Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije Aromaticno

Arom

AromatiÄ?no, zaÄ?insko, ljekovito, medonosno, ukrasno i samoniklo jestivo bilje

matiÄ?no Foto: Ivo Pervan

Polje lavandina kod Brusja na otoku Hvaru Field of lavender by Brusje, Hvar island

Aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i samoniklo jestivo bilje

Gospodarsko značenje za Dalmaciju

“Trava iva čini od mrtva živa.”

“Nema koromača u svakom zidu.”

“Prigode beru jagode.”

430

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

U Hrvatskoj je dosad utvrđeno 4 528 biljnih vrsta i 1 169 podvrsta, odnosno ukupno 5 018 svojta. Po broju svojti nalazimo se na šestom mjestu u Europi, a po broju vrsti po jedinici državne površine na trećem mjestu, iza Slovenije i Albanije. Iako je bez atlasa rasprostranjenosti i jasno definiranih granica teško dati točan broj biljnih svojti na području Dalmacije, procjenjuje se da na području četiriju dalmatinskih županija obitava oko 3 500 svojti, što je po broju vrsta na jedinicu površine svrstava među floristički najbogatije regije Europe. U ovom florističkom bogatstvu Dalmacije, preko 7% svojti su endemske svojte, a među endemima je prisutan velik broj stenoendema, vrsta vrlo uske rasprostranjenosti. Stoga je flora Dalmacije doista bogata i jedinstvena. S druge strane u Dalmaciju su kroz povijest introducirane brojne biljne vrste i sorte korištene u poljoprivredi i šumarstvu, a od kojih su danas neke sastavni dio krajobraza i biljnog pokrova Dalmacije. Tako je danas gotovo nezamislivo da maslina, vinova loza, alepski bor, agava, mirta, palma ili čempres, vrste koje daju osnovni pečat Dalmacije, nisu izvorne dalmatinske. Introducirane su gotovo sve kulturne biljke (ratarske, industrijske, voćne, povrtne i ukrasne), s rijetkim ali važnim iznimkama.

U Dalmaciji raste izvanredan broj aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog ili divljeg jestivog bilja – pravi pčelinji rajski vrt. Samo je manji dio ovog bilja kroz povijest kultiviran ili je bio predmet bilo kakvog opsežnijeg istraživanja i selekcije. Sve su razvijene mediteranske zemlje (Italija, Francuska, Španjolska, Grčka) na državnoj razini poticale gospodarski razvoj ove proizvodnje raznim sustavima poticaja. U Dalmaciji se uglavnom počinjalo i završavalo sakupljanjem (i uništavanjem) samoniklih populacija i njihovom izvozu kao sirovine u razvijene zemlje. Rijetki su primjeri gdje se išlo do poluproizvoda (eterična ulja), a gotovi i usavršeni proizvodi s robnom markom kao što su izvorni ljekoviti, kozmetički ili prehrambeni proizvodi gotovo nisu prisutni. Uz to nikada nije sačinjen inventar kultivara i samoniklih oblika ove skupine biljaka, stanje njihovih populacija, procjena njihove vrijednosti, procjena ugroženosti i oblici tradicionalnog korištenja, niti je donesen ijedan strateški dokument vezan uz ovu problematiku. Rijetku, ali korisnu iznimku čini modul Ekonomska botanika unutar baze podataka Flora Croatica Database (FCD, http:// hirc.botanic.hr/fcd/), u kojem je za svaku svojtu detaljno prikazana njena upotreba, uz osnovne elemente uzgoja. Danas također ne postoji proizvodnja sjemena i sadnica domaćih kultivara aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja (osim rijetkih iznimaka), već se kultivari uvoze iz inozemstva, ponekad doslovno naši vlastiti.

Mnoge od ovih biljaka pripadaju gotovo svim navedenim kategorijama, primjerice ružmarin i lavanda koriste se za dobivanje aromatskih eteričnih ulja, odnosno kao aromatično bilje, kao začin, kao ljekovito bilje, medonosne su biljke, a često imaju i izražen estetski karakter, odnosno imaju velik potencijal kao

ukrasno bilje te se u te namjene i (nedovoljno) koriste.

Zbog toga je teško za većinu ovih biljaka odrediti njihovu pripadnost samo jednoj namjenskoj grupi kultura pa ističemo njihovu uporabnu vrijednost u okviru svake pojedine skupine bilja: Također je teško za ovu skupinu biljaka tvrditi da pripadaju skupini kulturnog bilja, jer njihovog Aromatično i začinsko

anis, borač, bosiljak, čempres, ilirska perunika, kadulja i muškatna kadulja, kim, kleka, komorač, konopljika, korijandar, lavandin i lavanda, lovor, matičnjak, mažuran, miloduh, metvica divlja, mravinac, pelin, rutvica, ružmarin, smilje, smrič, timijan, vrisak

Ljekovito

divizme, dubačac, dubačac planinski (trava iva), gospina trava ili kantarion, kadulja, konopljika, lavanda, majčina dušica, marulja, neven, ružmarin

Ukrasno

agava, agrumi (četrun, limun, naranča, mandarina), biluč, brnistra, drača, grohotuša, lavandin, lavanda, lemprika, kadulja, metvica divlja, nešpola, planika, riga divlja, rogač, ružmarin, sikavica kugloglava, sjeruša, tilovina, vrijesovi, vrisovi

Samoniklo jestivo bilje

blitva morska, brekinja, caklenjača, crnika, jarebika, kapar, kostriš, košćela, kozlac veliki, kupina, maslina divlja, matar, mirta, mukinja, opuncija, oskoruša, pinjol, planika, rašeljka, riga, riga divlja, sit, solnjača, šparoga, veprina, tetivika, tratinčica

gospodarskog uzgoja u Dalmaciji gotovo i nema, s malim izuzetkom otoka Hvara, koji je upravo po uzgoju ružmarina, lavande te proizvodnji njihovih eteričnih ulja postao čuven i izvan granica Hrvatske.

Vrijednost i potencijal ovih biljaka su iznimni, a očituju se u izrazitoj bioraznolikosti te selekcijskoj, gospodarskoj, medonosnoj, estetskoj, prehrambenoj, industrijskoj i krajobraznoj vrijednosti.

Izrazita bioraznolikost dalmatinskog aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja proizlazi iz činjenice da je područje Dalmacije, kao i šire područje Mediterana, jedna od najraznolikijih regija ovog bilja na svijetu s brojnim endemskim, čak stenoendemskim vrstama, te jedan od svjetskih centara razvoja kulturnog bilja.

Selekcijska vrijednost ovog bilja je izvanredna i do sada nedovoljno korištena. To je donekle razumljivo jer selekcija ovog bilja ima smisla tek u razvijenom gospodarskom okruženju, što se za Dalmaciju nikada nije moglo reći, dapače stoljećima je gospodarski izrazito nerazvijeno područje. Vjerojatno tek slijedi prava valorizacija izvornog (nativnog) bilja, rad na selekciji i korištenje pojedinih vrsta, kultivara ili svojstava u daljnjoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Gospodarska je vrijednost ovog bilja sve značajnija.

Svjetsko tržište ima velik i sve veći interes za svježim i sušenim aromatičnim, začinskim i ljekovitim biljem, a pogotovo za destiliranim eteričnim uljima koja se koriste u farmaceutskoj, kozmetičkoj, ali i prehrambenoj industriji. Posebno je traženo za uporabu u sve popularnijoj aromaterapiji i wellnessu. Iako prinosi ovih kultura u Dalmaciji ne dosežu prinose ostvarene u kontinentalnoj

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

431

europskoj proizvodnji, kvaliteta i udjel aromatskih, ljekovitih i aktivnih tvari u biljkama ubranim ili uzgojenim u Dalmaciji gotovo je nemjerljiva. Vrsnoća dalmatinskog aromatičnog i začinskog te ljekovitog bilja bila je prepoznata kroz povijest i sva proizvodnja je otkupljivana za inozemne kupce, što se za današnju situaciju ne može reći. Izvanrednu gospodarsku vrijednost imaju i sekundarni proizvodi, najviše med ružmarina, lavande, vrisa, kadulje. I gospodarska vrijednost ukrasnog bilja u Dalmaciji postupno raste, iako je još zanemariva. Tradicija ekonomske proizvodnje ukrasnog bilja postoji isključivo za sunovrate na širem području Dubrovnika te u manjoj mjeri za mimoze, bugenvilije i drugo uvezeno bilje eumediteranskog pojasa.

Usporedno s gospodarskom, ovo bilje ima veliku medonosnu vrijednost – vrijednost za pčelinju pašu, odnosno proizvodnju meda. Na području Dalmacije postoji vrlo mnogo medonosnih biljaka; osobito su važne medonosne vrste 5. kategorije koje imaju prinose od 200 do 500 kg meda po hektaru, te 6. kategorije s preko 500 kg.

Riječ je o više od 250 vrsta. Najbrojniji su predstavnici porodice usnjača (Lamiaceae), slijede vrste iz porodica mahunarki (Fabaceae), ruža (Rosaecae) i glavočika cjevnjača (Asteraceae), dok su ostale porodice manje zastupljene. Po važnosti se posebno ističu ružmarin, lavanda, kadulja, vrisovi i vrijesovi. Kvaliteta meda ovih biljaka, s izuzetkom vrijesova (Erica sp.), spada u sam svjetski vrh te takav med može postići najviše cijene na svjetskom tržištu. Nažalost, potencijal medonosnosti dalmatinskih biljaka, koji doduše znatno varira ovisno o sezonskoj suši, koristimo tek vrlo malim dijelom, po nekim procjenama manje od 5%, tako da godišnje gubimo tisuće tona najkvalitetnijeg svjetskog meda.

432

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Estetska vrijednost dalmatinskog bilja je opet izvanredna i gotovo potpuno neiskorištena. Osim određenog broja uvezenih ukrasnih biljaka za koje možemo reći da se u manjoj mjeri gospodarski ili hobistički uzgajaju (agave, bugenvilije, mimoze, noćurak, opuncije, palme, pitospora, pustinjske ruže ili karpobrot, tamarisi, tekoma i druge), ogroman je broj autohtonih biljnih vrsta koje imaju velik potencijal kao ukrasno bilje.

Ovaj potencijal u novije doba sve više prepoznaju strani stručnjaci koji ga skupljaju u prirodi i selekcioniraju tako da se danas već može kupiti kultivar dalmatinske iglice biokovo, kultivar kleke velebit i drugi, a još veći broj tek slijedi. Važnost uzgoja u kulturi autohtonih, čak stenoendemskih vrsta Dalmacije te njihovo poticanje u proizvodnji danas dobiva i dodatnu dimenziju. Kultiviranje rijetkih i ugroženih divljih populacija, drugim riječima komercijalni uzgoj u smislu njihovog očuvanja ex situ, preporuka je svjetske organizacije za očuvanje i zaštitu živog svijeta IUCN-a.

Prehrambena vrijednost samoniklog bilja u Dalmaciji ima posebno značenje jer se za hranu od pamtivijeka koristi velik broj biljaka. Samo u okviru popularnih „mišanci“ u Dalmaciji se bere i koristi kao salata, prilog i varivo preko 100 vrsta biljaka. Valja istaknuti i brojno samoniklo bilje koje se koristi kao zamjena za krušarice: smrič, hrast crnika, mukinja, brekinja, jarebika, oskoruša, mirta, planika, čak kozlac i sit. Ovo je ogroman potencijal za buduću selekciju i stvaranje kultura, a neke izvorne vrste već su odavno kultivirane, primjerice: kupusnjače (Brassica sp.), repe (Beta sp.) i repice (Brassica sp.), šparoge (Asparagus sp.), riga (Eruca sativa), maslačak-radič (Taraxacum officinale), mrkva (Daucus carota) i pastrnjak (Pastinaca sativa). Kod brojnih vrsta samoniklog bilja postoji potencijal za daljnju selekciju (ali i za stvaranje neke izvorne dalmatinske

kulture). Posebno se ističu planika i mirta za koje je potrebno istraživanje divljih populacija te daljnja selekcija. Zanimljivo je da prehrambenu vrijednost imaju i neke uvezene ukrasne biljke kao što su opuncija ili indijska smokva te agava. Prehrambena vrijednost ovog bilja dolazi do punog izražaja, nažalost, tek za vrijeme ratova i drugih oskudica, kad se iz nužde vade stare recepture i prisjeća zaboravljenih postupaka prerade i pripreme hrane od samoniklog jestivog bilja.

Industrijska vrijednost prisutna je kod nekih vrsta autohtonog bilja, primjerice uvjetno aromatičnih vrsta dalmatinskog crnog, alepskog i bijelog bora koji su korišteni za dobivanje smole odnosno terpentina (Balsamum terebrinthinae), posebno na otocima Braču, Hvaru i Korčuli. Treba istaknuti i industrijsku vrijednost nekih uvezenih ukrasnih biljaka. Od agave, kod nas uglavnom ukrasne biljke, dobiva se konac za izradu čuvenih čipki: paške, hvarske i viške. Ovdje treba pridodati i čempres čije se drvo koristi u građevini, a dijelom i brojne aromatične biljke čije se eterično ulje koristi u industriji. Posebna su skupina biljni bojadisari, biljke čiji se dijelovi koriste kao prirodna bojila, kao što su: bajam, tršljika, žutilovka, gospina trava i druge.

Krajobrazna vrijednost dalmatinskog aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja je izvan svake sumnje posebna za Dalmaciju – mnogi je upravo i prepoznaju po pojedinim biljnim vrstama koje tvore „miris i okus Dalmacije“. Ne treba zaboraviti da je Split dobio ime po gustoj brnistri (aspalathos – grčki naziv za brnistru) koja je oko njega rasla, a Dubrovnik po dubu odnosno hrastu. Kadulja i vrisovi prekrivaju nepregledna kamena prostranstva Dalmacije, a planika, lovor i mirta daju posebnu estetsku i mirisnu dimenziju eumediteranskoj makiji.

Hvar je prepoznatljiv po krajobrazima rascvjetalih grmova lavande te ružmarina, čije ime upravo i znači „morska rosa“ (ros marinus). Danas uznapredovanu promjenu krajobraza Dalmacije u betonske površine treba hitno zaustaviti, a krajobraze oplemeniti nasadima izvornog aromatičnog i začinskog, ljekovitog i medonosnog bilja. Postojeću i buduću arhitekturu Dalmacije obavezno moramo oplemeniti prikladnim kulturama, primjerice kaparom.

Povijest uzgoja i korištenja u Dalmaciji Uzgoj i korištenje aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja u Dalmaciji zasigurno seže u davnu povijest civilizacije ovog prostora, a brojne izvorne vrste mediteranskog divljeg bilja korištene su u selekciji.

Ljekarništvo (farmacija) na području Dalmacije ima izrazito dugu i slavnu tradiciju te seže još u 13. stoljeće kada su osnovane ljekarne u Trogiru (1271.), Dubrovniku (1272.), Zadru (1289.), Splitu (1345.). Najstarija samostanska ljekarna u Samostanu Male braće u Dubrovniku osnovana je 1318. godine, a najstarija bolnička ljekarna na svijetu je dubrovačka Domus Christi, osnovana u 16. stoljeću. Proizvodnja eteričnih ulja vjerojatno datira daleko u prošlost budući da se nekad destilacija ulja određenih aromatičnih i ljekovitih biljaka vršila i u okviru ljekarni. Veće destilerije eteričnih ulja postojale su na području Dalmacije zasigurno već od 17. stoljeća, a ističu se one na području Šibenika, otoka Hvara (Hvar, Grablje, Brusje), otoka Šolte, otoka Visa (Komiža), Dubrovačkog primorja (Majkovi) i Konavala.

Najozbiljnije istraživanje aromatičnog bilja na području Dalmacije započeto je 1909. godine na inicijativu dr. J. Giaconija iz Komiže, a provedeno je u Oglednoj i kontrolnoj stanici Split, ali i na drugim lokacijama. Odabrano je 17 vrsta koje su tada smatrane najvažnijim aromatičnim biljkama, a za njihovo sakupljanje bio je zadužen naš čuveni botaničar Lujo Adamović. Odabrane populacije su destilirane u laboratoriju, ali i u kotlovima na terenu, sa zaključkom da bi se uz ružmarin, koji se već komercijalno koristio, moglo komercijalno koristiti i daljnjih 10 vrsta: mravinac (Origanum vulgare), divlja metvica (Calamintha nepetrides), kadulja (Salvia officinalis), lavanda (Lavandula sp.), lovor (Laurus nobilis), mirta (Myrtus communis), smilje (Helichrysum italicum), pelin (Artemisia absintium), vrisak (Satureja sp.) i smrič (Juniperus oxycedrus). Jedan od zaključaka profesora Adamovića bio je taj da veličina i značaj proizvodnje eteričnih ulja u industrijske svrhe ne leži u iskorištavanju svih divljih populacija aromatičnih biljaka Dalmacije, već u uzgoju aromatičnog bilja na području Dalmacije, osobito ružmarina, lavande i kadulje.

Ružmarin se od pamtivijeka koristio kao začinska, aromatična i ljekovita biljka. Stara narodna uzrečica ističe kako „jela začinjena ružmarinom pomažu boljem pamćenju“, a moderna medicina dokazuje ovu tvrdnju. Kako bilo, pečena riba u Dalmaciji ne može se zamisliti bez ružmarina, kao ni razni umaci i marinade. Tradicija branja i uporabe ružmarina za destilaciju eteričnog ulja potječe iz 1462. godine kad je na Hvaru utvrđen prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji će brinuti o opskrbi ljekarni ovim proizvodom.

Gospodarska proizvodnja ružmarinova ulja započinje u 17., a širi se u 18. stoljeću posebice na Hvaru i Šolti, te se osobito intenzivira od 1740. godine kad počinju masovne sječe divljeg ružmarina za destilaciju

(čemu se protive pčelari), a proizvodnja se širi i na Vis, Korčulu, Brač te Šibenik. Tek krajem 19. stoljeća započinje uzgoj ružmarina, a u Grablju na otoku Hvaru osnovana je 1902. prva tzv. ružmarinska zadruga.

Proizvodnja se na otoku Hvaru širila te je tridesetih godina 20. stoljeća procijenjena na 20 t ružmarinova ulja. Danas je ova proizvodnja gotovo zanemariva, a domaće potrebe zadovoljavaju se uvozom ružmarinova ulja iz Španjolske.

Lavanda se počela uzgajati 1928. godine u Velom Grablju na otoku Hvaru kad je Bartol Tomić na polju u uvali Sv. Ante, potaknut predavanjem kojeg je na otoku održao agronom Franjo Tabain s otoka Korčule, rasadio tri grma koja su tamo rasla i koristila se za blagoslov Sv. Antuna Padovanskog. Još su 1939. godine površine pod lavandom na Hvaru bile svega 4 ha, a proizvodnja ulja neznatna, međutim već 1956. godine pod lavandom je gotovo 80 ha, a 1973. godine čak 720 ha, uz proizvodnju i do 70 t ulja godišnje. Danas je ova proizvodnja svedena na oko 2 t.

Kadulja prema dostupnim podacima nikada nije bila u tržišnom uzgoju. Uz ružmarin i lavandu, na Hvaru se početkom 20. stoljeća u manjoj mjeri proizvodilo eterično kaduljino ulje, ali isključivo sabiranjem divljih populacija. Stara rimska poslovica: „Ne može biti bolestan čovjek u čijem vrtu raste kadulja“ dokazuje kako se u rimsko doba izuzetno cijenila ljekovitost kadulje, ali i da se već tada uzgajala u vrtovima i okućnicama!

Ostalo ukrasno bilje započinje se uzgajati već naseljavanjem Dalmacije za osobne i obiteljske potrebe, a tržni uzgoj spominje se još od polovice 15. stoljeća kada Filip de Diversis piše kako seljaci na dubrovačku tržnicu donose: ruže, ljubice, ljiljane i druge uresnice.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

433

Od 19. stoljeća počinje proizvodnja sadnica ruža u zadarskim rasadnicima. U vrtu Poljodjelskog dubrovačkog društva 1887. godine uspostavljena je proizvodnja sadnica ukrasnog bilja, prije svega čempresa, oleandra, palma te raznih voćki. Proizvodnja sadnica limuna i naranči ovdje je uspostavljena po prvi puta u Hrvatskoj. Na širem dubrovačkom području, posebno u rasadniku Čibača u Župi, od početka 20. stoljeća postoji tradicionalan gospodarski uzgoj ukrasnog bilja, osobito sunovrata, zumbula, ljubičica, ruža, karanfila, šeboja, asparagusa, mimoza i kala. Od osnutka Sokolarsko povrćarsko-voćarsko-cvjećarske zadruge u Čibači 16. srpnja 1933. godine, a posebno Povrtlarsko-voćarskocvjećarske zadruge u Mlinima 9. svibnja 1937. godine, do pred drugi svjetski rat, u „zlatno doba cvjećarstva Župe“, oko 90 zadrugara proizvodilo je do 400 000 kitica cvijeća koje su plasirane u preko 30 gradova tadašnje države. Treba istaknuti da je u Šibeniku 1888. godine agronom Petar Biankini objavio jedno od u svijetu prvih monografskih djela o ukrasnom bilju, „O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća“.

Ovo opsežno djelo izazvalo je većinom oduševljenje u stručnim krugovima u Hrvatskoj te velik interes širom svijeta, a danas je potpuno zaboravljeno.

Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog područja najvažniji su ograničavajući čimbenici sveukupne poljoprivrede Dalmacije pa tako i proizvodnje aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja. Ipak, treba istaknuti da su navedeni čimbenici daleko manje ograničavajući za mnoge od ovih vrsta. Službena

rajonizacija aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja na području Dalmacije nije provedena, ali možemo, baš kao i kod drugog bilja utvrditi dva zasebna rajona. Prvi obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak.

Ovdje zbog mediteranske klime i zaštićenosti postoje dobri uvjeti za proizvodnju ovog bilja.

Drugi rajon obuhvaća dalmatinsko zaleđe, to jest Dalmatinsku zagoru u širem smislu. U nižim dijelovima prisutna je submediteranska klima i postoje uvjeti za masovniju proizvodnju nekih vrsta ove skupine bilja, osobito na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, Vrana, Sinjsko, Imotsko, i Vrgoračko polje, dolina Neretve i Konavle. Ovi potencijali gotovo uopće nisu iskorišteni i u manjoj mjeri koriste se samo divlje populacije.

Za uzgoj osjetljivog ukrasnog bilja postoje gotovo idealni uvjeti na području Dubrovačko-neretvanske županije, a posebno u Župi dubrovačkoj, „klimatskom dragulju“, kako navodi upravitelj botaničkog vrta u Beču, R. Wettstein 1906. godine. Zato ne čudi da je Stanica za južne kulture uspostavljena upravo na području Župe, u Čibači te da je cijelo područje Župe nekad bilo čuveno po tržišnoj proizvodnji cvijeća.

Nikola Vandrić s kosom (prema Avelot, 1896.)

434

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Popis tradicijskih aromatičnih, začinskih, ljekovitih,medonosnih i samoniklih jestivih i korisnih vrsta i sorti Dalmacije U ovom popisu nemoguće je nabrojati sve biljke Dalmacije koje pripadaju u aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno i samoniklo jestivo i korisno bilje pa navodimo samo najvažnije. Brojne vrste pripadaju u više navedenih skupina bilja, te su sukladno pripadnosti navedene i opisane u prethodnom poglavlju.

Porodica

Vrsta

Agave (Agavaceae)

Sorta

Porodica

Vrsta

Sorta

Glavočike cjevnjače (Asteraceae)

Estragon (Artemisia dracunculus L.)

Domaći zeleni estragon

Neven (Calendula officinalis L.)

Domaći neven

Pelin (Artemisia absinthium L.)

Domaći pelin

Sikavica krugloglava (Echinops sphaerocephalus L.) Smilje (Helichrysum italicum (Roth) G. Don) Tratinčica šumska (Bellis sylvestris Cirillo) Glavočike jezičnjače (Cichoriaceae)

Kostriš (Sonchus sp.)

Kaktusi (Cactaceae)

Indijska smokva (Opuntia ficus-indica (L.) Miller)

Kapare ili kaprice Kapar (Cappaceae) (Capparis orientalis Veill.)

Agava (Agave americana L.)

Kozlaci (Araceae)

Kozlac veliki (Arum italicum Mill.)

Lemprika (Viburnum tinus L.)

Borovi (Pinaceae)

Pinjol (Pinus pinea L.)

Kozlokrvine (Caprifoliaceae)

Brijestovi (Ulmaceae)

Košćela (Celtis australis L.)

Krkavine (Rhamnaceae)

Drača (Paliurus spina-christi Mill)

Bukve (Fagaceae)

Crnika (Quercus ilex L.)

Krstašice (Brassicaceae)

Riga (Eruca vesicaria ssp. sativa (Mill.) Thell.)

Bušini (Cistaceae)

Bušin (Cistus sp.)

Čempresi (Cupressaceae)

Čempres (Cupressus sempervirens L.) Kleka (Juniperus communis L.) Smrič obični (Juniperus oxycedrus L.)

Dubrovačka riga

Riga divlja (Diplotaxis tenuifolia (L.) DC.) Šeboj (Erysimum cheiri (L.) Crantz)

Domaći šeboj

Lobode Blitva morska (Beta vulgaris L. ssp.

(Chenopodiaceae) maritima (L.) Arcang.

Caklenjača ili omaga (Salicornia europaea L.) Solnjača (Salsola kali L.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

435

Porodica

Vrsta

Lovori (Lauraceae)

Lovor (Laurus nobilis L.)

Ljiljani (Liliaceae)

Šparoga (Asparagus acutifolius L.)

Jarebika (Sorbus aucuparia (L.) Crantz

Tetivika (Smilax aspera L.)

Kupina (Rubus sp.)

Veprina (Ruscus aculeatus L.)

Mukinja (Sorbus aria L.)

Zumbul (Hyacinthus orientalis L.) Mahunarke (Fabaceae)

Sorta

Porodica

Vrsta

Ruže (Rosaceae)

Brekinja (Sorbus torminalis (L.) Crantz

Nešpola (Eriobotrya japonica (Thunb.) Lindl.

Domaći plavi zumbul

Brnistra (Spartium junceum L.)

Oskoruša (Sorbus domestica L.)

Grohotuša (Pucalina)

(Colutea arborescens L.)

Rašeljka (Prunus mahaleb L.)

Rogač (Ceratonia siliqua L.)

Ruža (Rosa sp.)

Tilovina (Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl)

Sitovi ( Juncaceae)

Sit (Juncus sp.)

Makovi (Papaveraceae)

Primorska makovica (Glaucium flavum Crantz)

Sporiši (Verbenaceae)

Konopljika (Vitex agnus-castus L.)

Masline (Oleacae)

Maslina divlja (Olea sativa L. var. sylvestris Brot.)

Sunovrati Sunovrat bijeli (Amaryllidaceae) (Narcissus poëticus L.)

Mirte (Myrtaceae)

Mirta (Myrtus communis L.)

Perunike (Iridaceae)

Ilirska perunika (Iris illyrica Tomm.)

Pljuskavice (Hypericaceae)

Gospina trava (Kantarion) (Hypericum perforatum L.)

Rutvice (Rutaceae)

Četrun (Citrus medica L.)

Štitarke (Apiaceae)

Župski žuti sunovrat Bobaraš

Kim (Carum carvi L.)

Domaći rani kim

Komorač (Foeniculum vulgare Miller)

Trave (Poaceae)

Naranča (Citrus sinensis (L.) Osbeck.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Domaći krupnozrni korijandar

Matar (Crithmum maritimum L.) Trstika (Arundo donax L.) Majčine suze (Briza sp.)

Domaća sedefasta rutvica

Usnatice (Lamiaceae)

Anis (Pimpinella anisum L.) Biluč (Marrubium incanum Desr.)

436

Župski bijeli sunovrat

Korijandar sitnozrni (Coriandrum sa- Domaći sitnozrni korijandar tivum L. microcarpum DC.)

Limun (Citrus limon (L.) Burm. f.)

Rutvica (Ruta graveolens L.)

Ružičasta konopljika

Sunovrat žuti (Narcissus pseudonarcissus L.)

Korijandar krupnozrni (Coriandrum sativum L. vulgare Miller)

Mandarina (Citrus reticulata Blanco) Rutvice (Rutaceae)

Sorta

Domaći anis

Porodica

Vrsta

Sorta

Borač (Borago officinalis L.) Bosiljak (Ocimum basilicum L.)

Porodica

Vrsta

Sorta

Domaći borač

Mravinac (Origanum vulgare L.)

Domaći mravinac

Domaći krupnolisni bosiljak Domaći sitnolisni bosiljak (Murtela)

Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.)

Uspravni ružmarin Bjelocvjetni ružmarin Puzavi ružmarin

Timijan (Thymus vulgaris L.)

Domaći timijan

Vrisak (Satureja hortensis L.)

Vrtni čubar

Dubačac (Teucrium chamaedrys L.) Dubačac planinski (Teucrium montanum L.)

Trava iva

Vrisak pelješki (Satureja visianii Šilić)

Dubačac sivi (Teucrium polium L.) Kadulja ljekovita (Salvia officinalis L.)

Primorska kadulja Kadulja krstašica Paška ušarica

Kadulja muškatna (Salvia sclarea L.)

Domaća mirisna muškatna kadulja

Vrisak planinski (Satureja subspicata Vis.) Vrisak primorski (Satureja montana L.) Vrijesovi (Ericaceae)

Vrijes pršljenasti (Erica manipuliflora Salisb.)

Lavanda širokolisna (Lavandula latifolia Medik) Lavanda uskolisna ili prava (Lavandula angustifolia Miller)

Primorska lavanda

Lavandin (Lavandula x hibrida)

Budrovka

Majčina dušica obična (Thymus pulegioides L. )

Vrijes sredozemni (Erica herbacea L.) Zijevalice Divizme (Verbascum sp.)

(Scrophulariaceae) Zečić ili velika zijevalica (Antirrhinum majus L.) Zimzeleni (Apocynaceae)

Majčina dušica tankolisna (Thymus longicaulis C.Presl)

Domaći zečić

Oleander (Nerium oleander L.)

Zvončići Biokovsko zvonce (Edraianthus pu(Campanulaceae) milio (Schult.) A.DC.)

Marulja (Marrubium vulgare L.) Matičnjak (Melissa officinalis L.)

Usnatice (Lamiaceae)

Vrijes drveni (Erica arborea L.) Vrijes mnogocvjetni (Erica multiflora L.)

Kadulja sjeruša (Salvia verticillata L.)

Mažuran (Origanum majorana L.)

Planika (Arbutus unedo L.)

Domaći mažuran

Hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius (L.) A.DC.)

Metvica divlja (Calamintha nepetoides Jord.)

Miloduh (Hyssopus officinalis L.)

Domaći ljubičasti miloduh

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene vrste i sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

437

Foto: Roman Ozimec

Foto: Ivica Lolić

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Prikaz najva탑nijih vrsta i sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

440

Smrič obični ( Juniperus oxycedrus) Ostali narodni nazivi šmrika, smrečka, crvena kleka, primorska kleka

Sažeti opis Smrič pripada skupini golosjemenjača iz porodice čempresa (Cupressaceae). Gradi veći grm ili manje stabalce koje može narasti i do 8 m te doseći promjer stabla od 50 cm. Stablo je u početku sive kore, kasnije sve više ispucano, smeđe do crvene boje. Okruglaste je krošnje koja je građena od debljih, naizmjeničnih grana prekrivenih gustim igličastim listićima. Listići su zelene boje, kasnije crvenkastosmeđe, duljine do 20 i širine do 2 mm, smješteni po tri u pršljenu na licu s dvije bijele pruge, a na naličju s izraženim grebenom. Vrlo su šiljati, oštri i tvrdi, pa je po njima vrsta dobila ime (grčki oxys cedros = bodljikavo stablo). Žućkasti cvjetovi javljaju se od travnja u pazušcima listića, a iz njih se razvija mali mesnati bobičasti češer, najprije zelene pa postupno crvenkaste boje, građen od 3–6 sraslih ljusaka. Češeri promjera do 10 mm dozrijevaju tek naredne godine tako da se na istoj biljci nalaze nezreli, zeleni i zreli crvenkasti češeri s po tri sjemenke. Cijela biljka, a naročito bobičasti češeri sadrže eterična ulja i smole.

Rasprostranjenost i stanje populacije Cijeli Mediteran, do Krima i Kavkaza. Kod nas od Istre do Dalmacije, čak duboko u kontinentu i do 1 400 m nad morem. Jedna je od najproširenijih biljaka na području ljutog krša, gdje raste najčešće s bjelograbićem (Carpinus orientalis), ali ponekad na velikim površinama krša kao gotovo jedina stablašica, izvanredno otporna na izraženu sušu, hladnoću i vjetar. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smrič je izvorna biljka Mediterana, proširena i duboko u kontinent Europe i Afrike.

Koliko je znano, nikada nije bila u uzgoju osim u manjem obujmu kao dekorativna vrsta.

Na području Dalmacije koristi se od pamtivijeka za različite namjene. Drvo smriča koristi se kao božićna jelka, od njega se izrađuju tradicionalne drvene čaše za vino – bukare, od plodova se fermentira smrikovo vino, destilira rakija smrikovača ili se s njima aromatiziraju lozovače. Početkom 20. stoljeća sakupljeni češeri su se izvozili iz Dalmacije u Mađarsku, Poljsku, Englesku, Grčku i Italiju u količini i do 800 t. U tome su prednjačili šibenski otoci na kojima se sakupila polovica te količine, a slijedili su otok Hvar, područje Zadra, područje Trogira te otok Korčula. Postoje jela – lokalni specijaliteti u kojima je jedan od priloga jelu plod smriča, zvan i borovica, a obavezan je uz divljač. Konačno, cijela biljka je sirovina za destilaciju eteričnog ulja, koje se nekad značajno proizvodilo i izvozilo. U medicini se češeri smriča koriste protiv crijevnih parazita te kao diuretik.

Smrič ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska začinska biljka, kao sirovina za proizvodnju eteričnog ulja te sirovina za aromatizirane rakije – smrikovače (brinjevača), ali i za smričevo vino. Kako je smrič jedna od najčešćih stablašica Dalmacije koja ubrzano obrasta ogromne površine, ne samo da je moguće, već je i potrebno kontrolirano koristiti prirodne populacije smriča, jedne od najčešćih stablašica Dalmacije, eventualno i izvršiti selekciju populacije smriča kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine češera, količine eteričnih ulja, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću, sušu i drugo. Osim za proizvodnju sirovine, potrebno je osmisliti i proizvesti izvorne premijske proizvode. Osim vina, rakije, eteričnog ulja smriča, tu su i drvene čaše za vino, bukare, koje se izrađuju od drveta smriča, a zašto ne i „dalmatinska božićna jelka“ – smrič. Sve proizvode treba marketinški obraditi i ponuditi ponajprije kroz turističke aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije.

Bilo bi vrlo korisno organizirati i Dan smriča ili Dan bukara prigodom kojih bi se promovirali svi tradicijski, ali i novoosmišljeni proizvodi.

Slične vrste i sorte Na području Dalmacije rastu još četiri slične svojte roda borovica (Juniperus). Najsličnija je pukinja (J. oxycedrus ssp. macrocarpa (Sm.) Ball) koja ima dulje listiće, do 3 cm i krupnije češere, do 15 mm. Somina ili gluhač (J. phoenicea L.) te smrdeljika (J. sabina L.) imaju listiće slične tuji i čempresu, dakle ne bodu. Dublje u kontinentu Dalmacije raste i obična borovica (J. communis L.), tamnoplavih češera, sirovine za proizvodnju čuvenog alkoholnog pića džina, a na najvišim vrhovima Dalmacije (primjerice Biokova) i patuljasta borovica (J. nana Syme), vrlo prepoznatljiva po puzavom rastu i obrastanju cijelih vapnenačkih stijena. Sve ove borovice, izuzev smrdeljike, mogu se koristiti slično kao i smrič.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

441

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

442

Smilje

(Helichrysum italicum) Ostali narodni nazivi sredozemno smilje, cmilje

Sažeti opis Smilje je drvenast i razgranjen polugrm s brojnim cvatovima iz porodice glavočika cjevnjača (Asteraceae). Stabljike su dlakave, kasnije gole, većinom uzdignute do polegle, visine do 60 cm. Listovi sivkasto-zelenkaste boje su linealni i sjedeći, pustenasti, na rubovima zavinuti, duljine do 3 cm. Na vrhu stabljika razvijaju se štitasti cvatovi promjera do 8 cm s brojnim cvjetovima. Cvjetne glavice su cjevaste, promjera do 4 mm i zlatnožute boje ocvijeća. Po ovoj boji rod je dobio ime (grčki helios = sunce; chryson = zlatan). Cvate od travnja sve do srpnja. Po cvatnji cvatovi poprime karakterističnu smeđu boju i razvijaju se plodovi – malene roške.

Danas u Dalmaciji ne postoji ozbiljna gospodarska proizvodnja suhog cvijeta smilja, kao ni eteričnog ulja, osim sabiranja divljih populacija koje ubrzano nestaju uslijed nekontroliranog branja i zarastanja. Kako naš botaničar Fran Kušan (1902.–1972.) u svom izvanrednom djelu Ljekovito bilje, sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta navodi da se proizvodnja eteričnog ulja smilja ne isplati, potrebno je svakako izraditi ekonomsku analizu proizvodnje sukladnu aktualnim, znatno izmijenjenim uvjetima na tržištu.

Smilje je autohtona mediteranska biljka, rasprostranjena po cijelom Mediteranu, od južne Europe i sjeverne Afrike, sve do Male Azije. Na istočnoj obali Jadrana: Hrvatsko primorje, cijela Dalmacija i Hercegovina, sve do primorske Crne Gore. Populacija smilja u Hrvatskoj postaje sve ugroženija u posljednje vrijeme radi prekomjernog i nekontroliranog branja.

U svakom slučaju, proizvodnja bi se trebala temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika domaćeg smilja. Veći dio rasada poslužit će za podizanje nasada, a dio za prodaju. Primarni proizvodi su suho cvijeće te eterično ulje, a sekundarni razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi eteričnog ulja. Organizacijom turističkih posjeta mirišljivim nasadima smilja u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju skupocjenih farmaceutskih pripravaka pridonijet će se promociji i afirmaciji svih domaćih proizvoda na bazi smilja koje odlikuje vrhunska kvaliteta.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Slične vrste i sorte

Kako na području Dalmacija rastu velike populacije smilja, za destilaciju ulja isključivo se koristila divlja populacija i nije poznat uzgoj. Smilje se danas koristi kao ukrasno bilje, za živicu, za cvjetne aranžmane, za dekoraciju jela, čak u manjim količinama kao dodatak salatama. Selekcijom je dobiveno više dekorativnih oblika. Destilacijom cvatova dobiva se eterično ulje koje se koristi u medicini (antipiretik, zarastanje rana), kao fungicid, u industriji hrane (pekarski proizvodi, slatkiši, sladoledi) te farmaceutskoj industriji, posebno za dobivanje krema i parfema, u kojima se koristi kao temeljna otopina.

U Hrvatskoj raste čak pet svojti roda Helichrysum. Na području otočne skupine Korčule prisutno je sitnolisno smilje (Helichrysum italicum (Roth) G.Don ssp. microphyllum (Willd.) Nyman) koje se od tipične podvrste razlikuje po sitnijim listićima i manjim cvjetnim glavicama, u skladu s imenom (mikros = sitan; filon = list).

Rasprostranjenost i stanje populacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

443

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

444

Indijska smokva (Opuntia ficus - indica) Ostali narodni nazivi gospina pogača, svekrvin jezik, opuncija

Sažeti opis Opuncija je razgranati sukulent, kaktus visine do 3 m bez listova i obrastao trnovima. Stabljika je građena od brojnih plosnatih i eliptičnih članaka (platikladiji) na kojima se nalaze brojni čuperci dugačkih trnova. Od svibnja do kraja srpnja na rubu članaka cvatu lijepi žuti cvjetovi promjera i do 10 cm iz kojih se razvijaju bodljikave sočne bobe, žute, crvene ili ljubičaste boje. Bobe imaju kožastu koru i obrasle su sitnim gustim oštrim dlačicama i veličine su jajeta. Ispod čvrste kore krije se ukusno, slatko i sočno meso koje okusom podsjeća na smokvu, pa vjerojatno odatle i ime vrste.

Rasprostranjenost i stanje populacije Indijska smokva porijeklom je iz Srednje Amerike, iz koje je introducirana na područje cijelog Mediterana. Nalazimo je duž cijele Dalmacije, ali gotovo isključivo uz obalu i na otocima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Indijska smokva potječe iz Meksika odakle je zajedno s krumpirom i agavom donesena u Europu u 16. stoljeću. Najprije je sađena, a kasnije je i podivljala iz kulture pa se sreće i van okućnica, najviše po stijenama uz more. Uzgoj je započeo još u pradomovini, Meksiku, gdje je selekcionirano više kultivara. Koristi se kao sirovo voće, prerađena u džem i marmeladu, ali i za fermentaciju i destilaciju u jaka alkoholna pića.

Mladi mesnati i plosnati članci koriste se i kao povrće u Srednjoj Americi (nopal).

Koristi se i kao ljekovita biljka, a nalazi se i na grbu Republike Meksiko.

U Dalmaciji se nije uvriježila uporaba indijske smokve, osim korištenja svježeg ploda, ponekad zašećerenog, često u kombinaciji s domaćom lozovačom ili travaricom, ponekad i kao laksativa. Indijska smokva je biljka izuzetno dobro prilagođena na uvjete Dalmacije gdje je odavno pobjegla iz kulture te raste kao samonikla i vrlo prilagodljiva vrsta, dajući karakter brojnim dalmatinskim obalnim i otočnim krajobrazima, pri čemu dobro podnosi zaslanjenje i jako sunce. Ipak, indijska smokva je na popisu invazivnih vrsta Europe kao jedna od opasnijih, s programom uklanjanja iz okoliša. Mogu se izvršiti dodatna istraživanja populacija te odabrati najpogodnije za korištenje, osobito za zasnivanje kontroliranih nasada za proizvodnju novog dalmatinskog voća – indijske smokve te pratećih prerađevina.

Slične vrste i sorte Mala indijska smokva (Opuntia vulgaris) puno je manja, visine do 50 cm, ima sličan cvijet i jestiv plod, ali često kao i indijska smokva postaje invazivan i neiskorjenjiv korov.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

445

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

446

Kapar

(Capparis orientalis) Ostali narodni nazivi kapara, kapra, kapičina, trnoviti kapar

Sažeti opis Kapar je kserofilni grm iz porodice kaprica (Cappaceae) visine do jednog metra čije grane mogu doseći i do tri metra duljine. Iznimno snažan i prodoran korijen prodire ne samo u zemlju već i u pukotine stijena te kamenih i betonskih zidova.

Na brojnim granama grma razvijaju se donekle mesnati, goli, okruglasti do eliptični naizmjenični listovi. Na vrhovima grana se početkom proljeća razvijaju veliki pupovi koji cvatu u prekrasan i velik cvijet, sastavljen od četiri krupne ljubičastobijele latice i četiri bijela lapa. Posebno se ističu jako dugački bijelo-ružičasti prašnici kojih može biti i više od sto u cvijetu. Cvate od travnja do rujna, a plod je jajolika boba s većim brojem bubrežastih sjemenki. Postoje informacije kako neke od populacija kapara u Hrvatskoj imaju i razvijene trnove na listovima, a neke su bez njih, što svakako treba botanički istražiti.

Rasprostranjenost i stanje populacije Kapar je rasprostranjen po cijelom Mediteranu, sve do jugozapadne Azije. Kod nas od Istre do Dalmacije, ali isključivo uz more na najtoplijim staništima. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske spominju se tri udomaćene sorte pod nazivima: dubrovačka kapra, palagruža ili palagruška kapra te kapra saint andrea, što se vjerojatno odnosi na otok Svetac (Sveti Andrija). Nije poznata rasprostranjenost ni stanje nijedne od ovih divljih populacija.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kapar je izvorna kultura Mediterana, prepoznatljiva u cijelom svijetu po karakterističnom pikantnom okusu ukiseljenih cvjetnih pupova, a rjeđe se kisele i plodovi. U

Izraelu su arheolozi sjemenke kapra pronašli u kulturnom sloju starosti gotovo 8 000 godina. Ipak, zanimljivo je da kapar uopće ne spominju neke opsežne knjige koje obrađuju povrtno i samoniklo bilje, primjerice The complete book of vegetables, herbs & fruits iz 2002. godine, u kojoj se navode brojne doista egzotične kulture. Uzgoj kapara poznat je od najstarijih vremena, ali nije imao nikada veći opseg. Kapar se uzgaja najviše na području južne Italije, posebno na Siciliji te otocima Pantelleria i Salina, na Eolskom i Tremitskom otočju te u Španjolskoj (Baleari, Murcia, Almeria). Komercijalno sakupljanje i manji uzgoj imaju Francuska, Maroko, Tunis, Alžir, Grčka, Cipar i Turska. Izvan Mediterana postoji manji uzgoj na području Južne Amerike i Australije. Ukupna svjetska proizvodnja kapara iznosi oko 10 000 tona.

Na području Dalmacije, kapar se koristi od pamtivijeka, ali osim pojedinačnog uzgoja uz kuće, nasadi kapara nisu podignuti. Brojna su jela i lokalni specijaliteti u kojima je jedan od sastojaka kapar, često se od njega radi umak, a obavezan je uz ribu i meso.

Komercijalnom proizvodnjom i prodajom kapara bavi se u manjoj mjeri svega nekoliko zadruga, tvrtki i obiteljskih gospodarstava. Kapar ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska začinska biljka. Potrebno je izvršiti selekciju populacije kapra kako bi se odabrali oblici pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine i ukusnosti pupova i plodova, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću, sušu i drugo. Oplemenjene selekcije kapara treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade.

Selekcionirani kapar je sirovina za konzerviranje u domaćem vinskom octu (kvasina) i maslinovom ulju te temelj za izvorne i tradicionalne premijske proizvode koji uz odgovarajuću promidžbu mogu upotpuniti i obogatiti turističku ponudu Dalmacije. Grmovi kapara uz obalu Jadrana neizostavan su i prepoznatljiv element krajobrazne baštine. Također, treba naglasiti i važnost sustavnog korištenja kapara u budućoj, osmišljenijoj i održivoj gradnji, odnosno arhitekturi Dalmacije.

Slične vrste i sorte Novija sustavna morfološka i genetička istraživanja definiraju kapare s područja Dalmacije kao jednu vrstu, istočnjački kapar (C. orientalis) koji je proširen duž naše obale, ali i cijelim Mediteranom. Međutim zbog raznolikosti unutar populacija naših kapara, potrebno je nastaviti daljnja taksonomska istraživanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

447

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

448

Riga

(Eruca vesicaria ssp. sativa)

Dubrovačka riga Ostali narodni nazivi

rigula, rikula, rikola, rokula, rukulja, rukola, garda, grda, dudimeno sime

Sažeti opis Riga je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka koja pripada porodici krstašica (Brassicaceae). Točan prijevod latinskog naziva roda Eruca je gusjenica, naziv kojeg je biljka dobila zbog dlakave stabljike, kako u 1. stoljeću nakon Krista navodi rimski pisac Gaj Plinije Stariji u svom čuvenom djelu Historia Naturalis. Riga razvija rozetu izduljenih listova, koji su duboko urezani, dugi i preko 20 cm te široki do 6 cm. Otvoreno zelene su boje, nazubljenog ruba i prekriveni finim, vrlo sitnim dlačicama. Kad krajem proljeća zatopli, iz prizemne se rozete uzdiže dlakava i četverobridna stabljika zelene do blago ljubičaste boje, visine do 1 m, koja je na vrhu razgranjena. Na stabljici obično u svibnju i lipnju cvjetaju brojni bijeložućkasti cvjetovi s ljubičastim žilicama.

Nakon oplodnje razvijaju se komuške u kojima dozrijeva sitno, okruglo sjeme. Cijela biljka ima vrlo osebujan i prepoznatljiv ljutkast miris i okus.

Rasprostranjenost i stanje populacije Područje rasprostranjenja rige je cijeli Mediteran i istočna Azija sve do Indije, Pakistana i Afganistana. Riga raste kao podivljala i u Engleskoj, južnoj Africi, Australiji te na zapadnoj i istočnoj obali Sjeverne Amerike, gdje je još davno pobjegla iz kulture i proširila se u prirodi. Uzgoj rige sve je popularniji u cijelom svijetu tako da danas nema kontinenta na kojem ne raste. U Hrvatskoj riga raste u Dalmaciji kao samonikla biljka, kao kultura u uzgoju te kao podivljala biljka, pobjegla iz uzgoja. Stanje populacije nije poznato.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Iako se čini kako se riga pojavila na tržištu tek prije petnaestak godina, ona je jedna od najstarijih povrtnica koja se uzgajala još u drevnom Egiptu i antičkoj Grčkoj, a vrhunac dosegla u starom Rimu. U Ameriku su je navodno prenijeli talijanski useljenici, a u Engleskoj je bila iznimno popularna za vladavine kraljice Elizabete. Danas se meteorskom brzinom širi po cijelom svijetu. Kao povrtnica, afrodizijak i ljekovita biljka koristila se još u antičkoj Grčkoj kako u 1. stoljeću nakon Krista ističe grčki farmakolog i botaničar Pedanius Dioscorides u svojem djelu De Materia Medica. Rimski pisac Lucius Junius Moderatus Columella u svom djelu o poljoprivredi De re rustica, opet iz 1. stoljeća, prvi spominje da se riga uzgaja u vrtovima, čak navodi i tehnike uzgoja. U Indiji se uzgaja većinom za proizvodnju sjemena iz kojeg se dobiva aromatično ulje za prehranu i proizvodnju raznih začina. I u Europi se sjeme rige koristilo za proizvodnju muštarde, odnosno senfa koji je često ljući i aromatičniji od standardnog, proizvedenog od gorušice.

Ljutost sjemenu daju alkaloidi, a sjeme rige sadrži i eruca kiselinu. U antičkoj Grčkoj riga je bila čuveni afrodizijak, posvećena bogu Prijapu i redovito se sijala u podnožju njegovih kipova. Osim afrodizijačkog, bilo je poznato i njeno ljekovito djelovanje kao antibakterik, antiskorbutik, dijetetik, diuretik, laksativ i stomahik. Danas se riga koristi na više načina, u svježem stanju na salatu, miješana sa salatom, radičem, endivijom ili matovilcem, ali i kuhana kao špinat ili blanširana kao blitva, čak i pirjana uz tjesteninu.

U Engleskoj se riga koristi za poseban umak (Rocket sauce), smiješana zajedno s medom, octom i prženim kruhom. U Italiji riga je omiljena svježa salata s češnjakom, maslinovim uljem i vinskim octom.

U Dalmaciji je riga sastavni dio naših popularnih dalmatinskih mišancija, često uz brojne već navedene srodnike. Čini se da se riga kod nas uzgajala samo na području Dubrovačke Republike gdje je od pamtivijeka komercijalna kultura zastupljena na dubrovačkoj tržnici. Bilo bi dobro istražiti ovu populaciju dubrovačke rige jer se najvjerojatnije radi o zasebnoj izvornoj sorti rige. Uvjeti za proizvodnju i mogućnosti proizvodnje u Hrvatskoj su izvanredni kroz cijelu godinu, pa i kroz najhladnije razdoblje na mediteranskom području, posebno u Dalmaciji. Na jedan kvadratni metar površine može se uzgojiti čak do 2 kg listova rige.

Slične vrste i sorte Najsličnije su sve komercijalne sorte rige, osobito talijanskog porijekla te donekle divlja riga (Diplotaxis tenuifolia).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

449

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

450

Divlja riga (Diplotaxis tenuifolia) Ostali narodni nazivi dvoredac, uskolisni dvoredac, razgranjeni dvoredac, divlja rikula,rigula, divlji kupus, divlja salata, nadimača

Sažeti opis Divlja riga je do 60 cm visoka trajnica snažnog korijena, pri dnu odrvenjela biljka iz porodice krstašica (Brasicaceae). Listovi su debeli i sočni, plavozeleni, do 12 cm dugi i duboko perasto urezani na 3–5 nasuprotna režnja. Na vrhu biljke razvija se visoka stabljika s grozdastim cvatom sastavljenim od mirišljavih žutih cvjetova koji cvatu od svibnja do kraja listopada. Po cvatnji razvijaju se 3 cm dugačke komuške pune sitnih, u dva reda složenih sjemenki, odakle dolazi latinsko ime (lat. diplotaxis = dvoredac). Svježi listovi imaju tipičan miris na rigu, odnosno po nekim autorima na pečeno svinjsko meso. Najčešće raste na suhim krškim strminama.

Rasprostranjenost i stanje populacije Divlja riga proširena je od Bliskog istoka do južne Europe. Kod nas je nalazimo u obalnom dijelu, od Istre do crnogorskog primorja, posebno u Dalmaciji. Kao korov proširena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Divlja riga sastavni je dio svih dalmatinskih mišancija u sklopu kojih se redovito prodaje na dalmatinskim tržnicama. Koriste se mladi listovi koji se razvijaju od travnja sve do kraja srpnja. Na isti način koristi se i u Italiji i Francuskoj. Poznata je i ljekovitost divlje rige. Koristi se kao sredstvo za čišćenje krvi, za iskašljavanje, kao

diuretik i antiskorbutik. Sjeme ljutog okusa od glikozida sinergina se u srednjem vijeku mljelo za izradu senfa, a smatralo se da biljka ima afrodizijačka svojstva.

Divlja riga ima potencijalnu gospodarsku vrijednost i kao izvorna dalmatinska povrtnica. Ona je nutricionistički vrjednija od rige, ima dvostruko više C vitamina i oko 20 % više karotena. Biljka je vrlo vrijedna pčelinja paša, posebno oko Postira na otoku Braču gdje redovito daje jedno vrcanje. Potrebno je izvršiti selekciju populacije divlje rige kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine, tvrdoće i ukusnosti listova, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću i sušu i drugog. Oplemenjene selekcije divlje rige treba razmnožiti i zasnovati sjemensku proizvodnju i nasade. Selekcionirana divlja riga može se koristiti kao svježa mediteranska salata, na identičan način kao i poznatija riga. Divlja riga se treba uvrstiti u dalmatinsku tradicionalnu gastronomsku ponudu.

Slične vrste i sorte Najsličnije divljoj rigi tri su vrste roda Diplotaxis prisutne u hrvatskoj flori: zidni dvoredac (D. muralis), šibasti dvoredac (D. viminea) te bijeli dvoredac (D. erucoides) koji ima bijele cvjetove. Donekle je slična i riga (Eruca vesicaria ssp. sativa).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

451

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

452

Lovor (Laurus nobilis)

Ostali narodni nazivi lovorika, javorika

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Lovor je vazdazelena stablašica iz porodice lovora (Lauraceae) koja može doseći visinu i do 12 m te promjer debla do 60 cm. Korijen lovora je iznimno snažan i razgranat, a kora stabla je tanka, pepeljastosive boje i sjajna, kasnije crna i raspucala.

Stablo ima uzdignute grane i razgranatu krošnju, osim ako raste u gustoj sastojini kad formira vrlo dugačku i usku krošnju. Listovi su goli, kožasti, tvrdi i sjajni, valovitih rubova, duljine do 12 cm, širine do 5 cm, izmjenično raspoređeni na granama. Listovi lovora imaju karakterističan, aromatičan miris po kojem je lovor čuven.

Lovor je dvodomna vrsta, tako da se muški i ženski cvjetovi razvijaju na odvojenim biljkama. Cvjetovi su žućkastozeleni i cvatu od ožujka u grupicama, u pazušcima listova. Plod je tamnoplava boba duljine do 12 mm u kojoj se nalazi jedna sjemenka.

Lovor je jedna od brojnih kultura koja je od davnina donesena na Mediteran, ovdje se udomaćila i danas je poznajemo i kao divlju biljku. Uzgoj je započeo sigurno već u staroj Grčkoj, kad je lovor bio posvećen bogu Apolonu uz čije se hramove sadio.

Kult lovora je prenesen u Rimsko Carstvo kad su se umjetnici i pobjednici krunili lovorovim vijencem (laureati). Lovor se koristi kao začinska biljka čije se lišće obavezno dodaje u jela od mahunarki (Fabaceae), danas najviše u grah, jer se smatra da djeluje izrazito protiv napuhavanja. Iz plodova se ekstrahira lovorovo ulje koje ima jako antiseptičko djelovanje, ali služi i za liječenje bronhitisa, gripe, reumatizma i drugo. Selekcijom su dobivene brojne dekorativne forme lovora. U Dalmaciji se lovor uzgajao isključivo pojedinačno, u vrtovima i oko kuća i nije zabilježen ozbiljniji uzgoj, iako je postojalo sabiranje i sušenje listova za prodaju, posebno na području Boke kotorske. Lovor je svakako jedna od zapuštenih kultura koje je potrebno istražiti, selekcionirati i uključiti u poljoprivrednu proizvodnju. Zanimljivo da se lovor ne nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske ni u skupini aromatičnih kultura kao ni ukrasnih listača.

Rasprostranjenost i stanje populacije Lovor potječe iz Male Azije odakle se još vjerojatno za starih Grka i Rimljana proširio po cijelom Mediteranu. Danas je u kulturi po cijelom svijetu. U Dalmaciji je lovor proširen naročito u njenom južnom dijelu, a posebno na području Konavala, otoka Korčule i drugih južnodalmatinskih otoka. Stanje populacije nije poznato.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

453

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Gordana Petrovčić

454

Oštrolisna šparoga (Asparagus acutifolius) Ostali narodni nazivi biluš, ježovina, sparužina

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Oštrolisna šparoga je grmolika drvenasta trajnica iz porodice ljiljana (Liliaceae) visine do 1 m. Iz podzemnih gomoljčića izbijaju sočne, čvrste bridaste stabljike sa zamecima listića. Njima šparoga i duguje ime jer grčki termin a speiri znači „bez sjemenke“, odnosno da se razmnožava isključivo iz gomolja. Međutim, uredno plodonosi i razmnožava se spolno. Glavna stabljika se grana, a na glavnim ograncima razvijaju se trnovite ljuske. Listovi ostaju mali, ljuskasti i kožasti te su nezamjetljivi u odnosu na lažne listiće (filokladije) koji se razvijaju u njihovim pazušcima. Filokladiji su skupljeni u čuperke te linearni, tvrdi i oštro zašiljeni duljine oko 10 mm.

Divlja šparoga je dvodomna te ima muške i ženske cvjetove na odvojenim biljkama.

Cvjetovi su blijedo žućkasti, zvjezdasti i mirisavi, rastu pojedinačno ili u parovima.

Cvate od travnja do lipnja, a plod je otrovna zelena bobica s dvije sjemenke koja u fiziološkoj zriobi pocrni, što je osebujno za vrstu. Šparoga, kao i tetivika (Smilax aspera L.), često obrasta okolno grmlje te čini prirodni neprobojni i trnoviti bedem, što je dobro poznato svim istraživačima dalmatinske obale i otoka.

Kao i brojne druge biljke Mediterana, šparoga se kao izvanredna povrtnica, ali i dekorativna biljka proširila u sam osvit civilizacija po cijelom poznatom svijetu. Tako je poznata iz egipatskih grobnica prije oko 4 500 godina, a kineska medicina koristi je također već više tisuća godina. Selekcija šparoge najvjerojatnije započinje za vrijeme Rimskog Carstva, prije više od 2 000 godina, jer Plinije Stariji opisuje uzgoj šparoge izbijeljenih izbojaka. Tisućljetnom su selekcijom selekcionirani brojni kultivari, naročito jače zadebljalih izbojaka za prehranu, te dekorativne selekcije za cvjećarstvo. Osim u kulinarstvu, koristi se i u farmakologiji kao diuretik, za snižavanje krvnog tlaka, pri liječenju reumatizma, kostobolje, cistitisa i drugo.

Rasprostranjenost i stanje populacije Oštrolisna šparoga naseljava cijeli Mediteran. Široko je rasprostranjena i brojna na području cijele Dalmacije. Populacija nije ugrožena, iako se mladi izdanci tradicionalno i masovno upotrebljavaju kao samoniklo povrće.

Iako je šparoga danas iznimno popularna i poznata povrtnica, na području Dalmacije nije zabilježen tradicionalan uzgoj, ali je zato prisutno tisućljetno sakupljanje mladih izbojaka šparoga. Postoje brojni tradicionalni recepti gdje se sama ili s drugim samoniklim jestivim biljem koristi u prehrani. Konzumacija uzgajanih, a posebno samoniklih šparoga ima jedan prateći učinak, lučenje mokraće jakog mirisa na šparogu. Divlja šparoga na području Dalmacije predstavlja bazu za selekciju i stvaranje vlastitih kultivara šparoge.

Slične vrste i sorte Slične su sve ostale četiri vrste šparoga: ljekovita šparoga (A. officinalis) te njeni udomaćeni kultivari njemačkog, francuskog i američkog porijekla (braunschweiger, precoce d’argenteuil, mary washington); primorska šparoga (A. maritimus) i tankolisna šparoga (A. tenuifolius). Za razliku od svih ovih vrsta, oštrolisna šparoga ima crne plodove i drvenastu stabljiku.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

455

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

456

Mirta

(Myrtus communis ssp. communis) Ostali narodni nazivi mrča, marča, mrta, mrtina, mrtvina, marta, masnika, jurovika, rujevika, zoba

Sažeti opis Mirta je zimzelen grm do malo drvce iz porodice mirti (Myrtaceae) koje može narasti do 5 m visine. Listovi su na granama smješteni nasuprotno, na kratkoj peteljci, usko jajasti, kožasti, prema vrhu suženi i sjajni, dugački do 3 cm. Bijeli, mirisavi cvjetovi nalaze se pojedinačno u pazušcima listova na dugačkim peteljkama. Cvate od lipnja do polovice kolovoza. Plodovi mirte su okrugle, tamnomodre, mesnate bobe veličine graška odnosno 5–7 mm u promjeru, s ostacima čaške na vrhu. Plodovi dozrijevaju od kraja listopada do kraja studenog, kada počinju mijenjati boju iz zelene u tamnomodru. Zreli plodovi su ugodnog, slatkastog i pomalo smolastog okusa.

Dalmatinska mirta najčešća je u asocijaciji Pistacio-Juniperetum phoeniceae.

Rasprostranjenost i stanje populacije Mirta je proširena duž cijelog Mediterana, kod nas od Istre do Dalmacije, te duž primorja Crne Gore.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Mirta potječe iz područja Male Azije odakle je prenesena na Mediteran još u prethistoriji. Koristili su je već stari Grci, ali je osobito cijenjena, čak kultno štovana za vrijeme Rimskog Carstva, slično kao i lovor. Uzgoj započinju stari Grci koji su jeli svježe plodove kao ukusno i ljekovito voće, ali i štovali mirtu u slavu boga Hada. Iz listova se u manjoj mjeri destilira eterično ulje. U Italiji se bobe koriste kao začin, a u Francuskoj se od boba proizvodi alkoholno piće nazvano eau d’Agnes. U Dalmaciji se plodovi mirte tradicionalno koriste konzervirani u soli ili slanoj otopini, a za vrijeme ratova i oskudica su se sušili i mljeli u brašno. Na našim otocima

tradicionalno se dodaju u lozovaču za proizvodnju posebne crne rakije, vjerojatno jedne od najboljih biljnih rakija Dalmacije. Mirta se koristila i na brojne druge načine. Tako de Diversis spominje da se na dubrovačkim tržnicama u 15. stoljeću prodaju metle od mirte, a na području sjeverne Dalmacije rabila se još donedavno za bojanje ribarskih mreža. Mirta je važna mediteranska medonosna biljka.

Dalmatinska mirta ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao voćna vrsta, industrijska kultura, dekorativna ili ukrasna vrsta te kao medonosna vrsta. Potrebno je izvršiti selekciju populacije mirte kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi: vremena dozrijevanja, veličine, ukusnosti i nutricionističkog sastava ploda, rodnosti, otpornosti na hladnoću i sušu, dekorativnih elemenata i drugog. Oplemenjene kulture mirte treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Plodovi se mogu sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska sirovina za proizvodnju likera i rakije. Kultivari selekcionirani na niže temperature mogu se saditi i dublje u kontinentu, ali sigurno ne preduboko jer je mirta prilično osjetljiva na hladnoću. Izvorni i tradicionalni proizvodi, plodovi i prerađevine mirte trebaju pridonijeti raznolikosti naše turističke ponude.

Slične vrste i sorte Sitnolisna mirta (Myrtus communis ssp. tarentina) je kserotermna južna svojta mirte koja naraste manja (1–2 m) te ima manje listiće, a proširena je na toplijim sredozemnim otocima, od jugoistočne Španjolske preko južne Italije do Krete. Kod nas u dubrovačkom primorju i na vanjskim južnim otocima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

457

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

458

Ilirska perunika (Iris illyrica)

Ostali narodni nazivi maćinac, mečika

Sažeti opis Ilirska perunika je zeljasta trajnica građena od podzemnog podanka (rizom), dok su nadzemne stabljike razgranjene i visoke do 40 cm. Prizemni listovi su zeleni, plosnati, široki do 2 cm. Okrugla cvjetna stabljika uzdiže se iznad listova i na vrhu nosi mirisne ljubičastomodre cvjetove s opnastim i kožastim ovojnim listovima.

Građa cvjetova karakteristična je za perunike: tri vanjska lista ocvijeća svinuta su unatrag i s unutarnje strane imaju uzdužnu prugu žutih dlačica (brada), dok su tri unutarnja lista ocvijeća uspravna. Cvate od svibnja do lipnja, a plod je čvrst, kožast trodijelni tobolac s krupnim crvenosmeđim sjemenkama.

Rasprostranjenost i stanje populacije: Perunika ilirska endem je istočne obala Jadrana, osobito na području sjevernojadranskog primorja. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ilirska perunika je izvorna vrsta istočne obale Jadranskog mora, proširena i dublje u kontinent na području submediterana, koja nikada nije bila u uzgoju. Na području je Dalmacije ilirska perunika u helenističko doba bila vrlo važna trgovačka biljka.

Smatra se da je trgovina Ilira s istočne obale Jadrana sa starom Grčkom, a posebno Korintom, odvijala između ostalog upravo na trgovini podankom ilirske perunike i zamjeni za grčke proizvode, vino i maslinovo ulje. Podanci su se upotrebljavali prije svega kao sirovina za proizvodnju parfema, ali i kao lijek, za aromatiziranje vina i slastica te kao žvakaća guma. I danas se perunike, osim kao ukrasne biljke, koriste u biljnim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda te u farmaciji i industriji. Za

proizvodnju podanka i eteričnog ulja najviše se uzgajaju firentinska (Iris germanica L.) i blijeda (Iris pallida Lam.) perunika, a u proizvodnji se ističe Italija. Podanci (rizomi) koji u svježem stanju imaju neugodan miris te ljuto-gorak okus, osušeni (Rhizoma Iridis) dobiju ugodan miris na ljubičice. Sadrže škrob, šećere glukozu i saharozu, organske kiseline, vosak, smole, sluzi, glikozid iridin i eterična ulja. Iz cvjetova se destilira eterično perunikino ulje. Sušeni se podanci i ulje koriste osim u kozmetičkoj industriji (parfemi, kolonjske vode) i aromaterapiji, također i u proizvodnji zubnih pasta, zatim u medicini u liječenju bolesti pluća te za aromatiziranje žestokih alkoholnih pića.

Ilirska perunika ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska aromatična biljka, kao sirovina za proizvodnju originalnih parfema i drugih aromatiziranih proizvoda te perunikine travarice. Za te potrebe nikako se ne mogu koristiti prirodne populacije ilirske perunike, već je potrebno izvršiti selekciju i odabrati kultivare pogodne za daljnju selekciju i proizvodnju.

Slične vrste i sorte Od u svijetu poznatih oko 260 svojti perunika, u Hrvatskoj u prirodi raste 15 svojti, dok je veći broj svojti i kultivara prisutan u uzgoju. Na području Dalmacije uz ilirsku rastu još četiri slične vrste roda perunike (Iris); najsličnija je južnojadranska (I. pseudopallida Trinajstić) koja je znatno viša, do 100 cm, širih listova i nešto bljeđih cvjetova. Blijeda perunika (I. pallida) je isto viša, do 60 cm, ima šire listove i cvjetove svjetloplave boje, dok je jadranska (I. adriatica Trinajstić ex Mitić) opet znatno manja, oko 10 cm, a cvijet joj osim ljubičaste može biti i žute boje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

459

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Semir Maslo

460

Sunovrat žuti (Narcissus pseudonarcissus)

Župski žuti sunovrat Ostali narodni nazivi lule, župski sunovrat

Sažeti opis Sunovrat je višegodišnja lukovičasta zeljasta biljka iz porodice sunovrata (Amaryllidaceae) visine do 50 cm. Lukovica sunovrata je otrovna, čemu sunovrat duguje latinsko ime (lat. narci = oduzetost), a postoje teorije da ime potječe od čuvenog grčkog mita o Narcisu. Široko linearni listovi duljine su i preko 50 cm, a širine do 25 mm. Sivozelene su boje, plitko izbrazdani te paralelnih lisnih žila. Cvjetovi koji se razvijaju već od kraja veljače pa sve do svibnja žute su krunice i žutog ocvijeća, promjera do 10 cm, izrazito atraktivni i mirisavi. Plod je trodijelni tobolac.

Rasprostranjenost i stanje populacije Pretpostavlja se da sve vrste sunovrata potječu s područja zapadnog Mediterana, Francuske, Španjolske, Portugala i sjevernog Maroka, odakle su zbog svojih iznimnih estetskih vrijednosti proširene širom Mediterana, a naknadno i po cijelom planetu. Nalazimo ga po cijeloj Dalmaciji, a stanje populacije nije poznato.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rod sunovrata ili narcisa obuhvaća tek pedesetak vrsta, ali preko 25 000 kultivara proširenih i uzgajanih širom svijeta, čime je jedan od najviše uzgajanih rodova ukrasnog bilja na svijetu. Uzgoj i trgovina sunovratima zabilježeni su već prije više od tisuću godina, a neke vrste uzgajale su se još u starom Egiptu i Grčkoj.

Na području Dubrovnika, gdje ga nazivaju lule, sunovrat se uzgaja vjerojatno 1 000 godina; ovdje je i započela intenzivnija tržišna proizvodnja, najviše na području Župe Dubrovačke, a manje u Dubrovačkom primorju, Konavlima i samom gradu.

Plan upravljanja treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija sunovrata, njihovom umnažanju te zasnivanju proizvodnje. U tu svrhu potrebno je provesti sustavno istraživanje te utvrditi stanje i osobine populacije žutih sunovrata Dalmacije, a kroz primjerice Dan sunovrata obnoviti interes za ovu iznimno dekorativnu vrstu. Krška polja i vrtače prekrivene rascvjetalim sunovratima uz obalu Jadrana mogli bi postati nova i drugačija turistička razglednica Dalmacije.

Slične vrste i sorte Slične vrste su bijeli sunovrat (Narcissus poeticus L.), višecvjetni sunovrat (Narcissus tazetta L.), zvjezdasti sunovrat (Narcissus radiflorus Salisb.). Od kultivara žutog sunovrata postoje brojne udomaćene sorte: actea, double event, flower records, geranium, gigantic star, goblet, golden harvest, ice follies, magnet, mount hood, music hall, sempre avanti i druge.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

461

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

462

Komorač

(Foeniculum vulgare ssp. vulgare) Ostali narodni nazivi komorac, koromač, morac, morač, slatki kopar

Sažeti opis Komorač je visoka, izrazito aromatična višegodišnja biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), u kulturi jednogodišnja ili dvogodišnja. Razgranjena, glatka, fino izbrazdana i šuplja stabljika doseže visinu i do 2,5 m. Listovi su izrazito rasperani, tanki, gotovo nitasti, ali mesnati, duljine do 40 cm. Štitasti cvatovi promjera i do 15 cm građeni su od većeg broja zrakastih cvatića (12–25), bez ovoja i ovojčića, koji su opet sastavljeni od sitnih žućkasto-zelenkastih cvjetića bez čaški. Cvate od kraja lipnja do kraja rujna, a plod je kalavac duljine do 10 mm koji se dozrijevanjem dijeli na dva plodića (merikarp) s pet žućkastih rebara.

Rasprostranjenost i status populacije Komorač je proširen cijelim Sredozemljem te preko jugozapadne Azije sve do Indije. Danas je u kulturi po cijelom svijetu. U Dalmaciji je široko proširena vrsta, a ponegdje se pojavljuje masovno.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Komorač su kao ljekovitu, aromatičnu, začinsku i povrtnu biljku koristili još Egipćani, Kinezi, Indijci te stari Grci i Rimljani, kod kojih je posebno bio popularan.

Rimski vojnici su ga žvakali za dugotrajnih marševa, a rimske gospođe kao dijetnu hranu. Selekcijom, koja se vjerojatno provodi još od stare Grčke te posebno Rima, dobiveni su brojni kultivari koji se odlikuju većim brojem aromatičnih listova, paprenim sjemenkama s povećanim udjelom eteričnog ulja ili zadebljalom bazom

stabljike i listova koja se koristi kao povrtnica. Eterično ulje koje se ekstrahira iz plodova komorača sadrži do 60% transetola slatkastog okusa i mirisa te različite udjele fenhona, gorka i ljuta okusa te mirisa na kamfor, kao i brojne druge tvari: metilkavikol, anis aldehid, fenikulin, terpineol i drugo. Ulje komorača rabi se u farmaceutskoj industriji za aromatiziranje parfema, sapuna i lijekova, a u industriji za aromatiziranje alkoholnih pića. Sastavni je dio mješavina za čajeve, tinkture i obloge koji se koriste u narodnoj medicini za bolesti dišnih organa, te kod bolesti jetra i bubrega. U kulinarstvu se komorač danas širom svijeta koristi kao povrtnica, za salate, umake, variva i druga jela, a sjemenke komorača kod pečenja posebnih tipova kruha.

U Dalmaciji se komorač uzgajao isključivo u vrtovima, i to redovito divlje populacije, pri čemu se koristio kao ljekovita biljka i za aromatiziranje lozovače, ali i aromatiziranje povrća za zimnicu, posebno krastavaca. Gotovo da nema dalmatinske travarice bez komorača, bilo da se dodaje u kotao kod destilacije ili naknadno kao aromat, ali i ukras u boce destilata. Tek početkom 20. stoljeća u uzgoju se pojavljuju talijanske selekcije povrtnog komorača.

Slične vrste i sorte Sorte deutscher grossfruchtinger, makedonski komorač, slavonac krupni. Donekle su slične sorte povrtnog komorača (Foeniculum vulgare ssp. vulgare var. azoricum) di firenze, fino, tardo i wadenromen, te papreni komorač (Foeniculum vulgare ssp. piperitum).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

463

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

464

Matar

(Crithmum maritimum) Ostali narodni nazivi motar, motrika, petrovo zelje, petrovac, šćulac, obalac, omačalj, sirotinjska šparoga, divlji koromač, slatki kopar

Sažeti opis Matar je trajna i snažna, u gornjem dijelu razgranata, a pri dnu odrvenjela halofitna biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), visoka do 50 cm. Listovi su linearno lancetasti, rasperani, plavozeleni, izrazito mesnati, do 5 cm dugi i oko 6 mm široki. Na vrhu biljke razvijaju se štitasti cvatovi sastavljeni od brojnih zelenkastožutih cvjetića koji cvatu od kolovoza do kraja rujna. Plodovi su duljine 5–6 mm žućkaste do grimizne boje, nalik na pšeno ječma, po čemu je rod dobio ime (grč. krithe = ječam).

Raste neposredno uz more, najčešće u pukotinama vapnenačkih stijena. Često prekriva cijele komplekse obalnih pločastih vapnenaca.

Rasprostranjenost i status populacije Cijeli Mediteran, kod nas od Istre do Dalmacije, sve do primorja Crne Gore. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Dalmatinski matar je izvorna biljka Europe, proširena po gotovo svim europskim obalama, ali sve rjeđa. Koristi se još od pretpovijesnog doba – prema grčkoj mitologiji božica Hekata ga je pripremila Tezeju. Mesnati i čvrsti listovi imaju slan i aromatičan okus. Pomorci su listove matra u prošlosti nosili uložene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta, iako su svježe ubrani listovi zapravo relativno siromašni vitaminom C. Sušenjem listova, dio eteričnog ulja (kojemu je glavni sastojak dilapiol) ispari pa se mogu prirediti jela blažeg mirisa. Upotrebljava se u

prehrani, za salate, ukiseljen i za umake, ali i u medicini kao antiskorbutno sredstvo i diuretik. Kao povrtnicu posebno su je cijenili i koristili Englezi za brojne salate i umake, a Shakespeare je spominje u drami Kralj Lear. U Dalmaciji se tradicionalno koristi na otocima, kao prilog jelima u octu ili u ulju, posebno na Hvaru, Braču, Čiovu, Visu. Smatra se specijalitetom kao i kapari, s kojima se često zajedno konzervira. Jedan nepoznati dalmatinski gurman putem interneta hvali matar: „njegova visost matar... bar ga ja tako zoven... beren ga na južnoj strani otoka Čiova... delicija da ne more bit veća... raste i na sjeveru... u engleskoj je na dvoru uvik bila cijenjena, sad je u EU zaštićena biljka... prije se u Dalmaciji puno duperela, a ja u njoj guštan već godinan... na salatu oli sa par maslin i kapari sa dobrin ovčjin siren, a more i koja fetica pršuta.“ Dalmatinski matar ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska povrtnica i začinska biljka. Potrebno je izvršiti selekciju populacije matra kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na temelju veličine i ukusnosti listova, količine eteričnih ulja, mogućnosti uzgoja na manje zaslanjenom tlu, otpornosti na hladnoću, na sušu i druge osobine. Oplemenjene selekcije matra treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade.

Selekcionirani dalmatinski matar s manjim udjelom eteričnog ulja može se koristiti kao svježa mediteranska salata ili salata konzervirana u domaćem vinskom octu (kvasina) ili maslinovom ulju. Ove proizvode treba na prikladan način promovirati i ponuditi ponajprije kroz turističke aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

465

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

466

Bosiljak (Ocimum basilicum)

Murtela

Ostali narodni nazivi sitnolisni bosiljak, grčki bosiljak

Sažeti opis Murtela je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Gradi izrazito kompaktan grm visine do 25 cm kojeg čini veći broj stabljika na kojima se nalaze vrlo sitni, zeleni, iznimno aromatični listići glatkog ruba. Krajem lipnja murtela cvate sitnim sjedećim cvjetićima, karakteristične građe usnača, nježnobijele do ružičaste boje. Plod je kalavac koji se raspada na gole oraščiće.

Rasprostranjenost i stanje populacije Murtela je proširena u uzgoju na području cijele Dalmacije, ali ne postoji nikakva evidencija o stanju populacije. Potrebno je provesti sustavna istraživanja kako bi se definirao status populacije; moguće je da se unutar populacije krije veći broj različitih kultivara, ali i da se radi o nekom već poznatom, primjerice grčkom bosiljku.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smatra se da bosiljak potječe iz južne Azije, prije svega Indije i nekih pacifičkih otoka, odakle je još za starih Grka, a potom i Rimljana proširen po cijelom Mediteranu. Ime roda (Ocimum) potječe od grčke riječi ozein, što znači mirisati, a naziv vrste je vjerojatno kratica grčkog termina Basilikon phyton, odnosno kraljevska biljka. U starom se svijetu mišljenja o bosiljku drastično razilaze pa su ga pojedini grčki i rimski filozofi vrlo negativno apostrofirali: Krisip ističe kako bosiljak ne jedu čak ni koze, pa ne bi trebali ni ljudi, Diodot da potiče ušljivost, a neki čak da iz njega nastaju škorpioni.

U zapadnu je Europu s područja Mediterana stigao tek u 16. stoljeću, a potom je otkrićem novih svjetova proširen u Sjevernu i Južnu Ameriku te Australiju. Vremenom su iz ishodišne populacije selekcijom stvoreni brojni kultivari, krupnijih i sitnijih listova, naboranih listova, crvene ili šatirane boje listova, patuljasti, čak i ukrasni kultivari. Bosiljak se koristio kao začin i aromatizirajuće sredstvo te kao dodatak salatama i jelima, ali i u medicini, najviše u obliku eteričnog ulja bosiljka koje se koristilo za opuštanje, za kupke, protiv glavobolja te kao antiseptik. Bosiljak je, kao i ružmarin, hrvatska svatovska biljka koja se uz ružu najčešće spominje u narodnim pjesmama.

Murtela se na području Dalmacije uzgaja vjerojatno od formiranja grčkih kolonija, a posebno od romanizacije Dalmacije. Obično se uzgaja u teglama, a tradicionalno se koristi za aromatiziranje travarica, manje za aromatiziranje maslinovog ulja, te vrlo često za šalše, odnosno umake za paštu (tjestenine), posebno u kombinaciji s češnjakom. Uz to, smatralo se da tjera muhe i druge napasnike pa se murtela često sustavno stavljala po kući, na prozore i uz vrata.

Slične vrste i sorte U svijetu postoji preko 150 raznih kultivara bosiljka. Najsličniji murteli svi su manji kultivari bosiljka sitnog lista: sitnolisni bosiljak, grčki bosiljak, grmoliki bosiljak i drugi.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

467

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

468

Kadulja ljekovita (Salvia officinalis)

Primorska kadulja Ostali narodni nazivi

ljekovita kadulja, žalfija, slavulja, kuš, pelin

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kadulja je prije svega ljekovita biljka, ali se koristi i kao začin. Ljekovitost kadulje spoznali su još antički Grci, koji su je vjerojatno uveli u uzgoj, a posebno su je cijenili stari Rimljani. Još prije njih, u faraonskim grobnicama u Egiptu, jedan od glavnih sastojaka smjese za balzamiranje bilo je upravo kaduljino ulje. U srednjem se vijeku spravljao ljubavni napitak od listova kadulje i rute te latica ruže. U Dalmaciji se kadulja koristi još davno prije antike. Sakuplja se lišće kadulje (Folia Salviae) neposredno prije cvatnje jer tada ima najviše aktivnih tvari. Poznati centri sabiranja i otkupa bili su Trogir, Ston, Slano, Malinska na Krku te Boka kotorska. Destilacijom listova i cvjetova dobiva se eterično kaduljino ulje (Oleum Salviae). Kako je kadulja na području Dalmacije jako proširena uglavnom se koriste divlje populacije kadulje, a počeci uzgoja datiraju na početak 20. stoljeća na otoku Hvaru. Danas u Dalmaciji ne postoji proizvodnja suhog lista i eteričnog kaduljinog ulja, osim u manjoj mjeri na Hvaru te za osobne potrebe.

Primorska je kadulja vjerojatno najvažnija divlja biljka Dalmacije. Prekriva ogromne površine najljućeg krša gdje je često pionirska i jedina biljka, koja daje osnovno obilježje krajobrazu gologa krša. Izvanredna je aromatična, začinska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu medonosnost jer je za Dalmaciju najvažnija pčelinja paša koja daje vrhunski med koji postiže odličnu cijenu i tražen je od potrošača.

Sažeti opis Primorska kadulja je mali zbijeni grmić iz porodice usnatica (Lamiaceae), visok do 70 cm, drvenaste stabljike i snažnog korijena, koji izuzetno duboko prodire u zemlju. Stabljika je četverobrida, obrasla brojnim ovalnim, čvrstim, pustenastim listovima koji su s lica i naličja obrasli gustim dlačicama pa djeluju sive boje. Na vrhovima stabljike razvijaju se relativno veliki cvjetovi karakteristične građe usnača, nježnobijele do ružičaste boje, najčešće ljubičasti. Plod je sitan smeđi oraščić duljine 2–4 mm. Cvate od kraja travnja do polovice srpnja, ovisno o nadmorskoj visini.

Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Primorska kadulja je autohtona biljna vrsta Dalmacije proširena na području cijelog Mediterana; kod nas duž cijele hrvatske obale pa tako i na području cijele Dalmacije. Stanje populacije je zadovoljavajuće.

Plan upravljanja treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija kadulje, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika primorske kadulje.

Veći dio rasada koristio bi se za podizanje ekoloških nasada, dio za prodaju kao začin u svježem stanju, a dio za sadnju u vrtovima Dalmacije pa i šire. U proizvodnju je potrebno integrirati pčelarstvo, preradu lišća i turizam te tako ostvariti dodatnu gospodarsku vrijednost. Primarni proizvodi su suho lišće i destilirano kaduljino ulje, a sekundarni kaduljin med i razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi kadulje. Tercijarni proizvodi su turistički obilasci nasada primorske kadulje u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka, a koji uključuju i prodaju in situ domaćih proizvoda na bazi kadulje. Zbog izvanredne kvalitete, proizvodi primorske kadulje trebaju postati premijski proizvodi.

Slične vrste i sorte Kadulja krstašica i paška ušarica spominju se kao lokalni tipovi unutar populacije kadulje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

469

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

470

Lavandin (Lavandula × hibrida)

Budrovka

Ostali narodni nazivi lavandin, lavandula, despik, lavendl, lefendel

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Budrovka pripada velikoj skupini kultivara lavandi, višegodišnjih biljaka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Razvija se u obliku niskog polugrma visine do 1 m s mnoštvom uspravnih grana prekrivenih uskim lancetastim listovima svjetloplave boje. Na vrhu produženih cvjetnih stabljika razvija se cvat, valjkasti klasić duljine oko 10 cm, sastavljen od desetak pršljenova od kojih svaki ima 6–10 ljubičastih cvjetića. Cvate od lipnja do kolovoza, a plod je četverodijelan, valjkast kalavac. U odnosu na pravu lavandu, budrovka je otpornija i pogodna za uzgoj u kontinentalnim područjima jer podnosi temperature i do -20ºC. Listovi su izrazito tamnozelene boje, a cvjetovi veći i intenzivnije modre boje. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Lavanda potječe s područja sunčanih kamenjara zapadnog dijela Sredozemlja. Od 13. stoljeća širi se po cijeloj Europi, a u 16. stoljeću počinje uzgoj hibridne lavande.

U Europi su najveći i najpoznatiji proizvođači lavande, ali i lavandina Francuska (Provansa), Španjolska, Italija, Bugarska, Mađarska, Ukrajina, Grčka i Engleska (Norfolk), a na drugim kontinentima SAD, Alžir, Argentina i Tasmanija.

Rasprostranjenost i stanje populacije Budrovka je nastala vjerojatno introgresijom hibridne lavande, nastale prirodnom hibridizacijom uskolisne ili prave (L. angustifolia) i širokolisne (L. latifolia) lavande, s jednim ili oba roditelja. Nastala je i rasprostranjena je na otoku Hvaru, ali proširena u kulturi širom Hrvatske. Stanje populacije nije poznato, međutim trend populacije je uzlazan, a uzgoj budrovke širi se sve više i u kontinentalni dio Hrvatske.

Uzgoj lavande u Dalmaciji započeo je poslije Prvog svjetskog rata, u vrijeme poznate vinske krize. Uz kulture prave ili uskolisne lavande (L. angustifolia), uzgajaju se i križanci prave i širokolisne lavande (L. latifolia), zvani lavandini ((Lavandula angustifolia x Lavandula latifolia), na otocima: Hvaru, Braču, Korčuli i Visu te u Zagori. Danas je glavno područje uzgoja otok Hvar, a uzgaja se najviše „domaća lavanda“, poznata i kao hvarska lavanda ili budrovka, tamnozelenih listova i izrazito plavih cvjetova koji se morfološki, ali i po kvaliteti ulja, razlikuje od hibridne lavande. Budrovka je izvorni hvarski hibrid lavande, a nastala je najvjerojatnije introgresijom, odnosno spontanim povratnim križanjem prave lavande s lavandinom. Otkriven je 1948. godine u vrtu obitelji Budrović s Hvara i nazvan plava lavanda – modrulja, danas na tržištu poznatiji kao lavandula budrovka. Požari su 1999. godine na otoku Hvaru uništili trećinu nasada

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

471

lavande, a trend smanjenja površina lavande na otoku se nastavlja i u 21. stoljeću. U Hrvatskoj se godišnje proizvede svega oko 2 t eteričnog ulja. Međutim, uzgoj lavande se od 2000. godine proširio u kontinentalnoj Hrvatskoj te Istri, prije svega temeljem značajnih državnih poticaja.

Budrovka je izvorni aromatični, začinski, ljekovit, medonosan, ukrasan i krajobrazan kultivar izvanredne važnosti i potencijala za Dalmaciju, ali i kontinentalnu Hrvatsku.

Njen razvoj valja temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih populacija, umnažanju te zasnivanju rasadnika. Veći dio rasada može se koristiti za podizanje ekoloških nasada budrovke, dio za prodaju kao svježe aromatično bilje, a dio za sadnju u vrtovima širom Hrvatske. Uzgoj budrovke treba povezati s pčelarstvom i turizmom. Primarni proizvodi budrovke su suho cvijeće (Flores Lavandulae) i destilirano eterično lavandino ulje (Oleum Lavandulae), a sekundarni su razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) i med od lavande. Koliko budrovka može biti medonosna govori podatak da je 1974. godine na Hvaru proizvedeno oko 200 t lavandinog meda.

Prostrana polja rascvjetalih grmova budrovke imaju osobitu krajobraznu i turističku vrijednost zbog čega turistički obilasci nasada budrovke u cvatu, destilerija, sušara, pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka te prodaja domaćih proizvoda in situ mogu pridonijeti dodatnom gospodarskom prihodu.

Lavandini su jačeg mirisa, ali nemaju tako izražena ljekovita svojstva kao prava lavanda. Stoga imaju i drugačiju primjenu, a budrovka se pokazala kao odličan analgetik. Svi lavandini koriste se u industriji deterdženata i sredstava za čišćenje, a suhi cvijet lavandina u prigodnoj vrećici rabi se za zaštitu od moljaca. Proizvodi budrovke trebaju dobiti oznaku izvornosti i postati prepoznatljiv hrvatski proizvod.

Slične vrste i sorte Rod lavandi ima gotovo 50 poznatih vrsta od kojih je najstarija i najpoznatija uskolisna ili prava lavanda L. angustifolia (L. officinalis, L. vera). U Europi je u uzgoju i širokolisna ili muška lavanda (L. latifolia). Danas je na tržištu sve prisutnija španjolska lavanda (L. stoechas L.), poznata još iz starog vijeka, različitih sorti i izrazito atraktivnog cvijeta, te francuska lavanda (L. dentata L.).

472

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

473

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

4 74

Ružmarin (Rosmarinus officinalis)

Uspravni ružmarin Ostali narodni nazivi

ruzmarin, rusmarin, lužmarin, zimrad, zimorad, žmurod, ruzman

Sažeti opis Uspravni ružmarin je višegodišnja biljka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Čini ga malen zimzelen grm visok do 2 m, građen od brojnih šibastih ogranaka gusto prekrivenih listovima duljine 40 mm. Listovi su mu vrlo uski, zadebljali, tamnozelene boje na licu i svjetlije na naličju, malo svinuti na rubovima. U pršljenima između listova nalaze se cvjetovi plave do ljubičaste boje, pretežito skupljeni u rahle vretenaste cvatove, odnosno sastavljene klasove. Plod ružmarina je kalavac koji se sastoji od dva oraščića. Ružmarin cvate gotovo cijele godine od rujna do svibnja, a cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Ružmarin je rasprostranjen po cijelom Mediteranu, sve do Bliskog istoka. Autohtona je biljna vrsta Dalmacije rasprostranjena na području cijele Dalmacije, Hercegovine, primorske Crne Gore. Stanje populacije je zadovoljavajuće.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ružmarin je kao kulturna biljka poznat još davno prije Krista, kad je najviše služio kao začin, dok u srednjem vijeku raste njegov značaj kao ljekovite biljke. Tradicija branja i korištenja ružmarina za proizvodnju ružmarinovog suhog lista (Rosmarini folium) i destilaciju ružmarinovog eteričnog ulja (Rosmarini aetheroleum) u Dalmaciji seže u 1462. godinu kad je na Hvaru utvrđen prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji će brinuti o opskrbi ljekarni ovim proizvodima. Gospodarska proizvodnja ružmarinova lista i ulja započinje u 17. stoljeću, širi se u 18. stoljeću, a intenzivira od 1740. godine kad se za proizvodnju suhog lista i destilaciju koriste isključivo

divlje populacije, a proizvodnja ulja se razvija širom Dalmacije. Uzgoj ružmarina započinje krajem 19. stoljeća na otocima Hvaru, Visu i Šolti te je u Grablju na Hvaru osnovana 1902. godine prva „ružmarinska zadruga“. Proizvodnja je na Hvaru dosezala i do 20 t ružmarinovog ulja, ali je danas daleko manja.

Dalmatinski ružmarin je biljka izvanrednog značaja i potencijala za Dalmaciju, kao važna aromatična, začinska, ljekovita, medonosna, ukrasna i krajobrazna vrsta. Plan upravljanja se treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih izvornih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika. Veći dio rasada pogodan je za podizanje ekoloških nasada dalmatinskog ružmarina, manji dio za prodaju biljke kao začina u svježem stanju, a ostatak za sadnju u vrtovima Dalmacije. Uzgoj ružmarina nezaobilazno treba pratiti ekološko pčelarstvo i turizam. Primarni su proizvodi suho lišće i destilirano eterično ružmarinovo ulje, a sekundarni med, farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi ružmarina, pekarski proizvodi (ružmarinove kifle, ružmarinovi medenjaci). Dodatna gospodarska vrijednost može se ostvariti organizacijom turističkih posjeta mirisnim nasadima ružmarina u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju te prodajom in situ svih domaćih proizvoda ružmarina koji zbog svoje izvanredne kvalitete zaslužuju ugled premijskih proizvoda.

Slične vrste i sorte Unutar populacije ružmarina na području Dalmacije utvrđeno je nekoliko tipova.

Puzavi ružmarin po svemu je sličan uspravnome osim po habitusu grma, koji je puzav. Slično vrijedi i za bjelocvjetni ružmarin koji se razlikuje po bijeloj boji ocvijeća.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

475

Foto: Roman Ozimec 476

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Primorski vrisak (Satureja montana) Ostali narodni nazivi primorski vrijesak, primorski čubar, osoguz, bresina

Sažeti opis Primorski vrisak je trajan, gusto razgranat polugrm iz porodice usnatica (Lamiaceae), visok 20–40 cm. Stabljika i ogranci su okrugli, obrasli finim kratkim dlakama. Listovi su mali, uski, zašiljeni, cijelog ruba, istočkani žlijezdama s eteričnim uljem, a rastu nasuprotno na stabljici. Primorski vrisak cvate od kolovoza do listopada, što ovisi prvenstveno o nadmorskoj visini. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima gornjih listova, bijele su boje i ljubičasto istočkani, duljine do 12 mm. Plodovi su okruglasti kalavci duljine do 15 mm. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Primorski vrisak je autohtona biljna vrsta područja Mediterana proširena na području cijele Dalmacije. Jedna je od najčešćih biljnih vrsta kamenjarskih pašnjaka, bušika, pa i ljutog krša, tako da populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primorski vrisak je ponajprije medonosna biljka, ali se koristi i kao ljekovita. Ljekovitost vriska spoznali su još antički Grci koji su uveli u kulturu srodnu vrstu – vrtni vrisak ili čubar (S. hortensis), a posebno su je cijenili stari Rimljani. U Dalmaciji se vrisak koristio još davno prije antike. Sakupljalo se lišće vriska (Folia Saturejae), i to tijekom cvatnje jer tada ima najviše aktivnih tvari. Kako na području Dalmacije ima izuzetno mnogo primorskog vriska, baš kao i drugih srodnih vrsta iz roda Satureja, isključivo se koristila divlja populacija i nije zabilježen uzgoj, osim

uz okućnice za osobne potrebe. Listovi se koriste za liječenje, kao aromat za sireve, začin mesu, ribama, a za pizzu je možda i bolji od origana. Danas u Dalmaciji ne postoji gospodarska proizvodnja suhog lista.

Slično kao i kadulja, primorski vrisak u Dalmaciji prekriva ogromne površine krša, gdje daje osnovno obilježje krajobrazu. Izvanredna je aromatična, začinska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu medonosnost jer je za Dalmaciju nakon kadulje najvažnija pčelinja paša. Plan upravljanja se treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika domaćeg primorskog vriska, gdje uzgoj vriska treba povezati s ekopčelarstvom, preradom lišća i turizmom radi ostvarenja veće gospodarske vrijednosti.

Primarni proizvod je suho lišće, sekundarni razni farmaceutski pripravci na bazi domaćeg primorskog vriska te izvanredan med, a tercijarni turistički obilasci proizvodnih nasada primorskog vriska u cvatu, sušara i pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka. Svi proizvodi domaćeg primorskog vriska zbog odlične kvalitete trebaju se naći na listi premijski prepoznatljivih proizvoda.

Slične vrste i sorte Sve ostale svojte vrisaka kojih u hrvatskoj flori ima sedam, među kojima i neke endemske vrste kao što je visianijev vrisak (S. visiani), opisan s Pelješca. Najsličniji je šareni planinski vrisak (S. montana ssp. variegata).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

477

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

478

Planika (Arbutus unedo)

Ostali narodni nazivi maginja, planičac, prpak, jagodičnica, jagodnjak, jagodica

Sažeti opis Planika je zimzeleno drvo iz porodice crnjuša (Ericaceae) koje može narasti do 6 m visine. Listovi su izduženo jajasti, kožasti i na rubovima pilasto nazubljeni, dugi 6–9 cm, 2–3 cm široki, na 3–10 mm dugoj peteljci. Zvonoliki bijeli cvjetovi nalaze se u cvatovima. Cvate od listopada do kraja prosinca. Plodovi planike, takozvane maginje, okrugle su višesjemene bobe debljine oko 2 cm, narančastocrvene boje, a kora im je bradavičasta i točkasta, slična vrtnoj jagodi (Fragaria vesca) ili kori ploda suptropske voćke liči (Litchi chinensis). Plodovi dozrijevaju u listopadu, kada počinju mijenjati boju iz zelene u žutu, narančastu i žarko crvenu. Taj se proces odvija postupno, tako da se plodovi počinju bojiti u različito vrijeme. U isto vrijeme postupno se razvija cvat pa se iz bijelih grozdova razvijaju cvjetovi slični cvijetu vrijesa. Kod planike je vrlo zanimljivo da ima istovremeno zrijuće plodove, nezrele plodove i bijele cvjetove, koji će u razdoblju od jedne godine dozreti. Crveni zreli plodovi vrlo su ukusni i sadrže veliku količinu vitamina C, do 300 mg u 100 grama ploda. Planika se pojavljuje u sastavu asocijacije Pistacio-Juniperetum phoeniceae.

Rasprostranjenost i status populacije

govori njeno latinsko ime unedo, što znači da je jestiv samo jedan plod. Kod nas postoji tradicija ekstenzivnog kultiviranja planike, kao i tradicija korištenja plodova za proizvodnju vina, pečenje rakije, preradu u marmeladu. Za ratnih godina plodovi su se sušili i mljeli u brašno, a u Italiji, južnoj Francuskoj i sjevernoj Africi plodovi se prodaju na tržnicama i jedu se sirovi sa šećerom. Postoji i tradicija ušećeravanja zrelih plodova. Listovi planike kod nas se koriste i kao začin, zamjena za listove lovora.

Cvjetovi planike izvrsna su pčelinja paša u doba kad nijedna druga biljka ne cvate, samo što dolaze kasno kad je obično već prehladno za pčele pa med rijetko dozrije.

U kozmetici se plodovi planike upotrebljavaju kao dodatak kremi za njegu lica (za jednakomjerno tamnjenje kože) jer sprječava nastajanje smeđih pjega na obrazima.

Krema je preporučljiva protiv starenja kože, raznih izraslina, nejednolike puti, pjega nastalih od izlaganja suncu, hormonskih poremećaja i slično. U novije doba dolazi do izražaja estetska vrijednost planike koja se oblikovana u manja stabla sadi sve više po Mediteranu, ali i dublje u kontinentu, jer se pokazalo da izdrže hladnoću i do -15ºC. Planika ima potencijalno veliku gospodarsku vrijednost kao voćna, industrijska, dekorativna ili ukrasna te kao medonosna kultura. Posebna je vrijednost planike što ona cijele godine ima dekorativne plodove koji postupno dozrijevaju dok ne dozriju krajem kalendarske godine kad ima malo drugog svježeg voća, te što cvate u kasnu jesen kad ne cvate ni jedna druga autohtona vrsta. Potrebno je izvršiti selekciju populacije planike kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi vremena cvatnje i dozrijevanja, veličine i ukusnosti ploda, rodnosti, otpornosti na hladnoću i sušu, dekorativnih elemenata i drugog. Oplemenjene kulture planike treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Plodovi se mogu ponuditi kao svježe voće, mogu se sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska sirovina za proizvodnju vina ili pečenje rakije. Kultivari selekcionirani na niže temperature mogu se saditi i dublje u kontinentu, a kao ukrasna parkovna i vrtna kultura, vjerojatno po cijeloj Hrvatskoj. Proizvodi, plodovi i prerađevine planike uz osmišljenu promociju i marketing mogu obogatiti turističku ponudu kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije.

Planika je proširena na cijelom Mediteranu. U Hrvatskoj od Istre do južne Dalmacije, a posebno bogate populacije nalazimo na području Dubrovnika i dalmatinskih otoka.

Slične vrste i sorte

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Goli čovik ili grčka planika (A. andrachne L.) ima golu koru i proširena je na najjužnijem dijelu Hrvatske, a zabilježeni su i križanci između planike i grčke planike nazvani vilinska planika (A. x andrachnoides).

Planika je izvorna mediteranska vrsta, sastavni dio mediteranske makije. Njezina jestivost poznata je od davnina, ali se ne preporučuje u većim količinama, o čemu

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

479

Literatura

Bakić, J., Škare, M., Micković, M., Gedo, M, Fredetović, I., 1980, Žir kao krušarica u oskudici, Glas. Rep. Zav. Zašt.

Prirode – Prir. Muz. Titograd, 13:161-169, Titograd.

Banović, S., 1928, Neke značajne biljke Dalmacije, Priroda, 18:154-157, Zagreb.

Adamović, L.,1887, Gradja za floru Dubrovačku – Dio Prvi, Glasnik hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 2/46:161-216, Zagreb.

Ađić, S., 1932, Odbir najmedonosnijih biljaka Jugoslavije, Glas. Min. polj., 10/38:19-56, Beograd.

Akačić, B., Petričić, J., 1953, Prilog farmakognoškom poznavanju bosanskog i dalmatinskog terpentina (Balsamum terebrinthinae), Period. Biol., 7:89-90, Zagreb.

Bakarić, P., 1997, Razvitak zadrugarstva u Župi dubrovačkoj do 1941. (Prilog povijesti) Uz 90. obljetnicu zadrugarstva u Župi dubrovačkoj, Zbornik Župe Dubrovačke, 2:131-152, Dubrovnik.

Bakarić, P., 2000, Rasadnik Čibača (1908. – 1998.), Zbornik Župe Dubrovačke, 3:135-159, Dubrovnik.

Bakarić, P., 2005, Razvoj trgovačkog cvjećarstva u Župi dubrovačkoj do 2001., Zbornik Župe Dubrovačke, 4:164-190, Dubrovnik.

Bakić, J., Popović, M., Filipović, S., Škare, M., Pulević, V., 1984, Brašno plodova mediteranske flore kao nadomjestak za krušarice, Glas. Rep. Zav. Zašt. Prirode – Prir. Muz. Titograd, 17:125-134, Titograd.

480

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Biankini, P.L., 1888, O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća, Gospodarski list, 1-1116, Šibenik.

Biggs, M., McVicar, J. & Flowerdew, B., 2002 (2005), The complete book of vegetables, herbs & fruits (Enciklopedija voća, povrća i začinskog bilja), Uliks, 1-640, Rijeka.

Bobanović, M., 1923, Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijeće, 1-72, Split.

Braica, S., 1995, Pučko gospodarstvo, u: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 301-305, Matica Hrvatska, Zagreb.

Brezovec, N., Carović, K., Kolak, I., Britvec, M., Šatović, Z., 2006, Opis i procjena svojstava primki ljekovitog matičnjaka (Melissa officinalis L.) hrvatske banke biljnih gena, Sjemenarstvo, 23:57-66.

Catara, S., Scuderi, D., Romano, D., Karlović, K., 2006, Ukrasne vrste s mogućom upotrebom u Mediteranskom okruženju, Sjemenarstvo, 23/1:67-80, Zagreb. Čučković, D., 1942, O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka, Vlastita naklada, 1-199, Zagreb De Diversis, Ph., 2007, Opis Dubrovnika; u: Sabrana djela (ur. Stipetić, V.), Dom i svijet & Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 58-145, Zagreb.

Devetak, Z., 1949, Lavanda (Lavandula vera D.C., L. latifolia Vill.), Farmaceutski glasnik, 1, Zagreb.

Devetak, Z., 1950, Kadulja i njeno iskorištavanje, Farmaceutski glasnik, 2:21-26, Zagreb.

Devetak, Z., 1951, Mogućnost uzgoja ljekovitog bilja u jadranskom primorju, Biljna proizvodnja, 4/1:5-13.

Devetak, Z., 1960, Prilog oznavanju samoniklog ljekovitog bilja Dalmatinske Zagore, Farmaceutski glasnik, 16:76-81, Zagreb.

Devetak, Z., 1963, Prilog poznavanju kadulje u Jugoslaviji, Radovi polj. fakulteta Univ. Sar., 12/14:241-261.

Devetak, Z., 1977, Proizvodnja eteričnog ulja od ružmarina na Hvaru, Hvar u prirodnim znanostima:109-123..

Fišer, F., 1957, Industrijska prerada plodova od Juniperus: excelsa, communis, oxycedrus i macrocarpa, Polj.

Znanstv. Smotra, 16/1:75-81, Zagreb Gazzari, A., 1929, Aromatično bilje samoniklo u Dalmaciji, Glas. Min. Polj., 7/28:124-141, Beograd.

Gelenčir, Jo., Gelenčir, Ja., 1991, Atlas ljekovitog bilja, Prosvjeta, 1-415, Zagreb.

Gizdić, Š., 2004, Dalmatinski zadružni prvijenci. Zadružni savez Dalmacije, Medit. Polj.biblioteka, 14:1-190.

Grlić, Lj., 1956, Naše samoniklo jestivo bilje, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-323, Zagreb.

Grlić, Lj., 1986, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, ITRO August Cesarec, 1-392, Zagreb.

Grupa autora, (1986) 1988, Lexikon der Nutzpflanzen (Korisne biljke), Mozaik, 1-184 , Ljubljana.

Heimerl, F., 1880, Uzgoj gospodarskog bilja, Kraljevska zemaljska vlada-Odjel za nutarnje poslove, 1-132, Zagreb.

Huljić, V., 1995, Razvitak zadrugarstva na otoku Hvaru-Od prvih početaka do drugog svjetskog rata-Opći podaci., U: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 305-314, Matica Hrvatska, Zagreb.

Inocencio, C., Rivera, D., Obon, C., Alvarez, F., Barenna, J.-A., 2006., A systematic revision of Capparis (Capparaceae), Annals oft he Missouri Botanical Garden, 93/122-149.

Ivanišević, F., 2006 (1903-1906), Poljica – narodni život i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko.

Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., 1997, Mogućnosti proizvodnje i prerade ljekovitog, aromatičnog i medonosnog bilja na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/3-4:203-229, Zagreb.

Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Rozić, I., 1997, Ljekovito bilje na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/5-6:341-353, Zagreb.

Kolak, I., Šatović, 2003, Lavanda u krajobrazu, Sjemenarstvo, 20/1-2:47-54.

Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Rozić, I., 1997, Ljekovito bilje na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/5-6:341-353, Zagreb.

Kovačević, J., 1951, Slanjača – malo poznata naša povrtarska biljka, Biljna proizvodnja, 4/4:187-188, Zagreb.

Kovačević, R., 2005, Kapar, Kapar d.o.o., 1-157, Split.

Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb.

Kurtela, M., Vršek, I., Matotan, S., 1996, Stanje i perspektive u uzgoju ukrasnog bilja u Hrvatskoj, Sjemenarstvo, 13/1-2:113-116, Zagreb.

Kušan, F., 1937, Ljekovito bilje u Hrvatskom Primorju i u Dalmaciji, Apotekarski vjesnik, 19:282288; 335-398; 451-460;503-510, Zagreb.

Kušan, F., 1938, Ljekovito bilje: Sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta, Vlastita naklada, 1-452, Zagreb.

Kušan, F., 1941, Kadulja, Salvia officinalis L., Vjesnik ljekarnika, 23:374-376; 407-416; 448-450; 483-487, Zagreb.

Kuštrak, D., 2005, Farmakognozija – Fitofarmacija, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

Kuštrak, D., Antolić, A., 2000, Eterično ulje konopljike (Vitex agnus-castus L.), Ekološke monografije, Biokovo 2:127-139, Zagreb.

Lazarević, S., 1979, Planika i njen privredni značaju u uslovima primorskog krša, Prirodna bogatstva Boke Kotorske i turizam, 377-388.

Lovrić, Ž., 1995, Dendroflora Jadrana, FLORA ADRIATICA knj. 1 (Drveće i grmlje obalnih Dinarida i otoka), http://www.wikinfo.org/Hrvatski/index. php/Dendroflora_Jadrana, posjet 23. listopada 2012.

Marčić, M., 1924, Čempres, Šumarski list, 48/1:1-6, Zagreb.

Marčić, M., 1918, Sredozemna flora u drvoredima i parkovima na istočnim obalama Jadrana, Šumarski list, 42/3-4:88-95; 5-6:129-137; 7-8:175-181, Zagreb.

Matković, P., 1960, Lemprika – najljepši ukrasni grm jugoslavenskog primorja, Hortikultura, 6/2:1619, Zagreb.

Kušan, F., 1947, Postanak i fiziološko značenje eteričnih ulja, Period. Biol., 2/B:29-53, Zagreb.

Nikolanci, M., Iris ilyrica, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, 155-160, HAD, Split.

Kušan, F., 1955, Rasprostranjenost ljekovitog bilja u srednjoj Dalmaciji, Farmaceutski glasnik, 11/1:1-4, Zagreb.

Nikolić T. ur., 2012, Flora Croatica Database, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, http://hirc.botanic.hr/fcd, posjet 23. listopada 2012.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

481

Nikolić, T., Topić, J. (ur.), 2005., Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Ministarstvo kulture-Državni zavod za zaštitu prirode-Republika Hrvatska, 1-693, Zagreb.

Ozimec, R., 2005, Lavanda s Hvara, najsunčanijega jadranskog otoka – Najkvalitetnija na svijetu (Lavandel von Hvar, der sonnigsten Adriainsel – Lavandel von weltweiter Spitzenqualität), EuroCity, 13/46:70-73.

Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije – projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), Druga Konf. o izvor.pasminama i sortama d. prir. i kult.baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.

Ozimec, R., Vojinović, M., 2010, Mirta (Myrtus communis) – nova stara kultura Dalmacije (Myrtle (Myrtus communis) – new old culture of Dalmatia), Druga Konf. o izvor.pasminama i sortama d. prir. i kult.baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:77, Zagreb.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-Split.

482

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Peričić, Š., 1995, Pregled razvitka gospodarstva otoka Hvara do 1941., U: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 266-291, Matica Hrvatska, Zagreb.

Radić, J.,1976, Bilje Biokova, Institut Planina i more, 1-237, Makarska. Šimić, F., 1980., Naše medonosno bilje, Znanje, 1-217, Zagreb. Šolić, M. E., 2000, Prilog poznavanju hortikulturne dendroflore i nekih perena Makarskog primorja, Ekološke monografije, Biokovo 2:91-101, Zagreb. Šugar, I., 1990, Latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski Botanički leksikon (Lexicon Botanicum Latino-Croaticum et Croatico-Latinum), JAZU-Globus, 1-560, Zagreb. Šugar, I., 2008, Hrvatski biljni imenoslov (Nomenclator botanicus Croaticus), Matica Hrvatska, 1-977, Zagreb.

Vinšćak, T., 2002, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Slap, 1-181, Jastrebarsko.

Visiani, R., 1978, 1826, Ogled dalmatinskog bilja (Stirpium Dalmaticarum Specimen), Čakavski sabor, Biblioteka prirodne znanosti, 2 (Reprint):1-207, Split.

Vršek, I., Kurtela, M., 1995, Razvojna istraživanja novih vrsta u cvjećarskoj proizvodnji, Sjemenarstvo, 12/6:465-469, Zagreb.

Zima, D., 2007, Prilog poznavanju medonosnog bilja Hrvatske, Agronomski glasnik, 2:147-160, Zagreb. Židovec, V., Vršek, I., Kolak, I., Liber, Z., Šatović, Z., 2006, Mirisava kadulja, potencijalna vrsta za uređenje krajobraza, Sjemenarstvo, 23/1:45-56, Zagreb.

XXX, 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb.

Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb. Šulc, D., 1944, Prilog poznavanju planike (Arbutus unedo), Vjesnik ljekarnika, 26:212-298, Zagreb.

Tolić, I., 2003, Gospodarske i druge vrijednosti vrsta roda pistacija, Šumarski list, 127/9-10:501-507, Zagreb.

Upson, T., Andrews, S., 2004, The genus Lavandula, The Royal Botanic Gardens, 1-442, Kew. Vernazza, N., Nadali, P., 1948, Kadulja i kaduljino ulje, Farmaceutski glasnik, 4:141-144, Zagreb.

Ljekovita kadulja u biokovskoj stini Medicinal sage in the rocks of Biokovo

483

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E