Izgrađivanje karaktera by VERBUM d.o.o.

.............................................................

David Isaacs

Izgrađivanje karaktera Vodič za roditelje i učitelje

VERBUM

David Isaacs IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Biblioteka:

Posebna izdanja

69.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

David Isaacs

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA Vodič za roditelje i učitelje

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: David Isaacs, LA EDUCACIÓN DE LAS VIRTUDES HUMANAS Y SU EVALUCIÓN, 23a edición (CHARACTER BUILDING: A Guide for Parents and Teachers, Four Courts Press, 2001) Copyright © original 1976 and 2000 EUNSA © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Lidĳa Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod s engleskoga: Marĳa Pavlin, prof. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.53 ISAACS, David Izgrađivanje karaktera : vodič za roditelje i učitelje / David Isaacs ; <prĳevod s engleskoga Marĳa Pavlin>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 69) Prĳevod djela: Character building : a guide for parents and teachers. ISBN 978-953-235-278-8 I. Karakter -- Oblikovanje -- Teološko gledište 140630048

PREDGOVOR

Predgovor OBITELJ JE TRAJNA VRJEDNOTA

Danas se često čuje fraza: “Obitelj je u krizi.” Obitelj je, navode nas da mislimo, u opasnosti da postane nešto zastarjelo. Njezino je poslanje dovršeno i društvo sada ima bolje načine za ostvarivanje uloge koju je obitelj uvrĳeženo preuzimala na sebe. Međutim, već najobičnĳim promatranjem vidimo da se osoba rađa u obitelji, da u obitelji ostvaruje svoje prve tjelesne i emocionalne kontakte te da njezina osnovna sigurnost ovisi o obitelji sve dok ne napusti obiteljski dom. Dakako, lako bi se moglo dokazivati, iz neke druge perspektive, da se osoba može roditi i izvan obitelji. Njezini prvi tjelesni i emocionalni kontakti mogu se organizirati i izvan obitelji, a stanovitu sigurnost može pronaći i u nekoj drugoj vrsti organizacĳe. Stoga se moramo upitati: “Je li ispravno držati da određene vrjednote koje su speciﬁčne za obitelj stvarno postoje?” Ili barem: “Možemo li otkriti i živjeti određene vrĳednosti na izričito djelotvoran način zbog speciﬁčnih karakteristika obitelji?” Na ova se pitanja može odgovoriti s različitih gledišta. Neki će svoje odgovore temeljiti na emocionalnoj, gotovo instinktivnoj, reakcĳi koja će biti rezultat činjenice da su imali pozitivno iskustvo s obiteljskim životom: njima nĳe potrebno nikakvo drugo objašnjenje. Tim ljudima ovakva vrsta odgovora može biti savršeno valjana. Međutim, mnogi ljudi, u nekomu trenutku, mogu osjetiti potrebu za racionalnim objašnjenjem ovakve uvjerenosti. Pojedinac mora otkrivati životnu stvarnost kao cjelovita osoba kako bi mogao imati pravi “cjelovit” razvoj. To znači da vrjednotu obitelji, čĳe iskustvo imamo od najranĳega djetinjstva, treba promišljati racionalno kako bi se prosudila njezina nepobitnost, kako bi se vidjelo ima li ta uvjerenost stvaran temelj.

PREDGOVOR

Da bi se moglo doći do odgovarajuće prosudbe, potrebne su informacĳe, a informacĳe su rĳetko kada “objektivne”. Na njih utječu, na primjer, motivi ljudi koji ih daju, njihovo emotivno stanje te njihovo stvarno znanje o predmetu o kojemu se radi. Uvĳek je teško prikupiti dovoljno podataka, a teško je i razlučiti činjenice od osobnoga mišljenja, ono što je važno od onoga što je sekundarno. Drugim rĳečima, da bi se moglo prosuđivati o nečemu na odgovarajući način, potrebne su smjernice koje će nam pomoći prepoznati što je najvrjednĳe, što je manje vrĳedno, što nema nikakvu vrĳednost, pa čak i ono što možda sadrži negativnu vrĳednost. Kada se bude osvrtao na moguću vrjednotu obitelji, kršćanin će dobro postupati bude li uzimao u obzir neposredne deklaracĳe crkvene hĳerarhĳe. Ono što je relevantno za to nalazimo u Deklaracĳi o kršćanskom odgoju “Gravissimus educationis” Drugoga vatikanskog sabora (GE 3): “Budući da su roditelji dali djeci život, oni imaju vrlo teško obvezu da ih odgajaju, pa ih stoga valja priznati prvim i povlaštenim odgojiteljima svoje djece. Odgojna zadaća roditeljâ ima takvu važnost da se ondje gdje nedostaje jedva može zamĳeniti. Na njima je da stvore takvo obiteljsko ozračje – prožeto ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima – koje će pogodovati cjelovitom osobnom i društvenom odgoju djece. Obitelj je stoga prva škola onih društvenih krjeposti koje su potrebne svakom društvu. Ponajviše, pak, u kršćanskoj obitelji, koja je opskrbljena milošću dužnostima sakramenta ženidbe, valja djecu od najranije dobi podučavati u skladu s vjerom koju su primila na krštenju da Boga spoznaju i štuju, a bližnjega da ljube. U obitelji djeca stječu prvo iskustvo zdrave ljudske zajednice i Crkve; po njoj se, napokon, uvode u ljudsku zajednicu i u Božji narod. Neka, dakle, roditelji dobro shvate od kolike je važnosti prava kršćanska obitelj za život i napredak samoga Božjega naroda.” Znanje da se Crkva tako jasno očitovala može biti dovoljna informacĳa za mnoge kršćane. Međutim, mi ćemo, ovom prilikom, pokušati ponuditi pragmatičnu opravdanost obitelji i dokazati njezinu korisnost pozivajući se na njezinu učinkovitost.

PREDGOVOR

Obitelj je vrlo učinkovita Želio bih najprĳe istaknuti tri aspekta učinkovitosti: • •

•

Dobro obavljanje posla: to jest postizanje istih rezultata uz manje uložena truda; dobivanje istih rezultata uz manje utrošena vremena; dobivanje boljih rezultata uz isti trud itd. Osobno zadovoljstvo: učinkovitost podrazumĳeva da i sâm vršitelj posla mora pronaći neke rezultate za sebe; tu se ne radi tek o pukoj mehaničkoj učinkovitosti. Moguće je dobro obavljati posao, a da on ne bude učinkovit upravo zato što se u njemu ne može naći nikakvo osobno zadovoljstvo koje bi moglo pridonositi budućemu radu. Osobni razvoj: učinkovitost treba biti usredotočena na budućnost; situacĳa ne smĳe ostati statična. Važan je dio situacĳe vršitelj posla; on se isto tako treba razvĳati kao i predmet njegova djelovanja: osobni razvoj mora biti rezultat nekoga djelovanja da bi se to djelovanje moglo smatrati učinkovitim.

Ako ne dovodi do veće uspješnosti, do većega osobnog zadovoljstva i do većega osobnog rasta, obiteljski se život, kao oblik organizacĳe, ne može racionalno opravdati. Stoga moramo promotriti posebne osobine obitelji. Obitelj: skupina osobâ koje dĳele Članovi obitelji žive na jednomu mjestu, dĳeleći prostor, hranu, stvari, alat itd. Ponašanje svake pojedine osobe u odnosima između članova obitelji vrlo je nepredvidljivo. Članovi obitelji obično ne obavljaju točno određene poslove pa se stoga o svakoj pojedinačnoj osobi mora razmišljati više prema onome kakva je, nego prema onome što radi. S druge strane, u društvenomu životu možemo primĳetiti sklonost da se klasiﬁcira ljude, primjerice prema njihovoj profesĳi ili unutar neke profesĳe prema njihovoj specĳalizacĳi. Također možemo vidjeti koliko ljudi vole znati otkuda su drugi, jesu li u braku te ostale detalje vezane za njih. Međutim, sve su te karakteristike ponovljive. Mi, u početku, prihvaćamo druge zbog načina na ko-

PREDGOVOR

ji se odĳevaju, zbog obrazovanja, nacionalnosti itd. Tek nakon dužega zajedničkog života s drugom osobom mi tu osobu upoznajemo i prihvaćamo zbog onoga što ona jest i što nitko drugi osim nje ne može biti takav, to će reći, zbog crta njezine osobnosti koje su neponovljive. U obitelji se, međutim, prihvaćanje uloge jedne osobe podudara s prihvaćanjem te osobe. Majka, na primjer, prihvaća dĳete, ali ona istodobno prihvaća svoje dĳete. To dĳete, u ovomu odnosu, ne treba biti ništa više od onoga što ono jest: dĳete. Na taj se način obitelj može smatrati skupinom odnosâ u kojoj je ono što je povezano i zajedničko najdublji i najspeciﬁčnĳi dio osobe, to jest njezina intima. U onoj mjeri u kojoj roditelji poklanjaju pozornost tomu koliko njihova djeca vrĳede s obzirom na izvanjske društvene funkcĳe, u toj će mjeri obitelj imati manje značenje. Zapravo, ima obitelji u kojima možemo naići samo na uvjetno prihvaćanje djece – na prihvaćanje koje je uvjetovano ocjenama koje donose kući iz škole, pokoravanju nizu površnih pravila ponašanja ili pokornim stavom prema roditeljskomu autoritetu. Međutim, obitelj je osnova za međuljudske odnose u kojima je uzajamno prihvaćanje bezuvjetno zato što ljudi ne mogu imati kontrolu nad tim odnosima. Nitko ne bira svoju djecu i dĳete ne bira roditelje, kao ni braću i sestre. Dakako, bezuvjetno je odbacivanje moguće, ali je neprirodno, no u ovoj se knjizi ne ćemo baviti patološkim slučajevima. Ono što smo upravo rekli od posebne je važnosti u kontekstu temeljno suparničkoga svĳeta u kojemu je jedna od najcjenjenĳih vrjednota funkcionalna korist za društvo. U obitelji osoba ima jamstvo da će biti prihvaćena i voljena zbog onoga što ona jest – jedinstvena individua. U drugim organizacĳama unutar društva to nije slučaj. Sigurnost i trajnost Rekli smo da su odnosi u obitelji temeljno prirodni pa se stoga uzajamno prihvaćanje treba zasnivati na osobnim karakteristikama svakoga od njih. Ovakvo je prihvaćanje, zbog same svoje naravi,

PREDGOVOR

trajno. Tome je tako zato što ono što je prihvaćeno i što se prihvaća kod drugih nĳe prolazno. Temeljni se dio osobe ne mĳenja, nego se razvĳa otkrivanjem vlastitih vrjednota. Dĳete će, rekli smo, biti prihvaćeno zbog svoje jedinstvenosti. Upravo bezuvjetno prihvaćanje djeteta stvara osjećaj sigurnosti koji je potreban svakoj osobi da bi se mogla razvĳati i izgrađivati. Da nema obitelji, pojedinac bi mogao vjerovati samo sebi i želio bi se izgrađivati samo radi toga da bi drugi prepoznali njegovu vrĳednost za društvo ili organizacĳu u kojoj radi. Vrĳednost osobe u obitelji temelji se na onome što ta osoba jest. Zbog toga je prihvaćanje osobe neograničeno, premda to u praksi ne znači da trebamo prihvaćati sve što dĳete kaže ili čini. O braku je Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstitucĳi o Crkvi u suvremenom svĳetu “Gaudium et spes” rekao: “To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dvĳu osoba i dobro djece zahtĳevaju potpunu vjernost suprugâ i njihovo nerazdruživo jedinstvo” (GS 48). Primĳetite kako nerazrješivost braka postoji zbog uzajamna davanja, a ne zbog toga što je sakrament, na primjer. Obostrano sebedarje pretpostavlja da je muž darovao sebe svojoj ženi i obrnuto. Stoga ni jedno od njih više ne pripada samome sebi, već jedan supružnik pripada drugome. Nešto slično biva i s djecom: roditelji se daruju svojoj djeci, a rezultat toga su trajnost i sigurnost. To kod djece stvara osjećaj povjerenja zato što znaju da su njihovi roditelji – njihovi! Iz ovoga se može zaključiti da se, zahvaljujući toj činjenici, u praksi razvĳaju oni koje nazivamo “optimistima”, ako optimistom smatramo onoga tko ponajprĳe i uglavnom vidi pozitivne strane stvari i mogućnost za vlastito izgrađivanje, a tek onda poteškoće koje sprječavaju to izgrađivanje; optimist koristi sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju i suočava se s poteškoćama na športski način i uz dobru volju. Dĳete to ne može ukoliko nema opravdano povjerenje u vlastite sposobnosti i ukoliko ne vjeruje u trajnu ljubav i prihvaćanje od svojih roditelja. Držimo da obitelj, zbog svoje naravi, predstavlja ozračje povjerenja zasnovana na trajnosti odnosa koji dopuštaju rast osobe onakve kakva ona jest, uz osobnu slobodu.

PREDGOVOR

Osobni stil Logično je da će osoba koja nĳe osjetila stabilnost u svojim odnosima s drugim ljudima na kraju biti nestabilna i u drugim aspektima života. Da bi netko mogao rasti, potrebni su mu korĳeni – emocionalni i povĳesni korĳeni – i on mora znati da je dio odavno započeta procesa, procesa koji će se nastaviti i u budućnosti. Obitelj nam omogućuje da pustimo korĳenje. Premda su povjerenje i samopouzdanje karakteristike koje najviše pomažu stvaranju pravih uvjeta za to, tomu pridonose i mnogi drugi čimbenici. Na primjer, na osobu može znatno utjecati način na koji su složeni različiti ﬁzički predmeti u kući. Djedova fotograﬁja ili bakin porculan čine da članovi obitelji osjećaju kako su dio neprekidna procesa. S druge strane, djeca izlaze u svĳet i nailaze na svakovrsna razočaranja i nevolje. Međutim, kada se vrate kući, iako će se potužiti na neugodnosti koje su doživjela vani, djeca trebaju u svojemu domu osjetiti sigurnost roditeljskoga bezuvjetna prihvaćanja te trajnost obiteljskih odnosa koji se mogu osjetiti i uočiti već po sitnim ukrasnim detaljima u kući. Ti predmeti pomažu stvaranju posebna ozračja i stila obitelji koji se ne mogu ponoviti u drugim domovima. Zbog toga možemo reći da u obitelji svaki član ima mogućnost razvĳati se unutar vlastitoga stila umjesto da na njega hirovito djeluju izvanjski utjecaji. Taj će se stil temeljiti na otkrivanju različitih vrjednota koje će prĳeći u norme i krjeposti. Obitelj, zato što je naravna organizacĳa, omogućuje svakoj osobi u njoj da izgrađuje, na vlastiti način, niz vrlina koje postaju dio njezine duše. Te su vrline, primjerice, velikodušnost, iskrenost, odanost i ugled. Obitelj kao prva škola ljudskih vrlina Već smo spomenuli dokument Drugoga vatikanskog sabora u kojemu se nalazi rečenica da je obitelj prva škola ljudskih društvenih vrlina potrebnih svim društvima. Je li to doista točno? Obitelj, budući da je naravna organizacĳa, nĳe kulturna organizacĳa; stoga ona u procesu rasta i razvoja svojih članova mora koristiti sustav koji je prikladan njezinoj vlastitoj naravi. Stjecanje kul-

PREDGOVOR

ture je, na primjer, proces koji podrazumĳeva učenje činjenica koje olakšavaju pojedincu da bolje razumĳe stvarnost i da s njome postupa razborito. Ovaj opći kulturni razvoj načelno ne spada u zadaću obitelji. U obitelji se radi o odgoju onoga što je najprirodnĳe – ljudske duše. Da bismo mogli razvĳati različite aspekte svoje duše i osobnosti (a, zahvaljujući tomu, i svoju osobnu slobodu), ponajprĳe moramo poznavati sebe. Moramo poznavati osobine svake osobe u obitelji da bismo mogli otkriti najbolji način na koji će se ona izgrađivati i razvĳati. Razvoj uključuje tri faze: 1) samospoznaju, koja vodi do 2) samodiscipline, koja vodi do 3) sebedarja, to jest do služenja drugima. Ovaj opći razvoj postiže se rastom u ljudskim vrlinama; drugim rĳečima, ljudska zrelost jedne osobe rezultat je dobro izbalansirana razvoja ljudskih vrlina. Društvu je očito potrebno razvĳanje ovih vrlina u svakomu od njegovih pripadnika, no teško je i zamisliti kako bi se to moglo ostvarivati bez obitelji. Vrlina se može razvĳati u odnosu na dva njezina aspekta: intenziteta kojim se ona prakticira i ispravnosti motivacĳe koja se nalazi u temelju njezina prakticiranja. U društvu je interes koji se pokazuje za vrline općenito motiviran željom da se bude uspješnĳi. To jest, ljudi su skloni razvĳati niz ljudskih krjeposti, djelomično zato što imaju potrebu biti učinkovitĳi. Međutim, unutar obitelji učinkovitost treba shvaćati u smislu koji smo već objasnili. U obitelji je moguće poticati članove na razvĳanje vrlina iz ljubavi znajući da je dužnost svakoga člana obitelji pomagati drugome u njegovu sazrĳevanju jer, kada netko živi u takvoj blizini s drugim ljudima unutar jedne naravne organizacĳe, ono što jača ili ono što postaje bolesno jest jedno tĳelo, jedan entitet – obitelj. U tomu smislu upravo je obitelj ona koja pomaže svojim članovima postići da izvanjski kulturni i društveni utjecaji postanu osobno značajni svakomu njezinu članu. Unutar obitelji izvanjski se podatci mogu prevesti u nešto što je značajno svakoj osobi.

PREDGOVOR

Jedinstvo obitelji Ali, mogli bismo se zapitati: koliko je opravdano razvĳati i štititi obitelj tako da njezini članovi imaju korist na račun ostalih pripadnika društva. Ako imamo ikakvu ljestvicu vrĳednosti, jasno nam je da svaka osoba najprĳe treba štititi i paziti na vlastitu obitelj jer u njoj pronalazi mir i unutarnju snagu koja je potrebna za učinkovito pomaganje drugima. Međutim, svaka osoba mora pomagati i drugim ljudima. Zato se jedinstvo obitelji ne smĳe shvaćati kao zatvoren sustav bez kontakata s vanjskim svĳetom. Obitelj je, zbog svoje naravi, otvoren sustav koji može utjecati na ljude oko sebe, ali i sustav na koji i oni izvana mogu utjecati na nju. Jedinstvo obitelji ne postiže se tako što će se ona odvojiti od ostalih organizacĳa, ali ono nĳe ni rezultat stereotipna ponašanja njezinih članova. Obitelj nĳe tvornica. Ono što netko čini unutar obiteljskoga okružja treba proizlaziti iz njegovih najdubljih uvjerenja. Možda bismo mogli stvoriti obitelj u kojoj se svi članovi ponašaju na isti način: ta bi obitelj izvana vjerojatno izgledala kao jedinstvena. Međutim, obiteljsko jedinstvo nĳe rezultat planiranja roditelja niti je rezultat zajedničkoga obavljanja poslova. Jedinstvo se sastoji u tome da svi članovi obitelji dĳele i poštuju niz ispravnih i istinskih vrjednota. Ako postoji slaganje u pogledu tih vrjednota i onoga što one znače, tada se svaki član može ponašati na vlastiti način, uz osobni stil i na svoju inicĳativu, ali tražeći savjet. Jasno je da najbolje rezultate donosi ono jedinstvo obitelji koje postoji zahvaljujući tomu što se njezini članovi slažu u pogledu svoje dužnosti – a to je da svaki od njih, na svoj osobit način – razvĳa niz vrlina. To se može potvrditi pomoću promatranja. Obitelji za koje možemo reći da imaju poseban stil jesu one čĳi članovi razvĳaju niz vrlina. Obitelji bez stila jesu one u kojima nema takva jedinstvena cilja. Jedna od vrjednota koju pojedinac može naći u obitelji jest želja za osobnim izgrađivanjem kako bi mogao služiti drugima. Ali ta će se želja javiti samo ako roditelji ne budu obeshrabrivali pravi zajednički život unutar grupe osoba, u kojoj svaka teži prema ljudskoj zrelosti. Najlakši način na koji se može sprječavati rast jest zadržavati pozornost na nevažnim aspektima ponašanja. U nekim obiteljima nailazimo na loš i bĳedan prizor života, a kada se članovi neke obitelji bri-

PREDGOVOR

nu, primjerice, samo za vlastitu dobrobit, rezultat toga je pustoš zavisti, žalopojki, prĳezira i ponižavanja. Ali u obitelji je moguće – zato što svaki njezin član ima povjerenja u ostale članove i potpuno povjerenje u budućnost i potencĳale drugih, budući da je svatko od njih jedincat i vrĳedan – ponavljamo, moguće je svaki postupak prožimati ljubavlju i na taj način početi strasno ljubiti cĳeli svĳet. Možda bismo se sada mogli vratiti našemu pojmu učinkovitosti ili uspješnosti pa iz toga kuta gledanja razmotriti koje trajne vrjednote obitelj treba otkrivati u sebi. Zaključak Rekli smo da je za učinkovitost potrebno: dobro obavljanje posla, osobno zadovoljstvo te osobni rast i razvoj. Spomenuli smo niz određenih karakteristika obitelji kada smo razmatrali sljedeće teme – obitelj, grupu osoba koja dĳeli; sigurnost i trajnost; osoban stil; obitelj kao prva škola ljudskih vrlina; jedinstvo obitelji. Može li se bolja učinkovitost pronaći drugdje? Pojedinac i društvo uopće: mogu li oni postići iste rezultate uz manje truda ili u kraćemu vremenu, a da pritom ne računaju na obitelj? Ili bolje rezultate uz isti trud? Svatko ima neke sposobnosti i karakterne osobine, a i potencĳale koji su katkada uspavani. No najbolje pripravljena osoba za služenje drugima jest ona koja je uspjela razviti svoje talente, to jest ona koja je svestrano obrazovana. Obitelj, zbog svojih prirodnih veza, povoljno djeluje na razvoj one jedinstvene dimenzĳe osobe, na razvĳanje njezine nutrine te ljudskih vrlina koje su potrebne svim društvima. Čovjeku, biću koje je obdareno slobodom, potrebna je obitelj kako bi postao svjestan vlastitih osobnih ograničenja i sposobnosti tako da može nadići ono prvo, a iskoristiti ovo drugo. To je način na koji se razvĳa kontrola nad sobom i sposobnost za bolje služenje drugima. Ako na društvo gledamo kao na grupacĳu slobodnih ljudskih bića, onda je obitelj potrebna kako bi omogućila društvu dostići svoje vlastito savršenstvo pomoću ulaganja individualnoga bogatstva svakoga njegova pripadnika. Očito, ako se društvo ne shvaća kao skupina ljudskih bića, onda mu svaki pojedinac, pa i sama obitelj, predstavlja smetnju, a tada je logično početi gušiti svaku organizacĳu koja poku-

PREDGOVOR

šava poticati osoban stil i zamĳeniti je organizacĳskom strukturom u kojoj se svaki pripadnik smatra korisnim zbog funkcĳe koju obavlja, a ne zbog onoga što on jest po sebi. Drugo pitanje na koje moramo odgovoriti jest: do kojega stupnja osobnoga zadovoljstva ljudska osoba dolazi zahvaljujući obitelji? Pod zadovoljstvom ne podrazumĳevamo pasivno stanje blagostanja. Svatko ima određeni broj osnovnih potreba (minimum prihoda, svjetlo, hrana itd.), ali zadovoljstvo nĳe nešto do čega dolazi na razini elementarnih potreba tĳela i njegovih apetita; ono ima veze s onim što predstavlja potencĳal osobe i trudom koji je ona uložila u ostvarivanje toga potencĳala. Duboki osjećaj osobnoga zadovoljstva proizlazi iz prirodnih stvari (ne umjetnih stvari) onda kada čovjek otkrĳe svrhu za koju je stvoren i nastoji svladati zapreke na koje nailazi tĳekom ostvarivanja te svrhe. Obitelj je prirodna organizacĳa, sastavljena od različitih odnosa među ljudima koji mogu otkriti svrhu svojega života – pomagati drugima kako bi se poboljšali i ljubiti ih – na prirodan način. U obitelji možemo naći prvi krug ljudi u kojemu će nam biti relativno lako razvĳati vrlinu velikodušnosti i uživati u duboku osjećaju zadovoljstva koji se javlja kada pomažemo drugima. Istodobno od drugih dobivamo pažnju i ljubav koje su usmjerene prema najdubljim aspektima našega bića. Odnosi unutar obitelji ne će nam biti dostatni za postizanje potpuna zadovoljstva. Bit će nam potrebno i naše angažiranje u radu: čovjek je stvoren za rad. Potrebni su mu i prĳatelji i kolege. Čovjek se može razvĳati zahvaljujući svim tim odnosima. On ima i potrebu, i to osobitu, razvĳati svoj odnos s Bogom. (Već smo spomenuli deklaracĳu Drugoga vatikanskog sabora u kojoj se naglašava važnost obitelji za duhovni rast.) Međutim, obitelj je još uvĳek mjesto gdje osoba može osjećati početno osnovno zadovoljstvo zato što je obitelj prihvaća bezuvjetno, zato što pokazuje ljubav prema jedinstvenim aspektima njezina bića. Čovjek također ima potrebu osjećati zadovoljstvo zbog dobro obavljena posla, zbog toga što ga njegovi prĳatelji cĳene, zbog toga što je učinio nešto za druge. Ali zadovoljstvo koje omogućuje osobi da brine o dobrobiti drugih umjesto samo o vlastitoj dobrobiti pro-

PREDGOVOR

izlazi iz njezina osjećaja smirenosti i zadovoljstva samom sobom, a taj osjećaj smirenosti i zadovoljstva rezultat je ostvarivanja smisla koji smo otkrili u životu. Taj se smisao, rekli smo, može otkriti u najprirodnĳim aspektima života: u odnosima s drugim ljudima, u radu, u prirodi, u osjećaju da smo maleni i beznačajni unutar beskrajnoga stvorenja, no uz istodobnu svĳest da čovjek ima neprenosivo poslanje proslavljati Boga. I, na kraju, naše treće pitanje: do kojega stupnja možemo ostvariti svoj osobni razvoj i rast u obitelji? Obitelj je, rekli smo, prva škola u kojoj se odgajaju ljudske vrline. Iz svega što smo rekli o tome odgoju posve je jasno da bi bez obitelji bilo beskrajno teško ostvarivati pravilan razvoj tih dobrih praktičnih navika. Međutim, u stvarnome životu mnoge obitelji nemaju osnovna svojstva koja smo opisali. Stoga bismo trebali naglasiti da obitelj, kao organizacĳa, po svojoj naravi ima određene strukturalne karakteristike koje potpuno odgovaraju ljudskoj osobi. Te su karakteristike u početku neutralne, ali kada obitelj počne funkcionirati, njezin konkretan karakter uvelike će ovisiti o doprinosima, ponašanju i stavovima svih njezinih članova. Gledano iz perspektive odgoja, obitelj počinje imati praktičan smisao tek onda kada osobe koje joj pripadaju budu svjesne prilika za razvoj koje im se otvaraju. Uvĳek će biti konkretnih obitelji čĳi su članovi sretni, jedinstveni, zadovoljni, koji se izgrađuju, i uvĳek će biti obitelji čĳi će članovi biti u stanju osobne krize, nezadovoljni, nesretni i beskorisni. No pogrješno je govoriti da je obitelj, kao takva, zbog toga u krizi. Mnoge su obitelji u krizi zato što njihovi članovi nisu otkrili pravi smisao obitelji kao ustanove i zato što ne žele ozbiljno razmišljati o smislu svojega života. Ali ima i obitelji u kojima vladaju zajedništvo i sreća. Ispitivali smo učinkovitost obitelji kao organizacĳe, osvrćući se na vrline koje se u njoj mogu prakticirati na poseban način. Možda ovo iznošenje argumenata i nĳe potrebno. Da bismo mogli kategorički tvrditi da obitelj ima trajnu vrĳednost, da će se održati, možda će nam biti dovoljno sjetiti se osmĳeha malena djeteta puna povjerenja, sjetiti se zlosreća, snova i projekata koje smo dĳelili sa svojim dragima, sjetiti se smirenosti i zadovoljstva što možemo govoriti o “svojoj kući”!

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Uvod POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

Rĳeč-dvĳe o terminologĳi Prĳe nego što započnemo, želio bih reći nešto o terminologĳi koja se rabi u ovoj knjizi. Cĳeli je predmet razmatranja vrlina – i karaktera i vrjednota – složen: ljudi govore o teološkim krjepostima, kardinalnim krjepostima itd., često i ne znajući razlike među njima. Na ovomu bih mjestu želio pojasniti samo dvĳe-tri stvari. Postoje tri teološke krjeposti – vjera, ufanje i ljubav. Po Tomi Akvinskomu one bi se mogle smatrati “praktičnim navikama” koje je Bog ulio u čovjekovu dušu kako bi ga pripravio za djelovanje u skladu s diktatima razuma prosvĳetljena vjerom; njihov je cilj Bog. Te su krjeposti ulivene krjeposti, to jest dobivene su izravno od Boga. Međutim, postoji i drugi niz vrlina koje su također ulivene – nadnaravne moralne krjeposti. Bog nĳe njihov izravan cilj, već one usmjeravaju ljudsko djelovanje prema konačnomu nadnaravnom cilju. Postoje i prirodne moralne krjeposti; one su stečene, to jest čovjek može razvĳati te vrline pomoću vlastitoga truda. Stečena se krjepost razlikuje od ulivene po tome što je ova potonja usmjerena prema čovjekovu nadnaravnomu konačnom cilju dok stečena krjepost usavršuje čovjeka na prirodnoj razini. U ovoj se knjizi bavim stečenim krjepostima – “prirodnim” ili “ljudskim” moralnim vrlinama. Četiri od njih nazivaju se kardinalnim vrlinama – razboritost, pravednost, umjerenost i jakost; o njima ovise sve ostale koje su neophodne za pravilan razvoj kardinalne krjeposti, podvrsta su kardinalne krjeposti ili krjeposti koja je povezana s kardinalnim krjepostima. Primĳetit ćete da nisam uporabio izraz “društvena” vrlina. U strogu smislu nešto takvo i ne postoji. Taj se termin rabi da bi se naglasila uloga koju određene vrline igraju u osposobljavanju čovjeka za bolje služenje drugim ljudima i društvu općenito. Međutim, mi-

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

slim da pravljenje distinkcĳe između pojedinca i društva dovodi do velike konfuzĳe zato što društvo postoji samo u funkcĳi ljudi koji ga sačinjavaju, a osoba je društveno biće kojemu su potrebni drugi ljudi. Stoga je ispravno na sve vrline gledati kao na društvene, iako neke od njih zvuče više “društveno” od ostalih. U skladu s time bavit ćemo se čitavim nizom vrlina koje pomažu osobi što bolje gospodariti sobom i tako bolje služiti i pomagati drugim ljudima. Mislim da bi svi roditelji voljeli da njihova djeca budu uredna, velikodušna, iskrena, odgovorna, odana itd., ali velika je razlika između neodređene želje i planirana cilja koji je, donekle, ostvariv (ostvarivost i jest ono što cilj podrazumĳeva). Da bi poučavanje djece o ljudskim vrlinama uopće uspjelo, roditelji se tomu moraju posvetiti istinski i odlučno. A da bi to mogli, moraju biti uvjereni u važnost toga truda. Zašto bi roditelji trebali voditi brigu o vrlinama? U predgovoru sam rekao da je obitelj prirodna organizacĳa u kojoj je ono što je povezano i što se dĳeli najdublji i najspeciﬁčnĳi dio osobe – njezina intima. Upravo je to razlog zašto osoba može biti prihvaćena u obitelji onakva kakva jest – poglavito zbog onoga što ona jest, a ne zbog onoga što radi. Ako razmislimo o drugim organizacĳama u društvu, primĳetit ćemo da se osobe u njima prihvaćaju zbog njihove korisnosti, njihove funkcionalnosti. Na primjer, nogometnoga se igrača prihvaća sve dok zabĳa golove. Kada to prestane činiti, odbacuje ga se. U školi, na primjer, svako dĳete biva prihvaćeno u funkcĳi učenika. Ako ne uči, odbacuje ga se. Ali u obitelji svaka osoba ima priliku biti prihvaćena zbog onoga što jest – jedinstvena individua. Škola nĳe prirodna organizacĳa: to je organizacĳa za odgoj koju je stvorio čovjek; obrazujući djecu ona pomaže odgajatelji u odgoju njihove djece. Ali roditelji se, budući da su prvi odgojitelji svoje djece i da žive s njima u naravnoj ustanovi obitelji, moraju pobrinuti za one obrazovne stvari koje su prirodna odgovornost obitelji – za stvari zbog kojih je obitelj i ustanovljena. Konkretnĳe rečeno, na roditeljima je da brinu o razvĳanju ljudskih vrlina u svojoj djeci – da

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

brinu o razvĳanju dobrih navika i osobina. Oni nipošto ne bi smjeli pogrješno misliti da imaju pravo delegirati taj posao školama koje njihova djeca pohađaju. Evo vrlo dobra razloga zašto bi se roditelji trebali uhvatiti u koštac s razvĳanjem ljudskih vrlina, zašto bi se tomu razvĳanju trebali posvetiti: činjenica je da to i jest dio osnovne uloge obitelji. Također, moramo biti svjesni da je ljudska zrelost na prirodnoj razini rezultat skladna, izbalansirana razvoja ovih krjeposti: kako je to rečeno u Dekretu o odgoju i izobrazbi svećenika “Optatam totius”, “neka se... razvĳa i dužna ljudska zrelost, koja se poglavito potvrđuje stanovitom postojanošću duha, sposobnošću donošenja odvagnutih odluka i ispravnim načinom prosuđivanja događajâ i ljudi” (OT 11). Drukčĳe rečeno, mogli bismo reći da bi bilo “idealno” (ali i nerealistično) očekivati da će dĳete krenuti u prvi razred osnovne škole sa svim vrlinama, tako dobro razvĳenim da će mu u školi biti potrebno samo obrazovanje i odgoj koji je primjeren njegovoj dobi. Budući da stvari ne stoje tako, škola treba pomagati roditeljima, no doprinos je roditelja glavni. Kada sam spominjao “ciljeve”, možda se doimalo da će cĳeli pristup ove knjige biti vrlo tehnički. Ali to nĳe slučaj. Kada postavljamo ciljeve, ono što je važno nĳe njihovo formuliranje u pisanu obliku ili planiranje nekih aktivnosti kao metoda za njihovo ostvarivanje, važna je volja da se ulaže trud kako bi se ti ciljevi ostvarili. Nema li takve volje, cilj smjesta prestaje biti cilj i mi ulazimo u svijet snova i lĳepih ideja. Katkada je, dakako, dobro koristiti tehniku konkretna stavljanja na papir postavljenih ciljeva ili planova za njihovo ostvarivanje, ali cĳela ta stvar zapravo ovisi o stupnju predanosti ostvarivanju ciljeva. Želim istaknuti da roditelji, trudeći se oko nastojanja da njihova djeca razvĳu ljudske vrline, radĳe koriste za to svakodnevne događaje iz obiteljskoga života, a rjeđe sami kreiraju određene aktivnosti. Međutim, morat će se svjesno posvetiti razvĳanju tih vrlina; bilo bi im od koristi kada bi vodili računa o dva aspekta svake vrline: intenzitetu kojim se ona prakticira i ispravnosti motivacĳe koja leži u osnovi te prakse.

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

Kako se predanĳe posvetiti razvĳanju krjeposti? Ako pogledamo na bilo koju dobru naviku, možemo primĳetiti kako se ona može prakticirati s većim ili manjim intenzitetom. Vi možete postupati velikodušno samo prema svojim prĳateljima ili možete biti velikodušni prema onim ljudima kojima je najviše potrebna pomoć. Možete postupati velikodušno samo kada ste “dobre volje” ili to možete činiti čak i kada ste umorni itd. Ako mi, roditelji, budemo svjesni dosega svake vrline, bit će nam lakše postupati u skladu s onim što želimo postići. Međutim, nĳe važan samo intenzitet s kojim djeca prakticiraju vrline, važna je i ispravnost njihove motivacĳe koja ih potiče da se trude. Jedan primjer: dvojica dječaka daju novac trećemu. Prvi od njih to čini zato što zna da je otac toga dječaka bolestan i da je njegovoj obitelji potreban novac za hranu. Drugi mu ga daje zato što mu je taj njegov kolega rekao da ako mu ne bude davao novac milom, onda će mu ga davati silom. Ta razlika u motivacĳi pretvara djelo u nešto sasvim drugo. Nadalje, bilo bi dobro da roditelji razmišljaju kakva je motivacĳa najprimjerenĳa dobi djeteta. Bude li roditeljima potpuno jasno što svaka od vrlina koju žele razvĳati u svojoj djeci znači, moći će se posvetiti tomu zadatku znatno lakše. Zbog toga ćemo kasnĳe, u poglavljima koja slĳede, deﬁnirati i opisati izvjestan broj vrlina i pokazati kako one djeluju. Drugi način na koji možete povećati predanost poučavanju djece o vrlinama jest da steknete znanje o raznim načinima na koje možete pomagati svojoj djeci da postanu bolja. Vrlo dobro znamo da je jedan od najvažnĳih načina poučavanja ljudi poučavanje vlastitim primjerom. Čak se govori da netko poučava više time kakav jest nego onime što čini, no ja ne mislim da je to posve točno. Po mojemu mišljenju, mi poučavamo intrinzičnim odnosom onoga što jesmo i što činimo. Stoga vrsta primjera koji poučava nĳe nužno “savršen” primjer, već je to primjer osobe koja se zaista trudi biti bolja. Ova borba pojedinca sa samim sobom podrazumĳeva da on mora biti zahtjevan prema vlastitoj volji i truditi se da u svojemu umu vidi stvari što jasnĳe. Cilj svakoga roditelja treba biti odgajati djecu na oba ta područja – snazi volje i jasnoći.

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Da bi se neka navika – vrlina – stekla, morate ponavljati neko djelo puno puta. A ponavlja se samo ako se na neki način ponavljanje zahtĳeva. Roditelji mogu tražiti od djece da čine određene stvari (to je pozitivan zahtjev) ili da ih ne čine (preventivan zahtjev). Ovaj drugi zahtjev traži od djece da ne idu blizu neke opasnosti ako to nije nužno ili da, na primjer, ne razvĳaju neku lošu naviku. Da bi se vrline stekle, čini se logičnim da od djece treba konkretno tražiti da čine određene stvari. Od njih treba tražiti da čine stvari, a često i da razmišljaju o tome što i zašto to čine. Vodstvo to uvĳek podrazumĳeva; dobar voditelj prima informacĳe i daje informacĳe. Čineći to on potiče osobu koja uči da razmišlja i zatim joj pruža pomoć i potporu. Ovaj način postavljanja zahtjeva – uz objašnjavanje, postavljanje pitanja zašto, ispitivanje motiva – odgovara nekim vrlinama više, a drugim vrlinama manje (uspješan je kod vrline odanosti, na primjer), a njegova se korisnost mĳenja s djetetovom dobi. Dva problema Sva ova priča o tome da se bude zahtjevan prema djeci mogla bi izazvati kod nekih roditelja oprez. Na primjer, postoji rizik da će se djetetu oduzeti spontanost i kreativnost, drugim rĳečima, da mu ne ćemo dopuštati da bude slobodno. Ili postoji rizik da će te navike postati obična besmislena rutina. Što se tiče slobode, jedna stvar mora biti vrlo jasna. Jedna od komponenti slobode jest mogućnost odabira između niza opcĳa. Zamislite da morate odabrati hoćete li ili ne ćete igrati tenis. Ako osoba zna igrati tenis, ona ima otvoren prostor za biranje. Ako ne zna, nĳe slobodna odabirati igrati tenis u konkretnomu vremenu. Isto vrĳedi i za vrline. U dobi od šesnaest godina mladić želi biti velikodušan, ali nikada nĳe naučio kako biti velikodušan. Što će se dogoditi? Ne će biti velikodušan: on nema stvarnu mogućnost. Ne može steći neku naviku odjednom; navika se stječe tek ponavljanjem određenih djela. Što se tiče drugoga problema, rutina se može shvatiti kao obavljanje neke besciljne aktivnosti. Nedvojbeno je da će biti rutine ako vrlini budemo pristupali kao cilju po sebi, a ne kao sredstvu za

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

ostvarivanje dobra. Urednost nĳe važna zbog same urednosti: netko želi biti uredan zato da mu društveni život bude ugodnĳi ili zato što želi biti učinkovitĳi, na primjer. No postoje djela koja će, ovisno o stupnju u kojemu je neka vrlina razvĳena, pa stoga i o djetetovoj dobi, biti eksplicitnĳe povezana s nekim ciljem. Na primjer, maleno dĳete napreduje u vrlini ustrajnosti trudeći se samo svezati vezice na cipelama. Tomu je djetetu cilj posve jasan. Međutim, mi odrasli vežemo vezice, a da nismo svjesni da to činimo – možda tada razmišljamo o posve drugim stvarima. No ne bismo mogli zbog toga reći da je taj čin izgubio svoj smisao i cilj. Ono što se dogodilo jest da smo stekli sposobnost: sada možemo ulagati trud u smjeru ostvarivanja važnĳih ciljeva ili stvari koje su nam primjerenĳe. Drugim rĳečima, ono što smo postigli možemo koristiti kao ono što će nam pomagati da se nastavimo izgrađivati. Vrline, dobi i motivacĳe Dvĳe su vrline neophodne za razvoj svih ostalih – razboritost i jakost. Ako njih nema, krjepost je nemoguća. “Razboritost se sastoji od biranja dobra; jakost, umjerenost i pravednost su ono što neutralizira prepreke, ili strasti, ili oholost – sve ono što bi nas navodilo da iznevjerimo dobrotu.”1 To su četiri kardinalne krjeposti. Što se tiče načina na koji te vrline funkcioniraju, razboritost podrazumĳeva da ne gubite iz vida cilj onoga što činite. Ako nema razboritosti, vrlina može postati ciljem za sebe. Uzmite, primjerice, vrlinu urednosti. Osoba koja odluči da joj urednost bude cilj, a ne sredstvo za nešto, može postati bolesno uredna. Iskrenost bez razboritosti može imati za posljedicu nesposobnost da se drži jezik za zubima. Svaka vrlina, osim pravednosti, ima dva suprotna poroka: “jedan koji je njezina očita suprotnost i drugi koji je naizgled posve sličan krjeposti samoj”.2 Na primjer: urednost – neurednost, pretjerana urednost; marljivost – lĳenost, neprestan rad. U praksi je mudrĳe razvĳati vrlinu razboritosti u odnosu na druge vrline pa će ona, stoga, morati naći mjesta na svim dobnim razinama. Isto vrĳedi i za jakost; ona podrazumĳeva i pozitivno djelovanje i odupiranje te omogućuje pojedincu da napreže volju kako

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

bi stekao dobre navike. U svakom slučaju, mi ćemo u nizu različitih situacĳa stalno isticati svaku od ovih vrlina. Da bi se odlučilo koje su vrline najvažnĳe u konkretnu vremenu, moraju se imati na umu razni čimbenici; to su: • • • • •

glavne značajke dobne razine o kojoj se radi narav svake vrline konkretne karakteristike i potencĳal mlade osobe koju poučavamo karakteristike i potrebe obitelji i društva u kojima mlada osoba živi osobne sklonosti (preferencĳe) i sposobnosti roditelja.

U nastavku teksta predložit ćemo podjelu vrlina imajući na umu prva dva od ovih pet čimbenika – ne spominjući preostala tri. Zato bih, prĳe nego što nastavimo, želio reći nešto o ostalim čimbenicima. Ni jedan pregled vrlina, bez obzira na kojoj se teorĳi zasnivao, ne smĳe se koristiti kao kruta osnova za utvrđivanje načina na koji će roditelji pristupati poučavanju o vrlinama. Međutim, njega se uvĳek smĳe koristiti kao ﬂeksibilnu osnovu, kao osnovu koju će roditelji koristiti kao nešto što će im pomoći odlučiti koji su najbolji koraci koje će poduzimati u vlastitoj situacĳi. Među čimbenicima koji se moraju imati na umu jesu konkretne karakteristike i potencĳal mlade osobe, s jedne strane, i osobne sklonosti (preferencĳe) i sposobnosti roditelja te mlade osobe, s druge. Postavljam pitanje kako izbalansirati ono što netko treba činiti (u skladu s potrebama mlade osobe) i ono što netko želi i može činiti (što dopuštaju nečĳe osobne sklonosti i sposobnosti). Lako je misliti da nas zanima samo ono što je mladoj osobi potrebno, a u stvari vrlo često činimo ono što se nama sviđa, ono što mi želimo. Stoga moramo utvrditi neku vrstu kriterĳa za odlučivanje koji bi čimbenik trebao prevagnuti u slučaju konﬂikta (primjerice, u slučaju kada roditelji vide da je njihovo dĳete osobito neodgovorno, a istodobno im je jako stalo da ga potiču da bude velikodušno, postavilo bi se pitanje: “Koja vrlina treba imati prednost, odgovornost ili velikodušnost?”). Nemoguće je dati konkretno rješenje. Sve što možemo jest ponuditi neke ideje koje valja uzeti u obzir. Roditelji ne bi smjeli imati na umu unaprĳed zamišljen model ponašanja kojemu bi njihovo dĳete trebalo težiti. Međutim, od veli-

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

ke je važnosti da poznaju osnovne kriterĳe, osnovne norme ili vrjednote koje će nastojati dĳeliti sa svojom djecom. Budu li u tome uspijevali, rezultat će biti jedinstvena obitelj u kojoj se svaki član ponaša na vlastiti način. To znači da razvĳanje vrlina u obitelji ne podrazumĳeva da će se sve osobe u njoj ponašati na isti način, već prĳe da će ih sve ujedinjavati osnovni cilj. Mogli biste reći da to podrazumĳeva kultiviranje, na preferencijalan način, one vrline koja svakomu djetetu omogućava razvĳanje njegovih jačih strana u smjeru služenja drugima i koja će jačati njegove slabe strane. U tomu je smislu vrlina podređena učinkovitosti; njezina je uloga poticati svaku osobu da djeluje ispravno. Ona vrlina koju je potrebno najenergičnĳe poticati u konkretnu vremenu može se smatrati vrlinom koja dovodi do najboljih rezultata, osobnoga zadovoljstva i osobnoga razvoja. Stoga bi za roditelje bilo korisno da se usredotoče na otkrivanje pozitivnih osobina svoje djece – koje su vrline već dobro razvila, a tek onda gledati koje su im mane. S druge strane, obitelj je i naravna organizacĳa koja ima pravo dobivati potporu svih svojih članova. Da biste se dobro slagali, učeći jedni od drugih i pomažući ostalima da se izgrađuju (što je dužnost svih članova obitelji), morate prakticirati vrline koje potiču međusobno pomaganje. I konačno, budući da vrline pomažu jedna drugoj, mogli bismo malo razmišljati o radosti koja je rezultat skladna razvoja vrlina i koja se može koristiti kao test postojanja autentične krjeposti. Koje bi krjeposti roditelji trebali naglašavati? One koje će najvjerojatnĳe donositi radost cĳeloj obitelji. Ako u nekoj obitelji nema radosti, razlog za to je što se ne trudi kultivirati krjepost ili što nema uputne ravnoteže između vrlina koje se razvĳaju. Jednom rĳečju, važno je postići podudarnost osobnih sklonosti i potreba, te sklonosti drugih, i to dĳeljenjem osnovnih norma ili vrjednota. Mi smo ovdje predložili dvĳe norme: dužnost svakoga člana obitelji da pomaže drugima u njihovu izgrađivanju sebe i radost/sreću. Imajući na umu da je svaka obitelj različita i da je svakomu djetetu i svakomu roditelju potrebna drukčĳa pažnja, nakratko ćemo se osvrnuti na poredak vrlina po dobnoj razini, imajući na umu osnovne značajke svake dobne razine i narav samih vrlina.

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Dob do sedam godina • • •

Poslušnost Iskrenost Urednost

Do svoje sedme godine djeca jedva imaju koristi od razuma, stoga je najbolje za njih da budu poslušna odgojiteljima i da se trude obavljati tu dužnost s ljubavlju. Međutim, kada naglašavamo važnost ove vrline za manju djecu, ne želimo implicirati da ta vrlina nije važna za starĳe osobe. To jednostavno znači da se moć shvaćanja jedne osobe treba razvĳati na takav način da ona postane sposobna postupati ispravno na vlastitu inicĳativu, bez dobivanja cĳeloga niza uputa od drugih. U svakom slučaju, na svim dobnim razinama dobra strana osobe počiva na njezinoj poslušnosti prema svima koji su odgovorni za nju, pod uvjetom da se od nje ne traži da čini nešto loše. Poslušnost stvaraju roditelji postavljanjem razboritih zahtijeva. Oni će morati biti vrlo zahtjevni, ali samo u vrlo malom broju stvari, uz davanje vrlo jasnih i preciznih uputa. Djeca mogu biti poslušna zato što se boje ili zato što nemaju izbora. Ovo su jako loši motivi. Djecu valja poticati na poslušnost iz ljubavi, da pomažu roditeljima: to je prvi korak k razvĳanju vrline velikodušnosti. Istodobno moramo u njima razvĳati vrlinu iskrenosti zato što se zahtĳevanje da se određene stvari čine (da se posluša) mora postupno pretvoriti u zahtĳevanje da se razmišlja (jedan oblik vodstva), a to vodstvo roditelja ima smisla samo ako se zasniva na stvarnoj situacĳi djeteta. Iskrenost je također povezana s čednošću i ovoj ćemo se krjeposti vratiti kada budemo govorili o tinejdžerima. Također smo uključili vrlinu urednosti, i to zbog nekoliko razloga: 1) ako se ova vrlina ne počne razvĳati rano, kasnĳe će je biti teže razvĳati; 2) ta je vrlina potrebna za dobro slaganje s drugim ljudima; 3) ona je dobra za mirnu savjest majki, a to je, posve ozbiljno rečeno, važna stvar. Od djece se može tražiti da budu uredna i čista uz obrazloženje da to ima smisla; međutim, često ima više smisla pozivati se na njihovu osjećajnost negoli na njihovu inteligencĳu. Osjećaj dužnosti

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

drugi je razlog za urednost, na primjer, kada je urednost povezana s odgovornim obavljanjem svojega dĳela posla. Ove će tri vrline formirati čvrstu osnovu s koje će se krenuti k nekim drugim krjepostima na sljedećemu stadĳu ili fazi. Dob od osam do dvanaest godina • • • • • • •

Jakost Ustrajnost Marljivost Strpljivost Odgovornost Pravednost Velikodušnost

Kao što ćemo vidjeti, sada dolazimo do četiri vrline koje su povezane s kardinalnom vrlinom jakosti; dvĳe koje su povezane s pravednosti i jednom koja je povezana s teološkom krjeposti ljubavi. Djeca se u ovomu razdoblju svojega života nalaze pred pubertetom u kojemu će prolaziti kroz niz bioloških promjena te je stoga vrlo poželjno razvĳati njihovu volju i time im jačati karakter. Ona sada donose osobnĳe odluke, ali su im potrebni kriterĳi po kojima će znati idu li njihova nastojanja u ispravnu smjeru. Vrline povezane s jakošću dopunjujemo uključivanjem nekih vrlina koje su izravno povezane s drugim ljudima: odgovornost, pravednost i velikodušnost. No logično je da se djeca ove dobi usredotočuju više na ono što čine, na samo postupanje, negoli na osobu koja je “žrtva” njihova postupanja. Ona još uvĳek nisu posve svjesna svoje vlastite intime. Ovo je stadĳ ili faza kada bismo se trebali truditi da potičemo djecu na ustrajnost u stvarima ne iz poslušnosti, već zbog zadovoljstva koje će uslĳediti kada budu uspjela svladati neku zapreku. Ovo su godine za izazovne, ali razborite ciljeve. Čim maleno dĳete postane prilično svjesno pravila igre koja vrĳede za njegovu igru s drugom djecom i općenito za njegovo ponašanje prema drugim osobama, svakako je dobro poticati ga na krjeposno ponašanje prema svojim prĳateljima, na primjer iz osjećaja dužnosti prema njima, no ne smije se zaboraviti da ga treba oduševiti idealom koji je vrĳedan truda.

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Dĳete će na taj način osjetiti zadovoljstvo koje osjećamo kada se trudimo nadići sebe. Za sve ove vrline treba imati volju. Kada dođemo do opisivanja vrlina, vidjet ćemo kako one moraju biti povezane s “podnošenjem mučnih stvari”, sa “stalnim trudom da se daje drugima”, s “postizanjem onoga što se odluči postići”, s “odupiranjem lošim utjecajima” itd. Da bi djeca sve to mogla, moraju postavljati sebi visoke ciljeve, a ne biti zadovoljna osrednjim idealima. Ovo je razdoblje od presudne važnosti za postavljanje “uzvišenih ciljeva”. Tu mislim na podizanje dječjih pogleda prema Bogu i stjecanje onih vrlina koje će jačati njihovu vjeru u razvoju. Možda se čini da će se u istomu vremenu razvĳati prilično velik broj vrlina, međutim, vrline su međusobno povezane. Kada se dijete usredotoči na jednu ili dvĳe od njih, najvjerojatnĳe će jačati i u ostalim vrlinama. Kako godine prolaze, mladi ljudi počinju osjećati potrebu za što više objašnjenja, boljih razloga zašto bi nastavili ulagati napor koji podrazumĳeva stjecanje neke dobre navike. Kada se njihova intima počne buditi, ulazimo u razdoblje adolescencĳe, razdoblje u kojemu mlada osoba mora činiti stvari na vlastitu inicĳativu, stvari koje je ranĳe činila zato što se od nje tražilo da tako čini ili koje je morala činiti zbog izvanjskoga utjecaja. Ona se sada angažira samostalno i sve poprima novu dimenzĳu. Dob od trinaest do petnaest godina • • • • • • •

Čednost Umjerenost Jednostavnost Društvenost Prĳateljstvo Poštovanje Domoljublje

U razdoblju od oko osme do dvanaeste godine posebnu smo pozornost poklanjali vrlinama koje su povezane s jakošću i pravednošću, ukoliko one podrazumĳevaju djetetovo prilagođavanje njegova

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

ponašanja konkretnim uputama. Kada se radi o djeci u dobi od trinaest do petnaest godina, čini se da je poželjno, s obzirom na sve veću svĳest mlade osobe o njezinoj vlastitoj intimi, na prvome mjestu inzistirati na vrlinama koje su povezane s umjerenošću. Cilj je toga pomagati mladoj osobi da stalno ima u vidu dobrotu i da ne dopusti strastima da izmaknu kontroli. Roditelji su svjesni koliko se često mladim ljudima danas pruža loš primjer onih koji se prepuštaju svakovrsnim ekstremnim ponašanjima u potrazi za površnim užitkom. Ako smo ranĳe naglasili jakost, sada tu vrlinu počinjemo koristiti poradi zaštite onoga što je dragocjen posjed svakoga – čovjekove intime. Ja pod time podrazumĳevam dušu, osjećanja, misli – ne samo tjelesnu intimu. Vrline čednosti i umjerenosti podrazumĳevaju svĳest o vrĳednosti onoga što osoba posjeduje tako da to što posjeduje može koristiti na bolji način, u skladu s normama koje su ispravne i valjane. Kakve motivacĳe možemo pružiti djeci u ovoj fazi? Mislim da im moramo davati razloge. I sami smo učili ponašati se oponašajući svoje odgojitelje, no danas naša djeca nisu sklona oponašati nas. Ona traže razloge. A mi ih nemamo. Ako ih i imamo, onda ih ne dajemo na takav način da ih ona mogu shvatiti. Dobro znamo da nema standardnih recepata za podizanje djece. Ja bih se ipak usudio ponuditi jedan recept u vezi s davanjem informacĳa mladim ljudima: informacĳe bi trebalo davati prema 3J – jasno, jezgrovito i jako brzo promĳeniti temu. Osim onih vrlina koje su povezane s umjerenošću, dobro je naglasiti i one koje imaju veze s privatnošću osobe i njezinim odnosima prema drugima. To je razlog zašto ističem društvenost, prĳateljstvo, poštovanje i domoljublje. Te četiri vrline pretpostavljaju zainteresiranost za vlastitu privatnost i za dobro drugih ljudi u praktičnomu smislu. I upravo tu roditelji mogu pružiti svoj najveći doprinos. Pri tome mislim na smjernice koje će pružati svojoj djeci, smjernice koje će djeci pomoći da kanaliziraju brigu za druge u praktična djela služenja. Trebalo bi nam biti jasno da je adolescent po svojoj naravi idealističan i da su mu potrebna nova iskustva. Ako mu

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

mi, roditelji, ne pomognemo, onda je vrlo vjerojatno da će ga zavesti vanjski utjecaji. Mi smo za ovu dobnu skupinu uključili i vrlinu jednostavnosti, zato što je ona potrebna adolescentu kako bi mogao postupati u skladu sa svojim idealima i biti prihvaćen onakav kakav jest. Dob od šesnaest do osamnaest godina • • • • • • •

Razboritost Prilagodljivost Razumĳevanje Odanost Odvažnost Poniznost Optimizam

Prve vrline koje ističemo za ovu dobnu razinu temelje se na sposobnosti inteligentna razmišljanja o stvarima; drugim rĳečima, gotovo je nemoguće potpuno razviti neke vrline bez stanovite intelektualne sposobnosti. Tu mislim na vrline razboritosti, prilagodljivosti, razumĳevanja, kao i na vrline odanosti i poniznosti. Čitatelj će shvatiti zašto ovo govorim kada dođemo do objašnjavanja kako ove vrline djeluju. Primjerice, govorit ću o “neprestanu prikupljanju informacĳa”, “shvaćanju posljedica”, “štićenju niza vrlina”, “svĳesti o raznim čimbenicima koji utječu na neku situacĳu”, “svĳesti o vlastitim manama” itd. Stoga se čini da je dobro tim vrlinama poklanjati posebnu pozornost u fazi kada su djeca intelektualno razvĳenĳa. Kada smo govorili o prethodnoj dobnoj razini, naglašavali smo da mladim ljudima treba davati informacĳe o tomu kako treba pristupati vrlinama. To isto vrĳedi i ovdje, samo još više. Na ranĳemu stadĳu opasnosti su se javljale kada se dopuštalo strastima da “čine svoje”; na ovomu, kasnĳem, stadĳu glavna su opasnost pogrješne ideje. Stoga je potrebna prilagodljivost – kako bi mogli učiti iz različitih situacĳa, a da u tomu procesu ne moraju napuštati norme kojima se ravna njihovo osobno ponašanje. Razboritost je također važna: ona podrazumĳeva da mlada osoba ne će zatvarati oči pred onim što se događa oko nje i da će težiti znati što je što, razmišljajući

POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA

o eventualnim posljedicama svojih djela prĳe poduzimanja svakoga koraka. Roditelji bi trebali shvatiti da je već u ovim godinama vrlo teško zahtĳevati od djece da čine nešto: to i nĳe tako dobra ideja. Oni bi radĳe trebali zahtĳevati od djece da dobro promisle o svemu prĳe nego što se odluče za nešto; moraju ih podsjećati i na važnost usvajanja onih norma koje mogu biti osnova razborita postupanja. Mlade ljude treba primorati da ne zatvaraju oči pred onim što je pravi smisao njihova života kako bi mogli djelovati na dosljedan način u skladu s određenim normama. To je razlog zašto je odanost važna. Čitatelj će primĳetiti kako, nakon tri vrline koje su povezane s razboritošću, ističemo jednu koja je povezana s pravednošću, jednu s jakošću i jednu s umjerenošću. Mi se već nalazimo na razini zrelije dobi pa, u pogledu razvĳanja vrlina, nastojimo postići određenu ravnotežu između čvrsta utemeljenja na nečemu neprolaznom, realistične procjene vlastitih potencĳala i hrabra djelovanja poradi postizanja autentična dobra. Drugim rĳečima, nastojimo postići odanost, poniznost i odvažnost. Prĳe nego što završimo, želio bih spomenuti još jednu vrlinu, vrlinu koja je vrlo važna za društvo u kojemu vladaju mržnja i očaj. Smjeram na optimizam. To je vrlina koju je potrebno razvĳati još kod malene djece i na svim dobnim razinama; međutim, ja bih joj ovdje dodĳelio povlašteno mjesto zato što je moguće, pomoću vlastite volje, steći naviku da se na stvari uvĳek gleda pozitivno, da se u drugim ljudima uvĳek vidi ono najbolje i tako bude u stanju pomagati im u njihovu izgrađivanju. U ovomu razdoblju mlada se osoba stvarno treba truditi da služi drugima, nadahnuta nadnaravnom nadom, shvaćajući da je to vrĳedno svakoga truda. Zaključak Na kraju ovoga uvoda u poučavanje djece o ljudskim krjepostima volio bih još jednom istaknuti kako je obiteljski život nešto spontano, nešto što je prepuno ljubavi i radosti. Cilj svega onoga što sam do sada rekao nĳe da to bude plan ili metoda; to su samo sugestije koje će roditeljima pomoći razboritĳe odlučiti što je za njih i njihovu djecu najbolje. Međutim, katkada je korisno potruditi se na-

IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

metnuti spontanu životu nekakvu strukturu samo poradi toga da bi ga se moglo bolje razumjeti i više cĳeniti. To je razlog zašto na kraju ove knjige dajem popis krjeposti – i sažet opis načina na koji svaka od njih djeluje. Ono što je važno nĳe poklanjanje posebne pozornosti razvĳanju ove ili one vrline pojedinačno. Važno je razvĳanje svih vrlina zajedno. Zbog toga bih zamolio roditelje da i sami nastoje prakticirati one vrline koje bi htjeli razviti kod svoje djece. Siguran sam da svatko ima svoj omiljeni poredak vrlina. Koje bih vrline preporučio roditeljima? Ustrajnost, strpljivost i optimizam.

SADRŽAJ

Predgovor: OBITELJ JE TRAJNA VRJEDNOTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Obitelj je vrlo učinkovita. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Obitelj: grupa osobâ koje dĳele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Sigurnost i trajnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Osobni stil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Obitelj kao prva škola ljudskih vrlina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Jedinstvo obitelji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Uvod: POUČAVATI DJECU LJUDSKIM VRLINAMA . . . . . . . . . . . . Rĳeč-dvĳe o terminologĳi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zašto bi roditelji trebali voditi brigu o vrlinama? . . . . . . . . . . . Kako se predanĳe posvetiti razvĳanju krjeposti? . . . . . . . . . . . Dva problema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vrline, dobi i motivacĳe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dob do sedam godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dob od osam do dvanaest godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dob od trinaest do petnaest godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dob od šesnaest do osamnaest godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

16 16 17 19 20 21 24 25 26 28 29

1. VELIKODUŠNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poštivati ono što imamo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Motivi za velikodušnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Potrebe drugih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Darivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Velikodušnost i ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

31 31 34 36 38 38

2. JAKOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Izdržljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ravnodušnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poduzetnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poteškoće u poučavanju jakosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

43 44 48 50 52

347

SADRŽAJ

3. OPTIMIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Optimizam utemeljen na pouzdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Realizam i usavršavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 4. USTRAJNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razvĳanje navika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dok vrĳeme prolazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ostale poteškoće. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Potrebna i nepotrebna pomoć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ustrajnost u kršćanskomu životu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

69 70 71 73 75 76

5. UREDNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dobar primjer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravilno služenje vremenom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pospremanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obavljanje poslova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaključne napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

81 82 82 85 87 89

6. ODGOVORNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Odgovornost za vlastite donesene odluke . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Odgovornost i odluke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Nenamjerni postupci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Briga za druge. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 7. POŠTOVANJE PREMA DRUGIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Prĳatelji, kolege i nepoznate osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Odnosi s roditeljima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 8. ISKRENOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vidjeti stvari onakve kakve jesu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iskrivljenja istine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pogrješno prikazivanje činjenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prakticiranje vrline iskrenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

121 122 126 128 131

9. ČEDNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Važnost privatnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čednost u praksi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Izvanjski utjecaji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poučavati druge vrlini čednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

135 136 138 141 143

348

SADRŽAJ

10. UMJERENOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Potrošačko društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Korištenje vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Roditelji i tinejdžeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

150 151 156 157

11. FLEKSIBILNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fleksibilnost i nepokolebljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fleksibilnost i nepokolebljivost u odnosima . . . . . . . . . . . . . . Prilagođavanje našega ponašanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poučavanje ﬂeksibilnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

163 164 166 167 169

12. ODANOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odan odnos. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svĳest o odnosu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Spojivi odnosi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kako biti odan?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odnosi i osobna sloboda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

175 176 177 180 181 183

13. MARLJIVOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Posao i ostale dužnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Marljivo obavljanje poslova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Problemi koji prate obavljanje poslova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . Problem motivacĳe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Motivacĳa i dob . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sposobnost djeteta da čini ono što se od njega traži. . . . . . . . Dva poroka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

187 187 189 190 191 193 197 198

14. STRPLJIVOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Utjecaj sredine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prva faza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Motivi za strpljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Strpljivost u različitim dobima: malena djeca . . . . . . . . . . . . . Starĳa djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Biti strpljiv s djecom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

202 203 205 206 208 210 211

15. PRAVEDNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nekoliko aspekata u poimanju pravednosti . . . . . . . . . . . . . . Odnos djece prema drugima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravednost do dobi od devet godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Od devet do trinaest godina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

216 216 217 218 219

349

SADRŽAJ

Razlozi zašto treba biti pravedan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uzimati u obzir okolnosti svake osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Starĳa djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravednost roditelja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Završne napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

222 222 223 224 226

16. POSLUŠNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Popustljivo društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zašto biti poslušan? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poslušnost do dobi od trinaest godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Roditelji, što trebate učiniti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poslušnost starĳe djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

229 229 231 233 234 236

17. RAZBORITOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razboritost i roditelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razvĳati vrlinu razboritosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prosuditi situacĳu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Znati kako procjenjivati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Donositi odluke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

242 243 244 245 248 251

18. ODVAŽNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvjeti za odvažnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Otkrivati plemenite ciljeve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Problem razboritosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kršćanska vrlina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

256 257 259 261 262

19. PONIZNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dovoljna poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obilna poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Samodostatnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . U odnosima s drugim ljudima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Preobilna poniznost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

266 267 268 269 270 272

20. JEDNOSTAVNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dopustiti da nas se upozna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jednostavnost male djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iskustvo prirodnoga ponašanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jednostavnost i tinejdžeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zapreke jednostavnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Način na koji se jednostavnost pokazuje . . . . . . . . . . . . . . . . .

277 277 278 279 281 283 285

350

SADRŽAJ

21. DRUŠTVENOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dobro se slagati i biti zainteresirani za druge . . . . . . . . . . . . . Komuniciranje s drugim ljudima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Društvenost i solidarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

289 289 293 295

22. PRĲATELJSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prĳateljstvo – uvjeti i značajke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prĳatelji različitih životnih dobi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prĳateljstvo i ostale ljudske vrline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uloga obitelji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Primjer roditelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

299 300 303 304 307 308 309

23. RAZUMĲEVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Empatĳa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Okolnosti za iskazivanje razumĳevanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poučavati druge da budu osjetljivi za druge . . . . . . . . . . . . . . Pokazivati razumĳevanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

313 314 315 316 318

24. DOMOLJUBLJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Domoljubni osjećaj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Podupiranje i obrana vrĳednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Priznavati uzvišena nastojanja drugih zemalja . . . . . . . . . . . .

324 325 326 329

Dodatak I.: IZGRAĐIVANJE KARAKTERA U ŠKOLAMA . . . . . . . 333 Dodatak II.: KRATAK OPIS VRLINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344

351

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2012.

David Isaacs studirao je na Tonbridge School i Selweyn College na Cambridgeu. Doktorirao je na Navarskomu sveučilištu gdje dugi niz godina radi kao sveučilišni profesor odgojno-obrazovnih predmeta. Objavio je više knjiga te je djelovao kao savjetnik u školama u Italiji, Irskoj, Engleskoj i SAD-u. Oženjen je i ima šestero djece. Njegova knjiga Izgrađivanje karaktera postala je klasik na području odgoja i ključna referentna točka za mnoge pedagoge i roditelje.

ISBN 978-953-235-278-8

......................................................................................................................................

David Isaacs, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, ovom knjigom nudi nezaobilazno štivo za roditelje i učitelje o odgoju i cjelovitu razvoju djeteta. Temeljeći knjigu na uvidima razvojne psihologije i općeljudskim vrijednostima, autor pred čitatelja stavlja 24 ključne ljudske vrline čijim usvajanjem dijete sazrijeva i izgrađuje vlastitu osobnost. Odanost, velikodušnost, poslušnost, pravednost, odgovornost, jednostavnost, marljivost, iskrenost, odvažnost, optimističnost, domoljublje… samo su neke od široke lepeze vrlina za čije usvajanje i podučavanje profesor Isaacs daje naputke i tumačenje prožeto konkretnim životnim primjerima. Uzimajući u obzir ﬁzički, emocionalni, duhovni i mentalni razvoj te dajući jasno i zanimljivo objašnjenje svake vrline pojedinačno, autor iz kompleksna procesa odgoja izdvaja pozitivne i ključne elemente za izgrađivanje karaktera, stavljajući pritom naglasak na moralne krjeposti. Dajući načelne smjernice na temelju konkretnih primjera, on istodobno ostavlja dovoljno slobode za donošenje i primjenu vlastitih individualnih kriterija u odgoju i podučavanju djece, s obzirom na konkretnu djetetovu osobnost i životnu situaciju svake pojedine obitelji.

VERBUM VERBUM 115 kn