Nakon Tunisa, Egipat: krik demokracije Autor: Álvaro de Vasconcelos (Tekst preuzet sa web stranice: www.iss.europa.eu, prijevod omogućila VPI BH) Da li je narodna pobuna u Tunisu izazvala val demokratske revolucije koji će osvojiti Egipat i eventualno pomesti nedemokratski “arapski izuzetak”? nakon južne Europe 70ih, Južne Amerike 80ih te centralne i istočne Europe 90ih, čini se da je došao red na Mediteran. Od vitalnog je interesa za Europu da se demokracija konačno ukorijeni u toj regiji. Obaranje Ben Alijevog autokratskog režima označilo je kolaps modela ‘stabilnosti’ koji je bio utemeljen na nerazlučivoj smijesi autoritarizma i korupcije koju je sponzorirala država, čiji su navodni društveni uspjesi bili pripisivani sumnjivom ‘gospodarskom čudu’, koje su besramno hvalile europske vođe. Bujica bijesa i revolta u Egiptu, koji god da je njen konačni rezultat, je označila početak kraja ere autoritarnih nacionalističkih arapskih režima. Za razliku od situacije u Tunisu, ovdje je vojska jedan od stubova režima. Međutim, nije izgledno očekivati da će ogromna Egipatska vojska, koju uglavnom sačinjavaju prisilno unovačeni vojnici, uključiti u masivni val nasilne represije. Za ovo ne postoji presedan u Egiptu. Čak i ako Hosni Mubarak do kraja ostatka svog mandata uspije da ostane na funkciji i da prebrodi ovaj val bijesa i protesta kakav još nije viđen, vladajući režim NDP‐a (Nacionalna demokratska stranka) neće preživjeti još dugo. Njegov legitimitet je nepopravljivo potresen. Imenovanje Omara Suleimana za potpredsjednika (i neoporecivog nasljednika) ukazuje na to da je vojska prihvatila činjenicu da Hosni Mubarak mora otići prije ili kasnije. Jedna stvar je sada sigurna: Mubarak neće moći dodati još jedan mandat svojoj tridesetogodišnjoj vladavini, niti će moći ostaviti poziciju predsjedavajućeg u nasljedstvo svom sinu koji je dugo bio pripreman da ga naslijedi. Međunarodni legitimitet ovog režima jednako je poljuljan. Iako nisu u potpunosti stali na stranu pobunjeničke sekularne 'ulice', glavni saveznik Egipta, Sjedinjene Države, drže za riječ Mubaraka, ili bilo koga ko zauzme njegovo mjesto, za Predsjednikovo obećanje o 'boljoj demokraciji' dano putem televizije, te zahtijevaju hitnu akciju kojom će se izići u susret legitimnim zahtjevima naroda. Pokazatelji da se već razmišlja o post‐Mubarak eri su najava da SAD trenutno 'propituje' nastavak slanja 1,5 milijardi dolara (uglavnom vojne) pomoći Egiptu, a koja će biti uskraćena u slučaju neprihvatljivih nivoa represije, kao i naglasak koji je Bijela kuća stavila na svoju volju da surađuje sa egipatskom vladom kao i egipatskim narodom na rješavanju njihovih nesuglasica. Čini se da su SAD – i Europa – više sklone procesu „sjedi i pričekaj“ nego prevratu koji vodi do naglog kolapsa. Međutim, razvučen i stalno rastući proces malih koraka ka gospodarskoj a onda i političkoj reformi u Egiptu koju predviđa 'susjedska politika' Europske unije koju je većim dijelom prezirno odbacila egipatska vlada, više nije moguć. Režim u Egiptu se više ne može reformirati, te mora ustupiti mjesto novoj demokratskoj republici, sa novim ustrojstvom. Idealno bi bilo kada bi se to odigralo na sličan način kao u Južnoj Americi krajem osamdesetih godina, kada su se
autoritarni, vojskom potpomognuti vladari pokorili zahtjevima naroda za radikalnom, demokratskom promjenom režima. Međutim, pribjegavanje unajmljivanju bandi nasilnika da provode široko zastrašivanje te da se za nasilje okrivljuju uglavnom miroljubivi protesti koji okupljaju stotine hiljada običnih građana Egipta na ulicama, nije dobar znak. Po svojoj definiciji, rezultat političke tranzicije je neizvjestan u svakoj zemlji. Ovo nije ništa manje istinito za Egipat, gdje je narodna pobuna koja je preplavila i regularnu i državnu policiju, i koja ne pokazuje znake posustajanja, može biti momentalno ugušena vojnom stegom usprkos međunarodnim pozivima za suzdržavanje od takve akcije. Za razliku od njihovog postupka u Tunisu, gdje je podrška zahtjevima naroda za dostojanstvom i pravdom pružena tek nakon što je predsjednik pobjegao, Europljani i Amerikanci bi sada trebali pronaći način da pojačaju pritisak na vlast u Egiptu – što u ovoj fazi naročito podrazumijeva vojsku – da počne ispunjavati svoja obećanja o 'boljoj demokraciji'. Ovome planu će faliti kredibilitet pod Mubarakovom vlašću, čije je odbijanje da odstupi s vlasti recept za kaos. Neophodno je da međunarodna zajednica:
Jasno iskaže da za Mediteran želi 'istu stvar kao i za sebe': potpunu demokraciju.
Apelira na Hosnija Mubaraka da odstupi s vlasti te da otvori prostor za 'široko‐baziranu' tranzicijsku vladu, koju će vojska podržavati, a ne voditi.
Zahtjeva trenutni prestanak zastrašivanja, pljačkanja i nasilja koje sponzorira režim, a koji ozbiljno ugrožavaju sigurnost Egipta.
Zatraži kraj stanja opasnosti, amnestiranje političkih zatvorenika te trenutno oslobađanje svih onih koji su zatvoreni bez optužnice.
Ponudi pomoć u hitnim slučajevima, u slučaju da opskrba hranom ili drugim osnovnim uslugama bude ozbiljno ugrožena.
Postoje mnogi uvjeti za uspjeh demokratske transformacije u Egiptu: aktivno i organizirano civilno društvo, većim dijelom slobodni mediji te osobe u opoziciji koje su izrazito poštovane kao i izmučene ali i otporne političke stranke različitih uvjerenja. Strah od Musimanskog bratstva, koje je do sada tek marginalno bilo uključeno u pobunu koju nije započelo, niti ima ikakve mogućnosti da je kontrolira, ne može služiti kao izgovor sa pokušaj spašavanja režima koji propada. Tragične posljedice pokušaja spašavanja Šaha u posljednji tren se bi smjele zaboraviti. Demokratska tranzicija bi trebala natjerati Bratstvo da učestvuje zajedno sa drugim strankama u političkoj areni koja se drži odvojeno od sfere religije. nadalje, (usprkos inzistiranju režima) ne postoji razlog za uvjerenje da će oni izroniti kao pobjednička politička sila; daleko od toga. S mnogih strana se čuju glasovi zabrinuti za budućnost vanjske politike Egipta, naročito što se tiče Izraela. Ipak, ne postoje indikacije da bi neautoritarni režim u Egiptu doveo u pitanje mirovni sporazum. Vjerojatnije je očekivati definitivni kraj blokade Gaze (koji je EU oficijelno zatražila) te promjenu u
stavu prema Hamasu u smislu ozbiljnijih pokušaja da se stvori palestinsko jedinstvo na liniji stavova Turske kao članice NATO‐a. Najbolja opcija za Europu je da podrži trenutni masovni pokret koji poziva na promjenu režima, te koji okuplja i razne aktiviste iz organizacija civilnog društva (koje su većinom sekularne), sve vrste mladih profesionalaca, kandidate za parlament iz opozicijskih stranki koji su bili uskraćeni za fer šansu pri utrci za mjesto u parlamentu, kao i mnoge, mnoge druge. Zahtjeve ovog pokreta iznosi Mohammed ElBaradei. Tročlana deklaracija Merkel‐Sarkozy‐Cameron koja poziva na 'vladu široke baze' te 'slobodne i fer izbore' stoji u oštrom kontrastu sa neugodnom tišinom kojom su pozdravili demokratski ustanak u Tunisu prije nego što su, sa zakašnjenjem iskazali podršku za njega. Međutim, još uvijek je prerano izvesti zaključak da su Europljani konačno prevazišli svoj strah od demokracije u arapskom svijetu, te da neće biti u iskušenju da prihvate blaže oblike 'liberalne autoritarnosti' u slučaju da kriza potraje i/ili u slučaju da dođe do vojnog preuzimanja. To bi bila strašna greška. Ako se ne izađe u susret zahtjevima naroda za demokracijom, to će dovesti do produbljenja krize koja će samo produžiti patnju naroda te agoniju vladajućeg režima te dalje popločati put za jačanje ekstremnih alternativa. Europa mora pružati jednaku podršku susjednom jugu kao što to radi i unutar same Europe. To znači danas pružati podršku demokratskoj borbi egipatskog naroda, ali i aktivno podržavati tranziciju u Tunisu čiji 'hrabri ljudi' i njihovi zahtjevi ne smiju biti zaboravljeni u trenutku kada su sve oči usmjerene ka Egiptu. Kada se prilike mijenjaju, ljudi će se sjećati ko je s njima stajao u solidarnosti, a ko nije. Baš kao što je to činila tokom Narančaste revolucije 2004. Godine, Europa mora pokazati da stoji na strani demokracije, a ne samo da šalje pozive za stabilnost. O autoru: Álvaro de Vasconcelos je direktor Instituta za sigurnosne studije Europske unije iz Pariza od maja 2007. Prije toga, vodio je Institut za strateške i međunarodne studije (IEEI) u Lisabonu od 1981 do 2007, čiji je bio i suosnivač, gdje je lansirao nekoliko mreža uključujući Europsko‐latinoamerički forum te EuroMeSCo. Uz činjenicu da je redoviti kolumnist u portugalskim i međunarodnim medijima, on je također i autor i suurednik mnogih knjiga, članaka i izvještaja, naročito iz područja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije, Euro‐Mediteranskih odnosa te na temu svjetskog poretka.