ZBILJA DUHA by vjeran grabant

POSVEĆENO TOMISLAVU ŠAGI-BUNIĆU

Čitav život Šagi-Bunića svjedoči težnju za čovjekom Za Jean Paula Sartrea “pakao to su drugi“. Za blagopokojnog hrvatskog teologa Tomislava Šagi Bunića: samo krzo druge ljude ulazimo u raj. Gradeći civilizaciju ljubavi. Čitav Šagijev život, evanđeoski plodonosan, baš to svjedoči: veliku Božju težnju za čovjekom. Za svakim. I dobrim i zlim. Čemu čuđenje: ta Bog niti nema drugog lica osim čovjekova. Isus to reče: tko vidi mene vidi i Oca. A Isus je prvorođenac među braćom, od Betlehemske štalice do Golgote. Brat Toma, s dozom svete hereze, zacijelo smatraše kako, pod vidom vječnosti, baš nitko ne bje otpisan. Ni Onaj Kristu s desna, ni Onaj s lijeva: post festum spašenik. Samim time jer bjehu ljudi. “Ali drugog puta nema“, naslov je jedne od brojnih pokojnikovih knjiga. Doista, drugog puta niti nema: trebamo slušati glas Iskona. Tu simfoniju Ljubavi između Theosa i Antrophosa!

ZBILJA DUHA Tekstovi objavljivani u glasniku Ljudima prijatelj Drugo Ä?itanje

Odabrao Mladenko Spahija Osijek, 2015.

Nakladnik Centar “Leopold Mandić“ Kapucinska 41, Osijek Za nakladnika Fra. Jure Šarčević Oblikovanje i priprema za tisak Vjeran Gabrant Organizacija tiska “MIT studio“ OSIJEK ISBN CIP

SADRŽAJ Suton jutarnji............................................12 Zbilja Duha................................................ 22 Platonov „Teag“....................................... 94 Rad Duha i duhova................................. 112 O autoru...................................................124

suton jutarnji

misli razlomljenje u tajnu pjevanja

SUTON JUTARNJI

SUTON JUTARNJI Tama U početku bijaše tama Svjetla nit’ sjenke još ne bi Od kojih tvoriteljica Mijena Beskrajni svemir porađa

Praskozorje Netom dan zabijeli I tmina noćna minu Plakanju mi ne ima počinka

Svitanje Jarko sunce škropi svojeg sjaja moć Tiho sati venu Jutro mijenja noć

Buđenje Svemir je cio sjajem optočilo Jutarnje zlato Među oblacima skrito

Sion Sini Zasjaj Sjaj nam prospi svoj

ZBILJA DUHA

Kamelije U hipu jutra u posudu plača Bijele je cvjetove Žalosna gospa Gle preda me metnula

Ljubičice Časak štono huji Il’ plavih ljubičica prosule se lati Biti je i znati

Oluja Noć platno prelijepo tka Ruža žarkom bjelinom sja Oluja minula je proljetna

Ruže Prijatelj moj ruže bere cvjetnim vrtom šeće Dan je večeri eno nesta Podnevni nastavi se sjaj

Predvečerje Predvečerje je tu Prošnja zri Vratio se blag prijatelj drag

SUTON JUTARNJI

Večernje suze Zlata kaplje kanule na zemlju suhu Sag su zelen noge gazile Idilu stizale gluhu

Iz tame k sebi me uze A suze krupni dragulji Niz lica se slijevahu Hramu Boga mojeg kadno hodih nemoćan

Snoviđenje Sve je Slikom Puki samo sjen

Lom Dušom mojom tamni ljudi jezdili Krhak ovaj čovjek duša mu razbita posuda Zbor zborili

Samotnik Zloćudni dnevi Smrt nas bijela kosi Tami i zaboravu puti

ZBILJA DUHA

Tuga Umrem li Zipku moju nek nose do velike rijeke Mene u visoke otpustiti gore

Vazam Dan mi kobni tamna hita noć Zlatan suton mrvi Crna kneza moć

Rođenje Poput izvora Rijeka da poteče Čedo na vidjelo slazi

Život moj jedini Put mi vječni Staze čudesnosti U pjevanju sreće baštinjene

Spomen Znamenjem pomazan znanjem si opasan odan i svet Rođen a mrtav združen i ljubljen Do dna srca bolan sam Dide moj i ranjen AMEN

SUTON JUTARNJI

Luna nad morem Stazom crvenkastožutom Kanda snivah prolazim U njedrima Plavim počinka sebi nalazim

Noćnoj u tišini Prisloni uho uhu mojem Da slušamo Glasova naših jeku

Trudnoća Tiho tiho Šutnjom pjevaj Mukom zbori

Krhka Šumsko lane li je žuborak tihan u travi Jagnje krotko u smiraj meki Pragu kućnom štono s’lazi

Ushit Šušti li to plamen u peći Il’ opojna tek Želja Srcem ćarlija

ZBILJA DUHA

Leptirica Vali sunca Igrali morem nemirni Svijećnjaci neba svjetlost su lili blistavi

Lice zemlje K’o zrnca praha Duha iskrice Zasjen tvari ništile

Sjetna Breme boja Tihi uzdisaji U Jeseni igra njena zlatna

Poljski cvijet U cio ljetni dan Cvijet poljski ljepotu će razdavati Puninu zlatolika mu lica dok ne iskusih

Gnothi seauton Sebe spoznaj Ideje svoje U duši koje nosiš od davnine

SUTON JUTARNJI

Pjesnik slikar Slikar Pjesnik Na bijelu platnu Oris budućega dana ište

Zakon najčistije bjeline Bjelinom će cvjetnom listati Zakon ljupki melem blag Božji zakon u bio cvijet razlistan

Pjesnikov smrtni dan Riječ svijetla minula je U zbilju Nade Ko podnevna sjenka

zbilja duha

tekstovi objavljivani u glasniku “ljudima prijatelj“ drugo čitanje

TEKSTOVI

ŽIVOT OROŠEN ROSOM DUHA TVOJEG Ozani i Hrvoju Kako misliti nove misli Kako koračati novim koracima Kako iskusiti novost života Nije li Isus iz Betlehema Od svih žuđena novost života Tko hodi s Isusom hodi U novosti života Prima život u izobilju Uz obvezu da njegov život bude Život po Duhu Zato se molim Gospodu Ti Vječni Poškropi me rosom Duha svojeg Iz pune čaše daješ mi piti Blistavo osvježavajuće piće Nebesnika Rosu Duha svojeg...

25 BROJ 3 I 4 / 94 STR. 23

ZBILJA DUHA

BROJ 2 / 2008. STR. 17

ROĐENJE I NOVO ROĐENJE Rođenje je čudo koje Kraće ili duže traje. Novo rođenje, čudo u čudu Ono nikada ne prestaje.

Svako rođenje imade Početak, Sredinu, Kraj, S novim rođenjem započinje Beskraj, razotkriva se Raj.

Samo kroz jedno rođenje Jače od sunca blista novo rođenje Uz komadić kruha i kapljicu misna vina Lako se shvati Tu riječ je o rođenju Božjeg Sina

TEKSTOVI

TIJELO I DUŠA

27 BROJ 1 / 2009. STR. 37

Tijelo je tijelo duša je duša O njihovoj razlici svatko tko je mudar sluša. Tijelo je slijepo duša to vidi Tijelo bez duše crveni se i stidi Tijelo je tama duša svjetlost Tijelo grijeh duša krepost. Tako je bivalo od davnina Do silaska na zemlju Božjeg Sina Tad nasta nova nebeska punina Tijelo posta duša, a duša tijelo TROSTRUKI DAR VJERE Za tamu i smrt dogorijeva Trostruki dar vjere Vječno opijelo Dar je bez mjere Sada tijelo dušin je zlatni hram Gdje Više nije nas sram Bog dariva Više nije nas sram Sebe Meni EVANĐEOSKI MUCAVAC Mene Meni Mene Sebi Pri susretu s Isusom On dariva Sebe Meni I mucavac progovori Sebe Trojstvena Meni Jednome Moćnom Riječi taknut On dariva Mene Sebi S njegovih usana Jer zna Otac moju muku Snagom Smisla Mene dariva Sebi Zid šutnje Po Sinu po Duhu Bolnog nerazumijevanja ni maknut O kad bi Rijeka bistrih riječi sada teče Daru svom Otaca grijeh i osobni grijeh Dodao još i malog Luku Njega više ne peče

ZBILJA DUHA

BROJ 1 / 2009. STR. 44 (KORICE)

TRČATI ISPRED VLASTITIH MISLI Nemoj trčati ispred vlastitih misli Ne znajuć je li to dobro I gdje je taj imaginarni cilj O kojemu u snovima maštaš i kamo naprečac Želiš stići Najprije spoznaj i uvidi Tko je lud tko mudar Tko zao tko dobar Tko ružan tko lijep Kraj vlastitih očiju čemu biti slijep Uvaži donekle i druge Mudre svete ljude S pažnjom osluhni što oni o tebi sude Sveti Pavao On te svjetuje Ako si duhovan ostani duhovan Ako si zemljan postani duhovan Ovo je moj savjet tebi Ovo neka bude i tvoj savjet meni

TEKSTOVI

29 BROJ 2 / 2009. STR. 50

JEDINI STVARNI POBJEDNIK Nakon pada komunizma mnogi se pitaju nisu li kršćanstvo i komunizam mogli zajedno. Tako, primjerice, talijanski glumac Michele Placido tvrdi da Che Guevara u neku ruku podsjeća na mladog Isusa.

Hajde, povucimo tu paralelu: Che Guevara i Isus Krist. Gdje je sličnost, gdje razlika? Sličnost je u ideji socijalne pravde i osobne žrtve, a razlika u pogledima na vječni život i odnos spram neprijatelja.Dok Che sav svoj zanos crpi iz ovozemnih sokova, težeći za pravdom nakon pobjede nad klasnim neprijateljem, dotle Isus promiče Radosnu vijest o životu kojemu na pojedinačnoj osobnoj razini nikad neće biti kraja, a pobjedu nad neprijateljem ostvaruje kroz ljubav spram tog istog neprijatelja. Isusu Kristu ni jedan čovjek(ma kako da je zao) nije neprijatelj. Neprijatelj nije čovjek, već njegova stanja: grijeh i smrt. Istini za volju, treba reći da je i Che dao svoj maksimum: napustio udobnost, komfornost državnika, žrtvujući vlastiti život u borbi za bolje sutra. Dakle, njegova patnja nije bila irealna, nego stvarna. Ipak, za razilku od Kristove, toj patnji nedostaje miomiris univerzalnosti. Ne samo nekima, Krist svima donosi spas. Na način paradoksalan, kroz Lomnost Božjeg bića/ i Bog je loman i Bog je krhak / i Bog je stradalnik i Bog je patnik / to biva vidljivim / gdje drugdje doli na drvu križa / duboka / kako duboka je / duboka kao vječnost/ ta miomirisna Božja patnja / sve naše radosti u nju stanu... Dakle, uza sve dužno štovanje Che Guevarine revolucionarne žrtve, Krist jest jedini stvarni pobjednik nad zlom svijeta i povijesti.

ZBILJA DUHA

MICHELANGELOVA KAMENA METAFIZIKA

BROJ 2 / 2009. STR. 51

Mrtvu kamenu udahnuti život On to najbolje zna Svjedok je besmrtna Pieta Ta kamena mati Vjekovi prolaze ona pati Ah divot U običnu kamenu punoća ljepote

BOG KAO SLIKAR KOJI SLIKA VODOM Jer po Thalesu Sve je Voda A Bog uvažava Thalesa Isto toliko koliko Voden-konjica i Cvijet-voden On slika vodom Običnom bezbojnom vodom Iz koje niču Pod vidom nebeskim Duga Pod vidom zemaljskim Leptir Zaista Bog je i slikar Majstor u umijeću akvarela

OBOJITE ME Obojite me U Plavo da budem nebo U Zeleno da budem trava U Žuto da budem sunce Tada ćete vidjeti čudo Kako moje lice obasjava Planinske vrhunce

TEKSTOVI

ISTO I RAZLIČITO Isto je Isto Različito Različito Isto rađa Isto Rađa i Različito Različito samo različito Na vratima Istoga Vječnoga Bdije stražar On ne propušta ništa što je od Istoga različito Za običan um teško i neshvatljivo Za filozofski um lako i prihvatljivo

BOROVE IGLICE VRIJEME KADA POSTAJU TEŠKE Dok me gledahu sa visine One su bez težine Od svjetla prozirne i zelene Žive samo za mene Sada mru Leže na tlu Žalostan moj je duh Pritišće ga Prolaznost Količina Njihova težina

BROJ 3 / 2009. STR. 47

INVALIDNI ADAM KAKO JE SPASONOSNO ISCJELJEN Nakon edenskog pada Taman bje njegov vid Gdje pronaći takav huk da probudi mu sluh Tad stiže On Vjere šampion Reče Adame Tvoj me grijeh više ne peče Zašto čemu biti vol Svijetu budi sol

ZBILJA DUHA

SVIJEST DA SAM ZEMLJANIN Planet Zemlja Taj plavi dragulj Logosom Škropljen pun života Putujući na Mjesec ugledah U čitavu Kozmosu bez premca sja Njezina ljepota Kako je zanosna ta ruta Beskrajem dok pluta Suncem milovana Zvijezdama obasjana Želim biti mudar pri punoj svijesti Uspravan koračati Po svakoj zemaljskoj cesti Štujuć joj sve stanovnike Od onog malog na grani ptića Do tajnovita ogromna himalajskog Snježna još neviđena bića

ORHIDEJA Orhidejin cvijet stamen Pred njim izustih Jednu tek riječ - Amen!

BROJ 4 / 2009. STR. 29

OD DRVA ŽIVOTA DO “JA JESAM” I Ti Poput Isusa Tek kada budeš uzdignut na križ Spoznat ćeš da jesi Ne Prije Na svako Prije zatornik-podrugljivac se smije To Prije Ono je privid Hir Kratkotrajan ljubavni vir Lišeno spasonosne patnje hladnim biva Tvoje Prije Bez Krista Nema tko da ga grije

TEKSTOVI

33 BROJ 1 / 2010. STR. 54

MODRO JEZERO U krilu plavih mu dubina Ogleda se lice nebeskih visina Zjenice mu modre divne slike nose Gorski vijenac tamni i biserne rose Na valima bijelim Ä?udna svjetlost titra Ono Ä?unak pluta sa zlatnim veslima U visine jasne voda se srebreni Jutro rumen lije po odbjegloj pjeni

ZBILJA DUHA

BROJ 1 / 2010. STR. 57

Opsjena U prozorku izbe male Sjaja ruj se pomalja Radost sreća prelijep zanos U duši se porađa Čas je novi Biće dvojbe srcem struji U varku u opsjenu kobnu Mis'o bludi I gasne zlatna kupka i trne Bez Izvor-svjetla Blijedom biva sjenkom Al' Nektar sklada kojino minuo je Sladi novi Biser-tren I krasi ne nesta I ja rob sam njen

TEKSTOVI

BROJ 1 / 2010. STR. 60 (KORICA)

OPROŠTAJ Čašom svoje dobrote Napajali ste mene žednoga U zvoniku seoske Ljepotice Bdjela je svirka I noć mi nijedna, ne bi noć gluha Med i mlijeko, vino i ulje Prostirali ste preda me Bijeli naš stolnjak zastalno bjelinom sja O ljubavi našoj o vama meni nek pjeva Tamo gdje budete vi bit ću i ja

ZBILJA DUHA

SUTON JUTARNJI

BROJ 2 / 2010. STR. 10

U mojem pjesničkom djelu ovog tipa, riječ je o minijaturnim pjesničkim tvorevinama satkanim iz sadržajnih i stilskih tananosti koje svojom vanjštinom donekle podsjećaju na japansko haiku pjesništvo. Inače glavna filozofska potka mojeg pjevanja ogleda se u mojoj žudnji da ostvarim takvu sukladnost svojih misli sa zbiljom gdje bi jednoć zauvijek bila prevladana smrtonosna boljka čovjekove lažne objektivirajuće svijesti, a za volju prijeloma, iskupljujućeg filozofijskog uviđanja istinskih suština: dobrote, ljepote i mudrosti. To troje, naime, tvori metafizički temelj vremenskog protjecanja i prostornog događanja. Ovog puta objavljujem dio pjesama iz ciklusa „Suton jutarnji”:

Tama

Svitanje

U početku bijaše tama Svjetla nit’ sjenke još ne bi Od kojih tvoriteljica Mijena Beskrajni svemir porađa

Jarko sunce škropi svojeg sjaja moć Tiho sati venu Jutro mijenja noć

Praskozorje Netom dan zabijeli I tmina noćna minu Plakanju mi ne ima počinka

Buđenje Svemir je cio sjajem optočilo Jutarnje zlato Među oblacima skrito

TEKSTOVI

Ruže Sini Zasjaj Sjaj nam prospi svoj

Prijatelj moj ruže bere Cvjetnim vrtom šeće Dan je Večeri eno nesta Podnevni nastavi se sjaj

Kamelije

Predvečerje

U hipu jutra u posudu plača Bijele je cvjetove Žalosna gospa Gle preda me metnula

Predvečerje je tu Prošnja zri Vratio se blag prijatelj drag

Ljubičice

Večernje suze

Časak štono huji Il’ plavih ljubičica prosule se lati Biti je i znati

Zlata kaplje kanule na zemlju suhu Sag su zelen noge gazile Idilu stizale gluhu

Oluja

Iz tame k sebi me uze

Noć platno prelijepo tka Ruža žarkom bjelinom sja Oluja minula je proljetna

A suze Krupni dragulji Niz lica se slijevahu Hramu Boga mojeg kadno hodih Nemoćan

Sion

ZBILJA DUHA

BROJ 3 / 2010. STR. 30

LJUBAV IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE GLEDANA OČIMA “PJESME NAD PJESMAMA“ Što reći o ljubavi između muškarca i žene, ako je gledamo očima Pjesme nad pjesmama? Da je ta ljubav uvijek osobna. Usmjerena je prema jednoj određenoj osobi za kojom se čezne, koju se voli i za kojom se-ako se za to ukaže potreba - i pati. Kao takva, kao osobna ljubav, ona je trajna i vječna. Metni me kao pečat na srce svoje, kao pečat na mišicu svoju, jer je ljubav jaka kao smrt, i ljubomora tvrda kao grob; žar je njezin kao žar ognjen, plamen božji. Mnoge su pjesme napisane o ljubavi između muškarca i žene. Opjevan je početak te ljubavi, idilično vrijeme međusobnog zaljubljivanja, opjevano je zatim njezino cvjetanje i sazrijevanje u zreo plod. Opjevane su sve ljubavne nježnosti i sam ljubavni čin međusobnog darivanja. Ne postoji pjesnik od formata, a da ne bi opjevao ljubav između muškarca i žene. Veliki pjesnici i velike ljubavne pjesme. U čemu je onda posebnost Pjesme nad pjesmama? I ona pjeva o međusobnoj ljubavi između muškarca i žene. Po tome je jednaka drugim ljubavnim pjesmama. Razlikuje se što je ona ne samo jedna od ponajboljih ljubavnih pjesama, već je ona Pjesma nad pjesmama: u njoj, kroz nju i s njom kao da sama LJUBAV PJEVA!!!

TEKSTOVI

BROJ 3 / 2010. STR. 31

Mnoga voda ne može ugasiti ljubavi niti je rijeke potopiti. Da tko daje sve imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se.

Rekli smo da je Pjesma nad pjesmama LJUBAV koja pjeva! O čemu ona pjeva? O kralju Salamonu i njegovu haremu. O djevojci Sulamki i njezinome Dragome. Pjeva o njihovim ljubavnim čežnjama i kako ih ispuniti. Za čim Salomon čezne? Za prelijepom pastiricom Sulamkom, koja zalutavši u njegov harem, pred njim stoji u svoj svojoj tjelesnoj raskoši. On joj udvara, on je osvaja i želi učiniti prvom damom harema. Uzalud čezne da i ona njega prihvati. No, pretpostavimo da je Salamon uspio i da mu se ta pastirica do kraja(tijelom i dušom) predala. Bili tada njihova ljubav bila osobna ljubav? Nipošto, jer osobna ljubav nije moguća u haremu. Među mnoštvom milosnica, kako biti jedna i jedina? Dakle, harem je nepremostiva prepreka za osobnu ljubav! O čemu još govori Pjesma nad pjesmama - ta LJUBAV koja pjeva. Ona pjeva i izgovara punu istinu o ljubavi - o samoj sebi. Ta istina glasi: nema ljubavi bez osobne ljubavi. Premda je ljubav univerzalna činjenica i zahvaća sve živo poput vatre, ipak, u svojoj praktičnoj realizaciji uvijek se ostvaruje kao osobni čin: kroz Ti i kroz Ja. Ti i Ja. A kada su u igri muškarac i žena, njezina istina glasi: samo Ti i samo Ja. Sulamka je jedna i jedina za Dragoga, a Dragi je jedan i jedini za Sulamku. Kako da to Salamon shvati, okružen tolikim suvišcima: haremskom poslugom, haremskim draguljima, haremskim damama. Salamon! Poznat kao starozavjetni

ZBILJA DUHA

mudrac i graditelj velebna Hrama. Umjetnik i znalac. Mnogo je učio i mnogo znao, osim ono jedno, a bitno i najbitnije: da razni suvišci... smetaju... ometaju Zoru ljubavi! O čemu još pjeva Pjesmama nad pjesmama... Pjeva o ljubavnom umijeću. O spontanom ljubavnom umijeću u slobodi... bez prisile bez programa. Uopće, je li moguće da to shvate i prihvate haremske djevojke? Lišene slobode lišene su i ljubavi! Sloboda i ljubav uvijek idu zajedno. Nema ljubavi bez slobode. Nema slobode bez ljubavi. Ali je potrebno još nešto, treće, kako bi sloboda i ljubav bile do kraje djelotvorne. Potrebna je spoznaja samog sebe, svijest o samome sebi, samosvijest o svojim vrijednostima i razvojnome putu: potrebno je učiti se ljubavi i učiti se slobodi. Dakle, znanje je potrebno.. ne bilo kakvo, već bitno znanje o tome što jest ljubav, što jest sloboda. Na početku “Pjesme nad pjesmama“ Sulamka iz puke radoznalosti, gotovo nesvjesno stiže u harem. Spoznavši gdje je prispjela i što je time izgubila(dragu, najdražu osobu)-umah započinje svoj pjev na trnovitoj stazi povratka k istinskoj, prirodnoj, zavičajnoj ljubavi. To isto čini i njezin Dragi, vidjevši da je nema, odlazi pred harem, traži je, veliča njezinu ljepotu i iščekuje ponovni susret: iščekuje obnovu onoga što od samih početaka njihove veze bijaše: obnovu jedne, vjerne, osobne i vječne LJUBAVI!!! Ja spavam, a srce je moje budno, eto glasa dragoga mojega koji kuca: otvori mi,sestro moja, dragano moja, bezazlena moja, jer je glava moja puna rose

TEKSTOVI

41 BROJ 4 / 2010. STR. 24

RABINDRANATH TAGORE: PSALMISTA DVADESETOG VIJEKA! Tagore, veliki indijski mislilac i svestrani kulturni stvaralac, suvremenik Ghandija i Nehrua, u Europi je ipak najpoznatiji kao pjesnik. Rodio se 1861., umro 1941. Stihovi Tagorea objašnjavani su najčešće usporedbom s psalmima. Međutim, dok psalmista osvjetljuje puninu istine (pričin, grijeh, spas, radost) – dotle nam Tagore nudi najbolji vid te punine: bezdan radosti i bezdan ljubavi; “to su njegovi koraci što gaze moje srce, i njegovo zlatno stopalo razblistava moju radost“! Tagore je u Ljubavi opravdan, zato joj kliče. Iako je proživio obiteljsku tragediju (smrt žene,pa kćeri, pa najmlađeg sina), ipak nema u tim pjesmama nimalo tuge. Ni pred smrću: “smrt je svjetiljka koja ublijedi pred svjetlošću jutra, (smrt) nije okončanje sunca:“ Pjev je Tagorov transcendentalan – jer je bio istinski žrtveni pjev u smislu sebedarivanja. Njegov život blijedi, a smrt se bliži, ipak on ih voli podjednako. Zato su to “gitanđali“: i žrtveni pjev i pjevačeva žrtva i pjesme darovnice. A kada Tagore prozbori jezikom filozofa (“stvorio si me beskrajnim, tako je tebi volja“), on tada bjelodano svjedoči da je naš doživljaj trodimenzionalnosti vremena samo privid duše, dok su zapravo a t m a n ili v j e č i t o s a d a b i v a n j e njezino prvotno izvorno stanje gdje nebitak i sve bezbitnosti i svaka nesuština netragom hlape. SVJETLOSTI, moja svjetlosti, ti koja ispunjaš svijet, ti koja cjelivaš oči, ti koja razblažuješ srce! Ah milje, igra svjetlost u srce mog žića, i u strune ljubavi udara svjetlost: nebo se otvara, vjetrušine jezde, širom zemlje putuje smijeh. Leptiri šire svoja jedra na moru

svjetlosti. U kresti svjetlosnog vala talasa se ljiljan-cvijet i cvijet jasmina. Lomi se svjetlost u zlato oblačja, u draguljno svoje preobilje, o milje moje. Radost ide od lista do lista, radost i sreća pregolema. Nebesa plave obale svoje u poplavi milja, milje moje.

ZBILJA DUHA

BROJ 1 / 2011. STR. 16

SPOZNAJ SAMOGA SEBE ILI FILOZOFIJA OSOBNOSTI Na pročelju delfijskog hrama stoji natpis: Gnothi seauton-spozaj samoga sebe! U svjetlu kršćanstva, kako razumijevati njegov smisao? Polazimo od teze da upravo o s o b n o s t tvori bivstvo i Božjeg i čovjekova bića; štoviše, da je za svakog čovjeka biti osobom ono što od “boljega jest ponajbolje“! Da bi se ova teza konkretizirala, argumentirala, dostatno pojasnila, potrebno je uzimati za partnere u međusobnim dijalozima svaki put neku stvarnu povijesnu osobu: Lao-cea;Parmenida; Heraklita; Sokrata; Platona, Izaiju; Jeremiju; Mateja; Pavla; Ivana; Augustina; Dantea; Shakespearea; Tagorea; Gandhija-i tako redom. Kao sudionici takvih dijaloga time otklanjamo napasti različitih “izama“, napuštamo maglovitost mogućih uopćavanja: bivajući tako vječito životnima u vođenju stvarnih razgovora sa zbiljskim osobama. Sudionici takvih dijaloga smatraju, osim što osobnost tvori bivstv o i Božjeg i čovjekova bića, da ta osobnost imade tri strukturalne sastojnice: spoznaju, slobodu i ljubav; i da je upravo taj trinitarni vid naših osoba uvijek u igri kada je u pitanju Božje komuniciranje s čovjekom i naše uzajamno komuniciranje; te da ta velebna vizija osbnosti nije nikakav fantazijski ideal, već je, povijesno gledano,potpuno ostvarena u biću Isusa iz Nazareta kao u sebi dovršenoj osobi. On je taj koji jedini ima tu bivstvenu samosvijest, bezuvjetnu slobodu i zbiljsku ljubav, što izbija na vidjelo i u njegovu naumu s nama ljudima, tražeći od nas ne da živimo život nijemog posluha niti okoštalih propisa, već puni život u slobodi bratske ljubavi, ispunjen svjetlošću sebeznanja!

TEKSTOVI

Kroz takve se vjersko-filozofske dijaloge razotkrivaju z n a m e n j a o s o b n o s t i ponajprije u f i l o z o f i j i (koja teži za zrenjem jedinstva i harmonije), potom u p r i r o d i (gdje biva vidljivom vječita razložitost i ljepota njezinih bića), zatim još u u m j e t n o s t i m a (čije tvorevine za razliku od trošnosti znanstvenih iznalazaka obasiplju duh čovječji čarom trajnosti), te napokon u baštinjenosti e v a n đ e o s k e v j e r e (ona puna radostna ushita kliče: “Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“). U tim dijalozima dolazimo do uvida kako su s i n o n i m n i p o j m o v i z a o s o b n o s t Parmenidov “bitak“, Heraklitov “logos“, Platonova “ideja“ i Ivanov Krist shvaćen kao “Kyrios-Gospod“! Također ćemo kroz vođenje dijaloga uvidjeti još i ovo: da tu osobnost valja razumijevati u smislu povijesnom: jer je praktični vid osobnosti pojedinca njegovo zajedništvo s drugima, njegovo zajedništvo s čitavom narodnom zajednicom. Dakako da ovomu donekle općenitu zaključku prijete dvije jednako opasne zamke: ona gdje bi se kolektivna osobnost svodila na goli matematski zbroj svih konkretnih pojedinaca, i druga, gdje ta kolektivna osobnost uopće nije u igri, budući da njezini članovi nemaju u sebi dostatne samosvijesti. Zato nam valja jasno potcrtati da samo oni članovi nekog naroda bivaju osobe koji pripuštaju da se u njima dogodi njezina(misli sa na osobnost) trojstvena struktura: to jest samosvijest u slobodi i ljubavi. Ali, netko bi nam međutim mogao prigovoriti kako je i odveć otužno stanje raznorodnih društvenih skupina, e da bi se uopće smjelo njihovi članovima pripisati ponešto od ovako idealno filozofski zasnovana čovjekova bivstva. No, taj bi prigovor vrijedio, bio valjan samo u slučaju ako bi naše teorijsko stajalište o osobnosti bivalo dogmatskim, umrtvljenim, ako bismo naime motrili čovjeka na način konačne dovršenosti njegova bića, umjesto na način njegovih zbiljskih mu mogućnosti. Ovo hoćemo reći: biti osobnom ponajprije znači b i t i o s o b o mn a n a č i n t e ž n j e , na način zbivanja, na način bdjenja, na način evanđeoskog siromaštva duhom ili (kazano stilom jednog od mogućih subesjednika književnika Miroslava Krleže) na način vjekovne kmetske žudnje za pravdom.

ZBILJA DUHA

No ipak, ovaj proces čovjekova sebespoznavanja (istodobno tajnovit i veličajan) dakako da je ponajprije djelo Isusova Duha, dakle – jedne zbiljske osobe koja omogućuje čovjeku da se uspješno nanovo porodi. Taj Isusov Duh nipošto nije poput drugih genijalnih osoba, s kojima kanimo vodit duge razgovore, osoba samo po mogućnosti i nastajanju, već je On to i bivstveno! Isusov je Duh sama sloboda i ljubavna punina moćna da nas u konačnici uputi u svu istinu kakav uistinu jest Bog i kakav uistinu jest čovjek. Ako bi se parafraziralo filozofa Parmenida (njegovu temeljnu misao iz njegova “Spjeva o bitku“), tada ona glasi: “bitak prijanja uz bitak“; punina uz puninu! Ili, kršćanskim rječnikom kazano, svi mi koji smo po Duhu jedno u Isusu – prijanjamo uz istog nam Oca pa bi spoznati samoga sebe u suštinskom smislu značilo spoznati samoga sebe na način ovakva Božjeg sinovstva: to inače i jest nedvojbena sržna poruka(na tajanstven način) grčke filozofije, a (na bjelodan način) čitave Biblije!!!

TEKSTOVI

45 BROJ 2 / 2011. STR. 8

JEDAN A TROJSTVEN (Pokušaj tumačenja poznatog crkvenog himna: O Oče, skrajne blagosti...) O Oče, skrajne blagosti, Što upravljaš vasionom I jesi jedan jedini U osobama trima Bog: Ovo je kao neko svjetlo u tunelu! Odlučan prodor u “tamu“ Trojstva. Na pitanje kako razumijevati tu životnu trojstvenost Jednoga Boga- odgovor leži u početnom zanosnome pjevu ovog prekrasnog crkvenog himna: “O Oče, skrajne blagosti...“. Bog je dakle Jedan. Ime mu je Otac. Ne samo da je dobar, već je skrajne dobar:Izvorno dobar! A kako takav začetnik i tvorac svemira. U metafizičkom smislu On je jedan i jedini. A u zbilji: osoban! Osoban na trojstven način: kao Otac kao Sin kao Duh!!! Čuj pjesme nam i vapaj naš I milostiv usliši nas, Od skvrna srce čisti nam, Da više tebe uživa. Kako ovdje povezati potrebu za pjesmom i istodobno potrebu za vapajem? Znamo, pjesma je izraz naše radosti: to posebno u slučaju kada se radujemo sreći sretnoga. A naš je Bog ne samo sretan, već u punini sretan i Bog svake druge sreće. Stoga, radujući se njemu i njegovoj sreći,time i mi sami postajemo krajnje sretni-kao ljudi beskrajno sretni!Ali, nije li istina,kako je svaki vapaj izraz nemoći, izraz nedovršenosti,izraz tuđih ili vlastitih propusta. Da, u prirodnome redu stvari tomu jest tako. Međutim, primivši dar milosti i uslišanja: tada, osobno kao patnik ili nečiji supatnik, ja od očajnika mogu rasti do neslućenih visina nade i vječnog života. Lišen skvrni srca mogu osjetiti i zadržati čisti užitak Ljubavi!

ZBILJA DUHA

Sve želje zle i sav nam gnjev Sažezi svetim plamenom, Da ginu ruže požude A tijelo budno ostane. Tko je taj sveti plamen? Nitko drugi doli oganj Duha! On je jak, on je i jači, negoli sva silina mojih strasti. Istina je, Duh može biti i često jest “blagi plamen“- poput novorođenčeta nevin i gibak-ali je isto tako istina, da taj Duh biva istodobno buran ko najburnije more i olujan kao najsnažniji tornado. Kako takav, ima zadaću da nas žeže, želje zle uništi, poput ognja sažeže. U dnevnom, redovitom životu, čest je problem naše tijelo a ne duša. Nisu li, naše brige, prvotno, tjelesne brige. Iz iskustva znamo,tijelo kao tijelo je hirovito i beskrajno hirovito: u pravilu željno sna i kada je budno. Umjesto da bdijemo, iščekujući siguran dolazak Duha- mi ponekad do usijanja bivamo rasklašeni, ne budni već b(l)udni. Treba biti budan i budimo budni,uvijek pod nadzorom i pod majčinskom paskom vlastite duše. Daj svima, koji noćni mir Sad prekidamo pjevanjem, Zadobiti izobilje Dobara doma blaženog. Iz ovih prekrasnih stihova, izvire duboka čežnja srca: prekinuti svoje spavanje, svoj noćni mir, te pokušati uronuti u zajednički Mir, koji je prepun svemirskog, božanskog sklada: vrijedan našeg bdjenja i našeg pjevanja. Mi pitamo, zar postoji tek puki život, impersonalno kronološko protjecanje, ili postoji drugi, bogatiji i osoban život –to izobilje života? Da bismo valjano odgovorili na spomenuto pitanje, ovdje zatražimo pomoć Lao-zea (kineski filozof) i njegovih ideograma, koji glase: Dosegni nebesku prazninu... i predaj se miru... pred vrvljenjem tisuća bića... misli samo o njihovu uviru... bića različita sva... korijenu svome hrle...

TEKSTOVI

Kao kršćani,umijemo i znamo pronaći i otkriti svu punoći ovog prelijepa filozofijskog pjevanja: punoću: Dobara doma blaženog. Tamo smo pozvani. Takva je naša zadaća. Podijeli, Oče milostiv, I Sine jednak Ocu svom, Što s njim i s Duhom Presvetim, U kraju vladaš vječitom. Amen. Kao svaki crkveni himan, i ovaj završava na sličan način: pod vidom pohvalnice Svjetlu i (pobjeđenoj) Tami: Jedinstvu u Trojstvu!!!

ZBILJA DUHA

BROJ 3 / 2011. STR. 15

ISTOVJETNOST HERAKLITOVA I KRŠĆANSKOG POIMANJA: LOGOSA! Pred nama je sveto božićno vrijeme, kada ćemo u našim obiteljima i crkvama krasnosloviti prekrasne evanđeoske tekstove o djetinjstvu Isusovu, čitati Izaijinu Knjigu o Emanuelu i posebice razmatrati neprispodbivu jednostavnost i dubinu Ivanova Himna Logosu: U početku bijaše Riječ... i Riječ bijaše u Boga... i Riječ bijaše Bog! Zašto “Riječ“? Je li prijevod dobro pogođen? Zašto starogrčki izraz “logos“ prevodimo baš kao “riječ“? Poslušajmo Heraklita, filozofijskog tvorca spomenutog termina “logos“. Heraklit, sin Blosonov, Efežanin veli ovo: Za taj logos, premda je vječan, ljudi nemaju razumijevanja, ni prije nego za nj čuju ni pošto su čuli: jer iako se sve zbiva po tom zakonu(logosu), oni su nalik na neiskusne, kada se ogledaju u takvim riječima i djelima, kakve ja objavljujem cijepajući svako prema njegovoj naravi i objašnjavajući kako je s time. Drugi pak ljudi ne znaju, što budni čine, kao što zaboravljaju ono, što čine spavajući.(Fr. 1.) Zato valja ići za onim, što je zajedničko. Ali premda je logos zajednički, ipak većina živi tako, kao da ima svaki svoju vlastitu pamet.(Fr.2) Tako je, dakle, govorio Heraklit. Filozof. Heraklit Efeški. Otac dijalektike i ronilac Logosovih dubina. Pojam logos on shvaća kao Razlog, kao Zakon, kao Smisao... no, najbolje je reći shvaća ga kao Riječ! Logos na hrvatskom jeziku znači Riječ... živa Riječ. A u tomu nam, izvan svake dvojbe, i sam Heraklit daje za pravo, kad veli: Ukoliko poslušate ne mene, nego Logos...mudro je složiti se da je... Sve... Jedno. (Fr.5O.) Ako slušate... ne mene... nego logos... Što bi se još moglo slušati osim riječi? Eventalno samo muzika, ali nas riječ logos, ma kako u grčkom više-

TEKSTOVI

značna bila, ipak nijednim svojim značenjem ne upućuje na “glazbu“. Prema tome iz samog teksta nedvojbeno je, da se logos u prvom i glavnom značenju može prevesti samo ka RIJEČ. Moderni faustovski čovjek nesposoban je da shvati pravo zančenje termina logos. Ova nesposobnost našla je svoj klasični prikaz u monologu Goetheova Fausta, gdje ovaj ne može nikako izaći na kraj s prijevodom Logosa na početku Evanđelja po Ivanu. “Riječ“ mu ne može biti dovoljno značajna, “smisao“ također izaziva nedoumicu, ne može ostati niti kod “sile“, pa je prevođenje privremeno zaustavljeno na “činu“. Moderna filozofija odista je prošla i svoju fazu “smisla“(neokantovci, Husserl,Heidegger) i poznaje princip “sile“(Niče) i iznijela je na vidjelo “čin“(Fichte, napose Marx i marksizam). Jedino kao Riječ logos se u modernoj filozofiji ne pojavljuje. Ali, sistematsko-filozofijska razmišljanja vode nas nužno do zaključka da je Logos za Heraklita prvenstveno RIJEČ! Heraklit još misli izvorno onkraj svakog “dualističkog“ razdvoja na ideju i stvar, um i osjetilnost, duh i prirodu itd. Riječ je, međutim, onaj elemenat u kome još nerazdvojeno bivstvuju “pojam“ i “stvar“, “smisao“ i “činjenica“, “idealno“ i “realno“. Riječ je, govor je uopće, uvijek već unaprijed svakom Razdvoju pojavnog ljudskog iskustva i u Riječi se izvorno Sabire svaka moguća dualnost pojavne svijesti. Misleći onkraj i unaprijed svakog razdvoja Heraklit je Logos mogao misliti samo kao RIJEČ. Stoga su načelno promašene sve one interpretacije Logosa koje stojeći i same u razdvoju pojavne svijesti jedan od njenih razdvojenih elemenata pripisuje samom Logosu pa onda tumače Logos kao “smisao“, “zakon“, “mjeru“, “pojam“(dakle nešto “idealno“, ili pak kao “silu“, „kretanje“, “materiju“, “energiju“(dakle nešto “realno“). Ono što modernom čovjeku još u daleko većoj mjeri zatvara put do Logosa nego Heraklitovim suvremenicima jest upravo njegova nemogućnost da sluša Logos, nemogućnost da bude Logosu-Riječi po-slušan...

ZBILJA DUHA

BROJ 1 / 2012. STR. 26

TAJNA ISTOČNOGA GRIJEHA ILI SUNOVRAT U IMPERSONALNOST O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O,sretne li krivice,koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.

Istočni je grijeh tajanstven koliko i svaki drugi grijeh: ni manje ni više! Jer uvijek se radi o jednoj i istoj posljedici - o čovjekovu Padu: u što? U bezdan ne-osobnosti! U impersonalnost. Ona je korijen svakog grijeha, pa tako i istočnog grijeha. Jer što je grijeh ako ne gubitak ljubavi, ropstvo bez slobode i tama neznanja. Gdje je izlaz? Možda u gajenju smisla za postupnu i osobnu evoluciju čovjekovu od stanja prvog, starog Adama i njegova sagrješenja, preko Kristova otkupljenja, k novom i preobraženom Adamu. Prvi čovjek stvoren je od Boga kao živa duša - psyhe zosa - a novi Adam treba da postane životvorni duh – pneuma zoopoioun. Nije najprije ono duhovno – to pneumatikon – nego je najprije ono životno – to psyhikon. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan – ho protos anthropos hoikos – drugi je čovjek nebeski – ho deuteros ex ouranou. Prvi čovjek izgubio je svoju neposredovanu vezu s božanskim duhom i potpao pod nužnost Zakona koja je ujedno nužnost grijeha i smrti. Krist je svojom žrtvom otkupio čovjeka iz vlasti ove nužnosti i pozvao ga na slobodu od Zakona da bi služio u novom Duhu, a ne u starom slovu, da ne bude više pod ropstvom Zakona, već pod milošću – ou gar hypo nomon, allla hypo harin. Stari čovjek jest ujedno izvanjski čovjek, zarobljen vlastitim grijehom kojega ne može, čak i kad to hoće, da ne počinja, i svijetom, koji je, sagledan sad iz Pavlove perspektive, sav u vlasti zla: sotona je knez ovoga

TEKSTOVI

BROJ 1 / 2012. STR. 27

svijeta – arhon tou aionos toutou. Unutarnji čovjek pak treba doći na vidjelo, duhovni i novi čovjek, usprkos svim zaprekama i utjeskobljenjima svijeta. Zato Pavao poručuje: Nemojte se prilagođavati ovome svijetu, nego se preobražavajte obnovom svojega duha – alla metamorfousthe te anakainosei tou noos – da uzmognete uočavati što je volja božja (Rim 12,2). Prilagoditi se svijetu znači prihvatiti Zakon, i grijeh i smrt, i zanijekati svoje duhovno biće omogućeno Kristom – u ljubavi, milosti i slobodi prevladati Zakon znači preobražavati se uvijek u sve veće srodništvo s Bogom: Gospodin je Duh – ho de kyrios pneuma estin – Duh je gospodnji Sloboda – to pneuma kyrios eleutheria. A mi svi koji odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospoda, od Duha – ten doxen kyriou metamorfoumetha apo doxes eis doxan (2 Kor 3,17). Čovjek sada vidi božansku istinu nejasno i u ogledalu, na kraju vremena gledat će Boga licem u lice u savršenoj spoznaji. Preobražavajući sama sebe s Kristom i po Kristu – ne ja, nego Krist u meni (Gal 2,2O) – čovjek oslobađajući svoje duhovno biće ujedno oslobađa cjelokupno stvorenje, i ovo ustrajno iščekuje otkrovenje sinova božjih – ten apokalypsin ton hyion tou theou – stenjući pod nemetnutim jarmom ništavila i raspadljivosti (Rim 8,19). Postupnom preobrazbom duhovno biće čovjekovo budi se i uskrsava iz nevidljivosti – egeiretai – i što bijaše tijelo životno – soma psyhikon – pretvara se u tijelo duhovno – soma pneumatikon (1 Kor 15,44).

ZBILJA DUHA

S obzirom na ovu stvarnu i moguću pretvorbu čovjeka i svijeta iz materijalnog u duhovno stanje isprazna je i tašta mudrost ovoga svijeta koja vjeruje da je jednom zauvijek spoznala mjeru i zakone kozmosa. “Filozofija“ je isprazna prijevara koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na prirodne sile, a ne na moć pretvorbe u Kristu( Kol 2,9). Ne da se zamisliti veća antiteza grčkoj eteričko - kozmičkoj metafizici, ali i svakoj filozofiji i nauci uopće koja bi bila usmjerena prema okamenjivanju nepromjenjivih i nužnih zakona svijeta, od ovog Pavlovog - izvorno kršćanskog naučavanja. Dinamizam bez premca koji ruši sva dotadašnja, najvećim filozofijskim autoritetima zajamčena stajališta, besprimjerni i vrtoglavi spiritualizam koji stavlja čitavom svijetu i cijelom čovječanstvu, ne tek malobrojnoj “eliti posvećenih“, u izgled uskrsnuće u neraspadljivost i preobrazbu smrtnog tijela u duhovnu besmrtnost, jedno još neviđeno vatreno krštenje u Duhu i Slobodi - to je iskonska poruka kršćanske metafizike. Što će ona vremenom izblijedjeti i prepuštati što dalje to više mjesta ponovno posvjetovljenom vjerskom autoritetu s njegovim zakonima i dogmama, to nije krivnja prvotnih kršćanskih naučitelja. Oni su nadahnuti božanskim duhom – pneuma tou theon – i suviše iskreno nastojali oko spoznaje Boga – gnosis theou – u njegovoj Riječi – logos – i u njegovu sjaju – doxa tou theou – a da bi podlegli iskušenju jednog samo izvanjskog i otuđenog ispovijedanja vjere. Kako dakle umaći istočnom i svakom mogućem grijehu? Tako što ćemo danomice vlastitim naporom, inspiracijom, slobodom i ljubavlju - vazda budni za poticaje Duha - težiti sve većoj personalizaciji samih sebe, svih ljudi, svakog stvorenja i čitavog svemira. I pamtimo i ponovimo: za kršćane je u ovom pogledu mjerodavna antropologija i eshatologija apostola Pavla s njenim realističnim smislom za postupnu i osobnu evoluciju čovjekovu od stanja prvog, starog Adama i njegova sagrješenja, preko Kristova otkupljenja, k novom i preobraženom Adamu!!! Tako i pjesnik Rainer Maria Rilke, premda nije bio vjernik, dobro uočava ovu bitnu preobrazbu čovjekove svekolike zbilje, iz stanja zemaljskog i

TEKSTOVI

vidljivog u stanje duhovno, a nevidljivo. Tumačeći smisao svojeg remek - djela “Devinske elegije“, on piše: Zemlja nema drugog izbora no da postane nevidljivom: u nama, koji jednim dijelom svoga bića sudjelujemo u nevidljivom, (barem) njegove dionice imamo, i svoje posjede nevidljivosti možemo množiti za vrijeme našeg ovdašnjeg opstanka - samo se u nama može odvijati to intimno i trajno pretvaranje vidljivog u nevidljivo, koje je dalje neovisno o vidljivom i opipljivom bivstvovanju, kao što je naša vlastita sudbina neprestance u nama istodobno stvarnija, a nevidljiva.

ZBILJA DUHA

BROJ 2 / 2012. STR. 25

MAK DIZDAR: LOZA I NJENE ROZGE Ovdje je prisutan onaj Koji po vjernom očitovanju reče Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja ću otsjeći Al onu koja rađa da polje bude bolje Da slađi dar i plod veći Čistim Vi već ste čisti slovom istim koje vam glagoljah Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama Budite tako u meni a ja ću svakako u vama Kao u onim što sam u iskoni koje voljah Az esam loza A vi ste Grozje Ovdje je prisutan onaj Što spreman je uvijek na riječ i na djelo Gdje riječ je od prijeka lijeka A djelo kao vrelo Gvozje On čeka me od vijeka On čeka i vidim ga zacijelo I silazim k njemu Kroz to bijelo Lozje

TEKSTOVI

O, da: lijepe su ove riječi. Čiste. U evanđeoskom smislu duboke. Pjesnik je širom otvorio svoje srce poticajima: Duha! Inspiriran slikovnim prikazom s jednog srednjovjekovnog bosanskog stećka, razvija vlastitu misao i vjerodostojno tumači poznatu Isusovu prispodobu iz Ev. po Ivanu: Trs i loza: ja sam trs, vi loze. Štoviše, ide korak dalje i pjeva: Az esam loza A vi ste Grozje Poslušan Duhu, koji nas oslobađa krutosti svakog slova i onog evanđeoskog, Pjesnik omogućava i razotkriva dublju spoznaju: poimanje kruga svejedinstva i vječitih preobrazba. Gdje jednoć u Eshatonu, više neće biti bitno: tko jest vinogradar tko je trs tko su mladice, a tko grozd. U vrijeme kada se ostvari Isusova vazmena prošnja, upućena njegovu i našem Ocu: .....I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jednoja u njima i tu u meni, da tako budu savršeno jedno.....

ZBILJA DUHA

BROJ 3 / 2012. STR. 10

Moja i tvoja Hrvatska (Kada bi Halil Džubran bio Hrvat.) Ti imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju. Tvoja je Hrvatska zemlja politike i njenih problema, moja je duhovna Hrvatska u svojoj vječnoj ljepoti. Ti imaš svoju Hrvatsku s programima i sukobima, ja imam svoju sa snovima i nadama. Tvoja je Hrvatska političko pitanje tvog materijalnog interesa, moja ja spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti. Tvoja je Hrvatska smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom, moja Hrvatska jest krilata molitva što zorom lebdi dok pastiri vode stada na pašu i radnici žure na posao, i onda s večeri kad se težaci vraćaju s njiva i vinograda. Tvoja je Hrvatska šah koji igraju političari i tajkuni, moja je Hrvatska prostor odmora kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima. Tvoja Hrvatska jesu trojica ljudi: političar, policajac i poreznik, moja Hrvatska jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini maslina, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti. Tvoja Hrvatska jesu luka, pošte i trgovina, moja je uzvišena misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru. Tvoja Hrvatska jesu službenici, zaposleni i direktori, moja Hrvatska jest stasanje mladosti, odlučnosti zrele dobi i mudrosti starosti.

TEKSTOVI

BROJ 3 / 2012. STR. 11

Tvoja Hrvatska jesu zastupnici i odbori, moja Hrvatska jest ponovno stasanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća snijega. Tvoja Hrvatska jesu stranke i sljedbe, moja je mladost što se penje na stjenovite visine kulture, znanosti i stvaralaštva, koja gazi potoke i luta poljima duhovne ljepote.

Tvoja Hrvatska jesu politički govori, predavanja i raspre, moja je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama. Tvoja Hrvatska jesu krinke, tuđe misli i prijevara, moja je Hrvatska obična i gola istina. Tvoja Hrvatska jesu zakoni s različitim pravilima za različite ljude, moja jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona povezuje i ne znajući svoje znanje; moja je Hrvatska čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san. Tvoja je Hrvatska namrgođen starac što gladi ruke i misli samo na se, moja je Hrvatska mladost, uspravna kao toranj, što se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe. Ti imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju. Ti imaš svoju Hrvatsku i njezinu djecu, a ja imam svoju i njezinu djecu. Ali, tko su djeca tvoje Hrvatske? To su duše onih kojima su duše ispunjene samo vlastitim materijalnim probitkom, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja domoljubnosti. Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo – desno,

ZBILJA DUHA

od partije do stranke, od stranke do stranke. Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja. Oni su kao bez jarbola i kormila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost jest njegov zapovjednik, a luka mu pećina zloduha (zar svaka pećina u Europi nije pećina zloduha?). Ti su sinovi Hrvatske snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Europljanima. Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo za novinama i govornicom. Krekeću kao žabe i vele: “Oslobađamo se svojeg starog dušmanina!“, dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim tijelima. Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kukanjem i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim džepovima. Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: “On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja!“. Oni su poput robova koji, zato što su im zahrđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni. To su djeca tvoje Hrvatske. Ima li i jednog među njima odlučna poput stijena Hrvatske, plemenita kao hrvatske ravnice, ili bistra kao okrepljujuće hrvatsko more, ili jedra kao oživljavajući hrvatski maestral, snažna i odlučna kao hrvatska oluja? Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Hrvatske, ili suza u očima, ili osmjeh na usnama? To su djeca tvoje Hrvatske. Koliki li su u tvojim očima, a koliki li su u mojim! Daj da ti sada pokažem djecu svoje Hrvatske: oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove. Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu udolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho. Djeca moje Hrvatske jesu obrezivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino. Očevi koji grade brodove i drugi koji love ribu. Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje. Oni su zidari i graditelji, tkači i ljevači crkvenih zvona. Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove. To su oni, koji bez novaca odoše iz Hrvatske u druge zemlje, stvoriše blago i dadoše ga za Hrvatsku, čija srca gore od zanosa i odlučnosti za svoju domovinu. Oni se prilagođavaju novoj sredini, i cijenjeni su kamo god dođu. To su djeca

TEKSTOVI

moje Hrvatske, neugasive zublje i sol nepovarljiva. Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu. Što ćeš ti ostaviti zemlji Hrvatskoj i njenoj djeci za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti? Čini mi se da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u južnoj Hrvatskoj nadživjeti tvoja djela i postignuća. A ralo što vuče traktor po hrvatskoj ravnici nadmašuje vaše nade i častohleplja. Kažem ti, a svjedok mi je svijest svemira, da je pjesma klape uz more ili zvuk gange s planina vrednija od blebetanja tvojih odličnika. Kada uvidiš svoju sitnoću prepoznat ćeš moje suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ. Ti imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju. Ti imaš svoju zemlju Hrvatsku i njenu djecu. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojom Hrvatskom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na našu zemlju.

ZBILJA DUHA

BROJ 3 / 2012. STR. 37

TAGOROV MAČ “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač“ (Mt 1O,34-35) LIJEPA MI JE grivna tvoja... tako započinje svoj pjev Rabindranat Tagor i nastavlja: Posuta zvijezdama i umjetnički optočena draguljima nebrojenih boja. Ali još mi je ljepši mač tvoj s krivuljom od munje, kao da krila krili božanska ptica Višnua, koja lebdi bez težine u jarosnom, rujnom sjaju sunčeva smiraja. On dršće kao onaj posljednji srh života u sladostrašću patnje, kad smrt udara posljednjim udarcem; on sja kao čisti plamen bitka koji u jednom divljem proplamsaju u pepeo stvara svu zemaljsku čežnju. Lijepa mi je grivna tvoja, posuta draguljima zvijezdanijem, ali mač tvoj, o gospodaru groma, skovan je od najviše ljepote, strašan na pogled ili pomisao. Kroz sliku i simbol “mača“ Rabindranat Tagore kanda raspreda najdublju filozofiju života i smrti. I života nakon smrti. Točnije života kroza smrt definitivno potvrđenog i neuništivog. Ta njegova grivna i nije ništa drugo doli sam svemir, gledan i shvaćen kao ukras. Čiji ukras? Ukras Stvoriteljev i ukras njegova stvorenja.I ljudi i čitave prirode. Ipak, u pobjednoj drami života, potrebno je i nešto više od zvijezdanog, draguljnog ukrasa. Duši i duhu - potreban je mač s krivuljom od munje ! Ta munjabljesak je spoznaje. Ta božanska ptica - uzlet u slobodu.

TEKSTOVI

A mač? Što jest mač? Jednostavno rečeno: on je to sredstvo pobjede duha nad tijelom. I samrtnikova najukusnija patnja. A Pjesnikov: čisti plamen bitka! Na kraju, u kršćanskom ozračju, recimo i ovo citirajući Poslanicu Hebrejima: “Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli duh i dušu, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun“.

ZBILJA DUHA

BROJ 4 / 2012. STR. 49

LAO ZI: STARO DIJETE -kineski filozof-

Nekoliko stoljeća prije Krista nikla je znamenita Lao-zijova Knjiga puta i vrline, fundamentalno djelo taoističke doktrine, jedne od najmoćnijih i najtrajnijih matica u duhovnoj povijesti svijeta. Europa, i to ona najuža, ipak je relativno kasno prihvatila smisao tih 5OOO ideograma koji, nema dvojbe, tvore jedno od najmučnijih i sada već najprevođenijih djela u svijetu. Razlog za to valja nadasve vidjeti u legendi koja govori o genezi Tao de jinga, odnosno o dolasku na svijet njezina tvorca koji je, prema toj legendi, ostao osamdesetak godina skriven u majčinoj utrobi, gdje je dugačkim meditacijama uspio oblikovati ideju blisku Presvetu Trojstvu, i potom se rodio sijed. Pokušajmo s tumačenjem jedne od njegovih zagonetnih kitica: Ljepotu svatko lijepom drži, baš u tom je rugoba njena. Dobrotu svatko dobrom drži, baš u tom je hudost njena. Nemoguće je da ljepota kao ljepota bude ružna. Iz takvog zaključka izbijala bi nepodnošljiva metafizička kontradikcija. Možda Lao-zi misli na nešto drugo: on misli da je ružno to što “svatko“ smatra Ljepotu lijepom, a da prethodno nije shvaćena njezina suština. Jer bez shvaćene suštine lako se zamjeni sama Ljepota s lijepim oblicima: zamjeni se istinu s prividom. A “baš“ u toj zamjeni istine prividom, izbija na vidjelo ono snobovsko, ono nestvarno i ružno.

TEKSTOVI

Točno je da sva lijepa bića, istodobno dodiruju i istinu i privid dok sama Ljepota nikada ne dodiruje privid, nego uvijek i jedino istinu. Istina je nevidljiva, a njezini raznoliki oblici-oni, samo oni, bivaju dostupni osjetilnome iskustvu i time postaju vidljivi. Tu leži korijen Privida. Tko to uviđa i razumijeva,taj prestaje biti snob i “svatković“, a postaje filozof. Postaje od običnog čovjeka mudrac. Sve što vrijedi za Ljepotu odnosi se i na Dobrotu. Tko je dobar? Dobrota! Nipošto dobri ljudi i njihova dobra djela. Ljudi ta djela mogu činiti i obično ih čine iz drugih motiva (da se pokažu milosrdni, skrbni, ponizni), a ne čine ih iz čistog, najčistijeg motiva: slaviti Dobrotu kao dobrotu! Dakle, i kroz činjenje dobrih djela izbijaju na vidjelo istina i privid. Izgleda da su isitna i njezin privid u iskustvu nerazdvojni. Zato je potreban um, da raskrinka privid i odvoji ga od istine. Zaključimo: svaka je dobrota prividna ako je motivacija za činjenje dobrih djela nešto drugo, nego dobrota sama. Dobrotu treba pustiti da djeluje kroz naše svjesno ne-djelovanje. “Žrtvujući“ sebe puštamo Duh dobrote iz boce, duh vazda djelatan, duh koji je actus purus. Time ćemo izbjeći hudost, privid, zlo “dobrih djela“, a ostvarujemo i činimo Istinu - odnosno Istina dobrote sačinja nas... “I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:›Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: ‹Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!“

ZBILJA DUHA

BROJ 1/ 2013. STR. 40

BHAGAVAD - GITA ILI HINDUISTIČKA FILOZOFIJA OSOBNOSTI Vjerojatno je da nijedno djelo u svjetskoj književnosti, kojemu se pripisuje dostojanstvo božanske objave, nije izazvalo u dugom toku stoljeća i na raznim razmeđima povijesti toliko spornih tumačenja i ocjena vrijednosti svoje poruke kao Bhagavad-gita. To razmjerno kratko poglavlje najopsežnijeg eposa u svjetskoj književnosti - Mahabharate odlikuje se također i umjetničkim svojstvom najmelodioznije uglazbljene poeme za uho indijskog slušatelja, a ne manja je neobičnost među ostalim osebujnostima Gite i to da će se i moderni europski slušatelji suglasiti s tim estetskim sudom, možda još lakše nego i sami Indijci. Bhagavad-Gita čini dio šeste knjige tog velikog indijskog epa Maha-Bharata. Maha znači velik, a Bharata je ime roda po vladaru iz predpovijesnog doba, osnivaču dinastije Bharata. Prema tome bi riječ Maha-Bharata značila Velika povijest ili Povijest velike dinastije Bharata. To je veliki ep, a sadrži 1OO.OOO dvostrukih stihova, dok Bhagavad-Gita, koja opisuje tek samo jednu epizodu iz Maha-Bharate, ima ravno 7OO strofa. Bhagavad znači milostivi, a ovdje je ta riječ upotrebljena kao nadimak za Šri Kršnu. Gita znači pjesma ili ep. Prema tome, naslov epa Bhagavad-Gita znači Pjesan milostivog Šri Kršne. U ovom se epu opisuje borba između dva odvjetka te vladalačke obitelji Bharata. Oba ta odvjetka bili su, dakle, iz istog plemena, a bili su i inače povezana mnogostrukim rodbinskim vezama. To su bile obitelj Pandava i obitelj Kaurava. Po samoj činjenici da su u tom epu dane neke historijske legende iz drevne prošlosti, ne može se razumjeti zašto je Bhagavad-Gita najčitanija knjiga Indije i zašto je tamo još i dan danas smatraju svetom knjigom ili svetim pismom, a niti uočiti razlog zašto je prevedena na sve jezike svijeta. Tu svoju, kroz

TEKSTOVI

BROJ 1/ 2013. STR. 41

vjekove aktualnu vrijednost, zahvaljuje ona nečemu drugom, i to činjenici da je u dijalogu između Šri Kršne i princa Argjune – a taj dijalog čini glavni i isključivi sadržaj čitavog epa - dano učenje neprocjenjive vrijednosti i blistave poetske ljepote. Historijski podaci sadržani su najvećim dijelom u prvom pjevanju i oni su za današnjeg suvremenog čovjeka - osim možda za historičara - od manje vrijednosti. No, čitav ep ima osim svojeg historijskog sadržaja još i jedan drugi sadržaj, a to je nutarnji, spiritualni, na koji se nadovezuje bogata simbolika. Ta simbolika drži da je čitav život čovjekov to bojno polje, Kuru-kšetra, na kojem se obavlja borba između čovjekove više i njegove niže prirode, njegovih želja i požuda. U toj borbi Kršna predstavlja onog učitelja koji se nalazi u svakom čovjeku i koji podučava čovjeka kako da se bori i kako da postigne svoje oslobođenje. Pet sinova Panduovih, a to su Yudhi-šthira, Bhima, Argjuna, Nakula i Sahadeva, te ostali Pandave predstavljaju svojstva višeg čovjeka koji se bori protiv svojih poroka i ograničenja. Ti su poroci u epu simbolički prikazani kao stotinu Kaurava, sinova slijepo kralja Dhrita-Raštre. Padom Pandava u ropstvo toga sebičnog principa u čovjeku, čovjek je vezan uz pojavni svijet i prisiljen na stalno reinkarniranje. Iz tog ropstva mora se čovjek izbaviti. Svih stotinu Kaurava moraju biti svladani i poubijani. To su Dur-yodhana, Duš-šasana i ostali. Svaki od njih predstavlja po jedno od svojstava niže prirode čovjekove. Iako Kršna podučava Argjunu kako se treba boriti, ipak on sam, Argjuna, može jedino svojim vlastitim naporom i samo svojom vlastitom borbom postići svoje oslobođenje. Čovjek, Argjuna, sam je svojim vlastitim djelovanjem stvorio sve svoje neprijatelje, pa se zato može i sam svojim vlastitim naporom i borbom tog ropstva osloboditi. To je etička srž simbolike sadržane u Bhagavad-Giti. Međutim, osim etike u tom slavnom epu – u toj eminentno filozofijskoj pjesmi Bhagavad-Giti - zrcali se također i njezina metafizika; hinduistička filozofija osobnosti:

ZBILJA DUHA

SEDMO PJEVANJE (ulomak) Kao zemlja,voda,vatra, uzduh,eter i duh k tome, kao budnost i osobnost, tako osmorostruka se Narav Moja prikazuje. Ali to je, o Argjuna, samo Moja Narav niža! No, upoznaj sad još i Moju drugu Narav višu: Moć Životnu, po kojoj se čitav Svemir uzdržava. Pri tom znaj da to je samo krilo iz kog rađaju se sva bića na svijetu, ali Ja sam Izvor iz kojega čitav Svemir proizlazi, a i mjesto gdje se Svemir razrešuje i nestaje. Ničeg nema što bi bilo uzvišenije od Mene, o Mene su navezani svi svjetovi kao biser nanizan na nit svilenu. Ja sam svojstva sviju stvari: svježina sam hladne vode, svjetlost Sunca i Mjeseca,

titraj zvuka u eteru i muževnost u čovjeku. Ja sam zemlje miomiris, zlatni odsjev u plamenu, i svih bića Ja sam život, Ja sam snaga isposnika, Ja sam svetost svih svetaca. Ja sam sjeme Besmrtnosti, što živi u svim bićima, svih mudraca Ja sam mudrost, u razumnih Ja sam razum, i sjaj svega, što se sjaji. Ja sam jakost onih jakih, koji su oslobođeni svake strasti i požude, Ja sam svaka prava želja koja se kod sviju bića zakonu ne suprotstavlja i ispravna Ja sam ljubav, koju čista krepost rađa Što god je na svijetu čisto, il› pokretno ili tromo, što priroda oblikuje, od Mene to sve izvodi: ta su svojstva sva u Meni, ali nisam Ja u njima.

TEKSTOVI

Ovako pojmljena filozofija osobnosti zadovoljava razum, ali ne i srce. U ovom pjevanju upućuje Kršna Argjunu kako može postići oslobođenje pomoću spoznaje Apsolutnog i pomoću shvaćanja bitnosti Njegova bića. Opisuje mu narav Stvoriteljevu, nižu i višu. Naglašuje da je On, koji nije osoba poput drugih ljudskih osoba, izvor svega. On je bitnost sviju stvari i sva svojstva potječu od Njega. Međutim, u dnu naših bića zri čežnja za sjedinjenjem s Bogom na način do kraja osoban, na prijateljski način gdje to sjedinjenje ne ništi naše „Ja“. Bog nije spužva koja nas upija. Ja sam jedinstven, ja sam original moga Stvoritelja. Do kraja izgrađen kršćanin čini korak više nego li ovaj dan u Bahagavad-Giti: a ogleda se kao punina božanske i čovjekove osobnosti, ogleda se u našoj slobodi da odgovorimo na ljubav ljubavlju, na znanje znanjem. Taj korak čini sam Isus, ljudima prijatelj, moleći Oca:

“...da svi budu jedno kao što ti,Oče,u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, de tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, Svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, I još ću očitovati, da Ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

ZBILJA DUHA

BROJ 2/ 2013. STR. 33

SVETI TOMA AKVINSKI PJESNIK VAZMA Osim što je bio svetac i filozof, Toma je Akvinski jednako tako bio i pjesnik. Vrhunski pjesnik stožerne čovjekove tajne: one o vazmenome događaju Isusa iz Nazareta. Sjetimo se samo njegovih besmrtnih euharistijskih himana: Pange lingua gloriosi - Usta moja, uzdižite; Verbum supernum prodiens - Riječ svevišnja se pojavi; Lauda, Sion, Salvatorem - Hvali, Sion, Spasitelja; Adoro te devote - Klanjam ti se smjerno i Sacris solemniis - Veselo svetkujmo. Ovom prilikom posvetimo se analizi jedne od spomenutih pjesama: Usta moja, uzdižite Usta moja, uzdižite K preslavnomu Tijelu glas I krv dragu proslavite, Što je proli za sve nas Čedo majke plemenite Ljudskog roda Kralj i Spas. Kolike li samo nježnosti u ovim stihovima i sretnog pjesničkog spoja vjere i razuma. Cijelokupna Tomina filozofija, to njegovo umno nebo, kroz ovu vječnosjajnu poeziju, kao da je ovdje s rajskih visina spuštena na blatnjavuzemlju. U najintimnije predjele njegova vjerničkog srca. Nestale su sve dvojbe, nepotrebne postadoše daljne filozofijske analize, nastupilo je vrijeme slavlja: pjesničkog slavlja; pobjednog slavlja; vazmenog slavlja!

TEKSTOVI

BROJ 2/ 2013. STR. 34

Svetac ovdje poziva samoga sebe, na skriven način i sve nas, poziva nas na pjevanje i veličanje darovane nam baštine: Kristova Tijela i Kristove Krvi. Jer mu je dobro znano kako su ti darovi ljekoviti i djelotvorni i da tvore zalog i preludij našeg vječnog života. Dan je svima smrtnicima, Djeva nam ga porodi, I on prođe sijuć tlima Zrnje riječi Božijih, A na kraju vjernicima Divan spomen ostavi. Kakvo čudo u očima našim: Riječ sije riječi. Kako je to moguće? Tako što je čovjek u suštinskome smislu logoidno biće: biće sazdano iz riječi. Čitava priroda šuti, samo čovjek govori: govori vlastite riječi i sluša tuđe riječe. Uz to, ako je čovjek kršćanin, on s posebnom ljubavlju i pažnjom sluša onu iskonsku riječ sišlu s neba: Očevu Riječ. Čak je blaguje! Kad je s braćom večerao Spas na gozbi posljednjoj, Sav je zakon održao On u hrani vazmenoj I ko hranu tad je dao Sama sebe družbi svoj. Ovdje je nagoviještena idealna bratska ljubav, gdje brat blaguje brata. Koliko smo mi današnji daleko od takvog ideala? Miljama smo daleko. Je li naše obredno euharistijsko druženje ujedno i istinsko bratsko druženje? Smijemo li zamišljati ovakovu situaciju: kako nakon pričesti dvojica

ZBILJA DUHA

vjernika – mišlju, srce, voljom - adoriraju jedan pred drugim kao živim svetohraništem. I spremni su kroz slijedeći tjedan uzajamno se pomagati, prijateljevati - čak dati i život jedan za drugoga. A o tome upravo Toma pjeva: i ko hranu tad je dao sama sebe družbi svoj. Gospod zbori i kruh biva Svetim tijelom njegovim, Likom vina krv se skriva, Okom toga ne vidim, Ali sama vjera živa Kazuje bezazlenim. Za znalce u filozofiji, sveti Toma Akvinski slovi kao najvjerodostojniji suglasitelj vjere i razuma. Bitno je, naime, obilježje vjere da nadilazi razum, a ne da dolazi u sukob s njim. Ona se prvenstveno kreće na području Neshvatljivoga, koji razum ne može, dakako, razložno prihvatiti, ali ga ne može ni razložno odbaciti, jer mu nedostaje mjerilo pomoću kojega bi prosuđivao to područje. Drugim riječima: vjerske dogme su tajne, a ne besmislice. Stoga Akvinac nije nikada potvrdio poznatu izjavu Tertulijana “Vjerujem jer je apsurdno“ (Credo quia absurdum), jer vjera za nj nije – da se izrazimo drastično - sabirnica ljudskih nesuvislosti i gluposti, nego Božjih tajna; dakle “Vjerujem jer je tajna“ (Credo quia mysterium). Katolički svijet je u načelu već odavno prihvatio ovo Tomino razumijevanje odnosa između vjere i razuma. Štoviše, na II vatikanskom saboru izričito ga je postavio svojim uzornim misliocem, ukoliko je pokazao “... kako vjera i razum teže za jednom istinom“, što je prvi takav slučaj u povijesti kršćanstva.

TEKSTOVI

Divnoj, dakle, Tajni ovoj Klanjajmo se smjerno mi, Stari zakon žrtvi novoj Nek se sada ukloni, Vjera duši čovjekovoj Nek spoznanje dopuni. Bogu Ocu, Bogu Sini Hvala s pjesmom radosnom, Slavimo im veličinu, Častimo ih dušom svom, K Duhu Svetom nek se vinu Glasi s dikom jednakom. Na kraju ove analize recimo riječ - dvije o kakvoći Tomine poezije i njezinu hrvatskome izričaju. Donijeli smo himan što ga je Toma sastavio za bogoslužje novog blagdana Tijelova 1264. na molbu pape Urbana IV. Tema himna je euharistijska. Upadna je njegova misaona jasnoća. Periti tvrde da je latinski izvornik sočan, lijep i živ: u jezičnom smislu prvoklasan. Milan Pavelić je Tominu pjesmu prepjevao, a ne doslovno preveo. Kao inače u njegovu prepjevanju crkvenih himana, držim da je dosegnut lirski zenit našeg materinskog jezika.

ZBILJA DUHA

BROJ 3/ 2013. STR. 35

LOMNOST BOŽJEG BIĆA I Bog je loman i Bog je krhak I Bog je stradalnik i Bog je patnik To biva vidljivim Gdje drugdje doli na drvu križa Duboka Kako duboka je Duboka kao vječnost Ta miomirisna Božja patnja Sve naše radosti u nju stanu Davno napisah ove stihove, davno i red je da ih drugima i sebi konačno protumačim. Pođimo redom: I Bog je loman i Bog je krhak... I Bog je stradalnik i Bog je patnik... Nije li ovo paradoks, apsurd i blasfemija? Kako je moguće da Tvorac svega što jest i što bivstvuje, zar je moguće da i On sam bude loman, krhak, da bude istodobno i prolazan i vječan. I Bog je stradalnik i Bog je patnik... Na ovo, s pravom buni se naš razum. I srce. I volja. Jer Bog je onaj, u tome su složne sve religije, koji daje život, vodi ga i uzdržava, liječi i ozdravlja. Bog je onaj koji zacijeljuje rane, a sam da bude ranjen? - ne to logički nije moguće, radi se o pukoj besmislici. Ili je Bog isto što i Čovjek? Da, za nas kršćane, kroz utjelovljenje, Bog je postao čovjek, jedan od nas: skroman i intiman, prijatelj poniženih, samotni pješak kroz ulice, neznani čovjek! To biva vidljivim... Gdje drugdje doli na drvu križa... A križ je ono čime se hvalimo, križ je također ono čega se plašimo, od čega bježimo. Ponajviše zato što ga ne razumijevamo, ne prihvaćamo njegov puni smisao, prizemno ga doživljavamo kao golu patnju, lišenu istinske utjehe i radosti. Križ bez radosti, da to jest prokletstvo. I naša plitkost. Međutim ispod površine patnje, krije se njezina istinska dubina. Duboka... Kako duboka je... Duboka kao vječnost... Ta miomirisna Božja patnja... Sve naše radosti u nju stanu... Možda Krist nije sišao s križa, možda nikada neće ni sići, možda je Njegov križ, istodobno simbol ovozemne prolaznosti i rajske, vječne slave. Ne drugdje, nigdje drugdje, samo tamo, u Srcu miomirisne patnje - naša je Radost!

TEKSTOVI

BROJ 4/ 2013. STR. 41

ZLATNI PIR Posvećeno supruzi Mariji; o pedesetoj obljetnici vjenčanja: vjenčani dne 23.studenoga 1963. u splitskoj crkvi “Gospe od Pojišana“! Noćnoj u tišini Prisloni uho uhu mojem Da slušamo Glasova naših jeku Lativši se pera da oslikam i opišem sve minule dane, mjesece i godine, posvećen svojoj voljenoj družici Mariji - osjećam se istodobno ponosan i nemoćan. Ponosan što smo prispjeli do praga zlatnog jubileja naše ljubavi i vjernosti. Nemoćan da obuhvatim svu dubinu,veličinu i tajnovitost bračne i obiteljske (pra)zajednice između muškarca i žene. Ona se temelji na prirodnom stanju svih bića u svemiru, na Božjem zakonu za sve ljude i specifiičnom, crkvenom poslanju za kršćanske bračne drugove. Već je stari, dobri Heraklit znao reći: I priroda jamačno teži za protivnim i od toga tvori sklad, ne od jednakoga: tako je zacijelo svela muško sa ženskim, a ne oboje s istovrsnim, te izvela prvu slogu kroz protivnost, ne kroz jednakost... Sveze: potpuno i nepotpuno, složno i nesložno, skladno i neskladno, i jedno iz svega i sve iz jednoga (fr. 1O). A Biblija već na prvim stranicama zanosno veliča plodnu bračnu ljubav: I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, Na sliku Božju on ga stvori, Muško i žensko stvori ih.

ZBILJA DUHA

I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji“! Bez i najmanje aluzije na hermafrodizam ili androgenizam, ovdje se značenje pojma čovjek, kojega Bog stvara, odnosi na jednak način na njega i na nju, tj. na “muško i žensko“, istodobno i zajedno. Biblijske riječi “na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ daju do znanja da Stvoritelj ne stvara njega bez nje, niti nju bez njega. Njih dvoje, različiti su, ali nerazdvojivi. Iz načina izričaja, kako sveti tekst govori o stvaranju čovjeka, proizlazi da Bog “stvara“ i blagoslivlja ne samo taj “prvi“ bračni par, nego svaki bračni par, svih vremena. Njemu i njoj, kao svojoj slici, svome “autoportretu“ u svijetu, svojim suradnicima u stvaranju, Stvoritelj nije naredio, nego ih je blagoslovno, božanski obdario da budu stvaralački blagoslovljeni u djeci. Brak i obitelj, onakvi kakve ih je Bog stvorio i blagoslovio, s blagoslovnom ulogom u svijetu koju im je Stvoritelj povjerio, nemaju alternative. Takav dvostruki Stvoriteljev blagoslov koji je podaren bračnom paru, blagoslovom djece i blagoslov čuvanja svijeta, jest garancija opstanka i prosperiteta života i Zemlje. Promocija života jest konstituivna sastavnica biblijskog Božjeg blagoslova. Crkva pak, uvažavajući postupnost religiozne misli u Bibliji, donosi svoj, novozavjetni pravorijek o braku i obitelji: “Kako ću opisati radost braka koji Crkva utemeljuje, uzajamni prinos potvrđuje, blagoslov zapečaćuje, anđeli navješćuju, a sam ju je Bog slavio?... Dvoje supružnika su poput brata i sestre, sluge jedno drugomu, bez podjele među njima, niti u tijelu, niti u duhu... U njima se Krist raduje i šalje svoj mir; gdje su dvoje, tamo je i On, a gdje je on, ne može više biti zlo.“ TERTULIJAN-III. ST. Eto takvi bjehu ti naši polustoljetni bračni ideali, temeljeni na filozofiji, Bibliji i nauku crkvenih otaca. A praksa, kakva je bila praksa? Kao i u svemu ljudskome: usponi i padovi. U proljeće nicala bi ljubav. Ljeti se rasplamsavao njezin žar. Jesen bi donosila plodove. A zima? Nje nema.

TEKSTOVI

Jer bilanca i nije tako loša: Berislav, Ozana, Zvonimira, Dinko: naša djeca; Mirjana: naša nevjesta; Hrvoje i Gregor: naši zetovi. Uz mnoštvo dosanjanih zbiljića: Luka! Klara! Marta! Roko! Tvrtko! Mislav! Frane! Jelena! Matija! Mirjam! Dominik! Lucija! Dora! Naša unučad. Oni, kada zapjevaju unisono,zauvijek tope se hladni obrisi zime: Jedan Dva Tri... vole nas svi... Tri Dva Jedan... najviše nas voli samo jedan... Tko je taj znaj... Prvak u ljubavi... Brz ko konj zelenko...naš didica Mladenko

ZBILJA DUHA

BROJ 4/ 2013. STR. 48

IZAIJA KAO FILOZOF U jednom dijeliću svojeg proročkog opusa,možda najfilozofičnijem dijeliću, Izaija ovako zapisa: PROROŠTVO O EDOMU. Viču mi iz Seira: “Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje doba noći?“ Stražar odgovori: “Dolazi jutro, a zatim opet noć. Hoćete li pitati, pitajte, Vratite se, dođite!“ Zagonetne su ove riječi. Na što cilja prorok Izaija? Tko je taj stražar, tko ga je postavio da bude stražar? Teške su ove riječi, teške, tamna je njihova filozofija. Da ih odgonetnemo potreban je blagdan mišljenja. Potreban je pokušaj proniknuća u tajnu vremena. Mi pitamo kakav je njegov tijek, vremena tijek? Ne samo što to pitamo, mi vičemo, zato što nas izjeda egzistencijalna tjeskoba: “Stražaru, koje je doba noći?“ Odgovor je pun nedovršene nade: “Dolazi jutro, a zatim opet noć“. Čemu, zašto opet noć? Prorok ne daje konačan, jasan odgovor, već nas potiče: “Hoćete li pitati, pitajte, Vratite se, dođite!“ Tako, pitalac, htio ili ne htio kroz razgovor, kroz raspravu nužno postaje filozof. Zahvaćen čuđenjem, dvojbom, svjestan smrti, radoznao... svjestan potrebe da vlastite nagone preobrazi u djelotvornu ljubav. Filozof je onaj koji traga za Smislom i tako gasi svoju žeđ za BITKOM!!! O tom Smislu, o tom Logosu, kao nitko prije njega govorio je i pisao starozavjetni prorok Izaija. Naš peti evađelista. Navjestio je Njegov silazak među ljude, Njegovo radosno rođenje, gorku smrt i slavno uskrsnuće: “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina I nadjenut će mu ime Emanuel!”

TEKSTOVI

BROJ 4/ 2013. STR. 49

Ovdje Izaija nastupa kao prorok, koji u liku Emanuela objavljuje tajnu punoće vremena, tajnu nadolazeće, utjelovljene ljubavi. “Prezren bješe,odbačen od ljudi, čovjek boli,vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe,odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.“

Kakav samo portret - nas samih! Kakav samo Pjesnik - kako moćan da ga stvori! Doista, ni u Bibliji ni igdje drugdje - ne postoji ičeg potresnijeg od ovog Izaijina portreta PATNIKA – Sluge JAHVINA... ovaj Izaijin ulomak, sa stajališta zdravog razuma, običnog, pukog zdravog razuma... gotovo pa nerazuman. Čak sa stajališta jake filozofije, starogrčke filozofije, ovaj Izaijin portret je neprotumačiv. Tek sa stajališta kršćanske filozofije (uobličene u Pavlovim poslanicama i Ivanovu evanđelju) Izaijin slučaj je možda (i stvarno jest) do kraja rješiv. Kršćanska filozofija - što je to? To je filozofija osobnosti, vlastitosti - filozofija izvornog čovjeka - čovjeka pojedinca, svakog pojedinca!!! «Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati Dok pravda njegova ne zasine Kꞌo svjetlost, Dok njegovo spasenje ne plane Kꞌo zublja.“

ZBILJA DUHA

Doista, kada će se što takvoga i dogoditi? Da pravda zasine kꞌo svjetlost? Da spasenje plane kꞌo zublja? Ako smo kršćani, vjerujemo i zanano nam je: sve se to događa u vrijeme milosti u vrijeme vazma. Po Izaiji: u vrijeme Emanuela. Ili, filozofijskim jezikom govoreno: sam Emanuel predstavlja to iskonsko vrijeme bivanja i mjera je bivanja s obzirom na ono što se je događalo prije njega i ono što će dogoditi poslije njega. Samo Emanuel smije o sebi reći: JA - VRIJEME Nema Vremena izvan Vremena Mene - Vremena Ja - Vrijeme ne umirem nikada ne umirem Iz Vječnosti izvirem Kroz Vječnost tečem U Vječnost uvirem

DUH I IZAIJA... TAGORE I POEZIJA... Obično o prorocima govorimo da su njihovi tekstovi nadahnuti Duhom svetim. I ne griješimo. Ali je pitanje kako to stvarno razumjevati? Kroz njihove biografije ili kroz njihova djela? Što,ako je Duh sveti taj nadahnitelj i svakog drugog istinskog pjesnika, koji nije prorok? I svakog drugog čovjeka, a taj nipošto nije pjesnik? Možda je jedina istina TA da je Duh onaj koji porađa osobu kao osobu, bio ti Pjesnik bio ti ne-Pjesnik... a sve ostalo je stvar konkretnog dara i njegove po pojedincu realizacije. Svi nismo pjesnici, ali... svi možemo “žalostiti“ Duha svojega svetoga... jer eto ružnim riječima žalostimo jedni druge. Uzmimo kao primjere: Izaiju i Tagore. O prvome su povijesni podaci šturi o drugome znani do u pojedinosti... međutim i jedno i drugo biva nebitnim, jer su njihova djela njihove prave i vjerodostojne biografije. A i naše biografije mogu takve postati(osobne i bitne) kada pristanemo „htjeti pjesnike“... tada se iz trljanja dviju trijeski (jedna je pjesnik a druga nepjesnik) rađa vatra Ljepote... u konačnici to je posljedak Osobnog Duhova Ognja... rekoh Osobnog misleć Svetog.....

TEKSTOVI

79 BROJ 1/ 2014. STR. 7

CRKVENI HIMAN: “EX MORE DOCTI MYSTICO“ U SVJETLU KANTOVE FILOZOFIJE Korizmeni himan: “Ex more docti mystico“ – “Tajanstven vršeć običaj“: kako ga razumjeti u svjetlu Kantove filozofije? Citirajmo prvu i drugu strofu; predmet filozofova interesa: Tajanstven vršeć običaj Obdržavajmo ovaj post, Što četrdeset dana se Već od starine postio. Njim najprije su počeli Židovski zakon, proroci, Tad Isus ga posvetio, Vremena Kralj i Stvoritelj. Zašto “tajanstven“ vršeć običaj? Čemu uopće post i taj četrdesetodnevni isječak vremena, tradicijom posvećen? Kako Biblija odgovara na ova pitanja? Što o svemu ima reći kraljica znanosti - filozofija? Kao baštinica Objave, predmnijevajući vjeru, na spomenuta pitanja Biblija daje spreman odgovor koji je uvijek osoban, egzistencijalan i životan, a nipošto tek diskurzivan što je svojstveno baš filozofiji. Biblija živi tajnu vjere, a filozofija tajnu razuma. No, vjeri je potrebno svjetlo razuma i obratno: razumu je potrebna luč vjere. Vjerom prateći ovaj himan znamo što se je događalo Izabranom Božjem Narodu tijekom njegove duge povijesti od izlaska iz Egipta do pojave Isusa - Spasitelja iz Nazareta. Taj je Narod ( a u njemu i svi ljudi ) postao

ZBILJA DUHA

BROJ 1/ 2014. STR.8

baštinikom Zakona i Proroka, s krajnjim usmjerenjem prema konačnoj pobjedi u Osobi Isusa – Krista Nazarećanina i Njegove Crkve. Sve to na zbiljskoj, osobnoj razini svakog vjernika - kao pojedinca! Ali što bi za ljudski razum značilo to: Vremena Kralj i Stvoritelj?

ISUS - Vremena Kralj i Stvoritelj! Kako treba razumjeti taj izraz pomoću filozofije? Vratimo se načas Kantu. Immanuel Kant, slavni njemački filozof, propitkuje što je čovjek, propitkuje spoznajnu moć čovjekovu i zaključuje: “Naša se spoznaja ne ravna prema predmetima, nego se predmeti ravnaju prema spoznaji.“ Ljudska spoznaja, ona je tako sačinjena da cjelokupno čovjekovo iskustvo smješta u vremenski i prostorni okvir. Vrijeme i Prostor dva su filtera koja prethode iskustvu, kroz njih se ono cijedi i osmišlja. Ali što jest u biti taj osjetilni prostorno - vremenski idealitet? Još točnije: Tko je On? Tko je taj Vječnik u vremenu i Kralj u prostoru: tvorac vremena, gospodar prostora? Znamo i svjedočimo, kao kršćani, kao filozofi, kao pojedinci, kao osobe: u toj svemirskoj igri na djelu je Isus iz Nazareta. Na djelu je njegova osobnost iz koje se rađaju i vrijeme bivanja i prostor širenja.

Isus – Krist - Kiryos! Vremena Kralj i Stvoritelj. Ne samo vremena, nego i vremena i prostora što Njegovo su Tijelo! Stoga je sveti Pavao poticao Efežane “da ne klonu u nevoljama i da budu u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni te mognu shvatiti sa svim svetima koja je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspozatljivu ljubav Kristovu da se ispune sve punine Božje.“ O tome u zanosu pjeva i poznati adventski Himan:

TEKSTOVI

Otvori širom plavi svod, Pohrli među ljudski rod, Nek otvore se dveri sve I tebe k nama propuste. Gle, rosa s neba otječe A Isus kroz nju protječe I kiša iz oblaka tih Sad njegov ima sveti lik. Nek zemlja prene se iz sna Zeleni nek se dolina, A gdje procvate rumen cvijet Tu Kristov niknut lik će svet. Ta gdje si tako dugo već, Zar cilj svoj nada neće steć?

Napusti, Kriste, Božji stol I siđi u naš suzni dol. Ti, zvijezdo jasna, sunašce, Daꞌl ikad ćemo vidjet te? Pokaži, sunce, bljesak jak, Progutat će nas crni mrak. Jer pun je patnje zemni vrt, Pred oči naše stala smrt, Stog moćnu ti nam ruku daj, Povedi nas u zavičaj. Zahvalit ćemo tebi svi I hvaliti u vječnosti, Jer ti si naš otkupitelj, Sin Božji, svijeta spasitelj.

Ovaj adventski himan, tako nježan, kao da skida veo vjekovne tajne s lica svemira i svjedoči da je cijeli kozmos Kristom prožet i biva poosobljen. Iza ovih divnih pjesničkih slika skriva se dublja i najdublja istina, ona o Bogo – Čovještvu: ne samo naše povijesti, nego i našeg svemira. Isus je istinski kralj svemira, ne samo u figurativnom već u zbiljskom smislu. Osim što je stvoritelj On je i spasitelj - poeta svijeta! Kakve li spoznaje, kakve li samo radosti!! Nakon što smo otkupljeni - Čovjek i Svemir -postadosmo i jesmo: Božje Duhov(n)o Tijelo!!!

ZBILJA DUHA

BROJ 1/ 2014. STR. 13

VEĆ ZORA SUNCE IZNOSI ( KRATKA MEDITACIJA O DUHU SVETOME) “Već zora sunce iznosi, Sa suncem ti nam dođi sav U Ocu, Sine vječiti, U Riječi, Oče, cio ti.“

Gdje je u ovoj kitici Duh Sveti? Privid je da se o Njemu šuti. Njega se kao ne spominje. Premda je Duh Sveti stvarni autor ovih stihova, a crkveni otac Ambrozije njihov je (su)tvoritelj. Duh Sveti! - ta dovršena osobnost! Osobnost u punoći svoje zbiljnosti!!! Ambrozije je osobnost, samo po mogućnosti. Duhom darovanih mu mogućnosti. Duh je vječni Trenutak u prolaznom vremenu. Čista stvarnost. Jedna i jedinstvena stvarnost. Onaj je, koji nas vječno rađa, nanovo nas rađa: Nove; Osobne; Preobražavajuće... U filozofskom smislu ne postoji dvostruka stvarnost: ovozemna stvarnost i onozemna stvarnost. Stvarnost iliti Bitak, ono što uistinu jest, jedna je stvarnost i jedinstvena je stvarnost. Ne cijepa se niti dijeli. Tu stvarnost, tu zbilju, mi kršćani zovemo lijepim imenom: Duh Sveti! Jutrom, kada se probudim, ja je vidim. U nju se zagledam. Još prije izlaska sunca. I pjevam: “Već zora sunce iznosi, Sa suncem ti nam dođi sav... U Ocu, Sine vječiti, U Riječi Oče, cio ti...“ Kroz ove stihove zrcale se (pra) simboli naše duše: to su priroda, religija, filozofija i umjetnost. R e l i g i j a. Otac koji rađa Sina - svoju vječnu Riječ. Riječ koja je identična s Ocem. P r i r o d a. Zora pa izlazak sunca... Sve je to tajnovito i predmet našeg divljenja... Radi se o organskoj, a ne mehaničkoj vezi između prirode i njezina Tvorca.

TEKSTOVI

F i l o z o f i j a. Prema Platonu (“Timej“) svemir je živo biće i ima dušu... I sva bića u njemu imaju dušu... Svemir je bog koji bijaše biti... Svo stvorenje žudi za preobrazbom i proslavom sinova božjih... “Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolovima sve do sada...“ kliče Pavao... Pismo veli: “Tisuću tisuća služahu njemu, milijarde stajahu pred njim i klicahu: “Svet, svet, svet Gospodin Sabaot, sve je stvorenje puno slave njegove.“ U m j e t n o s t. Ovi su stihovi jezično i glazbeno savršenstvo... Rima bez rime... MI LJUDI ne možemo reći da smo Otac niti da smo Riječ... Ali smo sinovi (i kćeri) u Sinu... “A besmrtnost vodi u blizinu Božju... “(Knjiga Mudrosti) To je naš kršćanski specifikum u odnosu na druge svjetonazore. Život bez topline bližnjih, besmrtnost bez Božje ljubavi - to bi bio pravi pakao. Trajna odijeljenost od svojeg Izvora. Ništavilo ropstva. Zato Tagore , pun ushita, pjeva: “Stvorio si me beskrajnim, tako je tebi volja. Ti uvijek iznova prazniš krhki taj sasud, ti ga neprestano puniš svježim životom. Tu malu svirajku trskovu, ti nosiš brdom i dolom i dušeš u nju vječno nove pjesme. Na tvoj besmrtni dodir, moje maleno srce širi se u veselju i muca riječ nejasnu. Darovi tvoji bez broja, pritječu k meni samo kroza ove malene ruke. Vjekovi idu, i ti još uvijek točiš, i jošuvijek ima mjesta.“ A Pavao nastavlja: “BRAĆO, VIŠE NISTE TUĐINCI NI PRIDOŠLICE, NEGO SUGRAĐANI STE SVETIH I UKUĆANI BOŽJI,NAZIDANI NA TEMELJU APOSTOLA I PROROKA, A ZAGLAVNI JE KAMEN SAM KRIST ISUS. U NJEMU JE SVA GRAĐEVINA POVEZANA I RASTE U HRAM SVET U GOSPODINU. U NJEMU STE I VI UGRAĐENI U PREBIVALIŠTE BOŽJE U D U H U!“ Nije li DUH ... Nama je znano... On... Taj vječni preobrazitelj naših malih “ja“ u naše Vlastitosti.

ZBILJA DUHA

BROJ 2/ 2014. STR. 16

IVANOV PROLOG Zašto je jednostavan? Od svih dijelova Biblije, u književnom, religijskom i u filozofijskom smislu, Ivanov je Prolog bez premca. Jednostavan u izričaju. Dubok u spoznaji. Vatren po ljubavi. Ovom prilikom pozabavimo se činjenicom njegove neprispodobive jednostavnosti u jezičnom izričaju. Kako je ona postignuta? “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Tajnovite su ove riječi o Riječi: krajnje jednostavne. U književnom smislu one su sjajne i pjevne. Stilski besprijekorne. Zašto? Jer je na djelu rima bez rime. Dakle, ne vanjska rima: zvučna i mehanička rima. Nego je ovdje na djelu intimna rima, duhovna rima i osobna rima. Ovaj Ivanov trostih sav žubori od ljepote izričaja. Poglavito zahvaljujući ovdje dvaput rabljenome vezniku “i“. Tepajućem vezniku “i“ koji kroz brojna ponavljanja vibrira i daje intonaciju Prologu, i Ivanovu Evanđelju, i trima Ivanovim Poslanicama. “Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ To je ta patina uzvišene drevnosti i jednostavnosti u kojoj književna sintaksa teksta majstorskim korištenjem veznika “i“ stiže do visina svoje umjetničke punoće. Taj čudesni i otvoreni samoglasnik - veznik “i“ s razlogom je rabljen u Ivanovu Prologu - čak petnaestak puta.

TEKSTOVI

“Bi čovjek poslan od Boga ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ Kakva samo ljepota jezika. Hrvatski prepjev, zahvaljujući pjesniku i bibličaru Bonaventuri Dudi, ovdje dosiže svoj lirski zenit. Sadržajno uzvišen, stilski besprijekoran. Bravo velemajstore! „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i isitne.“ Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“ “Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ Zaključimo da u formalnom smislu slovo/samoglasnik/glas “i“ - omogućuje da dubina Ivanove spoznaje Logosa bude ne samo teološki duboka, nego u jezičnom smislu prirodna. A tada nas i vatra Utjelovljene Riječi bolje grije, svojim sjajem jače svijetli, svojim čovjekoljubljem sveudilj hrani.

ZBILJA DUHA

BROJ 2/ 2014. STR. 23

EVANĐELJE PO TAGOREU “Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“

Ove se Ivanove riječi mogu u punoj mjeri i točnosti primijeniti na poznatog indijskog pjesnika Rabindranatha Tagorea. Takvo je njegovo djelo, takav je njegov život: jednostavan i priprost, evanđeoski plodan. Evo zgode koja to na bjelodan način razotkriva. Poslije smrti njegove tihe i odane žene Mrinalini (umrla je u tridesetoj godini kao majka petero djece), Rabindranath je poveo oboljelu kćer Renuku i još dvoje najmanje djece u Almoru. Sam je njegovao trinaestogodišnju bolesnicu i brinuo se o dvoje najmlađih. Renuka je umrla, a nedugo potom i mlađi sin Samendra. No usprkos danonoćnom bdijenju nad djecom, Rabindranath je uspio pisati. Pisao je o djeci. “Mlađak“, zbirka koja je nastala u vrijeme ovoga sjetnog pjesmovanja u Himalaji, jedno je od najčarobnijih Tagoreovih djela; po osobitosti teme i nadahnuća “Mlađak“ je jedinstven u svjetskoj književnosti. Poezija je to nastala od udivljenja i nježnosti prema čistoći i mudrosti malenih. “N a o b a l i m o r s k o j Na žalu svjetova beskonačnih roje se djeca. Miruje u visini beskrajno nebo i huči voda nespokojna. Na žalu svjetova beskonačnih s vriskom i plesom roje se djeca. Ona grade kućice od pijeska, ona se igraju s praznim školjkama. Od uvelog lišća tkaju čamce i sa smiješkom brodare nad silnim dubinama. Djeca se igraju na obali svjetova. Ona ne znaju bacati mreže, ona nisu vješta u plivanju. Biserari rone za biserima, trgovci jedre

TEKSTOVI

na brodovima, a djeca skupljaju i rasipaju šljunak. Ona ne traže skriveno blago. Ona ne umiju bacati mreže. U smijehu se biba pučinski talas i osmjeh pržine blijedo sja. Smrtonosni vali pjevaju djeci tepave pjesme, kao i mati koja u kolijevci uspavljuje čedo. Igra se more s djecom i osmjeh pržine blijedo sja. Na žalu svjetova beskonačnih roje se djeca. Oluje lutaju besputnim nebom, netragom tonu lađe u more, smrt je svuda, a djeca se igraju. Na žalu svjetova beskonačnih biva veliko ročište djece.“ Poslije smrti Renuke, Rabindranathin je dom iznenada opustio. Mnogi bi zapali u beznađe i očaj, izgubili vjeru i nastavili živjeti život lišen smisla i ljubavi. Za razliku od takvih, naš Pjesnik čini bitan i kreativan iskorak. Tada, baš tada, on ispisuje svoje najljepše stranice. Stvara svoje remek-djelo. Pronalazi svoj biser, ujedno i biser svjetske lirske poezije. Stvara “Gitanđali“ iliti “Pjesme darovnice“ kao odgovor toj pustoši. “Pjesme darovnice“ su odgovor toj pustoši; odgovor srca koje je neranjivo u svojoj vjeri u smisao patnje. Izgubljena ljubav, sastavljena od Mrinalini, Renuke i Samendra vodila ga je brže i sigurnije od žive ljubavi. Žena, kći i sin svojim su odlaskom upotpunili svoj zajednički značaj u njegovu životu. “Pun nade očajale tražim ih po svim zakucima svoje izbe; i ne nalazim ih. Moja je kuća malena i što joj jednom na vrata iziđe, više se ne vrati. Ali beskrajni su tvoji dvori, Gospodine, i tražeći ih, stigoh pragu tvome.“ GITANĐALI, 87 Evanđelje po Tagoreu? Ne, nije hereza. Obratno, radi se o nekanoniziranom evanđeoskom pravovjerju. Duh njegovih pjesama to potvrđuje. Evo jedne izrazito evanđeoske, možda vrijedne da postane lirskom sastojnicom našeg časoslovlja: “ŽIVOTE MOG ŽIVOTA, nastojat ću vazda da tijelo svoje držim u čistoći jer znadem da ga cijelog obavija tvoj dodir živodajni. Nastojat ću vazda da iz misli svojih odagnam svaku laž jer znadem da si ti istina koja je zapalila u mojoj duši luč razuma. Nastojat ću vazda da iz srca svoga iščupam svako zlo i da ljubav svoju uščuvam u cvijetu jer znadem da ti kraljuješ u najtajnijem svetištu mog srca. I trudit ću se da te otkrijem u radu ruku svojih jer znadem da tvojom snagom stvaram djela svoja.“

ZBILJA DUHA

BROJ 3/ 2014. STR. 13

ZBILJA DUHA Lapidarni uvid u činjenicu Božjeg prijateljstva Jedna je Zbilja; jedan je Duh! Duh ljubavi ne razdvoja. Kao kršćani vjerujemo, radujemo se, znamo: Duh je Očev poljubac Sinu i Sinov poljubac Ocu. Ne samo da vjerujemo, nama je to i znano: “A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate...“ (1. Ivanova) O kakvome je ovdje znanju riječ? O čemu nam apostol Ivan u zanosu govori? O čemu piše? Što on time hoće posvjedočiti - gdje leže dokazi? Nema ih ako se bavimo tek pukom matematikom i običnom logikom. Ima ih - ako za njom čeznemo i hoćemo je čuti - tu svetu pjesmu zvana dijalektika. Živu misao i živu riječ. Jer Duh je poput leptira. Kreće se u svim smjerovima - let mu je nepredvidljiv. Biva slijep za školsku logiku, ismijava golu matematiku. Duh je poput vjetra – čitamo u Evanđelju - neuhvatljiv je. Aposlutno slobodan. Punoća slobode. Ne znamo otkud dolazi i kamo ide. Koji je Njegov smisao? Zašto nam je potreban? Paleći svjetlo u ovom mraku, tražeći, pipkajući odgovor, recimo zajedno s evanđelistom Ivanom: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“

...Kroz otajstvo DUHA kao Prijatelja! Ipak bi valjalo znati da je to Božje prijateljstvo (sve dok obitavamo u krilu zemlje, a ne još posvema u krilu Očevu) i dalje tajna naše vjere, ono ostaje tajnom za naš razum. Međutim, možemo li kako nastaviti živjeti s tom dvostrukom tajnom? S tajnom uzajamnog prijateljstva: između Boga i čovjeka. Također između čovjeka i čovjeka? Možemo. Ali samo tako što ćemo svoju djelotvornu ljubav usmjeriti na konkretne ljude, družiti se s konkretnim prijateljima. Te tako, barem donekle, na osoban način

TEKSTOVI

moći iskusiti žar i tu vatru utjelovljenog Božjeg prijateljstva. Bdijmo, ne budimo više pospani, poslušajmo glas Pjesnika: glas koji nas opominje i poziva na budnost i potragu za nepolaznim, vječnim prijateljstvom: „SNENOST je u srcu tvome i drijemež u očima tvojim. Zar ti ne stigoše glasi da cvijet u svem svome sjaju kraljuje između trnja? Probudi se, oh ustaj! Neka vrijeme ne prolazi zaman. Na kraju kamene staze, u zemlji netaknute samoće, sjedi moj prijatelj, sam. Ne prevari ga. Probudi se, oh ustaj! Što zato ako nebo dahće i trepti od jare podnevnog sunca Što zato ako plameni pijesak rasprostire svoj plašt žednoće Zar u dubini tvoga srca nema radosti? Neće li harfa ceste na svaki tvoj korak briznuti slatkom muzikom boli?“

ZBILJA DUHA

BROJ 4/ 2014. STR. 34

UJEVIĆEVA SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA (meditacija o golotinji ljudskog duha) Čovjek, ponižen i uvrijeđen, obraća se Bogu: neka mu daruje ili ljubav, ili svetu smrt. “Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt.“ Doista, Ujevićeva “Svakidašnja jadikovka“ prava je meditacija o golotinji ljudskog duha: i duha, i tijela! “Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, I sam bez igdje ikoga, I nemiran, i očajan. i gaziti po cestama i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu.“ Ove su riječi bremenite smislom, lijepe i teške, pune ljudske kalvarije. Reklo bi se da su one dijagnoza čovjekove muke kojoj kao da nema lijeka. Baš su primjerene stanju modernog čovjeka. Čovjeka ovisnika. O alkoholu, duhanu, drogi, kocki, internetu... Gdje je izlaz? Ako ga uopće ima? Tin Ujević, inače agnostik, tek u ovoj (jednoj od ponajboljih hrvatskih lirskih pjesma) čini taj radikalni religijski zaokret i pjeva:

TEKSTOVI

BROJ 4/ 2014. STR. 35

“O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se I ljubavi, i pobjede, I lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju.“

U ovim stihovima pjesnik do kraja razotkriva svu golotinju, svo siromaštvo duha i tijela. Na slikovit način ocrtava sve postaje zemaljskog križnog puta i vapi: “O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi.“ O kojoj to riječi pjesnik pjeva? Ne svojoj - već Božjoj, onoj što u konačnici porađa samog Pjesnika, O Riječi koja jest: Vatra, Oganj, Duh:

ZBILJA DUHA

“Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti.“ Izmučen od vlastite i tuđe golotinje, nemilosti, napuštenosti, izranjenosti, opetovanja padanja i padanja, na kraju se predaje u smirenu rezignaciju punu nade: “Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam --(kada bih mogao biti jak, Kada bih mogao biti drag) – no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!“ Augustin - Tin Ujević, napisao je mnoge pjesme, filozofijske eseje i bio je erudit “par excellence“. Cijenjen je kao jedan od naših najvećih liričara svih vremena. Nenadmašan kozer, pijanica i nekonformist. Ali “Svakidašnja jadikovka“ je nešto posebno. Jedinstvena po svom sadržaju i formi. Svakako, ona je njegova daleko najbolja pjesma. Lišen mamurluka, sam je to bezbroj puta potvrđivao. Možda je za nas kršćane ona pjesnički dokaz istinitosti i vječne suvremenosti evanđeoske poruke. Pozvani smo na mladost - ne na starost! Da budemo obučeni, a ne goli! Zaodjenimo svoju golotinju Kristom, recimo zajedno s psalmistom: “MOJA DUŠA LEŽI U PRAŠINI: PO RIJEČI SVOJOJ VRATI MI ŽIVOT. KAZIVAO SAM TI SVOJE PUTOVE, I TI SI ME ČUO: PRAVILIMA ME SVOJIM NAUČI. POKAŽI MI PUT ODREDABA SVOJIH. I O ČUDESIMA ĆU TVOJIM RAZMIŠLJATI. SUZE RONI DUŠA MOJA OD ŽALOSTI: PO RIJEČI SVOJOJ TI ME PODIGNI!!!“

teag ili o sinovljevoj 탑udnji: biti mudar

OSOBE: Demodok (otac) Sokrat Teag (sin)

TEAG

DEMODOK: Ako si voljan, Sokrate, i dokon, želja me hvata s tobom razgovarati. Sve da si u velikome poslu, priskrbi za me malo vremena. SOKRAT: Ja sam vazda dokon, također i radi tebe, pa ako zaželiš sa mnom voditi razgovore, o čemu god raspraviti, samo reci. DEMODOK: Bi li da odovud krenemo k Zeusovu trijemu. SOKRAT: Tako hoćeš, krenimo. DEMODOK: Što ne, Sokrate, tako se barem pričinja, i biljkama koje niču iz zemlje, i životinjama, i ljudima, događa se jedno te isto. Primjerice, nama koji obrađujemo zemlju, nije teško pripremiti je za sjetvu, a i samo sađenje lakim biva. No, nakon što zasijano zaživi, briga za njegov rast velika je i tegobna i mučna. Tomu je nalik i briga o ljudima. Sudim temeljem vlastitog iskustva: i za se i za svakog inog. Evo, ovaj je ovdje moj sin, štono riječ, s lakoćom je začet i s lakoćom je rođen, ali odgajati ga jest mučno i povazdan sam u strahu za nj. Moglo bi se progovoriti štošta o inome, ali njegova sadašnja želja me plaši i plaši, plemenita je a opasna. Nazočnik ovaj, Sokrate, izgara u želji da postane i opstane, bude mudar. Izgleda kao opčinjen od svojih vršnjaka, koji iz dema silaze u grad. Smeten biva zbog njihovih maštanja, o kojima i sam počesto snuje. Od ranog mladalaštva meće me u neprilike, moljakajući neka ga predam u ruke kakvu sofistu, taj da ga učini mudrim. Nije meni na prvom mjestu novčani trošak, većma moj strah da on nekamo žuri; gdje ga vreba nemala a skrivena opasnost. Upozoravajući ga na stranputice, kroz neko sam vrijeme umio usporiti njegov hod. No, nemoćan sam i sustajem. Stog pomislih možda jest najbolje poslušati ga, te tako preduhitriti pad njegov u tajna druženja – lišena moje skrbi i mojeg znanja. Nakon što smo obojica došli do istih uvida, sada tražimo onog koji doista nalikuje na sofista. Ti si se, Sokrate, ovdje skrasio u sretan trenutak. Htjedosmo se s tobom ponajprije posavjetovati. Jer, hitnja nas goni prema djelu, na sveti odgojni čin. Ako umiješ ma što savjetovati, u skladu s onim što si čuo od mene, slobodan si, savjetuj!

ZBILJA DUHA

SOKRAT: Da, doista, Demodoče, stižu glasovi da je Savjet nešto kreposno i sveto. Baš svaki savjet vrijedan je tih riječi, a osobito i nadasve onaj savjet o kojemu ti zboriš, tražeći ga u meni; istinski je krepostan istinski je svet. Jer, nemoguće je iznalaziti išta božanstvenijeg o čemu bi se čovjek mogao savjetovati, nego li je obrazovno oblikovanje: vlastito i njegovih ukućana. No, prethodno je potrebno uskladiti mišljenja o točnu predmetu savjetovanja; kako ne bih taj predmet ja držao za jedno, a ti za nešto posve drugo. Te bi nas kasniji razgovor prokazao kao smiješne, mene koji dajem savjet i tebe što primaš savjet. To se događa, vijek i vijek, sa onima koji zanemaruju istost same stvari. DEMODOK: Sokrate, valjano govoriš i pravedno je tako činit. SOKRAT: Da, valjano govorim, ali ne potpunoma. U strahu sam za ovog mladića. Možda njegove želje nisu istovjetne s našim željama. Već su nešto hirovito i drugo. Ispali bismo čudni, neusuglašeni, savjetujući se o nečem drugom i opet drugom. Zato bih ga s početka najradije zapitao što jest to što on želeć’ želi? DEMODOK: Meni se nameće taj tvoj put kao najbolji put. SOKRAT: Reci, pod kakovim je lijepim imenom kršten mladić, kako ga zvati? DEMODOK: Ime mu je Teag. SOKRAT: Divno ime, dolično ime dao si sinu, Demodoče, ono priliči svetome mjestu. Reci nam, Teaže, želiš li postati i biti mudar? Potvrđuješ li svoj žar i svoju želju, te tražiš od ovog ovdje oca, neka ti pronađe prikladna čovjeka, kako bi se u njegovu društvu učio mudrosti!? TEAG: Da i da. SOKRAT: Mudrima nazivaš znalce, u čemu god da jesu znalci, a ne one koji nisu znalci? TEAG: Znalce.

TEAG

SOKRAT: O čemu mi zborimo, Teaže? Otac tvoj slao te je na odgojno naukovanje, slično drugim plemenitim očevima i njihovim sinovima. Obrazovan jesi u krasopisu, sviranju na kitari, hrvanju i u inim borilačkim umijećima. TEAG: Jesam. SOKRAT: Možda pomišljaš kako ti po prilici manjka još koje znanje, zadano ocu za tvoju skrb. TEAG: Dakako. SOKRAT: O kojem je to umijeću – znanju riječ, zahvalni, hoćemo ga čuti. TEAG: Moj otac je s tim upoznat, o tome smo često i počesto razgovarali. Sada te namjerno kroz razgovor obmanjuje da ne zna što ja želim. On je moj protivnik, jer ne htjede me baš nikome predstaviti. SOKRAT: Ali, sve što se je zbilo otprije između vas dvojice, što je ranije bilo izgovoreno, izgovoreno je bez svjedoka. Predlažem ti sada sebe za svjedoka. Preda mnom reci što je ta tvoja mudrost i kakvom si obuzet žudnjom? Jer, u pretpostavci da zaželiš onakvu mudrost kakvom ljudi kormilare brodovima, i da te ja kao slučajno zapitam: „Teaže, spotičući se o oca, kažeš da ti je uzmanjkalo mudrosti i da te on ne želi voditi k onima koji su moćni učiniti te mudrim, što bi mi odgovorio? O kakvoj se ovdje mudrosti radi, što ne, o mudrosti kormilarenja?“ TEAG: Da. SOKRAT: Kad, koreć oca, želiš biti mudar u mudrosti kojom se upravlja bojnim kolima, a ja te opetovano upitah: kakva je ta mudrost? Zar ne, ti ćeš odgovoriti: ratnička mudrost upravljanja kolima. TEAG: Da. SOKRAT: A mudrost za kojom sada čezneš: bezimena je ili imade svoje ime?

100

ZBILJA DUHA

TEAG: Ime. SOKRAT: Koje? Reci. TEAG: Kakvo joj drugo ime dati, Sokrate, nego Mudrost. SOKRAT: Što ne, i upravljanje vučnim kolima je mudrost? Ili ti se pričinja da takovo umijeće i nije mudrost većma neznanje? TEAG: To ne! SOKRAT: Dakle, mudrost? TEAG: Da. SOKRAT: Kakva joj je korist? Nije li ta što s njezinom pomoći upravljamo jarmom konja? TEAG: Da. SOKRAT: Kormilarenje, nije li i ono mudrost? TEAG: Meni se čini. SOKRAT: Mudrost upravljanja brodovima? TEAG: Ta je. SOKRAT: A mudrost o kojoj ti snuješ, čime ona upravlja? TEAG: Ljudima,Sokrate,ljudima! SOKRAT: Bolesnima? TEAG: Ne. SOKRAT: U pravu si, u tom bi slučaju ta mudrost bila istovjetna s liječničkim umijećem. TEAG: Da.

TEAG

101

SOKRAT: Što, dakle? Možda je ta mudrost ona kojom se koriste voditelji pjevačkih zborova? TEAG: Ne. SOKRAT: Jer, tada bi ta mudrost bila što i glazbeno umijeće. TEAG: Točno. SOKRAT: Možda je to mudrost upravljanja tijelo-vježbom. TEAG: Nije. SOKRAT: Jer nije gimnastičko umijeće. TEAG: Ne, nije. SOKRAT: Što je dakle ta tvoja žuđena mudrost upravljanja ljudima, s kakvim je zagonetnim umijećem u svezi; potrudi se i reci nam. TEAG: Meni se pričinja, Sokrate, kako uz njezinu izdašnu pomoć, s lakoćom upravljamo gradom/državom; polisom. SOKRAT: No, u takvu gradu obitavaju i bolesnici. TEAG: Obitavaju. Ali, hvaleći je i koristeći je, mi ne upravljamo jedino s bolesnicima već sa svima građanima grada/države. SOKRAT: Teaže, možda jesam možda nisam shvatio o kakvu ti umijeću zboriš. Čini mi se da ne zboriš o umijeću vladanja žeteocima i beračima. Jer, takvo je umijeće zemljoradničko umijeće, vezano je za upravljanje s ljudima koji se bave sađenjem, sijanjem i vršidbom. Zar ne? TEAG: Da. SOKRAT: Također pomišljam da mi ne zboriš o umijeću kojim upravljamo pilarima, svrdlarima, tesarima i tokarima; o njihovu obrtničkom umijeću?

102

ZBILJA DUHA

TEAG: Dakako da ne zborim. SOKRAT: Zboriš li o mudrosti upravljanja ljudima kao ljudima, bilo zemljoradnicima, graditeljima i inim od zanatlija; o mudrosti upravljanja pojedincima kao osobama: i ženama i muškarcima. TEAG: Baš o tome; Sokrate, želja me je odavna razgovarati. SOKRAT: Hoćeš reći te je Aigist ubivši Agamemnona vladao u Argu onakvim ljudima koje spomenu – i zanatlijama i običnim ljudima, vladajuć’ svima bez razlike, bilo muškarcima bilo ženama; ili je tvoj govor smjerao na kakve druge ljude? TEAG: Ne na druge, već na ove. SOKRAT: Što, dakle? Nije li Pelej Ajakov sin vladao u Ftiji istim ovim ljudima? TEAG: Da. SOKRAT: Čuo si za Perijandara sina Kipselova, upravitelja Korintom? TEAG: Jesam. SOKRAT: I on upravlja, u svom polisu, istim ovim ljudima. TEAG: Upravlja. SOKRAT: Čemu dvojba da je i vladalac Makedonijom, Arhelaj sin Perdikin, upravljao istim ljudima na isti način. TEAG: Svakako. SOKRAT: U ovoj našoj državici i Hipija sin Peisistratov, suglasan si kako je i nad kim vladao: nad istim ljudima kao i oni naprijed spomenuti. TEAG: Točno zboriš. SOKRAT: Reci mi kakvim se imenom kite Bakid, Sibila i naš zemljak Anfilitoj?

TEAG

103

TEAG: Ne drugim imenom, Sokrate, nego imenom „prorok“. SOKRAT: U pravu si. Još mi reci: kakav je naziv dat vlastodršcima Hipiji i Periandaru? TEAG: Naziv tiranina! SOKRAT: Onaj koji žudi i hoće da vlada nad svim ljudima, nije li taj opečaćen istom žudnjom za istom vlašću, kao i ovi za tiranskom vlašću; on dakle želi biti i jest tiranin. TEAG: Čini se: da! SOKRAT: Što dakle, žudiš li baš za takvom vlašću? TEAG: Tako se pričinja, a utemeljeno je na svemu onome što sam do sada govorio. SOKRAT: Lud si, Teaže, odavna izgaraš u vatri žudnje, kako biti i kako bivati tiraninom. Zamjeraš ocu i kudiš vlastitoga oca, da te je dugo već lišavao kakva bezprizorna učitelja i mjesta gdje bi se učio tiraniji. A i ti, Demodoče, pokrij se plaštom stida, jer si odavna slutio i znao što tvoj sin hoće i za čim žudeć’ žudi. Reklo bi se da si ga zbog zavisti ometao u njegovu životnome naumu. Ali, možda je došlo vrijeme, nakon što te ovaj preda mnom optužio, sada je čas da uvidiš što ti je činiti i to čini. Hajde da se uzajamno savjetujemo: kamo ga slati i u kakvu družbu i tko da mu bude učitelj u toj tiranskoj mudrosti. DEMODOK: Tako mi, Diva, Sokrate, uistinu je potrebno savjetovati se, primati i davati savjet, zajedno iznalaziti dobar savjet a ne loš. SOKRAT: U redu je, dobri čovječe, krenimo i ispitujmo što jest dobar savjet i kakve su njegove praktične mogućnosti. DEMODOK: Ti pitaj, a mi ćemo odgovarati. SOKRAT: Ako si voljan i suglasan, Teaže, za početak dohvatimo se Euripida, on jednoć negdje reće: „Družeć’ se s mudrima i tirani postaju mu-

104

ZBILJA DUHA

dri.“ No, pretpostavimo, da netko priupita Euripida: „Euripide, u čemu su mudri ti mudraci i poželjni, u toj mjeri poželjni te bi druženje s njima i tiranina činilo mudracem; kao što bismo ga da je rekao: „Zemljoradnici su mudri/umiješni zbog druženja s mudracima“, pitali u čemu su takvi mudraci mudri – kakav bi bio njegov odgovor? Ne drugi izim jedan jedini: oni su mudri i vični u poslovima zemljoradničkim. Euripid bi nam baš tako odgovorio. TEAG: Baš tako. SOKRAT: A kad bi rekao: „Kuhari su mudri/umiješni zbog druženja s mudracima, što bi nam odgovorio kad bismo ga priupitali u čemu su mudri ti mudraci? Ne bi li nam odgovorio da su mudri/umiješni u kuharskim poslovima? TEAG: Da. SOKRAT: A kad bi još rekao: „Hrvači su mudri zbog druženja s mudracima“, što bi nam priupitavši ga odgovorio – u čemu su mudri ti mudraci? Ne bi li nam odgovorio da su i mudri i umiješni u hrvanju? TEAG: Da. SOKRAT: E pa dobro, neka tako bude, točno zboriš. Nego, oslonimo se na njegovu prvotnu riječ: „Družeć’ se s mudrima i tirani postaju mudri“, te bismo ga zapitali: „o kojim mudracima zboriš, Euripide, što je to u čemu su oni mudri?“ Kakav bi nam pružio odgovor? TEAG: Zeusa mi, ne znam. SOKRAT: Dopusti da ti ponudim svoj odgovor i tumačenje. TEAG: Ako ti je po volji. SOKRAT: To je ona ista mudrost o kojoj je Anakreont pjevao, pripisujući tu mudrost Kalikritiji i njezinu umijeću. Nije li ti znana ta pjesma? TEAG: Znana.

TEAG

105

SOKRAT: Što, dakle?! Ti čezneš za društvom takva čovjeka koji je, suglasno pjesniku, slična zanata kao Kalikritija Kijanska i „upućen je u poslove tiranske“; ti žarko čezneš postati tiraninom – nama i državi? TEAG: Već dugo mi se rugaš i igraš se sa mnom, Sokrate! SOKRAT: U krivu si! O njoj zboriš, opijen si i za njom čezneš, išteš takvu mudrost kojom bi mogao vladati svim ljudima. A što bi drugo do tiranin mogao biti kad to činiš? TEAG: To ponekad pomišljam: uznošljiv da budem i tiranin. Najradije, tiranini svih ljudi, a ako ne ide tad velikog broja. Vjerujem da i ti Sokrate i ini ljudi, težite toj vrsti tiranske uznositosti, možda čak težite biti bogovi. Ne, nikada ne rekoh kako i ja za tim žudim. SOKRAT: A za čim ti onda žudiš? Čuh te kako reče da žudiš vladati građanima! TEAG: Nipošto silom, bio bih poput drugih tirana, već voljom građana – po uzoru na znamenite državnike. SOKRAT: Nalik na Temistokla, Perikla, Kimona i na sve ine izvrsnike u državnim poslovima? TEAG: Tako mi Zeusa, ja mišljah na njih i o njima zborim. SOKRAT: Što, dakle – pretpostavimo kako čezneš postati izvrsnik i mudar u konjaništvu. Razmisli, kamo u tom slučaju krenuti, kamo stići komu doći: e da bi bio obrazovan za konjanika? Gdje drugdje da odeš izim konjaniku? TEAG: Zeus mi je svjedok, da nikomu drugomu ne bih išao. SOKRAT: Samo k onim što gaje to majstorstvo, k vlasnicima konja, i korisnicima u svim prilikama i svojih i tuđih konja. TEAG: To je barem jasno.

106

ZBILJA DUHA

SOKRAT: Krenimo korak dalje, pretpostavimo želiš postati izvrsnik u kopljaništvu, te bi postao i bivao u tomu majstor, samo onda dok obitavaš u društvu kopljanika s kopljima, takvih što uvelike koriste tuđa i vlastita koplja? TEAG: Čemu dvojba? SOKRAT: Pretpostavimo još – snuješ i žudiš voditi državne poslove – misliš li da ćeš u tome uspjeti obrazujući se kod nekog drugog, a ne kod državnika koji su i sami izvrsni u tim poslovima, jer se oni vazda bave politikom; u vlastitoj državi i u inim državama: bilo helenskim bilo barbarskim? Ne misliš valjda da ćeš postati mudar učeći se kod nekog drugog a ne kod njih? TEAG: Ta čuo sam, Sokrate, o tebi šire se glasine: tvrdiš i uvjeren jesi: sinovi tih državnika nisu nimalo bolji od sinova obućara. A i meni se tako pričinja i držim da je točna ta tvoja tvrdnja. Jer, nisam toliko nerazuman, lišen razbora, te bih držao kako će neki od spomenutih državnika, bilo mene ili nekog drugog, učiniti mudrim, a da prethodno ne povede stazom mudrosti vlastitog i najdražeg sina. Njemu najprije pomogne. SOKRAT: U slučaju da ti se rodi sin, Teaže, i pošto se rodio započne s pravljenjem stupica prema tebi, svom ocu, dovodeći te u neprilike: jer on kao žudi postati valjan slikar, zahtjevajuć’ da ga u tome novčano pomogneš. A istodobno od sebe odbija stvaraoce slika, slikare, podcjenjuje ih i omalovažava, ne odlazi k njima i ne želi ih za učitelje. Ili kad bi taj tvoj sin, prezirao frulaše premda žarko žudi sam jednoć biti frulašem; ili kitarista? Teaže, što ti je činiti, gdje ga slati, komu – njega koji bježi od provjerenih majstora? TEAG: Diva mi, ne snalazim se i ne znam. SOKRAT: Ne snalaziš se i ne znaš, premda se sada i ti ponašaš na sličan način kao i onaj pretpostavljeni sin. Čuđenje glumeć’, ocu prigovaraš da ne zna što bi s tobom i kamo te slati. Međutim, ako ti je po volji, sam ga predloži i sam ga odaberi, upoznati ću te s kojim god od uglednih Atenjana, velemajstorom u državnim poslovima, besplatno bi se s njim družio i

TEAG

107

sticao dvostruku korist: uštede u novcu i ugled u društvu. TEAG: Čemu to i zašto, Sokrate? Zar ti osobno nisi i ugledan i mudar čovjek? Pa, ako ti je po volji i po srcu družiti se sa mnom, meni je to dovoljno i ne želim tražiti nikog drugog. SOKRAT: Što i kako zboriš, Teaže? DEMODOK: Zaista, Sokrate, ovako zboreći ne zbori loše. Prihvati njegovu prošnju. Budi naš razveselitelj. Već ludujem od sreće gledajuć’ ga u tvom društvu, zadovoljna i sretna, jer si i ti osobno pristao s njime se družiti. Još i većma, stid me je reći u kolikoj mjeri i sam izgaram u toj želji. Skrušen vas molim, obojicu, tebe Sokrate da ne odbiješ predloženo druženje, a tebe Teaže da ne tražiš drugog za druženje osim Sokrata. Time ću biti lišen mnogih i grozomornih briga. Jer ja se još uvijek plašim i strahujem za ovog svog sina, bojim se da na svoju štetu ne susretne nekog drugog, bezočna, nazovi – učitelja. TEAG: Samo hrabro, oče, nemaj straha za mene, ukoliko do kraja uvjeriš Sokrata da me prima u svoje društvo. DEMODOK: Baš dobro govoriš, sine, i lijepo govoriš. A možda će te se, Sokrate, ove moje riječi na osobit način ticati. Jer, štono riječ, rado ću žrtvovati od samoga sebe, i koliko je moguće i uopće potrebno, od sveg svog imutka, pod uvjetom da se dohvatiš ovog mog Teaga i pomogneš mu onoliko koliko umiješ i znaš. SOKRAT: Demodoče, ne čudim se tvojoj brizi za sina, premda umišljaš da bi baš od mene imali najveću korist. Ne, nije se čuditi – jer ne znam o čemu bi razborit čovjek više mogao brinuti nego o vlastitu sinu: o njegovim probitcima: kako da bude dobar, kako da bude još bolji. No, ono što me većma čudi, od kud ti to da ću ja, više nego ti, koristiti tvom sinu – te će postati dobar građanin – od kud ti ta misao, i od kud to da i on sam u nju povjeruje? Kao prvo, nisi li stariji od mene, a potom vladao si već Atenjanima obnašajući mnoge i najviše ovlasti. Primao si visoke počasti od sugrađana iz okruga Anigoraja. Također si i cijelu državu zadužio za ništa manja odličja. Što ne, nitko od vas dvojice ništa od spomenutog

108

ZBILJA DUHA

neće naći kod mene. Zatim, ako Teag ne cijeni i ne vidi korist od druženja s državnikom, tražeći neke druge ljude i smatrajući ih sposobnijim u obrazovanju i odgoju madića, ovdje su: i Prodik Kejanin i Gorgija Leontinjanin i Pol Akragantinjanin i mnogi drugi. Svi oni, držeć’ da su mudri, obilaze od grada do grada i mame plemenite a bogate mladiće – koji bi se inače mogli, po želji, družiti s građanima – nagovaraju ih neka napuste društvo tih građana i prihvate se njih, dakako uz naplatu, ne malu nadnicu, povrh svega da im budu i zahvalni. Možda bi bilo po istini i po pravdi, Demodoče, da i tvoj sin i ti sam odaberete nekog između njih, a ne mene. Jer ja sam neuk, u usporedbi s njima prava neznalica. Jer ja ništa od tih naprednih i lijepih učenja ne znam, a želja me je znati ih. Dugo već i uvijek govorim da ja tako reći ne znam ništa, tek nešto i malo o umijećima ljubavnim. Čemu tajiti, istina je da u tom malom znanju ljubavnih poslova sebe smatram izvrsnim, u poredbi s bilo kojim čovjekom: pokojnikom ili živim. TEAG: Uviđaš li, oče? Nazočnik ovaj, Sokrat, baš i nije voljan družiti se sa mnom – oh kada bi on to htio radostan ja bih bio – sve što zbori kao da u šali zbori. Iz iskustva poznajem mladiće – vršnjake ili tek malo starije od mene – koji bijahu bez umijeća i kreposti, kao da ništa nisu vrijedili prije druženja s njim. No, sretajući se sa Sokratom, oni kroz kratko vrijeme stjecahu mnoge vrline i postajahu bolji od svih onih od kojih su ranije bili gori. SOKRAT: A znaš li ti kako je stvarno bilo s takvim slučajevima i zašto tako bijaše biti, sine Demodokov? TEAG: Zeusa mi, znam. Kada bi ti htio, sa mnom bi se slično dogodilo, ja bih kao i oni istu korist stekao. SOKRAT: Ne, ne razumijevaš me do kraja, dobri čovječe. Slušaj, a ja ću ti govoriti. Na temelju božanske odluke, postoji neki demon, unutrašnji glas, netko tko me prati još od djetinjstva. Taj kada se pojavi, uvijek me savjetuje neka odustanem od onog što netom htjedoh učiniti, a nikada me i ni na što ne nagovara. Također, ako me primjerice prijatelj upita za savjet, a glas se javi, to on njega od njegova nauma odgovara i ne do-

TEAG

109

pušta mu željeno činiti. Prizivam i svjedoke za sve ovo o čemu govorim. Najprije ljepotana Harmida, sina Glaukonova, znan vam je i poznajete ga. Jednoć, prije vježbe trčanja u Nemiji, slučajno me je priupitao za savjet, al’ netom započe govoriti – javi se onaj demonski glas. Odvraćah ga i govorah mu: „usred tvog govora začuh glas mog demona. Ne idi, odustani, nemoj vježbati!“ „Valjda je to nagovještaj“, reče on, „znamen da neću pobijediti; ipak meni će koristiti svo ovo vrijeme vježbanja, čak ako mi i nije suđeno odnijeti pobjedu.“ To reče i ode. Vježbati! Doista bi vrijedilo priupitati ga, što i kako se nakon takve odluke s njim događalo, kao posljedak lakomislene i dvojbene vježbe. Ili, ako biste vas dvojica htjeli pitati i ispitati još ponekog od svjedoka, pronađite ga i pitajte Kleitomaha, brata Timarhova. Pitajte Kleitomaha o bratovu neposluhu i zašto se je suprotstavio demonskome savjetu. O tome mu je Timarh govorio dok je umirao. Inače, Kleitomah i Enatlije, trkač, prihvati li su ga i zbrinuli u vrijeme njegova bijega. Evo što Timarh tad reče. TEAG: Što? SOKRAT: Ovo: „Kleitomaše, ja sada umirem zato što otklonih njegov savjet, ne htjedoh povjerovati Sokratu.“ A zašto je tako govorio, na samrti, Timarh? Evo zašto. Nekoć su Timarh i Filemon sin Filemonidov ustali usred večere s namjerom ubiti Nikiju sina Heroskamandrijeva. Nitko osim njih nije znao za taj naum. A Timarh mi ustajući reče: „O čemu budan sanjaš Sokrate? Vi pijete, a ja odlazim. No, vraćam se. Pod teretom uspjeha, vratit ću se malo kasnije. Meni se tad javi glas. Moj anđeo. Rekoh mu: „ne idi! Jer, javio mi se je uobičajeni demonski znamen.“ I suzdrža se. Ne zadugo. Opet ga obuze žar odlaska. „Odlazim, Sokrate“, reče. Meni se odnova ukaza unutrašnji glas i opomena: opet ga prisilih da se suzdrži. Po treći put, ode kriomice. Ustade a da ništa ne reče. Ode neopaženo uvrebavši priliku kad bijah u druge uzvanike zagledan. U žurbi ode, brz da učini što je naumio i zbog čega je i umro. Zato je u kobnom smrtnom času, s bratom vodio onakav razgovor i rekao što i ja vama govorah: da umire zbog nevjerice meni i mojem demonu. Uz to čusmo što govoraše o mnoštvu na Sikeliji, o propasti te vojske. Znalcima je znan taj glas! Kroz govor mi i tumačenja o događajima iz prošlosti. Ali ispitajmo ga još u vre-

110

ZBILJA DUHA

menu sadašnjem. Govori li on zaista il’ znamenuje: išta ili ništa!? Ukazalo mi se je prijeteče znamenje, o odlasku u rat prelijepog Saniona. On uskoro, možda već sada, polazi s Trasilom ratovati protiv Efeza i Jonije. Mnim da će umrijeti ili zajedno s ovim trpjeti i trpjeti. A i za sve ine vojnike se plašim, s razlogom strahujem. Sve što sam ti govorio, u dobroj vjeri ja sam govorio. I što se tiče demonske moći i njezine svemoći. I što se tiče razgovora s onima koji se sa mnom druže. Jer kod mnogih ta moć protivi se njihovim naumima. Dašto, takvima ne može biti od koristi druženje sa mnom. Nije im od koristi i ne družim se s njima. Međutim kod nekih drugih ljudi, s nejasnim željama, ona me ne sprečava da se družimo, ali im druženje (opet) ne koristi ništa. A oni kojima bi ta moć pomogla u druženju, to su oni ljudi – za koje si i ti uvidio kako umah i neposredno napreduju. Ipak, neki od ovih posljednjih imaju čvrstu i postojanu korist. Neki pak, dok su sa mnom, divljenja su vrijedni i napreduju, a kad se odvoje od mene, nimalo se ne razlikuju od drugih a neukih ljudi. Uzmimo kao slučaj Lismahova sina Aristida. Družeći se sa mnom, kroz kratko vrijeme u obrazovanju napredovaše i napredovaše. Zatim je otišao u rat. Po povratku, zatekao me je u društvu Melesijina sina Tukidida. Dan ranije, ovaj Tukidid, mrzeć’ me nizašto, posvađao se sa mnom. Nakon pozdrava i razgovora o svašticama, netremice gledajući u me, Aristid mi ljutito reče: „Sokrate, čujem da je Tukidid ohol prema tebi, uznosit: srdit je i umišlja kako je neka veličina!“ „Tako je,“ rekoh ja. „Što to zboriš, il’ ne zna kakav bje prije no što te srete? Neuk!“ „Tako mi bogova,“ odgovorih mu, “čini se da ne zna.“ „Ali,“ dometnu on, „i ja sam nalazim se u čudnu u smiješnome položaju, Sokrate.“ „U kakvom čudnom u kakvom smiješnome položaju? O čem točno zboriš?“ „Pred odlazak u rat, rado sam vodio rasprave sa svima onima sebi sličnima, sa bilo kojim čovjekom, na ravnopravan način. Uvijek sam se kretao u društvu izobraženih ljudi, vičnih takvim razgovorima. A sada, obrat je vidljiv, od njih bježim i pred njima se skrivam. Čemu tajiti, stidim se jer priprost postadoh.“ „Ta tvoja raspravna moć, ona te napušta iznenada ili malo pomalo.“ „Malo pomalo.“ „Reci još: reci mi o trenucima u kojima ti se ta moć javi i objavi, javlja li se zato jer se zajedno družimo, filozofiramo i slušamo uzajamne savjete, ili na neki drugi način?“ „Zar ne, Sokrate, istinu govorah – premda čudnu i nevjerovatnu. Naime, ja od tebe nikada nisam ništa predmetnog naučio,

TEAG

111

to je i tebi znano, ali sam duhovno napredovao, vazda dokoni družeći se zajedno. Napredovah čak i onda dok smo boravili u istoj kući, a ne u istoj sobi. Ipak sam postajao sve bolji i bolji kad bi se nalazili u istoj sobi. Još bolji kada bih nalazeći se u istoj sobi gledao u tebe dok govoriš – daleko bolji nego kad bijah ma gdje drugdje zagledan. No, većma i najvećma, u obrazovnome oblikovanju napredovah – sjedeći pored tebe, držeći te i dodirujući. A sad, vascijel moj dar, ta moja moć, ishlapila je, nesta, ode u vjetar.“ Što ne, Teaže, takvim bijaše biti naše druženje. Bude li bogovima milo, napredovati ćeš veoma mnogo i brzo, a ne bude li im ni drago ni milo, ne, nećeš. Uviđaj, dakle, što ti je bolje i sigurnije, obrazovati se kod onih koji planiraju svoju korist i njome gospodare; ili kod mene – slučajnog namjernika!? TEAG: Pozvani smo, Sokrate, činiti i učiniti što treba. Družeći se zajedno, kušati i ispitati tog demona, odgonetati i odvagnuti njegovu stvarnu moć. Pa ako nas podupre u međusobnom druženju, za nas boljeg izbora nema. A ako nas omete, tada valja nam se savjetovati, što nam je dalje činiti. S drugima se družiti ili pred tom božanskom silom klečati? Nagovarati tog demona, kroz molitve i kroz žrtve,milostiv da nam bude. I proroke pitati za savjet. DEMODOK: Sokrate, što još reći, na tebi je da nam uslišiš ovu prošnju. Valjan je Teag mladić, dobro govori. SOKRAT: Doista, što još reći osim, ako vam se čini da treba tako činiti, činimo tako!!!

rad duha

i duhova

RAD DUHA I DUHOVA

LAO - ZI Besmrtan je duh Doline. Tamo stoluje Ženka mračna: u vratima Žene mračne korijen svemira klija. Fin i neprekidan, on se vječnim čini; služba mu se nikad ne iscrpi.

115

116

ZBILJA DUHA

GEORG WIHELM FRIEDRICH HEGEL Spontani rad duha Znanje koje jest predmetno i nama prvotno, takvo može samo ono koje je i samo neposredovano znanje, znanje o neposredovanom ili opstojećem. A i mi se tako odnosimo, neposredovano iliti primateljski; dakle tako da se ništa na njemu kroz sučeljavanje ne mijenja i da spoznanje ne ometamo u njegovu poimanju. Duhovo znanje Cilj, Punoća Znanja, ili Duh koji sebe zna da jest Duh i da na svojem putu susreće sjećanja drugih duhova: onakvih kakvi jesu sebi samima i kakvi oblikuju sutroj svojega kraljevstva. Njihova baština pod vidom njihova slobodnog opstanka u obliku slučajnosti jest povijest, a pod vidom njihove pojmljene organizacije jest znanost znanja koje se obznanjuje; u oba vida zajedno, ta pojmljena povijest, oni tvore i sjećanje i trpeću punoću Duha, zbiljnost, istinu i bjelodanost njegova prijestolja. Bez kojih bi on bio ono beživotno osamljeno, samo iz čaške ovog carstva duhova pjenuša mu njegova beskonačnost.

RAD DUHA I DUHOVA

EMILY DICKINSON Smrt je dijalog među Duhom I Prahom - “Neka te nije“ Kaže mu Smrt - a Duh će - “Gospo Moje nade su drukčije“ Smrt u to sumnja - Pokaže Zemlju Duh ide na nov put Samo skinuvši, kao dokaz, Glineni svoj kaput -

117

118

ZBILJA DUHA

RABINDRANAT TAGOR GDJE DUH JE neustrašiv a čelo uspravno; gdje slobodno je znanje; gdje svijet ne lome i ne komadaju skučeni zidovi kućni; gdje riječi izviru iz srca istine; gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu, gdje se bistra struja razuma ne gubi u pustoj pješćari mrtvih običaja; gdje ti vodiš duh prema sve široj misli i djelu; - u tom nebu slobode, Oče moj, probudi moju zemlju.

RAD DUHA I DUHOVA

PROROK IZAIJA Duh Jahve Gospoda na menije, Jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenej sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.

119

120

ZBILJA DUHA

Ev. LUKA U taj isti čas usklikne Isus u Duhu Svetom: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“

RAD DUHA I DUHOVA

121

Sv. PAVAO Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti. Uistinu, stoje bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnog tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: težnaj je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjem ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče!“ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolovima sve do sada. Ali ne samo ono. I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni. Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano te iščekujemo. Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete.

122

ZBILJA DUHA

Ev. IVAN S početka vam ne rekoh ovo jer bijah s vama. A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pookazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda što je knez ovog svijeta osuđen. Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješčivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer od mojeg uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojeg uzima i - navješčivat će vama.

RAD DUHA I DUHOVA

123

Ambrozijev večernji himan O Bože, ti stvoritelju sveg svijeta, nebeski upravitelj koji dan svijetlom sjajnom haljinom resi milostivim drijemežom prekriva noć. Da umorni duh mirovanje za službu snaži, umorne duše blaži, oslobađa ih straha napasti. Hvala što je dan završen, a pri smiraju dana molitva za pomoć pri hvaljenoj krivnji uzdiže se k tebi u pjevu himna. Tebe hvali najdublje dno srca, Tebe zove najpuniji zvuk glasa. Tebe krije nevina ljubav, Tebi se klanja sjajni duh. Da kada najdublja tama noći cijeli dan obuhvati.

Vjera ne zna ništa o mraku A noć osvjetljava Vjera. Da ne puštaš spavati duh. No teška krivnja uči spavati. Vjera, led nevina srca. Hladi sparnu maglu sna. Da te bez mračnih strasti U snu vide unutarnje oči, A ne da ti smeta Strah zadrijemalih Zbog varke zlog zavidnika. Sinu, Ocu bježimo U duhu Krista i Oca: Iznad svega je moćno Milo moliteljima. Trojstvo!

o autoru biografski podaci

O AUTORU

127

Mladenko Spahija, filozof, pjesnik, haiku – pjesnik i voditelj tribina, rođen je 23. listopada ratne 1942. godine u Dalmatinskoj zagori u Perkoviću – raskrižju vlakova – u tadašnjoj općini Šibenik. Studij psihologije i čiste filozofije završava u Zagrebu. Otac četvero djece i djed petnaestero unučadi. U zasebnim knjigama objavio: SUTON JUTARNJI (pjesnički prvijenac), 1975. KRŠĆANSKI HAIKU, 1991. ANTOLOGIJA HRVATSKOG HAIKU PJESNIŠTVA (uvršten), 1996. VJEČNOST KOJA SE SMIJE (ironijska – metafizička poezija), 1996. PLATON: “PARMENID“ “TEAG“, 2010.

128

ZBILJA DUHA

Mladenko Spahija, umjesto autobiografije , poziva se na ulomak iz Biblije, prema Psalmu 18. Bih mu vjeran, i čuvah se od bezakonja svojega. Dade mi Jahve po pravdi mojoj, po čistoći ruku mojih pred očima njegovima. Sa prijateljima postupaš sveto, s čovjekom vjernim vjerno. S čistim čisto a s nevaljalim nasuprot njemu. Jer ti pomažeš ljudima nevoljnim, a oči uznosite ponižavaš. Ti užižeš svjetiljku moju; Gospod moj prosvjetljuje tamu moju.

O AUTORU

MOJ UNUK TVRTKO Bio je bosanski kralj hrvatske krvi U junaštvu prvi u ljubavi prvi Krasila ga jedna tek mana Nije volio pitu Kulina-bana

129

130

ZBILJA DUHA

Sva slava Ocu vječnomu I jedinomu Sinu mu Sa Tješiteljem Presvetim I sad i vječnost čitavu.