na razini policije i na razini državnog odvjetništva i sudova. Na razini policije nastoji se omogućiti da ispitivač bude istog spola kao žrtva/svjedok (Engleska i Wales, Nizozemska, Portugal i Švicarska), da ispitivanju prisustvuje osoba u koju žrtva/svjedok ima povjerenje (Engleska i Wales, Nizozemska, Portugal). Osnivaju se u policiji posebne jedinice za istraživanje obiteljskog nasilja i/ili seksualnih delikata (Irska, Luksemburg, Cipar, Engleska), organiziraju se posebne prostorije za ispitivanje žrtava seksualnih delikata (Engleska i Wales, Škotska, Irska, Norveška), a na Islandu je osnovan i centar za traume žrtava silovanja koji je smješten u bolnici. Žrtve seksualnih delikata na tim mjestima ispituje za to posebno obučena osoba, nad žrtvom se provodi forenzičko vještačenje i prikupljaju dokazi. Izdaju se posebni vodiči za ispitivanje žrtava obiteljskog nasilja i/ili seksualnih kaznenih djela koji obvezuje ispitivača objasniti žrtvi/svjedoku zašto postavlja neka neugodna pitanja i pripremiti žrtvu/svjedoka za unakrsno ispitivanje (npr. Engleska i Wales), ističu da se žrtvama/svjedocima ne smiju postavljati pitanja ili davati primjedbe koje okrivljuju žrtvu ili iskazuju nepovjerenje prema njenoj priči (Belgija, Nizozemska). Žrtva može odbiti odgovoriti na pitanje koje se odnosi na privatne stvari (Švicarska). U većem broju sustava moguće je ispitivanje žrtve/svjedoka u odsutnosti optuženika (Austrija, Njemačka, Island, Nizozemska, Norveška, Portugal, Švicarska). Ne smiju se postavljati pitanja o seksualnom životu i seksualnim sklonostima žrtve (Cipar, Engleska i Wales, Irska, Malta, Škotska). Dopušta se žrtvi/svjedoku svjedočiti putem videolinka te se dopušta korištenje videozapisa svjedočenja iz istražnog postupka na raspravi na sudu (npr. u Engleskoj i Walesu). U nekim sustavima žrtvu se ne može dovesti u konfrontaciju s optuženikom bez njenog pristanka. U slučajevima gdje žrtva ne želi nazočnost optuženika njeno svjedočenje se odvija putem videolinka tako da ga optuženik može pratiti ili ako to nije moguće se kasnije optuženiku čita kako bi on ili ona mogao postaviti pitanja (Švicarska). Za izbjegavanje sekundarne viktimizacije izuzetno je važno svesti broj ispitivanja žrtve na minimum. Naravno to koliko puta će žrtva tijekom kaznenog postupka biti ispitivana u velikoj mjeri ovisi o tome rukovodi li se kazneni postupak pravilom legaliteta ili oportuniteta (državno odvjetništvo može odlučiti ne pokrenuti postupak protiv osumnjičenika) te do koje mjere se poštuje načelo usmenosti (svaki dokaz se mora izvesti na glavnoj raspravi) odnosno kakve posljedice ima priznanje krivnje optuženika. Ima sustava koji ne ograničavaju broj ispitivanja žrtve (Cipar, Francuska, Njemačka, Island, Irska, Italija, Španjolska, itd.), ima onih koji ograničavaju broj ispitivanja ranjivih žrtava (Belgija, Danska, Nizozemska, Norveška, Portugal, Švedska) te ima zemalja koje ograničavaju broj ispitivanja svih žrtava (Belgija, Nizozemska, veći dio švicarskih kantona).

4.3.4. Zaštita digniteta žrtve/svjedoka u zakonodavstvu RH O zaštiti dostojanstva žrtve, potrebi obzirnog ispitivanja, postupanju s poštovanjem nema u ZKP-u ni spomena, osim što ZKP nalaže obzirno ispitivanje maloljetnih žrtava/svjedoka kako se ne bi štetno utjecalo na njihovo psihičko stanje. Uvođenjem mogućnosti unakrsnog ispitivanja u naš kazneni postupak119 trebalo je ovlastiti sudsko vijeće voditi brigu o načinu ispitivanja žrtava i svjedoka tako da se izbjegne njihovo uznemiravanje i zastrašivanje, pogotovo kad se radi o ispitivanju žrtava seksualnog nasilja.120 U zakonodavstvu RH postoji čitav niz odredaba koje doprinose zaštiti dostojanstva žrtve/svjedoka te zaštiti žrtve svjedoka od sekundarne viktimizacije tijekom kaznenog postupka premda im to nije primarna funkcija. Tako su primjerice bračni ili izvanbračni drug okrivljenika, rođaci okrivljenika u uspravnoj lozi, rođaci u pobočnoj lozi do trećega stupnja zaključno te srodnici po tazbini do drugoga stupnja zaključno, posvojenik i posvojitelj okrivljenika oslobođeni obveze svjedočenja (čl. 244. st. 1. ZKP-a). Maloljetnik koji s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti ne može se ispitati kao svjedok, ali se saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, srodnika ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu mogu koristiti kao dokaz (čl. 244. st. 4. ZKP-a). Žrtva/svjedok ima pravo uskratiti odgovor na pojedina pitanja ukoliko bi odgovorom izložio sebe ili svog bliskog rođaka teškoj sramoti. (čl. 246. ZKP-a).121

119 Vidi čl. 337. st. 4., čl. 343. i čl. 351. st. 2. ZKP-a. 120 Vidi u tom smislu pravilo 88 (5) ICC Pravila. 121 O tome sud mora poučiti svjedoka (čl. 246. ZKP-a).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Predsjednik vijeća može upozoriti osobe koje su na raspravi da se pristojno ponašaju i ne ometaju rad suda (čl. 316. ZKP-a). Sudsko vijeće može naložiti da se iz zasjedanja uklone sve osobe koje kao slušatelji budu nazočne na glavnoj raspravi ako se mjerama za održavanje reda propisanim ZKP-om ne bi moglo osigurati neometano održavanje glavne rasprave (čl. 316. st. 2. ZKP-a). Optuženik i njegov branitelj mogu biti opomenuti, novčano kažnjeni ili udaljeni iz sudnice ukoliko ometaju rad ili se ne pokoravaju nalozima vijeća (čl. 317. st. 1-3. ZKP-a). Vijeće može iznimno odlučiti da se optuženik privremeno udalji iz sudnice ako suoptuženik ili svjedok odbija dati iskaz u njegovoj nazočnosti ili ako okolnosti pokazuju da u njegovoj nazočnosti neće govoriti istinu. Nakon povratka optuženika u zasjedanje pročitat će mu se iskaz suoptuženika, odnosno svjedoka. Optuženik ima pravo postavljati pitanja suoptuženiku, odnosno svjedoku, a predsjednik vijeća upitat će ga ima li što primijetiti na njihov iskaz. Prema potrebi može se obaviti suočenje (čl. 355. ZKP-a). Udaljavanje optuženika iz sudnice za vrijeme svjedočenja žrtve/svjedoka kao mehanizam suzbijanja sekundarne viktimizacije gubi smisao davanjem okrivljeniku prava da potom izravno ispituje žrtvu/svjedoka. Predsjednik vijeća ima obvezu zabraniti pitanje ili odbiti odgovor na već postavljeno pitanje ako je ono nedopušteno ili se ne odnosi na predmet. Ako predsjednik vijeća zabrani postavljanje određenog pitanja ili davanje odgovora, stranke mogu zahtijevati da o tome odluči vijeće (čl. 343. st. 2.; čl. 353. ZKP-a). Nažalost zakonodavac je propustio označiti pitanja koja se odnose na prijašnji seksualni život žrtve seksualnih kaznenih djela kao nedopuštena. Zakon o kaznenom postupku (ZKP) i Zakon o sudovima za mladež (ZSM) predviđaju posebnu zaštitu sljedećih svjedoka/žrtava (oštećenika) od sekundarne viktimizacije: 1. djece i maloljetnika (čl. 248. st. 4. i 5. ZKP-a, čl. 340. ZKP-a, čl. 119. ZSM-a) 2. osoba koje se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ili duševnog stanja ne mogu odazvati pozivu suda (čl. 247. st. 3. + 248. st. 6. ZKP-a) 3. drugih svjedoka kod kojih je to potrebno s obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje, ili druge opravdane interese ( čl. 254. st. 5., čl. 348. st. 1. t. 1. ZKP-a).

ZKP na žalost ne prepoznaje ostale skupine (žrtve seksualnih kaznenih djela, obiteljskog nasilja, trgovine ljudima, terorizma i dr.) kao posebno ranjive skupine svjedoka.

4.3.4.1. Zaštita djece i maloljetnika oštećenih kaznenim djelom Djeca i maloljetnici koji su oštećeni kaznenim djelom moraju se obzirno ispitivati da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Pri tom se uzima u obzir njihova dob, značajke njihove ličnosti, obrazovanje i prilike u kojima žive. (čl. 248. st. 4. ZKP-a, čl. 119. st. 1. ZSM-a). ZKP govori o obzirnom ispitivanju samo djece i maloljetnika. Potrebno je zajamčiti zaštitu dostojanstva i obzirnost u postupanju svim svjedocima/žrtvama kaznenih djela, a posebno ranjivim skupinama.122 Ako se kao svjedok ispituje dijete oštećeno kaznenim djelom (čl. 248. st. 5., čl. 346. st. 3. ZKP-a; čl. 119. ZSM-a) ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Ispitivanje svjedoka se snima putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka te se provodi bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se svjedok nalazi, tako da mu stranke mogu postavljati pitanja putem istražnog suca, te psihologa, pedagoga ili druge osobe. Ispitivanje oštećenog djeteta ili mlađeg maloljetnika (osoba od navršene 14 do navršene 16 godine života) kao svjedoka može se provesti najviše dva puta kod djela iz čl. 117. ZSM-a123 (119. st. 2. ZSM-a). Djeca i mlađi maloljetnici kao svjedoci oštećeni kaznenim djelom iz čl. 117. ZSM-a mogu se umjesto u sudu, ispitati u svome stanu ili drugom prostoru u kojem borave ili u centru za socijalnu skrb (čl. 119. st. 3. ZSM-a). Kad je dijete ili mlađi maloljetnik ispitan na naprijed opisani način na glavnoj raspravi uvijek će se pročitati zapisnik o iskazu svjedoka, odnosno reproducirati snimka ispitivanja (čl. 119. st. 4. ZSM-a). Snimljeni materijal se uništava nakon 5 godina (čl. 119. st. 5. ZSM-a). Predsjednik suda

122 Vidi čl. 4. i 6. (d) UN Deklaracije o pravima žrtava; čl. 1. i 8. Preporuke VE R (85) 13; čl. 2. Okvirne odluke EU od 15.3.2001. 123 Teško ubojstvo (članak 91. KZ-a), čedomorstvo (članak 93. KZ-a), sudjelovanje u samoubojstvu (članak 96. KZ-a), protupravno oduzimanje slobode (članak 124. KZ-a), otmica (članak 125. KZ-a), zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti (članak 127. KZ-a), nasilničko ponašanje u obitelji (članak 215.a. KZ-a), silovanje (članak 188. KZ-a), spolni odnošaj s nemoćnom osobom (članak 189. KZ-a), prisila na spolni odnošaj (članak 190. KZ-a), spolni odnošaj zlouporabom položaja (članak 191. KZ-a), spolni odnošaj s djetetom (članak 192. KZ-a), bludne radnje (članak 193. KZ-a), zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom (članak 194. KZ-a), podvođenje (članak 195. KZ-a), iskorištavanje djece i maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196. KZ-a), upoznavanje djece s pornografijom (članak 197. KZ-a), rodoskvrnuće (članak 198. KZ-a), povreda dužnosti uzdržavanja (članak 209. KZ), oduzimanje djeteta ili maloljetne osobe (članak 210. KZ-a), promjena obiteljskog stanja (članak 211. KZ), napuštanje djeteta (članak 212. KZ-a), zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe (članak 213. KZ-a), izvanbračni život s maloljetnom osobom (članak 214. KZ-a), sprječavanje i neizvršenje mjera za zaštitu djeteta i maloljetne osobe (članak 215. KZ-a), uspostava ropstva i prijevoz robova (članak 175. KZ-a), međunarodna prostitucija (članak 178. KZ-a). Iako sva navedena kaznena djela mogu biti počinjena u obitelji, samo ona karakteristična su podebljana.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

će na prijedlog istražnog suca odnosno suca za mladež postaviti maloljetniku opunomoćenika iz reda odvjetnika kad prosudi da je radi osiguranja zakonitih interesa maloljetnog oštećenika ili maloljetnog oštećenika kao tužitelja to opravdano (čl. 120 ZSM-a). Ako je maloljetna osoba nazočna na glavnoj raspravi kao svjedok ili oštećenik, udaljit će se iz sudnice čim njezina nazočnost nije više potrebna (čl. 340. ZKP-a).

Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina obavlja se preko njezinih roditelja odnosno zakonskog zastupnika osim ako to nije moguće zbog hitnosti ili drugih okolnosti (čl. 247. st. 2. ZKP-a). U postupcima koji se vode pred sudovima za mladež odnosno u postupcima iz čl. 117. ZSM-a124 primjenjuju se posebne odredbe o sastavu sudskog vijeća te upotrebi stručnih suradnika (čl. 37., 40., 42. svezi s čl. 124. ZSM-a). Suci za mladež u općinskim i županijskim sudovima i državni odvjetnici koji postupaju pred tim sudovima (državni odvjetnici za mladež) moraju imati izražena nagnuća za odgoj, potrebe i probitke mladeži, te vladati osnovnim znanjima s područja kriminologije, socijalne pedagogije i socijalne skrbi za mlade osobe. Suci porotnici za mladež imenuju se iz reda profesora, učitelja, odgojitelja i drugih osoba koje imaju iskustva u odgoju mladih osoba. Sudovi za mladež i državna odvjetništva koja pred njima postupaju, imaju stručne suradnike (savjetnike): socijalne pedagogedefektologe i socijalne radnike.

4.3.4.2. Zaštita posebnih kategorija punoljetnih svjedoka/žrtava (starih, bolesnih, osoba s duševnim smetnjama i ostalih kod kojih je to potrebno iz opravdanih interesa) Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti, teških tjelesnih mana ili duševnog stanja ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Ako to nalaže stanje svjedoka ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez nazočnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja odredit će se prema potrebi liječnik vještak ili druga stručna osoba ili tumač. (čl. 248. st. 6. ZKP-a).125 S obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje, ili druge opravdane interese bilo kojeg svjedoka se može ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način da mu stranke mogu postavljati pitanja bez nazočnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi (čl. 254. st. 5. ZKP-a). Poseban način ispitivanja nužno je primijeniti prema žrtvama seksualnog nasilja te prema ostalim traumatiziranim žrtvama i svjedocima (tu ulaze žrtve i svjedoci obiteljskog nasilja).126 Traumatičnost obiteljskog i seksualnog nasilja te potreba zaštite žrtava ovih oblika nasilja od sekundarne viktimizacije valja smatrati opravdanim interesom za primjenu posebnog načina ispitivanja. Zapisnici o iskazima svjedoka mogu se prema odluci vijeća pročitati ako je ispitana osoba duševno oboljela ili je njen dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka (čl. 348. st. 1. t. 1. ZKP-a).

4.3.4.3. Zaštita svjedoka/žrtava u prekršajnom postupku Od najrazličitijih mjera zaštite svjedoka/žrtava koje poznaje ZKP u ZP-u se spominje samo to da će se pri ispitivanju maloljetne osobe, osobito ako je oštećena prekršajnim djelom, postupiti obzirno, da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika te da će se ako je to potrebno, ispitivanje maloljetne osobe obaviti uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe (čl. 177. st. 3. ZP-a). Uz to propisano je da se pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina obavlja preko njezinih roditelja, odnosno zakonskog zastupnika te da se svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu ispitati u svojem stanu (čl. 174. st. 2. ZP-a). No kako ZP predviđa da će se ukoliko on ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući način primijeniti odredbe ZKP-a (čl. 78. st. 2. ZP-a), odnosno u postupcima koji se vode protiv maloljetnika primjenjuju se i odgovarajuće odredbe ZSM-a. No ipak bi bilo bolje da sam ZP predvidi sve potrebne mjere zaštite svjedoka/žrtava od sekundarne viktimizacije odnosno da ZP propiše da se odredbe ZSM mogu primjenjivati kao supsidijarne.

124 Id. 125 Svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj su tijekom 2002. godine dobili uređaje za prijenos slike i zvuka. 126 Vidi čl. 68. st. 1. ICC Statuta, čl. 96. ICTY Pravila;Preporuku Rec (2002.) 5, par. 42.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.3.5. Rezultati istraživanja Osobe koje sudjeluju u kaznenopravnom postupku dužne su postupati prema žrtvama i svjedocima s poštovanjem i uvažavajući njihovo dostojanstvo. Rezultati istraživanja pokazuju da naša pravosudna tijela i službenici velikim dijelom ispunjavaju ova očekivanja, ali da još uvijek ima prostora za poboljšanje.

Oko 60% ispitanika osjećalo je nelagodu tijekom postupka i to 43,4% zbog sveukupne atmosfere na sudu, 17,8% zbog postupka neke osobe, a 9,3% zbog nekih drugih razloga (najčešće zbog nazočnosti okrivljenika ili neznanja kako će teći postupak). Vidi sliku 13.

Slika 13. Jesu li se svjedoci osjećali nelagodno

50,00 % 43,4%

45,00 %

41,4%

40,00 % 35,00 % 30,00 % 25,00 % 20,00 %

17,8%

15,00 %

9,3%

10,00 % 5,00 % 0,00 % Zbog postupka neke osobe

Zbog sveukupne atmosfere na sudu

Nisam se osjećao/la posebno nelagodno

Drugi razlozi

Najveći postotak ispitanika osjećao je nelagodu za vrijeme samog svjedočenja na sudu (42,3%) odnosno dok su na sudu čekali na red za svjedočenje (33,1%). U kontaktu s policijom nelagodno se osjećalo 13,1% i u istražnom postupku nelagodno se osjećalo oko 13,8% ispitanika. Vidi sliku 14. Dakle, stupanj nelagode žrtava/svjedoka daleko je veći na samom suđenju nego li u istražnom postupku.

45,00 %

Slika 14. Kad su se svjedoci osjećali nelagodno

42,3 %

40,00 %

33,1 %

35,00 %

30,8 %

30,00 % 25,00 % 20,00 % 15,00 %

13,1 %

13,8 % 6,9 %

10,00 % 5,00 % 0,00 % U kontaktu s policijom

U istražnom postupku

Dok sam u sudu čekao/la na red za svjedočenje

Dok sam svjedočio/la

Iz slike 15. vidljivo je zbog čega su se svjedoci osjećali nelagodno.

Nakon što sam dao/la svjedočenje, ali sam još bio/la na sudu

Nisam se osjećao/ la posebno nelagodno

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Brinuo sam se kakve će posljedice moje svjedočenje imati po mene ili moje bližnje

31,5%

Bojao sam se susreta s optuženikom

30,8% 26,9%

Nikad do sada nisam bio svjedok pa nisam znao kako to izgleda 17,7%

Nisam bio dovoljno obaviješten o mojoj ulozi kao svjedoka

16,9%

U sudnici sam bio preblizu optuženiku

12,3%

U čekaonici sam bio zajedno s optuženikom 7,7%

Osjećao sam se sam na suđenju Bojim se objavljivanja svega u medijima

6,2%

Odvjetnik je bio grub i/ili se odnosio s podcjenjivanjem

6,2% 3,1%

Osjećao sam krivnju za ono što se dogodilo

0,8%

Državni odvjetnik je bio grub i/ili se odnosio s podcjenjivanjem Sudac je bio grub i/ili se odnosio s podcjenjivanjem

0,0% 30%

Nisam se osjećao/la posebno nelagodno

Slika 15. Zbog čega su svjedoci osjećali nelagodu

Drugo

3,10%

Najviše ispitanika je osjećalo nelagodu zbog kontakta s okrivljenikom (strah od susreta s optuženikom (30,8%), bi/ o/la je zajedno u čekaonici s optuženikom (12,3%), u sudnici je bi/o/la preblizu optuženiku (16,9%). 36,9% ispitanika je izjavilo da je osjećalo potrebu za zaštitom od kontakta s optuženikom. Istraživanje iskustva svjedoka ratnih zločina pokazuje da je znatan broj svjedoka bio izuzetno uznemiren nakon što je dobio poziv na sudsku raspravu i da su se bojali susreta s optuženikom na sudu. Susret s optuženikom je bio snažan izvor ponovne traumatizacije. Uznemiravalo ih je to što im optuženik za vrijeme svjedočenja sjedi iza leđa i što ga ne mogu vidjeti.127 Iz ovog vidimo koliko je važno izgraditi posebne čekaonice za žrtve/svjedoke (preko 94 % svjedoka čekalo je svoje svjedočenje u hodniku - to je nešto češće bio slučaj u malim nego većim sudovima), paziti na raspored sjedenja u sudnici, omogućiti svjedočenja bez nazočnosti optuženika. Veliki dio ispitanika je osjećao nelagodu zbog nepoznate situacije - 26,9% ispitanika jer nikad nisu bili svjedoci pa nisu znali kako to izgleda, odnosno 17,7% svjedoka zbog nedovoljne obaviještenosti o njihovoj ulozi svjedoka128– zbog toga je važno informirati svjedoke o tome što ih na sudu čeka,129 dati im mogućnosti razgledavanja suda,130 itd. Određen broj svjedoka osjećao je nelagodu jer su se osjećali sami na suđenju (7,7% ispitanika). Samo 35,7% ispitanika je reklo da nema potrebu za podrškom u sudnici za vrijeme svog svjedočenja, drugi su izrazili potrebu za podrškom koju bi pružala osoba koja se bavi pomoći svjedocima/žrtvama (32,6% ispitanika), za podrškom odvjetnika (27,9% ispitanika) te za podrškom neke bliske osobe (25,6% ispitanika). Vidi sliku 16.

127 Vidi poglavlje 6.3. 128 Vidjeli smo da čak 69% svjedoka-ispitanika nije dobilo nikakve informacije prije dolaska na sud, a kod onih koji su dobili informacije u 32,5%

slučajeva informacije nisu uopće, uglavnom nisu ili su samo djelomično odgovarale njihovom iskustvu na sudu. 129 Čak 55,8% svjedoka-ispitanika izrazilo je potrebu dobiti informacije o tome koja je njihova uloga na sudu, a 51,2% o samom tijeku postupka. 130 62,5% svjedoka ispitanika izrazilo je želju razgledati sud prije svjedočenja.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

40,00 %

35,7 %

32,6 %

35,00 % 27,9 %

30,00 %

25,6 %

25,00 % 20,00 % 15,00 % 10,00 % 5,00 % 0,00 %

Neke bliske osobe

Odvjetnika

Osobe koja se bavi pomoći svjedocima/ žrtvama

Nemam potrebu za takvom podrškom

Slika 16. Potreba svjedoka za podrškom u sudnici

Žrtve ratnih zločina isticale su da su se u sudnici osjećale potpuno usamljene i da su svi protiv njih. U slučajevima u kojima je u sudnici bio predstavnik organizacije za ljudska prava s kojim su imali kontakt od prije bilo im je puno lakše.131 To ukazuje na potrebu omogućavanja žrtvama/svjedocima da na suđenje dovedu osobu u koju imaju povjerenja te da bi jedan od zadataka službe za pomoć žrtvama/svjedocima trebao biti i pružanje moralne podrške za vrijeme svjedočenja. Ovo posebno vrijedi za ranjive skupine svjedoka. Prema istraživanju nelagodu kod žrtava/svjedoka u određenom broju slučajeva (6,2%) izaziva postupanje odvjetnika, a puno rjeđe postupanje državnih odvjetnika. Vrlo zadovoljno i zadovoljno sa postupanje policije bilo je 76,9% ispitanika, sa postupanjem branitelja 84,1%, s postupanjem državnog odvjetnika 89,3% ispitanika, a sa postupanjem suca 97,7% ispitanika. Vidi sliku 17.

100 % 90 % 80 %

97,7%

95,5% 89,3%

84,1%

76,9%

70 %

Vrlo zadovoljan i zadovoljan

60 % 50 % 40 % 30 %

23,1%

20 %

Nezadovoljan i vrlo nezadovoljan

15,8% 10,6%

10 %

4,5% 2,3%

0% Policija

Branitelji

Državni odvjetnici

Sudski službenici

Suci

Unatoč tome što je postotak zadovoljstva s postupanjem sudaca vrlo velik, samo 62,8% ispitanika je smatralo da je sudac bio zainteresiran, 56,6% da je uvažavao njihovo mišljenje, 65,1% da im je dao priliku da kažu sve što misle i 49,6% da se prema njima odnosio s poštovanjem. Svega 7% ispitanika je izjavilo da je sudac prepoznao da im je neugodno ili da se boje i o tome je popričao s njima. Vidi sliku 18. Svjedoci zamjeraju sucima što nisu prepoznali da im je nelagodno ili da se boje (11,3%), što nisu pokazali osjećaj za to kakve posljedice taj događaj ima za žrtvu/ svjedoka (11,3%). Vidi sliku 18. Puno manji postotak ispitanika je smatrao da je državni odvjetnik bio zainteresiran (38,5%), uvažavao mišljenja svjedoka/ žrtve (29,9%), odnosio se prema žrtvi/svjedoku s poštovanjem (29,9%), dao žrtvi/svjedoku priliku da kaže sve što misli (45,3%). Slični niski postoci su i za odvjetnike, s tim da je kod odvjetnika naglašenije neuvažavanje mišljenja svjedoka/ žrtve, nepružanje prilike da kaže sve što misli te odnos nepoštovanja.Vidi sliku19. Vrlo mali postotak svjedoka smatra da

131 Vidi poglavlje 6.3.

Slika 17. Usporedba zadovoljstva svjedoka s različitim institucijama u postupku: zadovoljan/vrlo zadovoljan – nezadovoljan/vrlo nezadovoljan

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Što smatrate pozitivnim u radu suca? 62,8%

Bio je zainteresiran

56,6%

Uvažavao je moje mišljenje

65,1%

Dao mi je priliku da kažem sve što želim 49,6%

Prema meni se odnosio s poštovanjem Zanimalo ga je kakve posljedice taj događaj ima za mene

22,5% 26,4%

Osjećam da će moj iskaz uzimati u obzir pri izricanju presude Sviđalo mi se kako je vodio glavnu raspravu

24,8%

Na odgovarajući način me informirao o mojim pravima i obvezama

25,6%

Prije rasprave mi je objasnio što će se događati i tko će sve biti prisutan u sudnici

14,7%

Sudac je prepoznao da mi je neugodno ili da se bojim i o tome je popričao sa mnom

Drugo

0,8%

Ništa nije bilo pozitivno

0,8%

Što smatrate negativnim u radu suca? Nije bio zainteresiran

0,0%

Nije uvažavao moje mišljenje

0,0%

Nije mi dao priliku da kažem sve što želim

0,8%

Nije se prema meni odnosio s poštovanjem

0,8% 11,3%

Nije ga zanimalo kakve posljedice taj događaj ima za mene Nemam osjećaj da će moj iskaz uzimati u obzir pri izricanju presude

3,2%

Nije mi se sviđalo kako je vodio glavnu raspravu

4% 7,3%

Nije me na odgovarajući način informirao o mojim pravima i obvezama

17,7%

Nije mi prije rasprave objasnio što će se događati i tko će sve biti prisutan u sudnici

11,3%

Sudac nije prepoznao da mi je neugodno ili da se bojim i o tome nije popričao sa mnom Drugo

Slika 18. Što svjedoci smatraju pozitivnim/ negativnim u radu sudaca

Ništa nije bilo negativno

0,0% 68,5%

su im postavljana pitanja koja su bila nepotrebna. Vidi sliku 20. Žrtve/svjedoci ratnih zločina posebno naglašavaju da su se osjećali loše dugo nakon suđenja kad je obrana njihovo traumatsko iskustvo dovodila u pitanje kao nevjerodostojno. Ponašanje zastupnika obrane bio je izvor snažne neugode za svjedoke, njihov odnos, način postavljanja pitanja (u nekim su slučajevima doživjeli kao provokaciju i umanjivanje njihove proživljene patnje), inzistiranje na prisjećanju detalja (kod svjedoka stvara osjećaj nekompetentnosti). Za vrijeme svjedočenja osjećali su se kao da se sudi njima i svjedočenje im je bilo ponižavajuće iskustvo. Nakon povratka kući osjećaj nelagode je bio još intenzivniji i danima su se osjećali vrlo loše. Svjedocima je bio izuzetno važna zaštita predsjednika vijeća od grubog i provokativnog ponašanja branitelja. U slučajevima u kojima je predsjednik vijeća upozoravao procesne sudionike na ponašanje i održavao red u sudnici, svjedoci su imali dojam objektivnosti i kompetentnosti suca.132 Sve ovo ukazuje da je potrebno raditi na obuci svih sudionika u kaznenom postupku glede sekundarne viktimizacije i tehnike ispitivanja, izbjegavanja nepotrebnih pitanja133 te općenitom odnosu poštovanja naspram žrtvi/svjedoku.

132 Vidi poglavlje 6.4. 133 7,1% svjedoka bilo je pitano pitanja koja su po njihovom sudu bila nepotrebna ili velikim dijelom nepotrebna za rješavanje slučaja; 30,7% smatra

da su postavljana pitanja velikim dijelom bila nužna za potrebe kaznenog postupka; 62,2 % ispitanika je odgovorilo da su pitanja u potpunosti bila nužna za potrebe kaznenog postupka.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Što smatrate negativnim u radu državnog odvjetnika? Nije dovoljno učinio u slučaju

Što smatrate negativnim u radu branitelja? Nije dovoljno učinio u slučaju

7,1%

Nije bio zainteresiran

4,4%

Nije bio zainteresiran

Nije uvažavao moje mišljenje

3,5%

Nije uvažavao moje mišljenje

Nije mi pružio priliku da kažem sve što želim Nije se prema meni odnosio s poštovanjem

Nije se prema meni odnosio s poštovanjem

0,0 %

Nije me na odgovarajući način informirao o slučaju Drugo

Nije mi pružio priliku da kažem sve što želim

1,8%

Nije me na odgovarajući način informirao o slučaju

9,7% 2,7%

Drugo

Ništa nije bilo negativno

73,5%

Što smatrate pozitivnim u radu državnog odvjetnika? Dovoljno je učinio u slučaju Bio je zainteresiran

38,5%

Uvažavao je moje mišljenje

45,3%

Odnosio se prema meni s poštovanjem

29,9%

Na odgovarajući način me informirao o slučaju Drugo Ništa nije bilo pozitivno

11,1%

13,2% 10,5% 14,9% 13,2% 6,1%

Ništa nije bilo negativno

71,1%

Što smatrate pozitivnim u radu branitelja? 29,4%

Bio je zainteresiran

42%

Na odgovarajući način me informirao o slučaju

Ništa nije bilo pozitivno

Velikim dijelom ne 4,7 %

37,8%

Odnosio se prema meni s poštovanjem

Drugo 8,5%

27,7%

Pružio mi je priliku da kažem sve što želim

0,8%

Velikim dijelom da 30,7 %

Uvažavao je moje mišljenje

29,9%

Pružio mi je priliku da kažem sve što želim

10,5%

Dovoljno je učinio u slučaju

29,9%

26,1% 11,8% 7,6% 16,8%

Slika 19. Što smatrate negativnim/ pozitivnim u radu državnog odvjetnika/ odvjetnika

Slika 20. Mišljenje svjedoka o tome jesu li pitanja koja su im postavljena na sudu bila nužna za potrebe kaznenog postupka

Uopće ne 2,4 %

Da, u potpunosti 62,2 %

Različite mogućnosti koje stoje sucima na raspolaganju, a kojima se smanjuje sekundarna viktimizacija žrtava i smanjuje nelagoda žrtava/svjedoka (privremeno udaljenje optuženika iz sudnice (98,2% sudaca), isključenje javnosti s glavne rasprave (80,1%), ispitivanje uz pomoć tehničkih uređaja (92,7%), poseban način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku (98,1%) veliki broj sudaca koristi rijetko, vrlo rijetko, gotovo nikad ili nikad premda ih smatraju relativno korisnima. Indikativno je da čak 55,6% sudaca koji su sudjelovali u istraživanju nisu nikad primijenili mjeru posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku. Prosječna učestalost korištenja zakonskih mjera za podršku svjedocima vidljiva je na slici 24. Vidimo da suci najčešće posežu za pritvorom i isključenjem javnosti s glavne rasprave.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Za ostvarivanje odgovarajućega postupanja sa žrtvom/svjedocima izuzetno je važno provoditi adekvatni trening policije, državnog odvjetništva, odvjetnika i sudaca. U istraživanju koje se provelo nad sucima županijskih sudova koji sude u kaznenim stvarima 76,7% sudaca koji su ispunili upitnik smatralo je potrebnim pružanje više stručnih informacija o primjeni mjera podrške žrtvama/svjedocima, čak 91,3% je istaklo da nema dovoljno programa stručnog usavršavanja o primjeni mjera podrške žrtvama/svjedocima. Nadalje, suci su istaknuli da se na sjednicama sudskih odjela ne raspravlja dovoljno o pitanjima mjera podrške (73,8%), da ne postoje jasne upute/odrednice kako primijeniti propise o navedenim mjerama (64,4%) te da nema dovoljno prakse (58,7%) i stručne literature (54,8%) o primjeni mjera podrške.Vidi sliku 29.

4.3.6. Preporuke 1. Potrebno je jamčiti zaštitu dostojanstva i obzirnost u postupanju svim svjedocima/žrtvama kaznenih djela, a posebno ranjivim skupinama.134 Sada se to jamči samo djeci i maloljetnim osobama. 2. Predsjednik vijeća odnosno sudsko vijeće trebaju cijelo vrijeme nadgledati način ispitivanja kako bi se izbjeglo zastrašivanje i ponižavanje svjedoka (u tom smislu su čl. 238., 343. st. 2., 353. ZKP-a preusko postavljeni).135 3. Treba ograničiti broj ispitivanja barem ranjivih skupina svjedoka (za sada se u tom smislu u ograničenom broju slučajeva štite djeca i maloljetnici i to samo kad su oštećenici), no poželjno je da se to odnosi na sve svjedoke. Koliko puta se žrtvu/svjedoka ispituje nije samo važno za to kakvu će žrtva/svjedok imati percepciju kaznenog postupka, već i za spremnost žrtava/svjedoka da u budućnosti surađuju s kaznenopravnim tijelima. Kod ranjivih skupina svjedoka/žrtava trebalo bi dopustiti korištenje videozapisa svjedočenja iz istražnog postupka rasprave na sudu. Ispitivanje djece u predistražnom odnosno istražnom postupku bi trebalo snimati i omogućiti korištenje takve snimke kao dokaza na sudu. 4. Treba odrediti da ispitivanju djece i osoba s duševnim smetnjama mora prisustvovati roditelj ili zakonski zastupnik odnosno druga osoba od njihovog povjerenja.136 Ovakvo pravo treba jamčiti i osobama s duševnim smetnjama te ostalim ranjivim skupinama žrtava. Svaki svjedok bi trebao imati pravo da njegovom saslušanju prisustvuje osoba od njegovoga povjerenja. 5. Kod ispitivanja svih žrtava/svjedoka koje su posebno podložne sekundarnoj viktimizaciji (ZKP se ograničio isključivo na djecu oštećenike i u određenoj mjeri na ispitivanje starijih, bolesnih osoba te osoba s teškim tjelesnim manama i duševnim smetnjama) trebalo bi omogućiti nazočnost i pružanje pomoći psihologa, člana obitelji, odvjetnika. 137 Posebno valja razmisliti o imenovanju osobe koja bi za vrijeme postupka vodila brigu o interesu djeteta. 6. Trebalo bi propisati da se žrtve smije ispitivati samo u mjeri u kojoj je to nužno za ostvarenje svrhe kaznenog postupka.138 Žrtvama seksualnog i obiteljskog nasilja treba dati pravo odbiti odgovoriti na pitanje koje se odnosi na privatne stvari. Treba zabraniti postavljanje pitanja o seksualnom životu i seksualnim sklonostima žrtve. Svjedoke se smiju pitati samo pitanja koja su relevantna za potrebe postupka.139 7. Trebalo bi osigurati izbjegavanje kontakta žrtve i počinitelja na sudu osim kad to zahtijeva sam kazneni postupak tako da se žrtvama osiguraju posebne čekaonice.140 8. U ZKP-u bi trebalo uvrstiti odredbu o pravu svjedoka/žrtve da mu se postavi opunomoćenik (to pravo kod nas ima samo oštećenik kao tužitelj – čl. 60. st. 2. ZKP-a).

134 Vidi čl. 4. i 6. (d) UN Deklaracije o pravima žrtava, čl. 1. i 8. Preporuke VE R (85) 13; čl. 2. Okvirne odluke EU-a od 15.3.2001. 135 Preporuka Rec (2002.) 5, par. 43. 136 Vidi pravilo 88 (2) ICC Pravila. 137 Id. 138 Čl. 3. st. 2. Okvirna odluka EU-a od 15. 3. 2001. 139 Čl. 3. Okvirne odluka EU-a od 15. 3. 2001., čl. 343. st. 2. ZKP-a. 140 Čl. 8. st. 3. Okvirne odluke EU-a od 15. 3. 2001.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

9. U slučajevima seksualnog nasilja i nasilja u obitelji treba nastojati omogućiti da ispitivač bude istog spola kao žrtva/svjedok te da bude posebno obučen za ispitivanje ovih osoba. Preporuča se osnivanje posebne jedinice za istraživanje obiteljskog nasilja i/ili seksualnih delikata u policiji. Ispitivanje ovih osoba trebalo bi provoditi u za to posebno uređenim i opremljenim prostorijama. 10. Bilo bi dobro napraviti poseban vodič za ispitivanje žrtava obiteljskog nasilja i/ili seksualnih kaznenih djela te ratnih zločina u kojem se između ostalog obvezuje ispitivača objasniti žrtvi/svjedoku zašto postavlja neka neugodna pitanja, savjetuje ga se kako pripremiti žrtvu/svjedoka za unakrsno ispitivanje, upozorava ga se da se žrtvama/svjedocima ne smiju postavljati pitanja ili davati primjedbe koje okrivljuju žrtvu ili iskazuju nepovjerenje prema njenoj priči. 11. Trebalo bi organizirati odgovarajuću obuku svih osoba koje sudjeluju u kaznenom postupku o postupanju sa žrtvama, pogotovo onima koje su posebno osjetljive.141 Važno je obučiti ne samo policijske službenike, već i državne odvjetnike, odvjetnike i suce i to posebice glede ispitivanja ranjivih skupina žrtava/svjedoka. Kroz obuku treba ih upoznati s konceptom sekundarne viktimizacije te različitim načinima ispitivanja – da ne smiju kriviti žrtvu, da žrtva može biti u šoku uslijed samog događaja, da moraju pokazati razumijevanje za žrtvu pa i ako se radi o manjem incidentu. Neopravdan je strah da će ovakva obuka umanjiti sudačku neovisnost. 12. Uspostaviti program za svjedoke kojem je cilj informiranje svjedoka o tijeku kaznenog postupka, i ulozi žrtve/ svjedoka u njemu te upoznavanje žrtve svjedoka sa samim izgledom sudnice kako bi se smanjio učinak šoka koje žrtve/svjedoci osjećaju kad dolaze prvi puta na sud i tako se poboljšala kvaliteta njihovoga svjedočenja. Kroz ovaj program trebalo bi pružati i psihološku podršku žrtvi/svjedoku za vrijeme trajanja cjelokupnoga kaznenoga postupka. 13. Djecu bi i u policiji trebale ispitivati osobe koje su posebno obučene za ispitivanje djece te bi trebalo osnovati posebne odjele za istraživanje onih slučajeva u kojima sudjeluju djeca bilo kao žrtve, počinitelji ili svjedoci. Policija bi trebala ispitivati dijete u nazočnosti roditelja ili druge osobe u koju dijete ima povjerenje ili pak u nazočnosti predstavnika službe za socijalnu skrb. 14. Treba vratiti imovinu/stvari žrtvama/svjedocima čim je to moguće.

141 Id., čl. 14.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.4. Pravo žrtava/svjedoka na zaštitu

Pravo žrtava na zaštitu u sebi uključuje zaštitu sigurnosti žrtava (u tom slučaju mjere zaštite su usmjerene na zaštitu od javnosti ili pak okrivljenika) te njihove privatnosti (pri čemu se žrtvu štiti od javnosti),142 te zaštitu žrtava od ponovljene viktimizacije (reviktimizacije).143 Žrtvama se jamči pravo na zaštitu fizičkog i psihičkog integriteta uglavnom kad se koriste kao svjedoci u kaznenom postupku kako bi im se omogućilo da svjedoče slobodno i bez straha.144 Velikim djelom ova zaštita je motivirana željom da se osigura njihovo svjedočenje i utvrđivanje istine. Pri tome valja posebnu pažnju pokloniti potrebi osiguranja ravnoteže između prava žrtve na zaštitu i prava optuženika na pravično i nepristrano suđenje145 te da su mjere koje se poduzimaju u svrhu zaštite djelotvorne. No polako sazrijeva i shvaćanje da svakoj žrtvi, bez obzira nastupa li u kaznenom postupku kao svjedok odnosno stranka, treba pružiti zaštitu njenog fizičkog i psihičkog integriteta, posebice ako se radi o žrtvama kod kojih postoji opasnost od zastrašivanja, osvete i ponovljene viktimizacije,146 drugim riječima ukoliko se radi o posebno ranjivim kategorijama žrtava kao što su djeca, osobe s poteškoćama u učenju, žrtve nasilja u obitelji i druge žrtve koje su podložne reviktimizaciji kao npr. žrtve trgovine ljudima, seksualnog nasilja, različitih oblika uznemiravanja, rasizma i zločina mržnje. Time se ne isključuje da žrtvama koje svjedoče u postupku može biti nužno pružiti posebne dodatne mjere zaštite,147 naročito ukoliko se radi o kaznenim djelima organiziranoga kriminaliteta,148 terorizma ili povredama međunarodnog humanitarnog prava.149 No ističe se da se pružanje zaštite i pomoći žrtvi ne smije uvjetovati njenim svjedočenjem u postupku.150 Velika je stvar da je Hrvatska napokon uvela zaštitu žrtava u svoj kazneni postupak,151 no ta zaštita je ograničena samo na one žrtve koje se u postupku koriste kao svjedoci. Uvedene mjere zaštite usmjerene su uglavnom na zaštitu sigurnosti žrtava/svjedoka, a djelomično i na zaštitu njihove privatnosti.

4.4.1. Jamčenje prava žrtava/svjedoka na zaštitu fizičkog i psihičkog integriteta u međunarodnim dokumentima Pravo žrtava/svjedoka na zaštitu fizičkog i psihičkog integriteta zajamčeno je čitavim nizom međunarodnih dokumenata. Ističe se potreba njihove zaštite prije, za vrijeme i nakon kaznenog postupka.152 Posebna zaštita može biti potrebna za žrtve koje su u postupku svjedoci153 te one žrtve kod kojih postoji rizik od zastrašivanja, osvete i ponovljene viktimizacije.154 Uz zaštitu žrtava i svjedoka neki dokumenti traže i zaštitu onih koji su prijavili kazneno

142 Čl. 6 (d) Deklaracije UN-a o pravima žrtava, ističe pravo žrtava i članova njihove obitelji na zaštitu od zastrašivanja i osvete kao i na zaštitu njihove

privatnosti; čl. G. Preporuka br. R (85) 11. 143 Čl. 10.2., Preporuka Rec (2006.) 8. 144 Čl. II. 1., Preporuka br. R (97) 13; čl. 10.1. Preporuka Rec (2006.) 8. 145 Pravo na pravično i brzo suđenje zajamčeno je čl. 14 (1) Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; čl. 6(1) Europske konvencije o zaštiti

ljudskih prava (EKLJP), Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, 4. 11. 1950., 213 U.N.T.S. 222, 224, reprinted in 45 Am J. Int’l L. Supp. 24 (1951), dostupan na http://www.pfc.org.uk/legal/echrtext.htm, i čl. 8 (1) Američke konvencije o ljudskim pravima (AKLJP), American Convention on Human Rights, 22. 11. 1969., 1144 U.N.T.S. 123 (stupila na snagu 18. 7. 1978.), dostupna na http://www1.umn.edu/humanrts/oasinstr/ zoas3con.htm. 146 Čl. 10.2. Preporuka Rec (2006.) 8. 147 Čl. 10.2., Preporuka Rec (2006.) 8. 148 Čl. 25., Preporuka br. R (96) 8. 149 Čl. 10., Preporuka Rec (2005.) 9. 150 Čl. 12.6. Europska konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudima; paragraf 39. komentara uz Preporuku Rec (2006.) 8. 151 Sustavna zaštita žrtava/svjedoka u kaznenom postupku uvedena je tijekom prošle tri do četiri godine i to izmjenama Zakona o kaznenom

postupku, čl. 338. st. 4., 5. i 6., čl. 338 (a) – 238 (e), čl. 239. st. 5., čl. 329; pročišćeni tekst 62 NN 2003, čl. 248. st. 4., 5. i 6., čl. 249 – 253, čl. 254. st. 5., čl. 346 te donošenjem Zakona o zaštiti svjedoka. I prije ovih zakonodavnih promjena postojale su ograničene mogućnosti zaštite žrtava kaznenih djela. Tako se primjerice moglo ispitivanje djeteta-žrtve kaznenog djela (oštećenika) provoditi uz pomoć psihologa, pedagoga, ili druge stručne osobe te se tražilo da se pri ispitivanju maloljetnog svjedoka odnosno žrtve postupa obzirno. Vidi čl. 238. st. 5. ZKP-a, 110 NN 97. S tim u vezi vidi, Dubravka Hrabar, Dijete - žrtva i svjedok u kaznenom postupku, 7 HLJKPP 221 (2000.). Postojala je i mogućnost isključivanja javnosti za cijelu glavnu raspravu ili jedan njen dio radi zaštite osobnog ili obiteljskog života oštećenika ili drugog sudionika u postupku odnosno zaštite probitka maloljetnika. Čl. 293. ZKP-a iz 1997. g. 152 Čl. 2. Preporuka Rec (2005.) 9.; čl. 28. st. 1. Europska Konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudskim bićima; Čl. II. 2.Dodatak Preporuci br. R (97)

13; čl. 6. Okvirna odluka od 15. 3. 2001. o položaju žrtve u kaznenom postupku. 153 Čl. 10.1. Preporuka Rec (2006.) 8. U tom smislu dobar vodič je Preporuka R (1997.) 13 koja se odnosi na zastrašivanje svjedoka i prava obrane i

Preporuka R (2005.) 9 o zaštiti svjedoka i suradnika s pravosudnim sustavom. 154 Čl. 10.2., Preporuke Rec (2006.) 8; čl. 44 Preporuka Rec (2002.) 5.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

djelo ili na drugi način surađivali s istražnim tijelima ili državnim odvjetništvom te članova obitelji žrtava. 155 Europska konvencija protiv trgovine ljudima traži i zaštitu nevladinih udruga i drugih organizacija koje rade na otkrivanju i suzbijanju trgovine ljudima. Postupci i podaci o određivanju, primjeni, mijenjanju i opozivu zaštitnih mjera i programa moraju biti povjerljivi, a njihovo otkrivanje treba inkriminirati.156 I zastrašivanje svjedoka i njima bliskih osoba treba biti kažnjivo ili kao zasebno kazneno djelo ili kao sastavni dio općega kaznenoga djela prijetnje.157 Uzimajući u obzir utjecaj zastrašivanja na žrtve/svjedoke treba omogućiti korištenje njihovih izjava danih prije ili u istrazi na samoj glavnoj raspravi.158 Treba uvoditi alternativne metode davanja iskaza koje zaštićuju svjedoke od zastrašivanja koje je posljedica izravnog kontakta s počiniteljem kaznenog djela159 te kojima se štiti identitet svjedoka kao primjerice audiovizualno snimanje izjava danih u predistražnom ili istražnom postupku, korištenje na glavnoj raspravi izjava danih u istrazi ukoliko je optuženik imao mogućnost unakrsno ispitati svjedoka, otkrivanje identiteta svjedoka što kasnije u postupku ili otkrivanje samo određenih podataka o svjedoku, isključenje medija i/ili javnosti s cijele ili djela glavne rasprave, korištenje sredstava koja onemogućuju fizičku identifikaciju svjedoka (korištenje zavjesa, izobličavanja lica i/ili glasa, korištenje videokonferencije, korištenje anonimnih svjedoka.160 Anonimni svjedoci smiju se koristiti samo iznimno, druga strana mora moći tražiti da se preispita potreba dodjeljivanja anonimnog statusa svjedoku, njegovu vjerodostojnost, te podrijetlo njegovih saznanja. Anoniman status se može svjedoku dodijeliti samo ako je ozbiljno ugrožen njegov život ili sloboda ili život ili sloboda njemu bliskih osoba, ako je njegov iskaz izuzetno važan i ako je svjedok vjerodostojan. Presuda se nikad ne smije temeljiti isključivo na izjavi anonimnog svjedoka.161 Programi zaštite žrtava/svjedoka uključuju fizičku zaštitu, premještanje, promjenu identiteta, pomoć u dobivanju zaposlenja.162 Djeci se treba osigurati posebna pomoć uzimajući u obzir njihov najbolji interes.163 Kod odluke o primjeni zaštitnih mjera i programa na žrtve/svjedoke treba uzimati u obzir uključenost osobe u sam kazneni postupak (je li ona žrtva, svjedok, suradnik, supočinitelj), relevantnost njenog doprinosa, ozbiljnost zastrašivanja, njezinu volju i pogodnost da bude podvrgnuta zaštitnim mjerama i programima, postoje li neki drugi dokazi osim svjedočenja dotičnog svjedoka koji mogu biti dostatni za donošenje presude, proporcionalnost između vrste zaštite i ozbiljnosti zastrašivanja.164 U slučajevima u kojima može postojati opasnost za žrtvu ako je to nužno treba je obavijestiti o tome da se osobu kojoj se sudi ili osuđenika pušta van iz pritvora odnosno zatvora.165 Žrtva ima pravo izabrati da ne želi primiti ovu informaciju ukoliko njeno davanje nije obvezno prema odredbama određenog kaznenog postupka.166 Glede zaštite žrtava obiteljskog nasilja predviđa se i mogućnost poduzimanja sljedećih mjera opreza: dopustiti policiji da uđe u stan i uhiti počinitelja, omogućiti sucima da izreknu kao mjere opreza zabranu počinitelju da kontaktira, razgovara, pristupi žrtvi, boravi ili dolazi u određena područja te se traži da se inkriminira kršenje navedenih mjera.167 Pravosudni djelatnici i odvjetnici moraju biti adekvatno obučeni za postupanje u slučajevima u kojima žrtva/svjedok treba zaštitu.168 Države trebaju razviti politiku suzbijanja reviktimizacije – ona treba biti sastavni dio strategije pomoći žrtvama i prevencije kriminaliteta. Žrtve se mora informirati o opasnostima reviktimizacije i načinima smanjivanja njenog rizika i treba im pomoći u tome.169 155 Čl. 28., Europske Konvencije o djelovanju protiv trgovine ljudskim bićima. 156 Čl. 2., Preporuka Rec (2005.) 9.; 157 Čl. 3., Preporuke Rec (2005.) 9; čl. II. 3. Preporuka R (97) 13 158 Čl. 5., Preporuke Rec (2005.) 9. 159 Id., čl. 6. 160 Id., čl. 17.; čl. II. 6. i III. 9. i 12. Preporuka R (97) 13; čl. 8. st. 4. Okvirne odluke EU o položaju žrtve u kaznenom postupku. 161 Id. čl. 18-21; čl. III. 10. i 11. Preporuka R (97) 13. Podrobnije o institutu anonimnog svjedoka vidi u Ksenija Turković, Utjecaj međunarodnog kaznenog

prava na razvoj prava žrtava međunarodnih kaznenih djela te žrtava općenito u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj, (54) Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 865-937 (2004.) 162 Id. čl. 22.-25, čl. III. 14. i 15. Preporuke R (97) 13. čl. 28. st. 2. Europska Konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudskim bićima. 163 Čl. 28. st. 3. Europska Konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudskim bićima. 164 Id,. čl. 11.-14. 165 Čl. 10.3., Preporuke Rec (2006.) 8. 166 Id,. čl. 10.4. 167 Čl. 58. a., b. i f., Preporuke Rec (2002.) 5. 168 Čl. 7., Preporuke Rec (2005.) 9. 169 Čl. 10.5.-10.7. Preporuke Rec (2006.) 8. Jednom kad je kazneno djelo počinjeno raste vjerovatnoća ponovne viktimizacije. Npr. kućanstvo u koje

je provaljeno četiri puta je vjerojatnije da će se u njega ponovno provaliti u roku od 6 tjedana nakon prve provale. Prema Graham Farrell, Multiple victimization: Its Extent and Significance, International Review of Victimology (1992.).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.4.2. Zaštita žrtava/svjedoka pred međunarodnim kaznenim sudovima

Zaštita žrtava je propisana u čl. 22. ICTY Statuta te je detaljnije razrađena u pravilu 34 ICTY Pravila koji se odnosi na Jedinicu za zaštitu žrtava i svjedoka (Victims and Witnesses Protection Unit - VWU),170 pravilu 69 ICTY Pravila koje omogućava da se medijima, javnosti i optuženom u predraspravnoj fazi ne otkriva identitet žrtava/svjedoka koji bi mogli biti u opasnosti, sve dok takav svjedok ne dođe pod zaštitu Suda, pravilu 75 ICTY Pravila koje omogućava donošenje zaštitnih mjera za žrtve/svjedoke, pravilu 79 ICTY Pravila koji propisuje održavanje zatvorenih sjednica (closed sessions) i pravilu 96 ICTY Pravila koji određuje detaljnije uvjete za izvođenje dokaza kod djela seksualnog nasilja. ICTY je temeljem ovih članaka razvio opsežnu sudsku praksu glede vrsta i primjene mjera zaštite svjedoka i žrtava. Spomenute odredbe kao i sudska praksa ICTY-a te ICTR-a značajno su utjecali na reguliranje ove materije u ICC Statutu.171 ICC Statut propisuje opća načela zaštite žrtava i svjedoka u čl. 68. st. 1., 2., 4. i 5. Ova načela detaljnije su razrađena u pravilu 87 (3) ICC Pravila. Pred ICTY-em Sud odnosno sudsko vijeće mogu proprio motu ili pak na zahtjev tužitelja ili obrane, same žrtve odnosno svjedoka, Jedinice za žrtve i svjedoke172 odrediti odgovarajuće mjere za zaštitu privatnosti i sigurnosti žrtava i svjedoka.173 Uz to Pravila ICC-a određuju da se prije izricanja ovih mjera Sud mora savjetovati s Jedinicom za žrtve i svjedoke te kad god je to moguće pribaviti suglasnost same žrtve.174 Kod donošenja odluke o primjeni zaštitnih mjera uzimaju se u obzir svi relevantni čimbenici uključujući dob,175spol,176 zdravlje žrtve,177 priroda kaznenog djela te druge relevantne okolnosti178 kao što su primjerice sigurnosna situacija ili pak sveprisutna opasnost za žrtve i svjedoke. U fazi istrage tužitelj vodi brigu o zaštitnim mjerama za žrtve i svjedoke. Jednom kad je okrivljenik stavljen u pritvor i prvi put se pojavi pred sudom o ovim mjerama odlučuje Sud, jer te mjere moraju biti usklađene s pravima okrivljenika na nepristrano i pravično suđenje, a o tome tužitelj kao stranka u postupku nije u stanju voditi dužnu pažnju. U želji da se zaštiti sigurnost žrtve od okrivljenika ICTY Pravila su predvidjela da u iznimnim okolnostima tužitelj može tražiti od suca ili raspravnog vijeća naložiti nepredočavanje i samom optuženiku identiteta svjedoka koji bi mogao biti u opasnosti i to tako dugo dok se svjedok ne stavi pod zaštitu suda.179 Povrh toga u sudskoj praksi javilo se i nekoliko slučajeva u kojima se žrtvama/svjedocima jamčila potpuna anonimnost i u odnosu prema samom optuženiku. Pravila ICC-a nisu se odredila prema mogućnosti korištenja anonimnih svjedoka.

170 Jedinica za zaštitu žrtava i svjedoka osnovana je pri Tajništvu, a zadatak joj je predlagati zaštitne mjere za žrtve i svjedoke u skladu s čl. 22. ICTY Statuta i pružati pomoć i savjetovanje žrtvama i svjedocima, posebno u slučajevima silovanja i seksualnih napada. 171 Uz to polazište za formuliranje čl. 68 ICC Statuta bio je i čl. 43 ILC Nacrta Statuta, “Draft Statute for an International Criminal Court,” Report of the

ILC on the work of its forty-sixth session, 2 May - 22 July 1994, GA, official records, forty-ninth session, supplement No 10 (A/49/10), par. 42-91, pp. 29-161). 172 Prema ICC Pravilima Jedinica za žrtve i svjedoke nema to pravo, već isključivo savjetodavnu funkciju. 173 Pravilo 75 (A). 174 Pravilo 87 (1) ICC Pravila. Još se u zajedničkom podnesku SAD-a povodom odluke o zaštiti svjedoka u slučaju Tadić savjetovalo ICTY-u da se

prilikom odluke o zaštitnim mjerama savjetuje sa samim žrtvama i svjedocima te traži od njih pristanak. Tužitelj protiv Tadića, IT-94-1-A-T, Decision on the Prosecutor’s Motion Requesting Measures for Victims and Witnesses, od 10. kolovoza 1995., dostupna na http://www.un.org/icty/tadic/trialc2/ decision-e/100895pm.htm, par. 11. 175 Smatra se da je rizik od retraumatizacije daleko veći kod djece koja su bila žrtve ili svjedoci kaznenih djela nego kod odraslih. Stariji ljudi također mogu imati posebne potrebe. Uvažavajući to ICTY Pravila propisuju da dijete koje ne može shvatiti značenje zakletve može svjedočiti i bez te formalnosti (pravilo 90 (c)). Pravilo 19 (f ) i (g) ICC Pravila ističu da se posebna pažnja treba pokloniti traumatiziranoj djeci odnosno starijim osobama, pogotovo onima u egzilu. 176 Tako primjerice pravilo 96 ICTY Pravila ističe da se u slučajevima seksualnih napada ne traži svjedočenje još jednog svjedoka uz žrtvu, pristanak

žrtve ne može se upotrijebiti kao obrana ukoliko je žrtva izložena sili ili prijetnji, psihološkom pritisku ili je zatočena ili ukoliko joj se prijetilo time ili je razumno vjerovala de će se prema njoj ili nekom drugom ukoliko ne pristane na spolni odnos primijeniti sila ili prijetnja, da će se je zatočiti ili se prema njoj ili nekom drugom vršiti psihološki pritisak. Isto tako prijašnje seksualno ponašanje žrtve ne može se prihvatiti kao dokaz. 177 Zdravstveno stanje može biti relevantno ukoliko osoba nije u stanju zbog bolesti doći pred Sud pa joj se omogućuje dati pismeno očitovanje. Posebni problemi se javljaju kod svjedoka s duševnim smetnjama jer se kod takvih osoba može javiti sumnja u pouzdanost njihova svjedočenja. No duševna smetnja kao takva ne smije biti razlog uskraćivanja prava na svjedočenje (to bi predstavljalo povredu prava na jednako postupanje i diskriminaciju), već kod svjedočenja takvih osoba valja uspostaviti određene zaštitne mehanizme koji će smanjiti potencijalnu mogućnost nepouzdanosti njihova iskaza. Npr. u slučaju Furundžija obrana je tražila da se isključi svjedočenje žrtve silovanja jer je ona bila liječena od traume kao posljedice silovanja. Sud je takav zahtjev odbio. Vidi, Decision od 16.7.1998. i Scheduling Order od 17.7.1998, citirano prema John R.W.D. Jones, Protection of Victims and Witnesses, u The Rome Statute of the International Criminal Court: A Comentary, Volume II, 1360 (eds. Antonio Cassese, Paola Gaeta, John R.W.D. Jones, 2002). 178 Tako čl. 68 (2) ICC Statuta. 179 Pravilo 69 (A) i (C) ICTY Pravila.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Neke od navedenih mjera posebno su problematične iz aspekta zaštite prava optuženika i pravičnosti sudskog postupka. U tom smislu naročito je problematična primjena zaštitnih mjera u odnosu na okrivljenika,180 mjera kao što su: a) anonimna svjedočenja, b) korištenje neovlašteno i neopravdano redigiranih izjava svjedoka/žrtava (redacted witness statements), c) korištenje skraćenih izjava svjedoka (summary witness statements), d) mogućnost tužiteljstva da do zadnjeg trenutka ne otkrije identitet svjedoka obrani ili njegov ili njezin puni iskaz e) mogućnost tužiteljstva da ograniči krug osoba iz tima obrane kojima se može otkriti identitet svjedoka.181 ICTY je u svojih deset godina postojanja prošao zanimljiv put u razvoju mehanizama mjera zaštite žrtava/svjedoka i načinima njihove primjene. Ispočetka u težnji da se dobije svjedočenje žrtava i drugih svjedoka u još ratnim uvjetima ili pak politički vrlo nestabilnim prilikama u zemljama iz kojih su svjedoci odnosno žrtve uglavnom dolazile (svjedočenje je ponekad predstavljalo opasnost i za sam život svjedoka/žrtve odnosno članove njihovih obitelji pa su se osobe teško odlučivale svjedočiti),182 u prilikama u kojima tužiteljstvo često nije raspolagalo drugim dokazima koji bi bili dostatni za osuđujuću presudu doli svjedočenja određenih "ugroženih" svjedoka.183 U zaštiti svjedoka išlo se ponekad tako daleko da je dolazilo do narušavanja prava optuženika na pravično i nepristrano suđenje.184 Kako se smirivala situacija na području bivše Jugoslavije, kako je tužiteljstvo raspolagalo sa sve više dokaza i svjedoka, kako je rastao pritisak stručne javnosti za postizanjem ravnoteže u zaštiti žrtava/svjedoka i prava optuženika ICTY je usavršavao svoja Pravila i kroz sudsku praksu postavljao sve strože uvjete za primjenu mjera zaštite žrtava/svjedoka inzistirajući sve jače na poštivanju prava okrivljenika na pravično i nepristrano suđenje.185

4.4.3. Komparativna analiza Zaštita žrtava od zastrašivanja i osvete provodi se kroz pružanje žrtvi fizičke zaštite, kroz pravna sredstva kojima se nastoji zastrašiti počinitelja kako ne bi uznemiravao žrtvu/svjedoka i davanjem informacije žrtvi o izlasku počinitelja iz pritvora ili zatvora kako bi žrtva mogla sama poduzeti odgovarajuće mjere zaštite. Svi pravni sustavi država članica Europske unije pružaju kad je to potrebno policijsku zaštitu (nadgledanje, patroliranje) svjedocima za vrijeme istrage ili suđenja i to ako je potrebno i 24 sata. No kako je ova mjera budući je vrlo skupa koristi se samo u flagrantnim slučajevima zastrašivanja. U velikom broju pravnih sustava kao mjera zaštite žrtava/svjedoka koristi se pritvor (Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Portugal, Španjolska). Ova mjera zaštite koristi se samo kod težih kaznenih djela i to kao posljednje sredstvo odnosno ako se smatra da ostale mjere zaštite nisu dostatne. U Engleskoj i Walesu moguće je umjesto okrivljenika u preventivni pritvor staviti žrtvu/ svjedoka ukoliko ona na to pristaje. U Engleskoj i Walesu, Irskoj i Škotskoj moguće je odbiti jamčevinu ukoliko postoji ozbiljna opasnost za žrtvu/svjedoke odnosno zabrana utjecanja na svjedoke je standardni uvjet jamčevine. U nekim zemljama žrtvama se daju posebna zaštitna sredstva npr. u Nizozemskoj i Španjolskoj žrtvama obiteljskog nasilja daje se osobni alarm, a u Švedskoj policija može žrtvama za osobnu zaštitu dati sprej, mobilni telefon, psa čuvara i slično. Najradikalnije sredstvo zaštite je privremeno ili trajno premještanje žrtve/svjedoka u drugi dio zemlje ili inozemstvo. Veliki dio pravnih sustava danas poznaje ovu mjeru. Neki njenu primjenu ograničavaju samo na žrtve/svjedoke organiziranog kriminala ili pak terorizma.

180 Pobliže o kritici glede primjene zaštitnih mjera u odnosu na okrivljenika vidi Turković, supra bilješka 161. 181 U slučaju Kunarac istaknuto je da pojam “javnost (public) ne smije uključivati tijela ili osobe koje pomažu optuženiku, njegovom ili njezinom

branitelju ili tužitelju u pripremanju svog djela slučaja.” Tužitelj protiv Kunarca, IT-96-13&13/1, Decision on Prosecution Motion to Protect Victims and Witnesses, od 29. travnja 1998., dostupna na http://www.un.org/icty/cases/indictindex-e.htm. No primjerice u slučaju Kordić u svezi sa svjedočenjem zaštićenog svjedoka koji je bio od velike važnosti u tom slučaju, obrani je čak bio ograničen i broj odvjetnika koji su mogli prisustvovati raspravi i postavljati pitanja. Vidi, Tužitelj protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2, transkript od 26. srpnja 1999., dostupan na http://www.un.org/icty/cases/indictindexe.htm, glede svjedočenja gosp. Kljuića koji se na raspravi odrekao svojstva zaštićenog svjedoka. 182 Vidi, odluku u slučaju Tužitelj protiv Tadića, IT-94-1-A-T, Decision on the Prosecutor’s Motion Requesting Measures for Victims and Witnesses, od

10. kolovoza 1995., dostupna na http://www.un.org/icty/tadic/trialc2/decision-e/100895pm.htm, par. 23. "Prijetnje, uznemiravanje, nasilje, mito i druge metode zastrašivanja, ometanja i opstrukcije pravde predstavljaju ozbiljan problem, i za pojedinačne svjedoke i za sposobnost Suda da ostvari svoje zadatke." Tužitelj protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-PT, Odluka po zahtjevu tužilaštva za zaštitne mjere, od 3. srpnja 2000., dostupna na http://www. un.org/icty/cases/indictindex-e.htm, par. 9. 183 U odluci u slučaju Tadić, id., ističe se da će presuda u velikoj mjeri ovisiti o iskazima svjedoka očevidaca. Isto u odluci u slučaju Brđanin, id., par. 63. Slično, Virginia Morris i Michael P. Scharf, An Insider’s Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia 242 (1994.). 184 Prema tabeli koju je izradila Jedinica za zaštitu žrtava i svjedoka od 1.1. 1998 do 2002. godine neki oblik zaštitnih mjera primijenio se na 43% svjedoka koji su svjedočili pred ICTY-em. Prema Patricia M. Wald, Note from the Field: Dealing with Witnesses in War Crime Trials: Lessons from the Yugoslav Tribunal, 5 Yale H.R. & Dev. L.J. 217, 219 (2002). 185 U slučaju Brđanin sudsko vijeće je, oslanjajući se na čl. 20 ICTY Statuta ukazalo na to da se “prvenstveno brine o pravima optuženog, a sekundarno

o potrebama da se zaštite žrtve i svjedoci.” Tužitelj protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-PT, Odluka po zahtjevu tužilaštva za zaštitne mjere, od 3. srpnja 2000., dostupna na http://www.un.org/icty/cases/indictindex-e.htm, par. 20.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Moguća je i fizička zaštita žrtava/svjedoka na sudu tako da su između žrtve i okrivljenika postavljeni naoružani čuvari, da se postupak odvija u sudnici gdje je publika odvojena staklom otpornim na metke, rade se posebne čekaonice za okrivljenika odnosno svjedoke. Najučinkovitije sredstvo zaštite na samom suđenju je zapravo korištenje iskaza svjedoka iz istražnog postupka tako da on/ona ne moraju dolaziti na sud – često se korištenje ovakvog iskaza uvjetuje time da je branitelj okrivljenika imao priliku ispitati u istražnom postupku (Francuska, Italija, Nizozemska, Španjolska). Žrtve se štiti i tako da se ne daju okrivljeniku osobni podaci o žrtvi/svjedoku, ne daje mu se njihova adresa ili se kao adresa navodi policijska stanica (Engleska i Wales, Švedska), a najradikalnije sredstvo zaštite je pravo žrtve/svjedoka da ostane anoniman (anonimne svjedoke koriste npr. u Nizozemskoj i Švicarskoj – kanton Zurich). Kao sredstvo zastrašivanja okrivljenika koriste se različite mjere opreza koje mogu imati civilni ili kazneni karakter. Primjerice zabrana počinitelju da čini daljnje nasilje (non-molestation order), određivanje tko može živjeti u obiteljskom domu kod nasilja u obitelji (occupation order) ili zabrana kontaktiranja neke osobe ili posjećivanja nekog mjesta (barring order). U Engleskoj i Walesu u slučaju obiteljskog nasilja ove mjere imaju civilni karakter i moguće ih je izreći neovisno o tome je li pokrenut kazneni postupak. U drugim pravnim sustavima ove mjere imaju kazneni karakter: izriče ih policija (npr. u Austriji) ili državni odvjetnik (Norveška i Švedska) ili pak istražni sudac (Belgija, Francuska, Portugal, Španjolska). Negdje kao npr. u Norveškoj traži se da mjeru naknadno (npr. u Norveškoj u roku od 3 dana) potvrdi sud. U nekim pravnim sustavima, npr. u Engleskoj i Walesu, Irskoj, Austriji kršenje ovih mjera predstavlja kazneno djelo kažnjivo kaznom zatvora ili novčanom kaznom. Nadalje, u nekim pravnim sustavima moguće je uz uvjetnu osudu kao poseban uvjet izreći zabranu približavanja žrtvi (ovo poznaju svi pravni sustavi Europske unije) ili pak sudjelovanje u obuci samokontrole ili psihosocijalne pomoći. Posebnu mjeru zaštite čini inkriminiranje zastrašivanja žrtve/svjedoka. U nekim sustavima to predstavlja posebno kazneno djelo (Francuska, Španjolska, Škotska, Švedska, Engleska i Wales), a u drugima kvalificirani oblik kaznenog djela prijetnje ili pak dovodi do težeg kažnjavanja za samo djelo za koje se počinitelju sudi, a tijekom čijeg suđenja je zastrašivao žrtvu. Još uvijek je relativno mali broj pravnih sustava u Europi koji informiraju žrtvu o tome da je počinitelj pušten iz pritvora odnosno zatvora kako bi se žrtva mogla sama što bolje zaštititi. U Danskoj primjerice obavještavaju žrtvu ukoliko se okrivljenik pušta iz pritvora u tijeku žalbenog postupka, u Švedskoj ukoliko je osuđenik pobjegao iz zatvora, u Švicarskoj ukoliko je žrtva tražila takvu informaciju, a u Engleskoj i Walesu služba za probaciju je dužna pitati žrtvu želili biti informirana o puštanju počinitelja i dužna je njenu želju poštivati. Postoji dužnost obavještavanja žrtava silovanja i seksualnih napada kao i članova obitelji ubijene žrtve. Postoje i telefonske linije na kojima se žrtve mogu informirati o tome kad će počinitelj izaći iz zatvora.186

4.4.4. Zaštita žrtava/svjedoka u RH Zaštitu žrtava/svjedoka kaznenih djela osiguravaju sljedeći propisi u RH187:

1. Zakon o policiji 1. Policija je dužna dok za to postoje opravdani razlozi uspostavom primjerenih mjera zaštititi žrtvu i drugu osobu koja je dala ili može dati podatke važne za kazneni postupak ili osobu koja je s navedenim osobama u vezi ako im prijeti opasnost od počinitelja ili drugih osoba (čl. 69). Vlada Republike Hrvatske uredbom propisuje vrste mjera i postupak zaštite žrtava kaznenih djela te drugih osoba iz članka 69. Zakona o policiji (čl. 129). U tom smislu donijet je Pravilnik o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su ZZNO-om stavljene u nadležnost policije (NN, 116/03), a izrađen je i Protokol o postupanju policije u slučaju nasilja u obitelji.188

186 Podaci korišteni u ovom poglavlju uzeti su iz knjige Brienen i Hoegen,supra bilješka 58. 187 Detaljnije o zaštiti fizičkog integriteta žrtava/svjedoka vidi u Ksenija Turković, supra bilješka 161; Ksenija Turković, Nasilje u obitelji, analiza

kaznenog i prekršajnog zakonodavstva s prijedlozima izmjena, http://www.mobms.hr/; Protecting witnesses of serious crime – Training manual for law enforcement and judicary 145-158 (Council of Europe Publishing, 2006). 188 Kao što je to predloženo u Rec (2002.) 5, par. 58.c. Protokol propisuje ujedno postupanje i zdravstvenih djelatnika, centara za socijalnu skrb, odgojno obrazovnih ustanova te pravosudnih tijela kako bi njihovo djelovanje bilo ujednačeno i usklađeno. Vidi Rec (2002.) 5, par. 27 i 58. c. i e.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

2. ZKP i ZSM ZKP i ZSM predviđaju čitav niz mjera kojima se štiti sigurnost, privatnost – osobnog i obiteljskog života svjedoka/ žrtava te ih se štiti od sekundarne viktimizacije u okviru kaznenog postupka: 1. Mjere opreza (čl. 90. st. 2. t. 4. ZKP-a) 2. Pritvor (čl. 105. st. 1. t. 2. ZKP-a) 3. Poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku (čl. 247. st. 2. i 3., 248. st. 4-6., 251. st. 4. i 6., 252., 254. st. 5., 340. st. 1. i 3., 343. st. 2., 346. st. 2-4., 348. st. 1. t. 1., 353., 355. ZKP-a + čl. 37., 40., 42. u svezi s čl. 124.; čl. 119., 120. ZSM-a) 4. Ograničenje ili isključenje javnosti (čl. 310. t. 3-5., 316. st. 3. i 4., ZKP-a; čl. 55. ZSM-a) 5. Udaljenje optuženika iz sudnice (čl. 355. ZKP-a) 6. Mjere održavanja reda u sudnici (čl. 309. st. 3., 316., 317., 318. ZKP-a)

3. Kazneni zakon (KZ) Kazneni zakon predviđa neka samostalna kaznena djela kojim je svrha zaštita žrtava/svjedoka: a) Sprječavanje dokazivanja (304. KZ-a) b) Povreda tajnosti postupka (305. KZ-a) c) Otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka (305.a KZ-a) d) Iznuđivanje iskaza (126. KZ-a) te kod kaznenog djela teškog ubojstva predviđa usmrćenje drugoga radi prikrivanja drugog kaznenog djela kao kvalifikatornu okolnost (čl. 91. t. 5. KZ-a).

4. Zakon o suzbijanju organiziranog kriminaliteta i korupcije (ZUSKOK-a, čl. 29., 30.) Regulira uvjete pod kojima netko postaje svjedok pokajnik, status i ispitivanje svjedoka pokajnika (vidi čl. 21., 29. i 30. ZUSKOK-a u svezi s čl. 185 ZKP-a)

5. Zakon o zaštiti svjedoka (ZZS) Predviđa mjere zaštite svjedoka/žrtava izvan kaznenog postupka (čl. 17. st. 1. ZZS-a) i to: 1. tjelesnu i tehničku zaštitu 2. premještanje 3. prikrivanje identiteta i vlasništva 4. promjena identiteta .

6. Zakon o prekršajima (ZP) Puno je oskudniji u odredbama koje imaju funkciju zaštite svjedoka/oštećenika od ZKP-a. ZP propisuje mjere opreza (čl. 137-140. ZP-a), uhićenje (čl. 145. st. 3. ZP-a) i zadržavanje (čl. 146-147. ZP-a) počinitelja prekršaja te u vrlo ograničenoj mjeri poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku (čl. 177. st. ZP-a). No, ZP predviđa da će se ukoliko on ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući način primijeniti odredbe ZKP-a (čl. 78. st. 2.) te se na taj način mogu kompenzirati određeni nedostaci u ZP-u.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

7. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO)

Ovim Zakonom se predviđa da će radi zaštite i osiguranja osobe izložene nasilju nadležni sud izdati nalog policijskim službenicima da otprate osobu izloženu nasilju u kuću, stan ili drugi stambeni prostor radi uzimanja određenih isprava, odjeće, novca i drugih stvari za ostvarivanje njenoga svakodnevnoga života (čl. 10 Nacrta prijedloga izmjena). Povrh toga sud može počinitelju nasilja u obitelji izreći sljedeće zaštitne mjere i to samostalno ili uz druge prekršajne sankcije: a) udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora b) zabranu približavanja žrtvi nasilja c) zabranu uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju d) obvezan psihosocijalni tretman e) obvezno liječenje od ovisnosti f ) oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenju prekršaja.

Ovdje ćemo se samo ukratko kritički osvrnuti na nedostatke u regulaciji zaštite žrtava/svjedoka kaznenih djela. U našem kaznenom postupku žrtvama se jamči zaštita samo ako se koriste kao svjedoci i to s gotovo isključivim ciljem da se osigura njihovo svjedočenje i nesmetano odvijanje kaznenog postupka.189 Dakle one su najvećim dijelom puki instrument u rukama pravosuđa bez intrinzičnih prava na sigurnost, privatnost, zaštitu dostojanstva, na koja se uglavnom pozivaju međunarodni i europski dokumenti kad govore o pravu žrtve na zaštitu u kaznenom postupku.190 Zaštita žrtava/svjedoka nije u dostatnoj mjeri usklađena s pravom optuženika na pravičan postupak, ne poštuje dovoljno načelo jednakosti oružja stranaka, a ne vodi u dovoljnoj mjeri ni brigu o interesima same žrtve. Kao takva ova zaštita odstupa od standarda koje je postavilo Vijeće Europe i Europska unija kao i od standarda koje su postavili ICC Statut i Pravila. Zaštita žrtava u kaznenom postupku RH manjkava je u nekoliko pogleda. Prvo nije dovoljno široko određen krug osoba koje mogu postaviti zahtjev za zaštitom sigurnosti žrtava/svjedoka. Prema ICC Pravilima zahtjev za zaštitom mogu izravno postaviti i tužitelj i obrana, i sama žrtva odnosno svjedok ili njihovi odvjetnici te sud proprio motu.191 Među njima se u tom smislu ne pravi nikakva razlika. Kod nas zahtjev za poseban način sudjelovanja žrtve/svjedoka u kaznenom postupku odnosno za uključivanje žrtava/svjedoka u poseban program zaštite ne mogu podnijeti niti žrtva odnosno svjedok,192 ni obrana,193 niti sam sud.194 Pravo podnošenja zahtjeva rezervirano je isključivo za državnog odvjetnika.195 ZKP doduše daje ograničeno pravo inicijative glede potrebe posebnog načina ispitivanja

189 Iznimke su djeca te u određenoj mjeri maloljetnici i žrtve/svjedoci koje se štite sukladno odredbi čl. 254. st. 5. ZKP-a. 190 U smislu tretiranja prava žrtve kao prava okrivljenika zanimljiv je članak Peter J. Schick, Zaštita žrtve kaznenog djela naspram okrivljenikovih zaštitnih prava u kaznenom postupku, 1 HLJKPP 379 (1994) – u originalu članak nosi naslov “Opferschutzrechte als Schutzrechte des Beschhuldigten”. 191 Pravilo 87 (1) ICC Pravila. 192 Žrtva/svjedok može samo, ukoliko smatra da postoji vjerojatnost da bi davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njoj blisku

osobu izložila ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega, uskratiti iznositi podatke o svom identitetu, odnosno davanje odgovora na pojedina pitanja ili davanje iskaza u cjelini i to dok se ne osigura njena zaštita (čl. 249. st. 1. ZKP-a) Ukoliko istražni sudac smatra zahtjev žrtve/svjedoka opravdanim obavijestit će o njemu državnog odvjetnika (čl. 250. st. 1. ZKP-a), u protivnom tražit će žrtvu/svjedoka da svjedoči, a ukoliko se ona ne želi odazvati svjedočenju, može je novčano kazniti, dati prisilno dovesti na sud pa i zatvoriti (čl. 257 ZKP-a). Prema tome ukoliko istražni sudac smatra zahtjev žrtve/svjedoka neosnovanim žrtva/svjedok nema pravo žalbe niti bilo kakvu mogućnost dovesti u pitanje takvu odluku istražnog suca. Ozbiljan propust je i to što ZKP nigdje ne navodi obvezu suda, odnosno istražnog suca ili pak državnog odvjetnika upozoriti žrtvu/svjedoka na ovo njegovo ili njezino pravo. Ukoliko žrtve/svjedoci ne znaju za ovo svoje pravo ne mogu se njime niti koristiti, pogotovo što žrtve/svjedoci obično nemaju svog odvjetnika koji bi im ukazao na postojanje ovog prava. Žrtva/svjedok može ukoliko je sama ugrožena osoba dati prijedlog nadležnom državnom odvjetniku odnosno glavnom državnom odvjetniku za uključivanje u poseban program zaštite izvan kaznenog postupka (čl. 11. st. 1. ZZS-a). 193 Obrana može predlagati ispitivanje određenog svjedoka na glavnoj raspravi stoga čudi da ne može dati prijedlog vijeću da ga ispita kao ugroženog

svjedoka. Iskustvo pred ICTY-jem je pokazalo da u suđenjima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti svjedoci obrane gotovo jednako često kao i svjedoci tužiteljstva trebaju zaštitu sigurnosti. Teško je vjerovati da će državni odvjetnik uvijek jednako revno voditi brigu o zaštiti svjedoka obrane kao i svjedoka koje predlaže državno odvjetništvo. 194 Drugačija je stvar kad se radi o zaštiti djece odnosno maloljetnika te drugih svjedoka od sekundarne viktimazacije te o zaštiti njihove privatnosti. Zaštita koju ZKP predviđa za maloljetne osobe i djecu je mandatorna – mora se primjenjivati u svim slučajevima (čl. 248. st. 4. i 5. ZKP-a).. Sud može primijeniti posebne mjere ispitivanja prema drugim žrtvama/svjedocima po svojoj slobodnoj odluci uzimajući u obzir njihovu dob, tjelesno i duševno stanje te druge opravdane interese (čl. 247. st. 3., čl. 248. st. 6. te čl. 254. st. 5. ZKP-a). 195 Zaštita ugroženih žrtava/svjedoka putem posebnog načina sudjelovanja i ispitivanja u postupku pokreće se na prijedlog nadležnog državnog

odvjetnika i to podnijetom proprio moto (čl. 251. st. 1. i 2. ZKP-a) ili pak podnijetom na inicijativu istražnog suca po uskrati žrtve/svjedoka da iskazuje zbog svoje ugroženosti (čl. 249. st. 1. ZKP-a). Postupak uključivanja žrtve u poseban program zaštite izvan kaznenog postupka pokreće se na zahtjev glavnog državnog odvjetnika po prijedlogu nadležnog državnog odvjetnika ili ugrožene osobe (čl. 11. st. 1. ZZS) odnosno suca (čl. 14. st. ZZS-a).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

istražnom sucu u kojem slučaju on ima i pravo kontrole nad odlukom državnog odvjetnika.196 Dok ZZS daje žrtvama/ svjedocima te sucima pravo podnošenja državnom odvjetniku prijedloga za uključivanje u program zaštite.197 No ZZS ne predviđa nikakav mehanizam kontrole nad odlukom državnog odvjetnika glede ovakvog prijedloga pa ukoliko on ne postupi po prijedlogu smatrajući da se slobodan iskaz svjedoka može osigurati i na drugi način, žrtvasvjedok se nema kome dalje obratiti glede svoje zaštite. Kako je odluka državnog odvjetnika o potrebi primjene posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja žrtava/svjedoka u postupku često rezultat ne samo ocjene stupnja opasnosti po žrtvu, već i niza drugih interesa u progonu određenog kaznenoga djela interes žrtve/svjedoka za sigurnošću može doći u drugi plan. Stoga bi žrtvi/svjedoku trebalo dati pravo postaviti zahtjev za uvođenje svoje zaštite neovisno od državnog odvjetnika.198 U naš kazneni postupak uneseni su određeni adversialni elementi pa tako i sama obrana može predlagati ispitivanje određenih svjedoka stoga bi morala imati i pravo tražiti njihovu zaštitu bez posredovanja državnog odvjetnika. Možemo pretpostaviti situaciju u kojoj bi državni odvjetnik mogao biti manje sklon voditi brigu o sigurnosti ‘svjedoka obrane.’ Stoga je uskratom prava obrani da izravno i samostalno traži zaštitu žrtve/svjedoka povrijeđeno pravo obrane na jednakost oružja. Drugo, ni žrtva odnosno svjedok niti obrana nemaju pravo iznijeti svoje mišljenje odnosno uložiti prigovor glede zaštitnih mjera koje predlaže državni odvjetnik.199 Ovo je posebno problematično u slučajevima u kojima se istražni sudac i državni odvjetnik ne slažu glede potrebe primjene posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja žrtve/svjedoka u postupku200 jer u tom slučaju o ovoj potrebi odlučit će izvan glavne rasprave vijeće županijskog suda sastavljeno od tri suca, a na tu odluku ni žrtva odnosno svjedok niti obrana nemaju pravo žalbe.201 Žrtva/svjedok čak ne može niti uskratiti svoju suglasnost za primjenu posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku jer njihova suglasnost po ZKP-u nije ni potrebna.202 Nedopustivo je iz odlučivanja o primjeni mjera zaštite gotovo u potpunosti isključiti žrtvu/svjedoka odnosno obranu203 s obzirom da mjere koje će se primijeniti mogu i te kako utjecati na ostvarivanje prava okrivljenika u postupku, odnosno neprimjenjivanje ovih mjera može imati dalekosežne posljedice za žrtvu/ svjedoka i članove njihove obitelji.204 Pogrešno je polaziti od presumpcije da se interesi i viđenja o potrebi zaštite žrtve/svjedoka i državnog odvjetnika nužno poklapaju. Stoga bi se trebalo propisati pravo žrtve/svjedoka, ali i obrane da se osvrnu na prijedlog državnog odvjetnika glede zaštitnih mjera, trebalo bi se žrtvama/svjedocima i obrani dati pravo žalbe na odluku o zaštitnim mjerama šire od onog jednog slučaja predviđenog ZKP-om te bi se i glede mjera zaštite koje se provode u okviru postupka trebao tražiti pristanak svjedoka, a ne samo za mjere zaštite izvan postupka. Treće, zakonodavac je preusko definirao krug zaštićenih osoba. Primjerice i ZKP i ZZS govore o zaštiti ugroženih svjedoka čime se štiti i sigurnost žrtava kad se ispituju kao svjedoci, no nije predviđena nikakva zaštita za žrtve kad nastupaju kao oštećenici ili supsidijarni tužitelji ukoliko istom nemaju ulogu svjedoka u postupku. I ZKP i ZZS bi trebali govoriti ne samo o zaštiti svjedoka, već o zaštiti žrtava (oštećenika) i svjedoka. Nadalje, kod propisivanja zaštite žrtava/svjedoka ZKP je zaboravio neke izuzetno važne kategorije – primjerice žrtve seksualnih napada. ICTY

196 Čl. 250. ZKP-a. 197 Čl. 11. st. 1. i čl. 14. ZZS-a. 198 Dati ovakvo pravo žrtvi/svjedoku izuzetno je važno jer ne samo da žrtva/svjedok i obrana nemaju nikakav utjecaj na donošenje odluke sudskog vijeća o primjeni mjera zaštite ukoliko postoji neslaganje između državnog odvjetnika i istražnog suca, nego u tom slučaju nemaju ni pravo žalbe na odluku sudskog vijeća. Dakle odluka o primjeni zaštitnih mjera se donosi u potpunosti bez njih. Žrtve/svjedoci čak ne mogu uskratiti niti svoju suglasnost za njihovu primjenu jer se suglasnost od njih ne treba tražiti. 199 To se jednako odnosi na prijedlog državnog odvjetnika glede primjene posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u kaznenom postupku

koje određuje ZKP kao i na prijedlog uključivanja žrtve/svjedoka u poseban program zaštite izvan kaznenog postupka prema ZZS-u. 200 Kad u roku tri dana po primitku obavijesti od istražnog suca o uskrati iskazivanja žrtve/svjedoka i o potrebi primjene posebnog načina njenog

ispitivanja državni odvjetnik ne podnese prijedlog o primjeni takvog ispitivanja ili pak predloži da se žrtvu/svjedok ispita prema općim pravilima (čl. 250. st. 2. ZKP-a) odnosno kad državni odvjetnik sam podnosi prijedlog za poseban način sudjelovanja i ispitivanja žrtve/svjedoka u postupku s kojim se istražni sudac ne slaže (čl. 251. st. 3. ZKP-a). 201 Uskrata ulaganja prigovora na prijedlog državnog odvjetnika manji je problem u slučajevima kad istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika i odredi poseban način ispitivanja i sudjelovanja žrtve/svjedoka u postupku jer tada stranke i žrtva/svjedok imaju pravo žalbe na ovu odluku pa onda u žalbi mogu iznijeti svoje argumente glede potrebe zaštite sigurnosti. Čl. 251. st. 4. ZKP-a. 202 ZZS za razliku od ZKP-a propisuje da je za primjenu programa zaštite kao i primjenu hitnih mjera zaštite potreban pristanak ugrožene osobe

(čl. 1. st. 2. i čl. 12. st. 2.), odnosno ukoliko se radi o maloljetnoj osobi pristanak roditelja ili skrbnika, a ukoliko se radi o osobi djelomice ili potpuno lišene poslovne sposobnosti odobrenje daje osoba za zastupanje ugrožene osobe po zakonu ili skrbnik (čl. 1. st. 3.). Ništa nije predviđeno za osobe s duševnim smetnjama koje nisu sposobne donijeti odluku, a nisu lišene poslovne sposobnosti. Treba li prvo za njih pokrenuti postupak lišavanja poslovne sposobnosti? Prema ICC Pravilima treba kad god je to moguće za primjenu mjera zaštite tražiti suglasnost same žrtve/svjedoka ( pravilo 87 (1) ICC Pravila). 203 Postoje dvije iznimke. Uskrata ulaganja prigovora na prijedlog državnog odvjetnika manji je problem u slučajevima kad istražni sudac prihvati

prijedlog državnog odvjetnika i odredi poseban način ispitivanja i sudjelovanja žrtve/svjedoka u postupku budući tada stranke i žrtva/svjedok imaju pravo žalbe na ovu odluku pa onda u žalbi mogu iznijeti svoje argumente glede potrebe zaštite sigurnosti. Čl. 251. st. 4. ZKP-a. Druga iznimka se odnosi na osobe s duševnim smetnjama. 204 ICC Pravila primjerice predviđaju da i tužitelj i obrana i žrtva/svjedok, ovisno o tome tko je podnio zahtjev za primjenu zaštitnih mjera, imaju pravo

odgovora na taj zahtjev. Vidi pravilo 87 (2).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Pravila (pravilo 96) između ostalog propisuju da se u slučajevima seksualnih napada ne traži svjedočenje još jednog svjedoka uz žrtvu, pristanak žrtve nije obrana ukoliko je žrtva izložena psihološkom pritisku ili je zatočena ili ukoliko je razumno mogla očekivati da će se je zatočiti ili se prema njoj vršiti psihološki pritisak. Isto tako prijašnje seksualno ponašanje žrtve ne može se prihvatiti kao dokaz. Izgleda da naši suci o tome vode računa iako ovo nije izričito propisano zakonom. Ipak bilo bi dobro ovo i zakonski regulirati. Četvrto, postavlja se pitanje je su li kriteriji za određivanje posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja žrtava-svjedoka u kaznenom postupku te njihovog uključivanja u poseban program zaštite dovoljno određeni.205 Peto, čini se neprihvatljivim da do primjene posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja žrtava/svjedoka u kaznenom postupku može doći temeljem suglasnosti o tome između državnog odvjetnika koji podnosi prijedlog i istražnog suca,206 pa čak i kad pri tom stranke imaju pravo žalbe,207 odnosno da o uključivanju ugroženog svjedoka u program zaštite odlučuje posebno Povjerenstvo kojeg čine: predstavnik Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz redova sudaca; predstavnik Državnog odvjetništva Republike Hrvatske iz redova zamjenika Glavnoga državnog odvjetnika; predstavnik uprave za zatvorski sustav ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa, predstavnik Ministarstva unutarnjih poslova - Ravnateljstva policije, te rukovoditelj Jedinice za zaštitu.208 Bojim se da niti državni odvjetnik u zajedništvu s istražnim sucem, niti Povjerenstvo u ovakvom sastavu nisu sposobni voditi dovoljno računa o usklađenosti posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja žrtava/svjedoka u postupku s pravima okrivljenika na nepristrano i pravično suđenje. Stoga bi, čini mi se, bilo bolje rješenje da o primjeni ovih posebnih mjera zaštite žrtava/svjedoka odlučuje uvijek sudsko vijeće.209 Šesto, anonimnost svih ugroženih svjedoka koji se na poseban način ispituju i sudjeluju u kaznenom postupku, i to ne samo prema okrivljeniku i njegovom branitelju, već i prema sucima prvostupanjskog vijeća,210 predstavlja grubo kršenje prava optuženika na pravično suđenje. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava sudovi moraju provesti iscrpno i objektivno preispitivanje postojanja i stupnja rizika ugrožavanja sigurnosti svjedoka tužiteljstva prije nego li mu dodijele status anonimnog svjedoka.211 Nadalje anonimnost se smije dodijeliti samo kao krajnje sredstvo, ukoliko drugi mehanizmi zaštite nisu dostatni.212 Obrani se mora dati mogućnost da izazove svjedočenje anonimnog svjedoka i pokuša pokazati da nije pouzdano.213 Napokon presuda se ne smije temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na svjedočenju anonimnog svjedoka.214 U slučaju Blaškić ICTY je zauzeo stav da se

205 Prema ZKP-u poseban način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku može se odrediti žrtvama/svjedocima ukoliko spadaju u kategoriju ugroženih žrtava/svjedoka. Žrtva/svjedok se smatra ugroženim ukoliko radi njezinog davanja iskaza ili odgovora na pojedino pitanje u postupku postoji vjerojatnost ozbiljnije opasnosti po njen život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Ostale žrtve/svjedoci mogu se ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka ukoliko sud ocijeni da je to potrebno s obzirom na njihovu životnu dob, tjelesno i duševno stanje ili neki drugi opravdani interes svjedoka. U određivanju kriterija za uključivanje žrtava/svjedoka u poseban program zaštite ZZS je daleko određeniji od ZKP. ZZS postavlja četiri zahtjeva koja se moraju kumulativno ispuniti: a) mora se raditi o ugroženoj žrtvi/svjedoku, b) koja svjedoči u postupku povodom određenih kaznenih djela c) dokazivanje ovih kaznenih djela bilo bi povezano s neizmjernim teškoćama ili se ne bi moglo provesti na drugi način bez iskaza ugrožene osobe te d) ukoliko se na drugi način ne bi mogao osigurati slobodan iskaz ugrožene žrtve/svjedoka. Dakle program zaštite po ZZS-u predviđen je samo za ključne svjedoke bez čijeg svjedočenja se postupak ne bi mogao provesti. Osobu koja bi bila ugrožena zbog svog svjedočenja, a koja nije ključni svjedok, drugim riječima bez čijeg svjedočenja se može, ne smije se koristiti kao svjedoka (čl.11. st. 1. ZZS-a). 206 Ukoliko se istražni sudac ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika o potrebi zaštite odlučit će vijeće županijskog suda u sastavu od tri suca, protiv kojeg nije dopuštena žalba. Čl. 250. st. 2. i čl. 251. st. 3. ZKP-a. 207 Čl. 251. st. 4. ZKP-a. Pitanje je u kojoj će se mjeri stranke i svjedoci koristiti svojim pravom na žalbu zbog nesnalaženja u kaznenom postupku, nedostatka vremena i sredstava. 208 Čl. 4. st. 1. i čl. 16. st. 1. ZZS-a. 209 Pred ICTY-em odluku o zaštiti žrtava/svjedoka donosi sudac pojedinac ili sudsko vijeće (pravilo 75 (A) ICTY Pravila), a pred ICC-em sudsko vijeće

(pravilo 87 (1) ICC Pravila). U Francuskoj odluku o zaštiti identiteta svjedoka donosi sudac. Vidi čl. 706-58 CCP. 210 Podatke o žrtvi/svjedoku može iznimno zatražiti od tijela koje provodi program zaštite svjedoka i otvoriti samo drugostupanjski sud kad odlučuje

o žalbi protiv presude. Tom prigodom na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena članova vijeća koji su upoznati s njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća upoznaju sa sadržajem, omot će se ponovo zapečatiti i vratiti tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. Vidi čl. 251. st. 6. ZKP-a. U francuskom kaznenom postupku se također identifikacijski podaci o zaštićenom svjedoku izdvajaju i stavljaju u poseban spis koji se čuva odvojeno od spisa predmeta, a adresa se upisuje u poseban registar. Vidi čl. 706-58 CCP-a. No posebno se propisuje pod kojim uvjetima su ovi podaci dostupni okrivljeniku i njegovom branitelju. Vidi čl. 706-60. 211 Van Mechelen v. Netherlands, 25 EHRR 647, par 60-62 (1997.); Visser v. The Netherlands, EHRR, Application No. 26668/95, par. 47, (14. 2. 2002). 212 Van Mechelen, id., par. 58. 213 Doorsen v. Netherlands, 22EHRR 330, par. 72, 75 (1996). 214 Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava sudovi moraju provesti iscrpno i objektivno preispitivanje postojanja i stupnja rizika ugrožavanja sigurnosti svjedoka tužiteljstva prije nego li mu dodijele status anonimnog svjedoka. Van Mechelen, supra bilješka 212, par 60-62; Visser, supra bilješka 212. Nadalje anonimnost se smije dodijeliti samo kao krajnje sredstvo, ukoliko drugi mehanizmi zaštite nisu dostatni. Van Mechelen, supra, par. 58. Obrani se mora dati mogućnost da izazove svjedočenje anonimnog svjedoka i pokuša pokazati da nije pouzdano. Doorsen supra bilješka 214, par. 72, 75 Napokon presuda se ne smije temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na svjedočenju anonimnog svjedoka. Vidi, Kostovski v. Netherlands, 12 EHRR 434, par. 44 (1989); Windisch v. Austria 13 EHRR 281, par. 28, 30 (1990); Ludi v. Switzerland, 15 EHRR 173 (1992); Saidi v. France 17 EHRR 251, 265 (1994); Doorsen v. Netherlands, supra, par. 76; Visser, supra, par. 50-51, Birutis v. Lithuania, Application Nos. 47698/99 I 48115/99, par. 2931 (28. 3. 2002). Kostovski v. Netherlands; Windisch v. Austria; Ludi v. Switzerland; Saidi v. France; Doorsen v. Netherlands, par. 76; Visser, par. 50-51, Birutis v. Lithuania, par. 29-31. ZKP izričito propisuje (čl. 253) da se presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može temeljiti samo na iskazu svjedoka koji je pribavljen primjenjujući poseban način ispitivanja i sudjelovanja žrtve/svjedoka u postupku, dakle pribavljen na način propisan u čl. 249-252 ZKP.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

identitet svjedoka može štititi od okrivljenika tijekom istrage, ali da se mora otkriti okrivljeniku dovoljno vremena prije početka suđenja kako bi se ovaj mogao pripremiti za obranu.215 Praksa ICTY-a je prihvatila i slijedi ovaj stav.216 Pred ICTR-om ni jednom svjedoku nije dan status anonimnog svjedoka.217 ICC Statut je u određenoj mjeri ostavio ovo pitanje otvorenim,218 no prema svemu sudeći namjera zakonopisca je bila podržati stav izražen u slučaju Blaškić i sadašnju praksu ICTY-a.219 Uzevši sve ovo u obzir čl. 251. st. 6. ZKP-a treba hitno promijeniti u interesu osiguranja pravičnog suđenja i zaštite prava okrivljenika. Nije dovoljna zaštita to što ZKP propisuje da se presuda ne može temeljiti isključivo na iskazu svjedoka pribavljenom od svjedoka koji se ispituje na poseban način.220 Ukoliko se žele omogućiti anonimna svjedočenja za njih treba odrediti vrlo stroge kriterije i treba ih primjenjivati kao krajnje sredstvo. Pri tom se treba voditi računa o poštovanju prava okrivljenika suočiti se s onim tko ga tereti, o osiguranju djelotvornosti unakrsnog ispitivanja, omogućavanju sucima prvog stupnja ocjene pouzdanosti svjedoka i smanjivanju mogućnosti donošenja krive presude. Iskustvo pokazuje da okrivljenik nije uvijek ili dapače, često nije izvor opasnosti za ugroženog svjedoka prema tome potrebu za anonimnošću bi trebalo, ukoliko se ovaj institute uopće primjenjuje, u konkretnom slučaju posebno dokazati, trebalo bi dokazati da je okrivljenik izvor opasnosti za žrtvu/svjedoka.221 Smatra se da u sustavima u kojima postoji program zaštite žrtava/svjedoka i mogućnost promjene identiteta za ovakvom mjerom zapravo nema potrebe. Tim više što anonimnost uglavnom i nije djelotvorno sredstvo zaštite žrtava/svjedoka od osvete.222 Anonimnost se ne bi smjela dopustiti u onima slučajevima u kojima je poznavanje identiteta žrtve/svjedoka nužno za obranu okrivljenika.223 Sedmo, zakonodavac je propustio uvesti ili razraditi određene mjere zaštite. Primjerice ZKP nije izričito predvidio mogućnost isključenja javnosti s glavne rasprave za vrijeme svjedočenja ugroženog svjedoka.224 Isključenje javnosti treba biti krajnje sredstvo, ukoliko drugi oblici zaštite nisu dostatni, a radi se o ključnom svjedoku. Nadalje ZKP kao mjeru opreza predviđa zabranu okrivljeniku približavanja određenoj osobi i zabranu uspostavljanja ili održavanja veza s određenom osobom koja može trajati najdulje do pravomoćnosti presude.225 Ova mjera je značajan doprinos zaštiti sigurnosti žrtve tijekom kaznenog postupka. No zaštitu žrtve bi u tom smislu trebalo protegnuti i po donošenju pravomoćne presude pa bi zabranu ovakvih kontakata trebalo uključiti i u odredbe o uvjetnoj osudi, uvjetnoj osudi sa zaštitnim nadzorom, radu za opće dobro na slobodi te uvjetnom otpustu. Žrtve bi trebalo uvijek obavijestiti o uvjetima ove zabrane i tome što mogu poduzeti ukoliko okrivljenik odnosno osuđenik prekrši izrečenu zabranu.

215 “The philosophy which imbues the Statute and the Rules of the Tribunal appears clear: the victims and witnesses merit protection, even from the

accused, during the preliminary proceedings and continuing until a reasonable time before the start of the trial itself; after that time forth, however, the right of the accused to an equitable trial must take precedence and requires that the veil of anonymity be lifted in his favour, even if the veil must continue to obstruct the view of the public and media. ... How can one conceive of the accused being afforded an equitable trial, adequate time for preparation of his defence, and intelligent cross-examination of the Prosecution witnesses if he does not know from where and by who is accused?” Tužitelj protiv Blaškića, IT-95-14-T, Decision on the Application of the Prosecutor dated 17 October 1996 Requesting Protective Measures for Victims and Witnesses od 5. 11. 1996., par. 24-25 citirano prema David Lusty, Anonymous Accusers: An Historical and Comparative Analyses of Secret Witnesses in Criminal Trials, 24 Sydney L. Rev. 361, 419 (2002). 216 Vidi primjerice odluku u slučaju Brđanin, supra bilješka 185. 217 Prema Kellye L. Fabian, Note and Comment: Proof and Consequences: An Analyses of the Tadić and Akayesu Trials, 49 DePaul L. Rev. 981 (2000). 218 Čl. 68 ICC Statuta nalaže Sudu poduzeti odgovarajuće mjere zaštite svjedoka i žrtava ističući kako te mjere moraju biti usklađene s pravom

okrivljenika na pravično suđenje. Sukladno čl. 68 (5) ICC Statuta tužitelj može uskratiti informaciju glede identiteta svjedoka /žrtve obrani prije početka suđenja ukoliko bi otkrivanje ove informacije dovelo u opasnost sigurnost svjedoka/žrtve. 219 Talijanska delegacija je bila predložila da se u ICC Pravila unese odredba o prihvatljivosti anonimnih svjedočenja uz imenovanje nezavisnog tijela

koje bi preispitalo pouzdanost svjedoka i štitilo interese okrivljenika. ICC Document PCNICC/1999/WGPRAVILA/DP.20 (1999). No ovaj prijedlog koji zapravo slijedi prijedlog European Committee of Experts on Witness Intimidation and the Rights of the Defence (Recommendation No. R (97) 13 usvojen od Vijeća Ministara Vijeća Europe 10. 9. 1997., par. 22) podržale su samo tri druge države. Prema Christopher Hall, The First Five Sessions of the UN Preparatory Commission for the International Criminal Court, 94 Am. J. of Int. L. 773, 824 (2000). Jedan od delegata na Rimskoj konferenciji je istaknuo da: “Delegations agreed that in certain cases it woulod be appropriate for the Prosecutor to withhold evidence until the commencement of the trial on the grounds that disclosure could lead to grave endangerment to a witness. However upon the commencement of the trial it would not be appropriate ... In other words the Article does not permit the use of “anonymous witnesses”. The accused must be in a position to know his accusers.” Prema Helen Brady, Trials and Appeals Before the International Criminal Court, www.redcross.org.au. 220 Čl. 253. ZKP. 221 Sva apsurdnost odredbe po kojima se svim ugroženim žrtvama/svjedocima garantira anonimnost došla bi još više do izražaja kad bi i obrana mala

pravo predlagati zaštitu svjedoka čije ispitivanje u postupku je ona predložila. 222 Smisao i djelotvornost anonimnosti kao sredstva zaštite posebno je upitna u našem kaznenom sustavu jer nigdje nije propisana zabrana

postavljanja pitanja koja su usmjerena na otkrivanje identiteta svjedoka. 223 Vidi. Čl. 706-60 CCP-a. Glede detaljnije argumentacije o (ne)prihvatljivosti anonimnih svjedočenja vidi Turković, supra bilješka 161. 224 Isključenje javnosti s glavne rasprave moglo bi se u ovakvim slučajevima primjenom ekstenzivnog tumačenje podvesti pod odredbu koja predviđa

isključenje javnosti radi zaštite osobnog ili obiteljskog života oštećenika (žrtve) ili drugog sudionika u postupku. Čl. 310. t. 5. ZKP-a. 225 Čl. 90. ZKP-a.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.4.5. Rezultati istraživanja

Da 4,6 %

Slika 21. Je li netko prijetio svjedocima ili ugrozio njihovu sigurnost u vezi s njihovim svjedočenjem na sudu

Ne 95,4 %

Od 130 ispitanika svega 6 (4,6%) je izjavilo da im je netko prijetio ili na neki način ugrozio njihovu sigurnost u vezi s njihovim svjedočenjem na sudu (slika 21), dvije osobe su bile ženskog, a 4 muškog spola. Ni u jednom od tih slučajeva nije se radilo o žrtvi, već svjedoku i to u 4 slučaja očevicu. No, čak je 20 (15,4%) ispitanika osjećalo potrebu za fizičkom zaštitom zbog opasnosti od drugih osoba, a 17 (13,1%) za posebnim načinom svjedočenja radi zaštite svojeg identiteta. Vidi sliku 22. 36 ispitanika (27,9%) je izjavilo da im je bila potrebna zaštita vezano uz njihovo svjedočenje, no nije im bila ponuđena. Zaštita je bila ponuđena svega dvoma ispitanicima, od kojih ju je jedan koristio, a drugi nije. Iz ovoga možemo zaključiti da postoji relativno veliki broj slučajeva u kojima svjedoci osjećaju potrebu za zaštitom, a ova im nije ponuđena. Ovo ukazuje da treba upoznati svjedoke s njihovim pravom na zaštitu te im dati aktivnu ulogu u traženju zaštite. U tom smislu valja preispitati postojeće odredbe o zaštiti svjedoka te način njihova provođenja u praksi.

Slika 22. Za kojom vrstom zaštite su svjedoci osjećali potrebu

Zaštita od kontakta s optuženikom (posebna čekaonica, isključivanje optuženika sa javne rasprave za vrijeme mog svjedočenja…)

36,9%

Zaštita privatnosti (zaštita od fotografiranja, zaštita od medija, zatvorena sjednica za javnost i sl.)

18,5%

Zaštita fizičke sigurnost zbog opasnosti od drugih osoba

15,4%

Poseban način svjedočenja radi zaštite mojeg identiteta (uz pomoć audiovizualnih sredstava, pod pseudonimom, …) Drugo Nisam imao/la potrebu za zaštitom

13,1%

1,6%

44,6%

Svjedoci ratnih zločina bili su zabrinuti za svoju sigurnost prije dolaska na sud i bojali su se da njihovo svjedočenje može imati ugrožavajuće posljedice po njih i njihove obitelji, no svjedoci koji su dolazili iz Hrvatske nisu osjećali konkretnu i neposrednu fizičku opasnost u bilo kojoj fazi postupka.226 Iz istraživanja koje je provedeno nad sucima proizlazi da oni relativno često (njih 60,8%) određuju pritvor zbog koluzije (vidi sliku 24), dakle koriste pritvor kao sredstvo zaštite svjedoka. Postoji statistički značajna razlika u primjeni pritvora kao mjere zaštite svjedoka između istražnih i raspravnih sudaca u korist istražnih sudaca što ukazuje na to

226 Vidi poglavlje 6.1.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

da se pritvor koristi radi osiguranja dokaza, a ne toliko kao sredstvo zaštite svjedoka žrtve. Vidi sliku 26. Druge mjere zaštite žrtava/svjedoka koje stoje sucima na raspolaganju oni rijetko ili čak nikada ne koriste – dakle te mjere zaštite još uvijek nisu zaživjele u našoj praksi. Tako primjerice čak 35,2% sudaca koji su sudjelovali u istraživanju nisu nikada primijenili mjeru opreza zabrane približavanja i zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom. Od mehanizama zaštite koji stoje sucima na raspolaganju najkorisnijim procjenjuju pritvor - čak ih 87,9% smatra ovaj mehanizam zaštite korisnim ili vrlo korisnim. Uz pritvor vrlo korisnim ocjenjuju i ispitivanje svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku te mjere za održavanje reda u sudnici (naravno, ovdje postoji značajna statistička razlika između raspravnih sudaca i ostalih sudaca) (vidi slike 25 i 27). Sve ovo ukazuje na potrebu obuke sudaca o potrebama žrtava/svjedoka za zaštitom i mehanizmima koji im u tom smislu stoje na raspolaganju. Sami suci su toga svjesni pa je čak njih 72% izrazilo potrebu za sustavnim raspravljanjem o primjeni mjera podrške žrtvama svjedocima (vidi sliku 28), a čak ih 91,3% smatra da nema dovoljno programa stručnog usavršavanja o primjeni navedenih mjera. Povrh toga, suci ističu da se na sjednicama sudskih odjela ne raspravlja dovoljno o pitanju primjene mjera podrške, da ne postoje jasne upute/odrednice kako primijeniti propise o navedenim mjerama podrške, da nema dovoljno stručne prakse, niti stručnih informacija i literature o ovom području. Vidi sliku 29.

4.4.6. Preporuke 1)

Zaštita i pomoć žrtvama kaznenog djela ne bi se smjela ograničiti samo na sam kazneni postupak, već bi se trebala pružati žrtvama i prije započinjanja kaznenog postupka i po njegovom završetku odnosno neovisno o samom postupku. U njoj bi trebala sudjelovati tijela vlasti, ali i nevladin sektor. Budući kod nas nevladin sektor u ovom segmentu nije još razvijen, prioritet bi se trebao dati razvijanju mehanizama zaštite kroz državna tijela i pružanja podrške u okviru kompetentnih nevladinih udruga.

Osim žrtvama, svjedocima te njima bliskim ugroženim osobama zaštitu treba pružati i osobama koje su prijavile kazneno djelo; osobama koje rade na zaštiti žrtava/svjedoka i drugim ugroženim osobama.

Trebalo bi same žrtve uključiti u postupak donošenja odluke o njihovoj zaštiti.

Mjere zaštite i način njihova provođenja treba uskladiti s pravima okrivljenika i zahtjevima pravičnog suđenja.

Treba propisati povjerljivost svih podataka vezanih uz provođenje zaštite žrtava/svjedoka te inkriminirati njihovo otkrivanje

Policija bi trebala imati ovlasti provoditi mjere osiguranja žrtve (davanje određenih sredstava koje služe u svrhu zaštite kao što je mobitel ili zaštitne kamere, alarm ili psi čuvari ili osigurati zaštitu samog policajca čuvara) i to bez obzira je li osoba zahtijevala takvu zaštitu. Sama policija bi trebala procijeniti koji oblik zaštite je žrtvi potreban.

Okrivljenika treba fizički odvojiti od žrtava/svjedoka i njihovih obitelji. Treba urediti sudove tako da okrivljenik čeka odvojeno od žrtve i svjedoka, treba tako napraviti raspored sjedenja u sudnici da žrtva odnosno svjedoci nisu preblizu okrivljeniku, treba stvoriti mogućnosti za odvajanje žrtve/svjedoka od okrivljenika (staklena, neprobojna pregrada i dr.)

Na glavnoj raspravi na bi se smjela govoriti adresa žrtve.

U okviru kaznenog i prekršajnog postupka trebalo bi propisati da se mjere opreza kojima se zabranjuje približavanje žrtvi, uznemiravanje i uhođenje žrtve, posjećivanje određenih mjesta, udaljenje iz stana – gubljenje prava stanovanja, zabranjuje nošenje i posjedovanje vatrenog oružja mogu odrediti na zahtjev same žrtve odnosno na zahtjev državnog odvjetnika ili da ih može sud odrediti po službenoj dužnosti i to za vrijeme trajanja cijelog postupka.

10) Treba proširiti opseg mjera opreza koje predviđa ZKP (dobro je ugledati se na ZZNO). 11) Trebalo bi i u KZ-u kao što to čini ZZNO propisati mogućnost izricanja zabrane približavanja žrtvi, zabrane uznemiravanja i uhođenja, udaljenje iz stana – gubljenje prava stanovanja, zabrane posjećivanja određenih mjesta, zabrane nošenja i posjedovanja vatrenog oružja kao sigurnosnu mjeru ili posebnu vrstu sankcije koja bi se mogla izreći uz druge sankcije (npr. uvjetnu osudu) ili pak kod uvjetnog otpusta.227

227 Vidi u tom smislu španjolski KZ ili irski Non-Fatal Offences against the Person Act, no.26/1997, čl. 10. (3).

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

12) Trebalo bi propisati da je nepridržavanje mjera opreza odnosno mjera zaštite kazneno odnosno prekršajno djelo.228 13) Treba u ZKP-u i ZZS-u šire odrediti krug osoba koje mogu postaviti zahtjev za zaštitom sigurnosti.

14) Treba dati pravo žrtvi/svjedoku i obrani iznijeti svoje mišljenje odnosno uložiti prigovor glede zaštitnih mjera koje predlaže državni odvjetnik, te im dati pravo žalbe na odluku o zaštitnim mjerama šire od onog jednog slučaja predviđenog ZKP-om te bi se i glede mjera zaštite koje se provode u okviru postupka trebao tražiti pristanak svjedoka, a ne samo za mjere zaštite izvan postupka. 15) O primjeni posebnih mjera zaštite žrtve/svjedoka trebalo bi odlučivati sudsko vijeće. 16) Odredbe o anonimnim svjedocima trebaju se bolje razraditi i uskladiti s presudama ESLJP-a. 17) Zbog uvođenja mogućnosti unakrsnog ispitivanja u naš kazneni postupak229 treba ovlastiti sudsko vijeće voditi brigu o načinu ispitivanja žrtava i svjedoka tako da se izbjegne njihovo uznemiravanje i zastrašivanje, pogotovo kad se radi o ispitivanju žrtava seksualnog nasilja.230 18) Treba uvesti sustav obavještavanja žrtve o tome kad se počinitelja pušta iz zatvora. Obavijesti treba davati ukoliko žrtva to želi. 19) Treba raditi na sustavnom obrazovanju policije, državnih odvjetnika, odvjetnika te sudaca o potrebi i mogućnostima zaštite žrtava/svjedoka. 20) Treba žrtve i svjedoke upoznati s pravom na zaštitu i postupkom zaštite. 21) Žrtve nasilja u obitelji spadaju u kategoriju posebno ranjivih žrtava pa bi za njih trebalo predvidjeti neke dodatne mjere zaštite (npr. da policija može nasilniku na licu mjesta izdati naredbu da se udalji iz stana i da se ne približava stanu odnosno mjestu zaposlenja žrtve i/ili žrtvi na određenu udaljenost, da ne smije kontaktirati žrtvu i uznemiravati žrtvu; da nasilnik ukoliko mu trebaju neke stvari za osobnu upotrebu može iste uzeti samo uz pratnju policije, itd.).

4.5. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka Kad se govori o zaštiti privatnosti žrtava/svjedoka obično se misli na sljedeće mjere: isključenje javnosti s glavne rasprave i iz postupka općenito, stavljanje ograničenja na otkrivanje identiteta žrtve/svjedoka te na izvještavanje o žrtvi/svjedoku u medijima. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka inspirirana je željom da ih se zaštiti od sekundarne viktimizacije te zaštitom njihove sigurnosti. Cilj joj je i dobivanje što vjerodostojnijeg iskaza svjedoka. Zaštita identiteta žrtve nije problematična sve dok se kao sredstvo zaštite ne isključuje javnost u cjelini (drugim riječima dok se postupak ne provodi in camera) odnosno tako dugo dok se identitet žrtve pravovremeno otkrije obrani.

4.5.1. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka u međunarodnim dokumentima Mnogi međunarodni dokumenti inzistiraju na zaštiti privatnosti i identiteta žrtava/svjedoka.231 Osobni podaci žrtava trebaju se pohraniti i koristiti u skladu s uvjetima predviđenim Konvencijom o zaštiti osoba glede automatske obrade osobnih podataka (ETS No. 108).232 Sve službe i organizacije, vladine ili nevladine, koje dolaze u doticaj sa žrtvama trebaju usvojiti jasna pravila koja reguliraju davanje informacije o žrtvi trećoj osobi uz poštivanje načela proporcionalnosti. Ove informacije se mogu otkriti trećoj osobi samo ukoliko je žrtva za to dala izričit pristanak,

228 Preporuka Rec (2000.) 5, par. 58. f. 229 Vidi čl. 337. st. 4., čl. 343. i čl. 351. st. 2. ZKP-a. 230 Vidi u tom smislu pravilo 88 (5) ICC Pravila. 231 Čl. 6 (d). Deklaracija UN o pravima žrtava; čl. 11. Konvencija Vijeća Europe protiv trgovine ljudskim bićima; čl. 15. Preporuke br. R (85) 11; čl. VIII. Vodiča o zaštiti žrtava terorističkih čina; čl. 8. st. 1. Okvirne odluke EU o položaju žrtve u kaznenom postupku. 232 Čl. 11. st. 1. Konvencija VE protiv trgovine ljudskim bićima.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

ukoliko postoji pravni zahtjev ili ovlaštenje za otkrivanje informacija (npr. policija može otkriti podatke o žrtvi u svrhu provođenja istrage) ili pak ukoliko postoji važan etički razlog (kad je primjerice u pitanju život ili sigurnost neke osobe).233 Mora se ustanoviti i postupak pritužbi u slučaju nepoštivanja ovih pravila.234 Države moraju poduzeti mjere da se identitet ili detalji koji omogućuju identifikaciju žrtve ukoliko se radi o djetetu ne objavljuju kroz medije ili na bilo koji drugi način osim u iznimnim slučajevima, primjerice kod trgovanja djecom da bi se našli članovi obitelji ili osigurala dobrobit djeteta.235 U svrhu zaštite privatnosti žrtava potrebno je njih i njihove obitelji zaštititi od fotografiranja.236 Države trebaju ohrabrivati medije da kroz samoregulaciju ili regulaciju odnosno ko-regulaciju zaštite privatni život i identitet žrtava, naravno u skladu s čl. 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava vezanom uz taj članak.237

4.5.2. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka pred međunarodnim sudovima Pravila o postupku i dokazima ICTY-a navode odnosno sudska praksa je razvila čitav niz mjera koje stoje Sudu na raspolaganju kako bi se zaštitio identitet žrtava ili svjedoka ili osoba koje su s njima povezane od javnosti i medija radi jamčenja njihove sigurnosti i privatnosti. Tako ICTY Pravila kao mjere zaštite od javnosti navode primjerice brisanje iz javne dokumentacije suda imena i podataka koji bi mogli otkriti identitet žrtve, uskratu javnosti dokumentacije koja identificira žrtvu, davanje svjedočenja putem izobličavanja slike ili glasa ili zatvorene televizije,238 davanje pseudonima, kao i mogućnost isključenja javnosti s glavne rasprave.239 U praksi se još primjenjuje i odvajanje sudnice od publike spuštanjem roleta, zabrana fotografiranja, tonskog ili videosnimanja, zabrana strankama u postupku otkriti identitet zaštićene žrtve/svjedoka, nalog strankama da imaju popis svih kojima su dostavljeni povjerljivi podaci s datumom dostavljanja, zabrana kopiranja dokumenata koji sadrže zaštićene podatke i obveza njihovog vraćanja.240 Iste mjere zaštite predviđaju i Pravila ICC-a (čl. 87 (3)).

4.5.3. Komparativna iskustva U mnogim pravnim sustavima sud može odrediti da s djela ili cijele glavne rasprave isključi javnost. Samo mali broj zemalja eksplicitno u zakonu navodi da je isključenje javnosti s glavne rasprave moguće radi zaštite privatnosti žrtve/svjedoka (Belgija, Cipar, Nizozemska), Portugal govori o zaštiti digniteta žrtve, Španjolska o zaštiti žrtve i njene obitelji, Švicarska o zaštiti interesa žrtve. No i u sustavima koji eksplicitno ne navode žrtvu i zaštitu njen privatnosti kao razlog isključenja javnosti s glavne rasprave nerijetko upravo iz tog razloga u praksi suci isključuju javnost s glavne rasprave. U nekim sustavima ostavlja se diskrecionoj odluci suda treba li ili ne u konkretnom slučaju isključiti javnost s glavne rasprave (Engleska i Wales, Nizozemska, Škotska, Grčka itd.), u drugima se javnost mora uvijek isključiti u određenim slučajevima tako primjerice u slučajevima silovanja ili incesta (Irska), kod ozbiljnih seksualnih kaznenih djela (Island), ako je žrtva dijete (Italija), a u nekima se mora isključiti ako to zahtijeva žrtva (u Danskoj se javnost isključuje na zahtjev žrtve u slučaju incesta, silovanja, težeg seksualnog kaznenog djela).

233 Čl. 9 Preporuke br. R (87) 21; čl. 11. Dodatka Preporuci (2006.) 8. U okviru Statement on Social Rights for Victims dostupnoj na http://www.

euvictimservices.org/EFVSDocs/service_standard_rights.pdf mogu se naći korisne informacije o ovome. 234 Id.; čl. VIII. St. 3. Vodiča o zaštiti žrtava terorističkih čina. 235 Čl. 11. st. 2. Konvencija VE protiv trgovine ljudskim bićima. 236 Čl. 8. st. 2. Okvirne odluke o položaju žrtve u kaznenom postupku. 237 Čl. 11. st. 3. Konvencija VE protiv trgovine ljudskim bićima; čl. VIII. St. 2. Vodič o zaštiti žrtava terorističkih čina. 238 U slučaju Tadić određeno je da je dozvoljeno izvesti svjedočenje putem video veze ukoliko je svjedočenje određenog svjedoka toliko važno da bi bilo nepravično nastaviti suđenje bez njezinog ili njegovog svjedočenja i ukoliko svjedok nije u mogućnosti doći u Hague. (Tadić, 25. lipnja 1996.; 11. listopada 1996.; 16. listopada 1996.; 17. listopada 1996.). Svjedočenje putem video veze dozvoljeno je i u slučaju Čelebići (28. svibnja 1997.) te Dokmanović (11. ožujka 1998.; 22. svibnja 1998.). U slučaju Čelebići sud je i zanijekao tužitelju pravo na svjedočenje putem video veze ističući da ne postoje posebne okolnosti koje bi opravdavale takvo svjedočenje. (11. studenog 1997.). 239 Pravilo 75 (B) ICTY Pravila. 240 Tužitelj protiv Blaškića, Decision of Trial Chamber I on the Requests of the Prosecutor of 12 and 14 1997 in respect of the Protection of Witnesses, 6

June 1997, dostupan na www.un.org/icty/cases/indictindex-e.htm.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Mnogi pravni sustavi ograničavaju davanje informacija o žrtvama. U nekim sustavima istražni postupak karakterizira načelo tajnosti te se žrtvu sve do glavne rasprave štiti od javnosti (Belgija, Francuska, Portugal). U Portugalu primjerice se u tijeku istrage ne može objaviti identitet žrtve seksualnih delikata ili delikata protiv časti i ugleda ukoliko su žrtve mlađe od 16 godina. U Švicarskoj identitet žrtve silovanja može se otkriti samo ako je ona na to dala pristanak ili je to u interesu samog kaznenog postupka. Ukoliko se oda identitet žrtve izvan ova dva dopuštena slučaja radi se o kaznenom djelu povrede profesionalne tajne. U Engleskoj i Walesu ne smije se otkriti identitet žrtve silovanja i seksualnog napada. U nekim sustavima ne traži se od žrtve da kaže adresu na glavnoj raspravi. Pravni sustavi na vrlo različite načine reguliraju zaštitu privatnosti žrtava u okviru medijskog izvještavanja. Neki to prepuštaju samoregulaciji medijske industrije. Tako primjerice sami mediji donose svoje kodekse ponašanja u kojima zabranjuju objavljivanje imena žrtve bez njenog pristanka ili pak zabranjuju fotografiranje na glavnoj raspravi (Island, Norveška, Švedska). U nekim sustavima sam sud može u konkretnom slučaju odrediti granice izvještavanja medijima (Belgija, Cipar, Danska, Malta, Nizozemska, Portugal). Ovlasti suda vrlo su različite u tim sustavima. Dok u Cipru primjerice sud može zabraniti objavljivanje imena osoba uključenih u slučaj, isključiti medije s cijele ili djela glavne rasprave, na Malti sud može odrediti granice objavljivanja medijima samo u onim postupcima iz kojih je isključena javnost. Mnogi sustavi pružaju posebnu zaštitu određenim kategorijama žrtava. Tako je u nekima neovlašteno objavljivanje imena žrtve silovanja proglašeno kaznenim djelom (Belgija, Danska, Engleska i Wales, Island, Irska, Škotska) kažnjivo novčanom kaznom, a u Turskoj je predviđena i kazna zatvora. Irska je išla toliko daleko da je proglasila kaznenim djelom objavljivanje podatak o žrtvama silovanja čak i ako postoji njihov pristanak, ali ukoliko nema posebnog pristanka suda. U Belgiji je objavljivanje podataka o žrtvama seksualnih kaznenih djela moguće samo ako je to u interesu istrage, a i onda samo uz dopuštenje istražnog suca. Televizijska snimanja u sudnici su zabranjena u Austriji, Cipru i Francuskoj. U većini drugih sustava prepušteno je sučevoj diskrecionoj odluci hoće li u konkretnom slučaju dopustiti snimanje. U Nizozemskoj je snimanje moguće, ali na način da nije moguće prepoznati žrtvu i okrivljenika, u Portugalu je zabranjeno snimati lice i govor žrtve. Fotografiranje i snimanje zvuka je zabranjeno u Austriji, Engleskoj i Walesu, Cipru, Danskoj, Francuskoj, Portugalu i Škotskoj. Nedostatak je svih ovih odredaba što je moguće snimanje izvan sudnice. Iznimka je npr. Francuska gdje je zabranjeno snimanje žrtve u njenoj kući ili okolici kuće. Kao što vidimo pristup ograničenju medija u izvještavanju o žrtvama i njihovom snimanju je vrlo različit.241

4.5.4. Zaštita privatnosti žrtava/svjedoka u pravu RH Ako to zahtijevaju probitci kaznenog postupka, čuvanja tajne, javnog reda ili razlozi morala, istražni sudac ili službena osoba redarstvenih službi kojoj je povjereno poduzimanje pojedine istražne radnje naložit će osobama koje ispituju ili koje su nazočne istražnim radnjama ili razgledaju spise istrage da čuvaju kao tajnu određene činjenice ili podatke koje su tom prilikom saznale i upozoriti ih da je odavanje tajne kazneno djelo. Taj će nalog unijeti u zapisnik o istražnoj radnji, odnosno zabilježit će na spisima koji se razgledaju, uz potpis osobe koja je upozorena (čl. 220. ZKPa). Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavne rasprave vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka, ali uvijek nakon njihova ispitivanja, isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili njezin dio ako je to potrebno radi (čl. 310. t. 3-5. ZKP-a): zaštite osobnog ili obiteljskog života okrivljenika, oštećenika ili drugog sudionika u postupku. U sudnici se ne smiju obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja tehničkim uređajima. Iznimno, predsjednik županijskog suda može dopustiti fotografsko, a predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, televizijsko i drugo snimanje na pojedinoj glavnoj raspravi. Ako je snimanje dopušteno, vijeće na glavnoj raspravi može iz opravdanih razloga odlučiti da se pojedini dijelovi glavne rasprave ne snimaju. (čl. 316. st. 3. i 4. ZKP-a). Bez odobrenja suda ne smije se objaviti tijek kaznenog postupka u kojem se raspravljaju kaznena djela na štetu maloljetnika iz čl. 117 ZSM-a242 niti odluka donesena u tom postupku (čl. 55. st. 1. i čl. 119. ZSM-a). Objaviti se može samo onaj dio postupka, odnosno samo onaj dio odluke za koji postoji odobrenje, ali se tada ne smije navesti ime maloljetnika i ostali podaci na temelju kojih bi se moglo zaključiti o kojem je maloljetniku riječ (čl. 55. st. 2. i čl. 119. ZSM-a).

241 Prema Brienen, Hoegen, supra bilješka 58. 242 Supra bilješka 123.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

Podaci prikupljeni putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka uništavaju se protekom roka od pet godina od pravomoćnosti presude (čl. 119. st. 5. ZSM-a). Povreda tajnosti postupka predstavlja kazneno djelo kažnjivo novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 6 mjeseci (čl. 305. KZ-a). I u prekršajnom postupku može se na prijedlog okrivljenika, oštećenika, podnositelja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ili državnog odvjetnika, ili po službenoj dužnosti, rješenjem isključiti javnost za cijelu raspravu ili njezin dio, ako se vodi postupak prema maloljetniku, ako se raspravlja o odnosima u obitelji. Protiv rješenja kojim se odlučuje o isključenju javnosti dopuštena je posebna žalba, koja ne zadržava izvršenje. Glede ostalog mogu se primjenjivati odredbe ZKP-a (čl. 78. st. 2. ZP-a). Budući se ZP poziva na odredbe ZSM-a samo u postupcima koji se vode protiv maloljetnika sve odredbe o zaštiti maloljetnika kao svjedoka ili oštećenika (žrtve) koje predviđa ZSM trebao bi predvidjeti sam ZP ili bi trebao propisati supsidijarnu primjenu ZSM-a.

4.5.5. Rezultati istraživanja Relativno mali postotak ispitanika (6,2%) se bojao objavljivanja slučaja i svog imena u medijima. No čak je 18,5% ispitanika izjavilo da je osjećalo potrebu za zaštitom privatnosti (zaštitom od fotografiranja, zaštitom od medija, isključenjem javnosti s glavne rasprave i sl.), a 13,1 % ispitanika je imalo potrebu za posebnim načinom svjedočenja radi zaštite svog identiteta. Od mjera zaštite privatnosti žrtava/svjedoka suci najčešće posežu za isključenjem javnosti s glavne rasprave. Samo 8,9% sudaca koji su sudjelovali u istraživanju nije nikad primijenilo ovu mjeru. Druge mjere koje mogu služiti zaštiti privatnosti se vrlo rijetko ili gotovo nikad ne primjenjuju. Vidi sliku 24. Tako primjerice mjeru čuvanja tajne o svjedoku čak 47,3% sudaca nije nikad primijenilo, a ograničenje snimanja glavne rasprave nikad nije primijenilo čak 64,5% ispitanih sudaca. Korisnost sve ove tri mjere suci procjenjuju podjednako. Vidi sliku 25.

4.5.6. Preporuke 1) Trebalo bi postupovnim pravilima regulirati fotografska snimanja žrtava i članova njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka te objavljivanje njihovih identifikacijskih podataka u medijima. 2) Adresa žrtve nikad se ne bi smjela reći na glavnoj raspravi osim ako je relevantna za postupak.243 3) Pri ispitivanju ugrožene žrtve/svjedoka trebalo bi zabraniti strankama postavljanje pitanja koja idu na otkrivanje identiteta takvog svjedoka pogotovo što to može dovesti u opasnost sigurnost te osobe. 4) Jednom kad se osnuje služba za zaštitu žrtava i svjedoka trebat će pažljivo regulirati povjerljivost podataka i čuvanje podataka koje osobe koje su zaposlene u takvoj službi ili za nju rade saznaju u obavljanju svoje službe te kome oni te podatke i pod kojim uvjetima mogu otkriti.

243 Glede mogućnosti zaštite adrese žrtve/svjedoka vidi čl. 706-57 Code du Procedure Penale, http://admi.net/code/index-CPROCPEL.html.

Zaštita prava žrtava/svjedoka te pružanje podrške: pravni okvir, mišljenje i iskustva žrtava/svjedoka

4.6. Zaključne primjedbe

Na kraju želimo samo ukratko upozoriti na temeljne konceptualne postavke o kojima u pružanju podrške te reguliranju i primjenjivanju prava žrtava i/ili svjedoka valja posebno voditi računa. Na detaljnije zaključke glede samog istraživanja upućujemo na poglavlje 7. Kod uvođenja različitih prava žrtava u kazneni postupak treba posebnu pažnju pokloniti usklađivanju ovih prava s pravima okrivljenika i zahtjevima pravičnog suđenja – treba težiti stvaranju sustava koji će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti istodobno ostvarenje pravednosti za žrtvu i pravičnog postupka prema optuženiku (justice and fairness).244 Pravednost za žrtvu ne postiže se samo kroz kažnjavanje počinitelja, već i putem pomoći žrtvi i popravljanjem situacije u koju je žrtva kaznenim djelom dovedena. Žrtve treba tretirati kao sudionike u postupku koji imaju svoja intrinzična prava, a ne kao puki instrument u rukama pravosuđa. Stoga pružanje pomoći žrtvama ne smije ovisiti o tome je li identificiran, uhićen, suđen ili osuđen počinitelj kaznenog djela.245 Pravo na zaštitu, privatnost i dostojanstvo treba žrtvama i drugim svjedocima osigurati bez diskriminacije i to zato jer su to njihova prirodna prava, a ne zato i samo u mjeri u kojoj je to nužno da bi se osiguralo njihovo svjedočenje. Naravno povećanje povjerenja žrtava/svjedoka u funkcioniranje kaznenopravnog sustava pridonosi njihovoj boljoj suradnji s kaznenopravnim tijelima. Indikativno je da je u istraživanju samo 17,7% svjedoka smatralo da je naš kaznenopravni sustav učinkovit u pronalaženju i suđenju počiniteljima kaznenih djela, da ih je samo 10,9% odnosno 11,7% smatralo da naš kaznenopravni sustav zadovoljava u potpunosti potrebe žrtava odnosno svjedoka i da ih je samo 20,8% izjavilo da bi sa zadovoljstvom bili svjedoci u nekom drugom kaznenom postupku. Vidi sliku 23.

Slika 23. Mišljenje svjedoka o tome bi li ponovno bio/la svjedok/inja na sudu

Ni u kojem slučaju više ne bih želio ponovno svjedočiti 10,0 %

Ne, samo ako bih morao 31,5 %

Da, sa zadovoljstvom 20,8 %

Da, ali nerado 37,7 %

Žrtvi/svjedocima nije dovoljno dati procesna prava na papiru, već se moraju osigurati i svi drugi potrebni uvjeti koji će omogućiti ostvarenje njihovih prava u stvarnosti. Država mora sama osnovati ili potaknuti osnivanje državnih, privatnih ili nevladinih organizacija za pružanje podrške žrtvama/svjedocima kaznenih djela. Određene kategorije žrtava (žrtve ratnih zločina ili pak terorizma, žene žrtve nasilja, djeca) su specifične te im je stoga potrebno jamčiti i neka posebna prava različita od onih koja se jamče žrtvama običnih kaznenih djela.246 Napokon država, time više što je ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja mora organizirati sustav kompenzacije žrtava zločina nasilja.247

244 Pravednost kaznenog postupka (justice) smatra se ostvarenom ukoliko je počinitelju izrečena kazna sukladna njegovom ili njezinom stupnju

krivnje. Kazneni postupak se smatra pravičnim (fair) ukoliko je proveden sukladno procesnim pravilima bez obzira kakav je njegov konačan rezultat. 245 Preporuka Rec (2006.) 8, čl. 2.3. 246 Čl. 2. st. 2. Okvirne odluke EU-a od 15. ožujka 2001. o položaju žrtve u kaznenom postupku, A. 247 Detaljnije vidjeti u preporukama iza svakog poglavlja.

PODRŠKA SVJEDOCIMA – ISKUSTVA I MIŠLJENJA SUDACA KOJI RADE NA KAZNENIM PREDMETIMA U ŽUPANIJSKIM SUDOVIMA

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

5. Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima Radi ocjene postojećeg stanja i potrebe drugačijeg pristupa i oživotvorenja podrške svjedocima, provedeno je istraživanje kojim su prikupljeni podaci koji tvore osnovu za procjenu situacije i ocjenu uvođenja određenih mjera i postupaka vezanih uz podršku svjedocima. Istraživanja je obuhvatilo suce i svjedoke. U odnosu na suce ispitana su iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova o podršci svjedocima248 u postupcima za teška kaznena djela koja uključuju nasilje. Istraživanjem su obuhvaćeni raspravni suci županijskih sudova koji sude u kaznenim predmetima, istražni suci te drugostupanjski kazneni suci. Prikupljeno je 117 ispunjenih anketnih upitnika, a u obradu je uključeno njih 110249 što predstavlja oko 1/3 sudaca koji u sude u kaznenoj grani suđenja u Republici Hrvatskoj i više od 65% županijskih sudaca koji rade na kaznenim predmetima. Ovaj broj anketiranih sudaca odgovarajući je uzorak. Više od 2/3 anketiranih su suci s dugim ili vrlo dugim sudačkim iskustvom. 40% anketiranih imaju sudačko iskustvo između 21 i 30 godina. To je vrlo respektabilno vrijeme kroz koje se sudac susreće s vrlo velikim brojem situacija i pravnih problema. Ovaj podatak daje težinu ostalim odgovorima koje valja promatrati i tumačiti kroz prizmu iskustva anketiranih. Navedeno je da su u anketi zastupljene sve tri grane kaznenog sudovanja. U kaznenoj grani sudovanja je uvriježeno mišljenje da je posao raspravnog suca županijskog suda vrlo složen i zahtjevan zbog raznolikosti pravnih i činjeničnih problema i situacija koje se pojavljuju. Čak 43,6% anketiranih imaju 20 i više godina radnog iskustva. Taj podatak ukazuje da je iskustvo anketiranih sudaca respektabilno. Usput valja navesti da su 62,7% anketiranih suci, a ostalo su sutkinje. Podatak je zanimljiv jer spolna struktura u sudstvu Republike Hrvatske pokazuje veći broj žena (63,49%).250 Gotovo obrnuti postotak kaznenih sudaca može ukazivati da spolna struktura kaznenih sudaca pokazuje da u toj grani sudovanja pretežito rade muškarci.

248 Podrška svjedocima je zakonom predviđeni skup postupaka koji imaju za cilj pružiti podršku i zaštitu svjedocima radi smanjivanja osjećaja fizičke

ili psihološke ugroženosti svjedoka 249 Sedam ispitanika imao je više od 20% nedogovorenih pitanja pa su isključeni iz obrade. 250 Podatak se odnosni za 2005. godinu. U Republici Hrvatskoj je te godine bilo ukupno 1912 sudaca, od kojeg broja je 1214 žena (svi sudovi; prekršajni, općinski, županijski, trgovački, Upravni sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske). Podaci Državnog zavoda za statistiku, Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2006., str. 590 – 591.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

5.1. Mišljenja, iskustva i potrebe sudaca u primjeni zakonskih mjera podrške svjedocima 90 Rezultati istraživanja o primjeni raspoloživih zakonskih mjera su sljedeći:

1. Privremeno udaljenje optuženika iz sudnice Opći je dojam da je ova mjera vrlo malo u redovnoj uporabi. Velika većina anketiranih mjeru smatraju korisnom. Rezultati pokazuju da suci, ako koriste mjeru, je poduzimaju ex offo (njih 43,4%), ali i nakon što su upozoreni da postoje okolnosti zbog kojih mjeru ocjenjuju potrebnom (34,3%). Mjeru ocjenjuje korisnom 90,7% anketiranih sudaca. Trećina anketiranih (34,6%) smatra potrebnim unaprijediti mjeru, pretežito aktivnostima u kojima su uključeni i svjedoci (posebna prostorija, informiranje svjedoka, videolink). Zanemariv broj sudaca predlaže onemogućiti optuženiku da izravno ispituje svjedoka, a što bi bilo dvojbeno rješenje s obzirom na prava obrane.

2. Obavijest pravosudnoj policiji o potrebi zaštite Posebno rijetka mjera - svega 7,3% anketiranih je primjenjuju rijetko dok je ostali primjenjuju vrlo rijetko, gotovo nikad ili je ne primjenjuju; samo 1,8% anketiranih je primjenjuju često. Velika većina mjeru smatra korisnom (92,7%), a najčešće je poduzimaju po službenoj dužnosti (39,2%) ili kad su na to upozoreni (26,5%). Trećina anketiranih (32,1%) smatra potrebnim unaprijediti mjeru i to najviše povećanjem broja pravosudnih policajaca.

3. Obveza čuvanja tajne o svjedoku Još jedna rijetko korištena mjera, iako češća nego prethodna (71,8% sudaca ovu mjeru nisu koristili nikad ili gotovo nikad, a 15,5% sudaca mjeru koriste vrlo rijetko). 90,9% anketiranih mjeru smatraju korisnom. Gotovo trećina sudaca (30,9%) koriste je ex offo, a 29,9% nakon što su upozoreni na postojanje okolnosti koje opravdavaju njenu primjenu. Svega četvrtina sudaca (24,5%) smatra potrebnim unaprijediti mjeru.

4. Isključenje javnosti iz glavne rasprave U odnosu na ostale mjere, isključenje javnosti je razmjerno često u uporabi. Petina anketiranih (20,0%) mjeru koriste često ili vrlo često, a 52,4% rijetko. 92,6% anketiranih mjeru smatraju korisnom, donekle korisnom ili vrlo korisnom, a 7,5% anketiranih mjeru smatraju nekorisnom. Više o polovine (55,9%) anketiranih mjeru koristi po službenoj dužnosti, a više od trećine (34,4%) nakon što su upozoreni na postojanje okolnosti koje ukazuju na potrebu primjene mjere (isključenje javnosti često se događa na prijedlog stranaka u kaznenom postupku). Velika većina anketiranih (83,0%) ne nalazi potrebnim unaprijediti korištenje ove mjere, što ukazuje da je zakonsko rješenje dobro postavljeno i prihvaćeno u praksi.

5. Ograničeno snimanje glavne rasprave Rijetko korištena mjera; tri četvrtine anketiranih (77,6%) mjeru nisu koristili nikad ili gotovo nikad. Velika većina anketiranih mjeru smatraju vrlo korisnom, korisnom i donekle korisnom (njih 85,6%). Ta procjena očito je utemeljena na iskustveno-teorijskoj ocjeni jer većina anketiranih mjeru ne koristi. Velika većina anketiranih (84,3%) ne smatra potrebnim unaprijediti korištenje ove mjere.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

6. Mjere za održavanja reda u sudnici Više od četvrtine anketiranih sudaca (26,9%) ovu mjeru ne koriste gotovo nikad, 27,8% vrlo rijetko, a nešto više od jedne petine (21,3%) nikad ne koristi ovu mjeru. Očito je da mjera u tim situacijama nije potrebna. Gotovo svi anketirani suci (99%) ovu mjeru smatraju korisnom (samo jedna anketirana osoba je mjeru ocijenila „gotovo nekorisnom“). Mjera se najčešće koristi po službenoj dužnosti (58,3%), a 27,1% je koriste nakon što su upozoreni na njeno korištenje. 82,0% sudaca smatra da nije potrebno unaprijediti ovu mjeru, a valja ukazati da su anketirani suci predložili uvođenje kazne zatvora za nepoštivanje suda i da pravosudni policajac bude prisutan u sudnici.

7. Ispitivanje svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka Mjera je razmjerno rijetko u uporabi, ali je većina anketiranih sudaca ocjenjuju korisnom (svega 3,7% anketiranih je smatraju gotovo nekorisnom). 42,7% sudaca nikada nije primijenila mjeru, a četvrtina (24,5%) smatra da ju je potrebno unaprijediti (osiguranjem kvalitetnih uvjeta i jednostavnijom procedurom).

8. Zabrana približavanja i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom/ svjedokom Mjera je razmjerno rijetko u uporabi, ali je većina anketiranih sudaca ocjenjuju korisnom (svega oko 9,3% anketiranih je smatraju nekorisnom). Najviše sudaca koristi ovu mjeru nakon što su upozoreni na postojanje okolnosti koje opravdavaju njenu primjenu (oko 34,7% anketiranih). Čak 16,3% sudaca smatra da ne postoje mogućnosti provjere provođenja mjere, a gotovo trećina (28,3%) smatra da je potrebno unaprjeđenje korištenja mjere (boljom kontrolom provođenja).

9. Određen pritvor zbog koluzije Najčešća mjera. Polovina anketiranih (50,5%) je koriste često, a 10,3% vrlo često. Svega 4,6% anketiranih ocjenjuju mjeru gotovo nekorisnom. Gotovo 57,7% anketiranih mjeru koriste po prijedlogu, a nešto više od jedne trećine (36,1%) po službenoj dužnosti. 87,3% anketiranih smatraju da nije potrebno unaprjeđenje korištenja mjere.

10. Posebni načini ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku Više od polovine anketiranih (55,6%) nisu nikada koristili ovu mjeru, a trećina (33,4%) su mjeru koristili vrlo rijetko ili gotovo nikad (još jedna mjera koja je rijetko u uporabi). Svega 4,9% anketiranih mjeru smatraju nekorisnom, a 20,6% smatra da je potrebno unaprjeđenje mjere.

Slika prosječne učestalosti mjera pokazuje da se najčešće koristi određivanje pritvora zbog koluzije i isključenje javnosti s glavne rasprave. Najrjeđe se koriste posebni načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku i ograničenja snimanja glavne rasprave (u praksi se snimanje glavne rasprave i inače rijetko koristi). Ostale mjere koriste se razmjerno rijetko.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

6 5,5 5 4,5 4

3,5 3 2,5 2 1,5 1 0,5 0

Slika 24. Prosječna učestalost korištenja zakonskih mjera za podršku svjedocima 251

Anketirani ocjenjuju najkorisnijim određivanje pritvora zbog koluzije i ispitivanje svjedoka pomoću videolinka. Najmanje korisna je mjera ograničenja snimanja glavne rasprave (ali valja ponoviti da je u praksi snimanje glavne rasprave i inače rijetko).

Slika 25. Prosječna ocjena korisnosti zakonskih mjera za podršku svjedocima 252

5 4,5 4 3,5 3 2,5 2 1,5 1 0,5 0 1

251 Legenda:

os x - mjere: 1. Privremeno udaljenje optuženika iz sudnice 2. Obavijest pravosudnoj policiji o potrebi zaštite 3. Obveza čuvanja tajne o svjedoku 4. Isključenje javnosti iz glavne rasprave 5. Ograničena snimanja glavne rasprave 6. Mjere za održavanja reda u sudnici 7. Ispitivanje svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka 8. Zabrana približavanja i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom/svjedokom 9. Određen pritvor zbog koluzije 10. Posebni načini ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku os y - čestina korištenja mjera (1-’’nikad’’; 6-’’vrlo često’’) 252 Legenda:

os x – mjere 1. Privremeno udaljenje optuženika iz sudnice 2. Obavijest pravosudnoj policiji o potrebi zaštite 3. Obveza čuvanja tajne o svjedoku 4. Isključenje javnosti iz glavne rasprave 5. Ograničena snimanja glavne rasprave 6. Mjere za održavanja reda u sudnici 7. Ispitivanje svjedoka putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka 8. Zabrana približavanja i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom/svjedokom 9. Određen pritvor zbog koluzije 10. Posebni načini ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku os y - korisnost mjera ( 1- ‘’potpuno nekorisno’’; 5 - ‘’vrlo korisno’’ )

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

6 5

4 3 2 1 0 1

Istražni sudac

Slika 26. Razlika s obzirom na funkciju suca za pitanje o učestalosti korištenja zakonskih mjera za podršku svjedocima

Raspravni sudac Drugostupanjski sudac Suci koji su ujedno istražni i raspravni/istražni i drugostupanjski/ sve tri funkcije Suci koji su ujedno raspravni i drugostupanjski * Za legendu vidi fusnotu 251.

Slika 27. Mišljenje svjedoka o tome jesu li pitanja koja su im postavljena na sudu bila nužna za potrebe kaznenog postupka

3 2

1 0 1

Istražni sudac Raspravni sudac Drugostupanjski sudac Suci koji su ujedno istražni i raspravni/istražni i drugostupanjski/ sve tri funkcije Suci koji su ujedno raspravni i drugostupanjski * Za legendu vidi fusnotu 252.

Ne postoji statistički značajna razlika u čestini korištenja navedenih mjera ni s obzirom na veličinu suda niti s obzirom na spol anketiranih. Nađena je statistički značajna razlika s obzirom na funkciju sudaca samo za mjere "pritvor zbog koluzije" i "isključenje javnosti iz glavne rasprave" Mjeru pritvora zbog koluzije raspravni suci statistički značajno rjeđe koriste od istražnih i drugostupanjskih sudaca, a mjeru "isključenje javnosti iz glavne rasprave" - istražni suci statistički značajno rjeđe koriste od raspravnih sudaca. Mjeru pritvora zbog koluzije, više koriste istražni suci jer prema sudskoj praksi koluzioni razlozi (utjecaj na svjedoke tijekom istrage) po prirodi stvari mogu postojati jedino tijekom istrage, a ne više nakon podizanja optužnice. Vrlo iznimno koluzioni razlozi mogu postojati tijekom glavne rasprave. U praksi pritvor se češće određuje u istrazi, a ne na glavnoj raspravi. Egzistentnost pritvora po službenoj dužnosti ispituje izvanraspravno vijeće nakon podizanja optužnice.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

Što se tiče mjere "isključenja javnosti iz glavne rasprave", istražni suci uopće nemaju glavnu raspravu i očito je da se tu zapravo radi o tome da se istražne radnje (ispitivanje svjedoka) obavlja bez javnosti i inače u praksi.

Ne postoji statistički značajna razlika u procjeni korisnosti navedenih mjera niti s obzirom na spol. S obzirom na funkcije sudaca postoji statistički značajna razlika s obzirom na funkciju sudaca kod procjene korisnosti mjere "obavijest pravosudnoj policiji" i održavanje reda u sudnici. Raspravni suci procjenjuju statistički značajno nižom korisnost mjere "obavijest pravosudnoj policiji" spram drugostupanjskih sudaca; Mjeru "održanje reda u sudnici" - raspravni suci procjenjuju statistički značajno nižom korisnost spram drugostupanjskih sudaca. S obzirom na veličinu suda, utvrđena je statistički značajna razlika za procjenu korisnosti samo za mjeru održavanje reda u sudnici koju suci u manjim sudovima procjenjuju kao mjeru manje korisnom nego suci u većim sudovima.

5.2. Potrebe sudaca za dodatnim informiranjem i usavršavanjem u području podrške svjedocima Gotovo dvije trećine sudaca (72%) smatra da je potrebno sustavno raspraviti o primjeni mjera podrške svjedocima. Ne postoji statistički značajna razlike u iskazivanju potrebe za stručnim informacijama o primjeni mjera podrške (zaštite) s obzirom na veličinu suda u kojem sudac, niti s obzirom na funkciju koju sudac sada obavlja. No, podatak o gotovo dvotrećinskoj potrebi za sustavnim raspravljanjem o mjerama podrške (zaštite) nedvojbeno ukazuje na potrebu stručnog usavršavanja na ovom području. Ne, nema potrebe za dodatnim pojašnjenjima oko primjene propisa. 23,4 %

Slika 28. Potreba sudaca za stručnim informacija o primjeni zakonskih mjera podrške

Da, postoji potreba da se razjasni primjena nekih mjera. 4,7 %

Slika 29. Je li vam dostupno dovoljno stručnih informacija koje vam pomažu kod primjene propisa o navedenim mjerama podrške(zaštite)

Da, potrebno je sustavno raspraviti o primjeni mjera podrške 72,0 %

100 % 90 % 80 % 70 % 60 %

57,1%

64,4%

54,8%

58,7%

91,3%

73,8%

Da Ne

50 % 40 % 30 % 20 % 10 %

42,9%

35,6%

45,2%

41,3%

26,2% 8,7%

0% 1

Legenda: 1. Postoji li dovoljno stručnih informacija koje vam pomažu kod tumačenja primjene propisa o navedenim mjerama podrške? 2. Postoje li jasne upute/odrednice kako primijeniti propise o navedenim mjerama podrške? 3. Postoji li dostupna stručna literatura o navedenim mjerama podrške? 4. Postoji li dostupna sudska praksa o primjeni mjera podrške? 5. Postoji li dovoljno programa stručnog usavršavanja o primjeni navedenih mjera podrške? 6. Raspravlja li se na sjednicama sudskih odjela dovoljno o pitanju primjene mjera podrške?

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

O načinima smanjenja osjećaja psihološke ugroženosti svjedoka svega 14,5% sudaca dovoljno je informirano, a gotovo jedna trećina uopće nije informirana. Ostali su djelomično informirani. Ovi podaci su jasan pokazatelj za najmanje dvije stvari. Prvo, potreba stručnog usavršavanja u tom području i drugo, za postojanje službe koja bi na psihološku ugroženost svjedoka djelovala prije ispitivanja svjedoka u sudnici. Ne postoji statistički značajna razlike u informiranosti o načinima smanjenja psihološke ugroženosti svjedoka s obzirom na veličinu suda.

95 Slika 30. Koliko su suci informirani o načinima smanjenja osjećaja psihološke ugroženosti svjedoka

Dovoljno 14,5 %

Djelomično 54,5 %

Nisam informiran 30,9 %

Dvije trećine anketiranih smatra nužnim postojanje stručnog usavršavanja o zaštiti prava svjedoka i žrtava. Ovaj podatak potvrda je dojma koji se provlači kroz odgovore na mnoga prethodna pitanja. Suci različite dobi statistički značajno se ne razlikuju po tome smatraju li bi li trebalo organizirati tečajeve u okviru stalnog usavršavanja za suce o zaštiti prava svjedoka i žrtava.

Slika 31. Mišljenje sudaca o potrebi organiziranja programa usavršavanja za suce o zaštiti prava svjedoka i žrtava

Ne 23,9 %

Da 76,1 %

Razlozi koje su suci naveli zbog čega bi trebalo organizirati usavršavanje za suce o zaštiti prava i svjedoka: -

Jer je zaštita svjedoka relativno novo područje o kojem nam treba više znanja (22)

Radi boljeg i kvalitetnijeg suđenja i bolje zaštite svjedoka (24)

Radi jedinstvene primjene propisa i boljeg snalaženja u njima (19)

Razlozi koje su suci naveli zbog čega ne bi trebalo organizirati usavršavanje o zaštiti prava i svjedoka: -

Dosta se zna o tome

Jer je to dovoljno u okviru stalnog usavršavanja

Jer su mogućnosti predviđene ZKP-om

Ta problematika nije tako učestala

Bitno je osigurati tehničke uvjete

To trebaju osigurati posebne službe i nevladine organizacije

Za to postoji organizirana služba ministarstva pravosuđa

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

5.3. Mišljenja i iskustva sudaca o psihološkoj ugroženosti svjedoka

Na pitanje jesu li primijetili psihološku ugroženost svjedoka, 81,8% sudaca odgovorilo je potvrdno. To je vrlo zanimljivo ako se ima na umu opći dojam nekorištenja postojećih mjera podrške svjedocima. Pri tome nema statističke značajne razlike između sudaca s većih i sudaca s manjih sudova, a nema niti statistički značajne razlike s obzirom na spol i godine obavljanja sudačke dužnosti. Ne 18,2 %

Slika 32. Koliko je sudaca odgovorilo da je primijetilo psihološku ugroženost svjedoka prije, za vrijeme i nakon svjedočenja

Da 81,8 %

Od 88 sudaca koji su odgovorili na ovo pitanje, 88,6% anketiranih smatra da su psihološku ugroženost sami uočili. Više od 1/3 sudaca je navelo da upozorenje prime i od samog svjedoka ili njemu/njoj bliske osobe. 48,9% sudaca je zaokružilo samo odgovor da sami primijete psihološku ugroženost. Podatak pokazuje da je svjedocima očito potrebna psihološka podrška. Slika 33. Na koji način su suci najčešće primijetili psihološku ugroženost svjedoka

100 % 90 %

88,6%

80 % 70 % 60 % 50 %

37,5%

40 % 30 %

20,5%

20 %

13,6%

12,5%

Upozoren sam od odvjetnika prije ispitivanja

Upozoren sam od državnog odvjetnika

Na temelju zapisnika istražnog suca

10 % 0% Sam sam primjetio

Upozoren sam od svjedoka ili njemu bliske osobe

Upozoren sam od punomoćnika oštećenika

Psihološku ugroženost suci su najčešće primijetili za vrijeme ispitivanja svjedoka (81,8%). To upućuje na zaključak da svjedoci nisu imali prilike prije izreći svoju bojazan nekog drugom. Moguća ranija reakcija odgovarajuće službe sigurno bi smanjila takav osjećaj svjedoka za vrijeme ispitivanja. Slika 34. Kad su suci najčešće upozoreni ili su sami primijetili psihološku ugroženost svjedoka

Nakon ispitivanja 0,0 %

Prije ispitivanja 18,2 %

Za vrijeme ispitivanja 81,8 %

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

Rezultati pokazuju da suci najčešće razgovorom pokušavaju riješiti psihološku ugroženost svjedoka (razgovorom, objašnjenjem, motiviranjem).253 Ako nastoje mjerama riješiti taj problem, suci najčešće posežu za privremenim udaljenjem optuženika iz sudnice (36,0%), potom isključuju javnost (21,3%) te koriste mjere za održavanje reda u sudnici (10,1%). Ostale mjere suci neposredno koriste rijetko, a zanimljivo je da niti jedan od anketiranih nije odgovorio da nije reagirao.

100 % 90 % 80 % 70 % 60 %

59,6% 40,4% 24,7%

30 % 20 % 10 % 0%

15,7% 12,4%

7,9%

3,4%

2,2%

0,0%

Legenda: 1. U sudnici sam objasnio svjedoku da se nema čega bojati 2. Svjedoku sam objasnio da je svima jasno da je svjedočenje teret i da je ponovno proživljavanje događaja negativno iskustvo, ali da nam treba pomoći oko utvrđivanja važnih okolnosti 3. Primijenio sam neke od mjera koje predviđa zakon: 3.1. Zakonska mjera privremeno udaljenje optuženika, 3.2. Zakonska mjera isključenje javnosti, 3.3. Zakonska mjera održavanje reda u sudnici, 3.4. čl. 338 ZKP -a – 1, 3.5. čl 293 ZKP-a - 1, 3.6. ispitivanje putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka – 1, 3.7. opomena optuženiku – 1, 3.8. određivanje pritvora – 1. 4. Motiviranjem svjedoka tako da sam istakao važnost njihovog svjedočenja 5. Potražio sam pomoć stručne osobe na sudu koja je sa svjedokom razgovarala prije svjedočenja 6. Sa svjedokom sam razgovarao izvan sudnice i objasnio mu koja je uloga svjedoka i koji je postupak prije ispitivanja 7. Potražio sam pomoć stručnih osoba/ organizacija izvan suda koje su pružile pomoć svjedoku 8. Nešto drugo: odlaganje rasprave (navedeno uz odgovor na točku 5 i 8 u upitniku) (1); pokušala sam načinom ispitivanja ‘’osloboditi’’ svjedoka napetosti (1); promijenio sam raspored sjedenja (1) 9. Netko drugi je razgovarao sa svjedokom izvan sudnice i objasnio mu koja je uloga svjedoka i koji je postupak prije ispitivanja,odnosno netko drugi je u sudnici svjedoku objasnio da se nema čega bojati (psiholog, psihijatar -1 služba za zaštitu zaštićenih svjedoka -1) 10. Nisam reagirao

40 %

36,0 %

35 % 30 % 25 %

21,3 %

20 % 15 % 10,1 %

10 % 5%

1,1 %

3.4

3.5

3.6

3.7

3.8

0% 3.1

97 Slika 35. Na koji način suci obično reagiraju kad primijete psihološku ugroženost svjedoka

78,7%

50 % 40 %

3.2

3.3

253 77% sudaca svjedoku je objasnilo da se nema čega bojati, a 60% sudaca je svjedoku objasnilo da je jasno da je svjedočenje teret i da je ponovno

proživljavanje događaja negativno iskustvo, ali da treba pomoći oko utvrđivanja važnih okolnosti.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

5.4. Mišljenja, potrebe i iskustva sudaca o organizacijama i službama za podršku svjedocima 98 Slika 36. Koliko sudaca ima dovoljno informacija o organizacijama i stručnim osobama s područja nadležnosti njihovih sudova kojima se mogu obratiti za pomoć kod pružanja podrške svjedocima

68,2% sudaca nema dovoljno informacija o organizacijama i stručnim osobama s područja nadležnosti konkretnog suda kojima se mogu obratiti za pomoć kod pružanja podrške svjedocima. Takve informacije nisu važne 2,7 %

Da 29,1 % Nemam takve informacije iako su važne 68,2 %

Iznad 80% anketiranih sudaca smatra da je potrebna priprema svjedoka, naravno bez ulaženja u sadržaj svjedočenja. Ovaj podatak gotovo u potpunosti odgovara podatku od 82,4% sudaca koji su prilikom ispitivanja primijetili psihološku ugroženost svjedoka. Oba podatka potvrđuju postojanje psihološke ugroženosti kod svjedoka, a u kombinaciji s drugim podacima, jasno ukazuju na potrebu drugačijeg tretmana svjedoka kojima treba podrška prije samoga svjedočenja na sudu.

Slika 37. Smatraju li suci da je potrebno pripremiti svjedoka za svjedočenje, a bez ulaženja u sadržaj iskaza

To bi bilo korisno samo za svjedoke kojima treba podrška 40,9 %

Da, to bi bilo korisno za svakog svjedoka 40,9 %

Uglavnom ne, to se javlja rijetko pa takva podrška nije potrebna 14,5 %

Ne, jer takvih situacija nema 3,6 %

Gotovo tri četvrtine sudaca (70%) smatra da podršku svjedocima mora pružati posebna služba na sudu. Osim ostalih prednosti takve službe (koje će kasnije biti naznačene), ista bi uvelike olakšala ispitivanje svjedoka i s leđa sudaca skinula teret za čije nošenje suci nisu niti osposobljeni (pružanje psihološke podrške).

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

Posebna stručna služba na sudu (pravnik/defektolog/psiholog/socijalni radnik)

70,0 %

26,4 %

Sam sudac koji vodi ispitivanje

19,1 %

Nevladine organizacije Služba u Ministarstvu pravosuđa koja bi po potrebi poslala stručnu osobu na sud

11,8 %

Stranka koja predlaže ispitivanje svjedoka sa ili bez nadgledanja od strane posebne stručne službe suda ili Ministarstva pravosuđa

5,5 %

2,7 %

Takva vrsta podrške nije potrebna

Netko drugi

0,0 %

10 %

20 %

30 %

40 %

50 %

60 %

70 %

80 %

90 % 100 %

Slika 38. Mišljenje sudaca o tome tko bi trebao pružati podršku svjedocima

Većina sudaca prepoznaje pozitivne osjećaje kod svjedoka. Svega 10,2% anketiranih osjećaje prepoznaje rijetko (jer je postupak zahtijevan), a manje od 5% sudaca smatra da je samo važno da svjedok ispuni svoju dužnost. Zahtijevnost postupka bi mogla biti olakšana stručnim usavršavanjem, ali i postojanjem posebne službe na sudu za podršku svjedocima. Nadalje, 12,7% sudaca smatra da ne postoji potreba zahvaliti svjedoku na svjedočenju jer je to dužnost svjedoka. Izostanak empatije možda je posljedica nepostojanja stručnog usavršavanja o važnosti odnosa suca i osoba koje se pojavljuju u sudnici (poglavito svjedoka). No, velika većina sudaca (61,8%) često zahvali svjedoku jer je važno da svjedok ima osjećaj da je pomogao. Više od polovine sudaca (58,3%) smatra da je potrebno unaprijediti podršku i zaštitu svjedoka, a najviše njih smatra da je stručna (psihološka) pomoć i priprema najbolja za unaprjeđenje. Ne postoji statistički značajna razlika između sudaca koji obavljaju različitu funkciju po tome smatraju li da je potrebno unaprijediti podršku i zaštitu svjedocima.

Slika 39. Koliko sudaca smatra da je potrebno unaprijediti podršku i zaštitu svjedocima

100 %

Ne 41,7 %

90 % 80 % 70 %

Da 58,3 %

60 %

55 i više

50 %

45g - 54g

40 %

35g - 44g

30 % 20 % 10 % 0%

Suci različite dobi se statistički značajno razlikuju po tome smatraju li da je potrebno unaprijediti podršku i zaštitu svjedocima. Mlađi suci (35g. - 44g.) češće smatraju da je to unaprjeđenje potrebno, dok stariji (55 i više godina) češće smatraju da ono nije potrebno. Ovo je možda zbog manjeg iskustva kod mlađih sudaca, ali treba promotriti srednju skupinu jer suci između 45 i 54 godine sigurno nisu neiskusni suci. U toj skupini više od 50% anketiranih smatra da je potrebno unaprjeđenje podrške i zaštite svjedoka. Zato je ovaj podatak možda više izraz konzervativizma koji inače postoji u sudačkim redovima, a koji je često i dobrodošao. Za bolju podršku svjedocima 81,3% anketiranih smatra da bi sud trebao imati posebnu čekaonicu za svjedoke, a 68,2% ih smatra da je potrebna posebna služba koja će svjedocima pružati podršku. 61,7% sudaca smatra da sud treba imati tehničke uređaje za ispitivanje svjedoka prijenosom slike i zvuka (tzv. videolink), a svega 28,0% smatra da bi sudnice trebalo posebno urediti radi unaprjeđenja podrške svjedocima.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

100 % 90 %

81,3%

80 %

100

68,2%

70 %

61,7%

60 % 50 % 40 %

28,0%

30 % 20 % 10 %

1,9%

Slika 40. Mišljenje sudaca o tome što bi svaki sud trebao imati za bolju podršku svjedocima

Posebnu čekaonicu za svjedoke

Posebnu službu/osobu za pomoć svjedocima

Tehničke uređaje za ispitivanje svjedoka prijenosom slike i zvuka

Posebno uređenje sudnice

Nešto drugo

*Nešto drugo: po potrebi odvojene prostorije za pojedine grupe svjedoka čiji interesi zbog emotivne angažiranosti mogu biti u sukobu

Zanimljivo je da čak 5,5% anketiranih smatra da bi svjedok trebao imati veto na određene odluke državnog odvjetnika. Načelno, ovako velik postotak iznenađuje s obzirom na pravnu povijest i kulturu, a i trenutnu regulativu. Isto vrijedi i za podatak da bi žrtva trebala imati pravo podnijeti žalbu zbog svih pravnih osnova (čak 16,4%). Više od 60% anketiranih smatra da svaki oštećenik treba imati pravo na besplatnu pravnu pomoć (ako ne može sam snositi troškove).254 Najveći broj anketiranih smatra da oštećenici trebaju imati pravo na psihičku i emocionalnu podršku i pomoć (82,7%).

5.3. Zaključak Rezultati istraživanja pokazuju da su potrebna poboljšanja sustava podrške svjedocima. To se ne odnosi toliko na zakonsku regulativu zaštite svjedoka, koliko na postupanje prema svjedocima od samog trenutka događaja (kaznenog djela) pa do okončanja kaznenog postupka. Osnovni zaključak istraživanja je da postojeći sustav ne pruža dovoljnu podršku svjedocima koji su žrtve ili očevici teških kaznenih djela, poglavito onih koja uključuju nasilje. Suci vrlo često uočavaju psihološku ugroženost svjedoka i to pokušavaju riješiti postojećim institucionalnim okvirom, a i samom podrškom tijekom ispitivanja. No, rezultati, osobito rezultati istraživanja svjedoka, pokazuju da to nije dovoljno. Svjedoci govore o potrebi postojanja podrške, a istovremeno imaju osjećaj da te podrške nema. Iako se suci trude riješiti psihološku ugroženost svjedoka, nedostatak usavršavanja na tom području i odgovori svjedoka pokazuju da je potrebna institucionalna služba. Zato bi valjalo pri svakom ili svakom većem sudu (svakako svakom županijskom sudu) osnovati, organizirati i osposobiti jedinicu, odjel ili odsjek za pružanje pomoći svjedocima. Ta jedinica bi pružala svu potrebnu pomoć koja je potrebna kao podrška svjedocima kojima nije potrebna zaštita po Zakonu o zaštiti svjedoka. Sudski savjetnik, psiholog i administrativni radnik bili bi dovoljna osnova za početak rada takve jedinice koja bi se po potrebi mogla i proširiti. Za sud bi to značilo potrebu zapošljavanja jedne osobe (psihologa). Sudski savjetnik i administrativni radnik na sudu već postoje. No, ta podrška svjedocima nije važna samo radi svjedoka, već i radi sudova koji, zbog svoje pozicije i uloge u društvu, moraju svjedocima pružiti sigurnost, ali i osjećaj sigurnosti te doprinosa sudskom postupku kao važnom čimbeniku primjene prava i ostvarenja pravne države. Učinkovito i primjereno djelovanje neovisne i nepristrane sudbene vlasti jedan je od glavnih ciljeva ustavne demokracije i doprinosi postizanju reda, sigurnosti, slobode i općeg dobra. Taj cilj može djelotvorno biti ostvaren samo uz pomoć onog sudskog sustava koji svjedocima jamči njihova prava i dajem im sigurnost, osjećaj sigurnosti i važnosti u izvršavanju njihove građanske dužnosti. Ovo osobito ako imamo na umu da u suvremenom kaznenom postupku, usprkos velikom napretku tehnologije koja pomaže u otkrivanju i dokazivanju najtežih kaznenih djela, svjedok i dalje ostaje gotovo najvažnije dokazno sredstvo bez kojeg je vrlo često gotovo nezamislivo dokazivanje teških kaznenih djela

254 Pitanje realne mogućnosti ostvarenja ovakvog rješenja temeljito je dvojbeno jer bi to uvelike poskupilo ionako skup sudski postupak.

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

Daljnji zaključak istraživanja je da na području zaštite i podrške svjedocima nedostaje stalno stručno usavršavanje. Suci nisu upoznati ne samo s tehnikama pružanja podrške, nego i s postojećim institucijama koje bi takvu podršku mogle pružati. Uz postojeću opterećenost svakodnevnim poslom i potrebu poznavanja tehnika i vještina pružanja psihološke podrške svjedocima, suci niti ne bi mogli sami na odgovarajući način pružati takvu podršku. To bi jednostavno umanjilo njihove kapacitete za rad u kaznenim predmetima, a vrlo vjerojatno dovelo i do nepotrebnog odugovlačenja postupka. Zato se postojanje posebne službe na sudu jednostavno nameće kao jedina mogućnosti ostvarenja potrebe podrške svjedocima. Rezultati istraživanja mogu biti svedeni na sljedeće.

1. Svjedoci (žrtve i očevici) teških kaznenih djela nemaju dovoljnu psihološku podršku vezano uz njihovo svjedočenje u kaznenom postupku. Nisu dovoljno niti upoznati sa svojim pravima i obvezama. 2. Postojeći zakonodavni i institucionalni okvir te praksa postupanja u kaznenim postupcima pokazuju postojanje primjerene zaštite svjedoka. 3. Očit je nedostatak institucionalnog okvira koji bi svjedocima koji su žrtve ili očevici teških kaznenih pružao (psihološku i inu) podršku u kaznenom postupku. 4. Najbolji način za takvu podršku je posebni odjel (odsjek) na samom sudu koji bi odgovarajuće bio opskrbljen i osposobljen za pružanje podrške svjedocima (zasebna prostorija, pedagog/psiholog, administrativni radnik). 5. Stalno usavršavanje sudaca (ali i državnih odvjetnika i djelatnika redarstvene vlasti) na tom području je sine qua non učinkovite i djelotvorne podrške svjedocima.

101

102

Podrška svjedocima – iskustva i mišljenja sudaca koji rade na kaznenim predmetima u županijskim sudovima

ISKUSTVA SVJEDOKA RATNIH ZLOČINA – REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

6. Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja Intervjui s 14 sugovornika koji su svjedočili u postupcima za ratne zločine pokazali su da je gotovo svim svjedocima to bilo izrazito teško iskustvo, a posebno onima koji su bili izravne žrtve. Intervjueri nisu vodili razgovor o samom događaju odnosno kaznenom predmetu u kojem je sugovornik svjedočio, već su se usmjeravali na iskustva koja su svjedoci imali u bilo kojem razdoblju od kako su prepoznati kao mogući svjedoci. To je uključivalo njihovu interpretaciju postupaka pojedinih državnih tijela (policije, državnog odvjetništva i suda) i branitelja optuženika i percepciju vlastite ugroženosti (fizičke ili psihološke) tijekom čitavog postupka. Svjedoci su iznosili i svoja mišljenja i prijedloge o tome što bi im olakšalo svjedočenje i tako na posredan način pridonijelo učinkovitosti sudskog postupka. Provedena analiza organizirana je u cjeline koje se odnose na ključne teme zadane ciljem istraživanja.

6.1. Osjećaj fizičke ugroženosti svjedoka Većina svjedoka iz Hrvatske je izjavila da nije osjećala konkretnu i neposrednu fizičku opasnost u bilo kojoj fazi postupka i svoje uloge svjedoka. Drugim riječima nitko im nije prijetio, upućivao prijeteće geste ili uvredljive opaske. No svjedoci koji su dolazili svjedočiti iz Bosne i Hercegovine izjavili su da su im bile upućene prijetnje smrću ako dođu svjedočiti, te da je nekima bio ponuđen i novac da ne odustanu od svjedočenja. Ovi svjedoci su prijetnje shvatili vrlo ozbiljno i osjećali su strah prilikom dolaska u Hrvatsku na raspravu. Svjedoku koji je došao svjedočiti iz Srbije nitko nije prijetio (niti po njegovim spoznajama drugim svjedocima koji su zajedno s njim putovali i svjedočili). Samo u jednom slučaju je svjedok bio izravno verbalno napadnut od strane optuženika tijekom davanja iskaza kod istražnog suca. No u ovom specifičnom slučaju svjedok je bio spreman na takvu mogućnost, te to nije utjecalo na njegov osjećaj neugroženosti na sudu. Gotovo svi svjedoci koji su svjedočili u predmetima u kojima su optuženici bili Hrvati je izjavila da su bili zabrinuti za svoju sigurnost prije dolaska na sud, a jedan manji dio i da misle da njihovo svjedočenje može imati ugrožavajuće posljedice po njih i njihove obitelji. Premda većina ovih svjedoka nije doživjela konkretne prijetnje, njihova zabrinutost se prije svega iskazuje kao osjećaj da drugi ljudi (npr. susjedi, poznanici, rodbina i prijatelji) smatraju da nisu trebali svjedočiti i tako potencijalno ugroziti sebe i obitelj. Međutim, ovi svjedoci ne smatraju da je bilo moguće organizirati njihovu učinkovitu zaštitu prije suđenja a niti nakon njega u mjestima gdje žive. No osjećali bi se sigurnije kad bi u njihovim naseljima ili u susjedstvu policijska ophodnja češće prolazila ili bila prisutna. Dakle, u ovim slučajevima nije riječ o očekivanju izravne policijske zaštite, već više o policijskoj prisutnosti u zajednici u kojoj žive svjedoci ratnih zločina i na taj način pokazivanja diskretne i sustavne brige države za sigurnost svjedoka u važnim sudskim predmetima. Dio sugovornika (malo više od polovine) je imao neki oblik fizičke zaštite prilikom dolaska na sud. Mišljenje o korisnosti takve zaštite su podijeljena. Svjedoci koji nisu imali policijsku zaštitu smatrali su da bi im ona niti nije bila potrebna, što potvrđuje utemeljenost procjene suda o nepotrebnosti zaštite u ovim slučajevima. Među onima koji su imali zaštitu, otprilike polovina smatra da im je to pomoglo i u psihološkom pogledu – to se posebno odnosi na svjedoke koji su dolazili na raspravu iz Bosna i Hercegovine i iz Srbije. Stoga su oni istaknuli da bi zbog dobro organizirane zaštite bili spremni ponovno svjedočiti u istom ili drugom predmetu. No dio svjedoka koji živi u Hrvatskoj i imali su zaštitu, smatra da ona nije bila potrebna zbog toga što opasnost po njih i njihove obitelji nije niti počela niti prestala samim njihovim svjedočenjem. To su svjedoci koji žive u uvjerenju da je njihova sigurnost vrlo relativna i da ukoliko netko od pristalica ili rodbine optuženika odluči učiniti nešto nažao njima ili njihovima obiteljima, da to nitko neće moći spriječiti.

105

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

Ovaj osjećaj nesigurnosti snažno djeluje na dio svjedoka, osobito onih srpske nacionalnosti, te djeluje demotivirajuće za njihovo odazivanje svjedočenju.

106

U razdoblju prije sudjelovanja na glavnoj raspravi pokazalo se da su za osjećaj sigurnosti svjedoka ključnu ulogu imali postupci policajaca u kontaktima s njima. U slučajevima u kojima je policija pružala zaštitu, to se odnosilo na prijevoz na sud i povratak kući, a svjedoci su bili zadovoljni postupcima i odnosom policajaca prema njima. Posebno su istaknuli kako je policija profesionalno i odgovorno obavljala taj zadatak, te da nisu poticali razgovor o sadržaju suđenja. Većina sugovornika nije imala negativnih primjedbi na postupke policije, državnog odvjetništva niti istražnog suca. Naprotiv, kad su svjedoci imali kontakt s ovim državnim tijelima (a to je bilo otprilike u dvije trećine slučajeva) istaknuli su korektan odnos prema sebi. Ovi su svjedoci potvrdili da u ovim kontaktima nisu osjećali strah, nesigurnost ili neprimjereni odnos prema sebi. No djelomično negativna iskustva imali su svjedoci koji su na suđenje dolazili iz Bosne i Hercegovine. Njima je bila osigurana policijska pratnja i zaštita za vrijeme putovanja i jednodnevnog boravka na suđenju. Povjerenje i sigurnost im je dodatno dala činjenica da ih je pratio predstavnik sigurnosne službe BiH i da ih je na granici, uz policajce, dočekao i dalje pratio i predstavnik sigurnosne službe Republike Hrvatske. Takav postupak je, po iskazima ovih svjedoka, u velikoj mjeri pokazao da su hrvatska državna tijela zainteresirana za korektno i učinkovito suđenje u predmetima ratnih zločina. No imali su izrazito negativno iskustvo tijekom čekanja da na raspravi svjedoče. Dok su izrazito pohvalili mlađe policajce koji su ih štitili, doživjeli su uvrede i provokacije od strane njihovog pretpostavljenog i po dobi starijeg policajca. To se dogodilo neposredno prije svjedočenja u prostoriji gdje su bili odvojeni od ostalih svjedoka. Ovi svjedoci su također bili u strahu tijekom prijevoza kroz sam grad jer su ih prolaznici i drugi vozači mogli vidjeti kroz prozore kombija u kojem su putovali, te su se bojali da bih netko mogao pucati u njih prilikom stajanja na raskršću. Bili bi puno sigurniji da je vozilo imalo zatamnjena stakla. No istodobno su istaknuli da je policijsko osiguranje vrlo korektno radilo svoje posao. Iz ovoga se može zaključiti da su se i ovi sugovornici osjećali relativno sigurno, a naglasili su da su spremni ponovo doći svjedočiti, osobito uz poboljšanje navedenih detalja oko sigurnosti prijevoza. Posebno su istaknuli da vjeruju da će njihovo iskustvo potaknuti i druge svjedoke da spremnije svjedoče. Svjedok koji je na suđenje doputovao iz Srbije (zajedno s još sedmero svjedoka) izrazito se pohvalno izražavao o profesionalnosti policijskog osiguranja tijekom čitavog putovanja, dolaska i boravka na sudu. Njemu i drugim svjedocima iz te grupe je bilo vrlo važno što su, uz osiguranje, mogli prošetati gradom. I njemu je sigurnost posebno davala činjenica da su u zaštiti, uz hrvatske policajce, bili i policajci koji su grupu dopratili iz Srbije.

6.2. Osjećaj psihološke ugroženosti svjedoka U pogledu psihološke ugroženosti, za gotovo sve svjedoke je svjedočenje bilo izuzetno neugodno i krajnje uznemirujuće iskustvo, premda ih nije bilo strah da će im se nešto loše dogoditi tijekom suđenja. Za otprilike jednu trećinu sugovornika je razina neugode bila tako velika da su izjavljivali da više nikako ne bi bili spremni ponovo svjedočiti i da bi nastojali na sve načine izbjeći svjedočenje. U ovim slučajevima se očigledno radilo o svjedocima koji su doživjeli takvu razinu psihološke ugroženosti i neugode na suđenju koja nadilazi uobičajenu uznemirenost koju svjedoci imaju kad sudjeluju u sudskom postupku. Ovo su, naime, primjeri retraumatizacije koja se javlja kod ljudi koji su preživjeli izrazito traumatizirajuća iskustva, kad podsjećanje na sam događaj (što se neizbježno dešava prije i tijekom svjedočenja) zapravo vodi do ponovnog proživljavanja samoga događaja, praćeno vrlo snažnim i uznemirujućim osjećajima, nametajućim mislima i krajnje vjernim slikama događaja. S obzirom da ovi svjedoci ponovno u svojem psihičkom svijetu proživljavaju vrlo realistično sam događaj koji im je ugrožavao život, razumljivo je da nastoje izbjeći takvo krajnje negativno iskustvo koje bi ih ponovo ugrozilo tijekom mogućeg budućeg svjedočenja. Radi se o akutnoj postraumatskoj stresnoj reakciji koja je toliko psihološki ugrožavajuća i izaziva ponovnu patnju, da bi je ovi svjedoci nastojali ubuduće izbjeći pod svaku cijenu. Kako o svojim iskustvima većina njih razgovara s poznanicima među kojima ima i budućih svjedoka, razumljivo je da ovakvo negativno iskustvo može imati obeshrabrujuće djelovanje na buduće svjedoke. Nastojanje da se izbjegnu ovakva bolna iskustva su normalna ljudska reakcija, pa o njima valja voditi računa kako bi se smanjila psihološka patnja svjedoka i žrtava u osobito teškim kaznenim predmetima i povećala njihova spremnost da pridonesu učinkovitosti suđenja. Znatan broj svjedoka izjavio je da je bio izrazito uznemiren nakon što je dobio poziv na sudsku raspravu, što se očitovalo da danima prije dolaska na sud nisu dobro spavali, da su imali intenzivna nametnuta sjećanja u vezi ratnog

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

događaja i da su se bojali susreta s optuženikom na sudu. Nakon povratka kući slične, ali još intenzivnije osjećaje i slike su ih pratile danima, te su se osjećali vrlo loše. Uznemirenost zbog ponovnog proživljavanja traumatskih iskustava bila je osobito izražena tijekom i nekoliko dana nakon svjedočenja. Svjedoci-žrtve su se osobito loše osjećali dugo nakon svjedočenja kad je obrana njihovo traumatsko iskustvo dovodila u pitanje kao nevjerodostojno. Posljedice su trajale danima i tjednima, te je većina svjedoka potvrdila da im je to iskustvo bilo krajnje neugodno i demotiviralo ih je za sudjelovanje u tom ili drugom sličnom postupku. Ovi su nalazi sukladni znanstvenim činjenicama da žrtve traume imaju vrlo izraženu potrebu za potvrđivanjem (verifikacijom) svojeg traumatskog iskustva, te postaju agresivni ili depresivni kad okolina tu njihovu istinu i patnju dovodi u pitanje. Ovaj osjećaj duboke povrijeđenosti nadilazi razinu nepovjerenja okoline u njihovo svjedočenje, tako da u sličnim slučajevima neprepoznavanja traumatske patnje, takvi ljudi mogu biti skloni i suicidalnom ponašanju. Praktički nitko od svjedoka nije imao nikakav oblik psihološke podrške prije, za vrijeme ili nakon svjedočenja. Izuzetak predstavlja otprilike jedna petina sugovornika koji su imali kontakte s nevladinim organizacijama za zaštitu ljudskih prava koje su pratile suđenja za ratne zločine. Pokazalo se da su ovi kontakti bili presudni za dio svjedoka da prestanu izbjegavati pozive suda za svjedočenje. Podrška se uglavnom odnosila na uvjeravanja da je njihovo pojedinačno svjedočenje važno zbog kažnjavanja ratnih zločinaca i da u sudnici neće biti sami, već da će biti prisutni i predstavnici organizacije, ali da će vjerojatno biti izloženi neugodnim iskustvima. Međutim niti ovakva priprema nije uključivala objašnjavanje postupka glavne rasprave, uloge pojedinih procesnih sudionika i njihova moguća ponašanja, osobito postupke i motivaciju obrane za način ispitivanja svjedoka, niti druge konkretne elemente koji bi olakšali svjedocima snalaženje tijekom svjedočenja. Uz to, niti ovi svjedoci nisu dobili psihološku podršku u razdoblju prije suđenja, na samom sudu prije svjedočenja, a niti nakon davanja iskaza. Iz stranih iskustava i stručne literature poznato je da psihološka podrška u velikoj mjeri pomaže ljudima da se psihološki pripreme za izrazito neugodna i ugrožavajuća iskustva (kao što je ponovno proživljavanje traumatskog iskustva tijekom svjedočenja), da se osjećaju snažnije i pribranije tijekom izlaganja na sudu, kao i da im nakon svjedočenja takva podrška jako pomaže da se lakše i brže vrate u stanje normalnog emocionalnog i tjelesnog stanja. (Home Office, 2001.) Dakle, ovo je istraživanje pokazalo da niti prije niti poslije svjedočenja u nijednom slučaju nitko nije omogućio svjedocima da podijele svoju zabrinutost predstojećim ili završenim svjedočenjem, nitko ih nije pripremio na uznemirujuće posljedice pozivanja na sud ili svjedočenja. Također nitko nije bio pri ruci svjedocima nakon svjedočenja kako bi im pomogao da razumiju svoju ulogu u postupku i doprinos utvrđivanju istine, kao niti da im pomogne u stabiliziranju uzburkanih traumatskih sjećanja. Zbog toga što je ovo izrazito neugodno iskustvo za većinu sugovornika bilo izrazito snažno, oni su izjavljivali da bi pod svaku cijenu nastojali izbjeći ponovno svjedočenje na sudu. Sažeto, svjedoci su većinom (zapravo svi osim u jednom slučaju) osjećali psihološku ugroženost, a otprilike jedna trećina njih i strah za vlastitu sigurnost. Osim u slučaju jednog sudskog predmeta nitko im nije prijetio. Osim u ovom istom slučaju, sva državna tijela su se korektno odnosila prema svjedocima ratnih zločina bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

6.3. Elementi koji svjedocima otežavaju svjedočenje Osim retraumatizacije prije i tijekom svjedočenja, drugi izvori snažne neugode za svjedoke bili su prvenstveno vezani uz nepripremljenost na okolnosti sudskog procesa, suočavanje s optuženikom i ponašanje zastupnika obrane. Potpuna nepripremljenost i nepoznavanje postupka glavne rasprave, uključujući nerazumijevanje uloge pojedinih procesnih sudionika je gotovo svim svjedocima bilo visoko stresno, ugrožavajuće i zbunjujuće. Za daleko najveći broj svjedoka ratnih zločina to je bio prvi ulazak u sudnicu tijekom života, tako da su se osjećali jako izloženi, zbunjeni, nesigurni i dobrim dijelom zastrašeni nepoznatom situacijom. Kako su istodobno većinom bili izrazito uznemireni traumatskim prisjećanjem, razumljivo je što je prevladavao osjećaj vlastite nekompetentnosti kao svjedoka i brige zbog nemogućnosti prisjećanja detalja zločina o kojima su ispitivani. Vrlo je indikativno da oko jedne četvrtine svjedoka uopće nije razumjela tko je od procesnih sudionika imao koju ulogu. Osim predsjednika sudskog vijeća nisu razlikovali niti su razaznali predstavnike optužbe, obrane ili sudskog vijeća. Dvoje svjedoka su čak mislili da su osobe koje su im postavljale pitanja tijekom rasprave bili novinari. Dio uznemirenja bio je vezan i uz nerazumijevanje vlastite uloge u čitavom postupku izvođena dokaza. Velika većina sugovornika si je nakon svjedočenja postavljala pitanje o smislu vlastitog sudjelovanja u utvrđivanju činjenica i istine, te su ostali zbunjeni jer nisu imali jasan dojam jesu li pridonijeli ili nisu. Većina svjedoka bila izrazito uznemirena i nije

107

108

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

razumjela inzistiranje na brojnim detaljima tijekom ispitivanja. Višestruko ponavljanje pitanja o tome gdje se svjedok nalazio u trenutku inkriminiranog događaja, kakve je boje i izgleda bila odjeća ili detalji odjeće optuženika, kolika je bila udaljenost kojeg od sudionika događaja, zbunjivala su ih, nisu vidjeli njihov smisao, ili su pitanja interpretirali kao da su usmjerena protiv njih i njihove vjerodostojnosti. Većina sugovornika je izjavila da su se za vrijeme svjedočenja osjećali kao da se sudi njima, što je u kontekstu njihove uloge kao svjedoka-žrtve bilo ponižavajuće iskustvo. Nepripremljenost svjedoka na postupak glavne rasprave odnosila se i na prisutnost javnosti, osobito rodbine, prijatelja optuženika i novinara. Znatan broj svjedoka imao je osjećaj da su potpuno osamljeni u sudnici i da su svi protiv njih. No valja istaknuti da su doslovno svi sugovornici istaknuli da su bili zadovoljni načinom kako je predsjednik sudskoj vijeća vodio raspravu. Osobito im je bilo značajno kad ih je predsjednik vijeća uzeo u zaštitu, upozorivši zastupnike obrane ili optužbe da prestanu ponovno postavljati pitanja na koja je svjedok već odgovorio, kao što je već spomenuto. Korektnost postupaka suca su sugovornici prepoznali i kad je prekinuo ili zabranio optuženiku postavljanje, kako su oni ocijenili, provokativnih i ponižavajućih pitanja ili kad je opomenuo procesne sudionike da prestanu međusobno razgovarati. Ovakve su intervencije svjedoci visoko cijenili i doživjeli su kao korektan i ljudski postupak predsjednika vijeća. U nekoliko slučajeva svjedoci su dugo morali čekati da ih sud pozove da daju svoje iskaze. U nekim slučajevima to je trajalo više do 6 sati za koje vrijeme nisu mogli napustiti sud, te su nerijetko bili gladni. Čekanje je djelovalo demotivirajuće, svjedoci su postajali fiziološki indisponirani (gladni, žedni) i smatrali su da je njihova uloga puno manja nego što su očekivali, jer toliko dugo moraju čekati da daju iskaz. U dva slučaja svjedoci-žrtve su susreli optuženika u hodniku ispred sudnice gdje su čekali početak rasprave, kao i svjedoke obrane i obitelj. Činjenicu da im se optuženik izravno obratio doživjeli su vrlo loše, smatrajući to provokativnim ponašanjem. To im je bilo izrazito neugodno iskustvo, kao i kad su svjedoci obrane i rodbina zapodjenuli razgovor s njima dok su zajedno čekali početak rasprave ili davanje iskaza. Neki svjedoci su se tada osjećali vrlo izloženo i interpretirali su to manje kao organizacijski propust, a više kao mogućnost koja je pogodovala uznemiravanju svjedoka i odraz pristranosti suda u korist optuženika. U nekim drugim sudskim sustavima (npr. Velika Britanija), kao oblik podrške svjedocima predviđeno je ne samo da svjedoci čekaju poziv na raspravu u zasebnoj prostoriji, već da mogu čekati i izvan zgrade suda, a na raspravu ih se poziva mobilnim telefonom ili pagerom (Home Office, 1998). U gotovo polovini slučajeva sugovornici su iskazali svoje nepovjerenje u objektivno suđenje. Zanimljivo je da je to bilo prisutno podjednako kod svjedoka koji su sudjelovali u procesima protiv optuženika hrvatske i srpske strane. Njihovo je mišljenje bilo da pojedini elementi odnosa suda prema njima, s kojima nisu bili zadovoljni, zapravo odražavaju apriornu pristranost u korist optuženika, a sve u funkciji određenih političkih interesa. Općenito vrijedi da je svjedocima bilo puno lakše kad su imali dojam da nisu potpuno prepušteni sami sebi. To je bilo u slučajevima kad je u sudnici bio predstavnik organizacije za ljudska prava s kojima su imali kontakt od prije i kad su imali dojam da će ih predsjednik vijeća zaštiti ako ponašanje branitelja i optuženika postanje grubo i provokativno. Kao posebno otežavajući element tijekom svjedočenja svi svjedoci-žrtve koji su dali iskaz na glavnoj raspravi su istaknuli kao izrazito neugodno iskustvo i jedan od ključnih elemenata koji ih je uznemirio i obeshrabrio, to što su se u sudnici suočili s optuženikom. Činjenica da traumatizirana žrtva po prvi put nakon traumatizacije susreće optuženika (za kojeg smatra da je počinitelj zločina nad njom) i da je nepripremljena na to djeluje kao snažna retraumatizacija. To svjedoke-žrtve toliko uznemiruje da često kognitivno slabije funkcioniraju (teško se prisjećaju elemenata događaja, teže se izražavaju, ne mogu se koncentrirati), što ih zbog važnosti trenutka još dodatno uznemiruje. Drugi element koji svjedoke ratnih zločina čini vrlo uznemirenima jest da optuženik sjedi njima iza leđa dok svjedoče, tj. da ne mogu vidjeti optuženika za vrijeme davanja svojeg iskaza. Jako ih uznemiruje da im je optuženik fizički blizu, što praktički doživljavaju psihološkom prijetnjom. Također je većinu svjedoka-žrtava jako uznemirilo da je optuženik imao pravo postavljati pitanja svjedocima ("njima iza leđa") a formulacije pitanja su u nekim slučajevima doživjeli kao provokaciju i umanjivanje njihove proživljene patnje. Zbog sličnih razloga (npr. izloženost pogledima publike koja može podržavati optuženika), britanskom pravosuđu je preporučeno da sudovi razmotre u određenim slučajevima mogućnost da mjesto s kojeg svjedok daje iskaz bude premješteno tako da svjedok bude manje izložen (Home Office, 1998.) Treći element koji izrazito obeshrabruje svjedoke je nepripremljenost na ponašanje branitelja koji svojim odnosom prema svjedocima i načinom postavljanja pitanja, a osobito inzistiranjem na prisjećanju detalja (vremena, boje odjeće ili odore, mjesta gdje se tko nalazio) kod svjedoka stvaraju osjećaj nekompetentnosti. Kad su svjedoci nepripremljeni i ne razumiju ulogu i zadatak branitelja, oni ne mogu shvatiti kako netko može očekivati da se svjedok tako detaljno sjeća ovakvih detalja 16 godina nakon događaja koji je sam po sebi bio silno ugrožavajući i nasilna.

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

Kod nekih svjedoka javlja se i četvrti otežavajući element, a to je da dugo moraju putovati kako bi stigli do suda. Neki od svjedoka su izjavljivali da su kretali na put u tri sata ujutro kako bi stigli na vrijeme na sud. Na sudu bi proveli čekajući više sati da daju iskaz, te se kasno navečer vratili kući. Obzirom da se u nekim slučajevima radi o starijim osobama, ovakav napor im je vrlo velika prepreka sudjelovanju u suđenju. Nadalje, neki svjedoci su imali dodatnih troškova, iznad iznosa dnevnice, jer su morali osigurati tuđu brigu za domaću stoku tog dana kad su izbivali zbog suđenja. Kako nemaju prihoda, iznos od 500 kuna (koji navode da su morali platiti nekome da hrani stoku i brine o njoj tog dana) je za njih vrlo veliki iznos. Činjenica da svjedoci koji dolaze iz istog mjesta međusobno razmjenjuju iskustva o tretmanu koji su prošli na sudu ima vrlo značajne posljedice. Zanimljivo je da niti jedan od sugovornika nije spomenuo (niti nakon izravnog upita intervjuera) da međusobno razgovaraju o činjenicama koje su iznosili na sudu. Njihovo razmjenjivanja iskustava odnosi se na način na koji su se pojedina državna tijela i procesni sudionici odnosili prema njima. Stoga iskustva svjedoka koji su osjećali da u slučaju neprimjerenog načina ispitivanja dobivaju učinkovitu zaštitu od predsjednika sudskog vijeća imaju puno šire posljedice na buduće ponašanje drugih svjedoka.

6.4. Iskustvo i značenje svjedočenja za svjedoke Svi su sugovornici imali visoku svijest o vlastitoj odgovornosti za utvrđivanje istine i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina. Svijest o obvezi odazivanju pozivu suda je bila na prvom mjestu u pogledu motivacije za svjedočenje. No uz to je bio i osjećaj dužnosti da pridonesu saznavanju istine o ratnim zločinima. Mnogi su svjedoci potvrdili da su se odlučili svjedočiti ne samo zbog službenog poziva suda, nego iz osjećaja dužnosti da se sazna istina o ratnim zločinima i obveze prema poginulim i zlostavljanim ljudima koje su poznavali. Ovi su podaci sukladni drugim istraživanjima na svjedocima ratnih zločina (npr. Stover, 2005; Kiza i sur., 2006). Valja istaknuti da su svjedoci iz Bosne i Hercegovine i Srbije bili pod snažnim dojmom prvog suđenja za slučaj "Lora". Naime, prema njihovom mišljenju, način na koji je sudac vodio raspravu (pljeskanje iz publike optuženicima, dobacivanje svjedocima i slično) potpuno ih je obeshrabrilo da pristanu svjedočiti u Hrvatskoj. Tek nakon upornog kontaktiranja sudbenih vlasti Republike Hrvatske i davanja garancija da će svjedoci biti primjereno zaštićeni (te uz očiglednu suradnju državnih tijela BiH i Srbije) su ovi svjedoci pristali svjedočiti. No negativni dojam koji je prethodno suđenje stvorilo, pridonio je njihovom strahu i neizvjesnosti, te kolebanju sve do davanja iskaza. Osjećaj odgovornosti i svijest o važnosti procesa djelovao je na većinu tako što su bili uznemireni danima prije svjedočenja, od kako su dobili poziv za raspravu. To je bilo osobito izraženo u starijih i slabije obrazovanih svjedoka koji su bili nesigurni hoće li se moći prikladno izraziti na sudu, bojali su se da će učiniti nešto pogrešno ili neprimjereno. Otprilike polovina sugovornika smatrala je da je njihovo svjedočenje bilo korisno za utvrđivanje istine i da su oni barem malo pridonijeli ostvarivanju pravde. Osjećaj sudjelovanja u važnom utvrđivanju istine je za njih bio vrlo snažan i zadovoljen motiv. Druga polovina sugovornika je nakon iskustva na sudu sumnjala da je njihovo svjedočenje imalo smisla, obrazlažući to nepovjerenjem u objektivnost suda, o čemu su uglavnom zaključivali dopuštanjem vrlo agresivne obrane. S druge strane, u slučajevima u kojima je, prema viđenju svjedoka, predsjednik sudskog vijeća upozoravao procesne sudionike na ponašanje i održavao red u sudnici, sugovornici su imali dojam objektivnosti i kompetentnosti suca. Oko polovine svjedoka je otišlo sa suda izrazito zbunjeno svojom ulogom, smatrajući da nisu imali prilike reći bitne stvari jer ih nitko to nije pitao ili im sudac nije dopustio da iskažu svoje iskustvo za koje su smatrali da je bitno za istinu i pravdu. Ovo je važno imati na umu jer traumatizirane osobe imaju osjećaj da ih ne mogu razumjeti oni koji nisu proživjeli slično iskustvo, da njihovo iskustvo patnje drugi eksplicitno ili implicitno dovode u pitanje, te ga stoga imaju potrebu iznijeti. U psihološkom pogledu njima je izrazito važno da drugi vjeruju da se događaj stvarno dogodio. Takva verifikacija od strane drugih osoba (osobito onih koji imaj formalni autoritet kao što je sudsko vijeće) ima vrlo važnu ulogu u njihovom oporavku od traume. Rezultati istraživanja pokazali su da bi gotovo svi svjedoci ponovo pristali svjedočiti zbog važnosti utvrđivanja istine i kažnjavanja zločinaca. No pri tome bi željeli da neke stvari budu drugačije organizirane (npr. da im se pomogne da razumiju tijek rasprave, da optuženik bude fizički udaljeniji od njih, da čekaju raspravu u posebnoj sobi i slično) i uvjereni su da bi im to znatno pomoglo da se lakše nose s retraumatizirajućim okolnostima svjedočenja.

109

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

6.5. Mišljenja o važnosti psihološke podrške svjedocima i prijedlozi

110

Svi sugovornici su bili suglasni da je prikladan oblik podrške svjedocima vrlo važan, da bi im olakšao svjedočenje, te da bi se puno spremnije odazvali pozivima suda i spremnije svjedočili kad bi imali odgovarajuću podršku.

Od oblika podrške i boljih organizacijskih uvjeta najčešće su navodili sljedeće:

Pripremljenost za svjedočenje tako što bi im netko detaljno objasnio tijek rasprave, uloge pojedinih procesnih sudionika, upozorio ih na moguće neugodnosti, te im po mogućnosti i fizički pokazao sudnicu i gdje tko sjedi tijekom rasprave.

Pomoć u razumijevanju svoje uloge kao svjedoka, osobito zbog brige da neće znati precizno odgovoriti na postavljena pitanja ili opisati događaj; neki sugovornici su izjavili da bi im u tome bila važna pomoć pravnika.

Razumijevanje uloge i zadataka pojedinih procesnih sudionika, osobito branitelja i načina ispitivanja svjedoka, te spoznaja da će ih sudac zaštiti ako branitelji budu agresivni ili provocirajući.

Pripremu za uznemirujuće osjećaje i ponovno proživljavanje traumatskih iskustava, te stručnu podršku u proradi traumatskih misli, sjećanja i osjećaja nakon svjedočenja.

Pomoć u lakšem dolasku do suda, osobito kad je riječ o starijim i slabo obrazovanim osobama koje žive za udaljenijim selima; nadoknada specifičnih troškova koji nastaju u pojedinim slučajevima uz trošak putovanja i dnevnice

U slučajevima pružanja policijske zaštite, da ona bude tako organizirana da prolaznici i vozači ne mogu vidjeti unutrašnjost vozila u kojem se prevoze svjedoci.

Omogućiti da u slučajevima visoko traumatiziranih svjedoka-žrtava svoje iskaze daju putem videoveze, a ako to nije moguće da se optuženik u sudnici ne nalazi iza leđa svjedoka, već da ga oni mogu vidjeti, te da im je prostorno što dalje.

Omogućiti da svjedoci čekaju davanje iskaza u prostoru u kojem ih neće moći susresti ili kontaktirati optuženici, njihovi svjedoci, rodbina ili prijatelji.

Organizirati tijek rasprave tako da svjedoci ne čekaju više sati na davanje iskaza, te im osigurati hranu i piće tijekom čekanja.

Sugovornici nisu imali sasvim jasno mišljenje tko bi trebao biti nadležan za organiziranje pružanja psihološke podrške. Većina je smatrala da bi to trebala biti odgovornost suda, a manji dio je spominjao Ministarstvo pravosuđa. Nadalje, svi su bili suglasni da bi podršku trebali pružati stručnjaci (iz područja mentalnog zdravlja), a na prvom mjestu su spominjali psihologe i psihijatre. Oko dvije trećine sugovornika je smatrala da izravno pružanje ovakve vrste podrške treba prepustiti nevladinim organizacijama koje imaju kvalificirano stručno osoblje. Doslovno svi svjedoci bili su uvjereni da bi osiguravanje navedenih oblika podrške svjedocima njima i drugim svjedocima ubuduće znatno olakšalo situaciju, smanjilo neugodnost i strah, te im pomoglo da se osjećaju kompetentnijim svjedocima. Smatraju također da bi im to pomoglo da se lakše odazivaju pozivima suda, te da bi to imalo pozitivnog utjecaja i na voljnost drugih, budućih, svjedoka da se odazivaju i pridonose učinkovitosti suđenja za ratne zločine.

6.6. Zaključci i preporuke Svjedočenje na sudu većini građana nije uobičajeno iskustvo, te stoga većinom izaziva određeni stupanj neugode. No u kaznenim predmetima zbog ratnih zločina niz elemenata čini ovu situaciju za svjedoke-žrtve osobito teškom. Među njima valja veliki istaknuti interes javnosti za svjedočenje pojedinog svjedoka, osjećaj svjedoka da znatan dio javnosti ne odobrava njegovo ili njezino sudjelovanje u postupku kao svjedoka, socijalni pritisak neposredne okoline da ne svjedoči ili da prilagodi svoje svjedočenje grupnim interesima, strah od posljedica svjedočenja, neznanje o

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

tome što se točno od njih očekuje, te osobito retraumatizaciju zbog detaljnog prisjećanja traumatskog događaja vezanog uz počinjeni zločin. Provedene analize intervjuiranih svjedoka ratnih zločina jasno su pokazale da oni osjećaju strah za sebe i svoje bližnje, izloženost snažnom socijalnom pritisku svoje okoline, te da nastoje izbjeći svjedočiti. Pri tome strah članova obitelji također ima značajnu ulogu. S druge stane na svjedočenje ih motivira građanska dužnost i osjećaj obveze da pridonesu utvrđivanju istine i kažnjavanja ratnih zločinaca. Svjedocima su osobito teške situacije izravnog susreta s optuženikom, a bilo koji postupak njegove rodbine i prijatelja doživljavaju kao prikrivene prijetnje i pritisak. Fizička blizina optuženika im je gotovo nepodnošljivi teret, te bi stoga trebalo sudnice za ratne zločine urediti tako da optuženik bude prostorno što udaljeniji od svjedoka i da im nikako ne bude smješten iza leđa. Postupke policije, državnog odvjetništva i sudaca svjedoci doživljavaju korektnim, ali ne podržavajućim. U slučajevima kad policija svjedocima pruža zaštitu tijekom dolaska na sud i odlaska s njega, to treba organizirati tako da svjedoci budu zaštićeni od pogleda u unutrašnjost vozila. Organizatori zaštite moraju osigurati da se prema svjedocima ponaša tako da se osjećaju sigurni, te moraju onemogućiti bilo kakvu mogućnost da ih netko od pripadnika zaštite na bilo koji način provocira ili ispituje o njima samima. Pozitivno iskustvo koje su svjedoci iz Bosna i Hercegovine i Srbije imali u pogledu zaštite pridonijet će spremnosti drugih svjedoka da svjedoče u ovim predmetima. Nepoznavanje tijeka sudskog postupka, uloga pojedinih subjekata postupka, kao i čitave situacije na sudu, stvara izrazio veliku tjeskobu i uznemirenost kod svjedoka. Stoga ih je nužno pripremiti tako da dobro razumiju ulogu procesnih sudionika, tijek rasprave i svoje uloge. Iskustva iz svijeta pokazuju da je vrlo korisna kombinacija usmena uputa ili opis tijeka rasprave i davanje brošure s odgovarajućim shemama koje ilustriraju postupak i ulogu ključnih procesnih sudionika. Videoprikaz tijeka sudske rasprave uz objašnjenja bi također bio koristan. Neki svjedoci percipiraju da njihovo pozivanje za svjedoka nije bilo prvenstveno u funkciji utvrđivanja istine i zadovoljavanja pravde, već zbog formalnih razloga te smatraju da državni odvjetnici i suci ne postavljaju pitanja koja bi vodila u smjeru utvrđivanja istine, već se zadržavaju na nevažnim dijelovima, interpretirajući to kao pristranost u korist optuženika. Stoga u pripremi svjedoka treba posvetiti posebnu pažnju njihovom razumijevanju uloge koju kao svjedoci imaju tijekom rasprave. Radi poboljšavanja uvjeta za kvalitetno svjedočenje i kao oblik podrške svjedocima potrebno je osigurati posebnu prostoriju za svjedoke u kojoj ih optuženik, svjedoci protustranke, rodbina ili prijatelji optuženika neće moći kontaktirati niti uznemiravati. Za percepciju objektivnosti suda u očima svjedoka ključni su postupci predsjednika sudskog vijeća. Kad svjedoci imaju osjećaj da će ih on zaštititi u slučaju da ih optužba ili obrana nepotrebno i ponovno ispituje o istim detaljima ili da će spriječiti provociranje svjedoka, to presudno djeluje na njihov doživljaj smisla vlastitog svjedočenja i pravednosti. Psihološka podrška visoko traumatiziranih svjedoka-žrtava neophodna je prije suđenja. Najbolje je takvu podršku početi pružati kad se osoba identificira kao svjedok, zatim nakon što dobije sudski poziv i neposredno prije davanja iskaza u raspravi. Nužno je nakon svjedočenja svjedocima pružiti podršku kako bi što brže i bez posljedica proradili retraumatizaciju koju svjedočenje za njih predstavlja. Podrška i priprema za svjedočenje upoznavanjem sa tijekom sudskih postupaka pomoći će svjedocima, a osobito svjedocima-žrtvama, da daju kvalitetnije dokaze, smanjiti će njihovu retraumatizaciju zbog sudjelovanja u postupku.

Dakle, podršku svjedocima treba osigurati: 1. U razdoblju od trenutka prepoznavanja osoba kao svjedoka do pozivanja na sud, a u vezi pripreme za bilo koje davanje iskaza (npr. državnom odvjetništvu, istražnom sucu). 2. Nakon dobivanja poziva za svjedočenje na sudu, što uključuje i neposredno razdoblje prije odlaska na sud. 3. Za vrijeme boravaka na sudu. 4. Neposredno nakon dovršenja svjedočenja, a prema potrebama svjedoka i nakon toga, uključujući i nekoliko mjeseci nakon svjedočenja.

111

Iskustva svjedoka ratnih zločina – rezultati istraživanja

Sadržaj podrške, između ostaloga treba uključivati: 1. Prepoznavanje onih svjedoka kojima je zbog njihovih osobina ili iskustava, vjerojatno podrška nužna jer su posebno osjetljive (npr. žrtve zločina, traumatizirane osobe, starije osobe, slabo obrazovane osobe, osobe koje su uplašene ili kojima netko prijeti).

112

2. Pružanje informacija i podučavanje o postupcima tijela vlasti koji prethode glavnoj raspravi na samoj raspravi, uključujući pojašnjavanje uloga procesnih sudionika na raspravi, kao i sam tijek rasprave. 3. Razumijevanje briga i potreba, uključujući strahove, svjedoka, a koji mogu djelovati na svjedoke tijekom postupka 4. Davanje emocionalne podrške prije, tijekom i nakon svjedočenja. U slučajevima nakon napornog unakrsnog ispitivanja može biti potrebna i psihološka krizna intervencija. 5. Praćenje svjedoka na raspravu i tijekom drugih procesnih radnji. 6. Kontaktiranje i povezivanje s obitelji i prijateljima svjedoka. 7. Povezivanje sa službama u lokalnoj zajednici koje mogu zatrebati svjedoku (zdravstvo, socijalna skrb, pravni savjeti). 8. Povezivanje sa službama mentalnog zdravlja u lokalnoj zajednici ili blizini koje u slučaju potrebe mogu svjedoku pružiti psihosocijalne intervencije, uključujući psihoterapiju ili savjetovanje.

Psihološka podrška ne smije uključivati raspravljanje o dokazima koje će svjedok iznijeti niti uvježbavanje svjedočenja. Treba utvrditi čija odgovornost treba biti organiziranje psihološke podrške (npr. sud, Ministarstvo pravosuđa). Samu podršku trebaju pružati stručnjaci u području mentalnog zdravlja, prvenstveno psiholozi i psihijatri dodatno osposobljeni za ovakvu vrstu intervencija. Organizacijski okvir pružanja podrške može biti različit, uključujuće centre za mentalno zdravlje, kvalificirane nevladine organizacije ili druge kvalificirane fizičko-pravne osobe. Provedba predloženih postupaka umanjila bi negativne psihosocijalne posljedice svjedočenja u predmetima ratnih zločina po same svjedoke, osobito svjedoke-žrtve i vrlo vjerojatno povećale spremnost drugih svjedoka da svjedoče u ovim izrazito teškim i osjetljivim sudskim predmetima. Visoka razina stresa i prisjećanje traumatskih događaja smanjuje sposobnost svjedoka da sudjeluju i odgovaraju na ispitivanje ili da se vjerodostojno sjete događaja čime pomažu utvrđivanju činjenica. Svjedočenje može ozbiljno ugroziti proces oporavka od traume, te je stoga ne samo humano nego i profesionalna odgovornost pravosudnih vlasti i tijela da okolnosti koje tome pridonose što je više moguće smanje.

DODACI

Dodaci

7. Dodaci 115

7.1 Ciljevi i metodologija istraživanja na kojima se temelji analiza U svrhu usporedne analize postojećeg sustava podrške žrtvama/svjedocima na sudovima u slučajevima kaznenih djela s elementima nasilja (ubojstvo, pokušaj ubojstva, silovanje, razbojništvo) i ratnih zločina i potreba žrtava/ svjedoka, provedena su tri međusobno povezana istraživanja: 1) Ispitivanje iskustava svjedoka u postupcima za ratne zločine 2) Ispitivanje iskustava žrtava/svjedoka u predmetima kaznenih djela nasilja i njihovih prijedloga za unaprjeđenje podrške žrtvama/svjedocima i 3) Iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima o podršci žrtvama/svjedocima kaznenih djela.

Budući je svako od ova tri istraživanja imalo specifične ciljeve i metodologiju koji su najbolje odgovarali svrsi analize, daljnji prikaz dat je posebno za svako istraživanje.

7.1.1. Ispitivanje iskustava žrtava/svjedoka u predmetima kaznenih djela nasilja i njihovih prijedloga za unaprjeđenje podrške žrtvama/svjedocima kaznenih djela

7.1.1.1. Ciljevi istraživanja 1. Ispitati iskustva i mišljenja žrtava/svjedoka o podršci koju su dobili u vezi svjedočenja u predmetima koja uključuju kaznena djela nasilja te potreba koje su tijekom kaznenog postupka imali. 2. Utvrditi koje oblike podrške žrtve/svjedoci predlažu za olakšavanje svjedočenja u kaznenim predmetima.

Za potrebe ovog i trećeg istraživanja „podrška svjedocima“ je definirana kao skup postupaka koji imaju za cilj pružiti podršku žrtvama/svjedocima radi smanjivanja osjećaja fizičke, psihološke ili drugog oblika ugroženosti žrtava/ svjedoka. Ovako definirana podrška žrtvama/svjedocima odnosi se na postupke koje je učinilo bilo koje državno tijelo (policija, odvjetništvo, sud), državne ili privatne službe ili nevladine udruge prije, za vrijeme i nakon svjedočenja na sudu.

Dodaci

7.1.1.2. Postupak i instrumentarij za prikupljanje podataka

116

Prikupljanje podataka provedeno je individualnim anketiranjem žrtava/svjedoka nakon davanja iskaza na odabranim županijskim sudovima tijekom razdoblja od 15. siječnja do 16. veljače 2007. godine. Istraživanje je provedeno u ciljanim županijskim sudovima za koje se moglo očekivati da će brojem predmeta omogućiti prikupljanje podataka u raspoloživom vremenu. Pitanja u anketnom upitniku odnosila su se na iskustva u vezi svjedočenja i prijedloge u vezi oblika i načina osiguravanja podrške ako bi bila potrebna te prava žrtava/svjedoka i njihovo osiguranje. Ako se radilo o starijoj ili nepismenoj osobi ili u osobi lošijem psihofizičkom stanju, anketar je čitao pitanja i odgovore u anketi dok su u većini slučajeva sudionici sami ispunjavali anketni upitnik uz eventualna pojašnjenja anketara. Popunjavanje anketnog upitnika trajalo je oko 20 minuta. Sudionicima je zajamčena povjerljivost njihovih iskaza, uz bilježenje samo nekih općih podataka (dob, stupanj obrazovanja, zanimanje, s kime sugovornik živi). U analizama su korišteni samo grupni podaci što je osiguralo anonimnost sudionika. Anketari su bili studenti završnih godina psihologije i prava, te sudski vježbenici i savjetnici u nekima od sudova. Svi su prošli poludnevnu izobrazbu kako bi se osigurala dosljedna primjena postupka i razumijevanje sadržaja istraživanja. Rad anketara je vodio koordinator koji je, prateći napredak rada na terenu, bio na raspolaganju za pojašnjenja. Anketni upitnik sadržavao je 49 pitanja od kojih je pet imalo potpitanja. Sva pitanja, osim jednoga, imala su oblik s ponuđenim odgovorima. Sadržaj i formulacije pitanja rezultat su rada interdisciplinarnog tima istraživača255. Sadržaj pitanja i ponuđeni odgovori formulirani su na temelju postojećih propisa u Republici Hrvatskoj u vezi zaštite svjedoka, podataka iz stranih istraživanja i formulacije cilja istraživanja.

7.1.1.3. Sudionici istraživanja - svjedoci U istraživanju je anketirano 133 svjedoka, a u analizu je uključeno 130 upitnika jer su tri upitnika bila nepotpuna. Velika većina svjedoka kojima su anketari pristupili su sudjelovali u istraživanju (73%). Osobine uzorka prikazane su u tablicama 1. i 2. Tablica 1. Demografske osobine uzorka svjedoka

Veličina suda Spol

Lokacija suda

Muškarci

42,3

Žene

57,7

18 – 25 g

20,9

26 – 35 g

21,7

36 – 50 g

37,2

51 i više g

20,2

Osnovna (i nepotpuna)

17,7

Srednja

62,3

Viša

7,7

Visoka

12,3

Dob

Obrazovanje

U uzorku je nešto veći broj žena sudionica; sudionika dobne kategorije 36-50 god (dok je broj sudionika u ostale tri dobne kategorije sličan); s obzirom na obrazovanje, najveći je broj sudionika srednjeg stupnja obrazovanja.

255 Sudac županijskog suda, profesorica pravnog fakulteta, psiholog.

Dodaci

Tablica 2. Distribucija uzorka svjedoka prema županijskim sudovima

Veličina suda

Veći sud

Manji sud

Lokacija suda

Zagreb

36,9

Split

10,8

Osijek

12,3

Rijeka

4,6

Ukupno veći sud

64,6

Varaždin

7,7

Bjelovar

9,2

Pula

6,9

Zadar

3,8

Sisak

7,7

Ukupno manji sud

35,4

Ukupno

130

100,0

Najveći broj sudionika svjedočio je na sudu u Zagrebu. S obzirom na veličinu, sudovi su podijeljeni u dvije kategorije – veći i manji sudovi. Oko dvije trećine svjedoka sudjelovalo je u postupcima na većim sudovima. Anketni upitnici pregledani su radi provjere popunjenosti i osiguravanja kvalitete; podaci su kodirani i uneseni u računalo. Učinjena je deskriptivna analiza podataka po česticama za čitav uzorak svjedoka, zatim za veće i manje sudove, te obzirom na status svjedoka u postupku (žrtva, očevidac, niti žrtva niti očevidac). Podaci su obrađeni analitičkim računalnim paketom SPSS13.

7.1.2. Ispitivanje iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima o podršci žrtvama/svjedocima 7.1.2.1. Cilj istraživanja i postupak prikupljanja podataka Ispitati praksu, iskustva i mišljenja sudaca županijskih sudova koji rade na kaznenim predmetima o podršci žrtvama/ svjedocima u kaznenim postupcima. Prikupljanje podataka provedeno je poštanskim anketiranjem svih sudaca 21 županijskog suda u Hrvatskoj koji rade na kaznenim predmetima. Tijekom prikupljanje podataka od sudaca se nije tražilo da upišu svoje ime i prezime. No, traženi su neki opći podaci (naziv suda na kojem rade, godine sudačkog staža, funkcija na sudu, spol, dob. U popratnom dopisu je objašnjeno da će se podaci prikazivati i interpretirati samo na skupnoj razini, te da je povjerljivost podataka zajamčena od strane istraživača. Ministrica pravosuđa Republike Hrvatske i zamjenica predsjednika Vrhovnog suda uputile su pismo podrške svim predsjednicima županijskih sudova s molbom da pomognu i podrže provedbu ovog istraživanja. Sucima je poštom poslano pismo s molbom za sudjelovanje u istraživanju i objašnjenjem njegove važnosti. U pismu se nalazio i upitnik kojeg su suci zamoljeni popuniti i vratiti poštom u priloženoj koverti s markom, adresiranoj na organizatora istraživanja. Povrat popunjenih upitnika je praćen, pa je 8 dana nakon isteka roka za povratak upućeno drugo pismo (podsjetnik) s upitnikom i molbom da ga sudac popuni i vrati. Ovaj podsjetnik je upućen svim sucima jer nije bilo analizirano tko je od sudaca vratio popunjeni upitnik nakon prve molbe. Prikupljanje podataka provedeno je u razdoblju od 15. siječnja do 16. veljače 2007. godine.

117

Dodaci

Anketni upitnik za suce sadržavao je 23 pitanja od kojih je 10 imalo i potpitanja. Neka pitanja davala su mogućnost sucima objasniti svoje odgovore ili dopuniti ponuđene mogućnosti. Pitanja su bila formulirana na temelju sadržaja predviđenih zakonom, iskustava iz drugih zemalja, te rezultata fokusne grupe sa sucima. Popunjavanje anketnog upitnika trajalo je oko 15 minuta.

118

Sadržaj radne verzije upitnika je u postupku konstrukcije provjeren primjenom fokusne skupine u kojoj je sudjelovalo šest sutkinja i sudaca Županijskog suda u Zagrebu s iskustvom u velikom broju kaznenih predmeta. Vođena rasprava pokrila je 10 područja koja odgovaraju tematskim cjelinama u upitniku za suce. Ovaj proces potvrdio je da su područja dobro odabrana, a pitanja i ponuđeni odgovori u anketnom upitniku dobro formulirani.

7.1.2.2. Sudionici istraživanja – suci županijskih sudova Populaciju jedinica u ovom istraživanju čine svi istražni, prvostupanjski i raspravni suci županijskih sudova koji sude u kaznenim predmetima, tako da je poslano 167 upitnika. Ukupan broj sudaca koji je vratio anketne upitnike bio je 117. No kako je 7 upitnika bilo nepotpuno (imalo je više od 20% neodgovorenih pitanja), isključeni su iz obrade, tako da je u obradu ušlo 110 anketnih upitnika (što predstavlja oko 66% sudaca svih županijskih sudova u Hrvatskoj koji sude u kaznenim predmetima). Osobine uzorka sudaca koji su sudjelovali u anketiranju prikazane su u tablicama od 3. do 9. Tablica 3. Broj sudaca koji su sudjelovali u anketiranju

Zagreb

20,0

Zlatar

1,8

Sisak

5,5

Karlovac

3,6

Varaždin

6,4

Koprivnica

3,6

Bjelovar

4,5

Rijeka

5,5

Gospić

3,6

Virovitica

2,7

Požega

4,5

Slavonski Brod

2,7

Zadar

3,6

Osijek

5,5

Šibenik

4,5

Vukovar

4,5

Split

3,6

Pula

6,4

Dubrovnik

3,6

Čakovec

2,7

Velika Gorica

110

100,0

Županijski sud

ukupno

Dodaci

U svrhu analize sudovi su podijeljeni u dvije skupine – “veće” (Zagreb, Rijeka, Osijek i Split) i “manje” kako je prikazano u tablici 4. Tablica 4. Broj sudaca u većim i manjim sudovima

Veći

34,5

Manji

65,5

Ukupno

110

100,0

Godina

Do 10

11,9

11 - 20

36,7

21 - 30

40,4

31 - 40

11,0

Ukupno

109

100,0

Veličina suda

Tablica 5. Broj godina obavljanja sudačke dužnosti

Prosjek sudačkog staža sudaca koji su sudjelovali u anketiranju je nešto više od 21 godine (M=21,27). Ne postoji značajna razlika u godinama obavljanja sudačke dužnosti s obzirom na veličinu suda na kojem rade. Tablica 6. Broj godina rada na kaznenim predmetima

Manje od 5

4,5

od 5 do 10

8,2

od 10 do 15

26,4

od 15 do 20

17,3

20 i više

43,6

Ukupno

110

100,0

Istražni

21,1

Raspravni

27,5

Drugostupanjski

25,7

Istražni-raspravni

3,7

Istražni-drugostupanjski

5,5

Drugostupanjski-raspravni

11,0

Sve 3 funkcije

5,5

109

100,0

Godina

Tablica 7. Funkcija koju suci obavljaju u sudu

Ukupno

119

Dodaci

Suci koji su sudjelovali u anketiranju, a rade na većim ili manjim sudovima ne razlikuju se statistički značajno s obzirom na to koju funkciju obavljaju. Tablica 8. Spol sudaca koji su sudjelovali u anketiranju

120

muško

62,7

žensko

37,3

Ukupno

110

100,0

Spol

Nema razlike u broju sudaca i sutkinja koji rade na većim ili manjim sudovima. Nadalje, suci i sutkinje većih i manjih sudova ne razlikuju se niti obzirom na godine tijekom kojih obavljaju sudačku dužnost, a niti obzirom na sudačku dužnost koju obavljaju na sudu. Tablica 9. Dob sudaca koji su sudjelovali u anketiranju

25 – 34

35 – 44

15,5

45 – 54

44,5

55 i više

40,0

Ukupno

110

100,0

Dob u godinama

Suci koji rade na većim ili manjim sudovima ne razlikuju se statistički značajno s obzirom na dob. Anketni upitnici pregledani su radi provjere popunjenosti i osiguravanja kvalitete; podaci su kodirani i uneseni u računalo. Učinjena je deskriptivna analiza podataka po česticama za čitav uzorak sudaca, zatim za veće i manje sudove, obzirom na spol sudaca i sutkinja i prema funkciji koju obavljaju na sudu (raspravni, drugostupanjski ili istražni sudac). Uz to je učinjena i korelacijska analiza gdje je to bilo potrebno. Podaci su obrađeni analitičkim računalnim paketom SPSS13.

7.1.3. Ispitivanje iskustava svjedoka u postupcima za ratne zločine 7.1.3.1. Cilj istraživanja i postupak prikupljanja podataka Ispitati iskustva koja su svjedoci u kaznenim postupcima za ratne zločine imali prije dolaska na sud, tijekom sudskog postupka i po njegovu završetku, te potrebe koje imaju za podrškom. Za potrebe ovog istraživanja „iskustva svjedoka“ definirana su kao oblici podrške i zaštite koju su svjedoci u postupcima za ratne zločine dobili od bilo kojeg državnog tijela (policija, odvjetništvo, sud), prije, za vrijeme i nakon svjedočenja na sudu ili im je takva podrška i zaštita nedostajala, te su se zbog toga osjećali ugroženo i imali dvojbe svjedočiti ili ne. Prikupljanje podataka provedeno je kvalitativnom metodom, polustrukturiranim intervjuiranjem uz vodič za vođenje intervjua. Pitanja u intervjuu se nisu niti u jednom času odnosila na sadržaj samog svjedočenja, već jedino na iskustva sugovornika iz pozicije svjedoka u kaznenom postupku za ratne zločine. Intervjue su provele psihologinje s iskustvom u intervjuiranju ljudi koji su doživjeli traumu ili gubitak. Od sugovornika je dobiveno dopuštenje za tonski zapis intervjua. Tonski zapisi su doslovno prepisani i obliku transkripata pripremljeni za analizu. Sugovornici su detaljno upoznati sa svrhom njihovoga sudjelovanja u istraživanju, te su im objašnjeni postupci za osiguravanje povjerljivosti podataka i zaštite anonimnosti njihova

Dodaci

identiteta. Zaštita podataka osigurana je tako što se popis s imenima sugovornika i pripadajućim šiframa drži pod ključem i odvojeno od zapisa intervjua. U zapisima se koristite samo šifre sudionika, a u analizama koje slijede se nigdje neće navoditi njihova imena ili drugi identifikacijski podaci. Pojedinačni intervjui trajali su od 20 do 75 minuta, a većina je trajala oko jednog sata. Sugovornicima su nadoknađeni troškovi koje su mogli imati u vezi s intervjuiranjem, te su dobili naknadu za vrijeme utrošeno na razgovor u visini jedne dnevnice. Intervjui su provedeni u mjestima u kojima su sugovornici živjeli, u njihovim kućama ili u drugim mirnim prostorima. U prostoriji u kojoj se provodio intervju nije bilo drugih osoba.

7.1.3.2. Sudionici istraživanja U istraživanju je sudjelovalo 14 svjedoka koji su svjedočili na sudovima u kaznenim predmetima ratnih zločina, dobnog raspona od 34 do 65 godina, a većina je bila između 45 i 55 godina starosti. Većina intervjuiranih svjedoka su bili muškarci (13). Od ukupnog broja sugovornika, njih 12 svjedočilo je na glavnoj raspravi, a jedan je svjedočio u fazi istrage. Sugovornike su identificirali i motivirali za suradnju predstavnici udruga civilnog društva koje se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava. Sudionike su osobno kontaktirali predstavnici udruge s kojom je sudionik već ranije bio u kontaktu. Taj prvi kontakt služio je kao motiv za sudjelovanje i objašnjavanje opće svrhe istraživanja. Županijski sudovi na kojima se vode postupci su bili: Karlovac, Sisak, Split, Osijek, Vukovar i Rijeka. Prijepisi intervjua kodirani su obzirom na sadržaj, nakon čega je provedena analiza sadržaja, vodeći računa o logičkoj strukturi u odnosu na cilj istraživanja. Analizu je proveo kvalificirani istraživač s iskustvom u kvalitativnim analizama. Ilustrativni dijelovi intervjua navedeni su u analizi radi potkrijepe nalaza i zaključaka.

7.2. Lista međunarodnih i regionalnih dokumenata 7.2.1. Dokumenti UN: International Covenant on Civil and Political Rights, adopted and opened for signature, ratification and accession by General Assembly resolution 2200A (XXI) of 16 December 1966, entry into force 23 March 1976, in accordance with Article 49. http://www.ohchr.org/english/law/ccpr.htm Declaration of Basic Principles of Justice for Victims of Crime and Abuse of Power (Victims Declaration), GA Res. 40/34 od 29. studenog 1985., dostupna na http://www.asc41.com/un5.htm

The Handbook on Justice for Victims on the Use and Application of the UN Declaration of Basic Principles of Justice for Victims of Crime and Abuse of Power, U.N. Doc. E/CN.15/1998/1 http://www.victimology.nl/onlpub/hb/hbook.html

Basic Principles and Guidelines on the Right to a Remedy and Reparation for Victims of Gross Violations of International Human Rights Law and Serious Violations of International Humanitarian Law (Basic Principles and Guidelines on the Right to Reparation for Victims of Gross Human Rights Violations) http://www.ohchr.org/english/law/remedy.htm

UNDCP Model Witness Protection Bill, 2000 http://www.unodc.org/pdf/lap_witness-protection_2000.pdf

121

Dodaci

7.2.2. Dokumenti međunarodnih kaznenih sudova: Izvodi iz Statuta Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju

122

http://www.un.org/icty/bhs/icty/documents/statute-b.htm

Izvodi iz Pravila o postupanju i dokazima Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju http://www.un.org/icty/legaldoc-e/basic/rpe/IT032Rev39e.pdf

Izvodi iz Statuta Međunarodnog kaznenog suda http://www.un.org/law/icc/statute/romefra.htm

Izvodi iz Pravila o postupanju i dokazima Međunarodnog kaznenog suda http://www.icc-cpi.int/library/about/officialjournal/Rules_of_Proc_and_Evid_070704-EN.pdf

Draft Statute for an International Criminal Court, Report of the ILC on the work of its forty-sixth session, 2 May - 22 July 1994

7.2.3. Dokumenti VE: European Convention on the Compensation of Victims of Violent Crimes (ETS No. 116), Strasbourg, 24.XI.1983 http://conventions.coe.int/Treaty/EN/Treaties/Html/116.htm

Recommendation Rec(2006)8 of the Committee of Ministers to member states on assistance to crime victims (Adopted by the Committee of Ministers on 14 June 2006 at the 967th meeting of the Ministers’ Deputies) https://wcd.coe.int/ViewDoc.jsp?id=1011109&BackColorInternet=9999CC&BackColorIntranet=FFBB55&BackColorLogg ed=FFAC75

Recommendation Rec(2005)9 of the Committee of Ministers to member states on the protection of witnesses and collaborators of justice (Adopted by the Committee of Ministers on 20 April 2005 at the 924th meeting of the Ministers’ Deputies) https://wcd.coe.int/ViewDoc.jsp?id=849237&BackColorInternet=9999CC&BackColorIntranet=FFBB55&BackColorLogge d=FFAC75

Guidelines on the Protection of Victims of Terrorist Acts (2005) (Adopted by the Committee of Ministers on 2 March 2005 at the 917th meeting of the Ministers’ Deputies) http://www.legislationline.org/legislation.php?tid=46&lid=6252&less=false

Recommendation Rec(2002)5 of the Committee of Ministers to member states on the protection of women against violence (Adopted by the Committee of Ministers on 30 April 2002 at the 794th meeting of the Ministers’ Deputies) https://wcd.coe.int/ViewDoc.jsp?id=280915&BackColorInternet=9999CC&BackColorIntranet=FFBB55&BackColorLogge d=FFAC75

Dodaci

Recommendation No. R (2000) 11 of the Committee of Ministers to member states on action against trafficking in human beings for the purpose of sexual exploitation (Adopted by the Committee of Ministers on 19 May 2000 at the 710th meeting of the Ministers’ Deputies) http://www.coe.int/T/E/human_rights/trafficking/PDF_Rec(2000)11_E.pdf

Recommendation No. R (99) 19 of the Committee of Ministers to member states concerning Mediation in Penal Matters (Adopted by the Committee of Ministers on 15 September 1999 at the 679th meeting of the Ministers’ Deputies) sfm.jura.uni-sb.de/archives/images/mediation-en%5B1%5D.doc

Recommendation No. R (97) 13 of the Committee of Ministers to member states concerning Intimidation of Witnesses and the Rights of the Defence (Adopted by the Committee of Ministers on 10 September 1997 at the 600th meeting of the Ministers’ Deputies) http://www.coe.int/t/e/legal_affairs/legal_co-operation/combating_economic_crime/1_standard_settings/Rec_1997_ 13.pdf

Recommendation No. R (96) 8 of the Committee of Ministers to member states on Crime Policy in Europe in a Time of Change (Adopted by the Committee of Ministers on 5 September 1996 at the 572th meeting of the Ministers’ Deputies) http://www.coe.int/t/e/legal_affairs/legal_co-operation/combating_economic_crime/1_standard_settings/Rec_1996_ 8.pdf

Recommendation No. R (91) 11 of the Committee of Ministers to member states concerning Sexual Exploitation, Pornography and Prostitution of, and Trafficking in, Children and Young Adults (Adopted by the Committee of Ministers on 9 September 1991 at the 461th meeting of the Ministers’ Deputies) http://cm.coe.int/ta/rec/1991/91r11.htm

Recommendation No. R (87) 21 of the Committee of Ministers to member states on Assistance to Victims and the Prevention of Victimisation (Adopted by the Committee of Ministers on 17 September 1987 at the 410th meeting of the Ministers’ Deputies)

Recommendation No. R (85) 11 of the Committee of Ministers to member states on the Position of the Victim in the Framework of Criminal Law and Procedure (Adopted by the Committee of Ministers on 28 June 1985 at the 387th meeting of the Ministers’ Deputies) http://ec.europa.eu/civiljustice/comp_crime_victim/docs/council_eur_rec_85_11_en.pdf

Recommendation No. R (83) 7 of the Committee of Ministers to member states on Participation of the Public in Crime Policy (Adopted by the Committee of Ministers on 23 June 1983 at the 361th meeting of the Ministers’ Deputies)

Resolution on the prevention of everyday violence in Europe, Adopted by the European Ministers responsible for the prevention of violence in everyday life at their ad hoc conference ‘Preventing everyday violence in Europe : responses in a democratic society’ (Oslo, Norway, 7-9 November 2004)

Resolution No. 2 on The Social Mission of the Criminal Justice System-Restorative Justice, Adopted at the 26th Conference of European Ministers of Justice (Helsinki, Finland, 7-8 April 2005) http://www.coe.int/t/e/legal_affairs/legal_co%2Doperation/conferences_and_high%2Dlevel_meetings/european_ ministers_of_justice/MJU-26(2005)Res2E.pdf

123

Dodaci

7.2.4. Dokumenti EU-a:

124

Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, 4. 11. 1950., 213 U.N.T.S. 222, 224, reprinted in 45 Am J. Intâ&#x20AC;&#x2122;l L. Supp. 24 (1951), http://www.pfc.org.uk/legal/echrtext.htm Council Framework Decision of 15 March 2001 on the standing of victims in criminal proceedings http://www.legislationline.org/legislation.php?tid=155&lid=5696&less=false Council Directive 2004/80/EC od 29. travnja 2004 relating to compensation to crime victims http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/site/en/oj/2004/l_261/l_26120040806en00150018.pdf Europska konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudima, VarĹĄava, 16. 5. 2005 http://conventions.coe.int/Treaty/EN/Treaties/Html/197.htm

7.3. Lista presuda Europskog suda za ljudska prava Presude su dostupne na http://cmiskp.echr.coe.int A.M. v. Italy, judgement of 14 December 1999, Application no. 37019/97, Reports 1999-IX Adolf v. Austria, judgement 26 March 1982, Application no. 8269/78, Series A, No. 49 Artner v. Austria, judgement of 28 August 1992, Application no. 13161/87, Series A, , No. 242-A Asch v. Austria, judgement of 26 April 1991, Application no. 12398/88, Series A, No. 203 Axen v. Germany, judgement of 08 December 1983, Application no. 8273/78, Series A, No. 72 Belilos v. Switzerland, judgement of 29 April 1988, Application no. 10328/83, Series A, No. 132 Birutis and others v. Lithuania, judgement of 28 March 2002, Application nos. 47698/99 and 48115/99 Campbell and Fell v. The United Kingdom, judgement of 28 June 1984, Application no. 7819/77 and 7878/77, Series A, No. 80 De Cubber v. Belgium, judgement of 26 October 1984, Application no. 9186/80, Series A, No. 86 Delcourt v. Belgium, judgment of January 17 1970, Application no. 2689/65, Series A, No. 11 Delta v. France, judgement of 19 December 1990, Application no. 11444/85, Series A, No. 186-A Deweer v. Belgium case, judgement of 27 February 1980, Application no. 6903/75, Series A, No. 35 Doorson v. The Netherlands, judgement of 26 March 1996, Application no. 20524/92, Reports 1996-II Ekbatani v. Sweden, judgement of 26 May 1988, Application no. 10563/83, Series A, No. 134 Ferrantelli and Santangelo v. Italy, judgement of 7 August 1996, Application no. 19874/92, Reports 1996-III Garcia Ruiz v. Spain, judgement of 21 January 1999, Application no. 30544/96, Reports 1999-I Golder v. The United Kingdom, judgement of 21 February 1975, Application no. 4451/70, Series A, No. 18 H. v. Belgium, judgement of 30 November 1987, Application no. 8950/80, Series A, No. 127-B Isgro v. Italy, judgement of 19 February 1991, Application no. 11339/85, Series A, No. 194 Kostovski v. The Netherlands, judgement of 20 November 1989, Application no. 11454/85, Series A, No. 166 Le Compte, van Leuven and de Meyere v. Belgium, judgement of 23 June 1981, Application no. 6878/75 and 7238/75, Series A, No. 43

Dodaci

Luca v. Italy, judgement of 27 February 2001, Application no. 33354/96, Reports 2001-II Ludi v. Switzerland, judgement of 15 June 1992, Application no. 12433/86, Series A, No. 23 Monnell and Morris v. The United Kingdom, judgement of 2 March 1987, Application no. 9562/81 and 9818/82, Series A, No. 115 P.S. v. Germany, judgement of 20 December 2001, Application no. 33900/96 S.N. v. Sweden, judgement of 2 July 2002, Application no. 34209/96 Saidi v. France, judgement of 20 20 September 1993, Application no. 14647/89, Series A, No. 261-C Solakov v. ‘the former Yugoslav Republic of Macedonia’, judgement of 31 October 2001, Application no. 47023/99, Reports 2001-X Sunday Times v. The United Kingdom, judgement of 26 April 1979, Application no. 6538/74, Series A, No. 30 Unterpertinger v. Austria, judgement of 24 November 1986, Application no. 9120/80, Series A, No. 110 Van Mechelen and others v. The Netherlands, judgement of 23 April 1997, Application no. 21363/93, 21364/93, 21427/93, 22056/93, Reports 1997-III Vidal v. Belgium, judgement of 22 April 1992, Application no. 12351/86, Series A, No. 235-B Visser v. The Netherlands, judgement of 14 February 2002, Application no. 26668/95 Windisch v. Austria, judgement of 27 September 1990, Application no. 12489/86, Series A, No. 186

7.4. Lista presuda ICTY i ICTR (presude su dostupne na www.un.org/icty) Tužitelj protiv Blaškića, Decision of Trial Chamber I on the Requests of the Prosecutor of 12 and 14 1997 in respect of the Protection of Witnesses, 6 June 1997. Tužitelj protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-PT, Odluka po zahtjevu tužilaštva za zaštitne mjere, od 3. srpnja 2000. Tužitelj protiv Delalića, IT-96-21, Decision on the Motions by the Prosecution for Protective Measures for the Prosecution Witnesses Pseudonymed ‘B’ Through to ‘M’ od 28. travnja 1997. Tužitelj protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2, transkript od 26. srpnja 1999. Tužitelj protiv Kunarca, IT-96-13&13/1, Decision on Prosecution Motion to Protect Victims and Witnesses, od 29. travnja 1998. Tužitelj protiv Tadića, IT-94-1-A-T, Decision on the Prosecutor’s Motion Requesting Measures for Victims and Witnesses, od 10. Kolovoza

7.5. Lista propisa RH KZ - Kazneni zakon (NN 110/97, 28/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 105/04, 84/05, 71/06) ZIKZ - Zakon o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00 i 59/01) ZKP - Zakon o kaznenom postupku (NN 110/97, ispravak 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, ispravak 143/02, 115/06) ZOPOKZ - Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (NN 151/03) ZP - Zakon o policiji (NN 129/00) ZP - Zakon o prekršajima (NN 88/02) ZS – Zakon o sudovima (NN 150/05) ZSM - Zakon o sudovima za mladež (NN 111/97)

125

Dodaci

ZUSKOK - Zakon o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (NN 88/01, 12/02., 33/05) ZZNO - Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 116/03) ZZS - Zakon o zaštiti svjedoka (NN 163/03)

126

Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03)

7.6. Literatura Helen Brady, Trials and Appeals Before the International Criminal Court, www.redcross.org.au. Brienen, M.E.I., Hoegen, E.H., Victims of Crime in 22 European Criminal Justice Sytems: The Implementation of Recommendation (85) 11 of the Council of Europe on the position of the Victim in the Framework of Criminal Law and Procedure, Niemegen, Netherlands: WLP, 2000. Christopher Hall, The First Five Sessions of the UN Preparatory Commission for the International Criminal Court, 94 AM. J. OF INT. L. 773, 824 (2000). Home Office (2001) Achieving best evidence in criminal proceedings: Guidance for vulnerable or intimidated witnesses, including children. London: Home Office, Volume 2. Home Office (1998) Speaking up for justice. Report of the Interdepartmental working Group on the treatment of vulnerable or intimidated witnesses in the criminal justice system. London: Home Office. Christopher Hall, The First Five Sessions of the UN Preparatory Commission for the International Criminal Court, 94 AM. J. OF INT. L. 773, 824 (2000). Dubravka Hrabar, Dijete - žrtva i svjedok u kaznenom postupku, 7 HLJKPP 221 (2000) Kellye L. Fabian, Note and Comment: Proof and Consequences: An Analyses of the Tadić and Akayesu Trials, 49 DEPAUL L. REV. 981 (2000). Graham Farrell, Multiple victimization: Its Extent and Significance, INTERNATIONAL REVIEW OF VICTIMOLOGY (1992). John R.W.D. Jones, Protection of Victims and Witnesses, u THE ROME STATUTE OF THE INTERNATIONAL CRIMINAL COURT: A COMENTARY, Volume II, 1360 (eds. Antonio Cassese, Paola Gaeta, John R.W.D. Jones, 2002). Kiza, E., Rathgeber, C. i Rohne, H.-C. (2006) Victims of war. Hamburg: Hamburger Editions. Davor Krapac, Kazneno procesno pravo, 19(2003) Lobwein, W. (2006) Experiences of the victims and witnesses section at the ICTY. In: Large-scale victimisation as a potential source of terrorist activities. U: U. Ewald I K. Turković (ur.). Amsterdam: IOS Press, 197-207. David Lusty, Anonymous Accusers: An Historical and Comparative Analyses of Secret Witnesses in Criminal Trials, 24 SYDNEY L. REV. 361, 419 (2002). Virginia Morris i Michael P. Scharf, An Insider’s Guide to The International Criminal Tribunal for The Former Yugoslavia 242 (1994.). Protecting witnesses of serious crime – Training manual for law enforcement and judicary 145-158 (Council of Europe Publishing, 2006). Peter J. Schick, Zaštita žrtve kaznenog djela naspram okrivljenikovih zaštitnih prava u kaznenom postupku, 1 HLJKPP 379 (1994). Stover, E. (2005) The witnesses. War-crimes and the promise of justice in The Hague. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Ksenija Turković, Nasilje u obitelji, analiza kaznenog i prekršajnog zakonodavstva s prijedlozima izmjena, http:// www.mobms.hr Ksenija Turković, Utjecaj međunarodnog kaznenog prava na razvoj prava žrtava međunarodnih kaznenih djela te žrtava općenito u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 54(2004);str.865-937 Patricia M. Wald, Note from the Field: Dealing with Witnesses in War Crime Trials: Lessons from the Yugoslav Tribunal, 5 YALE H.R. & DEV. L.J. 217, 219 (2002).

Bilješke

127

JUSTICE AND SECURITY

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Ured Stalnog predstavnika u Hrvatskoj www.undp.hr