Ljudima prijatelj 3/2010

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXIX, Broj 3 (150) – Listopad 2010.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

4

POSVETITI SE KROZ SVAKODNEVNOST SVOGA ŽIVOTA 7 LICEMJERJE NAŠE SVAGDAŠNJE 8 USPOREDBA O RUŽI 9 KRŠĆANIN I POLITIKA 12 LJUDSKI „MODERNIZAM“ PROTIV BOŽJEG „KONZERVATIZMA“ 14 MLADI I KRIZA IDENTITETA 17 MOLITVA JE KLJUČ NAŠEGA POSTOJANJA 18 KONZERVATIVIZAM U ZNANOSTI? 20 ULOGA RODITELJA U ŠKOLOVANJU DJETETA 21 UKLJUČIVANJE UČENIKA S POSEBNIM

ODGOJNO OBRAZOVNIM POTREBAMA U

REDOVNI SUSTAV OBRAZOVANJA 23 OBILJEŽENA 15. GODIŠNJICA MISNIŠTVA ČETVORICE KAPUCINA 24 KOJE JE MOJE STAJALIŠTE PREMA SVEĆENICIMA 26 SVETO PISMO KAO GLAZBENA INSPIRACIJA 28 SVETI FRANJO ASIŠKI 30 LJUBAV IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE

GLEDANA OČIMA „PJESME NAD PJESMAMA“ 32 BRAK JE SVETI TEMELJ, HRVATSKOG, DRUŠTVA 34 ON I NJEGOVA MAJČICA NEBESKA MARIJA 35 SPOMENDAN MARIJINOG ROĐENJA 36 LUTNJISTIČKI KONCERT FRA ANTUNA MRZLEČKOGA 37 PROMOCIJA KNJIGE „NAŠ BOGDAN” 38 ZADNJI DAN 40 OSOBA U SUVREMENOM SVIJETU

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXIX (150) – Br. 3/2010.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Kapucinski trg 7, Varaždin goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Uredničko vijeće: fra Nikola Bašnec,fra Ante Kukavica, fra Stjepan Novoselec, fra Stanko Dodig Lektorica: Zdenka Šopar, prof.

Stalni suradnici: fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Lana Hajsok, Dubravka Rovičanec Vanjski suradnici: Radenka Skorup, fra Nedjeljko Golubar, dr. Pavao Brajša, Emica Juranko, Željka Čolović Rodik, Petar Jakopec, Vinko Đotlo, A. Ž.

Dolenec, Vesna Ivančević, Srećko Lebinec Fotografije: Srećko Lebinec, Vedran Vukoja Administraciju vodi: fra Ante Kukavica, 31000 Osijek, Kapucinska 41 (tel/faks 031/20 11 83; 092 209 00 25) e-mail: akukavica@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK

Cijenjeni i vjerni čitatelji našeg lista!

P

rošlo je nekoliko mjeseci od zadnjega broja našega Glasila sv. Leopolda Bogdana Mandića. Iza nas je razdoblje u kojem smo malo odahnuli i odmorili se od svakodnevnice, bilo kroz razdoblje godišnjih odmora ili kroz neki drugi oblik opuštanja. Vjerujem kako smo i naš odnos prema Gospodinu u ovom proteklom razdoblju učvrstili odnosno obnovili.

Mi franjevci kapucini nalazimo se u godini jubileja. Kako sam već spomenuo u prošlom broju, slavimo 400 godina dolaska u naše krajeve, točnije u Rijeku. Vjerujem kako ste o tome imali prigode čitati i u drugim glasilima. Prigoda je ovo zahvaliti vam na vašim molitvama i na svim dobročinstvima. Zahvaliti na svemu što činite iz ljubavi prema nama kapucinima. Od srca se zahvaljujemo i na svim prilozima i potpori kako bi ovo Glasilo izlazilo.

U međuvremenu je započela i nova školska godina kao i radno razdoblje za mnoge od vas koji mnogo truda ulažete da i kao kršćani svjedočite vjeru u Isusa Krista u ovom našem vremenu, a osobito u ovom našem društvu koje je, kako kaže naš ugledni teolog Tonči Matulić u svojoj novoj knjizi pod naslovom „Tužaljke kamenja hrvatske pustinje“, postalo „duhovna pustinja u kojoj ponestaje nade, vjere i ljubavi, a život se doslovno pretvorio u životarenje i preživljavanje“. No, ne smijemo gubiti nadu već nastojati i dalje u društvu biti živi znak Božje prisutnosti jer, kako kaže autor spomenute knjige, to je „upravo smisao same Crkve koja je od Boga izišla, s Bogom živi i vodi ljude na njegovu putu.“ Kao kršćani nismo pozvani ništa drugo doli svjedočiti Isusovu ljubav. Ljubav u vjeri nadi i ljubavi jer u konačnici i glavni razlog zašto je Isus došao na zemlju je ljubav. Søren Kierkegaard je rekao: „Ptica na grani, ljiljan na livadi, jelen u šumi, riba u moru i bezbroj radosnih ljudi pjeva: Bog je ljubav! Ali ispod svih tih soprana, kao da je podržavajuća basovska dionica, zvuči de profundis žrtvovanoga: Bog je ljubav.“

U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.

Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca…

Molimo sve suradnike, stalne i vanjske, kao i sve naše čitatelje da svoje priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 20. studenog ove godine bilo poštom ili e-mailom glavnom uredniku.

3

POSVETITI SE KROZ SVAKODNEVNOST SVOGA ŽIVOTA

D

anas se veoma često misli da se govor o posvećenom životu odnosi samo na redovnike.

Međutim, to je tema koja ne može mimoići ni sav Božji narod, Crkvu. Sjećam se još za vrijeme trajanja Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), vodila se široka rasprava kako imenovati redovnički način života, odnosno, kojim zajedničkim nazivom označiti redovništvo. Do onda se bio udomaćio izraz stalež onih u težnji za savršenstvom (status perfectionis). Neke je smetala riječ ‘’stalež’’, kao da podsjeća na ‘’klasnu podijeljenost’’: kler – laici i redovnici, gdje su i klerici laici, muški i ženski redovi. Redovnici su, naime, ljudi koji su zavjetom prihvatili evanđeoske savjete: ‘’Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti, osnovane na Gospodinovim riječima… Stalež, dakle, koji nastaje preuzimanjem evanđeoskih savjeta, iako ne spada na hijerarhijsko uređenje Crkve, ipak trajno spada na njezin život i svetost.’’ (usp. Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium –LG, 43-44). Dekret tog istog Koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života zato počinje riječima: ‘’Perfectae caritatis… Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima…’’ (PC, 1). Zadržana je, prema tome, i riječ stalež u cjelokupnim koncilskim dokumentima o redovništvu u Crkvi. Tek poslije se udomaćio sada previše poopćen naziv: Posvećeni život ili Ljudi (zajednice, instituti) posvećenog života. No, time

4

se sužava sam pojam posvećenja koje se ipak odnosi i na sve krštene jer svi su na posvećenje pozvani, svaki u svom životnom okružju. Posvećenje je, dakle, širi pojam, opći poziv za sve vjernike: ‘’Sveti budite…’’ (usp. 1Pt 1,15-16)! Životno opsluživanje Evanđelja Gospodina Isusa zadaća je svih kršćana. Svaki po daru milosti, koja mu je dana.

Sve u svjetlu Božjemu Veoma je stoga važno, čini se čak i presudno, za rast u vjeri i u duhovnome životu da svaki od nas kršćana što jasnije sebi predoči i zadatke koje život pred njega postavlja te da ih promatramo u svjetlu Božjemu. Da ih ne uzimamo kao da dolaze samo čisto od ljudi, kao da dolaze samo od vremenitih, zemaljskih okolnosti, nego da dolaze i od samoga Boga. Doista istinit je vjernik samo onaj koji promatra sav svoj život uvijek u odnosu prema Bogu. Prepoznati volju Božju u svome životu! Prepoznati Božje djelo! Bog ima i svoju stvaralačku ruku u svemu što se događa u nama i oko nas u cjelokupnom vremenskome zbivanju, u povijesti i u svakodnevici ljudskoga života. Samo treba prepoznati to, doista, Božje.

Postoji naime velika opasnost u koju upada ne mali broj ljudi, pa i redovničkih osoba da se dadu događajima, poslovima, brigama i zamamnostima,

sveukupnim vanjskim svijetom toliko okupirati te jednostavno izgube svoje usmjerenje na Boga. Žive ne više kao stvarni vjernici, nego žive samo kao materijalno-vremenita bića, ljudi koji se bore za svakodnevno ugodan život. A taj život, usprkos svemu, izmiče im i primiče se smrti. Tako na neki način žive jednu određenu životnu tragiku koja se kreće u stalnom promašaju, makar pod vidom ‘’ugodnoga’’. Čovjek nije uvijek svjestan toga promašaja. Kad bi bio svjestan toga promašaja, onda bi mu se suprotstavio i nastojao bi da svoj život bolje iskoristi i na ono ‘’više’’ usmjeri.

Živjeti i unutarnjim životom Potrebno je, prema tome, boriti se protiv uvijek prisutne tendencije da svoj život eksterniramo. Što znači eksternirati život? Živjeti samo uz privlačnosti vanjskim stvarima: u događajima i poslovima, i u različitim izvanjskim privlačnostima koje nas i emocionalno zaokupljaju, ono što nam se sviđa i što nas nekako razigrava. Čovjek, međutim, ne smije dopustiti da mu život odleti od njega samoga kao stvaralačke osobe, da ga zapravo izgubi, da ga ne živi unutar sebe kao svjesno stvaralački skladan subjekt po slici Božjoj, nego da ga živi rastrgan zavodljivom vanjštinom. Mora se, dakle, truditi oko pounutrivanja vlastitoga života. Štoviše, čak i poslove, brige i sve stvari koje nas iz vanjskoga svijeta zaokupljaju, obvezuju i privlače, treba pounutriti, o njima razmisliti, i tako ih odgovorno selekcionirati da se i taj izvanjski, svjetovni element unutra, u nama duhovno oplemeni, posveti.

Kako? Čovjek je kao osoba biće odnosa i nesvjesno teži da se nekome očituje. Na toj crti zato uvijek moram biti svjestan svoga živog odnosa prema Bogu i onima oko sebe, kojima me Bog šalje kao dar. To znači, čovjek sebe u cijelosti može razumjeti samo u odnosu prema Bogu i bližnjima. Čovjek čovjeku dar!

Pounutrivanje se, pak, događa kontemplacijom, promatranjem samoga sebe u svjetlu Božjemu na usponu kroz svoju svakodnevicu onamo gdje je Krist i kao čovjek pred nama, gdje i nama priprema mjesto (usp. Iv 14,1-6); promatranjem u tom svjetlu i svega što ulazi u nas, što primamo iz vanjskoga svijeta. Čovjek se mora duhovno uzdići k Bogu tako da pretvori sve što prima izvana, u odnos prema Bogu.

Dušom i tijelom prema Bogu! Odnos prema Bogu, to je vjernički životni stav. Zato sve što proživljavamo, sve moramo proživljavati u tome odnosu.

Živa vjera je put posvećivanja Posvećenje na koje nas Bog poziv, u nama potiče i čini Duh Sveti. On daje darove koji pomažu našu slabost kako bismo mogli kročiti prema posvećenju, da se približimo sličnosti s Bogom. U Kristu, koji siđe k nama, ponizi sam sebe postavši nama sličan u svemu

osim u grijehu (usp. Fil 2,6-7; 1Pt 2,22), ‘’u njemu nas Bog sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim…’’ (Ef 1,4)! Tako nas je i sebi posvetio u Kristu. Krist za nas moli: ‘’Oče posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I za njih posvećujem samoga sebe, da i oni budu posvećeni u istini’’ (Iv 17,17-19)! Toga posvećenja svi mi kršteni moramo postati svjesni i kao dara i kao zadaće. A osobito je to poziv i zadaća redovnika kao izabranika koji su se na radikalan način odlučili slijediti Isusa Krista. No, ne smije se nikad zaboraviti da je posvećenje univerzalni poziv, upućen svim ljudima i svim vjernicima. Ni jedan vjernik se ne može dispenzirati od toga zadatka da i kroz vrijeme ide putem posvećenja, a pogotovo se redovnik ne može od toga zadatka dispenzirati.

Propitivanje samoga sebe Zato nam valja u tom smislu često samima sebi postaviljati pitanje: kako osobno živim to posvećenje?

Kako ga živimo kao neposredna zajednica, obitelj, župa… u svojim neposrednim životnim odnosima?

Trudimo li se uopće oko toga? Jesmo li o tome ikada nešto razmišljali, jesmo li svoj svakodnevni život stavljali u taj kontekst težnje za svetošću, jesmo li ga u tom vidu živjeli? Svakodnevni život sveto živjeti! Ili smo posvećenje jednostavno stavili u prikrajak svojih životnih okupacija, na neki rub svoje svijesti i tek smo, možda, na to pomislili ako nas je netko ili nešto posebno na to upozorilo?

Posvećenje kroz izvršavanje svakodnevnih dužnosti Treba, dakle, težiti i nastojati oko posvećenja kroz cjelinu svakodnevnoga života. Evo koje su važne odrednice naše svakodnevnice: to je najprije dnevni red. Dnevni red, u kojoj mjeri ga sam čovjek može sebi složiti, koliko god to prozaično zvučalo, može i treba imati i ulogu duhovnog rasta. Ima i duhovnu funkciju, ne samo vremenski funkcionalnu, onu svakodnevnu da u neposrednim odnosima, npr. u obitelji, u radnoj zajednici sve dobro štima. Čovjekov se dnevni red ne smije svesti kao u nekom poduzeću, iako je uz rad i to neizbježno. Ipak, on mora imati i onu intimnu osobnu sastavnicu. Ta osobna duhovna sastavnica čini i onaj izvanjski, npr. radni dnevni red uspješnijim i mirnijim.

I radne obaveze moraju biti u funkciji duhovnoga života. Moraju omogućiti i duhovni život. Zato je u svom dnevnome redu potrebno posvetiti posebnu pažnju onim točkama koje su duhovnoga karaktera, kao što je molitva, kao što je razmatranje, kao što je studij. Čovjek, osobito danas, mora uvijek stjecati i nova znanja, ali nikad odvojeno od svakodnevnog posvećenja. Sve to pomaže čovjeku i razvoj stvaralaštva prema darovima (talentima) primljenim od Boga, i po naravi i po posebnom djelovanju Duha

5

Svetoga u nama Kristovim vjernicima.

U svemu je tome veoma važna molitva.

Molitva se mora, pak, shvatiti šire od molitve vježbe.

Ona je u svemu naša trajna otvorenost Bogu. Bez obzira je li ovaj ili onaj zadani posao u danu na prvom, ili na drugom mjestu, on bi se morao povezati i s molitvom. Molitva je neprestano otvaranje svega sebe Bogu. Nije svediva tek na molitvene obrasce. ‘’Bdjeli ili spavali – zajedno s Njime živimo… Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite!… Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!’’ (usp. 1Sol 5,10-21). Time se molitva iz one dnevne točke, koja je redovno vrlo kratka i mala, proširuje i u rad, u cjelodnevnu životnu stvarnost.

K tomu pridolazi i savjesnost u radu. Savjesnost je krepost bez koje ne može napredovati ni pojedinac, ni neka ljudska radna zajednica, ni ljudsko društvo.

Zato se treba truditi oko savjesnosti. Ono što od tebe traži profesija, treba savjesno ispuniti da se u tebe mogu svi pouzdati. Dakako, to što je vezano uz rad ne može uspjeti ako ne bi bila u nama stalno razvijena neka praksa askeze, samosvladavanja.

Potreba askeze Askeza se sastoji od tri stvari. U kršćanskom smislu to znači molitva, odricanje, dobra djela. Molitvu smo već naglasili. Odricanje je pak neizbježno i u svakodnevici. Uvijek sve s mjerom, vladati sobom čini čovjeka slobodnim i stvaralačkim. Bez odricanja ništa se veliko ne može postići. Treća stvar su dobra djela, odnosno neki naš angažman za zajedničko dobro u svome životnome okružju. Te tri stvari sačinjavaju askezu. Ali sve se to mora uzeti iz ljubavi prema Bogu i bližnjima. Ali i kao stalna unutrašnja vježba kako bismo bili više Božji! Sve što radite, kako smo već citirali apostola Pavla, sve treba usmjeravati prema Bogu kroz molitvu, kroz odricanje. Znači, sami sebe zatajujemo, to je odricanje! Ako imaš robustan karakter, ako si naprasit, svladavaj sebe da se ne boriš s drugima, nego da u poniznosti, prepoznavanjem istine o samome sebi, strpljivo uzmeš svoju dužnost i da si uslužan drugima, osobito starijima, slabijima.

To je onda određeni asketski vid našega uspona u posvećenju na koje smo pozvani.

Izgrađivati zajedništvo Veliki njemački teolog J. Molltmann kaže da je potrebno sada za budućnost gajiti tri vrste zajedništva. To je najprije zajedništvo osoba.

Zatim zajedništvo generacija i zajedništvo sa cijelom prirodom, odnosno sa svim stvorovima.

Posebno bismo sada trebali upozoriti na zajedništvo generacija.

6

Mlađi i stariji ne mogu se sasvim izjednačiti, jer priroda ih je jednostavno razdvojila. Jedni su stariji, drugi su mlađi. Zato mlađi trebaju biti na usluzi starijima, kao što su stariji, dok su mlađi bili djeca, bili njima na uslugu. Stariji su njih morali voditi do stvaralačke zrelosti, a kad oni dođu u stvaralačku dob, onda su dužni pomoći starijima. To zajedništvo, neke vrste savezništvo generacija, mora se nastaviti kroz proces svakodnevnoga življenja. Kad toga ne bi bilo, ne bi nam bilo dobro na zemlji (usp. 4. Božju zapovijed).

Svaki čovjek sebe u vremenu mora shvatiti kao na putu, u procesu rasta, svjestan da će jednom doći do neke funkcije, koju sada vrši netko od njegovih bližnjih. Svatko zato mora nastojati doprinijeti sa svog statusa, u kome se sada nalazi, ono što se od njega očekuje. Prepoznati volju Božju na svome životnome putu, to je put posvećenja. Isto tako odnos prema drugim živim bićima. Nema budućnosti ako ne shvatimo da smo dužni paziti na cjelinu okoliša u koji nas je Stvoritelj životom uveo.

Posvećenje – kontinuirano obraćenje U tom smislu naše posvećenje traži i kontinuirano obraćenje, stalno kroz tijek vremena promišljanje samoga sebe u svim svojim odnosima, korigirati se i popravljati u svjetlu Riječi Božje. Ne smijemo dopustiti da nam život teče kao da uopće nismo nikada u Boga povjerovali, ili kao da se nismo krštenjem Kristu zavjetovali. Velike smo stvari u Kristu Bogu zavjetovali, a još veće je Bog nama obećao ako iskreno nasljedujemo njegova Sina, našega Gospodina Isusa Krista. ‘’Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života’’ (Rim 6,4). To ‘’hoditi u novost života’’ naše je posvećenje na putu kroz vrijeme. Na svetost smo pozvani! Ako taj poziv ne odbacujemo, Bog ‘’svoga Duha Svetoga udahnjuje u nas’’ (usp. 1Sol 4,7-8).

Zato s velikom ljubavlju vršimo svoj krsni zavjet i budimo u stalnom usponu, nemojmo padati u neposlušnost Duhu Svetome jer onda padamo u depresiju. Na putu našeg uspona Isus nas krijepi svojim Tijelom i krvlju u Euharistiji. Sveta pričest uvijek nam je znak i okrepa na putu posvećenja, motiv da smo svaki dan bolji, bliži Bogu. Vjerom u Krista svjesni poziva na svetost, svaki u svojem životnom okružju, pa i u poslovima kojima se bavimo, napredovat ćemo iznutra u stvaralačkoj nadi i sebedarnosti, u zajedništvu s drugima oko sebe pa će naša radost u nama svima biti potpuna.

Licemjerje naše svagdašnje

N

ajčešće govorimo jedno a mislimo i osjećamo drugo. U komunikologiji to nazivamo neiskrenim, inkongruentnim razgovorom, a kolokvijalno, licemjerno i neiskreno ponašanje. Ako isto govorimo, mislimo i osjećamo, tada smo iskreni, autentični, vjerodostojni ili, komunikološkim rječnikom, kongruentni.

Kod kuće, na poslu, na ulici, u crkvi često jedno izgovaramo a drugo mislimo i osjećamo. Kada sretnemo susjeda i sa smiješkom mu zaželimo dobro jutro, mislimo li tako i u svojoj glavi? Osjećamo li tako u svom srcu? Vjerujemo li i sami u iskrenost i dobronamjernost te svoje želje?

Na poslu, kada šefu ili šefici dijelimo komplimente, nalaze li se oni i u našim mislima ili su samo na jeziku?

Osjećamo li prema njoj ili njemu baš ono što pred njom/ njim izgovaramo? Uz kavu sa suradnicima na poslu, mislimo li i osjećamo što i govorimo?

Kada smo s bračnim partnerom, razgovaramo li o svojim mislima i osjećajima ili samo govorimo što smatramo da moramo govoriti kako bismo sačuvali «mir» u kući i krevetu?

Kada kao roditelji djeci dijelimo lekcije, držimo moralne propovijedi i zahtijevamo da budu bolja, govorimo li to i glavom i srcem ili samo jezikom?

Kada smo u crkvi, nalazi li se u našim izgovorenim riječima i ono što mislimo i osjećamo ili su to apersonalne fraze i «mantre» koje rutinski ponavljamo, ne misleći kod toga na sadržaj i ne osjećajući ništa osobno u tome?

Govorimo li u ispovijedi o svom stvarnom ili izmišljenom ponašanju, o svojim stvarnim ili izmišljenim grijesima? Mislimo li to i tako osjećamo?

Govore li naši propovjednici po crkvama što misle i osjećaju ili samo čitaju što su drugi napisali? Govore li i o svojim a ne samo o našim grijesima? Ostavljaju li dojam vjerodostojnosti ili ih doživljavamo kao «cimbal koji samo zveči» bez melodije koja bi nas privlačila?

Je li 84% registriranih katolika kod nas doista iskreno izjavilo svoju pripadnost ili je to za dobar dio njih samo jedna licemjerna farsa, prilagođena vanjskim okolnostima i promjenama?

Mogli bi tako nastaviti s pitanjima u nedogled. Kao komunuikolog ja bih sve to nazvao našom inkongruentnom, neiskrenom i licemjernom komunikacijom, koja, nažalost, dominira u nama i oko nas.

Zašto smo licemjerni i lažemo sebi i drugima oko sebe?

Prvenstveno jer

je tako lakše i lagodnije živjeti i preživljavati u sebi i s onima oko sebe. Na taj način izbjegavamo iskreni susret sa sobom i s drugima. Svi želimo biti bolji nego što jesmo, s drugima želimo bolje odnose nego što ih imamo. Idemo kraćim i lakšim putem prema prividnom zadovoljstvu i sreći. Ne želimo suočavanje sa sobom, drugima, pa niti s Bogom. Želimo živjeti bez drugih i Boga ali ipak s njima, jer to svi rade, jer je to sigurnije, jer ne želimo biti iznimka, jer ne želimo ići težim putem izravnog susreta sa sobom i Bogom! Lakše je biti izvana, nego iznutra OK! Ima još jedan razlog našeg licemjernog ponašanja! Želimo živjeti s posuđenim a ne svojim identitetom, kako bismo izbjegli osobnu odgovornost i mogli koristiti onu poznatu frazu; «Pa svi su takvi.. ja nisam nikakva iznimka… ako to svi rade, zašto ne bi i ja….nisam ja ni bolji ni gori od drugih…itd… itd. Živjeti ne svoj nego tuđi život, misliti ne svoje nego tuđe misli, izražavati ne svoje nego tuđe emocije, oslobađaju nas svake osobne odgovornosti i omogućuju da radimo po svom na tuđi račun.

Sve to, na kraju, pretvara čitav naš život, uključujući i našu vjeru u folklor s interesantnim i zgodnim ritualima, «plesovima» i «pjevanjem» uz tamburice, gitare i violine, a često i veselim poskakivanjem! To ja zovem folklorizacijom svog života i svoje vjere, svojeg uvjerenja i poštenja!

Zaboravljamo da život nije folklor, da je napor i patnja sastavni dio svakog zadovoljstva i sreće, da nema beskrajne i cjeloživotne sreće nego samo slabije ili bolje sposobnosti naizmjeničnog preživljavanja sreće i nesreće, uspjeha i neuspjeha, boli i užitka, a sve to traži permanentno iskreno i izravno, a ne licemjerno i neizravno suočavanja sa sobom i drugima!

7

Usporedba o ruži

Neki je čovjek s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: „Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?”

Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se ruža rascvjetala - uvenula je!

Tako je i s mnogim ljudima.

U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je.

Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome.

Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje.

I cvjetat će uvijek... iznova...

Jer, kako piše u Otkrivenju 15,3 ... Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda!

8

Kršćanin i politika

K

ao važnije pitanje ove tematike uvijek se na prvom mjestu čini, kakav stav kršćanin treba zauzeti u «prljavom poslu» poput politike?

Budući da je čovjek kršćanin ...»glede političkih nepogodnosti neprestance u iskušenju: ili rezignirati i povući se na tzv. polje čistog evanđelja i nutarnje pobožnosti, ili u politici tražiti samo prednosti za se i svoje, a zaboraviti ideal, tj. da i politika postane poljem rasta pravednosti i ljubavi (Zsifkovits, V., Kršćanin u politici, u Kršćanin u javnom životu, [ur.] Baloban, S., GK, Zagreb 1999., 11).»

Važno je uočiti i sljedeću veliku dilemu za kršćanina, a ta je da je već Isus jasno razlučio Božansku od političke vlasti, onom svojom «Bogu Božje, a caru carevo!» Problem je u tome, povijest pokazuje da je ovakav dualizam kršćanin teško shvaćao, a još teže ga i živio. Crkva je tijekom povijesti zapadala u iskušenja «teokratizma», «cezaropapizma» uglavnom od «totalitarizma do liberalizma (Usp. Šimac, N., Kršćani i politika u Hrvatskoj danas, u Kršćanin u javnom životu,[ur.] Baloban, S., GK, Zagreb 1999., 22).» Ovim promišljanjem nije mi cilj tražiti kakva bi utopijska rješenja kršćanstvo moglo ponuditi, već jednostavno argumentirati važnost civilnog angažmana svakog od nas, a naročito kršćanina.

Već je Jean – Jacques Rousseau u «Društvenom

ugovoru» rekao: «Ako bi postojao narod bogova, onda bi on sobom vladao demokratski. Tako savršeno vladanje ne pristaje ljudima.» To bi pak značilo da se čovjek mora pobožanstveniti i oplemenjivati ukoliko politikom, posebice demokratskom želi doseći cilj humanog ovladavanja životom. Gledajući iz naše kršćanske perspektive, nemamo li mi onda posebnu obvezu i šansu (Usp. Zsifkovits, V., Kršćanin u politici, u Kršćanin u javnom životu,[ur.] Baloban, S., GK, Zagreb 1999., 18.). Čini se da su danas kršćaninu neprevladive dvije osnovne prepreke. Opće krivo poimanje politike i zamke liberalne ideologije. Kršćani danas politiku doživljavaju kao djelatnost koja udaljuje umjesto da ujedinjava ljude, kao djelatnost koja ne daje mjesta za kršćansku ljubav, kao polje nezdravih ambicija, cinizma, privilegija i nasilja na kraju krajeva kao svijetu profanosti koji nije za kršćane (Usp. Šimac, N., Kršćani i politika u Hrvatskoj danas, u Kršćanin u javnom životu,[ur.] Baloban, S., GK, Zagreb 1999., 25.). Pod preprekom liberalne ideologije podrazumijevam čitav liberalni kult produktivizma i ekonomizma, koji su opet zasnovani na filozofiji materijalizma i individualizma, odnosno egoizma.

9

Kako onda osvijestiti kršćaninu da politika i kršćanska etika ne samo da su spojive, već su i nerazdvojive i nemaju nikakvu vrijednost ako ostanu na teoretskoj razini, jer su obje važne praktične znanosti.

POLITIKA I ETIKA Budući da etika obuhvaća sva čovjekova djelovanja, onda svaka «politička kompetentnost pretpostavlja etičku kompetentnost u odnosu na individualnu etiku političara i s obzirom na društvenu etiku političara.

Stoga su pogrešne sve, od Machiavellijeve do raznih gospodarskih, nacionalnih, rasnih i općenito «državnih» filozofija, koje su nastojale odvojiti politiku i političku etiku od opće ljudske etike (Vidi Baloban, S., Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj, KS, Zagreb 2004., 126). Dakle političko djelovanje, kao i svako drugo čovjekovo svjesno i voljno djelovanje, ima moralnu i etičku komponentu. Ili, kako su to stari filozofi uobičavali reći – ono što je ljudsko ujedno je i moralno i obratno. No kad se razmišlja o moralnom pitanju u politici, nailazimo na brojne poteškoće budući da se ono prvenstveno odnosi na poštenje političara u izvršavanju njihova služenja općem dobru. «Moralno pitanje znači da državne institucije i strukture poštuju prava građana i vrednote građanskog društva (isto).»

Dakle u rješavanju moralnog pitanja mora se poći od osobe. No sam moral ne može riješiti teška pitanja čovječanstva. U nekom političkom sukobu politička etika može objasniti etičku strukturu problema, ali ne može ponuditi gotova rješenja. Tako shvaćena etika nije sposobna riješiti politički sukob, već ga

10

može samo kultivirati. Kao znatno uspješniji primjer rješenja može nam poslužiti kršćanska socijalna etika.

Marijan Valković čak je sastavio Deset zapovijedi političke etike, kojima su nadvladane sve infekcije koje haraju politikom. Kao najvažnija uloga kršćanina – političara, bila bi skrb za opće dobro i za javni interes baš kao što je to vijećnike stare Dubrovačke Republike natpis «Obliti privatorum publica curate – Zaboravivši privatne interese brinite se za javne” podsjećao.

BITI KRŠĆANIN U POLITICI Pod pojmom «kršćanin u politici» prvenstveno podrazumijevam zauzetog građanina u pluralnom demokratskom društvu. Za takvu zauzetost nije dosta htjeti, već treba i naučiti što je politika u pluralnim demokracijama i kako su pravno, institucijski i moralno organizirana ta društva. Zauzeti kršćanin na teren politike treba stupati trijezno i analitički otvoreno za razumijevanje suparničkih stavova.

Politički odnosi trebaju se međuovisno sa svojom državom i međunarodnom zajednicom promišljati.

Kršćanin – političar treba imati na umu da je politika i polje nužne mjere nasilja. Ovo je naročito teško kršćanima prihvatiti budući da ne znaju da mir svagdje i pod svaku cijenu ojačava uspostavljene nepravde i nerede, ne znaju da postoje ne samo djela nasilja, nego i čitava stanja nasilja kao što su npr. nezaposlenost mladih, bijeda umirovljenih... Kršćanin – političar će se stoga svim snagama suprostavljati legalnom, institucionalnom nasilju. Borit će se protiv

nepravičnih zakona koje je neka struktura donijela, primjerice legalizacije pobačaja. Svaki građanin ima pravo na građanski neposluh u smislu legitimnog otpora potlačenih. Suprostavljanje legalnom nasilju tlačitelja evidentni je rizik kršćanske i građanske zauzetosti koji kršćanin, kome je stalo do pravde i do svojih bližnjih, kršćanski i bratski prihvaća. I na kraju, što sam već i ranije spomenula, kršćanin u politici znači skrbiti za opće dobro i za javni interes,a to su ujedno i dvije «koordinate» političke zauzetosti (Vidi Šimac, N., Kršćani i politika u Hrvatskoj danas, u Kršćanin u javnom životu,[ur.] Baloban, S., GK, Zagreb 1999., 28, 29, 31.).

Tako je kršćanin – građanin protivnik idealizma – jer taj zaboravlja stvarne uvjete čovjekova življenja.

Protivnik je i individualizma, jer on razdvaja ljude i osamljuje ih u egoizmu. Nepomirljivi je protivnik i nacizma, fašizma i komunizma jer te ideologije podižu rasu, državu, naciju, klasu i primat ekonomije nad osobom, solidarnošću i bratstvom, odnosno sinovstvom u Ocu. Danas bi objekt kršćanskog političkog djelovanja prije svega trebali biti siromasi svih vrsta. «Ako je legitimna ambicija kršćanina postajati Osoba, a to znači/ uključenje i sugrađanin svojih bližnjih, on onda ne može/ smije biti uz moćnike, uz graditelje nereda i nepravednih zakona, već uz obespravljene i slabe (isto).» Kršćanin isto tako treba biti svjestan, one u uvodu spomenute, napetosti između politike i vjere. Svaki politički angažman kršćanina inspiriran je njegovom vjeroispovješću. Jednako tako je svjestan da ne smije dopustiti kompromitaciju kršćanskih vrijednosti ni s kojom političkom strankom, režimom pa ni s civilizacijom. I iako nam Sveto pismo nije dalo točno određen naputak politiziranja, to ne znači da možemo dići ruke od njega. Odbijanjem bavljenja politikom zapravo je pasivno podržavanje politike «uspostavljenog nereda i nepravde». Kršćanin svoj civilni angažman treba gledati analognim primjerom kojim shvaćamo da smo pozvani od Boga i stoga odgovorni Mu odgovoriti. Odnošenjem prema braći svojoj, suodnosimo se i prema Bogu. Stoga bi se moglo reći blago onome tko ima volje i smionosti organizirati društvo prema Kristovom agapeističkom naputku i životu.

11

Ljudski „modernizam“ protiv Božjeg „konzervatizma“

S

ve od one Svete Noći kada je čovjek rekao „nema mjesta“, i kada se u isto vrijeme u štalici čuo muk vola kao znak „jaslice su prazne“, kroz ljudsku povijest se neprekidno ćuje i odzvanja ono ondašnje ne. Ne Njemu, ne svemu što je donio i ostavio. Čovjek je naprosto ostao doslijedan, i tvrd, u prvotnoj svojoj odluci, i uprkos ćinjenici obasjane Noći, i Djećjeg plača u štalici koje je svojim rođenjem donijelo Nebo na Zemlju i Zemlju unijelo na Nebo. Izgrađenu vezu čovjek je stalno pokušavao, i pokušava, srušiti, zatrpati, nepriznajući, progoneći i osuđujući Njenog graditelja, koji svoju nazočnost među nama ovjekovječuje križom, Velikim Petkom te konačnim dovršetkom veze, Zemlja – Nebo, Uskrsom I sve te kockice sa neza-

12

mijenjivim svojim vrijednostima, označenim imenima i znakovima na putu od Zemlje do Neba, pokušavaju se izvaditi iz tog putnog okvira, uprljati i oskvrnuti, porušiti i baciti, samo zato što su one djelo Onoga kojem smo več rekli ne.

Tu zvjezdano označenu vezu, potvrđenu Križnim putem, i iznad svega zajamčenu Uskrsom, čovjek uznastojava uprljati, te svaki njen dio nemilosrdno prisvaja sebi kao vlastito djelo, samo kako bi Njega izgurao iz svoje sredine, iz svog života u kojeg čvrsto vjeruje da je vječan u ovoj prolaznosti.

Prvo je čovjek Njemu rekao ne, a zatim sve Njegovo ostavljeno, i osvjetljene putokaze počeo je okretati prema svojim viđenjima života, a nerijetko i rušiti te duboko zatrpavati u zemlju, kako bi Mu

izbrisali svaki trag i znak Njegova boravka među nama.

No čovjek nije htio, a niti mogao, sakriti svoju izrežiranu nepravednu pilatsku osudu, i svoje ljudsko (ne) djelo, presudu. Jer, na tu donešenu i čvrsto postavljenu Vertikalu čovjek, s namjerom da je presiječe, prikova svoju horizontalu, te na svoj ljudski izum, Križ, razape Dijete iz štalice za koje „nije bilo mjesta“ u konačištu, i koje sve od tada do danas mora da „bježi“ i „skriva“ se od Heroda koji su, naprosto, kontinuitet ljudske povijesti. Ljudsko ne izrećeno one Noći provlači se, stoga, i ćuje i danas kao urlikanje svjetine „ne, ne“, „nema mjesta, nema mjesta“ „razapnite ga, razapnite“, u kojoj se i ćuje zveckanje i lupanje srebrenjaka, i baca crnilo na svaku

Njegovu bjelinu kojom nam označava put kroz ovu prolaznost.

I sve Njegove izgrađene kockice polijevaju se debelim crnilom kako bi im se svjetlost sakrila, te kako bi time čovjek si izborio slobodu bez ikakve ograničenosti, odgovornosti, a time i bez Cilja. A to je moguće postići Njegovim progonom iz prostora i vremena, te na taj naćin opravdati ono ne, kako bi se dokazala naša ljudska svemoć u nemoći, naša neograničenost u ograničenosti, neprolaznost u prolaznosti.

No, ta naša ljudska izgubljena bitka, kojeg li apsurda umišljene svemoći u porazu, traje i kroz oskrnjivanje svetosti predbračnog života, koji je temelj braka, a svetost braka fundament obitelji, koja je neslomljivi nosač svijeta, i vjerni ćuvar kršćanskog identiteta.

Nije slučajno, stoga, se krenulo u prljanje i blaćenje, ismijavanje i podcijenjivanje upravo tog svetog temelja, predbračnog života, jer kad se to uruši i uprlja svaka druga nadogradnja koja slijedi sama po sebi postaje ili crna, ili nemoguća, ili čak besmislena.

Naprosto nema čvrstog temelja, nema uporišta.

Agresivno se stoga krenulo u borbu protiv te „konzervativne“, „nazadne“ i daleko zaostale predbračne bijeline, sredstvima seksualne slobode, nakon ćega su slijedila, u uprljanoj bjelini, vjenčanja trudni mladenki, te nerijetko zajedno vjenčanje i krštenje dijeteta. Nametnuti „modernizam“, i namazano crnilo na predbračni život pokušava se okititi i sakriti raskošnim, kraljevskim, svadbama, stotine pijani i slobodni, „moderni“ uzvanika, iste predbračne „čistoče“ kao i mladenci. Tom raskoši, i slobodom ponašanja, nastoji se na momenat zaboraviti slika trudne mladenke pred oltarom, u metarskoj dugoj bijeloj haljini koja je već davno uprljana seksualnom

slobodom, što je kasnije, zasigurno največi, uzrok svakog petog razvoda braka u Hrvatskoj, a u svijetu svakog drugog.

Iako je donešeno pod bijelinom, ili čak u naručju, dijete pred oltar na vjenčanje roditelja, bilo nerijetko i razlog vjenčanja, ono nažalost kasnije ne uspjeva biti trajna veza i ljubav održavanja te bračne zajednice.

Prijebračna prljavština se teško pere, ona postaje veliki teret u braku, kamen smutnje, oštrica na kojoj se zajednica stalno porezuje i zbog toga ne uspjeva cjelovita dugo opstati. Nerijetko to nedužno Božje stvorenje, to, kako ga danas nazivaju, predbračno dijete nekontrolirane slobode seksa, u velikom broju slučajeva kasnije bude i razlogom razvoda brakova.

Jednostavno, kad je več predbračno vrijeme krenulo pogrešnim smijerom, kad se u vjenčanje ulazilo i pod prisilom predbračnog stanja, što ima izvorište u onom ljudskom ne, posljedice toga, razvodi brakova, gotovo da i ne iznenađuju.

Na razvalinama braka odjekuje vika na tu predbračnu djecu, ćuje se ono „nema mjesta“ za vas u našem razrušenom bračnom konačištu, koje zapravo i nisu planirali ozbiljno graditi. Tragedija tog predbračnog modernizma u kojem „nema mjesta“ za kršćansku „konzervativnost“, je tim veča, i samouništavajuće opasna, što mnoga predbračna djeca i ne uspiju pobječi ispred Heroda, i završe kao pokusni kuniči u laboratorijima kozmetike, ili na smetištu „modernog“ i naprednog svijeta, kamo u konačnici i svijet sam sebi pravi mjesto.

13

Mladi i kriza identiteta

O

d mnoštvo kriza koje zahvaća suvremeni svijet sve se više govori i o krizi identiteta mladih.

Mladi ne znaju tko su. Prerano o svemu puno toga znaju. Povodljivi su, nemaju svoj stav, arogantni su, ne žele slušati savjete roditelja i odrasle, misle da su najpametniji.

Novi sustavi učenja i komunikacije bliski su im, te previše vremena provode na internetu, facebooku, oduševljavaju se idolima: sport, pjevači, glumci, pa i osobama iz reality showa. Žele i oni svojih „pet minuta slave“. Kako ne primijetiti da je nedavno nastala prava jurnjava djevojaka na prijave za „Top model“(navodno više od njih 1000, a izabrano je samo njih 30)? Sve djevojke žele da ih se vidi, da budu slavne manekenke, da dobro mogu zaraditi svojim izgledom.

Nesavjesni u radu i ponašanju, osobito u prometu (mladi su najčešći sudionici prometnih nesreća, pa i sa smrtnim posljedicama), žele biti u centru pažnje, da se svijet vrti oko njih.

To su sve konstatacije koje često čujemo ili pročitamo o mladima.

14

U javnosti nasilje i neprimjereni sadržaji dobivaju preveliku medijsku pozornost npr. prizori krađa, krvoprolića, ubojstava i seksa, što za razvoj i odgoj djece nije dobro. Sadržaji na internetu mogu mlade zavesti ( mržnja, pedofilija, sekte i sl.), a do njih mladi svakog trena mogu doći. Možemo reći da je upravo to teror informacijama koje su u pravilu loše za razvoj ličnosti mlade osobe.

Previše vremena provode na facebooku. Je li to uopće normalna ljudska komunikacija? Zapravo otuđuje mladog čovjeka od stvarne komunkacije „oči u oči“ s prijateljem ili poznanikom.

Sve više imamo traumatiziranih obitelji: roditelji bez posla, plaće ili stana. Zahtjevi škola i sredine u kojima se djeca kreću, iziskuju potrebu za sve većim materijalnim dobrima.

U našem društvu imamo previše zakona o školstvu i odgoju, a premalo realne brige za djecu roditelja i škole, pa i šire okoline. Nedovoljna je i neodgovarajuća prevencija nasilničkih ponašanja mladih.

Poimanje grijeha u društvu. Postoji li uopće grijeh?

Danas se govori samo o krivnji i nepravdi. A i to je profanirano jer je nepisano pravilo u društvu : „snađi se“, što uključuje i nemoralne radnje. Nisi kriv dok te netko ne optuži pa i ono što mediji o nekom političaru pišu ili kažu, nije krivnja dok se na sudu ne dokaže.

Ili još gore stvari mogu raditi i činiti dok me netko ne ulovi, to su misli čovjeka današnjeg permisivnog društva.

Već se jedanput mora djecu naučiti da krivnja i grijeh nisu moralni i u skladu sa zakonom i propisima u nekom društvu.

Znamo da grijeh postoji od postanka čovjeka i da će ga na svijetu biti do postojanja zadnjeg čovjeka.

Sam Isus Krist - Sin Božji, došao je na svijet da ponese grijehe svijeta i da nas svojom žrtvom spasi.

Permisivno društvo - uzmi sve što ti život pruža - ne donosi ništa dobro čovjeku. Srž čovjekova postojanja nije uživanje, već postizanje ljubavi koja je najsavršeniji cilj čovjeka.

Odricanje od nečega i suzdržavanje od nečega u životu, nije svojstveno našim mladima.

Tu smo mi odrasli jako zakazali. Mislimo da ako mi kao mladi nismo u životu imali neke materijalne stvari i ako nam u životu nije bilo lako, da pružajući mladima i više nego što im realno možemo pružiti, ostvarujemo svoju roditeljsku dužnost. Djeci nisu toliko potrebne

materijalne stvari, njima je potrebna naša ljubav, pažnja, susretljivost. Moramo imati vremena za djecu, moramo s njima razgovarati, pružati im moralnu podršku u životu i njihovom trudu i radu. Sustav vrijednosti u našem društvu dovodi do toga da riječi kao što su rad, poštenje, solidarnost, suosjećanje, žrtva, poštivanje starijih, strpljenje pa i trpljenje nisu vrijednosti. Ne učimo ih dovoljno da je rad mjerilo svih vrijednosti. Ne dajemo im do znanja da treba biti spreman na žrtvu, strpljiv, i ne pripremamo ih na trpljenje u životu.

Veliko je pitanje i današnje kvalitete evangelizicije mladih. Možda se i o tome mora razmišljati?!

Psiholozi naglašavaju da su danas kod mladih prisutne depresija, agresija i sklonost ovisnostima.

Depresija: ne vide dobre strane u svom životu i životu oko sebe. Zbog nesigurnosti u sebe gube samopoštovanje, nesigurni su u sebe, boje se života, okoline, nigdje ne traže pozitivne strane. Roditelji, škola, crkva pa i drušvo moraju biti odgovorni za razvoj i odgoj mlade osobe. Ona treba izrasti u samopouzdanu i vrijednu osobu. Osoba koja poštuje i sebe i druge, prihvaća sebe i svoje biće, pa makar bilo nesavršeno. Mladi katolik ima samopouzdanje i pouzdanje: mi zato imamo Boga. „Gospodin mi je svjetlost i baština! Koga da se bojim? Gospodin je štit života moga! Pred kime da strepim?“ Ako čovjek nema sigurnosti u sebe, ne može surađivati s okolinom (roditelji-djeca, muž-žena, suradnja sa suradnicima

na poslu i sl.).

Agresija: sve mora biti po njihovom. Je li stvarno za razvoj te emocije kriva nezdrava hrana ili genetski faktori, kako neki liječnici tvrde? Mnogo veća krivnja je na roditeljima koji u pravilu imaju jedno dijete kojemu se uvijek udovoljava i koje mora imati sve što želi. Ako nije takvo dijete, za dobivanje nečega željenog najčešće podliježe agresivnom ponašanju.

Takvo ponašanje može sezati kroz sve faze odrastanja.

Sve više je agresivnog ponašanja mladih prema vršnjacima pa roditelji čak ispisuju djecu iz pojedinih škola zbog agresije vršnjaka nad njihovom djecom.

Premlaćivanja koja mladi vrše nad svojim vršnjacima, i sa smrtnim posljedicama, huliganska ponašanja mladih na nogometnim stadionima, primjeri su nasilja. U školama primjećujemo i primjere krađe, namjerna uništavanja školske imovine, svađe i tučnjave između učenika, što je znak da će i škole morati uvesti drastičnije odgojne mjere za nasilnike.

Sve je više mobinga među vršnjacima.

Ovisnosti : alkohol, cigareta i droga na svakom mjestu. Labilnije i nesigurnije osobe lakše podliježu ponudama tih zala. Kada se ovisnost razvije, teško se iz nje izlazi.

Roditelje odgajati za roditeljstvo. Možda bi Crkva kao institucija trebala prije krštenja djece uvesti i roditeljske tečajeve - kako to radi i za vjenčanja.

Možda bi i to bila mala pomoć roditeljima kod odgoja djece.

15

Premali nadzor nad djecom, djecom se roditelji ne bave. Bave se poslom, a znamo da su mladi okruženi zlom kao što su alkohol, droga, seks pa i česta zastranjenja u vidu prihvaćanja tobožnjih sloboda kao što su homoseksualne slobode, odlasci u sotonističke i ostale sekte i sl.

Ravnodušnost za događanja u društvu, za školu, prijateljstvo, pa i prema vrijednosti samog ljudskog života uopće.

Previše vremena provode na facebooku. Je li to uopće normalna ljudska komunikacija kad otuđuje mladog čovjeka od stvarne komunkacije „oči u oči“ s prijateljem ili poznanikom.

Odgajati za odgovornost, za rad, toleranciju i prihvaćanje drugog i drugačijeg, za rješavanje sukoba mirnim putem!

Premalo je zajedničke molitve u obiteljima (nekada se molilo nekoliko puta dnevno : ujutro, uz jelo i nevečer). A danas?

Prema dr.Vladimiru Rosiću: „Odgoj – obitelj – škola“, zadaće su obitelji: - biološka - stvaranje novog života, - odgojna – provodi socijalizaciju te pruža intimno, osjećajno i ljubavlju prožeto ozračje u cilju razvoja osobe u zrelu i moralnu ličnost, - gospodarska- uvoditi mladoga u svijet rada i pozitivnog stava prema radu, - religijska – čuva, njeguje i širi vjerske istine, religijsku kulturu i vrijednosti, jer su religijske vrijednosti dio općeljudskih vrijednosti.

Nastavu o spolnom odgoju svakako bi trebalo provoditi u školama. Budući da je pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, program udruge Glas roditelja za djecu, mi vjernici moramo propagirati. Cilj udruge je preko vjere, a kroz samokontrolu i vjernost, odgajati djecu za spolni život.

Začudila me, a i zgrozila nedavna konstatacija koju sam čula na televiziji kako 70% mladih podržava ljetne avanture mladih( pijančevanja, drogiranja, seks).

Naglasak psihologa, pedagoga i lječnika pa i svećenika kod seksualnosti mladih na apstinenciji je i vjernosti .

Na Oprah show – jednom je tema bila o otuđenosti muža i žene u obitelji. Tu trpe osobito djeca. Ona to osjećaju i prepuštena su najčešće sama sebi. Petogodišnjaci su previše uz elektroničke medije. Nagalasak u emisiji bio je odbaciti sve stvari koje ljude otuđuju, tehniku pa i igračke, neke su suvišak koji djeci ne treba. Višak slobodnih aktivnosti kojima roditelji opterećuju djecu, a djeca ih ne žele, također stvaraju često puta kod djece nezadovoljstvo i bunt. Treba ostaviti djeci

16

i mladima vremena i za igru. Obitelj je najvažnija u odgoju. Komunikacija u obitelji, lijepa riječ upućena djetetu, znakovi pažnje u odgoju mladog čovjeka jako su važni..

Neki se roditelji čak boje razgovarati s djetetom , pa i međusobno, ali riječi kao što su : „Bojim se razgovarati s tobom, ali te volim !„, puno znače.

Premalo je u drušvu naglašena vrijednost rada. Čovjek je radom čovjek. Kroz rad se čovjek ostvaruje i postaje vrijedan i poštovan u društvu. Mladi koji uče i rade, zadovoljniji su i sretniji u životu.

Društvo ne shvaća i nema valorizaciju vrijednosti čovjeka kao bića. Svaki je čovjek svima rođen. Zato smo svi mi i odgovorni za odnose koje imamo prema mladima. Njima treba puno ljubavi, susretljivosti, odgoja za samopoštovanje, koje je kod mladih nedovoljno razvijeno.

U kršćanskoj reviji „Kana“ nedavno sam pročitala da je potrebna „odgojna odgovornost svih kojima su djeca povjerena“, ( članak Sloboda i odgovornost idu zajedno).

Mi kršćanski roditelji moramo neprestano moliti Gospodina da nam daje snagu za odgoj naše djece kako bi bili moralni ljudi i dobri katolici, te da u svojem životu svjedoče Božju ljubav.

Peter Paul Rubens

Kada ste se zadnji put pomolili? Kada ste zadnji put osjetili Božju prisutnost? Nalazimo se u teškim životnim prilikama.

Brige, problemi čine nas bespomoćnima. Gubitak posla, problemi u obitelji, bolest. A gdje je vrijeme koje posvećujemo Bogu? Ne vjerujemo, okrećemo se sve više materijalnim stvarima. Naša duša. Naša duša pati, a tako malo treba da smo bliže Bogu. Molitva bi trebala biti prvo što ćemo učiniti, a ne posljednje utočište.

U dubini našega srca iskreno se pomolimo i dobit ćemo odgovore. Za Boga nije ništa nemoguće. U Bogu imamo sve što nam je potrebno.

Kroz molitvu bliže smo Bogu.

U tuzi i bolesti, u ljubavi i radosti.

Bože, tvoja riječ na našim usnama, to je jedina naša molitva.

17

U

javnim diskusijama o raznim društvenim i poli-

tičkim problemima, mediji kao i naše unutarkućanske rasprave s lakoćom detektiraju i kategoriziraju one javne osobe i institucije koje se zalažu za „normalniji“ ili „konzervativan“ pristup. Konzervativizam je u osnovnom značenju društveni i politički svjetonazor i djelovanje koje se protivi naglim društvenim promjenama, osobito revolucionarnim, a zagovara stabilnost poretka, oslanjajući se na tradiciju i na tradicionalne institucije i vrijednosti poput obitelji, vjere, domoljublja. I usprkos tomu što su mu prihvatljive tek one reforme koje su striktno pragmatične i one koje ne narušavaju društvenu stabilnost, čini se kako je u građanskoj svijesti mnogo prisutnije ono preneseno - razgovorno značenje kojim karakteriziramo konzervativne zastupnike, vrijednosti ili pak cijele institucije nesposobnima da prihvate društveni razvoj i modernitet, kao staromodne, učmale, nepopravljivo pokvarene i stoga osuđene na propast. Logičko banaliziranje čini se i dalje s lakoćom otkriva istinitu težnju onih koji nisu spremni pojedine ideološke dogme preispitati i koji onemogućuju društveni progres. Budući da je konzervativna politika zatvorena za društveno eksperimentiranje, onda je bjelodano jasno da je njezin stvarni interes jedino napor

18

da očuva red i mir na račun društvene jednakosti i osobnih sloboda. Dokaz pak za to vidljiv je u krajnjoj konsekvenci, koja čini se nužno završava u primitivizmu, ksenofobičnosti, fanatizmu i raznoraznim uskoumnim izmima.

Znanost se pak sama po sebi čini kao zdravorazuman i jasan kontrapunkt ovakvoj dogmatičnoj politici, budući da ona predstavlja potrebu da se s društvenom stvarnošću odnosi na posve drugačiji način. U znanstvenom istraživanju nema „nedodirljivih istina“ i čitav bitak je kao takav (ili bi barem trebao biti) predmet(om) znanstvenog proučavanja. Upravo u znanosti zreli um želi vidjeti kritičku, nepristranu i slobodnu potragu za sigurnim znanjem koje dovodi do općeg prosperiteta. No, čini se kako je i sama znanost više puta u povijesti iznevjerila svoje ideale i tragala za raznim interesnim istinama. To je najvidljivije u svim tehnološkim dostignućima koja nisu u službi stvaranja i pomaganja čovjeku, već u službi razaranja i smrti. Pa tako je danas najnormalnije da se emancipacija nacija mjeri kroz ratna sredstva, emancipacija žena kroz abortivna sredstva ili emancipacija čitavih društava kroz sekularno – nihilistička sredstva. Znanost da ima

isti cilj „samoočuvanja“ kao i konzervativna politika? Ili je konzervativizam pogrešno procjenjen ili je znanost postala konzervativna? Ako je konzervativizam u znanosti prisutan, tada bismo zacijelo primijetili da se odbacuju dokazi koji se ne podudaraju s uvriježenom paradigmom da se vrši profesionalna represija nad ljudima i znanstvenim kadrom, da se filtriraju informacije i nalazi koji (ne) idu u korist određenim krugovima koje financiraju određeni lobiji. A to bi pak značilo da konzervativizam u znanosti služi dvjema svrhama: samo-očuvanju određene paradigme kao i znanstvenog ili filozofskog uvjerenja i očuvanju interesa određenih viših instanci (industrijskih, vojnih ili političkih).

Današnja znanost, nazovimo je „nova znanost“, želi se, kako se čini, prepoznati i kao razumno utemeljeni stav kojeg se najčešće pojmi kao materijalizam, agnosticizam, ateizam, pozitivizam, empirizam, naturalizam i raznim drugim imenima, no zajednički nazivnik svim ovim znanstvenim izmima stoji u esencijalnom određenju da se bitak svega kozmosa smatra materijalnim i kao takvim podložnim empirijskoj opservaciji. Dakle, sama znanost kao da je znanje reducirala na nužno materijalne fenomene budući da se eksperimentirati može samo vidljivim i opipljivim predmetima. Na taj način, čini se da smo sve što je izvan dosega instrumentalnog istraživanja i empirijske provjere bezpogovorno proglasili neznanstvenim, stoga i neobjektivnim, onda pak i nestvarnim, dakle i nevrijedećim. Uporabljivost i pragmatičnost su oduvijek bile relevantne kategorije za važnost novih znanstvenih otkrića. Stoga se sasvim legitimnim čini proglasiti beskorisnim i sav trud oko poimanja duhovne i metafizičke stvarnosti.

Ako je stvaranje globalnog svjetonazora kao općeg dobra zaista težnja „nove znanosti“, onda je upravo usvajanje moderno – znanstvenog pogleda na život u mnogome pridonijelo što su sve ideologije koje zagovaraju tradicionalne i religiozne vrijednosti, postale nemile i istinski neprijateljske u očima javnosti. I još se samo ponekad poneki duh upita kako je moguće da je uporaba znanosti postala zloporaba, zbunjujući samoga sebe, budući da smo dobro i zlo odavno proglasili relativnim kategorijama koje su u koristiljubivoj službi najmoćnijih. No zašto je ovakav svjetonazor globalno prijemljiv, pitanje je koje bi svaka individua - zdravo – razumnog – duha – u - stvarnosti trebala postaviti, budući da paradigme koje danas oblikuju sliku svijeta proizlaze iz teorija poput kvantne i relativističke teorije koje su svojim zaključcima duboko potresle mnoge materijalne predodžbe. Razmišljajući u pojmovima poput „ne – lokalnosti“, „hipotetske čestice“, „kvantna polja“, „dualnost materije“, „elektromagnetska komunikacija“

„vrijeme“ i „energija“ svaki objektivni promatrač ponukan je zaključiti na zajedničku domenu djelovanja materije i duha. Ako ništa drugo posljednje paradigme trebale su nas naučiti da promijenimo viziju prirode kao nužno materijalnog i mehanicističkog kozmosa. Svijet fundamentalne fizike pokazao se sazdanim od čudnovate nematerijalne tvari zvane „energija“ i još k tomu ono najosnovnije u materiji – čestica je nedvojbeno zavisna s našom sviješću, a svijet pak realne fizike, premda je gledan očima i osjetilima, otkriven je kao maleni nenužni, nepredvidljivi, promjenjivi djelić svega postojećeg.

Kvantna fizika nas, između svega ostaloga, uči kako čestice kao najmanji fizički objekti nemaju nikakav smisao izolirane, već jedino promatrane u interakcijama s drugima, dakle tek cjelovito gledano dobivaju smisao. Dakle, istina je paradoks do čijeg se rješenja dolazi holističkim pristupom, a ne partikularno – egzaktnim. Čini se razumnim prihvatiti da su paradigme sa svom svojom ontološkom, mentalnom, emocionalnom, financijskom prtljagom samo različiti pokušaji opisivanja određene empirijske građe, dakle samo teorije, a nikad potpuna i objektivna istina, jer čini se da je sve subjektivno i u službi subjekata pa čak i sama istina.

Analogno modernizmu i konzervativizmu možemo poimati, čini se, razum i vjeru. I jedno i drugo su međusobno nadopunjujuće stvarnosti, budući da se inzistiranje samo na jednom od njih pokazalo kobnim za čovjeka. Napredak zbog napretka, kojeg suvremeni svijet diktira, stremi u ništavilo, baš kao što je to (bio) slučaj i s razumno – slijepim i fanatično – religioznim društvima. No nama, koji smo vjerom rasvijetljeni, kompleksna stvarnost ovog svijeta i naša uloga u njemu uvelike bi trebala biti jasnija. Iznimnu nam je još milost Gospodin dodijelio darujući nam život u vremenu kada je ljudski um toliko uznapredovao da već i pomoću visoko sofisticiranih eksperimentalnih zaključaka može dokazati duhovno – tajanstvenu prisutnost u svemu postojećem. Veselimo se, braćo, i otvorimo se Duhu da zapuše sa svih četiri strana svijeta jer čitav svijet sa svojom raznovrsnošću već hvali Gospodina! Hvalimo ga i mi u Duhu napora kojim nas je Gospodin naučio u jeku našeg spasenja kad je rekao: „Evo sve činim novo“! Neka bude tako i nama po Riječi Njegovoj da i naša svakodnevica nanovo bude ispunjena naporom konzerviranja evanđeoskih vrijednosti.

19

L

jeto i praznici davno su iza nas pa su djeca školske dobi i njihovi roditelji već uveliko u kolotečini svakodnevnih pitanja: kako je bilo u školi, ima li kakva ocjena, što je za zadaću... Pri tome se najčešće podrazumijeva da je škola većim dijelom briga i odgovornost roditelja, a tek u kasnijoj dobi djece. S time će se složiti i većina roditelja i većina učitelja. No je li zaista tako?

Krenimo redom. Učenje je nešto što djeca do polaska u školu rade svakodevno i to s izuzetnom voljom, interesom i motivacijom. U toj dobi roditelji se vesele i potiču svaki novi uspjeh – gle kako je pametan; zna voziti bicikl; danas se sama obukla; vidi kako su složili kockice! No sve oduševljenje nekako nestane kad učenje postane obaveza. Nije problem u djeci, ona i dalje uživaju u otkrivanju i savladavanju vještina i znanja.

No žele to raditi kao i dotada, učiti ono što ih taj čas zanima i na način kako im je to najlakše. A djeca uče na različite načine, neki čineći, neki promatrajući, dok samo nekima odgovara poučavanje i akademski pristup. Škole su pak s druge strane vrlo tradicionalne i racionalne. Njihov je zadatak od početka uvođenja obaveze školovanja za sve da u najkraćem periodu pouči većinu djece onome što je neko društvo odlučilo da je važno za opće obrazovanje. A to rade na način koji odgovara samo nekoj djeci – jedan učitelj prenosi svoja znanja, a zatim djeca trebaju te podatke naučiti i znati reproducirati. Naravno, tu je važno da djeca imaju dobru koncentraciju, dobar verbalni faktor, uz to su dobra, mirna i poslušna. I tako je skoro u cijelom svijetu. Često je teško oduprijeti se pritisku da dijete mora biti uspješno u svim predmetima. Sustav školovanja očekuje odličan uspjeh na petnaestak posve različitih područja, što se ne očekuje ni od jednog odraslog. No još nerealniji zahtjev na djecu je da sami otkriju način kako to postići. Roditelji se dugo trude odraditi ono što smatraju svojim zadatkom: djecu pitaju jesu li sve naučila, ispitaju ih i tjeraju da ponovno sjednu i uče dalje. A onda u jednom času odustanu, dođu u školu i pričaju da su djeca kod kuće sve znala, da učitelji imaju nešto protiv njih, da tko je odlučio da se uče sve te besmislice... No tako odrasli ne pomažu djetetu.

Kada nastanu teškoće na nekom području, nema smisla nastaviti raditi na isti način i očekivati da će se tako desiti promjena. Treba mijenjati način rada. Iza neuspjeha u nekom predmetu najčešće stoji neuspješan način učenja tog predmeta. Nekoj djeci je dovoljno ponavljati neki sadržaj nekoliko puta i pri tome ga zapamte. No druga to ne mogu, pa im treba ponuditi drugačije metode učenja. Slično je i s ispunjavanjem ostalih školskih obaveza. Kad je riječ o pisanju zadaća, ponavlja se slična priča. Učitelji obavijeste roditelje da dijete ne piše zadaću, što roditelj čuje kao optužbu za vlastiti nemar, kod kuće održe lekciju djetetu i traži obećanje da se to više neće ponoviti. Ili odluče uzeti stvar u svoje ruke i redovito provjeravaju svaku zadaću, nazivaju ostale učenike da provjere nije li se nešto zaboravilo. No što roditelj više brine djeca su opuštenija – čemu da se zamaraju nečim što je tuđa briga.

Ako zaista želimo pomoći djetetu u školi, trebamo prvo postaviti osnovno pravilo: škola je djetetova obaveza, a odrasli ga trebaju samo uvesti u taj posao. Od prvog razreda pomaže se u stvaranju navika, kako pripremiti stvari za školu, kada učiti, kako provjeriti zadaću. Većina djece ima sposobnosti vrlo brzo samostalno preuzeti brigu o tome. Ako se to ne dogodi, najčešće je dovoljno reći djetetu da mislimo kako je vrijeme da to sama rade i da to od njih očekujemo. No ponekad odrasli nisu spremni prihvatiti da više nemaju malo dijete, da će možda doći vrijeme kada ih više neće toliko trebati pa ne žele odustati od tvrdnje da dijete ne može samo.

Ako se dododi da dijete odjednom počne imati lošije rezultate, treba vidjeti što je u pozadini. Ne razumije li doista gradivo, ili je predugo čekalo da počne učiti, pa je sada previše gradiva, ima li neke druge probleme pa mu je učenje trenutno zaista manje važno. Ovisno o odgovoru treba s djetetom popričati i o mogućnosti rješenja. Pri tome možemo ponuditi svoje viđenje i problema i rješenja, no ne smijemo inzistirati na tome da smo u pravu. Važnije je pitati dijete kako to ono vidi, što misli poduzeti i upitati želi li našu pomoć. Ozbiljan i miran razgovor u kojem dijete samo donosi odluku o tome što će raditi, daleko je efikasniji od vikanja, prijetnji, ucjena i prodika.

Roditelji su ti koji odlučuju što im je najvažnije u obrazovanju vlastitog djeteta. Roditelji postavljaju svoje vrijednosti i na tome temelje svoja očekivanja. Djeca spremno prihvaćaju vrijednosti i očekivanja svoje obitelji sve dok im ne počnu štetiti. Ako je obrazovanje stvarno važno roditeljima, dijete će se dugo truditi da uradi sve kako bi roditelji bili zadovoljni. Tek kada očekivanja potpuno poništavaju djetetovu osobnost, počet će se s vremenom buniti i odustajati. Zbog toga je prvenstveno važno da roditelji dobro poznaju osobine i sposobnosti svakog svog djeteta i usklade svoje želje i postupke s tim.

20

P

ravo osoba s posebnim potrebama na obrazovanje u redovnim školama u njihovim mjestima stanovanja vrlo se sporo mijenja unatoč pozitivnim propisima i usvojenim međunarodnim dokumentima ( procjenjuje se da je samo 1% učenika s posebnim potrebama uključeno , od očekivanih 10%). Uključivanje podrazumijeva poštivanje zakonske osnove, ali i razvijanje fleksibilnosti u radu i razvoj različitih načina tretiranja individualnih potreba svakog učenika.

Posebne potrebe ove djece proizlaze iz teškoća u intelektualnom funkcioniranju, motorici, govoru, čitanju i pisanju, osjetnim funkcijama (sluh i vid), te teškoćama na socijalnom i emocionalnom području.

Učestalo ova djeca imaju znatnih poteškoća u praćenju i svladavanju redovitog školskog programa. Školovanje djece s posebnim potrebama u Hrvatskoj odvija se u redovnim osnovnim školama i u posebno odgojno – obrazovnim ustanovama (specijalnim školama). Kod školovanja u redovnim osnovnim školama možemo govoriti o potpunoj uključenosti i o djelomičnoj uključenosti. Potpuna uključenost ostvaruje se uključivanjem učenika s posebnim odgojno obrazovnim potrebama u redovni razredni odjel gdje učenik svladava redovne ili prilagođene nastavne programe uz primjenu individualiziranih postupaka u radu i kad god je moguće, to je najbolje rješenje za sve uključene. Prilagođeni program izrađuje se na poznavanju učenikovih „ jakih“ strana i sposobnosti, na onome što dijete zna i može.

Kod djelomične uključenosti učenik je uključen u rad matičnog razreda najčešće kod odgojnih predmeta (glazbeni, likovni, tjelesni), gdje uz veliku kreativnost učitelja svladava zadane sadržaje, dok ostale predmete (najčešće su to obrazovni predmeti, ali nije izričito navedeno) savladava u posebnom razrednom odjelu uz vođenje defektologa – učitelja. Važnost takvog rada je u stvaranju povoljnih uvjeta za odnose s vršnjacima i razvijanje prijateljstva.

Neki učenici uključeni u redovan sustav odgoja i obrazovanja, imaju i podršku pomoćnika u nastavi.

Ovakav oblik podrške polako postaje praksom i u hrvatskim školama. Dosadašnje iskustvo pokazalo je da se uvođenjem pomoćnika u nastavu (pomoćnik učeniku), omogućuje učenicima s posebnim

obrazovnim potrebama ravnopravno sudjelovanje u svim područjima nastave.

Prihvaćanje uključivanja djece s posebnim odgojno obrazovnim potrebama važan je društveni zadatak koji doprinosi boljem životu, razvoju i stjecanju novih vještina koje im omogućuju da budu što slobodniji i sretniji, te da ih okružuju ljudi kojima je stalo do njih.

Svi sudionici obrazovanja međusobno uče davati i primati pomoć. Kada učenici iz razreda ugledaju svog prijatelja s posebnim odgojno obrazovnim potrebama kako nepažljivo prelazi cestu, znat će što treba učiniti i kako priskočiti u pomoć. Poznaju ga. On je njihov prijatelj, a ne tamo neka nepoznata „čudna“ osoba.

Učenik s posebnim potrebama koji je uključen u redovnu školu, ima uzor među vršnjacima za vještine i ponašanja tipična za tu dob te razvija veće samopoštovanje zbog boravka u redovnoj grupi.

Zapitajmo se - imamo dijete s komunikacijskim teškoćama, npr. dijete ne može govoriti zbog emocionalnih teškoća ( strah, sramežljivost) ili nema potrebe za komunikacijom (poremećaji iz autističnog spektra) ili ne može govoriti zbog fizičkih problema kao kod cerebralne paralize ili muca, i stavimo ih u grupu djece međusobno sličnih poteškoća, što oni međusobno uče? Ista ponašanja koja već kao ograničenja imaju. Nemaju priliku za poticaj i oponašanje, što znači za učenje. Međusobno ne razgovaraju ili razgovaraju malo jer ne mogu ili ne žele, okruženi su samo s odraslima, različitim terapeutima, ne znaju kako se trebaju ponašati djeca njihove dobi, koje crtiće gledaju, koje igre igraju. Znanja koja dobivaju nemaju gdje primijeniti pa ne razvijaju ni samopouzdanje ni samopoštovanje. Učenici koji imaju teškoće u ponašanju različitih uzroka (hiperaktivnost, emocionalne teškoće, zapuštenost, zlostavljanje) u grupi međusobno sličnih, najčešće se samo trude u negativnom, kako biti još lošijeg ponašanja. Zato ako želimo biti humano društvo, prihvaćajmo ljude kao više nama slične nego različite, tako dajemo njima i sebi priliku za osobni rast i razvoj.

Djeca bez razvojnih teškoća imaju priliku za učenje o razlikama. Netko voli plavu, a netko ljubičastu boju, netko je visok, a netko nizak, ali svi volimo slušati

21

bajke i crtati leptire i možemo naći područje gdje se možemo dobro zabavljati i biti sretni. Razvijaju samopoštovanje zbog pomaganja drugima, postaju osjetljivi prema potrebama drugih i bolje razumiju različitost. Istraživanja i iskustvo pokazuju da kada djecu dobro vodimo primjerom i učenjem, uživaju u pomaganju drugima. „Najbolji prijatelj dana“ situacija je kada jedan učenik cijeli dan posebnu pozornost i pomoć pruža djetetu s posebnim potrebama. Uvijek svi učenici žele sudjelovati i natječu se u pružanju pomoći. Zar nije to osobina koju želimo kod svoje djece? Želimo li da djeca spoznaju kako pojedinac može prevladati svoje teškoće i tako postići uspjeh?

Osobe sa cerebralnom paralizom postaju sportaši, osobe koje mucaju, govore na javnim skupovima, a ima i profesionalnih pjevača, osobe s poteškoćama u mentalnom funkcioniranju osposobljavaju se za samostalan rad i život. Djeca uče ono što doživljavaju i vide. Dajmo im priliku da međusobno uče.

Roditelji djeteta s posebnim potrebama kroz uključenost dobivaju saznanje da njihovo dijete dobiva najviše prilika za razvoj koliko je to moguće, što im je najvažnije.

Roditelji ostale djece otkrivaju nove načine za međusobnu pomoć. To je onaj dobar osjećaj kada mogu pomoći, bolji nego kad tražim pomoć. Kod roditelja ostalih učenika bez izričitih posebnih potreba, jer svi imamo različite potrebe, može se javiti strah da će učenici s posebnim potrebama „loše“ utjecati na njihovu djecu. Nastavni plan i

22

program ne mijenjaju se zbog djece s posebnim potrebama, a obavještavanje o rezultatima rada i mogućnost otvorenog razgovora najbolje će ih uvjeriti u uspješnost u radu.

Učitelji koji rade s djetetom s posebnim potrebama imaju priliku za izazov, profesionalni razvoj i uče nove vještine. Kada savladamo novi životni izazov, ushićenje i znanje koje time dobivamo neprocjenjivi su. Doživljavamo ushit prvog dana posla, kada je sve moguće, a entuzijazam ostvaruje sve snove.

Mi sudionici odgoja i obrazovanja imamo priliku, ne bez poteškoća i uloženog truda, postići one vrijednosti za koje znamo da su nam važne samopouzdanje, samopoštovanje, prihvaćanje i uvažavanje različitosti, vjeru da možemo prevladati teškoće i postići uspjeh, učimo, stječemo nova znanja i vještine, sretni smo, volimo…..

Svako dijete ima svoje individualne kvalitete i posebne zahtjeve koje uzmimo u obzir. Nemojmo se bojati što su djeca različita. Nije potrebno da sve svima bude uvijek isto jer djeca znaju da život nije takav.

Oni to bolje razumiju nego što mi mislimo. Postoji li mogućnost da se prilagodimo potrebama određenog djeteta, ostala će djeca to razumjeti. „Nisam problematičan zato što želim biti problematičan, nego zato što imam probleme.“ Daj da zajedno živimo i učimo.

U

Srećko Lebinec

župnoj crkvi Kraljice Svete Krunice u župi Remetinec, Varaždinska biskupija, u petak, 25. lipnja 2010. godine svečanim misnim slavljem, koje je predvodio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić obilježena je 15. godišnjica misništva svećenika zaređenih 25. lipnja 1995. godine.

Pored sveukupno prisutnih 23 svećenika, biskupijskih i redovničkih, slavlju su prisustvovala i četvorica kapucina koja su tada, prije 15 godina bila ređena za svećenike. Bili su to: fra Anto Pervan, sadašnji gvardijan i župnik župe BDM Lurdske u Rijeci; fra Branko Lipša, župnik u župi Sv. Leopolda Mandića u Osijeku; fra Eugen Pavlek, župnik u župi Sv. Mihaela u Zagrebu; i fra Nedjeljko Golubar, župni vikar u župi Sv. Mihaela u Zagrebu.

Jubilarce i nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koji je u tu župu došao prvi puta, pozdravio je župnik Remetinca Josip Pavlek te je rekao: „Došli ste danas ovdje da počastite svećenike za njihovih 15 godina vjernosti Bogu i Crkvi. Učvrstite postojanost vjere koju su nekada naviještali časni ljudi koji su zakoračili u ovu crkvu, a to je bl. Alojzije Stepinac, on je pohvalio ovaj vjerni hrvatski puk, koji je tada Boga zazivao i Božje zapovijedi vršio u svome obiteljskom domu. Druga časna i sveta uspomena jest na kardinala Franju Kuharića, koji je 1995. godine zaredio ove svećenike“.

Kardinal Josip Bozanić, koji je i sam slavio dan svoga biskupskog ređenja, u svojoj homiliji pozdravio je vjernike župe Remetinec i rekao: „Iza svakog svećeničkog zvanja molitve su tolikih neznanih i znanih te župne zajednice.

Pozivam vas da i nadalje redovito molite za svećenike i duhovna zvanja te da Bog prati svojim blagim pogledom sve vjernike, a osobito mlade obitelji, djecu i mlade. Dopustimo Bogu da u nama čini ono što on želi, a svećenički poziv upravo govori kako Bog osobno ulazi u povijesti konkretnog čovjeka“.

Također je čestitao i prisutnim svećenicima jubilarcima: „Na ovom misnom slavlju zahvaljujemo i za onaj odaziv, ono ‘da’ koje je čovjek pozvan reći Bogu.

Svi smo stalno u prigodi na Božji zov odgovoriti ‘da’, gdje dolazi do svete suradnje između Boga i čovjeka“.

U ime svećenika jubilaraca na kraju Sv. mise pozdravio je sve nazočne mr.

Antun Vukmanić, sada župnik župe Sv. Josipa, Zagreb-Trešnjevka, te podsjetio na životni put ove generacije, a čestitao je i kardinalu Bozaniću na dan njegovog biskupskog ređenja koje je bilo 25. lipnja 1989. Zatim su se na kraju predstavili svi 23 prisutna svećenika – jubilaraca, imenom i prezimenom, te mjestom i službom koju sada obnašaju. Pri samom kraju stigao je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, koji je također čestitao kardinalu Bozaniću kao i svećenicima jubilarcima 15 godina svećeništva, pozivajući vjernike da i dalje mole za svećenička zvanja i postojanost svih svećenika u njihovu poslanju.

Osim gore navedenih prisutnih svećenika i biskupa, na ovom slavlju bili su prisutni i Ivica Horvat, župnik župe Sv. Fabijana i Sebastijana; Ivan Bajs, nekadašnji župnik u Remetincu a sada župnik župe Svih Svetih u Beletincu; Josip Đurin, ovogodišnji mladomisnik; Željko Faltak, kardinalov tajnik, te profesor emeritus na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, mons. dr. Ivan Golub. Nakon misnog slavlja svi uzvanici proslavili su ovaj jubilej u prostorijama župnog ureda gdje su se svima nazočnima obratili uz nekoliko prigodnih riječi kard. Bozanić, biskup mons. Mrzljak, mons. dr. Ivan Golub i ostali svećenici jubilarci.

23

Nedavno je mons. Jose Ignacio Munilla, biskup Palencije u Španjolskoj predložio vjernicima test o „vrjednovanju svećeništva“. Svrha je testa da vrjednuje svoje mišljenje i prosudbu o svećenicima. Iako je nedavno završila svećenička godina, svećenici i dalje žive i rade. Postavimo si svi iskreno pitanje: cijenimo li to duhovno zvanje, volimo li ga, volimo li svoje svećenike, molimo li se za njih… Da bismo odgovorili na ta ili slična pitanja, „s dozom humora“ i ne isključujući određenu dubinu, biskup nam predlaže ovo samovrjednovanje.

Od triju ponuđenih rješenja (odgovora), zaokruži ono koje najviše odgovara tvom odnosu prema svećeniku i svećeništvu: 1. Jesi li se nedavno molio za svog župnika, biskupa ili za papu? a) Ne znam ni njihova imena. b) Na Sv. misi se općenito moli za njih i ja se pridružujem toj molitvi. c) Svaki dan se za njih molim u svojoj osobnoj molitvi.

2. Jesi li se ispovijedio kod nekog svećenika s povjerenjem da ti može pomoći u tvojim problemima? a) Svatko treba sam svoje probleme rješavati. b) Dvojica su pametnija nego jedan. Uvijek je dobro poslušati i primiti savjete onoga koji nam može pomoći. c) Najbolja pomoć koju sam primio od svećenika bila je kada je svoje savjete rekao pri Božjemu opraštanju grijeha u sakramentu Sv. ispovijedi.

24

3. Kad čuješ komentare svojih prijatelja koji se antiklerički (protusvećenički) raspoloženi… a) Pridružujem im se da ne budem izoliran i da mi ne bude neugodno. b) Pravim se gluhim i kao da nisam ništa čuo. c) Kažem ono što mislim svjedočeći tako svoju vjeru.

4. U svećeniku vidim… a) „Ostatak“ prošlosti. b) „Profesionalca“ religije. c) Božjega službenika, „drugoga Krista“ među nama.

5. Koliko si puta k sebi pozvao župnika? a) Župnika se zove samo kad je netko preminuo. b) Kad je baka s nama, on joj obično donosi Sv. pričest. c) Više puta… Bio sam ushićen kad je za stolom pripovijedao o povijesti svojega zvanja.

6. Kad slušaš svećenika prigodom propovijedi… a) Slušam ga kao govornika. b) Slušam ga ako me zanima ono što propovijeda. c) Gledam u njemu instrument po kojemu mi Bog govori.

7. Kada se kupi milostinja za sjemenište… a) „Župnici“ uvijek nešto traže. b) Toliko se od nas traži! Još jedna stvar više! c) Dragovoljno surađujem jer mislim da nijedan poziv ne bi trebao biti spriječen nedostatkom novčanih sredstava.

8. Kad vidim staroga svećenika u crkvi ili na ulici… a) Pomislim da Crkva nestaje. b) Važno mi je da misu brzo rekne. c) Zahvaljujem Bogu za njegovu vjernost i za sve dobro koje je učinio.

Ako je slovo „a“ najprisutnije u tvojim odgovorima…, iznenađen sam da si vrjednovanje uopće držao u rukama i da si ga do kraja riješio. No, zahvaljujem Bogu da je tomu tako i mogu ti kao svećenik reći da te Bog ludo voli i da očekuje tvoj odgovor u ljubavi.

Ako si najčešće zaokružio slovo „b“, onda ti mogu reći da se ne koristiš dovoljno blagom koje ti Bog nudi preko svećenika.

No, ako si slovo „c“ zaokružio najviše puta, preporučujem ti da se ne prestaješ moliti Bogu za posvećenje svećenika i za povećanje svećeničkih zvanja jer sam potpuno siguran da će te Bog uslišiti.

9. Kad vidim mladog svećenika za oltarom… a) Na oprezu sam zbog njegova neiskustva. Što mi on može reći? b) Promatram ga kritički što će učiniti i to „bilježim“. c) Zahvaljujem Bogu za njegov poziv i živo ga Bogu preporučujem.

10. Kako bi reagirao kad bi tvoj sin nagovijestio da želi biti svećenik? a) Pitao bih ga nije li poludio i podsjetio ga da naša obitelj ima ime na koje treba misliti. b) Tražio bih od njega da dobro razmisli i da najprije započne sveučilišnu karijeru. c) Osjetio bih jednu od najvećih radosti u svojem životu i potpuno bih ga podržao.

11. Jesi li kada razmišljao o tome da bi podupro neko dijete, adolescenta ili mladića da postane svećenik? a) Ne želim se u to miješati. Svakomu njegov život! b) Mislim da su svi pozivi poželjni, čak i oni koji su drukčiji od naših. c) Da, imam već nekoga konkretnog u glavi i molim za njega… Jednoga ću mu dana to diskretno reći.

12. Što misliš o riječima sv. arškog župnika: „Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“? a) Izgledaju mi kao puka duhovnost, bez tijela. b) Mislim da se izraz može primijeniti samo na svetog župnika. c) Mislim da je izraz točan, premda „nose to blago u glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7).

25

Varaždinski skladatelj Anđelko Igrec dobitnik je ovogodišnje diskografske nagrade «Porin» za najbolji autorski album klasične glazbe »Kyrie». Dosad je skladao sedamdesetak djela, a njihova kvaliteta prepoznata je i ranije.

Naime, Igrec je također dobitnik nagrade Pasionske baštine, «Jurice Muraja» Varaždinskih baroknih večeri te Vjesnikove nagrade «Josip Štolcer Slavenski» za oratorij «Pashalne slike» koji je izveden uz desetu obljetnicu Varaždinske biskupije i posvećen je prvom varaždinskom biskupu mons. Marku Culeju. Nakon studija filozofije i teologije u Zagrebu te studija kompozicije i crkvene glazbe u Beču, ovaj Međimurec rođen u Heidelbergu, postao je orguljaš i zborovođa u Varaždinskoj katedrali te voditelj Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije.

No ponajprije je predan skladanju, pri čemu poticaje pronalazi u Božjim riječima i djelu. Nedavno mu je objavljen i dvostruki CD «Psalmi» na kojem je 36 uglazbljenih psalama.

Kakav je osjećaj dobiti Porina?

Sama skulptura je dosta teška, tako da je to i fizički napor... Što se psihe tiče, zadovoljstvo je veliko, prije svega zbog svih onih koji su sudjelovali u tome, zbog onih koji su pjevali ili nas podržavali, a i zbog svih onih koji žive blizu nas, dakle Varaždinaca i ostalih koji su poneseni time i ponosni su na ovaj uspjeh.

26

Zanimljivo je da ste nagradu dobili za svoje najranije skladbe. Kad su i kako one nastale?

To su prve ozbiljnije skladbe koje sam se usudio staviti na CD. Nastajale su u Beču još u prošlom tisućljeću, u vrijeme mog studija i bile su potaknute diplomskim ispitima ili su mi profesori sugerirali da napišem to.

One imaju svoju povijesnu notu, vrijedne su za mene osobno, ali su ih i drugi ocijenili vrijednima. Danas

bih neka mjesta možda kompozitorski drugačije riješio, možda bi izvođački i snimateljski uvjeti bili bolji. U tim skladbama može se prepoznati ono što sam učio na studiju, dakle glazbeno stvaralaštvo proteklih stoljeća, ali u njima je i ono što mene posebno zanima, a to su tekstovi Svetog pisma. Što vas u Bibliji najviše nadahnjuje?

Kao glazbenika najviše me inspirira Knjiga psalama u Svetome pismu. Ona mi je najzanimljivija, pa je i najveći broj mojih skladbi nastao upravo na tekstove psalama. CD «Kyrie» počinje jednom litanijom Kyriosu - Gospodinu, raskošnom skladbom s orguljama i udaraljkama, napisanom za veliki zbor. Slijede «Kraljevski psalmi», skladba za tri solo pjevača i jedanaest instumenata, u kojima je dosta mjesta s plesnim karakterom. Primjerice, jedan od stavaka zove se «Davidov ples». Pokušao sam zamisliti kralja Davida koji pred Kovčegom Saveza pleše gol, pun radosti i poštovanja, cijelim svojim bićem.

«Kraljevska svadbena pjesma», uglazbljen je 45. psalam, u kojoj solistica, uz pratnju harfe, pjeva o kraljevoj ljepoti. «Adoro te» ili kako bismo hrvatski rekli, «Klanjam ti se smjerno», skladba je za ženski oktet, smirenija je i progovara o tajanstvenoj ljepoti Božjoj u prilikama euharistije. Cjelinu zaokružuje «Bečka misa» koju je naš zbor i orkestar u Varaždinu više puta izvodio za Uskrs i Duhove.

Kako se postiže duhovnost u glazbi?

Ne znam dobiva li se majčinim mlijekom, no već sam u svojoj obitelji bio u okružju «duhovnih» ljudi.

Roditelji su mi uprkos teškom životu, bili uvjereni da mogu dobro živjeti: čistoća njihove požrtvovnosti, nesebičnosti i sebedarja proizlazila je bitno iz njihove duhovnosti koju su crpili iz svoje vjere. Kasnije sam susretao tolike duhovno - oduševljene ljude: oduševljene zato što mogu činiti dobro, zato što pronalaze smisao svog postojanja, oduševljene zato što je Bog dobar... Po oduševljenju čovjeku dođe i da pjeva i stvara glazbu, koja je već sama po sebi tako malo iznad zemlje...

Tko je još zaslužan za izdavanje nagrađenog albuma?

Da nije bilo Vladimira Gotala, glazbenog urednika Radio Varaždina u mirovini i njegove inicijative da udruga «Aulos» iz Varaždina preuzme posao oko izdavanja CD-a, ne bi niti došlo do toga. «Glas koncila» također je bio spreman, no unatoč tomu, nije bilo lako postaviti ovakav projekt na noge. Na albumu je sudjelovalo više izvođača. Uz zbor i orkestar Varaždinske katedrale, tu je i «Collegium pro musica sacra» iz Zagreba, nekoliko solista među kojima su Željka Martić, Maida Karišik, Armando Puklavec, Dorotea Iličić, kao i mnogi drugi.

Što je najviše obilježilo godine vašeg dosadašnjeg rada i bitno utjecalo na razvoj vašeg skladateljskog puta?

Ja bih se usporedio s gospodinom Gotalom, koji je vrlo ustrajan i živi za ono što radi. Nisam ja baš takav, ali ima nešto u toj ustrajnosti. Ne ide uvijek sve onako kako bi bilo poželjno. No treba uznastojati oko onoga što te oduševljava, pa makar uvjeti i okolnosti nisu najnaklonjeniji. Ovaj CD je odraz takve dugoročne ustrajnosti.

27

U Italiji zaista postoji jedna katedrala. No nju je mnoštvo moglo samo vatreno željeti. Ono je nije gradilo svojom rukom. Njezina je lađa Franjo Asiški.

Njezini su tornjevi Dante i Giotto… misao je Ellie Faurea kojom započinjem ovaj kratak tekst posvećen velikom Giottu, umjetniku koji je prije 700 godina iz temelja promijenio ljudsko poimanje svijeta.

U rijetkom iskazu jedinstva, talijanski stručnjaci za umjetnost slažu se da je „Život svetog Franje“ u Assisiju prvi veliki renesansni opus freski. Tu je rođeno moderno slikarstvo. Giorgio Vasari je u svojim „Životima umjetnika“ovo monumentalno djelo pripisao Giottu. Prijepori o tome tko je zapravo autor fresaka traju već jako dugo, no pitanje je li renesansa započela u Firenzi s Giottom ili se to desilo desetak godina prije s freskama u rimskoj Crkvi svete Marije u Aracoeliju što ih je naslikao Pietro Cavallini, neće promijeniti činjenicu kako je Italija najviše pridonijela da suvremena Evropa dobije ono što bi se moglo nazvati kičmom njena duha.

I kako to kaže Faure…Ljubav, tako dugo potiskivana u dubinu duše mnoštva- radoznalog , čulnog mnoštva, punog mašte i lirizma – u kojem je prevladavao žustri keltski duh, prožet germanskim misticizmom i afričkim žarom, ljubav je svom silom težila da se proširi. Franjo Asiški, od kojega potječu svi skroviti pokreti koji će na kraju dovesti do talijanske renesanse, samo je dašak duha što izvire iz tog grozničavog mnoštva, tako bijednog i tako plemenitog, u potrazi za životom - i ne više samo

apstraktnom - hranom, koju su mu dotad uskraćivali.

Na pola puta između dogmatskog i mističkog 12. stoljeća i poetičnog i čovječanskog 13. stoljeća, ona je sam za sebe izraz one mitologije, za kojom su težile tolike izgladnjele duše; one su se obraćale nebu, do tog časa lišenog oblika i zahtijevale, da bi oživjele svoju osamljenost, suradnju prirode i svega po čemu je doživljavamo, ravnica, planina, šuma, rijeka, životinja, suradnju čak i drame života, i grešnika.

Svojim prizivanjima svega što živi i treperi, svega što gladuje i žeđa, svega što taži glad i žeđ, on se samo obraćao obliku, da bi izazvao zanos duha…Kao što se stara grčka umjetnost rodila iz susreta mitološke riječi i strogih narodnih igara s duhom skupine ljudi, nestrpljivih da izrone iz tame, talijanska je umjetnost proizašla iz riječi Franje Asiškog, koja se najednom zaljuljala poput valova harfe, da bi popunila ono, što je nedostajalo energiji gradova. To je bila njihova zejdnička nestrpljivost da se izraze u slici, koja bi bila kadra prenijeti u svoj jezik strast što ih je pokretala. Kršćanstvo će, pošto je na taj način našlo svoj čovječanski pol, zaboravljen od vremena samoga Krista, pospješiti umiranje svog teološkog doba, no u isto će vrijeme time osvježiti svoje skrivene dubine i najednom otkriti klicu svog najljepšeg procvata. To je, uostalom, bio Europski pokret, a Franjo Asiški je njegov glasnik ....

Ako je Sv. Franjo bio glasnik renesanse, pravi začetnik suvremenog slikarstva genijalni je Giotto, on shvaća svemir kao skup suprotnih snaga koje treba izraziti u istoj likovnoj cjelini dok ga predrenesansni umjetnik organizira oko duhovne simbolike. Kad stojimo pred njegovim freskama, zaboravljamo da je možda 10 godina prije njega Cavallini u Rimu slikao nešto što je možda zametak renesanse. Slika koju Giotto oživljava na zidovima Assisija ili Padove prelazi u nas poput živog djelovanja. To je djelo, moguće, najveći dramski spjev slikarstva.

Stojeći nasuprot Cimabuovim freskama još posve svježim, modrim i zlatnim, on je radio u tami donje crkve u Assisiju, gdje su sva mistična nebesa nagomilala u salitri svoje modrilo, svoja sumračja i zvijezde svojih noći. Posvuda je nalazio poticaja, u linijama planina, u zaljevima, u ljudima. Pogledajte te čiste likove, što se kreću naprijed u jednom jedinom pokretu, te harfe i violine što sviraju, te palmine grane što mašu, te zastave što se naginju, te plemenite skupine oko ležaja smrti, poroda ili umiranja.U tome

28

podrhtava nešto, što Grci nisu poznavali, neka bol na usnama, neka blagost u očima, povjerenje što ga je čovjek u jednom času imao u čovjeka i nada da više neće biti patnje…pisao je Faure neopterećen profesionalnim povijesno-umjetničarskim stegama.

Giotto nas ni nakon 7 stoljeća ne prestaje iznenađivati.

Ove su godine povjesničari umjetnosti fascinirani obavijestili javnost o još jednom otkriću…’Otkrili smo tajnoga Giotta’, rekla je upraviteljica jedne od najprestižnijih svjetskih restauratorskih ustanova Isabella Lapi Ballerini. Desetak restauratora i umjetnika započelo je ambiciozan projekt ‘neinvazivne dijagnostike’, kako bi utvrdilo u kakvom je stanju 12 metara visoka firentinska kapela Peruzzi u crkvi Svetoga križa, čiju je unutrašnjost Giotto oslikao 1320. Svrha studije je prikupiti što više informacija o 170 četvornih metara površine kapele kako bi se u dogledno vrijeme počelo s njezinom restauracijom.

Tijekom četveromjesečnih radova, restauratori su, proučavajući freske pod ultraljubičastim zrakama, na njima ugledali detalje nevidljive golom oku. Prema riječima koordinatorice projekta Cecilije Fosinini ‘riječ je o nečemu uistinu zadivljujućem’ jer ‘smo ugledali neke detalje koji su bili skriveni ispod više slojeva prethodnih restauratorskih zahvata’. ‘Riječ je o nekoj vrsti trodimenzionalnog viđenja fresaka. Savršeno se vidi dojam svjetala i sjena, odnosno klasični ‘chiaroscuro’ učinak, pod odjećom su vidljiva tijela, vide se i nabori na odjeći, fini izrazi lica...’, opisala je Fosinini. Giottove freske iz kapele Peruzzi znatno su utjecale na freske Michelangela Buonarottija, rođenog gotovo 140 godina nakon Giotta i na njegove freske

u Sikstinskoj kapeli Ovaj kratak kompilacijski tekst posvećen Giottu želi vas tek prisjetiti koliko je nadahnuća moguće pronaći u susretu s odbljescima fantastične inspiracije koja je kroz Giotta progovorila prije 700 godina. Giottove freske prisjećaju nas kako je i u naokrutnijim vremenima nasilja nadu da patnje više neće biti i međusobno povjerenje što smo ga ponovno izgubili, moguće pronaći.

29

LJUBAV IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE GLEDANA OČIMA „PJESME NAD PJESMAMA“

Š

to reći o ljubavi između muškarca i žene, ako je gledamo očima Pjesme nad pjesmama? Da je ta ljubav uvijek osobna. Usmjerena je prema jednoj određenoj osobi za kojom se čezne, koju se voli i za kojom se-ako se za to ukaže potreba - i pati. Kao takva, kao osobna ljubav, ona je trajna i vječna.

Metni me kao pečat na srce svoje, kao pečat na mišicu svoju, jer je ljubav jaka kao smrt, i ljubomora tvrda kao grob; žar je njezin kao žar ognjen, plamen božji.

Mnoge su pjesme napisane o ljubavi između muškarca i žene. Opjevan je početak te ljubavi, idilično vrijeme međusobnog zaljubljivanja, opjevano je zatim njezino cvjetanje i sazrijevanje u zreo plod. Opjevane su sve ljubavne nježnosti i sam

30

ljubavni čin međusobnog darivanja. Ne postoji pjesnik od formata, a da ne bi opjevao ljubav između muškarca i žene. Veliki pjesnici i velike ljubavne pjesme. U čemu je onda posebnost Pjesme nad pjesmama?

I ona pjeva o međusobnoj ljubavi između muškarca i žene. Po tome je jednaka drugim ljubavnim pjesmama.

Razlikuje se što je ona ne samo jedna od ponajboljih ljubavnih pjesama, već je ona Pjesma nad pjesmama: u njoj, kroz nju i s njom kao da sama LJUBAV PJEVA!!!

Mnoga voda ne može ugasiti ljubavi niti je rijeke potopiti.

Da tko daje sve imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se.

Rekli smo da je Pjesma nad pjesmama LJUBAV koja pjeva! O čemu ona pjeva? O kralju Salamonu i njegovu haremu. O djevojci Sulamki i njezinome Dragome.

Pjeva o njihovim ljubavnim čežnjama i kako ih ispuniti.

Za čim Salomon čezne? Za prelijepom pastiricom Sulamkom, koja zalutavši u njegov harem, pred njim stoji u svoj svojoj tjelesnoj raskoši. On joj udvara, on je osvaja i želi učiniti prvom damom harema. Uzalud čezne da i ona njega prihvati. No, pretpostavimo da je Salamon uspio i da mu se ta pastirica do kraja(tijelom i dušom) predala. Bili tada njihova ljubav bila osobna ljubav? Nipošto, jer osobna ljubav nije moguća u haremu. Među mnoštvom milosnica, kako biti jedna i jedina? Dakle, harem je nepremostiva prepreka za osobnu ljubav!

O čemu još govori Pjesma nad pjesmama - ta LJUBAV koja pjeva. Ona pjeva i izgovara punu istinu o ljubavi o samoj sebi. Ta istina glasi: nema ljubavi bez osobne ljubavi. Premda je ljubav univerzalna činjenica i zahvaća sve živo poput vatre, ipak, u svojoj praktičnoj realizaciji uvijek se ostvaruje kao osobni čin: kroz Ti i kroz Ja. Ti i Ja. A kada su u igri muškarac i žena, njezina istina glasi: samo Ti i samo Ja. Sulamka je jedna i jedina za Dragoga, a Dragi je jedan i jedini za Sulamku. Kako da to Salamon shvati, okružen tolikim suvišcima: haremskom poslugom, haremskim draguljima, haremskim damama.

Salamon! Poznat kao starozavjetni mudrac i graditelj velebna Hrama. Umjetnik i znalac. Mnogo je učio i mnogo znao, osim ono jedno, a bitno i najbitnije: da razni suvišci...smetaju...ometaju Zoru ljubavi!

O čemu još pjeva Pjesmama nad pjesmama...Pjeva o ljubavnom umijeću. O spontanom ljubavnom umijeću u slobodi...bez prisile bez programa. Uopće, je li moguće da to shvate i prihvate haremske djevojke?

Lišene slobode lišene su i ljubavi!

Sloboda i ljubav uvijek idu zajedno. Nema ljubavi bez slobode. Nema slobode bez ljubavi. Ali je potrebno još nešto, treće, kako bi sloboda i ljubav bile do kraje djelotvorne. Potrebna je spoznaja samog sebe, svijest o samome sebi, samosvijest o svojim vrijednostima i razvojnome putu: potrebno je učiti se ljubavi i učiti se slobodi. Dakle, znanje je potrebno..ne bilo kakvo, već bitno znanje o tome što jest ljubav, što jest sloboda.

Na početku „Pjesme nad pjesmama“ Sulamka iz puke radoznalosti, gotovo nesvjesno stiže u harem.

Spoznavši gdje je prispjela i što je time izgubila(dragu, najdražu osobu)-umah započinje svoj pjev na trnovitoj stazi povratka k istinskoj, prirodnoj, zavičajnoj ljubavi.

To isto čini i njezin Dragi, vidjevši da je nema, odlazi pred harem, traži je, veliča njezinu ljepotu i iščekuje ponovni susret: iščekuje obnovu onoga što od samih početaka njihove veze bijaše: obnovu jedne, vjerne, osobne i vječne LJUBAVI!!!

Ja spavam, a srce je moje budno, eto glasa dragoga mojega koji kuca: otvori mi,sestro moja, dragano moja, bezazlena moja, jer je glava moja puna rose i kosa moja noćnih kapi........

31

ao suputnik na ovom velikom titaniku, globalnom brodu što ga zovemo i što jest, globalno selo, hrvatski narod bespogovorno, gotovo, ropski, sluša zapovijedi pijanog kormilara plutajućeg sela, i igra jednu od glavni uloga u pijanom kazalištu potapajućeg sela. Naime, u ovom globalno uzburkanom oceanu pogašenih svjetionika, i izgubljenog kompasa, u slabo izgrađeni brod voda se uvlači na sve njegove strane, te je gotovo nemoguće naći sigurno mjesto na potapajućoj „zadnjoj rijeći ljudske svemoći, i kako tako doći na označenu nam Postaju. Jednostavno svi putnici broda kisnu na ledenoj kiši nemorala, bezvjere, razvoda brakova, pobačaja, eutanazije, i kupaju se u svjetskom mulju što ulazi u išupljikani brod sa kojeg su putnici istjerali Kapetana broda te tako svaki od njih postao neki svoj kormilar.

K

glavnu barijeru avanturističkoj plovidbi neograničene slobode.

U takvom neredu, kaosu, na putu bez Autoriteta i Cilja, bez lijeka i liječnika, zavladale su epidemije svake vrste, i prije negoli brod potone u oceanske dubine nestat će u življenoj i raspuštenoj slobodi, bez ikakvih normi i okvira, mnogi putnici, pa i cijeli narodi među kojima je i hrvatski. Zavladale su na uzvaljanom brodu uzburkanog oceana prave epidemije, slobode seksa, kontracepcije, abortusa, homoseksualnosti, pedofilizma, razvodi brakova, nepoželjnost i seksualna trgovina djece, eutanazija.

Naprosto sve pogubnija od pogubnije epidemije, i ne zna se koja će prije brod sa teretom potonuti u uzvaljane morske dubine po kojima nekontrolirano plovi. Svaki putnik, naprosto, boluje od neke bolesti modernog vremena, i gotovo svaki putnik na neki naćin uživa u toj bolesti, uvjeren kako ga samo ona oslobađa svih odgovornosti, od svih kulturni, vjerski, moralni i civilizacijskih normi u kojima putnici vide

Nažalost, i hrvatsko društvo kao suputnički dio brodskog tereta jednako je zahvatila moderna svjetska bolest zvana razvod braka. U najviše slučajeva bezrazložnog rastajanja, trend po kojem se mjeri kultura naroda i njegovo civilizacijsko dostignuće i sloboda življenja. Hrvatska je tim trendom visoko pozicionirana, visoko napredna europska zemlja, što jasno kazuje o visokom stupnju globaliziranosti hrvatskog naroda, i njegova europejstva. I gotovo da su neki hrvatski dijelovi po razvodu brakova u samom vrhu europske ljestvice, a sa svakim drugim razvedenim, ili pred razvodom, braka u istarskoj županiji Hrvatska je zasigurno na prvom mjestu u Europi. Kad ne možemo ni u ćemu drugom biti prvi, onda možemo u tom negativnom segmentu europskog „napretka“. I tko može reći da ne pripadamo Europi, da nismo dovoljno europeizirani. Zar taj naš veliki doprinos europskom „napretku“, i izgradnji njegova

32

I tako su sve bolesti podjednako opasne i pogubne za putnike potapajučeg titanika, koji su čak s radošću osjećaja pobjednika prihvatili i sa njom se uživili, epidemiju razvoda braka. Svaki kutak ove globalne grdosije koja se predstavlja kao zadnja rijeć dostignute tehnike, ispunjen je samočom razvedenih i „slobodni“, u grupama raskalašenih pojedinaca, zbog ćega na nekim zapuštenim dijelovima broda se čuje tužni plač djece rastavljenih brakova, odzvanja nasilje mladi i dopire jauk stari iz procesa eutanazije, koja se provodi kao sredstvo „ćiščenja“ društva od bolesni i nemoćni, ćiji život je preskup u vremenu kad je novac sve, a razvod braka moda.

današnjeg identiteta, nije dovoljno da nam se otvore vrata te zajedničke „krčme pogašenih svjetla“, u koju idemo „ko guske u maglu“.

No što je razlog ovog velikog crnila na današnjoj slici svijeta, koja se poput Titanicka valja u ovoj oluji, što je uveliko potiče i svaki deseti razvod braka u Hrvatskoj. Zasigurno je onaj započeti „mali“ vjetrič koji zapuhne mlade, u njihovoj obitelji, u kojoj rastu bez vjere, bez morala, bez autoriteta i neizgrađene odgovornosti. Sve su to, pored neki drugi još, kockice života sa kojima su mladi rasli, a zbog kojih nikada nisu i odrasli. Tako nedorasli lako ulaze u brak, kojeg nikako ne doživljavaju, i naravno ne prihvaćaju, kao zajednicu ljubavi, poštivanja, odricanja, razumijevanja, darivanja, tolerancije i međusobne odgovornosti. Poput Europske Unije koja se gradi, i bračnu zajednicu mladi grade iz interesa.

Na takvoj građevini, bez vjerski i obiteljski temelja, na tom titaniku koji nije dovoljno zavaren varom vjere i ljubavi, brzo su se pojavile pukotine i započelo njeno rušenje i potapanje. I gotovo da je, nažalost, potapanje braka kroz rastave čak i razumljivo. Naime, kako da brak živi i traje sve do vremena „što Bog sastavi neka čovjek ne rastavlja“, kada u toj zajednici, muža i žene, nema gotovo ništa zajedničkog. Naprosto danas se u braku ćuje uvijek samo, „ to je moje, to je njegovo“ i ja, a nikad se ne ćuje ono, „to je naše“ i mi. Svatko u braku, muž i žena, ima svoju lisnicu, svoj noćni izlazak, svoje društvo, svoga prijatelja i prijateljicu, svoju slobodu, zapravo čvrsto svoje ja bez ikakvog zajedničkog mi. U izlaske ide žena sa svojim, muž sa svojim, prijateljicama i prijateljima, stan se plaća po pola, hrana se kupuje također podjednako iz svakog džepa, troškovi rasta dijece ako ih se več ima, a nažalost mnoga su danas i „nepoželjna“, „neplanska“,

jer djeca si uzimaju roditeljsku slobodu, dijele se na oca i majku, dok su bake neka mala spona samo u vremenu ćuvanja unučadi kada mladi izlaze. Time je, zapravo, brak više podijeljen nakon vjenčanja negoli prije tog sakramenta.

Kako da brak opstane, što da ga održi i oćuva kako bi i dalje bio, i opstao, temelj društva, temelj naroda i svijeta u cijelini. Kad se nema razumijevanja i tolerancije u braku, u toj svetoj zajednici, kako očekivati razumijevanje i toleranciju među narodima.

Stoga, rastave brakova dijelom su i razlozi svjetskih nerazumijevanja i sukoba, iz kojih nastaju genocidi zločina, a koji naprosto imaju izvorište u abortusu i eutanaziji, apokaliptičnim epidemijama današnjeg „modernog“ svijeta. Jer, tko može ubiti nerođeno dijete u majčinoj utrobi taj se može i bez razloga razvesti, može, bez ikakva povoda, ubiti i susjeda i prijatelja, pa i cijeli svijet samo da njemu bude „lijepo“ u njegovoj izborenoj „slobodi“, u njegovu ja. Naprosto, što više rastava brakova to više nasilja mladi, to više svađa sa susjedima, na ulici, u dućanima, u javnim ustanovama, to više pljačke i pronevjere.

Brak je sveti temelj društva, a taj temelj uzdrmale su rastave, i stoga i prijeti opasnost rušenja društva.

Naravno i hrvatskog, budući da je hrvatsko društvo uveliko globalizirano i europeizirano, najviše upravo u tim negativnim elementima svjetskog, i europskog društva.

33

On i njegova Majčica Nebeska Marija

N

e mogu a da ne spomenem, jer mi se snažno urezalo u pamćenje, ovogodišnju pripravu za blagdan Velike Gospe.

Hodočasteći u svetište Gospe Remetske u Zagrebu u vrijeme Devetnice i priprave za blagdan, posebno drag mi je ostao jedan događaj dan prije samoga blagdana.

Naime, dok smo bili na jutarnjoj zavjetnoj misi moja obitelj i ja, ostala sam pod dojmom velike redovničke pobožnosti prema Majci Božjoj. To jutro je o. Vjenceslav Mihetec predvodio pobožnosti Majci Božjoj. Gledala sam kako kleči na klecalu i s velikom poniznošću i ljubavlju joj se utječe i moli da usliša naše molitve. Rano ujutro jedan svećenik redovnik kleči i utječe se Majci Božjoj. Činilo se kao da je za njega vrijeme stalo i da ne vidi nikoga drugoga osim Nje. Osjetila se njegova ljubav, odanost, pobožnost i poniznost u molitvi. Na trenutke mi se činilo kao da moli sv. Leopold Mandić ili o. Pio! To je bila njegova molitva Majčici Nebeskoj – prizor i osjećaj koji nikad neću zaboraviti!

Uz osjećaj velike Božje prisutnosti, jer je crkva u sklopu samostana, uz oltar stoji desetak svećenika redovnika na ranojutarnjoj pjevanoj misi. Pjevaju, mole, propovijedaju. Nakon mise nastavljaju moliti časoslov. Ostajem potpuno i pozitivno iznenađena njihovom pobožnošću koja se njima podrazumijeva i koja je sastavni dio njihovoga života posvećenog Bogu.

Dosad sam molitvu Majci Božjoj u samostanima i župama doživljavala i vidjela kao molitvu redovnica i časnih sestara upravo na klecalu i s posebnom pobožnošću. Ovaj put sam doživjela jedno novo iskustvo – snagu molitve redovnika, na klecalu, dok se utječe Majci Božjoj, za mene toliko jaku i posebnu molitvu. Molitvu i pjevanje redovnika na ranojutarnjoj misi, kao da je već blagdan, nisam imala priliku dosad ni vidjeti ni osjetiti.

Ali doživjela sam je kao posebnu molitvu – punu vjere, ljubavi i poniznosti! Takva je bila njihova molitva Majci Božjoj Mariji. Zar se ne bi i mi vjernici mogli ugledati na njih i moliti takvim žarom - rano ujutro započeti dan slaveći Boga?

34

Spomendan Marijinog rođenja I ove se je godine blagdan Male Gospe proslavio u brojnim marijanskim svetištima, ali i kao crkveni god ili dan grada.

Rođenje Blažene Djevice Marije slavimo 8. rujna. Za razliku od Velike Gospe, Marijinog Uznesenja na nebo, kojeg slavimo 15. kolovoza i blagdana Imena Marijinog, 12. rujna, rođenje Marijino blagdan je koji nas povezuje s Njezinim ovozemaljskim životom, po čemu nam je jako bliska, u čemu se možemo naći. Stoga je ovaj blagdan posebno omiljen u puku još od 7. stoljeća, a ime Marija (hebr. - gospođa, uzvišena, ona koju Bog ljubi) je kroz stoljeća postalo najraširenije ime u kršćanskim zemljama.

O Marijinom djetinjstvu mnogo detalja znali su apostoli i učenici jer su je osobno poznavali. Znamo i to da je bila dugoočekivano i s ljubavlju od Boga izmoljeno dijete Joakima i Ane. Rođena je i rasla u obitelji u kojoj je naučila osnove i temelje vjere. Dakle, živjela je ovozemaljski život, u određenom vremenu i na određenom mjestu, što je zapisano u povijesti. To bi nam trebalo itekako mnogo značiti jer time vidimo da je Marija bila stvarna osoba, a ne mit. Ovaj je blagdan vrlo drag puku koji na taj dan u procesijama hodočasti u brojna marijanska svetišta, slavi crkvene godove ili obilježava dan svoga grada. Za puk je ovaj blagdan svojevrsna najava nadolazeće jeseni. U puku je poznat i kao „Mala Marija“, „Mala Gospa“, „Marijino rođenje“, ali i „Rođendan naše Gospe“.

Marijin se rođendan slavi na početku školske godine, što zrači određenom simbolikom.

Naime, mnoge djevojčice, a posebno one zavjetovane Majci Božjoj, shvaćaju taj blagdan kao određenu potporu i blagoslov na početku školske godine. Velik broj djece u to se vrijeme odvaja od svojih majki i kreću u vrtić. Dakle, blagdan je to koji svakako trebaju proslaviti sve majke sa svojom djecom i zatražiti od Majke Božje Marije blagoslov i zaštitu za njih, ali i ugledati se u Mariju kao poniznu majku koja će uvijek biti spremna žrtvovati se za svoju djecu i biti im primjer u vjeri - s ljubavlju nositi svoj životni križ u svoj težini.

Njezin sin Isus posebno ju je poštivao i upravo u taj njihov odnos majke i sina mi bismo se danas trebali ugledati. Marija ga nikad nije prisiljavala na odluke, uvijek mu se obraćala s ljubavlju kao Majka, često moleći za druge, što Isus nije mogao odbiti. Primjer za to je događaj koji je zabilježen u Bibliji, a odnosi se na svadbu u Kani. Naglasak je na tome kako je Marija diskretno Isusu dala do znanja da je ljudima na slavlju nestalo vina, dakle ljudi su bili u nevolji. Isus ju je poslušao i napunio posude vinom. Dakle, Ona ga moli za ono što treba drugim ljudima, a vrlo je važna i potvrda činjenice da Isus ne može odbiti Njezine molbe za uslišanje drugih ljudi. Stoga su i danas brojna uslišanja vjernika po zagovoru naše Nebeske Majke Marije kod Njezina sina Isusa. I stoga joj se puk stoljećima utječe i biva uslišan u raznim potrebama!

Danas u ovo „moderno“ doba jako se osjeti nedostatak žrtvovanja i molitve, poniznosti i poslušnosti koje su bitne za spas duše. Bog poziva sve nas da svjedočimo Njega kroz svoju vjeru, ali za to trebamo biti duhovno pročišćeni i pripremljeni, upravo po žrtvi, molitvi i sl. Živimo u svijetu koji sebe naziva „suvremenim“, u kojem se čovjek uspoređuje s Bogom jer je očit pad ljudskog morala. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Sin Božji rođen od žene, Marije, koja je rođena i živjela ovozemaljski život.

Time nam je Bog ukazao na Isusa Krista i Njegovu Majku Mariju kao povijesne poveznice između Boga i čovjeka.

35

tjedan kršćanske kulture u osijeku

Lutnjistički koncert fra Antuna Mrzlečkoga

Samozatajni kapucin i vrsni umjetnik, jedini u Hrvatskoj koji je specijalizirao baroknu lutnju s 13 pari struna i jedan od petorice glazbenika koji su se lutnji posvetili profesionalno, fra Antun Mrzlečki, održao je koncert u sklopu Tjedna kršćanske kulture 2010. u osječkoj kapucinskoj crkvi. Lutnja je najotmjenije trzalačko glazbalo s pisanim i tiskanim repertoarom od 15. do kraja 18. st., rekla je uoči koncerta (u petak, 4. lipnja) Branka Ban, dodavši kako je tipično obilježje lutnje “prelomljeni vrat”, što nema ni jedno drugo žičano glazbalo. U Hrvatskoj je lutnja rijetka i često je zamjenjuju s mandolinom, rekla je mr. Ban, podsjetivši na “Rimljanku s lutnjom”, sliku Vjekoslava Karasa, koja bi se trebala zvati “Rimljanka s mandolinom”. Lutnja je u Istru i Dalmaciju došla iz Francuske i Italije za vrijeme renesanse i humanizma, a u renesansnoj književnosti opjevana je kao leut, glazbalo plemstva, građanstva i pjesnika trubadura.

Fra Antun Mrzlečki na koncertu je izveo skladbe J. S. Bacha i S. L. Weissa. Weiss je najveći lutnjist svih vremena, bio je najbolje plaćen virtuoz dresdenskoga, najraskošnijega europskog dvora, rekao je fra Mrzlečki. Lutnjisti danas, iako imaju golem repertoar, sviraju samo jedan manji dio, napomenuo je glazbenik. Zahvaljujući vrijednim muzikolozima, sve je arhivirano u 220 europskih i američkih knjižnica. Na žalost, dodao je svećenik, mladi kod nas lutnju ne poznaju previše, a ne mogu je čuti u radijskim ili televizijskim emisijama pa se za nju baš i ne odlučuju.

“Na zapadu je situacija potpuno drukčija. Uz lutnju, brokna truba, gamba, barokna violina, čembalo ili klavikord, samo su neki od mnoštva starih instrumenata koji se danas studiraju na specijalnim odjelima glazbenih akademija i institutima za ranu glazbu i povijesne instrumente, dok mi, na žalost, tu jako zaostajemo”, zaključio je fra Antun Mrzlečki.

36

Promocija knjige „Naš Bogdan”

Promocija knjige „Naš Bogdan“ održana je u Svetištu sv. Leopolda Mandića 11. svibnja u 19 sati, zadnji dan Trodnevnice uoči Leopoldova, 12. svibnja, poslije večernje mise i pobožnosti. Iako je vlč. Jakov Filipović, maglajski župnik najavio promociju knjige, nitko nije očekivao da će Svetište ostati puno vjernika (i u prizemlju i na katu). Vjernici su oduševljeno došli pozdraviti i čuti što im ima reći njihov omiljeni nekadašnji župnik i graditelj Svetišta - don Anto Baković.

Moram naglasiti da je vlč. Jakov knjigu „Naš Bogdan“ proglasio službenom knjigom maglajskog Svetišta s obzirom na to da je čitav 4. dio knjige posvećen upravo Maglaju. Ovo izdanje knjige „Naš Bogdan“ inače je drugo, prošireno izdanje, a podnaslov joj je Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kako je naglasio u svojoj riječi don Anto Baković, prvo izdanje ove knjige napisao je iz ljubavi prema sv. Bogdanu, ali i praktičnih i pastoralnih potreba za puk, za one koji se mole i zavjetuju sv. Bogdanu i one koji žele upoznati taj velik lik našega vremena.

Posebno je istaknuo želju da i ovo drugo prošireno izdanje, kao i prvo, pridonese upoznavanju vjernika s ovim hrvatskim svecem i njegovim životnim idealom pomirenja među ljudima, narodima i vjerama.

Ovo drugo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige „Naš Bogdan“ sastoji se od pet poglavlja. Prvo, drugo i treće poglavlje Leopoldov je životopis: od rođenja i Herceg-Novog, do Padove i smrti. Četvrto poglavlje posvećeno je maglajskom Svetištu zato jer je Maglaj prva novosagrađena i posvećena crkva u čast sv. Leopolda u nas Hrvata. Peto poglavlje zanimljivo je jer donosi tekstove i fotografije svih 49 župnih crkava, kapela i filijalnih crkava u čast sv. Leopolda Bogdana Mandića u cijelom svijetu (Europa, Amerika, Australija). Don Anto Baković naglasio je kako ovo drugo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige „Naš Bogdan“ izlazi u vrijeme kada Katolička crkva slavi Svećeničku godinu, kao skroman doprinos najuzvišenijoj svećeničkoj misiji – svetoj ispovijedi. Upravo je sv. Leopold Mandić četrdesetak godina svoga života mirio ljude s Bogom u sobici-ispovjedaonici u Padovi i postao jedan od najvećih i najpoznatijih ispovjednika Katoličke crkve. To je naš Bogdan – hrvatski svetac!

37

ZADNJI DAN

Z

avršila škola. Stojim s ostalim učenicima u prostoru pripremljenom za podjelu svjedodžbi.

Odjeveni smo u svoju najbolju odjeću i dotjerani za slavlje. Iščekivanje svima zaustavlja dah, i nema uobičajene vreve i vike. Zastaje disanje podjednako i onima koji su se trudili mnogo, i onima koji su prolazili kroz svoje dane bezbrižno i nemarno.Pred nas svečano izlazi učitelj. Svi čekamo kad će progovoriti. On zastajkuje i daje vremena onima što kasne. Kad smo se pred njim napokon svi okupili, reče nam: ”Rasporedite se u dvije skupine. Ova skupina neka prijeđe ovamo, meni zdesna. A vi ostali, ti, ti, ti ... ti i vi tamo... slijeva.”

U općoj se gužvi nekako proguram i stanem desno, tik uz crtu što nas dijeli. Međusobno se zagledamo pa nastojimo dokučiti ključ po kojem nas učitelj razmješta: Oni slijeva su, čini se, veseli što su zajedno. Poznaju se otprije iz raznih pothvata i pozdravljaju se pogledima. Potom pomalo prezirivo mjere nas zdesna: među nama je malo uglednih. Mi zdesna smo nekako zbunjeni i nesigurni. Međusobno kao da se provjeravamo. Slabo smo se i družili, gledajući svak svoje poslove. Naučili smo do sada vjerovati učitelju, čak i kad ne razumijemo sasvim što traži.

Ipak, gledamo ga u nedoumici. Dok iz očiju lijevih zrači objest i sigurnost, mi zdesna stojimo pognute glave i lagano drhturimo, pitajući se što će sada biti.

Svečana glazba zasvira, velebni se skup stiša, a učitelj počne čvrstim glasom: “ Došli ste, blagoslovljeni, u ovaj zadnji dan da primite baštinu pripravljenu za vas od postanka svijeta.”

- Uh, kakav uzvišen ton – čuje se mrmljanje u mnoštvu slijeva. “ Iza vas su brojne kušnje i odluke, i one su vam donijele ocjenu koja vrijedi za cijelu vječnost.”

- Eh, kakve velike riječi – gunđa slavni književnik s moje lijeve strane. “ Predmeti iz kojih ste ocjenjivani čine osnovu svega ljudskog i božanskog: Ljubiti Boga prva je zapovijed.

Ljubiti čovjeka njoj je jednaka.” “...Zato počujte što je valjalo činiti” - reče Učitelj, a oko njega se zgrne roj svjetlosnih bića, čitajući mu preko ramena sa staroga svitka: “Nahraniti gladne...”

- E, baš je našao, uz tolike muke zbog prekomjerne težine.... uzdiše moja pretila susjeda slijeva.

38

“Napojiti žedne...”

- Upravo to rade lanci naših kafića, he he – smiju se potiho slavna braća sportaši.

“Primiti stranca...”

- Samo uz vizu – prepoznajem službenicu sa šaltera veleposlanstva.

“Zaodjenuti gole”- izazovno zazvuče riječi među svečanim odijelima.

“Pohoditi bolesne” – nastavlja Učitelj prelazeći očima skup koji još čeka završnu riječ.

- Bolesni su unosan izvor zarade – šapću jedan drugome dva liječnika s ogledalcima i stetoskopima.

Pazi, tek sad primjećujem, oni su došli odjeveni u bijele liječničke odore!

“Utamničene posjetiti, ne mareći za sramotu” – spušta učitelj glas dovršavajući popis predmeta.

Zbunjuje me poznati slijed zahtjeva.

To sam sve već čula, čak sam to nekada i napamet učila...

U tom trenu ulijeće među nas anđeo i upaljenom zubljom ocrtava goruću granicu između dviju skupina: osjećam žar na koži i mičem se udesno.

Sve me više peče jara plamene crte koja se širi i trebam neku zaštitu. Oblijeva me znoj jer se skupina pretvorila u red koji se pomiče naprijed.

Učitelj, očito, ne kani dati svjedodžbe prije nego što svakoga od nas pojedinačno upita: “Jesi li me nahranio, napojio, primio kad sam bio stranac, liječio bolesnog i pohodio u tamnici?”

Red se pomiče, i sve sam mu bliže. Što ću mu reći?

- Ne znam kada te to vidjeh gladna i nahranih te, ili žedna, i napojih te. Kada te to vidjeh kao stranca i primih; ili dođoh k tebi kad si bio bolestan ili u tamnici? – Po svoj prilici, neću biti ništa pametnija od onih prije mene.

A što li će Učitelj reći meni?

Znojim se sve više, i sve jače trebam neku odjeću da se od plamene granice zaštitim slojem tkanine.

A onda mi priđe starčić u crnoj majici, zagrnut starom, proluknjenom vestom pletenom tkoznakad od smeđe vune.

Na sijedoj glavi mu olinjali sivi kačket i naočale. Iz brade strši mu lula, a drugi kraj ustiju smješka se dok mi pruža tamno sukno i govori:“Kneginjice, odjenite ovo.”

Vedran Vukoja

Navlačim jeftinu crnu majicu i nije mi više vruće.

Skidam pogled s Učitelja i proučavam svoje novo ruho. Znam, zamolila sam toga franjevca nekada davno da mi dade jednu od majica kakve je rado nosio, ali me željeni poklon nekako mimoišao.

Posve je jednostavna, pamučna,crna, i samo joj na prsima stoje žutim koncem izvezena slova i brojke, MT – 25 – 40.

Napokon sam je dobila, u pravi čas!

Odjevena dakle u crnu majicu sa zagonetnim kodom stupim pred vječnoga Učitelja, Sina Čovječjega, koji će me sada suditi.

Trenutak prije no što ću primiti svjedodžbu, na rame mi sjednu dva anđela, zaklanjajući me krilcima od Učiteljeva pogleda, prodornog kao lužina bjeliočeva. Miluju oni natpis na crnoj majici, i kao u igri pjevuše: - Zaista,zaista, kažem vam, što god učiniste jednome

od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”

- Dali smo ti mnoge milosti – reče Učitelj kad napokon kleknuh pred njega - i mogla si ovu školu završiti i boljim uspjehom.

Ali jer si ove riječi držala, uđi među spašene!

Dograbim svoju svjedodžbu drhtavim rukama i uputim se u bjelinu. Pridruži mi se starčić u crnoj majici i olinjaloj smeđoj vesti. Tako pater Toma i ja postadosmo jedini stanovnici bijelih poljana nebeskih koji hodaju u jefitnim crnim majicama.

39

Osoba u suvremenom svijetu

Š

to je osoba? Kako je odrediti? Možemo li je opisati i dati joj duboko, svrhovito značenje? Usuđujemo li se definirati osobu (budući da nije samo tijelsno biće već i duhovno biće)? Klasična definicija osobe glasi Persona est naturae rationalis individua supstantia, u prijevodu bi glasila: osoba je pojedinačna supstancija racionalne naravi. Ovu je definiciju formulirao u 6. stoljeću, ili ranom srednjem vijeku, latinski filozof Boetije.

Ona označuje da je čovjek pojedinačno biće, posjeduje savjest, razum i duh kao svoje kardinalne i krucijalne karakteristike koje ga razlikuju od svih drugih živih bića.

Osoba je nositelj tih pojedinačnih, ali različitih, vlastitosti koje je čine takvom kakva jest. Boetijeva je definicija aktualna zbog svoje filozofske naravi, razlikovanja osobe od same materije prirode. Važno je također napomenuti da je upravo iz kršćanstva potekao pojam osoba. Naime u kršćanstvu je čovjek (osoba) promatran kao zasebno individualno biće koje je usmjereno na dobrobit, ostvarenje sebe samoga i benevolentnu ljubav prema svim drugim bićima. Svaka je osoba na svoj način originalna, talentirana i vješta u izvršavanju ovozemnih zadaća koje su samo njoj svojstvene i koje samo ona može izvršiti. U tom slučaju želio bih usmjeriti pažnju na naše suvremeno doba u kojem živimo i osvrnuti se na modernu definiciju osobe proisteklu iz usta Emmanuela Mouniera, francuskog filozofa i aktivnog kršćana.

40

Mounierovo djelovanje E. Mounier rođen je 1905., a umro je 1950. godine, nedaleko od Pariza. U svojih 45 godina života mnogo se borio za dostojanstvo osobe, zalagao se za angažirani i praktični kršćanski život. U vrijeme studija upoznaje velike katoličke mislioce poput Maritaina, Guittona; također se družio s Marcelom i Berdjajevom. Mounier je bio čovjek od akcije, izravno je svoje ideje izvršavao u praktičnom djelovanju, napose u kulturnom i političkom području. Zbog toga 1932. g osniva časopis Esprit, kojem je glavni cilj bio produbiti duhovne vrijednosti te pozvati na duhovnu revoluciju osobe i društva; ubrzo je postao glasnik personalizma. Mounier je ostavio duboki trag u povijesti filozofije, smatra se osnivačem personalizma, pravac u filozofiji koji je postavio u svoje središte zauzimanje za osobu. Personalisti su u turbulentnom vremenu, od 1930-ih do 50-ih, nastojali očuvati slobodu i duhovnu dimenziju čovjeka. Zbog opće pojave depersonalizacije i nihilizma, Mounier se žarko protivio takvom obliku filozofije i načinu života.

Filozofiji egzistencije, koja je proizašla iz tih duhovnih struja, Mounier želi suprotstaviti personalizam kao reakciju.

Središte Mounierovog učenja jest nauk o osobi.

Tvrdi da se osobu ne može definirati i tretirati poput

nekakvog objekta, ona nije činjenica već je prisutnost.

Stoga Mounier daje svoje određenje osobe: ona je življena aktivnost samokreacije, komunikacije i djelovanja koje se shvaća i spoznaje u vlastitom činu; u procesu personalizacije ona sebe ostvaruje. Mounier osobi pridaje nekoliko karakteristika, koje su temeljne i nezaobilazne za daljnji razvitak personalizma.

Prva je utjelovljena egzistencija, što znači da je osoba duhovno-tjelesno biće i nipošto razdijeljena na jedno ili drugo. Druga je transcendencija osobe i personalizacija prirode, Mounier to uviđa u čovjekovim duhovnim moćima poput spoznaje i ljubavi. Stoga osoba transformira prirodu i daje joj svoj osobni utisak. Treća je značajka komunikacija, koja je temeljna za zajedništvo sa drugima, ovdje on zagovara komunitarni personalizam; koji označava društvo ili institucije prožete običajima i osjećajima osoba. Sljedeća je karakteristika intimni život, koji započinje prekidom sa okolicom; težnjom za sabiranjem i dolaženjem do samoga sebe.

Pretposljednja je značajka dinamičnost i poziv, to je neprestano davanje samoga sebe drugima; sa željom za ostvarenjem drugih i samoga sebe. Konačno na kraju je sloboda osobe, koju je čovjek dobio kao dar.

Stoga postajem slobodan, ako sam usmjeren prema izgradnji i personalizaciji svijeta i mene samoga.

Humani personalizam Emmanuel Mounier je osnovao filozofiju dijaloga kojoj je temeljna preokupacija osoba. Na naglasku je osoba kao singularnost, ali ne kao zatvoreno biće već usmjereno prema svijetu, da u njemu ostavi svoj pečat. Stoga je čovjek dijaloško biće, koje tek u susretu sa drugima dolazi do sebe. Iz Mounierovog velebnog nauka o osobi i njezinih šest karakteristika, prokrčen je put prema istinitoj i dubljoj spoznaji čovjeka. Djelovati humano, biti usmjeren na druge ljude, odlika je socijalno osvještenog te izgrađenog društva i osobe. Poglavito je danas, kada u svijetu vlada zaokupljenost ekonomskim i gospodarskim profitom i potreba za što većom materijalnom dobiti, nužno vratiti se nama samima, ući u dubinu svojeg vlastitog bitka i angažirano djelovati.

41

Osoba u suvremenom svijetu

U rujnu je iz tiska izašla tekstualno jezgrovita i slikovno bogato opremljena knjiga "Franjevci kapucini" čiju promociju očekujemo u listopadu. Knjiga govori o životu i poslanju franjevaca kapucina u svijetu i na našim prostorima.

42

Tužaljke kamenja hrvatske pustinje Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskoga društva Tonči Matulić

Vedran Vukoja

Brak i obitelj iz drugoga kuta Pavao Brajša

http//ljudima-prijatelj.blogspot.com leopold.prijatelj@gmail.com 43