A da raspustimo narod? “Ne bi li u tom slučaju bilo lakše raspustiti narod i izabrati drugi” Bertolt Brecht (Rješenje‐Die Loesung) Ovo je osvrt na trenutak i okolnosti u kojima smo se svi zajedno našli nakon propalog fantomskog ‘Butmira’, nakon još jedne ‘sudbonosne’ sjednice PIC‐a, nakon odlaganja liberalizacije viznog režima i MAP‐a – a taman pred još jedne, također ‘sudbonosne’, izbore. Priča je već dobro poznata – država ne funkcionira, dodatno je destabilizirana ponovo podgrijanim političkim tenzijama, politički eter vrvi od nacionalističke retorike i šovinizma. Stranci bi na ovo dodali da je civilno društvo nedovoljno jako, da je narod birao vlast kakvu zaslužuje, te da su mediji ‘neslobodni’. Na to se onda nadovezuju ‘eksperti’ koji diljem Evrope govore na skupovima o BiH, a na osnovu eventualnog dvogodišnjeg ili trogodišnjeg ‘ekspertskog’ mandata na nekoj od srednje‐rangiranih funkcija u ovdašnjim međunarodnim organizacijama. Na kraju redovno jedan ili nekoliko bivših Visokih predstavnika, obogaćen vremenskom i geografskom ‘distancom’, pokajnički vapi u stranim medijima da se moglo uraditi bolje i više, i da se bar očuva ono što je napravljeno do sada. I koliko god površne i paušalne bile ovakve ocjene, što je najgore, sve gore navedeno i stoji.
Ali kad je već država ‘nepopravljiva’, civilno društvo ‘nejako’, mediji zloslutni, a nacionalizam predodređen, preostaje li još jedino da posegnemo za Brehtovskim vapajem i “raspustimo” narod? Ovo pitanje i ostatak ovog članka upućujemo Međunarodnoj zajednici. BiH je rijedak primjer u svijetu gdje se Međunarodna zajednica mogla imenovati u jednini. Koliko god bilo primjera nejedinstvenog djelovanja Međunarodne zajednice u BiH u prošlosti, ipak su postojali određeni zajednički mehanizmi djelovanja i zajedničke politike. Nekad se to popularno zvalo ‘state‐building’ i od silnog ponavljanja nam je bilo dosadilo skoro kao i ‘ownership’. Danas nema više ni politike ‘state‐buildinga’, ni ‘Međunarodne zajednice’ u jednini, a ne desi se ni ‘ownership’. Zato želimo postaviti pitanje šta je Međunarodna zajednica uopće htjela sa Bosnom i Hercegovinom? S obzirom da nemamo odgovor na ovo pitanje, a i kako bi ga imali, onda smatramo da je to pitanje koje Međunarodna zajednica, nakon svega, treba postaviti sama sebi. Ne pravimo ovdje inventar grešaka koje je Međunarodna zajednica počinila u BiH. Njih bi sigurno bilo puno manje nego dobrih stvari. Međutim, imamo pravo i namjeru zapitati se jesu li očigledne greške suštinski toliko značajne da mogu lako ugroziti, kako stabilnost BiH tako i cjelokupan state‐bulding legacy od Dejtona naovamo. Smatramo dakle da je situacija u kojoj smo se našli napuhana do puknuća, i da bi međunarodna zajednica morala stati na loptu, preispitati gdje je se našla i dokle je dovela BiH, pa iz toga izvući zaključak i korjenito promijeniti svoj pristup. Ili zalupiti vratima i zauvijek se povući, poražena i osramoćena. Smatramo da treće mogućnosti jednostavno nema. Obje će imati velike konsekvence. Pitanje je samo šta je veće zlo. I zato zaobilazimo svjesno, ovoga puta, pisanje o greškama domaće politike, jer je o njima suvišno pisati. Narod ima vlast kakvu zaslužuje, dok ne odluči drugačije. Domaća je vlast, bolje rečeno politika, stasala u nametnutom okviru i srasla sa njim. Ona je gradila državu i razgrađivala je, istovremeno, pod budnim okom Međunarodne zajednice. Ako se cijenjenim čitaocima učini da za sve želimo okriviti strance, onda nisu shvatili našu poruku. Onda nismo bili dovoljno jasni i preuzimamo odgovornost. Ne želimo igrati ‘igru prebacivanja krivice’ iako je to postao lajtmotiv svega što je Međunarodna zajednica pokušala uraditi u zadnjih godinu dana, od vizne liberalizacije, preko (ne)zatvaranja OHR‐a, do nesuđenog nam MAP‐a. Kako se bosanskohercegovački problem zakomplicirao u jednom nesvakidašnjem de facto protektoratu, logično je da dio krivice moraju snositi oni koji su imali najveću moć. To što nisu imali izborni
legitimitet ne znači da ne snose odgovornost. Tim više što međunarodna zajednica pod svaku cijenu sada želi tretirati BiH kao dovršenu državu koja ravnopravno sa Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Albanijom i Makedonijom može ispunjavati sve tehničke preduvjete za članstvo u EU i NATO. Čini nam se da kako zabluda međunarodne zajednice vodi iz dana u dan u propast, proporcionalno tome raste panika koja se pretvara u potrebu za bijegom iz BiH. Taj bi se bijeg sigurno već dogodio da nema nekoliko problema koji BiH sudbinu čvrsto vežu uz evropsku, pa i američku: - U BiH je do sada uloženo toliko kredibiliteta, novca, truda i energije da niti jedna evropska vlada, nije spremna obznaniti bankrot svoje politike u BiH; - BiH je toliko geografski blizu da svaka, čak i najmanja, kriza dovodi do nestabilnosti koja lako može imati regionalne reperkusije, čime se konsekventno ugrožava i evropska sigurnost; - Na ideološkoj ravni, napuštanje BiH potvrdilo bi ideju o nemogućnosti funkcioniranja multietničkih država na Balkanu, pa i u Evropi, i to baš u trenutku kada EU grabi ka stvaranju jedne velike multinacionalne nad‐ države; - Amerikanci su se vratili da pokušaju popraviti štetu koju je BiH napravio Dejton i tako spase svoj legacy u trenutku kada situacija u Afganistanu, ali i u Iraku prijeti da obesmisli međunarodni intervencionizam. Ovi razlozi dovoljno su jaki da bijeg iz BiH čine nemogućim, ali nedovoljno motivirajući da dovedu do korijenite promjene politike prema BiH. To se vidi već iz brojnih međunarodnih akademskih rasprava posvećenih BiH. Konferencije o BiH su ponovno česte, ali gotovo uvijek završavaju bez konkretnih zaključaka, razapete kao i BiH sama, između potrebe da OHR ostane ili ode; da se napravi tranzicija prije nego se stvore uvjeti. Ili da se nametnu uvjeti prije tranzicije itd.
Gdje je problem? – u nestrpljenju da se klupko odmota potpuno do njegova uzroka
Razumijemo da je BiH, iz perspektive međunarodnih predstavnika, teško staviti u 'vremeplov' i razmišljati na način na koji su razmišljali njihovi prethodnici 1996., 1999., 2000., sve do 2005. Mijenjali su se ljudi, sa njima politike, a ‚legacy‘ se polako isprao. Petnaest godina međunarodnog prisustva, političkog i vojnog. Sedam visokih predstavnika. Desetine nametnutih zakona i smijenjenih političara. Od šefova službi u općinama, do predsjednika države. Milijarda i po dolara, po nekima više po nekima manje, direktne pomoći. Tri su vojske ujedinjene u jednu. Napravljena je profesionalna državna služba. Državna granica stavljena je pod kontrolu domaćih institucija. Napravljen veoma moderan sistem osobnih podataka (CIPS, sada IDDEEA), sa osobnim iskaznicama kakve još nemaju ni razvijene zemlje članice EU, poput Njemačke. Država je dobila jedinstvene pasoše, tablice osobnih vozila, obilježja, zastavu, himnu. Reforma pravosuđa, Buldožer komisija (i posađene ruže u botaničkoj bašti), fiskalne reforme i uvođenje PDV‐a, ‘Jobs and Justice’. Čak i inicijativa o promociji turističkog potencijala BiH. Da i ne podsjećamo ovdje na motive i razloge – od banalnih do suštinskih. Da bi nakon deset godina potpunog intervencionizma, Međunarodnu zajednicu, ničim izazvan, zahvatio val političke korektnosti iz kojeg se razvio nesavladiv osjećaj krivice. ‘Bijele rukavice na ruke’ i čepovi u uši za sve ono što bi prije nepunih pet godina činilo najočitije kršenje Dejtonskog sporazuma. Ništa više nisu prioriteti, do prioriteta koji će dati ubjedljive izgovore za povlačenje. Tako je Butmir postao otac i majka funkcionalne države, a Prud ‘sretan’ dogovoreni brak. Od Daytona, preko Pruda pa sve do Butmira na pregovaračkom stolu su iste dileme, skoro pa isti akteri, isti strahovi od rata, podjele, raspada. Država BiH sve je dalja od onih kojima bi trebalo da služi i sve bliža tački potpune implozije. Poput predvidljivih kriminalističkih serija, kao uostalom i prije petnaest godina, think‐tankovi i analitičari pišu do u detalje scenarije raspada BiH, a onda razrađuju moguće odgovore na taj raspad. Iz potpunog očaja prave i šire i viruse i antiviruse istovremeno. S tom razlikom što se sada tabu etničke podjele, kao najbržeg i najjednostavnijeg rješenja, preselio na pozornicu, osvijetljen medijskim reflektorima i ohrabren nekim iskustvima iz susjedstva. Naprosto, sve je postalo politički nekorektno izuzev podjela koje su postale prihvatljive jer se kao još samo to nije oprobalo.
Rizikujemo da budemo dosadni, ali bilo bi nekorektno, poslije svega, ne priznati, da je problem u tome što je bosanskohercegovački fenomen postao toliko kompleksan u svojoj “nerješivosti”, status quo predugo traje, da je teško naći čak i najveće prijatelje BiH koji imaju strpljenja klupko odmotati do kraja. Politička korektnost, i real‐politika protjerali su moral i pravdu iz diskursa, a svakoga ko se drzne pokušati odmotati klupko krivnje natrag do Dejtona, ili nedaj Bože do 1992. godine, smatra se nazadnim i dosadnim. Nekooperativnim. Nije bitno ko je kriv. Nije bitno šta je bilo. Važno je da je zaustavljen rat i da se postigne kompromis u okviru mogućeg. I to po mogućnosti do kraja ove godine. Provođenje dejtonskog sporazuma, pazeći pritom jako na ekvidistancu, ostavljeno je istim politikama koje su do njega dovele. Ustav je oktroirao polupredsjednički sistem u kojem izvršna vlast zapravo nema nikakvu realnu moć, a i ona što joj stoji na raspolaganju blokirana je sistemom veta. Iako je BiH ustav napisan tako da je u suprotnosti sa svim važećim konvencijama o ljudskima pravima, sada se politički derogira jer nepoštuje ljudska prava. Zakonodavna vlast zarobljena je u etničkom konsenzusu. Država je prepuštena sama sebi bez jasno propisanih nadležnosti i razgraničenja nadležnosti u odnosu na entitete. Dejton je, zapravo, napravio ring u kojem se država, uz pomoć Visokog predstavnika, mora izboriti za ovlasti. Međutim, kako je slabila uloga Visokog predstavnika, tako su slabile šanse države da se izbori za ono šta joj je potrebno da funkcionira. A takvoj joj sad ne daju ni da putuje, ni da se dalje integriše. S pravom, naravno. Ali postavljamo pitanje ukupne odgovornosti za situaciju u kojoj smo se našli. BiH vlasti jesu neodgovorne i neefikasne. Narod ih jeste izabrao. Ali ko je dizajnirao sistem koji ne može funkcionisati bez uplitanja Međunarodne zajednice? I ko ga je održavao u životu deset godina? I čime je omogućio u međuvremenu da sistem profunkcioniše bez njihovog uplitanja? Pitamo se i pitamo vas ‐ ako je prije pet i nešto više godina bilo neophodno i opravdano smijeniti šefa neke službe za stambene poslove u općini da bi se do kraja implementirale određene odredbe dejtonskog sporazuma, zar je odjednom manje važno imati strane sudije i tužioce koji bi do kraja doveli procese koje su otpočeli? Iste one sudije koje je i onako dovela i legitimizirala Međunarodna zajednica. Zar je manje važno danas uvesti mehanizme ustavne deblokade, nego što je prije pet godina bilo ukinuti npr. turističke zajednice na općinskom nivou zato jer je to predložila ‚buldožer komisija‘ ili određivati tarife za električnu energiju. Sve su ovo realni primjeri iako pokazuju potpunu nadrealnost uloge međunarodne zajednice
danas u odnosu na blisku prošlost. I pri tome su još ilustracija potpunog nedostatka vizije. Kada je situacija gotovo izmakla kontroli, međunarodna zajednica, umjesto da iskoristi protektorske ovlasti i suštinski nadogradi ustav i „probudi“ nokautiranu državu, otrijezni uspavani narod, ona zapravo odlučuje da i sama uđe u ring i odglumi državu. Namećući zakone, institucije, smjenjujući političare. Na nedorečen i neodređen ustavni okvir i izuzetno slabu državnu strukturu kalemljene su nove institucije, dok je država BiH propadala pod bremenom ustavne nedorečenosti. EU, slaba i nekoherentna, bježala je uporno od suštine ‐Dejtona‐ smatrajući ga američkim postignućem, dok su Amerikanci predvođeni Bushovom administracijom vodili ratove u Afganistanu i Iraku. A onda je uslijedila nova greška: međunarodni su se predstavnici teško iscprljivali na smišljanju novih uvjeta, pokušavajući da od euro‐atlantskih integracija naprave mamac, e ne bi li se domaći politički lideri privolili da naprave državu koju su stranci do jučer glumili. Nisu željeli da vide da političari koje smatraju za lidere pregovaraju sa figom u džepu i ne žele EU ciljeve pretpostaviti vlastitim. Onda su se dogodile nove regionalne krize, te je zamor od BiH postajao sve očigledniji, a time je jačala ideja ostavljanja BiH da „kuha iznutra“. Riječ je o pristupu koji se po svemu može uporediti sa šok terapijom: ostavljamo vas, niste nam više interesantni, imamo druge probleme, domaći političari moraju postići konsenzus a mi ćemo im pomagati. Jedna od poznatih žrtava takvog pristupa je i famozna policijska reforma koju je međunarodna zajednica ugurala među uvjete za SAA, a onda se godinama iscrpljivala na rasporedu rečenica u prijedlozima i imenima institucija. Ko se danas uopće može sjetiti policijske reforme u BiH? U ustavnom okviru nokautirane države stasavala je neka sasvim drugačija politička elita koja je sistem blokade inaugurirala u sredstvo za odbranu partikularnih političkih ciljeva. Zajedno sa njom stasavalo je i biračko tijelo koje je shvatilo da je to jedina datost, da druge nema. Neodređenost ustava BiH oni su zajedno razumjeli kao poziv da ga sami određuju, onako kako im odgovara i prodaju to prestrašenom narodu kao vrhunski lijek za reguliranje nacionalnog pritiska. Narod se boji, a oni vladaju. Narod je, nakon svega, povjerovao u koncept etno‐politike kao jedini mogući način da vlastiti strah drži pod kontrolom. Narod je izgleda jedini shvatio suštinu dejtonskog sporazuma, dok se neznatne manjine u koje i sebe ubrajamo, još uvijek ne mire s onim što nas je snašlo. Nije više teško ni među probosanski
orjentiranim građanima, Srbima, Hrvatima ali i Bošnjacima naći one koji kažu da ovako više ne može, da je možda bolje da se posegne za rješenjem koje još nije isprobano‐ podjela, decentralizacija, konfederacija, konsocijacija. To je ta tačka implozije ka kojoj BiH polako ali sigurno klizi pred očima međunarodne zajednice koja se u Dejtonu i Parizu zaklela i obavezala da to neće dozvoliti. I tako se država udaljavala od naroda, a birači identifikaciju potražili u svojim nacionalističkim ikonama, podržavajući pritom, iz pukog straha, stav čvrste ruke: ko tebe kamenom ‐ ti njega stijenom. Politika mjere potpuno je ustrijeljena kao mogućnost. Međunarodna politika danas, iz puke inercije i uslijed napada političke korektnosti, dobroćudno tolerira takve domaće politike i političare. Zove ih sebi u posjetu, misleći da ih može privoliti. Umjesto da ih kazni i izolira.
Put do Brisela popločan dobrim namjerama Velika je greška misliti da je, umjesto intruzivnog angažmana, bolje prijetiti neprijemom u EU. Tim prije što je domaćim politikama ostavljeno da istumače šta je sve potrebno i ko koga treba uvesti u EU‐ entiteti državu ili država entitete. Kako drugačije može biti u strukturi u kojoj nema definiranih ovlasti i u kojoj je sistem veta ključna demokratska poluga. Države iz susjedstva su uhvatile vozove za NATO, EU i viznu liberalizaciju, a BiH je pritisnuta za dno magnetskim silama bosanskog, a zapravo dejtonskog, trougla ostala čekati na peronu za nigdje. Odgovor međunarodne zajednice je birokratski precizan, ali moralno vrlo bolan: domaći političari nisu ispunili uslove i zato je BiH izostavljena iz prijedloga Evropske komisije za viznu liberalizaciju, pa onda iz MAP‐a. Uvjerenje da je promjenama režima u Zagrebu i Beogradu došlo do istinskog i suštinskog otklona od politika koje su, između ostalog, dovele do Dejtona sljedeća je velika greška međunarodne zajednice u BiH. Srbija je postala faktor stabilnosti, zato što je u svakom trenutku bila spremna generirati regionalnu nestabilnost, od Kosova, preko Crne Gore pa sve do BiH. Hrvatska se,pak, evropeizirala i u velikim skokovima grabila prema EU. Suštinski, obje su zemlje, uistinu sa različitim intenzitetom, ostale duboko involvirane u kontrolu krize u BiH. Češće zlouporabljujući svoj utjecaj nego što su ga koristili. Hrvatska je nastavila sa praksom da Hrvati u BiH, ne samo imaju njene pasoše i državljanstva, nego i biraju i
budu birani na hrvatskim izborima. Dala im je šansu da se potpuno identificiraju sa hrvatskom državom a svoju, BiH, smatraju rezervnom ili privremenom. Srbija je toliko politički integrirala Republiku Srpsku da se više uopće ne primjećuje kada njen Predsjednik pređe državnu granicu sa BiH. I umjesto da prepozna ono što je očigledno, posegne za standardima koje je sama inaugurirala i evropski put Zagreba i Beograda jasno uslovi istinskom dobrosusjedskom suradnjom, EU nastavlja sa novim greškama. Srbija i Hrvatska su promovirane u stubove stabilnosti na Balkanu, a BiH tek u njihovu puku refleksiju. Zato su visoki predstavnici letjeli u Zagreb i Beograd na konsultacije, a evropski lideri pozivali predsjednike i premijere susjednih država da ih pitaju za mišljenje o BiH. Domaći lideri su, zasluženo, tek mogli dobaciti do trećerazrednih službenika koju su na njima vježbali vještine pregovaranja. Kosovski je problem zatekao nespremnu EU u raskoraku između odlaska ili ostanka iz BiH. Nezavisnost Kosova otvorila je pandorinu kutiju, te omogućila Beogradu poziciju žrtve koja prijeti „trgovinom“ bh. teritorijem. Strah, neodlučnost i nespremnost EU da se nosi sa problemom mogla se namirisati sve do Tirane. Beograd, Moskva i Banjaluka odlučili su taktizirati i mahati sve odlučnije kartom nestabilnost pred očima takve EU, koja čak nije skupila snage jednoglasno priznati nezavisnost Kosova. Osokoljeni slabošću EU, odsustvom SAD, političari u BiH, stasali u dejtonskom okviru, slali su dovraga međunarodne predstavnike, slali avion i uz državne počasti dočekivali ratne zločince koji su odslužili kaznu. Riječju, na najgrublji se način poigravali sa kredibilitetom međunarodne zajednice, ili onim što je još od toga ostalo. Kao gladijatorima masa im je klicala, dok su oni dejtonski ugovor cijepali pred očima onih koji tu još uvijek sjede da ga sačuvaju. Uloga Visokog predstavnika, posebno nakon odlaska Paddy Ashdowna je oslabila, a pojačana je moć Vijeća za implementaciju mirovnog sporazuma, tijela koje je toliko heterogeno da je čak i Dejtonski sporazum razumljiviji od svakog PIC‐ovog kominikea.
I gdje smo sad? U Butmiru. Bez konsultacija sa državnim institucijama, nevladinim sektorom, čak i bez konsultacija unutar Međunarodne zajednice, pravi se paket aranžman i nudi
liderima političkih stranaka po principu uzmi ili ostavi. Polazi se, kao u Dejtonu, od faktičkog stanja, a ne od suštine problema. Pravi se ista greška kao sa Aprilskim paketom ustavnih promjena iz 2006. godine. Umjesto da EU‐SAD obznane građanima BiH šta je to šta se nudi, oni zatvaraju političke lidere u vojnu bazu u Butmiru i dozvoljavaju im da svako od njih javno tumači ono šta je međunarodna zajednica ponudila. Svako je pričao, dakle, svoju priču a javnost je ostala zbunjena. Zbog nestrpljivosti i izljeva pragmatičnosti, u isti koš se stavljaju minimalne promjene ustava, kao i nudi liberalizacija viznog režima, zatvaranje OHR‐a, i MAP pa možda čak i kandidatski status u EU. Uslove za liberalizaciju je BiH već skoro pa ispunila. MAP nema nikakve veze sa Butmirom, premda je kominike ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO‐a pokazao da ima sa suštinskim ustavnim reformama!? Ali nije li to trebalo biti rečeno ranije, a ne manje od godinu dana pred izbore i u ‚jeku‘ ustavne reforme. I na kraju, kandidatski status, i to je svima jasno, BiH nikada neće dobiti sa OHR‐om. A OHR‐ nikada neće otići dok se ne ispune famozni uvjeti i ciljevi (5+2) 1 . Njih je pak definirao PIC kako bi napravio jasan kriterij za odlazak OHR. Sada, međutim shvaćaju, da je došlo do pogoršanja gotovo po svakom od proklamiranih uvjeta i ciljeva. Odlučili su da zatvore OHR, ali sad ne znaju kako da to urade. Domaće vlasti pokazale su se nespremnim da ispune navedene ciljeve i uvjete, a PIC se pokazao nespremnim da ih nametne. I tako je OHR ostao ne kao potreba, nego kao žrtva pogrešne procjene. Kako sa jedne, tako i sa druge strane pregovaračkog stola. Ostanak ovakvog OHR‐a, kao kolateralne štete ukupnih odnosa, pobjeda je politike Milorada Dodika i veliki poraz Bosne i Hercegovine. Sljedeći je na meti Sud BiH. Prethodnu smo rečenicu napisali prije nego je Visoki predstavnik donio odluku o politički korektnom posezanju za bonskim ovlastima. Odlučeno je, kako je poznato, da se mandat stranih sudija i tužilaca produži samo u Odjelu za ratne zločine Suda BiH. Šta nam zapravo govori taj potez koji je plod teškog kompromisa u Vijeću za implementaciju mirovnog sporazuma (PIC)? Da međunarodna zajednica uistinu nema namjeru mijenjati svoj “politički korektni” mandat u BiH. Da je pola Suda BiH spremno za tranziciju a druga polovina nije!? Da je za procesuiranje ratnih zločinaca problematična pretpostavka domaće pristranosti, ali da za borbu protiv organiziranog kriminala, a posebno onoga 1
Pet ciljeva za zatvaranje OHR‐a: 1. Rješenje pitanja državne imovine; 2.Rješenje pitanja vojne imovine; 3. Status Brčkog; 4. Fiskalna stabilnost (Fiskalno vijeće) 5. Vladavina prava. Dva uslova: 1. Potpisivanje SAA; 2. Pozitivna procjena implementacije Dejtona. Uvidjevši da je i sama nedovoljno jasno definirala ciljeve i uvjete, ključni predstavnici međunarodne zajednice su redefinirali drugi uslov i to: da nema više poziva na secesiju; nema poziva za ukidanje RS; te nema antidejtonskih aktivnosti (ma šta god to značilo)
zaogrnutog politikom, ista ta prezumpcija nije bitna!? Pomogli su,dakle, Dodiku da dovede ozbiljno u pitanje Sud BiH. Sada je pitanje vremena kada će dovesti u pitanje i Ustavni sud BiH, a potom jednu po jednu državnu instituciju BiH. Ima li međunarodna zajednica odgovor na takvo paraliziranje državnih institucija? Nema, i to su nam njeni najviši predstavnici pokazali u ponedjeljak 14.12 2009. godine. Visoki je predstavnik nametnuo polovičnu odluku, a Vlada RS ju je čak i takvu proglasila nelegitimnom i obavezala se na njeno neprovođenje. Šta OHR još može učiniti? Predlažemo da odmah ode, jer neće šteta biti ništa veća od njegova ostanka u ovakvom kapacitetu. Nudimo na razmatranje sljedeće mogućnosti: - Ako OHR ode, odmah i sada, Dodik će to shvatiti kao svoju pobjedu i onda postupno vraćati oduzete mu ovlasti dok potpuno ne razvlasti državu, što će također biti uvod u secesiju, prije ili kasnije; - Ako OHR ostane u ovakvom kapacitetu, sa podijeljenim PIC‐om iza sebe, Dodik će ih sve zajedno nastaviti slati do vraga, i opet lagano ali sigurno krčiti put ka secesiji; - Ako Dodik odluči da proglasi samostalnost RS niko njegovu tvorevinu neće priznati, ali niko, barem ne u EU, neće učiniti ništa da je reintegrira, a Dodika eventualno uhapsi i proglasi krivim za kriminal. To domaće sudije neće moći.Domaća policija i vojska to nisu u stanju. I eto novog Kipra u srcu Evrope; - U BiH će biti izazvana spirala nasilja koju postojeći kontingent EUFOR‐a neće moći kontrolirati. Neće biti novog rata, jer je BiH temeljito demilitarizirana, ali nasilja i nestabilnosti svakako može biti. Slanje dodatnih trupa bit će neophodno, a s njima i jačianje mandata međunarodne zajednice, vojnog i političkog. Vraćamo se na početak. - Zašto onda uopće zatvarati OHR? Možda je to razlog što se misija Althea produžava, dok se uporno govori o gašenju OHR‐a? Ove dileme nisu fikcija, one su stvarne i veoma aktualne. Međunarodna zajednica, na žalost, razmatra sve scenarije samo ne one koji će iziskivati njen strpljiv, dugotrajan i vrlo nametljiv angažman u BiH. Zato i dajemo ove primjere iz začaranog kruga u kojem se Međunarodna zajednica našla. Sada kada i butmirski proces polako umire, kada BiH leti u susret novoj krizi, koja će sasvim sigurno biti
pogoršana predizbornom retorikom tokom naredne godine, želimo predložiti međunarodnoj zajednici da razmotri i neke konkretne prijedloge: -
Odustane od pokušaja brzog rješavanja krize u BiH ‐ Mission is not Accomplished! ‐Napravi svoju izlaznu strategiju koristeći svu svoju raspoloživu pamet, ali i domaću. Ali i da ne kupuje kartu za povratak dok BiH ne bude bespovratno stabilna i funkcionalna država.
-
Zatvori OHR i njegove ovlasti prebaci djelomično na institucije BiH (Ustavni i Vrhovni Sud – a prvo ga uspostaviti naravno), te na specijalno koncipiranu misiju EUSR koji će ubuduće imati vrhovnu moć tumačenja kriterija evropskog puta BiH;
-
Ne dozvoliti daljnje politiziranje uvjeta EU i ostati principijelna kod kriteriologije.
-
U kominikeima PIC‐a, EU Vijeća i Vijeća NATO zaprijetiti oštrim međunarodnim sankcijama i međunarodnom izolacijom pojedinih političara za svaki pokušaj secesije, ne samo Republici Srpskoj, nego i susjednim zemljama koje budu podržavale ili priznavale takvu secesiju. I principijelno ih primijeniti po potrebi.
-
Produžiti do daljnjeg mandat EUFOR‐a uz zaključak da će pratiti situaciju i po potrebi pojačavati misiju u BiH.
-
Jasno staviti na znanje građanima BiH da međunarodna zajednica ostaje, da neće otići dok zemlja ne bude postala samoodrživa, te da do tada nema članstva u EU i NATO, nema secesije, nema integralizacije.
Na kraju svega što smo rekli jasno možemo da zamislimo rezignirano odbacivanje naših prijedloga, i pripisivanje naivnosti našim prijedlozima kako bi se opravdali osjećaji nadmoćnosti. Situacija je i suviše tegobna, pogotovo za nas koji ovu državu doživljavamo kao svoju, da bismo htjeli ikoga optuživati. Ovo je samo poziv da zajedno učimo iz grešaka. Kako međunarodna zajednica, tako i mi koji smo BiH suđeni. Kao uostalom i ona nama. Učeći na vlastitim greškama i manjkavostima, osnovali smo VPI i aktivirali se na promišljanju naše budućnosti. Nismo kritika
štedjeli domaće politike i političare i to ćemo nastaviti raditi kad god ocijenimo da treba. Odatle crpimo i naše moralno pravo ali i obavezu da javno pozovemo međunarodnu zajednicu na prihvatanje i priznavanje vlastitih odgovornosti. Isključivo u svrhu preispitivanja trenutne pozicije i prekomponovanja 'snaga' i ideja u smjeru nekog održivog rješenja. Bojimo se jedino da bi lakše bilo promijeniti narod, nego ovaj sistem i stavove onih koji su ga kreirali.