Apostoli i prvi Kristovi učenici by VERBUM d.o.o.

PA PA B E N E D I K T X V I .

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UÄ&#x152;ENICI

........................................................... VERBUM

“Nakon kateheza nadahnutih psalmima i hvalospjevima Jutarnjih i Večernjih, želja mi je sljedeće susrete srijedom posvetiti otajstvu odnosa Krista i Crkve promatrajući ga počevši od iskustva apostola u svjetlu njima povjerene zadaće. Crkva je ustanovljena na temelju apostola kao zajednica vjere, nade i ljubavi. Po apostolima dolazimo do samog Isusa. Crkva se počela ustrojavati kada su neki galilejski ribari susreli Isusa, dopustili da ih osvoji njegov pogled, njegov glas, njegov žarki poziv: ‘Pođite za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!’ (Mk 1,17; Mt 4,19).” Benedikt XVI.

Benedikt XVI. APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UÄ&#x152;ENICI

Biblioteka:

Posebna izdanja

58.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Benedikt XVI.

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UÄ&#x152;ENICI

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Benedetto XVI, Gli apostoli e i primi discepoli di Cristo. Alle origini della Chiesa © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: mr. sc. Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.11 BENEDICTUS XVI, papa Apostoli i prvi Kristovi učenici / Benedikt XVI. ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 58) Prijevod djela: Gli apostoli e i primi discepoli di Cristo. ISBN 978-953-235-235-1 131006053

U ovomu ciklusu kateheza sveti otac Benedikt XVI. razmatra o početcima Crkve osvjetljujući njezinu bitnu strukturu koju protok vremena ne mijenja niti je može istrošiti. Zbirka započinje nizom kateheza nadahnutih otajstvom Crkve, a potom se bavi ustanovom dvanaestorice te njihovom službom zajedništva i istine. Središnji, najopsežniji dio posvećen je predstavljanju pojedinih apostola s osobitim odlikama svakoga od njih, njihovim osobnim iskustvom Isusa te značajnijih događaja iz njihova života. Ova razmatranja o ranoj Crkvi dopunjaju likovi drugih značajnih osoba, muškaraca i žena, koji u povijesti Crkve blistaju poput najsjajnijih zvijezda.1 Knjiga čitatelja vodi na zamišljeno putovanje “među svjedoke ranoga kršćanstva, koje spominju novozavjetni spisi”.2 Uobličeno u 31 dionicu, putovanje sabire Papine kateheze za vrijeme općih audijencija tijekom jedne godine: od srijede 15. ožujka 2006. do srijede 14. veljače 2007. Tako nas Njegova Svetost uvodi u izravniju spoznaju apostola i drugih važnih osoba u ranoj Crkvi. Njima je Isus Krist povjerio živi i uvijek aktualni polog istine. O da vjernici trećega tisućljeća, čitajući i razmatrajući o ovome što Petrov nasljednik piše, mognu sve više shvaćati kako Gospodin “iz naraštaja u naraštaj vodi svoju Crkvu služeći se bez razlike muškarcima i ženama koji znaju donijeti plod svoje vjere i svoga krštenja za dobrobit čitavoga crkvenog Tijela, na veću slavu Božju”.3 1 2 3

Usp. str. 103. Usp. str. 143. Usp. str. 147.

UVOD

Nakon kateheza nadahnutih psalmima i hvalospjevima Jutarnjih i Večernjih, želja mi je sljedeće susrete srijedom posvetiti otajstvu odnosa Krista i Crkve promatrajući ga počevši od iskustva apostola u svjetlu njima povjerene zadaće. Crkva je ustanovljena na temelju apostola kao zajednica vjere, nade i ljubavi. Po apostolima dolazimo do samoga Isusa. Crkva se počela ustrojavati kada su neki galilejski ribari susreli Isusa, dopustili da ih osvoji njegov pogled, njegov glas, njegov žarki poziv: “Pođite za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mk 1,17; Mt 4,19). Moj je ljubljeni prethodnik Ivan Pavao II. na početku trećega tisućljeća pozvao Crkvu da kontemplira Kristovo lice (usp. Novo millennio ineunte, 16sl.). Idući u istomu smjeru, u danas započetim katehezama želim pokazati kako se upravo svjetlo toga Lica treba odražavati na licu Crkve (usp. Lumen gentium, 1), unatoč ograničenjima i sjenama našega krhka i grješna čovještva. Nakon Marije, čista odraza Kristove svjetlosti, apostoli su ti koji nam svojom riječju i svojim svjedočanstvom predaju Kristovu istinu. Ipak, njihovo poslanje nije izolirano, nego se smješta unutar otajstva zajedništva koje uključuje čitav narod Božji i postupno se ostvaruje od Staroga do Novoga saveza. S tim u svezi valja reći kako se Isusova poruka posve pogrješno shvaća ako je se odvaja od konteksta vjere i nade izabranoga naroda: poput svoga neposrednog 7

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

preteče Ivana Krstitelja Isus se prvotno obraća Izraelu (usp. Mt 15,24) da bi obavio “žetvu” u eshatološko vrijeme koje je s njim nastupilo. Poput Ivanova i Isusovo je propovijedanje istodobno milosni poziv i znak protivljenja i suda za cijeli Božji narod. Stoga, od prvoga trenutka svoga spasenjskog djelovanja Isus iz Nazareta nastoji okupiti narod Božji. Premda je njegovo propovijedanje uvijek poziv na osobno obraćenje, on zapravo stalno teži osnivanju Božjega naroda koji je došao okupiti, očistiti i spasiti. Zbog toga je jednostrana i neutemeljena individualistička interpretacija Kristova navještaja Kraljevstva liberalne teologije. Nju je 1900. godine veliki liberalni teolog Adolf von Harnack u svojim predavanjima Bit kršćanstva ovako sažeo: “Božje kraljevstvo dolazi ukoliko dolazi u pojedinim ljudima, nalazi pristup u njihovoj duši i oni ga prihvaćaju. Božje je kraljevstvo Božje gospodstvo, dakako, ali to je gospodstvo presvetoga Boga u pojedinim srcima” (Treće predavanje, 100sl.). Zapravo, ovaj individualizam liberalne teologije tipično je moderno naglašavanje: u perspektivi biblijske tradicije i u obzoru židovstva u koji se smješta Isusovo djelo, makar sa svom svojom novinom, postaje jasno kako cjelokupno poslanje utjelovljenoga Sina ima zajedničarsku svrhu. On je došao upravo radi toga da okupi raspršeno čovječanstvo, došao je da sabere, da ujedini Božji narod. Očit znak Nazarećaninove namjere da okupi zajednicu saveza kako bi u njoj pokazao ispunjenje obećanja danih ocima, a koja uvijek govore o sazivu, o ujedinjenju, o jedinstvu, jest ustanova dvanaestorice. O ustanovljenju dvanaestorice čuli smo Evanđelje. Još ću jednom iz njega pročitati središnji dio: “Uzađe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I 8

UVOD

ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Ustanovi dakle dvanaestoricu...” (Mk 3,13–16; usp. Mt 10,1–4; Lk 6,12–16). Na mjestu objave, na “gori”, Isus inicijativom koja izražava potpunu svijest i odlučnost ustanovljuje dvanaestoricu da s njime budu svjedoci i navjestitelji dolaska Božjega kraljevstva. Nema sumnje u povijesnost ovoga poziva ne samo zato što je drevan i višestruko potvrđen, nego i zbog jednostavna razloga što se tu pojavljuje i ime Jude, apostola izdajnika, unatoč teškoćama koje je njegova nazočnost mogla izazvati za zajednicu u nastajanju. Broj dvanaest, koji jasno podsjeća na dvanaest Izraelovih plemena, već očituje značenje proročko-simboličkoga djela uključeno u novu inicijativu da se ponovno osnuje sveti narod. Budući da već odavno nije postojao sustav dvanaest plemena, nada Izraela očekivala je njegovu obnovu kao znak dolaska eshatološkoga vremena (prisjetimo se zaključka Ezekijelove knjige: 37,15–19; 39,23–29; 40– 48). Izabravši dvanaestoricu, uvevši ih u zajedništvo života sa sobom i učinivši ih dionicima svoga poslanja da riječju i djelima naviještaju Kraljevstvo (usp. Mk 6,7–13; Mt 10,5–8; Lk 9,1–6; 6,13), Isus želi reći kako je prispjelo konačno vrijeme u kojemu se ponovno ustanovljuje Božji narod, narod dvanaest plemena koji sada postaje sveopći narod, njegova Crkva. Samim svojim postojanjem dvanaestorica – pozvani iz različitih krajeva i staleža – postaju poziv čitavu Izraelu da se obrati i prihvati okupljanje u novi savez, potpuno i savršeno ispunjenje onoga starog. To što im je na Večeri prije svoje muke povjerio zadaću da slave spomen na njega pokazuje kako je Isus htio cijeloj zajednici u osobama njezinih glavara prenijeti 9

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

zadaću da u povijesti bude znak i sredstvo eshatološkoga okupljanja koje je s njime započelo. Možemo reći da je upravo Posljednja večera u određenomu smislu čin ustanovljenja Crkve jer on daje sebe i tako stvara novu zajednicu, zajednicu združenu u zajedništvu s njime. U tomu se svjetlu shvaća kako im Uskrsnuli – izlijevanjem Duha – predaje vlast otpuštanja grijeha (usp. Iv 20,23). Tako su dvanaestorica apostola najjasniji znak Isusove volje s obzirom na postojanje i poslanje njegove Crkve, jamstvo kako između Krista i Crkve nema nikakva protivljenja: nerazdvojni su unatoč grijesima ljudi koji tvore Crkvu. Stoga je posve nepomirljiv s Kristovom namjerom slogan koji je pred nekoliko godina bio u modi: “Isus da, Crkva ne.” Taj izabrani individualistički Isus jest Isus iz mašte. Ne možemo imati Isusa bez stvarnosti koju je on stvorio i u kojoj se priopćuje. Između utjelovljenoga Božjeg Sina i njegove Crkve postoji dubok, nerazdvojan i otajstven kontinuitet snagom kojega je Krist i danas nazočan u svome narodu. On nam je uvijek suvremen, uvijek je suvremen u Crkvi izgrađenoj na temelju apostola, živ je u apostolskomu nasljedstvu. Ta njegova prisutnost u zajednici u kojoj se sam on uvijek nama daje razlog je našoj radosti. Da, Krist je s nama, Božje kraljevstvo dolazi. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 15. ožujka 2006.)

APOSTOLI, KRISTOVI SVJEDOCI I POSLANICI

Poslanica Efežanima Crkvu nam predstavlja kao zdanje sagrađeno “na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus” (2,20). U Otkrivenju je uloga apostola, posebno dvanaestorice, pojašnjena u eshatološkoj perspektivi nebeskoga Jeruzalema, prikazana kao grad čije se zidine oslanjaju na “dvanaest temelja, na kojima su dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih” (21,14). Evanđelja se slažu kako, nakon krštenja koje je od Krstitelja primio u vodama Jordana, poziv apostola označuje prve korake Isusova poslanja. Po Markovu (1,16–20) i Matejevu (4,18–22) pripovijedanju poprište gdje se događa poziv prvih apostola jest Galilejsko jezero. Isus je tek nešto prije započeo propovijedati kraljevstvo Božje kada se njegov pogled zaustavio na braći: Šimunu i Andriji te Jakovu i Ivanu. Oni su ribari zauzeti svojim svagdanjim radom. Bacaju mreže, potom ih suše i krpaju. No čeka ih drugo ribarenje. Isus ih odlučno poziva, a oni ga spremno slijede: bit će “ribari ljudi” (usp. Mk 1,17; Mt 4,19). Premda slijedi istu predaju, Lukino je pripovijedanje razrađenije (5,1–11). Ono pokazuje hod vjere prvih učenika, pojašnjavajući kako im poziv da ga slijede stiže nakon što su slušali prvo Isusovo propovijedanje i doživjeli prve čudesne znakove koje je učinio. Posebno je čudesni ulov ribe neposredan kontekst i simbol njima po11

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

vjerena poslanja da budu ribari ljudi. Sudbina tih “pozvanih” od sada pa nadalje bit će najuže vezana uz Isusovu. Apostol je poslanik, ali još prije on je “stručnjak”, dobar poznavatelj Isusa. Upravo taj vid ističe evanđelist Ivan kod prvoga Isusova susreta s budućim apostolima. Ovdje je scenarij drukčiji. Susret se odvija na obalama Jordana. Nazočnost budućih učenika koji su kao i Isus došli iz Galileje da bi iskusili krštenje koje je dijelio Ivan osvjetljava njihov duhovni svijet. Bijahu osobe koje su iščekivale Božje kraljevstvo, željne upoznati Mesiju čiji se vrlo skori dolazak naviještao. Dovoljno im je to što Ivan Krstitelj upirući prstom Isusa označava kao Božjega Jaganjca (usp. Iv 1,36) da se u njima rodi želja za osobnim susretom s Učiteljem. Riječi izmijenjene u dijalogu Isusa s prvom dvojicom budućih apostola vrlo su izražajne. Na pitanje: “Što tražite?”, oni odgovaraju protupitanjem: “Rabi (što znači Učitelju), gdje stanuješ?” Isusov je odgovor poziv: “Dođite i vidjet ćete” (usp. Iv 1,38–39). Dođite da biste mogli vidjeti. Tako avantura apostola počinje kao susret osoba koje se uzajamno otvaraju. Za učenike započinje izravno upoznavanje Učitelja. Vide gdje stanuje i počinju ga upoznavati. Naime, oni ne će biti navjestitelji neke ideje, nego svjedoci osobe. Prije nego što budu poslani naviještati evanđelje, morat će “biti” s Isusom (usp. Mk 3,14), uspostavljajući s njime osobni odnos. Na osnovi toga evangelizacija ne će biti drugo nego naviještanje onoga što se doživjelo i poziv da se stupi u otajstvo zajedništva s Kristom (usp. 1 Iv 1,3). Kome će apostoli biti poslani? U Evanđelju kao da Isus svoje poslanje ograničava samo na Izrael: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 12

APOSTOLI, KRISTOVI SVJEDOCI I POSLANICI

15,24). Kao da se na sličan način opisuje i poslanje povjereno dvanaestorici: “Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: ‘K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!’” (Mt 10,5–6). Određena moderna kritika racionalističkoga nadahnuća u tim je izrazima vidjela pomanjkanje Nazarećaninove univerzalističke svijesti. Njih zapravo valja shvatiti u svjetlu njegova posebna odnosa s Izraelom, zajednicom saveza, u kontinuitetu povijesti spasenja. Prema mesijanskomu očekivanju božanska obećanja Izraelu izravno će se ispuniti kada sam Bog po svojemu Izabraniku sabere svoj narod kao što to sa svojim stadom čini pastir: “Ja ću izbaviti ovce svoje da više ne budu plijenom i sudit ću između ovce i ovce. Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svoga Davida: on će ih sam napasati i bit će im pastir, a ja, Gospodin, bit ću njihov Bog, i moj sluga David bit će im knez” (Ez 34,22– 24). Isus je eshatološki pastir koji sabire izgubljene ovce doma Izraelova i ide ih tražiti jer ih poznaje i ljubi (usp. Lk 15,4–7; Mt 18,12–14; usp. i lik dobroga pastira u Iv 10,11sl.). Po ovomu “sabiranju” kraljevstvo se Božje naviješta svim narodima: “Tako ću se proslaviti među narodima, i svi će narodi vidjeti sud koji ću izvršiti i ruku što ću je na vas položiti” (Ez 39,21). Isus slijedi upravo tu proročku nit. Prvi je korak “sabiranje” izraelskoga naroda da tako svi narodi, pozvani da se okupe u zajedništvu s Gospodinom, mognu vidjeti i uzvjerovati. Tako dvanaestorica, uključena da sudjeluju u istomu Isusovu poslanju, surađuju s Pastirom posljednjih vremena, i oni idući ponajprije izgubljenim ovcama doma Izraelova, tj. obraćajući se narodu obećanja čije je sabiranje znak spasenja svim 13

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

narodima, početak univerzalizacije Saveza. Daleko od toga da bi proturječilo univerzalističkomu otvaranju Nazarećaninova mesijanskoga djelovanja, početno ograničavanje njegova poslanja i poslanja dvanaestorice na Izraela tako mu postaje djelotvorniji proročki znak. Nakon Kristove muke i uskrsnuća taj će znak postati jasniji: univerzalno obilježje apostolskoga poslanja postat će izričito. Krist će apostole poslati “po svem svijetu” (Mk 16,15), “svim narodima” (Mt 28,19; Lk 24,47) “sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). To se poslanje nastavlja. Trajno vrijedi Gospodnja zapovijed da se sabire narode u jedinstvo njegove ljubavi. To je naša nada, a to nam je i zapovijed: pridonositi toj univerzalnosti, tomu istinskom jedinstvu u bogatstvu kultura, u zajedništvu s našim istinskim Gospodinom Isusom Kristom. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 22. ožujka 2006.)

DAR ZAJEDNIŠTVA

Po apostolskomu služenju Crkva, zajednica koju je došavši u tijelu Božji Sin okupio, živjet će tijekom vremena izgrađujući i hraneći zajedništvo u Kristu i u Duhu, zajedništvo na koje su svi pozvani i u kome mogu iskusiti spasenje darovano od Oca. Dvanaestorica su se – kako koncem 1. stoljeća veli treći Petrov nasljednik, papa Klement – brinuli da uspostave svoje nasljednike (usp. 1 Clem 42,4) kako bi se njima povjereno poslanje nastavilo i nakon njihove smrti. Tijekom stoljeća Crkva, organski ustrojena pod vodstvom legitimnih pastira, tako je nastavila živjeti u svijetu kao otajstvo zajedništva u kojemu se u nekoj mjeri odražava samo trojstveno zajedništvo, otajstvo samoga Boga. Već apostol Pavao ukazuje na to uzvišeno trojstveno vrelo kada svojim kršćanima želi: “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2 Kor 13,13). Te riječi, vjerojatno odjek bogoštovlja Crkve koja se rađala, pokazuju kako se nezasluženi dar Očeve ljubavi u Isusu Kristu ostvaruje i izražava u zajedništvu nastalu po Duhu Svetomu. To tumačenje, zasnovano na usporednoj vezi koju tekst stvara među trima genitivima (“milost Gospodina Isusa Krista... ljubav Boga... i zajedništvo Duha Svetoga”), “zajedništvo” predstavlja kao poseban dar Duha, plod ljubavi koju Bog Otac daruje i milosti koju daje Gospodin Isus. 15

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

Uostalom, neposredni kontekst, obilježen inzistiranjem na bratskomu zajedništvu, upućuje da se pod pojmom koinonía – u zajedništvu Duha Svetoga – ne gleda samo “dioništvo” u božanskomu životu kao pojedinačno, svatko za sebe, nego i logično “zajedništvo” među vjernicima koje stvara sam Duh, njegov tvorac i glavni pokretač (usp. Fil 2,1). Moglo bi se ustvrditi da su spomenuti milost, ljubav i zajedništvo, a koji se vezuju uz Krista, Oca i Duha, različiti vidovi jedinstvena božanskoga djelovanja za naše spasenje, djelovanja koje od Crkve stvara – kako u 3. stoljeću reče sveti Ciprijan – “puk okupljen polazeći od jedinstva Oca, Sina i Duha Svetoga” (De Orat. Dom. 23: PL 4, 553, cit. u Lumen gentium, 4). Misao o zajedništvu kao udioništvu u trojstvenomu životu osobito je snažno osvijetljena u Ivanovu Evanđelju, gdje je zajedništvo ljubavi koja Sina povezuje s Ocem i s ljudima istodobno uzor i vrelo bratskoga zajedništva koje mora združivati učenike međusobno: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12; usp. 13,34). “Da budu jedno kao što smo mi jedno” (Iv 17,21.22). Dakle, zajedništvo ljudi s trojstvenim Bogom i zajedništvo ljudi međusobno. U vremenu zemaljskoga proputovanja po zajedništvu sa Sinom učenik već može biti dionik njegova i Očeva božanskoga života: “Naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” (1 Iv 1,3). Taj život u zajedništvu s Bogom i nas međusobno jest svrha evanđeoskoga navještaja, svrha obraćenja na kršćanstvo: “Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama” (1 Iv 1,3). Dakle, ovo dvostruko zajedništvo s Bogom i nas međusobno neodvojivo je. Gdje se narušava zajedništvo s Bogom, 16

DAR ZAJEDNIŠTVA

tj. zajedništvo s Ocem, sa Sinom i s Duhom Svetim, narušava se i korijen i izvor zajedništva među nama. Isto tako gdje se ne živi zajedništvo među nama, ni zajedništvo s trojstvenim Bogom, kao što smo čuli, nije živo ni pravo. Učinimo sada još jedan korak. Zajedništvo – plod Duha Svetoga – hrani se euharistijskim kruhom (usp. 1 Kor 10,16–17) i izražava se u bratskim odnosima, u nekoj vrsti anticipacije budućega svijeta. U euharistiji Isus nas hrani, sjedinjuje nas sa sobom, s Ocem i Duhom Svetim te nas međusobno i ta mreža zajedništva koja obuhvaća svijet anticipacija je budućega svijeta u ovomu našem vremenu. Upravo tako, budući da je anticipacija budućega svijeta, zajedništvo je dar i s veoma stvarnim posljedicama, izvodi nas iz naše samoće, iz zatvorenosti u same sebe i čini nas dionicima ljubavi koja nas sjedinjuje s Bogom i nas međusobno. Lako je shvatiti koliko je ovaj dar velik ako samo pomislimo na razmrvljenost i sukobe koji opterećuju odnose među pojedincima, skupinama, pa i čitavim narodima. Ako nema dara zajedništva u Duhu Svetomu, razmrvljenost čovječanstva neizbježna je. “Zajedništvo” je uistinu radosna vijest, lijek koji nam je Gospodin darovao protiv osamljenosti koja danas prijeti svima, dragocjen dar koji nam daje da se osjećamo prihvaćenima i ljubljenima u Bogu, u jedinstvu njegova naroda okupljena u ime Trojstva; ono je svjetlo po kojemu Crkva blista kao znak podignut među narodima: “Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima” (1 Iv 1,6sl.). Tako se Crkva, unatoč svim ljudskim slabostima koje su svojstvene njezi17

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

noj povijesnoj fizionomiji, otkriva kao divna kreacija ljubavi stvorena da sve do konca vremena Krista učini bliskim svakomu muškarcu i svakoj ženi koji ga uistinu žele susresti. U Crkvi Gospodin je uvijek nama suvremen. Pismo nije stvar prošlosti. Gospodin ne govori u prošlosti, nego govori u sadašnjosti, govori danas s nama, daje nam svjetlo, pokazuje nam put života, daje nam zajedništvo i tako nas pripravlja i otvara za mir. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 29. ožujka 2006.)

SLUŽENJE ZAJEDNIŠTVU

U novomu nizu kateheza, započetu pred nekoliko tjedana, želimo razmatrati o početcima Crkve kako bismo razumjeli izvorni Isusov nacrt i tako shvatili bit Crkve, koja je stalna u promjenjivosti vremena. Na taj način želimo razumjeti i razlog svoga postojanja u Crkvi te kako se moramo zauzimati da ga živimo na početku novoga kršćanskog tisućljeća. Razmišljajući o Crkvi u nastajanju, u njoj možemo razabrati dva vida: prvi snažno ističe sveti Irenej Lionski, mučenik i veliki teolog s konca 2. stoljeća, prvi koji nam je na neki način dao sustavnu teologiju. Sveti Irenej piše: “Gdje je Crkva, tamo je i Duh Božji; i gdje je Duh Božji, tamo je i Crkva i svaka milost; jer Duh je istina” (Adversus haereses, III, 24, 1: PG 7, 966). Dakle, između Duha Svetoga i Crkve postoji unutarnja veza. Duh Sveti Crkvu izgrađuje i daruje joj istinu, u srca vjernika izlijeva ljubav – kako veli sveti Pavao (usp. Rim 5,5). No postoji i drugi vid. Ta unutarnja veza s Duhom ne poništava našu ljudskost sa svom njezinom slabosti pa tako zajednica učenika od samih početaka ne zna samo za radost Duha Svetoga, milost istine i ljubav, nego i kušnju koju predstavljaju poglavito sukobi glede istinâ vjere s posljedičnim razdiranjem zajedništva. Kao što zajedništvo ljubavi postoji od samoga početka i postojat će sve do konca (usp. 1 Iv 1,1sl.), tako nažalost od početka postoji i podjela. Ne trebamo se čuditi što ona postoji i danas: “Od nas iziđoše,” veli Prva Ivanova 19

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

poslanica, “ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali moralo se pokazati da svi nisu od nas” (2,19). Dakle, u povijesnim zbivanjima, pa i u slabostima Crkve, uvijek postoji opasnost da se izgubi vjera, a tako i da se izgube ljubav i bratstvo. Prema tome jasna je zadaća onoga tko vjeruje u Crkvu ljubavi i tko u njoj želi živjeti da tu opasnost uvidi te prihvati da više nije moguće zajedništvo s onim tko se udaljio od spasenjskoga nauka (usp. 2 Iv 9–11). Da je mlada Crkva bila dobro svjesna ovih mogućih napetosti u iskustvu zajedništva, zorno pokazuje Prva Ivanova poslanica: u Novomu zavjetu nema snažnijega glasa koji je ukazivao na zbilju i obvezu bratske ljubavi među kršćanima; no taj se isti glas drastičnom ozbiljnošću obraća protivnicima koji bijahu članovi zajednice, a sada to više nisu. Crkva ljubavi je i Crkva istine, shvaćena ponajprije kao vjernost evanđelju koje je Gospodin Isus povjerio svojima. Kršćansko se bratstvo rađa iz činjenice da nas je Duh istine učinio djecom istoga Oca: “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji” (Rim 8,14). Ali da bi živjela u jedinstvu i miru obitelji Božje djece, treba netko tko će je čuvati u istini i voditi mudrim i pouzdanim rasuđivanjem: to je ono što se naziva vršenjem apostolske službe. I tu dolazimo do važne točke. Crkva je sva od Duha, ali ima ustrojstvo, apostolsko nasljeđivanje, na kojemu je odgovornost da jamči ostanak Crkve u istini darovanoj od Krista, od koje dolazi i sposobnost za ljubav. Prvi sažetak Djela apostolskih veoma zorno izražava slaganje ovih vrijednosti u životu mlade Crkve: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu (koinonía), lomljenju kruha i molitvama” (Dj 2,42). Zajedništvo se rađa iz vjere pobuđene apostolskim pro20

SLUŽENJE ZAJEDNIŠTVU

povijedanjem, hrani se lomljenjem kruha i molitvom, a izražava se bratskom ljubavlju i služenjem. Pred nama je opis zajedništva mlade Crkve u bogatstvu njezinih unutarnjih dinamizama i njezinih vidljivih izričaja: dar zajedništva osobito je čuvalo i promicalo apostolsko služenje, koje je također dar čitavoj zajednici. Apostoli i njihovi nasljednici su, dakle, čuvari i pouzdani svjedoci pologa istine predana Crkvi, kao što su i služitelji ljubavi: dva vida koji idu zajedno. Oni uvijek moraju misliti na nerazdvojivost ove dvostruke službe koja je zapravo jedna te ista: istina i ljubav koje je objavio i darovao Gospodin Isus. U tomu je smislu njihova prvenstvena služba ljubavi: ljubav koju moraju živjeti i promicati neodvojiva je od istine koju čuvaju i prenose. Istina i ljubav dva su lica istoga Božjeg dara koji se zahvaljujući apostolskome služenju čuva u Crkvi te se proteže sve do naših dana! Također po služenju apostola i njihovih nasljednika ljubav Boga Trojstva dopire do nas kako bi nam priopćila istinu koja nas oslobađa (usp. Iv 8,32)! Sve to što vidimo u mladoj Crkvi nuka nas da molimo za apostolske nasljednike, za sve biskupe i za Petrove nasljednike, da doista zajedno budu čuvari istine i ljubavi; da u tomu smislu stvarno budu Kristovi apostoli kako se njegovo svjetlo, svjetlo istine i ljubavi u Crkvi i u svijetu, nikada ne bi ugasilo. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 5. travnja 2006.)

ZAJEDNIŠTVO U VREMENU: PREDAJA

U novomu, nedavno započetu nizu kateheza nastojimo razabrati izvorni nacrt Crkve koju je Gospodin htio kako bismo na taj način bolje shvatili i svoj položaj, naš kršćanski život u veliku zajedništvu Crkve. Do sada smo shvatili da je crkveno zajedništvo plod djelovanja Duha Svetoga, da ga on podupire, a čuva ga i promiče apostolsko služenje. Ovo zajedništvo koje nazivamo Crkva ne proteže se samo na sve vjernike u određenomu povijesnom trenutku, nego obuhvaća i sva vremena i sve naraštaje. Imamo dakle dvostruku univerzalnost: sinkronijsku – ujedinjeni smo s vjernicima u svim krajevima svijeta – i tzv. dijakronijsku univerzalnost, tj. sva vremena pripadaju nama pa tako vjernici prošlosti i budućnosti s nama tvore jedinstvenu veliku zajednicu. Duh se pojavljuje kao jamac djelotvorne prisutnosti otajstva u povijesti, on koji osigurava njegovo ostvarivanje tijekom stoljeća. Zahvaljujući Branitelju iskustvo Uskrsnuloga, koje je na početku Crkve doživjela apostolska zajednica, uvijek će moći doživljavati budući naraštaji ukoliko se ono prenosi i aktualizira u vjeri, u bogoštovlju i u zajednici Božjega naroda koji vremenom putuje. Tako i mi sada u uskrsnomu vremenu susret s Uskrsnulim doživljavamo ne samo kao stvar prošlosti, nego u sadašnjemu zajedništvu vjere, bogoslužja i života Crkve. U tomu se prenošenju dobara spasenja, koje snagom Duha od kršćanske zajednice tvori trajnu ak23

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

tualizaciju izvornoga zajedništva, sastoji apostolska predaja Crkve. Tako se zove jer je nastala iz svjedočenja apostola i zajednice učenika iz vremena početaka, a pod vodstvom Duha Svetoga predana je u spisima Novoga zavjeta i u sakramentalnomu životu, u životu vjere pa se prema njoj – ovoj predaji koja je sva uvijek aktualno ozbiljenje Isusova dara – Crkva trajno odnosi kao prema svome temelju i svojoj normi po neprekinutu nasljeđivanju apostolske službe. Za svoga zemaljskog života Isus je svoje poslanje ograničavao na dom Izraelov, ali već je dao naslutiti kako je dar namijenjen ne samo izraelskomu narodu, nego čitavu svijetu i svim vremenima. Potom, Uskrsnuli apostolima izričito povjerava (usp. Lk 6,13) zadaću da učenicima učine sve narode jamčeći im svoju nazočnost i svoju pomoć sve do svršetka vremena (usp. Mt 28,19sl.). Univerzalnost spasenja stoga traži da se spomen Uskrsa bez prekida slavi tijekom povijesti sve do Kristova slavnoga povratka (usp. 1 Kor 11,26). Tko će aktualizirati spasenjsku nazočnost Gospodina Isusa po služenju apostola – glavara eshatološkoga Izraela (usp. Mt 19,28) – i po cjelokupnomu životu naroda novoga saveza? Odgovor je jasan: Duh Sveti. Djela apostolska – kao nastavak zamisli Lukina Evanđelja – predočuju živo prožimanje Duha, Kristovih poslanika i zajednice koju su oni okupili. Zahvaljujući djelovanju Branitelja apostoli i njihovi nasljednici mogu u vremenu ostvarivati poslanje primljeno od Uskrsnuloga: “Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega...” (Lk 24,48sl.). “Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Ovo obećanje, na po24

ZAJEDNIŠTVO U VREMENU: PREDAJA

četku nevjerojatno, ostvarilo se već u apostolsko doba: “Mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju” (Dj 5,32). Dakle, sam Duh je taj koji po apostolskomu polaganju ruku i molitvi posvećuje i šalje nove poslanike evanđelja (tako primjerice u Dj 13,3sl. i 1 Tim 4,14). Zanimljivo je zapaziti da dok se u nekim ulomcima veli kako Pavao u Crkvama postavlja starješine (usp. Dj 14,23), drugdje se tvrdi da pastire stada postavlja Duh (usp. Dj 20,28). Djelovanje Duha i Pavlovo djelovanje tako su dubinski prožeti. U trenutcima svečanih odluka za život Crkve Duh je prisutan da je vodi. Ova nazočnost-vodstvo Duha Svetoga osobito se osjeća na Jeruzalemskomu saboru, u čijim zaključnim riječima odzvanja izjava: “Zaključismo Duh Sveti i mi...” (Dj 15,28); Crkva raste i hodi “u strahu Gospodnjem, ispunjena utjehom Svetoga Duha” (Dj 9,31). Ta trajna aktualizacija djelotvorne prisutnosti Gospodina Isusa u njegovu narodu, koja je djelo Duha Svetoga i koja se u Crkvi izražava po apostolskoj službi te bratskomu zajedništvu, jest ono što se u teološkomu smislu shvaća pod izrazom predaja: ona nije obično materijalno prenošenje onoga što je na početku bilo predano apostolima, nego je učinkovita prisutnost Gospodina Isusa, raspetoga i uskrsnuloga, koja u Duhu prati i vodi od njega okupljenu zajednicu. Predaja je zajedništvo vjernika oko legitimnih pastira tijekom povijesti, zajedništvo koje Duh Sveti hrani jamčeći povezanost između iskustva apostolske vjere, življena u prvotnoj zajednici učenika, i sadašnjega iskustva Krista u njegovoj Crkvi. Drugim riječima, predaja je organski nastavak Crkve, sveti hram Boga Oca, podignut na temelju apostolâ koji na oku25

APOSTOLI I PRVI KRISTOVI UČENICI

pu drži zaglavni kamen, Krist, životvornim djelovanjem Duha: “Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu” (Ef 2,19–22). Zahvaljujući predaji koju jamči služba apostola i njihovih nasljednika živa voda provrela iz Kristova boka i njegova spasonosna krv dosežu do žena i muškaraca svih vremena. Tako, predaja je trajna Spasiteljeva prisutnost, koji nam dolazi ususret da nas iscijeli i u Duhu posveti po služenju svoje Crkve na slavu Očevu. Zaključujući i sažimajući možemo, dakle, reći da predaja nije prenošenje stvari ni riječi, nekoga zbroja mrtvih stvari. Predaja je živa rijeka koja povezuje s početcima, živa rijeka u kojoj je ono što bijaše na početku uvijek prisutno. Velika rijeka koja vodi prema vratima vječnosti. Budući da je tako, u toj se živoj rijeci uvijek iznova ostvaruje Gospodnja riječ koju smo iz usta čitača čuli na početku: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta” (Mt 28,20). (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 26. travnja 2006.)

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Apostoli, Kristovi svjedoci i poslanici . . . . . . . . . . . 11 Dar zajedništva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Služenje zajedništvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Zajedništvo u vremenu: predaja . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Apostolska predaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Apostolsko nasljeđivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Petar, ribar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Petar, apostol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Petar: stijena na kojoj je Krist sazdao svoju Crkvu . . . 47 Andrija Protoklit – Prvopozvani . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Jakov Stariji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Jakov Mlađi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Ivan, Zebedejev sin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Ivan Teolog – Bogoslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Ivan, Vidjelac s Patmosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Matej . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Filip . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Toma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Bartolomej. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Šimun Kananaj i Juda Tadej . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 149

SADRŽAJ

Juda Iškariotski i Matija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Pavao iz Tarza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Pavao: središnje mjesto Isusa Krista . . . . . . . . . . . . 109 Pavao: Duh u našim srcima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Pavao: život u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Timotej i Tit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Stjepan Prvomučenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Barnaba, Silvan i Apolon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Akvila i Priscila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Žene u službi evanđelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

150

PREPORUČUJEMO

U ovoj su knjizi sabrane kateheze pape Benedikta XVI. o svetome Pavlu, u kojima se slijedi tijek apostolova života, uključujući i njegova misijska putovanja, njegov odnos s drugim apostolima, kao što su sv. Petar i sv. Jakov, te njegovo mučeništvo u Rimu. 137 str. Meki uvez. www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u veljači 2011.

Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) rođen je 1927. godine u Marktlu na Innu u njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Nakon studija i svećeničkoga ređenja predavao je teologiju na sveučilištima u Münchenu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu. Tijekom II. vatikanskog sabora bio je teološki savjetnik kardinala Fringsa. Nakon iznimno aktivnog i zapaženog teološkog djelovanja, 1977. godine imenovan je za münchenskog nadbiskupa, i tu službu je obnašao do 1981. kada ga je Ivan Pavao II. imenovao pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, najvažnije vatikanske ustanove. Na toj dužnosti ostao je sve do smrti Ivana Pavla II., 2. travnja 2005. Nekoliko tjedana poslije, na konklavama 19. travnja 2005. izabran je za 265. nasljednika sv. Petra. Nakladna kuća Verbum je do sada objavila više od dvadeset njegovih djela, među kojima i ključno djelo Isus iz Nazareta.

ISBN 978-953-235-235-1

VERBUM 75 kn