Rosie kugli ples na kiši by Vesna Brkić Bajić

PLES NA KIÅ I ROSIE KUGLI

*** - Gubimo je! - Brže, brže! - Požurite... brže...! Glasovi su se gubili u polutami. Čula je komešanje, gotovo je mogla osjetiti paniku koja je vladala oko nje, izbezumljene povike. Promatrala je lelujave obrise koji su se skupljali iznad njezine glave. Svjetlo se palilo i gasilo, kao da se netko igra s utičnicom. U daljini se čuo zvuk sirene. Nije mogla podnijeti taj zvuk. Parao joj je uši. Bol u glavi postala je nepodnošljiva. Poput tupih udaraca čekićem. Osjeti dodir nečije ruke. - Oprezno... pazite... - čula je kako govore. Sirena se ponovno oglasi. Bila je mirna. Čudila se kako može biti tako spokojna. Gledala je smrti u oči i pozdravljala se sa životom. Sad shvaća da nije imalo smisla živcirati se oko nekih stvari. Više nema opiranja. Čemu? Prije ili kasnije, smrt nas ionako sustigne. Osjećala je kao da tone u topao, dobro poznat zagrljaj. Iskričava svjetlost prelamala se u čudnim bojama i sve se činilo nekako lagano. Osjetila je olakšanje. Bilo joj je gotovo ugodno. - Gotovo je - bilo je zadnje što je pomislila prije nego što će utonuti u mrak. Nije tako zamišljala posljednje trenutke svoga života, ali mnoge stvari ne ispadnu onako kako smo ih zamišljali. Život ima nezgodnu naviku da nas podsjeti da neće baš sve onako ispasti kako smo si zamislili.

*** Tonula je sve dublje, s osjećajem olakšanja, neobično sigurna i mirna. Pružala je ruke, ali to više nije bio poziv u pomoć. Željela je uhvatiti svjetlost. Sad će, vjerojatno, početi trčati prema tunelu. Na kraju svakog tunela, prema predajama onih koji su već zakoraknuli na onu stranu i vratili se, čekalo je svjetlo. Čarobno, izbavljujuće, spasonosno. Ali zašto ne vidi te obećavajuće zrake koje imaju čarobnu moć preobraziti tminu? Tama ovija svoje krake i steže je u smrtonosan zagrljaj. Savija ih oko vrata i sve je jače guši. - Kad ću izaći iz tunela? Gdje je to svjetlo? - prošapće kroz mrak. Osjeti kako pada u provaliju. U izmaglici čuje buku, komešanje. Vika i uspaničeni glasovi. Bol se ponovno javila i u nadolazećim valovima i para njezino tijelo. Poput čeličnih trupaca zabija joj se u grudi, ostavlja je bez daha. Ne može više izdržati, želi nestati. Nejasni obrisi ne daju joj mira. Netko viče. Zašto viču? Zašto je, konačno, ne ostave na miru? Odjednom se zamračilo i zatim je sve nestalo... A onda ugleda nju. Malog anđela. Svoju Emu. Pruža svoje ručice i gleda je tužnim očima - mama, mama, vrati se... Ma... Ma... U srcu je bolno štrecne. Kao da joj tupim svrdlom probijaju grudni koš i naživo vade srce. Lena se naglo trgne. - Ne, ne smijem umrijeti. Ja sam majka i umiranje nije na mojoj listi prioriteta.

*** Plave oči netremice zure u nju. Pogledi im se sretnu i Lena u njima ugleda onu istu tminu i dubinu kao i nekoliko trenutaka prije nego što je izgubila svijest. Njegovo se lice razvuklo u neprimjetan osmijeh. - Vratila si se. Znao sam da me nećeš ostaviti - ugodni glas ispuni prostoriju. - Tko je ovaj čovjek? - sjenka jednog davnog susreta proleti iznad njezinog bića. Poželi ga upitati tko je, ali uzalud. Usnice, poput sasušene prašine, nisu mogle oblikovati riječi. Osjeti kako je žedna. - Vode, vode... - vapila je u sebi. - Otvorila je oči! Sestro, pozovite primarijusa! - naredi bijeli obris i lagano joj dotakne lice. Dodir bijaše neobičan. Nespretan. Brzo makne ruku. - Doktore, doktore...! - vikala je sestra, a visoke rezonance tonova parale su joj uši. Poželjela je ponovno osjetiti onu tišinu, mir i spokoj. Duboko uzdahne. - Jeste li potpuno sigurni? Otvorila je oči? Nemoguće... glasovi su nastajali i nestajali nad njezinom glavom. Ponovno pokuša otvoriti oči. Nepoznati obrisi nadvijaju se nad njom. Ima ih... Nema pojma, sve je mutno. Na silu joj razvuku očni kapak, a snop blještavog svjetla zabljesne je i zaslijepi. Ponovno utone u mrak.

*** Nije imala pojma koliko je vremena prošlo. Uostalom, što je vrijeme? Prazan prostor u kojem se nižu događaji. Prolazili su dani i noći u kojima je osluškivala strašne zvukove. Ništa nije moglo upiti jecaje prigušene daljinom, užurbane korake. I tišinu. Sablasnu tišinu. Bilo je i onih noći u kojima san nije dolazio na oči. Tada bi se prisjetila svoga djeteta. Prvi put u životu zahvaljivala je nebesima na svom stanju. - Ema neće plakati ako umrem. Neće se pitati zašto sam je ostavila, zašto se ne javljam. Lena osjeti suze. Natopile su debeli sloj zavoja omotanog oko lica. - Zašto nisam umrla? - pitala se iz noći u noć.

*** Nejasni oblici svakim su danom poprimali sve jasnije konture. Motali su se oko njezinog kreveta i procjenjivali štetu kao da je polovni auto. Slike i glasove koji su izranjali iz mraka pokušala je složiti u mozaik. Na žalost, praznine su bile prevelike. Tko zna kad će pohvatati konce svoje priče?

*** - Ovoj su jadnici poprilično promijenili opis - zgražavali su se. - Sirota, našli smo je kako leži u lokvi krvi, mislili smo da je gotova - prepričavali su njezinu priču kao da prepričavaju sadržaj strašnog filma. Nije im zamjerala. 6

- Užas, kakvih samo zvijeri ima na ovom svijetu.... Da mi je samo znati zašto su je razbili... Bilo bi joj lakše da su baratali medicinskim izrazima uobličenim u latinske fraze kakve se ispisuju na bolesničkim kartonima. Barem ih ne bi razumjela. - Sirotica nije imala sreće - reče netko. Nasmijala bi se, samo da je mogla pomaknuti smrskanu čeljust. Zamotana kao mumija, predstavljala je još jednu u nizu pretučenih žena. Lijepa ili ružna, bogata ili siromašna. Nije bilo bitno. Jednostavno, sirotica nije imala sreće.

*** Da nije bila te sreće kojom ju je sudbina obdarila, možda bi danas bila sretna. Živjela bi mirnim, običnim životom. U malom stanu u nekom od brojnih novozagrebačkih naselja, s milom dječicom i prosječnim mužem. Bila bi domaćica iz predgrađa. Ili žena nekog službenika. Voljela bi svog muža i smijala bi se zajedno s njim. Možda bi joj, ponekad, išao na živce. Na večer bi se svađali oko programa ili zašto nije odnio smeće. Zašto nije promijenio žarulju u hodniku ili zašto nije skuhala njegovo omiljeno jelo. No, on bi uvijek bio uz nju. Brinuo bi se za djecu, išli bi na izlete. I u nekim trenucima još bi se strastveno ljubili i pričali uronjeni u topli jastuk. Imali bi svoje sretne dane. I noći. A onda opet... Zamišljala bi život koji nema i čeznula za bogatstvom. Divila bi se filmskim divama na crvenom tepihu, čitala o glamuroznom životu i egzotičnim putovanjima. Dok bi prala posuđe ili kuhala ručak, maštala bi o romantičnim gradovima poput Pariza ili Londona, ekstravagantnim večerama u otmjenim hotelima i balskim haljinama. Vjerojatno bi mislila kako sreća nije pokucala na vrata njezinog malog stana.

Tako je to s nama ljudima. Uvijek mislimo da je trava u tuđem dvorištu zelenija, da je netko drugi izvukao dobitni listić.

*** Ponekad bi izronila iz mraka i ugledala danje svjetlo. Netko je uvijek stajao pokraj nje. Doktor ili medicinska sestra. Lica su im bila mirna i ljubazna. Nasmiješena. Lena nije imala snage za razgovor. Na uvijek isto pitanje: Kako ste danas? - odgovarala bi jedva primjetnim pokretom glave, no najčešće je šutjela. - Znate, gospođo Jurak, dok ste bili u komi, posjetio vas je muž - rekla joj je bolničarka dok ju je previjala. Vjerojatno je mislila kako će je ta vijest razveseliti. - Gospodin je izgledao strašno potreseno. I zabrinuto. Rekao je da vam ispunjavamo sve želje... imate li, možda... - Ne, ne - trgne se uznemireno. - Ostavite me miru... molim vas. - Znači došao je - strese se od nelagode. - Sigurno je bio šokiran kad je shvatio da još dišem. Živim. Prkosim mu. Zasigurno je učinio sve kako bi me skinuli s aparata. Da presječe onu tanku nit koja me još drži na životu. Hvala nebesima što sam bila u dubokoj komi da to ne čujem pomisli. - Ali koga ja to zavaravam? Ta, mogu čuti svaku njegovu riječ, osjetiti svaki pogled. Vjerojatno je urlao na sve medicinsko osoblje: - Želim je dostojanstveno pokopati! Ne želim dopustiti da se moja voljena žena i dalje muči! Naređujem vam da je skinete s aparata i skratite joj muke. Jeste li čuli? Jeste li me čuli? Znate li vi tko sam ja? Mater vam vašu... - Gospodine Jurak, molim vas pripazite na rječnik! Shvaćamo vašu bol i uznemirenost, ali o tome ne odlučujete vi! 8

Osim toga, vaša žena više nije u životnoj opasnosti - odrješit je primarijus. Lena ga je poznala u dušu. Znala je da Hrvoje tada naglo mijenja ploču. Na lice navlači duboku masku boli i očaja. Suznih očiju, pomalo pogrbljen od silne potresenosti, ulazi u bolničku sobu. Oprezno zatvara vrata i odlazi do prozora. Tupo gleda kroz mutno staklo dok mu mozak radi sto na sat. U sebi vjerojatno proklinje kretena koji nije obavio svoj posao. Tog će jadnika zadesiti još gora sudba od njezine. Iskopat će mu oči. Živog ga pokopati. Zavezat mu kamenčugu i bacit ga u Savu. Polaganim koracima doći će i do njezine postelje. Prvih nekoliko sekundi pažljivo će promatrati crte njezinog lica. - Što šake mogu učiniti - pomislit će zadovoljno. Ali opet, ne bi bilo dobro da ostane trajno unakažena. Ako već nije umrla, neka je barem pokrpaju da ponovno zabljesne u svom punom sjaju. Hrvoje je volio samo lijepe stvari. Rješavao se svega što nije bilo savršeno. Na kraju će se nagnut nad Lenu i prošaptati joj u uho: - Jesi li sad sretna? Dobila si ono što si zaslužila. Žao mi je, ljubavi, ali tako ti je to kad ne slušaš. Nadam se da ćeš biti pametnija i više nećeš izazivati sudbinu. Ona ti ionako nikad nije bila naklonjena. Uspravit će se i poravnat svoje hlače kao da otresa nevidljive mrvice Lene sa svojeg skupocjenog Hugo Boss odijela. Izvući će mobitel, utipkati nekoliko brojeva i nestati.

*** Bolničko osoblje nije prestajalo prepričavati Leninu priču. Živahna ogovaranja, kao i nagađanja što se dogodilo ovoj prelijepoj ženi, nisu se izgubila u moru novih događaja. Tih se dana u novinama pisalo svašta. Od slike obiteljskog zlostavljanja

do ljigavih aluzija na karakter i sumnjive poslove gospodina Juraka. Kratka izjava u kojoj Hrvoje Jurak moli za privatnost i razumijevanje kako bi mogao zaštiti svoju nesretnu ženu, samo je još više razljutila javnost. Istina se nije mogla demantirati diplomatskim rječnikom. Lenu su žalili, kao što su je i inače sažalijevali: - Tako je lijepa, a tako nesretna - znali su govoriti. Možda se tuga ocrtavala na njezinom licu, u njezinim očima. Lena je znala što misle, ali nije željela slušati kako je tješe: - Vidjet ćete, za nekoliko tjedana skinut ćemo ove ružne zavoje, a uskoro i gips. Trebat ćete neko vrijeme za oporavak, znate treba biti strpljiv, ali bit će sve u redu. Njezin pogled poručivao je kako se ne moraju truditi. Znala je da više ništa neće biti isto. Danima je zurila u jednu točku. Tako je bilo najlakše. Šaputali su da ih najviše brine njezino mentalno stanje. Kosti će na kraju krajeva zarasti, ali emocionalni ožiljci? Hoće li se ikad više smijati? - Jesam li se ikada smijala? - pitala se u mraku. Ponekad bi je iz dubokog sna prenule nečije riječi. Bio je to onaj lik u bijeloj kuti. Nekih ga je noći čekala u mraku. Mogla je prepoznati zvuk njegovih koraka dok je hodao dugačkim hodnikom, no nije imala hrabrosti otvoriti oči. Kroz spuštene kapke mogla je čak i osjetiti obrise njegovog tijela. Osjetiti njegov dah. Promatrao ju je kao da pravi mentalne zabilješke, a potom bi je nježno uhvatio za ruku. Nije se trznula niti osjetila potrebu da izvuče ruku. Kao da je bila zahvalna na tim trenucima bliskosti. Nije se upitala tko je taj čovjek, niti što hoće od nje. Bila je spokojna. Njegov je glas bio dubok i ugodan. Obraćao joj se kao da je već dugo poznaje. Lena je znala da će uskoro začuti mentalni škljocaj u glavi i da će se škrinja sjećanja otvoriti, baš poput Pandorine kutije. No nije bila sigurna želi li to uistinu.

*** Skrivala se iza debelog zida šutnje. Nitko nije imao pristup u njezin svijet. Prepuštala bi se rutinskoj monotoniji pokreta dok bije hranili, prali, presvlačili. Nije joj bilo neugodno. U bolnici nema srama. Nikakvih osjećaja. Bila je lutka, ili možda običan kostur presvučen kožom. Pustila je da s njezinim tijelom rade sve što žele, ionako ga nije doživljavala kao svoje. Svi su se trudili uvjeriti je kako se njezino stanje popravlja: - Za nekoliko dana skinut ćemo zavoje, ali nemojte se uplašiti. Doktori kažu da ćete u početku biti plavi i natečeni, ali svi će se hematomi i masnice povući. Opet ćete biti prekrasni kao neka... - naglo je zastala. Shvatila je da u ušla u onaj intimni prostor u koji nitko nije imao ulaz. Lena je vidjela crvenilo koje ju je oblilo. Brzo je pokušala ublažiti izrečeno, no čarobna gumica koja briše izgovoreno, viđeno ili doživljeno, nije postojala. - Vaš suprug, gospodin Jurak, tako je brižan. Svaki dan zove i raspituje se za vaše zdravlje. Znate, otišao je na put, ali zabranio je da vas itko posjećuje. Brine se da vas netko ne uznemiri...oprostite, ali zaista ne znam... brbljam bez veze... tako sam rastresena... Leni je bilo žao te mlade djevojke. Trudila se kako bi je razveselila. Prisili se na osmijeh, no nije joj polazilo za rukom. - Kako bi sirotica mogla znati da se užasavam spomena na njegovo ime - pomisli. Lena je znala da je samo pitanje trenutka kad će se Hrvoje ponovno pojaviti. Bojala se susreta, a i Hrvoje ga je iz nekog razloga vješto izbjegavao. Umjesto sučeljavanja, u bolnicu je svaki dan slao velike bukete crvenih ruža. Mala soba uskoro je izgledala poput cvjećarnice. Miris ju je gušio. Lena zamoli sestru da sve odnese. Od njega nije željela apsolutno ništa.

Susret Strah od ponovnog susreta nagrizala ju je poput kiseline. Pomisao na proživljeno otvarao je vrata u svijet pun užasa, boli i proživljenih laži. Jutro koje je osvanulo bilo je kao i svako drugo. Sunce je pokušalo prodrijeti u sobu, no bolničke odaje ne propuštaju svjetlost kao ni toplinu. Ostaju sumorne i hladne. Ništa nije moglo naslutiti da je došao dan susreta dok nije začula uzbuđeni glas medicinske sestre. - Gospođo Jurak, stigao je vaš suprug - u glavi joj zazvoni na uzbunu. - Smiri se... - smiri... - govorila je sama sebi, ali nije nalazila smirenje. Hrvoje je suvereno koračao dugačkim bolničkim hodnikom kao da je u najmanju ruku šef klinike. Bio je okružen doktorima koji su se trudili detaljno opisati sve one komplicirane prijelome i nagnječenja, kao i moguće komplikacije. Nije imao volje ni živaca slušati o fizikalnim terapijama, toplicama, šipkama u njezinom tijelu. Dignuo je ruku i glasovi su prestali. - Zahvaljujem vam na svemu što ste učinili za moju suprugu. A sad oprostite, želim biti malo nasamo s njom. Mislim da nakon svega što smo prošli, imam pravo na malo privatnosti. Lena se ukoči. Nije mogla vjerovati vlastitim ušima: - Nakon svega što smo prošli? - odzvanjalo joj je u glavi. - O da, naravno! - usklađeni glasovi zbornog odobravanja. Okrene glavu i zatvori oči. Pokušala je utonuti u mrak. Pobjeći što dalje od njega. Na žalost, to više neće moći učiniti. Pokraj nje stajao je sam vrag i ponovno posezao za njom.

*** Kroz zatvorene kapke osjećala je njegov pogled. Gledao je kroz nju. Naježi se. Srce joj je bjesomučno tuklo, no pokušala je ostati mirna. - Molim te, samo bez glume. Vidi, znam da ne spavaš, ali kako hoćeš. Sredio sam neke stvari. Nije potrebno da te itko posjećuje ili da pričaš o stvarima o kojima ništa ne znaš. Bitno je da se oporaviš, a onda ćemo lijepo krenuti ispočetka. Doktori su rekli da si u dubokoj depresiji, ali kod mene ti, draga moja, ne prolaze te frojdovske idiotarije. Saberi se inače... I znaš, ne bi trebala pričati o onoj noći. Tu smo lekciju, valjda, svladali... kao i sve drugo... I razgovor je bio završen. Ništa! Niti jedna, jedina riječ koja bi počinjala ili bila nalik onom oprosti. Oprosti što sam te zamalo ubio, što si zbog mene pretrpjela dvostruku frakturu lubanje, što imaš dva polomljena rebra i desnu nogu. Oprosti što sam ti nanio bol, razbio arkadu, izmijenio opis, što si nekoliko dana balansirala na samom rubu. Oprosti i obećajem, neće se ponoviti... A što je drugo i mogla očekivati? Nakon svih ovih godina? Toplu riječ? Suosjećanje? Tipovi poput njega ne posjeduju emocije. Ni sažaljenje. Mogao je postojati samo ako je uništavao sve oko sebe. U tišini, dok se pretvarala da spava, u njoj je bješnjela bitka. Znači i dalje joj prijeti? Proždirao ju je gnjev i strah. Strah da više nikada neće zadobiti kontrolu nad vlastitim životom. Lenin se život očito spotaknuo na pogrešnu procjenu, netočnu ideju da je kormilo života u njezinim rukama. Bila je iščupana iz korijena, a ako je postojala i najmanja mogućnost njezinog opstanka, ona je bila uništena.

Alan U daljini začuje zvuk koraka. Znala je da dolazi. Ovaj put neće sklopiti oči. Željela je saznati tko on i zašto je obilazi. Što želi od nje. Konačno se pojavljuje visok i pristao muškarac bujne sijede kose koja ističe njegove velike oči. Plave oči bile su duboke poput tirkiznog morskog dna. Njegovo lice ovjekovječeno u izgubljenom trenutku sreće i ljepote ponovno je pred njezinim očima. Slika joj oduzima dah. Lena osjeti kako joj bolan grč steže srce, a oči joj se napune suzama. Sok prepoznavanja prošao je kroz njezino tijelo poput snažnog udara. Umrtvljenim tijelom prolaze trnci. Kao da se život ponovno vraća u njega. - Lena - reče nježno. - Sjećaš mene se? Trudio se da mu glas ne podrhtava. Iako je površina ostala neuzburkana, u njemu je kipjelo. Bojao se svoje slabosti, drhtavog glasa. - Nikad nisam zaboravila... - željela je reći, ali riječi nisu prelazile preko njezinih usana. Vidio je kako se uznemirila. - Ne bi se smjela uzbuđivati. Znaš što su doktori rekli... - Da, znam. Sve znam. Ali s susret s prošlošću ne može me ostaviti ravnodušnom - riječi su bespomoćno stajale u grlu. Zašto ne može progovoriti? Oči joj se lagano prošire i on pokuša prodrijeti u njih. Bilo je to davno, tako strašno davno. Mnogo toga se promijenilo. Sve osim sjećanja na jedno davno ljeto. Život nakon Lene više nije bio isti. Dotaknula ga je, utisnula svoj pečat i nestala bez traga.

*** - Lena, moja draga Lena - prošapće Alan. - Hoće li biti neumjesno ako ti kažem da mi je tako drago da te vidim? 14

Pokušao ju je nasmijati i njezine se usne blago razvuku. Zaboli je, ali vrijedilo je. - Otkud ti? - jedva čujno protisne. - Radim ovdje već sedam godina kao psihijatar - reče blago. - Nova pacijentica? - teškom mukom uperi prst u sebe. Alan se nasmije: - Drago mi je da si bolje - reče. - Ali ne, nisam zato došao. Došao sam te posjetiti. Znaš, obilazio sam te. Ti si uglavnom spavala. - Znam. Osjetila sam da si pokraj mene - poželi izgovoriti svoju dobro čuvanu tajnu, ali neće. Zadržat će je za sebe. Mukli mir spustio se nad malu sobu. Lena duboku uzdane. - Kako si? - upita je, a Alan shvati kako je zazvučalo. - Oprosti, znam da glupo zvuči, ali bit će bolje. I da znaš, ovo ću te pitati još puno, mnogo puta... - I što misliš hoćeš li jednom čuti ono - hvala na pitanju, dobro sam - poželi ga upitati. Lena se opet zagleda u jednu točku. - Vidimo se sutra - reče neprirodno vedrim glasom. Lena umorno kimne. Alan je izašao blijed. Koljena su mu klecala. Osjećao je kao da su njemu svezana dva velika čvora. Jedan u glavi, a drugi u srcu. U sivim prostranstvima svojih moždanih vijuga posezao je za svakom pojedinosti koja mu se usjekla u sjećanje jer nikad se nije prestao pitati - što se to dogodilo ono ljeto? Gdje je nestala? Kamo ju je život odnio? Ovaj put, odgovor je došao sam od sebe. Ležao je u sobi 202 i uskoro će odgovoriti na sve za čim je proteklih godina tragao. Lagano zadrhti. Možda se toga i pribojavao.

*** Dolazio bi obično nakon jutarnje vizite s velikim osmijehom na usnama. 15

- Odakle je samo crpio snagu? - pitala se Lena. - Iz dana u dan, iz godine u godinu, slušati tuđe probleme ne zvuči bajno pomisli. Ali Alan je uživao u svom poslu. Oduvijek je znao da želi biti iscjelitelj ljudske duše. - A joj... zaboravio sam! - uvijek je pronašao neki način da se našali. - Danas imam tri teška slučaja kliničke depresije, pa kad se vratim iscrpljen i izmožden, želim vidjeti smiješak na tvojim usnama. Jesi li čula? - Da, da - promrmlja. Cijenila je njegove napore da je nasmije, odobrovolji. Samo u datim okolnostima to je bilo skoro neizvedivo. - Lena, ako mi dopustiš - nije znao kako da to kaže, a da prizvuk njegovih riječi ne bude uvredljiv. - Želio bih da krenemo s terapijom. Razgovarat ćemo o svemu, o onome što se dogodilo. Želio bih ti pomoći. Možda misliš da ti terapija nije potrebna, ali molim te. Želim da skupiš snagu i izboriš svoje mjesto pod suncem. - Kakvim suncem? - pitala se ona s gorčinom koja je nadimala. - Meni je sunce odavno prestalo sjati. Alan je znao da će put njezinog ozdravljenja bit dugotrajan. Nije mogao precizno odrediti oštećenje, niti reći koliko će vremena biti potrebno za oporavak. Njezin pristanak bio je tek početak. Mnoga će sjećanja morati oživjeti, mnoga mjesta pohoditi, mnoge krhotine skupiti kako bi zakoraknula naprijed. Malodušnost se uvukla u nju. Nije je bilo briga što će biti sutra. Ili prekosutra. Nije željela razmišljati ni razgovarati. Razdoblja budnosti postajala su sve dulja, a ona je samo željela spavati. No, san više nije dolazio na oči. - Sestro, možete li mi dati tablete za spavanje? - molila je. - Ali, draga gospođo Jurak - čudile bi se - pa tako je lijep dan! A mi imamo još toliko posla. Dođite, idemo vježbati desnu ruku. Vježbali su neumorno. Desnu, pa lijevu ruku, pa nogu. Nisu je ostavljali na miru. Hranili je. Previjali. Prali. Pričali joj. Govorili su da će sve biti u redu. I tako unedogled. 16

*** - Molim vas, napustite sobu iz ovih stopa! -njegov glas bio je odrješit. Poput oštrice koja siječe ustajali zrak, naredba koja se bespogovorno izvršava. - Oprostite, mi samo radimo svoj posao. Gospođa Jurak bi morala dati izjavu. - Gospođa Jurak je još preslaba da bi mogla dati izjavu. Najprije se mora oporaviti. Dobila je snažan udarac u glavu i još nije u stanju pričati o toj noći. Osim toga, sjećanje na događaj jako bi je uznemirilo. Čula je njihove glasove, povišene tonove. Prosvjedovali su, ali nije popuštao. - Kao njezin liječnik, morat ću vam to zabraniti. Molit ću vas da napustite njezinu sobu. Štitio ju je kao i uvijek. - Hvala ti! - oči joj se napune suzama. - Zašto su došli? Što žele? - uznemiri se. - Ne brini, to je formalnost. Moraju uzeti izjavu, ali ne opterećuj se. Bit će vremena, doći će oni opet - reče blago, a onda se uozbilji. - Nego, želio sam ti reći da će ti sutra skinuti zavoje. Bio bi s tobom ako se slažeš? Hoćeš li mi dopustiti? - upita bojažljivo. Lena kimne, a on joj lagano stisne ruku.

*** - Ne moraš se bojati - pokuša je ohrabriti. - Ne bojim se - odgovori mu. To nije bila istina i Alan je to znao. Lena je odrastala obilježena ružnoćom. Ružnoću je osjećala poput truležnih promjena na svojoj koži, na cijelom tijelu. Biti 17

ružnom bilo je poput kuge koja ju je obilježila, učinila nevoljenom, manje vrijednom, izbačenom iz raja. Imala je trule zube, ispranu kosu koja se lijepila za leđa poput prekuhanih špageta. Male zrikave i uplašene oči sa strahom su gledale u veliki svijet. Kosti su stršile ispod bijele gotovo prozirne kože prošarane plavičastim venama. Nosila je stare, pokrpane hlače, grubo tkane veste, isprane majice. Tolike godine živjela je u oklopu koji ju je gušio, pritiskao je. Kad su se konačno ukazale prve značajke ljepote, i kako je ljepota bujala, u njoj se razvio gotovo opsesivni strah od gubitka čarolije za koju je mislila da će preobraziti njezin život. Na žalost, prevarila se. Ljepota joj nije donijela sreću. - Kad ti skinemo zavoje, ne smiješ se uplašiti. Uznemirit ćete slika koju ćeš vidjeti. Bit ćeš izobličena i natečena, ali sve će se to povući. Ponovno ćeš biti kao... - nije mogao izgovoriti do kraja. Vjerojatno je želio reći - kao nekada. Alan je znao o čemu priča. Scene nakon nesreća kad su se pacijenti suočili sa svojom unakaženosti uvijek su bile potresne. Lena je mirno gledala četu bolničkog osoblja kako okupiraju sobu. Doktor je poput nevidljivog dirigenta usklađivao svoj mali orkestar. Bili su dobro uigrani tim i nije bilo potrebe za razgovorom. Prije nego što će je osloboditi zavoja, doktor je pogleda u oči. Ponovio je Alanove riječi. - Gospođo Jurak, kad vam skinemo zavoje, bit ćete malo izobličeni, ali to će proći. Za nekoliko tjedana otekline će splasnuti i nestati. Jeste li razumjeli? - upita je, a ona kimne. - Krećemo! - reče značajno i prihvati se posla. Vješto je baratao škarama. Lena je gledala krvlju umrljane zavoje kako padaju na bijelu podlogu mramornog poda. Zatvori oči. - Evo, gospođo... možete se pogledati. Samo mirno...

*** Veliko bolničko ogledalo nije bilo osmišljeno za tako jaku bol. Nije bilo zagasitog svjetla koje bi ublažilo strašan prizor. 18

Gruba rasvjeta tukla je u lice, a lice unakažene žene netremice je zurilo u Lenu. - Tko je ova nakaza? - poželi vrisnuti. Djetlom isklesane crte lica bile su smrskane. Osjeti slabost, a u glavi joj se zavrtjelo. Jezovit, začudan oblik i tamnomodre nijanse pretvore se u nepodnošljiv prizor. Profinjene crte lica, fino položene jagodične kosti, pravilan nos i blago ukošene oči zamijenila je neprepoznatljiva maska oblivena tamnoljubičastim modricama. Zbog natečenih obraza činilo se kao da su sve konture izdignute, a oči duboko utisnute u amorfnu masu. - Oči, moje oči... - zavapi u sebi. One su se najstrašnije promijenile. Lena ih polagano sklopi, a zatim ih naglo otvori. Ponadala se kako će bol koja izbija iz njih nekim čudom nestati. Ali nije. Ostat će u njima i nikakve suze neće je moći isprati. Zatočena i u tjelesnom obliku, bol poput divlje zvijeri u kavezu probije čelični oklop. Strašan krik prolomi se kroz tišinu. Lena dograbi prvo što joj se našlo u ruci i zamahne prema ogledalu. Tisuću malih krhotina razleti se zrakom. Sve oko nje bilo je poškropljeno krvlju. Alan je prvi dotrči do nje i čvrsto je uhvati. Pokušala se otrgnuti iz njegovog čeličnog stiska, no nije imala nikakvih izgleda. - Pusti me, pusti! - vikala je izvan sebe. Alan ju je držao sve dok se nije prestala otimati. Kad se konačno smirila, on stručno odstrani krhotine stakla koje su se poput malih kristala žarile u njezino lice. Tada je položi na krevet. Očima je signalizirao da je sve u redu i neka svi napuste sobu. Nitko se nije usprotivio. Kad su ostali sami, Alan iz džepa izvadi tablete za smirenje. - Ne - usprotivi se Lena - ništa neću. Želim umrijeti! - Poslušaj me, Lena. Tablete će te smiriti. Vjeruj mi, molim te, vjeruj. Za mjesec dana otekline će se povući i tvoje će lice opet zasjati punim sjajem. 19

Nije imala snage. Suze su tekle preko svih onih neravnina, usjeka i nagiba koji su iscrtali užasavajući krajobraz njezinog lica. Opsjedale su je slike iz djetinjstva. U okoštalom oklopu prošlosti slika male djevojčice koja pokušava sakriti svoju ružnoću izranjala je iz mraka. Poput nakupina smeća plutala je po površini udarajući u stjenke života koji je davno ostavila iz sebe. Ili je barem tako mislila. Polagano sklopi oči ne bi li preko njih navukla zastor zaborava. Meki, zaštitni plašt ljepote kojim je bila zaogrnuta, nestao je.

Sjećanja Alan se pomakne tek kad je bio uvjeren da je Lena spava dubokim snom. Promatrao je njezino lice. Trzala se u snu. Bol skupljena u danu koji je na izmaku neumoljivo joj je nagrizala snove. Duhovi prošlosti i dalje su je progonili. Strah od siromaštva, poniženja koja je morala pretrpjeti nikad je nisu napustili. - O, Lena, kako si postala tako nesretna - promrmlja nad njezinom posteljom. Okrene se prema prozoru. Bilo je već mračno. Bit će to još jedna u nizu neprospavanih noći koje će provesti uz njezinu postelju. Duboko udahne pokušavajući ukloniti grč u prsima. Pitao se hoće li se ikada osloboditi bolnog osjećaja koji ga je preplavio. Lena ga je podsjetila na vrijeme prve ljubavi. Od vremena njihovog djetinjstva kao da je prošao čitav jedan život...

*** - Opet ona pijana Zlatka - govorila je njegova majka. - Jadna ona mala. Rasti uz takvu pijanicu, sramota. 20

Zlatka je već oko podneva bila lagano pripita, a na večer više nije znala za sebe. Nekadašnja lokalna ljepotica, razočarana u ljubavi i nesposobnim muškarcima, zaborav je tražila u piću. Žestica je bila njezin odgovor na životno sivilo. Njezina napadno izblajhana kosa, opušteni minival, pretjerana šminka, neumjesna odjeća i visoke potpetice na kojima se vječno klatarila izazivali su ružne podsmjehe i ogovaranja. - Svijet bi bio ljepši da ljudi brinu svoje brige. Uostalom, što imaju zabadati nos u stvari koje ih se ne tiču? Možda ja nekome govorim kako da živi? - uzrujavala se. - Kao da mene netko pita kako mi je? Je li tvoj ćaća i jednom pitao za tebe? Ne, ni ga briga! Nikoga ni briga... Lena je s užasavanjem promatrala kako muškarci očima proždiru njezinu majku kao što je znala što će se potom odvijati u majčinoj spavaćoj sobi. Kad bi se naužili njezinog tijela, odlazili su. Bez riječi. Opskurni likovi izmjenjivali su se u Zlatkinom malom stanu, a zvukovi tih noći proganjali su malu djevojčicu. Bila je ustrašeni djevojčurak s jednom jedinom željom - da postane nevidljiva. Kamo god da je krenula, pratili su je pogledi puni podsmjeha, kao i pogrdne riječi na račun njezine majke. Bila je obilježena onim nevidljivim žigom koji je svijetlio nad njezinom glavom poput velikog neonskog natpisa. U malom mjestu nije bilo tajni. Govorkanja nikad nisu prestala. Zlatka i Lena bile su Alanove prve susjede. Stanovale su u oronulom bloku jednoličnih stambenih zgrada, u istom smrdljivom hodniku i gorčini koja je sukljala iz svakog stana. Alanova sestra Vera bila je Lenina vršnjakinja. Išle su u isti razred, ali nisu bile prijateljice. Lena nije imala prijateljice. Stršila je poput ružne izrasline, a tako su se i odnosili prema njoj. Alan je iz viđenja poznavao tu neuglednu malu, ali se zato naslušao priča i prostačkih komentara o njezinoj majci.

*** - Oprosti, molim te, možeš li se pomaknuti? - tihi, piskutavi glasić prene ga iz razmišljanja. Alan se nevoljko pomakne. Bilo je pakleno vruće i u autobusu nije bilo zraka. Sve je smrdjelo po mirisu ustajalog znoja. Mlada djevojka oprezno se spusti pokraj njega. - Hvala ti - reče nježno. Alan je blago ošine pogledom, a zatim zaustavi dah. Trebala mu je gotovo cijela minuta da se sabere. Čvrsto i skladno tijelo bujalo je ispod lagane ljetne haljinice. Iz nje je izbijala toplina, a ispod ruke širila se oveća mrlja znoja. Kad bi im se tijela slučajno sudarila, na tisuće malih strujnih udara širilo se njegovim umrtvljenim udovima. - Oprosti - tiho reče. - Ma ni... ništa - promuca Alan - ovaj kao da vozi krumpire. Pokušao se našaliti, probiti nevidljivi zid između njih. - Da - zbunjeno promrmlja djevojka zlatno-plave kose. Ostatak puta proveli su u tišini ljuljajući se lijevo-desno. Tijela su im se sudarala, koljena dodirivala, ali svatko je ostao iza svoga oklopa. Alan se bojao dignuti pogled. Bojao se pogledati u njezina velika čulna usta koja su skrivala nisku bisernih zubi. Zatvarao je oči i prizivao sliku djevojke koja je sjedila pokraj njega. Bila je tako živo nepomična. Osjeti njezinu ukočenost. Kao da se nije usudila disati. I on je teško disao. Ustali su u isto vrijeme i krenuli prema izlazu. On je džentlmenski propusti. Djevojka ga zahvalno pogleda i usta joj se razvuku u lagan, jedva primjetan smiješak. - Hvala ti, Alane - reče tiho. Tek trenutak kasnije, kad se već izgubila u mnoštvu ljudi, Alan shvati da je izgovorila njegovo ime. Polagano krene prema kući pitajući se tko je ta tajanstvena djevojka. - Možda bi mi život bio drugačiji da nikad nisam saznao pomisli žalosno gledajući uvojke njezine duge plave kose razasute na bolničkom jastuku.

*** Duboko uzdahne i zatvori oči. Nikad nije ni pokušao zaboraviti. Bilo je to tako davno. Kroz spuštene kapke ugleda je u daljini. Sjećao se svega. Tijela koje miriše na ljeto. Odbljeska zlatne kose na ranojutarnjem suncu. Njezinih suza, poljubaca. I danas je može vidjeti kako hoda prema njemu. Pogledi su im se susreli i ona u neugodi spusti pogled. - Ti? - upita je Alan dok mu je srce luđački tuklo. - Ti stanuješ ovdje? Ona ga zbunjeno pogleda. Nije shvaćala čemu to pitanje. Pokuša proći pokraj njega, no on joj nehotice tijelom zagradi ulaz. Pogleda ga molećivo. - Molim te, pusti me prođem - izusti tiho. - Da ti pomognem nositi vrećice? - upita zbunjeno. - Nije potrebno. Mogu i sama. Nemoćno je gledao za njom dok je obris njezinog tijela nestajao u mraku uskog hodnika. Pozvoni na Zlatkina vrata. - Konačno! - zareži grubi muški glas. - Treba ti sto godina da doneseš ta piva! Alan nije znao koliko je dugo zurio u prazan hodnik. - Lena? Kao da je odjednom iskliznuo iz svoje kože. To nije bilo moguće. Lena koju je poznavao bila je neugledna i ružna. Obični, mali, sivi miš.

Priča o ružnom pačetu - Što je, zar nikad nisi čuo priču o ružnom pačetu? - otrese se Vera. Razgovor o Leni nije joj bio nimalo drag. Preko noći ta se rugoba pretvorila u ljepoticu. Neočekivana preobrazba beskrajno je iritirala Lenine vršnjakinje. Cure su je mrzile, dečki odmjeravali, dok se ona se pravila kao da joj je neugodno. Ma, da, možeš misliti! Kakva mati, takva

kći! To je i majka uvijek govorila. A sad još i ovaj blesavi Alan! Što se on ima raspitivati o njoj? - Ma što je? Malo bi se provodio? Morat ćeš čekati u redu, ako je na.... - bijes u njegovim očima natjera Veru da zašuti. - Začepi tu svoju gubicu! - razdraženo će Alan i zalupi vratima. - Kreten! - poviče za njim.

*** Danima je vrebao na hodniku, ali ništa. Kao da je u zemlju propala. Glasne psovke dopirale su iz Zlatkinog stana. Alan nije trebao pitati. I da nije želio, ionako bi saznao. Njegova je majka bila glavna tračerica. Smisao je nalazila u prepričavanju tuđih života. A Zlatkin život davao je i više nego dovoljno materijala. - Ona je prostakuša odnekud dovukla onu propalicu i više nitko u zgradi nema mira. Sad je zbilja pretjerala. Nego, ona njezina mala postala je prava ljepotica. Tko bi rekao? Bila je ružna kao porezna prijava. A vidi sad - zadivljeno uzdahne, nesvjesna ljubomore koju je izazvala kod kćeri, ali i iznenadnog interesa svoga sina. Alan se uvijek isključio kad bi mama počela s trač partijom. Ovaj put sav se pretvorio u uho. - A ta je mala tako fina. Uvik lipo pozdravi. Pristojna je. Neki dan nosila mi je vrećice iz dućana - prepričavala je susjeda Tonka. - A badava ti sve to. Uz onakvu majku... postat će ista... Alan naglo ustane. Nije mogao više izdržati. - Sine, a kamo ćeš? - poviče majka. - Sad će večera! Pašta-fažol, to voliš. Izjuri u mrak. Više nije osjećao ni glad ni žeđ.

*** Buka koja je dopirala iz Zlatkinog stana svakim je danom bila sve glasnija. Susjedi su burno negodovali. Alanova majka nije zatvarala usta. - Ovo neće dobro završiti. Neće bit dobro - ponavljala je. - Što to, majko? - upita je. - Pa to s Zlatkom. Navodno se svađaju zbog one male. - Lene? - skoči u nevjerici. - Pa kakve veze ona ima? - Ma je si vidio kako izgleda? Ona vucibatina, kojeg je Zlatka dovukla, bacila je oko na malu, a Zlatka je ljubomorna. - Daj, mama, ne pričaj gluposti - zatrese glavom u nevjerici. - To ne može biti istina! Pa Lena je... ona je... - nije znao što bi rekao. Morao je izaći, razbistriti glavu. Imao je osjećaj kao da će se raspuknuti. Prigušeni zvukovi dopirali su do njega dok je silazio niz stube, ali nije obraćao pažnju. - Sigurno su mačke - pomisli. Kanta za smeće opet je bila otvorena, a one su neprekidno rovale po smeću. Nevoljko se okrene i zastane kako bi mu se oči privikle na tamu. Ugleda sjenu na dnu hodnika. Iako nije mogao razaznati crte lica, znao je. U polumraku, skvrčena od boli, plakala je Lena. Priđe bliže i sagne se. Uhvati je za ruku. Ona se trgne i brzo izvuče ruku iz njegove. Gledajući njezino suzama zamrljano lice, Alan osjeti kako se nešto uzburkalo u njemu. Njezine oči, kosa, glas, miris. Iako mu je srce luđački tuklo, nastojao je ostati pribran, ali Lena osjeti njegovu uznemirenost. Bilo joj je neugodno. - Oprosti zbog ovoga - Lena promrmlja kao da se ispričava. - Zbog čega? - upita je u čudu. - Znam što ljudi govore i neugodno mi je zbog toga, ali nije moja mama loša - petljala je. Lice joj je poprimilo zagasitu boju. Kao i uvijek u ovakvim prilikama, poželje propasti u zemlju. - Nije važno. Ljudi uvijek nešto pričaju, tračaju, ali ne treba se obazirati na njih - reče joj ozbiljno. 25

- Da, ali ti ne živiš s tim zlim jezicima čitav život. Proganjaju me, ti nemaš pojma kako je to - i ponovno brižne u plač. Alan je oprezno primi u zagrljaj. Više ništa nije govorio. Proveli su tako neko vrijeme, zagrljeni u tišini. Lena se prva pomakne. - Oprosti - stade se opet ispričavati. - Ne razumijem zašto se stalno ispričavaš - tiho će Alan. Blijed smiješak pojavi se na njezinim usnama. Nespretno ustane i on joj pomogne da se osovi na noge. Lice joj je još imalo onaj bolan izraz. - Moram ići - reče nespretno i pohita prema stanu. Alan je gledao kako se obris gubi u mraku. - Ako poželiš razgovarati - više ga nije čula.

*** Atmosfera u kući iz dana u dan postajala je sve gora. Lena je sve teže podnosila napetost koja se osjećala u zraku. Tip kojeg je majka dovukla u kuću bio je poput neke životinje koja je vrebala na svaki njezin korak. Njegovi pogledi nisu mirovali. Užareno su lutali njezinim licem i tijelom. Tjerali joj crvenilo u lice. U posljednje vrijeme sve se češće pogledavala u ogledalo. Godinama se bojala suočenja s vlastitom ružnoćom, bježala od tog poniženja, ali to ljeto nešto se počelo događati. Izrasla deset centimetara, a svaki se dio njezinog tijela čarobno se preobrazio. Popunio. Gledala se isprva kradomice, bojažljivo, kao da će se slika koju je toliko priželjkivala nestati, razbiti u tisuću komadića. Postala je ljepotica. Plijenila je skladnom građom te čudesnim spojem modrih očiju, plave kose, punih usana. Njezina ljepota bila je potpuna, ali u dubini bića odzvanjala je ista ona nesigurnost, strah i tjeskoba. Ti se osjećaji nisu utopili u ljepoti. Štoviše, čudna metamorfoza gusjenice u prekrasnog leptira u 26

njoj je izazivala nemir i nelagodu. U koži ove blistavo lijepe neznanke nije se snalazila. Naravno, da nisko samopoštovanje, sram zbog majke i sve ono što je vukla sa sobom, nije moglo nestati preko noći. Tolike godine imala je samo jednu jedinu želju - da bude nevidljiva. A sada, kamo god da prođe, ne može ostati nezamijećena. Ružno pače koje se preobražava u prekrasnog labuda, lijepo zvuči kao priča za laku noć, ali u malom mjestu punom prikrivenih pogleda nije mogla imati sretan završetak.

Varljivi ritmovi života Život možemo proživjeti sretni ili nesretni, voljeni ili nevoljeni, no to je samo privid. Život zapravo pokreću dobroćudni ili zloćudni ritmovi, ali Lenin nije bio podešen u ritmu ljepote. Gledajući njezino usnulo lice prepuštao se slikama koje su oblikovale i njegov život. Protutnjala je kroz njega poput uragana, zatresla tlo pod nogama i nestala. Nastavio je svojim životom, kročio odabranom stazom i pokušavao ne razmišljati o njoj. Nikad nije pomišljao da će se njihovi putovi ponovno ukrstiti. Ali čudnovati su ti naši zemaljski puti jer kad se najmanje nadamo...

*** - Doktore, doktore - blagi dodir prene ga iz misli. - Oprostite, ali već je kasno - reče čistačica. - Moram još počistiti - pokaže na krhotine stakla razasute po podu. - Da, da - zbunjeno će Alan. Sjećanja su ga odvela dalje no što je mislio da hoće. Umorno ustane i pogleda usnulo lice. Spavala je mirno. Napokon se prepustila agoniji pomirenja. 27

Lagano se sagne i utisne cjelov u njezino izobličeno lice. Bolan trzaj iznenada joj potrese tijelo. Alan odluči da će ipak provesti noć uz Lenino uzglavlje. - Samo vi radite svoj posao. Neću vas smetati, ali želio bi ostati uz pacijenticu - reče zbunjenoj ženi. - Dobro. Kako vi želite - promrmlja, ali on je više nije čuo. U mislima je opet bio s njom. I događajima koji su slijedili.

*** - Uskoro će ljetni praznici. Veseliš se? - upita je. - Iskreno ne. Ne znam kako ću cijelo ljeto provesti s mamom i onim tipom - iznenada se ukoči. Nije bila spremna pričati o tome, ali Alan je stanovao u istom hodniku i znao sve što se dešavalo u njihovom stanu. Izolacija je bila katastrofalna. Majka i Vjeko bili su nemogući. Znali su se čak i potući. Kad je sretala susjede, imala je osjećaj kao da je sva njezina nutrina otvorena prema tuđim pogledima. Neko su vrijeme hodali u tišini. Alan se glupo osjećao jer nije znao što bi joj rekao. - Hoćemo li predvečer prošetati? Nakon učenja? - upita je sramežljivo. - Pa ne... ne znam... možda - petljala je zbunjeno. - U pol sedam nađemo se na ulazu - Alan se široko osmjehne, a Lena laganim koracima nestane iza svoja četiri zida. Srce joj je luđački tuklo. Oduvijek je bila zaljubljena u tog visokog tamnokosog dečka, no nikad nije ni pomišljala na bilo što. A kako i bi? Nikada je nije primjećivao, sve dosad. Na licu joj je još titrao osmijeh.

*** - Gdje si bila? - grubi glas prene je iz svijeta mašte. Zapuhne je smrad alkohola, ustajali dim cigareta i znoja. Vjeko je stajao na vratima i njegove sitne oči pohotno su piljile u nju. Bio je samo u potkošulji i starim, poderanim hlačama. Pijano je teturao prema njoj i Lena brzo umakne. Nije voljela tog tipa. Bojala ga se. Nije podnosila da Vjeko odlazi van jer bojala se da će otići kao što su svi odlazili. Tako se on po cijele dane vukao po kući i pio sve što mu je dopalo šaka. Sirota Zlatka nije shvaćala da je samo iskorištavala. Ova je propalica ostajala je s njom samo zato jer nije imao kamo otići. Tko zna iz koje je rupe dopuzao. - Oprosti, ali moram učiti - reče pristojno. - Kraj je godine i imamo testove. - Ajde, nemoj ti meni govoriti gluposti, sve ja znam. Njegove su grube riječi postale ljigave. - S ovakin tijelom, mala moja, što će tebi škole. Lena osjeti mučninu. Loš predosjećaj u vezi njega svakim je danom bio sve jači. Vjeko se umorno sruši u staru fotelju. Gledao je prema zatvorenim vratima i razmišljao o maloj gaduri. Kako ga je samo izazivala. Pravila se finom curom, ali sigurno je bila divljakuša kao majka. Ma kakva majka! Još je i gora! Sjeti se njezinog čvrstog, mladog tijela koje je bujalo pred njegovim očima i osjeti kako mu kapljice znoja izbijaju na čelo. Erotske fantazije sve su češće zaokupljale njegovu prljavu maštu. Ali pokazat će on njoj. Ukrotit će on nju, ma, ukrotit će on tu malu bestidnicu. Obuzet tim mislima nervozno se doklati do hladnjaka i otvori novo pivo. - A gdje ćeš ti? - mrko je upita kad je Lena krenula prema vratima. - Idem učiti - neraspoloženo će ona. - Uostalom, što me stalno ispituješ?

- Ma vidi ti nje! Balavice neodgojena, zar se tako razgovara? Pokazat ću ja tebi! - I krene prema njoj. Podigne ruku kao da će je udariti, ali bio je pijan pa se spotaknuo i skoro pao. Nije je sustigao. Zalupi mu vrata pred nosom i on šakom udari u njih. - Učiti u ovo vrijeme? Pokazat ću ja tebi, pokazat! Beštijo mala... - vikao je za njom.

*** Alan osjeti da nešto nije u redu. Lena se sva tresla. - Što se desilo? - upita je. Ona od straha nije mogla progovoriti. Zagrli je. Osjećao je kako teško diše. Trebalo je neko vrijeme da se smiri. Polako se opuštala. Toliko mu je bilo žao ovog prekrasnog stvorenja. Djelovala je krhko i nezaštićeno. - Što misliš da pobjegnemo odavde? - upita je, a ona se žalosno nasmije. - Znaš da je nemoguće. Ulovili bi nas, a onda... - pogleda ga. - Ma ti se šališ? - Ne, ne šalim se - pogleda je ravno u oči, a ona se stade meškoljiti. Nešto se događalo s njom. Nikada prije nije osjetila tako nešto. Različiti dijelovi njezinog tijela i uma počeli su se buditi. Uznemiri se. Nespretno se pokuša izvući iz zagrljaja, ali tada im se usta neočekivano približe. Lena samo sklopi oči. Žar joj je strujao tijelom, penjao se uz kralježnicu, širio se, ulazio u sve pore, sve do korijena kose. Naglo ga odgurne od sebe. Lice joj se žarilo u polumraku. - Lena - reče dubokim, drhtavim glasom. - Ne moraš se bojati. - Molim te - nije ga gledala. - Ostavi me na miru. Njezino tijelo bilo je preplavljeno bujicom prekrasnih osjećaja, a ipak su joj suze navirale na oči. - Oprosti, nisam htio - reče kao da se ispričava. - Hoćeš li...

Nije stigao izgovoriti do kraja. Lena je potrčala i vrata se zatvore za njom. Hodnik je ostao mračan i prazan bez bljeskanja njezine zlatne kose. Još je dugo gledao za njom. Tek kad je užarena kugla zašla iza brda, a na nebu zaiskrile krijesnice, shvatio je da se nešto zabilo u njegove grudi.

Bolna spoznaja - Znači istina je! - njezine oči, odjednom budne, u trenutku su shvatile. - Istina je? Više nisam... - nije mogla nastaviti. Gorko zaplače. Alan se brzo uspravi na stolcu. Trebalo mu je malo da se sabere i shvati da je čitavu noć prosjedio pokraj nje. Zagrli je. Držao ju je tako dugo dok se nije u potpunosti smirila. Prstima je doticala natečeno lice. - Zašto mi ne vjeruješ? Otekline će splasnuti. - Nisam znala da će me to tako jako pogoditi. Znaš nakon svega što sam prošla - bilo joj je teško pričati. Alan potraži njezinu ruku. - Kad sam se vidjela u ogledalo, poželjela sam da sam mrtva. Ah zašto nisam umrla? - spustila je glavu na sklopljene ruke trudeći se da obuzda provalu suza. - Nemoj ni pomišljati na tako nešto. Tvoje će lice uskoro opet biti lijepo - Alan je pričao, ali znao je da njegove riječi ne dopiru do nje. - Koga više briga... ionako mi je svejedno. - Mene - poželi vrisnuti. - Mene je briga! Možda ne vjeruješ, ali nije me briga kakva si. Lijepa ili ružna. Ti si ona u koju sam se zaljubio one večeri... - umjesto toga reče kratko: - Vrijeme će zaliječiti sve rane, Lena. Vjeruj mi. Šutjela je. Nakon nelcog vremena tiho prozbori: - Nije mi lako prihvatiti ovu unakaženost. Kao da sam rasporena,

izlomljena - govorila je tiho. - Znaš, kad netko odrasta obilježen ružnoćom... Alan ju je puštao da priča. Bilo je neobično važno da izbaci sve iz sebe. To je proces koji će je odvesti do ozdravljenja duše. Kao iskusni psihijatar znao je da emocionalne rane teško zacjeljuju. Trebat će mnogo vremena, strpljenja i ljubavi. Pogotovo ljubavi. - Sjećam se toga ljeta... sve ono što se dešavalo... obilježilo me. Nikada mi nije bilo tako lijepo kao onda... nikad me više nitko nije ljubio tako... - pričala je nepovezano, ali Alan je znao o čemu ona priča. Uranjala je u prošlost koja je bila crna i mračna. Jesu li je duhovi prošlosti konačno sustigli? Hoće li se moći obračunati s njima? Prošlost je čekala spremna da je zaskoči i uništi je, ali on je stajao uz nju. Zajedno će se suočiti s njome, licem u lice. Oživjet će i dane i noći, a one će joj dati snagu da zakorači naprijed.

Ljeto prve ljubavi - Pokušavala sam zaboraviti. Ono ljeto, majku, tebe, svoju tajnu... Kimne glavom. To njezino ograđivanje od uspomena bila je borba za opstanak. Slike, tako jasne i žive, titrale su pred njihovim očima. - Možda je sada došlo vrijeme da se oslobodiš okova koji ti sve ove godine nisu dali mira. - Ne shvaćam kakvog smisla ima otvaranje starih rana... Alane, to nema smisla.... Ne, ne želim pričati o prošlosti. - Ponekad trebamo uroniti u prošlosti. Ona nam pomaže da razumijemo sadašnjost i ostvarimo sretniju budućnost. Vjeruj mi, olakšat ćeš dušu, a ja ću ti rasvijetliti neke putove. Odgovoriti na mnoga pitanja, osnažit ću te. Vidjet ćeš kako si prekrasno biće i nastavit ćeš tamo gdje si stala. - Ali ja ne želim nastaviti. Želim zaboraviti. 32

- Draga moja, sve što nam se dogodi, svaka osoba koja nam dođe u život, svaki uspjeh, neuspjeh, izdaja ili odanost, ne događaju se zato da bi nas oslabjeli, nego da bi nas ojačali. Naš život nije slijed događaja bez ikakve svrhe, već putovanje iz tame prema svjetlu, vidjet ćeš... izronit ćemo iz mraka! Lena je šutjela, a Alan osjeti kako je obuzima strah na uspomene iz djetinjstva. Na svom će putu propadati sve dublje, niz kaleidoskop u kojem se zrcale bolna sjećanja. - Da, znam. Čini ti se, kao da si udarila u zemlju i razbila se u tisuću malih komadića, ali više nisi sama. Više nikad nećeš biti sama! Zajedno će izgraditi novu, sretnu i snažniju Lenu! nasmiješio se izgubljenom biću iz svoje prošlosti. Slika mlade djevojke izmami mu suze na oči. Lena ga pogleda i uroni u prošlost. Glas joj je podrhtavao. Riječi su djelovale mračno i hladno iako je bio početak ljeta.

*** Rano sunce već je pržilo asfalt i odbijalo se od glatkih površina betonskih blokova. Ljeto koje je počelo bilo je pakleno. Lena je postajala sve ovisnija o Alanu i njegovom društvu. Bio je drugačiji. U njegovu pogledu nije bilo ničeg uznemirujućeg. Bila je sigurna da je neće povrijediti. Nakon onog nespretnog poljupca izbjegavali su svaki dodir, no njihova bi se tijela, s vremena na vrijeme, nespretno sudarila, a tada bi krv proključala u njima. - Morat ću otići na nekoliko tjedana. Znaš, pričao sam ti o tome. Idem u Rijeku na pripreme. Nije lako upisati fakultet. Konkurencija je velika. Pogotovo na medicini. Lena se rastuži. Znala je da mora otići, ali... Kao da je u zraku predosjećala nagovještaj strašne katastrofe koja će je zadesiti. - Nemoj biti žalosna. Neće me biti samo nekoliko dana... a onda... imamo cijelo ljeto - glas mu je bio usiljeno veseo. - Brzo se vrati - prošapće ona. - Hoću, obećajem. Budi mi dobra! I čekaj me. 33

*** Lena je pokušavala što više vremena provoditi izvan kuće. Otkrila je da se osjeća manje nesretnom tražeći napuštene uvale i uživajući u mirisima morskih trava. Udisala je miris pustoši i slušala kako se valovi lome u stijene. Malo primorsko mjesto u kojem je odrastala bilo je dokaz da čarolije još postoje. U skrivenim uvalama, u miru i osami, daleko od ljudi, provodila je svoje dane. Sve se češće ulovila kako mašta o Alanu. Jedva je čekala da se vrati. Postala je nemirna svjesna buđenja fizičke želje koju je osjećala prema njemu. Uporno se borila protiv toga, ali predosjećala je da će tu bitku uskoro izgubiti. Nikad nije imala običaj promatrati svoje golo tijelo, ali sada je sa zanimanjem proučavala kontrast između bijelih grudi i osunčanih ramena. Bila je zadivljena punoćom i oblinama koje su ocrtavale liniju njezinog tijela. Ponekad bi u znatiželji znala prošetati rukom po čudnovatim brežuljcima novootkrivenog krajobraza, no svaki se put posrami svojih grešnih dodira. Vjeko je bio nesnosan. Nepristojan, razdražljiv i svadljiv. Stalno joj je bio za petama. Gledao ju je očima koje su bile podbuhle i podlivene krvlju. U njegovim se očima nazirala pohota. - Gdje si bila? - ispitivao ju je bez prestanka. Mrzila je tog ružnog i smrdljivog stranca. Na majku ionako nije mogla računati. Uostalom, što bi joj i rekla? Odbrojavala je dane do Alanova povratka, a njegova se mati na sav glas hvalila kako joj je sin upisao najteži fakultet. Pucala je od ponosa. - Medicina suseda, medicina! Nije to za svakog!

Početak žudnje Morile su je brige i misli. Nije mogla više ovako živjeti. Razmišljala je o tome kako da pobjegne što dalje od njih. Za godinu dana postat će punoljetna i tada će moći otići, ali nikad se neće osamostaliti ako bude bez prebite pare. Pod hitno mora pronaći neki posao. Majka je sav novac trošila na piće. Poželi se ohladiti od mučnih misli. Uranjala je u more duboko i dugo. Nestajala je u plavetnilu sve dok se nemoć i bijes nisu isprali. Slana voda djelovala je iscjeljujuće. Alan je stajao na obali i promatrao je. Gledao ju je kako izlazi iz mora. Ostao je začaran nestvarnom ljepotom kojom je zračila. Ništa na njoj nije mu promaklo. Kupaći kostim posve joj se pripio uz tijelo. Čvrste i oble grudi, zaobljeni bokovi, tanak struk i vitke noge kao da su bile isklesane iz mramora. Kosu je nosila zadignutu kopčom koju je potom izvukla, a gomila teške, blještave zlatnoplave kose rasula se po ramenima i leđima. Srce mu je tuklo. Tiho je pozove. - Alane! - vrisne od sreće. - Vratio si se! Onako mokra baci mu se u zagrljaj. Od siline udarca Alan posrne i oboje padnu na pijesak. Lena zatvori oči. Osjeti njegov dah i pogled. Polagano otvori oči. - Od svih mjesta baš si morala doći u ovu zabit? Znaš koliko mi je trebalo da te pronađem? - upita, smijući se. Lena mu uzvrati osmjehom. - Sviđa mi se ovdje - reče kratko. - Nema nikoga, a to mije najvažnije. - Dobro, idem ja onda! - našali se, a ona ga nesvjesno povuče prema sebi. Nježne ruke lagano mu obaviju zatiljak, a njegove usne automatski potraže njezine. Nikad se nije ovako ljubio. Usta mu se pretvore u plamteću kružnicu, a sitni plamičci razbuktali su napetost koju nije bilo lako obuzdati. Teškom mukom odmakne se od nje.

- Ne želim učiniti ništa za što bih se pokajao - reče promuklim glasom. Lena pruži ruke prema njemu. Sviđao mu se njezin dodir. Bio je mekan i topao. Znao je da ovaj put neće pobjeći. Zadnjim snagama pokušao se suzdržati da je ne poljubi, ali ona je već podignula glavu i usta im se ponovno spoje. Poljubac je bio gladan i posjednički. Užareni trnci prostruje njihovim tijelom. Bio je to novi osjećaj. Početak žudnje.

*** Poljubac kao da je Alana lišio razuma. Primio ju je u naručje i zakopao lice u njezinu kosu. Ljubio joj je kosu još mokru od soli, drhteći od potiskivanih osjećaja. Od želje. Njezine je usne prekrio svojima ljubeći je kao da umire. Lena je uzvraćala. Isprva nespretno i plašljivo, a potom smjelo, osjećajući kako je preplavljuje radost. Glava joj je klonula dok se predavala njegovim snažnim rukama. Ništa nije vidjela, ni čula. Samo je osjećala. Voljela ga je, otkad ga je prvi put ugledala. Ona, koja je čitav život beznadno molila i preklinjala za mrvicu ljubavi, samo jednu lijepu riječ ili osmijeh, sada leži u njegovom čvrstom zagrljaju, a on je ljubi. Voli. - Alane, Alane... - mrmljala je kao u nekom polusnu. On je bio tajni junak njezinih snova, čežnja, nadanja. Preplavio ju je užitak jer joj se ispunilo sve za čime je godinama venula. Nikada je nitko nije poljubio, a sada otkriva svu slast drugog bića, tvrdoću zubi, mekoću jezika. Uzvraćala mu je poljupce gorljivom predanošću kao da njima briše rane prošlosti i pije iz nepresušnog izvora ljubavi. Potpuno se predala sreći koju je konačno imala priliku osjetiti. Privijala se uz njega poput brodolomca koji je prošao kroz strašnu oluju. Osjetila je kako se njegove usne miču i kreću prema njezinim grudima. Bio je to osjećaj savršeniji od bilo kojeg 36

poljupca. Njegove voljene usne na njezinim, tek raspupalim pupoljcima. Osjećaj tako nov, tako zaprepašćujuće ugodan da su joj potekle suze. Bila je siromašna djevojka koja nije znala za ljubav, nježnost. Mogla je naslutiti svu dubinu fizičke strasti koja joj se prije činila tako odbojnom. Sjećanje na glasne uzdahe koji su dopirali iz majčine sobe. grubo je vrate u stvarnost. Bila je ispunjena probuđenim poznavanjem fizičke želje koja se sad pomiješala sa sramom. Tijelo i duša boljeli su je od tako snažnog sukoba osjećaja. - Ne, ne smijemo... - mrmljala je. Alan se isti trenutak odmakne od nje.

*** Alan prekine nit njezinog sjećanja. Već je bilo kasno i ona je bila iscrpljena. - Molim te, odmori se. Za danas je bilo dosta. Imamo još toliko vremena. Uostalom, ti znaš da svoju priču ne možeš ispričati u jednoj noći. Živiš je već koliko ono godina. - Lena se glasno nasmije. Upravo tu reakciju želio je izmamiti iz nje. Kao u šali, lupi se po glavi. - Baš sam budala. Znam da se dame ne pita za godine... - Pojma nemam, izgubila sam sjećanje. Ali mislim da piše na bolesničkom kartonu. - Bravo! Vidim prve znakove ozdravljenja! - uzvikne razdragano, a Lena se umorno osmjehne. - Znaš da te neću pustiti dok sve rane ne zacijele - gledao ju je u oči. Šutjela je. - Ti znaš što to znači. Da, imat ćemo još puno posla. Moram te osnažiti. Shvatit ćeš da te život čeka. - Ne, ne znam baš... nisam sigurna. - Želim samo spavati. Alan joj namjesti jastuk. - Lijepo spavaj - poljubi je u obraz i poželi laku noć.

Izdaja Topli vjetar blago je milovao njihova lica dok su šutke hodali ulicom. Bili su mladi i zaljubljeni. Iako se čitav svijet urotio protiv njih, oni se nisu obazirali. Alanova majka neprekidno je pravila scene. - Što ti radiš s tom malom? Ona nije za tebe, sine, daj se opameti! Alan se nije obazirao na majčine riječi. Zlatku nije bilo briga s kim se njezina kći viđa. Danima je bila omamljena od pića. Kad je bila trijezna, svađala se s Vjekom: - Ta se tvoja kći po cijele dane vucara okolo! Tko zna s kirnje i što radi? - režao je. - Moja je kći pristojna. Ne radi ništa -mrmljala je sebi u bradu. - Baš! Vidi se tko ju je odgajao - tako su obično počinjale svađe. Lena je bila svjedokom žestokih okršaja i svakim je danom bila sve sigurnija u svoju odluku. Mora što prije otići iz tog pakla. Cijelo njezino biće bilo je orijentirano na samo jednu stvar, njezine trenutke s Alanom. U vrelini ljetnih dana, okupani suncem i morem, otkrivali su tajne mladenačkih poljubaca. Bili su to tek bezazleni poljupci, nikada nisu prešli granicu. Lena nije bila spremna, a Alanu je bilo dovoljno biti u njezinoj blizini. Držati je i grliti. Mnogo su pričali. Uglavnom Alan. Lena je upijala obiteljske slike i zamišljala kakav bi život bio da ima obitelj. Ili barem majku. Ona bi se tek tu i tamo otvorila i ispričala neki detalj, a tada bi joj Alan ljubio suze koje su nijemo kapale. - Neću dopustiti da te itko povrijedi! Štit ću te. Uvijek ću biti uz tebe - govorio je, ali nije održao dano obećanje.

*** - Izdao sam je! Izdao! - toliko je puta sam sebi ponovio te riječi. Oplakivao život koji je krenuo u krivom smjeru. Plakao je za izgubljenom radosti. Bili su na samom početku i tek su počeli upoznavati ushit i žudnju kad je ona iznenada nestala. Po pričama koje su kružile o tom nemilom događaju, mogao je naslutiti da je proživjela pakao. A njega nije bilo da je zaštiti. Nije bio kriv, ali slaba je to bila utjeha. Morao je otići u Rijeku kako bi se pobrinuo za stipendiju i sobu u studentskom domu. Kad se vratio, Lene više nije bilo. - Što se desilo, majko? - pitao je u suzama. Majka je šutjela. - Gdje je Lena? - jedva se suzdržavao da ne zaplače. Sav se tresao. Majka mu je prišla i tiho rekla: - Smiri se, sine. Vjeruj, bolje je ovako. Nije ona za tebe. Ti ćeš si naći neku finu.... - Ali ja je volim! - grubo prekine majku. Osjetio je suze na obrazima. - Ma kakva ljubav? - poviče ona sva u bijesu. - Što ti uopće znaš o ljubavi? Ti si još dijete! Alan je više nije slušao. Pobjegao je u sobu i zgrčio se na krevetu. Zatvorio je oči i ugleda kako izranja iz mora. Ma koliko se trudio, slika se uvijek vraćala. Razlomljena u tisućama komadića.

Udarac Gdje je onaj tvoj? Već te ostavio? Ista si ko mater! - Vjeko je zaudarao na alkohol. Uhvati je za ruku i pribije je uz zid. Osjeti drhtanje njezinog mladog tijela i to mu još više potpali fantaziju. Lena se uspije istrgnuti iz njegovih šaka. Željela je pobjeći u 39

sobu, ali on je sustigne. Srce joj se stegne u prsima, a bolan strah paralizira je. Bila je okamenjena od čiste strave. - Tko zna što će mi ova pijana životinja učiniti - uplaši se. Poželi vrisnuti, ali grlo joj se osušilo od straha. - Lena, Lena - mrmljao je pijano privlačeći je k sebi. Pokušao ju je poljubiti u usta. Lena je pružala otpor, no bila je to neravnopravna borba. Zgrabi je još čvršće dok je jezikom prelazio preko njezinog lica. Divlje mu se izvijala iz naručja, odvraćajući glavu od njega. - Makni se od mene, pijana budalo! - Glas joj je drhtao od neskrivenog gađenja. Gledao ju je izobličen od požude, zamućenih očiju. Želio ju je! O tako ju je želio! Čitavo vrijeme izazivala ga je. Smijala mu se i izrugivala. Ali tome je sad došao kraj. Pokazat će on njoj, pokazat će... - Ostavi me, ostavi me! - njezini krici gubili su se u mraku. Rukom joj podere haljinu, a ona iskoristi priliku i zarije mu nokte u lice. Bolno kriknuvši, on ustukne i dotakne ogrebotine. Ruke su mu bile krvave. - Gaduro jedna! - krikne poput ranjene životinje. Kao u nekom usporenom filmu, Lena ugleda kako njegova šaka leti prema njezinom licu. Osjeti kako joj krv nadire u usta. Pokušavala se izmaknuti udarcima koji su pljuštali po njoj. I dok se otimala i zapomagala, on joj je rukama zatvarao usta i vukao je prema krevetu. Ljubio ju je nemilosrdno i pohotno dok je ona pokušavala doći do daha. U dugim i strašnim minutama koje su uslijedile, borila se iz sve snage, gutala je vlastitu krv da se ne uguši, otimala se, no uzalud. - Miči se s moje kćeri! - metalni glas zareži iz mraka. U izmaglici je vidjela majku. U ruci je imala veliki nož. Lena je ostala ležati skvrčena od boli, nepokretna i nepomična. Prije nego što je utonula u mrak, vidje kako se oštrica noža zabija u meso i krv koja je potekla.

Sjaj u tami Lena se polagano oporavljala. Skinuli su joj gips, a otekline su splasnule. Njezino je lice poprimalo naličje kakvo je pamtila. Mogla je već otići na dvorište, udahnuti zrak. Gledati sunce i osluškivati zvukove života. Kao iskusni psihijatar, Alan je znao da će emocionalni ožiljci teže zacijeliti. Trebat će vremena, strpljenja i ljubavi. Pogotovo ljubavi. Lena je znala da nije sama. Alan ju je vodio, vješto je navigirao olujnim morem. Dolazio je svaki dan i puno su pričali. Bilo je neobično važno da sve ružno izbaci iz sebe. Bio je to dio procesa koji će je odvesti do ozdravljenja. Lena se u početku opirala. - Znaš, Lena, ne možemo krenuti naprijed ako smo ostali zaglavljeni u prošlosti. Svi smo mi u životu, na ovaj ili onaj način, doživjeli izdaju, gubitak ili nepravdu. Kroz proces razumijevanja onog što se dogodilo, preuzimamo odgovornost za naše buduće ponašanje. - Ja ne trebam razumijevanje, Alane. Trebam odgovor na jednostavno pitanje - zašto baš ja? Zašto je baš mene snašla ovakva sudbina? Čitav sam život tragala za srećom, ali ona, kao da me izbjegavala u širokom luku. Željela sam samo jedno. Voljeti i biti voljena no... nije mi bilo dopušteno. Umorila sam se, Alane, umorila... Ne mogu više... Ne želim... - zatvori oči. - Želim umrijeti. - Ne, Lena, ne! Život je najljepši dar koji smo dobili i neću dopustiti da digneš ruke od njega. Borit ćeš se za sebe i nitko te više neće povrijediti, niti gledati sa visine. Zapamti, samo je nebo iznad tebe. Godine rada s pacijentima učinile su od njega vrsnog iscjelitelja ljudskih duša. Prilazio je pacijentima s onom apsolutnom predajom, posvećivao im se, savjetovao ih. Naučio

je konfiguraciju psihe kao što je jako dobro znao da se promjene ne događaju preko noći. Ali Lena nije bila samo jedna od pacijentica. Ona je bila duboko utkana u njega. Prvi put u sve ove godine nije bio siguran hoće li imati snage izvesti je na pravi put. Previše toga vezalo ga je za nju. Nikad nije zaboravio ono ljeto. Mladenačke poljupce. Ljubav je ostala u njemu. Neugasiva, razapinjala ga je i nije mu dala mira. Sve ove godine hodao je poput mjesečara. Godine sastavljene od dana i noći prolazile su, ali bez nje ništa nije imalo smisla. Dopustio je vremenu da se prelijeva preko njega u nadi da će ga prekriti zaborav. No nikad je nije zaboravio. U njemu je uvijek postojala ona lagana, tinjajuća nada da će im se putevi ukrstiti. A kad se to konačno dogodilo, poboja se da je, možda, ipak prekasno. Tmurne misli poput olovnih oblaka nadviju se nad njim, ali brzo ih rastjera. Bio je to samo trenutak slabosti jer za sreću nikada ne može biti kasno.

*** - I ako ništa vratiti nam neće dane našeg ljeta, sjaj u tvojim očima, sunce u kosi, tugovati nećemo. Snagu ćemo tražiti u onom što je ostalo - njegov glas imao je čudan prizvuk. Lena se okrene prema njemu. Njezine oči raširenih zjenica bile su duboke i tamne. Alanu se činilo kao da zuri u ponor bez dna. - A iz čega da crpim snagu, Alane? Nemam više snage, ni želje, ni volje boriti se. - U krivu si. Ti si jaka. Jača no što misliš - gledao je to krhko biće i razmišljao o tome kako ti prekrasni stihovi savršeno pristaju uz nju. Bilo je teško za shvatiti, ali to bijaše istina. Kroz sve životne borbe koje je vodila, postala je prekaljeni borac. Na žalost, to još nije mogla shvatiti. 42

Neko su vrijeme šutjeli u tišini. Tada ga Lena tiho zamoli: - Hoćeš li mi još jednom ponoviti.... tako lijepo zvuči. To si sad smislio. - Ne, to je citat iz filma "Sjaj u travi". Hoćeš li mi reći da nikad nisi čula za taj film? Glume Natalie Wood i Warren Beatty - upita je u čudu. Lena posramljena spusti pogled. - Ne, nisam - reče tiho. - Bit će to onda prvi film koji ćemo zajedno pogledati kad izađeš iz bolnice - obeća joj, a njezina ruka potraži njegovu.

Život Bilo je i dana kada Lena nije mogla pričati. Ponekad je bila odsutna. Ponekad su joj suze klizile niz obraze. Nije mogla prihvatiti sve one ružne stvari koje su joj se poput čavala zabili u dušu. Tada bi je on vodio kroz prostranstva životnih mudrosti. - Život je težak. Da je sve ružičasto i jednostavno, nitko od nas ne bi prošao životna iskušenja. Ne bismo se mogli razvijati, učiti i mijenjati se. Nikad ne bismo dobili priliku za novi početak. Da nam se u životu nižu samo sunčani dani, uskoro bismo se počeli na smrt dosađivati. Da nema kiše, ne bismo upoznali radost koju osjetimo kad kiša konačno prestane. - Gledajući unatrag, čini mi se kako moj život nikad nije imao smisla. Bilo je to samo puko nizanje dana, praćeno žestokim olujama - umorno uzdahne Lena. - Možda - odgovori joj. - Ali život ne znači čekati da oluje prođu. Život znači naučiti kako plesati na kiši.

*** - Kažu da nas oblikuje djetinjstvo - upita ga jednog dana. On potvrdno kimne glavom. - Zahvaljujući ljubavi koju smo primili u najranijem djetinjstvu, kasnije ćemo se u životu osjećati voljeno i izrast ćemo u emocionalno snažne osobe. Ako, pak, kao dijete nismo osjećali da smo voljeni, tada smatramo kako nismo dovoljno vrijedni. Čini se kako se povijest, na žalost, ponavlja i da kao odrasle osobe proživljavamo iskustva iz djetinjstva. Znaš, promjena ne dolazi izvana, nego iznutra. Da bismo nešto promijenili, moramo biti spremni učiniti nešto novo. Kao prvo moraš shvatiti da si prekrasno ljudsko biće i da zaslužuješ svu ljubav na ovom svijetu. Suze su kapale niz njezino lice, ali Alan je i dalje pričao: - Možda će ti moje riječi djelovati čudno i nerazumljivo, ali poslušaj me. Kad se osvrneš na svoje djetinjstvo, kad se sjetiš koliko ti je bilo teško i što si sve trebala proživjeti, samo se sjeti da su to upravo ona iskustva koja su te oblikovala u osobu kakva danas jesi. Sada imaš priliku za novi početak. - Mislim da nikad nisam prihvatila prošlost. Dugo vremena bojala sam zaspati. Imala sam noćne more. Sanjala izobličeno lice. Alan ugleda mladu djevojku kako se budi mokra od znoja i suza koje su natopile jastuk. - Tada sam obećala sama sebi da me više nitko neće povrijediti. Kao što vidiš, nisam održala obećanje - žalosno se osmjehne. - Uostalom, pa i nisam bila povrijeđena. Majka je stigla u posljednji tren i spasila me - bolni grč sjećanja preplavi njezino tijelo. Nije željela razmišljati o tome što bi bilo da majka nije došla. Da je bila mažena i pažena, vjerojatno bi je taj događaj slomio. Ali ona je u svom životu imala više nego dovoljno prilika 44

da se navikne na mogućnosti, dapače na veliku vjerojatnost da će biti povrijeđena. Odlučila je prihvatiti to nesretno iskustvo kao još jedan primjer što se sve može dogoditi onome tko nema životni oslonac, figuru u liku oca ili voljenog muškarca koji će je zaštititi od grubosti vanjskog svijeta. Kad je upoznala Hrvoja, svog moćnog zaštitnika, pomislila je kako je osvojila glavni zgoditak. Bila je sigurna da će sastojci on i ona biti savršeni recept najljepše ljubavne čarolije i živjet će sretno jer sve je počelo kao u prekrasnoj bajci. On je bio bogat i moćan. Obećao joj je cijeli svijet. I mjesec i zvijezde. Izronila je iz tame i odjednom postala princeza iz bajke u najromantičnijem filmu ikad snimljenom. Moćnu maštariju o pronalasku srodne duše i zemaljskog raja na zemlji projicirala je na stvarni život. Nije se obazirala priče koje su kružile o njemu. Oglušila se na upozorenja. Uostalom nikad i nije slušala tračeve o ljudima. One koji imaju zaljubljeni sjaj u očima, ništa ne može pokolebati. Ne postavljaju pitanja jer nisu spremni čuti odgovore, ne propitkuju, ne slušaju dobronamjerne savjete. Zapravo ne slušaju ništa osim vlastitog srca. A s vlastitim srcem, Lena se okladila u najviši ulog.

*** Lena se sasvim slučajno našla na Hrvojevom putu. Možda je sudbina htjela da se tog kišnog i sumornog poslijepodneva nađe ispod kotača njegovog skupocjenog automobila. Zakočio je u posljednji tren. Naravno, on se nije obazirao na prometne znakove. Za njega nisu vrijedila pravila kao i za obične smrtnike. - Glupa kravetina! - zarežao je i bijesno otvorio vrata. Ništa ga nije moglo pripremiti na prizor koji će ga iz nekih nepoznatih razloga ostaviti bez daha. Slapovi njezine duge plave kose ležali su razasuti po asfaltu. Bila je tako ranjiva u svojoj nemoći. Promatrao ju je s divljenjem i zavišću. Nikada prije nije 45

vidio tako lijepu ženu. Djelovala je poput krhke, porculanske figurice, kakve je gledao u muzejima. - Oprostite, nisam htjela - promrmlja u smrtnom strahu. Hrvoju se učinilo kao da nije dobro čuo. To se ona ispričava? Takve cure voli. Usta mu se razvuku u širok osmijeh. - Prihvatit ću ispriku, naravno, ako pristanete večerati u mom društvu - reče tonom koji nije trpio suprotstavljanje. - Ne... ne znam baš... auu! - nehotice jaukne. Sve ju je boljelo. - Hoćete da vas odvezem u bolnicu? - upita je Hrvoje. - Hvala, ali nije potrebno - odgovori tiho. - Vjerojatno nije ništa... - Drugi put pripazite - reče joj. Želio ju je izazvati, ali ona je šutjela. Ili je glupa ili? Nije znao što bi mislio. Osjećaje poput sažaljenja i empatije nije poznavao, ali ovo biće ispunjalo ga je čudnim proturječjima. - Odvest ću vas u bolnicu - reče kratko i pomogne joj ući u auto.

*** Hrvoje Jurak nije bio lijep muškarac, ali imao je ono nešto. Zračio je najjačim afrodizijakom, a to bijaše moć. Duboke i tamne oči poručivale su da niti jedno poglavlje njegove priče ne može završiti njegovim porazom. Pogled mu je bio smion i oštar. Davno slomljen nos pridonosio je izgledu opasnog igrača, što, uostalom, nije skrivao. Kretao se hitro i odlučno kao čovjek koji vlada sobom, gdje god da krene. O njegovoj prošlosti nije se mnogo znalo. Nitko nije znao odakle je došao niti kako se obogatio. Ljude poput njega nazivali su različitim imenima od uspješnog poduzetnika do pogrdnog "mafijaša". Nije se pretjerano obazirao na natpise u novinama niti na ljudske jezike, ali svakako je nastojao ostaviti dobar dojam. Trudio se prikazati u najboljem svijetlu, što nije bilo teško s obzirom da je

kupovao ljude. Pristajao je na određeni način života, a da se pritom nije osjećao nimalo krivim. Razdoblje u kojem je morao moliti, bilo je davno iza njega. Sad je bio u poziciji da sam uzima ono što mu se svidi. Znao je što želi i nije birao sredstva da to i postigne. - Cilj opravdava sredstvo - govorio je. Svaka nova pobjeda vodila ga je do novih izazova i nije bilo igre koju nije do kraja dobio. To nije bilo čudno s obzirom da nije držao pravila fair playa. U njegovoj ranoj mladosti nije bilo mira niti vremena u kojem bi se mogao odmarati ili uživati u pobjedama koje je izvojevao. Odredio si je rok od deset godina u kojem je želio pokoriti svijet. U trideset i osmoj godini života bio je zasićen uspjehom. Zgrnuo je bogatstvo, a iza uglađene vanjštine krio se okrutni diktator. Odlikovao se umijećem okretanja ljudi jednih protiv drugih, volio je izazivanje suparništvo i borbu. Služio se lažima i smicalicama, uništavao je sve ispred sebe i tako jačao svoju moć. Nitko ga nije mogao impresionirati, a ljudi koji su se drznuli i okrenuli mu leđa, osjetili su njegov gnjev. - Osveta je slatka i ja ću je vratiti - bila je jedna u nizu njegovih omiljenih uzrečica. Bio je zlopamtilo. Nikada nije zaboravljao niti jednu uvredu i strpljivo je čekao na trenutak kad će uzvratiti udarac. Volio je biti okružen lijepim stvarima i lijepim ljudima. Velike je napore ulagao u vanjštinu kao i dekoraciju samog života. Živio je u luksuznom stanu na glavnom gradskom trgu s najljepšim pogledom. Volio je brze automobile i posjedovao impresivni vozni park. Oblačio se u svjetskim, modnim metropolama, gdje je odsjedao u ponajboljim hotelima. Njegovo se ime često pojavljivalo u jet-set časopisima, umjesto na stranicama crne kronike. Iako su svi znali tko je on, o tome se nije glasno razgovaralo. Nitko ga se nije usudio dirati, a njegova moć nezaustavljivo je rasla. Institucija braka nije ga pretjerano oduševljavala, ali... navršio je već godine i... 47

- K vragu!- poviče i naglo zakoči. Evo što se dešava kad počne razmišljati o braku.

*** - Nevjerojatno, nevjerojatno! Mogao sam je pogaziti razmišljao je dok ju je čekao na bolničkom hodniku. Čelo mu se orosilo znojem. Pokušao je racionalno i hladnokrvno sagledati ovu situaciju. On je bio glavna lovina sezone i žene su mu se doslovno bacale pod noge. No niti jedna nije bila toliko očajna da se baci pod kotače njegovog ferrarija. Ženski rod nikad ga nije previše zanimao. Mogao je imati koju je god poželio. Ali ova djevojka bila je drugačija nego one izvještačene i ulickane damice iz visokog društva. - Hmmm... možda ne bi bilo loše da pokušam? Nikad se ne zna što na kraju može ispasti - kalkulirao je. U njegovom životu postojao je jako dobar razlog zbog kojeg je sve češće pomišljao na ženidbu. Želio je demantirati glasine koje su u posljednje vrijeme bile sve glasnije. Zli jezici počeli su mu smetati i narušavati sliku koju je svih ovih godina gradio. Mila ženica i nekoliko komada dječice, nije zvučalo tako loše.

U potrazi za srećom Većina priča o sreći koje su dopirale do Lene temeljila su se na načelu romantične ljubavi. Lena je iskusila samo mali dio te ljubavi. Alan bijaše mladenačka strast koja se nije rasplamsala punim žarom. Pripadao je životu koji je tako žarko željela ostaviti iza sebe. Nakon svega, bila je sigurna da je čekaju neka ljepša vremena. Doselila se u Zagreb spremna da započne novo poglavlje u svom životu. Nikoga nije poznavala, ali nitko nije poznavao nju i njezinu prošlost. 48

Oboružala se ljepotom, onim najsavršenijim oružjem, u inače neravnopravnom ratu između muškarca i žene. Iza te ljepote sakrila je svoju nesigurnost i strahove. - Što te privuklo Hrvoju? - upita je Alan. Lena je dugo razmišljala. Kad je konačno progovorila, glas joj je bio dalek i hladan: - Obećala sam sama sebi da me više nitko neće povrijediti. Nadala sam se da ću u njemu pronaći svoj oslonac. Snažnu figuru, muža koji će me bezuvjetno voljeti. Ah, Alane, ništa u životu nisam željela, osim biti voljena - Lena duboko uzdahne. Neko je vrijeme šutjela, a tada nastavi: - Osim toga, on je bio... bio je nekako drugačiji. Nikad prije nisam upoznala nekog nalik njemu. Divila sam mu se. Ponašao se onako kako se ja nikad ne bih usudila. Kao da je zasjeo na sam vrh svijeta i upravljao njime. Bio je moćan, šarmantan, karizmatičan. Imao je nevjerojatnu moć uvjeravanja što ga je činilo rođenim pobjednikom. U igri zvanoj život, nije gubio. Barem se meni tada tako činilo. Bio je željan divljenja i odobravanja, a ponašanje ljudi kojima je bio okružen, pridonosilo je osjećaju svemoći - borila se suzama. Nije mogla nastaviti. Alan progovori umjesto nje: - Zavidimo im jer imaju moć. Čini nam se da oni uspijevaju i uvijek pobjeđuju. Jednako tako ih se bojimo jer, prirodno, ne želimo ih imati za protivnike. S druge strane popustljivi smo prema njihovim lažima i grubostima jer bojimo se suprotstaviti... Lena ga je zadivljeno gledala. - Kako znaš? - upita ga. Alan se nasmije. Vrlo dobro je znao o čemu ona priča. Psihološki profil zlostavljača i manipulatora bio mu je vrlo dobro poznat. - Ništa si nemoj predbacivati. Draga moja, nije postojala nikakva mogućnost da se ti, onako nesigurna i željna ljubavi, ne zapleteš u njegovu mrežu laži i obmana. - Znaš, ispočetka je sve bilo divno i krasno. Nisam postala njegova žrtva preko noći. Počelo je malo-pomalo, s naoko 49

bezazlenim postupcima koji su s vremenom postali sve agresivniji. Igrao je igru, uvlačio me u mrežu. U početku nisam shvaćala jer bila sam sigurna da me voli, a kad volimo, onda volimo. Tako bi barem trebalo biti, bez grube kalkulacije ili predumišljaja.

*** Hrvoje nije bio od onih tipova koji je gubio vrijeme. Kad se odlučio da će je zavesti, navukao je masku finoće i ljubaznosti. Imao je on raznih maski, ali ovu, takozvanu šarmantnu, čuvao je samo za posebne prilike. Sirotica Lena, puna strahova i nesigurnosti, bila je posve nepripremljena na njegovo udvaranje. Nije znala kako da se postavi. Mučilo ju je toliko toga. Pitanja na koja nije mogla odgovoriti. - Kako sam izazvala interes jednog takvog finog gospodina? Nije moguće da mu se sviđam jer kako bi se uopće mogla svidjeti takvom čovjeku? Hrvoje je pripadao svijetu kojeg ona nije poznavala. Nikad nije upoznala lagodan život niti je ikad bila okružena luksuzom. Svaki sat proveden s Hrvojem, za nju bijaše kao da je ušla u zemlju čudesa. Dakle, lijepa gospodična, vodim vas na večeru. Kad bi odgovaralo da dođem po vas? - rastapao se od ljubaznosti. - Hm... mislim... to ne bi bilo zgodno... - petljala je ona sva u nelagodi. Pomisao da se ovaj elegantni muškarac uspinje klimavim stubama do njezinog malog potkrovlja, bila joj je nezamisliva. - Budite spremni. U sedam ću poslati vozača po vas! - V-o-z-a-č- a? - promuca. Nije mogla vjerovati vlastitoj sreći. Čitavo je popodne provela kao u nekom bunilu. Satima je stajala pred ormarom i očajavala. Nije imala nikakvu prikladnu garderobu. Sve je bilo staro i iznošeno. 50

Kad je limuzina došla po nju, osjećala se poput Pepeljuge koja kreće na bal. Osim što nije imala balsku haljinu i staklene cipelice. Tresla se poput pruta na vjetru. U glavi joj se vrtjelo. Osjećala je uzbuđenje i strah. Nije imala pojma tko je taj čovjek, a ipak je pristala otići k njemu. Mora da je doživjela ozbiljan potres mozga. Ali više nije bilo povratka. Kad je stigla do ulaznih vrata, Hrvoje ju je već čekao. Široko joj se osmjehnuo i uveo je u svoje carstvo. Ostala je bez riječi. Bila je potpuno nepripremljena na otmjenost u koju je kročila. U nevjerici je pogledavala oko sebe, a - Hrvoje je sa zadovoljstvom upijao njezine reakcije. - Znači, sviđa vam se? - nasmije se. Bio je to jedan od rijetkih iskrenih osmjeha i Lena se malo opusti. Nije znala kako da se ponaša. Što da kaže? Bojala se da nešto ne dotakne, razbije. - Raskomotite se - reče joj i uzme kaput. Zgrozi se nad odjevnom kombinacijom koju je navukla. Ovako obučenu neće je moći nikamo izvesti, ali što ga briga. - Mala plijeni svojom ljepotom - pomisli gledajući je.

*** Hrvoje Jurak osjeti kako se u njemu budi nešto što prije nije poznavao. Lena je uistinu bila očaravajuća. Prikladno neiskusna i posve neiskvarena. I unatoč ljepoti - nimalo umišljena. Bila je poput nebrušenog dijamanta. - Ma izbrusit ću ja nju - pomisli zlobno, gledajući skladne crte njezinog tijela. Želio je prisvojiti tu vitku, plavokosu ljepotu. U tim prvim satima i danima njihovog poznanstva. Lena je pohlepno upijala svaku njegovu riječ, pogled. Svaku, pa i najmanju sitnicu. Nije se propitivala kakav je njegov glas ili kakve tajne skriva. Pohrlila je prema njemu, naivno i nevino, kao prema svom izbavitelju. U susretima koji će uslijediti predat će mu se u potpunosti.

Hrvoje je, pak, bezočno uživao u svojoj novoj ulozi dobrotvora i mentora. - Ovo je sasvim ugodna promjena. Srećom, neće dugo trajati. Sam sebi morao je čestitati na prvoklasnoj glumi. Uvodio ju je u svijet koji ona nije poznavala i poput savršenog džentlmena, otvarao vrata riznice u koje samo rijetki sretnici imaju pristup.

*** Lena je već otprije znala da život nije fer. Sad je shvatila da su stvari zapravo vrlo jednostavne. Kad si na dnu, padaš sve dublje i dublje. Kao ona gravitacija, zakon sile teže, koju ne možemo izbjeći i koja nas nemilice vuče prema dolje. Uostalom, i sama je dugo bila na samom dnu. Taj isti sistem funkcionirao je, samo obrnuto proporcionalno i kod bogatih. Njih je, pak, ista ta gravitacija vukla prema gore. Među zvijezde. Ravno na crveni tepih. U tom svijetu sve je čarobno i bajno. Ljudi kojima je bila okružena, bili su lijepi. Smijali su se i pokazivali redove bisernih zubi. Šampanjac je tekao u potocima, a miris novca i moći bio je gotovo opipljiv. Nije bilo briga i patnje, zamaranja trivijalnostima poput kredita, rata, hipoteka, računa. Primjerice, u svijetu bogatih Švicarac je podrazumijevao švicarsku banku, sir, čokoladu ili skijanje. Kod ostalih smrtnika automatski su se budile neugodne asocijacija na podivljalu ratu okovanu u nemilu valutu rastućeg švicarskog franka. Ona, koja nikad nije imala sredstava za zadovoljavanje bilo kakvih želja, odjednom se našla u čarobnom svijetu u kojem je sve bilo dostupno. Hrvoje nije mogao odabrati djelotvorniji način da zaludi to mlado biće. Lena se konačno osjećala zaštićeno. Voljeno. Paženo i maženo. Velikodušno ju je obasipao skupocjenim stvarima. Odlučio je prisvojiti njezinu mladost i ljepotu. Kasnije će je oblikovat po svom ukusu. 52

Zavođenje Sjaj jeftinih dućana zamijenio je glamur dućana u kojima su precijenjene krpice bile smještene u staklenim vitrinama. Leni je u početku bilo neugodno. Intenzivno je osjećala poglede pune podsmjeha i poruge. Iako nisu bili izrečeni, ona ih je mogla čuti. Glasno i jasno poručivali su - tebi ovdje nije mjesto. Trebalo joj je neko vrijeme da se opusti i počne uživati u svojoj novoj ulozi. Voljela je lijepe stvari. Imala je onaj istančani osjećaj za fino. Svakim je danom postajala sve sigurnija u sebe i svoj ukus. Obožavala je dodvoravanje prodavačica koje su se prema njoj odnosile s poštovanjem, kao prema ženi s ukusom, stilom i novcem. Taj joj je osjećaj bio nepoznat, ali ugodan poput svile pod prstima. Ponekad bi, gledajući svoj odraz u blještavom izlogu, zastala u nevjerici. Bilo je teško povjerovati da je ovo veličanstveno lice pripadalo sirotici kakvom se smatrala. Zadrhti od pomisli na život koji je imala. Život prije Hrvoja. U sljedećih mjesec dana njezin je zaštitnik nije ispuštao iz ruke. Izlazili su svaku večer. Upoznao ju je s čarima noćnog života, polu-mračnom i bučnom atmosferom mondenih klubova, otmjenošću restorana i malih bistroa u koje su izlazili samo ljudi koji su iskakali iz vrtloga društvene kronike. O njima je čitala u novinama ili gledala na televiziji. Ona, koja nikad nije imala osjećaj pripadnosti zahvaljujući svom moćnom zaštitniku, gradila je novi život. Nije znala da su to tek zidovi izgrađeni od pijeska.

*** Hrvoje je izbjegavao pričati o sebi. Informacije koje je davao, bile su kratke i šture. Na taj bi način sugovorniku davao do znanja da su daljnja pitanja i teme poput posla nepoželjne, štoviše zabranjene. - Nećemo, valjda, pričama o poslu pokvariti ovu prekrasnu večer, draga - rekao bi kratko. Kako je uporno odbijao pričati o tome, mogla je samo naslutiti da su njegovi poslovi sumnjive naravi, no za to nije imala nikakav konkretan dokaz. Samo nejasan osjećaj, a osjećaji znaju biti varljivi. Hrvoje se, pak, potpuno koncentrirao na nju. Želio je znati sve o njoj i njezinom životu. Ispričala mu je svoje neveselo djetinjstvo, vješto zaobilazeći teme koje su joj nanijele toliko boli. Nije pričala o majčinom pijanstvu ni o grubosti koje joj je Vjeko nanio. Ni Alana nije spomenula. Hrvojevo pretjerano ljubazno i na trenutke neprirodno ponašanje, sputavalo ju je da se do kraja otvori tom čovjeku. Kao da je slutila da maska ljubaznosti skriva neko drugo lice.

Sumnje Zbunjivao ju je čudan odnos koji su imali. Njihovi susreti odvijali su se uvijek po jedno te istoj, dobro uhodanoj špranci. Ponekad bi se našli na jutarnjoj kavici, ponekad bi zajedno ručali. No zato je svaka večer bila rezervirana za izlazak. Nakon večere završili bi u noćnom klubu i to je bilo sve. Tada je Hrvoje pozvao svog vozača i on ju je odvezao u njezin maleni i trošni stančić. Iako je u početku strahovala da bi Hrvoje možda mogao pokazati želju da vidi gdje ona živi, to se nije dogodilo. Nisu se dogodile niti one uobičajene stvari, poput zagrljaja ili poljubaca. Znakova nježnosti.

Daleko od toga da je nikad nije poljubio. Pri svakom susretu i odlasku slijedila su dva nevina poljupca u obraz, kao u srednjem vijeku. Osim Alana, Lena nikad nije imala nikakvog udvarača, ali razlika među njima bila je tako očita. Alan nikad nije skrivao koliko žudi za njom, strastveno ju je ljubio, govorio joj da je voli, divio se njezinom tijelu, ali Hrvoje ne. Bila je sigurna da mu se sviđa jer on nije bio tip muškarca koji gubi vrijeme ili novac. Sudeći po lijepoj svoti koju je već potrošio na njezine haljine, torbice i cipele, znala je da ga zanima, ali nije mogla proniknuti njegovo čudno ponašanje. Nije imala nikakvo iskustvo koje bi joj pomoglo u dešifriranju čudnih signala koje je odašiljao. Iz dana u dan sve ju je više zaokupljao, mučio. Nakon mjeseci zajedničkih druženja, ona je ipak očekivala nešto više. Sve češće zatekla bi samu sebe kako zuri u njegova usta i zamišlja kako bi bilo da je on konačno poljubi. Kad je shvatila o čemu to razmišlja, brzo je spustila pogled.

*** Ponekad bi osjetila buđenje fizičke želje. U takvim trenucima tijelo joj je zadrhtalo i uvijek bi pomislila na Alana. Nebrojeno puta, ponovila je sama sebi da on pripada prošlosti. Sada je tu Hrvoje. Strahovito joj je imponirao, no koliko god da mu se divila, nije mogla pobjeći od kovitlaca proturječnih osjećaja koji su, iz dana u dan, rasli. Dok se uspinjala u svoje trošno potkrovlje, osjećala se izdano i bijedno. Ponekad se čak i gadila sama sebi. - Pa što ja to radim? - pitala se. - Kamo sve to vodi? Hrvoje nikad u njoj nije pobudio osjećaje kao Alan. Čak i kad je razmišljala o imaginarnim poljupcima, nikad nije osjetila leptiriće u želucu ili nešto nalik na ljubavne impulse. - Hrvoje je mogao imati bilo koju ženu, zašto je izabrao baš mene? Što želi od mene? -tim je pitanjem razbijala svoju lijepu glavicu. -Možda mu nisam dovoljno privlačna?

Tu je ideju brzo odbacila. Njezino tijelo bilo je besprijekorno, a osim toga ne postoji muškarac koji će tolike večere provesti sa ženom koja ga barem malo ne uzbuđuje. - Možda nisam dovoljno duhovita? Ili načitana? A možda ga j e neka žena prije povrijedila? I dok se Lena tako mučila, analizirala i propitkivala nejasno je naslućivala da mora postojati neki razlog zbog kojeg on još nije učinio onaj prvi korak. Na kraju svakog mučnog propitkivanja, uvijek bi zaključila da je problem u njoj. Polako je postala očajna. Stanovala je u bijednoj rupi, a živjela kao princeza. Susjedi su je počeli čudno gledati i šuškati. Lena je znala da će, kad-tad doći i do toga. Govorili da su da je priležnica onom bogatašu. - Je, a kaj mislite vi, suseda? Svaki dan stiže limuzina. To mora da je neki jako fini gospon - glasovi su svakim danom bili sve glasniji i neugodniji. Nije mogla pobjeći od toga. Sjećanje na majku i glasna ogovaranja vratila su se. Toliko je već puta odlučila da će ona prva načeti temu njihovog čudnog odnosa, ali nikad nije smogla snagu. Ponekad je razmišljala i o tome da prekine taj začarani krug. Najviše ju je mučilo to što je Hrvoje od prvog dana njihova susreta plaćao njezinu stanarinu i ništa nije tražio za uzvrat. Iako je znala, da to za njega ne predstavlja nikakav financijski izdatak, Lena nije bila odgajana na način da bi to tek tako mogla prihvatiti. Svaki put kad bi počela o toj temi, on je odmahnuo rukom i ignorirao je. Već ga je upoznala i znala je da on vodi igru. Ako je on tako odlučio, onda je to tako moralo i biti.

*** - Hrvoje? - upita ga jedne večeri. Bila je topla proljetna noć. Sve je mirisalo na ljubav. - Zbunjuje me odnos koji imamo. Što želiš od mene? - Tebe - odgovori kratko.

Te večeri Hrvoje je nije otpravio kući. Predložio je da odu k njemu na piće. Lena je znala što taj poziv znači. Bio je to klasičan manevar savršenog zavođenja. Kad su došli u njegov stan, Hrvoje se ponašao uobičajeno ležerno. Ničim nije odavao zbog čega su došli. Ili što će se ubrzo dogoditi. Kao svaki pravi džentlmen, prvo joj natoči piće. Ruke su joj se tresle dok je ispijala gorki napitak. On je nježno obuhvati oko struka i uvede u prostranu spavaću sobu. Bila je strahovito uzbuđena. Drhtala je sva u iščekivanju događaja koji će joj obilježiti život. Naime, ona još nikada nije... ni s kim... Razmišljala je o tome da mu se povjeri, ali nije znala da li da se time ponosi ili srami. Zato je šutjela. Hrvoje je bio fini gospodin i sigurno će se kao takav pokazati i u vođenju ljubavi. Uostalom, on je bio taj koji je vodio igru. On je odlučivao gdje i kad. Ona ga je samo šutke slijedila. - Opusti se - reče pomalo hrapavim glasom. - Dobro - promrmlja nervozno. Dlanovi su joj se znojili. Iznenada zazvoni telefon. Hrvoje se trgne i izađe iz sobe. Lena krene prema prozoru. Pritisnuvši čelo o prozorsko staklo, gledala je kroz prozor, ne videći ništa pred sobom.

*** Osjeti kako stoji iza nje. Nježno ju je počeo ljubiti po vratu. Sva se naježila. - Kako si divna... krasna... - mrmljao je, dok joj je polagano svlačio haljinu. Lena se pokuša okrenuti prema njemu, ali on ju je čvrsto držao okrenutu leđima. Mirno je stajala dok joj je on otkopčavao grudnjak i prstima joj prolazio po leđima. Njegove su se ruke spuštale sve niže i ona osjeti nezadrživu potrebu da se okrene i pogleda ga u oči. Poljubi ga u usta. No, on ju je i dalje držao u čvrstom stisku. Ljubio joj je leđa, a ona se prepusti poljupcima. Iznenada, obuhvati vitku siluetu njezina tijela i odnese je do velikog kreveta. 57

- Konačno - pomisli Lena. Željela ga je gledati, uživati u zajedničkim poljupcima. U sobi je bilo mračno. Polumjesec je škrto obasjavao sobu i ona je teško razaznavala obrise. Hrvoje nježno otkloni svjetlu zavjesu kose koja joj je pala na lice. Njegove usnice konačno se spuste na njezine.

*** Dah joj je zastao u grlu kad je osjetila pritisak njegovog jezika. Osjetila je kako šeta njezinim usnama, žestoko i divlje. Uzvraćala mu je poljupce, tresući se od potiskivanih osjećaja. Malo-pomalo opuštala se usprkos strahu i nelagodi. Njegove usnice nastavile su kružiti niz liniju njezinog vrat pa sve niže. - Prekrasna si, prekrasna - šaputao joj je na uho. Glas mu bijaše hrapav i posjednički. To je bilo jedino za čime je čeznula. Biti u njegovoj blizini, grijati se na njegovim poljupcima. Uz njega se osjećala zaštićena, zaklonjena i sigurna. No za potpunu sreću nedostajala je samo jedna sitnica. - Pogledaj me - molila je. - Samo me pogledaj... - Da, da - mrmljao je, vješto izbjegavajući njezin pogled. Oči su joj se priviknule na polumrak i ona je uzalud tražila sjaj u tami. Morala se suočiti s njegovim odrazom, očima, pogledom. To je za nju simboliziralo susret dvoje ravnopravnih bića sjedinjenih u ljubavi. Hrvoje je iznenada, vještim pokretom prevrne na trbuh i Lena se ukoči od nelagode. Željela je da je on još ljubi u usta, da im se pogledi konačno ukrste i da u njima ugleda ono nešto. Zbunjena njegovim snažnim i vještim pokretima, nije se usuđivala pomaknuti. Ležala je na trbuhu u polumraku velike sobe iščekujući njegov sljedeći potez. Odjednom osjeti strahovitu bol. - Pa nisi, valjda... k vragu i sve! - bio je bijesan. Čula ga je kako škrguće zubima, a valovi nove nadolazeće boli pogađali su je poput udaraca biča. 58

Ugrize se za usnicu i prisili se da šutke podnese bol. Njegovo se tijelo propinjalo u dugim i snažnim trzajima. Ležala je onako umrtvljena i slušala glasne zvukove zadovoljstva. Zagnjurila je glavu u mekani jastuk dok su joj suze nekontrolirano potekle.

*** Neko su vrijeme proveli u tišini. Hrvoje je pokušavao doći do zraka i ujednačiti ritam svojih udisaja. Lena se nije usuđivala ni pomaknuti, a kamoli progovoriti iako je bila puna neizgovorenih riječi. Uostalom što bi mu rekla? Zašto nije bio nježniji? Pažljiviji? Zar nije osjetio njezinu nevinost? Bol? Sve što je mogla izreći, on bi vjerojatno pogrešno protumačio. Izazvala bi njegov bijes, možda bije čak i ostavio. Ali ona više nije mogla biti sama. Iznenada, on se okrene i zagrli je. Ležali su tako zagrljeni, licem uz lice. - Tako si divna... prekrasna... mmm...mala moja... - mrmljao je zadovoljno, obgrlivši je. Ležao je uz nju i duboko disao. U njegovom je zagrljaju tražila sigurnost, zaštitu i dokaz da je netko konačno voli, no uzalud. Nešto je nedostajalo. Samo što? Počeo ju je ponovno ljubiti i tad osjeti njezine suze. - Plakala si? - upita začuđeno. - Oprosti, molim te... bio sam iznenađen. Zatečen. Nisam očekivao da... oprosti. Prvi put uvijek je... - tražio je prikladnu riječ. - Vidjet ćeš, sljedeći put, bit će ti ljepše. Obećajem ti.

*** Svake je noći tjeskobno očekivala ispunjenje danog obećanja. I svake je noći gubila. Vladao je njome onako kako je on želio. Grubo i bez trunke nježnosti. Sam čin vođenja ljubavi zbunjivao ju je više nego išta dosad. Iako naivna i neupućena, osjećala je da nešto nije onako kako bi trebalo biti. Sve se uvijek odigravalo po dobro poznatom obrascu, u potpunom mraku, bez riječi, u neprirodnom položaju s očitom odbojnosti prema ljubavnom činu kakvog je ona priželjkivala. Bila je previše neiskusna da bi jasno mogla razlučiti svoje emocije i patila je zbog toga. Očekivala je strast, želju, neslućene vrhunce, ali to nije dobivala. S druge strane, nije imala nikakve primjedbe na Hrvojevo ponašanje. Ponašao se prema njoj točno onako kako se ponaša svaki zaljubljeni muškarac. I dalje ju je obasipavao pažnjom i poklonima, izvodio na večere, ali ona je svakim danom sve jasnije osjećala da među njima nije baš onako kako bi trebalo biti. Duboko u njoj, poput udaraca gonga, odzvanjalo je tajanstveno, ali nepogrešivo upozorenje.

*** - Sigurno ćeš me pitati zašto sam pristala biti dio te igre? pitala je Alana, ali on odmahne glavom. - Neću. Potpuno mogu razumjeti - reče mirno. - Osjećaj potrebe da budeš zaštićena bila je jednako snažna, ako ne i snažnija od osjećaja zbunjenosti i frustracije. Bilo te strah da ne ostaneš sama i zato si se očajnički pokušavala uvjeriti kako je sve u redu. Lena se nasmije. Alan je s takvom nepogrešivosti iščitavao sve ono što je njoj čitavo vrijeme bilo nepoznato. - Osjećala sam se kao da sam bačena u valove mračnih osjećaja, stranih mojem poimanju ljubavi. Kad mi je Hrvoje 60

darovao prsten, nisam bila iznenađena. Osjetila sam svojevrsno olakšanje.

*** - Vjenčat ćemo se - rekao je glasom koji je bio hladan i dalek. - Nije mi čak ni rekao da me voli - pomisli Lena. Kovitlac misli sudarao se sa slikama mračnih noći, neprirodnih položaja i glasnih uzdaha. Trebalo joj je neko vrijeme da se shvati. Bio je to tako nestvaran osjećaj. Odsad pa nadalje bit će gospođa Jurak. - Doista sam se udala za njega - pomisli Lena gledajući žutu kariku na prstu lijeve ruke. Prazno je zurila i u veliku fotografiju s njihovog vjenčanja kojima su nazočili samo njezina daleka rođakinja i Hrvojev kum Ranco. Kad god bi pomislila na njega, lice joj je smračilo. Bilo je nečeg odbojnog u tom čovjeku. Od prvog trenutka instinktivno je osjetila hladno suparništvo. - Draga, ovo je Ranco! - Ranco? - učini joj se kao da nije dobro čula. - Ranco - ispravi je Hrvoje blago - a ovo je moja... - Znam tko je to - grubo odbrusi mladić osebujnog izgleda. Lena se sledi od užasa. Kako se taj tip usuđuje tako razgovarati s njezinim suprugom? U ovih nekoliko mjeseci nikad, nitko, pa čak ni u šali, nije povisio glas. Nitko se ne bi usudio. - Tko je taj tip i kakvo je to ime? Ranco? - upita Lena kad su ostali sami. - On je moj partner. Poslovni - brzo se ispravi. - Ranco je njegovo umjetničko ime. - Čudno. Nisam znala da imaš poslovnog partnera.

Iako nije znala mnogo o njegovim poslovima, bila je sigurna da Hrvoje savršeno upravlja svojim poslovnim carstvom i da mu nitko ne treba. - A što će tebi partner? - upita ga. - Ne razbijaj time glavu. Nema potrebe da se opterećuješ mojim poslovima. Ti se radije pobrini da mi rodiš dijete - reče joj hladno. Vidjevši tugu koja se uvukla u njezine oči, pokuša ublažiti izrečeno: - Želim malu slatkicu. Ljepoticu poput tebe.

*** - Jesi li sigurna? - trgnuo se kao iz nekog polusna. - Jesam, sigurna sam! Trudna sam već skoro dva mjeseca. Nisam ti ništa govorila da ne ureknem, ali sada je i doktor je potvrdio. Izgarala je od želje da Hrvoju podari dijete, da ga usreći. Da omekša tvrde crte lica koje su se razvlačile u osmijeh samo kad je bio u Rancovoj blizini. Pri samoj pomisli na njega, strese se. - Tko je taj tip? Odakle se samo pojavio? - pitala se. Kao i uvijek, nije znala odgovor. Nakon vjenčanja, Hrvoje se promijenio. Postao je hladan i nedokučiv. Ono što njoj nikako nije polazilo za rukom, Ranco je postizao s nevjerojatnom lakoćom. Njezin muž uživao je biti u društvu tog ljigavca, očajavala je. Ranco je bio tip muškarca koji je plijenio pažnjom. Bio je mlad i klasično lijep. Usnice su mu uvijek bile neprirodno, gotovo provokativno napućene, a duga crna kosa ležerno je padala preko potamnjelih obraza. Bio je odjeven po posljednjoj modi, ali za njezin ukus prenapadno i vulgarno. Raskopčane svilene košulje kričavih nijansi otkrivale su njegova glatka i suncem opaljena prsa. Obožavao je šokirati takvim odjevnim

kombinacijama. Svaki put kad bi izrekla svoje mišljenje o Rancu, Hrvoje bi planuo. Lena je vješto izbjegavala susresti se s njim. Kad bi slučajno naletjeli jedno na drugo, Ranco je otvoreno je pokazivao znakove netrpeljivosti i neprijateljstva. Zrak između njih bio je zagađen prezirom i omalovažavanjem koji je isijavao iz njega. Za razliku od Lene koja se željela izgubiti u mnoštvu ljudi, Ranco bijaše rođeni maestro bučnih zabava. Unosio je živost i dobro raspoloženja u svako društveno okupljanje. Uznemireno je promatrala kako Ranco obilazi oko Hrvoja kao mačak oko vruće kaše. Ježila se od njihovih pogleda koje bi tu i tamo značajno izmijenili. Osjećala je gađenje kad je Ranco tobože nehajno položio ruku na Hrvojevu. Primjećivala je mnoštvo uznemirujućih znakova, ali iskreno, nije znala što bi s njima. Pokušala ih je ignorirati.

*** Lena je uživala u trudnoći. Gledala je kako se njezino tijelo mijenja, raste, buja. Neizmjerno se radovala majčinstvu. Znala je da će biti dobra mama. Hrvoje bi ponekad pogladio njezin nabrekli trbuh. Ispitivao ju je o stanju, pratio k doktoru. Tu i tamo znao bi reći: - Rodit ćeš moju malu ljepoticu! Kako ću je samo razmaziti! Imat će sve što poželi. - A što ako bude dečko? - upita ga. - Bit će curica. I zvat će se Ema - reče, siguran u sebe. Prepustio joj je sve oko uređenja dječje sobe, a ona se bacila na dekoriranje samo da zaboravi na tugu koja ju je svakim danom sve više pritiskala. Naivno je pomišljala kako će ih njezina trudnoća spojiti, ali rasap među njima kao da nikad nije bio dublji. Otkad je ostala u drugom stanju, Hrvoje je više nije ni dotaknuo. Potpuno je izgubio zanimanje za nju kao ženu. Svaki put kad bi potražila njegov zagrljaj, on bi joj stavio ruke na 63

ramena i održavajući neprirodnu distancu prema njoj, poljubio bi je u čelo. Bilo je to očito odbijanje i Lena je to znala. Njihov brak nikad nije bio strastven. Hrvoje je uživao u neprirodnom činu vođenja ljubavi i Lena se s vremenom pomirila da će se njihovi rijetki susreti odvijati po tim pravilima. Slutila je kako se iza toga mora kriti neki dublji razlog, ali odbijala je razmišljati o tome. - Bit će bolje kad se beba rodi - tješila se. Posljednje mjesece trudnoće Lena je teško podnosila. Hvatale su je mučnine i vrtoglavica. - Hmmm, već ste dosta otvoreni. Razmišljam o tome da vas zadržim u bolnici. Doktor je, na žalost, donio pogrešnu odluku.

*** Doktori u bijelim kutama vrzmali su se oko nje. Zabrinuta lica govorila su više od bilo čega izrečenog. Bila je tek u osmom mjesecu i još nije bilo vrijeme. Lena je jako dobro znala kakve posljedice može imati prerani porođaj. Hrvoje je napravio kraval kad su je iznenada uhvatili trudovi. - Pa termin je tek za mjesec dana! - vikao je izvan sebe. - Zašto te onaj kreten nije zadržao u bolnici? Ako se išta desi, zadavit ću ga vlastitim rukama. Lena ga više nije slušala. Pokušavala je uhvatiti zrak i ostati mirna. Kad su stigli u bolnicu, beba je već bila vitalno ugrožena. Lenu su prikopčali na aparate, a sestra koja je pazila na otkucaje bebinog srca, žurno je pozvala doktora. - Doktore, otkucaji se usporavaju - reče tiho, ali Lena ju je čula. Uznemiri se. Otkucaji srca svakim su trenutkom bili sve slabiji i doktori više nisu imali izbora. - Porodit ćemo vas - doktor Belić pogleda je u oči. - Budite hrabri, sve će biti u redu! 64

Lena je znala je da će boljeti, ali nije razmišljala o boli. U glavi su joj odzvanjale sestrine riječi. Trgala se u mukama i hvatala zrak. Grizla je usnicu. Sve se oko nje činilo se kao vječnost. Nikako da začuje onaj spasonosni plač. Doktor je presjekao pupčanu vrpcu, ali Lena još nije čula bebin plač. Svi su se ustrčali oko djeteta. - Doktore! - vrisne. - Što se dešava? Što je? Nitko joj nije odgovarao. Doktori su davali sve od sebe. Masirali su malo srce i tek nakon nekoliko minuta tihi plač preplavi sobu. Lena nije osjetila olakšanje jer nisu joj donijeli mali smotuljak. - Doktore - preklinjao je majčin glas - što se desilo? Zar nešto nije u redu? - Još je prerano za bilo kakve prognoze - zabrinut ton inače vedrog glasa, otkrivao je zabrinutost. Nešto je bilo loše, jako loše. Leni se zavrtjelo u glavi, a anestetičar koji je pratio njezine vitalne funkcije, zapazi kako joj krvni tlak naglo opada. Grčevita duševna bol uzrokovana gorkim razočarenjem izazvala je šok. - Doktore, pacijentica se gubi - poviče netko. - Infuziju, brzo! Požurite...

*** Doktor Belić konačno izađe iz rađaonice. Bio je umoran i neraspoložen. Najviše na svijetu mrzio je nositi loše vijesti. Srećom, u njegovom poslu bilo je više lijepih, ali ovo danas... Kako li je samo njegov kolega pogrešno procijenio! Da je gospođa Jurak ostala u bolnici, vjerojatno bi mogli spriječiti prerani porođaj. Ali sada ne treba razmišljati o tome. Za nekoliko trenutaka stajat će pred Jurakom i morat će ga suočiti sa strašnom vijesti. Hrvoje je zaspao u stolcu. Doktor Belić blago ga prodrma i on isti tren skoči na noge. U njegovim očima odmah je mogao pročitati da je nešto pošlo po zlu. Širok osmijeh zgrči se na Hrvojevom licu. - Bojim se da... nosim loše vijesti - počne bez okolišanja. 65

- Što? - poviče Hrvoje izvan sebe. - Pojavio se problem kliničke prirode - doktor je počeo baratati stručnim izrazima što je Hrvoja dodatno razbjesnjelo. - Nemojte vi meni srati tim latinskim rječnikom! Recite mi da je dijete umrlo i točka! - Ali, gospodine Jurak, vaša kći nije umrla - doktor je bio istinski zgrožen onim što je čuo. - Može se reći da je ugrožena, no vitalne funkcije za sada su u redu. Ono što sa sigurnošću možemo reći da mozak nije dobio dovoljnu količinu kisika... i... - Belić napravi kratku stanku. - Postoji mogućnost, zapravo velika vjerojatnost da je bebin mozak oštećen. - Ma kakvo oštećenje? O čemu vi to pričate? - Hrvoje je bio izvan sebe od užasa. Zgrabio je doktora za ramena i počeo ga tresti. - Molim vas, urazumite se! - doktor se jedva suzdržavao da ga ne odalami iako je bio naučen na ovakve ispade. - Žao mi je, jako mi je žao! - ječe iskreno. - Žao? Vama je žao? - Hrvoje je i dalje nekontrolirano vikao. - Svi ste vi hrpa idiota, nesposobnjakovića, kretena... nastavio je vrijeđati. - Ali sve ću ja vas uništiti! Isto kao što ste vi mene! - Nema potrebe za vrijeđanjem, gospodine - hladno mu se obrati doktor. - U životu postoje situacije u kojima se ništa ne može. - Ne može? - Hrvoje u nevjerici ponovi doktorove riječi. - Ne može? - ponovno se izdere na sirotog čovjeka. - Sve se može, doktore! Sve! - unese mu se u lice i zaškrguće zubima. - Gdje bi ja bio da sam si u životu dopustio slabosti ili gubitke? Nemoć! Ma kakva nemoć? - zareži bijesno. - Mičite mi se s puta! - poviče i izjuri iz bolnice.

Ema - Gdje mi je dijete? Hoću svoje dijete? - glas joj bijaše hladan, ali zapovjednički. Danima su joj govorili da smiri i strpi. Nije više mogla slušati sladunjave i umirujuće tonove. Znala je da nešto nije u redu, ali imala je pravo znati istinu. - Žao mi je, ne možete je vidjeti. Dijete je jako malo i još je u inkubatoru. Vidjet ćete je kad malo očajate - umirivao ju je doktor. Bojao se da će pogled na malog, skvrčenog crvića koji bespomoćno leži jako potresti mladu majku. Strahovao je da Lena ne padne u depresiju jer onda će svi opet imati posla s onim njezinim ludim i osvetoljubivim mužem. Na svu sreću, nije više dolazio, ali bolnici je zaprijetio sudskom tužbom. Doktor Belić umorno se primi za glavu. - Sirota žena - pomisli. A onda se sjeti i one jadne nemoćne curice koja se bori za život. - Taj gad nije niti jednom obišao svoju ženu. Ni kćer pomisli zgroženo. - Želim vidjeti svoje dijete! Gdje je taj inkubator? - Lena se nije dala ušutkati. - Želim vidjeti svoje dijete - ponavljala je i više je nitko nije mogao spriječiti da ne ode u sobu gdje su bili ti inkubatori. Stajala je pokraj svoje kćeri. Bol koju je osjetila bila je poput duboke posjekotine koja će u njoj zauvijek ostaviti trag. Oči su joj bljesnule i zamračile se. Gledala je u nju dotičući sitnu ručicu, a tada nježno prstom prođe preko majušnog lica. Nije znala koliko je dugo bila pokraj malene. Kad se vratila u sobu, mirno je legla na krevet. Bila je potpuno prazna. Imala je osjećaj kao da joj je utroba rasporena i da su joj ukrali ono najdragocjenije. Svi njezini snovi pretvorili su se u prah.

*** - Recite mi, doktore, kakva je sudbina mog djeteta? - glas joj je bio hladan i trezven. Njezino dijete ipak živi i to je ono najvažnije. - Još je prerano za prognoze. Raspon od funkcionalne zaostalosti pa sve do... - Belić je strpljivo ponovio iste one riječi kao i Hrvoju prije nekoliko dana. Žena je bila mirna i sabrana. Mirno ga je saslušala do kraja. - Zna li moj muž? - upita. Pomalo naivno, pomišljala je da bi Hrvoje u ovoj situaciji, mogao pokazati mrvu čovječnosti. - Na žalost, gospodin Jurak je loše reagirao na vijest. Otada više nije dolazio na kliniku. Jučer me telefonski nazvao - doktor je pažljivo birao riječi. Belić se naježi pri samoj pomisli na taj neugodan razgovor: - Gospodine Jurak, na žalost, ne mogu vam reći ništa ohrabrujuće. Vaša kći slabo napreduje. Malo je dobila na težini. - To me ne zanima. Recite mi hoće li se oporaviti? Hoće li biti normalna? - Zasad je gotovo nemoguće predvidjeti stupanj zaostalosti, ali najviše što možemo očekivati, jest da će biti na granici između blagog do umjerenog stupnja retardacije. Na žalost, nikad neće moći voditi računa o sebi, niti uspostavljati kontakte s drugim ljudima, neće se moći prikladno izražavati. Po mojoj procjeni ostat će na razini dvogodišnjeg djeteta. - Dvogodišnjeg djeteta? - zgrozi se Hrvoje - i vi to nazivate umjereni stupanj retardacije? Vi ste svi idioti! - zaurla u slušalicu. - U ovih nekoliko tjedana, u kojima je niste posjećivali - u Belićevom glasu čulo se glasno neodobravanje - kći vam je prebačena iz inkubatora. Uskoro će moći otići kući. Na riječ kući Hrvoje osjeti gađenje. Nije mogao dopustiti da taj zaostali, retardirani stvor raste pod njegovim krovom. Sto se njega tiče, ona kao da nikad nije ni postojala. Nije smjela postojati. Otpisao ju je isti trenutak kad je saznao da se nikad 68

neće razviti u normalno dijete. Nije imao potrebu niti jednom otići do nje i vidjeti je. To dijete snašla je grozna sudbina, ali takve se stvari, na žalost, događaju. A kad se dese, on sigurno neće dopustiti da ga na bilo koji način ugrozi.

*** Sve do tog trenutka Hrvoje je mislio kako suvereno vlada svim područjima svoga života. Imao je ženu koja je bila poslušna i krotka. Nikada mu se nije glasno suprotstavila, nije ga propitivala, gnjavila, nije imala bilo kakve prohtjeve. - Dobro sam je izdresirao - pomisli zlobno. Bila je točno onakva kakva je trebala biti. Lutkica koja se po potrebi vadila iz vitrine. Bilo je sasvim logično očekivati da će se, kao i uvijek, pokoriti njegovoj volji. Kad je nakon tjedan dana ponovno ugledao svoju ženu, vidio je promjenu koja se dogodila u noj. Oči su joj postale duboke, toliko duboke kao da su upile tugu koju ju je nosila. Bol u njima nije bila tjelesna. Lena digne pogled, a u oči joj se uvuče slab tračak nade. Gledala ga je tako milo, molećivo. Čudan osjećaj krivnje pojavi se u njemu. Sjedne na krevet i uhvati je za raku. - Uskoro će sve ovo biti iza nas - reče dubokim, hrapavim glasom. - Ne shvaćam. Što mi želiš reći? - upita ga čvrstim neprobojnim glasom. U oči joj je ponovno uvuče hladnoća. Hrvoje se strese. Nikad prije nije čuo takvu odlučnost. - Našao sam jedno lijepo mjesto. Brinut će se za nju. - Ne shvaćam što mi želiš reći? - Lena ponovi pitanje, naglašavajući svaku riječ. Nije shvaćala kako može ostati pribrana u ovoj situaciji. Prvi put u sve ove godine jasno je vidjela kakav je zapravo njezin muž. Nekoliko trenutaka gledali su se bez riječi. Muškarac i žena, potpuni stranci. Hrvoje je ostao zatečen. Čuo je da majke zaostale djece imaju naglašene materinske instinkte, ali nije znao da nema 69

snage koja bi bila jača od toga. Lena je bila poput ranjene tigrice. Spremna obraniti svoje mladunče i boriti se za njega do posljednjeg daha. - Ema je moje dijete i nikada je neću dati! Neću dopustiti da me odvojiš od nje. Tako je mala i slaba, tako bespomoćna - na trenutak je preplave emocije. - Zavoljet ćeš je. Osjećam to! Podrugljiv osmijeh preleti njegovim licem iona shvati. Nada u njezinim očima zauvijek se ugasi. Hrvoje nikad neće dopustiti sirotoj djevojčici da uđe u njegovo srce.

Poraz - Opet je pobijedio - Lena je gledala kroz prozor. Iz dana u dan otkrivala je svoje mračne tajne, a svako novo poglavlje donosilo je svojevrsno olakšanje. Srebrnim koncem riječi zašivala je bolne rane koje su ostale nakon što je izbacila mučna sjećanja. - Opet sam mu dopustila! Uzeo je Emu i smjestio je u dom. Alan je stajao pokraj nje i slušao je. Instinktivno je osjetio da su došli do najteže dionice na putu njezinog ozdravljenja. - Bila sam preslaba. Dopustila sam mu - glasom isprekidanim od neprekidnih jecaja pokušala je zaokružiti bolno poglavlje. - Ne, nisi bila preslaba. Znaš da te izmanipulirao. Ništa nisi mogla! Uvjerio te da je tako najbolje za sve vas. - Da, upravo tako! Neprekidno je ponavljao da je tako najbolje za malu. Nikad nije izgovorio njezino ime.

*** - Lena, budi razumna! Tako je najbolje, imaj povjerenja. Želim samo najbolje za tebe i za nju. Za sve nas. - Ema! Zove se Ema - ponavljala je Lena. Hrvoje se nije obazirao na njezine suze i molbe. Odlučio je malu staviti u specijaliziranu ustanovu koja se brinula za takvu zaostalu djecu. Nije shvaćao čemu ta histerija i suze. Pobrinut će se da maloj ništa ne nedostaje, a novac je uvijek elegantno rješavao sve probleme. Išao je čak i tako daleko da je platio jednog liječnika da Lenu uvjeri kako je to najbolje za takvu djecu. - Gospođo Jurak, vaša djevojčica treba skrb koju joj vi ne biste mogli pružiti. - Ma kakvu skrb? Moje dijete treba mene, moju ljubav! Moju pažnju! Nitko se neće brinuti o njoj kao ja! Moja će je ljubav izliječiti - jecala je. Nije željela otići iz bolnice bez svoje Eme. Dane je provodila uz njezin krevetić, milujući njezino majušno, sitno tijelo. S obožavanjem je gledala u njezino ljupko lice, srebrnoplavu kosu, duboke i pomalo zamagljene oči. Njezino maleno srce žestoko je udaralo, a prstići su stezali Lenine kao da predosjeća odvajanje od majke. Lena je svaki dan ispitivala liječnike o njezinom stanju nadajući se čudu, no takve riječi nikad nisu prešle preko njihovih usana. - Na žalost, gospođo Jurak, nema nikakvih znakova poboljšanja. Njezine reakcije su spore, nije još podigla glavicu. Svaki dan, pritisak na Lenu bio je sve veći. Uskoro će morati donijeti odluku. Nije mogla spavati. Grozila se nadolazećih besanih noći, gubila na težini, lice joj je postalo izmučeno, ruke su joj se tresle, ali nije željela odustati. Neće se odreći svoga djeteta! Nikad! Ni Hrvoje nije odustajao. Dobio je nešto oštećeno i sada se toga trebalo riješiti. Bilo mu je žao da nije dobio savršenu

djevojčicu, sliku i priliku svoje lijepe žene, ali što se može. Život ide dalje i uskoro će, valjda, biti sve kao i nekad. - Samo treba urazumiti ovu ludaču - bjesnio je. Nije očekivao da će Lena pružati takav otpor. Potpuno je poludjela. Pomalo je gubio strpljenje. Želio je ponovno imati ženu koju će moći pokazivati u javnosti. Jednog dana došao je k njoj i šutke joj pružio papir i kemijsku olovku. - Što je ovo? - užasnuto upita Lena. - Ništa ne pitaj. Samo potpiši - naredi joj. - Nikad! - znala je o čemu se radi. - Slušaj me dobro. Meni je svejedno, potpišeš li ili ne. Mala ide tamo gdje joj je mjesto. Pobrinuo sam se da ima najbolju moguću njegu. Imat će sve, a ti ćeš je moći posjećivati svaki dan. - Zar je toliko mrziš? Što ti je skrivila? - Ne radi se o tome mrzim li ja nju ili ne. Postupam u najboljem interesu svih nas. Njoj je svejedno gdje živi, ali meni nije. Njoj nije mjesto u mojoj kući. - Neću potpisati! Nikada neću potpisati! - glas joj je bio pun mržnje i gađenja. - Onda više ne računaj na mene! Ostavit ću te bez ikakvih prihoda i baš me zanima kako ćeš se onda brinuti o njoj! Možda ne znaš, ali od ljubavi se ne živi, draga! Kako sam ga samo prezirala! Prezirala sam i samu sebe, svoju slabost, nemoć. U posljednje vrijeme Lenina terapije odvijala se u mučnoj atmosferi jednosmjerne konverzacije. Ona je pričala i pričala, a on šutke upijao svaku njezinu riječ. Osjećaj. Misao. Polagano se oslobađala svog zatočeništva. Rane su boljele, ali polagano se rješavala repova koji su je godinama vukli prema dnu. Pričala je tiho, pomireno sa sudbinom. - Hrvoje se nije dao. Navaljivao je iz dana u dan i uvjeravao da je tako najbolje. Čitavo sam se vrijeme borila. Nisam pristajala da se odvojim od nje. Na kraju je ipak uspio.

*** - Želio bih ti pokazati nešto - reče joj jedne večeri i protiv njezine volje odvede je da pogleda mjesto kamo je kanio smjestiti Emu. Radilo se o prostranoj i ugodnoj kući na zelenim obroncima nedaleko od grada. Ljubazna ravnateljica pokazala im je unutrašnjost doma. Rastapala se od ljubaznosti i uporno tvrdila da su djeca kod njih savršeno zbrinuta i sretna. Lena je gledala mališane koji su tamo bili smješteni. Svatko od njih živio je u svom svijetu, ali niti jedno dijete nije se činilo nesretnim. Medicinske sestre i odgojiteljice dvadeset i četiri sata brinule su da njihove potrebe budu zadovoljene. - Vidiš, Lena, tu su sva djeca ista - govorio je tiho i smireno. - Ako je uzmemo iz bolnice, ona će biti izložena pogledima i porugama. Ne bih želio da tako odrasta, da joj se rugaju, smiju. Hrvoje je napokon pronašao čarobni argument. Lena se sjetila svog nesretnog djetinjstva, strašnih pogleda, podsmijeha i poruga koje su je pratili, a da nije bila čak ni zaostala. Osjetio je kako popušta, kako se više ne otima i kako se predaje. Te večeri potpisala je dokument - svoju kapitulaciju.

*** Iako je Ema bila smještena u ustanovu gdje su o njoj brinuli, Lena se zarekla da će biti uz nju i štititi je. Hrvoje nije imao ništa protiv toga da je posjećuje. Bilo mu je bitno da ju je udaljio od sebe, kao što je bio siguran da će Lena odustati od nje kad uvidi da mala ne reagira na njezine posjete. Vrijeme je prolazilo i činilo se kako se sve vraća u uobičajenu kolotečinu. Lena je svoju kćer posjećivala skoro svaki dan. Svoje je najsretnije trenutke proživljavala u njezinom društvu. U tim susretima Lena je nalazila ispunjenje, a Emina ranjivost, davala joj je tako potrebnu snagu. Unatoč sreći, osjećala je i tugu. Ona joj se do srži uvukla u kosti. 73

Ema je rasla, ali nije puno napredovala. Prohodala je tek s tri godine, ako bi se to tako moglo nazvati jer mogla je hodati samo ako bi je netko pridržavao. Lena je čekala da progovori. Sve što je čula, bili su potpuno besmisleni glasovi. Nerazumljiv govor sastavljen od iskrivljenih, loše artikuliranih slogova, ali Lenino strpljenje, kao i ljubav bila je bezgranična. Pričala joj je i čitala, učila je pravilnom izgovoru, a nakon dosta vremena Ema je konačno izustila ono čarobno - ma. - Rekla je mama! - oduševljeno je povikala Lena. Svaki put kad bi se pojavila na vratima, Emino malo se lice ozarilo i ona bi izgovorila - ma. Ema je dobivala dosta ljubavi, ali ništa nije moglo zamijeniti majčinu ljubav. Kako je rasla, sve je više postajala ovisna o Leni i to se osjetilo. Kad su bile same, Lena ju je bez prestanka ljubila i grlila, a na njezinom se licu tada pojavio zadovoljan i sladak osmijeh. Djevojčica je gledala svoju lijepu majku i svaki put sve ju je čvršće i dulje držala u zagrljaju. Kao da se ne želi odvojiti od nje. Odlasci su postali sve mučniji. I za majku i za kćer. - Gospođo Jurak, Ema sve teže podnosi vaše odlaske - reče joj odgajateljica. - Znam - žalosno će Lena. - Hvala vam što se tako dobro brinete za nju - zahvali se suznih očiju. - To je bar lako! Ema je prekrasno i divno dijete - reče kratko, a Lena bolno uzdahne: - Ma sada moram ići! Volim te, mala moja - grlo joj se stezalo od nadolazećih suza. - Ma, ma... - neartikulirano je izgovarala - ne, ne.

Posljednji trzaji sjećanja Shvaćaš li što sam učinila? Shvaćaš li? -upita Alana suznih očiju. - Olako sam odustala od Eme! Nisam se borila za svoju kćer, ništa nisam poduzimala - zajeca. 74

- Jesi. Došla s k meni - reče joj kratko. - Sad više nisi sama. Zajedno ćemo vratiti osmijeh na tvoje lice. Osnažit ću te za borbu i izborit ćeš se za svoju Emu. Znaš i sama, ono što nas ne ubije, osnaži nas! Predavala se posljednjim trzajima sjećanja koja su navirala. - Možda ću napokon naučiti da te povrijediti može samo onaj kome to dopustim. Možda ću shvatiti da mogu sve, da sam jača od svakog straha. Možda ću pronaći snagu za borbu... - Ne, možda - prekine je Alan. - Sigurno hoćeš! Jaka si Lena, jača no što misliš! Alan ju je vodio kroz oluje, bure i nevere, vješto navigirao nemirnim morem sjećanja. Lena se osjećala kao putnica koja isprva nije željela poći na to putovanje, ali sada zna da će uskoro preuzeti kormilo i uploviti u mirnu luku. - Znam da je teško prihvatiti, ali svaki se događaj i susret u životu, dešava u pravom trenutku i na pravi način. Ta će nam spoznaja pomoći da shvatimo život - Lena se osmjehne. Polagano je shvaćala snagu njegovih iscjeljujućih riječi. Zato je morala nastaviti svoje putovanje. - Hoćemo li sutra nastaviti ili imaš još snage? - Želim sve to što prije izbaciti iz sebe - uzdahne i nastavi. Pričala je tiho i mirno. Ponekad bi zastala, ponekad zakašljala, ponekad bi povisila glas, ali nije prestajala pričati: - U godinama koje su se nizale kao na pokretnoj traci, ja kao da nisam postojala. Hrvoje nije želio razgovarati o našoj kćeri, niti jednom je nije posjetio. Nisam imala nikakvu moć, njezino se ime nije smjelo spomenuti. Do mene su dopirale uznemirujuće priče. Pokušala sam ih ignorirati, ali neki unutrašnji glas nije mi dao mira. Živjela sam s čovjekom mutne prošlosti, mutnih poslova, sumnjivih prijateljstava. Tiho nasilje postalo je mojim životnim suputnikom. Osjećala sam strah, ali i sram. Jer kako opisati pogled pun mržnje, ledeni ton, grubu gestu, sarkastične primjedbe, podnositi njegovu napetost i hladnoću, strahovati od svake reakcije, ako učinjeno ne odgovara njegovom trenutačnom prohtjevu? Bila sam kriva za sve što mu nije bilo po volji. Potpuno me podčinio. Slijepo sam 75

ga slušala i bespogovomo izvršavala sve što mi je naredio. Krivotvorio je svoje nasilje jer nije bilo krvavih tragova, masnica, izbijenih zubi, slomljenih rebara. Onaj tko nije uhvaćen u tu zamku, teško može razumjeti da riječi i pogledi mogu biti isto tako razarajući kao i šake. Da nanose duboke psihičke ožiljke koji ne zacjeljuju. Alan je jako dobro znao o čemu ona priča. U svojoj se dugogodišnjoj praksi naslušao takvih tužnih priča. Nije bilo lagano otrgnuti se iz ralja zlostavljača, a proživljeno nasilje, psihičko ili fizičko, neminovno je ostavljalo svoj trag. Lena, kao da je čitala njegove misli: - Kao da je iz mene isisao svu moju životnu radost, energiju, veselje, spontanost. Odustala sam od potrage za srećom, izgubila povjerenje u sebe i svijet koji me okruživao. Na životu su me držali samo susreti s kćeri. Iz dana u dan sve sam više patila jer ona nije bila uz mene jer se nisam izborila za nju ovaj put nije mogla više. Slomila se i gorko zaplakala. Iz svoje ranjivosti i nemoći crpila je snagu za budućnost. Alan je zagrli i privije uza se tako čvrsto da je jedva disala. Kao da se ljubav izlila iz njega i preplavila je. Bio je uz nju i Lena shvati da će uskoro moći odahnuti. Više nije bilo straha. Njegova bliskost, razumijevanje i ljubav, vraćala ju je u život. Bijaše ovo posljednje poglavlje njezine priče. Uskoro će se osloboditi svog zatočeništva. Nastavila je tek nakon duge i mučne šutnje: - Znaš, ljudi koji nemaju što izgubiti, spremni su na najveće rizike. I ja sam izgubila ono najvrednije. Svoju kćer. Neprekidno sam razmišljala o tome kako je Hrvoje zapravo bezosjećajan monstrum. Skupljala hrabrost da odem od njega, ali znala sam da me neće samo tako pustiti - Lena ušuti, a Alan je znao što slijedi. - Ironija bijaše u tome što je na prvi pogled sve izgledalo bajno. Glumili smo sretan bračni par na daskama koje život znače. No njemu je brak služio samo za "odnose s javnošću". Tek kad su se svjetla na pozornici ugasila, utonuli smo u mrak. Neprekidno sam strahovala da će me mrak progutati. Sad mi 76

izgleda kao da su se moji strahovi ipak ostvarili... one večeri... -gorko zaplače. - Smiri se, smiri... jer mrak te ipak nije progutao. Sad više nema straha. Preživjela si.

Hrvojeva mračna tajna Te večeri Lena je odlučila napraviti onaj prvi i najteži korak. Reći će Hrvoju da odlazi. Pokušavala je to mnogo puta, ali nikad nije imala dovoljno snage. Uvijek bi pokleknula. Ovaj put ništa je neće spriječiti. Ruke su joj drhtale dok je otključavala vrata stana. Hrvoje je nije očekivao tako rano. Njihovi dolasci i odlasci svih ovih godina tekli su ujednačeno, poput nevidljivog redoslijeda vožnje. Tračnice bi se ukrstile samo kad je Lena trebala odigrati svoju ulogu pratiteljice, gospođe družice. Očaravajuće žene moćnog čovjeka. Nesigurnim koracima krene prema radnoj sobi, ali iz smjera spavaće sobe začuje isprekidane glasove i uzbuđeno komešanje. Poput noćnog leptira, privučena svjetlom i neartikuliranim zvukovima, nagonski skrene prema spavaćoj sobi. Iako je već davno nestalo ono na čemu je zasnivala svoj život, ništa je nije moglo pripremiti na prizor užasavajuće, ogoljele istine. Bila je to ona munjevita spoznaja koja u sekundi mijenja sve. Svjetlo reflektora konačno je osvijetlilo strašnu scenografiju. Soba je pružala košmarnu sliku sirovih strasti. Jastuci razbacani, posteljina izgužvana, prljava, posvuda razbacana odjeća i najstrašnije od svega, Hrvoje je ležao u Rancovom zagrljaju. Lena ostade bez daha. Automatski podigne ruke prema licu kao da želi otkloniti strašan udarac. Hvatao ju je užas nalik na potmulo zujanje u glavi, srce joj je lupalo od zaprepaštenja. Nešto bolesno, izopačeno, zagušljivo, okruži je sa svih strana. 77

Stajala je na vratima u šoku ne uspijevajući srediti misli. Poželjela je da se nikad nije susrela s tako okrutnom istinom, ali više nije bilo povratka. Nikad više, ništa neće biti isto. Hrvojeva mračna tajna bila je otkrivena. Pred očima joj se zamagli i ona pomisli da će slika poput neke mučne tlapnje nestati, ali nije. Bila je živa i zamrznuta u prostoru i vremenu. Urezana u nju. Nije mogla progovoriti, čak ni vrisnuti iako je osjećala neodoljivu želju da grize, udara, vrišti, pobjegne. Soba se zaljuljala, a tlo pod njezinim nogama počelo se izmicati. Obuze je val mučnine. Pridržavala se za naslon stolca dok je gledala kako sadržaj želuca, žućkasta želatinozna tekućina s komadićima neprobavljene hrane, provaljuje iz dubine njezine utrobe. Hrvoje se užasnut izbavi iz Rancova zagrljaja. Povuče plahtu preko svoje golotinje. - Što je? Ne želiš da gledam tvoju golotinju? Ili samo ne želiš da te žena gleda? To ne bijaše Lenin glas. Pod utjecajem neke đavolske čarolije, uspravi se i hrabro stane pred njega. Mirna i hladna. Okovana crnim ledenim užasom. Njezin ukočen pogled, pun gađenja, potraži Ranca. On se posramljeno izvlačio iz velikog kreveta skupljajući razbacanu odjeću. Brzo nestane u velikom hodniku. - Lena, ovo nije onako kako izgleda - prvi put u životu Hrvoje nije vladao sobom. Ništa ga nije moglo pripremiti na ovakav susret. Glas. mu bijaše nesiguran. Kao da je molio za milost. - A kako bi to, molim te, trebalo izgledati? - Lena se okrene prema njemu drhteći od gnušanja. Puna prezira gledala ga je u oči. - Kako si mi to mogao učiniti, ovdje u našoj spavaćoj sobi? Koliko dugo si to radio? Vodio dvostruki život? Lagao mi i gledao u oči? - ukočila se od snažnog osjećaja odvratnosti. Hrvoje je još šutio. Pognuo je glavu. Bio je posramljen. - Sve ovo bila je jedna velika laž! - histerični vrisak propara neugodnu tišinu koja se nadvila nad oskvrnutu sobu. 78

- Znači ja sam ta velika laž kojom si prikrivao svoju izopačenost, sredstvo kojom si pokušao zadiviti ljude, ostvariti normalan život? O kako sam samo bila glupa, naivna! Ali osjećala sam. Od samog početka znala sam da nešto nije onako kako je trebalo biti. Zapravo, ništa nije onako kako bi trebalo biti - protisne muklo. - Ali, Lena, saberi se. Smiri. Pokušaj mirno sagledati situaciju - znala je što pokušava. Kupovao je vrijeme. Smišljao je taktiku. Ispitivao je svoju moć. Dovoljno je dugo suvereno vladao njome, možda je uspije urazumiti. U njegovom je pogledu mogla vidjeti njegovo ludilo. Bio je to pogled koji je ona gledala sve ove godine, samo, ugledala ga je prekasno. - Uostalom, i prije nego što sam se suočila s tvojom prljavštinom i laži, došla sam ti reći da mi je dosta. Odlazim! bila je mirna. - Znaš da te nikad neću pustiti - poviče. Lena osjeti kako u njemu raste bijes. Boja njegovog glasa natjera je da mu se nasmije i lice. - Misliš li da nemam petlju? Samo gledaj jer ovaj put ništa me neće spriječiti - namjerno ga je izazivala. - Nikad te neću pustiti! - ponovi bijesno. - Ako sam tako rekao, onda će tako i biti... inače... - potpuno joj se unese u lice. - Inače što? Ubit ćeš me? To je najlakše, zar ne? - neobična snaga izbijala je iz nje. - Zar misliš da ne znam sve o tvojim prljavim poslovima... te su riječi neoprezno prešle preko njezinih usana. Hrvoje se naglo trgne i Lena je znala da je zaigrala opasnu igru. Teren je bio sklizak, a ona nije bila igračica njegovog kalibra. Vidjela je kako mu krv nestaje iz lica koje je samrtnički problijedilo. Nije mogao znati koliko ona zna, ali odjednom je postala opasna. Zgrabi je za nadlakticu i grubo privuče prema sebi. U očima joj je tražio strah, no nije ga našao. - Znam, sve znam! Čovječe, pa živim s tobom sve ove silne godine! - uzvikne. - Nisam tako glupa kao što misliš. Pusti me da odem u miru, inače... 79

- Inače, što? Ti ćeš meni prijetiti? Ti? - ruka mu poleti i snažno je ošine po licu. Ona osjeti tragove njegovih prstiju. Poput žara meduze širila se obrazom, ostavljajući bolan otisak. Podrugljiv osmijeh ocrta mu se na licu. Njegove tanke usnice podrhtavale su u valovima nadolazećeg bijesa. Nekoliko sekundi netremice su se gledali. Hrvoje je želio da pogne glavu, ali Lena ga je i dalje izazivački gledala ravno u oči. Osjećala je onu ljutu, životnu snagu koja je sve ove godine kuhala u njoj. Uživala je u novootkrivenom osjećaju moći. - Ovaj put nećeš me pokoriti, nećeš... - reče mu, a on je ošamari. Od silovitosti udarca, Lena se sruši na pod. Nagne se nad nju i tiho je upita: - Još ti nije dosta? Gledala ga je minutu-dvije, a tada mu se ponovno glasno nasmije. Ravno u lice. Smijeh je još titrao na njezinim usnicama kad se šaka okomila na nju. Stotine zvjezdica plesalo joj je pred očima dok se strop rušio, a ona se gubila pod kišom udaraca. Osjećala je njegove ruke na licu i tijelu. Njegov obris pretvorio se u nejasnu mrlju pri slabom svijetlu male noćne svjetiljke. Uskoro više ništa nije osjećala. Uranjala je u zagrljaj tame, no prije nego što će utonuti u mrak, čula je kako izgovara: - Odmah da si došao. Treba iznijeti smeće. Igra je bila gotova.

Od žrtve do pobjednice Sve ono ružno izrezak je iz svoga tijela. Suočila se s ranama prošlosti i preživjela bolna sjećanja. Sada više nije bilo straha. Nakon tolikih mjeseci intenzivne terapije, shvatila je da je došlo vrijeme da krene dalje. Alan joj je pokazao put, ali ona ga je morala prijeći. - Hvala ti, Alane, jer si me vodio, jer mi nisi dopustio da odustanem. Naučio si me da cijenim sebe i svoj život. Kako da se borim.... Lena bi ponekad zastala, ali ne da bi zaplakala. Tražila je prikladne slike kojima bi opisala ono što osjeća. 80

- Sve ove godine bila sam poput mrtve ribe. Dopuštala sam da me struja nosi i nisam se suprotstavljala. - Nemoj biti tako oštra prema sebi. Ponekad je struja bila prejaka i nisi mogla uzvodno. Ali svakim pomakom tvoga repa, svako nadimanje tvojih peraja učinilo te snažnijom. Svladala si i slapove, i divlje struje, i bure, i oluje... Nakon toliko vremena osmjeh je ponovno titrao na njezinim usnama. Ostavila je prošlost iza sebe, a sad treba nastaviti sa životom. Njezina borba još nije bila gotova. Trebalo se izboriti za novi početak, za Emu. - Znam da ima još prepreka koje moraš prijeći, draga moja Lena, ali ne zaboravi, one nas čine snažnijim. Svatko od nas dobije teret koji mora nositi na svojim plećima - zastane i nježno joj šapne - dobro, priznajem da je tvoj teret ponekad bio teži nego kod drugih ljudi, ali sada vidiš koliko si jaka. Izdržala si sve. - To moram zahvaliti tebi, Alane, jer da nije bilo tebe, nikad ne bih shvatila sve ono što mi dešavalo. Krivila sam samu sebe za stvari koje nisam mogla kontrolirati. Svjesna sam da sam izgubila jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem, nisam vjerovala u sebe i nisam se usudila... Napokon je spoznala značenje svih onih bolnih otisaka u duši. I poput izgubljenog putnika koji je putovao kroz mračne šume i beskrajne kilometre vijugavih tunela konačno je ugledala svjetlo s početka priče. Spasonosno i izbavljujuće. Više nije pružala ruke prema njemu jer to svjetlo čitavo je vrijeme počivalo duboko u njoj. - Da nije bilo tebe, ostala bih u mraku i vjerojatno nikad ne bih osjetila snagu koju posjedujem. Ti si mi vratio vjeru u život, dao hrabrost da se dignem, da ne posustanem. Naučio si me da nakon tame dolazi zora, plima nakon oseke, ustajanje nakon pada, sunce nakon kiše, duga nakon oluje. Prvi put u sve ove mjesece njihove terapije, ona pruži ruke prema njemu i zagrli ga. Kao što je on nekad grlio nju, tako je sad ona grlila njega. Držala ga je dugo i čvrsto u tišini, u mukloj 81

tišini koju su oboje savršeno razumjeli. Kad je progovorila, glas joj je bio topao. - Hvala ti što si mi pružio utočište! Sad sam spremna krenuti dalje. - Ne želim te pustiti! Želim biti uz tebe - riječi su izletjele same od sebe. - Psssst - prekine ga. - Alane, ti znaš da ovo moram učiniti sama. Znam da si uz mene i vratit ću ti se. Obećajem! - Samo nemoj da te opet moramo krpati na intenzivnoj - iz sebe je cijedio posljednje atome snage. Ne, nije smio pokleknuti. Morao je ostati sabran i profesionalan do samog kraja. On bijaše njezin liječnik, terapeut, prijatelj, oslonac. Izveo ju je iz mraka, a ako ikad poželi nešto više, vratit će se. Čekat će je, kao što ju je svih ovih godina čekao. Iako su ga suze gušile, znao je da ju sad mora pustiti. Lena ga nježno poljubi u obraz.

*** Novinari su se natiskali u malom i uskom hodniku. Škljocanje i bljesak njihovih fotoaparata kao i kopanje po životima bili su dio obreda bogatih i slavnih. I u dobra i u zlu, oni su izvještavali kako bi uz ranojutarnju kavu čitateljima servirali vijest koja će već u sljedećem trenutku pasti u zaborav. Nešto u zraku govorilo je da ovaj slučaj neće biti tako brzo zaboravljen. Iako je hrabri gospodin Jurak netragom nestao, sudski ga proces nije mogao zaobići. Sudilo mu se u odsutnosti. Lena nije željela svjedočiti protiv njega iako je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da joj do kraja zagorca život. Ostavio ju je bez ikakvih prihoda, uništio sve njezine stvari, promijenio brave na vratima. Potplatio je ljude u ustanovi u kojoj je Ema bila smještena kako bi posvjedočili da nije bila brižna majka i da nikad nije dolazila. Želio joj je uzeti skrbništvo nad kćeri. Ravnateljica ustanove odjednom se više ničega nije mogla sjetiti.

Žalila je Hrvoja, ali kao i sve one čiji su se životi temeljili na lažima. U svom životu srest će još ljudi koje izjeda trulež koju donose laži u kojima žive, ali svatko živi po svojoj savjesti. Lena je znala da se istina kad-tad ukaže na svjetlima pozornice, a prije no što se svjetla ugase, život se i te kako pobrine da svatko dobije ono što zaslužuje. Dostojanstveno je izašla iz sudnice, a hodnikom se proširi uzbuđeni žamor. Zabljesne je škljocanje fotoaparata dok se kiša pitanja slijevala u njezinom smjeru. - Gospođa Jurak nema komentara - glas Hrvojevih preplaćenih odvjetnika nije mogao nadglasati buku koja je zavladala. - Gospođo Jurak, što se dogodilo, gdje vam je muž? Hoće li mu se suditi za pokušaj.... Hoćete li svjedočiti protiv njega... Hoćete li...? Lena nije slušala. Željela je što prije nestati iz ove omražene zgrade. Polagano se probijala kroz masu koja ju je okružila. Mlada i ambiciozna novinarka nekako se uspjela progurati do nje. - Gospođo Jurak, imate li, možda, poruku koju bi poslali svim onim ženama koje su, kao i vi, bile žrtve zlostavljanja? Znamo da vas je prošle godine muž skoro.... Lena zastane. Na hodniku je nastao tajac. Sve oči bile su uprte u nju. Prije godinu dana pobjegla bi glavom bez obzira, ali sada više nije bila ona stara. Više nije bilo straha. - Zapravo ima nešto što bih poručila svim ženama - drage moje, skupite hrabrost i borite se! Prekinite začarani krug nasilja dok nije prekasno. Izborite se za sebe jer samo tako imate mogućnost za novi početak. Na žalost, vrijeme koje prođe, kao i mogućnost nakon što je izgubljena, više se neće vratiti. Okupljeno mnoštvo spontano je zapljeskalo. Gledali su tu prekrasnu ženu koja je jako dobro znala o čemu priča. - Kako danas, nakon svega što vam se događalo, gledate na život? Od žrtve do pobjednice, zar ne? - mlada novinarka nije se dala smesti. Lena se nasmije. 83

- Od žrtve do pobjednice, pa moglo bi se i tako reći. Da, imala sam teške trenutke, ali vrijedilo je svaku prolivenu suzu. Danas volim svoj život, vjerujem u sebe i veselim se svakom novom danu. Više nisam ona ranjiva i ustrašena osoba. Neizmjerno sam bogata jer imam ono što nikad ne bih mogla kupiti novcem. Ovo bolno životno iskustvo osnažilo me i promijenilo. Više se ne osvrćem na prošlost i ne strahujem od budućnosti. Moj "proces" još traje jer borim za kćer, no više nema straha. Znam da ćemo uskoro biti zajedno. Naučila sam da je sva snaga u nama i da nakon kiše uvijek dolazi sunce. Život, možda, i nije zabava kojoj smo se nadali, ali dok smo ovdje, plešimo. A sada, molim vas, ispričajte me. Idem potražiti čovjeka koji me naučio kako plesati... plesati na kiši....

Kraj by Glorij@