Novi kapitalistički sistem BiH: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Analiza 1/13 Analiza 2/15

Politička analiza

Politička analiza Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Bilateralni odnosi Reformska agenda i Model društvene kohezije Bosne i Hercegovine i Srbije kao instrumenti

Sarajevo, novembar 2015.

Sarajevo, maj 2013.

Fokus na spoljnu politiku Srbije prema BiH

Prof. dr. Adisa Omerbegović-Arapović

2

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

Sadržaj

Sažetak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Pozadina političke ekonomije BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Bosanskohercegovački ekonomski model: izbor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 Kultura meritokratije naspram političkog klijentelizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Redistribucija: jednakost ili pravičnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Vlasništvo nad resursima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Ko plaća porez. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Ekonomski razvoj vs. ekonomski rast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

Pripremai ištampa: štampa:Arch ArchDesign Design Tiraž: Tiraž: 150 Priprema 300 kom kom

Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Uz podršku: Ovu nezavisnu analizu je pripremila Vanjskopolitička Inicijativa BH (VPI BH) uz finansijsku pomoć Friedrich Ebert Fondacije. Pogledi izneseni u ovoj analizi su stoga pogledi VPI BH i ni u kojem slučaju ne oslikavaju poglede Friedrich Ebert Fondacije.

Kontakt: info@vpi.ba www.vpi.ba

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Sažetak Nakon dvadeset pet godina tranzicije u Bosni i Hercegovini još nije uspostavljen koherentan i prepoznatljiv model kapitalizma. Politička ekonomija zemlje bazirana je na kombinaciji međusobno suprotstavljenih elemenata kapitalističkih i socijalističkih ekonomskih modela. Temeljni vrijednosni izbori nisu napravljeni na nivou društvenog konsenzusa. Rezultanta ove praznine jesu narasle ekonomske i socijalne devijacije koje prijete urušavanjem društvenoga, ekonomskog i političkog poretka. Posljednji odgovor političkih aktera na ove strukturalne poremećaje je Reformska agenda kao paket dominantno ekonomsko-socijalnih reformi. Reformska agenda, međutim, ne doprinosi u potrebnoj mjeri zaokretu ka novim vrijednosnim izborima nužnim za uspostavljanje pravednijeg društvenog poretka, ekonomski razvoj i kontrolu nad kapitalizmom. S druge strane, Model društvene kohezije daje neiskorištene instrumente preraspodjele prihoda i fiskalne demokratizacije. Komparirajući ključne elemente Reformske agende i Modela društvene kohezije, ova studija daje alternativne izbore koji u konačnici vode ka drugačijim i potencijalno pravednijim društvenim ishodima, kako za interes građana, tako i za raison d’etat.

Uvod Dvije i po dekade nakon što je Bosna i Hercegovina neformalno usvojila mehanizam slobodnog tržišta, kao instrument alokacije resursa, vlade se suočavaju s provođenjem Reformske agende.1 Ovaj načelni paket ekonomsko-socijalno-pravosudno-upravnih reformi proglašen je prioritetnim kako bi se nacionalna ekonomija izvukla iz krize u kojoj se nalazi duži vremenski period. Domaću ekonomiju karakteriziraju sljedeći fenomeni: nizak nivo investicija, slabe javne finansije,2 nestabilan penzijski sistem, neefektivan sistem socijalne zaštite, obrazovni sistem nekomplementaran s tržištem rada, visoka stopa nezaposlenosti, niska stopa radno aktivnog stanovništva, neefikasan fiskalni sistem, neefikasne javne službe i usluge, visok nivo korupcije, glomazna, skupa i neefikasna javna administracija te kapilarni politički klijentelizam. Iako su reformske mjere nesumnjivo poželjne iz ugla društvene i ekonomske opravdanosti, ova studija analizira potencijalni domet Reformske agende u kontekstu promjena u izboru vrijednosti koje determiniraju budućnost kapitalizma u BiH, kao i pravac budućeg razvoja bosanskohercegovačke ekonomije.

1

„Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu 2015.–2018.“ rezultat je pažnje međunarodne zajednice s ciljem pritiska na bh. politički establišment kako bi se usmjerio prema provođenju socioekonomske politike ciljane ka poboljšaju ekonomskog i društvenog učinka BiH. Reformska agenda je „tijesno povezana s ciljevima novog pristupa EU-a ekonomskom upravljanju na zapadnom Balkanu i u skladu je s programom ekonomskih reformi kao temeljnim elementom koji treba da podstakne sveobuhvatne strukturalne reforme da bi se održala makroekonomska stabilnost i pospješio rast i konkurentnost“ (Reform Agenda, 2015:1). “Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu 2015.–2018.“ (u daljnjem tekstu Reformska agenda) ima za cilj da podstakne održiv, efektivan, stabilan ekonomski rast te da kreira više socijalne pravde. Reformska agenda je krucijalni instrument za bh. ekonomsko-društveni razvoj neophodan za ubrzanje procesa evropskih integracija BiH. Ona je usklađena s ciljevima EU-a vezanim za ekonomiju i upravljanje na zapadnom Balkanu i ima podršku međunarodnih institucija kao što su Evropska unija, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Reformska agenda ima sveobuhvatan fokus na slijedeće oblasti: javne finansije, poreze i fiskalnu održivost; poslovnu klimu i konkurentnost; tržište rada; socijalnu i penzijsku reformu; vladavinu prava i dobro upravljanje te reformu javne uprave.

2

Budžetski deficiti entiteta i kantona posebno su prisutni u posljednjih nekoliko godina.

3

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

4

Slobodno tržište je samo mehanizam koji se u pravilu kombinira s brojnim osnovnim vrijednostima koje potom određuju specifičan ekonomski model. Na ovaj način pitanja poput vlasništva nad resursima, jednakosti naspram jednakopravnosti, „velike“ naspram „male“ države, mjera fiskalne demokratije (na koga pada porezni teret), količina regulacije sistema korporativnog upravljanja itd. na kraju određuju model kapitalizma (npr. društveni kapitalizam, anglosaksonski model, azijski model, tržišni socijalizam, evropski model)3 ili kombinaciju različitih modela, što je, uzgred rečeno, temeljna karakteristika bh. ekonomskog modela.

Od usvajanja mehanizma slobodnog tržišta BiH nije uspjela uspostaviti efektivne mehanizme kontrole nad kapitalizmom iako je razvijala politike i institucije s mandatom regulacije tržišta, zaštite zakonitosti i konkurentnosti. Regulatori tržišta su uspostavljeni, ali njihova uloga nije dovoljno proaktivna, što je rezultiralo neuspjesima u tržišnom mehanizmu. Neke od evidentnih posljedica su slab ekonomski razvoj, veliki jaz između bogatih i siromašnih, slaba kvaliteta javnih usluga, veliki udio sive ekonomije itd. Sve pobrojano dalo je argumentaciju kritičarima bh. ekonomskog modela da ga proglase „neoliberalnim kapitalizmom“4 koji je upravo karakterističan po deregulaciji.

Nadolazeće ekonomsko-socijalne reforme, potaknute zastrašujuće lošim perspektivama bh. ekonomije i potencijalnim slomom društvenog poretka, koliko god da su nužne, istovremeno su kardinalno opasne ukoliko se ne uspostavi koherentan vrijednosni sistem u skladu s izborom konkretnog modela kapitalizma. Reformsku agendu je, dakle, potrebno analizirati u kontekstu dugoročnog doprinosa društvenom razvoju i očekivanim ishodima u domenu krajnjih društvenih ishoda.

Politička kultura u BiH nije na tom nivou da može generirati jasne ideološke vrijednosti iz kojih bi trebale proizići alternativne ekonomske paradigme. Zbog svega navedenoga ova studija komparativno tretira Reformsku agendu, s jedne, i Model društvene kohezije,5 s druge strane, kao potencijalne instrumente profiliranja bh. modela kapitalizma.

Pozadina političke ekonomije BiH Bosna i Hercegovina, koja ja bila pogođena ratnim dešavanjima prije dvadesetak godina, danas koristi mehanizam slobodnog tržišta kako bi organizirala svoju ekonomsku aktivnost. Potrebne institucije i sistem javnih politika za funkcioniranje ovog mehanizma sporo se razvijaju, tako da su tržišta bila „slobodna“ u pogrešnom smislu, tj. neregulirana. To nije rezultiralo slobodom pojedinačnog aktera na tržištu, što je u srži značenja slobode tržišta. Sistem javnog zdravstva, socijalne zaštite, javnih službi za zapošljivanje i penzijski sistem naslijeđeni su iz dirigiranog ekonomskog sistema bivše Jugoslavije, tzv. socijalističkog samoupravljanja, i finansirani su tako što se porezno opterećuju uglavnom rad i krajnji potrošač. Oporezivanjem rada u bivšoj Jugoslaviji alocirao se novac potreban za zdravstvo, kulturu, obrazovanje, kapitalne investicije u infrastrukturu, socijalnu zaštitu i penzijski sistem. Ovaj način alokacije sredstava bio je logičan u ex-Jugoslaviji, gdje nezaposlenost u današnjem smislu nije ni postojala, a porez na kapital nije ni bio predmet rasprave jer je država / društvo bila vlasnik cjelokupnog kapitala. Porez na imovinu također nije bio relevantan jer je država dodjeljivala imovinu (stanove, zemljišne posjede) kroz sistem centralnog planiranja. Izuzmemo li indirektne poreze, BiH danas ima porezni sistem uglavnom dizajniran u bivšoj Jugoslaviji i prilagođen tadašnjim okolnostima.

Ekonomski sistem bivše Jugoslavije bio je jako zavisan o finansiranju izvana; država je pred svoju disoluciju bila visoko zadužena. Hiperinflacija je postala hronična bolest zbog konstantnog štampanja novca, pa je životni standard postajao sve lošiji u usporedbi s onim u Zapadnoj Evropi. Sistem koji je bio baziran na kolektivnoj motivaciji nije razvijao poduzetnički duh, što se i danas prepoznaje jer postoje i 3

Vidi: Gregory & Stuart (2004) za detaljniji opis ovih modela.

4 Vidi: Model socijalne kohezije: Nova inicijativa za stabilnosti i prosperitet zapadnog Balkana, juni 2015. Dostupno putem web adrese: http://library.fes.de/pdf-files/id-moe/11385.pdf i http://www.fes-europe.eu/index.php?option=com_ content&view=article&id=539%3Aa-new-initiative-for-stability-and-prosperity-in-the-western-balkans&catid=39%3Averans taltungsrueckblick&Itemid=69&lang=de .

5

Model društvene kohezije – Nova inicijativa za stabilnost i prosperitet zapadnog Balkana, koji je bio ishod razvoja smjernica iz 2014. prema pozitivnoj političkoj i ekonomskoj situaciji zapadnog Balkana s osvrtom na sociodemokratske vrijednosti (kasnije nazvan Modelom društvene kohezije) te se pozivao na uspostavu „novoga društvenog i ekonomskog modela i zamjenu trenutnog neoliberalnog modela“ koji nudi fiskalnu demokratizaciju i poreznu pravdu uvođenjem registra bogatstva.

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

kulturalne prepreke za uspostavljanje slobodne tržišne ekonomije, a sistem individualnih motivacija se teško uspostavlja upravo zbog ovog naslijeđa.

Ekonomski gledano, ratna destrukcija umanjila je faktore proizvodnje i izazvala negativan šok u pogledu smanjenja potencijalne agregatne ponude, tj. sposobnosti ekonomije da proizvodi dobra i usluge. Temelji obrazovanja i tehnologije potrebne za ekonomski razvoj uništeni su, a poslijeratna BiH je gotovo dvije decenije imala niži BDP od onoga zabilježenog prije rata, što je životni standard značajno oslabilo. Sa završetkom rata otvorene su granice, ali ne samo za robu i ljude već i za nove ekonomske liberalne paradigme. Poslijeratni ekonomski sistem transformiran je kako bi prihvatio slobodnu tržišnu ekonomiju kao mehanizam alociranja resursa, ali su po mnogim kriterijima rezultati vrlo loši.

Zbog stalnih političkih tenzija i nefunkcionalnih mehanizama javnog upravljanja prvi poslijeratni period nije generirao strateški ekonomski plan. Bolni period transformacije iz bivšeg sistema komandne ekonomije u sistem slobodnog tržišta je počeo. Ovo je bio period „rentijerske ekonomije“6 i brze partikularne ekonomske dobiti. Zbog nedostatka brzih reformi i gradnje institucija potrebnih da podrže slobodno tržište – tržišta su postala slobodna u pogrešnom smislu te riječi. Nisu bila slobodna za svakog učesnika i pojedinca, nego su bila pod uticajem moćnih tržišnih igrača, bez efektivne regulacije, tako da je nekolicina pojedinaca ili kompanija, koji su imali moć na tržištu, mogla izmanipulirati sistem za lične interese, nanoseći time štetu interesima kupaca ili širem društvenom interesu. Ovakvu praksu su kritičari okarakterizirali kao “neoliberalni” ekonomski model, što je upitna kvalifikacija.

Tranzicija je proizvela pobjednike koji plaćaju male poreze na kapital i profit, velike igrače koji mogu ostvariti ogroman profit i podnijeti visoke troškove ekonomske aktivnosti. Oni uspijevaju izbjeći plaćanje poreza jer je tranzicijski period okarakteriziran i kao period manjkavosti vladavine prava, gdje snažan politički uticaj ili sveprisutna korupcija derogira funkcije pravosuđa, pa se podstiče klanski kapitalizam.7 Porezni sistem je uvođenjem PDV-a 2006. godine multiplicirao rast javnog sektora, a istovremeno je ostavio profit i kapital nisko ili nikako oporezovanim. Danas se na ovakav porezni sistem skreće pažnja jer je ocijenjen najvećim problemom tržišta rada – visoka stopa oporezivanja rada vidi se kao kočnica u zapošljavanju, tj. ekonomskoj aktivnosti, te nešto što podstiče sivu ekonomiju (Compact for Growth, 2014).

Certifikatska privatizacija8 ocijenjena je kao uspješan eksperiment s neuspješnim ishodom, jer je praćena sramnom uličnom devalvacijom cijena certifikata, čime je nekolicina pojedinaca s akumuliranim novcem mogla kupiti mnogo vrednije certifikate od onih koji nisu imali puno izbora nego ih prodati za mizernu vrijednost u gotovini kako bi preživjeli. Ovaj način privatizacije doveo je do bogaćenja nekolicine i vlasništva nad kompanijama bez – radnog kapitala i ekonomske rentabilnosti. Ovo je također bilo i sjeme društvenih problema nastalih zbog toga što su privatizirane firme postale potkapitalizirane, te kao takve nisu mogle isplatiti radnicima plaće i druge beneficije.9 Društvo se nikada nije uspjelo očistiti od ove okupacije kapitala. Revizija privatizacije i kontrola porijekla imovine česte su teme prije izbora, ali brzo budu zaboravljene. Ovo je društveni problem od kojeg mnogi donosioci odluka okreću glavu, svjesno ili nesvjesno. Spomenuti problem nije karakterističan samo za naše društvo; jedno od rješenja nalazi se u poreznom sistemu. Piketty (2014., 524) ističe da porezni sistem može ispraviti nepravdu nastalu pogrešno stečenim / raspoređenim bogatstvima kroz porez na bogatstvo. To rješenje je puno brže i efektnije nego svi neuspješni pokušaji sudova da sistematski isprave prethodne nepravde u akumulaciji kapitala. Iz ovog razloga potrebno je pažnju fokusirati na porezni sistem i poreznu politiku.

Liberalizacija bh. ekonomije u kontekstu slobodnog toka kapitala, dobara i usluga bila je popraćena liberalizacijom i razvojem finansijskog sektora koji je značajno ubrzao rast potrošnje i kreditnog zaduživanja.

6

Rentijerska ekonomija je pokušaj pribavljanja profita manipulacijom društvenog i političkog ambijenta u kojem se ekonomska aktivnost odvija, a ne kreiranjem novog bogatstva. Dauderstädt & Schildberg, 2006.

7

Za radove o klanskom kapitalizmom vidi Kosals T. (2007), Rad o klanskom kapitalizmu u Rusiji, Acta Oeconomica, Vol. 57 (1), pp.

67-85.

8

Za detaljno pojašnjenje modela privatizacije vidi: Torok L. (2013), The Comparative Analysis of European Privatization Models, Global Virtual Conference, April 8-12, 2013.

9

Zdravstveno osiguranje je vezano za status zaposlenosti, što znači kada pojedinac radi, tj. ima zaposlenje, ali ne prima plaću ili druge beneficije, ostaje bez ikakve zdravstvene zaštite.

5

6

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

Iz makroekonomske perspektive to znači da se u posljednje dvije dekade bilježi veliki trgovinski deficit finansiran transfuzijom kapitala izvana, što je od početka bilo neodrživo. Drugim riječima, BiH je trošila više nego što si može priuštiti, i to u jednom dugom periodu. Danas već imamo zaokret i suočeni smo prvi put s potrebom stezanja kaiša. Ovo je jedan od razloga političkog trenutka za reforme. Veliki javni sektor („velika država“) i kreditna ekspanzija omogućili su tokom dužeg perioda rast BDP-a ili rast ekonomske aktivnosti, iako su ostale osnovne strukturalne slabosti ekonomskog sistema. Ostaje pitanje: da li je ovaj ekonomski rast uopće doprinio željenom razvoju? Bosanskohercegovačko društvo je, dakle, iskusilo spontani rast, ali zbog ranije spomenutih grešaka, nefunkcionalne vladavine prava, nereguliranog tržišta i nedostatka strateške koordinacije rasta konačni rezultat je bio rastući društveni jaz između bogatih i siromašnih, glomazan i neodrživ javni sektor, neproporcionalan veličini realne ekonomije, društvena potrošnja koja je neproporcionalno velika naspram proizvodne strane ekonomije, arhaičan i neefikasan obrazovni sistem, javno zdravstvo, transportna infrastruktura i socijalna zaštita. Ovakvi elementi ekonomskog sistema nekompatibilni su s mehanizmom slobodnog tržišta.

Na kraju, ali ne manje važno, jeste nedostatak razumijevanja u bh. društvu da je mehanizam slobodnog tržišta samo mehanizam i da alternativni vrijednosni sistemi i izbori i dalje ostaju otvoreni za BiH. Nažalost, politička kultura u BiH nije na tom nivou da može generirati jasne ideološke vrijednosti iz kojih bi trebale proizići alternativne ekonomske paradigme. Zbog toga se može reći da mi nismo izabrali da li ćemo živjeti u sistemu socijalnog kapitalizma, neoliberalnog kapitalizma ili nekog drugog sistema vrijednosti koji će pratiti odgovarajući mehanizam slobodnog tržišta. Uz prešutnu saglasnost političkih elita i građana, BiH je nespremna prihvatila ekonomiju slobodnog tržišta, sa svim negativnim tranzicijskim elementima.

U konačnici, sazrijevanje političkog establišmenta nije razlog prioretiziranja ekonomskih reformi, nego je to društvena nepravda i neravnoteža koja prijeti mogućnošću da eksplodira u socijalne nemire i opasna politička previranja te destabilizira ekonomski sistem, što je skrenulo pažnju stranih aktera na važnost reformskih procesa. Kriza javnih finansija, s kojom se već pet godina suočavamo i koja rezultira daljnjim potrebama finansijske podrške od MMF-a, Svjetske banke i EU-a, ključni je motiv domaćim političkim akterima da se okrenu prema Reformskoj agendi. Pravi je trenutak za bh. javnost da shvati kako je primarni izbor u demokratskim političkim procesima izbor osnovnih vrijednosti koje definiraju ekonomski model. U tom kontekstu pravo je vrijeme da se procijeni kako se Reformska agenda uklapa u ovaj proces gradnje održivog ekonomskog modela koji neće biti ugrožen rastućom društvenom nejednakošću, jer rast nejednakosti prijeti demokratiji. Kao što je i Bertrand Russel istakao da „plutodemokratije i njihove elite nisu bile u stanju spriječiti pojavu fašizma“, tako i domaće političke elite vjerovatno neće moći spriječiti pojave koje će urušiti demokratiju u BiH ako se nejednakosti u bh. društvu ne shvate kao ozbiljan problem.

Današnji kontekst bh. ekonomskog sistema rezolutno nalaže demokratizaciju. Predstavničke demokratije koje ne budu demokratizirale svoje ekonomske sisteme inherentno su nestabilne.

Ta ekonomska demokratizacija je nekada davno zahtijevala oporezivanje naslijeđa za postizanje ekonomske demokratije u Evropi. Aktuelni momenat u BiH, dakle, stavlja veliki naglasak na buduće porezne politike, jer će one biti ključne da državu i društvo usmjere ka ekonomskoj demokratizaciji.

Bosanskohercegovački ekonomski model: izbor Politička ekonomija se bavi javnim izborom, javnim politikama i institucijama koje nas približavaju „idealnom društvu“. Javna debata je neophodna za ovaj proces. Nijedno društvo, pa ni naše, nema luksuz neograničenog eksperimentiranja i isprobavanja različitih modela i sistema, jer kontrolirani eksperimenti nisu mogući u oblasti ekonomije i politike. Ne smijemo, međutim, zanemariti historijsko iskustvo iz posljednje dvije decenije koje nam služi kao glavni izvor spoznaje efekata prethodnih odluka, što je determiniralo trenutno stanje bh. ekonomskog sistema. Ekonomisti moraju biti metodski pragmatični, jer su političke i ekonomske promjene isprepletene i kao takve se moraju izučavati sinergijski. Imajući ovo na umu, pristupamo pitanju ekonomskog razvoja BiH u poslijeratnom periodu. Nove ekonomske politike su potrebne kako bi se korigirali loši ishodi bh. ekonomije iz bliske prošlosti. Ideološka profilacija političkih stranaka kao agenasa društvene reprezentacije neophodna je kako bi se različiti vrijednosni ekonomski sistemi artikulirali kroz političke procese. S ciljem kataliziranja

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

političkih procesa u BiH u spomenutom smjeru ova studija će predstaviti neke od vrijednosti koje političke stranke u razvijenim liberalnim demokratijama nose kroz ideološki izbor, shodno zakonitostima standardnoga političko-ekonomskog spektra.10 Tranzicija prema funkcionalnoj slobodnoj tržišnoj ekonomiji u BiH asocira na implementaciju takozvanog „neoliberalnog kapitalizma“ pod naslijeđenim socijalističkim okolnostima, što se još naziva i kombiniranim sistemima (Gregory i Stuart, 2004:392). „Slobodna tržišta“ u BiH su dozvolila da dobro povezani pojedinci ostvare brzi profit, a korupcijske radnje nisu bile sankcionirane zbog neefikasnoga ili politički kontroliranog pravosuđa. Zbog toga imamo situaciju da se krivica za ovakve pojave adresira „kapitalizmu“, ne razumijevajući da su nekoherentan ekonomski i nefunkcionalan politički sistem proizveli postojeće stanje. Skretanje pažnje i populističko okrivljavanje tržišnog kapitalizma kao apstraktnog neprijatelja samo je dobar izgovor elitama za dvadesetogodišnji neuspjeh i pokušaj pravljenja trajnog alibija za one koji treba da snose odgovornost: političku, krivičnu, moralnu i historijsku.

Domaći tranzicijski neuspjeh odvija se u vrijeme kada se kapitalizam u razvijenim kapitalističkim liberalnim demokratijama suočava s ozbiljnom krizom nastalom zbog rastuće nejednakosti između bogatih i siromašnih, visoke stope nezaposlenosti pojedinih kategorija društva i upotrebe javnog novca za zaštitu interesa krupnog kapitala, nakon finansijske i ekonomske krize 2007./2008. godine.

Prema riječima Pikettyja (2014, 570): “...institucije u kojima su demokratija i kapitalizam uobličeni moraju biti iznova i ponovo otkrivene” kako bi se ispravili ovi propusti. Bosna i Hercegovina mora naći svoj vlastiti način prekrajanja kapitalizma koji bi umanjio nagomilane nepravde tranzicije. Izazovi kapitalizma koji se problematiziraju u tranziciji ka funkcionalnom kapitalizmu dodatna su komplikacija jer se mogu interpretirati kao argument za ekstremnu promjena kursa. Neuspjesi tranzicije ka funkcionirajućem tržišnom kapitalizmu ne smiju biti opravdanje za put nazad ka državnom intervencionizmu i socijalnoj državi kakvu smo poznavali u bivšoj Jugoslaviji, tj. uništavanju tek rođenog liberalnog duha. Pronalazak načina da se kapital kontrolira demokratski neće značiti napuštanje procesa slobodnog alociranja resursa mehanizmima tržišta. Izbori vrijednosti koji će biti predstavljeni u nastavku definirat će budućnost ekonomskog sistema u BiH i njegovu općedruštvenu korisnost koja proizlazi iz mehanizma slobodnog tržišta.

Izbor ekonomskog modela mora se staviti u perspektivu cjelokupnog cilja ekonomske aktivnosti, a to je društveni razvoj kroz poboljšanje životnog standarda građana. „Društveni proizvod (BDP) je funkcija mnogih bitnih faktora, privatizacija je prvi korak u tranziciji, ali je restrukturiranje suštinski, glavni indikator sistemske promjene...“ (Gregory i Stuart, 2004:394). Kako je prethodno opisano, privatizacija je bila sjeme problema koji se i danas osjete u ekonomskom sistemu, dok je restrukturiranje bilo sporo ili nikakvo. Restrukturiranje javnog sektora je oživljena tema kroz Reformsku agendu. Trgovina je također važna karika u tranziciji, jer udio trgovine može dovesti do ekonomskog rasta te donijeti dobrobit za društvo, što slobodnu trgovinu čini fundamentalno važnom. Da bi otvorenost doprinijela poboljšanju životnog standarda, priroda ekonomskog rasta kao i sile koje doprinose tom rastu moraju biti „dugoročno održive“ (Gregory i Stuart, 2004.). U ovom smislu BiH nema ni strategiju, ni smjer, ni razvojne ciljeve za postizanje ekonomskog razvoja.

Nekoliko osnovnih izbora ipak je krucijalno, bez obzira za koju se razvojnu strategiju odlučili, prije ili kasnije. Idealno gledano, Reformska agenda bi trebala biti preispitana kroz prizmu njenog doprinosa dugoročnom razvoju bh. društva i ciljevima za koje se zalaže. Agendu treba komparirati s Modelom društvene kohezije, jer je upravo društvena kohezija karika koja je izostavljena u dvadesetogodišnjoj ekonomskoj tranziciji. Teorijski, Model društvene kohezije ipak ima jedno značenje u kontekstu npr.

Njemačke i Francuske, a potpuno drugačije u BiH, kao zemlji zatrovanoj sivom ekonomijom, deficitarnom vladavinom prava i slabom društvenom interesnom reprezentacijom.

Sljedeća poglavlja predstavljaju alternativne vrijednosti koje mogu pratiti mehanizam slobodnog tržišta a da ne ugroze pretpostavku da bh. ekonomija slobodno alocira resurse kroz mehanizam tržišta te tako štiti principe konkurencije na kojima se zasniva ekonomija EU-a.

10 Za uvid u ideološko-ekonomske doktrine političkih stranaka u BiH vidi: Omerbegović-Arapović A. & Arapović A. (2013), Ekonomska doktrina parlamentarnih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini kao determinanta evropskih integracija, Sui Generis, broj 1, str. 75-91.

7

8

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

Kultura meritokratije naspram političkog klijentelizma 11 Historija ekonomskog razvoja podrazumijeva i politički i kulturni razvoj u kojem svaka država mora sama pronaći karakterističan put i nositi se sa svojim unutrašnjim podjelama. Poslijeratna BiH ima previše unutrašnjih podjela koje sprečavaju njen razvoj i još se ne zna nositi sa svojim političkim izazovima koji koče ekonomski učinak i pogoršavaju posljedice tranzicije iz kombinirane ekonomije (samoupravne, centralno-planske privrede) u liberaliziranu ekonomiju sa slobodnim protokom kapitala, robe i usluga te mehanizmom slobodnog tržišta. Institucije koje reguliraju tržišta uspostavljene su kako bi se osiguralo načelo konkurentnosti. Ishodi tržišta, međutim, povezani su s korupcijom, sivom ekonomijom, uticajem monopola i oligopola u tržištima. U isto vrijeme političke unutrašnje podjele korištene su da se produbi sistem političkog klijentelizma nauštrb meritokratije i jednakosti svakog pojedinca pred zakonom. Ovo je rezultiralo lošim ambijentom za strane investicije bazirane na produktivnosti i konkurentnosti te čistoj ekonomskoj dobiti, a istovremeno je proizvelo rentijersku ekonomiju politički motiviranih investicija koje u većini slučajeva nisu rezultirale pozitivnim ekonomskim rezultatima po društvo. Sve navedeno je temeljni razlog zašto autori Modela društvene kohezije bh. model nazivaju modelom „promocije stranih direktnih ulaganja”. Na makroekonomskom nivou, međutim, promocija stranih direktnih ulaganja nikada se nije materijalizirala u velikom obimu12 u oblastima baziranim na ekonomskoj dobiti, a i da jeste, to ne bi pravilo štetu samo po sebi. Na isti način na mikroekonomskom nivou ovo je značilo da prosječan učesnik ekonomskog sistema (ili investitor) nije mogao doći do uspjeha zahvaljujući samo principu konkurentnosti i vladavini prava,13 a bez političkih konekcija ili korupcije. Ovo može biti razlog zašto su direktna strana ulaganja asocirana s lošim investiranjem i izostalim pozitivnim ishodima.

Kako bi se ispravila ova strukturalna prepreka ekonomskom razvoju, bh. društvo mora da razvije tradiciju vrijednog rada i meritokratije koji su izgubljeni kao ishod poremećenog sistema vrijednosti kroz dvadesetogodišnji period. Ekonomska transformacija, dakle, mora početi od diskusije o vrijednosti i kulturalnoj transformaciji. U tom pogledu Model društvene kohezije se zalaže za „borbu za meritokratiju i protiv političkog patronata jačanjem mehanizama demokratske kontrole“. Reformska agenda pomaže u ovoj kulturalnoj transformaciji reformom vladavine prava i uspostavom mjera dobrog upravljanja koje doprinose društvu bez korupcije i s efikasnim pravosuđem. Reforma javne uprave se mora provesti kako bi doprinijela fiskalnoj stabilnosti i kvaliteti javnih usluga, ali i, opet, vladavini zakona, a ne ljudi. Najjasnija izjava koju Reformska agenda daje o ciljevima promjene kulture je „prijem i napredovanje državnih službenika na bazi unaprijed postavljenih kriterija i na osnovu provjerenih kompetencija... u administraciji koja će osigurati zapošljavanje najbolje rangiranih kandidata“ (Reform Agenda, 2015:7).

Oba tretirana dokumenta imaju jasan izbor prema meritokratiji kao vrijednosti na kojoj treba biti zasnovano bh. društvo i ekonomski sistem. Ipak, meritokratija nema daleki domet bez inauguracije principa jednakih šansi. Reforma tržišta rada je važna u ovom kontekstu jer će ona postaviti temelj za više ili manje meritokratije u BiH. Reforma tržišta rada usmjerena je prema efikasnijem i liberalnijem tržištu rada. Zakon je dugo vremena štitio nekoliko grupa na tržištu rada, usporavajući time zapošljavanje novih radnika te kreirajući velike razlike među pravima radnika u privatnom sektoru naspram onih zaposlenih u javnom sektoru. Novo zakonodavstvo je poželjno zbog rigidnosti tržišta rada, ali i važnosti zaštite prava radnika inspekcijskim i sudskim instrumentima. U procesu reforme tržišta rada vrlo ograničena moć sindikalnih organizacija u kombinaciji s političkim klijentelizmom rezultira rizikom od reformi na štetu radnika, a dugoročno i na štetu društva. Model društvene kohezije priziva jačanje sindikata. Jačanje sindikata, pak, ne mora ići isključivo preko instrumenta kolektivnih ugovora snažnijih od zakona, koji štite partikularne interese te štete interesu cijelog društva, promovirajući interese dijela glasačkog tijela – uposlenih ili zaštićenih političkim vezama u javnom sektoru. Javne politike moraju osigurati mehanizme umanjivanja moći države i političkih stranaka naspram drugih sektora, jer jačanje sindikata treba biti korišteno za zaštitu interesa cjelokupne radne snage, a ne partikularnih interesa i nepravednog stausa quo.

11 Politički klijentelizam definiran je kao izvršavanje političkih usluga u zamjenu za izbornu podršku. Vidi: Stokes S. C. (2009), Politički klijentelizam, The Oxford Handbook on Comparative Politics, Oxford University Press.

12 Kada se analizira tok direktnih stranih ulaganja u BiH, ona se uglavnom odnose na finansijski sektor, što je slučaj i u ostatku zapadnog Balkana. Za više detalja o ovoj temi vidi: International Monetary Fund (2015), Western Balkan: 15 Years of Economic Transition.

13 Vidi: World Justice Report, 2014.

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Reforma javne uprave predstavlja najočitiji izbor javne politike prema principu meritokratije i udaljavanje od političkog mentorstva nad alokacijom resursa i javnim uslugama. Ovo nije pitanje koje se direktno spominje u Modelu društvene kohezije, ali se tretira indirektno kroz opredjeljenje za jačanje učešća građana i jednakosti kao načina ostvarivanja prava u ekonomskom sistemu. Jednakopravnost ili jednake šanse, međutim, ne znače nužno i jednakost, pa se ne smije zastraniti u veću ekonomsku redistribuciju socijalističkog prizvuka. Vještačka jednakost demotivira trud, vrijedan rad, inovaciju, izvrsnost i postizanje boljih rezultata. Napredovanje službenika u javnom sektoru (ali i kao generalno načelo) na osnovu rezultata i meritornosti krucijalno je u ovoj debati. Ovo je argument koji je zajednički za oba dokumenta i u interesu je bh. društva nezavisno od drugih vrijednosnih izbora.

Vladavina prava i dobro upravljanje teme su Reformske agende koje su komplementarne u pokušajima da umanje korupciju i moć koncentriranu u rukama nekolicine, ojačaju ulogu institucija te uspostave meritokratiju kao model upravljanja. Bit će izazov interpretirati koje politike zaista promoviraju nezavisnost institucija od direktnog političkog uplitanja (npr. Zakon o državnoj službi). Osim toga, Model društvene kohezije identificira problem finansiranja političkih stranaka i pristup transparentnom upravljanju koji bi omogućio učešće građana u donošenju odluka. Pragmatično gledano, više transparentnosti u donošenju odluka doprinosi vladavini prava, meritokratiji, većoj efikasnosti javnog sektora, manjoj koncentraciji moći u rukama nekolicine te jačanju uloge institucija, što bi kumulativno trebalo potpomoći ekonomskom razvoju i omogućiti efikasniju ulogu tržišnog mehanizma u njemu.

Redistribucija: jednakost ili pravičnost Bosna i Hercegovina i njen ekonomski sistem, kao i mnogi drugi tranzicijski sistemi, ustvari je kombinirani sistem gdje značajan dio zakonodavstva, prakse i politika iz socijalističkog režima koegzistira s mehanizmom alociranja resursa kroz slobodna tržišta i slobodno kretanje kapitala, proizvoda i usluga. Mehanizmi tržišta su uvedeni kako bi alocirali resurse, međutim, ekonomske i druge politike nisu uspjele prilagoditi tlo za ovu promjenu i nisu preispitane u svjetlu adekvatnosti za ekonomiju slobodnog tržišta. Potrebno je sagledati dugoročnu važnost pitanja pravičnosti, jer društvo ima visoka očekivanja od ovog ideala razvijanog kroz društveno socijalističko naslijeđe. Ispravna interpretacija ideala jednakosti može predodrediti uspjeh ili neuspjeh tranzicije bh. ekonomije. Ekonomska politika i politike preraspodjele dohotka značajno će uticati na uspjeh tranzicije prema društvenom kapitalizmu ili bilo kojem drugom modelu kapitalizma za koji se BiH odluči.

Nije teško predstaviti sadašnje razmjere (ne)jednakosti u BiH, jer pored statistike postoje i realnosti neefektivne privatizacije, niskog životnog standarda penzionera, visoke razlike u plaćama između realnog i javnog sektora, enormne stope nezaposlenosti među mladima i ženama itd.14 S druge strane, društvo je očekivalo drugačiji ishod – više jednakosti, makar na štetu jednakopravnosti, jer je distribucija prihoda u socijalizmu stavljala naglasak na jednakost više nego na jednakopravnost.

Kapitalizam preferira suprotan ideal.

Uprkos ovakvom naslijeđu i očekivanjima, BiH je u tranziciji živjela sa sistemom socijalne zaštite koji nije bio usmjeren prema onima kojima je pomoć prijeko potrebna.15 Ovo je oblast plodna za koruptivne i politizirane odluke, korištene za kupovinu glasova onih koji su na ovaj način postali klijenti vlasti, režima i političkih stranaka. Socijalni sistem je baziran na statusnim pravima, a ne na socijalnoj potrebi ili imovinskom statusu, što generira neefikasne ishode, produbljivanje siromaštva i rasipanje budžetskog novca. Reformska agenda teži ciljanoj socijalnoj zaštiti i umanjivanju društvenog jaza.16 Za reformu socijalne zaštite i penzijsku reformu postoje i veoma pragmatični finansijski razlozi, jer oni utiču na dugoročnu makroekonomsku održivost. Ovakav izbor je poželjan nezavisno od novog modela bh. kapitalizma jer doprinosi promoviranju jednakosti najranjivijih kategorija stanovništva.

14 Vidi: Report on Progress of B&H (2014), European Commission.

15 Compact for Growth, 2014.

16 Compact for Growth, 2014.

9

10

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

Model društvene kohezije, uz socijalnu pomoć, insistira i na minimalnoj plaći, minimalnom dohotku i garancijama za mlade. Novi bh. ekonomski model morao bi odgovoriti na pitanje – koliko dobroga ili lošega donosi minimalna plaća? Bosanskohercegovački model mora staviti minimalne plaće na nivo koji neće ići protiv interesa nezaposlenih,17 jer previsok nivo zagarantirane minimalne plaće eliminira nova radna mjesta i ne doprinosi borbi protiv nezaposlenosti.18 Reformska agenda radi na ciljanoj socijalnoj zaštiti koja bi bila bazirana na stvarnim potrebama i imovinskom statusu kako bi se smanjio društveni jaz, što je u potpunosti komplementarno s Modelom društvene kohezije i njegovim zalaganjem za socijalnu sigurnost. Socijalna sigurnost je preduslov za velike socijalne reforme koje moraju teći paralelno s fleksibilizacijom tržišta rada. Korupcija i politički klijentelizam u prošlosti su imali veliku ulogu u određivanju socijalnih transfera.

Reformska agenda propušta važan zadatak, a to je revizija korisnika socijalnih davanja, jer su nelegitimno stečena prava glavna prepreka jednakosti.

Vlasništvo nad resursima Problem velike nejednakosti pogoršan je postojanjem velikog javnog sektora, što ne ostavlja mogućnost da se na problem djeluje povećanjem javne potrošnje. Novi, jeftiniji i efikasniji javni sektor potreban je kako bi se dobile kvalitetnije javne usluge i javna dobra. Razvijene tržišne ekonomije sa socijalističkim naslijeđem nalaze se u sličnoj situaciji i rješenje naziru u novim formama organizacije i vlasništva (Piketty, 2014, 483).19 Javni fondovi zasnovani na prihodima od koncesija i prodaje prirodnih resursa, koji nude dividende građanima ili mogu finansirati bolja javna dobra i usluge, dok u isto vrijeme upravljanju resursima na efikasan način, moraju biti osmišljeni kao opcija za bh. ekonomski model. Ni Reformska agenda ni Model društvene kohezije ne problematiziraju ovo bitno pitanje vlasništva nad prirodnim resursima koje će u velikoj mjeri odrediti našu sposobnost da rješavamo problem nejednakosti i bitno uticati na ekonomski i društveni razvoj.

Neefikasnom privatizacijom društvenih resursa, posebno bivših velikih kompanija, značajno su umanjeni kapaciteti generiranja ekonomske aktivnosti. Sada bi se analogni proces gubitka kapitala mogao desiti ili se dešava s privatizacijom prirodnih resursa i javnih kompanija koje su još u vlasništvu države, a pod izgovorom dugogodišnjeg neefikasnog upravljanja. Direktne koristi iz ovih resursa trebale bi imati generacije bh. građana, a pravilno razgraničavanje između vlasništva i upravljanja ovim resursima može presudno pozitivno uticati na održivost novoga bh. ekonomskog sistema. Iako se neefikasnost i nekonkurentnost javnih kompanija nameću kao argumenti za privatizaciju, iako politički motiviran menadžment ovih kompanija i korupcija svakodnevno urušavaju njihovu vrijednost, djelimična privatizacija ovih resursa može biti izvedena spajanjem javnog vlasništva s efikasnim upravljanjem.

Trenutna neefikasnost, nastala političkim uplitanjem u menadžment javnih resursa, ne može biti uzeta kao argument da se debata o vlasništvu nad ovim resursima odvija samo u jednom smjeru, tj. prema njihovoj direktnoj privatizaciji.20 Najamnine i međugeneracijski fondovi kao i javno-privatno partnerstvo mogu biti rješenje za efikasno upravljanje javnim resursima. Ništa u Reformskoj agendi ni u Modelu društvene kohezije ne isključuje mogućnost pronalaska domaćih autentičnih načina kombiniranja tržišnih principa s javnim vlasništvom, posebno u energetskom sektoru. U nacionalnom je interesu boriti se za nove načine koji štite dugoročan interes bh. građana.

17 A reckless wager: Global trend towards higher minimum wages is dangerous, Economist, juli 25, 2015. Naglašavanje važnosti na minimalne plaće je manje efektivno od davanja pomoći onima kojima je ona potrebna.

18 Ibid.

19 Treba razmotriti elemente Nordijskog modela u pogledu državnog vlasništva nad resursima. Intervencija države se smatrala neophodnom zbog nedostatka privatnog kapitala te kako bi se osigurala državna kontrola nad prirodnim resursima. Štaviše, postojalo je i ideološko obrazloženje za državno vlasništvo, jer prema Nordijskom modelu blagostanja država je bila i još uvijek je jako bitna. (Fellman, 2008).

20 Uspješno upravljanjem javnim resursima od strane nezavisnih institucija u Kini se može koristiti kao dokaz da upravljanje ne mora biti povezano s vlasništvom. Naprimjer, državna preduzeća je teško razlikovati od privatnih preduzeća u Kini. Vidi članak: How Red is Your Capitalism: Telling a state-controlled from a private firm can be tricky, Economist, September 12, 2015.

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Ko plaća porez Srž političkog sukoba u svakom društvu je debata o dominantnom obliku oporezivanja. Porez je i ideološki način definiranja normi nametanjem pravnog okvira na ekonomsku aktivnost, pa je u skladu s tim važna poruka kada u nekom društvu kapital nije porezno opterećen. Kroz historiju je porez na kapital bio važniji nego porez na rad, što je suprotno današnjoj situaciji (Piketty, 2014). Bosna i Hercegovina je naslijedila porezni sistem s visokim stopama poreza na dohodak radnika i niskim stopama poreza na dobit. U kontekstu BiH, gdje je privatizacija, popraćena devalvacijom certifikata, osiromašila društvo kroz nemoralan ako ne i korumpiran privatizacijski model, gdje su regulatori i sudovi neefikasni u sprečavanju uzimanja ogromne dobiti nekolicine koja je operirala u sivoj ekonomiji, a da nije davala doprinos društvu kroz plaćanje poreza, porezna politika mora postati predmetom principijelnog političkog spora. Porez na imovinu (kapital) puno bi brže riješio problem nepravedno stečene imovine: mnogo sistematičnije i brže od sudova. Bosanskohercegovačko društvo mora pronaći način da ovo pitanje problematizira izvan okvira postavljenih u Reformskoj agendi. Čak i mali porez na bogatstvo može biti izvor ekonomske transparentnosti. Porez na kapital je način da se isprave decenijske greške bez opasnosti da će demotivirati akumulaciju kapitala, ali će zaustaviti širenje nejednakosti.

Pitanje redistribucije se ne spominje u Reformskoj agendi, dok se Model društvene kohezije direktno bavi ovim problemom tako što tretira pitanje oporezivanja uvođenjem progresivnih poreza i poreza na bogatstvo. Samo progresivni porezi na dohodak od rada ne bi bili velika promjena trenutnog sistema, jer je svakako najveći teret na građanina stavljen kroz oporezivanje rada. Najveća razlika između ova dva dokumenta je u oporezivanju bogatstva i demokratizaciji ekonomije, gdje je Model društvene kohezije vrlo jasan u ovom pitanju: poziva na evidenciju bogatstva građana, što je ključni preduslov za fer oporezivanje. U postprivatizacijskoj BiH porezi na bogatstvo zaista bi bili brži nego svi sudovi u ispravljanju nepravde nastale zbog nelegalno stečenog kapitala i dobiti iz sive ekonomije od koje šire društvo nije imalo koristi. Pitanje poreza na kapital / bogatstvo moglo bi biti jedno od najvažnijih pitanja redistribucije o kojem bh. društvo treba odlučiti, koje će definirati naš ekonomski model i oblik kapitalizma. Dok Reformska agenda, dakle, ide u željenom pravcu kada je u pitanju rješavanje problema nastalih bujanjem „velike države“, bh. društvo mora ići izvan okvira te agende kada je u pitanju fiskalna politika, jer Reformska agenda ne polemizira vrijednosne sudove pri izboru tipa poreznog sistema.

Pojednostavljeno, oni koji su se obogatili kroz privatizaciju ne žive od plaće i rada. Ustvari, fiskalna reforma je ograničena na umanjenje poreza na rad i širenje baze za oporezivanje. U slučaju da ovo ne donese željene rezultate, sugestija iz Reformske agende je povećanje stope PDV-a kao sljedećeg izbora.

Također, progresivni porezi na dohodak opterećuju one koji rade više i zarađuju više, što može biti shvaćeno kao pravedniji sistem. Takav bi sistem, međutim, radio protiv radnika i onih koji žive od rada, a istovremeno u korist vlasnika kapitala koji ostvaruju nisko oporezovanu dobit i imaju veliko neoporezovano bogatstvo, što je srž nepravednosti i nejednakosti u trenutnoj fiskalnoj politici.

Moguće uvećanje stope PDV-a negativno bi uticalo na one s manjim prihodima, jer je PDV poznat kao regresivan porez, tj. oni koji imaju manje prihode plaćaju proporcionalno više poreza u odnosu na svoje prihode, te se tako ništa ne bi promijenilo u vrijednosnom sistemu koji determinira trenutni bh. ekonomski model. Teško je očekivati da će Reformska agenda propagirati veći porez na kapital, porez na bogatstvo ili porez na dobit, jer se ovi porezi smatraju destimulativnim za ulaz stranog kapitala ili investitora. Ovi se interesi, međutim, mogu staviti u drugi plan u odnosu na vrijednosni izbor koji bh. društvo mora napraviti za svoj ekonomski model ukoliko su koristi ovakvog izbora neuporedivo veće. Bosna i Hercegovina trenutno ima jednu od najnižih stopa poreza na dobit u Evropi,21 ali ipak ne uspijeva da privuče velika direktna strana ulaganja, što znači da se treba fokusirati na druge faktore koji mogu privući i povećati investicije. Pitanje pravednosti poreznog sistema i velike države koja je sagrađena uglavnom na oporezivanju rada, PDV-u i nekoliko drugih fiskalnih instrumenata potrebno je problematizirati u odnosu na fiskalnu pravednost i demokratsku kontrolu kapitalizma.

21 Porez na dobit firme: SAD (15–39%), Njemačka (16%), Velika Britanija (20–24%).

11

12

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

Sažetak komparacije: Reformska agenda vs. Model društvene kohezije Politika

Reformska agenda BH: 2015.–2018.

Model društvene kohezije

Sistem socijalne zaštite

Bolje usmjeravanje i efikasnost, pitanje jednakosti nije naglašeno

Bolje usmjeravanje, jednakost, jačanje mreže socijalne sigurnosti

Tržište rada

Liberalizacija, prava radnika

Prava radnika, jačanje sindikata

Fiskalna politika Štednja, smanjenje opterećenja na rad

Porez na bogatstvo, fiskalna demokratija

Imovinska prava Brže rješavanje privrednih sporova, efikasniji stečajni postupak, osnivanje privrednih sudova, javno-privatna partnerstva

n/a

Ekonomski razvoj vs. ekonomski rast Model društvene kohezije ističe hipotezu da „uspostavljeni neoliberalni ekonomski model nije uspio promovirati rast u zemljama zapadnog Balkana“ i u isto vrijeme navodi da „je prosperitet zavisan od uvođenja novih ekonomskih modela koji će biti fokusirani na ekonomski model dodatne vrijednosti.“ Kako bismo uradili ocjenu ove hipoteze, potrebno je razgraničiti ekonomski rast od ekonomskog razvoja.

Ukoliko bismo ocijenili promjene ekonomija zapadnog Balkana u posljednjih dvadeset godina, iako su imale ekonomski rast (jer je njihov BDP rastao), diskutabilno je da li su ove ekonomije imale željeni nivo ekonomskog razvoja. Također se javlja problem održivosti postignutog rasta zbog velikih makroekonomskih disbalansa koji su rasli dok je i ekonomija rasla, ali zbog rasta potaknutog potrošnjom.

Društveni aspekti su također važni za održivost ekonomskog rasta, i to oni koji se tiču ravnomjerne distribucije prihoda.

Ekonomski razvoj podrazumijeva održive, usklađene odluke kreatora politike i odnosnog društva koje promoviraju životni standard i ekonomsko zdravlje zajednice. Ekonomski razvoj se može odnositi na kvantitativne i kvalitativne promjene ekonomije. To znači da uključuje različite oblasti kao što su razvoj ljudskog kapitala, infrastruktura, regionalna konkurentnost, socijalna inkluzija, zdravstvo, sigurnost, pismenost i drugi ciljevi. Ekonomski razvoj se razlikuje od ekonomskog rasta. Dok je ekonomski razvoj poduhvat s ciljem poboljšanja socijalne i ekonomske dobrobiti za ljude, ekonomski rast je ekspanzija tržišne produktivnosti i BDP-a. Kao što ukazuje Amartya Sen (1983), “ekonomski rast je dio ekonomskog razvoja”, dok Rains i Stewart (2001) smatraju da ekonomski rast i razvoj imaju dvosmjernu vezu. Prema njima, prvi lanac se sastoji od ekonomskog rasta koji doprinosi ljudskom razvoju, jer ekonomski rast uglavnom dovodi do većeg prihoda za porodice i individue, što podstiče uvećanu potrošnju, a koja pak dovodi do društvenog napretka. Istovremeno se pretpostavlja da s povećanjem potrošnje raste i kvalitet javnog zdravstva, obrazovanja ili infrastrukture, što doprinosi ekonomskom rastu. Za održiv ekonomski rast potrebno je uključiti sve radno sposobne građane u ekonomsku aktivnost.

Ostvarenje inkluzivnosti u ekonomskom rastu u zemljama u razvoju bez efikasne vladavine prava vrlo je složeno. Negativne eksternalije, kao što je korupcija, onemogućavaju inkluziju, istovremeno usporavaju rast, a paralelno i rastu zajedno s ekonomskim rastom.

Promocija direktnih stranih ulaganje ne bi trebala biti okarakterizirana„neoliberalnim“ modelom. Također se promocija investicija ne može per se smatrati izborom strategije ekonomskog razvoja. Analogno tome, pristup promociji dodatne vrijednosti ili promociji malih i srednjih preduzeća, što je prijedlog Modela društvene kohezije, ne treba biti suprotstavljen promociji stranih ulaganja. Naprotiv, ova dva cilja mogu ići ruku pod ruku, sinergijski djelujući.

Javna debata o novoj i obuhvatnoj strategiji ekonomskog razvoja BiH mora staviti društveni razvoj u prvi plan, a pitanje distributivne pravde iz ekonomskog rasta će odrediti da li će oni u budućnosti doprinijeti sveobuhvatnom društvenom razvoju.

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društvene kohezije kao instrumenti

Zaključak Ovaj rad problematizira trenutne ishode bh. ekonomskog modela i nedostatak usmjerenog djelovanja političkih aktera ka donošenju suštinskih vrijednosnih izbora koji bi redefinirali bh. ekonomski model i stavili ga u prvi plan u političkim procesima. Mehanizam slobodnog tržišta može biti popraćen različitim vrijednosnim sistemima koji rezultiraju u različitim oblicima kapitalističke liberalne demokratije u zavisnosti od distributivne pravde, fiskalne jednakosti i demokratije, meritokratije i količine kontrole tržišta kako bi se održalo pravo značenje slobodnog tržišta koje ekonomska teorija podrazumijeva. U vremenu dominacije partikularnih interesa na tržištu i politiziranih odluka koje partikularne interese stavljaju ispred vrijednosti i interesa društva jako je bitno da se u prvi plan političke debate u BiH stavi promocija društvenog dobra i društvenog razvoja. Civilno društvo ima veliku ulogu – da doprinese spomenutom procesu i bude vjetar u jedra podizanju svijesti o ovome višem cilju. Zbog toga je ovaj rad rigidno pragmatičan u svojoj metodologiji te od samog mehanizma slobodnog tržišta razdvaja suštinske vrijednosne izbore koji nisu uzrokovali loše ishode trenutnog bh. ekonomskog modela.

Dvije analizirane alternativne propozicije, tj. procesa – Reformska agenda i Model društvene kohezije – imaju dosta različit pristup u pogledu na fiskalnu politiku, a njihovi ishodi bi mogli biti veoma različiti u pitanju distributivne pravednosti. Reformska agenda, kao ni Model društvene kohezije, nije sveobuhvatan ekonomski model, nije ni ekonomska strategija, niti ekonomska politika, pa shodno tome ne može voditi bh. društvo prema ovom višem cilju – ekonomskom razvoju. Obje propozicije zagovaraju promociju meritokratije i imaju iste ciljeve kada se radi o pogledima na ekonomske motivacije. Nijedna ne diskutira pitanje vlasništva nad društvenim i državnim resursima, što može biti ključna determinanta budućeg ekonomskog razvoja BiH, njene makroekonomske održivosti i sposobnosti da pruži bolje javne usluge i dobra. Možemo se nadati da će bh. model evoluirati kada različiti odgovori na ova pitanja počnu definirati programe bh. političkih stranaka i, u konačnici, kroz novu ekonomsku strategiju kao iskaz novog kapitalističkog sistema Bosne i Hercegovine.

13

Novi kapitalistički sistem Bosne i Hercegovine: Reformska agenda i Model društ vene kohezije kao instrumenti

14

Literatura • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

• •

Compact for Growth (2014). Compact for Growth in Bosnia and Herzegovna (2014), The Forum for Prosperity and Jobs, Sarajevo.

Dauderstädt M., Schildberg A. (editors), ed. (2006), Dead Ends of Transition: Rentier Economies and Protectorates, Campus Verlag, ISBN 978-3-593-38154-1.

Fellman S. (2008), Creating Nordic Capitalism: The Business History of a Competitive Periphery, Palgrave Macmillan.

Friedman M., (1960), Capitalims and Freedom, Chicago.

Giddens, A. (1994), Beyond Left and Right, Polity Press, Oxford.

Gregory P.R. and Stuart R.C. (2004), Comparing Economic Systems in the Twenty-First Century, Boston.

Hayek, F.A., (1960), The Constitution of Liberty, Chicago Press.

Heywood, A. (1992), Political Ideologies, McMillan, London.

Heywood, A. (1997), Politics, McMillan, London.

Ianchovichina E. and Lundstrom S. (2009), Inclusive growth analytics: Framework and Application, Policy Research Working Paper Series 4851, The World Bank.

International Monetary Fund (2015), The Western Balkan: 15 Year of Economic Transition Staff Paper.

Kosals T. (2007), Essays on Clan Capitalism in Russia, Acta Oeconomica, Vol. 57 (1), pp. 67-85.

Omerbegović-Arapović A. & Arapović A. (2013), Ekonomska doktrina parlamentarnih političkih stranaka u BiH kao determinanta evropskih integracija, Sui Generis, Broj 1. pp 75-91.

Piketty T. (2014), Capital in the 21st Century, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts.

Ranis F. & Stewart F. (2001), Growth and Human Development: Comparative Latin American Experience, Economic Growth Center, Center Discussion Paper no. 826.

Ravlić, S. (2003), Suvremene političke ideologije, Politička kultura, Zagreb.

Reform Agenda for Bosnia and Herzegovina 2015-2018 (2015). ), Council of Ministers B&H, http:// www.fbihvlada.gov.ba/pdf/Reformska%20agenda%20.pdf, pristup 10.10.2015 Sen, A. (1983), Development: Which Way Now?, Economic Journal, Vol. 93 Issue 372. pp. 745–762.

Social Cohesion Model for the Western Balkan, http://library.fes.de/pdf-files/id-moe/11385.pdf i http://www.fes-europe.eu/index.php?option=com_content&view=article&id=539%3Aa-newinitiative-for-stability-and-prosperity-in-the-western-balkans&catid=39%3Averanstaltungsrueckbl ick&Itemid=69&lang=de; pristup 10. 10. 2015.

Stokes S.C. & Boix C. (2009), Political Clientelism, The Oxford Handbook on Comparative Politics, Oxford University Press.

Torok L. (2013), The Comparative Analysis of European Privatization Models, Globarl Virtual Conference April 8-12, 2013.