Balkan Express - Nova Turska vanjska politika

BALKAN EXPRESS NOVA TURSKA VANJSKA POLITIKA

Postoji ‘neakademska’ definicija geografskog određenja Centralne Evrope, po kojoj taj pojam obuhvata područja i zemlje u kojima se u slastičarnama može kupiti Sacher torta. Po toj definiciji Bosna i Hercegovina (BiH) jasno pripada Centralnoj Evropi. Kada je u pitanju Turska, analognom metaforom bi se njen vanjskopolitički uticaj mogao ograničiti na ona područja do kojih je ‘dobacila’ baklava. Međutim, potencijalna (zlo)upotreba naziva baklava ide u prilog tezi o granicama turskog uticaja na Balkanu. Na primjer, u Banja Luci više se ne može naručiti baklava jer se ona tamo sad zove ‘carska pita’. Pitanje koje se nameće je zašto je baklava – baklava još uvijek u Beogradu, ali nije u Banja Luci? I je li BiH još uvijek zemlja u kojoj se susreću sacher torta i baklava, ili je baklava upravo na teritoriji BiH došla u sukob interesa sa sacher tortom?

Turska vanjska politika se tako još jednom našla u središtu loših definicija i terminoloških nerazumijevanja, ovaj put na teritoriji BiH. Jedna od osnovnih nedoumica koja se s vremena na vrijeme ispriječi na putu Turske ka Evropskoj uniji (EU) uzrokovana je upravo nedostatkom precizne definicije, i to pojma Evropa. U Ugovoru iz Mastrihta jedino član 49. tretira proširenje EU i njegova kontraverznost leži u nepreciznosti formulacije koja kaže da za članstvo može aplicirati svaka Evropska zemlja. Naknadno je ova formulacija dopunjena kriterijima iz Kopenhagena, međutim u nedostatku opšteprihvaćenog shvatanja ko pripada ili ne pripada Evropi, ova kontroverza ostaje da služi kao izgovor ponovno probuđenim protivnicima ulaska Turske u EU. I dok se EU bori sa vlastitim nedorečenostima koje se odražavaju na percepciju njene uloge u najbližem okruženju, Turska je uvidjela da se centar gravitacije polako premješta, i to u njenu korist.

Nova multipolarnost otvorila je slobodan prostor u kojem se stvaraju veće mogućnosti za Tursku da

utiče na prilike u svom okruženju. To je pomalo i stvar drugačijeg poimanja geografije. Iz Evropske perspektive, Turska se nalazi na kraju Evrope. Međutim, nova turska vanjska politika stavlja Tursku u središte šireg regiona koji čine Rusija, Centralna Azija, Bliski Istok, i Balkan. Ili, da odemo i korak dalje, geografija s tim više nema veze. U ovakvom poimanju multipolarnosti, interesne sfere ne određuje geografija, nego potencijal i raspored različitih interesa, sigurnosnih, ekonomskih, energetskih, infrastrukturnih, kulturnih, itd. Iz takvog promišljanja proističe aktuelna Turska politika “nula problema sa susjedima/komšijama” koja je unijela opštu pometnju u međunarodnu politiku, naročito iz perspektive EU i Sjedinjenih američkih država (SAD).

NEO-OTOMANIZAM ILI NEO-MULTILATERALIZAM Upravo iz ovakve konfuzije poteklo je niz različitih pokušaja da se objasni nova Turska politika.

Prvo objašnjenje je da je Turska, uvidjevši na koji način je Rusija učvrstila poziciju u svom bližem okruženju, odlučila da se postavi kao nova Rusija. Pitanje je, međutim, postoji li onda “turska Gruzija” ili “turska Ukrajina” i dokle bi Turska mogla ići sa takvom politikom? Već samo ovo pitanje je kontradiktorno politici “nula problema sa susjedima” što isključuje ovakva objašnjenja.

Drugo objašnjenje je da je drugačija politika Turske iziritirana novim valom sumnje u vezi daljeg proširenja među članicama EU, te da je Turska odlučila da pokaže da je i ona globalni igrač, i da je u poziciji da se efikasnije nosi sa izazovima regionalne politike nego što to može EU. Dokaza koji potkrijepljuju ovaj argument ima više – geografska blizina, dobro poznavanje mentaliteta i potreba u zemljama koje je okružuju, njihove istorije, kulture, tradicije, itd. Međutim, možda važniji argument leži u činjenici da za razliku od birokratski preglomazne i prekomplikovane Evropske unije, Turska ima tu slobodu i fleksibilnost da svoju novu paradigmu i politiku provodi u djelo brzo i djelotvorno, i da u tom smislu uvezuje svoje političke i ekonomske instrumente. Za razliku od evropskih fondova, koji se planiraju godinama unaprijed (kad prioriteti više možda i nisu aktuelni) i koji su praćeni gromoroznim procedurama, Turska sredstva su dostupna odmah i prilagođavaju se političkim prioritetima. Nema komplikovanih procedura odlučivanja, politika se kreira i sprovodi sa istog mjesta. Interes Turske politike je jasan, kao što je jasna i podrška javnosti za ovakvu politiku, što je u EU uvijek pod znakom pitanja.

Treće objašnjenje je da je nova Turska politika odraz unutrašnjih političkih ambicija pred izbore 2011. godine i želje da se aktuelna vlast prikaže vlastitom biračkom tijelu kao nova regionalna i globalna sila, u čemu uvijek postoji određena doza istine.

Prema četvrtom objašnjenju, pozadina turskog angažmana, naročito na Balkanu i Bliskom istoku je ideološke prirode i vezana je za istorijsku i religijsku dimenziju. Otud i rasprave o pojavi neootomanizma koji se sukobljava sa Kemalizmom, te da je turski sekularizam doveden u pitanje i u njenom vanjskopolitičkom djelovanju. Ministar vanjskih poslova Davutoglu dodatno potpiruje ovakve sumnje izjavama kao što ona iz 2009. o obnovi ‘otomanskog Balkana’. Činjenica je, međutim, da je se on u međuvremenu u više prilika javno distancirao od bilo kakvih ‘neo-otomanskih’ ambicija i uporno potcrtava opredijeljnost Turske evropskoj i atlantskoj orijentaciji. Ipak, za adekvatno razumijevanje novog pravca turske vanjske politike, potrebno je uzeti u obzir njenu ideološku osnovu koja je djelimično proizvod akademskih radova ministra Davutoglua.

Peto objašnjenje se oslanja na ovu tezu i tvrdi da je nova turska vanjska politika reakcija na novu vrstu multipolarnosti na globalnoj sceni, koja daje jednake prilike svim igračima. Pitanje je dakle da li je Turska zaista spremna i ima li kapaciteta da bude globalni igrač, ili je ona regionalni igrač, ili je ipak nova vanjska politika samo odraz jednog drugačijeg diskursa?

'STRATEŠKA DUBINA' NA BALKANU Bitna neobičnost i novina koju u tursku vanjsku politiku u 2009. godini uvodi ministar Ahmet Davutoglu potiče iz činjenice da je on akademik i teoretičar međunarodnih odnosa, koji je pobjedom AK partije premijera Erdogana došao u priliku da na djelu primjenjuje vlastite paradigme koje je promišljao u svojim akademskim radovima. Zbog toga je prozvan turskim ‘Henrijem Kisindžerom’, te dugo prije nego što će i zvanično postati ministar vanjskih poslova smatran je za ‘ministra’ u sjeni, odnosno stvarnog kreatora turske vanjske politike.

Knjiga “Strateška dubina” koju je ministar Davutoglu objavio 2001. godine uvodi potpuno novi način promišljanja međunarodne pozicije Turske. Termin “strateška dubina” posuđen je iz vojne terminologije i označava prostor odnosno razdaljinu između prvih borbenih linija, i civilnih i industrijskih područja, odnosno gradova i naseljenih mjesta. Važnost ‘strateške dubine’ je u mogućnostima koje ona ostavlja za povlačenje i odbranu od napada, a da se pri tome izbjegne ugrožavanje vlastitih izvora i centara moći. Dakle, suština ‘strateške dubine’ je u odnosu između vremena i prostora.

U skladu s tim, osnovna teza Davutogluove knjige je da je uticaj jedne zemlje u međunarodnim odnosima određen njenom geostrateškom pozicijom i istorijskom dubinom. Prema Davutogluovoj teoriji, Turska je u tom smislu u dvostrukoj prednosti, jer je pozicionirana u geostrateškim zonama

jakog uticaja, a istorijski obogaćena uticajima Otomanskog carstva. Iako se turska vanjska politika do sad nije toliko obazirala na kulturne veze i zajedničku istoriju, Davutoglu u svojoj knjizi iz navedenih razloga zagovara jačanje veza sa Balkanom, Bliskim Istokom i Centralnom Azijom. Na praktičnom nivou, “Strateška dubina” zagovara uspostavu ravnoteže u odnosu na tursku ovisnost o Zapadu kroz stvaranje više paralelnih alijansi u regionu. Time se onemogućava ovisnost Turske o bilo kojoj pojedinačnoj sili, a umjesto toga se stvara ravnoteža u odnosima i savezima sa zemljama u regionu, čime se postiže relativna nezavisnost i sadržajniji uticaj na regionalnom i globalnom nivou.

Upravo ovakvo shvatanje turske vanjske politike je ministar Davutoglu prezentirao i u svom govoru 16. oktobra 2009. godine u Sarajevu na otvaranju konferencije Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas. Govoreći o strateškoj dubini, Davutoglu je objasnio da misli na istorijsku dubinu između Turske i Balkana. U svom govoru on ističe: "… kada govorimo o Balkanu obično govorimo da je Balkan periferija Evrope. Ne centar Evrope, nego periferija Evrope. Da li je region Balkana zaista geografska periferija? Ne. Ustvari, balkanski region je centar Afro-Euro-Azije.”

Govoreći o posebnostima Balkana i mjestu koje je zauzimao u otomanskom carstvu, on je kazao: "Mogu se identificirati tri karakteristike Balkana. Jedna je da Balkan, kao regija, predstavlja tampon zonu (buffer zone) u geopolitici. Balkan je tampon zona u prijelazu iz Evrope ka Aziji, iz Azije ka Evropi, od Baltika ka Mediteranu i čak prema Africi, sa Sjevera na Jug, s Istoka na Zapad, to je geopolitička tampon zona. Zašto je to važno? Zašto je ova karakteristika imala takav utjecaj na istoriju Balkana. Druga karakteristika je geoekonomska. Balkan je region transakcija u geoekonomskom smislu. Još od starih vremena, Balkan je region ekonomskih transakcija. Balkanski region je region i geokulturne interakcije. Nekoliko kultura međusobno utječe jedna na drugu na Balkanu. Tokom migracija mnogo ljudi dolazi u kontakt i miješa se s drugima. Ako imate region s ove

tri

karakteristike

-

geopolitičkom

tampon

zonom,

geokulturnom

interakcijom

i

geoekonomskom interakcijom - imate dvije moguće sudbine u historiji. Jedna je da budete u centru svjetske historije, a druga je da budete žrtva svjetskog nadmetanja i bit ćete teritorija druge sile”.

Međutim, ostatkom svog govora ministar je izazvao i niz kontroverzi, naročito tvrdnjom da se ‘istorijska dubina' nove vanjske politike Turske zasniva na povratku na naslijeđe tradicionalnih, historijskih veza koje ima ta zemlja ima sa zemljama u tri regiona koja je okružuju. Imajući u vidu upravo istoriju Balkana, ne samo otomansku, nego skorašnju istoriju odnosa između zemalja u regionu, za očekivati je bilo više političkog senzibiliteta za prostor i vrijeme, odnosno za unutrašnju ‘istorijsku dubinu’ samog Balkana. Iako je vrlo teško iz konkretnih riječi ministra Davutoglua izvući bilo kakve neo-otomanske aspiracije, činjenica je da će svako stavljanje Balkana i atributa ‘otomanski’ u jednu rečenicu izazvati određene političke nelagode. Stoga je u svrhu što vjernijeg

prikazivanja namjera iskazanih tom izjavom nužno direktno citirati riječi ministra Davutoglua: "Mi želimo novi balkanski region, utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuovisnosti i saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan. Ljudi to zovu neootomanskim. Zato ja ne upućujem na Otomansku državu kao na vanjskopolitičko pitanje.

Ono što ja naglašavam u naslovu je otomansko naslijeđe. Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča. Sada je treba obnoviti”.

Dakle, iako se na prostoru Balkana nekad čini potpuno prirodnim dekontekstualizirati nečije političke izjave i dati im potpuno emotivne konotacije, odbacivanje Davutogluove politike kao neootomanske bi bilo isuviše politički površno i može služiti samo u svrhu instrumentalizacije lokalnih političkih potkusurivanja. Davutoglu naglašava otomansku dimenziju ne zbog nostalgije prema kolonijalizmu, pa čak niti zbog određenih vjersko-nacionalnih emotivnih veza koje su naslijeđene, nego zbog višedimenzionalnosti tadašnje politike iz koje on crpi inspiraciju za prebacivanje aktuelne vanjskopolitičke igre na nekoliko regionalnih terena istovremeno. I ne samo to, nego na svakom od tih terena, nova turska vanjska politika se raspoređuje u više dimenzija, političku, ekonomsku, bezbjedonosnu, kulturnu, itd. U teoriji međunarodnih odnosa ovakav pristup se poredi sa 'trodimenzionalnom igrom šaha', u kojoj šahovska tabla pored standardne dvije dimenzije, ima i treću, te se svaki potez povlači ne samo u osnovu na te dvije dimenzije, nego i u odnosu na vertikalnu poziciju šahovskih figura.

Dokaza za multidimenzionalnost turske vanjske politike ima i previše, ali navodimo samo neke od primjera. Turska je intenzivirala odnose i promijenila pristup prema Iranu, Siriji, Izraelu, ali i Gruziji, Bugarskoj, Grčkoj, Rumuniji, i naravno, Rusiji.

U maju 2010. premijer Erdogan je napravio istorijsku posjetu Grčkoj, sa pratnjom koju je sačinjavalo deset turskih ministara i preko 100 privrednika, i u toku koje je održana prva ikad zajednička sjednica grčke i turske Vlade. Posjeta je naročito dobila na važnosti s obzirom da je organizovana u jeku grčke finansijske krize, čime je pokazana barem simbolična solidarnost sa turske strane, a takođe je potpisano i niz međudržavnih sporazuma. Problem podijeljenog Kipra, naravno, nastavlja da baca sjenu na odnose između ove dvije zemlje, međutim suština politike turske Vlade je uspostavljanje rapprochement-a, a ne ishitreno rješavanje svih spornih pitanja, i u tome treba tražiti njenu vrijednost.

Rusija je danas najveći trgovinski partner Turske, i njihov trgovinska razmjena iznosi oko 40 milijardi godišnje, a Turska je i najveći potrošač ruskog gasa nakon Njemačke. U maju 2010. godine dvije zemlje su potpisale Sporazum o međusobnom ukidanju viza, što je naročito bitno imajući u vidu da godišnje oko 2.2 miliona ruskih turista posjeti samo područje Antalije, a očekuje s da će se taj broj

povećati na 5 miliona u naredne dvije godine. Uspostavljeno je i međudržavno vijeće za saradnju, te potisano još 17 bilateralnih sporazuma. Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov bio je prisutan tokom potpisivanja protokola o saradnji između Turske i Armenije u avgustu prošle godine.

Vize su takođe ukinute za državljane Libana po prvi put nakon raspada Otomanskog carstva.

Posjetom primjera Haririja Ankari otvoren je put za bolju saradnju između dvije zemlje između kojih su do sada postojali izuzetno jaki animoziteti, uzrokovani nizom faktora kao što su prelazak desetina hiljada Armena iz Turske u Liban u prvom svjetskom ratu, te dobri odnosi između Turske i Izraela, kojeg Liban zvanično ne priznaje. Rezultat te saradnje je uspostava dijaloga između sunita i šiita u Libanu. Ovom otopljavanju odnosa je prethodilo i niz susreta između turskih i sirijskih zvaničnika, ukidanje viza za građane Sirije, te uspostavljanje Međudržavnog vijeća za saradnju. Kao rezultat tih napora omogućeni su direktni pregovori između Sirije i Izraela. Turska se uključila u pregovore oko nuklarnog naoružanja u Iranu, te uspostavila intenzivniji dijalog sa Armenijom sa kojom je potpisala i niz bilaterlanih sporazuma, te potpomogla uspostavljanje dijaloga između Armenije i Azerbejdžana.

Po sličnom principu Turska je inicirala izradu Platforme za stabilnost i saradnju na Kavkazu nakon krize u Gruziji.

Intenzivan politički angažman na međunarodnoj sceni praćen je i naglim razvojem turske privrede u posljednjih par godina. Turska je 17. najveća ekonomija na svijetu i 8. najveća u Evropi. Među rijetkim zemljama je koje su se relativno bezbolno i uspješno izvukle iz ekonomske krize, sa rastom od 6% u zadnjem kvartalu 2009. godine. Prognoze Goldman Sacha predviđaju da bi Turska do 2050. godine mogla prestići Njemačku po veličini ekonomije. U 2001. godini Turska privreda je bila veličine jedne desetine privrede Njemačke, dok je sada čini samo jednu njenu petinu. Ukoliko održi taj nivo rasta, turska ekonomija bi mogla prestići njemačku i prije tog roka. Ubrzana je privatizacija energetskog sektora, sektora finansijskih usluga i gasa, te evidentirano veliko povećanje direktnih stranih investicija u svim sektorima. U planu je formiranje regionalnog centra finansijskih usluga u Istambulu koji bi obuhvatio Grčku i Bliski istok, a nedavno je formirana i Agencija za podršku i promociju investicija (ISPAT). Turska ima mladu populaciju sa prosjekom godina od 27, naspram evropskog prosjeka od 40 godina.

Turska = Istočni Balkan Gore navedeni inventar turskog međunarodnog angažmana u posljednje dvije godine stavlja u jednu sasvim drugu ravan i odnos Turske prema zemljama Balkana. Iznenađena naprasnom željom za saradnju koja se pojavila kod zvaničnika BiH i Srbije, javnost u BiH se još jednom polakomila za idejom da je naša zemlja u isključivom središtu pažnje jedne svjetske sile. U skladu s tim, odnos bh.

javnosti prema Turskoj je podijeljen na dvije strane, emotivno-euforičnu i pragmatično-skeptičnu.

Međutim, intenzitet i obim angažmana Turske u drugim zemljama i regionima isključivo predstavlja potvrdu politike “nula problema sa susjedima”, i u skladu s tim, Balkan nije ničim posebno zaslužio da bude u središtu turske vanjske politike, nego se našao u toj politici kao rezultat geografske nužnosti na koju upućuje Davutogluova nova paradigma.

Primjenom iste filozofije i metoda kao i u drugim problematičnim regionima, Turska kroji politiku prema svakoj od zemalja Balkana, i u skladu sa procjenom vlastitih kao i interesa svake zemlje pojedinačno, određuje mehanizme i instrumente kojima uspijeva za sto dovesti zvaničnike zemalja koji to sami godinama nisu uspjeli. Ministar Davutoglu tvrdi da taj pristup nije stvar oportunizma, nego čvrstih principa. Ti principi se ne mijenjaju, nego nameću istovjetan pristup u različitim regionima.

Bitna odrednica tog angažmana je osjećaj pripadnosti Turske regionu Balkana, što se na jednom banalnom nivou manifestuje i kroz političku terminologiju. Za razliku od EU, koja je za potrebe političke korektnosti izmislila termin Zapadni Balkan, Turska sasvim samouvjereno koristi termin Balkan bez bojazni od impliciranja ikakvih negativnih terminoloških konotacija. Na cinično pitanje šta predstavlja Istočni Balkan, ako je ovaj region njegov zapadni dio, evropske diplomate nemaju odgovor, dok turske diplomate duhovito odgovaraju da je to onda Turska. U tom smislu, ministar Davutoglu nudi jasno objašnjenje zašto se Turska opredijelila da se ukrca ponovo na ‘Balkan express’: “Što prije oslobodimo Balkan njegovih problema, prije ćemo ojačati ekonomsku integraciju, te ćemo omogućiti lakšu integraciju našeg regiona u evropske i euro-atlantske institucije kao što su EU i NATO. Članstvo u NATO-u i EU je zajednički cilj svih zemalja Balkana.”

U prilog toj tezi ide i inventar aktivnosti Turske na Balkanu u posljednjih godinu dana. Turska se intenzivno angažovala na Kosovu, Sandžaku, u BiH, Albaniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Tokom julske posjete Srbiji, održani su sastanci na najvišem nivou sa velikim brojem predstavnika obe Vlade. Potpisan je niz bilateralnih sporazuma, prvenstveno ekonomske prirode i vezano za infrastrukturne projekte, te je objavljeno niz turskih investicija u Srbiji. Turska će tako učestvovati u izgradnji dijela autoputa Beograd – Južni Jadran, Beograd - Požega, i dijela autoputa od Novog Pazara do Aljinovića. Razgovarano je i o otvaranju aerodroma Lađevci kod Kraljeva. U toku samo jedne posjete turske delegacije Srbiji otvoren je put slobodnoj trgovini između dvije zemlje, te uspostavi bezviznog režima. Do ovog Sporazuma, Srbija je bila jedina zemlja ne Balkanu koja je sa Turskom imala vizni režim. Tokom posjete Novom Pazaru, otvoren je Turski kulturni centar.

Dajući izjave za novinare tokom i nakon posjete Srbiji, premijer Erdogan i ministar Davutoglu su se konzistentno držali politike zajedničkih interesa dvije zemlje, ekonomije, prosperiteta i mira. To je bilo evidentno čak i tokom posjete Sandžaku. S druge strane, srbijanski zvaničnici nisu odolili da se ne pozovu na određene emotivne i kulturološke veze. Tako je i predsjednik Tadić u više navrata potencirao ‘istorijsku dubinu’ izjavama kao na primjer da “velika je uloga Turske i njen uticaj i kredibilitet na prostoru zapadnog Balkana, kao što je i velika uloga Srbije”. Tadić je najavio i izgradnju velikog islamskog kulturnog centra, čime će se, kako je rekao, “još jednom pokazati multietničnost i multireligioznost Srbije. To će biti centar u kome će se proučavati islamska i turska kultura i naše istorijske veze”.

Takođe, posjeta Novom Pazaru bila je propraćena obiljem simbolike koja više konstruiše novu nego što naglašava stvarnu povezanost Turske i Sandžaka. Širom grada su postavljeni natpisi dobrodošlice na turskom jeziku, a vijorile su i zastave Turske te bošnjačka nacionalna zastava i zastave dvije najveće bošnjače partije na Sandžaku. Istu noć na TRT Turk prikazan je dvosatni program o Srbiji, kulturnoj povezanosti dvije zemlje, jezičnoj povezanosti kroz upotrebu turcizama u srpskom jeziku, gastronomskim sličnostima, turskom uticaju na srpski folklor i muziku, a turskoj javnosti se obratio i Sulejman Ugljanin na tečnom turskom jeziku. Turska delegacija je, međutim, bila vrlo oprezna u zauzimanju strana u međubošnjačkom sukobu na Sandžaku, te se, kao i u drugim primjerima koji su ovdje navedeni, opredjeljuje za dijalog i kompromis. Susreli su se sa vođama obje bošnjačke stranke, dok je prilikom otvaranja Kulturnog centra protokolom onemogućeno prisustvo muftije Zukorlića kao i delegacije Islamske zajednice Srbije na čelu sa reis-ul-ulemom Ademom Zilkićem. Istovremeno dok je u duhu saradnje i izgradnje duhovnih mostova trajalo otvaranje Kulturnog centra, samo stotinjak metara dalje policija je morala da postavi višestruki kordon i spriječi sukob između pristalica dvaju islamskih vođa.

Međutim, turski stav prema

unutarbošnjačkom sukobu na Sandžaku nije nimalo naivan i odraz je izuzetno dobrog poznavanja aktuelnih prilika u regionu. Odraz toga je upravo i činjenica da muftija Zukorlić nije obuhvaćen ni jednom protokolarnom aktivnošću za vrijeme posjete Novom Pazaru, a prethodno je navodno upozoren sa turske strane da su njegov istovremeni vjerski i politički angažman neprihvatljivi, s čim se on navodno nije složio.

U svrhu projiciranja uljepšane slike međusobnih odnosa, pod tepih je takođe gurnuto pitanje nezavisnosti Kosova. Turska otvoreno zagovara priznanje Kosova kod niza zemalja kroz jak diplomatski angažman i uticaj u zemljama kao što su Azerbejdžan, Katar, Libija, i urgirajući kod predstavnika Sirije i Grčke da se sastanu su zvaničnim predstavnicima Kosova. Unatoč toj činjenici, srbijanski predsjednik Vlade Cvetković i predsjednik Tadić su davali umjerene izjave za vrijeme

posjete turske delegacije, kojima se jasno daje do znanja da pitanje Kosova neće kočiti razvoj odnosa između Turske i Srbije.

Kao vrhunac promjene smjera turske politike prema Srbiji stoje izjave premijera Erdogana i ministra Davutoglua da je Srbija ključna zemlja u stvaranju nove ere odnosa na Balkanu. Ministar Davutoglu je ovaj stav detaljno elaborirao u članku objavljenom u ‘Politici’ pod naslovom “Turska i Srbija su ključne zemlje na Balkanu”. Interesanto je ili možda čak inidikativno da na ovu tezu nije bilo nikakvih reakcija iz BiH. Poređenja radi podsjećamo na slučaj aktuelnog ministra vanjskih poslova Slovačke i bivšeg Visokog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka čija je slična izjava prije nepune dvije godine izazvala lavinu negativnih reakcija bošnjačkih lidera. Postavlja se dakle pitanje čime je i kako novi smjer turske politike na Balkanu izazvao promjenu diskursa među političkim liderima u BiH. ‘LAŽNI MUZIČARI’ Iako je Istambulskoj deklaraciji iz aprila 2010. prethodilo niz trilateralnih sastanaka na nivou ministara vanjskih poslova BiH, Turske i Srbije, ipak, kao simbol novih odnosa između BiH i Srbije, uzimamo ovaj dokument koji u pravnom smislu nema veliki značaj, ali je u političkom smislu izazvao burne reakcije. Na sastanku, koji su srbijanski mediji ocijenili istorijskim, dogovoreni su principi usmjereni na jačanje bezbjednosti i saradnje u regionu. U tom okviru dogovoreno je da članovi Predsedništva BiH uskoro posjete Beograd, što turske diplomate još uvijek očekuju da će se desiti prije oktobarskih izbora u BiH. Predsjednik Tadić i premijer Erdogan posjetili su Srebrenicu na 15. godišnjicu genocida, a Skupština Srbije usvojila je Deklaraciju o Srebrenici. Predsjednik Srbije Boris Tadić poručio je iz Istanbula, gde je učestvovao na trilateralnom sastanku s predsjednikom Turske Abdulahom Gulom i predsjedavajućim Predsjedništva BiH Harisom Silajdžićem, da je zajednički interes sve tri zemlje članstvo u Evropskoj uniji, a da Istanbulski samit predstavlja „novi početak” u njihovim odnosima. Tadić, Gul i Silajdžić saglasili su se da će nastaviti da rade na izgradnji mira, prosperiteta i stabilnosti na Balkanu. Postignut je i dogovor da se u naredne dvije godine održe trilateralni sastanci u svakoj od tri zemlje. Predsjedavajući BiH Predsjedništva Haris Silajdžić je rekao da mu je drago što je Tadić u Istanbulu naglasio da Srbija nikada neće preduzeti ništa što bi štetilo integritetu i suverenitetu BiH, te da to „unosi mir i spokoj u naša srca”.

Ostatak ove priče i njen nastavak u BiH više-manje je poznat i očekivan. Srpski član BiH Predsjedništva Nebojša Radmanović je Silajdžićev potpis na Istanbulskoj deklaraciji ocijenio neustavnim, a premijer RS Milorad Dodik je Deklaraciju proglasio ‘nepostojećom’. Tim povodom organizovan je i sastanak između predsjednika Tadića i rukovodstva Republike Srpske krajem maja u Laktašima, gdje je srbijanskom predsjedniku prenesen stav RS-a o Deklaraciji. Nakon evidentnog

poboljšanje odnosa Srbije sa Turskom, u javnim istupima zvaničnika RS-a mogle su se čuti do skora nezamislive izjave da je ‘Srbija druga država'. Iako svako političko distanciranje između Srbije i RS-a godi ušima bošnjačkih lidera, postavlja se pitanje dokle može ići i dobaciti približavanje između Sarajeva i Beograda bez uključivanja Banja Luke, odnosno, u čemu je interes u približavanju sa Srbijom ukoliko to ide na štetu bilo kakvog približavanja stavova između Sarajeva i Banja Luke?

Prema turskim diplomatama, to nije konačni cilj. Njihov konačni cilj je ukrcavanje svih aktera iz BiH u 'Balkan Express'. Međutim, da li 'Balkan Express' koji je već napustio stanicu može prihvatiti 'lažne muzičare' poput likova iz istoimenog filma Branka Baletića, ili će ovaj voz ipak morati sačekati nove putnike kojima baklava neće smetati.

AKTER S VIZIJOM Na novinarsko pitanje gdje vidi Tursku u budućnosti, ministar Davutoglu odgovara da na stotu godišnjicu Republike Turske, 2023. godine, vidi svoju zemlju kao članicu EU, koja nastavlja da ima efektivnu ulogu unutar NATO-a, i koja ima prominentnu ulogu i u ekonomskim tijelima poput G20.

To je ujedno i odgovor na pitanje Turske orijentacije, odnosno da li se Turska okreće prema istoku na uštrb zapada. S obzirom da su turski odgovori jasni, ovo je ipak pitanje više za same predstavnike zapadnih sila, odnosno stvar njihovog poimanja nove turske uloge na međunarodnoj sceni. U tom smislu ministar Davutoglu podsjeća da odnose u svijetu ne treba gledati hladnoratovski, nego je potrebno uzeti u obzir sasvim novu prirodu odnosa u svijetu, odnosno nove multipolarnosti u kojoj je Turska jasno prepoznala svoju ulogu i prihvatila je nečekajući na odobravanja drugih. Kolokvijalno rečeno, Turska je 'skontala fol', dok drugi još nisu.

U tom smislu dilema da li je Turska globalna ili regionalna sila, gubi na relevantnosti. Turska djeluje regionalno, ali misli globalno. U ovakvom poimanju međunarodnih odnosa, jedno od drugog je nemoguće i bespotrebno odvajati. Prema riječima ministra Davutoglua, biti saveznik sa drugim silama znači biti uključiv, a ne isključiv.

Međutim, u odnosu prema Balkanu sa turske strane se ipak očekuje doza opreznosti. Iako su turski ciljevi jasni, ostaju nejasna očekivanja domaćih političara. Turski zvaničnici su se do sada u svojim javnim istupima jasno suzdržavali od naglašavanja tradicijskih i istorijskih veza, koje su, kao što je ranije rečeno, podloga nove turske politike, odnosno poimanja 'istorijske dubine'. S druge strane, domaći političari u Srbiji, BiH, pa i unutar BiH, u RS-u, ipak prevelik naglasak stavljaju na istorijske lekcije i tradicijske isprepletenosti. Time oni obezvrijeđuju pragmatičnost turskih ciljeva i samim tim nisu u poziciji da iskoriste prednosti koje pruža nova multipolarnost, odnosno sasvim novi koncept multilateralizma koji nudi Turska. Za sada takav pristup ne šteti aktivnostima koje je započela

Turska na Balkanu, čak šta više, istorijska povezanost i tradicija se koriste kako bi se cijela priča što ljepše upakovala za domaću javnost. Međutim, nova turska vanjska politika je inteligentna politika i ona zahtijeva inteligentan, a ne emotivan odgovor. Odgovor bez pretjeranih pozitivnih ili negativnih emocija, bez bespotrebnih distanciranja ili prebrzog približavanja. Kao što to pokazuju primjeri zemalja iz drugih regiona, posebnosti i interesi svake zemlje mogu doći do izražaja. Turska je za sada u stanju da koristeći te interese približi stavove različitih strana kroz konkretne inicijative i projekte.

Vrijednosti koje kroz te napore propagira Turska su u suštini evropske vrijednosti, vrijednosti mira, tolerancije, integracije, dakle one vrijednosti na kojima je i zbog kojih je osnovana i Evropska unija.

Sudeći po riječima ministra Davutoglua, to je svjesna politika Turske – pokazati na primjeru saradnje sa susjedima da je Turska itekako spremna i sposobna prihvatiti i promovirati evropske vrijednosti.

Turska sebi tu polako otvara prostor da bude ono što EU pokušava godinama - ne da bude isključivo ekonomska ili vojna sila, nego i ‘normativna sila’, sila koja propagira vrijednosti.

I u toj spoznaji leži srž onoga što Bosna i Hercegovina i Balkan sa svoje strane mogu ponuditi Turskoj kao dio ‘novog deal-a’ - priliku da Turska na terenu Balkana dokaže da je njen konačni cilj integracija Balkana i Turske u EU i NATO, a ne potpuno nova orijentacija zasnovana na tradiciji i naslijeđu.

Turska u svojim naporima za sada ima i podršku SAD-a što se manifestuje i kroz nedostatak otvorenijih i oštrijih protivljenja aktivnostima Turske u prekrajanju odnosa na Bliskom istoku. A konkretno u slučaju aplikacije BiH za MAP, evidentno je bilo da su SAD su prepustile inicijativu Turskoj iako je kod njihovih predstavnika vladalo drugačije mišljenje. Tursko približavanje Rusiji takođe otvara Balkanu vrata prema istoku, prema investicijama, naročito u energetskom sektoru.

Multidimenzionalnost novih prilika koje se stvaraju zahtijevaju multidimenzionalan pristup.

Međutim, pri tome svima treba biti jasno da Turska nije i ne želi da bude alternativa ni EU ni NATOu, pa čak ni odnosima sa prvim susjedima u regionu. Za razliku od svih pobrojanih, Turska ima ono što konkretno EU već dugo nedostaje na Balkanu – viziju. I što je još važnije, viziju koja nije u sukobu s onim što bi mogla ili trebala biti vizija Evropske unije. Uspjeh dosadašnjih turskih inicijativa na Balkanu time pokazuje da je u novonastaloj multipolarnosti međunarodnih odnosa, važnije imati viziju nego sredstva. Nedostatak vizije stvarnu moć čini impotentnom. U slučaju BiH, ta vizija može biti uspješna samo ako omogućava da i baklava i sacher torta nastave da koegzistiraju kao i do sada.