Ljudima prijatelj 2017 1

SRETAN USKRS!

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLVI, Broj 1 (175) –Uskrs 2017.

2

Uskrs 2017.

Sadržaj 4

PUT DO EMAUSA – PUT DO VJERE

7

OPRAŠTANJE I MILOSRĐE U DRUŠTVU – JE LI MOGUĆE?

10

SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM

14

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2017.

16

MOJ EMAUS

17

USKRS: PEČAT MIRA I RADOSTI U TEBI I U MENI

18

PORUKA PAPE FRANJE ZA 51. SVJETSKI DAN SREDSTAVA DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE, 2017.

20

SUOČAVANJE SA STVARNOŠĆU STARENJA KAO PRILIKA ZA RAST

22

BLAGDAN GOSPE LURDSKE PROSLAVLJEN U OSIJEKU

24

DUHOVNA OPORUKA SVETE BERNARDICE SOUBIROUS

25

BISKUP MRZLJAK SVJEDOČIO O BL. STEPINCU

26

DEVEDESET GODINA EKUMENSKOGA BOGOSLUŽJA KOD OSJEČKIH KAPUCINA

29

IZBORNI KAPITUL MJESNOG BRATSTVA OFS-a SV. MIHAELA, DUBRAVA

29

IZBORNI KAPITUL MJESNOG BRATSTVA OFS-a SV. FELIKSA, VARAŽDIN

30 IZABRANO NOVO VIJEĆE MJESNOG BRATSTVA OFS-A “KAPUCINI-OSIJEK“ 31

PREDSTAVLJENA KNJIGA “ODGOJ ZA BUDUĆNOST”

33

PIOV OTAC KRALJ

34

PLATONOVA “GOZBA“ PARALELA S PS. 45

36

NAŠI PRIJATELJI U VJEČNOSTI JOSIP I ZDRAVKO – LJUDI DOBROG I PLEMENITOG SRCA

38

HOD DOBROTE

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLVI – Br. 1/2017. (175) ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Administraciju vodi:

Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel: +385 31 20 11 83 mob: +385 99 455 60 52 e-mail: centarleopold@gmail.com

Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović

Sv. Leopolda Mandića 41, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 82 01; mob: 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr

Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 86 65; 098 25 30 86 stjepan.novoselec@gmail.com

Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com

Lektorica: Dubravka Rovičanac Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant,

Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić

Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać,

Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon ŽganecBrajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček, Slavica Tomčić

Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

3

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i dragi čitatelji!

U

skrsno vrijeme koje pred nama, poput radosnog buđenja prirode u ove proljetne dane, budi u nama i učvršćuje vjeru u prisutnost Uskrsloga Krista u našem životu i djelovanju.

Stoga smo u uredništvu smatrali razumljivim da veći dio sadržaja ovoga broja Ljudima prijatelj posvetimo uskrsnuću Kristovu jer - “Naša vjera utemeljena je na uskrsnuću Kristovu“. Ono je temelj i “našeg spasenja jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9).

Budući da se naša vjera temelji na iskustvu susreta s Kristom Uskrslim, na nama “vjernicima neizbježno je i duhovno pitanje: što bi Isus sada učinio i što želi da mi, po njegovu primjeru i Riječi, učinimo?“.

Uskrsli nam i danas daruje svoje milosrđe, opraštanje, i pomirenje, pa smo i mi pozvani činiti tako.

Sveti Leopold nam je u tome uvijek iznova izazov, primjer i uzor, stoga ga i nazivamo “svecem pomirenja“ ili još više, “svecem duhovnog ekumenizma po pomirenju“.

Usrdno moleći zagovor svetog Leopolda, svima vama, dragi čitatelji, zahvaljujem na suradnji u uređivanju i ovoga broja Leopoldova glasila “Ljudima prijatelj“ i ujedno vas pozivam da nam i dalje slobodno šaljete svoje priloge, iskustva i sugestije, kao i primjedbe i poticaje koje želite podijeliti s nama i sa svim čitateljima i štovateljima svetog Leopolda.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!

Mir vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik

USKRS Na križu Ljubav razapeta je, Brat naš, na glavi mu trnovita kruna, ispod križa tužna majka Marija milosti puna.

Razapet, ni kriv ni dužan, zbog naših grijeha jako je tužan.

Oca svog nebeskog moli da mu da snage da nas ipak zauvijek beskrajno voli.

Bog naš, Isus na križu, oko njega zli ljudi gmižu. Koliko On mora da pati za nas, da shvatimo konačno, da u Njemu naš je spas.

Ljubav umjesto mržnje, prijateljstvo umjesto rata, izvucimo se iz bijede, izađimo iz blata, pogledajmo u nebo, otvorena širom rajska su vrata.

Stanimo pred Boga, voljenog Isusa svoga, stanimo pred Boga.

Poklonimo se Njemu, zahvalimo mu ljubavlju i vjerom, zahvalimo na svemu.

Jadranka Petrović

4

Uskrs 2017.

PUT DO EMAUSA – PUT DO VJERE Uskrsnuće Kristovo srce je i temelj naše vjere i spasenja

N

aša vjera utemeljena je na uskrsnuću Kristovu, jer ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša (1 Kor 15,14). Od početaka Crkve uskrsnuće Kristovo, ne samo da je temelj vjere nego je i središnji sadržaj cjelovitog naviještanja vjere i apostolskog propovijedanja Crkve, što već na samom početku potvrđuje i Petar u svome govoru u Kornelijevoj kući: Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih (Dj 10,39-41). Vjera u uskrsnuće temelj je i našeg spasenja jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen (Rim 10,9).

Međutim, današnji moderni čovjek, drži da je samo ono povijesno istinito, vjerodostojno i stvarno što je posvjedočeno na povijesno vjerodostojan način te se može barem u načelu objektivno ustanoviti: Verum quod factum; ono što se može eksperimentalno provjeravati, što se može pratiti kroz proživljeno iskustvo ljudi i evidentno (znanstveno) dokazati.

Dakako, tko samo tako pristupa shvaćanju stvarnosti i povijesnim događajima, ne može doprijeti do stvarnosti uskrsnuća, koju nije moguće razumski objasniti i protumačiti njezin nastanak i sadr-

žaj. Stvarnosti uskrsnuća se može pristupiti samo onom istom vjerom kojom su joj pristupali i prvi svjedoci. Stoga i mi danas, svoju vjeru u uskrsnuće ne možemo drugačije oživjeti i doživjeti nego kroz to isto iskustvo svjedoka, onako kako nam je od njih preneseno i zapisano u Svetom pismu.

Stvarnost uskrsnuća je neodjeljiva od svjedočenja o njoj. A svjedočanstva o uskrsnuću govore o događaju koji nadilazi područje onoga što se dade povijesno utvrditi. Ako, dakle, uskrsna vjera, a time i vjera da je Isus doista Krist Spasitelj, počiva na svjedočenju

apostola, svjedoka i očevidaca, tada nam ona i nije drugačije dostupna nego po njihovom propovijedanju, koje dalje prenosi Crkva kao zajednica vjernika. A istinska vjera u uskrsnuće nije utemeljena na nekoj njihovoj subjektivnoj objavi ili viđenju koje bi doživjeli, koja bi nastala iz nekog njihovog unutarnjeg, psihičkog doživljaja Isusa, niti je plod njihove halucinacije, nego osvjedočeno iskustvo živog susreta s Kristom Uskrslim – onim istim koji je zajedno s njima živio, jeo i pio – a sada proslavljenim.

5

Kako prijeći put od nevjerice do vjere? Činilo se da je sve završilo Isusovom nasilnom i sramotnom smrću na križu. Očito je da su Isusovi učenici vidjeli u njegovoj smrti kraj svih svojih nadanja.

Zahvatio ih je i strah od Židova, da će doživjeti progone i sudbinu svojeg Učitelja. Vratili su se razočarani i rezignirani svojim obiteljima i zanimanjima. Izgledalo je da Isusov kraj predstavlja i potpuni krah njegove poruke o dolasku kraljevstva Božjeg.

Uz to, Isus je svoju poruku, tj. dolazak kraljevstva Božjega, vezao do te mjere uz svoju osobu da se ona jednostavno više nije mogla nastaviti nakon njegove smrti, i dalje bez njega prenositi. Povijesno gledano, Isusova poruka imala je veoma malo mogućnosti da nastavi živjeti i dalje bez njega. Isusova smrt na križu nije bila samo njegov osobni neuspjeh, nego je to bila javna katastrofa njegove poruke i njezino religiozno obezvrjeđivanje.

Usprkos tome, s Velikim petkom Isusova poruka nije prestala, nego se naprotiv od tada tek i započela događati u punom smislu te riječi. Došlo je do okupljanja raspršenih Isusovih učenika, do stvaranja zajednice – Crkve, koja naviješta kraljevstvo Božje sve do kraja svijeta. Stoga treba tom novom početku, utemeljenom na uskrsnuću Kristovu, pripisati takvu snagu da on ne samo objašnjava neobičan i iznenadan polet prvog kršćanstva, već da uspijeva riješiti također i problem sablazni Isusova križa. Prema svjedočenju novozavjetnih spisa, apostoli su uskoro nakon Isusove smrti, naviještali da je Bog uskrisio Isusa, da se ukazao živ i da su ga susreli,

te je njih poslao naviještati poruku uskrsnuća cijelom svijetu. Da bi navijestili tu nečuvenu tvrdnju, svi novozavjetni spisi se slažu u jednom: Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tome svjedoci (Dj 2,32). To je Božje djelo, a ne ljudsko.

Međutim, očito je da se učenici nisu odmah dovinuli do ovako jasnog i nedvosmislenog govora o uskrsnuću. Tako nas evanđelja i Djela apostolska izvješćuju o početnoj nevjerici i okorjelosti srca (Mk 16,14), o sumnji (Mt 28,17), poruzi (Lk 24,11; usp. 24,24), rezignaciji (Lk 24,21), preplašenosti i strahu (Lk 24,37; usp. Iv 20,2429). Upravo taj razboriti i kritički oprez, nesklon bilo kakvom zanesenjaštvu, govori, štoviše, u prilog svjedočanstva učenika. Svoju pak najveću uvjerljivost ovo svjedočanstvo dobiva od činjenice da su svi svjedoci bili spremni poći i u smrt za poruku koju su naviještali. Ovo svjedočanstvo života, a ne samo riječi, ne dopušta da se svetopisamsku poruku olako uzme i promatra s nevjericom.

Svjedočanstva o uskrsnuću možemo uglavnom podijeliti na dvije tradicije: Uskrsna kerigma (navještaj uskrsnuća) predana je u jasnim i sažetim javnim vjeroispovjednim formulacijama prve kršćanske zajednice. Karakterističan je vrlo stari poklik, koji najvjerojatnije potječe iz liturgije: Doista, uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu (Lk 24,34); zatim: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim Dvanaestorici (1 Ko 15,3-5). Postoji tako cijeli niz takvih i sličnih vjeroispovjednih formulacija i himana, koji su izraz i svjedočanstvo vjere

prve Crkve u uskrsnuće kao npr.: Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tome svjedoci (Dj. 2,32; usp. 3,15; 5,31 s. i češće; Rim 10,5-8; Ef 4,712; 1 Pt 3,18-22; 4,6 i dr.).

Uskrsne pripovijesti razlikuju se od kerigmatskih formula u tome što su pisane na podosta opširan način prema predaji i pripovijedanju svjedoka uskrsnuća (usp.

Mk 16,1-8 i par.; Lk 24,13-43; Iv 20,19-29; 21 i dr.). Svrha im je da pokažu kako su učenici postupno, sporo i teško došli do vjere u uskrsnuće, a time su kao svjedoci postali trajni putokaz Crkvi i nama vjernicima danas kako prijeći taj mukotrpni put od nevjerice do vjere. Pokušajmo nakratko i mi poći njime!

Put od nade prema razočaranju Da nam pokaže kako su učenici došli do vjere u Uskrsloga i što vjera znači za život vjernika, sveti Luka nam u svome evanđelju donosi jedan vrlo lijep izvještaj, kroz sliku putovanja: Ukazanje učenicima na putu u Emaus (Lk 24-35). Kao pripovijest, ovaj prikaz predstavlja ujedno i prvotno naviještanje, prvu poruku prakršćanskoj zajednici, kojom se posvjedočilo ono što su sami sudionici proživljavali, koja je time i nama danas, za našu vjeru, postala mjerodavna.

Toga istog dana, prvog u tjednu, kada je Isus uskrsnuo, dvojicu njegovih učenika put odvodi od Jeruzalema, od sjećanja na događaje muke i smrti Isusove, u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Oni su doživjeli da im je Učitelj osuđen, osramoćen i bez krivice ubijen. Oni su, ga zapravo, ostavili još prije njegove smrti na križu. I

6

Uskrs 2017.

sada je za njih bio istinski mrtav.

Ono što ih je osobito zbunjivalo bila je svijest koja se probudila u narodu da je Isus prorok, silan na djelu i riječi pred Bogom i svim narodom. Grozota smrti, bila je to strašnija što su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. Gledajući iz njihove perspektive, oni su bili smeteni i gotovo iznevjereni u svojim nadanjima.

I zato su nakon svih tih tragičnih događaja koji su zadesili njihova Učitelja, razočarani, odlučili napustiti Jeruzalem.

Mogli bismo kazati da su prvo prošli put od nade prema razočaranju (mi se nadasmo... – znači da se više i ne nadaju), put praćen žalošću, kao što se događa uvijek kad se izgubi smisao onoga u što se polažu sve životne nade. I dok su međusobno razgovarali na putu, približi im se Isus i pođe s njima. Budući da je njihova jedina nada je bila da će on osloboditi Izraela, nisu bili u mogućnosti ni prepoznati da je to Isus, jer su njihova očekivanja i nadanja bila drugačija od onoga što se dogodilo s Isusom. Oni su vjerojatno očekivali da će Isus osloboditi Izraela od rimske vlasti i ponovno uspostaviti silno i moćno Davidovo kraljevstvo. Međutim, oslobođenje koje uskrsli Isus donosi bilo je toliko iznad njihovih očekivanja da prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.

Isus započinje razgovor i postavlja im pitanja o događajima koji su se zbili u Jeruzalemu. Oni ga u čudu pitaju kako to da ne zna: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? Ta svi znaju i pričaju o tome što se tih dana dogodilo u Jeruzalemu. Njima su, dakako, poznate sve činjenice koje su se dogodile u svezi s Isusom. Čuli

su na kraju i za prazan grob koji su vidjele žene i za anđela koji im je rekao: Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!, i za Petrovo čuđenje nad povojima koji su ostali u grobu, i sve to ih je samo još više zbunilo. A oni unatoč svega toga nisu niti vidjeli niti susreli Isusa.

Oni su imali svoje planove, a Isus svoj način ostvarenja plana koji je njima bio neshvatljiv. Očito je da su oni bili robovi svoga vremena koje nije gledalo na nebesko, nego samo na zemaljsko. Stoga gotovo da i nije čudno što nisu prepoznali Uskrsloga. Ta, oni ne mogu zemaljskim očima kojima su gledali zemaljskog Isusa vidjeti nebesko – proslavljenog Isusa!

Zato su još uvijek Isusa doživljavali i promatrali kao jednoga od svojih, koji se, eto, odlikovao posebnim djelima, ali je pogubljen.

Put od razočaranja k nadi i vjeri Na putu im Isus postupno tumači Pisma, pokazujući im da su bili neophodni svi ovi događaji koji su se zbili, prekoravajući njihovu nevjeru: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Pisma razotkrivaju Božju volju, koja se u tim događajima ispunila, koja nije po mjeri očekivanja ljudi. To je Božji naum spasenja koji se ostvario u trpećem Mesiji. To se dogodilo na kraju dana i on poželi poći dalje.

Sada je na učenicima red, oni ga pozivaju za stol, jer ga žele još slušati, a on dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče bla-

goslov, razlomi te im davaše. I dok su slušajući njegovoj riječi tek nešto naslućivali, sada ga konačno prepoznaše u lomljenju kruha, onoj istoj gesti koju je učinio na posljednjoj večeri kada je prelomio kruh i rekao: Uzmite i jedite od ovoga svi, ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. To činite meni na spomen. Oni su sigurno s Isusom puno puta jeli prije Velikog petka, ali su se i te kako živo sjećali geste koju je učinio na posljednjoj večeri. Iz te geste, sasvim Isusove, postali su sigurni da je Uskrsli s njima.

Izraz: uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi te im davaše očito nas podsjeća na euharistiju; jer je to od početka Crkve središnje mjesto prepoznavanja uskrsloga Isusa, dok on ponovno ne dođe u svojoj slavi na kraju vremena.

Tako i oni, tek kada je uzeo kruh, razlomio ga i dao im da jedu, prepoznaše ga – to je On. Tek kad je Isus učenicima u svjetlu Božje riječi – Pisma, protumačio smisao križa, muke i smrti, kada su ga prepoznali u lomljenju kruha – njihov put postaje put povratka, put od razočaranja k nadi i vjeri: U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Krenuli su natrag zato što su na nov način shvatili sve minule događaje, prosvijetljeni Duhom uskrsloga Krista. Događaji su ostali isti, ali sada oni na njih gledaju drugačije. U Jeruzalemu nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: ‘Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!’ Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. …a on im iščeznu s očiju.

A kad su došli do vjere i kad im se otvoriše oči te ga prepoznaše, on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: ‘Nije li gorje-

7

lo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?’. Sada kada povjerovaše da im je on govorio, tumačio pisma i kad ga prepoznaše u lomljenju kruha, i nije potrebno više vidjeti ga. Vjera nadomješta gledanje. Tako ili slično će gotovo sve uskrsne pripovijesti završiti poput riječi Isusovih nevjernom Tomi, i to je zaključak: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. (usp. Iv 20,24-29) Tako i mi po svojoj vjeri prepoznajemo Gospodina, u otajstvima njegove prisutnosti u Crkvi u njegovoj Riječi i euharistiji i nikako drugačije. I ne trebamo zato niti pokušati tražiti dokaze njegove prisutnosti.

Kako često se i nama čini da su zahtjevi koje Gospodin stavlja pred nas preteški?

Kako često i mi, poput ove dvojice učenika, odlazimo iz svoga Jeruzalema, pogotovo kada Božja volja nije u skladu sa našim očekivanjima i nadanjima. Zato su naši nedjeljni sastanci s uskrslim Gospodinom u svetoj misi izvor koji učvršćuje našu vjeru i osnažuje nas u životu – oni su put povratka. U svetoj misi On se približava nama po svojoj Riječi; tumači je u svjetlu naših događaja i našega vremena i poučava nas; hrani nas kruhom koji lomimo, u kojem prepoznajemo njegovo Tijelo koje se za nas lomi i predaje, kao duhovna okrjepa i hrana za svakodnevni život, i tako nas vodi u život vječni.

Fra Ivan Markanović

OPRAŠTANJE I MILOSRĐE U DRUŠTVU – JE LI MOGUĆE?

V

eć u samom naslovu izražena je dilema: Je li moguće? Ali to je i neizbježno, nezaobilazno pitanje na koje se u svakom vremenu traži što konkretniji praktičan odgovor. Nikad se ne može doći do zauvijek praktičnog odgovora.

Sadašnje okolnosti

Prema sadašnjim društvenim sustavima i pojedinim krajevnim okolnostima, nama kršćanskim vjernicima neizbježno je i duhovno pitanje: što bi Isus sada učinio i što želi da mi, po njegovu primjeru i Riječi, učinimo?

Sjetimo se onih značajnih detalja iz Isusova nastupa u vremenu s tadanjim ljudima. Evo ono što nam može biti najjasniji njegov poučni primjer za svako vrijeme: Kad su mu prigovarali i postavljali zamke tadanji pismoznanci, danas bi ih nazvali znanstvenici, on im je u više prilika odgovorio: “Hajdete i proučite što znači: milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike’’ (Mt 9,13; Hoš 6,6). “Kad biste razumjeli što ovo znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive’’ (Mt 12,7; usp. Mt 18,32-33). Isus stavlja milosrđe među najvažnije razumijevanje Zakona, a to su “pravednost, milosrđe, vjernost’’ (Mt 23,23).

8

Uskrs 2017.

Tu sada svratimo pozornost samo na ono što je najvažnije u ovome informatički širom otvorenome svijetu. Ratovi, terorizmi, prebrojavanje žrtava i prebacivanje krivnje jednih na druge. Kad čitamo povjesničare ili kad slušamo njihove debate, zapažamo kako svaki od njih događaje prošlosti tumači u interesu i okolnosti društva ili ideologije u kojoj se kreće njegov život i rad. Promotrimo prošlost: uvijek su bili ratovi, nema nijednog stoljeća, pa ni desetljeća u kojem nije bilo nekog rata. A sada, u dvadesetom stoljeću i u ovih dva i pol desetljeća dvadeset i prvog stoljeća, kad su nam dostupni svi zemaljski, i poneki svemirski prostori, svi jezici, svi narodi, brojimo dva velika svjetska rata i više od dvije tisuće pojedinačnih ratova.

Upravo sada, u ovo vrijeme, nema nijednog dana a da ne slušamo o nekom ratu ili terorizmu i teroristima, ovdje, ondje. Svi optužuju jedni druge.

Kako doći do mira? Je li moguće, na istinit način, doći do mira?

Uvijek je samo otvoreno pitanje.

Papa Franjo u tome je bio jako konkretan u svojim nastupima i sa zavađenim narodima, pa govori sve češće o pomirenju jednima i drugima. Govori o milosrđu.

Zato ga novinari rado stavljaju na istaknuto mjesto i tumače, svaki na svoj način. Evo, naš dugogodišnji vrlo istaknuti novinar Inoslav Bešker nastupe sadašnjeg Pape ocjenjuje: “Po medijima smo dočekali istupe pape Frane (Franje) o milosrđu, socijalnim stremljenjima, novcu, odnosno okolišu, kao revoluciju – a onda je samo malo pomnija potraga pokazala da on zaista nije rekao ništa što već nisu rekli njegovi prethodnici, od Pija XI. do sv. Ivana Pavla II. Pa zašto nam se to onda učinilo tako novim, svježim, čak prevrat-

ničkim? (…) Ali ni koncept milosrđa, barem u Isusovu nauku, nije izmijenjen (…) - pa je svejedno bilo razdoblja kada se smatralo milosrdnim heretika spaliti i tako spasiti njegovu dušu za život vječni, a sad se ista ta Crkva užasava nad smrtnom kaznom i za najgoreg zločinca. Teza da valja osuditi grijeh a ne grješnika na snazi je dva milenija, a nije prošla godina da neki grešnik nije razapet na stup srama.

Pitanje je i što je uistinu milosrđe, ne samo u katoličkom, pa ni samo u vjerskom obzoru. Je li dovoljna jedna milosrdna gesta da se iskupi nemilosrdan život? … “ (u: Jutarnji list, 7-8 listopad 2015. str. 30).

Evo, tako taj novinar tumači sadašnjeg Papu i želi staviti njegovo zauzimanje za opraštanje i milosrđe u kontekst zbivanja kroz proteklo vrijeme, pa i u mentalitetu i postupcima same Crkve kao ustanove.

Milosrđe i opraštanje - je li moguće u sadašnjem kontekstu?

To je teško i mučno pitanje u sadašnjem društvu. O njemu se javno nikad ne govori. Zato je Papin apel izazovan, ali nezaobilazno važan. Na koji način možemo jedni drugima oprostiti? Tu je zanimljivo citirati samoga Papu.

U knjizi pod naslovom Božje je ime Milosrđe – Razgovor s Andreom Torniellijem, koju je u hrvatskom prijevodu objavio Verbum (možete je nabaviti) – papa Franjo na postavljeno novinarevo pitanje: “Mogu li istina i milosrđe, odnosno nauk i milosrđe biti u suprotnosti?’’ odgovara: “Milosrđe je istinito; ono je prvi Božji atribut. Zatim se može teološki promišljati o nauku i milosrđu, ali ne zaboravljajući da je milosrđe nauk.

Ipak, više volim kazati: milosrđe je istinito (navodi primjer kako je Isus

postupio pred onima koji su mu doveli preljubnicu i htjeli je kamenovati, pozivajući se na Mojsijev zakon – Isus je rekao: ‘tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen’ i pisao je rukom po pijesku, a oni vidjevši to, odlazili su jedan po jedan. Isus kaže ženi: ‘Nitko te ne osudi? Ona kaže: ‘Nitko, Gospodine.’ Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više.’ usp.

Iv 8, 1-11) …. Ne znamo kakav je bio

njezin život nakon toga susreta. Nakon te njegove intervencije i njegovih riječi. Znamo da joj je bilo oprošteno.

Znamo da Isus kaže kako treba oprostiti sedamdeset puta sedam: važno je često se vraćati na izvore milosrđa i milosti.’’ (str. 76-77). To je bio Isusov odgovor na pitanje tadanjih zakonoznanaca, koliko puta treba oprostiti – sedam puta? Isusov odgovor kako smo ga naveli znači – uvijek treba oprostiti.

Novinar: Kakav stav predstavljaju zakonoznanci? Papin odgovor: “Riječ je o stavu koji nalazimo opisan u brojnim evanđeoskim zgodama: to su glavni Isusovi protivnici, oni koji ga izazivaju u ime nauka. To je stav koji nalazimo i tijekom cijele povijesti Crkve’’ … Navodi citat sv. Ambrozija: “Gdje se radi o obasipanju milosti, tu je prisutan Krist; kada se mora primjenjivati strogoća, prisutni su samo službenici, ali Krist je odsutan.’’ (str.

77).

Opraštanje je, dakle, jako važno ako hoćemo uspostaviti istiniti mir. Bez opraštanja ne može biti mira među nama, grešnim ljudima. Ne možemo stvoriti pravi mir ako ne izađemo iz međusobnih optuživanja – tko je veći grješnik, tko je više zločina učinio? Ako neprestano prebrajamo zločine, jedni ovih, drugi onih, nikad ne znamo pravu istinu. Tko je u pravu u prebrojavanju i prebacivanju

9

krivnje jednih na druge? Primjer su tu povijesni ratovi i zločini iz povijesti. Uzmimo primjer: Turci će nama pripisivati ono što se događalo u ratovima s njima, kada smo mi pobijedili, a mi njima, koji su nas napadali. Ratovi su problem kroz stoljeća. Iz toga treba izaći, uzajamnim opraštanjem, ali priznavanjem istine i na jednoj i na drugoj strani. To je sada i naš problem sa Srbima. Već vidimo, Srbi broje nama, a mi njima, a gdje je puna istina? Nikad kraja, nikad pravog mira!

Zato je opraštanje najvažnije da se izbjegnu uvijek novi i novi ratovi. Papina poruka izričito kaže ovako: “Nikad više rata… zaštititi svako ljudsko biće, a to znači da trebaju stati oružani sukobi. … Neka zašuti oružje i neka svagdje mržnja bude zamijenjena ljubavlju, uvreda oprostom i nesuglasje jedinstvom.

Pravi je mir onaj koji zauzme svaku osobu i promijeni je u dubini srca’’.

(PAPA FRANJO u Asizu uz blagdan sv. Franje – prema: VEČERNJI LIST, 5. listopada 2013. str. 17.) Dakle, ljudi se moraju

promijeniti i jednostavno izaći iz mržnje, osobite one kolektivne, kad se stvori vječno ponavljanje što je tko kome učinio i kako mu uzvratiti.

“Kad mi kršćani kažemo da dijelimo jedno krštenje, tvrdimo da svi mi – katolici, protestanti i pravoslavci – dijelimo iskustvo pozvanosti iz nemilosrdne i otuđujuće tame na susret sa živim Bogom, punim milosrđa. Svi, nažalost, imamo iskustvo egoizma, koje rađa podjelom, zatvaranjem, prezirom. Poći od krštenja znači otkriti izvor milosrđa, izvor nade za sve, jer nitko nije isključen iz Božjeg milosrđa. (…) Svi mi, katolici, pravoslavci i protestanti, tvorimo kraljevsko svećenstvo i narod svet. To znači da imamo zajedničku misiju, a to je prenositi primljeno milosrđe drugima, počevši od najsiromašnijih i naj-

napuštenijih. …’’ (Papa Franjo u katehe-

zi na općoj audienciji 20. siječnja 2016. prema: IKA, 27. siječnja 2016. br. 4, str.

28). Mi koji smo u nečemu napre-

dovali dužni smo pomagati slabije tako da se, na neki način, stvara ozračje mira.

Je li to moguće – kako?

Uvijek je otvoreno pitanje kako i je li uopće moguće neprestano stvarati ozračje mira. Dokle god je zlo u čovjeku, dokle god je u čovjeku neka predrasuda o drugima, neka netolerancija, mržnja, nemoguće je ostvarivanje punog ozračja mira. Uvijek će biti sve gore i gore!

Moramo razmisliti kako Bog gleda na čovjeka. Bog voli poniznost.

Zato moramo biti uvijek i ponizni.

Papa Franjo u jednom odgovoru na pitanje navedenog novinara citira već gotovo posve prešućenog papu Ivana Pavla I., koji je bio papa svega 33 dana: Taj Ivan Pavao I. je u jednoj svojoj “Audienciji srijedom’’ rekao: “Gospodin toliko voli poniznost da ponekad dopusti teške grijehe. Zašto? Zato da oni koji su počinili te grijehe, pošto su se pokajali, postanu ponizni. Nemaš želju smatrati se poluanđelom kada znaš da si počinio teške nedostatke.’’ …. Poslije nekoliko dana taj isti papa Ivan Pavao I. citirao je sv.

Franju Saleškog: “… Bogu su mrski nedostatci, jer su nedostatci. S druge pak strane, u određenome smislu, nedostatci su mu dragi jer pružaju prigodu Njemu da iskaže svoje milosrđe, a nama da ostanemo ponizni te da razumijemo i budemo samilosni prema nedostatcima bližnjega.’’ (str. 83). To znači da priznamo i svoje nedostatke i budemo tolerantni jedni prema drugima i da jedni druge ne osuđujemo.

Zato je jako važno da se uvijek, na neki način, trudimo kako bismo

bili jedni drugima dobri. Grješnost je slabost. A tu slabost svaki nosi u sebi – neke sklonosti na ovo ili ono! Treba uvijek čuti Isusa kako je rekao onima koji su mu doveli ženu, osuđenu na kamenovanje: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nj kamen’’, ali oni su se jedan po jedan povukli, jer shvatili su da Isus proniče njihove grijehe. Nitko od nas nije bez grijeha. Zato se uvijek moramo ponašati kako nam je Bog sam pokazao u svome Sinu Isusu, da budemo milosrdni.

Evo iz Evanđelja, onoga što smo već spomenuli, možemo uzeti kao bitne elemente: “milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike’’ (Mt 9,13; Hoš 6,6). To je napisao već prorok Hošeja, a Isus ga je citirao pismoznancima. Isus je uz to rekao: “Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike’’.

Kad bismo razumjeli što ovo znači – “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva’’, ne bismo osudili i često one nekrive. Evanđelist Matej stavlja milosrđe među najvažnije propise Zakona, a to su “pravednost, milosrđe, vjernost’’ (Mt 23,23).

Moramo biti vjerni Riječi Božjoj, a ona se ne može shvatiti bez pravednosti i milosrđa.

Imajući sve to u vidu, jako je važno da bismo svi, mi vjernici, bili voljni sebe osobno disciplinirati da se uvijek ne šire optuživanja, prebacivanje krivnje jednih na druge i mržnja. Nužno je istinito ispitati i razgovarati kako doći do suglasnosti da izađemo iz razvijanja mržnje, da dođemo do opraštanja jedni drugima. Kad se u nečemu posvađamo – to je često pitanje i u obitelji i u neposrednim susjedskim i radnim odnosima – moramo biti sposobni i pomiriti se. Uvijek se mora tražiti

10

Uskrs 2017.

i način kako da se dođe do pravednog pomirenja. Toga bismo, svaki osobno, morali biti svjesni tako da bi se uvijek došlo i do međusobnog izmirenja, kad nastanu razmirice i kad nema mira za daljnji suradnički stvaralački život. Ne širimo uvijek dalje samo neke razdore, isključivosti i mržnje. Uvijek se treba propitati i razgovarati kako doći do suglasnosti, da oprostimo jedni drugima, da ono što je bilo loše, više ne bude. Kad smo se negdje posvađali, npr. u obitelji ili sa susjedima, ili s kolegama u radnim skupinama, poduzećima, tra-

gati nam je za što boljim pomirenjem. Uvijek se mora tražiti i naći put kako da se dođe do pomirenja i što bolje suradnje.

U naše vrijeme neizbježno je što temeljitije razmisliti i o tome razgovarati, kad se stvaraju društvene i političke strukture. U svakom ljudskom ambijentu i društvenim skupinama, političkim strankama pronalaziti što bolji način međusobne komunikacije, pa i kad svaki ima svoje prosudbe i prijedloge. Bitno je doći do mira, pa i kad ne možemo doći do suglasnosti.

Imati i milosrđa, strpljivosti jedni za druge. Ako se u svemu i ne slažemo, ne smijemo započeti rat, nego ponovno i ponovno tragati za mirnim međusobnim ispravljanjem pogrešaka koje su se dogodile, bilo ne jednoj bilo na drugoj strani, ili, kako je najčešće, dio na ovoj, dio na onoj strani. Samo tako se može doći do neke suglasnosti i mira.

Bono Zvonimir Šagi

SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM

III. dio

Flaviano Giovanni Gusella OFMCap (Kapucin i glavni urednik lista Portavoce di san Leopoldo Mandić.)

Oštre riječi u obrani obitelji Ipak, otac Leopold, koji je uvijek postupao blago i očinski prema svojim pokornicima, postao je posebno odrješit kad se radilo o grijesima bračne nevjere. Obitelj je doživljavao kao nešto čisto, uvijek je imao pred očima izvorni naum Boga stvoritelja o obitelji. Želio je da u njoj cvate ljubav, vlada sloga i jedinstvo, ljubav prema djeci. Upotrebljavao je vrlo oštre riječi za grijehe protiv ljubavi, jedinstva i vjernosti, protiv nadutosti, brutalnosti. Jednome mužu koji se često opijao i bio nasilan prema supruzi i sablažnjavao djecu, jednoga dana reče: »Srami se!

Bog ne oprašta onome tko zaboravi da je muž ili otac. Odlazi, vrši

svoju dužnost i vrati se ako želiš dobiti od Boga oproštenje«. Odlučno je ustajao, strašnim žarom, u obrani prevarene žene, njezina mučeništva, njezinih obiteljskih prava. Govorio je: »Bog ne ostavlja zlo nekažnjeno. Njegova ruka uvijek stiže krivca, posebno onoga koji tlači slaboga!«. Govorio je također: »Tolike su jadne žene žrtve svojih surovih i okrutnih muževa; jadne one, silno suosjećam s njima! Kada mi kasnije ti muževi dopadnu šaka, ščepam ih i pritisnem uza zid, upozorim ih na njihove odgovornosti«.

Jednoga dana mu se došao ispovijedati neki čovjek od šezdesetak godina. Bio je to neki bijednik koji je užasno zlostavljao ženu.

U jednom trenutku otac Leopold ustade na noge i reče tri puta: »Vi ste zlotvor!«. Ovaj se uvrijedi i pozva ispovjednika da povuče što je rekao. Ali otac Leopold mu odgovori: »Ne povlačim ništa od onoga što sam rekao, štoviše potvrđujem to u Božje ime!«. Pred tolikom odlučnošću ovaj čovjek ostade silno zapanjen, ponizi se i reče: »Oče, imate pravo. I ja uviđam da kad tako postupam nisam ništa drugo već obični zlotvor«.

Tada ga otac ispovijedi i otpusti ga utješena i potpuno promijenjena. Kada je došao kući, sve je ispripovijedao ženi koja se otišla zahvaliti ocu Leopoldu. Govoreći o izdajnicima bračne vjernosti, otac Leopold je govorio: »Najveća izdaja na svijetu je izdaja ljubavi«.

11

Svetac duhovnog ekumenizma kroz pomirenje Ne bi se moglo do kraja razumjeti duhovno iskustvo svetog Leopolda i njegovu službu u ispovjedaonici ako se ne bi istaknulo žarku ljubav koju je gajio u svome srcu tijekom 55 godina.

Pavao VI., u homiliji u prigodi beatifikacije, rekao je: »Otac Leopold bio je “ekumenski“ ante litteram, to jest sanjao je, predoznačivao, promicao, premda ne djelima, savršeno jedinstvo Crkve«.

A Ivan Pavao II. u homiliji kanonizacije reče: »Bio je svećenik kojeg je resio tako veliki ekumenski duh da se prikazao za žrtvu Gospodinu, svakodnevnim darivanjem, kako bi se ponovno uspostavilo puno jedinstvo između latinske Crkve i istočnih, još uvijek odijeljenih crkava, i da ponovno bude jedno stado pod jednim pastirom, ali koji je svoj ekumenski poziv živio na potpuno skriven način«.

To je za njega bio kao novi poziv, pridodan franjevačkom i kapucinskom, poziv kojeg treba čuvati živim svakoga dana: zato ga je često ponavljao samome sebi, ponavljao ga je i zapisivao na ceduljicama ili iznad slika Gospe i svetaca, na papirićima i u notesima. Ali se otac Leopold nije ograničio samo na to da vjeruje da to božansko nadahnuće bude za njega pravi poziv ili čak »svrha njegova života«: htio je potvrditi to zavjetom i pretvoriti to u svetu dužnost. Taj je zavjet stalno obnavljao, bila je to misao koja ga je zaokupljala, gotovo neka fiksna ideja, »njegova sveta ludost«, kao što je rekao njegov ispovjednik na dijecezanskom postupku. Ukupno postoji

120 poznatih nam tekstova koje sadrže zavjete ili zakletve (mnogi drugi su izgubljeni), s datumima koji se kreću od 1905. do 1942., katkad čak s navedenim mjestom, satom, svecem dana. Tim tekstovima valja pridodati stotinjak datuma obnove toga zavjeta.

Njegov istok u jednoj sobici Taj »način« vršenja ekumenizma kojeg je otac Leopold nazivao svojim »poniznim načinom« otkrivao mu se malo po malo, sve dok nije postao potpuno jasan.

Ono što je mislio da mora činiti odlaskom na Istok, otkrio je da je mogao učiniti na svakome mjestu u kojem će poći iz poslušnosti

svojim poglavarima.

God. 1923. je premješten u Rijeku u ispomoć u ispovijedanju Slavena, Srba i Hrvata koji su se u velikom broju slijevali u taj lučki grad: činilo se da je došao trenutak u kojem će se moći posvetiti misiji na Istoku. Bio je to treći puta da je premješten u svoj rodni kraj: tri godine poglavar u Zadru, godina dana vikar u Kopru i sada je pošao u Rijeku. Ali je tu ostao samo mjesec dana.

Ne uporne zahtjeve Padovljana, biskup mons. Elia Dalla Costa (1872.-1861.) obratio se ocu Odoriku iz Pordenonea (1868.-1962.), provincijalnom ministru i duhovnom vođi oca Leopolda ovim riječima:

12

Uskrs 2017.

sam ovdje poput ptičice u krletci, ali moje je srce uvijek tamo s druge strane mora«.

Ipak u toj teškoj poslušnosti mu je postalo jasno na koji ga način Gospodin pozvao »promicati« jedinstvo između Latinske Crkve i Istočne pravoslavne Crkve.

Fra Osvald iz Fontanive se prisjeća kako mu je otac Leopold, na njegovu primjedbu da ga nije dugo čuo da govori o Istoku, sav ozaren ispripovijedao kako mu je nedugo prije toga na pričest došao jedan uzorni vjernik i nakon pričesti mu rekao: »Oče, Isus mi je naložio da Vam kažem da svaka duša kojoj pomažete u ispovjedaonici je Vaš Istok«.

Leopold je više puta pisao: »Svaka duša koja bude tražila da je ispovjedim bit će stoga moj Istok«.

Tako je govorio sve do svoje smrti.

»Nužda me tjera da Vas zamolim za veliku uslugu. Premještajem u Rijeku vrsnog oca Leopolda pobudili ste u cijeloj Padovi osjećaj velike gorčine i prave malodušnosti. Vrlo istaknute ličnosti iz klera i laikata traže od Vas prečasni oče Odoriče da on ostane. Razumijem zahtjeve svetog franjevačkog pravila, ali mi se čini da za dobro ovoga velikoga i znamenitog grada i biskupije možete učiniti iznimku, koju će svi s oduševljenjem dočekati«.

A otac Odorik ovako je pisao ocu Leopoldu: »Gospodin traži od Vas još jednu žrtvu i siguran sam da ćete još jednom

ponoviti “Ecce adsum“ i “Fiat voluntas tua“ Božanskom Učitelju.

Padova vas želi. Ništa nova u tome; i sveti je Antun želio propovijedati nevjernicima da bi podnio mučeništvo a Gospodinov vjetar je doveo na naše obale lađu kojom je svetac plovio prema afričkoj obali. Vidi se da Vas svetac želi blizu sebe; prihvatite dakle Gospodinovu volju i vratite se u svoje gnijezdo«.

Fra Leopold je poslušao i vratio se u Padovu. Premda je, kolikogod da je volio svoj grad koji ga je prihvatio kao svoga, on za njega bio više kavez no gnijezdo. Reći će nekim svojim pokornicima: »Ja

Otac Leopold je bio preteča onog »duhovnog ekumenizma«, koja ima za temelj molitvu, obraćenje srca, žrtvu i svetost života o čemu će mnogo kasnije govoriti Drugi vatikanski koncil (UR) i Ivan Pavao II. koji u Ut unum sint piše da »na ekumenskom putu prema jedinstvu primat bez ikakve sumnje ima molitva […] A vrhunac svake molitve je: potpuno i bespridržajno predanje vlastitog života Ocu, po Sinu, u Duhu Svetom« (br.

22, 27). A upravo to je oživotvorio otac Leopold koji je na jednoj sličici svetog Jozafata, biskupa i ukrajinskog mučenika grkokatoličkog obreda, već 1912. godine zapisao: »Ovo pišem pred Bogom: po milosti koja mi je dana obnavljam svoje zavjete i doista prinosim sebe kao žrtvu za otkupljenje moje braće, po beskrvnoj Kristovoj žrtvi, koju ja svakodnevno prinosim Bogu Ocu na svetom oltaru«.

13

Zaključak Jasno je, dakle, da onaj koji je, po svojoj općepoznatoj službi ispovijedanja nazvan »apostolom ispovjedaonice« (kako ga u prvom životopisu naziva otac Pietro Bernardi), postao, zahvaljujući dubljem istraživanju njegova života, »svetac pomirenja i duhovnog ekumenizma«. Možda bi ga bilo bolje nazvati »svecem duhovnog ekumenizma i pomirenja«, ili možda, što je možda još prikladnije, »svecem duhovnog ekumenizma po pomirenju«, stavljajući na prvo mjesto ono što je svetac smatrao upravo glavnim ciljem svoga života. Živio je u poslušnosti, u molitvi, u trpljenju, trošeći se do kraja, ne štedeći snage u ispovjedaonici, vjerujući i svjedočeći Božju milosrdnu ljubav, duboko uvjeren da »ljubav priprema tlo za jedinstvo«.

Otac Leopold, nakon dugog duhovnog puta, promatrajući božanski naum o njegovu životu došao je do jasne svijesti: »Bio sam pozvan za spasenje svoga naroda […] i istodobno sam bio pozvan za spasenje duša na poseban način u podjeljivanju sakramenta ispovijedi«.

Dakle u ekumenizmu i milosrđu, tijesno međusobno povezanima u jedan jedincati ideal života može se razabrati duhovnost i svetost oca Leopolda. Prosvijetljen od Gospodina shvatio da se do jedinstva stiže samo putem dubokog i korjenitog obraćenja. Zato je želio živjeti u stanju stalnog obraćenja, to jest poučljiv Duhu Svetom, prepušten njegovu vodstvu, velikodušno odgovarajući na milost i trudio se biti sredstvo obraćenja i pomirenja braće po sakramentu pokore. Bio je upravo čudesno milosrdan, zorna slika Boga čijem

milosrđu nema granica, po uzoru na Isusa koji je tijekom svoga zemaljskog života bio »silno darežljiv« u milosrđu.

Dana 30. ožujka 2008., na Nedjelju Božjeg milosrđa, papa Benedikt XVI. je rekao da je milosrđe »srž i jezgra poruke evanđelja, sámo Božje ime, lice kojim se on objavio u starome Savezu i u punini u Isusu Kristu, utjelovljenju stvoriteljske ljubavi i otkupitelju. Ta ljubav milosrđa prosvjetljuje također lice Crkve i očituje se po sakramentima, posebno sakramentu pomirenja, kao i djelima ljubavi, bilo da ih čini pojedinac ili zajednica. Sve ono što Crkva govori i čini, očituje milosrđe koje Bog gaji prema čovjeku«.

Za milosrđem se danas osjeća nasušna potreba u društvenoj-kulturnoj sredini u kojoj živimo, koja kao nikada prije treba povjerenje i nadu. Neka po zagovoru svetog Leopolda Crkva bude sve više sakrament Božjeg milosrđa i stoga, u Kristu, »znak i oruđe najtješnjeg jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda« (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, br. 1). »Posebno obilježje herojstva i karizmatske kreposti bilo je – tko to ne zna? – njegova služba slušanja ispovijedi. Takav je život provodio četrdesetak godina, bez ikakve pritužbe. Otac Leopold se posvetio poglavito u obavljanju službe pokore. […] Možemo se samo diviti i zahvaljivati Gospodinu što daje danas Crkvi tako jedinstven lik služitelja sakramentalne milosti pokore, koji doziva u svijest njezinu silnu važnost, jednom tako aktualnom pedagogijom i duhovnošću kojoj nema premca; i koji podsjeća vjernike, bili oni gorljivi, mlaki ili ravnodušni, koliko je providnosno i neizrecivo služenje i danas,

štoviše danas više no ikad, za njih pojedinačna ispovijed, taj izvor milosti i mira, škola kršćanskog života, utjeha bez premca u zemaljskom putovanju prema vječnoj sreći«.

(PAVAO VI., Homilija na beatifikaciji, 2. svibnja 1976.) »Sveti Leopold nije ostavio iza sebe teološka ili književna djela, nije očaravao svojom naobraženošću, nije osnivao društveno korisne ustanove. Za sve one koji su ga poznavali on je bio tek siromašni fratar: krhak, boležljiv. Njegova veličina se krije negdje drugdje: u žrtvovanju u darivanju sebe, iz dana u dan, tijekom cijelog svog svećeničkog života, to jest 52 godine, u tišini, u skrovitosti, u skromnosti sobice koja je služila kao ispovjedaonica.

Sveti Leopold je uvijek bio tamo, spreman i nasmiješen, mudar i skroman, diskretni pouzdanik i vjerni otac duša, smjerni učitelj i duhovni vođa pun razumijevanja i strpljivosti. Ako bi ga se moralo definirati jednom riječju to bi onda bila «ispovjednik“; on je znao samo «ispovijedati“. Pa ipak, upravo u tome se krije njegova veličina: u tome njegovu nestajanju da ustupi mjesto Pastiru dušâ« […] »On je slavio sakrament pomirenja obavljajući svoju službu nekako kao u sjeni Krista raspeta. Njegov je pogled bio uprt u raspelo, koje je visjelo iznad pokornikova klecala.

Raspeti je uvijek bio protagonist.

Govorio je: «On je taj koji oprašta, on je taj koji odrješuje“. On, Pastir stada«.

(IVAN PAVAO II., Homilija prigodom kanonizacije, 16. kolovoza 1983.)

Završetak

14

Uskrs 2017.

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2017.

D

raga braćo i sestre, korizma je novi početak, put koji vodi ka sigurnom cilju: Uskrsu, Kristovoj pobjedi nad smrću. To nas vrijeme uvijek snažno poziva na obraćenje. Kršćanin je pozvan vratiti se Bogu “svim srcem“ (Jl 2, 12), ne zadovoljavati se osrednjošću, već rasti u prijateljstvu s Gospodinom. Isus je vjerni prijatelj koji nas nikada ne napušta, jer i kada smo u grijehu, on strpljivo čeka da mu se vratimo i tim strpljivim čekanjem pokazuje svoju spremnost na opraštanje (usp. Homilija na misi, 8. siječnja 2016.). Korizma je pogodno vrijeme za jačanje duhovnog života sredstvima posvećenja koje nam Crkva pruža: postom, molitvom i milostinjom. U korijenu svega toga je Božja riječ, koju smo u ovom vremenu pozvani slušati i nad njom revnije meditirati. Želim se ovdje na poseban način zadržati na prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru (usp. Lk 16, 19-31). Neka nam bude nadahnuće taj tako značajan tekst, koji nam pomaže razumjeti što nam je potrebno da bismo postigli pravu sreću i vječni život.

1. Druga osoba je dar Na početku prispodobe predstavljena su dva glavna lika, s time što je siromah detaljnije opisan: on se nalazi u očajnom stanju, nema čak snage ni ustati, leži pred bogataševim vratima i hrani se mrvama koje padaju s njegova stola, cijelo tijelo mu je posuto ranama koje psi dolaze lizati (usp. rr. 2021). Mračna je to slika; prikazuje ponižena čovjeka koji je zapao u veliku bijedu.

Dodatnu crtu dramatičnosti toj slici daje siromahovo ime: zove se Lazar, ime bremenito obećanjem, koje doslovno znači “Bog pomaže“. Stoga taj lik nije anoniman, njegove su osobine jasno opisane i predstavljen je kao pojedinac s vlastitom osobnom poviješću.

Dok je za bogataša praktički nevidljiv, za nas je netko koga dobro poznajemo. Postaje jedno lice i, kao takav, dar, neprocjenjivo bogatstvo, biće koje je Bog htio, koje voli i kojeg se spominje, premda je konkretno stanje u kojem se nalazi stanje odbačenog čovjeka (usp. Homilija na misi, 8. siječnja 2016.).

Lazar nas uči da je druga osoba dar. Ispravan odnos s osobama sastoji se u tome da prepoznamo sa zahvalnošću njihovu vrijednost. I siromah na bogataševim vratima nije neugodna smetnja, već poziv na obraćenje i promjenu života.

Ta nas prispodoba ponajprije poziva da otvorimo vrata svoga srca drugome, jer svaka osoba je dar, bilo da je to naš susjed ili pak nepoznati siromah. Korizma je pogodno vrijeme da otvorimo vrata

svakoj osobi u potrebi i prepoznamo u njemu ili njoj Kristovo lice.

Svaki od nas susreće takve ljude u svom svakodnevnom životu. Svaki život koji susrećemo je dar koji zaslužuje prihvaćanje, poštivanje i ljubav. Božja nam riječ pomaže otvoriti oči da prihvatimo i ljubimo život, prije svega kad je ovaj slab i ranjiv. A da bismo to mogli, nužno je uzeti ozbiljno i ono što nam Evanđelje kazuje o bogatašu.

2. Grijeh nas zasljepljuje Prispodoba je bespoštedna u opisivanju proturječnosti u kojima se nalazi bogataš (usp. r. 19). Taj lik, za razliku od Lazara, bezimen je; za njega se jednostavno kaže da je “bogataš“. Izobilje u kojem živi ogleda se u pretjeranoj raskošnoj odjeći koju nosi. Grimiz je, naime, bio vrlo cijenjen, čak više od srebra i zlata, i zato je bio pridržan božanstvima (usp. Jr 10, 9) i kraljevima (usp. Suci 8, 26), dok je tanani lan davao pojedincu gotovo svet značaj. Taj se čovjek, dakle, volio razmetati svojim bogatstvom i običavao je to činiti

15

svakodnevno: “Danomice se sjajno gostio“ (r. 19). U njemu vidimo dramatičan odraz izopačenosti grijehom, koja poznaje tri susljedna stupnja: ljubav prema novcu, ispraznost i oholost (usp. Homilija na misi, 20. rujna 2013.). Apostol Pavao kaže da “korijen svih zala jest srebroljublje“ (1 Tim 6, 10). To je glavni uzrok korupcije i izvor zavisti, svađa i sumnjičenja.

To može ići tako daleko da novac zavlada nama, čak dotle da postane tiranijski idol (usp. apost. pob.

Evangelii gaudium, 55). Namjesto da bude sredstvo kojim se služimo u činjenju dobra i iskazivanju solidarnosti drugima, novac može nas i čitav svijet podjarmiti egoističnoj logici koja ne ostavlja prostora ljubavi i predstavlja prepreku miru. U prispodobi se zatim pokazuje da gramzivost bogataša čini ispraznim. Njegova osobnost nalazi izraz u vanjštini, u pokazivanju drugima što si može priuštiti. Ali ta vanjština pokriva unutarnje lice. Njegov je život talac vanjskog izgleda, tog najpovršnijeg i najprolaznijeg aspekta postojanja (usp. isto, 62). Najniži stupanj tog moralnog srozavanja je oholost. Bogataš se odijeva poput kralja i ponaša se poput božanstva, zaboravljajući da je obični smrtnik. Za čovjeka iskvarena ljubavlju prema bogatstvima ne postoji ništa drugo osim njega samog i zbog toga osobe koje ga okružuju ostaju izvan njegova vidokruga. Plod navezanosti na novac je, dakle, neka vrsta zaslijepljenosti; bogataš ne vidi čovjeka koji gladan, izranjen, ponižen leži do njegovih vrata.

Promatrajući taj lik, može se razumjeti zašto se u Evanđelju tako jasno osuđuje ljubav prema novcu: “Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne

možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24).

3. Riječ je dar Evanđelje o bogatašu i siromašnom Lazaru pomaže nam dobro se pripraviti za Uskrs koji se bliži. Liturgija Pepelnice poziva nas da iskusimo nešto slično onom što bogataš doživljava na tako dramatičan način. Svećenik, dok nas posipa pepelom, ponavlja riječi: “Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“. I bogataš i siromah umiru i glavni dio prispodobe se odvija na drugome svijetu. Dvojica likova iznenada otkrivaju da “ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo“ (1 Tim 6, 7).

Mi također možemo vidjeti što se događa na drugome svijetu, gdje bogataš vodi poduži dijalog s Abrahamom, kojeg naziva “ocem“ (Lk 16, 24.27), pokazujući time da pripada Božjem narodu.

Ta pojedinost čini njegov život još kontradiktornijim, jer do toga trenutka nije uopće bilo govora o njegovu odnosu s Bogom. Naime, u njegovu životu nije bilo mjesta za Boga. Jedini njegov bog bio je on sam. Tek usred muka na drugome svijetu bogataš prepoznaje Lazara. Želi da mu siromah ublaži patnje s malo vode. To što on traži od Lazara slično je onome što je bogataš mogao za života činiti, a nije nikada učinio. Abraham mu, ipak, objašnjava: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš“ (r. 25). Na onome svijetu se uspostavlja stanovita pravednost i ravnoteža između zala doživljenih za života i dobra na drugome svijetu. Prispodoba se nastavlja i dalje kako bi pružila poruku kršćanima. Naime, bogataš, koji još ima žive braće na zemlji, moli Abrahama da im

pošalje Lazara da ih opomene; ali Abraham odgovara: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“ (r. 29). A na bogataševo protivljenje domeće: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane“ (r.

31). Tako na vidjelo izlazi pravi bogatašev problem: korijen njegovih zala je u tome što nije slušao Božju riječ. To ga je dovelo do toga da nije više ljubio Boga te dakle da je prezreo bližnjega. Božja riječ je živa i djelotvorna, kadra pobuditi obraćenje u srcima ljudi i iznova upraviti čovjekove korake prema Bogu. Kad zatvaramo srce daru Boga koji govori, to ima za posljedicu da na kraju zatvaramo svoje srce daru braće. Draga braćo i sestre, korizma je pogodno vrijeme za obnavljanje susreta s Kristom živim u njegovoj riječi, sakramentima i bližnjemu. Neka nam Gospodin – koji se tijekom četrdeset dana provedenih u pustinji odupro napasnikovim prijevarama – pokaže put kojim nam je ići. Neka nas Duh Sveti povede pravim putom obraćenja da ponovno otkrijemo dar Božje riječi, da budemo očišćeni od grijeha koji nas zasljepljuje i da služimo Kristu prisutnom u braći i sestrama u potrebi. Potičem sve vjernike da izraze tu obnovljenost duha također svojim sudjelovanjem u korizmenim kampanjama koje mnoga crkvena tijela priređuju u raznim dijelovima svijeta sa ciljem širenja kulture susreta u jednoj ljudskoj obitelji. Molimo jedni za druge, da, kao dionici Kristove pobjede, znamo otvoriti svoja vrata slabom i siromašnom. Tada ćemo moći u punini živjeti i svjedočiti uskrsnu radost.

Iz Vatikana 18. listopada 2016.

Blagdan svetog Luke evanđelista.

(Izvor: www.ika.hr)

16

Uskrs 2017.

MOJ EMAUS (Razmišljanje o doživljaju susreta s Uskrslim Isusom na sv. misi, 28. 3. 2016. u Brezovici) “Dragi vjernici, Isus je uskrsnuo, aleluja!“ – radosno nas je s oltara pozdravio na početku sv. Mise pater Z. B., a narod mu je gotovo istim žarom odvratio –”Aleluja!“.

Znala sam da će ova sv. Misa biti doživljaj, susret, radost – ta uvijek kad dolazim u Karmel u posjet sestrama karmelićankama, to je poseban blagoslov, ali ipak danas je u nečemu bilo drugačije: dublji doživljaj, prisniji susret, veća radost.

Propovijed, koja zapravo i nije bila propovijed, već poziv na otvaranje srca i spremnost da ovog trenutka svjesno proživimo susret s Isusom, učinila je da si dublje osvijestim prisutnost Isusa Uskrsnuloga, sada, ovdje, ovog trenutka za sve nas, za mene ponaosob. Dok je svećenik, s iskrenim uvjerenjem i srećom u glasu, pozivao da postanemo svjesni da ova sv. Misa nije tradicija, običaj, svečanost slavljenja nekog, istina neizmjerno velikog i važnog događaja, već da to jest stvarni događaj, danas, sada, ovdje, za sve nas. I kad je predložio nama da to učinimo, a i sam zazvao Isusa: “Dođi Isuse Uskrsli, stavi svoju ruku na moju ruku, svoju ruku na moje srce…“ nisam promišljala, niti se dvoumila, i ja sam srcem ponovila riječi koje je izgovarao svećenik i zamolila Isusa da dođe k meni i stavi svoju ruku na moje srce … bez obzira što to ne zavrjeđujem, ali ako je umro i za mene i uskrsnuo i za mene, onda je ovdje sada živ i prisutan i za mene.

Stvarno sam to silno željela, jer svećenik je bio toliko jasan, izravan i svojim je glasom, riječima, pojavom… uistinu svjedočio da Isus jest

tu, sada, među nama, za nas… i to nipošto nisu bile tek prigodne riječi za ovo uskrsno vrijeme, već istina, stvarnost i samo je trebalo otvoriti oči i vidjeti tog dragog Isusa, koji je sve ono što smo slušali kroz obrede Svetog trodnevlja za nas prošao da bi sada bio tu Proslavljen i Uskrsnuo… I ja sam srcem i mislima ponovila svećenikove riječi, zavapila Isusu da dođe k meni i osjetila sam da je stavio ruku na moje srce, a ja sam naslonila glavu na bijelu haljinu Njegovih prsa. Iako nisam čula otkucaje Njegova Srca, imala sam glavu oslonjenu na Njegova prsa, gledala u bjelinu halje, i ponavljala srcem i dalje poziv Isusu da stavi ruku na moju ruku i svoju ruku na moje srce, i osjetila cjelov utisnut u moje tjeme. Ne znam jesam li imala otvorene ili zatvorene oči, jesam li očima ili srcem vidjela bjelinu halje, jer sam i dalje vidjela i čula svećenika. Znam da sam se osjetila sretnom i znam da je Isus uistinu bio tu (ta uvijek je i na svakoj sv. Misi, ali nismo mi uvijek spremni osjetiti Ga a kamoli vidjeti). Kad sad ponovno razmišljam o tom trenutku za koji bi mi možda netko rekao da je to samo bila moja velika želja da osjetim Isusa blizu, ili da sam si to samo slikovito prikazala… ili sama sebi sugerirala… sve bi to možda i moglo biti objašnjenje… ali sv. Misa nije predstava, nije igra, to je istinski susret i kad je još naša svijest vođena pravim poticanjem (riječi pater Z. B. su bile iskrene i bile su

kao ruka koja otvara vrata iza kojih jest Isus koji nam se želi približiti i pokazati, ali otvoriti vrata Njemu možemo i moramo sami mi), vjerujem da sam iskrenom željom i pozivom Isusu imala radost da osjetim Njegovu blizinu i cjelov. Vjerujem da nam to Isus želi pružiti kod svake sv. Mise i molitve, a zašto to ne doživljavamo (doživljavam), sami smo krivi. Ne želim biti malovjerna i posumnjati u ovu radost koju mi je Isus pružio kod sv. Mise. Vjerujem u Njegovu blizinu i zahvalna sam na tome.

Toliko sam čula ili čitala o duhovnim susretima i duhovnoj blizini koju su mnogi iskusili. U nekom skrovitom kutku uma ili srca bila sam im pomalo zavidna ili čak ljuta na sebe što ja to ne mogu, a onda si objašnjavala da to ne zaslužujem. A sada, slušajući riječi pater Z. B.-a i živo osjećajući da Isus jest stavio ruku na moje srce i cjelov na moje tjeme, vjerujem da to možemo dosegnuti i mi, obični, grješni, maleni (jer Isus nije pristran), samo treba otvoriti srce i pozvati Ga. Molim Boga da naučim otvoriti srce uvijek i zahvaljujem Isusu na Njegovoj blizini i na pater Z. B.-u, kojem je po Duhu Svetom dao da umjesto “klasične“ Uskrsne propovijedi podijeli s nama poziv Isusu i potakne nas (mene) otvoriti srce i srcem vidjeti Isusa.

Mira Šincek

17

USKRS: PEČAT MIRA I RADOSTI U TEBI I U MENI

N

a sam dan uskrsa, veoma rano, neke su žene pošle na grob (usp. Mk 16, 1-8). Žene su bile sredstvo u rukama Božjim. Sam Krist želio je da žena bude glasnik njegove pobjede nad smrću, glasnik uskrsne radosti.

Ona je po svojoj nježnosti, ženstvenosti i karakteru, jačini poruke, prodornom jasnoćom govora iskazala svoj strah od praznoga groba. Bio je to strah od jačega, strah od moćnoga, strah od vlasti koja je presudom dosudila Isusu smrt. Biti osuđen znači biti prezren, ponižen, ogoljen, razapet na križu sramote. Biti bez odjeće koja ti pripada, bez časti na koju svatko ima pravo, biti čovjek bez svoga imena, biti u zadnjem redu u društvu, ne imati pravo na život, na svoje mišljenje, svoj stav, umrijeti sramotnom smrću.

Svojom najavom praznoga groba posvjedočile su učenicima moć

uskrsnuća Onoga kojega su slijedile cijeloga života. Krist svojim uskrsnućem poručuje tebi i meni: “Čovječe, ti si mi važan, zbog tebe su me razapinjali, osudili, za tebe sam umro, za tebe uskrsnuo“.

Tebe i mene Krist poziva da mijenjamo sebe, a mijenjajući sebe, mijenjat ćemo i svijet. Nabolje.

Samo vjerom i kroz vjeru moguće je nadići granice smrti i životom svjedočiti poruku uskrsne radosti.

Po tajni uskrsnuća obdario nas je, obogatio darom Uskrsa, darom života. Svojim uskrsnućem odvalio je kamen s naših srdaca i zaposjeo ih svojom ljubavlju. Čovjek mu je važan. Ti i ja važan smo čimbenik u Kristovu programu spasenja, u njegovu životu. On dolazi i skida i nas s križa svakodnevnog razapinjanja po osudama onih u čijim smo očima “kamen spoticanja“.

On reže jaki lokot s naših srdaca i otvara čvrsto zatvorena vra-

ta, grobna vrata naših srdaca na kojima je navaljen teški kamen naših grijeha. Oslobađa nas. Bog u osobi Krista svakog trenutka nam oprašta, prihvaća nas i daruje jedne drugima. Po svakidašnjici života dolazi tebi i meni, po daru života koji nam povjerava i po vjeri u snagu uskrsne radosti. On obogaćuje tvoj i moj život. Daruje i tebi i meni mir uskrsnoga jutra.

Govori nam puninom svoga srca.

Dubinom pogleda prodire u tvoju i moju dušu. Čvrstoćom svoga stava, po svojoj Riječi, jasnom porukom izgovara: “Mir vama!“.

Krist snagom svoga dolaska ruši svaku barijeru u tebi i meni. Porukom mira prodire u tvoju i moju dušu. Dubinom sebe ostavlja pečat mira i radosti u tebi i meni.

S. Augustina Barišić

18

Uskrs 2017.

PORUKA PAPE FRANJE ZA 51. SVJETSKI DAN SREDSTAVA DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE, 2017.

P

ristup sredstvima priopćivanja, zahvaljujući tehnološkom napretku, omogućuje mnogim ljudima dijeliti s drugima vijesti u hîpu i širiti ih sveudilj. Te vijesti mogu biti dobre ili loše, istinite ili lažne. Već su naši pređi u vjeri govorili o ljudskom umu kao o mlinskom kamenu koji se, pogonjen vodom tekućicom, ne može zaustaviti.

Onaj tko je zadužen za mlin, međutim, ima mogućnost odlučiti hoće li mljeti pšenicu ili kukolj. Čovjekov um je uvijek u pokretu i ne može prestati “mljeti“ sadržaj koji prima, ali na nama je da odlučimo kojim ćemo ga materijalom opskrbljivati (usp. KASIJAN RIMSKI, Pismo Leonziju Igumeni). Želio bih da ova poruka dospije i bude na poticaj svima onima koji, bilo u profesionalnom radu bilo u osobnim odnosima, svakodnevno “melju“ tolike informacije da bi mogli ponuditi mirisan i dobar kruh onima koji se hrane plodovima njihove komunikacije. Želim sve potaknuti na konstruktivnu komunikaciju koja odbacuje predrasude prema drugome i jača kulturu susreta, zahvaljujući kojoj možemo na stvarnost naučiti gledati s realizmom i povjerenjem.

Uvjeren sam da je potrebno razbiti začarani krug zla i tjeskobe te zaustaviti spiralu straha, koja je posljedica stalne usredotočenosti na “loše vijesti“ (ratovi, terorizam, skandali i svakovrsne ljudske pokvarenosti). Nipošto nije riječ o širenju dezinformaci-

je u kojoj bi se zanemarila drama patnje, niti o upadanju u naivni optimizam koji zatvara oči pred sablazni zla. Predlažem, naprotiv, da svi pokušamo nadvladati osjećaj nezadovoljstva i rezignacije koji katkad rađa bezvoljnošću, strahovima ili ostavlja dojam da se zlo ne može zaustaviti. Osim toga, u komunikacijskoj industriji, gdje vrijedi logika da dobra vijest ne prolazi na tržištu i stoga nije vijest, i gdje se od tragedije ljudske patnje i otajstva zla veoma lako pravi spektakl, uvijek vreba napast umrtvljenja savjesti ili zapadanja u očaj.

Stoga želim pružiti doprinos traženju otvorenog i stvaralačkog stila komunikacije, koji zlu nikada ne priznaje glavnu ulogu, nego pokušava ukazati na moguća rješenja, poticanjem konstruktivnoga i odgovornoga pristupa od strane primateljâ. Upućujem poziv svima da muškarcima i ženama našeg doba ponude sadržaje obilježene logikom “dobre vijesti“.

Dobre vijesti Čovjekov život nije puko nizanje događaja, nego je to povijest koja čeka da bude ispričana kroz izbor načina tumačenja koji mogu odabrati i prikupiti najvažnije podatke. Stvarnost, u sebi samoj, nije jednoznačna. Sve ovisi o načinu na koji je se promatra, o “naočalama“ kroz koju ju promatramo. Promijenimo li stakla tih naočala, i sama će stvarnost izgledati drukčije. Odakle, stoga, krenuti da bi se stvarnost tumačilo s pravim “naočalama“?

Za nas kršćane jedine prave “naočale“ kojima promatramo stvarnost su riječi blagovijesti, počevši od Blagovijesti u pravom smislu te riječi: “Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ (Mk 1, 1).

Tim riječima, naime, evanđelist Marko započinje svoje pripovijedanje, navještajem “dobre vijesti“ vezane uz Isusa, ali više no sama informacija o Isusu, ta blagovijest je sâm Isus! Čitajući stranice Evanđelja otkrivamo, zapravo, da naslov djela odgovara njegovu sa-

19

držaju i, iznad svega, da je taj sadržaj sama Isusova osoba.

Ova dobra vijest koja je sâm Isus nije dobra zato što nema veze s patnjom, nego zbog toga što iskustvo patnje postaje dio šire slike.

Ona je sastavni dio Isusove ljubavi prema Ocu i prema ljudskom rodu. U Kristu je Bog pokazao svoju solidarnost sa svakom čovjekovom situacijom, otkrivajući nam da nismo sami, jer imamo Oca koji nikada ne zaboravlja svoje djece.

“Ne boj se, jer ja sam s tobom“ (Iz 43, 5) utješne su riječi Boga koji je uvijek uronjen u povijest svoga naroda. U njegovu ljubljenome Sinu to Božje obećanje – “ja sam s tobom“ – obuhvaća sve naše slabosti, čak dotle da umire istom smrću. U Njemu tama i smrt također postaju mjesto zajedništva sa Svjetlom i Životom. Nada, dostupna svakom, rađa se upravo u točki gdje život kuša gorčinu neuspjeha. Riječ je o nadi koja ne razočarava, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim (usp. Rim 5, 5) i daje da procvate novi život poput biljke koja izrasta iz palog sjemena. Promatrana u tome svjetlu, svaka nova tragedija koja se zbiva u povijesti svijeta može također postati podloga moguće dobre vijesti, jer ljubav može uvijek iznova pronaći put bliskosti i pobuditi srca sposobna za samilost, lica koja neće klonuti duhom i ruke spremne na izgradnju.

Povjerenje u sjeme Kraljevstva Da bi svoje učenike i mnoštva uveo u ovaj evanđeoski način razmišljanja i dao im prave “naočale“ koje su potrebne da se vidi i prigrli logiku ljubavi koja umire i uskršava, Isus se koristio prispodobama u kojima je Kraljevstvo

Božje često uspoređivao sa sjemenom što svoju životnu snagu oslobađa tek kad padne u zemlju i umre (usp. Mk 4, 1-34). Tim korištenjem slikâ i metaforâ kojima se priopćava poniznu snagu Kraljevstva ne umanjuje se njegovu važnost ili hitnost, nego je to, radije, milosrdan način koji slušatelju ostavlja “prostor“ slobode da prihvati tu snagu i da ona zaživi u njegovu životu. To je ujedno najplodonosniji način da se izrazi neizmjerna vrijednost pashalnog otajstva, puštajući da same slike – više od pojmova – priopće paradoksalnu ljepotu novog života u Kristu, gdje neprijateljstva i križ ne ometaju, nego su sredstva u službi Božjeg spasenja, gdje se slabost pokazuje moćnijom od bilo koje ljudske vlasti, gdje poraz može biti preludij u ispunjenje svega u ljubavi. Upravo tako, naime, nada u Kraljevstvo Božje sazrijeva i produbljuje se: to je “kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.

Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste“ (Mk 4, 26-27).

Kraljevstvo je Božje već među nama, kao sjeme skriveno površnom pogledu, čiji se rast zbiva u tišini. Onaj kome Duh Sveti rasvjetljuje oči može vidjeti kako ono klija i ne dopušta da mu trajno prisutan kukolj ukrade radost Kraljevstva.

Obzori Duha Nada utemeljena na blagovijesti koja je Isus potiče nas da uzdignemo svoj pogled i promatramo ga u liturgijskom slavlju svetkovine Uzašašća. Iako se na prvi pogled čini da se Gospodin od nas udaljava, zapravo se obzori nade sve više proširuju. U Kristu, koji uzdiže našu ljudsku narav do neba, svaki muškarac i žena ima “slobodan ulaz u Svetinju po krvi

Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo“ (Heb 10, 19-20). “Snagom Duha Svetoga“ možemo biti “svjedoci“ i priopćitelji novoga i otkupljenog čovječanstva “do kraja zemlje“ (Dj 1, 7-8).

Povjerenje u sjeme Božjeg Kraljevstva i u logiku Uskrsa treba oblikovati i naš način komuniciranja. To povjerenje nam omogućuje djelovati – na mnogostruke načine na koje se komunikacija danas odvija – s uvjerenjem da je moguće otkriti i istaknuti dobre vijesti prisutne u životnoj stvarnosti i na licu svake osobe.

Onaj tko se, u vjeri, daje voditi Duhom Svetim postaje sposoban prepoznati kako je Bog prisutan i na djelu u svakom času našega života i povijesti te prepoznaje kako On, u dramatičnim prilikama ovoga svijeta, strpljivo plete tkanje povijesti spasenja. Nît kojom se tka tu svetu povijest je nada, a njezin tkalac nije nitko drugi doli Duh Sveti, Tješitelj.

Nada je najponiznija od svih vrlina, jer ostaje skrivena u naborima života. Ipak, ona je nalik kvascu koji ukvasa čitavo tijesto. Mi je jačamo čitajući uvijek iznova Radosnu vijest, Evanđelje “pretiskano“ u mnogim izdanjima života svetaca, muškaraca i žena koji su postali slike Božje ljubavi u ovome svijetu. Duh Sveti nastavlja i danas usađivati u nas želju za Kraljevstvom zahvaljujući onima koji, crpeći nadahnuće iz Radosne vijesti usred dramatičnih događaja našeg doba, svijetle poput svjetionikâ u tami ovoga svijeta, obasjavajući put i otvarajući nove putove povjerenja i nade.

Iz Vatikana 24. siječnja 2017.

(Izvor: www.ika.hr)

20

Uskrs 2017.

SUOČAVANJE SA STVARNOŠĆU STARENJA KAO PRILIKA ZA RAST Poruka Vijeća HBK za život i obitelj u povodu Dana života 2017.

Sestre i braćo u Kristu, poštovani ljudi dobre volje!

Proslava Dana života, prve nedjelje u veljači, uvijek iznova prigoda je za promišljanje o ljepoti dara života, koju ove godine želimo sagledati osobito u njegovoj završnoj etapi. Pošto smo prošle godine stavili poseban naglasak na demografsku problematiku, kao logičan nastavak za Dan života 2017. godine nametnula nam se tema suočavanja sa stvarnošću starenja, počevši od osobne preko obiteljske i crkvene, pa sve do one društvene razine. Prateći demografske pokazatelje i projekcije, ali i uviđajući osobne i obiteljske drame mnogih naših bližnjih starije dobi, shvaćamo da će pitanje starenja iz godine u godinu neminovno biti sve aktualnije.

Znanstvenici na Zapadu, kojemu i Hrvatska pripada, ovo su stoljeće nazvali stoljećem starenja. Stoga ovom porukom želimo senzibilizirati ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje u Hrvatskoj, na potrebu suočavanja sa starenjem, kako bismo starost prepoznali kao priliku za rast.

Osobno suočavanje – prilika za rast u mudrosti i svetosti Starenje je neizbježnost redovitoga tijeka ljudskoga života na putu prema prijelazu u vječni život. Htjeli mi to ili ne, i ma koli-

ko je pokušali usporiti, starost će doći. Ovozemaljski je ljudski život krhak i prolazan. Iako se na starost danas ne gleda pozitivno te se starije osobe u utilitarističkom shvaćanju svijeta sve više pokušava prikazati kao teret društva, što za posljedicu ima njihovu marginalizaciju i sve veću isključenost iz društvenih procesa, ne bi nas smjela zahvatiti malodušnost kada zakoračimo u to razdoblje života. Naprotiv! Osobno suočavanje sa starenjem i svime što ono sa sobom prirodno nosi u biološkom i psihološkom smislu nužnost je kojoj treba pristupiti uvažavajući osobito duhovnu dimenziju čovjeka. Sveti papa Ivan Pavao II. u Pismu starijim osobama starost naziva “doba mudrosti“, označavajući je i kao “konačno razdoblje ljudske zrelosti“ i “izraz Božjega blagoslova“. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić nazvao ju je “milosnim vremenom“ (Veritas, br.

4, travanj 1999.). Papa Franjo ju je, slaveći nedavno svoj osamdeseti rođendan, nazvao “sjedište mudrosti“. Neki starost iz različitih razloga ne će dočekati, ali oni koji njome budu blagoslovljeni, pozvani su iskoristiti to milosno vrijeme kako bi rasli u mudrosti i svetosti te mogli imati radosnu i plodnu starost, ispunjenu mirom, vjerom i molitvom.

Suočavanje u kontekstu obitelji – prilika za rast u uvažavanju i ljubavi Biblija izrijekom poziva na poštivanje starijih. To se ponajprije odnosi na obvezu djece prema roditeljima uobličenu u četvrtoj Božjoj zapovijedi: “Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj“ (Izl 20, 12). Ne samo da djeca time ispunjavanju svoju dužnost, nego, budući da je to prva zapovijed s obećanjem, njeno poštivanje, “zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja“ (KKC, 2200). Sv. Ivan Pavao II., papa, s pravom je zaključio da bi “najbolje rješenje bilo da starije osobe ostanu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi za sve veće potrebe koje iziskuje njihova dob ili bolest“ (Pismo starijim osobama, br. 13). Uistinu, obitelj, a osobito ona kršćanska, trebala bi biti najbolje mjesto za dostojanstvenu starost svojih starijih članova, a društvo bi tu njezinu ulogu trebalo primjereno vrjednovati i jamčiti odgovarajuću socijalnu skrb. Papa Franjo na općoj je audijenciji 4. ožujka 2015. cijelu katehezu posvetio važnosti baka i djedova, osobito istaknuvši

21

njihovu molitvu kao dar i bogatstvo, ali i ono što ih sprječava da im “srce otvrdne u negodovanju i sebičnosti“.

Suočavanje sa starenjem u obitelji dragocjena je prilika za rast u uzajamnom uvažavanju i ljubavi svih njezinih članova. Tu se priliku nipošto ne bi smjelo propustiti udaljavanjem starijih iz vlastite životne sredine ili neprimjerenim odnosom prema njima jer su izvor brojnih blagodati, osobito u smislu uloge baka i djedova u životu unučadi.

Suočavanje u kontekstu Crkve – prilika za rast u milosrđu i zajedništvu Crkva je neumorna u poticanju na skrb o potrebitima, pa tako i o starijim osobama. To čini kroz dokumente učiteljstva te konkretnim zauzimanjem, bilo kroz pastoralne strukture, bilo kroz strukture Caritasa.

U Hrvatskoj tako djeluju biskupijski domovi za starije i nemoćne svećenike, domovi za starije osobe pod upravom redovničkih zajednica, hospiciji i humanitarne katoličke udruge.

Međutim, na tome ne treba stati, nego predano raditi na ispunjavanju želje pape Franje, koji bi želio “Crkvu koja izaziva kulturu odbacivanja preobilnom radošću zagrljaja između starijih i mladih“ (Amoris laetitia, 191), ali i pristupajući osmišljavanju duhovnosti starijih osoba, na što također poziva. Nastavljajući u svom djelovanju prošlogodišnji jubilej, suočavanje sa starenjem u kontekstu Crkve postaje prilika za rast u milosrđu i zajedništvu mladih i starijih.

Suočavanje u kontekstu društva – prilika za rast u čovječnosti i solidarnosti Statistički podatci neumoljivo pokazuju stvarnost da je naša populacija sve malobrojnija i sve starija, među ostalim i zato što više ljudi umire nego što ih se rađa. Činjenica da su, prema podatcima Ujedinjenih naroda, Hrvati jedna od pet najstarijih populacija u svijetu, oglašava zvono na uzbunu.

Nastavak tih trendova vodi, kako zabrinuto tvrde neki od naših poznatih demografa, prema skorom urušavanju cijeloga sustava, počevši od zdravstva, obrazovanja, rada i, naposljetku, mirovinskoga sustava. Iz te spoznaje i činjenice proizlazi dužnost svakom čovjeku iskazivati čovječnost i solidarnost radi nas samih, ali i radi budućih naraštaja. Trebamo to činiti na samom početku ljudskoga života, od začeća, ali i u svim etapama života, uključujući i onu posljednju, starost, kojom najčešće završava ljudski život. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da se svaki začeti ljudski život ima priliku roditi, ali i da svaki čovjek može dostojanstveno živjeti. To drugo danas je osobito ugroženo kad je riječ o starijim osobama.

Zato nam u odnosu prema starijim osobama valja učiniti odlučne korake kako bi se nadišao pristup osobi obilježen diskriminacijom na temelju dobi. Na tom tragu treba razvijati gerijatriju i gerontologiju, kao i palijativnu skrb, te sprječavati ugrožavanje dostojanstva starijih, diskriminaciju i nasilje nad njima u svim pojavnim oblicima, uključujući i eutanaziju. Starije osobe imaju pravo na dostojanstven život, imaju pravo na život bez diskriminacije i nasilja. Oni su za nas puno uči-

nili, na nama je da im uzvratimo odgovarajućom skrbi. No to nije samo pojedinačna odgovornost, nego i društvena. Osobito ističemo odgovornost države, ali i cjelokupnoga društva, uključujući vjerske zajednice, da se ojačaju (izvan)institucionalni oblici skrbi o starijima, osobito u sredinama koje su zahvaćene jakom depopulacijom i demografskim pražnjenjem.

Braćo i sestre!

Suočavanje sa starenjem te stvaranje uvjeta za dostojanstveno i aktivno starenje, u kontekstu suodgovornosti, zadaća je svih društvenih čimbenika. Pritom treba imati na umu da se, kako je govorio papa u miru Benedikt XVI., “humanost društva mjeri u odnosu prema starijima“ (iz govora Zajednici sv. Egidija 12. 11.

2012.).

Neka nas u ispunjenju te zadaće prati zagovor svetih staraca Šimuna i Ane, koji su u svojoj starosti dočekali ispunjenje svojih snova i nadanja razdragano uzevši u ruke dijete Isusa kada su ga Josip i Marija donijeli na prikazanje u jeruzalemski Hram. Takvo ispunjenje snova i nadanja u prigodi Dana života želimo svim starijim osobama, ali i svima nama koji smo na putu prema toj etapi života. Neka nam je svima blagoslovljen Dan života 2017.!

Zagreb, o blagdanu sv. Anđele Merici, djevice, 27. siječnja 2017.

U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj Mons. Mate Uzinić, dubrovački biskup i predsjednik Vijeća HBK-a za život i obitelj (Izvor: www.ika.hr)

22

Uskrs 2017.

BLAGDAN GOSPE LURDSKE PROSLAVLJEN U OSIJEKU Središnje slavlje Gospe Lurdske u Osijeku kod kapucina predvodio mons.

Marin Srakić “Prava veličina ne protivi se poniznosti, poslušnosti, pozivu na služenje. Naprotiv, u svemu tome nalazi svoje prijestolje i pravi oslonac pravog kršćanstva. Nije li upravo Marija uznesena na nebo veličanstven primjer prave veličine? Zar je Marija, okrunjena kraljica svemira, odbila biti službenica Gospodnja? Marija je žena snažne, ali ponizne vjere. Na to nas poziva papa Franjo, čovjek veličine, ali ponizne jednostavne veličine. Marija je najsavršeniji sažetak veličine u neznatnosti i neznatnosti u veličini. I mi kršćani možemo mnogo toga naučiti od nje“, rekao je mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, predvodeći u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova u Osijeku središnje podnevno euharistijsko slavlje blagdana Gospe Lurdske i Svjetskoga dana bolesnika (11. veljače) u koncelebraciji sa trinaest svećenika i redovnika. Fra Anto Pervan, OFMCap, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova, zahvalno je pozdravio predvoditelja, suslavitelje, redovnice, vjernike i crkveni zbor koji je, uz orguljsku pratnju s. Justine Lacković, pjevanjem uveličao slavlje.

Proslavi je prethodila devetnica prije večernjih misa uz propovijedi Ivana Petričevića, župnika župe Bezgrešnog začeća BDM u Bilju.

Uvodeći u slavlje, mons. Srakić je pozdravio mnogobrojne kazavši kako puna crkva vjernih svjedoči o našoj ljubavi prema Gospodinu i njegovoj Majci, o onomu što Bog

čini u životima velikih ljudi koji su u poniznosti služili drugima.

U homiliji je, podsjetivši na poziv pape Franje u povodu Svjetskoga dana bolesnika, koji se na blagdan Gospe Lurdske obilježava 25 puta, predsjedatelj preporučio da se u molitvi sjetimo onih koji pate i osoba koje pomažu patnicima.

“Sveti Otac Franjo je i ove godine uputio svoju poruku za Dan bolesnika pod naslovom ‘Velika mi djela učini Svevišnji’… Papa potiče sve one koji njeguju patnike, tj. liječnike, medicinske sestre i tehničare, članove obitelji i volontere, da u Mariji, Zdravlju bolesnih, vide siguran znak Božje nježnosti prema svakom ljudskom biću i uzor prepuštanja njegovoj volji, i da u vjeri, hranjenoj Božjom riječju i sakramentima, nalazite snagu potrebnu da ljubite Boga, također, u iskustvu bolesti“, kazao je mons. Srakić.

Mons Srakić: Marijina veličina u neznatnosti Razmatrajući u propovijedi riječi BDM “Velika mi djela učini Svesilni“, propovjednik je razložio i približio sadržaj marijanskih blagdana uz značenje pojma “veličina“ kako bismo promislili o tome kakva je to veličina u neznatnosti, neznatnost u veličini i što je, uistinu, prava veličina, napominjući kako “spomenutim riječima Magnificata, Marija sažima duh liturgijskih tekstova svih marijanskih blagdana, pa i blagdana Gospe Lurdske“, pojasnivši: “Bog je izabrao Mariju da ostvari plan spasenja... Bog je dao Mariji povlasticu da bude majka njegova

Sina... Bog je uzvisio Mariju više negoli ikoje stvorenje... Liturgija slavi veličinu što ju je Bog učinio svojoj poniznoj službenici... ‘Velika djela’ što ih je Svesilni, to jest onaj kome ništa nije nemoguće, učinio poniznoj ženi iz Nazareta jesu ona djela što ih mi kršćani slavimo svake godine u pojedinim prigodnim blagdanima. Istaknimo samo tri glavna djela međusobno povezana.

U središtu je ono djelo koje se odnosi na božansko materinstvo (bogomaterinstvo): jedinstvena činjenica koja se nikada nije vidjela niti će se ikada vidjeti. Da dade svijetu Otkupitelja, Bog je među svim ženama izabrao nju za majku svoga Sina. Onaj koji čita umove i srca vidio je da ta mlada žena ima postojanu vjeru u svim iskušenjima i da je potpuno raspoložena prihvatiti njegov plan spasenja za sve ljude. Božansko materinstvo, središte i temelj Marijine veličine, slavimo svake godine 1. siječnja. A onda, u vidu činjenice da bi postala majka njegovog Sina, Bog ju je od njezinoga

23

začeća sačuvao ljage s kojom svaki čovjek ulazi na ovaj svijet: to slavimo na blagdan Bezgrešnog začeća, 8. prosinca. A budući da je njezino tijelo dalo tijelo Sinu Božjemu, evo nam svetkovine Uznesenja Marijina, značenje i otajstvo kojega izražavaju tekstovi Mise: ‘Ti s pravom ne htjede da se nje dotakne trulež groba jer je neizrecivo iz svoga krila rodila Začetnika svakoga života’.

Pitamo se, kako je Marija doživjela i živjela ‘velika djela’? Treba priznati, iako je po njima postala velika, ona ih je živjela u duhu neznatnosti. Poniznost, jednostavnost, siromaštvo, osjećaj nedostojnosti, nedostatak moći, osjećaj napuštenosti i povjerenja nisu Mariju naveli na licemjernu kukavnost ili na duh inferiornosti. Marija je velika u svojoj neznatnosti. Ona je velika kad se priznala poniznom službenicom Gospodnjom i kad je svoj cijeli život posvetila služenju. Ona je velika kad je puna radosti pjevala da ‘Bog uzvisi ponizne, a bogate otpusti prazne’, i tako je očitovala osobno iskustvo i zakon po kojem Bog postupa prema ljudima.

Ona je velika kada se, znajući da je malena i siromašna, često molitvom utjecala da Bog objavi otajstva njezinog Sina, otajstva Kraljevstva. Ona je velika kada je u Kani Galilejskoj, svjesna da nema vlasti, rekla svome Sinu: ‘Nemaju vina’, a potom poslužiteljima: ‘Učinite sve što vam rekne’. Ona je velika kada, odjevena suncem i okrunjena zvijezdama, s neba nastavlja brinuti o svojoj djeci koja putuju životnom dolinom prema vječnosti... Marija dobro zna da ta veličina nije njezina, da ona ne pripada njoj, nego je Božja. Pred velikim djelima što ih je Bog ostvario u njezinom životu nije ohola, nego je mudra i to

zadržava u sebi... Marija je žena jednostavne, ali čvrste i snažne vjere, duboko ukorijenjenih uvjerenja, jasne i bistre svijesti o samoj sebi. Zahvaljujući tome, ona može nastaviti biti malena usred velikih djela što ih je Bog učinio za nju, i usred povlastica kojima ju je uzdigao iznad svih stvorenja.

Bogo-materinstvo, uznesenje na nebo dušom i tijelom, povlastice bez premca u povijesti, potiču je na zahvalnost prema Bogu, ali joj ne dopuštaju da zaboravi stvarnost vlastite neznatnosti i da pripada skupini (Božjih) siromaha.

Ona je dobro shvatila neobičnu pouku svoga Sina: ‘Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga’. Marija je osjetila potrebu biti veoma ponizna kako bi nastavila biti jednostavno sredstvo velikih djela što ih je Bog učinio u njoj i po njoj.“ Nadalje u propovijedi mons. Srakić je naglasio: “Gdje se nalazi prava veličina? Sv. Augustin bi nam rekao: ‘Ne traži je izvan sebe, nego u sebi’. Čovjek je velik ako ima veliko srce, ako je porastao božanskom milošću, ako cijeli njegov život postaje darivanje samoga sebe, svetost i krepost. Nije čovjek velik zato što je zdenac znanosti, nego po tom što ostaje ponizan na prijestolju znanosti. Ne postaje se velik po autoritetu i vlasti nad milijunima ljudi, nego po priznanju da su taj autoritet i moć primljeni od Boga da se stave u službu drugih. Nije čovjek velik po onome što čini, pa makar to bio zaokret povijesti za 180 stupnjeva, umjetničko djelo, međunarodna književna nagrada, znanstveno otkriće nagrađeno Nobelovom nagradom, nego ako to čini dječjim zahvalnim srcem, sa sviješću da je sve to Božji dar.“ Ukazujući “muževima i ženama našega vremena na duhovne

uzore na putu svetosti – sv. Malu Tereziju iz Lisieuxa (svoju duhovnost nazvala Mali put), koja je rekla ‘U srcu Crkve ja ću biti ljubav’, i ‘veličinu u neznatnosti’, djevojčicu Bernardicu Soubirous, koju je BDM izabrala da joj se ukaže i da po njoj pošalje poruke svijetu“, propovjednik je najviše govorio o Bernardici te uz podrobno kazivanje njena životopisa zaključio: “Ona je stupivši u redovničku zajednicu dobila ime Sestra Marija Bernarda (Suora Marie Bernarde). U 35. godini života, umirući razgovarala je sa svojim susestrama. Ona koja je vidjela i razgovarala s Gospom u Lurdu promatra prošlost zapanjenim, rekli bismo sumnjičavim okom, ono što joj je Gospodin učinio u životu. A taj život bio je tvrd i bijedan u rodnoj kući, bila je više gladna nego sita, pretrpjela je strašne nepravde, ismjehivanja, neshvaćanja i od strane svojih najbližih. Gleda u prošlost i piše kako joj srce diktira; a to postaje prava i rijetka molitva. Njezin razgovor sa sestrama prava je molitva i duhovna oporuka.“ Propovijed je završena dirljivom duhovnom oporukom sv.

Bernardice.

U svečanom slavlju sudjelovali su, uz gvardijana Antu Pervana, mons. Adam Bernatović (dekan Zapadnog osječkog dekanata), Robert Jugović (kancelar Nadbiskupskog ordinarijata, Đakovo), Ivan Petričević (Bilje), Vladimir Mikrut, Ivica Rebić, Vjekoslav Lulić, Stjepan Matezović, te redovnici: fra Slavko Milić(gvardijan Franjevačkog samostana u Osijeku), isusovci u Osijeku p. Ante Topić i p. Miljenko Cindrić te iz Belog Manastira salezijanci don Josip Kaić i don Ivan Bolkovac.

Nevenka Špoljarić

24

Uskrs 2017.

DUHOVNA OPORUKA SVETE BERNARDICE SOUBIROUS Za siromaštvo mame i tate za ruševinu mlina, za vino umora, za šugave ovce, hvala, Bože moj!

Za usta kojima je trebalo puno da utaže glad za dječicu o kojoj sam se brinula, za ovce koje sam čuvala, hvala!

Hvala ti, Bože moj!

Za javnog tužioca, za komesara i za žandare za grube riječi (župnika) Peyremala.

Za one dane kada si dolazila, Djevice Marijo, i za one kada nisi dolazila, moći ću ti zahvaliti tek u Raju.

Ali i za šamar koji sam dobila, za pogrde i uvrede, za one koji su me smatrali ludom, za one koji su me smatrali lažljivicom, za one koji su me smatrali koristoljubivom, hvala ti, Gospo!

Za pravopis koji nikad nisam znala, za pamćenje koje nikad nisam imala, za moju neukost i moju glupost, hvala!

Hvala, hvala, jer da je na zemlji bila neka djevojčica gluplja od mene, ti bi nju izabrala!

Za moju majku koja je umrla daleko, za muku koju sam pretrpjela kada me moj otac, umjesto da zagrli svoju malu Bernardicu, nazvao: “sestro Marie-Bernarde“, hvala Ti, Isuse!

Hvala ti što si napojio gorčinom ovo srce prenježno, koje si mi dao; Hvala ti za Majku Josephinu, koja mi je rekla: “Ti si dobra ni za što!“ Hvala!

Za zajedljive riječi majke Učiteljice,

za njezin grubi govor, za njezine nepravde, ironije, za kruh poniženja, hvala!

Hvala ti što sam bila ona o kojoj je majka Tereza mogla reći: “Tebi nikad nije dosta!“ Hvala ti što sam bila ona povlaštena pogrdama o kojima su moje sestre govorile: “Sretna sam što nisam kao Bernardica!“ Hvala Ti, što sam bila Bernardica, kojoj su prijetili zatvorom jer sam te vidjela, Djevice sveta!

Ljudi su gledali kao rijetku zvjerku; onu Bernardicu tako slabašnu da su, vidjevši je, govorili: “Zar je to ta?!“ Za ovo jadno tijelo koje si mi dao, za ovu bolest astme, za ovu moju pût koja se raspada, za ove moje šuplje kosti, za moj znoj, za moju groznicu za moje podmukle i oštre boli hvala ti, Bože moj!

Za ovu dušu koju si mi dao, za pustinju nutarnje suše, za Tvoju noć i Tvoja sijevanja, za Tvoje Tišine i Tvoje munje, za sve, za tebe odsutnoga i prisutnoga, hvala! Hvala, Isuse!

25

BISKUP MRZLJAK SVJEDOČIO O BL. STEPINCU

U

subotu nakon Pepelnice, 4. ožujka, u dvorani Božjeg naroda u kapucinskom samostanu u Varaždinu, održan je zajednički susret članova dvaju varaždinskih mjesnih bratstava Franjevačkog svjetovnog reda, sv. Feliksa Kantalicijskog i sv. Ivana Krstitelja. Bio je to prvi takav susret, potaknut željom da varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, koji kao član Franjevačkog svjetovnog reda nosi ime Alojzije, svojoj braći i sestrama progovori o bl. Alojziju Stepincu, nebeskom zaštitniku Sjeverozapadnohrvatskog područnog bratstva OFS-a.

Na početku susreta prisutne je pozdravio domaćin, fra Mijo Šarčević, gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu. Istaknuo je kako je radostan radi biskupova dolaska i povijesnog zajedničkog susreta dvaju mjesnih bratstva oko svojeg subrata i biskupa. Susretu su, uz župnika fra Mirka Kemiveša, prisustvovali fra Marko Malović, gvardijan franjevačkog samostana u Varaždinu i fra Dražen Kovač, duhovni asistent Frame.

Biskup Mrzljak je svoje predavanje o bl. Alojziju Stepincu stavio u kontekst korizmenog vremena u kojem se nalazimo te se posebno osvrnuo na blaženikove korizmene propovijedi od 1939. do 1945. godine. Na tom temelju biskup je prikazao kako su propovijedi bl.

Alojzija Stepinca odisale gorljivošću, zauzetošću za dobro vjernika te su često jasno i nedvosmisleno progovarale o tadašnjem stanju u društvu. Pritom se Blaženik nije libio oštrih kritika i osuda loših pojava u društvu, a sve je temeljio

na Božjoj riječi i Svetom pismu.

Biskup Mrzljak primijetio je kako možemo i na današnje vrijeme primijeniti riječi koje je bl. Alojzije prije više od sedamdeset godina izgovorio kao zagrebački nadbiskup. I danas je vjera mnogih katolika stavljana na kušnju, posebno kod stvaranja kompromisa sa stavovima suprotnim Crkvi, koji Crkvi ne žele dobro. Jedan od primjera je i ponovno u medijima aktualna tema zaštite nerođenih.

U tome nema kompromisa, jer ljudski život je Božji dar, od začeća do smrti, kazao je biskup.

Biskup je nastavio u svom izlaganju govoriti i o događanjima po dolasku komunističke vlasti, a posebno se osvrnuo na boravak bl. Alojzija Stepinca u zatočeništvu u Krašiću. U tim trenucima je osobno bio gotovo svakodnevno u blaženikovoj blizini, te je na interes braće i sestara iz Franjevačkog svjetovnog reda progovorio i o osobnim susretima s njime i zanimljivim anegdotama iz tog dijela blaženikova života. Bio je svet

čovjek, izraženih kreposti za koje je svakodnevno molio, zaključio je biskup.

Nakon izlaganja, svi članovi dvaju bratstava okupili su se u župnoj crkvi na molitvi krunice, a potom su sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je predvodio biskup Mrzljak. Tumačeći odlomak iz Evanđelja o pozivu apostola Mateja, naglasio je da je svatko pozvan da prema svojim darovima i talentima pridonese širenju Božjega kraljevstva, jer je svaki čovjek važan u Božjim očima. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor Frame koji je tako ujedno podržao ovaj povijesni susret svoje starije braće i sestara.

Po završetku misnog slavlja, riječi zahvale u ime dvaju bratstava uputio je Branko Pagadur, ministar mjesnog bratstva sv. Ivana Krstitelja, a susret je zaključen u samostanskoj blagovaonici prigodnim domjenkom.

Nikola Tomašević

26

Uskrs 2017.

DEVEDESET GODINA EKUMENSKOGA BOGOSLUŽJA KOD OSJEČKIH KAPUCINA Obuzeti Kristovom ljubavlju gradimo nove odnose “Mi, kapucini, radosni smo i ponosni jer smo s molitvom za jedinstvo kršćana u ovoj našoj osječkoj crkvi započeli 1927. godine, tako da je ovo devedeseta godina otkako se u njoj redovito moli za jedinstvo kršćana. Zbog toga imamo čast da se središnje ekumensko molitveno slavlje u istočnoj Slavoniji i Baranji svake godine održava upravo u kapucinskoj crkvi u Osijeku“, kazao je fra Anto Pervan, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova u Osijeku, dobrodošlicom pozdravljajući sabrane na središnjem ekumenskom bogoslužju Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana održanom 22. siječnja.

U zajedništvu sa predstavnicima kršćanskih crkava i zajednica u Osijeku u kapucinskoj crkvi bogoslužje je prevodio mons. dr. Đuro Hranić, metropolita i nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije, poručujući u duhu mota SMO “Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5,14-20): “Obuzeti Kristovom ljubavlju nastoj(i)mo graditi nove odnose kakve On gradi i nastavimo u tome smjeru biti vjerni ljubavi Isusa Krista, živjeti zajedništvo u društvenoj sredini, među politikom i političarima, u svakidašnjem životu i u konačnici u zajedništvu oko euharistijskoga stola.“ Pjevanje tijekom bogoslužja predvodio je Zbor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, a orguljski ga je pratio bogoslov Bruno Diklić.

Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana u Osijeku je trajala od 18. do 25. siječnja 2017. i molitveni hod je započeo u retfalačkom prostoru Reformirane kršćanske (kalvinske) crkve, nastavljen u Evangeličkoj crkvi, u Katoličkoj crkvi (župna crkva Sv. Ćirila i Metoda), potom uz središnje bogoslužje kod kapucina u crkvi Sv. Jakova, dok je završetak održan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crkvi uspenija (uznesenja) Presvete Bogorodice, te u molitvenoj dvorani Katoličke laičke zajednice “Mir“.

Nadbiskup Đuro Hranić: Pomirenje i jedinstvo među nama kršćanima izvire iz Kristova djela pomirenja Predvoditelj bogoslužja uvodno je istaknuo kako riječi iz mota “Ljubav nas Kristova obuzima“ jesu riječi koje je sv. apostol Pavao zapisao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima, a nad njima se zaustavila radna zajednica

kršćanskih crkava u Njemačkoj pripravljajući ovogodišnju molitvenu osminu, te je pojasnio: “Ta je radna skupina bila suočena s pitanjem: Kako pristupiti 500. godišnjici reformacije – slaviti ili žaliti? Slaviti 500 godina otkako je Martin Luther 31. listopada 1517. godine objavio svojih 95 teza u kojima je osudio izobličenja u Crkvi svojega vremena ili žaliti zbog tog ključnog događaja reformacijskog pokreta koji je izazvao ne samo raskol unutar Zapadne Crkve nego i čitav niz kasnijih raskola unutar kršćana reformacijske baštine, koji se nastavljaju sve do danas. Pripravljajući ovogodišnju molitvenu osminu, radna zajednica kršćanskih crkava u Njemačkoj iščitavala je, među ostalim, i apostolsku pobudnicu pape Franje Radost Evanđelja, a poglavito njezin 9. broj u kojemu papa Franjo citira riječi pape Benedikta XVI. iz njegove enciklike Bog je ljubav. Papa Benedikt XVI. u uvodu u encikliku naglasio je da ‘biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s

27

Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac’ (Deus Caritas est, br. 1).

Pavlove riječi: ‘Ljubav nas Kristova obuzima’, koje citira papa Franjo inspiriran mislima pape Benedikta XVI., nadahnule su radnu skupinu kršćanskih crkava u Njemačkoj da i svima nama pomogne da 500. godišnjici Reformacije prilazimo nadahnuti i zahvaćeni jezgrom kršćanske vjere, tj. Osobom Isusa Krista. Ukoliko svi dopuštamo Kristu da on bude u našem središtu, mi mu dopuštamo da nas on prožme i nadahne svojom ljubavlju te da i spomenutoj 500. godišnjici Reformacije te jedni drugima prilazimo prožeti duhom Kristove ljubavi, praštanja i pomirenja, da odustanemo od uzajamnog dodatnog bacanja soli na rane te da ekumenski dijalog ne pretvaramo u ring u kojemu drugoga treba podsjetiti na njegove grijehe i svojim ga teološkim umovanjem dotući i poraziti. Nasuprot tome, sv. Pavao nas podsjeća da je Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom, ne ubrajajući nam naših opačina te da nam je povjerio službu pomirenja.

Promatrajući njega, koji je umro za nas, obuzima nas njegova ljubav te prestajemo živjeti sebi; postajemo slobodni od potrebe da drugome pokažemo da smo u pravu, a on u zabludi. Kristu omogućujemo da nas on zahvati svojim Duhom te da u nas položi svoju riječ pomirenja. Počinjemo živjeti Kristu koji za nas umrije i uskrsnu te čujemo kako nas (a ne neke druge) On (Krist Gospodin) po sv. Pavlu nagovara i poziva da se pomirimo i s Bogom i s braćom.

Pomirenje i jedinstvo među nama kršćanima izvire iz Kristova djela pomirenja po kojemu nas je On učinio svojom braćom. Ono može biti plod samo dugogodišnjeg

hoda od konflikta i nepovjerenja do zajedništva i od uzajamnog podcjenjivanja i osuđivanja do praštanja i pomirenja; plod dugogodišnjega dijaloga i novog shvaćanja vlastite povijesti i teologije.

I mi katolici sve bolje upoznajemo te danas ozbiljnije vrednujemo Martina Luthera. Shvaćamo da je vrijeme u kojemu je živio Martin Luther (rođen 1483., umro 1546.) konac 15. i početak 16. stoljeća bilo vrijeme puno važnih prijelomnih zbivanja na crkvenom i građanskom području.“ Hranić je podsjetio na značajnija povijesna zbivanja, te kronologiju događaja u Lutherovu životopisu (počev od njegove 23. godine života kada postiže magisterij iz filozofije i smrtno preplašen tijekom nevremena zavjetuje se sv.

Ani da će poći u samostan) koja su odredila njegov životni put, teološke stavove i prouzročila njegovo zaprepaštenje “raskorakom između učenja Božje riječi i života tadašnje Crkve”, a naposljetku je razvoj događaja doveo do Lutherova izopćenja iz Crkve. “Danas i mi u Katoličkoj crkvi ponizno

priznajemo da je kojim slučajem Rim bio osjetljiviji za pitanja koja je Crkvi postavljao Martin Luther i da je 20-tak godina ranije sazvala Tridentinski sabor na kojemu je raspravila i dala odgovore na ta pitanja, vjerojatno do raskola ne bi niti došlo. Priznajemo da je Crkva uljuljana u vlastitu moć prekasno reagirala. Katolici su suodgovorni za raskol. Papa Ivan Pavao II. ga je 6. studenoga 1983. godine, o 500. obljetnici njegova rođenja, nazvao ‘svjedokom Isusa Krista’ te je rekao da ‘Luther pripada našoj zajedničkoj baštini’. A 1997. potpisana je je zajednička katoličko-luteranska Deklaracija o opravdanju koja je riješila brojna pitanja vezana uz shvaćanje opravdanja po Kristovoj milosti i vrijednosti dobrih djela u tom kontekstu te o tzv. “stvorenoj milosti“, kazao je predvoditelj i zaključio: “Da bismo iskreno i ponizno stali pred Gospodina, potrebno je priznati da i danas griješimo i molimo, iskreno, Gospodina, da nam da Duha Svetoga!

Molimo ga da nas ljubav Kristova obuzme i nastani se u srcima suodgovornih članova svih Crkava.

28

Uskrs 2017.

Dopustimo da Krist bude u našem središtu života i znat ćemo praštati, a to je plod Kristove ljubavi.“

Riječ predstavnika kršćanskih Crkava Na posljetku bogoslužja riječ ekumenskoga zajedništva uputili su predstavnici kršćanskih Crkava.

Pozdravljajući u ime Lukijana, episkopa osječko-poljskog i baranjskog, sabranima je govorio protojerej-stavrofor Mihajlo Marijanac, paroh darđanski i arhijerejski namjesnik baranjski te član Ekumenske koordinacije Osječke regije, naglašavajući: “Naša današnja svečanost, koja ima moto riječi sv. apostola Pavla ‘da nas ljubav Kristova obuzima’, savjetuje i poziva nas da se pomirimo s Bogom, ali isto tako i mi međusobno, jedni sa drugima. Samo je ljubav pravi lijek za uređenje međuljudskih odnosa. Samo, dakle, ljubav koja rađa praštanje i koja pobjeđuje milosrđem može odrediti ispravnost odnosa među bogolikim bićima. ‘Ljubite jedni druge kao što vas ljubim’, zapovijed je Onoga čijim imenom se dičimo i ponosimo, ljubeći jedni druge.“ Branko Berić, biskup Evangeličke (luteranske) crkve u RH i svećenik Crkvene općine Osijek je rekao: “Suočeni s poviješću Reformacije, obilježenom brojnim raskolima, ekumenski napredak vrijedan je pažnje. Često smo usmjereni na ono što nas razdvaja, umjesto gledanja na ono što nas ujedinjuje. Stoga moramo glasno reći da duboko žalimo zlo koje su luterani i katolici učinili jedni drugima. Zahvalni smo Bogu da su prijašnje prepirke među kršćanima postale prošlost te izražavamo nadu da nikad više neće izbiti ‘jer kršćani koji su po-

dijeljeni ne mogu pred drugima svjedočiti da je Bog ljubav’... Pavao je susreo Krista, uskrslog Gospodina i postao obnovljena osoba, baš kao i svatko tko vjeruje u Krista. Taj novi život postaje vidljiv kad mu dopustimo da se oblikuje i da živimo u milosrdnosti, dobrostivosti, poniznosti, blagosti i strpljivosti. On, također, treba postati očitim i u našim ekumenskim odnosima. Opće je uvjerenje u mnogim Crkvama da, što smo više u Kristu, to smo bliže jedni drugima. Ljubav nas Kristova tjera da živimo kao obnovljena bića, aktivno tražeći jedinstvo i pomirenje.“ O nužnosti pomirenja kršćana, ponajprije samih sa sobom i onda sa Bogom, potrebnog Crkvi i svakom kršćaninu govorio je pastor Reformirane kršćanske (kalvinske) Crkve u Kotlini Darko Turšić, tajnik Ekumenske koordinacije Osječke regije, ističući kako “pomirenje nije tek vanjski znak izražen rukovanjem i riječima ‘mir tebi’, nego označuje sadržaj vjere uključujući volju, ljubav i znanje. Pomoć i snagu za iskreno življenje vjere kršćanin ima u jedinorođenom sinu Božjem Isusu Kristu, koji nas uči znati opraštati, razumjeti, pomagati i voljeti“.

U ime Baptističke Crkve u Osijeku sabrane je pozdravio baptistički pastor pripravnik Josip Dobutović: “Krist će nas prepoznati po ljubavi jednih prema drugima.

Ljubav Kristova nama daje snagu ljubiti kršćanski, ljubiti i neprijatelje, a ljubav je put do iskrenoga pomirenja.“ Uz potonje, bogoslužju su pribivali: mons. dr. Vladimir Dugalić, biskupski vikar Osijeka i predstojnik Instituta za novu evangelizaciju “Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku, zatim protojerej-stavrofor Ratomir Petrović, paroh osječki i arhijerejski namjesnik Srpske pravoslavne

crkve u Osijeku te član Ekumenske koordinacije Osječke regije.

Također su pribivali katolički svećenici, redovnici i đakoni: dr.

Antun Japundžić, predsjedatelj Ekumenske koordinacije osječke regije i član Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, Dario Hrga, tajnik nadbiskupskog Ordinarijata, zatim iz župe Sv. Petra i Pavla mons. Adam Bernatović, dekan Zapadnog osječkog dekanata i konkatedralni župnik, Stjepan Mazetović, konkatedralni župni vikar, te Matej Glavica, pastoralni suradnik; iz župe Uzvišenja sv.

Križa župnik Ivica Martić i đakon Josip Erjavac; iz župe Sv. Ćirila i Metoda župnik Alojz Kovaček; iz donjogradske župe preč. Ivica Jurić, dekan Istočnog osječkog dekanata i župnik, te đakon Mario Žigman; nadalje gvardijan Franjevačkog samostana Sv. Križa Slavko Milić te Ljubomir Sturko, župnik grkokatoličke župe Krista kralja u Osijeku. Bogoslužje i ekumensku osminu, uz vjernike kršćanskih denominacija, molitvenim zajedništvom su pratile su redovnice družba na području Osijeka, članstvo Katoličke laičke zajednice Mir te moliteljice Svjetskog molitvenog dana Hrvatska u Osijeku.

Nevenka Špoljarić

29

IZBORNI KAPITUL MJESNOG BRATSTVA OFS-a SV. MIHAELA, DUBRAVA

N

a izbornom kapitulu Mjesnog bratstva sv. Mihaela u Zagrebu u Dubravi, održanom 19. listopada 2016., u prostorijama kapucinskog samostana, izabrano je novo vijeće za mandat 2016.

– 2019. godine. Kapitulu su predsjedali ministar područnoga bratstva brat Zdenko Viljevac, tajnica područnog bratstva s. Hilda Švarcmajer i područni duhovni asistent fra Ivan Markanović.

Susret je započeo dobrodošlicom ministre mjesnog bratstva s. Štefice Kliček i pozdravima predsjedatelja brata Zdenka, koji je zahvalio dosadašnjem vijeću na služenju. Sestra Hilda se osvrnula na poticajne riječi generalnog ministra brata Tibora Kausera, koje je uputio braći i sestrama na Nacionalnom izbornom kapitulu. Govorio je da su izbori važni za svako bratstvo i da je uloga vijeća od velike važnosti, a svaka služba je Božji dar, kao što su nam i zavjeti Božji dar.

diteljicu formacije s. Ana Šupek i vijećnice s. Terezija Vrankić i s. Antoneta Ćibarić.

Nakon izbornog dijela uputili smo se na sv. misu na kojoj smo molili i zahvalili Gospodinu na novoizabranom vijeću, a vijeće je obećalo da će služiti bratstvu vodeći ga Kristu.

Kapitul je završio druženjem i okrepom raznim napitcima i slanim i slatkim kolačima.

Neka nas sve prati dobri Bog i zagovor sv. Franje, sv.

Klare, sv. Ljudevita i sv. Elizabete!

MIR I DOBRO!

S. Terezija Vrankić

Nakon zaziva Duha Svetoga i čitanja Evanđelja (Iv 13), poslušali smo duhovni nagovor fra Ivana, da treba služiti bratstvu u poniznosti i birati braću i sestre po savjesti. Zatim smo izmolili molitvu iz Obrednika, a s. Hilda najprije je pročitala iz Generalnih Konstitucija koja je zadaća službe koja se bira, nakon čega je uslijedilo tajno glasovanje za tu službu.

Izabrano je 7 članova vijeća: za ministra brat Stjepan Šalković, doministru s. Mira Pezerović, tajnicu s. Ružica Pintarić, blagajnicu s. Željka Ćurković, vo-

IZBORNI KAPITUL MJESNOG BRATSTVA OFS-a SV. FELIKSA, VARAŽDIN

D

ana 28. siječnja 2017. održan je 8. izborni kapitul Mjesnog bratstva sv. Feliksa u Varaždinu.

Kapitulu su predsjedali ministar područnog bratstva brat Zdenko Viljevac i područni duhovni asistent fra Ivan Markanović. Kao dragi gosti, kapitulu su prisustvovali ministar Mjesnog bratstva sv. Ivana Krstitelja brat Branko Pagadur i brat Alan Žiger, vijećnik.

Uz uvodne riječi i riječi zahvale, dosadašnji ministar podnio je izvješće o dosadašnjem životu i djelovanju bratstva. Izvješće je usvojeno. Nakon molitve i poticajnog duhovnog nagovora koji nam je uputio fra Ivan, uslijedilo je glasovanje na kojem je izabrano novo vijeće. Utvrđeno je da je na kapitulu prisutno 16 trajno zavjetovanih članova i 3 privremeno zavjetovanih, od ukupno 43 trajno zavjetovanih i

30

Uskrs 2017.

6 privremeno zavjetovanih članova bratstva. Novoizabrano vijeće čine: ministar b. Ivan Makovec, doministra s. Ljiljana Trstenjački, tajnik b. Vedran Kaniški, blagajnica s. Štefica Koloži, povjerenica za formaciju s. Ivančica Milovec, i dvije vijećnice s. Barica Belač i s. Katarina Perić.

Nakon svete mise bilo je bratsko druženje u prostorijama kapucinskog samostana.

Vedran Kaniški

Glasovanje je proteklo uredno i u prvom krugu glasovanja izabrani su braća i sestre za službe. Nakon molitve održana je 1. sjednica vijeća, dok su ostala braća i sestre sudjelovali u pobožnosti Gospine krunice, a svi zajedno smo prisustvovali svetoj misi koju je predvodio fra Mijo Šarčević a koncelebrirao fra Ivan Markanović, koji nas je u svojoj homiliji potaknuo na predano služenje bratstvu i narodu Božjem.

IZABRANO NOVO VIJEĆE MJESNOG BRATSTVA OFS-A “KAPUCINI-OSIJEK“

U

kapucinskom samostanu Sv. Jakova u Osijeku 5. veljače održan je izborni kapitul Mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda “Kapucini – Osijek“ na kojemu je izabrano novo vijeće mjesnoga bratstva: Zdenko Teklić (ministar), Miljenko Anić (doministar), Goran Milašinović (tajnik), Siniša Nikolovski (učitelj novaka) i Ivanka Bosanac (blagajnica).

Kapitulom je predsjedala sestra Magdalena Janc, ministra osječkog Područnog bratstva OFS-a Svetoga Antuna Padovanskoga. Duhovni asistent mjesnoga bratstva “Kapucini – Osijek“ fra Dragutin Brezovec, OFM Cap, izrazio je uvjerenje kako će novoizabrano vijeće i nadalje biti vođeno Božjom riječju te “služiti za duhovno dobro bratstva kako bi mogli ispuniti Božje poslanje u franjevačkom svjetovnom redu“.

Dosadašnji ministar mjesnoga bratstva Milan Nikić zahvalio je svima, ponajprije vijećnicima u proteklom trogodišnjem služenju, ističući kvalitetan odziv novaka i početnu formaciju pod vodstvom Đure Žiroša (bivšeg učitelja novaka) te veliku potporu duhovnoga asistenta fra Dragutina koji je jednomjesečne susrete obogatio duhovnim poticajima.

“Djelatni angažman zavjetovanoga članstva vidljivo je usmjeren na područje osobnoga svjedočenja učenika Uskrsloga i Radosne vijesti o kraljevstvu nebeskom, a to se ogleda(lo) u životu pojedinca, kako u

obitelji i na radnom mjestu, tako i među ljudima“, kazao je Nikić zahvalivši otcima kapucinima za svesrdnu suradnju i potporu u radu “trećoredaca“.

Novoizabrani vijećnici su pred područnom ministrom sestrom Majom, koja je potvrdila njihov izbor, dali svoje obećanje da će vjerno služiti bratstvu u naredne tri godine, a duhovni asistent udijelio blagoslov te je mjesno bratstvo sudjelovalo na večernjem euharistijskom slavlju u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova. Osim mjesnog bratstva OFS-a “Kapucini – Osijek“, osječko Područno bratstvo Sv. Antuna Padovanskoga objedinjuje mjesna bratstva: “Tvrđa“, “Jug 2“ i “Sv. Leopold Bogdan Mandić“.

Nevenka Špoljarić

31

PREDSTAVLJENA KNJIGA “ODGOJ ZA BUDUĆNOST”

N

a blagdan sv. Lucije (13.

12. 2016.) u Kapucinskome samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu-Dubravi, predstavljena je knjiga “Odgoj za budućnost” autora Vesne Gračner, Suzane Peran i Darija Tokića. Sve nazočne na početku je pozdravio provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, koji je istaknuo važnost govora o obitelji danas te posebno važnost kvalitetnoga obiteljskog odgoja novih naraštaja.

Pri tome se ističe važnost komunikacije u odgoju i odnosu roditelja i djece, govori se o verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, emocionalnoj komunikaciji, a osvrće se i na ulogu medija u odgoju djece.

Knjiga je namijenjena ponajprije roditeljima i svima onima koji se bave djecom i odgojem, a pokušava odgovoriti na pitanje kako odgojiti samostalnu, odgovornu i sretnu djecu koja će graditi svijet sutrašnjice kao budući roditelji, supružnici, učitelji, znanstvenici, političari…, istaknula je Peran.

O knjizi, koja je nastala na temelju emisija “Tražimo istinu” koje su emitirane na Hrvatskome katoličkome radiju, uvodno je govorio don Anton Šuljić, koji je predstavljanje obogatio svojim šansonama. U knjizi se s polazišta psihologije, teologije i komunikologije govori o odgoju i odnosu roditelja i djece, rekla je dr. Suzana Peran.

Knjiga se bavi odgojem kao procesom sazrijevanja roditelja i djece, te ističe važnost emocionalne inteligencije roditelja i djece, naglasila je psihologinja Vesna Gračner. Sadašnja generacija roditelja susreće se s mnogim zbunjujućim pravilima o odgoju, a od dotadašnjeg ekstrema au-

toritarnog odgoja krenulo se u drugi ekstrem, u tzv. popustljivi odgoj, u kojemu se najveća briga posvećuje ugađanju djeci i zaštiti djece od svih mogućih povreda.

Rezultati takvoga pretjeranog zaštićivanja djece, koje je počelo na Zapadu prije nekih tridesetak godina, već se pokazuju, istaknula je Gračner, te navela depresiju kod mladih i veliki bijes kod tinejdžera. Ova generacija djece i mladih nije naučila dijeliti i voljeti, pa je sav trud roditelja da zaštite svoju djecu u stvarnosti djeci zapravo naštetio jer je poznato da je izvor sreće u ljubavi i suosjećajnosti prema sebi i drugima, rekla je Gračner.

Knjigu “Odgoj za budućnost” objavila je izdavačka kuća Tražimo istinu.

(Izvor: www.kapucinileopoldzagreb.com)

32

Uskrs 2017.

Poziv s križa Na koljenima, pred Tobom, Propeta Ljubavi čovjek ostaje nijem!

Tolika ljubav za čovjeka koji ga prikova na drvo sramote.

Boli me taj napušteni pogled ljubavi koji vapi kroz vjekove i zove, zove duše da se vrate Ocu… Ljubim Ranu sv. Ramena koja ponese grijehe cijelog čovječanstva.

Kako bijaše pretežak križ ljudske zloće, a kako ga zagrliše nježno ruke Bogo – Čovjeka.

Sveta Glavo, Hrame Božanske mudrosti, koliko rana od ljudske oholosti, odbijanja.

A koliko nježnosti, ljubavi u pozivu s križa!

Dođite k Meni, Izvoru života!

Sama ljubav, Milosrđe.

Raspeta Ljubavi, darujem Ti svoje kajanje.

Oprosti što je i moj grijeh trao Tvoje Sveto Rame.

Darujem Ti svu ljubav što je može dati bijedni ljudski stvor.

Ali iza križa smiješi se Uskrsno jutro.

Pobjedniče smrti, Kralju mira i svih srdaca.

Pomozi da s Tvojim i našim križem pobijedimo svijet.

Vesna Mandić

33

PIOV OTAC KRALJ

B

io jednom jedan moćan kralj.

Naredi jednoga dana da mu dovedu sina, momčića od desetak godina, te mu naredi: Idi u nepoznatu zemlju, među ljude koje ne poznaješ. Naše kraljevstvo je u oskudici i vrijeme je da nam nekako pomogneš.

Kraljević mu na to reče: Dragi oče kralju, ti si poludio! Ne pada mi na pamet! Ovdje mi je lijepo, sve poznajem, tu su mi prijatelji, igračke i sve što mi treba. Uostalom, ako je oskudica, mogao bi u stranu zemlju poći ti! Zaradi pa nam pošalji! Eto, tako!

Oho, pa kakva je to bajka? Moćan kralj koji nema novaca? Koji želi da njegov sin radi u tuđini za njega? Ili kraljević koji ovako odgovara svome ocu kralju?

Ma da, tu nešto ne valja!

Pođimo ispočetka.

Bio jednom jedan siromašan seljak. Živio je blizu crkvice čiji se zvon za “Zdravomariju“ jednoga svibanjskoga dana pomiješao sa plačem njegova novorođena sina, osmog djeteta u obitelji.

Malac je tako glasno plakao da su susjede odmah rekle: “Oho, ovaj mali neće tako lako ostati bez zraka!“ I zbilja, djetešce je sljedećih dana tako plakalo da sna nije bilo niti za mamu ni za tatu. Rasrdi se tako jedne noći seljak, premoren od hodanja za malim stadom koza koje je na škrtoj zemlji južne Italije bilo sve teže nahraniti, dograbi drečavi smotuljak i poviče na nj: “Ta ušuti već jednom! Kao da je sam nečastivi došao u našu kuću otkad si se rodio!“

Vele da je to bilo sasvim dovoljno da malac prestane s plačem i da nikada više ne zaplače tako glasno. Dapače, crnooko dijete, iako sitno i boležljivo, pokazalo se uskoro najpobožnijim članom te velike obitelji. Život je tekao siromašno i mirno, između svete mise ujutro i krunice koju je obitelj molila do kasnih noćnih sati. Mali Franjo, jer su ga krstili Frančesko, jednoga je dana, dok je čuvao koze, sreo siromašnog kapucina što je skupljao milodare za izgradnju Gospina svetišta u blizini. Franjici se mladi kapucin neobično svidio. Nakon krunice, kad su drugi ukućani tiho pošli u postelju, reče Franjica tati: “Dragi oče, ja želim biti svećenik, u redu kapucina, ovih što žive dan hoda od našega sela!“ Djetetovu želju roditelji su primili kao zapovijed. Kao da im je sam kralj naredio, pošli su još istoga ljeta do braće kapucina da ih pitaju primaju li dječaka. No braća su bila vrlo jasna i stroga:Franjica nema dovoljno razreda škole.

Zbog siromaštva više je hodao za stokom nego sjedio za knjigom. Želi li postati svećenik, njegovi roditelji morat će platiti privatnoga učitelja da dječak stekne znanja potrebna za ulazak u samostan i svećeničku službu.

Tada Franjičin tata donije kraljevsku odluku: Otići će preko oceana, u daleku zemlju Ameriku, među ljude koje ne poznaje. Radit će tamo tako dugo dok ne zaradi za pristojno školovanje svoga sina.

Franjičin tata ostavio je uplakanu mamu, dva sina i tri kćeri i zaplovio preko oceana. Tada to nije bio ugodan izlet od nekoliko dana: Franjičin tata prvo je u putovao u drvenom stočnom vagonu do Francuske. Tamo je u luci Le Havre prošao neugodne liječničke preglede, šišanje i čišćenje odjeće, a zatim proveo deset dana na tvrdome ležaju na kat, stisnut sa još četiri stotine putnika u najdonjem dijelu parobroda. Kad je napokon stigao u Ameriku, otkrio je da su dani lučkih radnika duži i teži od onih koje provode siro-

34

Uskrs 2017.

mašni seljaci na jugu njegove Italije. Iako snažna i još donekle mlada, leđa su ga boljela od preteških vreća koje je nosio kao radnik u luci New Yorka, da bi svojem sinu, malome Franjici, ispunio kraljevsku želju, da postane svećenik. Niti na sam dan kad je ta želja ispunjena, kad je mali Franjica postao svećenik i uzeo ime Pio, njegov otac nije mogao biti s njime. Kad je padre Pio, kako se nazvao mladi svećenik promijenivši ime, već postao poznat po kraljevskim znakovima Kristove muke na svojim dlanovima, njegov otac se vratio kući i nastavio živjeti vrlo tiho i pobožno u selu u kojem se Franjica rodio, u maloj Pieterlčini na jugu Italije.

Ispričah vam, dakle, priču koja je, kao i mnoga bajka, tražila od dobrih ljudi da iza sedam mora i sedam gora provedu sedam godina nepoznati, u teškome radu, da bi na kraju doživjeli sreću. Nitko nije u izmorenu lučkom radniku Forđoneu, ocu padra Pia, vidio kralja nebeskih vrijednosti, čiji će sin mnogima otvoriti vata u nebesko kraljevstvo!

Danas ga tako prepoznajemo svi mi.

Ispred škole u kojoj radim stoji provremeno jedan takav tata. Potišten je, stisnut u kožnoj jakni, stoji na snijegu, postrance od betonirana školskog dvorišta. Dovodi svoje dvoje djece, s kojima je nedavno doselio u stranu zemlju čiji jezik ne zna, na školovanje. Izgubio je posao za kojim je došao. Ipak, kupio je djeci skupe knjige kako bi ona naučila hrvatski što prije i tako stigla na vrata boljega života, za kojim je cijela obitelj doselila iz svoje zemlje, među nepoznate ljude. I kad mu mahnem, nasmiješi se, prije nego što će navući potišteni izraz lica useljenika. Taj osmijeh traje sasvim kratko, ali je bogat i dostojanstven. Smiješi se taj tata baš kao kao kralj na prijestolju, moćni kralj s početka ove priče.

Dubravka Rovičanac

PLATONOVA “GOZBA“ PARALELA S PS. 45 “Simpozij“ (Gozba) Platonov je dijalog, a posvećen je nauku o Erosu. On čini Platonovu erotologiju, a zapravo predstavlja samu “metodologiju“ filozofskog života. Jer Eros, kao jedan od demona, posrednik je između bogova i ljudi, bogatstva i bijede, istine i privida, ljepote i ružnoće, jedinstva i mnoštva. On je biće koje bivajući po sredini između dviju krajnosti tek sačinjava njihovu potpunost i omogućuje bivstvenu cjelinu. Posredujući između neznanja i mudrosti, on je ona snaga koja uopće omogućuje rađanje filozofije, jer bogovi ne teže za mudrošću, ne filozofiraju, već jesu mudri, a filozofira još manje onaj tko je nerazuman, jer taj je u svom nerazumu posve sam sebi dovoljan. Samo je Eros ljubeći mudrost i težeći za njom nužno filozofičan, i on filozofirajući biva između mudraca i neznalice. Filozofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihova stalnog posjeda te začinjati i rađati napokon u njima za volju besmrtnosti.

Takav je tajni nauk o Erosu, kojim Sokrat biva podučen od svećenice Diotime iz Mantineje. Vrhunac ovog misterijskog posvećenja, kojemu je sve ranije izneseno samo priprema, sastoji se onda u uvidu u četiri stupnja erotičkog uspinjanja prema otajstvenoj svrsi: Jer to je pravi način vođenja ljubavi, da se počevši od množine ljepota, radi onog lijepog samog, uvijek dalje uspinje, uvijek stupnjevito od jednog prema drugom i od drugog prema svim lijepim tijelima i od lijepih tijela prema lijepim djelima i od lijepih djela prema lijepim naucima, sve dok se od lijepih nauka ne dođe do onog nauka koji nije ništa drugo doli znanje o lijepom samom, i dok se naposljetku ne spozna ono lijepo samo što jest! Četiri stupnja nalazimo dakle na putu erotičkog posvećivanja u filozofiju – na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i njihova djela i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona sama božanska praljepota – sunčano jasna, čista, nepomiješana, jedincata, i erotički posvećenik, zrijući samo nju i samo s njom suživljen – uistinu dodirujući istinu, uz najvišu svrhu upućivanja doživi svoju BESMRTNOST! Evo jednog ulomka iz “Gozbe“ (u prepjevu moje malenkosti); gdje Diotima upućuje Sokrata u simboliku Erosova rođenja: Sokrat: Tko mu je otac, a tko mati?

Diotima: Oveća ta je pripovijest, ali ću je ipak ispripovjediti. Kada se, naime, bijaše rodila Afrodita, bozi se gošćahu, i među inima i Poros – sin Metidin. U vrijeme ručka, dok stajaše pred vratima, prispi da štogod isprosi – jer bijaše to gozba – i Penija. Napivši se nektara

35

– budući da tada jošte ne bje vina – uniđe Poros u vrt divov i onakav p’jan usnu. A Peniji sinu u pamet mis’o da s razloga svojeg siromaštva s Porosom zatrudni i legav uza nj zače Erosa. Eros stoga postade, jer je začet na dan njezina rođenja i suputnik Afroditin i njenim slugom, i, u isti mah, budući da je i Afrodita lijepom, gaji on ljubav za ljepotom. Sinu Porosa i Penije, Erosu, ovakova je sudba.

Vazda je i ponajprije siromah, i daleko je on od toga da bude po mnijenju mnoštva i nježan i lijep. Nego je tvrd i suh i bez obuće, i bez kuće; uvijek leži na goloj zemlji bez pokrivača, spava na pragovima i putevima pod vedrim nebom, shodno prirodi svoje matere, jer on je vazda miljenikom oskudice. S druge strane, slično kao i njegov otac, vođom je onima što jesu lijepi i onima što jesu dobri, hrabar je i drzak, lovac je iskusan kojino po vazdan snuje nekoje zamke, u žudnji je za razboritošću i dovitljivošću, prijatelj je mudrosti kroz cio svoj život, i umiješan je vračar i bajalo i sofist. I ne bje rođen niti kao besmrtan niti kao smrtan, nego je u istom danu časkom u cvatu i živi dok je u dobru, časkom umire da odnova, shodno očevoj mu naravi, uskrsne. A štono steče, vazda to raspe, tako da Eros nije nikad ni siromašan ni bogat, a u sredini je između mudrosti i neznanja.

Tako zboraše veliki Platon. Filozof i Pjesnik! Uzdižući ideju Ljepote do neslućenih visina. Gradeći joj nebeske ljestve.

Međutim, sa stajališta duha kršćanstva, potrebna je mala dopuna toj velebnoj metafizičkoj viziji genijalnog grčkog filozofa. Potrebno je reći da ta, u sebi dovršena ideja ljepote, nije tek neko skrovito eterično biće – biće lišeno konkretne ljudskosti – nije samo metafizički entitet nego i osobno, jedinstveno, povijesno biće. Ljepota je zapravo ON: Lijep, Ljepši, Najljepši!!! O kojem na šifrirani način u zanosu pjeva i psalam 45; ta divna; “ Kraljevska svadbena pjesma“: Iz srca mi naviru riječi divne: pjesmu svoju ja kralju pjevam, jezik mi je ko pisaljka hitra pisara.

Lijep si, najljepših od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula, stoga te Bog blagoslovio dovijeka.

A taj vječno lijepi psalam, njegov pravi smisao, tumači sv.

Pavao u svojoj poslanici Galaćanima (2, 9) , gdje opjevava svu punoću utjelovljene ljepote; govoreći: Jer, u njemu tjelesno prebiva (misleć’ na Krista) sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu… čime smo ispunjeni ?... među inim (uz dobrotu i mudrost) ispunjeni smo i ljepotom!!!

Svo stvorenje veliča Kristovu ljepotu. Sav svemir. Sjetimo se samo svetog Franje i njegove “Pjesni o bratu suncu“. A spomenuti starozavjetni psalmist i sluti i svjedoči, kako je riječ o konkretnoj, povijesnoj, mesijanskoj osobi, o onom kojega Izrael iščekuje, koji dolazi i koji će se u punini vremena zasigurno roditi.

Psalam 45.; sam lijep, na neprispodobiv način slavi tu neopisivu ljepotu Lijepoga: Pripaši mač uz bedra, junače, ogrni se sjajem i veličanstvom!

Zajaši i kreni za istinu, za blagost i pravde, desnica ti tvoja gađa čudesno!

Strelice tvoje prodiru u srce kraljevih dušmana, narodi padaju pred tobom.

Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvoga kraljevstva!

Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Gospodin, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova . . .

Mladenko Spahija

36

Uskrs 2017.

NAŠI PRIJATELJI U VJEČNOSTI JOSIP I ZDRAVKO – LJUDI DOBROG I PLEMENITOG SRCA

Josip Mihalinec (23. 10. 1961. – 23. 12. 2016.)

Pred sam blagdan Rođenja našeg dragog Spasitelja, 23. 12. 2016. godine, u Njegovu se neposrednu blizinu preselila duša našeg dobrog prijatelja i velikog čovjeka, Josipa Mihalinca.

Josip Mihalinec sin je vjerničke obitelji. Od malih nogu bio je utkan u život naše župne zajednice sv.

Vida, te je kao suradnik – ministrant sudjelovao u svetom bogoslužju i svim aktivnostima koje su se odvijale u obnovi naše crkve i samostana. Kao osnovnoškolac radosno ali jako ozbiljno, odgovorno i radišno, preuzeo je dužnost sakristana u pastoralnom Centru IV. svoje župe, čak i kad se zaposlio u Sloveniji, vikendom je dolazio kući i obavljao preuzete obveze. Nijedan mu posao ni zadatak nije bio težak, s radošću i vječnim osmijehom prihvaćao je i ljude i poslove. Bio je poznat kao miran, samozatajan i radišan čovjek, uvijek spreman pomoći gdje god se našla kakva potreba. Njegovo srce i dlan uvijek su bili otvoreni za pomoć, poznatim ali i posve stranim i nepoznatim ljudima u potrebi. Ljude oko sebe susretao je s neizmjernom radošću i pažnjom.

I u bolesti više je pažnje posvećivao osjećajima i brigama drugih negoli samom sebi. Uistinu je bio velik čovjek i prijatelj, svojim je životom, radom i primjerom oplemenio i naše živote. Bio je neizmjerno pažljiv i dobar sin, brat, suprug i otac. Sa svojom suprugom Katicom i kćerkama Anom i Ivanom redovito je sudjelovao u euharistijskom slavlju svake nedjelje.

I kao što se na muci poznaju junaci, tako se i njego-

vo vjerništvo, njegova duboka povezanost s Kristom pokazala u njegovoj bolesti, u njegovoj patnji. Želio je živjeti, borio se do kraja sa zloćudnom bolešću, ali je sav bio predan u ruke nebeskog Oca, prihvaćajući volju Božju. Zadivljuje ta njegova smirenost i kao svijetla zraka vjere i nade svijetli nam pred očima.

Tu snagu crpio je iz neiscrpive riznice Riječi Božje, i zato je na njegovom bolesničkom stoliću stajala Biblija, koju mu je donijela supruga, rekavši neka ga ta Riječ krijepi i jača, daje mu utjehu i snagu. I kako god nam sada bilo teško a njegovim najmilijima još teže, rastati se od tako plemenitog čovjeka, raduje nas činjenica što je među nama živio taj dobar, pravedan i hrabar vjernik – Josip, koji je svoju vjeru svjedočio i u bolnici radosno primajući Krista kao najdražeg gosta.

Josipe – hvala ti za tvoj primjer istinskog vjerničkog života, a sada radosno proslavi Isusov rođendan i sve nas čekaj u njegovom vječnom Kraljevstvu. Amen!

Zdravko Lesičar (10. 2. 1952. – 21. 2. 2017.)

Kao tat u noći, kako reče naš Učitelj, pojavila se smrt i uzela iz naše sredine dragog brata Zdravka Lesičara. Ali, mi vjerujemo i znamo, makar je ta neprijateljica došla iznenada, da on nije dao prokopati kuću svoga života. On je vjerovao u Gospodina i još prošle

37

nedjelje na susretu s Isusom učvršćivao je temelje svoga života tako da smrt nije razorila njegov život, nego je to bio prijelaz u onaj nerazorivi i vječni život, tamo gdje smrt više ne dopire.

Iz te svoje vjere nastojao je živjeti svoj svagdanji život kao dobar sin, brižni suprug i otac svojih sinova i djed svojih unuka.

Kao marni čovjek kojemu nikakva vrsta rada nije bila strana, uistinu je radio za dobrobit svoje obitelji i svih onih koji su trebali njegove marne i žuljevite ruke.

Teško je nabrojiti sva ona željezna vrata i prozore što ih je Zdravko napravio u našoj crkvi i samostanu, kao i zvona koja su i njegovom zaslugom elektrificirana. Već kao naučnik ili šegrt kod majstora brava Pihlera izradio je vrata pred našom crkvom Presvetog Trojstva, koja su funkcionalna i ukrasna.

Sa zahvalnošću se sjećamo svega toga i svih onih sitnih poslova za koje smo ga zvali, a on je uvijek bio spreman priskočiti u pomoć. Vjerujem da je tako bio spreman pomoći i u svojoj sadašnjoj župi sv. Fabijana i Sebastijana, iako nikada nije mogao zaboraviti svoju prijašnju župu – župu sv. Vida, u koju se uključio kada je došao na naukovanje u Varaždin 60-tih godina prošloga stoljeća.

Postao je župni suradnik koji je uvijek ozbiljno i savjesno vršio svoju službu, spreman uvijek biti pri ruci kada je to trebalo, pomoći svećenicima i svima kojima je trebala pomoć ili usluga.

Sa svojom suprugom Ljiljanom nastojao je svoje sinove odgojiti u vjeri, zato su svi dolazili na svetu misu i uključili se u suradnički zbor župe sv. Vida. Svoje unuke je također poticao riječju i primjerom da budu dobri kršćani, a na svima nama ostaje zadatak da prihvatimo njegov životni primjer te da ga i mi u životu ostvarimo jer Zdravko je uistinu bio dobar sin, suprug, otac, djed … prijatelj.

Sada, u mirovini, radovao se radu u vinogradu pomažući svome sinu – i baš prošle nedjelje u razgovoru iza svete mise rekao je da će nas sve odvesti da vidimo taj njegov vinograd, ali Gospodin ga je pozvao da u miru uživa u onom vječnom vinogradu i da pije vino vječne radosti koja neće nikada uminuti.

Dragi Zdravko – hvala Ti na svemu u čemu si nas za života zadužio. Neka Ti Gospodin bude vječna nagrada!

Iako je teško živjeti bez ovih dragih, plemenitih i dobrih ljudi, neka sve ožalošćene utješe riječi vjere i nade – neka pod žalosnim licem svih koji tuguju zbog odlaska Josipa i Zdravka srce bude radosno, jer ova naša dobra braća nisu nestala, nego će živjeti i nas čekati u ljepšem svijetu gdje je Bog sve u svemu.

Amen!

Fra Josip Vizjak, OFMCap župni vikar

Gospodine O, Gospodine, poslao si slugu svoga da me tebi dovede.

O, Sine Božji, preko kćeri tvoje i moje taknuo si me, načeo dušu moji ranjenu.

O, Kralju nebeski, bacio si me na koljena kako bih shvatila koliko sam malena.

O, Spasitelju svesilni, majku si svoju poslao da me očisti i dom ti tvoj priredi.

O, Vječna srećo i radosti, u srcu si mi zasjao, zauvijek se nastanio, i mir mi svoj podario.

Vodi me, Pastiru moj, ne daj da odlutam, da se Tvoje blizine užijem i u vječnost Tvoju dospijem.

Ljubavlju Tvojom opijena, o milosti Tvojoj ovisna, vječnom srećom zaražena, dijete Božje ostat ću ja.

Marina Polović

38

Uskrs 2017.

HOD DOBROTE

S

veti Luka u Djelima apostolskim za Isusa, kao temeljne odrednice, navodi da je prošao zemljom čineći dobro – i da ga Bog uskrisi. Po tome što ga je Bog uskrisio, Isus kroza svu povijest nastavlja prolaziti zemljom čineći dobro. Da bi bio Isusov, da bi bio Božji, čovjek je pozvan uključiti se u taj njegov hod dobrote. Dobrote neproračunate, dobrote koja nikoga ne izostavlja.

Jer proračunata dobrota, dobrota koja se ponekome posvećuje a mnoge zanemaruje i nije dobrota po Isusovom značenju te riječi.

Uključiti se u Isusov hod dobrote, temeljno je poslanje svakog kršćanina. Jer svatko je, tko se odluči za Isusa, pozvan uskrsnu istinu, istinu dobrote, koliko god mu je u njegovoj krhkosti moguće, žariti u ovom svijetu. Uistinu, nije moguće biti Isusov a ne živjeti u duhu njegovog uskrsnog poslanja, uskratiti se djelotvornoj dobroti. Sveti Ivan u svome

je Evanđelju zapisao da je Marija Magdalena, došavši na Isusov grob, bila zatečena time što je kamen s groba bio dignut. Otrčala je stoga k Isusovim učenicima te im rekla: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20,2). Njezina uznemirenost preobrazit će se u ushit kad će čuti anđeoske riječi: “On je uskrsnuo od mrtvih i ide pred vama u Galileju.“ (Mt 28,7) I kad će ga susresti. “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Od trenutka kad je Marija Magdalena izrekla te riječi, one nas, kroza svu povijest, ne prestaju pogađati i provjeravati. Uzeše ga… i ne znamo gdje ga staviše…

Kroza svu povijest snažno su prisutna nastojanja da se Isusa ukloni, učini neprepoznatljivim, nevidljivim. Čine to na različite načine – zavodljivo blage i krajnje okrutne. No kroz ove dvije tisuće godina od njegova uskrsnuća, naći ćete ga u srcima nebrojenih

kojima je on mjera i snaga. Naći ćete ga u očima zanesenih ljubavlju koja nikada ne odustaje. Naći ćete ga u postojanosti smjernih koji od života očekuju samo susret s njim – i doživljavaju ga u susretima s malenima, u zauzetosti za njih. Naći ćete ga i u običnostima života, u njihovoj čudesnosti, i u posve osobitim trenucima. Naći ćete ga u Crkvi, i u njezinu srcu i na njezinim rubovima, ondje gdje je iz različitih razloga teže uočljiva. Uzdam se da ćete ga naći u svojim životima, jer ljudsko ga srce ne može prestati tražiti. I tako bi dobro bilo da ga bude moguće naći i u nama, i po nama, u svemu što naš život jest. Tako bi dobro bilo da Isus, i mimo naših riječi, kroz naš odnos prema životu, prema svim ljudima, može ovaj svijet uvoditi u svoju uskrsnu zbilju.

Stjepan Lice

39