Samo je u njemu nada by VERBUM d.o.o.

...........................................................

Jorge Mario Bergoglio

Papa Franjo

Samo je u njemu nada Duhovne vjeĹžbe

VERBUM

Vodeći se Duhovnim vježbama sv. Ignacija Lojolskoga knjiga Samo je u njemu nada donosi duhovno iskustvo i pouke pape Franje (tadašnjega kardinala Bergoglia), a nastala je tijekom duhovnih vježba koje je održao španjolskim biskupima u Madridu 2006. godine. “Nada je u istini” – riječi su pape Franje koje odjekuju u ovoj knjizi i koje su poziv svima nama da budemo svjedoci istine. Iako nam se čini kako ponekad ne pobjeđuju ni istina ni dobro te kako trud, rad i poštenje ne bivaju nagrađeni u životu, ova nas Papina knjiga podsjeća na to da je potrebno ustrajati i da svatko u životu može iskusiti pravednu nagradu ako bude ustrajan i strpljiv. Nada koju nam daje Otac istine ukorijenjena je u stvarnosti i lišava nas svake tjeskobe i zaslijepljenosti, dajući nam odlučnost te je stoga Papin prijedlog da molimo upravo za tu nadu. O svemu tome papa Franjo progovara svojim tipičnim slikovitim govorom jednostavna izričaja i duboka značenja, što knjigu čini zanimljivom i bliskom svakodnevici svakoga čovjeka, a ujedno je i ohrabrenje svima nama da ustrajemo na putu istine i nade.

Jorge Mario Bergoglio Papa Franjo SAMO JE U NJEMU NADA

Biblioteka:

FIDES 80.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Lovro Sučić, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Jorge Mario Bergoglio Papa Franjo

SAMO JE U NJEMU NADA Duhovne vjeÅ¾be

VERBUM Split, 2016.

Naslovi izvornika: EN ÉL SOLO LA ESPERANZA Ejercicios espirituales a los obispos españoles (15 al 22 de enero de 2006) © Biblioteca de Autores Cristianos, 2013 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije um nožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane su glasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 27-58 FRANCISCUS, papa Samo je u njemu nada : duhovne vježbe / Jorge Mario Bergoglio papa Franjo ; <prijevod Lovro Sučić>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Fides ; 80) Prijevod djela: En el solo la esperanza. - Bibliografija. Kazalo. ISBN 978-953-235-529-1 I. Duhovne vježbe -- Katoličanstvo 160725030

PROSLOV

kardinal Antonio María Rouco Varela, madridski nadbiskup, predsjednik Španjolske biskupske konferencije

Španjolska biskupska konferencija svake godine biskupima nudi mogućnost povlačenja u tišinu duhovnih vježba na tjedan dana, sredinom siječnja. Za voditelja tih dana posvećenih molitvi i preispitivanju života traži se nekoga iskusna u ignacijevskoj metodi i razlučivanju duhova. Početkom 2004. pisao sam nadbiskupu Buenos Airesa, kardinalu Jorgeu Mariju Bergogliu, pozivajući ga da nam dođe u Madrid voditi vježbe. Molili smo ga da poduzme taj napor i učini nam tu uslugu te smo mu nudili da, kako mu već bude zgodnije, izabere između siječnja 2005. ili siječnja 2006. Ubrzo nas je razveselio njegov velikodušan odgovor u kojemu je prihvatio potonji termin. Na tim je vježbama sudjelovalo blizu šezdeset biskupa. Kardinal Bergoglio je uoči početka već bio na glasu kao isusovac vrlo umješan u “davanju načina i rasporeda” vježbateljima. 5

PROSLOV

Kao niti vodiljom u svojim izlaganjima kardinal Bergoglio poslužio se jednim pisanim tekstom. Svi smo primili uvezana skripta koja su sadržavala glavninu njegovih razmatranja. Taj se tekst sada objavljuje u ovoj knjizi, a valja ga čitati u tomu kontekstu. Zadržan je izvorni sadržaj pisanoga teksta, s iznimkom nekoliko manjih prilagodba. Zahvaljujemo papi Franji što nam je ustupio autorizaciju za objavljivanje ovih stranica koje prvotno nisu bile zamišljene za ovu svrhu. One predstavljaju vrlo vrijedan dokument za upoznavanje duše i pitanja koja zaokupljaju novoga Papu kojega je Duh Sveti upravo podario Crkvi i cijelomu čovječanstvu. Ovdje se osobito očituje kako rimski biskup i pastir sveopće Crkve shvaća službu pastira svetoga naroda Božjega. “Biskup je”, govorio nam je, “onaj koji čuva nadu bdijući nad svojim narodom.” Na djelu je velika borba protiv nade. Zato baš pastir mora “bdjeti”, što je više nego “nadgledati” i “budno paziti”, iako uključuje i te naglaske. Pastir je pozvan bdjeti s Kristom u Getsemaniju. “Jao pastirima koji izbjegavaju križ!” govorio nam je također kardinal Bergoglio na vježbama. Tim pastirima nedostaje nužna “dramatska percepcija kršćanskoga života” i na koncu nisu u stanju čuvati nadu čiji je korijen samo u Bogu raspetome. Zahvaljujemo svima koji su omogućili brzo i pomno priređeno izdavanje ovoga povijesnog doku6

PROSLOV

menta: Joséu Gascóu Casenovesu, danas podtajniku za opće poslove naše biskupske konferencije, koji je onda još pomagao Kardinalu u transkribiranju teksta njegovih razmatranja i koji je do danas sačuvao njegovu originalnu elektroničku verziju. Posebna zahvala dragoj nam Biblioteci kršćanskih autora (BAC) koja nam i dalje priređuje temeljna štiva jučerašnjice i današnjice. Rim, 19. ožujka 2013. Na svetkovinu svetoga Josipa, dan mise povodom početka papinske službe pape Franje

UVODNI NAGOVOR

1. UVODNI NAGOVOR

[1] Želio bih započeti riječima koje ste vi upotrijebili u dokumentu na svršetku stoljeća, koji odiše tako utješnim tonom hvalospjeva Veliča: “Pokreće nas prije svega želja da zahvalimo Bogu i da ga hvalimo jer, posred svega, ‘od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje’ (Lk 1,50). Također se osjećamo pozvanima na obraćenje, potaknuti da tražimo i primimo oprost od Boga radosno obnavljajući svoju vjeru, svoju nadu u njegova obećanja.”1

Kao i kod Marije, zahvaljivanje – klanjanje i pohvala – utemeljuje naše pamćenje u milosrđu Boga koji nas uzdržava, a nada u njega uspravlja nas kako bismo mogli dobar boj vjere i ljubavi b``ıti za naš narod i zajedno s njime. Započinjući duhovne vježbe dobro je ustrajati na molitvi kako bi nam Duh Sveti, koji u naša srca zna 1

LXXIII. plenarna skupština Španjolske biskupske konferencije, Vjernost Gospodnja ostaje dovijeka: Pogled vjere na XX. stoljeće, Madrid, 26. studenog 1999.

SAMO JE U NJEMU NADA

upisati i utisnuti sve dobro, podario dar nade te da i mi sami budemo spremni primiti ga. Tu nadu koja je više od optimizma. Nadu koja nije svojstvena vrevi, koja se ne boji tišine, koja se ukorjenjuje poput korijenja zimi. Nada je sigurna, daje nam je Otac Istine. Razlikuje dobro i zlo. Ne štuje kult idealnoga (ne zapada u optimizam) niti čvrsto vjeruje u najgore (pesimizam). Jer nada razlučuje dobro i zlo, borbena je; bori se bez tjeskobe i zaslijepljenosti, odlučno poput onoga tko zna da trči k sigurnu cilju kao što, pun nade, biblijski pisac veli: “Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama” (Heb 12,1). Upravo to da molimo za borbenu nadu, moj je prijedlog na početku ovih vježba.

Veliča protiv stavova institucionalnoga očaja [2] Kako je ta borbena nada također djelo razlučivanja, možda bi nam moglo biti korisno proći kroz beznadničke stavove koji se ponekad zavlače u srce institucija kojima pripadamo. Ti beznadnički stavovi slijede iste one korake koji vode u protukraljevstvo: na početku su nedovoljno siromašni, zatim postaju isprazni da bi se na kraju naduli od oholosti.

UVODNI NAGOVOR

Veliča se pjeva u siromaštvu [3] Gospodin bogate otpušta praznih ruku. Često je naše pomanjkanje nade znak skrivena bogatstva, nedostatka evanđeoskoga siromaštva. Pred oskudicom zvanja ponekad pribjegavamo dijagnosticiranju bogatih, bogatih po poznavanju modernih antropoloških znanosti koje nas, odajući dojam dostatnosti i potpunosti, udaljavaju od prozbenoga vapaja i siromaške prošnje Gospodaru žetve. Pred veličinom i složenošću problema koje donosi moderni svijet siromaštvo rješenja koja su nam dosežna prerušava se u bogatstvo, a da često i ne primijetimo kako je riječ o rđavu bogatstvu jer je ono bogatstvo samih kritika. Onda se opredijelimo za bogatstvo negativnosti. Uglavnom, tako bismo mogli i dalje nabrajati. Bilo bi dobro da te naznake našega prianjanja uz bogatstvo na ovim vježbama podvrgnemo molitvi pa da se Gospodinu svidi osloboditi nas tih stavova, koji su bogataški utoliko što su beznadnički, te nas podsjeti da nada u Kraljevstvo sadrži i porođajnu bol.

Veliča se pjeva u malenosti i poniženju [4] Na zemlji koja nije uzorana bolju plod će biti osuđen na nedosljednost (Lk 8,13). Mnogo je taštinā koje nam se potkradaju, no najčešća uznositost me11

SAMO JE U NJEMU NADA

đu nama, makar se činila paradoksalnom, jest ona defetistička. A uznositost je zato što radije bivamo generalima poraženih vojska nego pješacima iz vôda koji, premda desetkovan, nastavlja borbu. Koliko li samo puta snujemo ekspanzionističke planove svojstvene poraženim generalima! Zanimljivo, u tim slučajevima niječemo vlastitu povijest Crkve koja je slavna jer je povijest žrtava, nadanja, svakodnevne borbe. Povijest vjere koja si je prokrčila put pored vrlo skromnih ljudskih potencijala koji su, umjesto da su obeshrabrivali, bodrili naše pretke. Jer njihova je nada bila jača od proturječjā.

Veliča se pjeva u poniznosti [5] Oholost nas je ponekad navela na prijezir pre ma skromnim sredstvima evanđelja. U Konstitucijama Družbe stoji odlomak koji se itekako dobro dade primijeniti na cijelu Crkvu. Sveti Ignacije veli: “Kako se Družba [Crkva], koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, Isusa Krista, to u njega jedinoga valja stavljati NADU da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama” (Kon stitucije, 812).2 2

U knjizi se preuzimaju odlomci iz Konstitucija i Duhovnih vježba (nadalje DV) iz izdanja Ignacije Loyolski, Načela du

UVODNI NAGOVOR

Ako nam Gospodin udijeli da živimo ovo što sveti Ignacije od nas traži, tada ćemo postići poniznost da se osjećamo upraviteljima, no ne i gospodarima; poniznim službenicima, poput Gospe, a ne knezovima. A ta se poniznost hrani sramoćenjem i prijezirom, ne laskom i samodopadnošću. Želio bih pred vas staviti evanđeoski primjer mudrih djevica. Njušim da u njemu stoji pouka koja nam je kao Crkvi potrebna. Vi se sjećate: mudre djevice odbijaju podijeliti svoje ulje, a to dovodi do toga da ih se, u brzu i površnu čitanju, osudi (izvrgne sramoćenju) kao škrte i sebične. Dublje nam čitanje pak pokazuje veličinu njihova ponašanja jer nisu dijelile ono ne djeljivo, nisu stavile na kocku ono što se staviti na kocku ne može: susret sa svojim Gospodinom i cijenu toga susreta. Možda nas u Crkvi sustigne sramoćenje i prijezir ako, radi nasljedovanja Gospodina, prestanemo “isprobavati volove”, “kupovati njivu” i “ženiti se” (Lk 14,18–20). I u našemu nasljedovanju Gospodina naša će poniznost biti siromašna jer bit ćemo vrlo blizu poznavanju “bitnoga”: onoga što koristi i onoga što škodi, bez gubljenja u varavostima bogatstava. A zbog toga što život Boga u nama nije luksuz nego kruh svagdašnji, njegovat ćemo ga molitvom i pokorom. Taj duh molitve i pokore, čak i u velikim nedaćama, pomoći će nam da puni nade spazimo Božji put. hovnosti (prir. dr. sc. Vladimir Horvat, SJ), Verbum, Split, 2008. (nap. ur.).

SAMO JE U NJEMU NADA

2. GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

[6] Na početku Vježba sveti Ignacije stavlja nas pred Isusa Krista, našega Gospodina. Stvoritelja i Spasitelja našega: “Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su zbog čovjeka, kako bi mu bile od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko ih se treba otresti koliko ga u tom priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi do svrhe za koju smo stvoreni” (DV 23).

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

Gledati u Gospodina [7] U tomu Načelu i temelju, kada nam govori o tome kakvo mora biti naše ponašanje kao stvorenja koja su spašena i traže spasenje, Ignacije nam pruža sliku Krista, Stvoritelja i Spasitelja našega. A kada nam predstavlja program ravnodušnosti i razborite velikodušnosti da izabiremo “ono što nas više dovodi”, predstavlja nam “uvijek većega Krista”, Boga koji je “Deus semper maior” [“Bog je uvijek veći”], “in timior intimo meo” [“bliži mi je od mene samoga”]. Ta slika Boga “Deus semper maior” najviše je vlastita Ignaciju. Ona nas izvlači iz nas samih te nas uzdiže u hvalu, u klanjanje i u želju da ga više slijedimo i bolje mu služimo. Po tomu Gospodinu i za njega “čovjek je stvoren”.

S Marijinim pogledom [8] Marijin pogled u hvalospjevu Veliča može nam pomoći u razmatranju toga uvijek većega Gospodina. Dinamika “većega” nadahnjuje ritam hvalospjeva, pjesme koju malenost pjeva Veličini. Gospodinova veličina, promatrana čistim Marijinim pogledom, pročišćava naš pogled, pročišćava naše sjećanje u dvama njegovim momentima: u onome “prisjećati se” kao i u onome “željeti”.

SAMO JE U NJEMU NADA

Gospin je pogled borben u prisjećanju: ništa ne zasjenjuje niti kalja prošlost, velika djela koja učini Gospodin. On “dobrostivo pogleda na njezinu neznatnost” te je ta prva ljubav temelj cijeloga njezina života. Zato je Marijino sjećanje zahvalno sjećanje. Pogledajmo s njom naše “početke” i zamolimo milost da ondje vidimo kako je “Gospodin nas prvi ljubio” (jer u tome je ljubav, kako kaže Ivan). U svjetlu Krista, koji je “slika Boga nevidljivoga, Pr vorođenac svakog stvorenja […] on je prije svega i sve sto ji u njemu” (Kol 1,15.17), prisjećamo se svojih “početa ka”; svojega početka u Bogu, početka svojega kršćanskog života, početka svojega poziva, početka svojega svećenič kog i biskupskog života… Osjećamo Gospodinov pogled na tim početcima naše ga života, taj pogled koji učvršćuje, koji utemeljuje. I osjećamo ga moleći Veliča kako bi Marijin pogled ojačao naš te kako bismo se u njoj ohrabrili da držimo pogled uperen u Gospodina.

Načelo i temelj našega biskupskog poslanja [9] Na osobit način, u ovomu ozračju zahvaljivanja iz kojega izvire hvala Gospodinu za primljene darove i klanjanje samome Darivatelju, zaustavljamo se na načelu i temelju našega biskupskog poslanja. Molimo za milost da se prepoznamo oblikovanima njime tako da, odatle, povratimo vjeru u činje16

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

nicu da smo stvoreni i spašeni po samomu Gospodinu koji nas sada poziva da uvježbamo “ravnodušnost” i tražimo diskretnu velikodušnost većega služenja u tomu osobitom poslanju.

Odbijanje poslanja [10] U razmatranju ćete zacijelo osjetiti potrebu da pronađete svoj osobni trenutak pred tim poslanjem: nadanja i očaj, oduševljenja i razočaranja, obeshrabrenja, predrasude… Predložio bih vam da pred Gospodinom promislite o nekim frazama koje su dio “prezbiterskoga folklora”, a čiju je postojanost dobro konstatirati pred Gospodinom. Ovo su samo neke od njih; svatko od vas nadodat će i druge iz vlastitoga i samo vama znanoga repertoara, kako vam već Gospodin nadahne u molitvi: Ono što je na početku glasilo: “nisam ja za ovo” možda se polako preobrazilo u: “nisam ja više za ovo”. “Taj narod, ti svećenici, ta biskupija, zamaraju me svojim jadikovanjem i prigovaranjem.” “Možda bih radio s užitkom da su drukčiji uvjeti…”, “a ti bi uvjeti za mene bili…”

SAMO JE U NJEMU NADA

U našoj malenosti očituje se njegova veličina [11] Objava nam je sačuvala, za našu utjehu, taj čudan odnos koji se uspostavlja između Gospodina i onoga kojemu upućuje poslanje: Mojsija, Izaije, Jeremije, Ivana Krstitelja, Josipa. Svi su oni osjetili ne dostatnost svojih mogućnosti pred Gospodinovim zahtjevom: “Tko sam ja da se uputim faraonu… i izvedem Izraelce iz Egipta!” (Izl 3,11). “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad vojskama” (Iz 6,5). “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam” (Jr 1,6). “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” (Mt 3,14).

Josip, koji potajice naumi napustiti Mariju, tako je i isplanirao (usp. Mt 1,19–20). To je početni (i neprestani) otpor, nemogućnost shvaćanja veličine poziva, strah od poslanja. Taj je znak od dobroga duha, osobito ako se ne ostaje na tome, već se dopusti da se Gospodinova snaga izrazi nad tom slabošću, učvr sti je i utemelji: “Ja ću biti s tobom… I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu” (Izl 3,12).

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

“Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten” (Iz 6,7). “Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim” (Jr 1,7–8). “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” (Mt 3,15). “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1,20).

Utemeljeni u pripadnosti Crkvi [12] Gospodin nas, dajući nam poslanje, utemeljuje. I ne čini to funkcionalnom dosljednošću onoga tko povjerava kakvo bilo zaposlenje ili posao, nego snagom Duha koji nas poistovjećuje s tim poslanjem tako da će naš identitet ostati zapečaćen njime. Poistovjetiti se znači pripadati… Pripadati znači sudjelovati u onome što Isus utemeljuje, a Isus nas utemeljuje u svojoj Crkvi, u svojemu svetom vjernom narodu, na slavu Oca. Folklorne fraze nas biskupa možda nastaju iz istoga osjećaja koji je izazivao odbijanje poslanja kod Mojsija, Izaije, Ivana… Preostaje nam samo da dopustimo Gospodinu da nam progovori te, u njihovu stvarnu dimenziju, smjesti naš strah, našu malodušnost, našu sebičnost.

SAMO JE U NJEMU NADA

Oblikovati se i ukorijeniti se u Crkvi [13] Pavao VI. nam, u vezi s takozvanim baznim zajednicama, daje kriterije utemeljenja koje je Isus htio za svoju Crkvu. Ti kriteriji mogu rasvijetliti naše današnje promišljanje i ispit naše savjesti. Osnovni utemeljiteljski stav jest formiranje u Crkvi. Ljudi ukorijenjeni i utemeljeni u Crkvi: takvima nas želi Isus. Kao ljude koji: – svoju hranu traže u Božjoj riječi i ne dadu se sputati političkom polarizacijom snaga, pomodnim ideologijama, spremni iskoristiti svoj golemi ljudski potencijal – odolijevaju trajno prisutnoj napasti sustavna osporavanja i duhu neobuzdana kritiziranja pod izlikom autentičnosti i duha suradnje – ostaju čvrsto povezani s mjesnom Crkvom u koju se uklapaju, i sa sveopćom Crkvom, izbjegavajući tako – vrlo stvarnu! – opasnost da se osame i onda povjeruju kako su oni jedina prava Kristova Crkva, anatemizirajući sve ostale crkvene zajednice (i ljude) – čuvaju iskreno zajedništvo s pastirima koje je Gospodin dao svojoj Crkvi i s Učiteljstvom koje im je Kristov Duh povjerio – za sebe ne smatraju da je njima jedinima upućeno evanđelje i da su njegovi jedini navjestitelji – čak jedini čuvari evanđelja! – znajući da je Crkva mnogo šira i raznolikija, prihvaćajući da se ta Crkva može utjeloviti na način koji se razlikuje od njihova načina

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

– svakodnevno rastu u odgovornosti, revnosti, zalaganju i misionarskome radu; pokazuju se univerzalnima, a nikada sektaškima.1

Pamćenje naših predaka kao obrana od rastvarajućih nauka [14] Gospodin koji nas utemeljuje doziva nam u pamet, kako sam prethodno kazao, sliku uvijek većega Gospodina koju nam sveti Ignacije predlaže u Načelu i temelju. Razmatrajmo i molimo danas za to da dopustimo Gospodinu da nas utemelji pa da mi, kao pastiri, pomognemo utemeljiti u povjerenu poslanju srca kršćana. Prizovimo u sjećanje tolike gorljive svećenike i biskupe koje smo upoznali i koji su već ugledali Kristovo lice (usp. Pastores gregis, 65). To će nam sjećanje utvrditi srce i branit će nas od toga da se damo “zanijeti različitim tuđim naucima” (usp. Heb 13,9), naucima koji ništa ne utemeljuju, već rastvaraju čvrste temelje svećeničkoga srca; naucima koji ne hrane vjerni narod Božji te s kojima dobivaju na aktualnosti Danteova promišljanja: “Prvome zboru Krist ne reče svome / ‘Hajte i svijetu trice povjedite’, / već temelju ih uči istinome. / I usta im se njeg’vom jekom kite / uzev u borbi koja vjeru

Usp. Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 8. prosinca 1975., 58 (nadalje EN).

SAMO JE U NJEMU NADA

pali / Evanđelje za sulice i štite.”2 Naprotiv, umjesto da budu štit i koplje, razdornički i zavodnički nauci oslabljuju srce Bogu vjernoga svetog naroda jer “stižu ovčice bez znanja s paše gdje pasu vjetar”3. Ponovimo, kao povraćajući snagu podsjećanjem na brojne pastire koji su nam prethodili, pobudnicu iz Poslanice Hebrejima: “Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedokā, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha” (Heb 12,1–4).

“Non disse Cristo al suoprimo convento: / ‘Andate, e predicate al mondo ciance’; / ma diede lor verace fondamento; / e quel tan to sonò nel le sue guance, / sì ch’a pugnar per accender la fede / de l’Evangelio fero scudo e lance” (Raj, 29. pjevanje, 109–114, prijevod: Mate Maras). “[…] sì che le pecorelle, che non sanno, / tornan del pasco pas ciute di vento, / e non le scusa non veder lo danno.” [“…tako da stižu ovčice bez znanja / s paše gdje pasu vjetar, al u tome / što kvar ne smotre nema opravdanja”] (ibid. 106– 108).

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

Pastoralna dimenzija naše utemeljenosti u Kristu [15] Isus je uspostavio kraljevstvo Božje. Nepovratno ga je utemeljio svojom Riječju i svojim životom: za nas je pripadnost njemu neopoziva vrijednost. I nas utemeljuje kao pastire svojega stada, toliko nas ljubi. Ne možemo, govoreći o temelju, zaobići tu pastoralnu dimenziju našega života. Poput Marije, bivajući jednom utemeljeni u milosrdnoj ljubavi većega Boga, očvrsnuti u našoj malenosti njegovim pogledom punim ljubavi, iskusivši jednom njegovo spasenje i velika djela koja nam je učinio, ohrabreni smo da pogledamo na prošlost, na povjereni nam narod i to da ga, kao naša Gospa, pogledamo pogledom nade. Mislim da nam u razmatranju može pomoći čitanje pastoralnoga dokumenta koji je istinski poziv da se, kao pastiri, ponovno damo utemeljiti u Kristu, našemu Gospodinu. Stoga predlažem neke odlomke iz Evangelii nun tiandi. Da promislimo, u svjetlu toga nauka, o sebi samima kako bismo se obogatili. I sam Isus ima poslanje: “[…] da od grada do grada navješćuje, poglavito najsiromašnijima koji su često najviše otvoreni, rado stan navještaj ispunjenja obećanjā i Saveza što ih Bog nudi: to je poslanje za koje Isus izjavljuje da je poslan

SAMO JE U NJEMU NADA

od Oca. I svi vidovi njegova Otajstva – samo Utjelovljenje, čudesa, naučavanje, okupljanje učenika, slanje Dvanaestorice, križ i uskrsnuće, trajna prisutnost među svojima – zapravo su samo dijelovi njegova jedinstvenoga navjestiteljskog djelovanja” (EN 6).

A svojom evangelizacijskom djelatnošću Krist “[…] naviješta prije svega Kraljevstvo, Božje kraljevstvo koje je tako važno da u usporedbi s njime sve postaje ‘ostalo’ koje se ‘nadodaje’. Jedino je Kraljevstvo dakle nešto posvemašnje, a sve drugo tek s obzirom na nj dobiva vrijednost” (EN 8).

Gospodin utemeljuje Kraljevstvo; možemo nastaviti ovu meditaciju razmatrajući o različitim načinima na koje Isus opisuje “[…] kolika je sreća pripadati tomu Kraljevstvu, ta čudnovata sreća stvorena od nečega što svijet odbacuje; govori o zahtjevima Kraljevstva i njegovoj povelji, o glasnicima Kraljevstva, o njegovim otajstvima, o njegovoj djeci, o budnosti i vjernosti potrebitim svakome koji iščekuje konačni dolazak” (EN 8).

Gospodin nas utemeljuje u svojemu kraljevstvu. Po njegovu Duhu osjećamo sreću zbog pripadnosti njemu, u kojoj počiva tajna našega identiteta.

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

Isus utemeljuje zajednicu koja je evangelizirana i koja evangelizira [16] Isus utemeljuje evangeliziranu i u isti mah evangelizacijsku zajednicu jer “oni koji iskreno prihvate Radosnu vijest, snagom toga prihvaćanja i zajedničke vjere sabiru se dakle u Ime Isusovo da bi Kraljevstvo zajedno tražili, gradili i živjeli. Čine jednu zajednicu koja i sama počinje naviještati evanđelje. […] Radosna vijest o Kraljevstvu koje dolazi i koje je započelo vrijedi, uostalom, za sve ljude i za sva vremena. Oni koji su je primili, oni koje okuplja u zajednicu spasenja, mogu je i moraju priopćivati i dalje širiti” (EN 13).

Sreća u našemu pozivu: evangeliziranje [17] Naime “[…] zadaća naviještanja evanđelja svim ljudima tvori temeljno poslanje Crkve, zadaću i poslanje što zbog velikih promjena u suvremenome društvu postaju sve hitniji. Da Crkva može naviještati evanđelje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja evanđelja, tj. radi propovijedanja i poučavanja, da bi bila kanal dara milosti, da pomiruje grešnike s Bogom, da nastavlja Kristovu žrtvu u svetoj misi koja je spo-

SAMO JE U NJEMU NADA

men-čin njegove smrti i njegova slavnoga uskrsnuća” (EN 14).

U našemu slučaju sreća zbog našega poziva, zbog našega identiteta kao evangelizacijske zajednice sastoji se u tome da se damo pozvati “[…] Božju riječ [naviještati] ovlašteno, da bismo Božji narod koji je bio raspršen okupili, da bismo taj narod hranili znakovima Kristova djelovanja, a to su sakramenti, da bismo ga upravili na put spasenja, da bismo ga učvršćivali u tomu jedinstvu u kojemu smo, na različitim razinama, djelotvorna i živa sredstva, da bismo tu zajednicu koja se oko Krista okuplja neprestano pokretali, u skladu s njezinim najbitnijim pozivom” (EN 68).

Utemeljujući kršćanska srca bivamo utemeljenima i ukorijenjenima u Kristu [18] Naime, naše poslanje, kojega nas je strah i zbog kojega izgovaramo rečenice poput onih koje sam spomenuo na početku, jest evangelizirati, pâsti vjerni narod Božji. I to nas poslanje utemeljuje u našemu pozivu… Isus nas, pozivajući nas na nj, utemeljuje u dubini srca: utemeljuje nas kao pastire, što je naš identitet. U vršenju svoje službe surađujemo s Kristom utemeljujući kršćanska srca te, istodobno, po

GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE

tomu istom djelovanju Gospodin utemeljuje i ukorjenjuje naše srce u svojemu.

Samilost kao utemeljujuća vjerska vrjednota, kao temeljna hermeneutika naše teologije [19] Ta zajednica koju Isus utemeljuje “[…] doista čovjeka dovodi u odnos s Božjim naumom, s njegovom živom prisutnošću i njegovim djelovanjem. Time ih suočava s otajstvom božanskoga očinstva koje se nadvija nad čovječanstvom. Drugim riječima, naša vjera zaista uspostavlja istinski i živi odnos s Bogom“ (EN 53).

Iz naše zadaće utemeljivanja ne može izostati po mazanje nastalo iz izravna doticaja s vjernošću Gospodara povijesti. Naša teologija mora biti samilosna ako želi biti utemeljujuća, ako se želi dati utemeljiti od Gospodina. Samilost koja ne ispada neka glazura na prethodno provedenim promišljanjima i istraživanjima. Ne, ta je samilost, da tako kažemo, temeljna hermeneutika naše teologije. Ona je život. Kada, u svakodnevnome životu, osjetimo Božju prisutnost, ne preostaje nam drugo doli reći: “Bog je ovdje”, a kada je Bog prisutan, prvo što treba učiniti jest kleknuti. Zatim dolazi ljudski razum kako bi podrobnije istražio i objasnio kakav je to Bog ondje. Dolazi ono “fides quaerens intellectum” [“vjera traži razumi27

SAMO JE U NJEMU NADA

jevanje”] ili one anegdote koje su nam pripovijedali o svecima koji su teologiju učili klečeći. Za nas vrijedi i Papin sud kada naznačuje da “[…] evangelizacija nužno sadrži propovijedanje o tajni zla i o djelotvornoj težnji dobru. Propovijedanje ujedno, a ta potreba uvijek je prijeka, o traženju samoga Boga po molitvi, naročito po molitvi klanjanja i zahvaljivanja, no i po zajedništvu s vidljivim znakom susreta s Bogom, po Crkvi Isusa Krista, a ono se izražava posredstvom drugih znakova Krista koji u Crkvi živi i djeluje, posredstvom sakramenata” (EN 28).

Konačno, nemojmo zaboraviti što je to što smo pozvani utemeljivati i na čemu smo pozvani Gospodinu se dati utemeljiti: “[…] cjelokupna evangelizacija više je od propovijedanja određene poruke: ona znači utemeljenje Crkve koje nema bez toga disanja, bez sakramentalnoga života kojemu je vrhunac u euharistiji” (ibid.).

SADRŽAJ

Proslov (kardinal Antonio María Rouco Varela) . . 5 1. UVODNI NAGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Veliča protiv stavova institucionalnoga očaja . . 10 Veliča se pjeva u siromaštvu . . . . . . . . . . . . . . . 11 Veliča se pjeva u malenosti i poniženju . . . . . . 11 Veliča se pjeva u poniznosti . . . . . . . . . . . . . . . 12 2. GOSPODIN KOJI NAS UTEMELJUJE. . . . . . . Gledati u Gospodina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . S Marijinim pogledom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Načelo i temelj našega biskupskog poslanja . . Odbijanje poslanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . U našoj malenosti očituje se njegova veličina . . Utemeljeni u pripadnosti Crkvi. . . . . . . . . . . . . Oblikovati se i ukorijeniti se u Crkvi. . . . . . . . . Pamćenje naših predaka kao obrana od rastvarajućih nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pastoralna dimenzija naše utemeljenosti u Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Isus utemeljuje zajednicu koja je evangelizirana i koja evangelizira . . . . . . . . . . . Sreća u našemu pozivu: evangeliziranje . . . . . .

14 15 15 16 17 18 19 20 21 23 25 25 145

SADRŽAJ

Utemeljujući kršćanska srca bivamo utemeljenima i ukorijenjenima u Kristu . . . . . . 26 Samilost kao utemeljujuća vjerska vrjednota, kao temeljna hermeneutika naše teologije . . . . . 27 3. GOSPODIN KOJI NAS KORI I KOJI NAM OPRAŠTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prva ispovijed Šimuna Petra. . . . . . . . . . . . . . . . Gospodin kori naš “izbacivački” stav koji proizlazi iz nedostatka ljubavi . . . . . . . . . . . . . . Gospodin nas kori zbog strahova koji proizlaze iz našega nedostatka vjere . . . . . . . . . Gospodin nas kori zbog slabosti koje proizlaze iz našega nedostatka nade . . . . . . . . . Gospodin nam predbacuje našu nesposobnost da bdijemo s njime . . . . . . . . . . . .

29 30 31 33 37 38

4. DUH SVIJETA ILI “PROTUKRALJEVSTVO” . 43 Duh svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Taština . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 5. GOSPODIN KOJI NAS POZIVA I KOJI NAS OBLIKUJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nasljedovanje i blaženstva . . . . . . . . . . . . . . . . . Nasljedovanje i pastoralni rad . . . . . . . . . . . . . . Stil apostolskoga rada: želim, hoću i to je moja promišljena odluka . . . . . . . . . . . . . Apostolska postojanost koja izgrađuje instituciju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146

51 51 52 54 55

SADRŽAJ

Mlitavost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Razdavati se iz dana u dan u pastoralnoj službi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 6. GOSPODIN KOJI NAS OBLIKUJE. . . . . . . . . . Nazaret je permanentna dimenzija u apostolskome čovjeku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Rast Riječi u nama kao stalna formacija . . . . . . Skroviti život kao mjesto prve ljubavi . . . . . . . Skroviti nam život obnavlja nadu ublažujući svaku klonulost i tjeskobu . . . . . . . . Skroviti život vraća nam toplinu ljubavi umirujući svaki aktivizam . . . . . . . . . . . . . . . . . Skroviti život jača nas u vjeri pokoravajući u nama svaku posesivnu tjeskobnost. . . . . . . . . Razmatranje sa svetim Josipom . . . . . . . . . . . . . 7. GOSPODIN KOJI SE BORI ZA NAS I S NAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Duhovno razlučivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Unutarnje prepoznavanje đavlovih varki . . . . . Bogatstvo, taština, oholost . . . . . . . . . . . . . . . . . Razlučivanje idolopoklonstva i nutarnje poznavanje Gospodina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razna idolopoklonstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Hod za njegovom zastavom izbliza iznijet će na vidjelo štošta skriveno u našemu srcu . . . Razlučivanje laži i križa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Laž koja raste . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

61 62 63 63 64 64 65 66 69 72 74 75 76 76 77 78 78 147

SADRŽAJ

Istina križa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Laž i nedostatak budnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 8. GOSPODIN KOJI NAS ŠALJE. . . . . . . . . . . . . . Gospodin koji nam objavljuje radost evangeliziranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Slatka i utješna radost evangeliziranja . . . . . . . Gospodin nam priopćuje svoj način dijalogiziranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvjetovani razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Namješteni razgovori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vjerni razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. GOSPODIN KOJI NAS OBNAVLJA . . . . . . . . Gospodin koji nas ogoljuje i čisti: “tri skupine” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Moja hegemonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Moja savjest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Moja vlast i moja neprikosnovenost . . . . . . . . . 10. GOSPODIN KOJI NAS POMAZUJE: “TRI NAČINA PONIZNOSTI” . . . . . . . . . . . . Oni koji se umaraju od Krista poniznoga ili načini odbacivanja pozvanosti na križ. . . . Odabirati za sebe znakove osporavanja. . . . . Neprihvaćanje borbene prirode poziva: irenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Oni koji idu onkraj nauka o zajedništvu . . . . Osigurani u Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148

83 85 86 88 88 89 90 92 92 94 95 98

100 101 102 102 103 103

SADRŽAJ

Pomazuje se ono što se treba usavršiti . . . . . . 104 Željeti ili biti pripravan strpljivo trpjeti: ozračje za odabir ili preuređenje života . . . . . 106 11. GOSPODIN, NAŠA SMRT I USKRSNUĆE. . 108 Gospodinov križ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Mir uskrsloga Gospodina . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 12. GOSPODIN KOJI NAS PREOBRAŽAVA SVOJOM LJUBAVLJU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pamćenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razmatranje radi dostizanja ljubavi . . . . . . . . Pamćenje Crkve: Gospodinova muka . . . . . . . Gospodinova zaručnica. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

119 119 119 122 127

KAZALO CITATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Biblijski citati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Citati iz klasičnih djela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Citati iz djela Učiteljstva . . . . . . . . . . . . . . . . . .

136 136 141 142

149

PREPORUČUJEMO

Ova poticajna knjiga sadrži dvadeset propovijedi i govora koje je papa Franjo, tada kardinal Jorge Mario Bergoglio, održao u različitim prigodama prije izbora za Petrova nasljednika. Pogledom vjernika i pastira otkriva nam milosrdnu Božju ljubav i kroz tu optiku ljubavi izravnim i jednostavnim stilom dotiče i osvjetljava mnoga područja našega svakodnevnog života: brak, molitvu, vjeru, odgoj, evangelizaciju, odnos prema starcima, djeci i beskućnicima, posvećeni život i svećeničku formaciju, dostojanstvo rada i još puno toga, što knjigu čini nadahnjujućom i korisnom za svakoga čitatelja. 141 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Jutarnje propovijedi pape Franje, koje su postale jedan od najkarakterističnijih vidova njegova pontifikata, predstavljaju živo srce njegova pastorala. Prvi svezak Papinih jutarnjih propovijedi U potrazi za pravim blagom sadrži duboke poruke utemeljene na evanđelju te su istinsko ohrabrenje u svakodnevnim borbama i životnim izazovima. 260 str. Meki uvez.

U drugom svesku jutarnjih propovijedi Papa progovara o raznim temama koje pokrivaju gotovo sva područja vjerskoga života: lik Krista Spasitelja, ljepotu opraštanja, značenje sakramenta pomirenja, licemjerje kod kršćana, Crkvu, pobožnost Mariji i mnoge druge, te se tako obraća srcu svakoga čitatelja nudeći poticaj i nadahnuće za radostan i smislen život. 237 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera Grupa d.o.o. Tiskano u studenome 2016.

Jorge Mario Bergoglio / papa Franjo rođen je u Buenos Airesu 1936. Zaređen je za svećenika 1969. u Družbi Isusovoj, a 25. lipnja 1992. zaređen je za biskupa. Nadbiskupom Buenos Airesa postao je 1998. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001. Sudjelovao je na konklavi na kojoj je Benedikt XVI. izabran za papu. Za papu je izabran 13. ožujka 2013. te je uzeo ime Franjo. U izdanju Verbuma do sada su objavljene njegove knjige Korupcija – zlo našega vremena, Poniznost – put prema Bogu, Ne bojte se sanjati velike stvari, Samo nas ljubav može spasiti, O odgoju. Izazovi za kršćanske odgojitelje te razgovori kardinala Bergoglia, rabina Skorke i pastora Figueroe u knjizi Razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost. Tu su i dva sveska jutarnjih propovijedi iz Svete Marte: U potrazi za pravim blagom i Uzdignimo srca, kao i četiri sveska obraćanja i kateheza Ne dajte da vam ukradu nadu!, Radost naviještanja, Obitelj je dragocjeno blago i Sakramenti. Lanac milosti. U Verbumovu izdanju dostupno je i nekoliko Papinih knjiga pobožnosti: Križni put s razmišljanjima pape Franje, Krunica s razmišljanjima pape Franje te Molitvenik pape Franje. Objavljene su i knjiga razgovora s kardinalom Bergogliom Papa Franjo o životu i vjeri te biografija iz pera Andree Torniellija Papa Franjo. Cjelovita biografija – život, ideje i poruke, a uz Svetu godinu milosrđa objavljena je knjiga-intervju pape Franje Božje je ime Milosrđe.

»Nada je sigurna, daje nam je Otac Istine. Razlikuje dobro i zlo. Ne štuje kult idealnoga (ne zapada u optimizam) niti čvrsto vjeruje u najgore (pesimizam). Jer nada razlučuje dobro i zlo, borbena je; bori se bez tjeskobe i zaslijepljenosti, odlučno poput onoga tko zna da trči k sigurnu cilju kao što, pun nade, biblijski pisac veli: ‘Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama’ (Heb 12,1).«

ISBN 978-953-235-529-1

VERBUM 68 kn

www.verbum.hr

VERBUM