Pozlaćena dama by VERBUM d.o.o.

Pozlaćena Dama

Elizabeth Camden POZLAĆENA DAMA

Roman

Biblioteka

POPULUS

21.

Naslov izvornika:

Elizabeth Camden, A Gilded Lady

Izvorno objavio Bethany House Publishers, odio Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan

Fotografija na koricama: Mike Habermann Photography, LLC

Izvršna urednica: Jasna Krapac Lektura: Anđa Jakovljević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Split, 2024.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270

e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Glavni urednik: Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

elizabeth camden

Pozlaćena Dama

Prevela Ivana Šojat

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-819-3 (cjelina)

ISBN 978-953-235-892-6 (sv. 2)

CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191109091.

Ovaj je roman posvećen mojoj majci

Jane koja mi je bila nadahnuće za Caroline.

Poput Caroline, i moja je majka mudra, otmjena i puno je jača nego što izgleda.

Oduvijek mi je bila teško dohvatljiv uzor, no zauvijek sam joj zahvalna.

Mama, hvala ti za sve!

OneJedan

30. lipnja 1900.

May 1900 Washington, DC

U Bijeloj kući nije bilo nečega što bi se nazvalo tipičnim danom, no jutro Caroline Delacroix zakompliciralo se u trenutku kad je ušla u ured prepun ljudi.

Annabelle Larkin hadn’t meant to offend the world’s leading spice tycoon with her bold request, yet it seemed she had. The letter he’d written in reply made that clear, but she read it a second time, searching for a shred of hope in its prickly text.

„Sinoć je ubijen kralj Italije“, rekao je George koji je sjedio za svojim radnim stolom. George Corttelyou bio je osobni tajnik predsjednika McKinleyja dok je Caroline u istoj funkciji bila u službi prve dame.

Dear Miss Larkin,

„Što se dogodilo?“ preneraženo je upitala u nevjerici.

I am in receipt of your letter asking me to donate my plant collection to the Smithsonian Institution. I spent two decades searching the world to gather those rare specimens, during which I sacrificed, sweat, and nearly died. Please be assured I have a better track record of nurturing plants than the feeble assortment I’ve seen at the Smithsonian, most of which are dead and mounted for display. I must therefore decline your offer to take the collection off my hands.

Na sebi svojstven i precizan način George je iznio sve strašne detalje. Kada je uručio medalje na jednom sportskom događanju u blizini talijanskoga Milana, kralj Umberto ukrcao se u otvorenu kočiju. Neki je anarhist nasrnuo na kočiju i ispalio četiri hica izravno u kralja koji je preminuo na licu mjesta.

„Godinama je bio meta atentatora, no sad su mu došli glave“, izjavio je George sumorna lica. S prosijedom kosom, potkresanim brkovima i besprijekornim odijelom, George je ulijevao potpuno povjerenje, no bilo je očigledno da su ga jutarnje vijesti skroz potresle.

Gray Delacroix Owner, Delacroix Global Spice

„Pobrinut ću se da već ovog jutra s prvom damom odemo izraziti sućut u talijansko veleposlanstvo“, rekla je Caroline.

George joj je zahvalno kimnuo glavom, jer malo je ljudi htjelo imati posla s gospođom McKinley. Ida Mckinley bila je razdražljiva osoba sklona kritiziranju, toliko neotesana da se doimala nepristojno. Carolinina je zadaća bila poboljšati ugled prve dame. Nije uvijek bilo lako,

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

no Caroline je bila uspješna u tome. Dan joj je započinjao prije doručka, a završavao tek nakon odlaska gospođe McKinley na počinak. S Georgeom je radila svih sedam dana u tjednu, koordinirala rasporede obveza i upravljala službenim poslovima Bijele kuće. Bio je to iscrpljujuć posao, no istodobno i čast i privilegij.

Danas će joj glavna zadaća biti koordinacija posjeta supruzi talijanskoga veleposlanika, barunici Vittozzi, u svrhu izražavanja sućuti. Caroline će gospođi McKinley pomoći da dostojanstveno, korak po korak, prođe cijeli diplomatski protokol, jer svaki bi se njezin pogrešan korak mogao loše odraziti i na samoga predsjednika i na Sjedinjene Američke Države. Nažalost, gospođa McKinley bila je sklona nepromišljenu ponašanju pa je Caroline morala biti na oprezu.

Dva sata kasnije se s gospođom McKinley ukrcala u kočiju i zaputila prema talijanskom veleposlanstvu.

„Barunici se obraćate kao Gospi Vittozzi“, savjetovala je Caroline gospođi McKinley. „Ona ne govori engleski pa ću vam prevoditi. S obzirom na velik broj ljudi koji će je danas posjetiti, naš posjet ne bi trebao trajati dulje od deset minuta.“

„Izvrsno“, rekla je prva dama kratko kimnuvši kraljevskom glavom. Čelično-siva kosa gospođe McKinley bila joj je ispletena poput krune oko glave. Bila je to nekoć lijepa žena, no bolest joj je lice iskrivila u neprestanu ogorčenost.

Zaustavljene uz nogostup, kočije su se nizale unedogled u blizini kićenoga zdanja talijanskoga veleposlanstva čiji su prozori već bili zastrti crnim krepom u znak žalovanja.

U raskošnoj sobi za primanja već se guralo desetak posjetitelja koji su čekali svoj red da barunici izraze sućut u njezinu privatnom salonu.

Caroline je gospođu McKinley povela do tapecirane sofe kako bi ondje čekala svoj red. To neće potrajati, budući da će protokol prvu damu prebaciti na početak reda.

Pozlaćena vrata na suprotnom kraju sobe za primanja otvorila su se i vašingtonski je nadbiskup izišao iz baruničina privatnoga salona nakon što je njegova audijencija okončana. Koračao je polako, a njegova crna i grimizna halja dostojanstveno se njihala dok se kretao kroz gomilu okupljenih ožalošćenih. Vratar je kimnuo Caroline, a ona se sagnula kako bi gospođi McKinley pomogla ustati. Idi McKinley su bile

tek pedeset tri godine, no zbog prerano posijedjele kose i štapa kojim se služila zbog noge s oštećenim živcem doimala se znatno starije.

Barunica je bila u potpunoj crnini; njezina crna svilena haljina znalački je bila rasprostrta preko klupe, a lice joj je bilo zastrto crnim, prozirnim velom. Kimnula je u znak pozdrava.

„Avete le nostre più sentite condoglianze“, rekla je Caroline duboko se naklonivši dok je ulazila. Barunica je promrmljala odgovor, a Caroline ga je prevela gospođi McKinley.

„Gospa Vittozzi vam zahvaljuje na sućuti. Svi stanovnici ovog grada bili su tako ljubazni otkako nam je sinoć pristigla strašna vijest.“

Gospođa McKinley je kimnula i sjela. „Reci joj neka samo kaže ako naš narod može što učiniti za Italiju tijekom ovih teških vremena.“

Caroline je prevodila dok je prva dama iznosila savršeno prikladne općenitosti o nedokučivim putovima Božjim i molitvama za ubijenoga kralja Umberta. Sve se odvijalo glatko, no to se nikad ne može uzeti zdravo za gotovo kada je riječ o gospođi McKinley.

Prva je dama zatim počela prepričavati svoj jedini posjet Italiji prije nekoliko godina, u sklopu europske turneje.

„Uživali smo u Rimu, osobito u drevnim ruševinama i Operi. Sicilija je, međutim, bila užasna. Bez struje, s krovovima koji prokišnjavaju i vodovodnim instalacijama iz vremena renesanse. Bilo je sumanuto.“

Caroline se skamenila, molila se da barunica doista ne razumije engleski, budući da je veleposlanikova obitelj podrijetlom sa Sicilije. Iza vela barunica je okrenula glavu kako bi pogledala Caroline, lice joj je bilo posve bezizražajno dok je čekala prijevod. Caroline nije mogla izgovoriti potpunu laž, no nije mogla ni prevesti što je gospođa McKinley upravo izgovorila. Obje su žene u nju gledale pogledom punim iščekivanja, a Caroline je pažljivo birala riječi.

„Gospođa McKinley se divi talijanskoj arhitekturi“, rekla je na talijanskom. „Koliko li su samo Talijani mudri, budući da vodovodne instalacije imaju još od renesanse. Bilo je zbilja zadivljujuće.“

Barunica se nasmiješila i kimnula glavom, a sljedećih je nekoliko minuta prošlo bez incidenata. Caroline je nježno stopalom lupnula stopalo gospođe McKinley ispod ruba njihovih haljina, dajući joj tako do znanja da je vrijeme da ustanu i pođu.

„To je prilično dobro prošlo, zar ne?“ izgovorila je gospođa McKinley kad su se ukrcale u kočiju i zaputile natrag do Bijele kuće. Odgovor

nije čekala, nego je nastavila svoj monolog. „Strašna je tragedija to s kraljem. Jednostavno strašna. Ništa se slično, dakako, nikad neće dogoditi Bojniku.“

Gospođa McKinley je o svom suprugu uvijek govorila kao o bojniku, jer su se upoznali ubrzo nakon Građanskoga rata, u vrijeme dok je bojnik William McKinley još nosio odoru. Tijekom godina obnašao je dužnost kongresmena, guvernera, a sad je bio i predsjednik, no njegova ga je supruga i dalje nazivala Bojnikom. Za Caroline je to bilo prilično šarmantno.

„Bojnik je odveć popularan da bi pobudio takvu srdžbu“, nastavila je gospođa McKinley. „Svi ga vole.“

„Iako je točno da ga svi vole, to ne znači da će glasati za njega“, izjavila je Caroline. Zagazila je na opasan teren, no bilo je to nužno. Predsjednički su izbori za četiri mjeseca, a usprkos popularnosti Williama McKinleyja ništa se ne smije shvaćati olako. Bio je previše zaokupljen predsjedničkim dužnostima da bi vodio kampanju, a njegova mu supruga nikad nije ponudila pomoć. Ona je najnepopularnija prva dama u povijesti, a Caroline je angažirana kako bi popravila tu sliku.

Raditi za gospođu McKinley bilo je kao hodati po užetu. To je uže u svakom trenu moglo puknuti, no Caroline je dosad uspjela izdržati ozloglašeno nepodnošljivu prvu damu te ne dopustiti Idi da je tlači. U javnosti je Caroline bila oličenje smjerna poštovanja, no na osobnoj se razini njihov odnos mijenjao. Porječkale bi se, tračale, smijale i svađale. Prva je dama čak inzistirala da je Caroline, kad su same, zove Ida.

„Želim večeras nositi tvoje naušnice sa safirima“, rekla je Ida.

„Zašto?“ izazivački ju je upitala Caroline. Redovito su jedna drugoj posuđivale različite modne dodatke, jer obje su bile besramno tašte kad je u pitanju bila moda. Pa ipak, ako je Ida trebala uslugu, trebala je lijepo zamoliti.

„Zato što mi je Bojnik, kad sam ih zadnji put nosila, rekao da mi oči uz njih sjaje.“

„Onda si kupi naušnice sa safirima.“

Ida se kratko i glasno nasmijala. „Nemaš poštovanja prema starijima.“

„Zašto bih trebala imati?“ lanula je Caroline. „Ja sam ta koja ima naušnice sa safirima za kojima toliko žudiš.“

Kad bi Caroline popustila centimetar, uzela bi pedeset kilometara. Pa ipak, Ida je i protiv svoje volje osjećala poštovanje prema prvoj dami, budući da je vidjela njezinu stranu za koju mnogi nisu ni znali da postoji. Idino su zdravlje ozbiljno narušavali napadi padavice, obogaljena noga, migrene i povremeni napadaji melankolije zbog kojih nije bila u stanju ustati iz kreveta. Gospođa McKinley bila je u opasnosti da se zbog svojih boljki nađe izolirana, jer često bi se zaključavala u svoju spavaću sobu, gdje bi opsesivno plela papučice za bebe.

I predsjednik i liječnik gospođe McKinley preporučivali su da što je moguće više bude u doticaju s drugima pa je Caroline počela organizirati redovite čajanke s dobrotvornim udrugama i suprugama dužnosnika u vladi. Ako će se Ida osjećati bolje posudi li joj naušnice, Caroline će s radošću to i učiniti. Osobito nakon što su McKinleyjevi prema njoj iskazali posebnu ljubaznost. Prošloga je mjeseca Carolinin brat na Kubi uhićen zbog izdaje. Caroline je istoga trena ponudila svoju ostavku, no predsjednik ju je odbio prihvatiti. Lukeova krivnja još nije bila dokazana, a vojska nije dopuštala da izbije skandal, barem dok ne bude donesena odluka o njegovoj sudbini.

Luke je oduvijek bio vratoloman nestaško koji je iz jedne neprilike upadao u drugu. No, zar je bio izdajnik? Caroline nije mogla vjerovati da bi tomu doista moglo biti tako. Lukeu se na Kubi dogodilo nešto čudnovato, a ona neće mirovati dok ne rasvijetli taj misterij.

Ako taj plan propadne, morat će održavati dobre veze u Bijeloj kući, sve u nadi da će jednoga dana za Lukea moći ishoditi predsjednički oprost. Izdaja je zločin zbog kojega se ide na vješala, a ako se utvrdi da je Luke kriv, njezine veze s McKinleyjevima mogle bi biti jedina šansa da bratu spasi život.

May 1900

Washington, DC

Dva

OneNathaniel Trask bio je sretnik. Po povratku u Washington, DC, odmah nakon velikoga trijumfa i jamstva da mu slijedi promaknuće, uspinjao se stubama Ministarstva financija. Razgaljenost izazvana pobjedom u Bostonu i dalje je kolala njegovim žilama, jer ništa mu nije bilo draže od rješavanja kompliciranih kriminalnih spletki.

Bio je četvrtak, sedam sati navečer, no podrazumijevalo se da je njegov šef još uvijek u svom uredu, jer su Nathaniel i Wilkie bili istoga stanja uma. Povezivalo ih je prijateljstvo još od čikaških dana, kad je John Wilkie bio istraživački novinar, a Nathaniel nepopustljivi detektiv u južnom dijelu grada. Kad je John Wilkie neočekivano izabran da stane na čelo američke Tajne službe, sa sobom je poveo i Nathaniela i otad zajedničkim snagama rade na tome da u agenciju s narušenim ugledom uvedu besprijekornu profesionalnost.

Dear Miss Larkin,

Nathanielovi su koraci odzvanjali pustim hodnicima dok je koračao prema krilu zgrade u kojem su se nalazili administrativni uredi Tajne službe, gdje ga je Wilkie dočekao sa širokim osmijehom. U četrdesetoj je Wilkie bio samo dvije godine stariji od Nathaniela te je bio najmlađi ravnatelj u povijesti Tajne službe. Na sebi je imao posve običnu odjeću i frizura mu je bila bezlična. Samo je živahna iskra u očima otkrivala njegov pustolovni duh.

Gray Delacroix Owner, Delacroix Global Spice

„Evo našeg junaka“, rekao je Wilkie srdačno se rukujući s Nathanielom.

Nathaniel mu je uzvratio rukovanjem i osmijehom. Napetost nakon izvršenja petomjesečne zadaće u Bostonu počela je popuštati. Sad

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

kad se vratio kući, bilo je vrijeme da napiše izvješća o tome kako je banda krivotvoritelja osmislila prijevaru putem koje je, izrađujući krivotvorene poštanske marke, izvukla zaradu u vrijednosti od milijun dolara. Bila je to mudro osmišljena operacija. Krivotvorenje novčanica bilo je pod neprestanom prismotrom, no tko bi ikad pomislio da će netko krivotvoriti poštanske marke? Banda je iznimno dobro živjela od krivotvorenja poštanskih maraka cijelu godinu prije nego što im je Nathaniel u Bostonu uspio ući u trag.

„Vijest o uhićenjima već je na naslovnicama lokalnih novina“, rekao je Wilkie gurajući Nathanielu preko stola novine otvorene na članku koji je govorio o njemu.

Vladin agent razotkrio bandu krivotvoritelja i njihove poštanske kriminalne radnje

„Poštanske kriminalne radnje?“ upitao je Nathaniel. „Tko je napisao to smeće?“

Osmijeh koji se polagano širio licem njegova šefa bio je odgovor na Nathanielovo pitanje, jer je Wilkie postao poznato ime na Divljem zapadu žutoga tiska u Chicagu te je dobro znao manipulirati medijima. „Reporteru sam predložio nekoliko živopisnih rečenica. Drago mi je što ih je primijenio. Ti si junak.“

„Dobro je dok mi ne spominju ime“, upozorio je Nathaniel. Tajna je služba pogrešno mjesto za nekoga tko čezne za slavom ili bogatstvom.

I premda je volio izazove hvatanja kriminalaca i njihovo dovođenje pred lice pravde, nikad nije žudio za pozornošću.

„Imena se ne spominju“, uvjerio ga je Wilkie. „Svejedno je to bio sjajno odrađen posao, a vladi si spasio pravo bogatstvo. Doslovno. Trebali bismo otići na piće.“

„Trebali bismo, samo što ja ne pijem, a ni ti se ne ideš opijati tako rano navečer.“

Wilkie je zapucketao prstima hineći razočaranje. „U pravu si. Ponovno si me osujetio.“

Nathaniel i Wilkie bili su potpune suprotnosti, no to nikad nije ugrožavalo njihovo prijateljstvo. Nathaniel je bio opsesivan čistunac, trezvenjak i strog sljedbenik zakona, dok je John Wilkie bio krajnje nesputan i sklon opijanju, no poštivali su jedan drugoga.

„A sad,“ rekao je Wilkie, vraćajući se do svoga radnog stola, „o promaknuću koje sam spomenuo.“

„Da, razgovarajmo o tome.“ Bilo je teško pretpostaviti što je Wilkieju bilo na umu, jer Nathaniel je već bio na čelu Odjela za krivotvorenje.

„Znam da mrziš i samu pomisao na neku upravljačku poziciju“, rekao je Wilkie.

Nathainel se ukočio. „Da.“

„Zato mi je na pameti nešto posve drukčije. Svidjet će ti se. Nov izazov. Upoznat ćeš zanimljive ljude i imati gomilu odgovornosti.“

Zašto se Wilkie iznenada toliko trudi da ga pridobije za tu poziciju?

Nathaniel nikad nije odbio nijednu povjerenu mu zadaću. Povlačio se po rudnicima bakra u Novom Meksiku, vozio se vlakovima koji su preko nepreglednih ravnica Zapada prevozili plaće, a jednom je šest mjeseci živio iznad tvornice ribljih konzervi kako bi pod prismotrom držao izvoz.

„O kakvu je poslu riječ?“ tiho je pitao.

„Riječ je o najvažnijem poslu u našoj službi. Dobro plaćen posao.

Dobar smještaj.“

„O kakvu je poslu riječ?“

„Osiguranje predsjednika.“

Nathaniel je skočio sa stolca. „Ne dolazi u obzir. Neću raditi kao tjelesni čuvar. Dobro to znaš.“

Wilkie je ispružio ruke s dlanovima okrenutima prema podu i izveo umirujuću gestu. „Smiri se. Ni predsjednik McKinley ne želi tjelesne čuvare. Drži kako to previše podsjeća na europske kraljevske obitelji i ne želi imati ništa slično tome.“

„Zašto onda razgovaramo o tome?“

„Zato što trebam detektiva u Bijeloj kući. Trebam nekog kome neće promaknuti nijedan detalj, čak i ako je na dužnosti dvadeset četiri sata na dan. Ne trebaš biti predsjednikova sjena koja ga posvuda prati. Ni on to ne želi. Trebam nekog tko će nadzirati tko sve ima pristup predsjedniku. Talijanski kralj Umberto sinoć je ubijen, a ubojica je bio dobro poznat anarhist. Sustav je trebao funkcionirati i pod nadzorom imati problematične tipove poput njega. Trebam te da osmisliš takav sustav za Bijelu kuću.“

„Pronađi nekog drugog.“

Wilkie je zatresao glavom. „Ti si najbolji kojeg imamo, a problemi su sve veći. Posljednjih je deset godina ubijeno više državnih poglavara nego u bilo kojem drugom razdoblju povijesti.“

Nathaniel je polako prišao prozoru te stisnuo šake dok je zurio u Bijelu kuću koja se nalazila točno preko puta. Nije htio biti tjelesni čuvar. Nije mogao biti tjelesni čuvar. Kad su mu posljednji put povjerili zadaću da nekoga čuva, ona je poginula, što ga i dan-danas progoni. Noćne su se more konačno prorijedile, no želudac mu se i dalje grčio pri pomisli da bi trebao biti odgovoran za nečiji život.

„Ulazim u trag krivotvoriteljima. Izučio sam za gravera i imam diplomu iz povijesti umjetnosti, a sve to kako bih bio u stanju prepoznati krivotvorinu. Neću biti tjelohranitelj. Zašto Sullivanu ne povjeriš taj posao?“

„Sullivan nema tvoje oko i... nećeš biti tjelohranitelj.“

Kad mu je Wilkie ukratko obrazložio od čega će se sastojati zadaća koju mu želi povjeriti, Nathaniel je morao priznati kako to nema nikakve veze s tjelohraniteljskim obvezama, nego je više detektivski posao koji podrazumijeva traženje sigurnosnih propusta unutar Bijele kuće, baš kako je Wilkie i tvrdio.

„Ne bih to od tebe tražio da ne držim kako si najbolji čovjek za taj posao“, rekao je Wilkie. „Bit će ti lako raditi s McKinleyjem. Svi ga vole. Provedi sljedeća četiri mjeseca i promatraj aktivnosti unutar Bijele kuće, a zatim osmisli poboljšan sigurnosni plan. Nakon izbora u studenom pronaći ću ti zadatak koji će biti više po tvom ukusu.“

The Spice King

„Samo četiri mjeseca?“

„Četiri mjeseca“, potvrdio je Wilkie. „Osmisli novi sigurnosni plan, a zatim si slobodan.“

enjoyed your visit, but you must understand that I am violently opposed to sharing anything with the Smithsonian. It will never happen, so I’d feel better if you took your map back.”

Nathaniel je koračao amo-tamo i razmišljao. Četiri mjeseca ne zvuče tako strašno, a točno je i da sigurnost predsjednika predstavlja izazov. Bilo je točno i da je najbolji za taj posao pa mu je bilo nemoguće odbiti tu zadaću.

She leaned over to pick up her portfolio. She’d lingered far too long as it was, but she wasn’t going to leave with that map. It had cracked open the door to his world, and she wanted him to feel indebted, even if only for a foolish trinket.

“It’s yours,” she said simply. “Do with it as you like.”

She felt his gaze on her back as she walked down the hallway and out the door. Her heart pounded the entire way, partly from her minor victory, but mostly from something else she was afraid to name.

Učinit će to. Posao je pod smještajem podrazumijevao zajedničku spavaonicu na zadnjem katu Bijele kuće. Podrazumijevao je i gotovo neprestan oprez tijekom budnih sati, sedam dana tjedno, sve do izbora u studenom. Bit će to pravi izazov, no mogao bi to biti i način da samom sebi dokaže da je dostojan, ali i da raščisti s prošlim neuspjesima.

Te mu se noći vratio stari san. Nathaniel je podigao Mollyno tijelo koje je bilo natopljeno vodom i potrgano žestokom vodenom strujom, njezine otvorene oči tupo su zurile ni u što.

„Molim te, Molly“, jecao je, no već je bila mrtva i tijelo joj je bilo hladno. Nosio ju je kući, vozio se tramvajem kroz Chicago s mrtvim djetetom u krilu. Ljudi su zaprepašteno zurili u njega, no nije ga bilo briga. Duša mu je bila prazna.

Nathaniel se naprasno probudio, plahte su mu bile natopljene znojem. Ta ga noćna mora nije opsjedala već godinama, no sad se vratila stvarnija no ikad. Do današnjega se dana sjećao Mollyne vodom natopljene haljine koja mu je smočila košulju.

Nije trebao prihvatiti zadaću u Bijeloj kući. Svim je srcem poželio da ipak može odbiti taj posao, no već je bio dao riječ.

Sljedeće je jutro započeo klečeći u kapelici u blizini svoga pansiona. Od Mollyne je smrti prošlo dvadeset godina, no njezin ga je duh i dalje progonio. Pogreška koju je počinio kad mu je bilo osamnaest godina bila je ožiljak koji nikada neće u potpunosti zacijeliti, ali nije mogao dopustiti da ga sputava do kraja života. Bilo je vrijeme da to otpusti od sebe. Prislonio je čelo uz naslon klupe ispred sebe.

„Oh, Molly, tako mi je žao“, šaputao je. „Trebao sam te bolje zaštititi. Odat ću počast sjećanju na tebe potpunom predanošću svojoj novoj zadaći, preokrenut ću svaki kamen.“

Po tisućiti put se zapitao zašto je Bog k sebi uzeo jedno nevino dijete. Kako bi ga kaznio zato što je ljubav prema umjetnosti stavio ispred svojih obiteljskih dužnosti? Ni nakon dva desetljeća nije pronašao zadovoljavajuć odgovor.

Isuse, znam da postoji razlog za ovo, no ja ga ne razumijem. Je li to možda zato da sad budem oprezniji? Svakoga ću dana davati sve od sebe kako bih služio svojoj domovini i odao počast sjećanju na Molly. Molim te da me vodiš. Ako mi daš neki znak, slijedit ću ga.

Osluškivao je, nadao se kako će uslijediti neki znak zahvaljujući kojem će izbjeći dužnost koja ga je čekala, no ništa nije čuo.

I to je bilo znak. Imao je radne upute i bilo je vrijeme da ode na posao.

OneMay 1900

Washington, DC

Nije bilo privatnosti za osoblje koje je živjelo u Bijeloj kući. Prije nego što će ući u ovu službu, Caroline nikada ni s kim nije dijelila spavaću sobu, a sad je spavaonicu dijelila s još devet žena. Dvije kuharice, dvije telefonske operaterke, tri sluškinje, švelja i pralja zajedno su spavale u toj dugačkoj, uskoj sobi na zadnjem katu zgrade u kojoj su kreveti bili naslagani kao sardine u konzervi.

Bila su dva sata poslijepodne pa je većina žena bila dolje, no Caroline je imala rijedak trenutak privatnosti s Ludmilom Vuković, mladom Hrvaticom koja je radila u praonici rublja. Ludmila je bila bistra, ambiciozna i bilo joj je samo dvadeset šest godina. Htjela je više od života, a ne samo prati i glačati tuđe rublje. Caroline joj je htjela pomoći.

Dear Miss Larkin,

Gray Delacroix Owner, Delacroix Global Spice

„Za dva će se mjeseca otvoriti škola“, rekla je Caroline sjedeći uz rub njezina kreveta, u trenutku kad se Ludmila vraćala sa svježe opranim rubljem. U sobi nije bilo mjesta za poštene ormare, nego je umjesto njih u spavaonici bio samo dugi niz otvorenih polica na koje je svaka od žena mogla odložiti osnovne stvari. Ludmila je šutjela dok je odjeću odlagala na policu pa je Caroline nastavila govoriti. „Očekujemo da će se škola odmah popuniti, no mogu sačuvati jedno mjesto za tebe. Imat ćemo predavanja iz daktilografije, knjigovodstva i prevođenja. Možeš birati.“

„Nemam vremena“, odgovorila je Ludmila uzimajući u ruke novu hrpu rublja.

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

„Predavanja će se održavati noću i nema razloga zašto triput tjedno ne bi tramvajem odlazila u školu. Bit će to izazov, no poslije će ti te tri večeri tjedno potpuno promijeniti život.“

Koliko li je samo drukčije bilo Carolinino obrazovanje. Otmjeni internat u Bostonu, a zatim godina dana u Parizu, pa na kraju školovanja godina dana u Rimu. U Virginiju se vratila kad joj je bilo osamnaest, no to nije prošlo najbolje. Ona i Luke zajedno su zapali u tolike neprilike, što je njezina oca potaknulo da je pošalje u Švicarsku, dovoljno daleko da njezino buntovničko ponašanje zauvijek ne naruši njezin ugled u Americi. Zamjerala mu je tad to progonstvo, no otac joj je bio u pravu. Dvije godine u Švicarskoj ukrotile su glavninu njezinih divljih stremljenja te joj omogućile da si povrati ugled u Virginiji.

Ludmila je privela kraju slaganje rublja po policama, a Caroline joj je prišla.

„Obrazovanje će ti kupiti slobodu“, rekla je položivši dlan preko Ludmiline hrapave, od pranja ogrubjele ruke. Ona je odvratila pogled, bilo joj je neugodno zbog te razlike u njihovoj koži. Ludmila je bila dvije godine mlađa od Caroline, no praljine su ruke nalikovale na ruke neke starice.

„Možeš postati što god poželiš“, nastavila je Caroline. „Daktilografkinja. Prevoditeljica. Znam da će ti biti teška dva dodatna sata svake večeri, no isplatit će se.“

„Okupljanje!“

Grubo ih je prekinuo glasan glas koji je odzvanjao u predvorju. Caroline je uzdahnula na kratko kucanje na vrata nakon kojega je stariji vratar Bijele kuće otvorio vrata i provirio unutra.

„Dolje je sastanak u sobi za okupljanja.“ Negodovanje je zamračilo vratarevo lice. „Dolazi novi zadužen za sigurnost i od osoblja se zahtijeva da se okupi.“

Čak je i Ludmila zamijetila ogorčenost u njegovu glasu. „Što s njim nije u redu?“

„Nov je“, odgovorio je vratar i zatvorio vrata.

Time je rekao sve. Većina osoblja Bijele kuće u službi je već desetljećima, a svaki pridošlica je kod njih budio sumnjičavost. Caroline su dočekali raširenih ruku samo zato što je predstavljala djelotvornu sponu između njih i problematične prve dame.

The Spice King

enjoyed your visit, but you must understand that I am violently opposed to sharing anything with the Smithsonian. It will never happen, so I’d feel better if you took your map back.”

„Bolje da pođemo“, rekla je Ludmila pružajući ruke prema velikoj košari za rublje, no Caroline joj je položila dlan na nadlakticu.

„Molim te, razmisli o školi“, rekla je. „Nikad neće biti lakše nego sada. Još nemaš muža ili djecu koji će od tebe tražiti da im posvetiš vrijeme. Znam da će biti teško, no najteže nas stvari u životu čine najponosnijima. Iskoristi ta predavanja kako bi se borila za vlastitu budućnost. Nećeš požaliti.“

“It’s yours,” she said simply. “Do with it as you like.”

„Već sam preumorna“, izjavila je Ludmila prebacujući si košaru na bok. „Sa školom bi sve bilo samo još gore.“

She felt his gaze on her back as she walked down the hallway and out the door. Her heart pounded the entire way, partly from her minor victory, but mostly from something else she was afraid to name.

Caroline je, međutim, uočila iskru nade u praljinim očima. Što god bilo potrebno, Caroline će Ludmili pomoći da ta iskra nade preraste u plamen.

Kad je Caroline došla u prostoriju za sastanke, ondje se već okupilo pedeset petero ljudi koji su radili u rezidenciji. Bili su to kuhari, vratari, čistačice, telefonski i telegrafski operateri, osoblje iz ureda za zaprimanje pošte. Na sastanak su došli čak i vrtlari. Redovi stolaca ispunili su prostoriju, svi okrenuti prema podiju i ploči ispred njih.

Annabelle silently urged the streetcar to move faster as it traveled down Second Street toward the Library of Congress, where her sister volunteered five days a week. It was this chance for Elaine to do productive work that had brought them both from the heartland of Kansas all the way to the nation’s capital. Only two months earlier, neither of them had traveled more than fifty miles from the farm where they’d been born.

Caroline je pogledom prelazila preko gomile tražeći Georgea koji je sjedio u jednom od zadnjih redova. „Što to čujem o novim sigurnosnim propisima?“ upitala je sjedajući na prazan stolac pokraj njega.

Now they had ventured across the country, found and leased their own apartment, learned to use the streetcar system, and were embarking on a new way of life. Annabelle prayed it would be the answer for Elaine. If this didn’t work, she wasn’t sure what else could be done to save her adored older sister.

„Odavno nam je to trebalo, ako mene pitaš“, Georgeova skromna titula predsjednikova tajnika drastično je umanjivala njegovu stvarnu važnost u administraciji. Otkako ga je upoznala, George joj se doimao poput Atlasa koji na svojim plećima nosi golemo breme Bijele kuće. Majstorski se snalazio u zamršenu vašingtonskom labirintu politike i zakulisnih igara. Upravo je George Caroline preporučio na ovu poziciju i pomogao joj da preživi vatreno krštenje rada s gospođom McKinley.

Annabelle bit her lip as the streetcar made yet another stop at East Capitol Street. So many people getting on and off! She was already forty minutes late picking up Elaine, and she silently urged the two jabbering businessmen to hurry up and disembark.

Caroline je kratko pogledala tucet vratara Bijele kuće koji su se nanizali uza zid u stražnjem dijelu prostorije. Pojam vratar u ovom je slučaju bio varka. Ti su muškarci nosili odijela i kravate, no zapravo su bili dijelom osiguranja. Ispod odijela nosili su vatreno oružje i u svako su doba dana i noći hodali hodnicima kako bi štitili Bijelu kuću.

At last the streetcar was on its way, and Annabelle grabbed the hold bar as she moved to the front so she could be first off at the next stop. Elaine must be out of her mind with worry by

„Misliš da trebamo više osiguranja?“ upitala je, jer nikad još nije uspjela kretati se zgradom, a da pritom ne susretne gomilu vratara u ophodnji.

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

„Mislim da predsjednik treba više osiguranja“, razjasnio je George. „On ne može podnijeti osiguranje u svojoj neposrednoj blizini i uvijek putuje sam kad je izvan rezidencije. Tomu se mora stati na kraj.“ Novi je ušao u prostoriju. Visok, vitak i tamnokos, u Carolininim je očima izgledao kao isklesan. Nosio je obično odijelo, no nije bilo ničega obična u načinu kako su njegove oči proučavale prisutne. Koračao je prednjim dijelom prostorije, neprestano se kretao dok je upijao svaki detalj na ljudima koji su sjedili ispred njega. Ruke su mu bile u džepovima, lice mu je bilo bezizražajno, no kad god bi se netko pomaknuo, bilo kako bi sjeo na drugi stolac ili kako bi nešto došapnuo osobi do sebe, njegov bi se pogled prebacio na tu osobu. Bio je smiren i odmjeren, kao da ga ništa ne može uznemiriti, a Caroline se to sviđalo.

Podignula je bradu i uputila mu topao osmijeh dobrodošlice, no ignorirao ju je dok je hodao do govornice. Iza njega su se okupila šestorica mišićavih vratara.

„Dobra večer“, rekao je odmjerenim glasom. „Zovem se Nathaniel Trask i u predstojećem ću razdoblju nadzirati sve aspekte sigurnosti u Bijeloj kući.“

Kakav bi muškarac posegnuo za pojmom predstojećem razdoblju? Sakrila je osmijeh jer prilično joj se sviđala njegova uštogljena formalnost.

„Sati predviđeni za turističke obilaske Bijele kuće bit će drastično skraćeni, a turistima više neće biti dopušteno vidjeti predsjednika.“

„Sretno s tim“, šapnuo joj je George u uho. Predsjednik McKinley bio je nadaleko poznat po tome da se volio družiti s turistima, zbog čega se često nenajavljeno volio spuštati u prizemlje. Jednako je tako volio i sa svojom suprugom odlaziti na vožnje kočijom po mjesečini. Neće tolerirati takva ograničenja njegovoj slobodi, no novi je nastavio govoriti.

„Ako netko od vas surađuje s izvanjskim dobavljačima, morat će mi poslati popis njihovih imena četrdeset osam sati ranije. Bez mog dopuštenja neće im biti dopušten pristup Bijeloj kući. Sigurnosno ću provjeriti sve posjetitelje koji imaju posla s predsjednikom ili prvom damom.“ Dok je to govorio, pogledao je Caroline i Georgea, budući da su baš oni imali potpunu kontrolu nad kontaktima s prvim parom.

George je ustao: „Gospodine Trask, mogu li vam jednostavno podastrijeti popis svih članova Kongresa, Senata, Kabineta i svih časnika

Američke vojske? Predsjednik dnevno prima desetke njih, a ne želim preopteretiti vaš ured.“

„Taj popis već imam, gospodine Cortelyou, a imam i popis djelatnika svih ministarstava, kao i svih veleposlanika i diplomata, kao i predstavnika sudskih tijela. Sve ostale moram sigurnosno provjeriti.“

Jedna od kuharica podignula je ruku. „Poučavala sam svog nećaka pekarstvu. Treba li i on proći sigurnosnu provjeru?“

„Treba. Privatni posjeti u rezidenciju bit će ograničeni, a nitko od posjetitelja neće smjeti unutra unositi pakete. Posjetitelji koji se susreću s predsjednikom morat će ruke držati izvan džepova, a njihove će se osobne stvari provjeriti prije nego što uđu unutra.“

Carolinine su se misli uskomešale. Ovaj je čovjek nerealan. Neće izdržati ni deset minuta s Idom McKinley koja će ga odmah izbaciti iz zgrade. I dok je iznosio iscrpan popis novih sigurnosnih postupaka, promeškoljila se na svom stolcu. U ovom bi trenutku dala sve za cigaretu. Pokušavala je prestati, no ovaj je posao previše stresan, a u dane kao što je ovaj čeznula je za trenutnim opuštanjem koje joj je samo cigareta mogla priskrbjeti. Uspjela je izdržati šest dana u nizu bez cigarete pa se počela igrati perlicama svoje narukvice kako bi smirila živce.

Kad je sastanak konačno okončan, zaputila se prema hodniku zajedno s Georgeom.

„Misliš li da taj čovjek ima ikakve šanse da uspije ovdje?“ upitala je, jer njegovi su joj se napuci doimali smiješnima. Umjesto da se s njom složi, George ju je iznenadio.

„Nadam se da ima“, rekao je. „Odavno nam je već potrebno bolje osiguranje, no predsjednikova se popularnost temelji na njegovu ugledu čovjeka iz naroda. Hodanje iza odreda tjelesnih čuvara ili pretresanje ljudi koji mu prilaze za njega će biti protuprirodne pojave, ali krajnje je vrijeme. Bude li gospođa McKinley imala pritužbi, morat ćeš je obuzdati. Znam da je ona uvjerena kako svi obožavaju njezina supruga i da svi žele pred njim posipati put ružinim laticama, no to nije istina. Daj sve od sebe kako bi podržala nova pravila.“

S Idom je već imala pune ruke posla. Pa ipak, George je imao dobre instinkte i ona će mu vjerovati, premda ju je glava boljela već pri samoj pomisli na nove sigurnosne mjere.

„Nađimo se ponovno u našem uredu za dvadeset minuta kako bismo prošli raspored za sljedeći tjedan“, rekla je zato što je u ovom

“It’s yours,” she said simply. “Do with it as you like.”

She felt his gaze on her back as she walked down the hallway and out the door. Her heart pounded the entire way, partly from her minor victory, but mostly from something else she was afraid to name.

trenutku, koliko god da se trudila oduprijeti porivu, doista trebala cigaretu.

Nathaniel je nakon prezentacije pokupio svoje bilješke, no istodobno je kratko pogledao prema dvoje tajnika koji su napuštali prostoriju. Način kako će gospodin Cortelyou i gospođica Delacroix prihvatiti novu sigurnosnu politiku bit će primjer koji će slijediti i ostatak osoblja. Budući da su u pitanju ljudi koji su održavali najbliskije odnose s predsjednikom i prvom damom, morat će ih dobiti za saveznike.

Ubacio je bilješke u torbu te požurio za njima. Kada je izišao u predvorje za osoblje, gospođice Delacroix ondje više nije bilo, no još se čulo lupkanje njezinih visokih potpetica koje je odzvanjalo na istočnom stubištu. Ondje nije bilo važnih prostorija pa je odlazak onamo odgodio za kasnije dok je hitao za predsjednikovim tajnikom.

„Nadam se da mogu računati na suradnju s vaše strane, gospodine Cortelyou.“

„Zovite me George“, rekao je predsjednikov tajnik pružajući mu ruku. „Ne oklijevajte mi se obratiti kad god vam nešto bude potrebno. Drago nam je što ste ovdje.“

Snaga stiska njegove šake pri rukovanju, nepokolebljiv pogled i tijelo blago nagnuto prema naprijed – sve je to kazivalo da čovjek govori istinu.

At last the streetcar was on its way, and Annabelle grabbed the hold bar as she moved to the front so she could be first off at the next stop. Elaine must be out of her mind with worry by

„Dužnost mi je osmisliti opsežan plan sigurnosti Bijele kuće“, rekao je Nathaniel. „Volio bih se sastati s vama da mi predstavite uobičajen predsjednikov raspored, kao i prirodu njegovih aktivnosti izvan Bijele kuće.“

Nathaniel ga je slijedio do njegova pretrpana ureda, gdje su dogovorili sastanak za nešto kasnije tijekom dana, a zatim je, ne gubeći ni časa, pošao prema istočnom stubištu u potrazi za gospođicom Delacroix. Stubište je vodilo do hodnika koji nije bio u uporabi i krova, tako da je bilo teško zamisliti što bi ona uopće mogla tražiti ondje. Nos mu je škakljala prašina na hodniku koji je, kako se činilo, bio pretvoren u odlagalište ostataka građevinskoga materijala i koluta električnih žica. Bijela se kuća gotovo neprestano obnavljala jer su se tijekom godina nasumično posvuda postavljale električne i telefonske instalacije. 22

„Dogovorimo onda sastanak“, ljubazno mu je odgovorio George.

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

Još je zurio u odbačeni materijal kad su se otvorila vrata koja vode na krov i kroz njih je prošla gospođica Delacroix, koja se baš tad poprskala kolonjskom vodom. Prenerazila se ugledavši ga. Čvrsto je u ruci stisnula bočicu kolonjske vode dok joj se rumenilo razlijevalo preko obraza. Zaboga, bila je još ljepša izbliza, sa zlaćanom plavom kosom i najmodrijim očima koje je u životu vidio. Nije bio od onih koji padaju na lijepo lice, no bilo je teško ne zuriti u nju. Izgledala je kao da je upravo sišla s neke Gainsboroughove slike… Samo rumenilo krivnje na njezinu licu nije bilo u skladu sa slikarevim portretima.

Ubacila je bočicu kolonjske vode natrag u torbu. „Što radite ovdje gore?“

Upravo je popušila cigaretu. Bio je siguran u to zbog njezine zbunjenosti i pepermint-bombončića čiji je miris mogao osjetiti u njezinu dahu. Bilo je iznenađujuće da žena njezina društvenoga položaja poklekne pred tim porokom, no neće je uznemiravati skretanjem pozornosti na to.

„Tražio sam vas. Kad će biti najbolji trenutak da raspravimo o sigurnosti prve dame?“

„Gospođa McKinley rijetko napušta Bijelu kuću, a ovdje smo sigurne kao sardine. Zašto se moramo pokoriti svim tim nepotrebnim pravilima?“

„Zato što ona mjesečno prima stotine posjetitelja. Želim da mi napravite popis svih njezinih društvenih obveza, kao i popis ljudi koji na ta događanja dolaze. Trebam to barem dva dana unaprijed, a možda i više.“

Svilom obavijeno stopalo počelo je nervozno lupkati po betonu. Činilo se da gospođica Delacroix prezire pravila.

„Jedini posjetitelj gospođe McKinley danas je njezina nećakinja koja dolazi iz Ohia. Možemo li sa sigurnošću zaključiti da gospođica Barber nije ubojica? Prva je dama obožava od njezina rođenja.“

Kimnuo je glavom. „Članovi njezine obitelji su u redu, no vidio sam da kasnije tijekom tjedna u rasporedu ima susrete sa ženama iz Iowe, a zatim i susret sa suprugama vojnih časnika. To su ljudi koje moramo prethodno provjeriti.“

Prekrižila je ruke na prsima, spremna boriti se, no uslijed te joj je kretnje iz džepa na suknji ispao paketić koji je pao na tlo. Papirići za

motanje cigareta. Oči su joj se razrogačile, a ona se zaledila. Izgledala je izbezumljeno pa je pohitao da je smiri.

„Ne brinite se, neću nikom odati vašu tajnu“, šapnuo je trudeći se prikriti smijeh u glasu.

„Užasna je to navika“, priznala je. „Uspjela sam bez cigareta izdržati tjedan dana, sve do sad.“ Nezadovoljstvo u njezinu glasu odzvanjalo je ogoljenim, betonskim stubištem. Nije mogao ne primijetiti da je na krov pohitala odmah po svršetku njegova sastanka.

„Samo mi, molim vas, nemojte reći da sam vas ja naveo da pokleknete.“

„Ne, ne, preuzimam svu odgovornost“, priznala je. „Kad me moj stariji brat prvi put uhvatio kako pušim, upozorio me na opasnosti koje sa sobom nosi duhan. Kao i obično, nisam obraćala pozornost na njegova upozorenja. Zato sam tu gdje jesam: krišom odlazim na krov i robujem tom strašnom poroku.“

„Vaš brat je bio u pravu.“

„Gray je uvijek u pravu. Zamoran je i dosadan, ali u pravu. Ne pretjeruj sa slatkišima. Ne zanemaruj molitve. Ne idi na noćna kupanja u javnim fontanama.“

Oči su mu se razrogačile. „I jeste li se pridržavali njegovih naputaka?“

Ako je to uopće bilo moguće, modrina njezinih očiju postala je još intenzivnija dok se smiješila.

„Dvaput ili triput, što i nije tako loše.“

Sagnuo se i s poda pokupio papiriće za cigarete. „Evo. Molim vas, zovite me Nathaniel. Pravila neće biti baš tako strašna.“

Uzela je papiriće i ubacila ih u torbicu, a zatim mu pružila ruku. „Ja sam Caroline i mrzim pravila.“

„Zašto?“ upitao ju je, iskreno znatiželjan. Doimala se tako samouvjerenom i uspješnom, kao da joj je svijet na dlan pao poput zrele šljive. Zašto bi tako privilegirana žena tako odlučno odbacivala sve?

Slegnula je ramenima. „Pravila postoje da bismo ih prekršili. Svi to znaju.“

„Svatko tko istinski vjeruje da je tomu tako ili je mrtav ili glup. Vi niste ni jedno ni drugo.“

„Dobro, objasnite onda moj užasan odnos s pravilima. Moj brat Gray sigurno će biti spreman dati vam pravo bogatstvo ako to uspijete objasniti.“

Budući da ga je pozvala da je secira, prihvatio je izazov, zagledao se u njezinu zlaćanu kosu podignutu navrh glave, u punđu iz koje je ispalo nekoliko neposlušnih pramenova. Frizura joj je izgledala kao da je neuredna, no takav je izgled iziskivao silno mnogo truda. Letimičan pogled na njezine kvalifikacije upućivao je na činjenicu da govori barem tri jezika, a imala je potpuno povjerenje u Georgea Cortelyoua, jednoga od najiskusnijih ljudi u Washingtonu.

„Vi ste lijepa žena koja je naučila da sve uvijek bude onako kako želi. Pametni ste, ostvareni i uspješni i kao takvi potajno vjerujete da za vas ne vrijede pravila.“

Umjesto da to doživi kao uvredu, oči su joj zaiskrile. „Kako perceptivno“, priznala je. „Molim vas, nastavite.“

„Ne smeta vam kad vas ljudi podcjenjuju jer naposljetku ih uvijek nadmudrite.“ Sigurno je bio u pravu jer izgledala je predivno samodopadno. „Radite u Bijeloj kući, što znači da se ne bojite izazova. Radite za Idu McKinley, ženu od koje jeza obuzima cjelokupno vašingtonsko društvo. Nezahvalan je to posao… jer gospođa McKinley vam nikad ne zahvaljuje, zar ne?“

„Odveć sam diskretna da bih vam odgovorila na to pitanje“, rekla je znakovito se osmjehujući.

„Žena poput vas mogla bi imati bilo kojeg muškarca u ovom gradu, no umjesto da se smirite u ugodi braka, vi ste ovdje. Pitam se zašto je tomu tako?“

Zapazio je na njezinu licu kratku bolnu grimasu prije nego što je dohvatila ručke svoje torbice. „Molim vas da mi javite čim pomislite da ste shvatili“, izjavila je ona lažno veselim glasom, a zatim mu se primakla šokantno blizu kako bi mu u uho šapnula: „A po tom ćete pitanju jamačno biti u krivu.“

Ostavila ga je da stoji na hodniku dok je u sebi utišavao nekontrolirano uzbuđenje privlačnosti koju je osjetio u trenutku njezina intimna šaputanja.

Caroline Delacroix možda ima povjerenja u Georgea Cortelyoua i prvu damu, no sama je po sebi nevolja.

Povijesna bilješka

Ostavština Ide McKinley u povijesnim je zapisima dvosmislena. Predsjednikovo osoblje uvelike je nije voljelo zbog njezine prevelike ovisnosti o suprugu, kao i zbog njezine nevoljkosti da preuzme tradicionalne dužnosti domaćice. Njezine epileptične napade liječili su kalijevim bromidom kao sredstvom protiv grčeva, što je bio tretman koji je tijekom vremena gubio na djelotvornosti, zbog čega su primjenjivane sve veće doze. Suvremeni su povjesničari uvjereni da su te velike doze dovele do bromizma, neurološkoga poremećaja koji može izazvati tjeskobu, nervozu i agresivnost.

U nekoliko rijetkih prigoda kad se Ida nametnula kao prva dama njezino je ponašanje bilo ispred njezina vremena. Podržavala je nastojanja sufražetkinja, kao i višu razinu obrazovanja žena. I dok je umjerenost i trezvenost u društvu dobivala na zamahu, ona je otvoreno u Bijeloj kući posluživala vino i žestoka alkoholna pića. Izolirala se od svijeta i vrijeme je provodila pletući te je isplela više od tri tisuće papučica za bebe koje je darivala različitim dobrotvornim udrugama. Osobito je bila sklona pomagati skloništima za siromašne žene bez doma i američkom Crvenom križu u nastajanju.

Putovanje od istočne do zapadne obale s predsjednikom McKinleyjem učinilo je Idu prvom damom koja je u svoje doba najviše putovala. Bila je i prva supruga nekoga predsjednika koja je za suprugova mandata otputovala u inozemstvo, kad je preko granice otišla u Juarez na jutarnji domjenak.

Nakon suprugove smrti Ida se vratila u Canton u Ohio, gdje je gotovo svakodnevno posjećivala njegov grob. Umrla je 1907., nikada se

u potpunosti ne oporavivši od depresije koja ju je zadesila nakon suprugove smrti.

Ubojstvo predsjednika McKinleyja pokrenulo je opsežne promjene u sustavu predsjednikova osiguranja. Na licu mjesta je bilo više od stotinu policajaca i agenata Tajne službe kad je predsjednik McKinley pogođen u Hramu glazbe. James Parker je bio Afroamerikanac, nosač u Pullmanu, a ščepao je atentatora i zahvaljujući njemu treći metak nije pogodio predsjednika.

Leon Czolgosz odmah je priznao da je pucao, pritom tvrdeći da je djelovao sam. Više od desetak dobro poznatih anarhista uhićeni su u danima koji su uslijedili nakon atentata, no u konačnici su pušteni zbog nedostatka dokaza koji bi ih povezali s napadom. Czolgosz je osuđen na smrt nakon trodnevnoga suđenja te pogubljen na električnoj stolici samo četrdeset pet dana nakon McKinleyjeve smrti.

George Cortelyou je bio osobni tajnik trojici predsjednika: Groveru Clevelandu, Williamu McKinleyju i kratko Theodoru Rooseveltu. Kasnije je obnašao dužnost ministra trgovine i rada, generalnoga direktora Američke pošte i ministra financija.

John Wilkie bio je novinar koji je neočekivano imenovan ravnateljem Tajne službe od 1898. do 1911. Nakon McKinleyjeva ubojstva Wilkie i George Cortelyou zajedno su radili na poboljšanju predsjedničkoga osiguranja koje je uključivalo i predsjednikovu obitelj, što do ubojstva McKinleyja nije bilo predviđeno sigurnosnim protokolima. Povećan je budžet Tajne službe, kao i brojnost njezinih agenata, a njezini su protokoli podignuti na višu razinu, čime je predsjednikova sigurnost bila zajamčena sve do ubojstva Johna F. Kennedyja, šezdeset dvije godine kasnije.

Gray Delacroix posvetio je život izgradnji globalnoga carstva začina, ali to je imalo cijenu. Kada mlada botaničarka Annabelle Larkin pod prijetnjom otkaza dobije zadatak intervjuirati toga misterioznog kralja začina i pristupiti njegovoj egzotičnoj zbirci biljaka i začina, nema pojma da se nalazi na pragu ulaska u opasni svijet političkih intriga, obiteljskih nesuglasica i međunarodnih skandala. Elizabeth Camden u romanu Kralj začina, prvom dijelu trilogije Nada i slava, vješto tka intrigantnu priču donoseći bogate i vjerne opise povijesnih zbivanja trgovine začinima, prožete nadahnutom i romantičnom prozom koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Meki uvez. 284 str.

U posljednjem dijelu trilogije Nada i slava omiljena spisateljica kršćanski nadahnutih povijesnih romana Elizabeth Camden donosi priču o Lukeu Delacroixu, privlačnom mladom muškarcu koji potajice kuje spletke nadajući se potaknuti velike političke reforme u kongresu. Nevolje nastupe kada upozna Marianne Magruder, kćerku-jedinicu kongresmena koji mu je zakleti neprijatelj. Luke i Marianne ne mogu se oduprijeti svojim osjećajima, ali Lukeove ambicije za političkim reformama prijete rastrgati njihove obitelji i živote. Princ špijuna uzbudljiva je završnica trilogije Nada i slava koja je radnjom smještena u tzv. „zlatno doba“ (gilded age) SAD-a, koje obuhvaća kraj 19. i početak 20. stoljeća.

priprema:

Tisak: Kerschoffset d.o.o.

Tiskano u kolovozu 2024.

Grafička

Durieux d.o.o., Zagreb

Nakon uspjeha knjige Kralj začina, kojom je započela trilogiju

Nada i slava, popularna autorica Elizabeth Camden u Pozlaćenoj dami, drugom nastavku trilogije, donosi intrigantnu priču s bogatim i vjernim opisima povijesnih zbivanja iz tzv. zlatnog doba Washingtona, prožimajući ih nadahnutom i romantičnom prozom koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Caroline Delacroix pripadnica je najviših krugova vašingtonskoga društva, osobna je tajnica prve dame Sjedinjenih Američkih Država. No ispod fasade ljepote, glamurozne odjeće i zadivljujuće osobnosti, krije strašnu tajnu. Ne uspije li raspetljati mrežu međunarodne špijunaže, njezin će brat biti pogubljen zbog izdaje.

Nathaniel Trask novoimenovani je šef predsjednikove Tajne službe. Odmah ga privuku Carolinina britkost uma i neupitan šarm, no njegov mu posao ne dopušta da bude otvoren pred njom. Zavjere anarhista dovele su do povećana broja prijetnji izravno usmjerenih protiv predsjednika, što ga prisiljava da dužnost stavi ispred ljubavi prema Caroline.

Usred glamura i sjaja zlatnoga doba Washingtona Caroline i Nathaniel suočavaju se s opasnošću i patnjom koja će ih uzdrmati do srži i staviti na kušnju sve što znaju o ljubavi i žrtvi.

„Dobitnica nagrade Christy, Camden predstavlja još jednu divnu ljubavnu priču koja se razvija oko intrigantnih povijesnih događanja.“

booklist

„Pustolovna, zabavna romansa koja u sebi sažima teme izdaje i oprosta.“

foreword reviews

ISBN 978-953-235-892-6

18,90 € /bibliotekapopulus