Naučiti vjerovati by VERBUM d.o.o.

............................................................

Benedikt XVI.

NauÄ?iti vjerovati Duhovna poruka nade i ohrabrenja

VERBUM

Knjiga Naučiti vjerovati pape Benedikta XVI. donosi njegovu ključnu duhovnu poruku kojom se obraća svakomu čovjeku i poziva ga da se otvori »velikoj nadi« koju svatko nosi u srcu. U ovim nadahnutim tekstovima neprolazne vrijednosti Papa najprije dotiče pitanja ljudskoga nemira i nesigurnosti, kao i potrebe traganja za istinom. Potom naznačuje mogući put vjerskoga traganja te razlaže poteškoće vjerovanja izražene u suvremenomu društvu. Na koncu pruža odgovore vjere koji su u stanju ponuditi rješenje životnoga smisla i koji u središte stavljaju Ljubav. Papa ovom knjigom čitatelja poziva na put duhovnoga traganja te ga upućuje kako bolje shvatiti sama sebe, razabirati smisao stvarnosti i spoznati vlastiti poziv, tj. kako doista živjeti mudro i ispunjena srca. U vremenu u kojemu prevladavaju neizvjesnost i beznađe misli Benedikta XVI. sabrane u ovoj knjizi pružaju istinsku nadu i ohrabrenje ne samo vjernicima, nego svima koji traže odgovore na najdublja životna pitanja.

Benedikt XVI. NAUÄ&#x152;ITI VJEROVATI

Biblioteka:

FIDES 58.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: mr. sc. Branko JoziÄ&#x2021;

Za nakladnika: Miro Radalj

Benedikt XVI.

NAUÄ&#x152;ITI VJEROVATI Duhovna poruka nade i ohrabrenja Priredio: Giuliano Vigini

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Benedetto XVI, Imparare a credere (a cura di Giuliano Vigini) © 2012 Libreria Editrice Vaticana © 2012 Edizioni San Paolo s.r.l. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Redaktura: Ana Lemo, dipl. theol. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 234.2 BENEDICTUS XVI, papa Naučiti vjerovati : duhovna poruka nade i ohrabrenja / Benedikt XVI. ; priredio Giuliano Vigini ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Fides ; 58) Prijevod djela: Imparare a credere. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-314-3 I. Vjera -- Teološke meditacije 141216022

PREDGOVOR

U vremenu zaborava Boga Godina vjere je poput »grada na gori« prema kojemu Benedikt XVI. poziva da uziđemo. S toga se mjesta umom i srcem udaljava od granica ovoga malenog svijeta vezanoga uz sadašnjost, a uzdiže se i proteže prema neograničenim obzorima buduće zbilje gdje svjetlost obasjava nadu čovjekove današnjice. Počinje, dakle, ili se nastavlja putovanje u potrazi za Bogom s ciljem da ga se susretne ili iznova susretne, odnosno učvrsti s njim osobni odnos koji zahvaća dublje u područje života i svjedočenja. »Naučiti vjerovati« je poziv, poticaj i zadaća. Razmišljanje o Bogu navire spontano kada netko nije zadovoljan time da živi stiješnjen u osrednjosti, nego postavlja nezaobilazno pitanje o smislu: tko sam ja? Odakle dolazim i kamo idem? Kako mogu postići sreću za kojom žudim i svoj život pretvoriti u iskustvo dostojno življenja, unatoč padovima, patnjama i ograničenjima koja su svojstvena stvorenjima i ovozemaljskim prolaznim stvarima? Jesam li običan proizvod evolucije ili me je zamislio, htio i ljubio netko tko mi prethodi i koga trebam otkriti? 5

PREDGOVOR

Temeljna egzistencijalna pitanja koja si postavljaju odrasli nadasve pobuđuju one mlade koji se ne zadovoljavaju ispraznim i bezbojnim životom. Naime, mladost – koja je po sebi razdoblje očekivanja jer u njoj bujaju snovi, planovi, ideali, zanosi i važna životna opredjeljenja – često je vrijeme praznine, izgubljenosti, razočaranja, pa čak i beznađa. I evo, ta pitanja onda pokreću traganje koje može biti i dugo i iscrpljujuće, ali ne odveć da se breme napora ne bi moglo podnijeti jer se vidi velika blagodat kojoj se teži: doći do istine o sebi i uzimanje budućnosti u vlastite ruke. Tako splet malih i velikih nada koje ispunjaju ljudsko srce – često prolaznih nada koje ipak nisu sve što se traži – bude svijest o potrebi za »većom nadom« koja nadilazi ljudske misli, osjećaje i ambicije i u stanju je rastvoriti beskraj u kojemu život i smrt poprimaju sigurno i trajno značenje. Ta još »veća nada« – odgovara vjera koja se već pomalja na obzoru – jest Istina o Bogu pa kada ta Istina postane sigurnost i pretoči se u pristanak onoga koji je traži, život se iznenada promijeni i rasvijetli: čovjek shvaća sama sebe, razabire smisao stvarnosti, spoznaje vlastiti poziv; jednom riječju, shvaća što znači živjeti. Srce se smiruje, a ni Bog – ističe Papa – više nije nemiran jer je, idući ususret čovjeku koji ga je tražio, mo6

PREDGOVOR

gao mu dati da iskusi apsolutnu nužnost njegove prisutnosti: »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5). Poticana tim zdravim nemirom potraga je našla svoje sigurno pristanište: Bog-Istina se očitovao čineći čovjeka sposobnim za istinu, a onda i sposobnim da razlučuje dobro od zla. U tomu pogledu život svetoga Augustina – učitelja i suputnika na putu vjere – za Benedikta XVI. postaje uzornim primjerom nemira čovjeka koji se ne zadovoljava površnim življenjem, nego svojemu životu želi dati zadovoljavajući i konačan smisao. I koji tomu cilju strastveno teži sve dok ga ne postigne nakon što je odbacio sve sumnje, zablude i otpore koji su ga pratili u raznim stadijima njegove potrage. Za njega, kao i za mnoge tragatelje za Bogom, silazak u vlastitu nutrinu, otvaranje uma i srca bio je težak proces pun preprjeka. Jer njegov nemir nije bilo obično stanje trenutačne uznemirenosti, nego stanje duboke nesigurnosti i umnoga, duševnoga i ljudskoga nesklada onoga koji je ostao bez bitnih putokaza i koji je već izgubio nadu da će ih naći. Quies – spokoj što ga je Augustin tražio – stoga nije bio jeftin mir; naprotiv, bio je to mir u kojemu će se njegovo »nemirno srce« »smiriti« – da se poigramo asonancijom poznatoga uvodnog ulomka iz Ispovijesti – jedino u trenutku 7

PREDGOVOR

susreta s Istinom, vječnom i nepromjenjivom, koja je u stanju njegovu unutarnjemu biću vratiti jedinstvo i ravnotežu i, kao odraz toga, postojanost i radost čitavu njegovu životu. Prije dolaska do toga sigurna sidrišta vjere Augustin, dakle, iznosi sav trud vjerovanja, tj. koliko potraga za Bogom može biti duga i mukotrpna. S njim se zapravo prolazi kroz trenutke tame, gdje se Boga ne vidi, ili ravnodušnosti, kada izgleda da nam on ne treba. Ulazi se u središte uznemirujućih pitanja, obeshrabrujućih nesigurnosti, zamršenih problema koji se odnose na otajstvo čovjeka, života i smrti, kao i zla u svijetu. Dijele se sati nestrpljiva iščekivanja, ipak ispunjena nadom da će se na rubu tek naslućenoga obzora napokon pojaviti lice Boga kojega se traži. I napokon, sudjeluje se u neopisivoj sreći kada dušu preplavi sjaj postignute vjere. Ta je zadnja stanica ujedno i polazište jer se otvaranje Bogu, prianjanje uz Krista, služenje Crkvi i čovjeku nikada ne postižu potpuno, jednom zasvagda. Augustin svjedoči i ovo: vjera je stalno traganje i nalaženje, dugo unutarnje putovanje koje se proteže prema uvijek novome svjetlu. Tijek potrage počinje kupelju poniznosti. Pretjerana samouvjerenost i sigurnost u vlastite snage, oholost samostalnosti i samodostatnosti, umišljenost da se sve već zna priječe 8

PREDGOVOR

da se iziđe iz sebe i gleda preko vlastitih granica. Poniznost je prva stuba na stubištu koje vodi Bogu. Ona je krjepost koja rastvara vrata iza kojih se nalazi Bog koji čeka, govori i očituje se. Mjesto je susreta njegova Riječ iz koje sve potječe i kojoj se sve vraća kao prvini ljubavi stvaranja i spasenja. U njegovoj se Riječi uči poznavati ga, ne kao metafizičko, bezvremensko i daleko biće, koje se doseže na kraju jednoga domišljanja (Bog »filozofâ i učenjakâ«, rekao bi Pascal), nego kao živoga Boga biblijske objave koji sebi podiže boravište u srcu čovjeka koji ga prihvaća kao svoje istinsko dobro i svoj istinski mir. U njegovoj se Riječi uči poznavati Krista, nadu u kojoj smo spašeni, koji daje sigurnost sadašnjosti, koji pouzdano potiče prema budućnosti. Vjera hrani i obnavlja tu nadu, njoj je »ímanje« i »uvjerenost« – kako podsjeća Poslanica Hebrejima (11,1) – ali uz pretpostavku stalna odgajanja za vjerovanje u Boga koji nam je Otac i u njegova Sina, Isusa Krista, umrla i uskrsnula da bi u svijetu uprisutnio Božje lice ljubavi. To također znači biti svjestan kako prakticirajući krjepost ustrajnosti uvijek treba ostati na putu i nikada ne izgubiti usmjerenost prema Bogu. Ipak, pred silovitim valom prosvjetiteljstva ili laicizma koji se ponovno rađa, u sve više sekulariziranu svijetu kojim vlada relativizam, 9

PREDGOVOR

sve su brojnije i borbenije snage koje priječe da se prođe kroz »vrata vjere«. Ljudi su – veli Papa – izgradili svijet za svoju uporabu i potrošnju pa je danas teže pronaći Boga u takvu svijetu, osobito na Zapadu, u ovoj Europi koja kao da je izgubila povijesno pamćenje o svojoj drevnoj stoljetnoj kršćanskoj baštini. Zapravo se otvorio put za antropologiju bez Boga i bez Krista sa svim negativnim posljedicama za dobrobit zapadne civilizacije koja se izgradila na kršćanskoj poruci i na vrjednotama kršćanskoga humanizma. Potvrdio se pogled na život, mišljenje i moral u kojemu nema ili ima tek malo mjesta za transcendenciju jer je sve podvrgnuto nadzoru, sudu i praksi razuma i apsolutne individualne slobode koji zapravo iz života uklanjaju potrebu za Bogom. O ovim je temama Benedikt XVI. – što pokazuje i ova knjiga – u raznim prigodama iznosio razgovijetna i duboka promišljanja, upozoravajući na opasnosti razuma i slobode koji su potpuno prepušteni samima sebi, porivima oholosti i neobuzdane anarhije. No istodobno Papa se potrudio pokazati kako razum i sloboda, postavljeni na svoje pravo mjesto, uopće nisu u suprotnosti s vjerom. Boga se ne može gledati kao suparnika, osim ako se dadne uhvatiti u udobna, lažna suprotstavljanja koja postavljaju Boga protiv čovjeka. Štoviše, jedna od stožer10

PREDGOVOR

nih misli Benedikta XVI. upravo je apsolutno pomirljiv i suradnički odnos između vjere i razuma: dakako, autonomnih i neovisnih stvarnosti koje postupaju prema različitim spoznajnim metodama, ali gdje jedna – koja istinu prihvaća na osnovi autoriteta objavljene Božje Riječi – upotpunjuje i učvršćuje drugu, koja prihvaća istinu snagom njezine unutarnje izravne ili neizravne očitosti. To znači da vjera podržava razum pomažući mu da se obogati novom spoznajnom sposobnošću, kao što razum podržava vjeru, pomažući joj objasniti njezinu razumnost i sposobnost promicanja dobra, u zajedničkome zalaganju za izgradnju civilizacije po mjeri čovjeka, zasnovane na priznanju dostojanstva osobe, na nepovrjedivosti njegovih prava i neospornosti njegovih dužnosti. S druge strane, nisu to jedine zaprjeke vjeri. Postoje i druge poteškoće pa se i sam Papa pita nisu li, pored velikih vjekovnih pitanja (odakle zlo u svijetu, patnja nedužnih itd.), i naša vlastita vjera, tako nedosljedna ili ravnodušna, ili naše svjedočenje, tako često slabo vjerodostojno, razlog koji one što ne vjeruju utvrđuju u njihovoj udaljenosti od vjere i obeshrabruju one koji bi htjeli tražiti Boga. Odatle nužnost da i kršćani iz svojih srca prognaju stare i nove idole, da dopuste da ih Gospodin očisti, da iz hrama istjeraju ono što nije čisto ni 11

PREDGOVOR

u Božjim očima ni u ljudskim očima. Samo na taj način vjera može zablistati i na sve razasuti svoje svjetlo kao istinski smislen odgovor na čovjekova pitanja. Kao što se vidi, put vjere sastoji se od mnogih dionica, ali važno je da slobodna i svjesna odluka da se vjeruje – jer vjera se ne nameće – dovede dotle da se Boga osjeća kao stvarnu prisutnost kojoj se povjerava da bi se na nov način nastavio svoj životni put. Ta se prisutnost pretvara u osobni susret s Bogom Isusa Krista: u odnos koji se međutim ne živi izdvojeno, nego u zajednici Crkve, gdje obitelj vjernika dijeli bratsko zajedništvo i radost vjere koju ispovijeda. Osobna i zajedničarska sastavnica zapravo su nerazdvojive. U mjeri u kojoj ta svijest postoji i sve više dozrijeva kršćanska se vjera snažnije živi kao dar i djelovanje milosti, oblikovana i vođena Duhom Svetim. To je pristanište »učenja kako vjerovati«. Giuliano Vigini

1. NEMIR SRCA

NEMIR SRCA

Temeljna pitanja Pitanje nade je, zapravo, u središtu našega ljudskog života i našega kršćanskog poslanja, poglavito u suvremenome dobu. Svi zamjećujemo potrebu za nadom, ali ne bilo kojom nadom, nego čvrstom i pouzdanom nadom, kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi – U nadi spašeni. Mladost je na osobit način doba nade jer mladi puno očekuju od budućnosti. Kada je čovjek mlad, njeguje ideale, snove i planove; mladost je doba u kojemu sazrijevaju odluke koje su presudne za ostatak života. Možda je zato to životno doba u kojemu se snažno javljaju temeljna životna pitanja: Zašto sam na zemlji? Koji smisao ima življenje? Što će biti s mojim životom? Nadalje: Kako postići sreću? Zašto trpljenje, bolest i smrt? Ima li ičega nakon smrti? Ta se pitanja još snažnije nameću kada čovjek naiđe na preprjeke koje se katkada čine nepremostivima: teškoće u studiju, nezaposlenost, nerazumijevanja u obitelji, krize u odnosima s prijateljima ili u postizanju dogovora s bračnim drugom, bolesti ili nemoć, oskudica kao poslje15

NAUČITI VJEROVATI

dica trenutačne i raširene ekonomske i društvene krize. Tada se postavlja pitanje: gdje iznaći i kako u srcu održati živim plamen nade? Čovjekove nade Iz dana u dan u čovjekovu se srcu rađaju mnoge, manje ili veće, nade, već prema tome koje je životne dobi. Pokatkada mu se može učiniti da bi, kada bi mu se neka od tih nada ispunila, bio potpuno zadovoljan i da ne bi trebao druge nade. U mladosti se može nadati velikoj ljubavi za koju misli da će ga potpuno ispuniti, zatim određenomu položaju u zvanju, ovomu ili onomu uspjehu od presudna značenja za ostatak života. No kada se te nade ispune, čovjek ostane pomalo razočaran jer mu postane jasno da to još uvijek nije sve. Jasno izlazi na vidjelo da čovjek treba veću nadu. Postaje potpuno jasno da će ga sasvim zadovoljiti samo nešto beskonačno, nešto što će uvijek biti iznad onoga što on može dosegnuti vlastitim silama. U tome je smislu suvremeno doba gajilo nadu u uspostavu savršena svijeta koji se, zahvaljujući znanstvenim spoznajama i politici koja se temeljila na znanosti, činio ostvarivim. Tako je biblijsku nadu u Božje kraljevstvo zamijenila nada u ljudsko kraljevstvo, nada u bolji svijet 16

NEMIR SRCA

koji bi zaista bio »Božje kraljevstvo«. Ta se nada činila onom velikom i ostvarivom nadom koju čovjek treba. Bila je sposobna – na neko vrijeme – pokrenuti sve čovjekove energije. Veliki se cilj činio vrijednim svakoga uložena truda i napora. Ali se s vremenom jasno pokazalo da ta nada čovjeku sve više izmiče iz ruku. Nadasve se shvatilo da je to možda nada za buduća pokoljenja, a ne za mene. Koliko god je »za sve« sastavni dio velike nade – ja, naime, ne mogu postati sretan na štetu drugih i bez njih – to ništa ne mijenja na činjenici da nada koja se ne tiče mene osobno nije prava nada. Postalo je isto tako očito da je to bila nada protiv slobode jer stanje u ljudskome društvu u svakome novom naraštaju ovisi o slobodnim odlukama ljudi koji mu pripadaju. Ako bi im se ta sloboda, u određenim okolnostima i strukturama, oduzela, svijet u konačnici ne bi bio dobar jer svijet bez slobode nipošto nije dobar svijet. Tako da, koliko god bilo nužno trajno se zalagati za bolji svijet, taj sutrašnji bolji svijet ne može u dovoljnoj mjeri ispuniti naša nadanja. U vezi s tim uvijek se nameću pitanja: Kada je to svijet »bolji«? Što je to što ga čini dobrim? Na temelju čega procjenjujemo je li dobar? Koji putovi vode do te »dobrote«? Još jednom: mi trebamo nade – manje ili veće – koje nas iz dana u dan drže na našemu putu. 17

NAUČITI VJEROVATI

Ali bez velike nade, koja mora nadvisiti sve drugo, one nisu dovoljne. Ta velika nada može biti samo Bog koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što, sami svojim silama, ne možemo postići. To da nam se ona daje kao besplatan i nezaslužen dar spada u sastavni dio te nade. Ta se nada temelji na Bogu, i to ne na bilo kojemu bogu, već Bogu koji ima ljudsko lice i koji nas je do kraja ljubio: svakoga od nas pojedinoga i čovječanstvo u cjelini. Želja za ljubavlju Iskustvo pokazuje da čovjek ne može vlastitim sposobnostima i materijalnim dobrima osigurati onu nadu koju ljudska duša neprestano traži. Kao što sam pisao u spomenutoj enciklici Spe salvi, politika, znanost, tehnologija, ekonomija i sva druga materijalna sredstva po sebi nisu dostatna da pruže veliku nadu kojoj svi težimo. Ta nada »može biti samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što, sami svojim silama, ne možemo postići« (br. 31). Eto zašto je jedna od glavnih posljedica zaborava Boga očita izgubljenost koja obilježava naša društva, koja se ogleda u osamljenosti i nasilju, nezadovoljstvu i gubitku povjerenja, koji se nerijetko pretvaraju u očaj. 18

NEMIR SRCA

Božja nas Riječ jasno i snažno opominje: »Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku« (Jr 17,5–6). Kriza nade lakše pogađa nove naraštaje koji, u društveno-kulturnim sredinama lišenim sigurnosti, vrijednosti i čvrstih uporišta, nailaze na teškoće koje na prvi pogled nadilaze njihove snage. Mislim, dragi mladi prijatelji, na tolike vaše vršnjake ranjene životom, uvjetovane osobnom nezrelošću koja je često posljedica obiteljske praznine, popustljivih i slobodarskih odgojnih odluka te negativnih i traumatskih iskustava. Neki – a njih nažalost nije malo – gotovo redovito izlaz vide u otuđujućemu bijegu u rizična i nasilna ponašanja, u ovisnost o drogama i alkoholu i u mnoge druge nevolje u koje mladi znaju upasti. Ipak, i kod onoga koji je zapao u teško stanje jer je slijedio savjete »loših učitelja« ne gasi se želja za pravom ljubavlju i istinskom srećom. Ali kako navijestiti nadu tim mladim ljudima? Mi znamo da samo u Bogu čovjek nalazi svoje istinsko ostvarenje. Prvenstvena obveza koja se tiče svih nas jest zato nova evangelizacija koja pomaže novim naraštajima da ponovno otkriju pravo lice Boga koji je Ljubav.

NAUČITI VJEROVATI

U potrazi za konačnim smislom Tko vjeruje u Stvoritelja, ne bi mogao misliti o evoluciji, a tko pak zastupa evoluciju, morao bi isključiti Boga. Ta je oprjeka besmislena jer s jedne strane postoje toliki znanstveni dokazi u prilog evoluciji, koja se pojavljuje kao stvarnost koju moramo vidjeti i koja obogaćuje našu spoznaju o životu i o bitku kao takvu. Međutim, evolucijsko učenje ne odgovara na sva pitanja, a posebno ne odgovara na veliko filozofsko pitanje: odakle je sve poteklo? I kako je sve na koncu dovelo do pojave čovjeka? Čini mi se vrlo važnim, a to sam htio reći i u svojemu izlaganju u Regensburgu,1 da što se razum više otvara, više i uviđa te dokaze, ali također vidi kako oni nisu dovoljni da se objasni cjelokupna stvarnost. To nije dovoljno! Naš je razum obuhvatniji pa može vidjeti i kako naš razum nije nešto neshvatljivo, proizvod iracionalnosti, nego da ispred svega stoji razum, stvarateljski razum te da smo mi zapravo odraz toga stvarateljskog razuma. Bili smo zamišljeni i željeni pa, po tome, postoji zamisao koja mi prethodi, smisao koji mi 1

Usp. Benedikt XVI., Vjera, razum i sveučilište. Uspomene i razmišljanja, susret s predstavnicima znanosti u svečanoj dvorani Sveučilišta u Regensburgu 12. rujna 2006.

NEMIR SRCA

prethodi i koji moram otkriti, slijediti te koji, na koncu, mojemu životu daje značenje. Čini mi se da je prvo ovo: otkriti da je moje biće uistinu razumno i zamišljeno, da ima smisao i moj je veliki zadatak taj smisao otkriti i živjeti ga te tako dati nov doprinos velikomu kozmičkom skladu što ga je Stvoritelj zamislio. Ako je tako, onda i dijelovi poteškoća postaju trenutcima sazrijevanja, tijeka i napredovanja samoga mojeg bića koje ima smisao od svojega začeća sve do posljednjega trenutka života. Tu stvarnost smisla koji nam svima prethodi možemo spoznati, a možemo i ponovno otkriti smisao trpljenja i boli; dakako, postoji bol koju trebamo izbjegavati i uklanjati iz svijeta: tolike nepotrebne boli što ih izazivaju diktature, pogrješni sustavi, mržnja i nasilje. No i u boli postoji dubok smisao i jedino ako boli i trpljenju uspijemo dati smisao, naš život može sazrijevati. Posebno bih istaknuo da bez boli ljubav nije moguća jer ljubav uvijek uključuje određeno odricanje od sebe, napuštanje sebe, prihvaćanje drugoga u njegovoj drugosti, uključuje sebedarje, dakle izlaženje iz sama sebe. Sve je to bolno, trpljenje, ali upravo u toj patnji gubitka sebe radi drugoga, radi ljubljenoga i radi Boga postajem velik i moj život nalazi ljubav, a u ljubavi svoj smisao. 21

NAUČITI VJEROVATI

Nesigurna budućnost Cijeli je svoj život čovjek u stalnu iščekivanju: kada je dijete, želi narasti; kada odraste, nastoji se ostvariti i uspjeti; kada ostari, žudi za zasluženim mirom. No dolazi vrijeme kada otkriva da se nadao premalo, ako mu osim položaja u struci ili u društvu nije preostalo ništa drugo čemu bi se nadao. Nada obilježava ljudski hod, ali kod kršćana je pokreće i sigurnost: Gospodin je prisutan u tijeku našega života, prati nas i jednoga će nam dana obrisati suze. Jednoga, ne dalekoga, dana sve će se ispuniti u kraljevstvu Božjemu, kraljevstvu pravednosti i mira. Međutim, postoje vrlo različiti načini iščekivanja. Ako vrijeme ne ispunja sadašnjost ispunjena smislom, iščekivanje može postati nepodnošljivo; ako se nešto iščekuje, a u ovomu trenutku nema ničega, tj. ako sadašnjost ostaje prazna, svaki trenutak koji prolazi izgleda predug, a čekanje se pretvara u preteško breme jer budućnost ostaje posve nesigurna. Kada je, naprotiv, vrijeme ispunjeno smislom i ako u svakome trenutku razabiremo nešto osobito i vrijedno, onda radost iščekivanja sadašnjicu čini dragocjenijom.

NEMIR SRCA

Nemirno srce Nemirno je ono srce koje se u konačnici ne zadovoljava ničim što je manje od Boga i upravo tako postaje srce koje ljubi. Naše je srce nemirno u odnosu na Boga i ostaje takvo, iako se danas vrlo djelotvornim »narkoticima« pokušava čovjeka osloboditi od toga nemira. Međutim, nismo samo mi, ljudi, nemirni u odnosu na Boga. I Božje je srce nemirno u odnosu na čovjeka. Bog nas iščekuje. On nas traži. Ni on nije spokojan dok nas ne nađe. Božje je srce nemirno i zbog toga se zaputio prema nama – prema Betlehemu, prema Kalvariji, iz Jeruzalema do Galileje i sve do kraja svijeta. Bog je nemiran u odnosu na nas, on traga za osobama koje se daju zaraziti njegovim nemirom, njegovom žarkom žudnjom za nama. Osobama kojima je traženje u srcu i koje ujedno daju da ih u srcu dirne to što nas Bog traži. Potreba za istinom Potrebno nam je to nemirno i otvoreno srce. Ni danas nije dovoljno biti i misliti kao i svi ostali. Projekt našega života to nadilazi. Trebamo Boga, onoga Boga koji nam je pokazao svoje lice i otvorio svoje srce: Isusa Krista. Ivan s pravom 23

NAUČITI VJEROVATI

tvrdi da je on Jedinorođenac Bog koji je u krilu Očevu (usp. Iv 1,18); tako nam je jedino on, iz nutrine samoga Boga, mogao Boga objaviti – a također nam objaviti i tko smo mi, odakle potječemo i kamo idemo. Dakako, mnogo je velikih likova u povijesti koji su imali lijepa i dirljiva iskustva Boga. No ipak, to su ljudska iskustva, s njihovim ljudskim ograničenjima. Jedino on jest Bog i stoga je jedino on most koji doista uspostavlja neposredan dodir Boga i čovjeka. Ako ga, dakle, mi kršćani nazivamo jedinim Posrednikom spasenja za sve, koje vrijedi za sve i koje, u konačnici, svi trebaju, to nije nikakvo obezvrjeđivanje drugih religija ni oholo apsolutiziranje naše misli, nego jedino osvojenost njime koji nas je dirnuo u nutrini i ispunio darovima kako bismo i mi mogli drugima darivati. Zapravo, naša se vjera odlučno protivi ravnodušnosti koja smatra da čovjek nije sposoban za istinu – kao da bi ona za njega bila prevelika. Ta je ravnodušnost u odnosu na istinu po mojemu uvjerenju srž krize Zapada i Europe. Ako za čovjeka ne postoji istina, on u konačnici ne može ni razlikovati dobro od zla. I onda velike i divne znanstvene spoznaje postaju dvoznačne: mogu otvoriti važne mogućnosti prema dobru, prema čovjekovu spasenju, ali također – a to i vidimo – mogu postati strašna prijetnja, uništenje čovjeka i svijeta. Potrebna nam je istina. 24

NEMIR SRCA

»Bez mene ne možete učiniti ništa« Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam. Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja narodâ, koji nas obeshrabruju i nukaju na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje nas Gospodinova riječ: »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: »Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Dok si posvješćujemo golemi posao koji je tek pred nama, podržava nas vjera da je Bog nazočan uz one koji se ujedinjuju u njegovo ime i zalažu se za pravednost. Pavao VI. nas je u enciklici Populorum progressio podsjetio da čovjek nije sposoban sam upravljati vlastitim razvojem budući da sâm od sebe ne može utemeljiti istinski humanizam. Samo onda kada mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji kao njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskomu cjelovitom humanizmu. Stoga je najjača snaga u službi razvoja upravo kršćanski humanizam koji oživljuje ljubav i dopušta da ga vodi istina, prihvaćajući i jednu i drugu kao trajni Božji dar. Raspoloživost za Boga otvara nas raspoloživosti za braću i raspoloži25

NAUČITI VJEROVATI

vosti za život, koji razumijevamo kao solidarnu i radosnu zadaću. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravljaju Stvoritelja, čime upadaju u napast da zaborave i ljudske vrijednosti, u današnje doba možemo smatrati među najvećim zaprjekama razvoju. Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. Samo nas humanizam koji je otvoren Apsolutnome može voditi promicanju i ostvarivanju oblikâ društvenoga i civilnoga života – struktura, institucija, kulture i etosa – izbavljajući nas od napasti da padnemo kao uznici trenutačne mode. Upravo nas svijest o Božjoj nedokidivoj Ljubavi podupire u trudbenu, ali i uzvišenu zalaganju za pravednost i razvoj narodâ, kroz uspjehe i neuspjehe te u trajnu naporu oko ispravna uređivanja ljudske zbilje. Božja nas ljubav poziva da iziđemo iz onoga što je ograničeno i prolazno te nam daje hrabrost da djelujemo i napredujemo u traganju za dobrobiti sviju, čak i ako se ono neposredno ne ostvari, čak i ako je ono što smo uz pomoć političke vlasti te djelatnikâ u ekonomiji i uspjeli postići, uvijek manje od onoga za čime žudimo. Bog nam daje snagu da se borimo i trpimo poradi ljubavi zajedničkoga dobra jer je on naše Sve, naša najveća nada.

2. PUT TRAGANJA

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. NEMIR SRCA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Temeljna pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Čovjekove nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Želja za ljubavlju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 U potrazi za konačnim smislom. . . . . . . . 20 Nesigurna budućnost . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Nemirno srce. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Potreba za istinom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 »Bez mene ne možete učiniti ništa«. . . . . 25 2. PUT TRAGANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Napustiti vlastitu sigurnost . . . . . . . . . . . 29 Otvoreni za slušanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Do Boga po njegovoj Riječi . . . . . . . . . . . . 31 Sebe spoznati kao stvorenja . . . . . . . . . . . 33 Traganje za Kristom . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Gospodin nam dolazi ususret. . . . . . . . . . 35 Put obraćenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Istinske životne vrijednosti . . . . . . . . . . . . 38 »Suputnici« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

SADRŽAJ

3. ZAŠTO JE TEŠKO VJEROVATI?. . . . . . . . 43 »Povratak« prosvjetiteljstva . . . . . . . . . . . 45 »Oholost« razuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Napredak bez Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Sloboda kao apsolutna vrjednota. . . . . . . 51 Sekularizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Laičnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Idoli kršćana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 »Ne« Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Zlo u svijetu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 4. ODGOVORI VJERE . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Na početku Božja ljubav . . . . . . . . . . . . . . 63 Susresti Gospodina . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Nitko ne vjeruje sâm . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Svjetlo u mraku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Vjera i razum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 Snaga koja pročišćuje razum . . . . . . . . . . 74 U obranu čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Pustiti da govori ljubav . . . . . . . . . . . . . . . 76 Vjera je dar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Popis izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u veljači 2013.

Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) rođen je 1927. godine u Marktlu na Innu u njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Nakon studija i svećeničkoga ređenja predavao je teologiju na sveučilištima u Münchenu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu. Tijekom Drugoga vatikanskog sabora bio je teološki savjetnik kardinala Fringsa. Nakon iznimno aktivna i zapažena teološkoga djelovanja 1977. godine imenovan je münchenskim nadbiskupom i tu je službu obnašao do 1981. kada ga je Ivan Pavao II. imenovao pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, najvažnije vatikanske ustanove. Na toj je dužnosti ostao sve do smrti Ivana Pavla II. 2. travnja 2005. Nekoliko tjedana poslije, na konklavama 19. travnja 2005., izabran je za 265. nasljednika sv. Petra. Odreknućem od službe rimskoga biskupa pontifikat pape Benedikta XVI. završava 28. veljače 2013. godine. Nakladna kuća Verbum do sada je objavila tridesetak njegovih djela, uključujući trilogiju Isus iz Nazareta i knjigu-intervju Svjetlo svijeta.

»Želim poručiti svima, pa i onima koji se na svojemu putu vjere trenutačno nalaze u teškoćama, onima koji slabo sudjeluju u životu Crkve ili koji žive ‘kao da Boga nema’, da se ne boje Istine, da nikada ne prekidaju hod prema njoj, da nikada ne prestanu unutarnjim okom srca iznova tražiti duboku istinu o samima sebi i o stvarima.«

ISBN 978-953-235-314-3

VERBUM 49 kn

9 789 532 35314 3

www.verbum.hr

VERBUM