Kristina, Lavrnsova kći 1 TU by VERBUM d.o.o.

knjiga i. jørundgaard

Diobom ostavštine Ivara Gjeslinga mlađeg iz Sundbua godine 1306. pripali su njegovi posjedi u Silu njegovoj kćeri Ragnfrid i njezinu mužu Lavransu Bjørgulfssønu. Oni su prije živjeli na Lavransovu imanju Skog u Follu, nedaleko od Osla, ali su se u međuvremenu preselili gore u Jørundgaard, u Gudbrandsovu dolinu.

Lavrans je pripadao porodici koju su ovdje zvali Lagmandssøn. Oni su prešli iz Švedske s onim Laurentiusom Lagmandom iz istočnoga Gotlanda koji je iz samostana Vreta odveo djevicu Bengtu, Bjelbojarlensovu sestru, i pobjegao s njom u Norvešku. Gospodin Laurentius služio je kralja Haakona Staroga koji ga je vrlo cijenio i dao mu imanje Skog. Ali kad je proživio osam godina u ovoj zemlji, umre Laurentius, a udovica, kći Folkungova, koju su u Norveškoj nazivali kraljevom kćeri, vrati se kući i pomiri sa svojom rodbinom. Kasnije se bogato preudala u jedan drugi kraj. Gospodin Laurentius nije s njom imao djece i tako je imanje Skog baštinio njegov brat Ketil. On je bio djed Lavransa Bjørgulfssøna.

Lavrans se oženio u mladim danima; bilo mu je tek dvadeset i osam godina kad je došao u Sil; bio je tri godine mlađi od svoje žene. Kao mladić služio je u kraljevoj tjelesnoj straži i bio je dobro odgojen. Nakon vjenčanja živio je mirno na svojem dobru jer je Ragnfrid bila malo čudna i potištena i nije se dobro osjećala među ljudima na jugu. Nakon nesreće, koja joj je otela tri mala sina iz kolijevke, sve je više izbjegavala ljude. Mnogo je toga navelo Lavransa u Jørundgaard, u blizinu Ragnfridine rodbine i znanaca. Kada su tamo stigli, bilo im je na životu još samo jedno dijete, djevojčica koja se zvala Kristina. Kad su se smjestili u Jørundgaard, živjeli su isto tako mirno kao i prije, najradije sami za se. Činilo se da Ragnfrid ne mari previše za svoju rodbinu jer je nije viđala češće no što je to tražila pristojnost. Možda je uzrok bio i u tome što su Lavrans i

Ragnfrid bili vrlo pobožni i bogobojazni ljudi koji su marljivo pohađali crkvu, rado primali Božje službenike i one koji su obilazili krajem po crkvenim poslovima ili hodočasnike koji su prolazili dolinom putujući u Nidaros. I svom su župniku – bio im je prvi susjed i živio je u Romundgaardu – iskazivali najveće štovanje, dok su drugi ljudi u dolini mislili da je dovoljno davati crkvi desetinu, darove i novac pa ne treba baš tako strogo postiti i moliti ili bez potrebe pozivati u kuću svećenika i redovnika.

Ljudi iz Jørundgaarda bili su inače vrlo ugledni i omiljeli, pogotovo Lavrans, jer je bio jak i odvažan muž, ali i miroljubiv, tih, pravedan i potpuno sređen čovjek. Bio je osobito dobar zemljoradnik, velik lovac, strastven u lovu na vukove, medvjede i svu grabežljivu zvjerad. U kratko vrijeme stekao je puno zemlje, ali je bio dobar svojim zakupnicima i rado im je pomagao.

Ragnfrid su ljudi toliko rijetko viđali da su ubrzo i prestali govoriti o njoj. Kad se vratila ovamo u dolinu, isprva su joj se mnogi čudili jer su je zapamtili još iz onoga doba kad je živjela kod kuće u Sundbuu. Nikada nije bila lijepa, ali je onda bila naoko vesela i zadovoljna. Sada je tako izgledala da se moglo lako povjerovati da je od muža starija barem deset godina, a ne samo tri. Ljudima se činilo da je njezina žalost za djecom upravo nerazumna jer joj je u svemu bilo bolje nego većini žena. Živjela je u blagostanju i ugledu, koliko su ljudi znali, i dobro se slagala s mužem. Lavrans nije nikada išao za drugim ženama, savjetovao se s njom u svemu, bio trijezan ili pijan, nikada joj nije rekao oštrije riječi. A nije bila ni tako stara da ne bi mogla imati još djece, bude li to Božja volja.

Nije bilo baš lako naći mlade ljude za službu u Jørundgaardu jer je domaćica bila teške ćudi, osim toga, na posne se dane strogo postilo. Inače su ljudi dobro živjeli na imanju i rijetko bi kad pale oštre riječi ili kazne, a Lavrans i Ragnfrid su prednjačili u svakom poslu. Muž je bio veseo pa bi znao zaplesati i zapjevati

s drugima kad bi se mladež okupila pred crkvom na večernje sijelo. Uglavnom su stariji ljudi tražili službu u Jørundgaardu. Rado su tamo služili i ostali bi dugo u službi.

Kad je Kristini bilo sedam godina, dogodilo se da je pratila oca na planinske pašnjake.

Svanulo je lijepo jutro krasnoga ljeta. Kristina je bila u tavanskoj sobi u kojoj su spavali preko ljeta. Gledala je kako sunce sja i slušala razgovor oca i muškaraca iz dvorišta. Tako se radovala da nije mogla mirno stajati dok ju je majka odijevala, nego je poskakivala između svakoga komada odjeće koju su navukli na nju. Nikada još nije bila u planini. Samo je ponekad prelazila klancem Vaage kad je išla u Sundbu pohoditi rodbinu svoje majke ili kad bi odlazila s majkom i služinčadi do najbližih šuma na branje kupina. Od njih je Ragnfrid kuhala pivo ili pekmez pa bi ga za vrijeme duga posta mazali na kruh mjesto maslaca.

Majka počešlja Kristininu dugu plavu kosu i poveza je pod staru modru kapicu, poljubi je u lice, a Kristina odskakuta svome ocu. Lavrans je već bio u sedlu. Podiže je na konja i smjesti iza sebe gdje je bio savio svoj ogrtač poput jastuka. Kristina je sjela postrance i uhvatila se ocu za pojas. Doviknuše zbogom majci koja je dotrčala iz potkrovlja noseći Kristinin ogrtač s kukuljicom. Dade ga Lavransu zamolivši ga da dobro pazi na dijete.

Sunce je sjalo, ali je noću padala jaka kiša tako da su potoci nabujali i žuborili niz padine, rastrgane magle širile su se niz planinske litice, a nad njima su na plavu nebu lebdjeli bijeli oblaci, vjesnici lijepa vremena. Lavrans i njegovi ljudi razgovarali su kako će dan otopliti čim budu malo poodmakli. Lavrans je poveo četiri momka, dobro naoružana, jer su u to vrijeme lutali šumom svakojaki sumnjivi ljudi. No njih je bilo toliko da se na ovako kratku putu nisu trebali bojati nezgodna susreta.

Kristina je voljela sve očeve ljude, od kojih su trojica bili nešto stariji, dok je četvrti, Arne Gyrdssøn iz Finnsbrekkena, bio još dječak i ujedno njezin najbolji prijatelj. Sad je jahao neposredno iza Lavransa i Kristine jer joj je morao tumačiti sve što bi putem vidjeli.

Jahali su između kuća imanja Romund i pozdravili župnika Eirika koji se nalazio pred kućom i korio kćer – ona je bila domaćica u očevoj kući – zbog nekoga tek obojena prediva koje je jučer ostavila napolju pa ga je kiša noćas namočila.

Na brežuljku iza župnoga dvora nalazila se nevelika crkva, skladno građena, lijepa, dobro očuvana i tek nedavno premazana katranom. Prolazeći pokraj križa pred crkvenom ogradom, Lavrans i njegovi ljudi se nakloniše skinuvši kape. Tada se otac okrenu u sedlu i zajedno s Kristinom mahnu rukom majci koju su još mogli vidjeti kako stoji pred kućnom ogradom. Ona im uzvrati mašući krajem rupca.

Tu, na brežuljku kod crkve i na groblju, Kristina se igrala gotovo svaki dan, ali danas, kad se s ocem trebalo zaputiti tako daleko, i dom i čitav kraj činili su joj se nekako novi i neobični. Zbijene kuće Jørundgaarda postale su nekako manje i sivlje ležeći dolje u ravnici i dvorištu. Rijeka se vijugala i ljeskala, a dolina se pružala u širokim zelenim plohama i močvarama uz rub padina, duž kojih su se širila dvorišta s kućama, njivama i livadama sve do sivih i strmih litica. Kristina je znala da duboko dolje, gdje su se planine sastajale i presijecale dolinu, leži Loptsgaard.

Tu su živjeli Sigurd i Jon, dva starca s bijelim bradama. Oni su se obično igrali i šalili s njom kada bi dolazili u Jørundgaard. Voljela je Jona jer je znao izrađivati iz drveta prekrasne životinje. Jednom joj je darovao zlatan prsten, a kad je posljednji put bio kod njih, na bijelu nedjelju, donio joj je viteza koji je bio tako lijepo izrađen i tako lijepo obojen te se Kristini činilo da još nikada nije dobila tako lijep dar. Stavljala ga je svake noći sebi u postelju, ali kad bi se ujutro probudila, vitez je stajao na ste-

penici postelje u kojoj je spavala s roditeljima. Otac je govorio da vitez sam skače iz postelje na prvi glas pijetla, ali je Kristina znala da ga je mati uzimala čim bi ona zaspala. Čula je kako je mati jednom rekla da je vitez tvrd i da bi žuljao ako bi po noći dospio pod čije tijelo.

Sigurda se Kristina bojala i nije voljela da je diže na koljeno jer je često govorio da će mu spavati u naručju kad odraste. Nadživio je dvije svoje žene i govorio da će nadživjeti i treću pa bi mu Kristina mogla postati četvrtom ženom. Kad se Kristina rasplakala zbog toga, Lavrans se nasmijao i rekao da ne vjeruje da će Margit tako brzo ispustiti dušu. A ako bi se baš i dogodilo kakvo zlo pa Sigurd došao u prosce, neka bude siguran da će biti odbijen.

Put je vodio u gustu šumu. Jahali su u samu planinu. Dolina je postajala tijesna i mračna, žuborenje potoka čulo se sve jače i oštrije, a kad su ugledali rječicu Laagen, vidješe da se zapjenila među strmim kamenim liticama. S obje strane doline tamnjele su se šume na obroncima. Bilo je mračno, tjeskobno i tijesno u tome klancu kojim je puhao hladan vjetar. Prešli su s konjem brvno na rječici Kost i uskoro spazili dalje u dolini most koji je vodio preko rijeke. Malo dalje od brvna nalazila se špilja u kojoj je živjela riječna vila. Arne je htio pripovijedati Kristini o njoj, ali Lavrans upozori oštro dječaka da ne smije govoriti o tome u šumi. Kad su došli do brvna, on skoči s konja i povede ga za uzde držeći dijete drugom rukom oko pasa.

Na drugoj strani rijeke vodio je uzak puteljak uz brdo tako da su momci sjahali i pošli pješice, a otac pomače Kristinu u sedlo da bi se mogla lakše držati. Tako je jahala sama na konju Guldsveinu.

Što su se više uspinjali, sve su se više dizale nad planinskim liticama sive i plave stijene prekrivene bijelim prugama snijega.

Sjeverno od klanca Kristina među drvećem opazi naselje, a Arne joj je tumačio, pokazujući prstom, kako se zovu kuće koje su mogli vidjeti. Visoko gore u planini došli su do neke male,

osamljene nastambe i zastali pred drvenom ogradom. Lavrans viknu, a glas mu je odjekivao planinama. Između malih obrađenih polja dotrčaše dva muškarca, sinovi iz te kuće. Bili su vrlo vješti u pripravljanju katrana i Lavrans se htio nagoditi s njima da mu priprave katran. Za njima je dolazila njihova mati noseći veliku zdjelu s mlijekom jer je dan već bio otoplio, čemu su se i nadali.

– Vidjela sam da vodiš kćer sa sobom – rekla je kada ih je pozdravila – i pomislila sam da je moram vidjeti. Moraš joj skinuti kapicu s glave jer se govori da ima vrlo lijepu kosu.

Lavrans joj ispuni molbu, a Kristinina kosa pade niz leđa do samoga sedla. Bila je gusta i zlatna poput zrela klasja. Žena, Isrid, uze kosu u ruke i reče:

– Sad vidim da nisu pretjerani glasovi koji kruže o ovoj djevojčici. Ona je kao ljiljan i kao da je dijete kakva viteza: ima blage oči i slična je tebi, a ne Gjeslingima. Dao ti Bog puno radosti s njom, Lavranse Bjørgulfssøne! A ti jašeš na Guldsveinu uspravno, kao da si dvorjanin! – šalila se držeći zdjelu s mlijekom dok je Kristina pila.

Djevojčica pocrveni od radosti jer je vrlo dobro znala da su joj oca držali nadaleko za najljepšega muškarca i da je među svojim ljudima bio poput kakva viteza, čak i ako je bio odjeven seljački, onako kako se odijevao danomice kod kuće. Nosio je prilično široku i kratku kabanicu od zelena sukna, otvorenu ispod vrata, tako da se mogla vidjeti košulja. Osim toga, svu je obuću imao od neobojene kože, a na glavi staromodan pusten šešir sa širokim obodom. Od nakita je nosio samo glatku srebrnu kopču na pojasu i malu iglu u košulji. Na vratu se vidio malen, zlatan lančić, koji je Lavrans uvijek nosio i na kome je visio zlatan križ s velikim kristalima. Križ se mogao otvarati. U njemu se nalazio komadić mrtvačke košulje i pramen kose svete Eline Švedske jer se držalo da Lavransovi pripadaju potomcima kćeri te svete žene. Međutim, kad bi Lavrans išao u šumu ili na posao, obično je taj križ stavljao na golo tijelo da ga ne izgubi.

Činilo se da je Lavrans u toj gruboj domaćoj odjeći puno plemenitijega roda nego mnogi vitezovi i dvorjani u svečanoj odori. Bio je lijepa uzrasta, visok, širokih pleća i vitak u struku. Imao je malu glavu, čvrsto smještenu na vratu, i lijepe, pomalo duguljaste crte lica, blago zaokružene obraze, oblu bradu i lijepo oblikovana usta. Lice mu je bilo svijetlo, sa svježim rumenilom, oči sive, a kosa gusta, glatka i sjajna poput svile.

Lavrans je sjahao i razgovarao s Isrid o njezinim poslovima, pitao je za Tordis, njezinu rođakinju, koja je toga ljeta radila na pašnjacima u planini. Tordis je baš u to vrijeme rodila dijete, a Isrid je samo čekala priliku da može sigurno proći kroz šumu i donijeti dječačića na krštenje. Lavrans joj ponudi da pođe s njima govoreći kako će on sljedeće večeri opet proći ovuda pa bi bilo zgodno i posve sigurno i za nju i za nekršteno dijete da krene u pratnji tolikih muškaraca.

Isrid mu zahvali:

– Pravo govoreći, očekivala sam ovako nešto. Mi siromašni ljudi ovdje na planinama znamo vrlo dobro da nam pomažeš, ako možeš, svaki put kad dođeš k nama. – Zatim otrča po zavežljaj i kabanicu.

Lavrans je volio društvo ovih malih ljudi koji su živjeli na krčevinama i na zakupljenoj zemlji uz samu granicu njihove župe. Među njima je uvijek bio veseo i raspoložen za šalu; s njima je razgovarao o životu šumskih životinja i sobova na planinskim visoravnima i o utvarama i sablastima koje se na tim mjestima pojavljuju. Pomagao im je savjetom i djelom pružajući im pomoć u poslu: nadgledao im je bolesnu stoku, ulazio u kovačnice i stolarije, čak je ulagao i svoju veliku tjelesnu snagu kad je trebalo razbiti najtvrđe stijene ili iščupati najdublje korijenje. Zbog toga su ovi ljudi uvijek radosno pozdravljali Lavransa Bjørgulfssøna i Guldsveina, njegova riđa krupna dorata, na kome je jahao. To je bila lijepa životinja, blistave dlake, bijele grive i repa i sjajnih očiju: jak i bijesan konj o kome se pripovijedalo po cijeloj okolini. Ali bio je blag

kao janje prema Lavransu koji je govorio da ga voli kao svoga mlađeg brata.

Lavransov prvi zadatak bio je pregledati svjetionike na Heimhaugenu. U teškim, nemirnim vremenima, prije sto i više godina, seljaci iz dolina podizali su na vrhuncima kamene mogile s vatrom na vrhu, slične onima za mornare duž obale. Ali se za ove svjetionike nad dolinama nije brinula zemaljska obrana. Uzdržavale su ih seljačke zadruge, a seljaci su stražarili naizmjence.

Kad su stigli do prvoga planinskog pašnjaka, pustio je Lavrans na pašu sve konje osim onoga koji je nosio tovar. Zatim su krenuli strmom stazom u planinu. Uskoro su došli među prilično razrijeđeno drveće. Velike smreke stajale su mrtve i bijele kao kosturi u močvarama i Kristina je vidjela kako se goli vrhunci vapnenih stijena dižu prema nebu. Zašli su u krš koji se protezao dugim lancima. Mjestimično su potoci presijecali put te ju je otac morao prenositi. Ovdje na visini puhao je jak i svjež vjetar, zemlja se crnjela od kupina po ledini, ali Lavrans reče da se ne mogu zadržavati berući ih. Arne je trčao sad naprijed, sad natrag, ubrao bi pokoju kupinu za Kristinu i tumačio joj čije su one kolibe koje su vidjeli dolje u šumi, jer se šuma tada širila čitavim Høvringom.

Napokon su stigli pod zadnju golu planinsku glavicu i vidjeli kako se prema nebu uzdižu velike naslage oborena drveća te kako se mala stražarska postaja zaklonila za stijenu. Kad su prešli planinski greben, udario ih je jak zamah vjetra, koji im je nosio odijelo, pa se Kristini činilo da on ovdje boravi kao živo biće koje im je pošlo u susret s pozdravom. Vjetar je puhao i nosio odijela, a Kristina i Arne su išli naprijed po mahovini. Djeca sjedoše na kraj proplanka i Kristina se širom otvorenih očiju zagleda u daljinu jer nikada prije nije zamišljala da je svijet tako širok i tako velik.

Svuda ispod nje ležale su prostrane planine pokrivene šumom, a dolina je bila poput male usjekline među velikim gorama. Pobočne su doline sličile manjim urezima, kojih je bilo

mnogo; pa ipak, bilo je manje dolina, a puno više gora. Posvuda su stršali vrhovi vapnenih stijena koji su zbog lišaja sličili na plamenove i izlazili iz bezbrojnih šuma, a tamo daleko uz obzorje ležala je plava planina sa snježnim vrhuncima što su se gubili u sivoplavim i sjajnobijelim oblacima. Međutim, nešto bliže prema sjeveroistoku, odmah iza planinskih potleušica, prostirao se skup velikih zaobljenih gora s prugama tek paloga snijega duž litice. Kristina je nagađala da bi to mogla biti Veprova gora, o kojoj je već slušala, jer je planina podsjećala na čopor velikih veprova koji su okrenuli leđa selu. Na to joj Arne reče da treba još pola dana jahanja do Veprove gore.

Kristini se činilo da bi, prešavši samo planinski vrh, mogla ugledati dolje drugi kraj sličan svome zavičaju s imanjima i ognjištima. Čudnovato je se dojmi misao da su ljudska naselja međusobno tako udaljena. Vidjela je male žute i zelene pjege dolje na dnu dolina i male čistine s kućama, nalik na točkice među šumskim proplancima. Htjela ih je izbrojiti, ali kad je nabrojila triput po dvanaest, nije mogla nastaviti. Ipak su ti ljudski stanovi bili izgubljeni u tome golemu prostoru.

Znala je da vuk i medvjed gospodare u ovoj divljoj šumi i da pod svakim kamenom žive patuljci, šumska bića i vile pa se uplašila jer nitko ne bi mogao reći koliko ih je, ali ih je moralo biti puno više nego krštenih ljudi. Zato glasno zovne oca, ali on nije čuo od hujanja vjetra. On i njegovi momci gurali su velike stijene na vrh i njima podupirali klade svjetionika. Isrid je prišla djeci i pokazala Kristini gdje leži planina Vaage. Arne joj pokaza

Sivo gorje gdje su ljudi iz sela hvatali sobove u jamama i gdje su kraljevi lovci sokolari živjeli u kamenim kolibama. Arne je razmišljao o tome da se jednoga dana posveti tome poslu, ali je znao da bi morao naučiti kako se vježbaju sokolovi za lov te podiže ruke, kao da baca sokola.

Isrid zakima glavom.

– Pustolovan je to život, Arne Gyrdssøne, i tvoja bi mati bila jako tužna kad bi postao sokolar. Nitko ne može živjeti od toga,

a da se ne udruži s najgorim ljudima i s načinom života još gorim od njih.

Lavrans se međutim približio i čuo posljednje riječi.

– Zaista – reče – tamo prijeko ima dosta seoskih kuća koje ne plaćaju davanja i desetinu.

– Da, ti si puno toga vidio, Lavranse – pokuša Isrid izvući još koju riječ u razgovoru. – Ti zalaziš duboko u planinu.

– Da, da – odgovori na to Lavrans otegnuto.

– Možda, ali mi se čini da je bolje ne govoriti previše o tome. Mislim da bi ljudima trebalo osigurati mir koji su našli u brdima nakon čega su ga prokockali u dolini.

– Pa ipak, ja, koji sam vidio žuta polja i divne livade ondje gdje osim nekolicine drugi i ne slute da ima pravih dolina, i koji sam tamo gledao krupnu i sitnu stoku, ne bih znao reći kome pripadaju: ljudima ili nekim drugim stvorenjima.

– O, da – nastavi Isrid – medvjede i vukove krive za stoku koja nestaje s ovdašnjih pašnjaka, ali ima u ovim planinama i gorih razbojnika od njih.

– Zar ih ti nazivaš gorima? – zapita Lavrans zamišljeno i pogladi kćer rukom po kapici. – U planini južno od Veprove gore vidio sam tri mala dječaka, a najveći je bio kao mala Kristina. Imali su žutu kosu i kožuhe. Iskesili su zube na mene kao vučići prije nego što su pobjegli i sakrili se. Nije nikakvo čudo ako siromah, čiji su to dječaci, zaželi ukrasti jednu ili dvije krave.

– Ali i vuk i medvjed imaju svoje mlade – reče Isrid srdito. –A njih ne štediš, Lavranse, ni njih ni njihove mlade, iako im nisu poznati zakoni i kršćanska vjera kao onim zlikovcima kojima želiš toliko dobra.

– Misliš li da sam im sklon ako im želim nešto malo bolje od najgorega? – nasmiješi se Lavrans. – Dođi da vidimo što nam je Ragnfrid pripravila za današnji dan.

On uze Kristinu za ruku i povede je sa sobom. Posve se sagnuo nad nju i tiho prošaptao: – Mislio sam na tvoja tri mala brata, mala moja Kristina.

Ona zaviri u stražarsku kućicu u kojoj je zrak bio zagušljiv i vlažan. Dopustili su joj da časak ostane unutra, ali tu je bilo samo nekoliko zemljanih klupa uza zidove i ognjište na sredini poda, još nekoliko buradi s paklinom, nekoliko svežanja jelova pruća i brezove kore. Lavrans je mislio da bi ipak mogli jesti vani i oni nađoše nešto niže dolje na obronku lijepu malu čistinu obraslu brezama.

Skinuli su tovar s konja i pružili se po travi. Tek su sad vidjeli da im je Ragnfrid spremila za put obilan i dobar zalogaj: bijela kruha, ukusnih pogača, maslaca i sira, slanine i sobovine sušene na zraku, masne kuhane govedine, dva lagvića njemačkoga piva i burence medovine. Brzo se rezalo i dijelilo kad je Halvdan, najstariji od momaka, naložio vatru – puno je ugodnije kad se čovjek nađe u šumi uz vatru.

Isrid i Arne doniješe granja i korijenja i baciše na vatru; pucketalo je kad je vatra zahvatila svježe zelenilo na granama i visoko dizala male bijele zastavice nad crvenim plamenim jezicima. Gust i crn dim dizao se sve do nebeskih vedrina. Kristina je sjedila i promatrala plamen. Činilo joj se da se vatra veseli što je vani na slobodi i što se smije razigrati. Bila je to drukčija vatra od one na domaćim ognjištima gdje se plamen mučio prigušen pod kotlovima ili je morao rasvjetljivati komore.

Sjedila je ovdje naslonjena na oca prebacivši jednu ruku preko njegova koljena. Davao joj je najbolje zalogaje od svega što je tu bilo i koliko god je htjela, nagovarao ju je da pije piva koliko može, a marljivo ju je nudio i medovinom.

– Opit će se tako da neće moći do planinskoga pašnjaka –smijao se Halvdan, ali je Lavrans pogladi po okruglim obrazima.

– Ima nas dosta koji ćemo je moći ponijeti. Zdravo je to.

Gucni i ti, Arne! Vas dvoje još rastete, vama su Božji darovi od koristi, a ne na štetu – to daje slatku crvenu krv i dobar san, a ne potiče na razne gluposti i ludosti.

Momci su dobro potegnuli. Ni Isrid nije zaostajala za njima. Uskoro su njihovi glasovi, pucketanje i pištanje vatre u Kristi-

ninim ušima zvučali poput daleke buke – glava joj je bivala sve teža. Čula je još kako izazivaju Lavransa htijući ga navesti na to da im pripovijeda što je sve neobično doživio u svojim lovovima. Ali on nije htio puno govoriti pa se Kristina uz njega osjećala dobro i sigurno, a bila je i jako sita.

Otac je sjedio držeći u rukama komad meka ražena kruha. Gnječio je komadiće dok nisu dobili oblik konja, onda bi odrezao komadić mesa, natovario njime ražena konja i potjerao ga u kasu po svome stegnu ravno u Kristinina usta. No ona se uskoro tako umorila da nije mogla ni otvarati usta ni žvakati – pala je na zemlju i zaspala.

Kad se opet probudila, ležala je u toplini i mraku u očevu naručju – on ih je oboje pokrio svojim ogrtačem. Kristina sjede, obrisa znoj s lica pa skide kapicu da joj se osuši vlažna kosa.

Sigurno je bilo već prilično kasno jer je sunčeva svjetlost bila već posve žuta, a sjene su se pružale i padale prema jugoistoku.

Nije bilo ni daška vjetra. Komarci i mušice zujali su oko skupine ljudi koji su spavali. Kristina je ušutjela kao miš, češkala je ruke izbodene komarcima i ogledavala se.

Na planinskoj glavici nad njima bijelila se mahovina i žutjeli se lišajevi u sunčanom požaru, a hrpa naslagana drveća, koje je vjetar oborio, dizala se pod nebo poput kostura kakve neobične životinje.

Bilo joj je vrlo tjeskobno pri duši – bilo je neobično vidjeti kako svi ti ljudi spavaju usred bijela dana. Kad bi se dogodilo kod kuće da se noću probudi, ležala je u toplini i sigurnosti kreveta, između majke s jedne strane i zastora pričvršćena na grede s druge strane. Tada je znala da je zatvoren otvor kroz koji je izlazio dim i da su zabravljena sva vrata radi sigurnosti od noći i nevremena. Glasovi koje je čula dolazili bi od ljudi što su spavali u sigurnu i toplu zaklonu među krznom i jastucima. Ali ovdje su sva ova tijela, koja su skupljena i iskrivljena ležala oko crna i bijela pepela na garištu, podsjećala na mrtvace. Jedni su

ležali na trbuhu, drugi su se opet okrenuli na leđa i skupili noge tako da su im koljena stršala. Njihovi su glasovi plašili Kristinu. Otac je glasno hrkao, a kad je Halvdan disao, zviždao je i cvilio kroz nos. Arne je ležao postrance, sakrivši lice rukama, a svijetla kosa mu se rasula po travi. Ležao je tako tiho da se Kristina pobojala da je mrtav. Morala se nagnuti i dotaknuti ga – on se malko pomaknu u snu.

Kristina najednom pomisli da su možda prespavali čitav jedan dan i čitavu noć i da se probudila tek drugoga dana. Od te se pomisli tako prepala da je istoga časa prodrmala oca, ali on je samo nešto promrmljao i opet zaspao. I samoj Kristini glava je bila još uvijek teška, no nije se usuđivala opet leći i zaspati. Otpuzala je k vatri i čeprkala granom po pepelu – bilo je još malo žara. Ona baci na vatru nešto trave i sitna granja. Nije mogla u potragu za većim granama jer se nije usudila izići iz kruga onih koji su spavali.

Odjednom, posve blizu, zatutnja zemlja i nešto šušnu. Kristini zastade srce i ona se sva sledi od straha. Ugleda među granjem nekakvo crveno tijelo. To je Guldsvein, probijajući se kroz patuljaste breze, osvanuo pred njom i zagledao se u nju bistrim, svijetlim očima. Ona mu se tako obradova da je skočila i pritrčala doratu. Bio je tu i smeđi konj, na kome je jahao Arne, kao i tovarni konj. Ponovno osjeti da je zaklonjena i sigurna; gladila je svu trojicu po bedrima. Guldsvein spusti glavu tako da ga je mogla dohvatiti, pomilovati i povući za žutobijelu grivu, a on ju je svojim mekim nozdrvama njuškao po rukama. Konji su pasući silazili niz obronak. Kristina ih je pratila jer je mislila da se ne može dogoditi nikakva nesreća ako se nalazi u Guldsveinovoj blizini – ta on je već jednom svladao medvjeda. Na tome su mjestu borovnice rasle jako gusto, a djevojčica je bila vrlo žedna i imala ružan okus u ustima; pivo joj nikako ne bi išlo u slast, ali su slatke, sočne bobice bile dobre barem kao vino. Malo dalje, na kamenoj padini, ugleda maline – uhvatila je Guldsveina za grivu i lijepo ga zamolila da je tamo odvede,

a dorat ju je strpljivo slijedio. Kako se ona spuštala obronkom sve dalje, išao je za njom čim bi ga zovnula. Oba druga konja slijedila su Guldsveina.

Čula je da negdje u blizini žubori potočić. Pošla je za šumom sve dok nije pronašla vodu, a onda je legla na velik plosnat kamen i oprala vruće i od komaraca izbodeno lice i ruke. Voda je pod kamenom bila tamna i posve mirna jer se upravo nasuprot, iza malih breza i vrba, dizala strma stijena – bilo je to najljepše zrcalo – i Kristina se nagnu nad površinu promatrajući se u vodi; htjela je vidjeti je li zbilja slična ocu, kako je tvrdila Isrid.

Smiješila se, kimnula glavom, još se više nagnula sve dok joj kosa ne dodirnu svijetlu kosu oko okrugla dječjega lica s velikim očima koje je vidjela u potoku.

Svuda naokolo raslo je mnoštvo svijetlocrnih cvjetnih grmova koje su zvali odoljen. Bili su puno crveniji i ljepši ovdje uz gorski potok nego uz rijeku u dolini. Kristina ubra cvijeća, poveza ga travom i savi u najljepši, najbujniji, svijetlocrveni vijenac. Položi ga na glavu i potrča do tiha mjesta uz potok da vidi kako izgleda sada kad je okićena lijepo poput kakve odrasle djevojke koja se sprema na ples.

Nagnula se nad vodu i vidjela kako se njezina vlastita tamna slika sve jasnije odvaja od dna, eto, ona se dublje sagiba. Tada ugleda u zrcalu potoka da na drugoj strani među brezama stoji neko biće i klanja joj se. Brzo se uspravi na koljena i pogleda prijeko. Najprije joj se učini kao da je to ipak samo stijena s drvećem koje joj se skupilo oko podnožja. Najednom među lišćem opazi lice. Tamo prijeko stajala je bljedolika žena, kovrčave, lanenoplave kose. Velike svijetlosive oči i drhtave ružičaste nosnice podsjećale su na Guldsveina. Nosila je blistavu, poput lišća zelenu odjeću, a granje i lišće sakrivalo ju je sve do punih grudi na kojima su visjeli sjajni lančići i kopče.

Kristina je zurila u to stvorenje. Tada žena podiže ruku i pokaza joj vijenac od zlatna cvijeća. Njime joj je mahala.

Kristina začu za sobom glasno i preplašeno Guldsveinovo rzanje. Okrenu glavu – konj se prope, zarza da je odjekivalo, okrenu se i zagrabi uzbrdice da je zemlja zatutnjala. Ostali konji su ga slijedili trkom uzbrdo, kamenje je praskalo i kotrljalo se niz padinu, a granje i korijenje je pucalo lomeći se.

Kristina očajno vrisnu.

– Oče – vikala je – oče!

Skočila je i trčala za konjima ne usuđujući se ni obazrijeti, verala se uz obronak, stala na rub svoje haljine i skliznula natrag, verala se ponovno i odupirala rukama koje su krvarile, puzala je ranjenim, natučenim koljenima i naizmjence dozivala oca i Guldsveina dok joj je znoj izbijao po čitavom tijelu i slijevao se u oči poput vode, a srce je kucalo kao da će probiti grudi. Jecaj straha joj je stegnuo grlo.

– Oče, o oče!

Odjednom negdje nad sobom začu njegov glas. Ugleda ga kako velikim skokovima trči niz proplanak – proplanak koji se sjajio bijelom sunčevom svjetlosti. Male breze i jasike stajale su mirno i svjetlucale su svojim sitnim srebrnim lišćem. Proplanak je bio neobično miran i pun svjetla, a otac joj je trčao ususret i dozivao je po imenu. Kristina klonu i shvati da je spašena.

– Sveta Marijo! – Lavrans je klečao pokraj kćeri privijajući je uza se. Bio je blijed, s čudnim izrazom oko ustiju koji je Kristinu još više preplašio; činilo se da je tek gledajući njegovo lice shvatila u kako se velikoj opasnosti nalazila.

– Dijete, dijete! – držao je njezine krvave ruke i gledao ih; opazio je vijenac na glavi i dotaknuo ga.

– Što je to? Kako si došla ovamo, mala Kristina?

– Pošla sam s Guldsveinom – jecala je čvrsto stisnuta uz njega. – Bojala sam se jer ste svi spavali, a onda je došao Guldsvein... Netko je stajao dolje uz rijeku i mahao mi.

– Tko je mahao? Je li to bio muškarac?

– Ne, bila je žena... mahala mi je zlatnim vijencem... mislim, oče, da je to bila mala vila.

– Isuse Kriste! – prošapta Lavrans prekriživši i sebe i dijete. Pomagao joj je sve dok se nisu uspeli na ledinu, tada je diže na ruke i ponese dalje. Objesila mu se oko vrata i plakala i koliko god ju je smirivao, nikako nije mogla zaustaviti plač.

Uskoro su stigli k momcima i Isrid koja je počela mahati rukama kad je čula što se dogodilo.

– Da, to je bila sigurno vila. Htjela je, vjerujte, odmamiti ovo lijepo dijete u planinu.

– Šuti! – ljutito reče Lavrans. – Nismo smjeli ovdje u šumi govoriti onako kako smo govorili. Nikad se ne zna tko bi sve mogao sjediti pod kamenom i prisluškivati svaku riječ.

On skinu zlatni lanac ispod svoje košulje, objesi nježno križ s relikvijama Kristini oko vrata, a onda joj ga uvuče pod haljinu na golo tijelo.

– Čujte me sad svi – reče – i pripazite na svoje jezike jer Ragnfrid ne smije nikada saznati da se dijete nalazilo u takvoj opasnosti.

Ubrzo zatim pohvataše konje koji su otrčali u šumu i brzo se spustiše na pašnjak gdje su bili ostali konji, uzjahaše i prijeđoše prijeko na planinski pašnjak Jørundgaarda do kojega više nije bilo daleko.

Sunce je zapadalo kada su stigli. Blago je bilo u toru, a Tordis i pastiri su upravo muzli krave. U kolibi je Lavransa i njegovu družbu dočekala vruća kaša jer su ih stanovnici pašnjaka vidjeli još dok su bili gore uz stražarnicu pa su ih i očekivali.

Istom sada prestade Kristina jecati. Sjedila je na očevu krilu i oboje su jeli zajedničkom žlicom kašu i skorup.

Lavrans je naumio sljedećega dana poći na jezero, još dublje u planine. Tamo je bilo nekoliko njegovih čuvara s bikovima. Trebao je povesti i Kristinu, ali je nakon svega rekao da će ona ostati na pašnjaku:

– A vi morate pripaziti, ti, Tordis, i ti, Isrid, da budu zatvorena vrata i da bude začepljena rupa kroz koju prolazi dim sve dok se ne vratimo. To je potrebno i zbog Kristine i zbog maloga nekrštenog djeteta u kolijevci.

Tordis je bila tako prestravljena da se nije više usuđivala ostati sama ovdje gore na pašnjaku. Osim toga, još od babinja nije bila u crkvi – htjela je sići u dolinu i tamo ostati. Lavrans je to razumio. Mogla je već iduće večeri poći s njim na put. Rekao je da će na njezino mjesto poslati jednu stariju udovicu koja je služila na Jørundgaardu.

Tordis je prostrla mirisnu, svježu planinsku travu pod krzna na klupi. Mirisalo je vrlo ugodno i Kristina je zaspala još dok je otac molio nad njom Očenaš i Zdravomariju.

– Da, proći će neko vrijeme dok te opet ne povedem u planine – reče Lavrans i pomiluje ju po obrazima.

Kristina se odjednom razbudi i razbistri.

– Oče, zar neću smjeti s tobom ni u jesen na jug, kako si mi obećao?

– To ćemo još vidjeti – reče Lavrans, a Kristina isti čas usnu među janjećim kožama.

Svakoga ljeta običavao je Lavrans Bjørgulfssøn odjahati na jug kako bi pregledao svoje imanje Follo. Ova putovanja bila su poput godišnjih obilježja u Kristininu životu: dugi tjedni dok je izbivao i njezina velika radost kad bi se vratio s lijepim darovima, s inozemnim tkaninama za njezinu djevojačku opravu, sa smokvama, grožđicama, medenjacima iz Osla i s mnogim čudnovatim pričama.

Ali Kristina je opazila da je ove godine nešto neobično vezano uz očeva putovanja. Odlazak je uvijek ponovno odgađan, a starci iz Loptsgaarda bi dojahali, posjedali bi s Kristininim roditeljima oko stola i sagnuvši se govorili o baštini, o baštinskom pravu, o pravu otkupa i poteškoćama da se imanjem odavde upravlja, o biskupiji i o dvoru u Oslu čija su imanja privukla sve okolne radnike. Nisu imali nimalo vremena poigrati se s njom,

knjiga prva Jørundgaard

knjiga druga Vijenac

knjiga treća Lavrans Bjørgulfssøn

Bilješka o autorici i djelu

sigrid undset

Kristina, Lavransova kći

Prvi dio: Vijenac

Kristina, Lavransova kći poznato je i u cijelom svijetu rado čitano remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset. Epska je to saga u tri sveska o sudbini žene u Norveškoj u četrnaestom stoljeću. U ovom djelu koje je, uostalom, i jedan od razloga primanja Nobelove nagrade za književnost, Sigrid Undset oslikava vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svojih likova i zorno predočava okolnosti onodobnog života. Njezini junaci nisu vezani za vrijeme, oni su ljudi poput nas sa svim svojim slabostima i vrlinama, što je jedan od razloga da ovo djelo jakih osjećaja, dubokih misli i neprolazne vrijednosti generacije čitatelja ne ispuštaju iz ruku i da još uvijek govori mnogo o nama samima i našim životima.

Prvi dio trilogije, roman Vijenac, opisuje odrastanje i sazrijevanje lijepe i ponosne junakinje Kristine, kćeri imućnoga zemljoposjednika Lavransa, u djevojku i mladu ženu te njezinu zabranjenu ljubav prema mladiću Erlendu Nikulaussønu koji potječe iz obitelji uglednijega roda od njezina, ali je nije dostojan kao osoba. Međutim, ona se za njega ipak uda...

ISBN 978-953-235-915-2

Kristina, Lavrnsova kći 1 TU

Sigrid Undset

Sigrid Undset

Kristina, Lavransova kći

dio vijenac prevela

Ljerka Premužić

knjiga i. jørundgaard

Kristina, Lavransova kći

Prvi dio: Vijenac