Mali princ by VERBUM d.o.o.

Mali princ Antoine de Saint-ExupĂŠry

VERBUM

Antoine de Saint-Exupéry MALI PRINC

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC Ë&#x2021;KE KULTURE

19.

urednik: mr. sc.

PeTar balTa

Za nakladnika: dr. sc.

miro radalj

Antoine de Saint-ExupĂŠry

Mali princ VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Antoine de Saint-Exupéry, Le Petit Prince © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršni urednik: Mate Šimundić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Robert Martinov Korektura: Katarina Gugić Lektura: Mate Šimundić

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.133.1-93-31=163.42 SAINT-Exupery, Antoine de Mali princ / Antoine de Saint-Exupery ; <prijevod Robert Martinov>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 19) ISBN 978-953-235-475-1 160212007

Mali princ – početnica za očuvanje i obnovu djetinje duše

ali princ Antoinea de Saint-Exupérya posve je osobita knjiga. U njoj je s malo riječi i pratećih crteža ispričana čudesna priča koja prožima i preobražava srca. Ili barem postavlja pitanja – i to ona koja umiju povesti čovjeka u nepregledni i krhki svijet vlastitog srca i jednako tako nepregledni i krhki svijet srca onih s kojima živimo, za koje smo odgovorni, napose u nepregledni i krhki svijet onog odabranog, “pripitomljenog” srca koje postaje naš bolji – obuhvatniji i dublji – svijet: čudo života, čudo ljubavi zbog kojega smo rođeni i za koje nam valja živjeti. Mali princ priča je obilna jednostavnom mudrošću koja odgovara na mnoga temeljna životna pitanja. I ne želi odgovoriti na sva pitanja. Odgovore koje nudi pali poput svjetiljki, poput zvijezda na noćnom nebu te poziva čitatelja da se odluči na pustolovinu ljubavi koja jedina opravdava život. A tko bude imao hrabrosti da se zaputi ususret zvijezdama, otkrivat će neprestano sve više i više zvijezda te će steći dovoljno jasno oko (dovoljno jasno srce) da prepozna svoju zvijezdu koja njegovo srce preoblikuje u dom. U beskrajnom moru zvijezda uvijek će se odazivati i posvećivati svojoj zvijezdi i kroz to – i bez riječi – nalaziti odgovore na druga životna pitanja. Jer svako istinski životno pitanje traži osoban čovjekov odgovor. Pisana jednostavnim rječnikom ova priča nije namijenjena samo djeci. Upravo suprotno, možda je ponajprije napisana za odrasle. Za odrasle u kojima je živo djetinje srce. Čovjeku dje-

UVODNA RIJEČ

tinjega srca u svakoj životnoj dobi ona donosi osobitu poruku koju mu valja iščitati, ne toliko umom koliko srcem. Nije pretjerano reći da je Mali princ, u svojoj neznatnosti, jedna od onih knjiga koje bitno određuju zapadnu civilizaciju, svjedoče o onome najboljemu u njoj. Napisana je u jednoj od osobito mračnih i teških noći zapadne civilizacije – tijekom Drugoga svjetskog rata, a u Francuskoj, u piščevoj domovini, objavljena nedugo po njegovom završetku, 1946. godine, dvije godine poslije piščeve pogibije. (Prvi put je objavljena 1943. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i to na francuskom jeziku.)

Antoine de Saint-Exupéry (punim imenom Antoine Jean-Baptiste Marie Roger de Saint-Exupéry) rođen je 29. lipnja 1900. u Lyonu, a poginuo je 31. srpnja 1944. dok je u izviđačkoj misiji letio nad Sredozemnim morem u blizini francuske obale. Malom princu prethodile su njegove knjige Zrakoplovac (1926.), Pošta za jug (1929.), Noćni let (1931.), Zemlja ljudi (1939.), Ratni pilot (1942.) i Pismo taocu (1943.). Poslije njegove smrti objavljeno je nekoliko knjiga u kojima su sabrani njegovi zapisi, od kojih neki prethodno objavljeni, neki neobjavljeni. Najznačajnija od njih je knjiga Tvrđava (1948.) u kojoj su sabrani njegovi zapisi pisani i sabirani tijekom godina: meditacije o životu, o čovjeku i Bogu. Njegovi roditelji, Marie Boyer de Fonscolombe i Jean-Marie de Saint-Exupéry, imali su petoro djece: dvije starije kćeri, Marie-Madeleine i Simone, zatim Antoinea, te njegovog mlađeg brata Francoisa i mlađu sestru Gabrielle. U Antoineovoj četvrtoj godini života umro mu je otac. Bit će da je i zbog toga čitavoga života bio osobito upućen na majku. U njegovoj sedamnaestoj godini života umro mu je jedini brat Francois, a u njegovoj dvadeset i šestoj i sestra Marie-Madeleine. U djetinjstvu i mladosti odgajan je u kršćanskom duhu. Školovao se u vjerskim odgojno-obrazovnim ustanovama. Godine 1921. ispunio mu se dječački san: postao je zrakoplovac. Sudjelovao je u uspostavljanju redovitih međunarodnih poštanskih letova u Južnoj Americi i Africi. Povremeno je

UVODNA RIJEČ

obavljao i druge poslove, ali bitno su ga određivala dva poziva: letački i spisateljski. Početkom Drugoga svjetskog rata uključio se u francusko ratno zrakoplovstvo, no ubrzo je demobiliziran. Potkraj rata ponovno se, na vlastiti zahtjev, uključio u francusko ratno zrakoplovstvo. Prilikom jednoga izviđačkog leta njegov je avion oboren. 1998. godine jedan je ribar svojom udicom iz mora izvukao srebrnu pločicu s imenima Antoine i Consuelo, a 2000. godine pronađeni su blizu obale, 80 km južno od Marseillea, i ostaci aviona kojim je letio. Godine 1931. oženio se s Consuelo Suncin Sandoval de Gómez. Ona je rođena 10. travnja 1901. u gradu Armenia u Salvadoru, a umrla je 28. svibnja 1979. u Grasseu, u Francuskoj. Poslije njezine smrti nađen je njezin zapis naslovljen Memoari ruže u kojemu iznosi svoje viđenje života s Antoineom de Saint-Exupéryem. Taj zapis na osobit način tumači njegovo djelo, napose Malog princa.

“Ne mogu govoriti o onome što nisam doživio. Moram uložiti sve svoje biće da bih se izrazio i, čak bih rekao, da bih se osmjelio misliti.” Te riječi Antoinea de Saint-Exupérya bilježi njegova supruga Consuelo u svojim Memoarima ruže. I uistinu, u svim svojim djelima on piše o onome što je doživio te iznosi promišljanja na koja su ga njegovi doživljaji potaknuli. Uz to, piše i o doživljajima svojih drugova zrakoplovaca jer i njih doživljava bitno svojima. Biti zrakoplovac u ono doba značilo je biti u neposrednom odnosu s neslućenim zahtjevnostima i izazovima. Od zrakoplovca se tražilo mnogo smirenosti i pozornosti, mnogo strpljivosti, dosjetljivosti i hrabrosti. Pred licem vremena – i nevremena – on je trajno bio i pred licem vječnosti. Antoine de Saint-Exupéry je ne jednom doživio iskustvo krajnje izloženosti. U svojim djelima on svjedoči da je dobro da čovjek iskusi ugroženost. To mu pomaže da bolje shvati značenje života i živi otvorenijeg srca prema drugima.

UVODNA RIJEČ

U Zemlji ljudi iznosi svjedočanstvo svoga druga, Henrija Guillaumeta, koji je nakon pada svoga aviona preživio unatoč krajnje nepovoljnim uvjetima. Navodi njegove riječi: “Govorio sam si: ‘Ako moja žena još vjeruje da sam živ, ona vjeruje da hodam. I drugovi vjeruju da hodam. Svi oni imaju povjerenja u mene. I ja sam hulja ako ne hodam.’” Antoine de Saint-Exupéry tome pridodaje svoje riječi: “Ono što nas spašava je da učinimo jedan korak. I još jedan. I uvijek je to isti korak, koji uvijek ponovno započinjemo… Biti čovjek, to upravo znači biti odgovoran.” Iz aviona promatra zemlju začuđenim očima onoga koji je nadlijeće i vidi je drukčiju negoli što ju je gledao dok je njome prolazio. Zbunjen je što toliko toga nije vidio i što nije poštovao svaki trag i dah života. Tijekom svojih letova, prisilnih slijetanja i pada aviona, upoznao je i zvijezde i samoću i pustinju i žeđ i zmiju. Susreo je kojekakve ljude, među njima i one koje nimalo nije uznemirivalo što su kojekakvi. Upoznao je i ljude koji su čitavoga svoga života živjeli u pustinji – i koji su se rasplakali kad su prvi put vidjeli stabla. Pišući o tim iskustvima, za sebe i svoje drugove zrakoplovce kaže: “…mi smo u kucanju svojih srca otkrivali sami sebe.” Nakon što je na neshvatljiv način preživio pad zrakoplova i potom nedaće pustinje, sve dok ga na začuđujući način, krajnje iscrpljenoga, već na granici smrti, nije našao jedan Beduin, on potresen piše: “Voda! Vodo, ti nemaš ni okusa, ni boje, ni mirisa, ne može te se odrediti, pa uživamo u tebi, a da te ne poznajemo. Ti nisi samo potrebna za život: ti jesi život… Tvojom milošću u nama se obnavljaju sva presahla vrela našeg srca… …A ti, Beduine iz Libije, koji si nas spasio, ti ćeš se ipak zauvijek izbrisati iz mog sjećanja. Nikada se ne ću sjetiti tvoga lica. Ti si Čovjek, i ti mi se ukazuješ u licima svih ljudi odjedanput… Ti si predragi brat. I ja ću te, uvijek iznova, prepoznavati u svim ljudima. Svi moji prijatelji, svi moji neprijatelji, u tebi su hodali prema meni, i više nemam niti jednog jedinog neprijatelja na svijetu.”

UVODNA RIJEČ

Njegova iskustva nakon pada u libijsku pustinju, opisana u Zemlji ljudi, bitno su utjecala na pisanje Malog princa. I premda se može činiti da je, nakon niza knjiga temeljenih na osobnim iskustvima, u Malom princu manje osoban, to je zasigurno njegova najosobnija knjiga, toliko osobna da je u njoj imao potrebu sakriti se, koliko mu je to bilo moguće. Knjigu je, na poticaj svoje supruge Consuelo, posvetio svome prijatelju Léonu Werthu – “kad je bio mali dječak”, premda ju je htio posvetiti upravo njoj. Namjeravao je napisati nastavak Malog princa – kojeg li pothvata! – koji bi posvetio njoj. U Malom princu potvrđuje se misao koju je zapisao u Zemlji ljudi: “Čini se da savršenstvo nije postignuto kad se više nema što dodati, već kad se više ništa ne može oduzeti.” Njegova iskustva sa zvijezdama, pustinjom, žeđi, lisicom, u potrazi za ljudima, vodom… opisana u Zemlji ljudi, u Malom princu… iznesena su tako da se tome “više ništa ne može oduzeti”: savršeno. U Malom princu on je i zrakoplovac i mali princ. Za sebe je u Ratnom pilotu zapisao: “Odakle sam? Iz svog djetinjstva. Iz svog sam djetinjstva kao iz kakve zemlje.” U njemu je trajno bila prisutna čežnja da onaj začuđeni dječak – kojemu je stalo i koji ima hrabrosti krenuti ususret – u njemu živi. Da zrakoplovac i mali princ u njemu nađu sklad. O tome piše u naoko uzgrednom ulomku Malog princa: “Kad je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i krenuh dalje. Bio sam dirnut. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Činilo mi se čak da na cijeloj Zemlji nema krhkije stvari.” Mnoge misli iz Malog princa u svojoj jednostavnoj ljepoti i snazi žive i neovisno od same knjige, misli kao što su primjerice: “Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”, ili: “postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio”. U središtu je knjige, zapravo, ruža. Odnos malog princa prema njoj. I odnos zrakoplovca prema ruži svoga života. Među nebrojenim ružama prepoznati svoju ružu – i biti joj vjeran… Svijet u kojem živi moja ruža, dragocjen je svijet… Njezino po-

UVODNA RIJEČ

stojanje, njezino disanje, njezin rast sve mijenja… Za Antoinea de Saint-Exupérya bila je to njegova supruga Consuelo. On je razumio da ju je u svojim danima, u svojim nepostojanostima i slabostima zagubio: da joj se nije dovoljno posvetio. Razumio je da čovjekov odnos prema temeljnim vrijednostima njegovog života svjedoči o njegovoj vlastitoj vrijednosti. Nije htio da se s njim dogodi ono o čemu je pisao u Zemlji ljudi: “Glina od koje si stvoren osušila se i stvrdnula, i nitko u tebi ne može više probuditi usnulog glazbenika, ili pjesnika, ili astronoma, koji je nekad možda postojao u tebi.” Uzdao se da je i za njega mjerodavna posljednja rečenica te knjige: “Samo Duh, ako prodahnjuje glinu, može stvoriti Čovjeka.” U mnogim njegovim zapisima, kao u ovom o glini i Duhu, prepoznatljivi su biblijski, napose novozavjetni odrazi. U mnogima progovara o Bogu, pa mu se i neposredno obraća. Novozavjetne odraze moguće je prepoznati i u Malom princu. U Malom princu gotovo uzgred spominje Božić, jedinu čvrstu poveznicu, navedenu u knjizi, sa svijetom ljudi na Zemlji. U svega nekoliko riječi izriče dušu Božića – što Božić uistinu čini Božićem: “Tako su, kad sam bio mali dječak, svjetlost božićnog drvca, glazba na misi polnoćki i blagost nasmiješenih lica obasjavali one božićne darove koje sam dobivao.” (Svjetlost, glazba, misa, blagost, osmijeh, lica… uvode u iskustvo istinske obdarenosti.)

Na stranicama Malog princa ima podosta tuge. I još više namjere da se od te tuge odmakne. O tuzi je riječ već na prvim stranicama knjige. Antoinea de Saint-Exupérya rastužuje što odrasli toliko toga na razumiju. Što za toliko toga ne mare. Rastužuje ga i što su odrasli zaboravili da su bili djeca. I da im to nije važno. Rastužuje ga što je odraslima najvažnije ono što nema gotovo nikakvog značenja. I što za ono što je uistinu važno ne nalaze vremena. Namjera je Malog princa potaknuti svoga čitatelja da nikada ne ostari. Da mali princ uvijek bude živ u njemu.

UVODNA RIJEČ

Antoine de Saint-Exupéry kazuje da bi bilo dobro, da bi bilo tako dobro kad se roditelji ne bi toliko trudili uvjeriti malog princa u svojoj djeci da odraste, da nauči zbrajati i oduzimati. Da nauči množiti. I da ne nauči dijeliti. Da nauči kako štedjeti korake do izvora. Odrasli će, moguće, naći lakše načine kako utažiti žeđ. Mali princ će za razliku od njih znati što je voda, što žeđ. Znat će da je voda čudo. I koliko je silno u službi čovjeka. Znat će kako bez žeđi čovjek ne može ni biti mali princ. Ni dozreti. Kako – jednostavno – ne može biti čovjek u punom značenju te riječi. Već u Ratnom pilotu Antoine de Saint-Exupéry je pisao: “Postoji samo sloboda ‘nekoga’ tko ide nekamo. Osloboditi toga čovjeka značilo bi naučiti ga žeđi i označiti put prema bunaru.” Mnogi roditelji doživljavaju svojom obvezom da osposobe svoju djecu da odrastu. Da ih navedu da se odmaknu od svoje djetinje duše. Moguće je da će se zbog toga lakše snaći u svijetu odraslih, ali kako će se snaći u svijetu svoje duše? Teže. Mnogo teže.

U proslovu Zemlje ljudi Antoine de Saint-Exupéry je zapisao: “Zemlja nas mnogo više uči o nama samima, nego sve knjige. Jer nam se suprotstavlja. Čovjek otkriva sebe u borbi sa zaprekama. Ali da u tome uspije, potrebno mu je oruđe. Potrebna mu je blanja, potreban mu je plug. Seljak u svom radu otima prirodi malo po malo po koju tajnu, a istina, što je on otkriva, sveopća je. Isto tako i zrakoplov, oruđe zračnih pruga, zapliće čovjeka u stare probleme. Uvijek mi je pred očima slika mog prvog noćnog leta u Argentini jedne mračne noći, u kojoj su poput zvijezda svjetlucala samo rijetka svjetla prosuta po ravnici. Svako je ovo svjetlo u tom oceanu mraka govorilo o čudu jedne svijesti. U ovom su domu čitali, razmišljali ili povjeravali tajne. U ovom su drugom možda pokušavali istražiti prostor, mučili se izračunavanjem maglice u zviježđu Andromede. Tamo su ljubili. U dalekim su razmacima sjala ova svjetla u po-

UVODNA RIJEČ

ljima i zahtijevala svoju hranu. Pa isto tako i ona najsuzdržanija, svjetla pjesnika, učitelja ili tesara. Ali među ovim živim zvijezdama, koliko je bilo zatvorenih prozora, koliko ugaslih zvijezda, koliko pozaspalih ljudi… Zaista, trebamo pokušati da dopremo jedan do drugoga. Treba pokušati da uspostavimo vezu s ovim svjetlima koja tu i tamo gore u poljima.” Tim će riječima pridodati i sljedeće: “Postoji samo jedna prava raskoš, a to su ljudski odnosi.” Jer čovjek ima potrebu za ukorijenjenošću: u svoj život, u svoj svijet, u svoje snove. A “radeći samo za materijalna dobra, sami gradimo svoju tamnicu.” U Ratnom pilotu je, pak, zapisao: “Kad jednom proklije, ljubav pušta korijenje koje se ne prestaje širiti.” A na što nas ljubav upućuje, zapisao je u Zemlji ljudi: “Voljeti ne znači gledati jedan drugoga, već gledati zajedno u istom smjeru.”

Mali princ svojevrsna je početnica za očuvanje i obnovu djetinje duše. Otkriva nam tko smo – naše dostojanstvo i našu odgovornost: “Jer onaj koji brižno bdije nad nekoliko ovaca pod zvijezdama, ako postane svjestan svoje uloge, otkriva sebe samog višim od sluge. Ima jedan čuvar. I svaki je čuvar odgovoran za čitavo Carstvo” (Zemlja ljudi). Otkriva nam da je svatko od nas pozvan živjeti svoju osobnost i osobitost, živjeti u skladu sa svojom dušom: “U mojoj civilizaciji, onaj tko se od mene razlikuje mene ne ugrožava, već me obogaćuje.” (Ratni pilot)

- Što to znači “pripitomiti”? - To je jedna posve zaboravljena stvar – reče lisac. – To znači “graditi odnose…” Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisac. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovoran si za svoju ružu… Stjepan Lice

Léonu Werthu Molim djecu da mi oproste što sam ovu knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to ozbiljno opravdanje: ta je odrasla osoba najbolji prijatelj kojega imam na svijetu. Imam još jedno opravdanje: ta odrasla osoba u stanju je razumjeti sve, čak i knjige za djecu. Imam i treće opravdanje: ta odrasla osoba živi u Francuskoj, ondje gladuje i zebe. Itekako joj treba utjeha. Ako sva ova opravdanja nisu dostatna, onda ovu knjigu želim posvetiti djetetu koje je nekoć ta odrasla osoba bila. Sve su odrasle osobe prvo bile djeca. (Međutim, malo njih se toga sjeća.) Stoga ispravljam svoju posvetu: Léonu Werthu kad je bio mali dječak

ad mi je bilo šest godina, vidio sam jednom izvrsnu ilustraciju u knjizi o prašumi, naslovljenoj Istinite priče. Na slici je bila zmija, udav, kako proždire neku zvijer. Evo kako je izgledao taj prikaz:

U knjizi je pisalo: „Zmija udav čitav svoj plijen proguta bez žvakanja. Nakon toga više se ne može kretati pa spava po šest mjeseci, dok ga ne probavi.“ Onda sam mnogo razmišljao o avanturama u džungli, te sam uspio drvenom bojicom nacrtati svoj prvi crtež. Moj crtež broj 1 izgledao je ovako: 15

ANTOINE DE SAINT-EXUPÉRY

Svoje sam remek-djelo pokazao odraslim ljudima i pitao ih plaše li se mog crteža. Odgovorili su mi: „Zašto bi se netko uplašio nekakvog šešira?“ Moj crtež nije predstavljao nikakav šešir. Predstavljao je zmiju, udava koji probavlja slona. Potom sam nacrtao unutrašnjost udava, kako bi odrasle osobe mogle shvatiti. Uvijek im sve treba objašnjavati. Moj crtež broj 2 izgledao je ovako:

Odrasli su mi savjetovali da se ostavim crtanja udava iznutra i izvana, i da se radije prihvatim zemljopisa, povijesti, matematike i gramatike. Tako sam se sa šest godina odrekao veličanstvene slikarske karijere. Obeshrabrio me neuspjeh mojih crteža 16

MALI PRINC

broj 1 i broj 2. Odrasli nikada ništa ne shvaćaju sami, a djeci je naporno stalno i uvijek sve im objašnjavati. Morao sam stoga odabrati drugo zanimanje pa sam naučio upravljati zrakoplovima. Malo sam letio posvuda po svijetu. A istina je i da mi je zemljopis bio od velike koristi. Samo jednim pogledom znao sam razaznati razliku između Kine i Arizone. To je veoma korisno kada zalutate u noći. Tako sam tijekom života imao mnoštvo susreta s mnoštvom ozbiljnih ljudi. Često sam živio među odraslim ljudima. Gledao sam ih izbliza. To baš i nije popravilo moje mišljenje o njima. Kada bih susreo nekoga tko bi mi se učinio malo bistrijim, toj bih osobi izložio svoj crtež broj 1, kojega uvijek čuvam. Htio sam znati je li ta osoba uistinu razumna. Međutim, uvijek su mi odgovarali: „To je šešir.“ Potom toj osobi više ne bih govorio ni o udavima, ni o džunglama, ni o zvijezdama. Spustio bih se na njezinu razinu. Govorio bih o bridžu, o golfu, o politici i o kravatama. A ta bi odrasla osoba tada bila zadovoljna jer poznaje tako razboritog čovjeka.

II.

tako sam živio sam, bez ikoga s kime bih mogao uistinu razgovarati, sve do jednoga kvara u saharskoj pustinji prije šest godina. Nešto mi se pokvarilo u motoru, a kako sa sobom nisam imao ni mehaničara ni putnika, pripremao sam se posve sam pokušati izvesti jedan zahtjevan popravak. Za mene je to bilo pitanje života ili smrti. Jedva da sam imao pitke vode za osam dana. Prve sam večeri tako zaspao na pijesku, tisuću milja od naseljenoga područja. Bio sam izgubljeniji od kakvoga brodolomca koji pluta na gredi usred oceana. Dakle, možete zamisliti moje iznenađenje, kada me u osvit dana, probudio neki neobični glasić. Rekao je: - Molim te… nacrtaj mi ovcu! - A?!

- Nacrtaj mi ovcu... Skočih na noge kao da me pogodio grom. Dobro protrljah oči. Dobro pogledah. Vidio sam sitnog i posve neobičnog dječačića kako me ozbiljno pro18

MALI PRINC

matra. Evo njegovoga najboljeg portreta koji sam kasnije uspio izraditi. Ali, moj je crtež, naravno, daleko manje upečatljiv od samoga modela. Nisam ja kriv. Od moje slikarske karijere odvratili su me odrasli kad mi je bilo šest godina, pa nakon toga nisam naučio ništa crtati, osim udava iznutra i izvana. Razrogačenih očiju gledao sam zapanjeno tu prikazu. Ne zaboravite da sam se nalazio tisuću milja udaljen od bilo kakvih naseljenih područja. Taj mi se mali dječačić pak nije činio ni izgubljen, ni mrtav umoran, ni mrtav gladan, ni mrtav žedan, ni nasmrt uplašen. Ni po čemu nije izgledao kao dijete izgubljeno usred pustinje, na tisuću kilometara od naseljenih područja. Kad sam napokon uspio zaustiti, rekoh mu: - Ali… što ćeš ti ovdje? A on mi na to odvrati, posve polagano, kao da se radi o nečemu veoma važnom: - Molim te… nacrtaj mi ovcu… Pred tako dojmljivom tajnovitošću čovjek se ne usuđuje biti neposlušan. Koliko god mi se apsurdno to činilo, na tisuću milja od svakoga naseljenog kraja, u životnoj opasnosti, izvadih iz džepa komad papira i olovku. Ali tada se prisjetih da sam ponajviše učio zemljopis, povijest, matematiku i gramatiku, pa rekoh dječačiću (pomalo mrzovoljnim glasom) da ne znam crtati. Odgovorio mi je: 19

ANTOINE DE SAINT-EXUPÉRY

- Nema veze. Nacrtaj mi ovcu. Kako nikada nisam nacrtao ovcu, izradih za njega jedan od ona jedina dva crteža koja sam bio u stanju nacrtati. Onaj koji prikazuje udava izvana. Zatekao me dječakov odgovor: - Ne! Ne! Ne ću slona u udavu. Udav je opasan, a slon je velik. Kod mene je sve maleno. Treba mi ovca. Nacrtaj mi ovcu. Onda sam mu nacrtao.

Pažljivo je promotrio crtež i potom rekao: - Ne! Ta je već veoma bolesna. Nacrtaj drugu. Nacrtah:

MALI PRINC

Moj se mali prijatelj blago osmjehnu, pa će pomirljivo: - Dobro vidiš… da to nije ovca, nego ovan. Ima rogove… Stoga nacrtah novi crtež:

Ali i taj je uradak odbijen, baš kao i onaj prethodni: - Ta je prestara. Hoću ovcu koja će dugo živjeti. Tada, u nedostatku strpljenja, jer sam htio što prije početi s popravkom motora, nadrljah ovaj crtež:

I dometnuh: - Ovo je kutija. Ovca koju želiš unutra je. Veoma me iznenadilo ozareno lice mojega malog sudca: 21

ANTOINE DE SAINT-EXUPÉRY

- Upravo je onakva kakvu sam htio! Misliš li da toj ovci treba mnogo trave? - Zašto? - Zato jer je kod mene sve maleno… - Sigurno će biti dovoljno. Dao sam ti sasvim malenu ovčicu. On nagnu glavu prema crtežu: - Nije baš toliko malena… Gle! Zaspala je… I tako sam upoznao maloga princa.

Evo njegovog najboljeg portreta koji sam kasnije uspio nacrtati.

III.

ugo mi je vremena trebalo da shvatim odakle je došao. Mali princ, koji mi je postavljao mnoštvo pitanja, kao da nikada nije čuo ona koja sam ja postavljao njemu. Radilo se o slučajno izgovorenim riječima koje su mi postupno sve razotkrile. Primjerice, kad je zamijetio moj zrakoplov (zrakoplov ne ću crtati jer je to za mene presložena slika), upitao me: - Kakva je to tamo stvar? - To nije stvar. To leti. Zrakoplov. To je moj zrakoplov. Bio sam ponosan, rekavši mu da letim. On na to uzviknu: - Kako? Zar si pao s neba? - Da – odvratih skromno. - Ah! To je smiješno… I tako je mali princ prasnuo u dražestan smijeh

koji me uvelike iznervirao. Ja želim da ljudi moje probleme uzmu zaozbiljno. Potom je dometnuo: - Znači, i ti si stigao s neba! S kojeg si planeta? 23

ANTOINE DE SAINT-EXUPÉRY

Sinuo mi je tračak objašnjenja tajne njegove nazočnosti pa ga naglo upitah: - Ti dakle dolaziš s drugoga planeta? Međutim, nije mi odgovorio. Blago je zakimao glavom, promatrajući netremice moj zrakoplov: - Istina je, na kraju krajeva, da nisi mogao doći iz velike daljine… Upustio se u sanjarenje koje je dugo trajalo. Nakon toga, izvadivši moju ovcu iz džepa, baci se na razgledanje toga blaga.

MALI PRINC

Možete samo zamisliti koliku je znatiželju u meni izazvalo to polupriznanje o „drugim planetima“. Stoga se potrudih saznati još nešto o tome: - Odakle dolaziš, maleni moj? Gdje je to „kod tebe“? Gdje želiš odnijeti moju ovcu? Odgovorio mi je nakon podužeg razmišljanja: - Dobra je stvar s ovom kutijom, koju si mi dao, to da će ona ovci noću poslužiti kao kuća. - Naravno. A ako budeš dobar, dat ću ti i konop kojim ćeš je vezivati tijekom dana. I kolac. Mali je princ izgledao zapanjen tim prijedlogom: - Vezati ju? Kakva smiješna ideja! - Ali, ako ju ne vežeš, odlutat će tko zna gdje, i izgubit će se… Moj je prijatelj ponovno prasnuo u smijeh: - A gdje ti to misliš da bi mogla otići?! - Bilo gdje. Ravno naprijed… Mali je princ na to odvratio ozbiljnim tonom: - To nije važno. Kod mene je sve tako maleno! I, možda pomalo sjetno, dometnu: - Idući ravno, ne može se baš daleko stići…

IV.

ako sam otkrio jednu drugu veoma važnu stvar: planet s kojega on dolazi jedva da je veći od kakve kuće! To me nije pretjerano iznenadilo. Dobro sam znao da osim velikih planeta, kao što su Zemlja, Jupiter, Mars, Venera, kojima se daju prava imena, postoje i stotine drugih, koji su ponekad tako sitni da ih teškom mukom uočavaju putem teleskopa. Kada neki astronom otkrije nekoga od njih, imenuje ga brojem. Na primjer, nadjene mu ime: „asteroid 3251“. Iz ozbiljnih razloga vjerujem da je planet s kojega dolazi mali princ zapravo asteroid B612. Taj je asteroid viđen samo

jednom, a vidio ga je neki turski astronom godine 1909. 27

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2015.

“Mali princ Antoinea de Saint-Exupérya posve je osobita knjiga. U njoj je s malo riječi i pratećih crteža ispričana čudesna priča koja prožima i preobražava srca. Ili barem postavlja pitanja – i to ona koja umiju povesti čovjeka u nepregledni i krhki svijet vlastitog srca i jednako tako nepregledni i krhki svijet srca onih s kojima živimo, za koje smo odgovorni, napose u nepregledni i krhki svijet onog odabranog, ‘pripitomljenog’ srca koje postaje naš bolji – obuhvatniji i dublji – svijet: čudo života, čudo ljubavi zbog kojega smo rođeni i za koje nam valja živjeti.” Iz uvodne riječi Stjepana Licea

“Samo se srcem dobro vidi. Bitno je ocima nevidljivo.”

ISBN 978-953-235-475-1

VERBUM 85 kn