i. plod grijeha
Navečer, uoči dana Svetoga Simona, uplovila je teretna lađa Baarda Peterssøna u ušće rijeke kod Birgsija. Sam opat Olav iz Nidarholma dojahao je na obalu da pozdravi svoga rođaka
Erlenda Nikulaussøna i da zaželi dobrodošlicu mladoj ženi koju je Erlend vodio kući. Mladenci će biti opatovi gosti i prenoćit će u Viggu.
Erlend je vodio pristaništem poput smrti blijedu mladu ženu bijedna izgleda. Opat se šalio govoreći o mukama koje donosi putovanje morem. Erlend se smijao govoreći da njegova žena s velikom čežnjom očekuje trenutak kada će smjeti leći u sigurnu postelju koja čvrsto i nepomično stoji uza zid. Kristina se s teškom mukom nasmiješi, ali je mislila o tome kako je nikada više nitko neće dragovoljno dobiti na lađu. Bilo je dovoljno da joj se Erlend samo približi i već bi joj pozlilo, naime, mirisao je po lađi i moru; morska voda slijepila mu je kosu u ravne čuperke. Cijelo vrijeme putovanja na lađi bio je gotovo izvan sebe od radosti; gospodin Baard mu se rugao: dječaci su u močvarama, gdje je Erlend odrastao, po cijele dane veslali i jedrili na vodi. Obojica su, i Erlend i Baard, žalili Kristinu, no njoj se činilo da je ne žale toliko koliko je to iziskivalo njezino jadno stanje. Neprestano su joj govorili da će muka popustiti čim se privikne na putovanje lađom. No njoj je i dalje bilo jednako zlo.
I sljedećega jutra, dok je jašući ostavljala napučenu dolinu, bilo joj je kao da plovi. Jahala je uzbrdice-nizbrdice po velikim, strmim brežuljcima ilovače i kad je na vrhuncima pokušavala zaustaviti negdje pogled, bilo joj je kao da se sva zemlja uzbibala dižući se u valovima prema svijetloblijedu nebu zimskoga jutra.
U Viggu ih je ujutro dočekala čitava četa Erlendovih prijatelja i susjeda kako bi otpratili mladence kući tako da su jahali s velikom pratnjom. Topot konja odjekivao je zemljom koja je od jesenjih mrazova bila tvrda poput željeza. Para je ovijala ljude
i životinje. Inje se hvatalo na tijela životinja, na kosu i krznenu odjeću ljudi. Činilo se da je Erlendova kosa isto tako sijeda kao i opatova. Lice mu je gorjelo od pića kojim se jutros krijepio i od britka hladna zraka. Imao je na sebi svoje vjenčano odijelo i bio je tako mlad i sretan da je iz njega izbijala neka svjetlost, a u njegovu lijepu, mekanu glasu odražavale su se radost i vedrina dok se smijao svojim gostima dozivajući se s njima.
Kristinino srce je tako čudno drhtalo od muke, od nježnosti i od straha. Još je uvijek bolovala od putovanja, osjećala je kao da je nešto peče u prsima čim bi progutala i najmanji zalogaj hrane ili pića. Bilo joj je neopisivo hladno, a negdje duboko u njoj tinjala je nijema srdžba na Erlenda jer je bio tako bezbrižan. Pa ipak, dok ga je gledala kako se sav sjaji od radosti i ponosa što je vodi u svoj dom kao ženu, obuze je gorko kajanje. Srce je zaboli od samilosti prema njemu. Ipak bi joj bilo draže da nije bila onako tvrdoglava i da mu je sve rekla još ljetos kad je bio kod njih; ne, nikako nije dolikovalo što su pir proslavili s tolikom slavom. Htjela je da i on – da, i on – osjeti kako ih neće mimoići plaća za ono što su počinili.
I zbog oca je patila. Mislila je: čim proslave svadbu, otputovat će daleko i dugo neće vidjeti svoj rodni kraj, toliko dugo dok posve ne umukne svako govorkanje o njoj.
Shvatila je, međutim, da će to ovdje biti puno teže. Istina, Erlend joj je govorio o veliku slavlju koje će prirediti prigodom njezina dolaska u Husaby, no ipak nije mislila da bi to zapravo imao biti drugi pir. Ovdje su uzvanici bili oni ljudi među kojima Erlend i ona moraju od sada živjeti, kojih štovanje i prijateljstvo moraju zadobiti. To su bili oni pred čijim su se očima tolike godine odigravale Erlendove ludosti i nesreće. Sada je i on sam bio uvjeren da je pred njima opet uspostavio svoj ugled i da sad smije zauzeti mjesto koje mu pripada po rodu i imetku među sebi ravnima. Sigurno će ga i u ovomu kraju izvrgnuti smijehu kad shvate da se je ogriješio i o svoju vlastitu, hvalevrijednu zaručnicu.
Opat se sagnu k njoj:
– Vrlo ste ozbiljni, Kristina, kćeri Lavransova. Zar još niste preboljeli morsku bolest? Ili čeznete možda za svojom majkom? – Ah da, gospodine – reče Kristina tiho. – Zaista mislim na svoju majku.
Uspeli su se na Skaun. Jahali su sljemenom visoka obronka. Pod njima uz dolinu širila se bjelogorična šuma, čupava i bijela od mraza. Sve se caklilo na suncu, daleko dolje blistalo se malo plavo jezero. Onda iziđoše iz jelove šume. Erlend pokaže preda se: – Evo Husabyja, Kristina. Ženo moja, neka ti Bog poda u njemu mnoge sretne dane! – reče toplim glasom.
Pred njima su se pružale velike njive prekrivene mrazom. Imanje je ležalo na širokoj ravnici usred obronka, posve blizu male bijele crkve iz kamena; kuće su bile poredane ravno prema jugu, bilo ih je puno i bile su velike. Dim se dizao kroz otvore na krovu. Zazvonila su crkvena zvona, a s imanja su krenuli ljudi ususret povorci klikćući i pozdravljajući. Mladići iz svadbene povorke udariše u oružje; uz buku, galamu i veselo klicanje uđoše svatovi na mladoženjino imanje.
Zaustavili su se pred crkvom. Erlend je skinuo svoju mladu ženu s konja i otpratio je do ulaza gdje ju je dočekala čitava četa svećenika i klerika. Unutra je bilo vrlo hladno, danje svjetlo je sipilo kroz okrugle prozore glavne lađe tako da je blijedio sjaj svijeća na koru.
Kristina je bila plašljiva i izgubljena u trenutku kad je Erlend pustio njezinu ruku i prešao na stranu gdje su stajali muškarci dok se ona pridružila mnoštvu tuđih, svečano odjevenih žena. Služba Božja je bila vrlo lijepa. Ali Kristina se smrzavala i kad je pokušala smiriti i uzdići srce, činilo joj se kao da se njezine molitve obaraju natrag na nju. Osjećala je da to nije dobar znak i sjetila se da je danas dan Svetoga Simona, zaštitnika čovjeka s kojim nije dobro postupila.
Mnoštvo se poredalo u povorku i krenulo iz crkve na imanje: najprije svećenici, zatim Kristina i Erlend s rukom o ruku, a za
njima uzvanici sve dvoje po dvoje. Kristina se nije mogla sabrati kako bi detaljnije pogledala imanje. Dvorište je bilo dugo i usko, kuće su se nalazile u dva reda na sjevernoj i južnoj strani. Bile su velike i tijesno priljubljene jedna uz drugu, no stare i trošne. Povorka se zaustavila na ulazu u zgradu. Svećenici su škropili svetom vodom. U tome je trenutku poveo Erlend mladu ženu u tamno predsoblje. S desne strane otvorila su se vrata koja su vodila u blještavu svjetlost. Sagnuvši glavu, prekoračila je prag i stajala s Erlendom u njegovoj dvorani.
Bila je to najveća odaja koju je ikada vidjela na jednome imanju.
Usred prostorije protezalo se ognjište koje je bilo tako dugo da mu je na svakome kraju gorjela po jedna vatra, a dvorana je bila tako široka da su poprečne grede podupirali drveni stupovi s rezbarijama. Činilo joj se da bi ta odaja trebala biti prije crkva ili kraljevska dvorana nego soba na jednome imanju. Gore, na istočnome zabatu, gdje se na užemu dijelu među klupama dizalo pročelje, bile su među zidovima i stupovima ugrađene zatvorene postelje.
U prostoriji je gorjelo mnoštvo svjetiljaka: na stolu punom skupocjenih zdjela i pladnjeva, kao i u svijećnjacima koji su bili pričvršćeni po zidovima. Po običaju iz starih vremena među obješenim sagovima visjelo je oružje i štitovi. Iza pročelja je bio jedan dio zida presvučen baršunom i tamo je jedan Erlendov čovjek objesio zlatom ukrašen mač i njegov bijeli štit s crvenim lavovima u skoku.
Služinčad i žene koje su pripadale kućnoj čeljadi skinuli su s gostiju suvišnu odjeću. Erlend je uzeo svoju ženu za ruku i poveo je k ognjištu. Gosti postajaše u polukrug. U tome je trenutku pristupila neka debela žena blaga lica i poravna Kristinin rubac koji se zgužvao pod ogrtačem. Kad se je vratila na svoje mjesto, kimnula je mladencima smiješeći se. Erlend joj se nasmiješi kimnuvši glavom za uzvrat, a onda svrnu pogled na svoju ženu. Lice mu je bilo ljepše nego ikada prije.
Kristina ponovno osjeti kako joj je klonulo srce – tako joj se smilio. Znala je što je mislio dok ju je gledao u svojoj sobi pod
snježnobijelim rupcem udane žene u skrletnocrvenoj vjenčanoj haljini. Morala je jutros čvrsto stegnuti bokove dugim tkanim pojasom da bi joj haljina lijepo stajala u struku. I obraze je namazala crvenom masti koju joj je dala gospođa Aashild. Pri tome se žalostila i s brigom mislila o tome da je Erlend ne gleda više onako kako ju je gledao dok je nije dobio, osim toga, on još uvijek ništa ne opaža. Sada je gorko žalila zbog toga što mu ništa nije rekla.
Dok su mladenci tako stajali rukom o ruku, pošli su svećenici naokolo dvoranom blagoslivljajući kuću, ognjište, postelju i stol.
Neka žena iz redova Erlendove služinčadi predala mu je kućne ključeve. On objesi težak zavežljaj o Kristinin pojas i dok se time bavio, činilo se da bi je najradije sada odmah poljubio. Neki čovjek donese velik rog, okovan zlatnim kolutima; Erlend ga prinese ustima i nazdravi joj:
– Gospodarice, budi sretna i zadovoljna na svome dvoru!
A gosti su klicali i smijali se dok je Kristina pila sa svojim mužem i izlila ostatak vina u vatru.
Svirači zasviraše u trenutku kada je Erlend Nikulaussøn poveo svoju ženu na pročelje i kada su gosti posjedali za stol.
Treći dan počeše se gosti razilaziti, a u zoru petoga dana otiđoše i posljednji uzvanici. Kristina je bila konačno sama sa svojim mužem u Husabyju.
Najprije zapovjedi služinčadi da skinu svu posteljinu s kreveta, da postelje, pa čak i zidove, izribaju lugom, da svu slamu iznesu i zapale. Zatim je napunila postelje svježom slamom i uredila ih posteljinom koju je donijela iz svoje kuće. Taj je posao trajao do u kasnu noć. Kristina zapovjedi da isto učine i sa svim posteljinama na imanju i da sve krznene pokrivače dobro ispare u kupaonici. Služavke su se morale prihvatiti toga posla već sljedećega jutra i obaviti ga, koliko je više moguće, još prije nedjelje. Erlend je kimao glavom i smijao se – ona je zaista žena! No bio je prilično posramljen.
Kristina nije baš puno spavala prve noći iako joj je svećenik blagoslovio postelju. Odozgo su bili svilom presvučeni jastuci, bile su prostrte lanene ponjave i najljepši pokrivači i krzna, no ispod svega toga bila je prljava i smrdljiva slama, a u pokrivačima i u krasnu crnu medvjeđem krznu, koje je sve pokrivalo, bilo je ušiju.
Puno je toga vidjela u ovih nekoliko dana. Pod skupocjenim sagovima, kojima su bili ukrašeni zidovi, nisu oprali čađu i nečist s greda. Za vrijeme gozbe bilo je neopisivo puno jela, no puno je toga bilo pokvareno i loše pripravljeno. Vatru su morali poticati sirovim i mokrim drvima koja su jedva gorjela i koja su zadimila cijelu sobu.
Posvuda je nailazila na loše gospodarstvo kad je sljedećega dana s Erlendom obilazila i razgledavala imanje. Nakon završene gozbe ostadoše sve smočnice i suše prazne; gotovo su pomeli i zadnje zalihe brašna iz sanduka. Nije mogla shvatiti kako Erlend kani prehraniti zalihama sijena i slame sve te konje i mnogobrojnu stoku, a ni za ovce nisu skupili dovoljno lišća.
Jedan tavan je bio do polovice pun lana koji je posve propao; bila je to glavnina žetve mnogih godina. Jedna pojata bila je puna prastare neoprane smrdljive vune koja je ležala djelomice u vrećama, djelomice otvorena po podu. Kad je Kristina zahvatila u vunu, kotrljale su joj se po ruci male smeđe čahurice – bili su to moljci i crvi.
Stoka je bila bijedna, mršava, šugava i ranjava, nigdje još nije vidjela tako puno starih životinja. Samo su konji bili lijepi i dobro njegovani, pa ipak, nije među njima bilo ni jednoga koji bi se mogao usporediti s Guldsveinom ili Ringdrottom, sadašnjim očevim ždrijepcem. Sløngvanbauge, koga joj je otac dao iz kuće, bio je najljepši konj u staji na Husabyju. Kad je došla k njemu, morala mu je oviti ruke oko vrata i pritisnuti svoje lice na njegovu glavu. Gazde iz okolice Drontheima promatrali su konja i hvalili njegove jake snažne noge, duboka prsa, visok vrat, malu glavu i široke slabine. Starac iz Gimsara se kleo Bogom i vra-
gom da je velik grijeh što su tu životinju uškopili: kakav je to divlji pastuh mogao postati! Kristina se morala malo podičiti s Ringdrottom, očevim konjem. On je još puno veći i jači i nema pastuha koji bi ga nadmašio; da, otac ga je vodio u borbu s najznamenitijim konjima cijeloga Sogna. Čudna imena – Sløngvanbauge i Ringdrott – nadjenuo je Lavrans tim konjima zato što su bili svijetlozlatne boje, išarani crvenozlatnim krugovima.
Ringdrottova majka je nestala jednoga ljeta s pašnjaka na Veprovoj gori i oni su mislili da ju je ugrabio medvjed. No ona se u kasnu jesen vratila na imanje, a ždrijebe koje je dobila te godine sigurno nije potjecalo od pastuha koji bi pripadao ljudima na zemlji. Zbog toga su nad ždrijepcem zapalili sumpora i kruha, a Lavrans je predao kobilu crkvi da bude sigurniji. Ali ždrijebe je tako lijepo izraslo pa je govorio da bi radije izgubio polovinu imetka nego Ringdrotta.
Erlend se nasmija i reče: – Ti si škrta na riječima, Kristina, ali kada govoriš o svome ocu, onda postaješ razgovorljiva!
Kristina naglo zašuti. Sjetila se očeva lica kad je trebala odjahati s Erlendom i kad ju je dignuo na konja. Činilo se da je zadovoljan jer je svuda oko njih stajalo mnogo ljudi, no ona je vidjela njegove oči. Pogladio joj je rame i uzeo joj ruku na rastanku. U tome je trenutku mislila samo na to kako je sretna što odlazi. Sada joj se činilo da bi je cijeloga života moralo peći u duši sjećanje na očeve oči u onome trenutku.
Tako je Kristina počela vladati i upravljati svojom kućom. Svako jutro dizala se već u ranu zoru, premda se Erlend tome protivio i vladao se tako kao da ju je silom htio zadržati u postelji; nije bilo čovjeka koji bi očekivao da će žena koja se tek udala biti na nogama još prije zore.
Kada je vidjela kako je ovdje sve zapušteno i čega se sve mora prihvatiti, prionula je čvrsto i odlučno: pa dobro, zapala je u grijeh kako bi došla ovamo, neka bude, no grijeh je i postupati s Božjim darovima ovako kako se to ovdje događa. Sramota je za
svaku ženu koja je prije ovdje gospodarila i za sve koji su ovako upropastili Erlendov imetak. Husaby nije imao već dvije godine pravog upravitelja; za to vrijeme i sam je Erlend bio puno izvan kuće, osim toga, nije ni bio vješt upravljanju imanjem. Bilo je, dakle, posve razumljivo da su ga njegovi pouzdanici u udaljenijim općinama varali onako kako je Kristina pretpostavljala i da je družina u Husabyju radila samo toliko koliko je sama htjela, od vremena do vremena, kako se kojemu pojedincu prohtjelo.
Nije joj bilo lako ponovno svuda zavesti red. Jednoga dana razgovarala je o tome s Ulfom Haldorssønom, Erlendovim štitonošom. Trebalo je barem završiti mlaćenje žita koje su sami poželi, ionako ga nije bilo previše, prije nego što nastupi doba klanja. Ulf reče:
– Ti znaš, Kristina, da ja nisam seljak. Ta mi smo trebali biti Erlendovi štitonoše, Haftor i ja; nisam više vješt seljačkim poslovima.
– Znam – reče Kristina. – Ali stvar je u tome, Ulfe, da ove zime neće biti lako prednjačiti u svemu meni, pridošlici kakva i jesam ovdje na sjevernom dijelu planina i još posve nepoznatoj među našim ljudima. Bilo bi lijepo od tebe da mi pomogneš i da me uputiš.
– Razumijem, Kristina, neće ti biti lako ove zime – reče i pogleda je s onim čudnovatim smiješkom koji se često javljao kada bi govorio s njom ili s Erlendom. Bio je drzak i podrugljiv, unatoč tome, bilo je dobrote i poštovanja u njegovu držanju prema njoj. Činilo joj se da nema prava vrijeđati se ako joj se Ulf obraćao povjerljivije nego što je bilo pristojno. I ona i Erlend uputili su toga čovjeka u svoj razuzdan i nepristojan odnos pa joj je i sada bilo jasno da on zna kako je s njom. To je morala podnijeti, a znala je kako Erlend prihvaća sve što bi Ulf rekao ili učinio, premda ovaj nije pokazivao puno poštovanja prema svome gospodaru. No oni su bili prijatelji još iz djetinjstva. Potjecao je iz Mora, bio je sin maloga seljaka koji je živio u susjedstvu imanja Baarda Peterssøna. Govorio je Erlendu »ti«, kao i Kristini, iako
je ovdje na sjeveru bilo uobičajenije da se ljudi međusobno oslovljavaju s »ti«, nego kod kuće u njezinoj dolini.
Ulf Haldorssøn je bio doista naočit muškarac, visok i taman, s lijepim očima, no usta su mu bila ružna i surova. Kristina je čula zle glasine o njemu od djevojaka na imanju: kada je bio u gradu, strahovito je pio, bučio i divljao po kućama koje su se nalazile uz Gjeilenu, ali kada je bio kod kuće u Husabyju, onda je on bio onaj koji je znao najbolje zaštititi, najpouzdaniji, najmarljiviji i najpametniji. Kristini je sada bio vrlo neugodan.
– Nijednoj ženi ne bi bilo lako doći na ovo imanje nakon svega što se tu dogodilo – produži on. – Unatoč tomu, vjerujem, gospođo Kristina, ti ćeš svoju zadaću bolje obaviti nego što bi to većini drugih žena bilo moguće. Ti nisi od onih koja će sjesti, jadikovati i uzdisati, nego misliš na to kako ćeš spasiti baštinu svojim potomcima kada se nitko drugi ne brine za to. Sigurno znaš da se možeš pouzdati u mene, a ja ću ti pomoći koliko god mi bude bilo moguće. Ne smiješ pritom zaboraviti da nisam navikao baviti se seljačkim poslovima. Ali ako budeš htjela moj savjet i ako budem smio s tobom raspravljati, onda će ova zima proći posve dobro.
Kristina zahvali Ulfu i ode u kuću.
Srce joj je bilo tjeskobno od straha i nemira, no nastojala je osloboditi se toga. Morilo ju je to što se još nije povjerila Erlendu. Činilo se da on još uvijek ništa ne sluti. No bilo je nešto još gore, gore od svega: nije osjećala život u djetetu koje je nosila. S dvadeset tjedana moralo se micati, znala je to, a od tada su prošla već tri tjedna. Noću je ležala i osjećala to breme koje je raslo i bivalo sve teže, pa ipak, ostajalo je i nadalje jednako prigušeno i bez života. I sve što je ikada čula o djeci koja su dolazila uzeta na svijet, ukočenih žila ili bez udova, koja su jedva imala čovječji lik, sve joj je to lebdjelo pred očima. Pred sklopljenim očima redale su se slike nježne djece, strahovito iznakažene; jedna se stravična prikaza stapala s drugom, još strašnijom. Kod kuće, na jugu doline, u Lidstadu, bilo je jedno dijete – da, sada je već
sigurno i odraslo. Njezin otac ga je vidio, ali nikada nije htio govoriti o tome. Opazila je kako mu je bilo teško kada bi to netko spomenuo. Kako li je samo izgledalo?
– O ne, sveti Olave, moli za me!
Morala je čvrsto vjerovati u milost svetoga kralja, tà predala je svoje dijete pod njegovu zaštitu, strpljivo će podnositi muku za svoje grijehe i uzdati se svom dušom u pomoć i milost za svoje dijete.
Sam zloduh mora da ju je napastovao tim ružnim slikama kako bi je doveo do očajanja. Noću je bilo teško. Ako dijete nema udova, ako je kljasto, onda majka i ne može osjetiti nikakav znak života. Erlend je u polusnu opažao da mu je žena nemirna, jače bi je stisnuo u svoje naručje i pritisnuo svoje lice na njezin vrat.
Po danu se pretvarala kao da se ništa ne događa. Svako jutro se pozorno odijevala kako bi još neko vrijeme sakrila pred družinom da više nije sama.
U Husabyju je bio običaj da se družina nakon večere povuče u zgrade u kojima je spavala. Tada bi Kristina i Erlend sjedili sami u odaji. Na ovome imanju su još uvijek vladali običaji kao u starim danima dok su još služili robovi i robinje. U dvorani nije bilo stola pričvršćena za pod, nego se svakoga jutra i svake večeri prostiralo na velikoj dasci koju bi položili na kozliće, a nakon jela bi dasku opet objesili na zid. Za vrijeme ostalih obroka donosili bi ljudi svoje jelo, posjedali bi na klupe i tamo jeli. Kristina je znala da je prije bio takav običaj. No sada kada su muškarci vrlo teško prihvaćali to da poslužuju kod stola i kada su se morali zadovoljiti samo sa služavkama u kućnim poslovima, nije to više pristajalo, žene nisu htjele navući kakvu bolest dizanjem teških stolnih dasaka. Kristina se sjećala kako joj je majka pripovijedala da je bila navršila tek osmu zimu svoga života, a već su oni u Sundbuu imali čvrst stol u sobi, što su žene držale vrlo korisnim u svakom pogledu. Više se nisu morale seliti sa svakovrsnim švelom u žensku odaju, nego su mogle mirno
ostati u sobi i tamo krojiti i šiti, a i soba je izgledala nekako otmjenije kada su postavili na stol nekoliko svijećnjaka i lijepih zdjela. Kristina je odlučila da će ovoga ljeta zamoliti Erlenda da postavi stol duž sjevernoga zida odaje. Tako je bilo u njezinoj kući: na vrhu stola bilo je očevo pročelje, a kreveti su se nalazili uza zid do predsoblja. Majka je sjedila na kraju stola na vanjskoj klupi tako da se mogla mirno kretati i nadzirati donošenja jela. Samo kada su bili gosti, sjedila je Ragnfrid uz svoga muža. Tu je pak pročelje bilo pod istočnim zabatom, a Erlend je htio da ona uvijek sjedi uz njega. Kod kuće bi otac svoje mjesto uvijek nudio Božjim slugama kada bi se takvi gosti vratili u Jørundgaard, a posluživao ih je zajedno s Ragnfrid. Erlend nije htio na to pristati osim u slučaju kada su gosti bili ugledna roda. Nije baš volio svećenike i redovnike; po njegovu mišljenju bili su to skupi prijatelji. Kristina se morala sjetiti riječi koje su često govorili njezin otac i otac Eirik kada bi se ljudi tužili na pohlepnost crkvenjaka: svatko zaboravlja grješnu radost kojom se naslađivao ako je za nju morao platiti otkup.
Pitala je Erlenda kako se u Husabyju živjelo prije, no on je o tome, začudo, znao vrlo malo. Čuo je ovo i ono, ako se pravo sjeća, ali ne zna posve sigurno. Kralj Skule posjedovao je to imanje i izgradio ovdje zgrade; sigurno se htio nastaniti u Husabyju kada je Rein darovao opaticama. Erlend je bio vrlo ponosan što je vojvodskoga roda, često je spominjao kralja i biskupa Nikulausa. Biskup je bio otac njegova djeda Munana. No Kristini se činilo da on o tim ljudima ne zna puno više od onoga što je i sama znala iz pripovijedanja svoga oca. U njezinoj je kući bilo posve drukčije. Ni otac ni majka se nisu dičili svojim pretcima, ali su često govorili o njima. Sve dobro i lijepo što su znali o pretcima stavljali bi za primjer, a njihove pogreške i posljedice zlih djela spominjali su kao opomenu. Znali su i za male šaljive zgode o Ivaru Gjeslingu Starome i njegovu neprijateljstvu prema kralju Sverreu, za kratke i duhovite odgovore opata Ivara, za
neobičnu debljinu Haavarda Gjeslinga, za čudnovatu lovačku sreću Ivara Gjeslinga Mlađega. Lavrans je pripovijedao o bratu svoga djeda koji je odveo djevicu Folkung iz samostana Vreta ili o samome djedu, švedskom odličniku Ketilu, o majci svoga oca Ramborg, kćeri Suna, koja je često čeznula za svojim domom u Westergautu i koja je jednom, kada je bila u gostima kod svoga brata u Solborgu, propala na Venernu u led zajedno sa svojim saonicama.
Govorio je o ratničkoj vještini svoga oca i njegovoj neopisivoj tuzi za prvom mladom ženom Kristinom, Sigurdovom kćerkom, koja je umrla rodivši Lavransa.
Iz neke knjige čitao je o svojoj prababi, svetoj ženi Eline iz Skøvdea, kojoj je bila udijeljena milost da postane Božjom mučenicom. Otac je često govorio da će s Kristinom otići na hodočašće do groba te svete pretkinje, no to nikad nije ostvareno.
U svojoj muci i nevolji pokuša se Kristina moliti toj svetici s kojom je i sama bila vezana krvnim vezama. Molila se svetoj Eline za svoje dijete i ljubila križ koji je dobila od svoga oca; u njemu je bilo nekoliko niti svetičine mrtvačke košulje. No Kristina se i bojala svete Eline sada kada je sama osramotila njezin rod. Kada je zazivala za pomoć svetoga Tomu ili svetoga Olava, često bi osjetila kako njezini vapaji stižu do živa uha i milosrdna srca. Ta dva mučenika pravde ljubio je njezin otac više od svih ostalih svetaca, čak više i od svetoga Laurentiusa čije je ime nosio i čiji je gôd u kasnoj jeseni često slavio velikom gozbom i bogatim darovima. Sam otac vidio je svetoga Tomu u snu jedne noći kada je ranjen ležao pred Bagahusom. Nema čovjeka koji bi mogao zamisliti milinu i dostojanstvo svečeve pojave, a Lavrans nije mogao izustiti ni riječi doli: – Gospodine, gospodine!
Sav u sjaju, biskup je dodirnuo blagom rukom Lavransovu ranu i obećao mu život i ozdravljenje tako da će opet vidjeti svoju ženu i kćer, kako je želio u svojim molitvama. Nije bilo čovjeka koji bi vjerovao da će Lavrans Bjørgulfssøn preživjeti onu noć.
Da, reče Erlend. Takve pripovijesti se rado slušaju. Njemu se nikada nije dogodilo nešto slično, a to je i razumljivo – nije on tako smjeran čovjek kao Lavrans.
Kristina je upitala za ljude koji su zajedno s njima slavili dolazak u Husaby. Ni o njima Erlend nije puno znao. Kristina je opazila da je njezin muž posve drugoga kova nego ljudi ovdje u dolinama. Mnogi od njih su bili lijepi, imali su bijela i rumena lica, okrugle čvrste glave i bili su jaka, surova uzrasta; među starima su mnogi bili pretili. Erlend je među svojim gostima izgledao poput tuđe ptice u jatu. Bio je za glavu viši od većine muškaraca, vitak i mršav, tankih udova i finih zglobova. Imao je crnu, poput svile mekanu kosu, blijedosmeđu put, svijetloplave oči pod, poput ugljena, crnim obrvama i tamnim sjenastim trepavicama. Čelo mu je bilo visoko i usko, sljepoočice uleknute, nos prevelik, a usta premalena i premekana za muškarca, no bio je lijep; nije vidjela muškarca koji bi barem upola bio tako lijep kao Erlend. Čak se i njegov mek, tih glas razlikovao od sitih glasova drugih muškaraca.
Erlend se nasmijao i rekao da njegova loza i nije odavde, osim jedne iznimke: njegove prababe s očeve strane, Ragnfrid, kćeri Skuline. Ljudi su govorili da je vrlo sličan ocu svoje majke Gautu Erlendssønu iz Skogheima. Kristina upita što zna o tome čovjeku. On nije znao gotovo ništa.
Bilo je to jedne večeri. Erlend i Kristina su se upravo razodijevali. Erlend nije mogao odvezati remen na svojoj cipeli pa ga je prerezao i pritom porezao ruku. Jako je krvario i ružno kleo. Kristina je donijela lanenu krpu iz svoje ladice. Bila je samo u košulji. Erlend joj je ovio drugu ruku oko pasa dok mu je povezivala ranu.
Najednom je pogleda u lice prestrašeno i zbunjeno, a samoga ga obli tamno rumenilo. Kristina spusti glavu.
Erlend povuče ruku natrag. Ne reče ni riječi, a Kristina ode tiho od njega i uvuče se u postelju. Srce joj je muklo i snažno udaralo o rebra. Od vremena do vremena pogledala je prema
mužu. On joj je okrenuo leđa i polako svlačio jedan dio odjeće za drugim. Onda uđe u krevet i leže.
Kristina je čekala da on progovori. Čekala je tako da joj srce nije ni udaralo u grudima, nego samo drhtalo.
Ali Erlend ne reče ni riječi. I ne uze je u svoje naručje.
Konačno joj, oklijevajući, položi ruku na grudi i pritisnu bradu na njezino rame tako da je osjećala kako je dlake bodu. Kada ni nakon dugo vremena nije progovorio, okrenu se Kristina zidu.
Bilo joj je kao da tone sve dublje i dublje. Nije našao za nju ni jedne riječi sada kada je znao da je cijelo to teško vrijeme nosila njegovo dijete. Kristina je u tami čvrsto stisnula zube. Ne, nije htjela prosjačiti; ako kani šutjeti, neka šuti, pa makar sve do dana kada bude rodila dijete. Obuzela ju je strava, no ležala je tiho i nepomično uza zid. Erlend je također šutke ležao u tami. Satima i satima su tako ležali, a oboje je znalo da nijedno od njih ne spava. Konačno je, po njegovu pravilnu disanju, osjetila da je zadrijemao. Proplakala je iz sve duše od jada, od muke i od sramote. Mislila je da mu to neće moći nikada zaboraviti.
Tri dana su se Erlend i Kristina mimoilazili. Mladoj se ženi činilo da je Erlend sličan pokislu psetu. Raspalila bi se i ukrutila od srdžbe i podivljala od ogorčenja kada bi opazila kako je ispitujući promatra, no naglo bi svrnuo pogled čim bi ga pogledala. Ujutro četvrtoga dana sjedila je u odaji kada je Erlend stao na prag u jahaćem odijelu. Rekao je da kani prijeko u Medalby; bi li možda htjela poći s njim i razgledati imanje koje joj je pripadalo kao njegov vjenčani dar. Kristina pristade, a Erlend joj sam pomože navući visoke čizme i crn ogrtač sa srebrnim kopčama.
Na dvorištu su stajala četiri osedlana konja, no Erlend je rekao da Haftor i Egil mogu ostati kod kuće i pomoći pri vršenju. Sam je zatim podigao svoju ženu u sedlo. Kristina je shvatila da je Erlend naumio srediti ono što se šutnjom uvuklo među njih. Nije bio progovorio ni dok su polagano jahali prema šumi na zapadu.
Već su davno zašli u studeni, a ovdje u dolini još nije bio pao snijeg. Dan je bio svjež i lijep, sunce tek što je izišlo pa se posvuda na zemlji i na drveću blistao i bljeskao bijel mraz. Jahali su Husabyjem. Kristina opazi da je tu malo njiva i strništa, da se uglavnom pružaju neobrađene stare livade, pune mahovine i johinih izdanaka. Zapita ga za razlog.
Muž joj obijesno odgovori:
– Kristina, zar ti koja si tako vješta u gospodarstvu još ne znaš da se sijanje žitarica ne isplati u blizini grada? Kod stranih trgovaca se može postići puno veći dobitak zamjenom maslaca i vune za žito i brašno.
– Onda si već davno morao zamijeniti sve ono što leži po tvojim spremištima i što se već davno pokvarilo – odgovori Kristina. – Uostalom, znam vrlo dobro da po zakonu svaki zemljoradnik mora zasijati tri četvrtine svoje zemlje, a četvrtinu ostaviti neobrađenu. A gospodarevo vlastito imanje ne smije biti slabije obrađeno od zemlje njegovih zakupnika. To je često govorio moj otac.
Erlend se nasmiješi i odgovori:
– U tome pogledu nisam nikada pitao za zakon. Ako dobivam ono što mi pripada, moji seljaci mogu gospodariti kako im je drago, a ja upravljam Husabyjem kako se meni čini da je najbolje i najprikladnije.
– Zar bi htio biti pametniji – zapita Kristina – od naših predaka, od svetoga Olava i kralja Magnusa koji su donijeli te zakone?
Erlend se ponovno nasmija i reče:
– Nisam mislio o tome. Dovraga, Kristina, kako se ti razumiješ u zakone i odredbe naše zemlje?
– Nešto malo znam o tome – protumači Kristina – jer je moj otac često molio Sigurda iz Loptsgaarda, kada je bio kod nas, da nam govori o zakonima za vrijeme večernjih sijela. Moj otac je mislio da bi družini i mladeži moglo koristiti to znanje i tako nam je Sigurd tumačio pojedine zakone.
– Sigurd – reče Erlend. – Ah da, sada se sjećam, vidio sam ga na našoj svadbi. To je bio onaj krezubi starac dugačka nosa koji je pijuckao i plakao i gladio te po grudima. Smrdio je i sljedećega dana kada su se ljudi uspeli k nama da vide kako ću ti povezati rubac kao udanoj ženi.
– On me poznavao dok sam još bila... Ni sama se više ne sjećam otkad – odgovori Kristina srdito.
– Obično me uzimao na krilo i igrao se sa mnom dok sam još bila djevojčica.
Erlend se opet smijao:
– Bio je to sigurno poseban užitak kada ste morali sjediti i slušati staroga kako nabraja zakon za zakonom. Tvoj otac se zaista u svemu razlikuje od ostalih ljudi. Obično se kaže: kada bi seljak poznavao zakone, a ždrijebac svoju snagu, i vrag bi mogao postati vitezom.
Kristina povika i podbode konja u slabine. Erlend je srdito i začuđeno gledao za svojom ženom koja je bila odjahala daleko.
Najednom podbode i on konja. Isuse, prijelaz – tuda se nije moglo prijeći jer se jesenas odronila ilovača. Kada je Sløngvanbauge osjetio drugoga konja za sobom, zagrabio je još jače. Erlend se na smrt preplašio: kako je samo jurila strmim obronkom. Erlend skrenu stranputicom kroz grmlje, obiđe je i presiječe joj put na mjestu gdje je staza bila malo ravnija tako da se morala zaustaviti. Kada joj se približio, opazio je da je i sama preplašena.
Erlend se sagnu prema svojoj ženi i udari je po licu tako da je klonula. Sløngvanbauge odskoči u stranu i prope se.
– Da, to si zaslužila – reče Erlend drhtavim glasom kada su se konji umirili i kada su ponovno jahali jedno uz drugo. – Kako si samo bezglavo odjurila u srdžbi. Prepala si me.
Kristina je glavu držala tako da joj nije mogao vidjeti lice. Erlend je poželio da je nije udario. No on ponovno reče: – Da, Kristina, prepala si me... tako ludo odjahati! I to baš sada – reče posve tiho.
Kristina ne odgovori i ne pogleda ga. No Erlend je osjećao da se ne ljuti toliko kao prije kada se narugao njezinu domu. Čudio se tome, no vidio je da se ne vara.
Došli su u Medalby. Dočekao ih je Erlendov zakupnik i htjede ih uvesti u sobu. Erlend je htio najprije pregledati zgrade, a Kristina je morala biti nazočna.
– Imanje sada pripada njoj, a ona se, Steine, bolje razumije u gospodarstvo nego ja – reče smiješeći se.
Bilo je prisutno nekoliko seljaka koji su imali biti svjedoci, među njima je bilo i nekoliko Erlendovih zakupnika.
Stein je preuzeo imanje posljednjega dana svadbe i odonda je neprestano molio svoga gazdu da dođe i pregleda u kakvu je stanju primio zgrade ili da bar pošalje svoga zastupnika. Seljaci su posvjedočili da ni jedna jedina zgrada nije bila uščuvana i čvrsta i da su ove koje su sada trošne takve bile i kada je Stein došao ovamo. Kristina je vidjela da je to bilo dobro, ali zapušteno imanje. Činilo joj se da je Stein pošten čovjek, a i Erlend je bio vrlo popustljiv pa je obećao neke olakšice kod zakupnine kada zgrade budu popravljene.
Ušli su zatim u sobu gdje su na prostrtom stolu bila dobra jela i jako pivo. Zakupnikova žena zamoli Kristinu da joj oprosti što je nije dočekala pred kućom s obrazloženjem da joj muž ne dopušta da se nakon poroda kreće pod vedrim nebom dok još nije bila u crkvi. Kristina srdačno pozdravi ženu nakon čega ode do kolijevke pogledati dijete. Bilo je to njihovo prvorođenče: velik i jak dječak, star dvanaest noći.
Poveli su Erlenda i Kristinu na pročelje stola; za stol posjedaše i ostali te su dugo jeli i pili. Za vrijeme blagovanja Kristina je govorila više od svih ostalih. Erlend je malo govorio, jednako tako i seljaci, no Kristina je ipak opazila da su joj skloni.
Dijete se probudilo, najprije je tiho cvililo, a zatim je počelo tako glasno plakati da je mati morala ustati i uzeti ga na prsa. Kristina pogleda oboje nekoliko puta, a kada se mali nasitio, uze ga od majke i zadrža na svojim rukama.
– Pogledaj – reče. – Zar ti se ne čini da je to snažan i prekrasan dječačić?
– Istina – odgovori joj muž i ne pogledavši prema njoj.
Kristina je neko vrijeme držala dijete, a onda ga preda majci. – Ovome tvome sinu ću poslati dar, Arnis – reče – jer je to prvo dijete koje sam držala na rukama otkako sam došla na sjever.
Razigrano i prkosno, sa smiješkom na usnama, gledala je Kristina svoga muža i seljake na klupi. Ponekomu od njih su jedva primjetno zaigrali krajevi usana, a zatim bi se zagledali preda se tako ozbiljno da su im se lica gotovo ukočila. Tada usta neki prastari muškarac koji je sve dotad puno pio. On izvadi žlicu iz posude u kojoj je bilo pivo, položi je na stol i dignu tešku zdjelu:
– Nazdravljamo ti, gospodarice, sa željom da sljedeće dijete koje budeš držala na rukama bude novi gospodar Husabyja!
Kristina se dignu i prihvati tešku zdjelu. Najprije je ponudi svome mužu. Erlend je jedva okusio, a Kristina je pila dugim, polaganim gutljajima:
– Hvala ti na pozdravu, Jone iz Skoga – reče kimnuvši glavom, smiješeći se gotovo sretno.
Kristina je primijetila da je Erlend pocrvenio od srdžbe. Obuzela ju je neodoljiva želja za smijehom i radošću. Malo kasnije podsjeti Erlend na polazak i oni uskoro krenuše kući.
Jedan dio puta su jahali šutke. Odjednom Erlend progovori oštro:
– Misliš li da je potrebno upozoriti i seljake da si na vjenčanje pošla s djetetom pod srcem? Mogla bi se zakleti da će se o nama uskoro govorkati po svim općinama u fjordu.
Kristina najprije nije odgovorila ni riječi. Gledala je ravno preda se uperivši pogled preko glave konja nekamo u daljinu i tako je problijedila da se Erlend preplašio.
– Neću ti zaboraviti dok sam živa – reče konačno ne pogledavši ga – da su to bile prve riječi kojima si pozdravio svoga sina kojega nosim pod srcem.
– Kristina! – reče Erlend zaklinjući.
– Kristina moja – ponavljao je kada mu nije odgovarala i kada ga nije pogledala. – Kristina!
– Gospodine? – zapita ona hladno i uljudno, ali glavu nije okrenula.
Erlend gromko prokune, podbode konja i odjuri putem. Uskoro se opet pojavi i dojaha do nje.
– Tako sam se rasrdio – reče – da sam gotovo odjahao od tebe.
– Onda bi se moglo dogoditi – odgovori Kristina mirno – da bi morao jako dugo čekati da dođem za tobom u Husaby.
– Kako ti govoriš? – reče muž i popusti.
Opet su šutke jahali jedan dio puta. Došli su do mjesta odakle je vodila uska staza na vrh brda. Erlend reče svojoj ženi:
– Mislio sam da bismo mogli jahati brdom. Put je malo dulji, ali bi me radovalo proći s tobom ovim krajem.
Kristina kimnu ravnodušno.
Malo zatim Erlend reče da bi bilo bolje nastaviti pješice. Privezao je konje za jedno drvo.
– Gunnulf i ja smo na ovom brdu imali tvrđavu – reče. – Veselilo bi me pogledati je li od nje još što ostalo.
Uzeo ju je za ruku. Nije se opirala, no ipak je oborila pogled na zemlju i pazila kuda će koraknuti. Brzo su bili na brdu. Kroz otvor koji je urezalo korito mala potoka u bjelogoričnu šumu prekrivenu injem ležao je na suprotnom obronku Husaby, širio se velik i prostran sa svojom zidanom crkvom i mnogim velikim zgradama oko kojih su se redale široke njive s tamnim šumama u pozadini.
– Majka je – reče Erlend tiho – često dolazila ovamo s nama. Uvijek je sjedila ovdje i nepomično gledala na jug prema Dovre gorju. Od jutra do mraka čeznula je za tim da ode iz Husabyja. Ili bi se okrenula prema sjeveru i gledala kroz otvor koji je dolina urezala među brda, tamo prema onome plavetnilu koje vidiš. To su planine s druge strane fjorda. Na svoje imanje nije nikad pogledala.
Glas mu je bio mekan i pun molbe. Ali Kristina nije progovorila i nije ga pogledala. Tada udari on u hodu nogom o smrznut korov:
– Ne, ovdje nema ni traga Gunnulfovoj i mojoj tvrđavi. Da, da, davno je to bilo kada smo se ovuda naganjali i igrali.
Nije dobio odgovora. Ispod mjesta na kojemu su stajali bila je mala smrznuta bara. Erlend dignu kamen i baci ga. Voda je bila smrznuta sve do dna tako da se na tamnoj površini pojavila samo mala bijela zvijezda. Erlend uze još jedan kamen i zamahnu snažnije, a zatim još jedan, pa još jedan, srdito ih je bacao i htio po svaku cijenu razbiti cijelu zaleđenu površinu. Nenadano pogleda ženi u lice. Oči su joj potamnile od prezira i smiješila se podrugljivo njegovu djetinjastu postupku.
Erlend se naglo okrenu, no u taj čas Kristina nasmrt problijedi i vjeđe joj se sklopiše. Hvatala je rukama zrak tražeći uporište, teturala je kao da će pasti... Konačno se spusti na jedan panj.
– Kristina... što ti je? – zapita on bojažljivo.
Nije odgovorila. Činilo se kao da nešto osluškuje. Oči su joj bile strane i čudnovate.
Ponovno je osjetila. Duboko u njoj se maknulo kao da je riba udarila perajom. I opet je bilo kao da se cijela zemlja okreće oko nje, maglilo joj se pred očima, obuzela ju je slabost, ali ne tako jako kao prvi put.
– Što ti je? – ponovi Erlend. Čeznula je za tim trenutkom, iako to u svome strahu nije htjela ni samoj sebi priznati. Nije mogla govoriti o tome sada jer su se cijeli dan ljutili jedno na drugo. No on je prvi izrekao.
– Je li se to dijete pomaknulo u tebi? – zapita tiho i položi joj ruku na rame.
Ona odbaci svu srdžbu, priljubi se uz njega skrivajući lice na njegove grudi.
Malo kasnije pođoše opet k mjestu gdje su stajali svezani konji. Kratak dan bio je već gotovo na izmaku. Za njihovim leđima na jugozapadu sunce se spuštalo za krošnje drveća, bilo je crveno i bez sjaja u hladnoj magli.
Erlend oprezno pregleda spone i remenje sedla prije nego što je podigao ženu na konja. Onda priđe svome konju i odveza ga. Htio je uzeti svoje rukavice koje je zataknuo za pojas, ali je našao samo jednu. Tražeći gledao je naokolo.
Kristina se nije mogla svladati da ne rekne:
– Uzalud tražiš ovdje svoju rukavicu, Erlende!
– Mogla si me upozoriti kada sam je izgubio pa da si bila ne znam kako ljuta – reče. Bile su to one rukavice koje mu je Kristina sašila i predala uz vjenčane darove.
– Pala ti je iz pojasa kada si me udario – reče Kristina vrlo tiho oborivši pogled.
Erlend je stajao kraj svoga konja s rukom na sedlu. Bio je posramljen i nesretan. No onda se glasno nasmija:
– Nikada ne bih mislio, Kristina, onda kada sam ti se udvarao i kada sam moljakao prijatelje da me zagovaraju i kada sam se onako skrušio i ponizio samo da te zadobijem, da bi mogla biti takva vještica!
I Kristina se nasmijala:
– Ne, jer bi onda sigurno već davno odustao od svoga nauma, a tko zna, možda bi to bilo za tvoje dobro.
Erlend stupi nekoliko koraka prema njoj i položi joj ruke na koljena:
– Bog neka mi pomogne, Kristina, no jesi li ikada čula da činim ono što je za moje dobro?
On nasloni svoju glavu na njezino krilo i pogleda je u lice blistavim očima. Sva rumena i sretna prignu Kristina glavu nastojeći skriti smiješak i oči.
Onda on uze njezina konja za uzde ostavljajući svoga konja da ih sam slijedi. Tako ju je vodio sve dok nisu sišli niz obronak. Kada god su se pogledali, on bi se nasmiješio, a ona je odvraćala svoje lice od njega prikrivajući da se i sama smije.
– Sada – reče on obijesno kada su se opet nalazili na cesti –sada ćemo se vratiti kući u Husaby tako sretni i veseli kao dvoje sukrivaca.
Na Badnjak je potocima curila kiša. Skije se nisu mogle rabiti i tako je Kristina morala ostati kod kuće kada je Erlend s ostalom čeljadi na imanju odjahao u Birgsi u crkvu na ponoćku.
Ona je stajala na pragu kuće za stanovanje i gledala za njima. Baklje muškaraca osvjetljavale su stare kuće crvenom svjetlošću i odražavale se u vlažnu ledu na dvorištu. Vjetar je puhao u plamen i nosio ga u stranu. Kristina ostade stajati tako dugo sve dok je čula topot konja u noći.
Unutra u odaji gorjele su svijeće na stolu, bilo je tu ostataka večere: zdjele s kašom, riblje kosti, ostavljeni komadići kruha su plivali u prolivenu pivu. Služavke koje su morale ostati kod kuće zaspale su na podu na slami. Kristina je bila u kući sama s njima i s jednim starim muškarcem koji se zvao Aan. Aan je služio još Erlendova djeda u Husabyju. Stanovao je u maloj kolibici dolje na jezeru, no rado je dolazio po danu na imanje, laćao se koječega i mislio da puno radi. Te je večeri zaspao za stolom pa su ga Erlend i Ulf odnijeli uz smijeh u jedan kut i pokrili ga pokrivačem.
Kod kuće u Jørundgaardu pod bi u ovoj noći bio posve prekriven trstikom jer svi ukućani moraju svetu noć prespavati zajedno u odaji. Prije odlaska u crkvu pospremili bi ostatke posne večere, a majka i služavke bi prostrle stol što su ljepše mogle. Bilo je maslaca i raznih vrsta sira, čitavih hrpa bijela kruha, sjajne slanine i najboljega ovčjeg mesa, sušena na zraku. Blistale bi se srebrne posude i rogovi za medovinu. A otac bi sam postavio bure piva na klupu. Kristina okrenu svoj stolac prema ognjištu, nije mogla gledati taj ružni stol. Glasno hrkanje jedne služavke paralo joj je uši. I to je bilo nešto što nije voljela kod Erlenda: u svojoj je kući jeo ružno i neuredno, preturao je hranu po zdjelama tražeći dobre zalogaje, nije htio oprati ruke prije jela, a psi su mu smjeli skakati na krilo i svoj obrok žderati sa stola za kojim su istodobno jeli i ljudi. Uz takvo Erlendovo vladanje nije se moglo očekivati
da će se družina lijepo vladati za stolom. U svojoj kući je naučila jesti lijepo i polako.
– Ne pristoji se – govorila bi majka – da gazde moraju čekati dok se družina najede, a tko je teško radio, mora imati vremena u miru se najesti.
– Gunna – zovnu Kristina tiho veliku kuju koja je s čitavom hrpom svojih mladih ležala kraj ognjišta. Bila je vrlo oštra pa joj je zato Erlend nadjenuo ime stare gospodarice u Raasvoldu.
– Ti jadna životinjo – šaptala je Kristina i gladila kuju koja je došla do nje i položila joj glavu na koljena. Kujina leđa su bila uska kao hrbat u noža, a sise su joj dopirale gotovo do poda. Mladi su gotovo požderali svoju mater.
– Da, siromašna životinjo!
Kristina položi glavu na naslon stolca i zagleda se u čađave grede. Bila je umorna.
O ne, nisu joj bili laki ovi mjeseci koje je proživjela u Husabyju. One večeri kada su se vratili kući iz Medalbyja, razgovarala je s Erlendom. Shvatila je tada da je on bio uvjeren da se ljuti na njega samo zato što joj je to prouzročio.
– Još i sada znam – govorio je tiho – išli smo onoga proljetnog dana kroz šumu puteljkom sjeverno od crkve. Još i sada znam kako si me molila da ti ne prilazim.
Kristina je bila zadovoljna što je tako govorio. Inače se često čudila kako je Erlend mogao toliko toga zaboraviti.
Rekao je:
– Ne bih nikada pomislio, Kristina, da bi mogla živjeti uza me i nositi potajan jad u srcu prema meni hineći sreću i zadovoljstvo. Jer ti si već davno morala znati kako je s tobom. Mislio sam da si jasna i čista kao sunčana zraka.
– Ali, Erlende – reče ona potišteno – ti znaš bolje od svih ljudi na svijetu da sam išla zabranjenim putem i da sam varala one koji su mi željeli najbolje. – O, kako je htjela da je on shvati. –Ne znam sjećaš li se još, moj prijatelju, da si nekada tako postupao sa mnom da to mnogi ne bi držali lijepim. A Bog i Blažena
Djevica Marija znaju da nisam nikada osjećala jada u svome srcu prema tebi i da te nisam manje ljubila.
Erlendovo lice postade blago:
– Tako sam mislio – reče tiho. – Ali i ti si dobro znala da sam sve ove godine čeznuo za tim da opet sazdam što sam razorio. Tješio sam se time da će mi sretan svršetak svega omogućiti nagraditi tvoju vjernost i tvoje strpljenje.
Upitala ga je:
– Sigurno si čuo za brata moga djeda i za djevicu Bengtu koji su protiv volje svoje rodbine pobjegli iz Švedske. Bog ih je kaznio time da im nije dao djece. Zar se nisi bojao svih tih godina da bi i nas mogao tako kazniti?
Govorila mu je dršćući i tiho:
– Možeš misliti, moj Erlende, da se nisam baš obradovala ovoga ljeta kada sam se u to prvi put uvjerila. Ipak sam mislila... Mislila sam: ako mi ti moraš umrijeti prije vjenčanja, radije ću ostati s tvojim djetetom nego posve sama. Mislila sam: ako umrem u porodu, bolje je i to nego da ti ostaneš bez pravog nasljednika koji će zauzeti tvoje pročelje za stolom kada tebe jednom više ne bude.
Erlend odgovori živo:
– Činilo bi mi se da je taj sin preskupo plaćen kada bih ga platio tvojim životom. Ne govori tako, Kristina! Husaby mi ne leži toliko na srcu – reče malo kasnije. – Pogotovo otkad znam da ga Orm neće moći nikada naslijediti.
– Zar ti je više stalo do njezina sina nego do moga? – zapita Kristina.
– Do tvoga sina – reče Erlend tiho. – O njemu ne znam još ništa osim da će doći po prilici pola godine ranije nego što bi trebao. Orma volim već dvanaest godina.
Malo kasnije Kristina zapita:
– Čezneš li koji put za onom svojom djecom?
– Da – odgovori muž. – Prije sam često putovao u Østertal, gdje sada žive, da ih vidim.
– Mogao bi za vrijeme Adventa otputovati tamo – reče Kristina tiho.
– Zar te to neće ozlovoljiti? – zapita Erlend veselo.
Kristina odgovori da joj je to posve razumljivo. Upita je bi li se protivila da djecu dovede na Božić sa sobom.
– Ionako ih moraš jednom vidjeti.
I opet je odgovorila da joj je i to posve razumljivo.
Za vrijeme Erlendove odsutnosti bila je Kristina vrlo marljiva i pripravljala je sve za božićne blagdane. Bilo joj je teško samoj među tim tuđim muškarcima i ženama, morala se uvijek svladavati kada se je svlačila i odijevala u prisutnosti dviju služavki koje su, po Erlendovoj želji, spavale u odaji. Svaki put se morala podsjetiti da se ne bi nikada usudila sama zaspati u velikoj kući u kojoj je prije nje uz Erlenda spavala druga žena.
Služavke na imanju su bile onakve kako se moglo i očekivati. Seljaci koji su pazili na svoje kćeri ne bi ih nikada dali u službu na imanje gdje je gazda otvoreno živio s preljubnicom i takvoj ženi prepustio svoju kuću.
Služavke su bile lijene i nisu naučile slušati domaćicu. Nekima od njih odmah se svidjelo što je Kristina uredila kuću i što je sama prednjačila u poslu. Bile su razgovorne i vesele kada ih je Kristina slušala i kada im je vedro i prijazno odgovarala. A Kristina je dolazila svaki dan pred svoju čeljad blaga i mirna lica. Nije nikoga korila, ali ako je koja od sluškinja protuslovila njezinoj zapovijedi, onda je domaćica postupala tako kao da je uvjerena da nitko drugi ne bi mogao izvesti taj posao, mirno i prijazno je upućivala kako se to mora učiniti. Kristina je vidjela da je njezin otac tako postupao s novim služavkama ako su bile neposlušne i nijedan čovjek na Jørundgaardu se nije usudio Lavransu drugi put protusloviti.
Tako je kanila preživjeti zimu. Mislila je da će kasnije otpustiti one služavke koje nije trpjela i koje nije mogla naučiti redu.
Samo na jedan posao se Kristina nije mogla odvažiti osim kada je bila sigurna da je ne gledaju tuđe oči. Jutrom bi, dok je
bila sama, šila rublje za svoje dijete: pelenice od mekana platna, pokrivače od crvena i zelena sukna iz grada i bijelu lanenu haljinicu za krštenje. Dok je sjedila zaokupljena tim poslom, kolebale su se njezine misli između straha i povjerenja prema svetim prijateljima ljudi koje je molila za zagovor. Sada je već znala da dijete živi i da se miče tako da nema mira ni danju ni noću. No čula je o djeci koja su došla na svijet s mijehom umjesto glave ili im je glava bila zavrnuta licem na leđa ili su im zubi izrasli na petama. Sjećala se Sveina kojemu je polovinu lica prekrila poput krvi crvena mrlja jer je njegova majka pomagala kod gašenja požara.
Zatim bi odbacila posao, kleknula bi pred sliku Djevice Marije i izmolila sedam Zdravomarija. Brat Edvin je govorio da se Majka Božja svaki put jednako obraduje anđeoskom pozdravu, pa makar dolazio i iz usta najtežega grješnika. A srcu Marijinu su najdraže riječi: Dominus tecum. Neka ih Kristina izgovori uvijek triput zaredom.
Ta bi je molitva umirila za neko vrijeme. Konačno, poznaje mnoge ljude, muškarce i žene, koji su malo poštivali Boga i njegovu majku i slabo ispunjavali njegove zapovijedi pa im se ipak nisu rodila nakazna djeca. Često je Bog bio milostiv i nije kažnjavao grijehe roditelja na djeci, iako je katkada morao pokazati kojim znakom da ne može mirno podnositi njihovu obijest.
No to se valjda neće dogoditi baš njezinu djetetu.
Zatim bi u srcu zazvala svetoga Olava. Tako je puno čula o njemu da joj se činilo da ga je poznavala dok je još živio na zemlji. Nije bio velik, bio je prilično debeo, ali uspravan i lijep sa zlatnom krunom i blistavom aureolom na zlatnoj valovitoj kosi: crvena, kovrčava brada obrubljuje čvrsto, preplanulo, oporo lice. A pogled njegovih dubokih, sjajnih očiju prodire kroz sve ljude. U njih nije smio pogledati nitko tko je učinio kakvo zlo djelo. Ni ona se nije usuđivala, nego je oborila pogled pred njegovim očima. No ipak se nije bojala – bilo joj je kao nekad, dok je još bila mala, pa bi pred ocem poniknula očima kada je bila zločesta. Sveti Olav ju je gledao strogo, ali ne oštro; ta ona je
obećala da će se popraviti. Kako je čeznula da ode u Nidaros i klekne u njegovu svetištu! Kada su doputovali ovamo, Erlend joj je obećao da će uskoro odjahati s njom tamo. No uvijek su odgađali put. Kristina je shvatila da bi on nerado putovao s njom jer se sramio i bojao ogovaranja ljudi.
Jedne večeri, dok je sjedila za stolom s družinom, dobaci jedna sluškinja, djevojka koja je pomagala u kući:
– Mislim, gospođo, da bi bilo dobro početi s pripremanjem pelena i dječjega rublja prije nego što spremimo platno o kome govorite.
Kristini se pričini kao da nije ništa čula; govorila je i dalje o bojenju. Djevojka ponovi:
– Možda ste već iz svoje kuće ponijeli dječju opravu?
Kristini se nasmiješi i ponovno se obrati drugima. Kada je nakon nekog vremena letimice pogledala prema djevojci, sjedila je ova sva crvena u licu i preplašeno zirkala na domaćicu. Kristina se ponovno nasmiješi i započe razgovor s Ulfom. Djevojka je najednom počela glasno plakati. Kristina se smiješila, a djevojka je plakala sve glasnije; počela je jecati i šmrcati.
– No, prestani, Frido – konačno reče Kristina posve mirno. – Stupila si u službu kao odrasla djevojka, ne smiješ se vladati kao djevojčica.
Služavka je jecajući ponavljala da nije htjela biti drska i neka joj Kristina ne zamjeri.
– Ne – reče Kristina smiješeći se kao prije. – Jedi sada i ne plači više. Imamo samo onoliko razuma koliko nam ga je Bog udijelio. I to svi mi.
Frida skoči i pobježe glasno jecajući.
Kasnije, kada je Ulf Haldorssøn stajao uz Kristinu i razgovarao s njom o poslovima idućega dana, nasmijao se i rekao: – Erlend te je trebao zaprositi prije deset godina. Tada mu je u svakome pogledu bilo puno bolje.
– Misliš? – upita Kristina i dalje se smiješeći. – Onda sam preživjela tek devet zima. Misliš li da bi se Erlend odvažio go-
dine i godine živjeti samo za to da dočeka djevojaštvo male zaručnice?
Ulf se nasmija i iziđe.
Kristina je plakala dugo u noć, bila je osamljena i potištena. Zatim je, tjedan dana prije Božića, Erlend došao kući, a Orm, njegov sin, jahao je uz oca. Kristinu je zaboljelo srce kada joj je doveo dječaka i zapovjedio mu da pozdravi svoju maćehu.
Bilo je to prekrasno dijete. Da, zamišljala je da bi tako morao izgledati sin kojega je nosila. U trenucima kada bi se usudila pomišljati na svoju sreću, kada bi se ponadala da će sretno roditi zdravo dijete, kada je zamišljala kako će ga othraniti na svome krilu, onda si ga je baš takva predočila i upravo tako nalik na oca.
Orm je bio možda premalen i previše nježan za svoju dob, ali lijepa uzrasta, finih oblika, dražesna lica, tamne puti i kose, oči su mu bile velike i plave, a usta meka i crvena. Lice mu je bilo tvrdo i hladno. Kristini se rijetko kada pružila prilika da govori s dječakom. No, ma gdje bila, ćutila je na sebi njegov pogled i osjećala da je još teža i nezgrapnija u tijelu i hodu kada ju je to dijete promatralo.
Vidjela je da Erlend ne govori puno sa sinom, no dobro je opazila da je to zato što se dječak sustezao. Razgovarala je s mužem o tome kako je Orm lijep i kako ima pametan izraz. Erlend nije doveo svoju kćer, mislio je da je Margret premalena za dugo zimsko putovanje. Kada je Kristina upitala za djevojčicu, rekao je ponosno da je ona puno ljepša od brata i puno živahnija, da začas nadmudri svoje odgojitelje. Ima zlatnožutu valovitu kosu i smeđe oči.
Onda je sigurno nalik na majku, mislila je Kristina. Nije si mogla pomoći, bila je ljubomorna. Voli li Erlend svoju kćer isto onako kako je nju ljubio njezin otac? Erlendov glas je bio tako mekan i topao kada je govorio o Margret.
Kristina ustade i pođe prema ulaznim vratima. Vani je bilo tako mračno i oblačno da se nisu mogle vidjeti ni zvijezde ni mjesec. Mislila je da bi moglo biti oko ponoći. Uzela je iz pred-
soblja svjetiljku, zapalila je u odaji, zagrnula se ogrtačem i izišla na kišu.
– U ime Isusovo – šapnula je i triput se prekrižila kada je izišla u noć. Na gornjem kraju dvorišta nalazila se kuća za svećenika. Bila je prazna. Otkada je s Erlenda bilo dignuto prokletstvo, na Husabyju nije bilo kućnoga kapelana. Katkada bi došao koji pomoćni svećenik iz Orkedala i služio misu. Novi župnik, koji je bio postavljen u ovu crkvu, još je uvijek bio s majstorom
Gunnulfom u tuđini; obojica su bili prijatelji još iz đačkih dana. Očekivali su ih već ovoga ljeta; Erlend je mislio da se neće vratiti prije proljeća. Gunnulf je u svojoj mladosti pobolijevao na plućima pa sigurno neće putovati zimi.
Kristina uđe u praznu, hladnu kuću i poče tražiti ključeve crkve. Zatim je neko vrijeme mirno stajala na jednome mjestu. Vani je zemlja bila skliska i bilo je tamno kao u rogu, vjetar je puhao i kišilo je. Trebalo joj je puno odvažnosti da iziđe u noć, pogotovo u badnjoj noći kada je zrak bio pun zlih duhova. Ipak nije mogla odustati od svoje odluke – morala je u crkvu.
Idem onamo u ime Boga Svemogućega, šaptala je preda se u mrak. I dok si je osvjetljavala put, stavljala je nogu na kamenje i grude koje su virile iz mokre ledene bljuzgavice. U mraku se put do crkve činio vrlo dug. Konačno je ipak stigla do kamena praga na ulazu.
Unutra je bila oštra studen, bilo je puno hladnije nego vani na kiši. Kristina je došla pod kor i kleknula pred raspelo koje je u tami mogla razabrati nad sobom.
Kada je izmolila svoje molitve i kada je ustala, stajala je ondje još neko vrijeme, bilo je kao da je očekivala da nešto mora doživjeti. No ništa se nije dogodilo. Zebla je i bojala se u mračnoj, pustoj crkvi.
Zatim se došuljala do oltara i osvijetlila slike. Bile su stare, ružne i neprijazne. Oltar je bio sam goli kamen, znala je da su pokrivače, knjige i posuđe spremili u sanduk i pohranili u neku drugu crkvu.
Uza zid glavne lađe nalazila se klupa. Kristina ode do nje i sjede, svjetiljku je postavila na pod. Ogrtač joj je bio mokar, a noge su joj se ohladile. Pokuša podvući jednu nogu poda se, no ta je kretnja zaboli. Ovila je čvrsto ogrtač oko sebe i pokušala upraviti misli na to da je ponovno sveta noć kada je Krist dopustio da ga u Betlehemu rodi Djevica Marija.
Verbum Caro factum est, et habitavit in nobis.
Mislila je na dubok i čist glas oca Eirika i na Auduna, staroga đakona koji nikada više neće ozdraviti, i na crkvu u svome kraju u koju je odlazila s majkom i slušala ponoćku. Nije prošla ni jedna jedina godina, a da nije bila nazočna na ponoćki. Nastojala je sjetiti se što je moguće više svetih riječi, no mogla je misliti samo na svoju crkvu i na poznata lica.
Posve naprijed na muškoj strani stajao je njezin otac i gledao čudnim pogledom blistavu svjetlost na koru.
Nepojmljivo je da njezine crkve više nema. Izgorjela je. Kristina se rasplaka na tu pomisao. Sada sama sjedi ovdje u mraku, u ovoj noći u kojoj se svi kršćani okupljaju u Božjemu domu na radost i veselje. Da, sigurno ima razloga što je ona noćas isključena od slave u čast rođenja Sina Božjega od prečiste Djevice.
Roditelji sigurno svetkuju ovaj Božić u Sundbuu. Noćas sigurno neće biti službe Božje u kapeli. Kristina je znala da ukućani Sundbua obično jašu na ponoćku u glavnu crkvu u Ladam.
Bilo je to prvi put, otkad pamti, da nije išla na ponoćku.
Mora da je bila još posve mala kada su je roditelji prvi put poveli sa sobom; sjećala se da su je uvukli u krznenu vreću koja je iznutra bila čupava i da ju je otac držao na rukama. Bila je neobično studena noć, a jahali su kroz neku šumu: baklje su rasvijetlile omorike na kojima je bio težak snježni pokrov. U svjetlu baklje bilo je lice njezina oca crveno poput krvi, a krzneni rub njezine kape bio je posve bijel od inja. Otac bi se katkad sagnuo k njoj i lagano je ugrizao za nos pitajući osjeća li što, a onda je doviknuo majci da se Kristinin nos još nije
smrznuo. U ono su doba gotovo sigurno živjeli u Skogu, mogla joj je biti tek treća zima. Roditelji su bili još posve mladi. Sjetila se majčina glasa one noći – zvučna, sretna, nasmijana – kada bi nešto doviknula mužu i pitala za dijete. Da, majčin glas je bio mlad i svjež.
Betlehem na norveškom znači: mjesto kruha. Jer tamo je ljudima dan kruh koji je hrana vječnoga života.
Za vrijeme rane službe Božje stupio bi otac Eirik na propovjedaonicu i čitao evanđelje na njihovu materinjem jeziku.
U međuvremenu, između ponoćke i rane službe Božje, čekali su ljudi u svečanoj dvorani na sjevernom dijelu crkve. Imali su sa sobom i piće pa su posude s okrjepom kružile od ruke do ruke. Muškarci bi pošli katkad u staje pogledati konje. Ljeti, za vrijeme večernjih sijela, okupila bi se noću cijela općina na livadi pred crkvom, a mladež je plesala u slobodno vrijeme između dviju služba Božjih.
– Blažena Djevica Marija je samo povila svoga sina u pelene i položila ga u jasle iz kojih su jeli vol i magarac.
Kristina priljubi ruke čvrsto uza se.
– Mali sine, ti moj dragi vlastiti, vlastiti sine. Bog će ti se smilovati za volju svoje Blažene Majke. Sveta Marijo, ti sjajna zvijezdo morska, zoro vječnoga života koja si rodila sunce svemira, pomozi nam! Mali moj dječače, što je to s tobom noćas, tako si nemiran? Osjećaš li ti, koji si pod mojim srcem, kako neopisivo zebem?
Bilo je to lani, na dan Nevine dječice, kada je otac Eirik govorio o bezgrješnoj dječici koju su strašni vojnici ubijali u naručju njihovih majka. No Bog je te male dječake pozvao da uđu u kraljevstvo nebesko prije svih drugih mučenika. To je znak da ovakvi pripadaju nebesima. Uzeo je jednoga dječaka i odveo ga na sredinu.
– Ako ne budete kao oni, nećete ući u kraljevstvo nebesko, draga braćo i sestre. Neka to bude utjeha za svakoga među vama, bio to muškarac ili žena, za svakoga koji oplakuje svoje dijete.
Onda je Kristina vidjela kako su se susreli pogledi oca i majke, a ona je svoj pogled oborila preda se jer je shvatila da te riječi nisu njoj namijenjene.
Tako je bilo prošle godine. Prvi Božić nakon Ulvhildine smrti. – Oh, ali ne moje dijete! Isuse, Marijo! Ostavite mi moga sina!
Lani na Stjepanje otac nije htio jahati u povorci. Muškarci su ga ipak prisilili pa je otišao s njima. Put ih je obično vodio od brežuljka na kojemu je bila crkva sve do ušća rijeke kraj Loptsgaarda. Tamo su se jahači sastali s muževima iz Ottala. Sjećala se kako je otac projurio na svome žutom ždrijepcu: odupro se na stremen, privinuo se uz vrat konja, vikao i bodrio ždrijepca, a za njim se približavao topot čitave čete jahača.
Prošle godine se vratio kući vrlo rano i bio je posve trijezan. Obično bi muškarci toga dana dolazili kući jako kasno i bili bi dobrano pijani. Morali su, naime, putem svratiti na svako imanje i ispiti vrčeve koje su im iznijeli na dvor u čast Krista i svetoga Stjepana koji je prvi ugledao zvijezdu s istoka kada je vodio na Jordan ždrijepce kralja Heroda. Toga dana su čak i konji dobili piva kako bi postali divlji i obijesni. Na Stjepanje su se gazde bavile svojim konjima sve do večernje; toga dana se nije moglo očekivati od muškaraca da govore ili misle išta drugo osim onoga što je bilo u vezi s konjima.
Još se sjećala jedne božićne svetkovine kada su priredili veliku gozbu na Jørundgaardu. Tada je otac obećao nekom svećeniku, koji se nalazio među gostima, da će mu darovati riđega ždrijepca, Guldsveinova sina, ako svećenik uspije uzjahati na neosedlana konja dok se bude slobodno kretao po dvorištu.
Bilo je to davno, još prije Ulvhildine nesreće. Majka je stajala na pragu držeći malu sestru u naručju, a Kristina ju je čvrsto držala za suknju – bila je malo preplašena.
Svećenik je trčao za konjem, uhvatio ga za ular i potrčao tako da mu je dugačak kaput lepršao oko nogu.
– Fola, fola... hoia, fola, hoia! – vikao je pjevajući. Poskakivao je i skakao poput jarca. Otac i jedan stari seljak stajali su zagrljeni, bili su posve izobličeni od smijeha i od pića.
Ili je svećenik ulovio riđana ili mu je Lavrans jednostavno darovao konja – Kristina se tek sjećala da je svećenik odjahao na ždrijepcu iz Jørundgaarda. I opet su svi bili pijani; Lavrans je s poštovanjem pridržavao svećeniku stremen, a on ih je na rastanku sve blagoslovio s tri prsta. Sigurno je to bio neki ugledan svećenik.
Ah da. Kod kuće je često bilo veselo na Božić. Igrali su se i božićnih jaraca. Otac bi dignuo Kristinu na svoja leđa. Kaputić joj se sledio, a kosa joj je bila mokra. Muškarci bi se okupili oko zdenca i polijevali jedan drugome glavu hladnom vodom, samo da razbistre pamet do večernje službe Božje. Smijali su se kada su ih žene gledale s užasom. Otac bi uzeo Kristinine male, hladne ruke i pritisnuo ih na svoje čelo koje je još uvijek bilo crveno i gorjelo od vrućine. To je bilo vani na dvorištu, spuštala se večer, slaba bijela mjesečina svijetlila je zelenkastim svjetlom nad planinskim rebrima. Kada je Lavrans ponovno ušao u odaju, nehotice je udario njezinom glavom o vratnice tako da joj je na čelu skočila velika kvrga. Kasnije, za stolom, sjedila je na njegovu krilu. Pritiskao joj je oštricu svoga bodeža na kvrgu, hranio je dobrim zalogajima i puštao da pije iz njegova vrča. Zato se nije bojala »božićnih jaraca« kada bi uletjeli u sobu.
– Oče, o oče. Moj dragi, dobri oče!
Glasno jecajući sakri Kristina lice u ruke. Oh, da njezin otac zna kako joj je ovoga Božića.
Kada se vraćala kroz dvorište, vidjela je da iz kuhinjskoga krova iskaču iskre. Služavke su počele pripravljati jelo za povratnike iz crkve.
U odaji je bilo sumračno. Svijeće na stolu su dogorjele, a vatra na ognjištu se gotovo posve ugasila. Kristina nabaca drva na vatru i poče je raspirivati. Tek tada je opazila da Orm sjedi u njezinu stolcu. Ustao je čim ga je maćeha ugledala.
– Ah, dijete! – reče Kristina. – Zar nisi odjahao s ocem i drugim ljudima u crkvu?
Orm je nekoliko puta progutao pljuvačku:
– Mislim da me je zaboravio probuditi. Rekao je da malo prilegnem i da će me probuditi.
– To je loše, Orme – reče Kristina.
Mladić ne odgovori. Malo zatim reče:
– Mislio sam da si i ti otišla. Probudio sam se i bio sam posve sam u odaji.
– Bila sam kratko u crkvi – odgovori Kristina.
– Zar si se usudila izići u badnju noć? – zapita mladić. – Ne znaš li da su mogli naletjeti bjesovi i odvesti te sa sobom?
– Pa ne lutaju valjda noćas sami zli dusi – odgovori ona. – Na
Badnjak su sigurno svi dusi.
– Poznavala sam jednoga redovnika, sada je već mrtav, mislim da je stigao pred lice Božje jer je bio sama dobrota. On mi je pričao... Jesi li ikada čuo o životinjama koje su na badnju noć govorile u staji? U ono doba znale su latinski. Pijetao je kukurijekao:
– Christus natus est! Sada se ne sjećam više posve točno.
Druge su životinje pitale gdje, a koza je meketala: – Betlem, Betlem – a ovca je govorila: – Eamus, eamus.
Orm se podrugljivo nasmija:
– Zar misliš da sam takvo dijete i da me možeš utješiti ovakvim pričama? Mogla bi me uzeti na krilo i priviti na prsa.
– Rekla sam to tako da utješim samu sebe, Orme – odgovori Kristina mirno. – I ja bih rado pošla s njima na službu Božju.
Nije više mogla gledati taj ružni stol. Skupila je sve ostatke u korito i postavila ga na pod pred kuju. Onda je potražila pod klupom otirač od trave i obrisala stol.
– Hoćeš li poći sa mnom u zapadnu smočnicu, Orme, da donesemo kruha i usoljena mesa i da prostremo stol za sveto jutro? – zapita Kristina.
– Zašto ne zaposliš time svoje služavke? – zapita dječak.
– Otac i majka su me učili – odgovori mlada žena – da na
Božić nitko nikoga ne smije moliti za kakav posao i da svatko mora nastojati, po mogućnosti, sve sam učiniti. Najsretniji je bio onaj koji je na blagdane drugima najviše služio.
– A mene si ipak zamolila – reče Orm.
– To je nešto drugo. Pa ti si sin ove kuće.
Orm uze svjetiljku i pođoše zajedno dvorištem.
U smočnici Kristina napuni dva korita hranom za Božić. Uzela je i svežanj velikih lojanica. Dok je to radila, reče mladić:
– Ono što si malo prije govorila sigurno je bio seljački običaj. Čuo sam da je Lavrans Bjørgulfssøn tek seljak u suknenoj košulji.
– Od koga si to čuo? – zapita Kristina.
– Od majke – reče Orm. – Kada smo posljednji put stanovali ovdje u Husabyju, često je govorila ocu da može vidjeti kako mu čak ni jedan običan seljak neće dati svoju kćer za ženu.
– Mora da je bilo lijepo u Husabyju u ono doba – odgovori
Kristina kratko.
Mladić ne reče ništa. Usne su mu podrhtavale.
Kristina i Orm su prenijeli puna korita u odaju. Morala je ponovno u smočnicu kako bi donijela još nešto. Orm uze korito i reče malo smeteno:
– Otići ću ja umjesto tebe, Kristina, sklisko je na dvorištu.
Ostala je na pragu i čekala ga dok se nije vratio.
Sjeli su zatim kraj ognjišta, ona u svoj naslonjač, a on na drvenu klupicu u njezinoj blizini. Malo zatim reče Orm Erlendssøn tiho:
– Kristina, pričaj mi nešto dok tu sjedimo.
– Da pričam? – zapita Kristina tiho.
– Da, priču ili nešto slično što odgovara badnjoj noći – reče mladić smeteno.
Kristina se nasloni u naslonjač i uhvati tankim rukama životinjske glave na ručkama naslona:
– Redovnik o kojemu sam govorila bio je i u Engleskoj. Pričao je da tamo, u nekom mjestu, raste grmlje koje svake badnje
noći procvjeta bijelim cvjetovima. Sveti Josip iz Arimateje došao je u tu zemlju kada je bježao pred poganima. Tamo je utaknuo svoj štap u zemlju, a iz njega je izraslo korijenje i cvijeće. On je prvi širio kršćansku vjeru u Britaniji. Sada se sjećam, mjesto se zvalo Glastonborg. Brat Edvin je sam vidio to grmlje. Tamo, u Glastonborgu, pokopan je zajedno sa svojim kraljem, s kraljem Arturom, o kojemu si već sigurno čuo – on je bio jedan od sedmorice boraca najzaslužnijih za kršćanstvo. Pripovijedaju u Engleskoj da je Kristov križ načinjen od johina drveta. Mi smo pak kod kuće na Badnjak palili jasen jer je sveti Josip, Kristov poočim, jasenom zapalio vatru za Djevicu Mariju i novorođenoga sina Božjega. I to je moj otac čuo od brata Edvina.
– Ali u planinama na sjeveru raste vrlo malo jasena – reče dječak. – Znaš, prije su od njih pravili drške za koplja. Na čitavu posjedu Husaby nisam vidio drugi jasen osim onoga uz istočnu ogradu dvorišta, a njega otac ne može posjeći jer pod njim obitava prastanovnik ove kuće. Ali, Kristina, pa u Ramborgu čuvaju sveti križ... mogli bi provjeriti je li načinjen od johe.
– Da – reče Kristina. – Samo ne znam je li to istina. I sam znaš da se priča kako je križ nastao od izdanka iz drveta života koji je Set prije svoje smrti smio donijeti Adamu iz zemaljskoga raja. – Da – reče Orm. – Ali ipak pričaj.
Kristina se okrenu dječaku:
– Moraš malo prileći i spavati. Oni se još dugo neće vratiti iz crkve.
Orm ustade:
– Mi se još nismo pozdravili kao rođaci, Kristina, kćeri Lavransova. – On priđe stolu, uze jedan rog, nazdravi svojoj maćehi, a onda joj ga pruži. Osjetila je kako su joj niz leđa prošli ledeni trnci. Morala se sjetiti onoga trenutka kada joj je Ormova majka htjela nazdraviti. Dijete u njezinu tijelu se snažno micalo. Što je to s njim danas?, pitala se majka. Bilo je kao da taj nerođeni sin osjeća sve što je i ona osjećala, kao da se smrzavao kada je nju zeblo, kao da se i on grči od straha kada se je ona
bojala. Ne smijem biti preosjetljiva, mislila je. Kristina prihvati rog i ispi u zdravlje svoga pastorka.
Kada ga je vraćala Ormu, pogladila ga je nježno po crnim uvojcima. Ne, neću ti biti zla maćeha, mislila je. Lijepi, lijepi sine moga Erlenda.
Zaspala je u svome naslonjaču kada se Erlend vratio i bacio smrznute rukavice na stol.
– Zar ste već došli? – zapita Kristina začuđeno. – Mislila sam da ćete ostati i na ranoj službi Božjoj.
– Oh, puno će još trebati dok budem nazočan dvjema službama. – Kristina mu je skinula smrznuti ogrtač. – Da, sada se razvedrilo, sada je smrzavica.
– Nije lijepo što si zaboravio probuditi Orma – prigovori mu žena.
– Je li se ljutio? – zapita otac. – Nisam zaboravio – reče tiho. – Ali tako je slatko spavao da sam mislio… Možeš misliti kako su ljudi u crkvi zurili u mene kada sam došao bez tebe. Osim toga, nisam imao volje pojaviti se i s tim dječakom kraj sebe.
Kristina ne reče ništa iako joj je bilo žao. Činilo joj se da Erlend nije lijepo postupio.
3.
Toga Božića nije bilo puno gostiju u Husabyju. Erlend se nije htio odazvati ni jednome pozivu, nego je zlovoljan obilazio kućom.
Njegova žena nije mogla ni slutiti kako ga se jako dojmilo njezino stanje. Čim su njegovi rođaci dobili pristanak u Jørundgaardu, svuda se hvalisao zaručnicom. Nikako nije želio da bilo tko i pomisli kako je on ili njegova rodbina ne drže sebi ravnom. Ne, neka svi znaju da mu je Lavrans Bjørgulfssøn iskazao čast i zadovoljštinu kada mu je obećao svoju kćer za ženu. No sada će ljudi govoriti da nije puno držao do djevojčina ugleda i da ju je držao seljankom čim se usudio tako ojaditi njezina oca spavajući
knjiga prva Plod grijeha
knjiga druga Husaby
knjiga treća Erlend Nikulaussøn
sigrid undset
Kristina, Lavransova kći
Drugi dio: Žena
Kristina, Lavransova kći poznato je i u cijelom svijetu rado čitano remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset. Epska je to saga u tri sveska o sudbini žene u Norveškoj u četrnaestom stoljeću. U ovom djelu koje je, uostalom, i jedan od razloga primanja Nobelove nagrade za književnost, Sigrid Undset oslikava vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svojih likova i zorno predočava okolnosti onodobnog života. Njezini junaci nisu vezani za vrijeme, oni su ljudi poput nas sa svim svojim slabostima i vrlinama, što je jedan od razloga da ovo djelo jakih osjećaja, dubokih misli i neprolazne vrijednosti generacije čitatelja ne ispuštaju iz ruku i da još uvijek govori mnogo o nama samima i našim životima.
Drugi dio trilogije, roman Žena, nastavlja priču o strastvenoj i svojeglavoj Kristini u srednjovjekovnoj Norveškoj. Kristina je sada udana za Erlenda Nikulaussøna, muškarca čija odlučnost da postane utjecajna društvena i politička osoba prisiljava Kristinu da preuzme upravljanje Erlendovim imanjem Husabyjem, dok istodobno podiže njihovu sedmoricu sinova.
ISBN 978-953-235-912-1
18,90 € verbum.hr
