Molitvom do životne preobrazbe by VERBUM d.o.o.

...........................................................................

Jacques Philippe

Molitvom do Å¾ivotne preobrazbe VERBUM

Današnjem je svijetu najpotrebnija upravo molitva. Iz molitve će proizaći i obnova i iscjeljenje i duboke korijenite promjene društva za kojima tako čeznemo. Sve sam dublje uvjeren da sve proizlazi iz molitve…“ Ovim riječima o. Jacques Philippe, jedan od najvećih duhovnih autora današnjice, objašnjava razloge zašto se odvažio na pisanje ove knjige koja je poput svojevrsne škole molitve koja nas na jednostavan način vodi do bliskosti s Bogom. Obnoviti se u molitvi znači obnoviti sve vidove svoga života jer sve preobrazbe koje želimo našemu društvu i samima sebi rodit će se upravo iz toga susreta s Bogom u molitvi. Naime, samo dodir s Nebom može iscijeliti nas i našu zemlju. Bez obzira koji je naš poziv, najvažniji poziv na koji nas Isus Krist i Duh Sveti pozivaju jest poziv na molitvu. Po molitvi ćemo otkrivati Očevo lice i vlastiti najdublji identitet. Nudeći konkretnu pomoć i praktična sredstva za redovitu i ustrajnu molitvu, ova nam knjiga pomaže da dođemo u dodir s Božjom prisutnošću i da dopustimo da nas iznutra preobrazi i osposobi za ljubav prema istini.

Jacques Philippe MOLITVOM DO Å½IVOTNE PREOBRAZBE

Jacques Philippe

MOLITVOM DO Å½IVOTNE PREOBRAZBE

VERBUM Split, 2018.

Biblioteka:

Fides 92. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Apprendre à prier pour apprendre à aimer © Éditions des Béatitudes, S.O.C., 2013. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Lidija Paris Lektura: Julija Barunčić Pletikosić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-599-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170319067

UVOD

O molitvi je napisano puno sjajnih knjiga. Je li doista potrebna još jedna? Zasigurno nije. O toj sam temi prije nekoliko godina već pisao1 i nisam imao u planu nikakvu novu knjigu. Iako postoji rizik da ću se u nekim točkama ponavljati, nedavno sam ipak osjetio poticaj napisati ovo djelce jer sam pomislio da bi ono nekim ljudima moglo pomoći krenuti putem osobne molitve ili na tom putu ustrajati. Puno sam putovao i držao duhovne vježbe u raznim zemljama svijeta tako da sam među ljudima najrazličitijih staleža i zvanja imao priliku uočiti veliku žeđ za molitvom. Primijetio sam također da su im potrebne upute koje će im pomoći da ustraju u redovitoj molitvi i da njihova molitva bude plodonosna. Današnjem je svijetu najpotrebnija upravo molitva. Iz molitve će proizaći i obnova i iscjeljenje i duboke korijenite promjene društva za kojima tako čeznemo. Naš je svijet prilično bolestan i iscijeliti ga može samo dodir s Nebom. U ljudima probuditi žeđ za molitvom i učiti ih moliti najkorisnija je stvar koju možemo učiniti za Crkvu našega vremena. Probuditi u čovjeku volju za molitvom i pomoći mu da ustraje na tom putu koji nije uvijek lagan, to je najveći dar koji nekome možemo pružiti. Po 1

Jacques Philippe, Vrijeme za Boga – Vodič molitve srca.

UVOD

molitvi Bog slobodno ulazi u ljudski život, u njemu djeluje i čini čudesa svoje milosti i zato možemo reći: tko moli, ima sve. Sve sam dublje uvjeren da sve proizlazi iz molitve i da bismo najprije i najhitnije trebali odgovoriti upravo na onaj poticaj Duha Svetoga koji nas poziva na molitvu. Obnoviti se u molitvi znači obnoviti sve vidove svoga života, znači pronaći novu mladost. Više nego ikada, Otac danas traži klanjatelje u Duhu i istini (usp. Iv 4,24). Jasno je da svi mi na području molitve nemamo ni isti poziv ni iste mogućnosti, no učinimo što možemo jer Bog je vjeran. Poznajem laike koji su jako zauzeti svojim obiteljskim i profesionalnim obvezama i koji u dvadesetak minuta svakodnevne molitve primaju jednako toliko milosti koliko i redovnici koji mole po pet sati na dan. Bog se žarko želi objaviti svima nama, siromasima i malenima. Žarko nam želi pokazati svoje očinsko lice i postati naše svjetlo, naše zdravlje, naša sreća, napose danas, kada je život u svijetu u kojemu živimo postao tako težak. O molitvi je uvijek korisno govoriti zato što se ona odnosi na najvažnije vidove duhovnoga života i ljudskoga postojanja. Zato bih sve koji žele odgovoriti na poziv na molitvu rado poveo tim putem i ponudio im nekoliko jednostavnih i pristupačnih uputa i poticaja, kako bi u molitvi ostvarili onaj prisan i dubok susret s Bogom koji je cilj i svrha molitvenog života. Želio bih da u ustrajnoj i vjernoj molitvi nađu svjetlo, snagu i mir koji trebaju da bi im život obilovao plodovima, onako kako to Gospodin želi. 6

UVOD

Govorit ću samo o osobnoj molitvi. Zajednička molitva, napose sudjelovanje u liturgiji Crkve, temeljna je za kršćanski život i ne želim je podcijeniti, no svejedno ću govoriti samo o osobnoj molitvi jer upravo tu nailazimo na najveće poteškoće. Osim toga, ako nema osobne molitve, lako se dogodi da zajednička molitva ostane površna, da ne dostigne svu svoju ljepotu i vrijednost. Liturgijski i sakramentalan život koji se ne hrani osobnim susretom s Bogom i koji nije u službi toga susreta čak može postati dosadan i sterilan. Svijet prolazi kroz teška vremena koja će možda biti još i teža. Zato je tim važnije ukorijeniti se u molitvi onako kako nas Isus poziva u Evanđelju: „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“ (Lk 21,36)

P O G L AV L J E 1 .

Važnost molitve „Naš život vrijedi onoliko koliko vrijedi naša osobna molitva.“ Marthe Robin

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Vjernost i ustrajnost u molitvi (a to su temeljne točke i glavni predmet borbe u molitvi) pretpostavljaju snažnu motivaciju. Trebali bismo biti čvrsto uvjereni da se stvarno isplati ići tim putem koji nije uvijek lagan i da sve ono pozitivno što primamo daleko nadilazi sve muke i poteškoće na koje neizbježno nailazimo. U prvom bih poglavlju želio govoriti o glavnim razlozima zašto „valja svagda moliti i nikada ne sustati“, kako kaže Isus u Evanđelju (Lk 18,1). Pogledajmo prije toga što nam govori sveti Petar Alkantarski, fratar iz 16. stoljeća koji je bio važna podrška svetoj Tereziji Avilskoj u njezinu obnoviteljskom radu. Navod je iz njegova djela o molitvi i meditaciji: „U molitvi se duša čisti od grijeha, nesebična ljubav hrani, vjera ukorjenjuje, ufanje jača, duh kliče, duša topi od nježnosti, srce pročišćava, istina otkriva, napast je pobijeđena, tuga uzmiče, osjetila se obnavljaju, mlakost nestaje, a rđa poroka biva uništena. Iz molitve se rađa žarka žudnja za nebom i iz nje plamte žive iskre gorućega plamena Božje ljubavi.“ Ove riječi ne treba tumačiti. One su poticajno svjedočanstvo iz iskustva čovjeka kojemu možemo 11

JACQUES PHILIPPE

pokloniti puno povjerenje. To možda ne će biti naše svakodnevno iskustvo, no ako smo ustrajni i vjerni, postupno ćemo spoznati da je apsolutno istinito sve što je ovdje obećano. Sada bih želio dati riječ jednom svjedoku koji nam je vremenski bliži, svetom papi Ivanu Pavlu II. i ulomku iz apostolskog pisma Novo Millenio ineunte. To pismo, objavljeno 2. siječnja 2001., na završetku jubilarne godine kojom je papa želio pripremiti Crkvu za ulazak u treće tisućljeće, bilo je upućeno svim vjernicima i pozivalo ih je da izvezu „na pučinu“ (Lk 5,4). Ovdje papa prvo podvlači crtu ispod svega što se događalo tijekom jubilarne godine, a zatim poziva na kontemplaciju Kristova lica koje je „blago i radost Crkve“ te nudi predivnu i bogatu meditaciju o Isusovu otajstvu koje treba osvijetliti put svakog vjernika. U trećem dijelu poziva da „ponovno krenemo od Krista“ da bismo se suočili s izazovima trećeg tisućljeća. Svakoj mjesnoj Crkvi prepušta brigu da odredi svoja pastoralna usmjerenja, ali također i predlaže neke ključne točke koje vrijede za cijelu Crkvu. Podsjeća da je bit svakog pastoralnog programa u tome da svakom kršćaninu omogući odgovoriti na poziv na svetost koji proizlazi iz njegovog krštenja te navodi riječi Drugog vatikanskog sabora: „Svi su Kristovi vjernici neovisno o staležu i položaju pozvani na puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi.“ 12

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Prvo što treba provesti u životu Crkve je „pedagogija svetosti“, odnosno odgajati vjernike za molitvu. Poslušajmo Ivana Pavla II.: „Za tu se pedagogiju svetosti traži kršćanstvo koje se prije svega odlikuje svojim umijećem molitve. Jubilarna godina bila je godina intenzivnije osobne i zajedničke molitve, no znamo da se molitva ne podrazumijeva sama po sebi. Treba naučiti moliti, uvijek iznova primati to umijeće s usana samog božanskog Učitelja, poput prvih učenika: Gospodine, nauči nas moliti! (Lk 11,1) U molitvi se razvija taj dijalog s Kristom s kojim postajemo prisni: Ostanite u meni i ja u vama. (Iv 15,4) Ta uzajamnost je sama bit, duša kršćanskoga života i uvjet za svaki autentičan pastoralni život. Nju u nama ostvaruje Duh Sveti. Ona nas po Kristu i u Kristu otvara kontemplaciji Očeva lica. Ući u tu trojstvenu logiku kršćanske molitve i živjeti je u punini, prije svega u liturgiji koja je vrhunac i izvor života Crkve, ali i u osobnom iskustvu – to je tajna istinski živog kršćanstva koje nema razloga bojati se budućnosti, jer se uvijek vraća na izvore koji daju život.“2 U ovom nas lijepom tekstu Ivan Pavao II. podsjeća na bitne točke: molitva je duša kršćanskoga života i uvjet za autentičan pastoralni život. Molitva nas čini Božjim prijateljima, uvodi nas u prisan odnos s Bogom i u bogatstvo njegova života, po njoj 2

Novo Millenio Ineunte 32.

JACQUES PHILIPPE

ostajemo u njemu i on u nama. Bez te uzajamnosti, bez te razmjene ljubavi koja se ostvaruje po molitvi, kršćanska je religija tek prazan formalizam, naviještanje Evanđelja tek propaganda, a karitativni angažman tek dobrotvorni rad koji ne donosi nikakvu bitnu promjenu u ljudsku svakodnevicu. Smatram da je papina tvrdnja da je molitva „tajna istinski živog kršćanstva koje nema razloga bojati se budućnosti“ točna i prevažna. Po molitvi iz Boga crpimo uvijek novi život, dopuštamo mu da nas uvijek iznova rađa i obnavlja. Neovisno o kušnjama, razočaranjima, teškim situacijama, neuspjesima i grijesima, molitva nam uvijek daje novu snagu i nadu da možemo živjeti s potpunim povjerenjem u budućnost. A to nam je danas tako prijeko potrebno! Malo dalje Ivan Pavao II. govori kako je današnji svijet žedan duhovnosti. Iako je ta žeđ često nejasna, ona otvara mnoge mogućnosti. Papa pokazuje kako crkvena predaja na autentičan način odgovara na tu žeđ: „Velika mistička tradicija Istočne i Zapadne Crkve mnogo nam govori o tome. Pokazuje nam kako molitva može rasti poput istinskog dijaloga ljubavi, sve dok čovjek ne postane posve prožet Božjom ljubavlju. On titra u doticaju s Duhom Božjim, sinovski se predaje Božjemu srcu i spoznaje značenje Kristova obećanja: Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati. (Iv 14,21)” 14

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Papa dalje naglašava koliko je važno da svaka kršćanska zajednica (obitelj, župa, karizmatska zajednica, karitativne skupine itd.) bude prije svega mjesto odgajanja za molitvu: „Da, draga braćo i sestre, naše kršćanske zajednice moraju postati autentične ‘škole molitve’ gdje se susret s Kristom ne svodi samo na traženje njegove pomoći, nego i na zahvaljivanje, hvalospjev, klanjanje, kontemplaciju, slušanje, žarku ljubav, sve do pravog ‘zanosa’ srca. Riječ je, dakle, o intenzivnoj molitvi koja ne odvraća od angažmana u svijetu: kada molitva otvara srce Božjoj ljubavi, ona ga otvara i ljubavi prema braći i čini ga sposobnim oblikovati povijest u skladu s Božjim naumom.“ Taj poziv na molitvu vrijedi za sve, dakle i za laike. Ako laici ne mole ili se zadovoljavaju površnom molitvom, nalaze se u opasnosti: „Varamo se ako mislimo da se obični kršćani mogu zadovoljiti površnom molitvom koja im ne može ispuniti život. Suočeni s tolikim kušnjama koje današnji svijet nameće vjeri, oni bi bili ne samo osrednji kršćani, nego i ‘ugroženi kršćani’. Bili bi u opasnosti da im vjera postupno oslabi i u konačnici bi se mogli čak povesti za ‘surogatima’, prihvatiti zamjenske vjerske ponude i upasti u čudne oblike praznovjerja.“ Logično je da papa završava ovim riječima: 15

JACQUES PHILIPPE

„Zato odgajanje za molitvu mora postati ključna točka svakog pastoralnog programa.“ 1. Molitva kao odgovor na poziv Prvo što bi nas trebalo motivirati i potaknuti na molitvu jest činjenica da je Bog taj koji nas poziva na molitvu. Čovjek traži Boga, ali Bog još više traži čovjeka. Bog nas poziva na molitvu zato što oduvijek žarko želi biti s nama, i to daleko više nego što možemo i zamisliti. Najčvršći temelj molitvenoga života nije naše osobno traženje, naša inicijativa ili želja (sve to ima svoju vrijednost, ali katkada može i izostati), nego Božji poziv: „Molite bez prestanka!“ (Lk 18,1), „Bdijte i molite!“ (Lk 21,36), „Živite u molitvi!“ (Ef 6,18). Ne molimo zato što prvi čeznemo za Bogom ili zato što od molitvenog života očekujemo neku dragocjenu dobrobit, nego prvenstveno zato što Bog to od nas traži. Kada on to od nas traži, dobro zna što radi. Njegov naum daleko nadilazi sve što možemo naslutiti, željeti ili zamisliti. Molitva je otajstvo koje nas apsolutno nadilazi. Pokretač molitvenog života je vjera u smislu pouzdanja i poslušnosti onome što nam Bog predlaže. Ne možemo ni zamisliti neizmjerne pozitivne posljedice svog poniznog i zaufanog odgovora na Božji poziv! To je poput Abrahama koji je pošao u nepoznato ne znajući kamo ide, ali je tako postao otac neizmjernoga mnoštva. 16

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Ako molimo jer očekujemo da ćemo nešto dobiti od molitve, mogli bismo se lako obeshrabriti jer dobrobit koju daje molitva ne dolazi izravno niti možemo izmjeriti kolika je. Ako pak molimo s poniznom poslušnošću Božjoj riječi, uvijek ćemo imati milost ustrajnosti. Poslušajmo što kaže Marthe Robin: „Želim biti vjerna, potpuno vjerna svakodnevnoj osobnoj molitvi bez obzira na suhoću, dosadu ili bezvoljnost… bez obzira na uvredljive, obeshrabrujuće i prijeteće riječi koje mi demon ponavlja! (…) U danima nemira i velikih muka reći ću sebi: Bog tako hoće, moj poziv tako hoće i to mi je dovoljno! Molit ću, ostat ću u molitvi sve vrijeme koje mi je propisano, molit ću najbolje što mogu, a kada završim, usudit ću se reći Bogu: Bože moj, uopće nisam molila, ništa nisam radila, ništa nisam učinila, ali sam ti bila poslušna. Namučila sam se, ali sam ti pokazala da te ljubim i da te želim ljubiti.“ Ovakav stav poslušnosti iz ljubavi i povjerenja donosi najviše plodova. Ako je naša molitva odgovor na Božji poziv, ako nas vodi poslušnost puna povjerenja, a ne želja da nešto dobijemo ili postignemo, naš će molitveni život biti bogat i blagotvoran. Bog zna što je za nas dobro i to bi nam trebalo biti dovoljno. Na molitvu ne smijemo gledati iz perspektive koristi, ne smijemo se zatvoriti u logiku učinkovitosti i isplativosti; to bi nam izopačilo cijeli molitveni život. Ne trebamo se ni pred kim 17

JACQUES PHILIPPE

opravdavati za vrijeme koje posvećujemo molitvi. Bog nas poziva „gubiti vrijeme“ za njega, ako tako smijem reći, i to je dovoljno. Sveta Terezija od Djeteta Isusa kaže da je to „plodonosno gubljenje vremena“3. Ta je dimenzija besplatnosti apsolutno temeljna za molitveni život. Postoji jedan paradoks: molitva je plodonosna ako je bezuvjetna. Prepustimo se Bogu, činimo sve što on hoće i ne tražimo nikakva opravdanja. „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), kazala je Marija poslužiteljima na svadbi u Kani Galilejskoj. Ne gubeći iz vida taj temeljni stav besplatnosti, želio bih navesti niz razloga koji opravdavaju vrijeme posvećeno molitvi. Sveti Ivan od Križa tvrdi: „Tko bježi od osobne molitve, bježi od svega što je dobro.“4 Objasnimo zašto. 2. Staviti Boga na prvo mjesto Ljudski život postiže puninu ljepote i ravnoteže tek kad je Bog u njegovu središtu. „Bogu prvome služimo!“, govorila je sveta Ivana Orleanska. Kada smo ustrajni u molitvi, tada na konkretan i stvaran način pokazujemo da nam je Bog doista na prvom mjestu. Bez toga bi prioritet koji navodno dajemo Bogu bio tek dobra namjera ili čak iluzija. Tko ne moli, taj će suptilno, ali sigurno u središte svojega života umjesto živoga Boga staviti vlastiti ego. Rastresat će ga mnoštvo želja, pobuda i strahova. Tko pak mo3 4

Pjesme 17. Maxime 110, u: OEuvres Complètes, DDB, str. 985.

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

li, čak i ako se bude morao suočiti s tromošću vlastitoga ega ili sa silama koje ga žele zatvoriti u sebe ili s egoizmom koji nam je svima svojstven, okretat će se od svojega ega i usmjeravati na Boga, pa će Bog malo pomalo doći (ili se ponovno vratiti) na svoje pravo mjesto u njegovu životu: prvo mjesto. „Tko sa mnom ne sabire, rasipa“, kaže Isus (Lk 11,23). Kada je Bog u središtu, sve sjeda na svoje mjesto. Samo ako Bogu damo apsolutno prvenstvo u odnosu na sve ostale stvarnosti (posao, međuljudske odnose itd.), moći ćemo uspostaviti ispravan odnos prema svim stvarima, biti istinski angažirani ne gubeći potreban odmak, imati nutarnju slobodu i ujedinjen život. U protivnom ćemo postati neosjetljivi, nemarni ili, obratno, navezani, obuzeti, rastreseni i nepotrebno zabrinuti. Veza s Bogom koja se stvara u molitvi bitan je element naše životne stabilnosti. Bog je stijena, njegova je ljubav nepokolebljiva. On je „Otac svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene“ (Jak 1,17). U našem nestabilnom svijetu koji se razvija silnom brzinom, u kojemu rok trajanja elektronskih aparata prolazi već godinu dana nakon izlaska na tržište, neizrecivo je važno naći svoj nutarnji oslonac u Bogu. Kroz molitvu ćemo se usidriti u Bogu, „ostati u njegovoj ljubavi“ (Iv 15,9), u njemu ćemo naći snagu i sigurnost, ali i postati stabilna podrška drugima. Dodajmo i to da je Bog jedini neiscrpan izvor snage. Po molitvi, kaže sveti Pavao, čak i „ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja“ (2 Kor 4,16). Sjetimo se i riječi proroka Izaije: 19

JACQUES PHILIPPE

„Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al’ onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40,30–31) U životu ćemo sigurno prolaziti kroz trenutke kušnje i umora jer moramo iskusiti svoju krhkost, siromaštvo i malenost. No Bog će nam u molitvi dati snagu koja nam je potrebna da bismo mu služili i da bismo ga ljubili, katkada čak i tjelesnu snagu. 3. Ljubiti ni za što Ustrajnost u molitvi je važna jer nam pomaže očuvati dimenziju besplatnosti. Kako već rekoh, moliti znači „gubiti vrijeme“ za Boga. U biti, riječ je o stavu besplatne ljubavi. Danas je smisao za besplatnost uistinu ugrožen, o svemu se razmišlja kroz prizmu isplativosti, učinkovitosti i uspjeha, što u konačnici uništava ljudski život. Međutim, istinsku se ljubav ne može ograničiti na pitanje korisnosti. Kada Marko u svom Evanđelju govori o izboru Dvanaestorice, kaže da ih je Isus izabrao prije svega zato „da budu s njime“ (Mk 3,14). Tek kasnije će sudjelovati u njegovim djelima, propovijedati, izgoniti đavle itd. Mi nismo sluge, nego smo pozvani biti bliski prijatelji koji dijele život ne razmišljajući o koristi. Tako je bilo u početku, kada se Bog za večernjeg povjetarca s Adamom i Evom šetao Edenskim vrtom (usp. Post 3,8). Sviđaju mi se riječi koje je Bog uputio sestri Mariji od 20

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Presvetog Trojstva5 kada ju je pozvao na posve bezuvjetnu molitvu, na klanjanje i čisto primanje: „Lakše je naći radnike za posao nego djecu za proslavu.“6 Moliti znači provoditi vrijeme s Bogom besplatno, iz radosti što smo zajedno. Moliti znači ljubiti jer davati svoje vrijeme znači davati svoj život. Ljubiti ne znači samo nešto činiti za nekoga, nego biti s njim. Molitva nas odgaja: uči nas kako biti s Bogom u jednostavnoj pozornosti punoj ljubavi. Posve je čudesno da učeći kako biti s Bogom, učimo kako biti s drugima. Kod ljudi koji imaju dug molitveni život primjećujemo kakvoću pozornosti, prisutnosti, slušanja i raspoloživosti koje često nema kod onih čiji je život posve preplavljen aktivnostima. Iz molitve proizlaze tankoćutnost, poštovanje i pozornost koji su dragocjeni onima koje susrećemo na putu. Ustrajnost u molitvi je najljepša i najučinkovitija škola brige za bližnjega. Bilo bi besmisleno suprotstavljati ili sukobljavati molitvu i ljubav prema bližnjemu.

S. Marija od Presvetog Trojstva (1903.–1980.), redovnica dominikanka, poznata po velikim mističnim darovima, prolazila je kroz tešku i dugu depresiju prije nego što je ponovno pronašla izgubljenu ravnotežu i mir, te na koncu živjela kao pustinjakinja. Vidi Christiane Sanson, Marie de la Trinité, de l’angoisse à la paix, Cerf 2005. Marie de la Trinité, Entre dans ma gloire, Éditions Arfuyen, str. 74.

JACQUES PHILIPPE

4. Predokus Kraljevstva Molitva nam daje predokus Neba. Po molitvi slutimo i kušamo sreću koja nije od ovoga svijeta, koju nam ovdje ništa ne može pružiti, kušamo sreću u Bogu za koju smo predodređeni, za koju smo stvoreni. U molitvenom životu nailazimo na borbu, patnju i suhoću (o čemu ćemo još govoriti), no ako vjerno ustrajemo, s vremena na vrijeme iskusit ćemo neizrecivu sreću, mir i puninu koji su predokus Neba. „Gledat ćete otvoreno nebo“, obećao nam je Isus (Iv 1,51). Izvorno pravilo reda Braće Blažene Djevice Marije od gore Karmel, koji je bio utemeljen u Svetoj Zemlji u 12. stoljeću, poziva braću da „dan i noć razmatraju zakon Gospodnji“ da bi „u srcu okusili i u duhu iskusili snagu božanske prisutnosti i milinu nebeske slave, ne samo poslije smrti, nego već u ovom smrtnom životu“.7 Sveta Terezija Avilska preuzima tu istu misao u Zamku duše: „Budući da na neki način možemo iskusiti nebo već na zemlji, molimo usrdno Gospodina da nam svojom milošću pomogne kako to ne bismo propustili svojom krivnjom; neka nam pokaže put i daruje nutarnju snagu, sve dok ne otkrijemo ono blago koje je doista sakriveno u nama.“8 Po molitvi imamo pristup stvarnostima o kojima govori sveti Pavao: 7

Kaže E. Renault u knjizi Ste Thérèse d’Avila et l’expérience mystique, Seuil, coll. Maîtres spirituels, str. 126. Pete odaje, poglavlje 1.

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

„Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9) To znači da čovjek u radosti molitve već na ovom svijetu otkriva ono što će činiti cijelu vječnost, naime zanosno se diviti Božjoj ljepoti i slavi Kraljevstva. U molitvi čovjek uči činiti ono za što je stvoren. Budi svoje najljepše i najdublje ljudske sposobnosti koje su prečesto neiskorištene: sposobnosti klanjanja, divljenja, slavljenja i zahvaljivanja. Ponovno pronalazi svoje djetinje srce i djetinji pogled da bi se divio Ljepoti koja je iznad svake ljepote, Ljubavi koja nadilazi svaku ljubav. Po molitvi se, dakle, ostvarujemo kao ljudske osobe, i to u skladu s najdubljim mogućnostima svoje naravi i najskrivenijim težnjama svojega srca. To sigurno ne možemo osjetiti svakoga dana, no svaka osoba koja ustrajno, vjerno i s dobrom voljom krene putem molitve iskusit će nešto, barem u nekim milosnim trenutcima. To vrijedi napose danas, kada u svijetu u kojemu živimo ima toliko ružnoće, zla i tegoba, da Bog, koji je vjeran i koji u nama želi probuditi nadu, svojoj djeci ne uskraćuje objavu bogatstva svojega Kraljevstva. Sveti Ivan od Križa u 16. stoljeću je rekao: „Gospodin je smrtnicima uvijek otkrivao bogatstva svoje mudrosti i svojega duha, no sada, kada zlo sve više otkriva svoje lice, on ih otkriva još i više.“9 9

Maxime 6, u: OEuvres Complètes, DDB, str. 976.

JACQUES PHILIPPE

Što li bi Ivan od Križa rekao danas!? Divim se milostima koje u današnje vrijeme mnogi primaju u molitvi, na primjer obični laici tijekom tjednog euharistijskog klanjanja u svojoj župi. Iako to danas ne ćete naći u novinama, u Božjem narodu doista postoji istinski mistički život, napose među siromašnima i malenima. „U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo.’“ (Lk 10,21) Želio bih dodati još nešto: kada po molitvi ulazimo u zajedništvo s Bogom, tada imamo udjela i u Božjoj kreativnosti. Kontemplacija hrani naše kreativne sposobnosti i našu inventivnost, napose na području ljepote. Suvremenoj umjetnosti okrutno nedostaje inspiracija pa često proizvodi tek otužnu ružnoću, dok čovjek toliko žudi za ljepotom. Samo će obnova vjere i molitve omogućiti umjetnicima da ponovno pronađu izvore istinske kreativnosti kako bi bili sposobni ljudima pružiti ljepotu koja im je toliko potrebna, kao što su to činili fra Angelico, Rembrandt, Johann Sebastian Bach… 5. Poznavanje Boga i poznavanje samoga sebe Jedan od plodova molitve je postupan rast u spoznavanju Boga i samoga sebe. O tome su duhovni pisci opsežno pisali i o tome bi se moglo reći puno toga. Ovdje bilježim tek kratak osvrt. 24

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

Molitva nas postupno uvodi u istinsko spoznavanje Boga. Nije to neki apstraktan, dalek Bog, nije to Voltaireov „veliki urar“ niti Bog filozofa i znanstvenika. Nije to Bog neke hladne intelektualističke teologije, nego osobni, živi i pravi Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Otac našega Gospodina Isusa Krista. To je Bog koji govori srcu, kaže Pascal. To nije Bog o kojemu smo ponešto saznali preko tradicije, odgoja ili kulture i od toga se nismo dalje makli, niti je to proizvod naših psiholoških projekcija, nego istinski Bog. Po molitvi prelazimo od ideje i predodžaba o Bogu (koje su uvijek pogrješne i preuske) na iskustvo Boga. Razlika je velika. U Knjizi o Jobu nalazimo ovu lijepu rečenicu: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ (Job 42,5) Najvažniji sadržaj osobne Božje objave i bitni plod molitve je spoznaja Boga kao Oca. Po Kristu, u svjetlu Duha, Bog se objavljuje kao Otac. Gore navedeni ulomak iz Evanđelja po Luki, u kojemu Isus kliče od radosti zato što je objava sakrivena mudrima i umnima a otkrivena malenima, nastavlja se ovim riječima: „Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“ (Lk 10,22) Ovo jasno pokazuje da je sadržaj te objave otajstvo Boga kao Oca. Bog je nepresušan izvor života, Počelo, neiscrpan dar, velikodušnost, dobrota, njež25

JACQUES PHILIPPE

nost, beskrajno milosrđe. Prekrasan ulomak iz Knjige proroka Jeremije u 31. poglavlju, koji najavljuje sklapanje Novoga saveza, završava ovim riječima: „Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’, nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.“ (Jr 31,33–34) Ovaj tekst vrlo lijepo povezuje spoznaju Boga koja je darovana svima i izljev njegova milosrđa, njegova praštanja. Boga spoznajemo u njegovoj veličini, transcendenciji, veličanstvu i beskrajnoj moći, ali i u njegovoj nježnosti, bliskosti, blagosti, neiscrpnom milosrđu. To spoznavanje nije znanje, nego iskustvo cijeloga bića. Prorok Izaija vrlo jasno naviješta spoznaju Boga koja je u mesijanskim vremenima darovana svima: „Zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora.“ (Iz 11,9) Spoznavanje Boga omogućuje nam i istinsko spoznavanje sebe. Čovjek samoga sebe može istinski spoznati tek u Božjem svjetlu. Jasno je da ne treba odbaciti ono što o sebi možemo spoznati ljudskim sred26

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

stvima (životnim iskustvom, uz pomoć psihologije i humanističkih znanosti), no to nam daje tek ograničenu i djelomičnu spoznaju vlastita bića. Čovjek ima pristup svom dubokom identitetu tek u Božjem svjetlu, tek u pogledu koji na njega polaže njegov Nebeski Otac. Ta spoznaja ima dva vida: jedan može na prvi pogled izgledati negativan, no u konačnici se pokazuje kao krajnje pozitivan. O tome ću podrobnije govoriti kasnije, sada ću tek kratko spomenuti. Negativan vid odnosi se na naš grijeh, na našu duboku bijedu koju možemo upoznati tek u Božjem svjetlu. Pred Bogom nema laganja, nema bježanja ni opravdavanja. Pred Bogom sve maske padaju. Moramo si priznati tko smo, a to uključuje i naše rane i slabosti, našu nesuvislost i sebičnost, tvrdoću srca i potajnu suradnju sa zlom, itd. Izlaganje Božjoj Riječi nije bezazleno: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.“ (Heb 4,12–13) Na našu sreću, Bog je nježan i milosrdan i njegovo svjetlo dolazi postupno, u onoj mjeri u kojoj smo ga sposobni podnijeti. Bog, kada nam ukazuje na naš grijeh, istovremeno nam daruje i svoje praštanje i milosrđe. Otkrivamo svoje tužno grješno stanje, ali i apsolutno siromaštvo nas kao stvorenja: 27

JACQUES PHILIPPE

imamo, naime, samo ono što smo od Boga primili, a ako smo primili, to je čista milost. Sami sebi ne možemo pripisati apsolutno ništa niti se ičime možemo hvaliti. Otkrivanje istine je nužno: ne možemo ozdraviti ako ne poznamo svoju bolest. Samo istina oslobađa. Na našu sreću, to nije kraj. Otkrivanje završava nečim mnogo dubljim i beskrajno lijepim: onkraj naših grijeha i naše bijede, mi smo Božja djeca. Bog nas ljubi takve kakvi jesmo, ljubi nas apsolutno bezuvjetnom ljubavlju i ta ljubav izgrađuje naš duboki identitet. Ono bitno nalazi se mnogo dublje od naših ljudskih ograničenja i zla koje na nas utječe: to je ono netaknuto, naš identitet Božjih sinova i kćeri. Moje je biće okaljano, hitno trebam čišćenje i obraćenje, no u meni postoji nešto apsolutno čisto i netaknuto: ljubav kojom me ljubi Bog, Stvoritelj i Otac, temelj moga identiteta, mog neotuđivog stanja ljubljenoga sina, ljubljene kćeri. Ako u vjeri imamo pristup toj biti, jamačno će nam se otvoriti mogućnost obraćenja i potreba čišćenja. Svaki muškarac i svaka žena traže svoj identitet, svoju duboku osobnost. Tko sam ja? To se pitanje katkada tjeskobno postavlja u srednjim životnim godinama. Pokušali smo izgraditi svoju osobnost, ostvariti se u skladu sa svojim dubokim težnjama, u skladu s kriterijima uspjeha koje nudi kulturološki kontekst u kojemu živimo. Angažirali smo se u poslu, u obitelji, u međuljudskim odnosima, u raznim odgovornostima itd., katkada sve do iscrpljenosti… Svejedno ostajemo nekako prazni, nezado28

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

voljni, zbunjeni: tko sam ja uistinu? Je li sve ono što sam do danas proživio doista ono što ja jesam? Velik dio mog identiteta proizlazi iz moje povijesti, moga nasljeđa, stvari koje sam morao podnijeti i odluka koje sam morao donijeti, no to nije najdublja razina. Moj se identitet objavljuje i razotkriva samo u susretu s Bogom koji uklanja sve umjetno i konstruirano da bi mi dao pristup onome što doista jesam, što je u samoj srži moje osobnosti. Naša istinska osobnost nije stvarnost koju treba konstruirati, nego dar koji treba primiti. Ne trebamo ništa osvajati, nego se dati poroditi. „Ti si sin moj, danas te rodih.“ (Lk 3,22) U Lukinu evanđelju, to su riječi koje Otac progovara Sinu u trenutku njegova krštenja. Te su riječi, zbog našega krštenja, upućene i nama. Bit moje osobnosti sastoji se od dviju stvarnosti koje mi valja postupno otkrivati. One su jednostavne, ali neizmjerno bogate: jedinstvena Božja ljubav prema meni i moja jedinstvena ljubav prema Bogu. U molitvi i susretu s Bogom otkrivam jedinstvenu Božju ljubav prema meni. Svaki čovjek u sebi ima duboku čežnju da bude ljubljen na jedinstven način. Ne da je voljen općenito, kao jedan od mnogih članova neke šire skupine, nego da je cijenjen na jedinstven način. Iskustvo zaljubljenosti je očaravajuće upravo zato što otkrivamo da je netko za nas dragocjeniji od svih drugih i da zauzvrat u očima te osobe imamo jedinstvenu vrijednost. To se ostvaruje po ljubavi Boga Oca. Pod njegovim pogledom svatko od nas može iskusiti da je ljubljen i odabran na posve osoban način. Često imamo dojam da Bog ljubi na općenit način: on voli sve 29

JACQUES PHILIPPE

ljude, a ja sam čovjek, što znači da se valjda malo zanima i za mene! No, nas ne zadovoljava ako smo voljeni na „globalan“ način, kao jedan od članova neke cjeline. Osim toga, to uopće nije u skladu sa stvarnošću ljubavi Boga Oca koja je posebna i jedinstvena za svako njegovo dijete. Božja je ljubav osobna i ona stvara osobu. Svatko od nas ima savršeno pravo reći: Bog me ljubi kao nikoga na svijetu! Bog ne ljubi dvije osobe na isti način zato što upravo njegova ljubav stvara našu jedinstvenu osobnost koja je kod svakoga drugačija. Veće su razlike među dušama nego među licima, kaže sveta Terezija Avilska. Tu jedinstvenu osobnost simbolizira „novo ime“ o kojemu govori Sveto pismo kod proroka Izaije: „Prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Jahvina.“ (Iz 62,2) Knjiga Otkrivenja pak kaže: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.“ (Otk 2,17) Jedinstvena ljubav kojom Bog ljubi svakoga ponaosob uključuje i jedinstven odgovor. Kod mnogih svetaca, napose svetica, nalazimo ovakve riječi: „Isuse, želim te ljubiti kao što te nitko nikada nije 30

MOLITVOM DO ŽIVOTNE PREOBRAZBE

ljubio! Želim za tebe činiti ludosti kakve nitko nikada nije učinio!“ Pred takvim se riječima osjećamo prilično jadno jer imamo dojam da u ljubavi ne možemo nadići one koji su živjeli prije nas. Pa ipak, ta želja nije uzaludna i može se ostvariti u životu svakoga čovjeka. Iako nisam ni Terezija Avilska ni Franjo Asiški, Bogu (svojoj braći i sestrama, Crkvi, svijetu) mogu pružiti ljubav kakvu nikada nitko nije pružio. Kao odgovor na ljubav koju mi Bog pruža i uz pomoć milosti koju mi on daje, ja mogu pružiti ljubav koja odgovara mojoj osobnosti. U Božjem srcu, u otajstvu Crkve, ja imam jedinstveno mjesto, jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu, jedinstvenu osobnu plodnost koju nema nitko drugi. U molitvi beremo plod te dvostruke sigurnosti: da sam ljubljen na jedinstven način i da usprkos slabosti i ograničenju mogu ljubiti na jedinstven način. To je dragocjen dar. Na taj se način izgrađuje najdublja i najčvršća jezgra našeg identiteta. Sve su to otajstvene, neuhvatljive, velikim dijelom neizrecive stvarnosti. Nije riječ o nečemu što čovjek može smatrati svojim vlasništvom ili čime se može hvaliti, nego o nečemu što se živi u velikoj poniznosti i siromaštvu. To je predmet vjere i nade više nego posjedovanje nečega čime bi se čovjek mogao okoristiti. Istovremeno, to je toliko stvarno i izvjesno da nam daje nutarnju slobodu i sigurnost koje trebamo da bismo se u povjerenju mogli suočiti sa životom. Zbog ovoga što smo upravo rekli i iz mnogih drugih razloga, otkriće Boga kao Oca – koje je ključan 31

JACQUES PHILIPPE

plod ustrajne i vjerne osobne molitve – najdragocjenija je stvar na svijetu, najveći od svih darova Duha. „Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’. Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja.“ (Rim 8,15–16) Božje je očinstvo najdublja moguća, najbogatija i neizreciva stvarnost, nepojmljiv bezdan života i milosrđa. Nema veće sreće nego biti sin ili kći, živjeti u ritmu Božjega očinstva, primati sebe i prihvaćati sve od Božje dobrote i velikodušnosti, u svakom trenutku života sve s povjerenjem očekivati od Božjega dara. „Kako je milo Boga zvati ocem“, govorila je Terezija od Djeteta Isusa plačući od radosti.10 6. Iz molitve se rađa sućut prema bližnjemu Jedan od najljepših plodova molitve (ujedno i kriterij razlučivanja njezine autentičnosti) je rast u ljubavi prema bližnjemu. Ako je naša molitva istinita (poslije ćemo vidjeti što to znači), ona nas približava Bogu, sjedinjuje s njime, daje nam naslutiti i imati udjela u beskrajnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Molitva širi i omekšava srce. Gdje nema molitve, srca postaju tvrda, a ljubav se hladi. O tome bi se moglo puno toga reći i navesti brojna svjedočanstva. Zadovoljit 10

O tome piše njezina sestra Céline (Geneviève de la Sainte-Face) u knjizi Conseils et souvenirs.

SADRŽAJ

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Prvo poglavlje VAŽNOST MOLITVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 1. Molitva kao odgovor na poziv . . . . . . . . . . . 16 2. Staviti Boga na prvo mjesto. . . . . . . . . . . . . . 18 3. Ljubiti ni za što . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 4. Predokus Kraljevstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 5. Poznavanje Boga i poznavanje samoga sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 6. Iz molitve se rađa sućut prema bližnjemu . . 32 7. Osobna molitva je put u slobodu . . . . . . . . . 33 8. Molitva ujedinjuje naš život . . . . . . . . . . . . . 37 Drugo poglavlje UVJETI ZA PLODONOSNU MOLITVU. . . . . . . 1. Molitva kao mjesto nutarnjeg smirenja. . . . 2. Uvjeti za plodonosan molitveni život . . . . . 3. Uloga vjere, nade i ljubavi u molitvi . . . . . . 4. Vrata vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Koja je uloga osjetilnosti u molitvenom životu?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Uloga i granice razuma . . . . . . . . . . . . . . . . .

39 42 44 46 47 48 50 153

SADRŽAJ

7. Dotaknuti Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8. Vjera otvara sva vrata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. Molitva i nada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10. Snaga poniznosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Silazak u nutrinu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. Molitva kao čin ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . 13. Zaključak o „teološkim krjepostima“ u molitvi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Treće poglavlje BOŽJA PRISUTNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Božja prisutnost u prirodi . . . . . . . . . . . . . . . 2. Bog nam se daruje u Kristovoj ljudskosti . . 3. Bog je prisutan u našemu srcu . . . . . . . . . . . 4. Moliti nad Božjom riječju. . . . . . . . . . . . . . . . 5. Božja riječ i razlučivanje. . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Božja riječ kao oružje u boju . . . . . . . . . . . . .

54 55 57 60 66 67 73

75 78 82 83 88 92 94

Četvrto poglavlje PRAKTIČNI SAVJETI ZA OSOBNU MOLITVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 1. Vrijeme izvan molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 2. Pronaći ritam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 3. Početak i završetak molitve. . . . . . . . . . . . . 108 4. Vrijeme osobne molitve . . . . . . . . . . . . . . . . 111 5. Kada se pitanje „što činiti“ uopće ne postavlja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 154

SADRŽAJ

6. Kada treba biti aktivan u molitvi . . . . . . . . 7. Razmatranje Svetoga pisma . . . . . . . . . . . . 8. Moliti bez prestanka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. Repetitivna molitva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10. Isusova molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Krunica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Peto poglavlje ZAGOVORNA MOLITVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bog ništa ne odbija onima koji njemu ništa ne odbijaju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zagovor, mjesto borbe i rasta . . . . . . . . . . . . . Kada nam se čini da nas Bog ne čuje . . . . . . .

118 119 125 128 132 133

137 144 147 148

155

PREPORUČUJEMO

Božje je milosrđe svima potrebno, iako toga nismo uvijek svjesni, a kada i jesmo, nismo ga uvijek pripravni primiti. Jedan od najpoznatijih duhovnih autora današnjice J. Philippe u ovoj knjizi svraća pozornost na veliku temu milosrđa i daje jasne i jednostavne upute kako se nositi s vlastitim poteškoćama i povrjedama, nerazumijevanjima, neslaganjima i ostavljenostima od onih koje volimo i koji su nam trebali biti oslonac, zbog čega smo nerijetko tužni i usamljeni. 72 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Jedan od najvećih duhovnih učitelja u 20. stoljeću svakako je otac Jérôme, monah trapist koji je oko sebe okupljao svu samostansku zajednicu privlačnom snagom svoje osobnosti. Ova je knjiga kronika dobrih utjecaja, malih događaja koji su oblikovali toga svetog čovjeka i učvrstili ga u vjeri, pobožnosti i monaškom zvanju. Donosi također portret jednoga duhovnog oca, zbir njegovih duhovnih opomena, pouka i poticaja. 184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Pomoću 40 meditacija temeljenih na evanđeoskim tekstovima poznati duhovnik i teolog Tomáš Špidlík poziva nas da naučimo osluškivati Božji glas, poput Adama koji ga je slušao za dnevnoga povjetarca u raju zemaljskomu. Ova knjiga nudi prigodu za kratko povlačenje svakoga dana kako bismo osluškivali srcem i pronašli tu istinsku radost. 164. str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Poznati isusovački duhovnik i propovjednik, kardinal Tomáš Špidlík, u ovoj je knjizi sabrao četrdeset duhovnih bisera iz kršćanske starine, citata crkvenih otaca i velikana duha kao što su Augustin, Bazilije Veliki, Dionizije Areopagit, Ivan Zlatousti itd., i na temelju njih sastavio kratka razmatranja pogodna za kratak molitveni predah u užurbanoj svakodnevici. 104 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2018.

O. Jacques Philippe rođen je 12. ožujka 1947. u Metzu, u Francuskoj. Godine 1976. ulazi u tek osnovanu redovničku zajednicu Blaženstava (Comunaute des Beatitudes). Studira hebrejski u Nazaretu i Jeruzalemu te teologiju i crkveno pravo u Rimu. Ovaj svećenik, poglavar, odgojitelj, duhovnik, propovjednik i voditelj duhovnih vježba diljem Europe autor je brojnih knjiga o molitvi, nutarnjoj slobodi, molitvi srca i nutarnjemu miru, koje su prevedene na čak 25 jezika te su privukle milijune čitatelja. Na hrvatskome jeziku dostupne su njegove knjige Istinsko milosrđe, Traži mir i za njim idi, Unutarnja sloboda, Vrijeme za Boga, Pozvani na život te U školi Duha Svetoga.

„Probuditi u čovjeku volju za molitvom i pomoći mu da ustraje na tom putu koji nije uvijek lagan, to je najveći dar koji nekome možemo pružiti. Po molitvi Bog slobodno ulazi u ljudski život, u njemu djeluje i čini čudesa svoje milosti i zato možemo reći: tko moli, ima sve.“ Jacques Philippe

ISBN 978-953-235-599-4

VERBUM 78 kn