Prije poslije fejsbuka web

Ovu knjigu s ponosom posvećujem svojim roditeljima, bratu i sestrama s njihovim obiteljima, mojim dragim nećakinjama i nećacima, ali i svima onima koji traže Gospodina i imaju hrabrosti odvažiti se poći na jedinstveni i neponovljivi put – put prema Ljepoti života s Gospodinom našim Isusom Kristom i njegovom majkom Marijom, u zajedništvo života Presvetog Trojstva – Ljepote koju “ljudsko oko vidjelo nije, uho čulo nije, ni u srce ljudsko ušla nije“.

PRIJE POSLIJE FEJSBUKA

Odgovorni urednik: vlč. Tihomir Kosec Predgovor: msgr. Josip Mrzljak, varaždinski biskup Uredila: Marta Kranjčec Lektura: Tihana Vučić Mihaela Lacko Maja Pribeg Ilustracije: Danijel Deverić Elizabeta Radetić Grafičko oblikovanje: Vjeran Grabant Nakladnik: Varaždinska biskupija Tisak: Letis d.o.o., Nedelišće Tiskano u prosincu, 2015.

ISBN: 978-953-95621-4-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000918193.

vlč. Tihomir Kosec

PRIJE POSLIJE FEJSBUKA

Varaždin, 2015.

Predgovor varaždinskog biskupa, msgr. Josipa Mrzljaka “Ne bojte se! On vas čeka! On je otac: on nas uvijek čeka! Kako je lijepo susresti u sakramentu pomirenja Očev milosrdni zagrljaj, otkriti da je ispovjedaonica mjesto milosrđa i pustiti da nas dotakne ta milosrdna ljubav Gospodina koji nam uvijek oprašta!” – napisao je papa Franjo u svojoj poruci mladima za Svjetski dan mladih u Krakowu 2016. godine, prisjećajući se susreta u ispovjedaonici koji mu je promijenio život.

Vjerujem da je Papa, najavivši izvanredni Jubilej Milosrđa, želio što bolje istaknuti važnost iskustva Božjeg milosrđa u iskrenom kršćanskom životu, koje je njemu samome promijenilo život. Čovjek je slab, čovjek luta, ali On uvijek čeka.

Zato mi je drago predstaviti ovu knjigu koja je zbir promišljanja vlč. Tihomira Koseca, danas predstojnika Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije, od njegovih bogoslovskih pa sve do sadašnjih svećeničkih dana objavljenih na njegovom Facebook-profilu. U njima se odražava, prije svega, jedan vrlo osoban pristup vlč. Tihomira, koji se nije ustručavao progovoriti i o vlastitim previranjima, nejasnoćama i sumnjama u svom hodu s Bogom i svome svećeničkom poslanju. On u svojim promišljanjima, također, prati i aktualna društvena zbivanja te ih promatra kroz prizmu Radosne vijesti. To je jedan pristup koji zaista privlači i vjerujem da će se svaki čitatelj moći pronaći barem u jednom post-u.

Dok zahvaljujem vlč. Tihomiru Kosecu i svima koji su se potrudili oko izdavanja ove knjige, posebno želim da ova knjiga ohrabri mlade čitatelje koje Gospodin ustrajno čeka kao milosrdni Otac i potakne ih da se otvore Kristovom duhu i dožive Božju ljubav koja mijenja srce čovječje te može promijeniti cijeli svijet. Neka i ova knjiga bude jedan dodir nade svakom čitatelju da Bog drži ovaj svijet i da će biti dobro. † Josip Mrzljak varaždinski biskup

Riječ autora Poštovani čitatelji, poštovani vjernici!

Zadovoljstvo mi je što vam mogu predstaviti knjigu “Prije poslije fejsbuka“. Misli, nagovori, poticaji i propovijedi koje ćete ovdje naći, plod su mojih promišljanja stavljenih na papir u razdoblju boravka na bogosloviji od 2004./5. – 2008./9. godine, a kasnije i na zaslon računala u obliku Facebook statusa od 2011. godine do današnjih dana. Razlog zašto sam se uopće odlučio pisati bio je u početku sasvim osobne prirode. Na papir sam stavljao svoje misli, pretakao na nj i pokušao opisati svoje osjećaje u susretu s aktualnim društvenim zbivanjima kao i svoja unutarnja previranja i lutanja u kojima sam se, tražeći svoju istinu, sučelio s iskonskom Istinom – osobom Isusa Krista. On mi je pomogao tada, kao što mi i danas pomaže, da snagom njegova i Očeva Duha sve više ulazim u tu Istinu i, otkrivajući njega sve više sebi sebe otkrivam, podastirući potom ta otkrića pred svakoga, osobito mladu osobu željnu svoje i Božje Istine. Upravo zato sam u nekim promišljanjima gotovo intiman, jer pojedine teme idu do granica najoosobnijih ispovijesti – da se Bog proslavi! Moje duhovno sazrijevanje praćeno dubokim i, kako neki danas vole reći, bolnim rezovima s “prijašnjim željama i planovima“, nalazilo je utjehu u izlivenom “ja“ na papiru. Doista sam doživio da papir svašta trpi i da, ponekad, tjeskobne misli uobličene u pisanu formu, Gospodin stvarno liječi putem bijelog papira. Tintom ispisane i na bjelinu papira utisnute crte sebeportreta, otkrivale su mi moje nutarnje obrise, tamne predjele moje duše, bacajući istovremeno, na moju radost, puno više svjetla iščitanog iz praznina bijelih međuredova. Stoga je prvi dio knjige obilježen upravo tim osobnim svjedočanstvima; vjere i nevjere, želja i mogućnosti, sukoba ali i sklada sa sobom, s drugima i s Bogom.

Drugi, kraći dio ove knjige, predstavlja moja promišljanja objavljivana na Facebooku. Najveći dio tih misli i poticaja najčešće su u znaku kritika – pozitivnih i negativnih – s obzirom na pojedine fragmente društveno-crkvenih zbivanja u svijetu i kod nas, a zatim i molitve s naglaskom na prevladavanje tih istih negativnih, osobnih i kolektivnih stanja ljudskog uma i duše. Znajući da one predstavljaju tek malu kap u moru ponudio sam tu istu kap i mnogim drugima prihvaćajući od njih meni poslane “zahtjeve za prijateljstvom“. Ohrabren uvijek iznova “novim kapima virtualnih prijateljstava“ i njihovom vrednovanjem onoga što sam napisao, nadošla je ideja da se sav taj pisani materijal stavi na papir i uobliči u knjigu kako bi ono dobro i kvalitetno moglo doći do što šireg broja čitatelja. Ideja je naišla na plodno tlo i kod našeg oca biskupa Josipa Mrzljaka te vam danas, Bogu zahvalan, nudim dio sebe i svojih zapažanja koja su u ovoj knjizi kronološki raspoređene i tematski određene. Dao Bog da donese što više duhovnih plodova u Vašem životu.

Božji vam blagoslov!

Zahvale Čovjek je društveno biće, od drugih dolazi i k drugima ide, ovisan je o drugome i drugi ovise o njemu. Ni ova knjiga, Bogu hvala, nije “pošteđena“ tih relacija. Zato, u prvom redu, želim zahvaliti ocu biskupu Josipu Mrzljaku na potpori u pisanju i izdavanju ove knjige. Njegova potpora i povjerenje prisutna je od trenutka kada mi je, imenovavši me predstojnikom Ureda za mlade Varaždinske biskupije, na put stavio mlade koji su mi veliki poticaj i inspiracija u mojem svećeničkom životu i pastoralnom radu. Mladi su već velikim dijelom sudjelovali u projektu stvaranja mojeg, tj. našeg, prvog nosača zvuka Na obali, a sada i ove knjige Prije poslije fejsbuka. No u svemu se tome najviše iskazala kao suorganizatorica, koordinatorica i prikupljačica tekstova objavljivanih na Facebooku od 2011.-2015. godine draga mi prijateljica i suradnica u pastoralu mladih, gospođica Marta Kranjčec. Ona je iznijela najveći dio tereta po pitanju tehničkih zahtjeva kod izdavanja jedne knjige. Tu su zatim dragi prijatelji iz vremena studija; vjeroučitelj izuzetnih likovnih sposobnosti, gospodin Danijel Deverić, ilustrator naslovnice i prvog dijela knjige kao i mlada perpektivna studentica Elizabeta Radetić, koja je svojim ilustracijama obogatila drugi dio knjige. Iskreno im hvala. Ništa manje zahtjevan posao bila je i lektura tekstova. Za sve zareze, “točkazareze i tritočke“ te ispravak moje specifične disgrafije u tekstu, pobrinule su se profesorice hrvatskog jezika, također drage poznanice i kolegice po profesorskoj struci, gospođa Tihana Vučić i gospođica Mihaela Lacko, lektorice prvog dijela, i gospođica Maja Pribeg kao lektorica tekstova s Facebooka. U težak posao grafičkog dizajna, upustio se gospodin Vjeran Grabant koji se podosta namučio oko pogađanja mojih želja i ideja, kako, naime, dotjerati fizički izgled knjige. Hvala na strpljenju kojega mu nije nedostajalo i u kojem se, surađujući sa mnom, vježbao. Hvala knjižari Letis d.o.o. iz Nedelišća i Jasminki Bakoš-Kocijan na brojnim savjetima pri tisku knjige.

Na koncu, hvala i mojoj dragoj obitelji koja kao nevidljivi temelj stoji u svakom mojem promišljanju i radu. Njihovi temelji ujedno su temelji katoličke vjere koju su, primivši je, meni i mojoj braći kao najveću dragocjenost usađivali od najranijih dana života. Danas, nakon gotovo polovice života, sve više uviđam kako Krist doista jest jedini Put, Istina i Život; upravo ono u čemu sam od njih, roditelja, i Crkve poučavan. Najiskrenija im hvala. vlč. Tihomir Kosec, U Varaždinu 12. listopada 2015.

I. DIO

Tihomir Kosec

Pravda, pravo i istina Dugo sam se vremena mučio s jednom dilemom: kako nekoga uvjeriti u istinitost svojih čina, svojih riječi, kako biti potpuno iskren i dobronamjeran da drugog uvjerim (u najboljoj namjeri) u vlastitu želju za njegovim dobrom. Čuli smo u Evanđelju Isusove riječi kojima nas poziva da se otvorimo istini, da će nas ona osloboditi i kako je on sâm istina koju ćemo spoznati ukoliko svoj životni put usmjerimo prema njemu. Moram reći da me je ta istina stajala mnogo živaca, nadmudrivanja, evociranja najrazličitijih primjera ne bih li dokazao svoju nevinost, neistinost predrasuda koje drugi imaju o meni. Pravedno bi bilo da ustrajem u istini koliko god me ona stajala jer, ipak, ja sam u pravu. Ne smijem prihvatiti laž koju mi netko drugi nameće, samo da bih umirio nečiju savjest. No opet, ostaviti drugog u patnji također nije rješenje.

Kao što je Bog rekao da mu se ne mile nikakve žrtve doli iskreno i ponizno srce koje ga štuje, tako i ja osjećam potrebu preispitati tu istinu na kojoj toliko inzistiram. Nije li to možda pretjerivanje kada se toliko oslanjam na sigurnost svoje ljudske istine i ustrajnost „ostajanja pri svojemu“, ako znam da moja istina nije potpuna, pa je drugi niti ne može doživjeti potpuno. Istina kao i ljubav i pravda i sve iskonske vrijednosti imaju svoje utemeljenje u nadnaravnom. (Ne bih želio sve argumente bazirati na vjerskim istinama, ali teškoće me tjeraju da se utječem Autoritetu koji će iznaći načina da se pitanje pravde i istine riješi.)

U Bibliji piše kako je Josip uzeo za ženu Mariju kad je već bila trudna, a po pravici ju je trebao napustiti. Slično je postupio i Abraham kada ga je Bog tražio da mu žrtvuje jedinog sina. U oba primjera Josip i Abraham imali bi pravo kada bi odbili tu Božju zapovijed jer je u sebi taj zahtjev bio nelogičan i neshvatljiv.

Međutim, njihovu poslušnost Biblija naziva pravednošću. Tako dolazimo do zaključka kako Bog pravednost „mijenja“ poslušnošću na koju opet odgovara milosrđem, zapravo, pravdu podvrgava njoj. Jedna pred drugom, u specifičnim okolnostima, ima prednost. Stoga se i ovdje pitam: Što je važnije, biti istinit i imati pravo; ili imati smilovanja i prihvatiti predrasudu koja će mene poniziti, ali će drugoga utješiti? Budući da je istina o meni da sam grješan, jer tvrdim li drukčije lažem, mogu prihvatiti i to neistinito mišljenje, radi li se o mojoj nepotpunoj istini i nepotpunoj mogućnosti drugoga da spozna istinu u cjelini. Slijedi mi nasljedovati primjer biblijskih junaka čija je poslušnost urodila najvećim blagoslovima – „sinovima istine“ kojima su blagoslovljeni i posvećeni svi narodi zemlje.

Iz tog posvećenja i ja molim milost istine za sebe i one s kojima živim, da nas 18

Prije poslije fejsbuka

vrhovna Istina nauči cijeniti poniznost koju istina u sebi nosi. Nije li grijeh prvih ljudi bila oholost, lažna istina kojoj su oni povjerovali jer nisu imali dovoljno poniznosti? No, tek je njihova zloupotreba slobode otvorila prolaz Božjem milosrđu i njezin ulazak u svijet. Stoga i božanska mudrost ljudsku mudrost i istinu oplemenjuje kada joj se otvorimo poniznim stavom, otkrivajući kako je opraštanje onaj pravi ljudski poziv koji čovjeku daje osjetiti neslućenu slobodu. prijelaz 2003./2004.

Hrvatsko društvo S čim usporediti ovo društvo? Doista, sve više mi, u vremenskom smislu, sliči na period puberteta. Fizički sve zrelije i ljepše, ali psihički i duhovno nestabilno, ranjivo, tražeće, podložno i povodljivo, jednom riječju - nezrelo.

17. studenog 2005.

Ovo je moje tijelo za vas Isus nam je rekao da u onome tko ne jede njegova tijela nema života. Kako to možemo shvatiti? Kako je moguće jesti tijelo? Ne znam s kojom je namjerom nastala hrvatska riječ tijelo za stvarnost koju ona inače u svakodnevnom govoru označuje. Kad upotrebljavamo tu riječ obično to činimo u kontekstu izricanja nečega što se nalazi u prostoru vremenu i ima granice, može biti prenosivo, nešto što napreduje, ali i propada itd. Ona se u društvenim strukturama koristi za izražavanje različitih oblika manjih ili većih organizacija, pa čak i kao slika Kristove Crkve. Dakle, riječ tijelo nalazimo u različitim životnim kontekstima.

No, ako se u samom etimološkom tumačenju riječi usudimo razmišljati da je specifična hrvatska tvorenica, dobit ćemo dvije riječi ti i jelo. Dakle, prema ovakvoj ideji, tijelo je nešto što ima okus, što se jede, tj. konzumira u tjelesnoj osjetilnosti. Kao tjelesni fenomen iskazuje se u svojoj vidljivoj dimenziji i podložno je promjenjivosti vanjskih obilježja. Također, riječ ti označava da je to nešto od mene različito, ali isto tako nešto prema čemu imam nekakav odnos, ja-prema-ti, nešto bez čega ne mogu, čime se hranim, jer taj ti postaje ti - jelo za mene. Ovaj odnos dobiva na težini posebno onda kada ga smještamo na religiozno tlo i u tom ambijentu, možemo to slobodno utvrditi, ima svoje najuzvišenije značenje budući da je Krist htio biti to Ti - jelo nama za postignuće života u vječnosti. Tijelo je nešto 19

Tihomir Kosec

najkonkretnije što imamo, što nas čini bićima koja putuju kroz vrijeme i prostor.

Mi smo po svojoj naravi tijelo, utjelovljeni duh, oduhovljeno tijelo, tjelesnost je naša bitna oznaka. Ne možemo se od toga apstrahirati. Od toga nije apstrahirao ni Isus, štoviše, on je htio da nam kao sredstvo spasenja posluži njegovo tijelo.

Tako je i tijelo postalo nešto sveto te preko tijela dolazimo u stanje neba. Tijelo nam postaje prenositeljem života jer da bi se netko rodio duhovnim rođenjem na život djeteta Božjeg, taj se najprije mora roditi iz tijela. Taj se također po Duhu obraća Bogu, a tijelom služi bratu čovjeku… I ja i ti i svatko od nas nekom ćemo biti ti-jelo da bi ovaj mogao preživjeti i prenijeti život dalje.

28. studenog 2005.

Riječ Kao što sam započeo razmišljanje o pojmu tijelo, pokušat ću, nakon biblijskog shvaćanja riječi, na temelju hrvatske etimologije obrazložiti hrvatski pojam riječ.

U hebrejskom jeziku imamo pojam dabar. To je oznaka za dinamičnu Božju intervenciju po kojoj je nastao svemir, tj. Bog izgovarajući riječ djeluje činom stvaranja. Njegova je riječ stvarateljska. Upravo tu dinamiku želi naglasiti Biblija.

Riječ nije, dakle, nešto što samo simbolizira određenu stvar, pojavu, događaj ili osobu, riječ je istovremeno i djelo čiji je sadržaj naznačen u pojmu. U hrvatskom jeziku ne možemo na taj način objasniti termin riječ, no smijemo se poigrati i izvoditi zaključke o možebitnim značenjima. Riječ bi bila nešto što ječi, što ima zvuk koji se rasprostire prostorom i vremenom. Ona jest po sebi nešto apstraktno, znak koji upućuje na nešto iza ili ispred sebe, ali ona također, ovisno o kakvoj se riječi već radi, sasvim konkretna, izaziva konkretne posljedice, pa bila to i sasvim ravnodušna reakcija. To me podsjeća na prvi Isusov nastup u Nazaretu kad je čitajući Izaijin tekst i proglašavajući godinu milosti Božje, izgovorio: „Danas se ispunilo ovo Pismo (riječi) što vam još odzvanja u ušima.“ Riječi koje „odzvanjaju“, riječi koje ječe... Riječ kao Božja jeka kroz povijest, upućena čovjeku da bi se spasio, da bi se promijenio te postao dijelom Božje jeke u toj povijesti.

No nije svaka riječ što ječi dio Božjeg govora. Ona ima, kako to govori sv. Pavao, dvostruki karakter; jeka kao kratkotrajan zvuk cimbala nasuprot jeci Ljubavi što je preko Križa odjeknula za spasenje svakog čovjeka do svršetka svijeta.

28. studenog 2005.

20

Prije poslije fejsbuka

Pakao Danas sam si postavio pitanje postojanja pakla. Moram priznati da me pomalo sablažnjava činjenica da pakao zaista postoji, uslijed uvjerenja da je Bog sama ljubav, dobrota, istinita svjetlost u kojoj nema tame. Kako je moguće da onda postoji pakao? Zar je Bog u sebi podijeljen na način kako smo to često mi ljudi u sebi? Zar je moguće da u Bogu postoji dualitet, dva počela, izvor dobra, odnosno zla? Kako protumačiti činjenicu da pakao “egzistira“? Naravno, treba na ispravan način definirati pakao. Sv. Pavao kaže kako Bog želi da se svi ljudi spase i kako je već stvaranje prvi čin Božjeg otkupiteljskog plana za čovjeka. No, upravo to je na tragu mojeg prvog pitanja: od čega nas Bog spašava, tj. zašto nas uopće treba spasiti, već od samog početka, a još nismo zgriješili? Zar je već prije postojao pakao? To je muka na koju tražim odgovor, za sebe, za druge. Dakle, Bog želi svakog čovjeka imati uz sebe, u zajedništvu sa sobom, želi njegovo prijateljstvo.

On to ne želi učiniti tako da bi na bilo koji način čovjeka prisilio, već želi njegov slobodan pristanak, riskirajući da se čovjek odluči i protiv njega. Koji tako odluči, ne ulazi u zajedništvo s Bogom. Kamo dakle odlazi? Mi kažemo da takav čovjek odlazi u mjesto koje nazivamo paklom. No, pakao nije jednostavno neko mjesto jer izvan Boga nema nekog mjesta. Izvan Boga nalazi se jedno ništa, tako zapravo i pakao podrazumijeva ništa, stanje u kojem nema ničega, u kojem je čovjek ništa, u kojem nema svoje osobnosti, a to znači da je lišen mogućnosti bilo kakvog odnosa. U tom smislu propada izgovor da je Bog stvorio pakao. Bog stvara tako da poziva u postojanje, a sve izvan njegovog stvaralačkog akta je nepostojanje. Čovjek koji svojim životom i opredjeljenjem živi u izolaciji od Boga zapravo ne živi život, tako da njegova odluka protiv Boga koju već ovdje živi nastavlja kontinuitet u potpuno ništavilo poslije smrti, zapravo smrt. Onaj koji, dakle, ima mjesto kod Boga je na pravi način i (s)mješten jer u Bogu je sve, i njegovo mjesto, tko pak je izvan Boga nije nigdje ni smješten jer izvan Boga ne postoji ništa, čak ni riječ postojanje. Pakao je, tako gledano, ono što nije, a najstravičnije u tome jest što čovjek ipak na neki način u tom “čega nema“ egzistira u ne-za-jedništvu, pa čak ni za-sebe, što je jednako bez-smislu.

29. studenog 2005.

21

Tihomir Kosec

Legitimna improvizacija Improvizirati znači upotrijebiti ono što imaš u nedostatku prave materije. To može biti opasno ili neozbiljno, međutim kad se nađeš pred određenim činom, a nemaš adekvatan način da to izraziš, poslužiš se onime što imaš. Je li tako i s nekim našim odlukama koje moramo donijeti, a ne osjećamo da ih donosimo u slobodi? Kako vrednovati takav čin, na što se pozvati? prosinac 2005.

Kada načne te križ Bože, za ono što danas doživjeh i spoznah, hvala!

Ti znaš koliko mi bješe teško i kako i ovaj put u besmislu tvog križa ne prepoznah smisao svog postojanja. Htjedoh da makneš od mene bol, da mi kažeš da s pravom patim, da me oslobodiš boli prouzročih li si je sam, da mi kažeš: “Ima smisla“. No, odgovora ne čuh. Tada te zamolih da ovu moju malu bol primiš kao žrtvu što otrpjet je za svoje prijatelje zaželih i predah ti je koliko god bezvezna i besmislena bila… Poželjeh da razlog dobije svoj – “iz ljubavi“. I tada osjetih sreću jer ponesoh malo tvog križa što prijateljima si mojim ga dao, i shvatih da bol je koja me lomi križ tvoj što načeo mi rame…

Kad načne te križ težak i poljubac ti utisne u rame, slatkoća te njegova umiri i šapne: “Voljen si“, za nove dane.

2. prosinca 2005.

Isus – savršeni umjetnik Tko je Isus? Ne znam koliko sam si puta već postavio to pitanje. Danas sam taj odgovor dobio u snu za što sam se osjetio počašćenim jer “miljenicima svojim on i u snu daje“. Razmišljao sam zapravo o tome čega sam se sve trebao odreći da bih mogao slijediti Isusa? Vrijedi li Isus svega toga? I predbacio sam mu jer ostavio sam roditelje, ostavio sam ljubav svoju, ostavio sam…, a odgovor je s 22

Prije poslije fejsbuka

njegove strane izostao, ili barem onaj koji sam ja želio, priželjkivao. Nezadovoljan njegovim neodgovaranjem, prvo što mi se nametnulo kao kakav takav odgovor bilo je: “Isus je zahtjevan, traži puno. Previše!?“. Ponovno ljutnja. Zašto, Isuse, tko si ti? Već duže vrijeme ne osjećam ništa drugo nego samo tvoju zahtjevnost.

S druge pak strane, ljudi govore o tvojoj ljepoti, o tome kako spašavaš, kako im udjeljuješ milosti, a ja, tome nasuprot, doživljavam križ. Ne prepoznajem te, Isuse!

Ne vidim te i činiš mi se dalekim. Najradije bih sve ostavio i vratio se svom starom životu, ako takav uopće postoji. A ipak zbog tebe, i jesi li to uopće ti, napustio sam, ili barem riskirao da izgubim sve. Ne vidim te, ne osjećam te… doživljavam samo zahtjev i težinu života…

Bože moj, pokazuješ li se u tome što ne poznajem i ne vidim? Objavljuješ li mome umu i srcu veličinu svoje zahtjevnosti? Zar u tome doista ima ljepote? Bog u slici Zahtjeva! I pada mi na pamet iznova refren: “Napustio sam roditelje, nju… one koji su mi bili radost, ljepota…“ i jedva mucajući u sebi izgovorim: „Bog je Ljepota, Radost… Savršen Umjetnik“. I sada, kao da se poput lavine otkotrljao cijeli plast onoga što sam naučio o tome što je umjetnost, kako ona zahtijeva muku i trud da bi se došlo do ljepote koja se odmah ne vidi i koja je u sebi zahtjevna te poziva na aktivnost, traži prosudbu uz napor… I na pitanje: što meni sve to treba, zašto sam uopće tu, zašto ponovo učim, mučim se, zašto, zašto..., dobih zraku Božjeg odgovora i njegove milosti. Ja doista ne znam smijem li reći kako sam sretan danas kao bogoslov jer sam sreo Boga kakvog sam ja htio, ali mogu reći što sam napravio da bih bogoslov postao. U svojem odreknuću, u svojem manjku na kojem mi srce svaki dan prigovara, “urazumljeno srce“ mi progovara: “Ljepote iznad i izvan mene nema. Ono što si ostavio nužno je da bi mogao dohvatiti ono što još uvijek ne vidiš i što osjećaš kao ogroman zahtjev tebi slabome. Iako ne znaš tko je to, ipak “to“ nazivaš Bogom svaki put kad se pitaš zašto; govoreći zašto prizivaš moje ime. A taj zašto jest težak jer njegov Tvorac, Umjetnik sam je težak, svet u svojem Imenu“. Bog nije kič!

Htio sam Bože, staviti te u kič svoje mašte.

Otkrio si mi se i na prvi me zaveo pogled.

No, već u drugom izbrisa emociju sreće.

Otvoriše nova se vrata – tamu iza njih vidjeh.

Nestah u njoj kao utopljenik što guta ga more spušta se u dubinu i ne otkriva svijeta mu nova.

23

Tihomir Kosec

Samo strah od zvijeri što umu mi se prijete Sakrivši Ljepotu u stijeni na koju se nasukah.

No, tada mi se otvarati počeše oči, tek tada tlo se nogama mojim otkri.

Stojim na hridi tvoje snage Ponosno kao cvijet života što ljudi ga traže.

Dodiru si mojem uvukao se pod prste i oblici jasni uzbude mi dušu i drhtaju se prepuste.

Opipah djelo umjetničko, savršenstvo me zateče Ljepotici patnjom stvorenoj, u sjaju kapljice krvave.

I oči moje u trenu se promijene zaboravih i na bol i radost – imam tebe.

To nešto sad je sasvim novo Ljepota sama, onkraj kiča moje mašte.

4. prosinca 2005.

Bračna (ne)vjernost Danas je postalo gotovo sasvim normalno preuzeti holivudski model predbračnog i bračnog života. Mijenjanje partnera prije braka ponekad je poželjno, ali i pogubno kad se nekritički ulazi u odnose za koje osobe nisu dorasle.

Sklapanje i “rasklapanje“ braka postala je tehnička stvar budući da se partneri vole na temelju funkcioniranja, tj. kad se neki dijelovi istroše jednostavno ih se zamijeni novim, ljubavnikom ili ljubavnicom, dok se postojećeg partnera kao „oldtajmera“ čuva u garaži; s vremena na vrijeme ga se izglanca i izvede u šetnju kako bi drugi vidjeli kako je ovaj/ova vjeran/a svojoj prvoj izvornoj, kultnoj ljubavi, svojoj nezamjenjivoj ljubavi – ali ipak samo rekvizitu. Sakramentalnost nam, međutim, govori o jednoj sasvim drugoj razini odnosa među ljudima, među bračnim partnerima. Nakon što Bog potvrdi vezu u trenutku sklapanja braka, taj odnos postaje ontološki. Dvoje u svojoj slobodi postaje jedno, jedno tijelo. I nemoguće je postići potpuno (tjelesno nikako) duhovno jedinstvo ukoliko Bog ne posreduje i od dva razlomljena pola ne učini jedno tijelo, jedan kruh kao podlogu/hranu za jedan novi život. Njih dvoje, dakle, postaje jedno. Nova je to stvarnost koja 24

Prije poslije fejsbuka

u svakom trenutku, izgovorimo li ime jednog supružnika, automatski uključuje i drugu osobu, a ne samo njegovo/njezino ime. Iz ovog valja promišljati i svaki drugi odnos koji se pojavljuje i izvan novonastale zajednice - obitelji. Dakle, svako ulaženje u neki odnos s jednom od dvije osobe u braku predstavlja i odnos s drugim bračnim drugom. Probajte zamisliti što prema tome znači preljub?

Ta treća osoba koja ulazi u intimu brakom vezanog odnosa, ulazi i u odnos s drugom bračnom osobom, tako da i preljub postaje ne samo heteroseksualni, već i homoseksualni čin. O tome mnogi nisu nikad razmišljali jer samo razmišljanje može potaknuti i gađenje. Naravno, kao i svaka duhovna dimenzija, to se ne vidi, ali na novoj ontološko - sakramentalnoj razini to je činjenica.

7. prosinca 2005.

Brak – odluka Brak je vrlo ozbiljna dimenzija ljudskog života i zato je potreban, kako to Crkva za svoje vjernike traži, slobodan i promišljen čin ulaska u bračni odnos jer on, nakon sklapanja, postaje doživotni. Na taj način čovjek svjedoči i svoju čežnju za vječnošću jedne i samo jedne Ljubavi, a vječnost koja čovjeku tako neumoljivo hrli, pred činjenicom prolaznosti ovoga svijeta, tjera ga da se nekako ulovi za taj trag nepromjenjivog i svevremenskog. On pak se nalazi u njegovoj, u određenom trenutku donesenoj odluci. Odluka je zapravo ono što nečemu daje pečat vječnosti, jer sve, kako naime vidimo i osjećamo, prolazi i zadobiva drukčije oblike. Samo odluka, ukoliko se ne promijeni, anticipira, već za života, osjećaj za vrednotu vječnosti.

7. prosinca 2005.

25

Tihomir Kosec

Nitko nije prorok u svom zavičaju Razmišljajući o ovim Isusovim riječima uvijek sam bio uvjerenja kako je to zapravo sudbina mnogih ljudi koji nisu bili priznati u svojem zavičaju. Razlog tome su, mislio sam, predrasude kojima su itekako opterećeni odnosi između ljudi, osobito u manjim sredinama gdje svatko o svakome sve zna, ili se barem tako stvari prezentiraju. Osobno nisam došao u takvu situaciju da bih to mogao tvrditi za sebe, da nisam, naime, priznat kod svojih, dapače, čak me se vrlo ozbiljno shvaćalo i u mojim nastupima cijenilo. No, Isusove riječi nikad nisu rečene bez cilja. One svaki put pronalaze i ulaze u prostore ljudskih duša gdje ta riječ treba upozoriti i iscijeliti određeni nedostatak. Tako sam i sâm shvatio da ovaj društveni vid nepriznavanja Isusa, a onda i njegovih učenika od strane onih koji su njegovi, ima svoju osobnu i vrlo intimnu dimenziju.

“Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju“, govori mi danas Isus.

Osjećam kako je to upućeno upravo meni, no i svakome od nas. Zašto? Njegovi su rekli: “Što smo čuli da si učinio u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju!“ Što to Isus čini drugdje? Čini čudesa. Zar to ne čini i ovdje i tebi? Još nekako možemo prihvatiti priče koje smo čuli od drugih kako Isus čini čudesa, ali uvijek nekome drugome dok mi, s druge strane, mislimo kako se to nama ne događa ili ne može dogoditi. Ne priznamo Isusa prorokom, ne vjerujemo mu. Nedovoljno se pouzdajemo u njegovu svemoć. Naše srce koje bi trebalo biti njegov zavičaj ga ne priznaje. Razum i spoznaja, posredovana njime, priznaju da je moguće da Isus čini čudesa, ali ne nad nama, to razum ne može prihvatiti. Itekako je važan odgovor vjernika da su nam srca “kod Gospodina“ na svećenikov upit ili poticaj: “Gore srca (tj. gdje su vam srca!)!“ Tada nam se otvaraju oči i možemo doživjeti da Isus još nije naše blago, jer kad bi bio, čudo Isusovog dara bilo bi posijano na njivi našeg srca, našeg zavičaja.

9. prosinca 2005.

Božja i bračna ljubav Netko bi mogao reći kako je u braku također potrebno najprije izvršiti zapovijed ljubavi prema Bogu, a tek onda prema bližnjemu. Na taj način moglo bi se Boga doživjeti kao konkurenta. Nerijetko se i govori kako je bračni par, prema Pavlu, usmjeren jedan prema drugome i kako žena, tj. muž, gleda da udovolji onom drugom dok se djevica ili djevac, koji je to postao zbog Boga, posvećuje 26

Prije poslije fejsbuka

Bogu. Kao da to ne čine oni koji su u braku. Ne! Bog (želim to čvrsto vjerovati ako li je već moja vjera u tome slaba) to sigurno ne predbacuje. Dapače, moje je uvjerenje da većim iskazivanjem ljubavi prema svom bračnom drugu i prema svojoj djeci i Bog biva sretniji jer što god čovjek čini najmanjemu od njegove braće, bližnjemu, kao da je Njemu učinjeno – toga samo treba biti svjestan. Ne možemo stoga govoriti o tome voliš li više Boga ili čovjeka. Nema tu više, i ne možemo to ni izreći putem nekih nama poznatih kategorija jer Bog je sasvim drukčiji iako vrlo blizak i sličan nama. Filozofija voli govoriti o imanentnom i transcendentnom Bogu. Upravo ga njegova transcendentnost, njegova bitna različitost, čini takvim da se ne predstavlja čovjeku kao konkurencija. Onaj pak tko je odlučio zbog Kraljevstva Božjeg ne ženiti se, nije slobodan od ljubavi koju treba iskazivati prema bližnjemu. Razlika je u tome što njegov izbor celibatarnog života znakovito svjedoči da postoji Ljubav koja se bitno razlikuje od zemaljskog, horizontalnog pristupa ljubavi i koja u konačnici označuje novi život koji je, iako u kontinuitetu, kvalitativno bolji, a nipošto konkurentan te se kao nezaslužen dar (Bog u Isusu Kristu) želi darovati svima.

11. prosinca 2005.

Kad biste imali vjere kao što je zrno gorušice… … rekli biste brdu da se premjesti i ono bi to učinilo. Zrno gorušice je najmanje od sveg sjemenja pa ipak izraste u veliko stablo na kojem se onda ptice gnijezde. Silna je to vjera koja pokreće, koja može iščupati iz lažne sigurnosti i premjestiti nam život u prostor vjere krijepljene morem neiscrpne i duboke Božje ljubavi. I ne samo to nego i još više. Na tom se stablu gnijezde ptice nakon dugog lutanja zrakom tražeći mjesto gdje da se skrase, živeći potom od snage tog stabla, zaštićene krošnjom sigurnosti koja dolazi od vjere.

Kad bismo imali vjere ko zrno gorušice, mnogi bi se pronašli, a zatim i skrasili živeći od naše vjere željni zauvijek ostati u sjenici Božje ljubavi o kojoj im vjera govori. Poželjeli bi da ta vjera postane i njihova i, u njoj doživljena ljubav, predana drugima kao što je jednom bila darovana njima… a prije toga, od nekih drugih, nama.

11. prosinca 2005.

27

Tihomir Kosec

Glas viče: “Pripravite put Gospodinu“ Ivan Krstitelj poziva nas da budemo glas kao što je i on bio. To je rekao kad su ga Isusovi suvremenici upitali: “Jesi li ti Krist?“ On je tada niječući priznao da je onaj koji nagoviješta, čiji glas u pustinji viče da se pripremi put jačemu od njega, komu on sâm nije dostojan razvezati remenje na nogama.

Razmišljajući što to znači biti glas za Krista koji dolazi pala mi je na pamet, kao asocijacija evanđeoskom izvješću, naša društvena stvarnost u kojoj ili uživamo dobar glas ili trpimo od zlog glasa. Kako to dovesti u vezu s Ivanovim riječima?

Poruka koja nam se daje je vrlo jasna. O nama, meni i tebi, kršćanine, ovisi hoće li Isus biti na dobrom glasu ili će po nama biti zloguk prorok? Jesam li glas koji omogućuje čovjeku tražitelju dolazak k Isusu Spasitelju, ili sam zloglas koji prijeti Isusom, nemilosrdnim sucem? Netko bi, također, mogao pomisliti kako je u Ivanovim riječima prenaglašena podanička poniznost, ali zapravo u njegovom postupku izvire dostojanstvo odgovornosti svakom kršćaninu koji želi biti glas za Krista. Veličinom te uloge još više bivamo dirnuti kad shvatimo Isusovu spremnost da sudbinu svoje dobrote stavi u ruke krhkog i nestalnog čovjeka, potvrdivši tako Očevu odluku da stvoreni svijet povjeri čovjeku već od samog početka. Da, potrebno je dati glas za Isusa, za novi svijet, pravedniji, milosrdniji, ljepši. Takvim glasom kršćanin treba odzvanjati svaki dan.

12. prosinca 2005.

Kad zgriješiš Kako Isus postupa s nama kad zgriješimo? U evanđelju piše kako traži izgubljenog; u liku ovce ili, primjerice, rasipnog sina kojega čeka ne predbacujući mu njegov grijeh. Još ljepše dojmio me se primjer koji sam osobno doživio i koji želim s vama podijeliti. Nedavno sam prisustvovao jednom glazbenom događaju na Gornjem gradu u Zagrebu gdje je između različitih uzrasta slušatelja bilo i dosta djece. Kako su, u svom nestašluku, vikala i skakala, jedan je dječak nespretno pao i malo raskrvario koljena. Očekivao sam da će ga otac, koji je bio u blizini, ukoriti budući da ga je upozorio da to ne radi. No, ovaj je postupio potpuno drukčije.

Pošao je prema njemu, bez panike jer znao je što treba učiniti, nježno ga uzeo u naručje te ga, utješivši, ohrabrio: “Tata će sve srediti...“ To me podsjetilo na odlomak iz Evanđelja gdje Isus podučava apostole o molitvi, putem koje Bog Otac uslišava na puno savršeniji način želje svoje djece nego što to čine zemaljski 28

Prije poslije fejsbuka

roditelji. “Samo je u Bogu mir dušo moja“, govori i psalmist kad doživljava svoju krhkost, nemir i strah. Tim se riječima, poziva nas sv. Pavao, trebamo međusobno tješiti.

14. prosinca 2005.

Tko će se spasiti?

Zbunjuje me pomisao kako neki sveci tumače ili svjedoče da su doživjeli da se malo ljudi spašava i kako će Bog kazniti mnoge ukoliko se “ne poprave“. To mi nikako ne ide uz stvarnost dobrog Boga, Boga koji žrtvuje svojega jedinoga sina samo da bi spasio čovjeka, tj. on, Bog, udovoljava želji svoga sina (Krista) da se žrtvuje sve do križa kako bi otkupio svakog čovjeka. U čemu je onda problem? Rješenju ovog nesporazuma prilazim razmišljajući iz svijeta onih koji nisu vjernici ili ne razmišljaju na takav način, dakle, biblijski, misleći pritom na biblijsku nauku o tome kako je nastao svijet i čovjek, kako je čovjek zgriješio pa mu je onda trebao netko tko će ga otkupiti, platiti otkupninu za njegove grijehe.

Za ovo što želim reći više mi se sviđa nereligiozna ideja (do religiozne tek treba doći, kao što su došli biblijski geniji) o evoluirajućem čovjeku koji je u počecima svog razvoja bio član jedne vrste, slične životinjskoj, s mogućnošću napredovanja, kojega je Bog kao svoje stvorenje, u jednom trenutku (pitanje je kojem – trenutak kad je postao svjestan svojeg “ratia“ i posebnosti, ili kad je postao moralan, počeo raditi, filozofirati…?) proglasio ipak krunom svega svoga stvaranja te mu dodijelio posebno mjesto i zadatak u stvorenom svijetu. To je moglo značiti da će ga od sada na poseban način gledati; kao svoje najmilije dijete koje je njemu slično i kojemu pripada biti u zajedništvu Presvetog Trojstva. Svjestan, međutim, činjenice da je čovjek slab i nesavršen, a potencijalno sposoban za napredovanje, Bog pred njega stavlja neke zadatke. Jer ukoliko je već izdvojen kao superiorno biće u odnosu na ostala stvorenja, čovjeku se Bog objavljuje kao mjera njegovih htijenja prema kojem je od sada trajno usmjeren i zbog čega ne može naći smirenje dok ne ostvari taj cilj – koji, uzgred rečeno, ne pripada stvorenoj zbilji. Da bi ostvario taj cilj, uzdignuće prema beskrajnom Bogu, čovjeku nedostaje model po kojem bi ta, imanentna mu želja, postala i moguća. Iz tog razloga On mu šalje poruku zapisanu u riječima Biblije – kako oblikovati život i, napokon, svoga Sina kako bi nasljedovanjem sinovljeva primjera mogao biti dionikom “spašenih“, tj. onih koji žele i osjećaju da su pozvani na sudjelovanje u savršenom, Bogom združenom zajedništvu. No, postavlja se pitanje: Ne uvjetuje li Bog, čija je ljubav 29

Tihomir Kosec

bezuvjetna, na taj način čovjeka? Odgovor je niječan! Upravo stoga što je Božja ljubav bezuvjetna, čovjekov odgovor nije podložan nekakvoj prisili. Bog je svoju ljubav pokazao samim tim što je htio da se njegov Sin utjelovi, da s čovjekom i za čovjeka trpi, umre i uskrsnućem pobijedi smrt. Čovjek, doduše, može odbiti tu činjenicu, proglasiti je lažnom i nerelevantnom, ali tada i njegova sudbina zbog odbijanja Boga i njegove ponude, postaje bez-božna i bez-nadna. Bog neće čovjeka kazniti, samo će ga zbog svojevoljno donešene odluke o Božjem nepostojanju, ili zatvaranja očiju pred očitim znakovima Božje opstojnosti, ostaviti u tom nezajedništvu, u otuđenosti od Boga izvan kojega ništa ne postoji. Drugim riječima, dolazimo ponovno do pojma pakla kao stanja bez odnosa, tj. stanja smrti koja, u tom slučaju, postaje istina o besmislu ljudskog života. Bog je ljubav, ali do te Ljubavi dolazimo Kristovim putem u vremenu zemaljskog života noseći u sebi upravo te klice vječnog, tj. Kristovog života. Taj se život pokazuje u sebi pravim i istinitim ali, istovremeno, i nama samima otkriva istinitost našeg života i naše prave uloge i zadatka koji nam je povjeren ovdje u granicama prostora i vremena.

To je prilika koja se mora iskoristiti i koju samo bezuman čovjek, kaže psalmist, može odbiti.

8. siječnja 2006.

Novo vino u stare mješine?!

Novo vino ne može u stare mješine jer će jedno drugo uništiti, naime, novo će vino proderati stare mješine, kao i nova zakrpa staro odijelo. Da, treba promijeniti način života, promijeniti se iznutra, obratiti se i shvatiti kako je potrebno raskinuti sa starim čovjekom Adamom, kako to kaže sveti Pavao, da bi se mogao u nama naseliti Krist svojim Duhom. Zato je potrebno obraćenje, tj. priprema za primanje dara čiji je darivatelj toliko silno bogat da bi silina dara njegove ljubavi mogla čovjeka ostaviti nepokretnim, ili doslovce ga ubiti. Stoga primamo uvijek onoliko koliko možemo nositi. Bog poštuje čovjeka.

9. siječnja 2006.

30

Prije poslije fejsbuka

Biti osoba Biti osoba znači biti sličan Bogu, Bogu nalik, imati kvalitete koje Bog ima.

Jedna od tih kvaliteta svakako jest i odnošajnost, sposobnost biti u odnosu s drugim, društvena dimenzija čovjeka. No, to ne znači da čovjeka, u njegovoj jedinstvenosti, neponovljivosti i ulozi koja mu je povjerena u društvu i njegovom odnosu prema Bogu, može pred tim istim Bogom zamijeniti određena zajednica ili druga osoba. Čovjek ostaje jedinka do kraja života pa i onda kada sakramentalno ulazi u neku zajednicu, kada želi biti jedno sa suprugom ili supružnikom u braku, ili pak je vezan bratskim vezama u nekoj redovničkoj zajednici. Odgovornost je osobna stvarnost, stoga i nezamjenjiva. No, ona je i suodgovornost, odgovornost za drugoga, u smislu nošenja bremena jednih drugima i činjenju svega potrebnoga da se drugog spasi ili integrira u cjelokupnost života. Biti osoba znači, nadalje, biti neovisan, slobodan, u nekom smislu suveren i tek takav u mogućnosti živjeti za drugog kao dar koji nije nekim ili nečim uvjetovan ili na nekoga navezan. To posebno dolazi do izražaja kad je u pitanju ljubav, pa se drugome izjavljuje ljubav na način: Toliko te volim da ne mogu živjeti bez tebe! To, zapravo, i nije pohvalno jer ta osoba nije na kraju ni cjelovita ukoliko drugi/a postaje „uvjet“ njegovog života, da bi on(a) mogao biti, živjeti i ostvarivati se. Naravno, svjesni smo da čovjek nije otok, drugi mu je potreban, tj. bića smo stvorena za odnos i zajedništvo s drugim.

Ali, isto tako idealan odnos za kojim čeznemo, iako nam se čini neostvarivim, podrazumijeva da osoba koja voli bude slobodna od onoga koga voli. Tada možemo reći da je nečija ljubav čista od svake ovisnosti, tj. osposobljena je ne mijenjati mišljenje koliko god se ova/j s druge strane promijenio, razočarao… to onda možemo nazvati bezuvjetnom ljubavlju. Čovjek kao Božje dijete, Božji prijatelj sudjeluje i na taj način u Božjoj sličnosti…

10. siječnja 2006.

Zaglavni kamen1 Isus je zaglavni kamen. Hvala Bogu da je tako! No je li Isus i kamen temeljac?

U nekom smislu jest, ako u njegovo ime gradimo zgradu njegove zajednice, Crkve.

Zanimljivo je primijetio dr. Ivan Golub razliku između dvije građevine koje se spominju u Bibliji, a to je zgrada, tj. kula koju su podizali Babilonci i nova zgrada koju podiže novi Izrael, novi Božji narod sakupljen od svih ljudi ujedinjenih 1 Usp. Ivan GOLUB: Prisutni. Misterij Boga u Bibliji, Glas koncila, Zagreb, 1995., str. 92.-93.

31

Tihomir Kosec

Isusom Kristom. Jedna od tih građevina je propala (babilonska kula), druga traje do dana današnjega i trajat će do konca vremena. Gdje je, dakle, promašaj prvih graditelja? Promašaj je u nakani – gradili su bez Boga, htjeli su doći do Boga svojim silama, a kad su se uspeli dosta visoko nisu pronašli adekvatan oslonac te se kula raspala – nisu ni tražili pomoć s visine, nisu težili susretu s visine nego su je htjeli osvojiti, osvojiti nebesku visinu. Osvojiti Boga!? Crkva pak, koja također počinje graditi od zemaljskih cigli i gradi prema visinama, čini to u ime Božje, želi proslaviti njegovo ime (pogreška Babilonaca je bila to da su htjeli sebi pribaviti ime). Svjesna kako je svaki temelj koji počiva na zemlji, koliko god bio jak, ne može izdržati teret kojeg nosi jer je krhak, zemljan, Crkva očekuje pomoć s visine, nekog tko će učvrstiti zgradu, tko će je uglaviti da se ne sruši. To je Krist, zaglavni kamen. Zanimljivo je i to da je zaglavni kamen gore, a ne u temelju. I ta simbolika je vrlo važna kada želimo vjernički shvatiti što znači Crkva i što znači biti dijelom te Crkve koja, jer je ljudska građevina, ovisi o snazi koja dolazi odozgor. Snaga odozgor je Isusova snaga koja nam se posreduje u daru njegova Duha tako da se Duh kao umjetnik brine da ta zgrada dobije konačni sjaj, da zablista u punom sjaju i preobraženoj ljepoti kad se na koncu vremena pojavi Krist, naš Gospodin.

11. siječnja 2006.

Sakrament Isus je za vrijeme svojeg boravka na zemlji učinio puno dobra i izliječio mnoge ljude načinom koji su njegovi zemaljski suvremenici doživjeli kao čudo. Taj znak njegove posebne moći bio je signal za ljude koji su bili sposobni vidjeti vjerom dalje i dublje, da je pred njima sam Božji sin. Crkva, koja je Njegovim Duhom sazdana, nastavila je Kristovo spasenjsko djelo i sakramentima odjelotvorila Kristova čudesna izlječenja, na duhovnoj ali i psihosomatskoj razini koja je, nerijetko, plod dinamičnih pozitivnih i negativnih duhovnih gibanja. Tako se može dogoditi da se u manjku zdravlja, neko psihosomatsko stanje može prevladati primjenom sakramentalnog čina koji, jer obuhvaća čovjeka kao cjelovito biće tj. kao osobu, posljedično vraća sklad i na području tijela i psihe. Fasciniraju ti evanđeoski izvještaji koji svjedoče kako se je osoba nakon Isusove intervencije izmijenila i zadobila ozdravljenje, štoviše i iscjeljenje. To me potiče da malo dublje promotrim te Isusove čine (nama danas sakramente); što se tu zapravo dogodilo i zbog čega se promjena izazvana čudom – jer čudo bez promjene nije čudo – smije zvati čudom?

32

Prije poslije fejsbuka

Valja se sjetiti da je razlog Isusovog dolaska na zemlju naše otkupljenje, oslobođenje od grijeha koji su nam namrli praroditelji, kako to Biblija interpretira, i onih kojih smo krivci osobno. Krist je došao obnoviti nas, da nas “pobožanstvenjenjem“ ponovo učini sličnima Ocu kao što je to bilo u trenutku stvaranja. Već tada smo bili u Kristu uzljubljeni kao sinovi i kćeri, prisutni u Božjem planu oduvijek. Čudo izlječenja je upravo u tome da čovjek postaje novi stvor, Krist, osoba slična Bogu. Onaj koji je povjerovao da je Isus Božji sin, mogao je u Isusovim očima kao zrcalu vidjeti svoju obnovljenu osobnost, onu istu koju mu je Bog dao, znajući sada da ju je zloupotrijebio onesposobivši se za Božju milost, a u koju se je sada Bog, prepoznavši svoju sliku/Riječ, ponovo zagledao. Izlječenje je stoga vraćanje na izvor, na obnovljeni postanak i zadobiveno dostojanstvo Božjeg djeteta. Čudo izlječenja je sposobnost za ljubav i sloboda zadobivena oproštenjem koja oslobađa od determinizama, od bezvolje i od nesposobnosti slobodnog opredjeljenja za dobro.

Dotaknuo si me se, o Isuse I osjetih kako s mene silazi Predrasuda i ljubomora tvrda.

U susretu pogleda tvoga kao u zrcalu sebe vidjeh.

Novog i obnovljenog bez ljage Što mi ga zla utisnula sila.

Prstenom što spaja Sliku u meni, ti uskrisi Za radost Božjeg lica Za dijete što ga u meni obnovi.

Ljubavlju me obdari Osobu u meni probudi Što izgubih ti u meni iscijeli.

Podaj moć mi, da dijete (p)ostanem Božje Da odlučim se za tebe, prošlost ostavljajući iza sebe.

17. siječnja 2006.

33

Tihomir Kosec

Riječi ove što ti ih danas naređujem “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem…“ Ponekad doista možemo pomisliti kako Bog zapovijedajući traži poslušnost i, uvjetujući čovjeka zapovijedima, nameće breme na ionako težak život. No malo dalje kaže mu kako su zapovijedi dane da bi bio sretan. Kako shvatiti tu zapovijed?

Prije svega, Bog izričito traži da ga čovjek ljubi, da mu bude prvi, a nakon toga i govori: “Riječi koje ti naređujem…“, tj. stavlja na znanje da postoji nekakav red u zapovijedima i da su neke više, odnosno niže rangirane, kao što i inače postoji red u svijetu. Zato, nešto narediti znači staviti u red, staviti na mjesto koje nekome po naravi pripada. Iz toga je lako zaključiti da je Bog na prvom mjestu iz jednostavnog razloga; bez njega ništa ne postoji niti išta možemo zamisliti! To je primat koji ima svoje ontološko opravdanje. No Bog nije samo prvi u redu, on je jednostavno prvi izvan svake nama poznate kategorije i zato riječi koje ti danas na red stavlja (u-ređuje) jesu mali podsjetnik čovjeku da stvari promatra u njihovoj realnosti. Nije, stoga, bezvezna fraza kako Boga treba staviti na prvo mjesto da bi sve drugo došlo na pravo mjesto – da bi čovjek, na koncu, bio sretan.

26. siječnja 2006.

Još o…

Na nedavno održan nagovor svježe zaređenog đakona prilikom pokorničkog bogoslužja, reakcije ostalih bogoslova na izlaganje istog nisu bile previše povoljne.

Stoga mu upućena kritika nije najbolje „sjela“. Ovakav postupak njegovih kolega i, s druge strane, reakcija tog đakona navela me na razmišljanje o već razmatranoj temi; što znači biti prorok u svom zavičaju? Doista se svatko može prepoznati u proroku neprihvaćenom od svojih bližnjih, od onih s kojima živi ili je živio, ili pak od uže ili šire zajednice, čijim se dijelom smatra. Što, dakle, znači biti neprihvaćen? Možemo navesti čitav niz različitih oblika neprihvaćenosti i možemo ga, globalno nazvati „poremećajem predrasude“. Donošenje suda o nekoj sasvim konkretnoj osobi i „cementiranje“ njegovog statusa doista je oblik, usudio bih se reći, duhovnog i psihičkog zlostavljanja. Osoba s predrasudom ne dopušta da joj drugi pokaže i drugu stranu svoga obraza (ta druga strana možda je izborana i popljuvana pogrdama, možda je zrcalo naše duše) kako bi nas upoznala s nekim 34

Prije poslije fejsbuka

drugim, također važnim, pojedinostima o sebi. Zato se nedopuštanjem da se drugi iskaže, tj. nekim svojim drugim odlikama, događa suprotni proces; osoba koja ima predrasudu, te je fiksirala sliku onog drugog, postaje sama žrtva te fiksacije, postaje robom svoje krive projekcije, svojeg pogrešnog doživljaja osobe koja stoji njemu nasuprot.

Teško je živjeti u zajednici u kojoj postoji mišljenje da svi sve znaju jedni o drugima, da nam taj drugi ne može reći više ništa nova. Ne mijenjati sebe i očekivati da se drugi promijeni, da se promijeni svijet oko nas, zapravo je pokušaj manipuliranja drugim, podvrgavanje i instrumentalizacija drugog u korist svojih sebičnih interesa. To je čest odnos čovjeka prema Bogu koji bi svoju moć trebao očitovati na način kako mi to želimo, mijenjajući tako prirodnim redom urođene uloge: „Učini čudesa kao u Kafarnaumu“ da bismo ti povjerovali. To je odnos koji svakodnevno prakticiramo u našem ophođenju sa svakim od najmanje Isusove braće. Što znači biti najmanji? Uz sva ona mišljenja da se tu radi o siromašnima, napuštenima, prezrenima, to su još i oni koji su drugačiji, koji ne odgovaraju našim slikama, ne uklapaju se u naš bonton, negdje „strše“, bodu oči i uši svojom pojavom. Da, ali to su nama od Boga poslani proroci koji nas p(r) ozivaju preispitati svoju savjest; što ja konkretno činim, jesam li zadovoljan onim što jesam, što činim i činim li dovoljno? Mogu li i smijem živjeti u svijetu koji poznaje i poštuje samo titule, društvene staleže i norme, stvoren sustav velikih, malih, lijevih i desnih, pa shodno tome zauzimam različite stavove i prakticiram različita vrednovanja? Smijem, nadalje, postaviti još jedno pitanje: je li Bog zaista prorok mojeg zavičaja, mojeg srca, moja mogućnost da se obratim ili sam i dalje bezuspješni mijenjatelj – na svoju sliku – svijeta oko sebe?

28. siječnja 2006.

Biti beskoristan Nedjelja je dan “za čovjeka“. U ostalim danima čovjek je “za…“. Čovjekova vrijednost, uostalom kao i svaka druga vrijednost, polazi od činjenice da je ljubljeno biće, ljubljeni stvor, da postoji ljubav prema osobi, biću, predmetu, hobiju… Iz činjenice da nešto volimo, dajemo tome i vrijednost. Spremnost izdvojiti veću ili manju svotu novaca za neku stvar proizlazi iz odnosa sviđanja, simpatije ili jednog oblika ljubavi prema određenoj stvari, ali ne volimo svi podjednako. Volimo u različitoj mjeri različite osobe, predmete, pojave i događanja. Tako, međutim, ne 35

Tihomir Kosec

bi smjelo biti kad je u pitanju čovjek. Razumljivo je i redovito stanje u kojem svi ne možemo zaljubiti se i zavoljeti svaku osobu, ali ne smije nam se dogoditi da nikoga ne volimo ili dođemo do zaključka da nismo ni od koga voljeni. Poruka koju nam svjedoči evanđelje želi istaknuti upravo tu istinu da je čovjek voljeno i od Boga željeno biće. Sva tragičnost osobe koja se ne osjeća voljenom, u Svetom pismu nalazi svoju spasonosnu istinu jer, kaže sveti pisac “ako te svi zaborave, pa čak i otac i majka tvoja, ja te zaboraviti neću“. Zašto ljudi toliko puno rade, zašto su se spremni mijenjati i prilagođavati, izgrađivati silna takozvana prijateljstva, intelektualni i materijalni status, zašto su gotovo neurotično ambiciozni? Odgovor je pomalo banalan; da bi pokazali i dokazali pred drugima i pred sobom svoju vrijednost. Smiješno, borimo se za moć da bismo bili voljeni, želimo uvjetovati ljubav različitim oblicima moći.

Mislim da nije preodvažno reći kako ljudi koji se „ubijaju od posla“ žele ili preboljeti neku tešku traumu, ili pobijediti osjećaj da su nevoljeni, ili pak su prevareni svojom sviješću koja je osjećaj vlastite vrijednosti zamijenila korisnošću. Naravno da ljudi koji tako razmišljaju ne zavrijeđuju osudu, nego našu istinsku naklonost i pravo prijateljstvo jer im je osjećaj za prijateljstvo često oduzet od nametnute svjetske filozofije i trendovskih svjetonazora i politike.

Radikalni oblici politike u kojem se treba zaštititi od onih koji (nas) ne vole, na stravičan su se način odrazili u okvirima totalitarističkih sustava koji su, uslijed silnog civilizacijskog napretka, obilježili nedavno nam 20. stoljeće. No, i pored toga, ideja konkurencije, prestiža, staleških, rasnih i civilizacijskih razlika i dalje potpuno legitimno egzistira u praktičnom životu, iako postoje nebrojene konvencije čije slovo na papiru o ravnopravnosti sviju ostaje i nadalje samo “slovo na papiru“. Čovjek, o kojem god da se radi, ima svoju vrijednost, ima pravo na poštivanje osobne vrijednosti neovisno o tome radi li se o produktivno manje ili više sposobnoj osobi, starijoj ili mlađoj, lijevoj ili desnoj, žutoj, crnoj, bijeloj i miješanih boja, višoj, debljoj, više ili manje pametnoj osobi. To je zagarantirano time što pripada ljudskoj vrsti, štoviše, time što je, po vjerskom uvjerenju, sin ili kćer jednog nebeskog Oca… Danas sam, razgovarajući s prijateljem, zajednički razmišljao upravo o toj temi.

Kako shvatiti Isusove riječi koje nam poručuju da nakon nekog posla što smo ga učinili sami sebi reknemo: “Sluge smo beskorisne?“. I upravo iz ove svijesti da sam voljen, ne zato što sam koristan, mogu radosno nakon svakog dobrog djela, posla ili odmora reći: “Znam da sam bezuvjetno voljen.“ Nedjelja je dan koji je za mene, za obitelj, zajedništvo za stolom, za igru neopterećenu vremenom. Nedjelja mi 36

Prije poslije fejsbuka

posvješćuje da sam, iako beskoristan sluga Božji, Bogu važan, vrijedan i od njega neizmjerno, do u smrt voljen. Nedjelja je drugi naziv za “voljenog ‘beskorisnog’ čovjeka“, od Boga voljenog djeteta. No, nedjeljom će se i dalje raditi, pa tko (ne) voli neka izvoli.

29. siječnja 2006.

Svećenik Koji je smisao postojanja svećenika?

Možda je najjednostavniji odgovor svjedočanstvo da postoji Ljubav sama kakvu čovjek ne može zamisliti, odnosno takvu od kakve uopće može misliti i živjeti ljubav.

Kome je, dakle, poslan svećenik? Mislim da su to oni koji vole, a da im samima ljubav nije uzvraćena, oni koji znaju da njihova ljubav biološki i sociološki neće biti prihvaćena, onima koji su htjeli ponuditi ljubav ali njima nije bila ponuđena, ljudima vrlo kompleksne osobnosti – svima njima Bog poručuje da su voljeni i da njihova ljubav nije besmislena iako je doživljena samo kao neostvarena čežnja. Bog voli svakog osobno. To bi osoba svećenika trebala posvjedočiti, svojom brigom, razumijevanjem i tolerancijom, empatijom, radošću života, jednostavno životom.

Kad su farizeji prigovarali Isusu zbog druženja s carinicima, grešnicima, on im je rekao da ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni, tj. oni koji su u nečemu uskraćeni, koji su iz najrazličitijih razloga izolirani i odbačeni ili se tako osjećaju.

Rekao je također da je najveća ljubav ona u kojoj netko svoj život za prijatelje dragovoljno daje. Dati život za nekoga znači dati mu do znanja da je voljen. Krv Isusova u tome je najjači simbol, najsnažnija poruka da nitko nije izuzet iz njegove ljubavi…

31. siječnja 2006.

37

Tihomir Kosec

Kad se uključi alarm Danas navečer kad sam učio spremajući se za ispit, nakratko sam ugasio svjetlo ne bih li se malo odmorio. Za manje od minute uključio se alarm na nekom autu i skrenuo mi pozornost prekinuvši sabranost koja mi je bila tako potrebna. Malo me naljutio taj zvuk te sam u sebi promrmljao: Zašto ljudi uopće stavljaju tolike zaštite na aute, kuće, vikendice, osiguravaju se, štede i još mnogošto rade da ih ne snađe neka nevolja? Krediti kao rješenja svih naših muka, stambene štednje, brzi krediti, zajamčeni uspjesi… na što sve čovjek nasjedne. Pitanje koje mi se samo nametnulo bilo je: Zar je moguće da u današnjoj civilizaciji ima tako malo poštenja i pravde? Što, naime, govori činjenica da postoji toliko različitih osiguravajućih kuća, bilo da štite osobe, novac, pokretnu i nepokretnu imovinu, bilo da kroz različita novčana ulaganja predstavljaju neku sigurnost za budućnost koja je ionako neizvjesna? Očiti je odgovor da postoji zapravo vrlo malo sigurnosti i da je više prisutan strah od moguće neimaštine, teškoća, nepravde, svega onoga što čovjeka čini tjeskobnim – i to s pravom. Vrijeme i prostor u kojem živimo natopljeni su nesigurnošću. Ljudi se osjećaju nesigurnima i zato tako lako “nasjedaju“ na priče onih koji su samoprozvani stupovi sigurnosti za “vašu obitelj“, “vašu budućnost i djecu“. Njima treba vjerovati i pouzdati se u koješta što obećavaju preko reklama.

Kao da nas može spasiti neki kredit!? Kao da će to nekome spasiti život!? Ma, što vrijede sva blaga svijeta ako se izgubi duša? O tome se ne govori, ne “mirišu“ takve teme danas. Živi se tako kao da se neće umrijeti nikada ili se živi tako kao da će se umrijeti već sutra, pa koga briga kako živiš i što radiš, glavno je da se sada dobro osjećaš. To su vrlo privlačne i zato opasne smicalice sadašnjeg životnog trenutka. Da, doista je smiješno da uslijed tolikog osiguranja, koje nam čak i zakonski jamče današnji visokocivilizacijski humani standardi, stopa sigurnosti je toliko mizerno mala da su nam potrebna sva moguća osiguravajuća društva koja više svjedoče inflaciju nego li stvarnu sigurnost vrijednosti ljudske osobe. Trebali bismo zato, s pravom, postaviti i ono drugo pitanje, onkraj svih ovih stvarnih i lažnih problema: Tko je od nas ljudi stavio sigurnost u Božje ruke? Tko još računa s njegovom pomoći danas? Što danas nekome znači riječ providnost kao ozbiljna pretpostavka budućnosti prema kojoj je usmjeren? Ili, tko još priznaje da je plod njegova uspjeha Božja milost? Možda se i iza naziva Bog krije shvaćanje o još jednoj od mnogobrojnih osiguravajućih tvrtki, na koju se računa više s rezervom negoli ozbiljno, egzistencijalno? A može li bilo tko osim Boga garantirati životnu sigurnost!? Može li se kupiti novi život ili otkupiti stari? Nitko previše ne razmišlja o tome da i svoj vlastiti život mora otkupiti jer ne kupuju se i ne otkupljuju samo 38

Prije poslije fejsbuka

automobili, kuće, poslovne zgrade i zemljišta. Život također ima cijenu, ne bilo kakvu, mjerljivu kakvim novcem ili nekom drugom ekonomskom vrijednošću.

Cijena života sam je život, životni je ulog sam život, a čovjek ne može sam sebe otkupiti, to može samo Bog. 1. veljače 2006.

Abrahamova “kamena“ djeca Kaže Isus da od kamena može podignuti djecu Abrahamovu. Želimo li ovo shvatiti, trebamo se malo pozabaviti danom slikom i pojmovima. Koga simbolizira Abraham, a što bi to bilo kamenje?

Abraham je utjelovitelj vjere, nepokolebljivosti, hrabrosti i ustrajnosti, blagoslov, uzor oca koji inspirira, uzor pravednosti, solidarnost itd. Te odlike mogu biti podignute iz kamena, kaže Isus. Što, dakle, predstavlja kamen?

Svakako nešto što je tvrdo, kruto, nepomično, mrtvo, što samo od sebe nema pokretljivosti ni života.

Tako shvaćen, kamen postaje biblijska slika upotrijebljena za označavanje tvrdokornosti Izraelaca, tj. onih čija su srca poput kamena bez sposobnosti opraštanja, kajanja i poučljivosti, u kojima, jednostavno rečeno, nema mogućnosti za promjenu.

Zato biblijski pisac, prorok, govori da će Bog, nakon što pobijedi zlo, ljudima dati srce od mesa. Kamen je, nadalje, navaljen na Isusov grob. Farizeji su obijeljeni grobovi, obijeljeno kamenje…

Tko su danas ti koji su poput kamena? Polazeći od svoje perspektive gledanja na stvarnost, osjećam da su to oni koji su u 39

Tihomir Kosec

poteškoćama, koji si, sami od sebe, ne mogu pomoći, već im je potreban netko tko će ih pokrenuti. Na pitanje: “Odakle pokrenuti?“, odgovor je: možda iz neposluha, iz nemotiviranosti, jada i očaja, hladne i ubitačne agresivnosti, mrtvila, kolebljivosti i smušenosti, iz osjećaja manje vrijednosti, krivnje iz svijesti da su nekome kamen na srcu, kamen o koji se spotiče, zbog kojeg drugi pate, gdje se svaka želja za promjenom pokušava izvesti tvrdim udarcima, isklesati i izbrusiti oštrim sječivima. Nadalje, kamenje označava nesposobnost izraziti se jer je svako izražavanje bučno kotrljajuće kamenje, tvrdo udaranje koje prijeti strahom od ozljede; kamenje koje zbog svog nepravilnog oblika nema siguran cilj…

Gospodine, pomozi, osjećam se poput kamena, obavijen tvrdom neprobojnom ovojnicom, nesposobnim shvatiti, radovati se, voljeti, učiniti nešto dobro, biti motiviran... Ti ipak, Bože, možeš i od tog kamenja učiniti Abrahamovu djecu.

Pomozi!

5. veljače 2006.

Ljubav na križu Ponekad osjećamo kao da nas Bog zapravo ne voli istinski, kao da je i on stavio neku masku pa nas samo uvjerava da nas voli. Dogodi nam se puno toga što nam nikako ne ide uz sliku dobrog Boga, Boga bezuvjetne ljubavi. Čini nam se, štoviše, da nas kažnjava. Kao da nemamo dosta svojih muka koje život ionako nosi. Ali, ljubav na križu ili ljubav u križu demantira svaku takvu pomisao. Bog koji nas tješi ranama svojega Sina i kojemu se utječući molimo da nas zavije u svoje rane kako bismo bili zaštićeni od svakoga zla, u križu pokazuje da nas voli, da to nije rekao tek tako – još jednu u nizu ljudskih ispraznih fraza koje imaju za cilj na lijep način prikriti neku neistinu. Božja je ljubav na križu gola ljubav, gola istina.

U njoj nema maskiranja, dotjerivanja, nema ničega što bi imalo prikrilo istinu.

Krist na križu je gol do kraja, gol i raskrvavljen. Od silnog bičevanja skinuta mu je i koža, a duša rasporena zbog ljudske okrutnosti. Bog trpi da bi pokazao koliko voli svakog čovjeka osobno; od svih sedam milijardi ljudi načinom koji govori da taj “svaki“ nije tek jedan u nizu, nego je jedinstven na cijelom svijetu. Nema takve ostavljenosti, takve patnje, takvoga besmisla, posramljenosti i križa koji nije utisnut u gologa Krista na križu. Krist nije bio tek tako prezren od ljudi. Bio je prezren jer je do kraja ogolio sebe i pokazao pravu istinu o tome što je čovjek i što znači živjeti za čovjeka, što znači voljeti, ali - “ljudi su više voljeli tamu“.

40

Prije poslije fejsbuka

Ljubav Božja na križu pokazuje da se ne boji ničega. Ne boji se biti izrugana zbog svoje golotinje, ne boji se što će ljudi reći. Zato se istina pokazuje tek na križu. Tu pokazujemo tko smo. Tu, kad ostanemo bez svega, pokazujemo koliko vrijedimo. A jedina prava vrijednost zbog koje se doista isplati živjeti je ljubav. Bog nas voli upravo takvom ljubavlju, u krvi očišćenoj, na križu raspetoj, razgoljenoj od svake natruhe i svakoga kiča koje bi ljudi htjeli proglasiti ljubavlju.

8. veljače 2006.

41

Tihomir Kosec

Sakrament Čitajući literaturu o poremećajima vezanim uz ljudsku psihu i dugotrajnom mukotrpnom liječenju, postavio sam si pitanje kako vjera može pomoći čovjeku da ozdravi. Danas je posebno važno uvažavati različite metode liječenja i iz antropoloških činjenica pristupiti ljudskoj bolesti, ukoliko imamo u vidu Kristovo utjelovljenje koje postaje imperativ; shvatiti, naime, čovjeka u svoj njegovoj cjelovitosti kao biće koje utjelovljuje duh ili kao biće koje oduhovljuje ili oduševljuje tijelo. Drugim riječima, ne smijemo očekivati da će Bog nekakvim izvanrednim izvanjskim činima promijeniti ili iscijeliti čovjeka, iako je i takva mogućnost realna, nego radije treba dublje zaviriti što je to vjersko u čovjeku tako snažno da mu može pomoći. Bernard Häring je u svojoj knjizi Kristov zakon prokomentirao da kod osoba kod kojih postoji neki psihički poremećaj, i s tim vezan poremećaj u moralnom ponašanju, nije dobro da ih se liječi upućujući ih samo na osobnu introspekciju, već ih je potrebno uputiti na razmatranje Kristovog misterija. Zbog čega je takvog mišljenja? Razlog je jednostavan: čovjek koji ima određenu poteškoću nalazi se kao u začaranom krugu jer na poteškoću gleda upravo iz svoje poteškoće, tj. ne može objektivno gledati na sebe budući da mu je u samom startu pogled zamračen. Opravdano je pitanje može li takav čovjek osvijetliti svoju situaciju? Potrebno je, stoga, preusmjeriti svoj pogled prema onomu koji može dati smisleniji odgovor na nemilo stanje – upraviti pogled na Krista. Tako ponovo dolazimo do teme čudesa, čudesnih ozdravljenja u kojima su bolesnici upravljajući svoj pogled na Krista mogli u njegovom licu pronaći ili prepoznati svoju izgubljenu sliku, sliku izgubljene sličnosti s Bogom u dramatičnom događaju istočnog grijeha. Kad sveti Pavao govori da sada gledamo samo kao u zrcalu, svraćajući svoj pogled na Isusovo lice, događa se da taj pogled postaje „šansa vraćanja izgubljene slike Božje“. Uspije li netko u tome, u povjerenju koje daje ljekovitost Božjeg zrcaljenja u pogledu na Krista, a što se događa u svakom sakramentu izlječenja, smijemo reći da se čudesa događaju i danas.

18. veljače 2006.

42

Prije poslije fejsbuka

Korizma Vrijeme odricanja, posta, molitve, djelotvorne ljubavi… Što još nedostaje ovom vremenu i ovim napucima? Korizma je vrijeme kada bismo trebali nastojati još više suobličiti se Kristu, posebno njegovom križu, na neki način pripremati se za križ koji nam Bog želi dati. To suobličavanje svakako podrazumijeva nešto različito od onoga što nam nudi svijet jer svijet ne želi prihvatiti križ, pa i kršćanin ga uvijek ne prihvaća rado, već ga želi izbjeći jer, kako god uzeli, križ je teret. Taj se teret pokazuje u različitim oblicima. Ponekad je potrebno čak i prepoznati koji je to meni namijenjen “model križa“ po kojem ću, noseći ga, moći biti posrednik Božjeg spasenjskog plana. Tako gledajući, korizma je vrijeme osluškivanja Božjeg govora kao uvjeta mogućnosti da u budućnosti mogu donijeti odluke koje će biti sastavni dio mojeg života i breme lako. Nadalje, korizma podsjeća čovjeka i na to da će se jednog dana vratiti zemlji, da je prah, stoga sva njegova djela, ljudski gledano, nemaju budućnosti – to pak rađa činjenicu besmislenosti ljudskih napora i života. No osjećaj besmisla mora nas uozbiljiti u razmišljanju želimo li svom životu dati smisao.

Izvanredan motiv za osmišljavanje besmisla je križ jer križ promatran s ljudske perspektive jest besmisao, sablazan, ludost, što je već davno zaključio sv.

Pavao nadodavši pritom i veznik “ali“, nastavivši potom, “za kršćanina mudrost“.

Doista, mudrost osmišljava život jer ona nije tek neko puko znanje i informacija nego je egzistencijalna veličina koja u sebi nosi snagu životnosti. Mudrost je pak povezana s vjerom u Božje stvaralačke i spasenjske zahvate i svoju snagu crpi upravo iz vjere koja nam daje dostatno znanje da život, usprkos protivštinama i sivilu besmislenosti, ima svoj duboki smisao. Međutim, s obzirom na to da se radi o dubokoj stvarnosti, malo ljudi za njom ide tražeći smisao, pa se radije vrijeme koje nam je darovano kupuje jeftinim ispraznostima svedenim na ideju života pod geslom: “Živi od trenutka do trenutka“. Bog, s druge strane, govori da je u Kristu došla punina života i da nam tu puninu želi dati, čime nas stavlja pred odluku; između ispraznosti života i punine. Želimo li pak doista puninu, moramo prihvatiti određeni napor budući da, čeznemo li za ispunjenošću novinom života, trebamo isprazniti svu ispraznost kojom smo opteretili i tijelo i duh. Proširujući kapacitete svoje osobnosti, Bogu dajemo mogućnost da u nas ulije potreban dar svoje milosti. Tu snagu dara prepoznajemo u Isusovim riječima kojima nas poziva da budemo nove mješine kako bi u nj moglo biti smješteno vino novoga, tj. njegova života, inače nam prijeti opasnost da nas, nepripremljene, prodere snaga Života. To nas dovodi do stvarnosti i nužnosti obraćenja.

43

Tihomir Kosec

Obraćenje je uvjet da se Bog svojom milošću može naseliti u hramu našeg tijela. Križ, stoga, postaje znak pečata kojim se prekidaju naši, bez Boga započeti planovi, znak da želimo raskrstiti s našim starim nevaljalim navikama ili nekim novozapočetim i u središte života staviti Krista (ne baviti se toliko sobom) jer to mjesto njemu, po naravi vjerom spoznatog stvorenog reda2, pripada. Besmisao nam također otkriva i daje svjetlo nekim drugim slikama o tome tko bi trebao biti kršćanin i kako ga gleda sam Bog u Kristu kao svojoj slici. Upravo taj prijedlog “bez“ znači neki nedostatak, odnosno nešto što u sebi nema cjelovitosti i smisla kao što je, primjerice, tama, ili kao što je život bez radosti, hrana bez soli i začina, odnos bez ljubavi… Korizma je vrijeme kad trebamo preispitati svaki besmisao pred koji smo stavljeni i, konačno, pred najveći besmisao – znak križa. A da bismo došli do smisla nužno je maknuti znak i vidjeti stvarnost iza znaka. Tada nećemo više gledati znakove besmisla nego zbilju požrtvovne Ljubavi i sebedarja.

Umjesto znaka besmisla vidjet ćemo u svemu dobrom što činimo svjetlo smisla.

Besmisao je ključ prepoznavanja i znanja da smisao nedvojbeno postoji. To spoznati i s uvjerenjem živjeti zahtijeva ozbiljan rad, osluškivanje, otvorenost poticajima Duha Božjeg, to znači biti Božji suumjetnik… a umjetnost je zahtjevan posao, gotovo proročki, budući da otkriva ono što je običnim očima skriveno.

1. ožujka 2006.

Biti-ne biti Ovako stvari stoje: možeš dobiti onoliko koliko si spreman izgubiti. Ili, pod uvjetom da si spreman izgubiti sve, možeš očekivati sve. No, možda mi ne želimo sve jer nam je ono što smo izgubili već bilo sve. Rekao bih, a htio bih da to bude moje čvrsto uvjerenje: s Kristom dobivaš sve, ali i više od toga. Da, treba znati gubiti da bi se primilo. Što mi je još palo danas na pamet... Ah, da, pitanje milostinje! Kome dati, 2 Kada Bog nešto naređuje to znači da nas poziva da stvari stavljamo u red, da ih, jednostavno rečeno, poredamo po mjestima koja im pripadaju. “Riječi što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce…“ (Pnz 6, 4-9). Zato Božje zapovijedi nisu naredbe koje nemaju smisla nego, dapače, njihov cilj je čovjekova sreća. Iako volja često ne prianja uz intelekt, znanje posredovano intelektom (preko objave/Biblije) može biti dovoljan imperativ da se pokuša živjeti u skladu s biblijskom porukom, išlo to i protiv naše volje koja zbog neprepoznavanja smisla ne pristaje uz znanje spoznato intelektom. S te strane, trenutak koji nam svjedoči o besmislu, biva osporen smislom koji se pokazuje s vremenom. Strpljenja!

44

Prije poslije fejsbuka

koliko, što treba imati na umu, što sve uzeti u obzir jer osoba koja te moli možda ima i više od tebe jer prima socijalnu pomoć, jer je skupila tijekom dana više od tvog mjesečnog džeparca, jer… i ponovno sam se sjetio Isusove: “Kad dijeliš, neka ti ljevica ne zna što čini desnica.“ ili obrnuto, ne znam sad. U svakom slučaju, mislim da je Isus time htio reći da ukoliko vidiš potrebitog, nemoj previše filozofirati (svaka čast pravim filozofima!) već daj spontano. Da, mislim da je u ovom slučaju spontanost ključna riječ.

9. ožujka 2006.

Korizma – opet Ovo sad ide i tebe, čitaoče, i mene. Ne samo da se u znaku križa krije besmisao, već i u svakom našem djelu, tj. svaki rad ponovno je znakovit; znak koji upućuje na smisao jer upita li te netko koji je smisao tvog rada moraš imati nekakvo objašnjenje. Radeći pokazujem da život ima smisao. Ali, završava li život smrću onda nema smisla raditi, živjeti… ništa nema smisla. Sad više shvaćam zašto je Mojsije u pustinji napravio mjedenu zmiju te je svaki Izraelac koji je pogledao na nju, kad bi ga ujela otrovnica, bio spašen – u Novom zavjetu se govori da će nas Isus kad bude podignut sa zemlje (tj. raspet na križ) sve spasiti. Drugim riječima, svaki put kad, otrovan osjećajem besmisla, svratim pogled na križ doživljavam kako me Bog spašava od besmisla. Zato sam rekao kako se upravo u “znaku b e s m i s l a – križu“, ili osjećaju besmisla, krije najveći i jedini smisao – Bog za kojeg smo voljena bića i koji nam dolazi ususret – to vidimo kad uspijemo maknuti znak križa. Kako bih volio da je ovo moje najiskrenije uvjerenje, a ne samo, Bože sačuvaj, otrcana fraza, i za mene i za tebe! Evo, potičem tebe (i sebe, naravno) da za vrijeme ove korizme s ljubavlju misliš i meditiraš o križu koliko god je to moguće.

9. ožujka 2006.

45

Tihomir Kosec

Je l’ važno?

Je li toliko važno da spoznamo Boga? Važno je, naravno! Ali mislim da je od bitne važnosti to da Bog poznaje nas.

Danas sam zbog bolesti “odležao“ predavanja. Dobro je odspavati, neka pitanja pronađu svoje odgovore. Jedno od pitanja bilo je zna li Bog što se sa mnom događa? Odgovor se sam nametnuo. Znači, nema problema, Bog zna što i kako se osjećam, poznaje moje brige i radosti, gubitke i pobjede. On zna!!! I time što zna dao je tome smisao. Lijepo je kad i sami umijemo dati smisao, pa i našem besmislu.

17. ožujka 2006.

Popričesna molitva Gospodine, želim ti s iskrenim osjećajima radosti i ponizne skromnosti izreći hvala. Ne želim da to bude samo još jedna u nizu naučenih molitava, a da je nisam doista promislio. Dar tvoga tijela i krvi za mene nije tek neki običan znak, nego je hrana koja mi je neophodna baš za ovaj dan – da bih živio. Htio bih svim srcem stajati iza riječi kojima sam te pozvao da uniđeš pod moj krov. Budi mi dragi gost i daj da u ovim trenucima zaboravim na vrijeme i sve ono što se između tebe i mene želi ispriječiti i pokazati važnijim – ti si mi se do kraja dao. Nisi ostao prisutan samo u nekoj slici ili lijepoj uspomeni koja se može objesiti na zid, nego u daru jela i pića. Ti dobro znaš da nam život ovisi o hrani, najprije hrani, i da se ne živi od uspomena. Pa kad mi se tako daruješ, meni i mojoj braći, molim te da nas tvoje tijelo i krv međusobno združuje, pomiruje, da pokušamo staviti na stranu svoje sitne interese, da se ne bojimo biti hrana jedni drugima, da danas, ovog jutra, spremno izložimo sebe, svoje sposobnosti i vrijeme za drugog, jer, želimo li sačuvati nešto za sebe riskiramo da se to nepotrošeno “danas“ već sutra u nama usmrdi i postane pokvarenom hranom.

Osjećajući kako zapravo malo o životu znamo, molim te da nam daruješ milost iskrene zahvalnosti, kako bismo po ovoj svetoj gozbi našem vremenu i prostoru u kojem se nalazimo, bili znakom tvoje svete slave, znakom darovanosti života, i života jednih za druge.

8. travnja 2006.

46

Prije poslije fejsbuka

U čemu je vrijednost – teta Milika Mi često ne znamo koja je i kolika vrijednost naših čina, zato čekamo da kvalitetu našeg djela potvrdi netko drugi.

Jednom sam prilikom posjetio jednu svoju stariju tetu, tetu Miliku. Nakon što sam proveo s njom manje od sat vremena, ona nije znala kako bi mi zahvalila. Bila je presretna, a ja nisam znao što bih mislio. Čemu toliko zahvaljivanje i sreća te starice? Ništa nisam učinio, samo sam bio kod nje i s njom malo popričao. To je bilo sve, niti sam išta posebno učinio, niti joj išta posebno rekao...

Treba dopustiti da drugi ponekad ocijene naš čin; ono što radimo, što je u našim očima malo, neznatno, ponekad besmisleno. Postoji Netko tko svakom našem činu daje pravo mjesto i vrijednost. To želim vjerovati svim srcem.

12. svibnja 2006.

Molitva Bože, svaki smo dan svjedoci raznih nesreća, katastrofa i podjela koja potresaju svijet. Daj da teškoće postanu znakom potrebe međusobne solidarnosti te da svako društvo i pojedinci koji ga sačinjavaju budu odgovorni promicatelji istinskog života i suživota po načelima evanđelja, odupirući se tako silama zla koje prijete još većem raslojavanju među ljudima.

“Gospodin (…) je uporno i često poticao na molitvu, ne da nastavljamo dosadnu molitvu već da često, ali usrdno molimo. Kod duge, naime, molitve mnogo se toga nađe uzaludnog (…) Apostol ujedno uči da moramo moliti bez srdžbe i raspravljanja, da se za vrijeme molitve ne uznemiruješ i da je ne prekidaš bez razloga. Uči nas također da se trebamo moliti na svakom mjestu (…).“3 2. lipnja 2006.

Molitva za svijet Molitva je kao kompas u noći u kojoj su oblaci prekrili zvjezdano nebo. Tada je Riječ Božja, koju ti On sam stavlja u usta, kao svjetiljka nozi – zaštita da ne posrneš.

3 Ambrozije u: Časoslov IV, 27. tjedan kroz godinu

3. lipnja 2006.

47

Tihomir Kosec

Kameni kip Kameni se kip ne oblikuje perom, nego dlijetom i čekićem – patnja oblikuje čovjeka. kolovoz 2006.

Kako to napisati... … Kako to napisati, ne znam? Osjećam kao da nisam slobodan, da nisam slobodan u svojoj savjesti. Kao da jednostavno moram biti svećenik ili ću promašiti život, a toliko puta imam neskrivenu averziju prema svećeništvu. Koliko muke i nelagode mi stvara taj osjećaj. Tko je Bog? Neki noumen, “nešto“, utvara što skriva svoje lice, ili me namjerno ostavlja samog da se bez njegove blizine potpuno sâm odlučim za njega, oslobođen bilo koje pretpostavke da on, Bog, uopće jest. Neki kažu da ne možeš biti svećenik ako nisi privučen (privlačnošću), niti možeš u bilo čemu biti “uspješan“ ako ne voliš to što radiš, a ja uključujem napor već u samoj želji za biti svećenikom. Dakle, ne da imam želju biti svećenikom pa se onda kroz napore približavam cilju svoje želje, nego najprije moram uložiti volju da poželim biti svećenikom. Što učiniti? Ceremonije i svetost liturgijskog prostora i predmeta na mene (danas) djeluju kao nešto čega ja nisam dio, s čime nisam srastao, nešto čega se uopće ne osjećam dostojnim niti se to čini meni svojstvenim. Znači, ono što činim sada jest učenje, da bi onda s učenjem neka stvar postala moja, da se na nju naviknem, pa će mi to postati navikom, ne znam. Već sam rekao da želim biti Božji, ali ponovno osjećam kao da mi Bog zatvara sve putove, sve druge izbore osim svećeništva – odatle osjećaj da sam i u tom smislu zadan, a ne slobodan i da to što činim, činim iz poslušnosti, ali ne i iz ljubavi… muka mi je. Ne shvaćam više ništa. Zar je uvjet za blizinu Kristovu biti član jednog duhovnog staleža, svećeništva? Ne osjećam se dijelom te grupe ljudi. Ne osjećam se zapravo ničijim, sâm u sebi sam kao ničija zemlja. Je li to dramaturgija, ili nešto drugo, ne znam? I ne mogu prihvatiti da mi je svejedno i da sve prepustim providnosti Božjoj (inače ovako svjedočim samo svoje nepovjerenje), jer nije samo tako primiti sveti red jednog dana i onda se izvlačiti na providnost. Ili, da sve skupa privedem kraju prihvaćajući činjenicu da mi druge nema, ići, naime, do kraja u svećeništvu koje je više puta strano tijelo mojoj duši i duhu i, ne razmišljajući više ni o čemu drugom, prkositi svim mojim unutarnjim protivljenjima i nesigurnosti da Bog uopće stoji iza ovog projekta (moram, naime, vjerovati da je njegov ili ću poludjeti).

7. listopada 2006.

48

Prije poslije fejsbuka

Prvi i posljednji Zašto Isus tako glasno ističe: „Tko želi biti prvi, neka svima bude poslužitelj.“, hoteći potaknuti učenike na nasljedovanje? Sigurno je da postoji mnogo objašnjenja i da se sva nalaze u okviru služenja drugome i za drugoga. Iz istog razloga mogu napisati još jedno.

Onaj koji je naprijed, koji je brz, koji hitro grabi najčešće niti vidi niti se zanima za one posljednje koji su slabi, koji zaostaju jer hramlju, jer su izmoreni i opterećeni težinom života – a takvima treba pomoć. I upravo tu svoje značenje dobiva Isusova preporuka: ovi prvi očito se mogu brinuti za sebe, ali ovi posljednji ne. Njima vas šaljem, govori Isus, njima proglašavam godinu milosti. Ako su vas do sada izbjegavali jer ste bili siromašni, slijepi, kljasti, zadnji, možda zbog toga i pod teretom grijeha koji su vam drugi nametnuli, sada dobivate i vi suputnike na putu. Dobivate njihove oči i noge, njihovo razumijevanje, a ne optuživanje nego spašavanje iz tame vaših samooptuživanja, svjedočeći vam radost novog života i prihvaćenosti te povratka u svjetlo onih u čijim ste očima bili tama. Ali ne samo vi, već i oni koji su bili zastrti tamom zbog prijevarnog svjetla, dobivaju novu šansu – činiti dobro.

Biti posljednji znači, također, rezati one udove kojima bi se htjelo hitro postići cilj i tako biti osakaćen ove privilegije: putovanja sa Božjim siromasima i s njima, ne propuštajući priliku da se im pomogne, stići zajedničkom cilju.

16. listopada 2006.

Oaze našeg bitka Danas sam bio na kavi s jednim dragim prijateljem za kojeg mogu reći da zaista nosi teški križ. Nije važno o čemu se radi, uglavnom, on proživljava muke koje ne bih htio da se bilo kome dogode. Kako bilo, bilo mi je lijepo razgovarati s njime, povjeriti mu neke svoje tajne i probleme, ali doživjeti da se i on povjeri meni, bez straha i zadrške, do kraja. No, još više me iznenadilo kad sam se počeo otvarati – vjerujem da je i on to doživio – duhovnoj dimenziji, povjerivši mu neka svoja iskustva i osjetivši kako po nadahnuću izlazi iz mene puno više nego sam uopće znao da znam. Kao da su stvari sjedale na svoja mjesta, jedna za drugom, tako lijepo povezane u jednu skladnu cjelinu. Pričao sam mu o svojim doživljajima iz Njemačke, o vjeri, slobodi, o ljubavi, evanđelju, stvarima vezanim za moj život 49

Tihomir Kosec

koje su se događale i još se događaju. I on se meni povjerio, izdvojivši također neke nedavne i za njega izuzetno važne zgode, nešto najtajnije čemu je nazočilo svega nekoliko osoba. Došli smo do zajedničkog zaključka da je to lijepo što nam se dogodilo važno u sebi njegovati i raspirivati žar tih događaja; baš kao što je Marija u sebi pohranjivala i razmatrala zgode iz Isusova najranija djetinjstva ili kao što su apostoli mogli razmišljati o Isusovom (i svom) preobraženju onda kada im je bilo najteže, kada su morali živjeti najsuroviju realnost života, pozivajući u pomoć sjećanje na ta iskustva idući s vjerom dalje kroz život. Također smo zaključili kako je duhovni život puno više od nekog lijepog osjećaja, od bilo kakvih osjećaja uopće i kako je potrebno emancipirati se od osjećaja vezanih uz naše predodžbe o Bogu jer će to nužno dovesti do razočaranja. To u neku ruku znači da se moramo osamostaliti i očvrsnuti u vjeri jer će u protivnom, čeznemo li samo za nekakvim osjetnim iskustvima, vjera ostati privezana za plićak vanjskih podražaja. Ono što se, međutim, kao jednom spoznato utisne u naše svijesti raspaljeno vatrom volje srca, to ostaje; to i jest iskustvo, jer znanje je nešto što pripada iskustvu, što pripada našoj percepciji. Zato se valja vraćati na taj izvor često, prebirati, ponekad čak i iščeprkati van blago iz zakopanih predjela našeg bića. Mi smo razumna bića i naša nam vjera, budući da nije nerazumna nego se, dapače, temelji na razumu koji može zamjećivati i pohranjivati svijest o dogođenim čudesima, čuva duh i dušu u trenucima kada smo lišeni kiše blagoslova. Upravo su nam tada ta sjećanja kao rosa dozvana iz najdubljih predjela Božjeg boravišta u oazama našeg bitka, koja vrućim danima što žegom nam bije isušenu čežnju, slatkim čine okus u ustima nade koja je zamalo ostala bez daha… u nadi protiv svake nade.

27. listopada 2006.

Osvrt na Mk 10, 17-30 Na pitanje jednog pravednog i po našim mjerilima plemenitog i bogatog čovjeka Isusu što treba činiti da bi stekao vječni život, Isus mu odgovara da treba vršiti zapovijedi Dekaloga. Na pozitivan odgovor da je to činio od mladosti, Isus ga upućuje na savršenstvo života: riješiti se svega onoga što sputava čovjeka da zadobije život vječni. No, ne naišavši na odobravanje ovog bogatog mladića, evanđelist reče: “On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše veliki imetak“.

I nakon toga, po evanđeoskom običaju, uslijedi cijela priča o tome tko se može spasiti, ciljajući na ljude bogataše koji su dovedeni u nemoguću situaciju da se spase jer lakše je, evanđelje kaže, devi kroz iglene ušice (to nisu mala alternativna 50

Prije poslije fejsbuka

vrata koja vode u grad) nego bogatašu u raj. Pa, tko se onda može spasiti? To je pitanje koje se danas još više postavlja, jer ima gotovo “bezobrazno“ bogatih ljudi.

Isusov odgovor i ovdje ponovo dolazi kao voda za gašenje vatre. Ljudi se uvijek zapliću u nekakve svoje proračune, kalkuliraju, važu tko je dobar, tko loš, tko pravedan, a tko korumpiran. Slično kao kad pitaju treba li se milostinja dati ili ne, kad, koliko i kome... Isus pak odgovara neka nam desnica ne zna što radi ljevica.

Zašto se, dakle, mučiti ovim pitanjima?

Na vama je, govori Isus, da gledate sebe, ne trun u oku svog brata. Na vama je da sebi priznate da ste grešni jer mnogošto pretpostavljate i stavljate ispred spasenja i onog što je bitno u životu. Isus skreće ljudsko umovanje o spasenju na temeljni zaključak da je Bogu sve moguće pa i spasenje onih za koje je bilo rečeno da se po ljudsku ne mogu spasiti. I u tome je poanta: nijedan ljudski čin nije dovoljno dobar, plemenit ili savršen da bi mogao proizvesti jedno takvo vrhunaravno djelo.

Spasenje ili vječni život uvijek je dar, izraz ljubavi i Božjeg milosrđa koje čovjek ničim ne može zavrijediti.

Ima još jedna mana kod ljudi, a to je predbacivanje Bogu. “Mi smo se svega odrekli, ostavili i pođosmo za tobom, što ćemo dobiti?“ Apostoli predbacuju Isusu čega su se sve zbog njega morali odreći. No, čega se čovjek odriče? U ovom slučaju odriče se posjedovanja, imanja. Posjedovanje ili imanje nečega materijalne je naravi. Čovjek se, stoga, odriče ljubavi prema materiji ili, bolje rečeno, zbog ljubavi koja je vječna, odriče se materije koja je prolazna. Znači, on se ne odriče ljubavi jer ne može se odreći ljubavi koja je u njega ulivena od Boga po Duhu Svetom, kaže sv. Pavao. To opet znači da mi nismo prvenstveno oni koji ljubimo jer smo već prije bili ljubljeni. Mi smo, drugim riječima, u posjedu ljubavi i koliko se od ljubavi dadnemo posjedovati, toliko smo je spremni darivati. To opet podrazumijeva da ćemo dati nešto od sebe, tj. nečega se odreći, znajući da nam neće ništa faliti jer ono što dobivamo mi samo posredujemo dalje. Možemo li onda više govoriti o „odricanju“? Kako se možemo odreći nečega što nije naše?

51

Tihomir Kosec

Dobro, može to biti neka stvar, čak i osoba, ali kada se to čini iz ljubavi, tada se ni mi više ne odričemo nečega, nego to darujemo. Velika je razlika između dara i odreknuća iako i u jednom i drugom činu ostajemo “bez“. U prvom slučaju ostajući “bez“ ostvarujemo jedan novi “vez“!

28. listopada 2006.

Da se proslavi Bog… Prije nego li će netko početi čitati ove retke, želim reći samo jedno: riječi koje pišem promašiti će svoj cilj ukoliko istaknu moje hvastanje zbog nečega što ja znam. Naprotiv, želja koju smatram jedinom ispravnom samo je jedna: da se proslavi Bog u meni koji pišem, u onima od kojih baštinim ova iskustva i na vama koji ćete to možda jednom čitati.

Poznajem jednog čovjeka, mlađih godina, inteligentnog i šarmantnog, sklonog perfekcionizmu, u nekim stvarima skrupuloznog, ali ponajprije iskrenog. Pomalo je čudna njegova priča jer mu se život kretao u intervalu od visokih, euforičnih duhovnih iskustava, do vrlo niskih, do u ponor bolnih razočaranja i tjeskoba, suicidnih misli i želja, pa opet vraćanja u neku normalu – no to i nije neka novost jer se katkad svaki život nalazi u takvim oscilacijama. No u čemu je njegova priča neobična, možda za neke i zastrašujuća? Zasigurno da bi se mogla napisati cijela drama o njemu, ali ja ću probati stisnuti ovaj dinamičan i dramatičan lik u nekoliko stranica, svjestan da je to samo blijedi obris onoga što nam se u stvarnosti obično ureže ne samo u pamet već i u same kosti. Radi se o osobi koja je zbilja imala žarku želju približiti se Bogu i to radikalnim zahvatima sprovesti u djelo.

Naime, bio je svjestan svojeg karaktera, svojih slabosti i bolesti čija je dijagnoza bila vrlo ozbiljna te je odlučio poduzeti sve moguće i dopuštene korake za koje je vjerovao da su u duhovnom smislu ispravni i velikom broju slučajeva potvrđeni, ne bi li postigao željeni mir u Bogu i dobio neka objašnjenja na pitanja patnje u svijetu i tome slično. Sam je prolazio kroz teško životno iskustvo i vjerovao je da će, učini li sve što je u njegovoj moći, dobiti željeni odgovor. No i nakon više godina askeze, molitve, odricanja i vježbanja različitih vrsta, nije vidio nikakvih plodova na sebi, dapače, bivalo mu je sve gore. I ne samo to, pokleknuo je i pred još nekim drugim porocima spram kojih je sam doživljavao gađenje, budući da je bio svjestan činjenice kako na to katolička Crkva gleda – u objektivnom smislu radilo se o grijehu. No, zanemario je svoje stanje i to mu je bila posebna muka jer je zaboravio činjenicu vlastite bolesti. U razgovoru smo zajednički pokušavali 52

Prije poslije fejsbuka

postaviti stvari na sasvim jednu drugu razinu. Najprije smo pošli od pretpostavke da sve njegove mane ne moraju nužno biti zlo kako ih je shvaćao i kako zapravo u njima smijemo prepoznati djelo Božje pedagogije. Bog je, dakle, on koji u nama vrši svoje djelovanje na način da pokazuje kako ne možemo bez njega i kako nije smrtni grijeh ako pogriješimo pa ne znam u kako velikoj stvari – kao da nas Bog ne poznaje i zna kako smo sazdani! To ga je nakon tih razgovora oslobađalo, no, na žalost, nije dugo potrajalo takvo stanje. Uvijek iznova događale su se još veće i u njegovim očima gnusnije stvari, nakon kojih je bio potpuno obeshrabren, isfrustriran, jednom riječju očajan i Bogom razočaran jer nije odgovorio djelovanjem adekvatnim njegovom očekivanju. Njegova reakcija bila je, za jednog prosječnog ili, možda, po našim shvaćanjima, pobožnog vjernika, jednostavno užasna. Bile su to blasfemične misli, blasfemičan rječnik, devijantna ponašanja. Pogled njegovih očiju izražavao je fanatičnost i spremnost na najgore.

U njima se mogla iščitati krvava žeđ za osvetom. Kome? Bogu koji ne uslišava, a za kojega je još nedavno, svega prije godinu dana, bio kadar umrijeti. Sjećam se da je, nakon što me jednom prilikom kontaktirao, bio u stanju visoko dozirane frustracije i da je, budući da mu nisam znao više što reći, kratko rekao: „Idem se ubiti“. Ja sam ga pustio na miru, naravno, nisam mislio da govori ozbiljno, uostalom, nisam imao snage odgovarati ga više od bilo čega i nisam pomišljao da bi takvo nešto mogao učiniti. Ipak, savjest mi nije dala mira te sam pokušao doznati što se s njim događa. Nekako sam došao do njega, tamo gdje je, naime, stanovao, od domara dobio ključ i ušao u sobu gdje se nalazio. To ga je doista razljutilo te je gotovo bijesan krenuo prema meni i snažno me ošamario. Ja sam instinktivno iz obrane prešao u napad te ga fizički pokušao spriječiti da bilo što dalje učini, rvajući se dobrih deset minuta dok se jedan i drugi nismo otrijeznili od siline i vrućine krvi koja nam je kiptjela u glavama. Koji prizor! Uglavnom, taj je događaj pokrenuo još neka druga događanja. On nije odustao od namjere da se obračuna s Bogom, o kojemu je toliko slušao, kojega je u evanđelju i svetačkim doživljajima pratila slava i dobrota, svemoć ozdravljanja, spašavanja i ljubavi te je odlučio ići do kraja, i preko kraja, spreman čak uteći se tamnoj strani života.

Doista, neki naši zajednički znanci koji su ga tih dana viđali primijetili su kako se nešto vrlo ozbiljno i problematično s njim događa, kako je s njegova lica nestalo iskrenog smijeha, kako je postao vrlo neugodan i arogantan, ciničan. No, to nije bilo sve. U njegovoj nutrini odigravala se jedna druga igra, puno opasnija, prije svega za njega. Odlučio je pogaziti sve dotadašnje svetinje do kojih je držao. Za njega su zapravo to prestale biti svetinje, bio je uvjeren kako iza svega toga što Crkva govori progovara samo laž i neukus, a i samog Isusa je počeo smatrati ocem 53

Tihomir Kosec

laži. To svoje trenutno uvjerenje i raspoloženje odlučio je potvrditi ne više samo blasfemičnim riječima nego i djelom. Odlučio je da mora “pogaziti“ tu “laž“ i da ljudi više ne nasjedaju na te “priče“. To je i učinio, svjesno, bez grižnje savjesti, tvrdeći čak da Bog hoće da se sve to dogodi… Sve to dovelo ga je na kraju do kraha i do eskalacije bolesti, no, o tome više neću govoriti.

Prošlo je neko vrijeme u kojem ne znam što se točno s njim događalo. Jednog me dana, na moje iznenađenje, ta osoba nazvala, zamolila da ništa ne govorim i rekla dvije stvari: “Oprosti“ i “Bog je sama ljubav“. Nisam ni mogao ništa posebno reći. Samo sam prokomentirao da razumijem i da je sve u redu. I tada sam počeo o svemu tome razmišljati, još jednom vraćati sve te događaje na njihov početak, uočavajući vijuge koje su iscrtale sva raspoloženja i neraspoloženja čitavim tijekom nemilih događaja. Ono što me navelo na razmišljanje jest naše poimanje Boga i grijeha, patnje i radosti. Klanjajući se danas pred Presvetim, onako u nepomičnom stavu s iskrenom željom za povjerenjem i mirom u Bogu, gledao sam tu malu česticu tijela Kristova. Ponovo nisam našao riječi pa i sada ih ne nalazim jer jedva da mogu misliti da se u toj hostiji skriva Bog, odnosno da to jest sam Bog na otajstven način. Tako je naime Isus rekao: “Ovo je moje tijelo“. Sveti Toma je priznao da se sva naša osjetila varaju kad pred sobom imamo stvarnost Kristova tijela te da je potrebno poslušno prihvatiti Isusovo svjedočanstvo da je to doista njegovo tijelo i krv. Tijelo i krv Boga ovdje na dohvat ruke, mogućnost da je se upotrijebi i zloupotrijebi, zastrašujuća činjenica! Bog i danas dopušta da njegovo tijelo bude obeščašćeno, popljuvano i pogaženo, psovano i obezvrijeđeno?! Sve su to veliki i užasni prijestupi protiv života i ljubavi, pa opet, Krist je i s tim računao, uvjeren sam u to. On je i danas spreman ponovo podnijeti žrtvu razapinjanja, bičevanja, gaženja, skidanja i besramnog pokazivanja s pratećom porugom i skandiranjem onih koji se naslađuju obezvrjeđujući svetinje, sa željom da čovjeka spasi. Mi bismo međutim istom takvom spremnošću, na sličan način, bili sposobni osuditi te izgrednike, misleći kako je to ispravno i nužno. Mislim da to nije tako, zapravo vjerujem da Isus ponovo djeluje na svoj specifičan, božanski način, dopuštajući da čovjek učini svoju nepravdu nad njime koji je pravednik – ali očito se jedino tako u iznimnim (neću reći redovitim) slučajevima može spasiti nepravda. Ne može nepravda opravdati nepravdu, ne može nepravednik opravdati nepravednog, nitko mu neće vjerovati, to mora učiniti pravednik. I nepravda neće znati što je pravda kao ni nemilost milost dok se ne suoči s njom i dok bolnim priznanjem što oslobađa ne doživi to iskustvo ničim uvjetovane ljubavi „za nas“.

Ne opravdavam, ali mogu shvatiti i to svetogrđe koje je učinila u svojoj nesreći 54

Prije poslije fejsbuka

osoba o kojoj sam govorio – ne dogodilo se nikad više. Bog je veći od grijeha i od naših, ne znam kako ružnih djela i zlodjela. Možda se i danas treba cijeli križni put ponoviti u srcu svakog kršćanina, kako bi svatko pošten i iskren došao spašen do vrha svoje Golgote s koje puca pogled prema otvorenom nebu – kroz križ kojeg sami prolazimo i kojeg namećemo, kroz druge, samom Isusu.

29. listopada 2006.

Ususret misijskoj nedjelji …Trebao sam ovo napisati prije, ali danas sam imao duhovnu obnovu na temu Isusovih prispodoba. Miran u sebi, želim napisati ono što sam doživio uoči misijske nedjelje.

Nakon prigodnog programa uoči misijske nedjelje svaki je sudionik mogao kupnjom ukrasnih biljaka novčano pripomoći našoj braći širom svijeta.

Razveselila me ta biljka. Pomno sam je stavio na istaknuto mjesto u svoju malu sobu i osjetio kao da je i soba oživjela. No, već drugi dan sam primijetio da se nešto s njom događa; počela je sahnuti. Naravno, iako je imala dovoljno vlage, nedostajalo je sunca. Što učiniti? Ostaviti je u sobi i gledati kako polako vene te zadržati barem kakav takav život (životarenje) pored sebe ili je dati nekom drugom, negdje drugdje. I našao sam idealno mjesto; hodnik iz kojeg ulazim u sobu nalazi se okrenut prema jugu, divno osvijetljen suncem čije zrake slobodno prolaze kroz veliki stakleni zid. Drugi dan već sam primjetio promjenu, biljka je živnula te je, rastegnuvši grane postala ljepša, gotovo raspjevana. Poželio sam je opet vratiti u sobu sad kad se oporavila ne bi li me ponovo razveseljavala svojom blizinom, ali... ako to učinim…

Moja je soba opet pusta jer u njoj nema biljke koja mi je pjevala o životu. No, njezin pjev o životu proizlazio je iz naslućivanja skore smrti. Život se, međutim, u svojoj biti ne spoznaje samo iz njegove sušte suprotnosti, smrti, život se spoznaje i u odnosu prema samom Životu, jer tek Život svjedoči što znači živjeti, bujno, razgranato, radosno, od Svjetla. I nisam ostao tužan. Od mnogih grana koje se mirisom i zelenilom šire do zadovoljnijeg pogleda mojih docimera, jedna grana “moje biljke“ uvijek je ispružena prema mojim vratima, prema meni. Ona i dalje pjeva o ljubavi, o dobroti, radosti… Sjetio sam se tada jedne rečenice mog dragog prijatelja koji reče: “Ljubav je daljina“. Sve do sada nisam znao što je htio time reći.

Hvala njemu! Nikada nisam bio tako blizu “daljine“.

11. studenog 2006.

55

Tihomir Kosec

Duhovnost Što znači duhovnost? Otvorenost. Izlaženje iz sebe. Pokazivanje. Demonstracija duha preko tijela. Kad kažemo da je netko duhovan, želimo reći da je taj izišao iz sebe, da je izvan sebe kao što je rečeno za Isusa. To je stanje ekstaze koja je prešla u svoju materijalnost poprimivši svoju konkretnost. Drugim riječima, duhovna je osoba ona koja nije zatvorena u svoj svijet pobožnosti negoosoba koja se želi iz sebe osloboditi i “biti za“. Ako duhovnost koja nije na tom tragu treba se prevrednovati, ili uopće postavljamo pitanje duhovnosti…

U Knjizi Postanka piše da je u čovječje tijelo Bog udahnuo duh i da je taj postao živa duša, živi čovjek. Duša zapravo znači život, stoga je duhovan čovjek onaj koji je životan; sasvim suprotno onome što često susrećemo kao nametnutu sliku srednjovjekovnog pobožnika koji strogo mirujući u nekom neprirodnom položaju odaje više statičnost i nepromijenjenost nego li život. Biti duhovan znači izlaziti svoj duh pomoću tijela – duhovnost znači pokret, dinamiku, polet, iz sebe k drugome. Tijelo je uvjet da bi čovjek bio duhovan.

18. studenog 2006.

Ekstaza Biti izvan sebe jedno je od svojstava koje su pripisivali Isusu. Jesam li i ja pozvan biti “izvan sebe“ i to trajno biti izvan sebe? Ne, dakle, biti pri sebi, u sebi, nego u Bogu tj. izvan sebe, izvan svojih misli, želja, planova, nesebično napuštati sebe, izaći iz sebe, iz svojih uskih okvira shvaćanja, očekivanja, svih bojazni… To znači dati se biti vođen, iznenađen, napušten i razočaran, dopustiti si sve što je potrebno da bi milost Božja djelovala. “Što je čovjek/život da ga se ti Bože spominješ, sin čovječji kojeg si stvorio malo manjim od anđela?“, a ipak nesposobnog po sebi da bilo što shvati i dobroga učini, ako mu nisi već unaprijed sve sposobnosti dao da ih umnaža. No, ima i onih koji nemaju tih, po sebi razumljivih sposobnosti; na što su oni pozvani, što oni mogu umnažati? Ma oni žive trajno izvan sebe, oni odavno žive od drugih, od pomoći njima bliskih koji su više pri njima nego u samima sebi, a za one koji nisu pri sebi nego izvan sebe, a da toga nisu svjesni. Možda su zato sposobni biti radosniji ili žalosniji, jer više razumiju što se događa izvan njih budući da su slobodniji od onoga što se događa u njima jer nisu pri sebi, nego je u njima Bog koji je za nas glas na pozvanost – a što drugo znači pozvanost ako li ne da izađemo, pokrenemo se iz svojeg mjesta, iz sebe. Mi smo per-sone, mi smo 56

Prije poslije fejsbuka

odjek osobe koja je u nama, koji smo mi, a da sami po sebi ne bismo nikad ni bili.

Mi smo pri sebi onda kad smo izvan sebe, a u Bogu.

Za Isusa se govorilo, kaže evanđelist Marko, da je bio izvan sebe. Nije lijepo čuti kad nekome kažeš da je izvan sebe, da je, netko će reći “pomahnitao“, no i to je, očito, dio kršćanskog poziva – biti “izvan sebe“ i to trajno biti izvan sebe. Ne, dakle, biti u sebi u svojim planovima, željama, misaonim okvirima, nego, rekoh prije, upravo izvan sebe, tj. u Bogu. Možda je to i bolje jer tada se čovjek gleda s distance – objektivno – vidi svoje prave mogućnosti, vidi sebe realno kakav jest i kakav može biti i onda postati svjesniji da je puno više milosti u njegovom životu negoli su to isključivo njegove ljudske odlike. U tom je slučaju dobro biti izvan sebe jer postajem ponizniji i ne mogu se hvastati nečim što nije moje i, to što imam, lakše, štoviše, besplatno dati, jer nije, na kraju ni moje. I sveta misa izvan je redovnog prostora i vremena. Ona je Božje vrijeme za nas i naše vrijeme za njega.

Molimo danas Božje milosrđe da nam On u svojoj dobroti daruje iskustvo svoje radosti; u nesebičnom napuštanju sebe, svojih uskih okvira shvaćanja, očekivanja i strahova kako bi naše “izvan sebe“ bila ta potrebna sposobnost koja će dopustiti Kristu da se naseli u naše biće, svoju “svetinju“, kako kaže Hebrejima, te privlačiti i biti na korist mnoštvu potrebnih.

25. studenog 2006.

Zdravlje O zdravlju se može raspravljati naširoko, osvijetliti ga pristupima sa sviju strana; vjerskog, znanstveno-medicinskog, društvenog itd. Zanimljivo je da Crkva, kad govori o sakramentu pokore i pomirenja, traži od pokornika da se prije pristupanja sakramentu ispita (u savjesti) i pokaje jer se radi o propuštenim činima na području čovječnosti, u odnosima s drugim ljudima, s Bogom i samim sobom. Dapače, uvjetuje valjanost ispovijedi. Netko bi rekao da na taj način čovjek priznaje svoju podređenost, ponižavajući se u vlastitom, od Boga danom, dignitetu. No moralna teologija govori o moralnom čudu koje se događa svaki put kad se vjernik pokaje jer se, vraćajući se na izvor, pokajnik zapravo pomlađuje.

Bilo bi zgodno ispitati što za biblijskog čovjeka znači biti mlad. Tu su nam primjeri proroci, Božji glasnici, koji pozivajući narod da se obrati i vrati prvoj ljubavi, od njega traže da stane na putu starenja, na putu koji sa sobom nosi razočaranja, tupost, bolest… Potrebno je, dakle, usporiti taj proces starenja. Kako drukčije 57

Tihomir Kosec

to učiniti ne priznamo li sami sebi da starimo zbog propusta ne-pomlađivanja, tj. odbijanja pokajanja koje u sebi, vraćajući se na izvor Božje ljubavi, nosi snagu obraćenja.

30. studenog 2006. Živjeti pitanja Očito je vrlo teško živjeti pitanja, ali ona su jedini način da ostanemo Bogu vjerni. Bilo bi, uostalom, preteško živjeti kad bismo znali odgovore. Bili bismo kao Bog, a čovjek kad se odluči imitirati Boga ili proglasiti se Bogom, nužno završava neslavno u nekakvoj “majmunariji“. Imati znanje o životu, smrti, o ljubavi… prevelik je to zalogaj za nas ljude. No, možemo vjerovati, osjećati, naslućivati i ubirati svim od Boga nam danim osjetilima nešto – puno – od vječne istine, kanalizirajući goleme spremnike Božjeg znanja. prosinac 2006.

Dva reda slobode Kažemo da smo slobodni, međutim, istom nam se događa da kad se slobodom koristimo, snosimo ponekad i loše posljedice. Netko bi rekao da je to plod krivog korištenja slobodom. To zapravo i jest istina koja nam želi reći da sloboda uvijek ide uz odgovornost, tj. ne možemo je promatrati kao vrijednost u svojoj potpunoj neovisnosti. Iako je sloboda vrijednost sama u sebi, ona ne može biti vrijednost samoj sebi. Tu se uključuje teologija koja govori o drugoj vrsti slobode, o „slobodi djece Božje“. Sv. Pavao kaže da nas za slobodu Krist oslobodi i tu slobodu, ne kao konkurenciju nego kao drugu opciju, postavlja u odnos slobodi kakvom je mi poznajemo. Jer, doista možemo reći i pozvati se na to da sloboda ima svoj zemaljski smisao i autonomnost, no ona je nužno ograničena prostorom i vremenom. Stoga je krivo tumačenje kad se netko, okoristivši se sasvim legitimno danom slobodom, „opeče“ i zaključi da se je dogodila Božja kazna. Ne, Bog dopušta da čovjek koristi kapacitete koji su mu dani po pravu što mu kao ljudskom biću pripada i, govorimo li o kazni, to ne znači da je sada tu Bog umiješao svoje prste nego, kazna je došla kao plod ljudske nesavršenosti. Možemo reći da čovjeka ne kažnjava Stvoritelj nego stvorenje.

58

Prije poslije fejsbuka

Isus nije došao da sudi nego da spasi, da otkupi, ne samo čovjeka nego i čitavu njegovu stvarnost kojoj su – zbog ograničenosti i apsolutiziranja ljudske slobode – dane granice prostora i vremena. Zato je ispravno govoriti o autonomiji čisto ljudske slobode i o “slobodi djece Božje“ koja se očituje u svom odnosu prema Apsolutnom, iz čega onda i proistječe poslušnost Istom iz ljubavi.

19. prosinca 2006.

Vrednote Kad roditelji odgajaju svoju djecu, doista ih trebaju odgojiti za vrednote. To je jedino potrebno, dati im vrednote, ali ne i određivati put. To neka učini Bog kojeg nam je objavio Isus Krist – on je taj traženi Put, Istina i Život.

19. prosinca 2006.

Zašto opijati Do ovog sam zaključka došao promatrajući reklamnu stranicu na jednom CDu. Pjevač u zagrljaju žene upućuje pogled prema fiktivnoj publici kroz objektiv kamere. To je pogled nametnute svijesti o svojem statusu zvijezde. Vidi se da je čovjek, a ipak su mu pridodani atributi božanstva. Valjda je u tome problem, nije mu pridodan pogled Božje sličnosti, nego pogled idola, bezbožjeg božanstva.

I kao da su mi se otvorile oči. Zašto se radi od ljudi ono što oni nisu? Čovjek ne može podnijeti ono što on nije – nije Bog! Taj pritisak mora biti strašan. On završava ili u nekoj ovisnosti ili u totalnoj oholosti, što je najgora vrsta opijata.

Nikad nisam s toliko sućuti razmišljao o “zvijezdama“. Možda nisam zapravo pravo ni razmišljao, ali sada kad su „sjele do mene“, njihova je priča bila duboka i potresna. Njih koje su prikovali kao zvijezde na nebo, nisu mogli sići s tog križa – kako neću onda s njima suosjećati!? Isusa je imao tko skinuti s križa, a njih… koliko će još vremena proći da odahnu, kad ih spokojne skinu s križa? No, ima njih koji se suprotstave ovoj đavolskoj napasti, pa ni ne pokušavaju izigra(va)ti nesebe. Za to pak je potrebna jednostavnost i njoj pripadajuća poniznost; poniznost, primjerice, krhkosti zemlje što dopušta da ju oblikuje zamisao Umjetnika.

20. prosinca 2006.

59

Tihomir Kosec

Smrt – uvjet spasenja Zašto je Krist morao umrijeti? Da bi nas otkupio od grijeha i smrti. To je klasičan i, logički gledano, ispravan odgovor, jer cijena grijeha je smrt. Ljudska smrt na koju je čovjek pravedno bio osuđen iskupljuje se temeljem nepravedne osude u Isusovoj smrti. Isus je platio onime što je đavlovo – nepravdom. Budući da je đavao donio smrt grijehom, koji se epidemijski preko čovjeka proširio cijelom zemljom, a Isus je ponio naše grijehe, zapravo mu je vratio onime što je njegovo. Vratio mu je na stablu križa sve naše grijehe počevši od Adama i vratio mu je vječnu smrt - pakao, umrijevši našom, ljudskom smrću.

21. prosinca 2006.

Nedjelja Nedjelja je danas postala znak, ne bilo kakav, već najveći znak ljudske bezosjećajnosti. Trijumf nesolidarnosti među ljudima. Bože, koliko se u ovom danu pokazuje nedostatak dobrote, nedostatak razumijevanja, nezahvalnost, podijeljenost! Upravo sve ono što je protivno ljudskom rodu. I ovdje se dokazuje odobravanje naroda vlastodršcima, kapitalistima koji mogu manipulirati ljudima kako žele, jer drže novac. Koja obmana!!! Može se reći da pretjerujem, ipak je u pitanju samo jedan dan. Da, ali vrlo znakovit. Kroz ovaj dan-znak izrečena je istina i o svemu što se događa na političko-zakonodavnom planu. Zakone donose zapravo ljudi svojim odobravanjem takvog nepravednog stanja. Koje mi gluposti živimo!? Očekujemo da nas drugi spase od nepravednih zakona, a mi ih debelo podržavamo. Nikako da shvatimo kako smo mi oni koji kreiramo zakone, a država ih samo potvrđuje. Ne vidimo, slijepi smo, zavedeni sjajem punih stolova, osobnog komfora. Dan za danom puni nas se “bedastoćama“ novinskih, TV i inih reklama: kupi, imaj, osvoji, zagrebi, igraj… I nasjeli smo. Pomahnitali smo u želji da nešto imamo, da postanemo vlasnici, da ostvarimo svu tzv. zemaljsku sreću.

I iako se iz dana u dan utrkujemo na tom bojnom polju, opet ostajemo negdje prikraćeni, ne događa nam se željena sreća. Zašto, usprkos svemu što imamo, nismo zadovoljni!? Imam osjećaj da se buni ono „nešto“ između nas samih.

Postoje, očito, neke zakonitosti u našim međuljudskim odnosima koje protestiraju protiv neljudskih odnosa. Posljedice trpe ne samo oni koji su izravno pogođeni radom protiv svoje volje, dapače, ni oni koji svojevoljno rade da bi zaradili (što je bitan cilj njihovih života) nisu zadovoljni, sami ne znajući zašto. No, još je gore kad im je doista dobro i ne osjećaju ni minimalnu grižnju savjest.

60

Prije poslije fejsbuka

Dakle, umjesto željenog mira, nedjelja postaje razlogom i danom nemira.

Negdje smo zaboravili onaj utješni i ohrabrujući glas „Mir vama“, i to baš u nedjelju. Biblija, drevna knjiga mudrosti, u svijetu priznata kao vrhunski izraz nadarenosti i nadahnutosti ljudskoga genija već nas u svom početku izvješćuje kako je Bog, stvarajući svijet iz kaosa stvarao zapravo jedan velik sve-mir i sedmi, znakoviti dan, otpočinuo uživajući taj isti mir. Naš današnji nemir potvrđuje tu istinu, bili mi vjernici ili ne. To je zakon svijeta, a čovjek živi u svijetu (rađa se u svijetu, iako ne dolazi “samo“ iz svijeta). Želeći nas obnoviti, Krist (najosporovaniji čovjek svih vremena) nam je dao dan za međusobno pomirenje: “Pružite znak mira jedni drugima“. Ta toliko mirotvorna rečenica u vrhunskoj ljudskoj molitvi, euharistiji, naišla je na zid ljudske tuposti. Ne znam jesmo li nešto prečuli ili nismo razumjeli te riječi, ili možda ne želimo čuti? Glas koji nas poziva da se obnovimo ne dopire do nas.

Buka svijeta i njegovih ponuda oštetila nam je sluh, postali smo gluhi. Gluhi smo na vapaje, a pozorni na aroganciju svijeta koji želi imati, potrošiti, zaraditi, koji ne želi ništa opraštati jer oproštenje odnosi profit, a mi ljudi živimo samo za profit, ili nas se želi tako odgojiti da mislimo kako je profit najvažniji faktor ljudske sreće. No, taj svjetonazor uvijek će nekoga ostaviti u zatočeništvu vlastitog neuspjeha. Isus je, doduše, rekao da je nedjelja stvorena za čovjeka, ne obrnuto, no ako se taj dan izrodi u nešto što čovjeku ne koristi, što ga čini robom (a nedjelja je eminentno dan/znak za oslobođenje na kojeg se kao posljedica veže mir, svemir, mir za sve; ne znam više kako bih nazvao tu toliko jednostavnu i razumljivu činjenicu), dogodio se promašaj. Stvari ne štimaju, ali i uslijed jasnih simptoma narušenog mira, guramo probleme pod tepih. Zašto?

Ovaj “zašto“ iz dana u dan postaje sve besmisleniji, sve govorljiviji, sve glasniji i sve teži, a ipak nemamo hrabrosti da ga riješimo, jer taj “zašto“ se dade riješiti. Ostaje, međutim, pitanje: kada? Kada će se dogoditi tračak svjetla, kako u pojedincu tako i u onoj kolektivnoj svijesti čovjeka koje smo svi mi ljudi dionici, mi, osobna i društvena bića? Odgovor ali i pitanje jest u ovoj rečenici: kada će se dogoditi Čovjek – biće istinskog dostojanstva. On se jednom rodio, a sad poziva i nas da se konačno rodimo.

2. siječnja 2007.

61

Tihomir Kosec

Doista…

Doista, nema važnije stvari na svijetu od ljubavi. Jedini smisao života je živjeti ljubav. Ako volimo, spašeni smo, ako smo voljeni, a prvo je Bog uzljubio nas, spašeni smo. Hvala ti, Bože, na najvećem daru – ljubavi. Da nje nema, već bih odavno odustao od života – drži me ljubav. U ovom trenutku mi nije važno kakva, važno je da ju osjećam i da je mogu pokazati. I premda znaš da još uvijek više (možda i od tebe) volim jednu ženu, Gospodine, ti mi daješ da tom, zemaljskom ljubavlju, tebi mogu uzvratiti ljubav. Hvala ti na tome. Hvala ti što si mi dao sposobnost da volim. Sve će proći, ali tvoja ljubav ne, Gospodine. “Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti“. Smiluj mi se, Bože, ne dopusti da ikad prestanem voljeti, ne dopusti tjeskobu koja će htjeti uvjeriti me da me ne voliš, a voliš me preko mojih bližnjih. Daj mi milost da nikad ne prestanem voljeti. Daj da trajno u sebi hranim tu temeljnu činjenicu vrijednosti svoga života – da sam ljubljen.

3. siječnja 2007.

Stostruki primitak Dugo sam vremena bio „rezerviran“ prema Isusovom savjetu da će onaj tko zbog Kraljevstva nebeskog napusti stvari i osobe primiti stostruko. Mislio sam: što mi znači primiti stostruko ako ništa i nitko, njih stotinu ili tisuću ne mogu nadomjestiti prazninu ljubljene osobe? Ne želim to primiti. Međutim, na jednom mjestu u evanđelju gdje Isus šalje apostole da idu u svijet liječeći i opraštajući ljudima grijehe, govori im da ono što su besplatno primili, besplatno i daju. U tome je svrha primanja – ne prima se nešto da bi zadržalo za sebe, nego da se dâ za druge. Tako i na druge prenosimo što smo primili, da bi i oni primljeno mogli proslijediti dalje. To je kao štafetna palica koja se predaje s generacije na generaciju. Nije, dakle, poruka Isusovog savjeta primiti i zadržati nego primiti i dati, tj. ukoliko se odrečem, moći ću (se) dati stostruko. To se može i ovako reći: moje odricanje nema nikakvog smisla ako se ne pretvori u sposobnost mojeg sebedarja drugima. Moram se dati kao štafetna palica drugima koji dolaze poslije mene, onima koji žive pored mene, a nemaju da bi i oni imali, ne samo neki nego tisuće drugih koje meni i nama svima Bog iz dana u dan stavlja na put.

Sada mi samo preostaje da molim za taj dar.

13. siječnja 2007.

62

Prije poslije fejsbuka

Liturgija Glazba u liturgiji mora biti potpora Riječi – sve što se god u liturgiji koristi, mora zapravo biti potpora Riječi; svećenik služitelji, puk, slike i skulpture, ljudska riječ, šutnja, geste… Riječ mora doći do izražaja. Kad to uspije, neće se više postavljati pitanje je li nešto liturgijsko ili nije.

“Je li današnji čovjek sposoban gledati umjetničko djelo, slušati simfoniju, diviti se krajoliku, slaviti svečanost i sve to ne samo čisto pasivnim promatranjem, nego djelatnim su-vršenjem i unutarnjim usvajanjem, zahvalnošću svoga srca, u tišini, u potresenosti, uzdizanju i oduševljenju, u svečanom zamahu, u snazi i sposobnosti da za svoje uzbuđenje, u zajedništvu s istoosjećajućima, nađe primjeren izražaj velike svečanosti, slavljenja i hvaljenja?“ (R. Guardini)4 22. siječnja 2007.

Oče naš Kada se pitamo kako moliti, Isus nas uči: “Kada molite, govorite: ‘Oče naš…’“ Važno je moliti za ono što je bitno u životu. Bitno je znati da smo djeca Božja i da nam je konačna domovina na nebesima, tj. zajedništvo s Trojedinim Bogom. Na to se svaki dan podsjećamo u prvom dijelu molitve Očenaša – dati najprije slavu Bogu od kojeg nam sve dolazi. Drugi dio molitve okreće nas našim svakodnevnim potrebama. Isus želi da ljudi imaju dovoljno “kruha“ za svaki dan. Svi znamo da se tu ne misli samo na prehrambeni proizvod – kruh, nego dapače, i na posao, pravednu nagradu za rad, primjerene stambene uvjete..., općenito, uvjete za život dostojan čovjeka. Drugim riječima, ne moliti nešto više i posebno u odnosu na ono što nama, ili onima koji možda ovise o nama, treba. Moliti, dakle, uvijek za ono što nam je doista potrebno, sada u ovom trenutku i, kad nam se ispuni ta realna želja, moliti opet ono što nam se pokazuje nužnim. Netko može reći da “otkrivam toplu vodu“, no i toplu vodu valja ponekad iznova otkrivati. Naši stariji često ponavljaju kako ne treba tražiti pogaču povrh kruha. I tu zamjećujemo Božju pedagogiju, gdje Bog ne želi riskirati i dati nam više od naših stvarnih potreba, ne zato jer ne može ili ne želi, već da se ne bismo odvojili od Njega, da nas ne izgubi. Možda nas ponekad i napaja kao kroz kapaljku, ali dovoljno da u tom trenutku preživimo, da ga još više tražimo te se, kad se ispuni mjera traženja, obilno izlije svojom milošću u prostore naših proširenih čežnja.

22. siječnja 2007.

4 A. ADAM: Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar, 1993., str. 91.

63

Tihomir Kosec

Zdravlje Da bismo ozdravili, moramo znati što znači bolest. Onaj koji je bolestan, taj je još živ i može ozdraviti. Samo liječenje najčešće je bolno no, valja prihvatiti bolest jer je ona svojstvena živom čovjeku. Samo živi čovjek može ozdravljati, na mrtvome se nema što više učiniti. Ni Bog više ne može spasiti mrtvaca, može ga spašavati samo dok je živ. Kad pak princip života prenesemo na razinu vjere u postojanje čistilišta, dolazimo do zaključka da samo živi čovjek može, svojom zagovornom molitvom, spašavati one koji pate čistilišne muke – a ako pate, znak je da su živi.

22. siječnja 2007.

Zlo u svijetu Kako protumačiti zlo u svijetu? Teško, možda nikako. Biblija nam govori da je grijeh prouzročio zlo, a Krist je sve nas koji smo bili pod utjecajem zloga tj. života u tami, oslobodio upravo vlasti tame. Iza debele zavjese zla Božja je Riječ mačem Duha/Ljubavi probola zlo da bi nam zasvijetlilo spasenje. Zavjesa smrti i straha sada je skinuta i svi po vjeri imaju slobodan ulaz u nerukotvoreno Božje svetište – Nebo. Fizički je, doduše, još uvijek prisutan znak zavjese, no zato po vjeri mičemo taj znak zapreke svjetlu Božje ljubavi prema nama. Upravo nam znak križa svjedoči da križ još uvijek postoji u sablažnjivoj nam prijetnji, ali ljubav na licu Uskrslog ruši svaku prepreku zla, malodušja, krivnje, osjećaja bolesti i ludosti uslijed tzv. zdravog svijeta.

Bože, pomozi da nam ništa ne zamrači spasonosan pogled vjere.

Bolje se ludirati, nego poludjeti.

28. siječnja 2007.

Spasenje Razgovarajući s prijateljem o tome kako ovaj svijet ima svoju autonomiju i kako za njega vrijede upravo zemaljska pravila koja se tiču i obiteljske genetike, došli smo do teme križa i spasenja. Ja sam se prethodno požalio na teškoće svojega života i na osjećaj koji mi govori da me Bog stavio na stranu jer, kao, drugi su potrebniji uslišanja nego ja, trenutno. Biblija govori da Bog nije pristran i da daje kome on hoće; iz takvog uvjerenja teško je nadići svojevrsnu ljutnju u 64

Prije poslije fejsbuka

smislu: zašto Bog nije tako nepristran pa da i ja uđem u krug tih prema kojima je on nepristran? I tako… požalio sam se prijatelju. Kaže mi on kako nikada ne znaš zašto se, na tebi odgovarajući način, ne događa milost, za koju bi znao da dolazi od Boga te bi zbog toga bio zadovoljan. Možda je htio time reći da ova patnja ima smisla, ako ne za mene, onda zasigurno za nekog drugog i da zbog mojeg neprihvaćanja iste Bog zapravo plače; plače zato jer patim i plače zato jer ne znam ili ne želim prihvatiti patnju. Da, Isus je plakao i nad Jeruzalemom i nije mu mogao pomoći. Danas također mnogi mogu plakati nad različitim zlima koja se događaju u svijetu, izraziti sućut i opet ništa ne promijeniti. Netko bi rekao Isusu: ne treba mi tvoj plač, nego učini nešto konkretno (kao što si učinio za Lazara), spasi ovaj svijet, nemoj plakati nad njime. Na taj ljudski bunt, Isus je odgovorio svojim križem… Je li spasio svijet?

Očito je da još nismo dovoljno svjesni dubine Isusovog čina za nas i s čime nam se, tome shodno, boriti u ovome svijetu. Spasenje je vrlo duboka stvarnost. Ono nije neki površni kozmetički zahvat koji traje do nekog novog izobličenja na licu potrebnom operacije. Zato je, po mom uvjerenju, trebalo učiniti temeljit zahvat i ići do dna problema; to je, htjeli mi to priznati ili ne, grijeh. Problem grijeha ne može se rješavati nekakvim površnim metodama, nekakvim kvazi spasenjima koje nam nudi ovaj svijet jer problem ide dalje i od dubine samoga svijeta. Užasne su i razorne posljedice grijeha, a također su, jer smo Adamova djeca, genetski prenosive. No mi smo i Božja djeca, djeca Oca Gospodina našega Isusa Krista i on nam je pokazao kako se svladava grijeh, kako se pobjeđuje sotona – prihvaćanjem križa. Zamislite, u zlu koje trpimo događa se naše i ne samo naše spasenje, nego spasenje mnogih drugih za koje samo Bog zna.

Ono što mi smatramo blatom, bijedom i nedostojnošću života, na tome Bog gradi naš nebeski dom, ljepši od bilo čega što 65

Tihomir Kosec

možemo zamisliti. Ta nas spoznaja stavlja pred potrebu međusobnog praštanja, potpomaganja, oslobađanja od svega onog što nas udaljava od Boga, a fokusira na vlastito egocentrično ja – na nošenje križa jednih za druge. Tako križ, jer nismo sami, postaje lakši, a patnja postaje radost onih koji, gradeći u muci i znoju, u stresu i neimaštini, znaju da će se njihov trud isplatiti, jedva iščekujući trenutak useljenja u tu novu građevinu. Doista, treba se bojati onog koji može dušu i život upropastiti. Drugo, osim grijeha, ne može životu nauditi.

30. siječnja 2007.

Glas u pustinji Glas viče u pustinji: “Pripravite put Gospodinu!“ Je li evanđelje već samim tim riječima posvjedočilo kakvu će sudbinu imati proročki glas? Glas se doista čuje, ali se naviješta u pustinji. Drugim riječima, glas se sije tamo gdje nema nikoga, tamo gdje nema ljudi, ili pak ga čuju samo oni koji doista žive u “pustinji“, tj. u ovome svijetu u kojem moraš biti duboko ukorijenjen da bi crpio životne sokove iz dubina koje površnost nikad nije dotakla.

Proročka riječ pada na pustinjsko tlo i čovjek je žedan te riječi, ali da bi pokupio blago riječi mora zaroniti duboko u tlo gdje se riječ zadržava, jer riječ prodire duboko – takva je, naime, snaga i karakter riječi. One druge “kava i limunada riječi“ mogu se, tome nasuprot, naći na površini.

Prorok je svjestan da je on, iako pun života, osuđen naviještati tamo gdje će se rijetki odvažiti doći i čuti riječ istine. On zna da se riječ može čuti samo onda kad utihnu ostale riječi, kad prestane galama i kad se sluša. Kad se sluša, tada riječ može govoriti, tada Riječ može doći do riječi, tada pustinja cvjeta i pretvara se u 66

Prije poslije fejsbuka

stepu, tada se pije riječ života s oaza života. Stoga, ne galamimo jer živjet ćemo i dalje u halucinacijama i fatamorganama. Pričinjavat će nam se da vidimo i da čujemo, a zapravo ćemo uslijed mnoštva riječi ostati gluhi i slijepi – bez Riječi.

6. veljače 2007.

Slabosti “Još ću se više hvaliti slabostima da se u meni nastani snaga Kristova“. Ova Pavlova misao izrečena je na adresu onih koji su ga ismijavali, hvaleći se nekim osobnim višim darovima, nekim osebujnijim stilom života, a dovodeći zapravo u pitanje njegov apostolski autoritet. Po ne znam koji put želi se reći kako uspjeh evanđeoskog navještaja ne ovisi o ljudskoj snazi te kako evanđelje ne duguje zahvalnost ljudskoj mudrosti. Ljudska mudrost ili želja za ljudskom mudrošću dovodi zapravo do onog kobnog scenarija kad čovjek, želeći biti kao Bog, gubi s njim prijateljstvo jer precjenjuje svoju, od Boga mu danu, ulogu. Doista je istina da Bog želi čovjeka slobodnog i sretnog i da mu je u tom smislu darovao slobodu kako bi mogao slobodno izabrati Boga. To također znači da može izabrati i nešto što nije Bog – u tom slučaju Bog “gubi bitku“, tj. čovjekova je moć tako velika da može odbiti Božje spasenje – Bog nije nasilni spasitelj. Izgleda da čovjek svojom ohološću može pobijediti i samog Boga, može biti tako snažan da se može upropastiti. U tom kontekstu Pavao, jer je svjestan te činjenice, radije želi biti ponizan i priznati svoje mane i, dapače, njima se hvaliti, tražeći istovremeno milost Božju kao jedinu snagu za svoj život i navještaj evanđelja. Savršenstvo počinjemo ostvarivati u onom trenutku kada priznamo svoju nesavršenost.

12. veljače 2007.

Grijeh Što je grijeh? Možda je lakše odgovoriti što nije grijeh jer ovdje se ne radi o egzistenciji za sebe, nego se radi o egzistenciji pod određenim uvjetima. Koji su to uvjeti? Prvi uvjet jest čovjek. Samo čovjek može biti nosilac grijeha i to, u suštini, i jest. Drugim riječima, da nema čovjeka, grijeha ne bi bilo, ne bi se mogao utjeloviti. Grijeh, dakle, egzistira samo zahvaljujući čovjeku i to na osnovi parazitskog odnosa. Kao što virus ugrožava tijelo, tako grijeh ugrožava snagu ljudskog duha. Grijeh je, gledajući na taj način, razorna snaga koja u čovjeku vrši debalans, nagriza ga i prijeti mu destrukcijom, udarajući na sam temelj – život.

67

Tihomir Kosec

Tragedija je u tome što čovjek gubi sebe u svojem bitnom određenju; odnosu prema Bogu, uvjetu svake životne mogućnosti. Međutim, ponovo postavljam pitanje što je to grijeh i kako nastaje grijeh?

Problem je taj što svaki grijeh nije od jednake važnosti za svaku osobu. Grijeh ovisi, dakle, o osobi, osobnom kontekstu, osobnoj svijesti o grijehu i osobnom životnom opredjeljenju kad, odlučujući se za određeni stil života, jedna te ista stvarnost nekome postaje grijeh, drugome blagoslov. To se izvanredno može primijetiti na području ljudske seksualnosti. Dok za bračni život seksualni odnosi poboljšavaju/blagoslivljaju veze među bračnim partnerima otvarajući prostor mogućnosti novog života, dotle za jednog “celibatarca“ to postaje veliki grijeh.

Dakle, što je grijeh? Nešto što se može staviti u džep, neka forma iskusiva izvan čovjeka?! Ne! Grijeh se veže isključivo uz čovjeka i poprima formu koju mu čovjek daje – u odnosu na Deset Božjih zapovijedi ili dvije zapovijedi ljubavi.

U tom smislu možemo govoriti o grijehu kao činjenici koja čovjeka deformira ili izobličuje. Deformira u odnosu na čovještvo ili, bolje reći, na utjelovljenu “slikubožju“ dobivenu u trenutku stvaranja. Grijeh je, dakle, usmjeren na čovjeka i preko čovjeka na Boga. Zato se govor o grijehu smješta u područje teološkog govora.

Budući da je čovjek Božja slika načinjena Božjom Riječju i čovjek je, u tom smislu, čovjek ukoliko utjelovljuje Riječ, stvaralačku riječ. Po toj riječi ili bolje rečeno odgovoru, čovjek izabire grijeh ili ne - grijeh. Njegov ga izbor čini grešnim ili ne-grešnim. Čovjeka ne čini grešnim činjenica postojanja grijeha, nego čovjek postaje grešnim izabirući grijeh jer grijeh izvan čovjekovog tijela i duha nema snage budući da može opstati samo u parazitskom odnosu jednom ušavši u ljudsko biće.

Još o grijehu…

Grijeh je izvan snage ukoliko ga čovjek ne čini. A istina je da svi mi griješimo jer u nama postoji potencijal da griješimo, potencijal istočnog grijeha – to je ono što smo svi naslijedili, no kada se vrednuje naš čin, u obzir se uzimaju samo naši osobni grijesi. I opet dolazimo do istog – osobni grijeh je grijeh osobe, tj. nije počinjen bez osobe, bez osobne odgovornosti i slobode. Grijeh nikad ne može biti neosobni jer ne-osoba nije čovjek, nema svijesti, slobode ni odgovornosti, prava ni mogućnosti izbora.

13. veljače 2007.

68

Prije poslije fejsbuka

Svećenik Koji je smisao svećeništva? Samo po sebi svećeništvo nema smisla ukoliko se svodi samo na ljudsku ustanovu ili izmišljotinu. Doista, jedini pravi svećenik je Isus Krist, a svi ostali svećenici postavljaju se u odnosu na Njega i samo u njemu imaju smisao. S druge, ljudske strane, svećenik je onaj kojeg Krist preko Crkve posvećuje da bude na službu čovjeku i da uosobljujući Isusa živi karizmu „za druge“ te im donosi obilje darova iz Kristova otajstva. Dakle, cilj da netko postane svećenik, za samu osobu svećenika i za ljude, nadilazi i svećenika i povjerenu mu zajednicu, a taj je: dovesti ljude Kristu. To i jedne i druge, i svećenike i puk, čini zajedničarima na putu prema Kristu jer svećenik nema smisla bez zajednice, kao što i zajednica u svećeniku zadobiva svoju konvergentnu točku – oltar Isusa Krista na kojoj zajedno sa svećenikom prinosi žrtve, Bogu ugodne i svete. Budući da je Krist jednom zauvijek prinio krvnu žrtvu Bogu Ocu, ispunjujući tako Božji naum s ljudima, svećenici obnavljaju i uvijek iznova tu žrtvu aktualiziraju da se ne izbriše iz sjećanja i da se trajno živi iz te životodajne stvarnosti...

13. veljače 2007.

Slijepac Kad su Isusu doveli slijepca da ga izliječi, on ga je poveo za ruku i izveo iz sela.

Udaljivši ga od onih koji su ga svaki dan viđali, pljune mu u oči, upitavši ga što vidi. Odgovorivši da vidi nešto kao ljude, tj. da izgledaju više kao hodajuća stabla, Isus mu ponovno utiskuje ruke u oči. Nakon potpunog ozdravljenja, vidjevši sve jasno i na daljinu, Isus ga upozori da se više ne vraća u selo.

Ovaj odlomak otkriva nam jednu važnu činjenicu. Isus ne želi ozdravljati samo fizički. U tom slučaju bila bi dovoljna samo prva gesta, međutim, tada bi slijepac vidio samo djelomično, samo privid stvarnosti. Stvari i osobe i dalje bi mu bile nejasne, ne bi mogao prodrijeti u dubinu stvari. Isus želi da vidimo dalje od onoga što nam zbilja u svojoj izvanjskosti nudi. Ne želi samo osvijetliti put čovjekova hoda, nego ga želi i prosvijetliti. Ovo ozdravljenje je u uskoj vezi s mesijanskom tajnom, razotkrivenoj u pitanju upućenom učenicima o Isusovoj osobi. Tada Petar u ime zajednice ispovijeda: “Ti si Mesija.“, na što mu Isus odgovara da je to od nebeskog Oca darovana mu spoznaja. Drugim riječima, Petar je to rekao u trenutku prosvjetljenja. Ni u čovjeku nećemo moći prepoznati više od zemljanina ako ćemo ga gledati samo izvanjskim očima. Treba gledati 69

Tihomir Kosec

dalje, gledati iza kožnog prekrivača kojim tijelo prekriva duh, da bismo u svakom čovjeku vidjeli sliku Božju. Treba se oslobađati i osloboditi predrasuda, a onda se trajno oslobađati mentaliteta koji vuče i želi strovaliti u ponor one koji misle i gledaju drukčije. Zato nas Isus upozorava da se ne smijemo vraćati u selo naših navika, predrasuda i zastarjelih običaja čiju vrijednost ionako oživljava još samo folklor. Može li, dakle, “cimbal što ječi“ nekom davnom, pogaženom prošlošću očuvati identitet?

15. veljače 2007.

Put Za zemaljsku Crkvu kažemo da je putujuća. Time smo možda rekli sve – ona je Crkva na putu. Ova definicija znači da se Crkva nikad ne smije zaustaviti na jednom razvojnom stupnju i od tuda mahati nekakvom tobožnjom sigurnošću.

Mi smo putnici. Nismo postigli cilj nego smo samo, i to ako jesmo, ostvarili jednu etapu puta koja, nakon što smo se odmorili, mora biti ostavljena – možda kao trag tog vremena – ne bismo li zakoračili prema sljedećoj etapi. Mogli bismo zapravo reći da mi svoj cilj ostvarujemo na putu, tj. da nikad do kraja ne možemo postići željeni cilj – potpunost ili savršenstvo – nego nam se cilj događa kao neprestani razvoj i transformacija, nadamo se, naravno, u pozitivnom smislu. No, to su već mnogi na ovaj ili onaj način rekli. Nadalje, Isus je za sebe rekao da je put, uz ono “istina i život“ te se svaki naš korak koji činimo u vjeri i imenu Isusovom također potvrđuje kao ostvarivanje konačnog cilja. Važno je toga biti svjestan jer se na taj način štitimo od razočaranja i neizbježnih frustracija, zauzimajući ispravan stav prema problemima života i raznim neostvarivim idealima.

5. ožujka 2007.

Dođoh baciti oganj Oganj, simbol Duha. On nas vodi kroz žeravu, čisti od rđe, pljeve i propadljivosti.

Pa što ako je već planuo, ako već duše prolaze kroz talionicu, kroz sve vrste kušnji da bi se očistile od truleži prolaznog i propadljivog. Kaže Isus da je, došavši na zemlju, donio mač i da će se dogoditi razdjeljenje, radikalan rascjep između pravih, iskrenih vjernika i lažno pobožnih, licemjernih i farizejskih idolopoklonika. S Isusom Kristom možemo reći da je dokinuta i religija koja se nastojala dočepati 70

Prije poslije fejsbuka

božanskog nekakvim svojim samodostatnim asketsko - isposničkim životom.

Ne, to više “ne pali“. Traži se vjernost Kristu, nasljedovanje njegova života pod rizikom gubitka svetosti kakvom je poznaju crkveni kanoni. Istina Božja ne trpi od ljudskih uredaba, iako ih poštuje, ali uvijek iznova šokira nekom novinom, nekom novopojašnjavajućom objavom Božje svetosti. Prisutnost Duha osjeća se u njegovom dijeljenju i žarenju, u uzvicima zapomaganja, primjećuje se u svjetlosti i pogledu svete ludosti, prijeziru prema udobnosti i samodostatnosti života… … Koliko sam puta osjetio da sam ja bio taj koji je posijao oganj, a onda je Bog za mnom morao gasiti – ali kako?! Koliko je On donio novog osvježenja nakon mene, nakon što sam otišao… i pitam se: je li to bio Tvoj plan sa mnom, ili si moj neposluh iskoristio na dobro? Kako bilo, Ti si se proslavio.

Podaj mi, molim Te, da budem poslušan Tvojoj riječi i daj mi milost da je čujem te joj se svesrdno prepustim.

11. ožujka 2007.

Kruh svagdašnji Vjerojatno ću ponoviti ono što sam već rekao. Ova molitva uključuje potrebu koja nam je doista neophodna: “Kruh naš svagdanji daj nam ga danas“.

Moliti za jelo koje nam je potrebno za taj dan, za posao koji nam je potreban da bismo zaradili nužno za život, za spoznaju ili mudrost bez koje nećemo dobro činiti; dobra djela bez kojih naši dani neće imati potrebni “dodatak“.

Jednostavna je to molitva. Ona ne traži pogaču nad kruhom nego ono što nam istinski, realno treba, bez čega ne možemo. No, iako traži ono bez čega bi nam dani bili suhi i bez smisla, bez čega bismo postali funkcioneri, ona upućuje na dublji smisao, a to je potreba za kruhom riječi. Ona nas čuva 71

Tihomir Kosec

od samo tehnički shvaćenog života u kojem smo kao dijelovi jednog mehanizma određeni da radimo iz, prečesto pogrešnih, iskorištavajućih pobuda. Nedostaje nam, osjećamo to živo, bitna sastojnica života, a nju nazivamo smislom. Naime, smisao urazumljuje sav naš rad, kao i onih za koje radimo i mučimo se ili ga čak pretvara u uživanje u poslu, u kruhu, spoznajama… Zato, ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Božja riječ natapa svako naše djelo, čini ga smislenim i daje mu okus punoće života. Ne ostavlja ga praznog u tek napravljenom, izvršenom poslu, nego tim poslom priprema nadolazeću, preobražavajuću stvarnost.

11. ožujka 2007.

Smokva koja ne donosi roda Iako bismo u našem razmišljanju mogli poći od osnovnog iskustva svih evanđelista, a to je Isusovo uskrsnuće, i tome shodno reći da je neplodna smokva sintagma za naš, kako nam se čini, neplodan i smrtan život koji Isus osmišljava svojim uskrsnućem jer iz mrtvog daje da se novi život dogodi, svoje ću razmišljanje potkrijepiti prvim čitanjem iz Knjige Izlaska. Mojsije susreće Boga u gorućem grmu te na upit o njegovu imenu dobiva odgovor: “Ja sam onaj koji jesam.“ No, prethodno ga poziva da izuje obuću jer mjesto na kojem stoji sveto je tlo.

Tlo je, dakle, na kojem je Mojsije stajao, sveto. Treba se izuti, treba se posvetiti.

Ostvarenjem tih okolnosti, tog ambijenta, moguća je spoznaja, moguće je da se dogodi promjena; moguće je susresti Boga i spoznati njegovo ime, tj. njegovu bit.

To je mjera koja se daje povrh onog svakodnevnog, utabanog tla i staza našeg života.

Isusov dolazak na zemlju posvećuje sva mjesta, no i on poput Boga koji se objavio Mojsiju želi neka mjesta proglasiti osobito svetima. Tamo se treba izuti od naših, često nedostojnih postupaka i osluhnuti svoje biće, razotkriti vlastite stranputice i potrebnim pokajanjem te povjerenjem da nas gorući grm neće zapaliti (gorjet ćemo Duhom, naime, ali nećemo sagorjeti) postati novim čovjekom.

Plodove ćemo dobiti, ali u zadatku. Ukoliko smo do sad bili besplodni, potrebno je ponovno učiniti neke zahvate u našem životu. Okopati nevaljalo i pognojiti ono što je ostalo nakon obrezivanja. Ostatak koji se posvećuje dovoljan je da se dogodi obnova, tj. preobrazba o kojoj je bilo riječi u prethodnoj nedjelji kada je Pismo posvjedočilo u prilog Isusovom preobraženju. Isus nam daje mogućnost obraćenja i preobrazbe kupujući za nas vrijeme da donesemo novi rod, da poput 72

Prije poslije fejsbuka

Mojsija izvodimo narod na slobodu, izvevši pritom nas same iz naših besplodnih radnja i aktivnosti i obrezavši ono što nas je vuklo u svijet zla, pognojivši prije toga dobrim djelima vrijeme usmjereno u trenutak sjecanja stabla našeg života da se iz njega ubere plod života i da iznikne opet. Baš kao Jišajeva mladica iz mrtvog panja – novi život u kojem nas plodnost punine Božjeg života čini plodnim, a ne propadljivim, za vječnost – obistinjuje proročanstvo. No, potrebno je također, dobra djela hraniti i onim što je povrh svake naše radnje, a to je euharistija o kojoj na simboličan način govori sv. Pavao kad govori o stijeni – Kristu, s koje je trajno provirala voda, napajajući žedne Izraelce u pustinji njihovog obrezanja i očišćenja, u zemlji kojom i mi idemo, putujući prema domovini meda i mlijeka. Za tu se hranu valja i pripremiti da bi nam bila ukusna i da bismo svoj post iskoristili u tom smjeru – žeđi za medom i mlijekom s izvora Božjeg života.

11. ožujka 2007.

Nepravda O nepravdo draga, mila.

Ti što nas suočavaš s nedostupnom pravdom čineći je tako živom tako čeznutljivo neprisutnom i tako prisutnom u neispunjenoj čežnji.

Nepravdo mila, spasenje mi svjedočiš.

Ti mi govoriš i posvješćuješ istinu onu primitivnu, zemlji prisutnu.

K njoj me vraćaš, k njoj me pritišćeš s njome me združiti želiš dok vapim za onim što ne znam ali u biti vjerom spoznajem.

Zemlja zemlju ište.

Zemljina pravda, nebeskoj pravdi smrću nepostojećom prijeti.

I ono što je rodila u sebe vratiti želi jer zemljan sam, od crnice sazdan da se u crnilo njezino povratim.

73

Tihomir Kosec

Zemlja ište zemlju, a nebesa nebo.

Jedno i drugo razdijeljeno i tako strašno (zbiljski) međusobno povezano.

Umrlo u sebe vraća, a duhom – kroz plač – rađa.

Zemlja na kojoj se nepravda množi množi u meni vjeru za sigurnošću neba.

Da ga dotaknem, da ga se nikad ne naužijem.

Nikad dovoljno.

Svaki dan, ponovo, neiscrpno i dostupno.

A do tada (s)trpljiv trebam biti i nepravdu dragu trpjeti dok toliko ne otrudni da me u zemlju vrati za nebo beskonačno – rodi.

13. ožujka 2007.

Danas pak…?

Danas pak se dogodilo nekaj novoga. Zakaj ovo pišem? Da bih pratio događaje koji mi se događaju te, u mogućem kontinuitetu, iščitao eventualnu dijagnozu o tome što mi se i zašto događa – postoji li, naime, nešto dekadentno u mojoj misli, ponašanjima, egzistenciji. Znate, kad vam se dogodi da napravite neku “stotu“ stvar od zamišljene. Primjerice, netko vam kaže da mu donesete malo mlijeka, a vi mu pružite ruku umjesto šalice mlijeka. Ili, tražite šalicu kave, a držite je u ruci tako dugo dok vam pogled slučajno ne završi na ruci pa je onda i vidite – u svojoj ruci!!! Ne znam, možda uzrok svega toga može biti neispavanost i, zbog toga, jutarnja smušenost. Nadam se da je tako. A ako je drukčije!?

Brinem li se s pravom? Obuzima me nekakav osjećaj nelagode. Ne mogu reći da me nije strah, ali opet kao da mi je i svejedno, tj. pomiješani su u meni osjećaji zbunjenosti, nesigurnosti, neizvjesnosti… Što će se od svega ovoga na kraju izroditi? Ne znam je li moja vjera dovoljna sve to izdržati, ili mi se kakva - takva sigurnost svodi na nadu da će Bog sve urediti na dobro. Ali to onda više nije vjera, nego želja i nada. Gospodine…!

18. ožujka 2007.

74

Prije poslije fejsbuka

Kava Po ne znam koji sam se već put uvjerio da se mnoge pametne i duboke stvari mogu saznati za šankom. Mjesto opuštanja, neformalnosti i slobode, trenuci guštanja i neopterećenosti, vrijeme za sebe, društvo, vic, susret… Na jednoj od tih silnih kava dogodila se još jedna, od mnogih, “teoloških“ spoznaja. Pijući dakle, gutljaj po gutljaj, crna se ljepotica razlijevala mojim ustima, natapala suho grlo i, nježno, kao tihi slap padala na dno moga želuca. No kao što kap može s godinama napraviti pukotine u stijeni, tako i kava, srk po srk probleme želucu, jetri i nekim drugim obrambenim filterima u tijelu. Kako bilo, kad sam odložio kavu na ravninu šanka nisam ni primijetio kako mi se tresu ruke, od prsta, dlana pa prema ruci gubeći se iza rukava debele veste. Bio mi je neugodan taj prizor pa turnuh lijevom rukom u desni dlan tu šalicu kave i, vidi čuda, ruka se smiri.

Zaključak: kad je čovjek pod stresom (jedan od razloga zašto pijem kavu) događa se neprirodna reakcija – počinje drhtati. Tj., kad nemamo teret na sebi ponašamo se neprirodno, drhtimo jer bismo htjeli iz sebe izaći, a to još uvijek, barem dok smo u tijelu, ne možemo. Da bismo postigli ono optimalno stanje tjelesne i duhovne ravnoteže i uravnoteženosti, moramo imati na sebi nekakav teret, teološki bismo rekli križ, koji nas drži na zemlji i u sebi da ne bismo iz sebe ili iz svoje naravi (zemaljske) iskočili i završili negdje u jarku složeni k’o hrpa smeća ili se rasplinuli u neodređenu formu nevidljive atmosfere. Moramo nositi teret, teret svoje ljudskosti, ali i taj, kad znamo tko ga je nosio s nama i za nas, postaje breme lako, breme spasonosno.

Za početak je dovoljno znati da će, svaki put kad završim sam sa svojom crnom ljepoticom, mučnine želuca prestati. Njezini se gutljaji prelijevaju kao crna kosa prostrta niz padinu umornog mi lica i rijetkih čuperaka na izglačanoj površini jedne zaboravljene prašume (kose) što su je zubi vremena pretvorili u pustinjsku oluju, duž istoka zatiljka do zapada čela, na “prosvijetljenoj“ glavi.

21. ožujka 2007.

75

Tihomir Kosec

Prosvjed U korijenu je svakog prosvjeda osjećaj uskraćivanja temeljnih ljudskih prava.

No, kad bismo ista sveli na jedno jedino pravo onda to ne bi bilo više pravo nego potreba koja nadmašuje svaku drugu, a ta je, iako nemjerljiva, čovjeku tako svojstvena – ljubav. Nisu glad ili nepravda, ili pak neka druga nehumana izopaćenja glavni razlozi zašto ljudi pate, zašto prosvjeduju ili se osjećaju manje vrijednima, nego je to nedostatak ljubavi.

Svjesni smo činjenice da nijedna ljudska ljubav, koliko se god netko u njoj dao i sebe razdao, ne može čovjeka do kraja zadovoljiti i ispuniti, pa da se radi i o ljubavi cijeloga svijeta. U čovjeku postoji dimenzija koja nadvisuje ovaj svijet i sve u njemu poznato, stoga je i potreba za ljubavlju veća od svega što on zna i o čemu može sanjati. Zato Isus kaže da u srce ljudsko nije ušlo ono što je on pripremio onima koje voli. Samo Bog koji je potpuno drukčiji od svih nas i, istovremeno, nama najbliži i to upravo jer je prisutan u čežnji koja se ne može iscrpsti osim u pravoj i jedinoj Ljubavi, može ispuniti tu iskonsku potrebu. Bog nam je blizak po ljubavi, bolno blizak.

Bol i patnja su učinci ljubavi koju još uvijek ne možemo do kraja primiti jer kad bi nam se živima otkrila, ne bismo mogli podnijeti vatrenu snagu koju u sebi nosi; umrli bismo. Zato je Bog svoju ljubav, u njezinom krajnjem iskazu, mogao pokazati završivši na križu, ali kao čovjek. Božja ljubav u čovjeku Isusu dosegla je vrhunac upravo u žrtvi – i ljudska je ljubav takva. Jedino žrtvom možemo nekome reći da ga volimo – do kraja. No, kad ćemo gledati Boga licem u lice neće više biti mjesta nikakvoj patnji, ostat će čista ljubav. Takvu ljubav možemo tek naslutiti. I kad ponovno svratimo pogled na sve prosvjede svijeta, dolazili li oni od najbjednije sirotinje ili od perverzno bogate elite, shvatit ćemo da su oni plod osjećaja nedostatka upravo te ljubavi.

Po sebi je, govoreći o ljubavi, također jasno, da čovjek mora imati nekog, njemu nasuprot, koga će voljeti. Čovjek ne nalazi ispunjenje u samom sebi, zato ni ljubav prema sebi ne može izliječiti vlastitu samoću. Ono što, eventualno, ljudskoj ljubavi daje kakav-takav osjećaj punine jest udružena ljubav ljudskih bića. Tada se ljubav kvantitativno, ali i kvalitativno umnožava. To su zakonitosti koje su takve kakve jesu, ne možemo ih mijenjati, s time smo se rodili, ali ne i primili rođenjem, nego jer smo se rodili, primili smo – to pak je milost.

76

Prije poslije fejsbuka

I na kraju: Zašto sve ovo govorim? Možda bih htio opravdati glasne krikove ovoga napaćenoga svijeta, ali i onih koji druge čine nesretnima, ili barem razumjeti te silne ljudske prosvjede. Magma za ljubavlju pojačavat će se tijekom cijele naše povijesti dok Gospodin ne odluči ispuniti mjeru i dati “konačnom čovjeku“ svoju beskonačnu, božansku mjeru za koju se čovjek rodio “da u nebo dođe“ – kako uči stari katekizam. I zato, jedino što može smanjiti tu iskonsku ljudsku potrebu za ljubavlju jest to da se čovjek okrene samoj Ljubavi i odvrati od zlog puta mržnje.

Ljubav se treba iznova utjelovljivati svaki dan, duh svoj i tijelo svoje s ljubavlju darivati da bi se u drugome ta ista mogla utjelovljivati.

21. ožujka 2007.

Veronika Kako lijepo ime: slika Istine ili istinita slika. Veronika je, nasuprot svim predrasudama koje su se uvukle u srca apostola i prisutnih pratitelja na križnom putu, imala slobodno srce za istinu. U izmučenom i do u smrt išibanom Isusu prepoznala je čovjeka i patnika, čovjeka s pripadajućim mu dostojanstvom, a ne neprijatelja društva kojega se često izmišlja. Samo osobi takvih vrlina može se u srce, jer je čisto, utisnuti lik Isusa Krista. Ne molimo badava: “Čisto srce stvori mi, Bože“. Veronika bi doista mogla postati zaštitnicom onih kojih tragaju za istinom, onih koji čeznu za čistoćom pogleda što izvire iz čistoće srca. Veronika nas tako puno toga ima naučiti, ali ono najvažnije je: kako biti i postati pokristovljen, kako se preobraziti u onoga kojega primamo krštenjem? Možda jedino djeca s pravom primaju krštenje jer su slobodna od predrasuda, prepoznaju ljubav, intuitivno osjećaju i suosjećaju, sposobna su se radovati i plakati, tješiti, zagrliti,… previše toga za razliku od nas starijih. I još se pitamo zašto stariji tako vole djecu? Nije li to upravo zato što u njima prepoznaju jednostavnost, čistoću i iskrenost, gledajući u njima ono željeno, a izgubljeno. Veronika uči kako vratiti tu izgubljenost, kako postati čovjekom, kako zadobiti dostojanstvo čovjeka, kako vratiti utisnutost Boga u vlastito srce, kako pronaći onaj bijeli rubac u sebi na kojem će biti vidljiva Božja prisutnost u mojem životu, usprkos svim pogreškama – iz tko zna kakvih sve razloga.

28. ožujka 2007.

77

Tihomir Kosec

Ps 119 “Usnama svojim navješćujem sudove usta tvojih.“ (Ps 119, 13) Ja sam samo medij koji prenosim nauku koja nije moja – istine su nam objavljene.

U srce pohranih riječ tvoju…

Da protiv tebe ne sagriješim.

(Ps 119, 11) 11. svibnja 2007.

Moje mišljenje Bio sam danas s kolegicom s faksa na kavi. Pridružila nam se i njezina cimerica.

U razgovoru o Crkvi postavio sam joj pitanje što ona o njoj misli. Odgovor, koji se meni činio općenitim, bio je u stilu; svećenici su…, razmišljaju samo o…, na misu dolaze samo bakice, lica su im…, na što sam ja odgovorio da je to klasičan i očekivan odgovor i da taj čak nije ni njezino mišljenje. E, na ovu zadnju primjedbu nastala je reakcija – s pravom. Povrijedio sam je time što sam zanijekao da je to njezino mišljenje, shvativši nakon toga, koliko je ljudima doista stalo da ih se uvaži, upravo u njihovom mišljenju. Smatrao sam to važnim zapisati i o tome malo promeditirati. Najprije mi je na um palo moje iskustvo. Do dolaska u bogosloviju vjerojatno nije bilo tog filmskog žanra, epp-reklame i zabavnih emisija ili dokumentarca koji nisu bili na redovitom repertoaru moje svakodnevice. Na temelju tih emisija i svega prikazivanog počeo sam razvijati određene stavove, mišljenja, usvajati oblike ponašanja koji su mi se činili prikladnim. Naravno, uvijek sam imao svoje mišljenje, međutim, neovisno o tome, ponašanje nije uvijek slijedilo i moja uvjerenja. Došavši na bogosloviju, osam mjeseci sam živio bez pisanih i elektronskih medija i počeo mijenjati mišljenja. Počeo sam zapravo razmišljati iz sasvim druge perspektive, iz perspektive evanđelja. I shvatio kako je to zapravo baza, bitna i nezaobilazna, hoću li izraziti svoje mišljenje. Zašto? Jer raskrinkava sve ono što želi biti bitno i, nezasluženo, na prvom mjestu. Drugim riječima, otrežnjuje čovjeka upozoravajući na činjenicu života, na srž skupljajući ga u sebe, u ono što se tiče njegove egzistencije, ono što ga čini radosnim – budući da je sreća u čovjeku – ili pak žalosnim, dajući smisao ljudskoj patnji, neovisno 78

Prije poslije fejsbuka

o vanjskim uvjetima života. Evanđelje ne zaobilazi ni jednu za život bitnu temu, gledajući i dalje od onoga što znamo, a tiče se, primjerice, smrti, ali ne s ciljem da o njoj priča nego da u evanđeoskom svjetlu ti i ja oblikujemo svoje živote „sada“ – odredivši koordinate unutar kojih ćemo živjeti sigurno i radosno usprkos, iz dana u dan, otkrivenim nelogičnostima života. Ovime želim reći da je važno imati svoje mišljenje i upravo iz tog razloga, tko god želi izraziti svoje mišljenje, treba se doista i potruditi da izrazi baš svoje, autentično svoje mišljenje. Ova djevojka nedvojbeno je izrazila svoje mišljenje, no pitanje je što i tko je sve prethodio tome mišljenju. Tu ponovno imamo pravo na izbor autoriteta koje ćemo slušati i vrednota koje dotični utjelovljuju kako bismo ih slijedili, da bismo onda i mi izgradili i izrazili svoj stav.

16. svibnja 2007.

TV U onom trenutku kad smo stavili TV u dječju sobu, djecu smo povjerili drugom odgojitelju...

Kako ipak cijelu stvar dovesti u vezu s izvornim roditeljima? Tako da se roditelji interesiraju što su im djeca gledala; je li to bilo nešto zanimljivo, poučno, zabavno, drugim riječima, da se povede razgovor o njihovom doživljavanju stvarnosti koja im se, tome naprotiv, nameće kroz naočale/interpretaciju TV - režisera.

16. svibnja 2007.

Perspektiva Već sam više puta rekao da treba uvijek iznova otkrivati “toplu vodu“ pa to činim i sada. Naime, neki sam dan prolazio kroz Kamenita vrata ne bih li se pomolio i vidio djevojku kako, pomalo zabrinuta lica, promatra kamene pločice sa zapisanim zahvalama vjernika. Pomislio sam kako vjerojatno moli da i njoj Bog usliši neku molitvu. Gledajući je, onaj njezin zabrinuti pogled postavi mi pitanje: A što ako joj se molitva ne ispuni?

Ovaj me događaj opet naveo na razmišljanje; ispunjava li Bog naše molitve i na koji način ako ih i kad ih ispuni, odnosno, mijenja li Bog stvarnost kako mi to u molitvi možda želimo? Odgovor može biti vrlo jednostavan: ako neće promijeniti 79

Tihomir Kosec

stvarnost na način kako mi to želimo, promijenit će naš način gledanja na tu istu stvarnost i dati da je vidimo drukčijim očima. Možda je tu najveća novost koju nam je Krist donio. Izmijenivši naša mjerila i zamijenivši nam redoslijed prioriteta na ljestvici vrednota, od sada i životne teškoće, boli i patnje nisu više sablazan života nego, dapače, potencijalni blagoslov koji nam je život mogao ponuditi – ne bez prisutnosti Boga. ... Evanđelje nije od ovoga svijeta, ono je objava neizrecivog Boga kojeg ni ljudska zloća ni sotona nisu mogli spriječiti u slobodi čovjekoljublja.

17. svibnja 2007.

Svjetlo u tami Što znači kad kažemo da je Isus svjetlo koje je raspršilo tamu zla? Dao je svjetlo svim našim životnim situacijama. Naglasak je na sve životne situacije, i one zbog kojih možemo kriviti druge i one koje smo sami skrivili. No, kako živjeti one događaje života u kojima imamo samo tamu? Kada nam, naime, sama svijest ne dopušta razmišljati gledajući očima vjere na stvarnost života, kada smo nesposobni za nadu, za vjeru, kada je oblak besmisla toliko debeo da nam ni jedna zraka Božjeg smisla ne pada i vjerom pamet ne rasvjetljuje? Kada nam se dogodi totalni besmisao, blokada izazvana depresijama ili nekim/nečim drugim što nas blokira da se otvorimo transcendentnom? Što činiti u takvim trenucima?

Biti aktivan i sam pokušati osmisliti život ili čekati, biti s-trpljiv i, naravno, trpjeti? Je li se dogodilo nešto slično Abrahamu? Njegov nam primjer govori da se isplatilo biti strpljiv, ali se također Sarino nestrpljenje pokazalo kao nešto što je postalo oprečno Izaku, plodu Božjeg obećanja. I jedan i drugi blagoslov su svojim narodima, a međusobno neprijatelji. Dakle, logika je jednostavna. Treba vjerovati usprkos… Uslijed tama života, živjeti (koliko je moguće) sretno radosne trenutke života.

24. svibnja 2007.

80

Prije poslije fejsbuka

Živjeti svoj život Ljudi kažu kako imaju pravo na svoj život. Nema tu puno filozofije, svi se pozivaju na to osnovno i opravdano pravo. Ponekad mi se čini vrlo bolnim, da ne kažem glupim, kada spominjem u toj njihovoj (i svojoj) izjavi onaj neizbježni „ali“. Imamo, dakako, pravo na svoj život, jer smo život upravo zato i dobili da bismo na njega mogli polagati pravo. Dakle, prvo nam je nešto udijeljeno da bismo, tek tada, mogli uopće govoriti o pravu. Spominjem ovo u kontekstu onih životnih okolnosti kada nam se čini da nam netko drugi osporava pravo na naš život, na naš životni izbor, pa se onda volimo pozvati na tu činjenicu prava da, naime, oblikujemo život onako kako mi to želimo i da nam se u to ne miješa neka druga strana ili sila. U tom bismo slučaju doživljavali kako nismo slobodni, a to je opet jedno od temeljnih prava koja su nam dana po dostojanstvu proizašlom iz našeg čovještva.

Vidimo da se naš život sastoji od mnoštva prava, pa i u ovih nekoliko redaka drugo ne spominjem nego pravo. Zapravo, netko je rekao: “Pravo nas prati od (i prije) rođenja do smrti“. No, zaboravljamo temeljno: tko nam je dao život da bismo uopće mogli znati što je to pravo i onda ga primjerenim zakonima i pravima štititi? Tu nastaje problem budući da vrlo često s uma želimo smetnuti upravo tu spoznaju kako je uzrok svih naših prava život, a njega si nismo dali sami; dali su nam ga roditelji. No, pitanje je jesu li oni ti koji su, ponajprije, imali pravo na život pa su nam ga onda, na temelju tog prava, i nama dali? Ovakvo razmišljanje naslućuje bitnu činjenicu našeg života. Na život nismo imali pravo nego nam je dan, darovan. Protiv toga se možemo buniti i tu istinu ne prihvatiti, ali to i dalje jest i ostaje istina. Nije čak potrebno zazivati neka religiozna uvjerenja po kojima je čovjek svjestan da život duguje Bogu, kad možemo i na čisto ljudskoj razini primijetiti da nam je život, od koga god on dolazio, pa i iz epruvete, darovan. Ta se pak darovanost, gledamo li uzročno-posljedično, proteže do samog uzroka svih uzroka koji, s druge strane, nije nikim i ničim uzrokovan – to je Bog. Tako vjeruju i takvu spoznaju njeguju svi vjernici i religiozni ljudi. Znanstvenici pak, govoreći o uzroku svih uzroka, mogu koristiti neke druge termine: svemirska inteligencija, bitak, sveobjedinjujuća stvarnost i tome slično. Tek iz takve perspektive, možemo ponovno razmišljati što to znači kad kažemo da imamo pravo živjeti svoj život. Ne negirajući, već potvrđujući taj osnovni stav, postavljam si nadalje pitanje: tko ili što je to moj život? Mnogi se oko toga puno ne opterećuju. Život žive onako kako im ga netko prezentira, kako ga doživljaju, svakodnevno radeći i zarađujući u veselju ili žalosti, ali s naglaskom na što veću udobnost i olakšice koje im svjetska 81

Tihomir Kosec

propaganda nudi i sugerira kao jedini ispravni način života. To je razumljivo jer život nije lagan i nikoga previše ne mazi. Ipak, neovisno od ovih legitimnih ljudskih želja, uvijek iznova u čovjeku tinja pitanje: je li to doista jedini život?

Pruža li život samo to, ili skriva iza ovog života još neki drugi nepoznati svijet, slobodniji od svih tih potreba koje smo sami pred sebe stavili, a da nikad u njima nismo bili do kraja zadovoljni?

Koji je, dakle, cilj života, koje su moje zadaće u njemu? Gledam li samo kako potrošiti taj život, kako ga iscrpiti u svojim željama, u komforu i uživanju?

Jednostavno, je li život samo to ili je on više od života? Zbrojimo li “dva i dva“, tj. da je život više od života – jer ga nisam sam sebi udijelio – postoji li onda taj netko tko mi ga je dao i tko ima pravo (taj netko ima pravo, ukoliko je autor mog života) polaganja određenih zahtjeva na moj život? Ovakav pristup stvarnosti mog života uvelike mijenja i razmišljanje o životu. Netko će reći da ga komplicira pa će ga jednostavno izbaciti iz glave kao bolesni umišljaj. Drugi će si pak postaviti drukčije pitanje: koju životnu svrhu trebam ispuniti? Ali to znači da će prvo morati otkriti tko su, što je njihovo životno poslanje, s kojim sposobnostima, koje ih čine upravo takvim i nikako drukčijim, raspolažu. S takvim pitanjem i otkrićima čovjek sve više definira sebe i postaje svjesniji one polazne rečenice u kojoj se pozvao na pravo “živjeti svoj život“. To onda nisu nužno samo snovi koje čovjek ima, misleći da ih svakako mora ispuniti jer će mu, u protivnom, život biti promašen. Ne, to će ga itekako vratiti njemu samom, realnosti života koja je jedina istinita i prava i koja može donijeti plod života. Iz realnosti će tada ostvarivati snove. Neće dopustiti da mu snovi, kao nešto irealno, nameću neostvarive i, ponekad nesuvisle zahtjeve, nego će se uhvatiti u koštac s opipljivim i mogućim i od toga graditi, dan po dan, ono što je Bog za njega sanjao prije nego ga je stvorio u vremenu – stvarnost vječne radosti. Doista, pozvani smo živjeti “svoj“ život i baš ga zato moramo otkriti, biti ono što jesmo, ne ono što nismo. Zato je potrebno razmišljati o svom životu da bismo ga mogli učiniti plodnim. U tom se poslanju, uvijek iznova, trebamo čuvati napasti sebičnosti – živjeti kao da sam samo “biće za sebe“ jer tako nećemo moći doprijeti do drugog. A ne biti za drugog i od drugog promašuje životni cilj. Živjeti nam je dakle svoj život – od drugog i za druge.

27. svibnja 2007.

82

Prije poslije fejsbuka

Predati se Predati se možemo na dva načina. Prvi je priznati poraz i sačuvati život, što znači izručiti život drugome da njime raspolaže kako želi. Drugo značenje slično je prvome, no bitna je razlika što se to predanje čini u ljubavi iz slobode. Istina svakoga od nas je da ćemo, prije ili kasnije, morati predati život. Na nama je odlučiti hoćemo li to učiniti iz slobode ili ćemo na to biti prisiljeni.

Isus nas i tu poučava kako učiniti predanje. Upravo zato što je njegov život na najizvrsniji način dragovoljno predan Ocu, on nije otet nego darovan. Isus svoj život (pro)daje; za Život plaća životom. Tolika je cijena životu. Ne možemo ga isplatiti drugim negoli životom, ali ne bilo kako nego sjedinjujući ga s Kristovim.

I nema spasenja u drugom imenu, osim u njegovom.

7. lipnja 2007.

“I nema ni u kom drugom spasenja“ (Dj 4,12) To da nema ni u kom drugom spasenja može se izraziti i na drugi način: ni u jednoj drugoj osobi, koliko god bila moralno - etički ispravnog života i koju bi čak sam Bog od stvorenih izabrao, kao što je birao proroke kroz izraelsku povijest, ne možemo se spasiti. Čovjek je bio i ostat će čovjek. Bit će, doduše, pobožanstvenjen, ali neće postati i Bog jer to nije u njegovoj naravi. Cilj je postati novi čovjek, ali opet naglašavam, ne samo čovjek, nego doista čovjek – po mjeri Isusa Krista. Zato se trebao utjeloviti sam Bog, druga božanska osoba, da bi nam objavila tko je Bog za čovjeka i tko je, tome shodno, čovjek u samom sebi.

P.S. Čovjeku je izrečena istina tko je on u najdubljoj svojoj biti, tj. da je sudionik Božje slave. To je za samog čovjeka previše, zato je istovremeno i dar. Čovjek je dar jer nadvisuje samoga sebe zahvaljujući Isusu, Bogu, koji se utjelovio i postao čovjekom da bi se po njemu koji je čovjek i Bog, čovjek mogao spasiti – u njemu i samo njemu, nikako izvan ili bez njega.

9. lipnja 2007.

83

Tihomir Kosec

Brak “Stoga će čovjek napustiti oca i majku svoju i prionuti uza ženu svoju, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Zašto se ljubav koja se razvije između muškarca i žene mora ponekad platiti odlaženjem iz obiteljskog doma i napuštanjem roditelja?

U čemu je snaga te ljubavi da ona u jednom trenutku postaje isključiva za, do tada, najbliže članove obitelji? Zar čovjeku nije dovoljna roditeljska ljubav koja je spremna ljubiti svoju djecu iznad granica zakona i svih predrasuda; djecu sakatu, djecu kriminalce, djecu ruglo i podsmijeh naroda? Ili, nije li dovoljna prijateljska, bratsko-sestrinska i rodbinska ljubav? Što je to tako posebno u ljubavi muškarca i žene koja teži za vječnošću? I tu odgovor može biti vrlo jednostavan i vrlo težak, gotovo neizreciv, otajstven. Po pitanju roditeljske, rodbinske ili prijateljske ljubavi, stvar je po sebi razumljiva: biologija je odradila svoje, dijete je plod ljubavi oca i majke te je i prihvaćanje sa strane roditelja sasvim normalno. Prihvaćanje se događa i od strane užih i daljnjih članova rodbine i prijatelja i nekako se, vremenom, postaje prihvaćenim i voljenim članom cijele obiteljske i socijalne sredine. No, zašto čovjek, usprkos tome, čezne za ovom drugom vrstom ljubavi? Što tu ljubav na poseban način čini vrijednom? Vjerujem da je to zato što je ona na poseban način božanskog podrijetla jer se radi o među(o)sobnom prepoznavanju baš tih dvoje ljudi, muškarca i žene, koji nisu jedno drugome dani, nego se jedno drugome žele slobodno dati – slobodno izabiru jedno drugo. Ljubav koja zna da nije plod nečeg što je samo po sebi razumljivo nego nastaje kao čudo zbližavanja na temelju među(o)sobnog privlačenja i slobodne odluke živjeti za-jedno. Ovaj dar ljubavi ima obostranu prepoznatljivost, njime nije privučena samo jedna strana, kao primjerice kod majke koja aktivno ljubi svoje dijete, a koje je, sa svoje strane, u nemogućnosti na isti način uzvratiti tom ljubavlju. Ono to, doduše, i čini, ali nesvjesno. Ovdje pak je uključena čitava osoba, svjesnim i nesvjesnim, afektivnim i duhovnim, tjelesnim i duševnim dimenzijama, ali objedinjenih u jedno. Voli se čitav čovjek, čitava žena i čitavi muškarac, nepovratno, do kraja i preko mijena vremena i nataloženih predrasuda kojima zli proroci predskazuju neizvjesnu i tešku budućnost. “Otajstvo je to veliko. Ja smjeram na Krista i Crkvu“, kaže sv. Pavao. Nije se znao drukčije odrediti prema onome što je Sveto pismo objavilo već na početku svojih stranica. Jer i to je čudo, kao što je i stvaranje svijeta i čovjeka čudo. Čudo kojeg je plod sjedinjenja novi život, novo stvaranje, novo čudo…

21. lipnja 2007.

84

Prije poslije fejsbuka

Talent patnje Ne čudi se što pišem o talentu patnje. Može li patnja biti talent kao i neke druge ljudske sposobnosti? Netko će možda reći da patnju možemo i trebamo nadvladati kako bismo pokazali snagu vjere ili jakost koja se rađa iz patnje te ju prevladava.

Drugi će u tome vidjeti svjetlo uskrsnuća koja donosi preobrazbu u ljudski život i sposobnost otvaranja životu, drugim ljudima novu ljubav, trećima proljeće u maglovitu jesen zamrle duše. No, hoće li netko vidjeti vrijednost u samoj patnji, ukoliko se ona ne prevlada, ukoliko se ne rodi nova perspektiva života, nova ljubav?

Dakako, patnja samoj sebi nije svrha, ali patnja koja se pokazuje kao čežnja, iako neispunjena ali svejedno čežnja kao znak rasta i neslaganja s postojećim stanjem nepravde, znak želje za ispunjenošću ljubavlju… ima li takva patnja vrijednost?

Patnja zbog koje se drugome postaje bliži u njegovoj patnji jer ga se dotiče, ima razumijevanja te mu se nije tek netko “do“, nego, upravo zbog patnje, netko “s“ njim/njom; netko tko jednostavno postaje bližnjim? Ima li takva patnja smisla ili se treba prevladati i naći sreću bez patnje? Ili je već ta patnja sreća jer sam postao bližnji, onaj tko nema potrebu izmišljati priče kako će sve biti dobro, kako će zasjati neko novo sunce u životu osobe koja pati, nova prilika, drugi život. Da, to je sve moguće i događa se. A što kad se tako ne dogodi, kada se čovjek usprkos svim obećanjima i hrabrenjima i dalje nalazi u istom stanju, stanju patnje, neostvarenih čežnja i “neuslišanih“ molitava? Je li taj čovjek kukavica jer nije imao dovoljno hrabrosti razriješiti sa svojom prošlošću i njezinim krhotinama pa trajno na sebi nosi rane? Mora li baš svatko nužno postići to novo stanje blaženstva kao nešto za što možemo reći da je isključivo Božje djelo? Jer ne ostvari li se željeni plod patnje, postaje li ona onda samo razlogom da se sažalimo nad osobom, ili je možda osudimo jer nije imala dovoljno povjerenja u sebe, ljude, Boga? Ponekad više ne znam što Boga moliti. Da me izvuče iz poteškoća, iz grobnice mojih razočaranja, da mi pokaže svjetlo i razloge mojih nepreboljenih rana? Ili da i nadalje s patnjom drugima pružam blizinu, razumijevanje, ne rješenje, nego zajedništvo pa makar i u razočaranjima, napuštenostima, zbunjenostima…?

Gospodine, ti moli u meni.

21. lipnja 2007.

85

Tihomir Kosec

Božji pogodak Bog ne mora nekome zagrmjeti, potresti ili zapuhati i iščupati korijenje životnih zastranjenja da bi nekoga promijenio; dovoljno je da pogodi precizno.

Svatko od nas ima Ahilovu petu. To može biti nešto naoko beznačajno, no kad nas se dirne u to mjesto – prokrvarimo. Ali i u tom ima puno pažnje i nježnosti jer Božji hitac kojim ruši naš uhodani način života najčešće je tako dobro odmjeren da (se) čovjek može iznova početi graditi, iako se u prvi mah činilo da će neka tragedija život odvesti u nepovrat. I najčešće taj novi život bude nešto sasvim drukčije, tako da u nekom smislu prethodni stil života doista odlazi u prašnjavi dio prošlosti.

23. lipnja 2007.

“Daj mi što me ide!“ “Daj mi što me ide“. Moje pravo. A gdje je darovanost? Čitajući o ljudskim pravima, zamislio sam se nad tom činjenicom. Od kuda meni bilo kakvo pravo, na život, na posjedovanje, obrazovanje, na ljubav, na roditelje, prijatelje, kuću, auto…? Kad mlađi sin traži od Oca da mu dade ono što mu po pravu ide, Otac tako i čini. Ono što će se, međutim, kasnije događati ima veze s otrježnjenjem. Mlađi sin postaje svjestan razlike između prava i dara, između najamničkog i sinovskog odnosa. On prolazi dugi put prije nego će shvatiti veličinu Očeve ljubavi po kojoj nam je zajamčeno pravo zapravo „darovano pravo“. Često se volimo pozivati na svoja prava, razvijamo takav (u redukcijskom smislu) mentalitet kojemu je strana i sama pomisao da nam je nešto jednom bilo darovano. Pozivanje na pravo ne dopušta zahvalnost jer ne može se biti zahvalan ako mi nešto, po pravu, pripada. Ali darovano pravo… ono po naravi iz nas izvlači zahvalnost jer dar podrazumijeva besplatnost, dobivanje nečeg što uopće nisam zaslužio, za što ne postoji računica. Darovanost i dug nisu braća ni sinovi jednog Oca. Otac daruje sina jer mu je sin. On ga nije dužan darovati, niti zauzvrat traži isplatu. Više nego li ga traži, Otac moli ljubav, ne očekujući da bude “s pravom“ ljubljen.

Darovanost i ljubav prema darivatelju idu zajedno, oni su djeca istog Oca. Stariji i mlađi sin više su bili braća u pravnom smislu, ali stvarnost života – koji je darovan – pokazala je da su i jedan i drugi tek nešto više od dva stranca, povezana 86

Prije poslije fejsbuka

tek krvnim srodstvom. Ne čini nas bratom ili sestrom titula, prezime, državljanstvo ili neka čast nego prihvaćanje iz darovanosti. Onaj koji prihvaća druge iz spoznaje da su mu ti drugi darovani postaje sinom i kćerkom jednog Oca, bratom i sestrom veze nastale iz zahvalnosti i ljubavi na međusobnoj darovanosti.

25. lipnja 2007.

Pamćenje Evo, već je prošlo gotovo čitavo dopodne. Počeo sam učiti oko pola devet.

Nisam naučio ni jednu stranicu. Pokušao sam razmišljati i logički donositi zaključke. Ne ide. Zatim sam probao učiti napamet – ponovno ne ide. Šetnje sobom, razgibavanje, izmišljanje nekih metoda učenja ne bih li se natjerao naučiti, zapamtiti, učiniti zanimljivim – ne ide! I kad pomislih da sam nešto zapamtio, ubrzo se uvjerim da je sve negdje ostalo u zraku. Mučna situacija. Što učiniti? Osjećam kao da mi je glava puna, ali kad nastojim izvući nešto iz te “punine“, naiđem na novu neobjašnjivu pojavu; kao da i nema nečega u njoj, kao da mi je glava puna praznine, tj. puna briga koje su poput onih debelih srednjovjekovnih vratiju ili današnjih suvremenih za koja moraš imati posebnu šifru želiš li ih otvoriti. Ako li reknem da se nešto čudno događa, možda ću samo opravdati svoj budući nemar, mireći se sa situacijom u kojoj ionako ne mogu ništa učiniti jer to nije u mojoj moći i u cijeloj toj priči imam, kao, nedužnu ulogu. Kad se samo sjetim s koliko sam više lakoće nekad učio i koliko sam toga (barem sam tako mislio) više znao.

Sada pak kao da se cijela moja osobnost počela nekako urušavati. Izmorenost borbama i svojim neriješenim brigama, nepreboljenim ranama i još uvijek živim i nasrtljivim demonima iz prošlosti, strah pred budućnošću koja me ne tješi i ne pruža zadovoljstvo, nevjerica, iznemoglost zbog učenja i nerazumijevanja samog sebe, tama u srcu i „neuslišane molitve“... Dokle tako? “Dah je moj na izmaku (…)

Gospodine, pohiti da mi pomogneš!“ Vidi moju razapetost, vidi moju obješenost na gredi mojih nadanja, moje iskrivljeno lice i potonulost. “Gospodine, ne skrivaj lica od mene“, ne skrivaj svoju ljubav jer već duša moja umire u meni. Budi jači od moje nevjere i kolebljivosti, iščupaj mi život iz tame mojeg bića, iz mraka u kojem se pod udarcima zle volje lomi moj duh. Bože, Bože, otkupitelju moj – obiđi ovaj opustošen vinograd.

25. lipnja 2007.

87

Tihomir Kosec

Živjeti sada “(…) Izmorenost borbama i svojim neriješenim brigama, nepreboljenim ranama i još uvijek živim i nasrtljivim demonima iz prošlosti, strah pred budućnošću koja me ne tješi i ne pruža zadovoljstvo, nevjerica, iznemoglost zbog učenja i nerazumijevanja samog sebe, tama u srcu i ‘neuslišane molitve’... Dokle tako? ‘Dah je moj na izmaku (...) Gospodine, pohiti da mi pomogneš!’ Vidi moju razapetost, vidi moju obješenost na gredi mojih nadanja, moje iskrivljeno lice i potonulost. ‘Gospodine, ne skrivaj lica od mene’, ne skrivaj svoju ljubav jer već duša moja umire u meni.“ Ove sam retke napisao dan ranije. Danas pak, kad sam se u mislima navraćao na njih, shvatio sam da ne mogu živjeti ni u prošlosti ni u budućnosti – sadašnjost još nisam dovoljno vrednovao. Prošlost mi se ne čini dovoljno jakom da bi me nosila u budućnost, zbog čega je previše neizvjesna, a da bih od nje mogao napraviti solidnu motivaciju za sadašnju nadu. Zatečen ovim razmišljanjem, ispod skuta povijesti i nejasnog lica budućnosti provirila je mala zraka nade; živjeti sadašnjost, ovaj trenutak. On ima samo sebe i ne zna što će biti poslije, dapače, ne interesira ga. Sadašnji trenutak samom je sebi dovoljan ne brinući se za ono što je bilo ili je moglo biti, a još manje za poslije, čega možda ni neće biti. Sadašnji trenutak je slobodan i jer je slobodan može biti sposoban za rast, radost, iznenađenje, mir, za Boga. Zato čovjek koji živi ovaj trenutak ne poznaje tjeskobu i ne bavi se njome.

On je može proživljavati i, istovremeno, biti slobodan od prijetećeg pitanja: “A što ako se tjeskoba nastavi?“ Takva pitanja samo pokazuju da čovjek prevrće u sebi neke tek možebitne situacije i da ne živi ovaj trenutak. Njegovi planovi, mudrovanja i bojazni samo ga sprječavaju da se otvori Bogu. Ostaje zatvoren u svojem imaginarnom svijetu sa svojim mislima i bojaznima, a to nije život.

Ideje, kao ni planovi, nisu život. One pretječu život i unaprijed ga čine sterilnim jer se boje iznenađenja. Produciraju strah. Pa ipak, svi se slažu da je dobro planirati.

Slažem se i ja, ukoliko nam je u prvom planu Bog. Taj plan neće iznevjeriti jer on uključuje iznenađenja, promjene, dinamičnost. Zato naši planovi trebaju biti tek drugi po redu, a ti su: ako ne uspije moj plan, onda svakako prihvaćam Božji plan.

Tko tako može živjeti? Kako se to može ostvariti? To su prava pitanja i izazovi i na njih je potrebno iz dana u dan odgovarati.

26. lipnja 2007.

88

Prije poslije fejsbuka

Gdje ti je blago?

Neki su potrošili silna bogatstva na kuće, neki su zapili po nekoliko kuća, prokockali svoj imetak plaćajući kockarske dugove. Neki su svoj imetak stavili u banke, neki u nekretnine. A ja? Gdje je moje blago? Gdje je sva zarada koju sam zaradio i dio koji je premašio moja očekivanja te mi, možda, i ne pripada. Dao sam to sirotinji.

Gdje je moje blago Sirotinjo moja, lica umazana, ruku praznih, umorna hoda?

Puti tvoji nisu tvoji i noge ne nose te kud bi htjela.

Hladnoća te ne pita ni sunce jarko nema isprike, dom tvoj nije kuća, nego vječno lutanje od kuće do kuće – k onome tko ti se odazove i otvori vrata.

Sirotinjo moja, moj imetak, obraz moj.

Smijem li stati pred tvoje lice, pred licem onoga koji čovjeku nalik nije, i koji bez dostojanstva hoda, izgubljenog uz put i na putu, na cesti prema kraju gdje susreću se patnja i radost – stavljam sve na nulu.

12. srpnja 2007.

Samaritanac “Tko je moj bližnji?“, pita Izraelac Isusa hoteći ga iskušati. Pitanje bi drukčije glasilo da ga je Isus postavio: tko sam ja u odnosu prema bližnjemu? Svatko je, zapravo, naš bližnji kad mu iskazujemo milosrđe. Izraelci su dobro znali kako se trebaju ponašati prema svakome čovjeku, neovisno o tome je li ili nije pripadnik 89

Tihomir Kosec

izraelskog naroda. Ponovljeni zakon u tom smislu poziva na iskazivanje brige za tuđinca jer su i sami Izraelci najprije bili tuđinci u zemlji. Želi se reći kako je zemlja u koju su ušli Božji dar. U ovu su Isusovu priču namjerno stavljeni još i likovi svećenika i levita. Ni jedan od njih nije se pobrinuo za razbojnika. Zašto? Možda su doista imali opravdane razloge, žurilo im se. Nisu oni bili neki bezvezni likovi nego važni. Možda je trebalo stići na vrijeme na dogovoreno mjesto? Možda su se bojali da se njima ne dogodi slična stvar, prepad? To bi štetilo na kraju čitavoj zajednici za koju su ti svećenici prinosili žrtve. No, ovdje smo suočeni s pitanjem jednog sasvim konkretnog čovjeka, pojedinca o kojem ponešto znam. Moj bližnji nije neki bezimeni čovjek ili mnogo takvih kojih se tek tako, iz kvazipobožnosti, spominjem u molitvi. Bližnji ima svoje ime, svoju teškoću i uzroke svojih teškoća...

Na nama nije da preispitujemo uzroke nečijih problema. Mi smo pozvani pomagati. Čovjek kojemu je Samaritanac izišao ususret mogao je čak i skriviti nešto ljudima koji su ga napali (iako su na putu prema Jerihonu bili česti napadi), mogao je biti pijan pa stoga nepažljiv zbog čega se nije mogao braniti niti pobjeći i zbog čega je, na koncu, bio orobljen. Ništa se o njemu ne kaže. Moglo je doista biti baš tako kako sam naveo. Očito to ne zanima evanđelista. Njemu je važno izazvati upravo one koji se nađu u situaciji biti Samaritancem i isprovocirati naš postupak u takvoj situaciji. Hoćemo li ići dalje za svojim važnim poslovima koji nam se čine neodgodivima ili ćemo iskazati više od onoga na što smo po planu dužni učiniti?

Hoćemo li pokazati čovječnost, ljubav prema bratu po vrsti, baš zato jer je čovjek, jer je i bližnji.

Danas nam se događa vrlo čudna stvar. Svakog dana svjedoci smo mnogih nevolja koje se događaju u svijetu. One nas mogu učiniti sućutnim, ali mogu u osjećaju bespomoći isfrustrirati te paralizirati u odnosu na ljude koji žive tik do nas. Leviti i svećenik hitali su prema Jerihonu da tamo, eventualno, ostvare svoju plemenitu namisao. No, Bog ih iznenađuje time što im, kao test čovječnosti, stavlja ovog ranjenika na put. Česte su situacije u kojima možemo plemenito djelovati. To djelovanje, doduše, mora biti planirano, ali potrebno je i malo više od samo dobre organizacije. Potrebna je ljubav – ona je kadra primijetiti ono što pamet i oči često previde.

Posebno je zanimljivo da obično mi odlučujemo tko će nam biti bližnji. Bog, međutim, želi dati bližnje na svoj način i tada nas nerijetko zateče; ne reagiramo uvijek na adekvatan način. Bližnji su nam često oni koji nam se nađu “slučajno“ na putu. Bližnji se događa bilo kad, bilo gdje, uvijek. Onaj kojeg biramo i ne biramo, koji nam se sviđa i ne sviđa, koji nam je drag i težak, dosadan, bez kojeg bismo 90

Prije poslije fejsbuka

puno više toga stigli učiniti u karijeri, za čovječanstvo, za sebe, a taj nam je baš sad, niotkuda upavši, poremetio plan – tako obično mislimo. A ipak, Bog takvog čovjeka stavlja pred nas. Upravo takvog kojeg ne zamjećujemo, ranjenog našom ravnodušnošću. “Izraniše ga i ostaviše i nikog ne bijaše da se za nj pobrine“.

Neki sam dan nakanio posjetiti jednog znanca kojeg dugo nisam vidio. Bio sam ponosan što sam učinio to plemenito djelo. No s druge strane, nikako da se odvažim i posjetim svoje susjede. Za njih kao da imam vremena i tako prolaze dane i ja ih uporno ne posjećujem. Za njih će, tako obično svi mislimo, biti vremena drugi put jer sada imamo važnijeg posla, tamo negdje, drugdje. Zaboravljamo da su nam i susjedi često stavljeni na put. Nismo ih birali, našli smo se blizu njih. Tko zna u kakvoj su potrebi. Možda imaju svega, ali im, otuđenima od ostalog svijeta, treba dati do znanja da oskudijevaju društvenošću, a možda su sâmi pa čeznu za društvom, za blizinom. Potreba tako puno ima. Treba ih znati vidjeti, intuirati.

Treba ih posjetiti prije nego li mi do kraja iskrvarimo našom odsutnošću. Jer, koliko su potrebiti u potrebi za nama, toliko smo i mi potrebni naše potrebe za njima.

14. srpnja 2007.

Kćeri Riječi Što čednost više tvoju skriva ljepotu To više raste moja ljubav prema tebi. Što više šutiš, to te usta moja Glasnije slave. Što jače ljubiš, to ljepše snivam o rajskome miru. Što skrbnije brineš, nježnije to se njišem Na oblacima spokoja. Što mudrije skromnost gajiš, na licu osmijeh Čuvam ljudski.

Djevice, to si ti, istinite Riječi kći Majka djece što mucaju tek o sreći.

25. srpnja 2007.

91

Tihomir Kosec

Zaborav i sjećanje Ali zaboravit ja ne želim je I ne mogu.

A njoj...

Bolje je da ne misli na me I moje zaboravi ime, jer Živjeti njoj život je novi U kojemu moj Samo joj smetnja je.

No tada, netko će reći, Žalost će u srcu ti biti: Neka!

Njegovat ću u sebi tugu Ako treba Da je priopćim i podijelim S onim koji prihvaća je teško Osjećajući isto Našavši u meni biće blisko Razumijevanje i sućut Samo, problem mi je kada Radovati se treba Uzmičem tada i u samoći Suze svoje Bogu dajem A on mirom svojim Tugu u sreću pretvara moju Nepriopćivu – i tihu.

25. srpnja 2007.

92

Prije poslije fejsbuka

Marija U svojoj šutnji, Marijo, rječito živiš bogatstvo majke Božjeg sina. Što šutiš više, to je jače otajstvo tvoga sina U hvalospjevima tvojih vjernih, zahvaćenih dubinom odnosa kojim živiš Službenicu Gospodnju.

Prebireš anđelove riječi i zadržavaš Riječ.

Zanosiš snagom vjere oplođene sjenom Vječnog Nadahnitelja.

Raduješ Oca kojeg će tvoj sin zvati Svojim.

Oslobođena od iskona napasti gaziš prijetnje valova.

Uvodiš svijet, poput Mojsija, u zemlju obećanja.

Trnju života ponovno pretvoriti se daješ u rajsko da postane cvijeće.

I kao što križ u tvom “Evo me“ prati početak začeća, tvoj “da“ odzvanja na putu prema Golgoti.

Ne misliš na svoju bol dok mačevi zla oštrice svoje bruse probadajući ti srce.

I tada tvoja ljubav, oprana krvlju Sina besmisao otupljuje zla pobjede donoseći mira.

14. kolovoza 2007.

93

Tihomir Kosec

Vjera kao zrno gorušičino “Kad biste imali vjere kao zrno gorušice, rekli biste ovoj gori da se premjesti i ona bi to učinila“.

Oči vjere vide dalje od gore, od zidova, od zavjesa zla koja nam se nameću kao stvarnost. Vjera u dobrog Boga može skršiti svaku goru tjeskoba, svako sivilo oblaka, šumu nerazumijevanja i straha. To je mogla Djevica u najtežim trenucima svoga života. Ona je svojom vjerom brdo Golgote učinila rajskim vrtom. Stratište je postalo mjestom spasenja – to može samo vjera.

15. kolovoza 2007.

Marija – mjesto milosti Sveti Augustin ispričao je priču o dječaku koji je pokušao preliti more u malu rupicu, napravljenu u pijesku na obali mora. Htio je na taj način reći kolika je veličina Božje milosti u odnosu na, uopće, za nas mislivo i umu maštovito. Marija je (i)pak, milosti puna, mogla zanijeti i nositi onoga koji je sama milost i koji sve druge ispunja tom milošću. Tako vjerujemo i za prve ljude da su bili u stanju milosti koja ih je činila sposobnim za nesmetanu i neposrednu komunikaciju sa samim Bogom. Zaharija, primjerice, nije mogao, tj. nije znao s Bogom komunicirati – Sveto pismo kaže da je zanijemio. To, izgleda, mogu samo čisti srcem, ohrabruju nas i uvjeravaju blaženstva. Čisti srcem mogu Boga gledati i s njime razgovarati, a to je u svetom strahu činila i Marija. Kada pokušavamo shvatiti kako je Marija očuvana od ljage istočnog grijeha, ne možemo to umom dokučiti; to možemo prihvatiti samo vjerom prihvatiti koja je, također, dar.

U teološkim tajnama primjenjujemo drugačije metode pristupa, drugačiju hermeneutiku čitanja i shvaćanja koja, iako izmiče egzaktnoj znanstvenoj istrazi, s njom je komplementarno. Zaharija, očito, nije vjerovao čistim srcem te je, zapanjen anđelovim riječima, odbio prihvatiti da će Elizabeta kao nerotkinja u poodmakloj dobi, roditi. Zato se na ovom primjeru može vidjeti što znači posvetna milost u onoga koji je, premda u pravom smislu vjernik ali nesavršeno ispunjen milošću, i milosti u Marije, u kojoj se ista razvila do savršenstva. “Zdravo, Marijo, milosti puna“, ili još bolje: Raduj se Marijo – jer si puna milosti, jer je Gospodin s tobom, sjedinjen u u svojoj riječi s tvojim tijelom – da se riječ dogodi kroz tvoje tijelo u novom tijelu. Marija je, jednostavno, zaručnica Duha Svetoga… To su 94

Prije poslije fejsbuka

sve naslovi zbog kojih čovjek pada na koljena pred kraljicom, ženom nad svim ženama, ženom koja je jedina bila kadra biti Bogorodicom. Ona koja je zamišljena i Duhom Svetim kreirana, rodila je svoga Kreatora. Stvorenje je rodilo svojega stvoritelja. Tko to može shvatiti?! A istovremeno ona je najponiznija od svih stvorenja: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju što pogleda na neznatnost moju. Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom.“ 18. kolovoza 2007.

Kako moliti krunicu?

Krunica može biti izvanredna meditacija – razmišljanje o otajstvima Isusova života. No, kako se tu uklapa molitva upućena Mariji – Zdravo Marijo? S obzirom na to kako u zadnje vrijeme promatram Mariju, “Zdravo Marijo“ je molitva podloge koja mi ne dopušta “skliznuti“ s ispravnog pravca molitve i onoga što je u molitvi važno – Isus. Može se činiti da se na taj način premalo vrednuje, čak zapostavlja Marija, ali poznavajući nju vidim je i tu kao poniznu službenicu Gospodnju, onu koja želi poslužiti da preko nje lakše dođemo do njezina Sina.

Tada je Marija presretna. Tada zajedno s nama, izgubivši Isusa na trenutak, pronalazi ga u hramu, u molitvi našeg bića. Presretna je ako je samo i podloga. Što drugo ona i čini nego cijelo vrijeme pokazujući na svoga Sina: Ne ja, nego moj Sin! 16. kolovoza 2007.

Marija – izdanak Jišajev Blažena Djevica Marija je onaj pravi izdanak Jišajev, klica, mladica isklijala iz posjećenog stabla, mrtvog i ponovo oživjelog panja. Slavnom se stablu Davidova roda prekinula plodna nit. Obamrla je kraljevska veza s naraštajima koji su uslijedili. Slava i bogatstvo ostali su u povijesti zaborava. I upravo iz tog stanja zaborava kojemu se protivilo samo suho sjećanje – panj – razvila se mladica, tek započeti život, slab i krhak.

U toj se krhkosti od sada želi proslaviti Bog. Ne bogatstvo, moć, kraljevske kule i straže nego mali i sitni, neznatni izdanak koji izrasta iz korijena, provire iz izvora, vraća se svom početku, u zemlju od koje je satkan, u dubinu koja skriva tajne Božjeg stvaranja i prvo prijateljstvo Božje s ljudima. Ono neće podlijeći prijevari zloga nego će mu satrti glavu poniznošću, a ne ohološću…

95

Tihomir Kosec

I ovdje Bog svjedoči da ga se ne nalazi u potresu, gromu i ognju, već u laganom šapatu blagog lahora. Marija koja je bila ispunjena tim šutljivim šapatom primila je klicu Božjeg šapata o kojem sva stvorenja, od istoka do zapada, kliču svoj magnificat.

8. rujna 2007.

Odgajati Zanimljivo se u zadnje vrijeme igrati riječima. One nam toliko toga otkrivaju, svojim nas bogatstvom toliko iznenađuju i, zapravo, pokazuju na koji se način mogla odigravati povijest nastajanja i nastanka riječi. Dobro je primijetio (mislim) Heiddeger da je riječ/jezik “kuća bitka“. Doista, našem bitku riječ daje krov nad glavom. Po riječi upoznajemo kakav je čovjek, što misli, kakav je njegov unutarnji svijet. Čak je Isus naglasio važnost riječi kad je rekao da čovjeka onečišćuje upravo riječ koja iz njegovih usta izlazi. Ne onečićuje nas hrana ili čak riječ koja u nas ulazi – iako utječe, jer rađa riječju kakvu primamo i kojom se oplemenjujemo ili trujemo – nego ono što izgovaramo. Po riječi se čovjek poznaje kao što se poznaje i po djelu, po muci, itd.

Riječ koja me zainteresirala danas je riječ odgajati. Istorodni pojmovi koji mi padaju na pamet su goj, gojaznost, gojenje, gojiti, gaj, gajiti. Netko se ili nekoga se, bolje reći, goji, odgaja, njeguje… Možda bi ovdje trebalo stati i svakome dalje dati na razmišljanje i prepuštanje asocijacijama, aluzijama na riječi koje sam upravo predložio. No, pokušat ću sam izreći još samo nekoliko misli. Kad je riječ o odgoju, očito je da ono dolazi “od“ nekoga. Nekoga se goji od, tj. onaj koji je odgojen duguje onome koji ga je odgajao. Pitanje je međutim drugo: kako se nekoga odgajalo i odgojilo? U čemu je netko gojen? Je li mršav (u ponašanju) ili dobro u-gojen. Je li to bilo od-gajanje, stvaranje svojevrsnoga gaja, ukrašenog vrta pa bismo mogli govoriti u uzgajanju ili kultiviranju ili ga se naprotiv od lijepo urešenoga udaljavalo? Je li to bilo njegovanje ili puštanje da korov neodgoja prekrije i uđe u sve pore svega onoga što možemo nazvati nepristojnošću?

23. rujna 2007.

96

Prije poslije fejsbuka

Pitanje podsvijesti Kad razmišljam o svećeničkom pozivu na putu kojeg se i sam nalazim, a kojega još poput nekog stranog tijela ne mogu do kraja prihvatiti, nužno mi se nameću neka pitanja. Kako je moguće da uslijed tolikih opravdanih razloga da postanem svećenikom, ta ista opravdanja vrlo teško uspijevaju postati i razlozima srca? Moguće je da sam pod utjecajem obiteljskog odgoja, koji također može biti način, znak i mjesto meni upućenog Božjeg poziva. To, međutim, dovodi u pitanje osobni vid poziva jer Bog svakoga poziva osobno. Sad je potrebno razgrnuti sve socijalne uvjetovanosti i doći do onog autentičnog u sebi, do svojeg pravoga ja, ukorijenjenog i “ucementiranog“ u Bogu, budući da me je on po imenu pozvao i takvog me poznaje. To je, vjerujem, glavnina svih mojih problema. Iako sam svjestan roditeljskih utjecaja, opraštajući im neke (samo za moj pojam) neprimjerene postupke, osjećam kako su u mnogome i dalje prisutni u meni.

Roditeljska ljubav prema meni potiče me da na nju na isti način odgovorim, ali to ne znači da moram biti ono što su oni htjeli ili još uvijek hoće za mene. Svijest da je želja jednog od mojih roditelja postala moja životna staza i muka, traži od mene da se odgovorno prema tome postavim. Nije tako jednostavno prihvatiti neku činjenicu iz podsvijesti kad je se postane svjestan – kao što je to i inače s prihvaćanjem bilo koje bolne istine ili pak vrlo uzvišene odgovornosti. Tu sam na opasnom terenu jer podsvijest diktira ponašanje koje nailazi na protivljenje u njezinom svjesnom dijelu. Mogu, naime, prihvatiti i to da ta roditeljska želja, koju sam donekle usisao s majčinim mlijekom, postane mojom, ali ona ponovo traži da je i sam prepoznam svojom. Za sada, budući da je toliko muke na ovom putu, još uvijek ne mogu staviti znak jednakosti između roditeljskog odgoja ugrađenog u moju podsvijest i onog dubokog Božjeg koji to isto u meni traži, bolje reći moli…

Ukoliko su moja zapažanja ispravna (s obzirom na to da sam u takvom stanju, ovo mi je jedini odgovor na koji sam osjetio prisiljenim dati ga se).

26. listopada 2007.

Moje ime Danas imamo duhovnu obnovu. Jedna od tema jest i naše ime, tj. moje ime i njegovo značenje. O svom imenu Tihomir nikad nisam nikada duboko razmišljao, osim što znam da je ono izvedenica dviju riječi; tišine i mira. Lijepa kombinacija koja u sebi doziva mir, blagost, šutnju, neprimjetnost itd. Upravo i sâm osjećam 97

Tihomir Kosec

potrebu za tom stvarnošću i ne znam smijem li reći da sam je, barem djelomično i ostvario, kako to moje ime sugerira. Dakle, svoje ime doživljavam kao poziv na ostvarenje istoga, tako da mi se ime otkriva kao Božji poziv koji mi je On preko mojih roditelja uputio, da ga trajno dosižem kao ideal stavljen na životni mi put. To sam nekako naslutio u poticajima koje sam čuo od voditelja ove duhovne obnove. No, razmišljajući o svom imenu i dovodeći ga u vezu s imenom Josip, koje je duhovnik opisao slikom stupa koji šutljivo i nenametljivo drži zdanje jedne zgrade, u svojem sam imenu otkrio još jednu dimenziju. Ne vjerujem da se od mene (po naravi malo temperamentnijeg) traži da budem tih, miran i povučen, kako to moje ime u prvi mah govori nego, štoviše, da budem glasan u navještaju Božje radosne poruke, istovremeno gajeći u sebi, poput tog stupa, tišinu, nenametljivost, strpljivost, samozatajnost i stalnost. Kao da čujem Božje riječi kojima me pozivlje da svoje dane, njihovu radost i muku podnosim tiho i mirno (ovdje mogu dodati i vjerno), ne mrmljajući zbog onog za što mi je već Bog obećao da je obilno plaćeno na nebu (čemu onda to naše neprestano gunđanje?).

Podnoseći svoju svakodnevicu upravo na takav način, ne buneći se, u strpljivosti tišine i mira koja ne otkriva nego tajanstveno upućuje na dubinu života u Bogu, mislim da je to pravi put ostvarenja dara i zahtjeva kojim mi je Bog htio preko mojega imena progovoriti.

A što svakome od nas govori, trebamo iz dana u dan otkrivati u svojem imenu.

10. studenog 2007.

Zar već Božić?

Ovih dana, zapravo jučer i danas, radi se na pripremnom uljepšavanju grada koji čeka da u svoje okrilje primi Spasitelja svijeta. Dva tjedna prije adventa?!

Doista je bespredmetno govoriti o gluposti i prašini bačenoj u oči kojom nas se želi zaslijepiti pred istinom Božića. Blještavilo, buka, razigranost, gužva i strka što prethodi ovom događaju možda i može biti nagovještaj da se događa nešto čudesno, ali ako se ostane samo na tome dogodit će se najobičniji promašaj. I po tradiciji, tri mudraca prolaze kroz raskošne palače kraljevog dvora ali ne susreću Isusa tamo, nego moraju ići dalje kuda ih vodi zvijezda. A put te zvijezde završava nad malom špiljom, štalom ili nekom pastirskom pećinom. Slava Božja bdije nad jednostavnošću ljudskog siromaštva i ne dolazi s datumom koji smo mi odredili.

Da bi se Božić doživio, treba se spustiti u to siromaštvo ispod zvijezde koja 98

Prije poslije fejsbuka

nam je do sad pokazivala put. Treba sići sa zvijezde, napustiti blještavilo koje nam se već sada želi ukazati i dati. Bog se obukao u siromaštvo i bijedu ljudske zbilje – u križ ljudskog života. Otišao je daleko od onoga što smo možda htjeli i očekivali, navukavši na sebe najnovija odijela uz krcate stolove, pa čak i raskošnu liturgiju.

Sve to i nije loše, ali je li tu prisutan onaj duh siromaštva, jesmo li se obukli u skromnost srca, nenametljivost istine, nepokolebljivu pravednost koja šuti kada se nad njom vrši nepravda? A vrši se nad nama nasilje i nepravda zablude.

Manipulira se našim neznanjem, baca nam se laž u oči, uvjerava nas se istrošenim i ofucanim parolama. Daje nam se sve, a sadržaj tog “paketa blagostanja“ je ništa.

Ništa i nećemo dobiti ako ćemo tako željeti. Zato je dobro pred velikog Boga, koji je prigrlio krhkost ljudskog tijela, doći gologa i čistoga srca, doći kao oni koji ne posjeduju ništa da bismo primili sve. Boga ne privlači blještavilo, nego oni koji se smrzavaju pod tim blještavilom i koji uslijed tog istog svjetla nisu ostali zaslijepljeni, pateći istovremeno u onima kojima je tama oduzela smisao pravoga svjetla. Bog nam se priopćava u snazi siromašne i odvažne Marije, u šutljivosti i skrbnoj Josipovoj brizi, u veselju i prostodušnosti pastira, toplini srca koja i životinjama daje mjesta pod svojim krovom, u vedrini neba što rječito svjedoči gdje nam je dom.

I dok snijeg “pada ulicama grada“ na trenutak prekrivajući titrajuće lampice, u tišini svoje sobe još tiše nastojim približiti se mudracima ne bih li uhvatio njihove trijezne korake te ih, prateći na (ras)križ(jima) života, stigao sigurno k pravome cilju.

17. studenog 2007.

99

Tihomir Kosec

Četvorica i uzeti “I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet (…) i stave ga preda nj (…) te ga spuste u sredinu pred Isusa“.

Donijeti one koje volimo na nosiljci svoje ljubavi pred Isusa. Isus želi da mu donosimo one koji su potrebiti njegove pomoći jer im samo on može pomoći.

Na nama je da ostvarimo vanjske uvjete koji su nužni kako bi nemoćni došli pred njega. Isus svakog takvog – najmanjeg od sve braće – stavlja u središte svoje pozornosti. Za njega je čovjek, konkretni čovjek sa svojim problemima, s nosiljkom svojih boli i prikovanom nemoći, uvijek u središtu pažnje. Nije to neki zakon ili običaj, nego čovjek. On čovjeku daje prvo i pravo mjesto. Središte interesa nije nitko drugi doli čovjek sâm. Čovjek je program i opcija njegova sveobuhvatna djelovanja. No, taj isti čovjek biva ispravno shvaćen i vrednovan tek onda kad je stavljen “pred“ Isusa. Čovjek je doista centar svijeta, ukoliko je stavljen pred Isusa, ukoliko njega gleda, od njega se nada i k njemu dolazi. I tek kao takav se ne precjenjuje, ne precjenjuje ni svoju bol, dapače, shvaća da mu je najpotrebnije od svega oproštenje jer je svjestan da je svaka bol u konačnici posljedica grijeha. Zato itekako osjeća da mu najviše nedostaje oslobođenje upravo od tih spona. Isus je tu želju naslutio kao što je proniknuo mudrovanje pismoznanaca i farizeja. Nakon što je doživio oslobođenje od duhovnih spona, uzeti je imao smisla uzeti svoju nosiljku i, kao novi, osmišljeni čovjek, vratiti se ponovo u život, ali sada doista novi život.

10. prosinca 2007.

Isusov sud o suvremenicima Iz ovoga teksta, gdje Isus svoje suvremenike uspoređuje s malom djecom što verbalno dobacuju jedni drugima sjedeći na suprotnim stranama trgova u igri, osjećam Isusovu ironiju i tugu što bez obzira na godine uopće nemaju mudrosti.

Kaže im: „Ali opravda se Mudrost djelima svojim“. Njihova su djela nalik na dječje prepucavanje i svađanje čineći ih nesposobnima ispravno shvatiti ljude i događaje oko sebe. Očito se radi o subjektivnim, nekritičkim sudovima iz kojih onda proizlaze i krivi zaključci. Neki će ljudi tijekom cijelog života nositi etiketu, koliko se god doista promijenili, pa čak i nadmašili u svakom pogledu one od kojih su ogovarani. To otkriva bešćutnost i onesposobljenost proizašlu iz tvrdoće ljudskog srca da se s drugim bude jednodušan, s njime solidarizira, pokaže znak 100

Prije poslije fejsbuka

prihvaćanja ili barem minimalnog podržavanja. Ovdje Mudrost ponovno cilja na ljudsku oholost koja je pravi razlog ljudske okoštale bahatosti, isprogramiranosti koja ne dopušta drukčije misliti, raditi, osjećati i doživljavati. Isus nas upozorava na našu umišljenost jer mudrijima su se pokazali upravo carinici, grešnici, odbačeni, ne toliko zbog toga što im je Isus prišao, koliko više zbog toga što su oni shvatili njegovu poruku, svjesni svoje malenosti, potrebe da mijenjaju neodrživ način prijašnjeg života. Mudrost se u njima potvrđuje jer stvara novoga čovjeka, jer je kreativna u njima, otvorena životu živeći s čovjekom, njegovom sudbinom, sputanostima i radostima, jer je jednostavna i tek takva osposobljena doći do čovjeka i njegova svijeta…

Ali opravda se Mudrost sama djelima svojim. Tu se vidi suverenost Mudrosti kojoj ljudi nisu mjerilo, nego koja sebe iz sebe same opravdava. U tom smislu iz inverzne ljestvice vrijednosti, čovjek i njegova djela će se tek u odnosu prema Mudrosti, a ne obratno, pokazati jesu li to bili mudri ili manje mudri životni potezi, razmišljanja i stavovi.

14. prosinca 2007.

Nada “A nada je vaša pohranjena u nebesima.“ To je znak da je nada dio vječnog života i da je vrijednosno jača od svih naših zemaljskih uporišta. Ta je nada neraspadljiva jer sudjeluje u cjelovitom božanskom životu, dapače, ona sama uosobljena je u Bogu koji je cjelovit, nedjeljiv, neraspadljiv i nerastavljiv. On je sama cjelovitost, punina u sebi samom, neiscrpivo obilje. Zato se nadamo protiv svake nade i onda kada izgleda kao da se više ničemu nemamo nadati…

14. prosinca 2007.

Kad me danas netko upita… Što bih to danas više od svega želio? Odgovor može biti vrlo jednostavan: sreću. I da ne nabrajam, na kraju bih vjerojatno rekao: želim Boga. To je zapravo i istina jer izvan Boga ne postoji prava sreća. No kad bi me netko upitao što ne želim, katalog mojih “ne - želja“ poprimio bi široku lepezu ovih novih mogućnosti koje su vjerojatno sve negdašnje želje. Evo, tek nekoliko kao podsjetnik. Više ne želim biti veliki glazbenik, spretan tehničar, virtuoz na gitari ili nekom drugom 101

Tihomir Kosec

instrumentu. Ne želim biti vrhunski slikar, komunikolog, sportaš, poznata medijska osoba, katolički “super as“; ne želim upoznavati nova mjesta, osobe i događaje. Ne želim predavati u školi niti održavati raznorazne susrete, organizirati svakojake projekte, izlete, hodočašća, družiti se s mladima, odraslima i starijima, držati im kateheze ili duhovne vježbe. Nekad sam čeznuo za tim da postanem iskusan duhovnik te, kao meditativna osoba, blago intoniranim tonom, toplo govorim različitim skupinama koje će biti zanesene mojom blagošću, učenošću i uviđavnošću. Ne želim se više zaljubiti, ne želim više niti umrijeti kao što sam nedavno želio, misleći da će se tako riješiti sve moje brige. Što se pak tiče želje za životom, ne želim iznositi mišljenje jer nisam siguran što o tome misliti, zapravo, više osjećam odgovornost obveze da živim koliko je to potrebno, ali bez da mogu i potvrditi postojanje želje za nekom dugovječnošću. Možda čak niti ne želim da se riješi moje stanje neželja jer kako opet željeti i opet krivo željeti, pa da mi se onda “opet“ sruše sve te želje koje mi ionako nisu donijele radost. Mogu li reći da sam, dakle, čovjek bez želja? Ne mogu!!! Ima nešto u meni što se trajno buni protiv takvog stanja, stanja ne - želja. Nezadovoljstvo koje osjećam kao da u meni zvoni poput alarma sa signalnom porukom: pogrešan smjer; ili onaj “error“ koji se pali na računalu kad nešto ne valja. Možda je i ovo moje pisanje razlog ovog mog nezadovoljstva i mojeg vapaja Bogu za izbavljenjem iz ovoga ne-stanja, drugoga stanja, izvanrednog ili kakvim ga već hoćemo nazvati, a možda ga i ne želimo nazvati ili je bolje da mu ne dajemo ime. No, što ako takvo stanje Bog baš hoće, da se On proslavi, da me nauči strpljivosti, da mi usadi jedinu i pravu želju – koju sam već u prvoj rečenici spomenuo. I zašto sve ovo pišem? Zbog sebe, zbog tebe, zbog… jer ne želim vječno živjeti takvo stanje. Želim se smijati svemu ovome što sam prolazio i sa zahvalnošću Bogu klicati što me strpljivo vodio, poučavao, jačao, brusio. Da, to bi mogla biti dobra želja…

15. prosinca 2007.

Jesi li ti onaj koji ima doći?

Treća je nedjelja došašća. Pali se treća svijeća i svjetlo svijetli sve jače.

Današnja čitanja nam donose Krstiteljevo pomalo problemsko pitanje o Isusu.

Nakon svega što je kao Isusov preteča učinio da mu pripravi put, Isusova djela, čini se, razočaravaju Ivana te istovremeno dovode u pitanje njegovo djelo, tj.

Isusov božanski legitimitet. Zanimljivo je da to pitanje Ivan upućuje iz tamnice.

Preko nekih kanala, vjerojatno svojih učenika, dočuo je čak i u tamnici da Isus 102

Prije poslije fejsbuka

čini djela koja su oprečna njegovom navještaju. Ta zbunjenost smješta ga i u duhovnu tamnicu, mjesto ili stanje u kojem se čovjek pita o smislu onoga što je činio, onoga u što je vjerovao. Ivan ovim pitanjem dovodi u pitanje svoj identitet, nije li on promašen, nije li njegov navještaj bio neispravan… Moguće je da si je Ivan postavljao takvo pitanje. No uzmemo li u obzir sve ono što smo čuli o Ivanu, pa i potvrdu samog Isusa o njemu kao velikom proroku, ne bi bilo točno o Ivanu razmišljati kao o čovjeku koji se bavio sobom, vršeći psihoanalizu svoje osobe i poslanja. To bismo možda mogli činiti mi. Ivana ne zanima on sam jer, kako znamo, već je ranije ustvrdio kako se on treba umanjivati, a Isus rasti. Zato je za njega prvo i posljednje pitanje koje postavlja, prije svega, kristološko. Ivan se zanima za Mesiju, to je njegov život i poslanje. No odgovaraju li Isusova djela navještaju Ivanovog Mesije za kojeg je dao glas, vičući silovito u pustinji? Takvo shvaćanje mesije navodi nas na pitanje kojemu je krugu ljudi pripadao Ivan. To ne možemo točno znati, ali u svakom slučaju, kao da se nije dovoljno naglašavao ovaj vid mesijanstva koje je u sebi oslobađajuće za sve, posebno za one koji nisu toliko u središtu naše pozornosti. Isus, odgovorom kojega je preuzeo od Izaije i primijenio na sebe, nadopunja praznine u Ivanovom neznanju. U tamnicu njegova srca unosi jedno novo svjetlo, možda ono najjače koje će mu dati snagu da utješen i osmišljen ode u smrt...

Ivan je jedno od svjetala na putu prema Betlehemu. Ovdje međutim, govorimo o Betlehemu našega bića. Pitanje koje obično znamo postaviti samom sebi jest: tko sam ja, kamo idem, radim li ispravno…? Ivan nam pokazuje da prije svega trebamo i u takvim trenucima tražiti i pitati se tko je Bog za nas. On je uvjeren da je ono što radi dobro. Ne zamara se toliko čak svojim mogućim greškama, jer je svjestan da bez Boga ne može učiniti ništa. Tu je na tragu svih starozavjetnih proroka koji su često potrošili i glas i život za čovjeka i odlazili u smrt bez da su vidjeli plodove svojega rada. On zna da Bog radi i mimo onoga za što mi smatramo da smo Boga zadužili, misleći da on ne bi mogao bez nas. Zna da je sluga beskoristan i da mora činiti ono što mu je rečeno. On se ne poziva na Boga da bi Isusu osporio njegov božanski identitet, ne zloupotrebljava Boga da bi dokazao neke svoje teološke ideje ili opravdao svoje ponašanje. Na bavi se sobom, nije egocentričan niti egoističan. Ovdje konačno dolazi do izražaja njegov glas kao i svjetlo koje želi biti Kristovo svjetlo. Jer glas teži da bude izrečen kao i svjetlo da svijetli, a ne da bude pod stolom. Ivan se mogao skloniti te očajavati i, u situaciji kojoj se našao, moliti Isusa da ga oslobodi. Ali, tada bi utrnulo njegovo svjetlo, tada bi svjetlo htio sačuvati samo za sebe. Pred nas je dakle stavljeno pitanje: 103

Tihomir Kosec

koliko sam dopustio sebi biti svjetlo za druge, a koliko sam samozadovoljno bio u svojoj kući ili krugu istomišljenika pretvarajući i ovaj Božić u jednu od privatnih stvari ili pobožnosti?

16. prosinca 2007.

Božja povijest Zašto povijest kako nam je opisuje Biblija zovemo Božjom ili spasenjskom poviješću? Jednostavno zato jer je u njoj prisutan sam Bog, ili zato jer je povijest njegovo stvorenje. Dakle, povijest je Božje stvorenje i ono što je u nju zapisano ne može biti izgubljeno jer je istovremeno upisano u vječnost, budući da je sam Bog vječan. Kaže se također da je Duh onaj koji nas iz dana u dan sve više uvodi u istinu te nam u pamet doziva sve ono što je bilo: On je, stoga, memorija. Mogli bismo je nazvati memorijom općenito koju (povijesni) svijet ima o samom sebi, ili memorijom duha svijeta, a jer nam je svakome dan (Duh) osobno, on je i osobna memorija svakog čovjeka. Zato nema ni jednog izgubljenog događaja. Ni jedna se istina ne može zataškati jer Duh pripada svakome i kad bi ta memorija negdje parcijalno – u nekom čovjeku ili narodu – bila i izbrisana, ona bi se jednom objektivnom istraživaču pojavila kao povijesna datost. Sama Biblija je tu činjenicu htjela izraziti kad je već na svom početku “nevinom“ bratoubojici Kainu, kao protudokaz njegovoj isprici, podastrla viku krvi koja vičući iz zemlje pita: “Što si to učinio?“ Svi, dakle, događaji koje povijest memorira nisu samo povijesni podaci koju će prekriti prašina zaborava nego su itekako aktualni i u mnogome određuju i odražavaju našu sadašnjost te predskazuju budućnost. Ne možemo ih strogo odijeliti jer su zapravo nedjeljivi, budući da pripadaju cjelini koja je, iako za nas fragmentarna, Bogu jedna, cijela, poznata. Povijest je, koliko god nam se često činila u sebi rascjepkanom zbog naših podjela na prošlo, sadašnje, staro, srednjovjekovno, moderno ili postmoderno, buduće, jedna i, neovisno od onoga što se događa u jednom odsjeku koji mi nazivamo vremenom, dio cjeline koju pak nazivamo vječnost, a ona je u Bogu.

12. siječnja 2008.

104

Prije poslije fejsbuka

Zašto su ljudi nesretni? Čovjek je nesretan onda kada se sretne sa svojim nemogućnostima. O njima pak zna na temelju mogućnosti i sposobnosti za koje je, u odnosu na druge, uskraćen. Dakle, uspoređuje se. Gleda samo svoje mane ili onu crnu točku na svom bijelom papiru. To je svima očito; i tako pogrešno. Sreća se, naprotiv, događa tamo gdje čovjek radi ono što može, tome se posvećuje i tome se raduje. Štoviše, kada se ne uspoređuje s drugim nego nesebično može reći hvala što to netko drugi može, pa čak i onda kada bi mi to pomalo koristilo, znajući da “taj drugi“ umjesto mene nešto čini, tj. ne moram ja. Jer što više netko drugi može, to sam ja rasterećeniji, stoga i zahvalniji Bogu što mi je pored sebe dao upravo takvog čovjeka koji može umjesto mene i za mene.

12. siječnja 2008.

Narod grne za Isusom (Mk 3, 7–12)

Današnje evanđelje prethodi ustanovljenju Dvanaestorice gdje se Isus pokazuje kao onaj koji je od proroka naviješteni Pastir, koji će skupiti i brinuti se za svoje stado, u okviru novog Izraela – Crkve – do kraja vremena. Ta briga pokazuje se u dva pravca: duhovna i tjelesna skrb, jer je jedno od drugog neodvojivo. Ovaj odlomak ne obećaje da će Crkva zbog toga uživati neke povlastice i priznanje za ono što će činiti, budući da sam Isus zabranjuje da se o tome javno govori: tko je, naime, on, što zbog mesijanske tajne, što zbog nepotrebnog senzacionalizma.

105

Tihomir Kosec

Prizori koji srećemo u evanđeljima to su svakako i bili. Marko kaže da su se ljudi, svi oni koji su bili pogođeni bilo kakvim zlom, doslovce bacali na njega. Zapravo je zlo prvi razlog koji je opterećene i unesrećene okupljao oko Isusa ozdravitelja.

Bolesnom narodu vraćen je, po mnogima, danas najdragocjeniji dar – zdravlje.

No ni jedan od njih, kako Marko izvješćuje, ne zahvaljuje zbog toga Isusu. To pak nije bio razlog da Isus i dalje ne liječi. Zaštita koju je tražio bila je minimalna, tek tolika da ga ne zgnječe, ne bježeći od svoga poslanja i službe kojom ga je ovlastio sam Bog – on je Jaganjac koji oduzima boli svijeta. Možda se upravo ova potreba za zdravljem pokazuje znakom Kraljevstva i zato je vrlo važno uzeti u obzir Kraljevstvo čija se autentičnost prepoznaje u novom i iscijeljenom čovjeku…

24. siječnja 2008.

Biti kršćaninom danas Osnovna pretpostavka koja osmišljava osobnu kršćansku egzistenciju je konstatacija da živimo bolnu neredovitost života, improvizaciju ili izvanredno stanje koje se često manifestira kao nepravedno, necjelovito tj. djelomično, zbunjeno, nedovršeno, “već, ali ne još“, itd. U takvim životnim okolnostima kršćanin treba pokazati kako treba živjeti i upućivati na vrijeme-vječnost, koja se tek ima dogoditi, a koja će biti upravo cjelovita, a ne djelomična; pravedna, a ne nepravedna itd., kako već popis nedostataka ide. Zato smijem mnoge situacije opravdati i shvatiti, što ne znači da ću ih odobravati ili preporučivati. Činjenica je da sam, zapravo, uvijek na frontu u kojem gubim i dižem se. I tako do kraja života.

Kraj će, vjerujem, biti bilanca u kojoj će prednost ipak biti dana usponima, koliko ih god malo bilo.

26. siječnja 2008.

Dar za ples Isus nam kaže neka nam, kad darujemo, ljevica ne zna za ono što čini desnica. Danas sam opet imao prigodu slijediti Učiteljev savjet. Jedna moja stara poznanica Jula, koju zovem “cigankom dobrog srca“ jer gotovo uvijek moli dar za svoju nećakinju, stavila je pred mene pomalo neobičan zahtjev. Budući da živi izuzetno teško i da je nedavno jedva utekla iz požarom zahvaćene kućice, molila me da joj udijelim nešto novca kako bi njezina nećakinja mogla platiti tečaj plesa. Meni se to učinilo potpuno bezrazložnim. Kakva je to nerazumna želja?!

106

Prije poslije fejsbuka

Nikakvi uvjeti života, borba za pukim preživljavanjem i onda želja kao grom iz vedra neba. Osjetio sam potrebu malkice je prekoriti – što i nije prošlo šutke – no kad sam se vratio u toplinu svoje sobe, počeo sam o tome razmišljati i sjetio se talijanskog filma Život je lijep5. Ukratko, u tom filmu glavnu ulogu igraju otac i sin koji su u vrijeme II. svjetskog rata završili u konc-logoru. Međutim, iako su im ugroženi životi, otac čini sve kako bi njegov dječačić i ovdje imao priliku živjeti svoje djetinjstvo, igru, smijeh, ljubav… Cijela situacija puna je smiješnih gegova i napetosti jer, zapravo, otac i sin igraju vrlo opasnu igru (u kojoj pobjednik dobiva tenk) koja svaki trenutak može biti razotkrivena i završiti kobno po dijete. Pred kraj filma s uprizorenim krajem rata, otac glumljenim maršem pred očima sina, skrivenog u ormaru, odlazi na pogubljenje. Film završava osvrtom već odraslog sina koji, sjećajući se tog perioda, ganut progovara: To je otac učinio za mene.

Ovo me je razmišljanje posramilo. Mi često mislimo kako je dovoljno dati neki sitniš, ili možda i veći iznos za nekoga tko nema elementarne uvjete života.

To je dobro, ali nerijetko nedovoljno. Ne kažem da trebamo bacati novac i biti nerazumni u dijeljenju našeg ponekad i ne-suviška, ali taj se suvišak treba osjetiti u tome da i onaj drugi osjeti da ima pravo na – sreću. Djeca imaju pravo na sreću.

Ne znam znaju li djeca cijeniti vodu, kruh, osnovne potrepštine nužne za život, drugim riječima sve ono što odrasli itekako teško zarađuju, osobito ako su iskusili 5 Radi se o filmu talijanskog redatelja Roberta Benniniia 107

Tihomir Kosec

oskudicu? To bi, dakle, značilo da će to dijete možda više cijeniti čokoladu koja je povrh kruha, ali je i znak ljubavi, odnosno, jedinog pravog suviška. Tu mi se razriješila čitava zagonetka o tome što znači evanđeoski suvišak. Ne suvišak novca, nego ljubavi. A ljubav se ne zadovoljava malim, nego daje sve. I tek tada je sposobna usrećiti jer daje iznad mjere, ne proračunato, izvagano i tome slično…

Ne znam je li moj novčani dar završio kao prilog za ples, ali svakako bih htio da to on postane, jer susresti osobu ponajprije znači usrećiti je – to je vjerojatno jedini poziv upućen čovjeku: isprazniti sebe da bih usrećio drugog.

26. siječnja 2008.

Jair i žena koja krvari … kada ga se dotakla, odmah ozdravi od krvarenja. Isus primijeti da je sila iz njega izašla jer ga se netko dotaknuo. Iako su ga sa svih strana pritiskali i doticali ga se, Isus je osjetio da je sila iz njega izašla onda kada ga se ova žena dotakla: “Idi, vjera te tvoja spasila“.

Opet se pokazuje moć Isusova ozdravljanja onima koji u njega vjeruju. Na drugom će mjestu evanđelist Marko reći kako u Nazaretu nije mogao učiniti ni jedno čudo zbog njihove nevjere, osim što je ozdravio nekoliko bolesnika – ali Marko to ne smatra čudom.

5. veljače 2008.

(Ne)razumnost života Psalamist kaže: “Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba“ (Ps 49, 13), a u drugom izražava tugu jer su se svi pokvarili te nema nikog razumnog tko bi Boga tražio (Ps 53). Iz toga vidimo da i razum svoje osmišljenje nalazi jedino u Bogu. Nerazumnost, naprotiv, vodi u smrt dok je razumnost staza prema životu ukoliko meditira život po sebi, tj. Boga. Iz ovih logičnih zaključaka proizlaze još neke bitne istine o ovozemaljskom životu. Dok s jedne strane doživljavamo težinu i kompleksnost ljudskog življenja i njegovih mijena koje nerijetko žele deformirati naš temeljni poziv na čovječnost (ne na život sličan stoci koja umire), Bog nam se pokazuje kao vječna pravda, dobrota, ljubav… Uslijed sve nepravde i okrnjenosti ljudskog života, postoji stalnost Božjeg reda. Psalmist nam također u jednom drugom psalmu, kad Izrael veliča pobjedu nad neprijateljem, kaže: “Vječna je 108

Prije poslije fejsbuka

ljubav njegova“ (Ps 136). Netko bi pomislio da je Bog pristran i da stoji samo uz jedan narod, no to je krivo tumačenje koje zasjenjuje svjetlo uvjerenja o kojem psalmist zapravo govori. Bog ostaje Bog, njegova ljubav se ne mijenja i onda kada se događa zlo u ovome svijetu, kad nas pritišće patnja i kad ne prepoznajemo svrhu naših žrtava. Doista, događa se zlo u svijetu, ali nam razum također govori da je ono prolaznog karaktera i da će na kraju ljubav Božja odnijeti nepravdu i “sudit će (On) pucima po pravici“. Čovjek koji nerazumno živi umrijet će jer ne vjeruje u vječnost Božje ljubavi. Kome ćemo ga prispodobiti?! Zato psalmist moli na tu nakanu, da ljudi počinju razumno živjeti.

5. veljače 2008.

Dobri roditelji Ne treba puno pričati o dobrim roditeljima, o njima više govore njihova djela i njihova djeca. Htio bih zato ukloniti neke nedoumice koje roditelji možda o sebi imaju, stvarajući si teškoće te razne komplekse; nisu li, naime, možda pogriješili u odgoju? Jedan od razloga takvog razmišljanja može biti sindrom „ispražnjenog doma“ gdje roditelji, iz čije kuće odlazi dijete, misle da nisu bili dobri prema njemu ili njoj te ga nisu mogli zadržati. Ne tvrdim da to nije moguće, ali moguć je i pozitivan odgovor koji u tome gleda roditeljski uspjeh jer im je dijete postalo samostalno, sposobno brinuti se o sebi, započeti novi život opskrbljen potrebnim sposobnostima da novoj situaciji, primjerice, braku, poslu, ili nekoj zajednici, pristupi zrelo i odgovorno.

6. veljače 2008.

Kraljevstvo – čovjek … Kraljevstvo Božje je među vama. Novi odnos prema čovjeku, gdje čovjek čovjeku prestaje biti vuk. Ovdje je pristup human čovjeka.

Ne živi čovjek samo u kruhu, nego i od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.

Dakle, ne živi čovjek nad riječi ili pod njom nego “od“ nje. Od nje mjeri svaki svoj postupak, odnos, djelo i misao, gradi životne stavove; sve zrcali u odnosu na Riječ.

8. veljače 2008.

109

Tihomir Kosec

Obećanje Davidu Kad je David nakanio Bogu u čast podići hram, Bog šalje proroka Natana da Davida odvrati od njegova nauma. Kao da si je David umislio kako je on kadar sagraditi nešto što Bog ne bi imao. Zato ga Bog podsjeća: uzeo sam te s pašnjaka, a ti da meni gradiš hram!? Drugim riječima, postavlja pitanje: Tko si ti, Davide, te misliš kako si postao netko i nešto jer imaš, obogatio si se, stekao vlast i podložnike, postao kralj i sada iz svojeg prestiža i suviška smiješ pretpostaviti kako radiš veliko djelo odričući se jednog dijela svojeg imanja da meni iskažeš čast? Ta uzeh te s pašnjaka! Sve što god imaš, moje je, a ja iz svojeg preobilja dajem kome hoću, nagrađujem ne po djelima ljudskim već po svom viđenju koje se ne zaustavlja na očima, nego ide u srce, u dušu, a u njoj prebivam ja…

Sigurno je da David nije bio oholica, dapače, bio je vrlo skroman i ponizan i zato je ovaj događaj primjer u kojem Bog preko Davida poučava svakog čovjeka. Što je Bog, dakle, htio reći Davidu kad ga je podsjetio da ga je uzeo s pašnjaka i što zapravo govori nama? Pašnjak ovdje uzimamo kao sliku, mjesto koje si predočujemo kao divlje, neobrađeno i primitivno, pašnjak za životinje koji nije kultiviran ni oplemenjen i kojeg treba, iz svega rečenog, obraditi i uljepšati. Upravo nas je s takvog ambijenta uzeo Bog da bismo postali „njegova aristokracija“ (kako je rekao moj prijatelj Krešimir). On nas je, naime, kreirao u stanje koje ničim ne bismo mogli zaslužiti. Mogli bismo reći da nas je promaknuo, nanovo stvorio, podignuo iz mjesta s kojeg se nikad ne bismo mogli maknuti. Sve je to Bog unaprijed učinio već samom činjenicom što nas je pozvao, probudio na život. Vidimo kako u cijeloj ovoj priči postoji netko prije – uzrok, jer ne lišavamo se mi nečega kad se odričemo u korist Boga; nismo nikad ni bili u poziciji neke jednakosti s Bogom. Jedini (zemljanin) koji je ravan Bogu bio je i jest Isus. Za njega Pavao kaže da se nije kao plijena držao jednakosti s Bogom nego je, to više, sam sebe dao oplijeniti, razvlastiti i onemoćati, zamijenivši svoje bogatstvo našim siromaštvom, našim neimanjem, neobrađenim pašnjakom i kućom koja bez krova zjapi kao vapaj za krovom pod obiljem nebeskog svoda. Pašnjak, međutim, predstavlja i našu nutrinu, koju je potrebno obraditi, očistiti od svakovrsnog grmlja, trnja i kamenja te ga pretvoriti u lijep vrt da Bog njime može slobodno šetati i susretati nas. Ne da se skrivamo iza žbunja maskirajući svoju divlju prirodu, neukroćenu, žednu krvi i naslade pasući se nagonski po onome što nam se ponudi. To je činjenica ljudskog života za koju je Krist dao cijenu, otkupivši nas da više ne živimo kao siromasi (ili kao divljaci) nego kao kraljevski rod. A može 110

Prije poslije fejsbuka

li tko sebe legitimno proglasiti kraljem? Tu titulu može dati samo onaj tko je sam Kralj svih kraljeva, Gospodar svih gospodara. Od njega je, kako govori Pavao, svaka čast, svako očinstvo, i slava…

9. veljače 2008.

Kruh života Kad Marko u 8. poglavlju evanđelja donosi zgodu o prijelaska Isusa i apostola na drugu stranu mora, ponovo progovara o bitnoj činjenici Isusovog evanđelja – cilj nije taj da ljudi budu samo siti kruha, što se zapravo pokazalo kao osnovni razlog zašto se ljudi okupljaju oko Isusa, nego, cilj je sam Isus. I dok su apostoli zabrinuti nad nedostatkom kruha, Isus ih upozorava da njihova briga nema temelja jer im je već na mnogo načina pokazao da je on taj koji daje život, da on u ruci drži sudbinu ovoga svijeta i da se brine za taj svijet.

Apostoli su, poput Izraelaca na putu iz Egipta prema obećanoj zemlji, otvrdnulog srca, slijepi uslijed silnih Božjih djela i dalje prikovanog pogleda na prazno dno njihovih trbuha. Marko pomalo idolatrijski prikazuje situaciju apostola koje izjednačava sa suvremenicima psalmista kada im predbacuje da su im idoli njihovi trbusi. Baš kao što su Izraelci mrmljali u pustinji i bunili se protiv Boga trajno sumnjajući u nj, usprkos brojnim čudesima, i apostolima će trebati još dugo vremena da shvate i dozriju za Isusovo poslanje. Da, ljudi su doista potrebni kruha, ali su još više potrebni Isusa koji im želi dati sebe, kruh života. Jedući taj kruh i gladujući za tim kruhom izvršava se pravda ovome svijetu pripremajući ga za konačnu pravdu kad će gladni kruha izreći pravdu onima koji su nad njima vršili nepravdu tijekom zemaljskog života…

13. veljače 2008.

Srce – tlo Kao što zrno pavši u tlo mora propasti da bi donijelo ploda, tako i ljubav koja se zasniva na osjećajima i vanjskoj privlačnosti, jednom riječju na erosu, mora propasti i umrijeti u srcu da bi donijelo plod prave, sveobuhvatne ljubavi. I ljubav koju osjećamo prema ženi ili žena prema mužu, roditelji prema djeci i djeca prema roditeljima ili prema svakom stvoru, želi li biti slobodna, mora umrijeti u srcu 111

Tihomir Kosec

kako bi se stostruko veća rodila, slobodna od bilo kakvih uvjeta. Nju može dati samo Bog. Dok mi sijemo osjećajima, Bog daje da urodi Duhom. I zato, ukoliko se ne rodimo iz vode i Duha... Djeca Božja to shvaćaju.

7. ožujka 2008.

Isusova prva kušnja Ako pratimo slijed događaja u Isusovom životu, evanđelisti Matej i Luka spominju da je prva kušnja bila vezana uz kruh. Drugim riječima, radi se o onome što je neophodno za ljudski biološki život, tj. nagonom za hranom. No, ima nekih vrlo uvaženih glasova, iz svijeta mistike i nebeskih viđenja, koji govore da se ta prva kušnja ticala zapravo Isusovog odnosa prema ženi, odnosno zadovoljavanju njegovog seksualnog nagona. Mišljenja sam da je i takva interpretacija moguća, budući da pitanje potrebe za kruhom, ili za hranom, uključuje i nagon bilo koje vrste. No, poanta ove cijele priče smjera na mogućnost pobjede i suverenog stava čak spram onoga čime je čovjek kao biološko biće određen, tj. čovjekova egzistencija nadilazi samo tjelesne potrebe. Zato je Isus mogao reći kako čovjek ne živi “samo“ od kruha, dapače, njegov život još više ovisi o svakoj riječi koju Bog za čovjeka izgovara. Kao kršćani vjerujemo da je ta riječ koju je on “za nas“ izgovorio i bez kojeg nema spasenja i vječnoga života, jednostavno Riječ – Krist.

18. ožujka 2008.

Koga Bog voli?

Koliko je ova rečenica točna? Onoliko koliko je točno njezino tumačenje.

Mi stvari ionako ne vidimo savršeno, nego kao u zrcalu. I što je to zrcalo duše i svijesti čišće, toliko smo sigurniji u vjerodostojnost onoga što je netko rekao, mislio, pokazuje ili živi. Je li moguće da Bog nekoga voli više, a nekoga manje?

Ili onoga koga više voli više i kori, kako se to obično kaže? Je li u pitanju možda nešto treće? Na ovo pitanje nije tako jednostavno odgovoriti. Moje je mišljenje da čovjek koji osjeća da ga Bog „bije“ i kori, zapravo osjeća, ako Boga ljubi, da u Bogu postoji ljubljiva patnička žeđ za čovjekom. Takvu pateću bol daje i čovjeku za drugog čovjeka da je i on sam osjeti, da osjeti bol patnje unutarnje podijeljenosti koja je, kao posljedica čovjekova slobodna izbora, kadra uništiti sebe samoga. Bog nas otkupljuje preko patnje onih koji trpe radi naše komocije, radi naše taštine i 112

Prije poslije fejsbuka

bezosjećajnosti, zbog naše ravnodušnosti i mirenja s patnjom u svijetu, ne želeći ništa doprinijeti da se ona smanji. Ljudi koji vole Boga, a Boga poznaje on koji je u ljubavi jer Bog je ljubav, sudjeluju upravo u toj patnji. Zato je ova rečenica: “Koga Bog voli, toga i kori“, samo privid neke Božje neravnopravnosti. U pitanju je čovjek koji je osjetljiv za Božje stvari i koji se, suobličujući Bogu, zbog njega suobličuje i njegovoj patnji za drugog čovjeka.

18. ožujka 2008.

Bezgrešno začeće Na Bezgrešno začeće u Božanskom časoslovu molimo himan iz Poslanice Kološanima gdje se kaže da je Isus “prije svega“, da je on “Početak i Prvorođenac da u svemu bude Prvak“ (usp. Kol 1, 15-20). U kontekstu rečenog, tražim Mariji pripadajuće mjesto. Njezino bezgrešno začeće govori nam o nečemu što nije dio naše grešne ljudskosti. Budući da grijeh pripada vremenu i povijesti, ovdje se očito radi o vječnosti koja je jer je “milosti puna“, nastanjena u Mariji na poseban način, za razliku od svih nas. Na njoj su ostvarene, rekli bismo, prvine vječnosti koja je Krist. Ona nam u milosti prednjači i stoga pokazuje primjerom kako valja živjeti svoj odnos prema Vječnomu, prema onomu koji nam u svemu prethodi; i u radostima, patnjama, smrti i na kraju načinu združenosti s Bogom u Duhu, kojemu težimo na ovoj zemlji. Tu silu težnje nam je ostvarivati – gravitirati prema Njemu, našem početku i dovršetku, Punini svega što postoji.

30. ožujka 2008.

Onaj tko živi nerazumno…

Kaže psalam – vraćam se ponovo na rečenu i nikad izrečenu temu – da je onaj tko živi nerazumno, sličan stoci koja ugiba. Na drugom mjestu reći će se da je nerazuman onaj tko Boga ne traži, ili pak da je razuman onaj tko živi po Božjim naredbama. Ovdje bismo mogli zaključiti da je razuman onaj tko dobro uočava vrednote i svaku od njih primjereno rangira. Drugim riječima, kada se Boga stavi na prvo mjesto, tada je rang ljestvica ispravno posložena.

8. travnja 2008.

113

Tihomir Kosec

Koliko košta ljudski život?

Danas se gotovo svaka vrijednost računa u novcu. Stvara se dojam da se sve i može kupiti novcem. No, kad se čovjek suoči s bolešću, patnjom i svim ostalim vrstama teškoća, shvati da to i nije tako. Kad se za Krista kaže da nas je otkupio “ne nečim propadljivim, srebrom ili zlatom nego predragocjenom krvlju svojom“, uočavamo da je naša vrijednost – nemjerljiva. Bog je dao život za čovjeka, da bi čovjek živio. To je istina pred kojom bi čovjek doista trebao zadrhtati. Ona ne govori samo o tome što je Bog učinio za čovjeka, nego koliko čovjek vrijedi u Božjim očima; vrijedi kao sam Bog!!! Suvišno je, dakle, postaviti pitanje koliko mi jedan drugoga vrednujemo, koliko mi jedan drugome značimo, na kojem mjestu su nam ljudi, koliko smo spremni živjeti jedan za drugoga, a koliko, nasuprot rečenome, jedan drugoga mjerimo, odvagujemo, prosuđujemo i osuđujemo, krojimo pravdu, uvjetujemo itd. Može li čovjek sebe otkupiti? O tome sam već negdje pisao... Odjek ovog pitanja neka ne mimoiđe odgovor kojeg je Raspeti pred nas i za nas izlio svojom krvlju.

13. travnja 2008.

Istina i iluzija … Dotaknula me istina baš kao da me morala, baš kao da sam je priželjkivao.

Iza zavjese je stajala i dugo me čekala još dok sam je tražio i mučio se s laži svog života. Jer, sve je drugo bila moja istina, moje želje, moj san u snu. A tada… Sve mi je postalo jasno, sve je promijenilo boju, zora mi se nasmijala i upoznah svjetlo baš kao da se tek rodilo… Čisto. … Kako da se vratim u stvarnost, u život (“jednom se živi“, mrmljaju ljudi) u kojem laž grohotno caruje i bezobrazno pljuje u lice istini kao da će sad-na zauvijek nestati, kao lanjski snijeg što je tek, kao u priči, zabijelio nad sivilom ove zemlje. Idila, reći će, koja kratko traje, a vratiti se treba onome što život je. Zar samo laž, zar samo mržnja, zar samo spletke, zar samo trošenje…? … Silom se istina siluje i trpi silu… Tko je tvoj branitelj, ima li suda koji te štiti ili i sud istinu novom laži podupire da se raspadne oboje? Ne, istina se sama brani i branit će se opet, ne s laži nego snagom ljepote koja ne prolazi. Pa ako i stoji u dnima zemlje, klica joj mrtva nije i samo časak čeka da se ponovo rodi. Ne za dan, ne za dva, ne za tisuću… Ne. Domovina i iluzija dvije su oprečne istine.

114

Prije poslije fejsbuka

Jedna vječno traje i penjat će se tako dugo dok ne završi u nebu, a druga, iluzija, držak svoj iluzorni ima.

16. travnja 2008. Što kad se sruši? Što kad ti se sruši jedan svijet u koji si dugo vremena ulagao, nadao se, gledao već neke prvine plodova? Što kad ti se srce stisne ili možda jedva izdržava silu, a da ne pukne? Što kad ti se duša lomi i razlomi na tisuće komadića te je više ni jedna ljudska ljubav ne može sastaviti? Što učiniti? Može li se čovjek boriti s demonima koji mu pogled silovito usmjeruju na ruševinu njegova života, ne dopuštajući da se vide temelji koji su počivali na uvjerenju: “Sve će izaći na dobro“? Što kad ljudska utjeha “sve će biti dobro“, zazvuči toliko neuvjerljivo da je bilo definitivno bolje da se prešutjela? Što kad ti ponestane vjere da budućnost može bilo što promijeniti jer su protekle godine okamenile nadu u sretan ishod tvoje “životne priče“? Što učiniti kad se nagutaš svih i svakakvih odgovora pa i strpljenju dođe voda do grla?

U što se više pouzdati, kamo se okrenuti, odakle više crpiti razloge za (aktivan) život? Što čovjeku preostaje nakon brodoloma njegova života?

Ova si je pitanja postavljao i biblijski čovjek: Što kad su temelji uzljuljani?

Psalmist odgovara: “Ma bjesnjeli puci, rušila se carstva, kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi: s nama je Gospodin nad Vojskama (...)“ (Ps 46). Zanimljivo je primijetiti da Bog radi (i) tamo gdje na prvi pogled nema temelja za novi život.

Potvrdu te činjenice vidimo u primjeru mnogih biblijskih žena koje su, iako stare i neplodne, čudesnim Božjim zahvatima postajale majke. Djeca tih žena postajala su zatim nositelji sudbine čitavog naroda, a konačno, s Isusom Kristom, i čitavog ljudskog roda. Također se ne smije previdjeti da je Isus potomak davno odsječene Davidove loze, u kojemu se ostvaruje proročki tekst da će iz panja Jišajeva izaći klica iz koje će proizaći spasenje svijeta te će prerasti u vladavinu ljubavi Božjega kraljevstva. Ne smije se zaboraviti ni to da je upravo Ostatak Izraelov nositelj novog i neuništivog života. Postavljajući, dakle, pitanje može li Bog od (ljudskih) ostataka učiniti veliko djelo, odgovor je potvrdan. Bogu nisu potrebni neki na veliko započeti projekti da bi on stavio samo krov na postavljene zidove. Kako može od ostataka napraviti čudesno djelo, tako može i od ostataka tijela podići zgradu Uskrsnuća. To čini već i u ovom životu preko raznih lijepih događaja, ljudskih susreta, odnosa, vremena koje nam daje, itd…

115

Tihomir Kosec

Što je to ostalo od mojeg života? Imam li ja kakav ostatak na kojem bi Bog mogao započeti strpljivo i precizno graditi? Možda sam doista izgubio i taj ostatak. Ako jesam, molim ga za vjeru jer je po sebi ne mogu imati ukoliko mi je ne dadne On. Molim ga i za nadu jer sumnja mi svjedoči da ona postoji negdje zakopana pod ruševinama moje duše. Molim ga i za najsavršenije što čuči pod teretom ranjenosti i ljubomore, a čiji vapaji dopiru tek kao zvuk ljubavi. Imam, dakle, molitvu i nju ti, Bože, kao ostatke iskrenosti, dajem.

23. travnja 2008.

Bračni savez Zašto vjerujem u ustanovu ili bračni savez? Vjerujem jer se u pogledu muškaraca i žene naslutila sloboda Božjeg pogleda, jer je sam Bog bio prepoznat u tom pogledu. Strašno je to i čudnovato iskustvo. Vidjeti dalje, ispod površne razine tijela, proniknuti u osobu koju nećeš nikada poznavati do kraja, ali za koju ćeš znati da te kroz nju sam Bog privukao i pokazao koliko te voli. I zato: možeš voljeti i čeznuti za nekom osobom preko mjere ali, ne veže li vas sakrament, ne miješaj se u ono što je Vječnost pogledala i zaljubila se da bude zajedništvo upravo tih dviju, u Bogu združenih, osoba.

28. travnja 2008.

116

Prije poslije fejsbuka

Od trenutka Isusova uskrsnuća Cijeli svoj zemaljski hod Isus je javno obznanjivao Boga kao svoga i našega zajedničkog Oca. (Pred)zadnji trenutak te objave svakako je uskrsnuće. Na koji se način ono zbilo možemo samo zamišljati i biti zadovoljni s nekim približnim tumačenjima. Baviti se mišlju o uskrsnuću znači imati pred sobom tajnu koju ćemo, kao i mnoge druge (ne)teološke istine, otkriti u „onaj Dan“. Jedno od najpotresnijih objava Božjih tajni definitivno je sam čin Isusova raspeća u kojem je Božja želja i dopuštenje da se to dogodi u skladu s Isusovim potpunim prihvaćanjem Očeve volje. Ovdje mi nije cilj pisati ono što smo već toliko puta čuli bilo kroz predavanja, propovijedi ili kateheze, ovdje mi je cilj zaustaviti se na jednoj drugoj činjenici. Nakon što je Isus potresno umro te se i sama zemlja potresla, a nebo zagrmjelo i, nakon što „zadrhtaše stražari i obamriješe“ (Mt 28, 4) pred anđelom koji je otkotrljao kamen s praznog groba, nastala je utiha. Isus se od uskrsnuća ponovo pojavljuje tajno. Prepoznati ga očima, može se u specijalnim prilikama – na putu u Emaus lomeći kruh. Susresti ga i uvjeriti se da je to njegovo tijelo moguće je samo dodirujući njegove rane, sudjelujući tako u ranama ovoga svijeta. Odgovarati njegovom pozivu jedino je moguće kad nas pita: „Ljubiš li me?“ u najmanjima, u siromašnima, u obespravljenima… Drugačije rečeno, Isus je nakon uskrsa zašutio vrativši se u duboku šutnju, u trojstveni otajstveni život. Od sada pa nadalje, objavljuje ga tišina i u tišini se može susresti. Tišina zapravo postaje blizina jer čovjek postaje bliži sebi, bliži otkucajima života koji u njemu probijaju čineći ga živim, ne po sebi. Tišina koju čovjek po vjeri i jedino po vjeri čuje i, skriveno u otajstvu očima vjere vidi, traži prostor našeg tijela da postane u nama utjelovljeni Bog, vidljivi i čujni, opipljivi i stvaran. Isus, bez kojeg ne možemo zamisliti svoje postojanje jer je pretpostavka našeg života (jer sve je po njemu, za njega i u njemu stvoreno), u nama živi kao Sin u kojega je Bog Otac trajno zaljubljen. Zato nas i prepoznaje kao svoju djecu za koju je jednom za vječnost dao svoga Sina, ostavši – jer je Ljubav – sebi vjeran. Zato i nas poziva da živimo po Duhu, otkrivajući nam neslućene mogućnosti snage i kreativnosti svaki put kad se odlučimo živjeti i ljubiti – po Duhu.

28. travnja 2008.

117

Tihomir Kosec

Ukoliko slavimo liturgiju Jedno od pitanja koje si postavljam jest koliko sam svjestan da doista slavim sakramente, tj. otajstva spasenja? Ako dolazim na sv. misu, kako se to kaže, i tamo slavim, znači da imam razloga za slavlje. Prvi razlog je udijeljeno spasenje, ne po našem zalaganju, nego po mukotrpnom zalaganju Isusa Krista. Kako onda neki ne idu na pričest i ne hrane se tijelom spasenja, tijelom onoga koji je nama i za nas pribavio spasenje? Štoviše, ne vjerujući ne smatraju sebe Boga dostojnima – a kao da bi netko mogao biti Boga dostojan; Bog nas čini dostojnima! U suprotnom, euharistija nije mjesto slavlja nego mjesto gdje okajavam grijehe i gdje još sa sigurnošću ne mogu reći da sam spašen ili da ću, uopće, biti spašen. Očito ne pokazujemo životnu spašenost jer ne činimo „ludost u očima svijeta“ na korist onih malih za koje nitko nije, jer to nisu zavrijedili, ni prstom maknuo. Što onda znači biti kršćaninom? Zalijepim li se samo na ovaj svijet i na njegov mentalitet koji ne zna da se onog što „normalan čovjek“ inače „nikad ne posuđuje“, kršćanin zapravo dragovoljno odriče, budući da ga ne opterećuje ono što vremenito posjeduje. Kao da je ovo vrijeme i prostor jedino istinsko što postoji – to je tek zrcalo! Dat ću, ali ne uludo, nego poput onoga koji zna da dajući daje Bogu, zbog kojeg će mu, jer je Bog vječan, sve biti vraćeno stostruko. A ovaj „stostruko“ ne treba shvatiti kao izravnanu računicu, nego kao neprocjenjivu vrijednost jer sreća se ne kupuje novcem.

Slaviti otajstva znak je da sam već sad nošen sigurnošću te sreće, a euharistija mi je stalno stavlja pred oči unatoč svim nestalnostima i promjenama koje nas poput žrvnja pritišću i melju.

12. svibnja 2008.

Ne brinuti se tjeskobno Ova rečenica: “Ne brinite tjeskobno!“, koju je Isus uputio apostolima usmjerivši ih na ljepotu poljskih šafrana, ponekad zna biti iritantna kada je čovjek upućuje osobi koja prolazi neko teško razdoblje. Posrijedi ponovno može biti krivo razumijevanje te rečenice. Ne biti tjeskoban znači u, od Boga oslobođenoj slobodi, imati mogućnost birati. Mnogi, naime, misle da sloboda znači biti slobodan od odgovornosti. Isus nas, naprotiv, želi osloboditi na način da slobodu koristimo upravo u svojstvu njezinog značenja – ne bježeći od odgovornosti nego prihvaćajući je, ali u slobodi. Davno se već u katehetskoj pouci moglo čuti da nas 118

Prije poslije fejsbuka

Isus oslobađa “od“, misleći na različite ovisnosti, da bismo bili “za“. U kontekstu “za“ misli na prihvaćanje životnih zadaća u hrabrom suočavanju sa svim izazovima koje nam život iz dana u dan u svojoj kreativnosti stavlja te traženju, isto tako, kreativnog odgovora.

Danas su me na poseban način dotaknule riječi Marijinog odgovora anđelu Gabrielu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznam?“ Prečesto nam se događaju životne situacije u kojima ne znamo kako će se one odvijati, kako će završiti jer nismo sigurni ni u naše snage, a često ni u stručnost. Marija svoj životni zadatak prihvaća s vjerom. Ona zna da je neznatna, da je skromna i kao žena i kao ona koja muža “ne pozna“ zbog čega ne može biti ni majka. Ona je neznatna, mala, skromna, nekompetentna.

Ljudi se danas ne smatraju nekompetentnima. U mnogočemu su danas i spretni i kompetentni ili se barem takvima smatraju. Ja pak se osjećam sasvim suprotno.

Možda i imam neko znanje, ali osjećam da mi kompetencije nedostaje po pitanju volje. Nema u meni poleta, životnosti ili snage i zato osjećam neznatnost i nemoć i znam da ta nemoć može postati moć samo onda ako mi je Isus kao Božji dar priskrbi. Ja po sebi ne mogu ništa. Zato sve svoje nade, moleći s Marijom, polažem u snagu Duha koji je i nju osjenio, učinivši je sposobnom postati majkom Božjom.

Stoga joj se obraćam, osobno i kao predvoditeljici molitve Crkve u iščekivanju Duha Svetoga.

Molim te, Marijo, uči me biti neznatnim slugom Božjim da u mojoj nemoći koja me nutka da vjerujem, budem Božje oruđe koje će zasijanom sjemenu riječi dati plodnost i donositi ljudima radosnu i spasonosnu vijest o Bogu koji ljubi čovjeka.

18. svibnja 2008.

Rođenje kao dar Mnogi su mišljenja da kad uđu u brak ili, neovisno o braku, imaju pravo na djecu. Tako se često, a danas posebno, pitanje prava pojavljuje u svemu na što čovjek po svojoj savjesti ili udijeljenom dostojanstvu osjeća da ima. U taj menú ljudskih prava ušlo bi dakle i pravo na dijete. No, u čemu je problem? U pitanju je kriva percepcija koja se stvara već od same krive “pravne“ terminologije (koja zaboravlja na besplatnost, darovanost) i nerealne stavove spram svijeta i onoga što svijet može ponuditi. A moralna se dopustivost, ne samo u smislu zabrana nego 119

Tihomir Kosec

ponajprije u smislu posljedica koju jedan takav izbor – pravo donosi, jednostavno preskače. Crkva je realna kad govori o djeci koja se primaju kao dar i čim kažemo dar, znak je to da nam se netko ili nešto slobodno daje. Zato se na dar ne polaže pravo niti ga se može tražiti, niti se ni ne doživljava tako tragično situacija u kojoj netko ne može imati dijete ili ga možda izgubi – ne daj, Bože. Darovanost podrazumijeva slobodu, a ona znači slobodu i od djeteta, tj. raspoloživost da se dijete primi i da se raduje što ga se uopće imalo. To također može značiti da netko neće imati djecu. Važno je, stoga, ne navezivati se na neko naše tzv. pravo.

2. lipnja 2008.

Kušnja Nekoliko posljednjih dana opet me muči, tišti i razara moja nutrina, tjeskobe, strah i neki nedefinirani osjećaji vezani uz skorašnje ređenje koje se ima zbiti na jesen ove godine. Ne znam im podrijetla. Ne znam jesam li svjestan veličine poziva, ali svakako osjećam teret odgovornosti koje se ne smatram nimalo doraslim – toliko me nadvisuje ovaj poziv. Zato osjećam muku. I što se više bliži dan mojeg ređenja to bih radije da me nema. Znam da se ne mogu sakriti i znam da se rješenje mojih strahova ne nalazi u bijegu. Znam također da mnogi ne mogu razumjeti moje osjećaje, ponajmanje oni koji me podržavaju na putu prema svećeništvu jer oni (možda) misle kako je taj poziv kao neka prekrasna sila kojoj čovjek ne može odoljeti te joj se jednostavno izručuje s ljubavlju. Moji osjećaji nisu takvi. Često umjesto lijepog cilja vidim utvaru, križ i sablazan… Kad bi me netko barem razumio! I onda se pitam: nisu li ti osjećaji koji me tako oštro peru kušnja i napasti? Onda sam totalno zalutao u ovaj svijet. S obzirom na sve ono kako se osjećam, svi otpori koje pružam spram svećeništva svih ovih godina (možda je to samo prema svećeništvu) ili prema Isusu i koji me, doslovce, ubijaju, ne znam što me ovdje drži. Ne znam kako bih to objasnio, ali osjećam se pomalo izigranim.

Obično kad nekome otvorim srce i kažem kako mi je, kažu mi: “Samo vjeruj i bit će dobro!“. To tako i jest i tako bih htio da bude, ali ukoliko sve ovisi o mojoj vjeri (jer po vjeri će mi biti) bolje da me opet nema jer takvu vjeru ja kod sebe ne mogu pobuditi. Želio bih se otvoriti Bogu, ali ne mogu, a Bog ne želi ulaziti kroz zatvorena vrata nečijega srca. Dodatan razlog za žalost i zabrinutost. Kao da sam u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza i koji mi nameće sljedeću krutu shemu: sve, dakle, ovisi o vjeri; takve vjere nema; (i posljedica) Bog je nemoćan ako mu se ne povjeruje.

120

Prije poslije fejsbuka

Spasi me, o Bože, spasi me iz ovog ludila i pokaži mi svoje lice ljubavi!

21. lipnja 2008.

Nema smisla živjeti bez vjere Ovaj naslov po sebi je dovoljan i ne bi ga trebalo više objašnjavati. Činim to samo iz nazovipedagoških razloga. Ako pokušamo razmišljati o životu, o tome što on nudi i čime nas dariva, što nam stavlja kao muku kroz razne zapreke, čime nas sve ne iznenadi da bi potom jednog dana jednostavno nestali s lica ove zemlje, život je zaista apsurdan. To se može vidjeti na svim razinama postojanja.

Zašto se netko opredijeli za ovo ili ono zvanje (ili odazove na poziv) i kad to učini – a učinio je to da bi bio sretan, no često bude vrlo nesretan – postane porazno svjestan koliko ljubav uza sav polet i dobru želju boli i ima svoj kraj, te bude ponovo stavljen pred apsurdnost ljudskog postojanja. Ne znam trebam li se diviti ljudima koji se izjašnjavaju ateistima te tako i žive u svijetu po nekom svom smislu, ili ih žaliti? Čini mi se da je odgovor opet u Bogu. On osmišljava život nekome tko ne razmišlja o smislu života, kao što u mnogim drugim stvorenjima koja nisu razumna u onoj mjeri kao što je to čovjek, pokazuje svrhovitost za koju se nikako ne može reći da je (samo) zemaljsko. Neću reći odmah i božansko budući da, čim netko čuje riječ Bog, stavlja to u pretinac “religiozno“ što za tu osobu, drugim riječima, ne postoji. To je kao kad bi za osobu koja sjedi do vas, a nije službeno evidentirana niti uz sebe ima osobnu iskaznicu, trebali zaključiti da ona zbog toga ni ne postoji. “Boga nismo vidjeli, dakle ne postoji i zato mi nemaš što pričati o njemu!“ Tako se često mi ljudi ponašamo - kao da Boga nema. No kad se čovjek ipak slomi pred zidom svojih (ne)mogućnosti, bilo da se radi o emocijama, pameti ili čisto fizičkoj snazi, počinje provirati ono duboko u čovjeku – pitanje: tko, kako, zašto? Uvidjevši kako nema zadovoljavajućeg odgovora, što više o tome razmišlja, čovjek sve više postaje svjestan svojih nesposobnosti da dokuči smisao. Tko tako razmišlja mora doći do zaključka o besmislenosti života, o besmislu rada, užitka, stvaranja, karijere, braka, svećeništva, samačkog života, ljubavi i mržnje i tako dalje. Odgovor izostaje. Nema dalje. Zid apsurda je toliko debeo da ga nikakva pamet ne može probiti, a kako bi i mogla kad je obložena i sama zidom ograničenja koje svakom čovjeku pripada jer je samo zemljanin.

Da nam se Bog i nije objavio, svi ovi navedeni razlozi već bi bili dovoljni da počnemo vjerovati. U početku je to samo vjera da tako ne smije biti. S napretkom religije i raznoraznih filozofskih dostignuća ta vjera dobiva svoju formu. Na 121

Tihomir Kosec

kraju, ono što je u čovjeku bilo začeto kao religiozno dobilo je Božji odgovor. Sam Bog odlučio je razmaknuti tu zavjesu ljudskog neshvaćanja i objaviti sebe, zbilju koja nam je bila nepoznata, a sada je otkrivena. On je razderao zastor neznanja i dobili smo pristup nebu. Sve se to dogodilo u jednom čovjeku Isusu Kristu koji je objavljujući Boga objavio i sebe kao Boga. On je jedini, po čijoj krvi imamo pristup našem izvoru života, a koji se nalazi onkraj svih mogućnosti i razumu nam poznatih dimenzija. Vjera je ta koja pokazuje i u kojoj se ostvaruje smisao.

Tek po vjeri svaki naš posao i životna situacija zadobiva smisao. Tek po vjeri život prestaje biti apsurdan.

23. lipnja 2008. Časna smrt Mnogi će reći da se život najbolje može vrednovati tek onda kada čovjek umire jer za nekoga znaš koliko je čovjek upravo kada umire. Zato je sasvim primjeren govor o časnoj smrti. Umrijeti časno, ne kao kukavica, nego boreći se.

Kad gledamo filmove u kojima su glavni likovi neki heroji, oni ili ne umiru ili umiru časno jer su se borili do kraja, izložili su život za drugoga i nisu žalili što će umrijeti. S punim uvjerenjem da njihova smrt nije besmislena, dragovoljno su podnijeli tu žrtvu života. Iz tih primjera i danas mnogi crpe, ali ne prvenstveno iz nekih filmskih priča nego iz stvarnih života po kojima su filmovi snimljeni, knjige napisane, legende ispripovijedane. No upravo kada želimo osmisliti smrt svakog čovjeka, a na kraju i svakog živog bića, neminovno nam se postavlja pitanje zašto. Već sam više puta rekao da je zašto jedno od težih, ako ne i doista najteže pitanje. Što vrijedi nekome i najveća slava ukoliko zauvijek odlazi s ovoga svijeta? Kaže Biblija da će posljednja od svih, kao najgora čovjekova neprijateljica, biti obeskrijepljena smrt. Ona se dakle pokazuje kao zlo. Nema ništa lijepo ni časno u smrti. Stoga bismo trebali govoriti o časnom životu koji se pokazao u času smrti. A taj je znakovito pokazivao svoje neslaganje sa smrću i ne vjerovanje u smrt jer, bi li netko dao život a da nekako intuitivno u sebi ne naslućuje da se život čovjekov ne prekida i da je smrt samo prijelaz koji nužno moramo učiniti da bismo ušli u život? Smrt je zapravo najveći besmisao i, gledajući s perspektive neizbježnosti smrti, suočeni smo s apsurdnošću bilo kakvog truda koji čovjek poduzima za života.

Neslaganje sa smrću duboko je povezano s neslaganjem besmislenosti ljudskog postojanja. Svjesni svoje smrtnosti ne možemo, a da ne upremo svoj pogled onkraj 122

Prije poslije fejsbuka

naših spoznaja i obzorja koje čovjek može steći snagom svojeg razuma. Moramo se izdići iznad svega nam poznatoga i onoga što uopće možemo zamisliti. Nužno se moramo uteći vjeri. Netko će odmah primijetiti i reći da on/a ne vjeruje, da priznaje samo ono što je materija, što se može osjetiti, vidjeti, opipati; i tu završava priča. Ili će se čuti prigovor: to je za religiozne, za stare, za bolesne itd.

Je li posrijedi neka umišljenost, ukorijenjenost krivog uvjerenja, strah kod takvog čovjeka? Zašto netko pored očitih činjenica o apsurdnosti života još jače i žešće, punim plućima živi apsurdnost ne pitajući se hoće li dočekati novi dan i hoće li njegova moguća smrt biti časna? Budući da se vrlo često odbija mogućnost života poslije smrti, ne razmišlja se o njoj jer ionako, kako se to shvaća, slijedi ništavilo koje čovjeka jednostavno proguta te stoga nije čudno što se netko ponaša tako neodgovorno. To pak je logička posljedica neosmišljenog života.

Nekako me posljednjih dana drži ovo pitanje. Koliko god pokušavam osmisliti svoj život, svoj boravak na bogosloviji i svoje spremanje za svećeništvo, toliko više se uvjeravam u ograničenost svojeg razmišljanja, to više, u promašenost svoje egzistencije. Takve misli čovjeka mogu dovesti do ludila, a prema Bibliji lud je čovjek onaj koji ne traži Boga. Taj zapravo živi nerazumno i sličan je stoci koja ugiba. Iz dana u dan toga postajem sve svjesniji kao što sam i svjesniji da životni motiv moram tražiti ne u sebi i nekim svojim sposobnostima, koliko više u vjeri koja jedina može osmisliti sve događaje mojega, ali ne samo mojega života. Zato, vjerujem Bogu i Isusu Kristu u kojemu se Bog objavio i koji po svojem Duhu nastavlja oživljavati baš tu svijest osmišljenog života i to ne po nekoj ljudskoj mudrosti jer i ona ima svojih granica, nego upravo po riječi Božjoj. A riječ Božja, Logos, utjelovljeni (i usvjetovljeni) Sin prostor je unutar kojega se mičemo, dišemo i jesmo. Dakle mi smo ugrađeni u smisao i nema života koji bi bio neosmišljen osjećali se mi ponekad, češće ili rjeđe, promašenim ili pronađenim. I pored prisutnosti takvih osjećaja valja znati da oni mogu biti samo zamka u koju se ne smijemo dati uloviti.

1. srpnja 2008.

Strast za životom Strast za životom očituje se u želji da se bude jednostavno živ, protivno svakoj sumornosti beznađa i sivilu svakodnevice. Kada nekome želimo probuditi volju za životom, obično potičemo njega ili nju da se okrenu onome što je im je prije 123

Tihomir Kosec

bila životna strast, prije nego su se možda dogodile razne tragedije koje su ugušile motivaciju života. Ukoliko se ta strast oživi, život dobiva svoj polet, novu snagu, tj. potrebnu radost. No događa se da ponekad izgubimo svaku nadu koja nas pokreće i da zbilja utonemo u ništavilo iz kojeg više ne vidimo kako bismo mogli izaći. Dobro je tada znati da postoji Netko čija smo mi životna strast i koji toliko voli da onda i nas želi na životu. I koliko god u nama zamire životna želja, toliko smo više svjesni da živimo samo zahvaljujući Drugome koji nas svojom voljom podupire i održava u životu, ne bismo li otkrili da je (pret)prva strast On, kojemu, ako mu se obratimo, može postati jedini trajni i nepresušni izvor strasti i čežnje za životom, jer Bog je Bog živih, a ne mrtvih.

22. srpnja 2008.

Od osjećaja vjere k uvjerenim osjećajima Kada čovjek dolazi do obraćenja, obično je njegova vjera vođena osjećajima.

To su prekrasni, slatki i lijepi dani (a to obično traje kratko) kada nam ništa nije teško učiniti. No, ta ista vjera vođena osjećajima treba prestati i prerasti u vjeru koja će nadahnjivati naše osjećaje. Tada osjećaji bivaju prožeti Božjim darom koji po njemu postaje nama useban (krepost), a time i vječan i, koji, bez obzira na pojavu malodušja i kolebljivosti, ne jenjavaju. Zato se srce, upravo vjerom, mora ukorjenjivati u Bogu.

8. kolovoza 2008.

Pustinja Izaija u 24. poglavlju opisuje pustinju kao mjesto koje ne razlikuje svećenika i narod, zajmodavca i zajmoprimca, gospodara i slugu, prodavača i kupca... Zašto?

Pustinja je mjesto gdje nema ničega. Nema se što kupiti niti ima smisla kupovati.

Pustinja je, izvorno, mjesto ljudske jednakosti, jer tek se posjedovanjem plodnih parcela, stječući više ili manje, postalo tome shodno, bogatim i bogatijim ili pak siromašnim i na taj način, s obzirom na društveni status, različitim jedan od drugoga. Vratiti se, dakle, u pustinju znači vratiti se realnosti naše vrijednosti pred Bogom. U pustinji je čovjek beskoristan sluga jer nema što raditi. Dar je, dakle, kad se može i ima gdje raditi. Kad bi sve bilo pustinja, tj. simbolički govoreći ništa, ne bismo ni znali što znači biti koristan. Zato je vrijeme došašća 124

Prije poslije fejsbuka

poziv da si posvijestimo da smo bez Božjih darova, u svojim i u tuđim očima, nitko i ništa i, upravo takvi, ne na temelju koliko je tko čega zaradio ili ima, od Boga (već otprije) zavoljeni. No budući da smo stvoreni u vremenu, Bog nam daje mogućnost posjedovanja – ne molimo badava za kruh svagdanji. Sposobnost pak da zaradimo kruh poziva nas da ga pravedno rasporedimo jer će nas se suditi po ljubavi koju smo imali za najmanje. Kada u tom smislu razmišljamo o pustinji, neizbježno nas ta slika upozorava da razmislimo o još jednoj stvari: nije li pustinja koju živi moj bližnji prouzročena mojim nemarom, mojim zapostavljanjem, ravnodušnošću prema drugome itd.? Činjenica da pred Boga nećemo doći s imetkom, nego obogaćeni ili osiromašeni djelima ljubavi za bližnjega, trebala bi nas vratiti pustinji u kojoj nam se ponašati ne po ulogama gospodara i sluge, svećenika i naroda, zajmodavca i zajmoprimca, nego istinski ljudski.

Drugo značenje pustinje tiče se više uloge samog proroka. Prorok je svjestan da je njegova uloga da bude glas često osuđena na progon u pustinju. Prorok doista govori Božje riječi, ali nema nikoga da ih čuje. Oni koji su bili najpozvaniji nisu se htjeli maknuti iz udobnosti svojih namještenih stanova, situiranosti obiteljskog života i poslovnog uspjeha, uživajući u pijetetu svojeg staleža. Pustinja je također mjesto gdje sam slušatelj mora svoj glas dati Glasu kojega sluša – na taj način i on može postati prorokom. Tu je oslobođen tuđih mišljenja, lobija, raznoraznih drugih zamamnih glasova; tu mora slušati sebe i sâmo srce svojega bića.

Zato je pozvan izbaciti iz sebe glasove sirena ovoga svijeta koje ga žele skrojiti po glasu vlastite mjere i koje ga, gledajući vrijednosno, osobito u ovo materijalističko vrijeme, vide samo kao potrošača. Pustinja je, dakle, mjesto čišćenja i dolaženja k sebi te odgovor na pitanje tko sam ja zapravo i što, tj. tko je moja istinska vrijednost – a nju mi daje onaj tko me bez-korisnog voli. Tako dugo dok se ne izložimo proročkom izazovu pustinje, lebdjet ćemo negdje u zraku, u svojoj vlastitoj umišljenosti i krivim mjerilima koja su u nas usađena programima potrošačkog svijeta. I dokle god ne dođemo do želje da se nasitimo “svinjskih rogača“ i ne postanemo nitko u očima onih “kojih je dio ovaj svijet“, nećemo spoznati sebe, niti ćemo imati potrebu vratiti se Izvoru života što nas čeka u svadbenoj dvorani, okupljajući sve krajeve ovoga svijeta. I zato, onaj tko nije došao “k sebi“ preko pustinje očišćenja, neće ni imati prikladno odijelo, odijelo milosti, za susret s Onim koji jest.

Iako sam rekao da ću navesti dva tumačenja pustinje, treće mi se nametnulo kada sam čitao Ps 55 u kojem je čovjek, zbunjen Božjim nereagiranjem na tjeskobna zbivanja koja mu se događaju, poželio skloniti se u pustinji. Tamo je 125

Tihomir Kosec

sklonište od, kako kaže, “bijesne oluje i vihora“. O kome ili o čemu se radi svatko od nas znade; što to, naime, snagom bijesa udara na nas i naš mir, čega nas je strah, od čega nas užas lovi, tko nam postavlja razne zamke i podle spletke protiv nas snuje?

8. kolovoza 2008.

Abraham Zanimljiva je pripovijest o Abrahamu. Bog ga zove i šalje iz sigurnosti svoga doma. U rodni kraj iz kojeg je otišao nikad se više neće vratiti, bit će stalno na putu.

Abraham je motiviran Božjim obećanjem o velikom potomstvu, o blagoslovu koji dolazi s brojnim potomstvom. I konačno, Božje se proročanstvo obistinjuje, ali vrlo kasno, ne na polovici već pred sam zalazak Abrahamova i Sarina života.

Poučak. Sreća o kojoj se govori, nakon što na Božju intervenciju, iako spreman, Abraham ipak ne žrtvuje Izaka, događa se pred sam kraj života. Bog kuša čovjeka cijelog života. Sreća koja se spominje zapravo se nalazi u okvirima čudesno produženog života. Izraelac još uvijek ne zna za vječni život. On ga eventualno anticipira dugim životom. Dakle, sreća u Abrahamovom slučaju dio je eshatološke budućnosti, a ona se nalazi pred vratima zadnje ovozemaljske kušnje koju ćemo morati proći.

11. kolovoza 2008. Ženidba i odricanje Ženidba je po sebi veliko dobro koje je Bog čovjeku dao. Sv. Pavao govori čak o otajstvu koje označuje odnos između Krista i Crkve. Zašto onda Crkva traži od svojih svećenika da se ne žene te se odreknu dobra koje je Bog stvorio, sâm rekavši: “I vidje (Bog) da je dobro“? Drukčije ne mogu shvatiti nego gledajući to u eshatološkoj perspektivi gdje se više neće nitko ženiti nego će jedini zaručnik biti i ostati Krist koji je već sada sebi Crkvu zaručio. U toj cjelovitoj perspektivi i svećenici se pri-vremeno ne žene nego kao pravi Kristovi prijatelji očekuju Dan kada će dočekati da Krist bude sve u svemu, ispunivši u svakome mjeru njegova poziva na istinsko bogo-čovještvo.

9. rujna 2008.

126

Prije poslije fejsbuka

Idite i vi u moj vinograd Sporno pitanje u ovoj prispodobi je kako je moguće da je i onaj prvi i zadnji radnik dobio jednaku plaću – denar? Čini nam se nepravednim, ukoliko razmišljamo u skladu s našim očekivanjima. Kako bismo odmah riješili dvojbu o kojoj se radi, ne smijemo previdjeti činjenicu da se ovdje radi o božanskim mjerilima i da nam se, kao uzor odnosa s bližnjim, stavlja Božja ljubav. Ne smijemo, stoga, na ovu situaciju gledati kroz okvire naše ljudske pravednosti, iako za to ovdje ima elemenata, već iz perspektive Božje ljubavi i milosrđa: “Zar je tvoje oko zavidno što sam ja dobar?“ Možda bi bilo dobro razmišljati i na još jedan način – kroz zasluge. Pretpostavimo da svaki čovjek mora postići određeni broj zasluga da bi mogao ući u kraljevstvo nebesko i da je zato potrebno određeno vrijeme. Kako bi se, primjerice, osjećali roditelji kojima bi Bog rekao da njihova djeca, zbog nedovoljno zasluga, nisu u mogućnosti ući u raj? S tim se ne bi zasigurno složili jer svoju djecu vole. Mogli bismo i drugačije postaviti cijelu stvar.

Tko kaže da su radnici prvoga sata u zadnjim satima bili jednako učinkoviti kao na početku? Možda im je već zbog umora bio potreban odmor, možda su malo odahnuli jer su uvijek iznova stizale druge, obnovljene snage, pa nije više trebalo raditi na “normu“. “Mnogi posljednji bit će prvi“, što tražiti u tim riječima? Jesu li se ovi, koji su već dugo u vinogradu uživajući njegove plodove, umorili? Je li im ponestalo slatkoće u ustima, sve im postala rutina, a osjećaj za obećani dar – denar, koji je sudbonosan jer se bez njega ne ulazi u vječno blaženstvo, izgubio? Što nam otkriva ova prispodoba? Povijest. Hoće li se netko od nas pozivati na neke prošle zasluge po kojima bi trebao biti čašćen?

Isus nije ostavio za sobom nikakav spomenik nego prazan grob. On je, kao trajan spomenik, htio ostati u dobroti ljudi. Ljudi su živi spomenici jer samo živi slave Život!

23. rujna 2008. Čime je đavao optužio ljude?

Nakon što su zgriješili, u prvim ljudima je ostao ležati osjećaj krivnje. Krivnju im nije dao Bog, nego im ju je nametnuo upravo đavao. On čovjeka opterećuje krivnjom, i to zarobljujućom krivnjom. Danas nam je krivnja, u nekom smislu, dar jer nas podsjeća tko smo, tj. da smo bez Boga ništa. Savjest, kao unutarnji detektor počinjenog zla, uči nas da smo potrebni Božjeg praštanja, ali, isto tako 127

Tihomir Kosec

da znamo da krivnja ne dolazi od Boga nego je to đavlova optužba kojom čovjeka drži u šaci, ukazujući mu na njegovu golotinju i zavaravajući ga da će ga Bog, sada lišenog Njegove zaštite (jer je svjestan svoje golotinje) kazniti. Zato je đavao otac laži. Zanimljivo je da je Bog prvim ljudima, sve do grijeha, bio pokriće. Nakon grijeha to pokriće ne daje i đavao pa im ne preostaje drugo nego da se pokriju onim što imaju tj. opravdanjem: “Nisam kriv!“. Ta će se praksa pokazivati kroz čitavu povijest – izvlačenje na to da smo uvijek nečije žrtve, ne priznajući svoju odgovornost. Ljudi ne žele biti ni za što krivi. Teško prihvaćaju kad drugi vide kakvi su ustvari, da nisu baš toliko pametni, ugledni, nepogrješivi… i odbijaju osjećaj krivnje. On je namet i opterećenje. No Knjiga otkrivenja kaže da je s Isusom zbačen tužitelj naše braće koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Dakle, krivnja je đavolski plod kojega samo Bog, na sebi svojstven božanski način, može okrenuti na dobro. Kaže sv. Pavao da je s grijehom u život ušla i milost jer ne bismo za njom ni težili da je zbog grijeha nismo postali svjesni i potrebni.

25. rujna 2008.

Obraćenje Obraćenje je usko povezano s našom mladošću. Zašto je to tako? Obraćajući se, vraćamo se uvijek na izvor mladosti, a to je Bog. Jedino ako smo često na izvoru, osposobljeni smo primijetiti prljavost svega onoga što bi trebalo biti čisto, što je umjetno stvoreno i što nas, jer nije dio našeg prirodnog bića, uništava.

Svijest da smo podložni uništenju ne čini nas sretnima i najčešće se protiv toga borimo. Borimo se zato jer je i ono, kao i virus, namet i prijetnja našem životu za koji je kao svjedočanstvo potpune negacije, suprotstavljena smrt.

25. rujna 2008.

Oproštenje grijeha Zašto molimo da nam se oproste grijesi? Jer nas opterećuju. Jednostavan odgovor. Drugi pak odgovor ide u smjeru našeg odnosa s Bogom. Grijeh je po definiciji otuđitelj od Boga. A što se čovjek više od Boga udaljava i otuđuje, to više osjeća kako u svojoj osobnosti, vlastitosti svoga bića, iščezava. Njegov se bitak bori protiv stravične mogućnosti da ga ne bude, a to raspoloženje se događa upravo kad griješi, kad grijehom ispražnjuje ispunjenost Isusom Kristom i prelazi 128

Prije poslije fejsbuka

u neispunjenost koju prouzrokuje grijeh. I zato je “nemirno naše srce dok se u Gospodinu ne smiri“.

25. rujna 2008.

Pri(je)vremenost Kad želimo reći da nešto neće dugo trajati kažemo: “To je privremeno rješenje“.

Kada dublje razmišljamo o životu, shvatimo također, gledajući kako sve prolazi, da smo privremeno na ovoj zemlji. No, upravo zato što smo pri-vremeni, ili bolje reći, živimo pri vremenu ili u vremenu za koje vidimo da nije apsolutno zbog činjenice svoje prolaznosti ili relativnosti, moguće je da nam se neke stvari dogode i prije vremena. I to pripada našoj stvorenoj, privremenoj egzistenciji. Kad više nećemo biti u vremenu, nećemo biti ni privremeni niti će nam se stvari događati prije vremena jer ćemo biti smješteni u nešto što je apsolutno i nije podložno propadljivosti vremena. Tada ćemo živjeti pri-vječnost, bit ćemo privječni, a tamo se niti jedna stvar neće moći dogoditi prije ili poslije jer će uvijek biti sada. Živjeti na zemlji ovdje i “sada“ dobar je lijek protiv svega onoga za što strahujemo da bi se moglo dogoditi sutra, prije vremena.

25. rujna 2008.

Svećenik – zvijezda Vrlo je simptomatično kad netko počne od svećenika stvarati nešto što on nije, kujući ga u zvijezde i zaboravljajući da je i on samo čovjek. Strašan je pritisak na čovjeku kad ga drugi gledaju kao onog koji ne bi smio zgriješiti jer je on ipak svećenik, zaboravljajući pritom na riječi psalmista koji o čovjeku realno sudi kad kaže: “Grješan sam rođen!“ Rečeno smijemo primijeniti na sve naše stvorene zvijezde: “Čovjek ne može podnijeti teret onoga što po naravi nije“. Zato toliki odlaze u alkohol, drogu i kojekakve druge devijacije jer se ne mogu nositi s prilijepljenom nečovječnošću, tj. umjetno stvorenom zvjezdanom popularnošću.

25. rujna 2008.

129

Tihomir Kosec

Kako djeluje đavao?

Na koji način djeluje đavao? Prvo ti neki grijeh želi prikazati kao ništa posebno. Dapače, prerušava se u anđela svjetla i govori da ono što nudi dolazi o Boga. Nakon što mu “žrtva povjeruje“ – dakle, zavedena je i upravo zbog toga ne smije si predbacivati zašto je nešto loše učinila – najprije ju, polako, korak po korak, ispunjava osjećajima ljepote, mira i tako redom dok ju dovoljno ne odvoji od Boga. U trenutku otrežnjenja, kad žrtva dolazi k sebi postajući svjesna u što se upustila, đavao udara snažno. Budući da se ova/j neoprezno udaljio od Boga, a sada se želi vratiti, đavao to nikako ne želi dopustiti. Uvjerava žrtvu da ju je Bog odbacio, optužujući je dan i noć pred Bogom (usp. Otk 12, 10) zbog čega joj nabacuje strašan osjećaj krivnje – da je Boga iznevjerila, da je izigrala Božje povjerenje i da je, napokon, upravo zbog toga, od Boga odbačena. Žrtva se osjeća užasno samom i napuštenom, kao da se nalazi u ništavilu. “Doista, upravo to se sa mnom dogodilo, iznevjerio sam Boga, više nisam pod njegovom zaštitom“. U takvom uvjerenju osoba se osjeća kao u ništavilu iz kojeg nema izlaza. Ako pak je nasuprot Boga – koji je punina – s druge strane ništavilo, a đavao je kralj ništavila, onda se i sama osoba osjeća kao da živi u kraljevstvu ništavila, sotoninom kraljevstvu i da je sada i ona jedna od sotoninih podanika. Iz takvog (ne)raspoloženja javlja se lažni osjećaj praznine; đavao laže, a tu laž prikazuje kao najveću istinu. Tom laži zatim optužuje žrtvu stavljajući joj pred oči grijeh, nerealno uvećan, dodatno je uvjeravajući da je, jer je zgriješila protiv Duha Svetoga, sada i sama opsjednuta ili je u posjednuću sotone. Kao da bi je, zbog toga, sam Bog izručio ništavilu. Sama osoba to unutarnje stanje duha manifestira gestama, koje na simptomatskoj razini podsjećaju na jedan oblik opsjednuća.

Treba opet napomenuti da je đavao lagao na početku kada je jednu stvar pokazao kao volju i djelo Božje – što i možda jest, no đavao ju je zloupotrijebio protiv naivno zavedene žrtve – a Bog je to iz nekog razloga dopustio. Laže, međutim, i dalje kada želi uvjeriti da Bog odbacuje tu osobu. I u prvom i drugom i u bilo kojem slučaju đavao opetovano laže. A kada se netko želi opravdati, kriveći sebe da je trebao drukčije učiniti, zaboravlja da je nešto učinio baš zbog toga jer mu se činilo dobrim, inače ne bi to činio. listopad 2008.

130

Prije poslije fejsbuka

Biti dragocjen Što to znači biti dragocjen za nekoga? Odgovor je vrlo jednostavan – imati cijenu u nečijim očima, vrijediti nešto. Nešto ili netko za koga mi je drago dati jednu određenu cijenu i ne samo neki relativno visoki iznos, nego sve… ako je potrebno i život. Kaže sv. Pavao: “Dragocjena je u njegovim očima smrt pobožnika njegovih.“ 16. listopada 2008.

Crkva – teološko-socijalna ustanova Često se i u crkvenim krugovima može čuti kako Crkva nije socijalna ustanova.

Kad bi ona to bila, ne bi se bitno razlikovala od svih dosadašnjih povijesnih političkih sustava i “izama“ kojima se pokušalo, na različite načine, rješavati pitanja međuljudskih odnosa, odnosa bogatih prema siromašnima, pitanje zaposlenja, društvene pravednosti i tome slično. Crkva mora upućivati iznad sebe, na svog utemeljitelja koji je došao posvjedočiti za istinu, a bitan dio te istine je taj da nismo od ovoga svijeta jer je domovina naša na nebesima. To praktično znači da ne možemo, ma koliko se god trudili, ostvariti kraljevstvo Božje na zemlji – to bi bila utopija i taj se pokušaj takvim kroz povijest i pokazao. No, Crkva ne smije odustati od svog angažmana na socijalnom polju. I tu njezina crkvenost pada jer pripadati Crkvi znači pripadati određenoj ljudskoj zajednici koja je sastavljena od različitih slojeva ljudi; bogatih siromašnih, zdravih bolesnih, sakatih, radosnih i tužnih itd. U tom smislu, urediti odnose među ljudima također zahtijeva jedan određeni sustav u kojem evanđelje treba postati transparentno. To znači da do izražaja mora doći pravednost na djelu, milosrđe, solidarnost, zapravo sve ono što promovira socijalni nauk Crkve koji se bazira na evanđeoskom naučavanju.

Možemo reći da se Crkva kao socijalna ustanova poglavito tiče onih “imućnijih“ kršćana, koji imaju sredstava pomoći za najpotrebnije. Za njih je itekako važno da svoju teologiju ostvaruju upravo u dimenziji solidarnosti; pomaganja potrebitima jer će se njih pitati što su učinili za najmanje. Slavljenju liturgije preduvjet je ova socijalna dimenzija koja doziva iskustvo milosrdnog Samaritanca. Tek tada liturgijsko slavlje dobiva svoju jačinu i predokus one vječne gozbe u kojoj će za jednim stolom biti svi Božji uzvanici. Oni su pak pozvani sa svih krajeva svijeta, iz svih životnih položaja i stanja.

30. listopada 2008.

131

Tihomir Kosec

Đakon Tko je đakon u navještaju Božje riječi? Znamo da je služba evanđeoskog navještaja i proglasa radosne vijesti s ambona pridržana đakonu, i to je redovit slučaj tamo gdje je đakon nazočan. Budući da svetopisamski prizor govori kako su žene, koje su išle na Isusov grob, zatekle anđela koji ih je upitao: “Što tražite živoga među mrtvima?“, đakona se, povijesno gledano, shvaćalo kroz ulogu anđela koji naviješta radosnu vijest uskrsnuća. Tako je i sada. Đakon, u svom usponu na ambon, simbolizira anđela koji se uspinje nad grob, stoji kraj pomaknuta kamena i govori ljudima kako Boga treba tražiti među živima, a ne na groblju. Naš Bog je Bog živih, ne mrtvih, ne nečega što je nekad možda bilo jer ukoliko neka stvar više nije aktualna (čitaj od životne važnosti) nećemo joj davati nezaslužen prostor. Što se tiče same propovijedi, bitno je micati kamenje s naših neodgovorenih pitanja, s naših strahova i tabua, s naših predrasuda i krivih predodžbi, običaja i nezrelog shvaćanja, i uvijek pokazivati na temelj našeg spasenja, našeg razloga za traženjem i pronalaženjem životnog smisla. Isus je uskrsnuo, prvina uskrslih, što znači da ćemo i mi sigurno uskrsnuti. Naravno da ta činjenica našeg spasenja sadrži i etički moment – obvezani smo poput Isusa činiti i živjeti kako je on živio, voljeti, opraštati, zauzimati se i još mnogo toga što su o njemu zapisali sveti pisci kao živo i trajno svjedočanstvo.

Naviještati radosnu vijest nije jednostavno kad znam da mnogi žive u vrlo teškim životnim uvjetima, kad nemaju kruha niti krova nad glavom, dok ja sâm istovremeno ne oskudijevam ni u čemu. Ne mogu biti ravnodušan na sve prisutnije siromaštvo, na bijedu koju mnogi moraju podnositi dok drugi, s druge strane iste nam stvarnosti, ne znaju kud bi od perverzno bogatih stolova, uređenih kuća i vikendica, luksuznih automobila i svih ostalih pokretnina i nekretnina. Ne mogu glumiti kako je sve krasno i bajno i razbacivati se tonovima zavodljivih rečenica koje mirišu na obećanja ludom radovanju. Toga ionako ima previše. Gdje smo mi, kršćani? U čemu smo zakazali? Što možemo učiniti ili što trebamo učiniti? Svijest da sam Kristov, da sam kršćanin, za mene treba značiti da svijetlim njegovom blagošću i prihvaćanjem, njegovim primanjem pod krov siromašnih i bolesnih?

Stoga, čega nas je strah? Kome se bojimo zamjeriti? Do čega nam je stalo, a pred kim drhtimo? Je li nam važniji naš dobar glas pa strepimo od bojazni da ćemo biti ocrnjeni ili nam je važniji čovjekov život? Crkva kaže da je njezin put čovjek, čovjek Isus u kojem se ogleda svako drugo čovještvo. Siromašni će nas suditi jer što smo učinili jednome od najmanje Isusove braće pred njim nas opravdava ili osuđuje, a ne mišljenje moćnika ovoga svijeta… Skidati kamene blokove s naših 132

Prije poslije fejsbuka

strahova i uhodanosti, s naših mlakosti, drhtanja i lažne moralnosti. Da doista, to su kameni blokovi na našim srcima koje jedino Isus može iznutra preobraziti. On nas mora pogoditi, polazeći iz dubine naše ljudske egzistencije, mijenjajući nas tamo gdje smo najosjetljiviji. Psalmist za srce kaže da je najopakije od svih organa od kojih je satkana ljudska osoba i zato srcu treba ukorjenjenje u Bogu.

Radost kraljevstva Božjega počinje u onom trenutku kada Isus postaje mjerilo naših odnosa i našeg življenja. On u nama uskrisuje kad svojim Duhom toliko zahvati naše živote da postajemo ljudi, a čovjek je bitno biće komunikacije, društveno biće koje od drugoga zavisi i koji drugome biva mogućnost da se drugi ostvari, da se nastani u njegovoj blizini da mu se pritjelovi… Biti uz nekoga, za nekoga, biti prijatelj, znači: ostvarivati se u svojem čovještvu, kao Bogoslični čovjek jer na sliku njegovu smo stvoreni i na dovršenje te slike u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, pozvani.

Ako se još uvijek događa da ravnodušno prolazimo pored potrebitih, siromašnih, obespravljenih, neutješenih… nismo shvatili na što nas Bog pozivlje.

30. listopada 2008.

Mladi – stari Važno je znati da mladi vole pojavnost. Oni žele biti viđeni i to se vidi u njihovom ponašanju, u njihovom odijevanju, a općenito onda i u idejama koje se žele izraziti na vanjski, dakle, vidljivi način. Karakteristično pak za starije jest stanovito povlačenje u stranu, u sebe, svojevrsno “usebljivanje“, u unutarnje doživljavanje stvarnosti – u rad na tiho. I dok mladost čezne za množinom riječi, poetikom i romantičnom senzitivnošću, stariji žele tišinu koja je u sebi govorljiva i koja ne pati od nedostatka riječi. To naravno, nije pravilo, ali je s druge strane barem neki smjerokaz u shvaćanju i prihvaćanju mladenačkih želja i razmišljanja starijih. studeni 2008.

133

Tihomir Kosec

Isusovo raspeće Odgovori koji smjeraju na razlog Isusova raspeća su mnogostruki, no možemo ih svrstati u dva glavna. Prvi razlog je ljudska mržnja potpomognuta đavolskom, a drugi je Božja ljubav posvjedočena u Kristovoj ljubavi. I nisu čavli mržnje zadržali Isusa na križu, to je učinila njegova ljubav prema Ocu i prema čovjeku.

3. studenog 2008.

Anđeli i sveci – uzori Čovjek je pozvan na svetost. Na taj način on ostvaruje Božji poziv koji je Bog uputio Izraelcima prije nego im je dao Deset zapovijedi: “Budite sveti jer ja sam svet“. Na poseban način taj su Božji poziv ostvarili ljudi koji su željeli živjeti u posvemašnjoj poslušnosti Bogu te su tu nakanu i izvršili. Zato ih zovemo svecima.

No sveti su napose i anđeli kao Božja stvorenja koja su se svojom slobodom i razumom apsolutno stavila na raspolaganje Božjim nadahnućima, naredbama, poslanju. To znači da niti anđeli niti sveci ne pokazuju na sebe, nego direktno na Boga. U njemu vide razlog i radost svojeg postojanja i, ne želeći ništa za sebe, sve čine da bi čovjeka priveli k Bogu. Marija kao ljudsko stvorenje prednjači u tom klanjanju i pokazivanju na Boga, ona je zapravo sva usmjerena na Boga. Iako je suotkupiteljica, ona u čitavoj ikonografskoj povijesti pokazuje na Boga od kojeg, kao jedinog, dolazi spasenje preliveno i na svakog onoga koji (ukoliko također pokazuje na Boga) sudjeluje u tom spasenju. Upravo je đavolska suprotnost svetosti pokazivanje na sebe jer đavao, govoreći sebe, neprestano optužuje, lažući da je on vječna istina.

19. studenog 2008.

134

Prije poslije fejsbuka

Vjerovati kao dijete Imati dječju vjeru ili bolje reći sačuvati je znači uvijek iznova obnavljati mladost svoje vjere. Događa se da uslijed svih problema i briga života zaboravimo na ono praizvorno povjerenje s kojim, ulazeći u svijet, bitno ovisimo o svojim roditeljima, ponajprije majci. Racionaliziranje života, razočaranja i način ekonomskog funkcioniranja društva, često zastiru pogled i guše dah vjere te se čini kako nema razloga vjerovati, kako se glupo nadati i kako nema smisla i opet se iznova opredjeljivati za ljubav, budući da ćemo biti ponovo prevareni, ranjeni i tko zna što sve još ne. No djetinja vjera, naivna kakva jest, štiti nas od tih sazidanih zidova naših lažnih sigurnosti omogućujući da se ponovo odvažimo na avanturu vjere te da ponovo obnovimo savez s Bogom, vjerujući mu usprkos svim protivštinama života.

19. studenog 2008. Što je ljubav? “Što ljubav voli, to ne može ne vidjeti: i zato svi sveti što god su postigli smatrahu sitnicom pred darom gledanja Božjega lica.“ Vidjeti Boga, prepoznati ga… Kaže da onaj tko Boga vidi ne može opstati na životu. Međutim, Boga vidjeti i prepoznati može se i u stvarima i osobama koje naizvan ponekad izgledaju ružno. Teško je npr. prepoznati Boga u križu, a ipak, kršćanski himan koji Crkva svakog podneva moli, svjedoči da “od njezinog sjaja blistavog (tj. slave križa) i samo podne mračno je“ te da zbog toga “svim srcem prihvatimo dar silne Božje svjetlosti“. Tako i oni koji se u Bogu združuju (ne u nekom drugom, nekom drugom interesu, ili u neko drugo ime, nego u Božje ime, a Bog je ljubav), u ime Ljubavi se, dakle, združuju – i zato sve što činimo, činimo u ime i s ljubavlju da bi nam djelo, i Bogu i nama, bilo drago. “Ljubav ne zna za sud (tko sudi drugoga taj ne ljubi – “ostanite u mojoj ljubavi“, tako nam govori sv. Ivan), nema računa, ne poznaje mjere“. Ljubav je Božja razlivena u našim srcima, a to je Duh. Duh pak ne daje na mjeru, nego iznad mjere. Zato je Marija iz Magdale mogla Isusa pomazati posebnim nardovim uljem zbog čega se Juda žalio da je utržak od tog ulja mogao poslužiti jednoj obitelji za godinu dana. Zato se ni ljudi ne žene ili udaju zbog prava jednih na druge nego zato jer se vole i zbog čega su spremni čitav život stajati iza odluke, i u dobru i u zlu. “Ljubav se ne trži niti ne kupuje, tko ljubiti ne zna taj nek se ne hapljuje“, kaže pjesma. Ako je ljubav iskrena i prava, čovjek može 135

Tihomir Kosec

svašta prihvatiti, svašta pretrpjeti, podmetnuti leđa ne samo jer mora, nego jer želi. Ljubav je suvišak i zato nije teško davati iz ljubavi. Ona jest i ostaje – “suvišak“.

Na takvu ste/smo ljubav, na takvu avanturu ljubavi, pozvani. Ona je, znamo, ponekad gotovo nemoguća i zato je potrebna Božja ljubav koju nam je dao u svojoj riječi, a ona uvijek usmjerava i ukrjepljuje naše korake. U Božjoj riječi krije se ljubav, zato je moramo slušati, zato nam u ovom trenutku kad vjerujemo da smo po riječi pozvani, treba biti jasno da će nas ta riječ i dalje pozivati, a ponekad i spasonosno prozivati: ljubimo li? Riječ je ljubav: zato je i evanđelje radosna vijest.

Ona nam osmišljava život, a život ima smisao kad znamo da smo ljubljeni. Pokaži nam svoje lice! Pokaži nam lice ljubavi! “Sad te prepoznajem, uskrsli Isuse, po svetim ranama ljubav se izlila“, govori još jedna pjesma i potvrđuje da ljubav, kad prijeđe u samo podnošenje, ne znači da je time nestala.

Hvala svetom Pavlu koji je u svom himnu ljubavi rekao da ljubav sve podnosi, da odluka ljubavi znači i podnošenje, da ljubav jest i križ. Kada pomislimo da je nestala, zapravo nam međusobno (pod)nošenje, podržava ljubav. Crpimo stoga snagu, kreativnost i nadahnuće s izvora Božje riječi koja nam nije daleko, nego u srcu da je vršimo, opet kaže sv. Pismo. Imat ćemo tada i svjetiljku i pod i snagu, tj. temelj svakoj ljubavi koja želi biti autentična. vrijeme Došašća 2008.

Zaručit ću te Veza između muža i žene toliko je jaka da je i Isus koristi da bi označio svoj odnos prema Crkvi. “Zaručit ću te.“ Je li krivo svećeniku čeznuti za ženom kad sâm Božji sin priznaje i obećaje da će budući odnos između njega i naroda Božjega biti supružnički, s obzirom da smo kao Crkva s njime zaručeni? Ili se i u muškoženskom odnosu radi opet o simboličkoj stvarnosti koja tek upućuje na našu još nedogođenu cjelovitost koju, živeći na zemlji, živimo samo u simbolu bračnog odnosa? prosinac 2008

136

Prije poslije fejsbuka

Dosadna udovica Razgovarajući danas sa svojim roditeljima, nekako smo se dotaknuli onih koji su malo jačeg imovinskog statusa – nikako radi ogovaranja, nego doista s ljubavlju jer nitko ne zna kako svatko od nas živi i kroz koje poteškoće prolazi.

Problemi, naime, ne znaju za bogate i siromašne, oni jednostavno postoje i svugdje ih, na radost ili žalost, susrećemo. Ponovni upit, ne bi li oni koji po službi predstavljaju Crkvu mogli nekako utjecati na smanjenje siromaštva tamo gdje žive? Ne bi li, primjerice, svećenici mogli pozvati one bogatije da dadnu potrebna sredstva za siromašne, da ih p(r)ozovu ako treba i s propovjedaonice, ne jednom nego često, uporno, tako dugo dok zamoljeni ne bi popustili pod pritiskom „dosadnog“ svećenika kojem se neće smilovati prvenstveno zbog milosti, koliko više da se istog svećenika “riješe“? Slična se stvar tiče trenutno aktualne peticije protiv zakona o diskriminaciji u onim točkama gdje se vrjednote braka i obitelji, prirodnog planiranja obitelji te prava djece da budu začeta i rođena u obitelji, dovode u pitanje. Aktualan je, međutim, i ponovno agresivno nametnut rad nedjeljom gdje se poziva pučanstvo da sada kroz čitav prosinac dolazi u trgovačke centre u shopping, na izlet, i slične događaje zamamno sročenih u kojekakve slogane, nagrade i tome slično. Moglo bi se barem u manjim mjestima utjecati da se zaštiti čovjek radnik koji mora izbivati i raditi za mizeran novac u trgovini, često ponižavan i neshvaćen, nasuprot pogrešno oblikovanoj svijesti potrošača da je to njegov dom, da ga tu svi s radošću očekuju… Ne bi li svećenici i ostali javni crkveni djelatnici, svi kršćani i ljudi dobre volje mogli stati tome na kraj upravo p(r)ozivajući one koji nameću rad nedjeljom, koji se bogate na tuđim leđima, ili, ako ne ide drukčije, p(r)ozvati iste da daju ne veću nego dostojnu plaću, ili jednostavno više ne ići u taj dućan ili centar? Učinimo koliko možemo. Nitko od nas ne traži da činimo nemoguće, ali zajedno bismo mogli, kad bismo bili zajednica vjere, premještati brda, tj. mogli bismo učiniti čudo. Da, upravo čudo u koje danas ljudi, kad se spomene, odmahnu rukom, komentirajući kako se za neke stvari doista očekuje čudo. A čudo je tako jednostavno moguće!!! Kad bi samo bilo vjere ili bolje rečeno vjernika koji će stajati na liniji kršćanstva. Takvi vjernici (više onih koji vjeruju) mogli bi svaki dan činiti čudesa budući da im je svaki dan jedno novo čudo. Buđenje, nova životna šansa i mogućnosti, u zraku koji udišu, čudesima koja gledaju i slušaju, u svemu onome što je tako potrebno za život, na što se niti ne misli, a bez čega se ne može čim toga istoga-svakodnevnoga ponestane.

137

Tihomir Kosec

Treba moliti za čudo vjere, za čudo umnoženja vjernika jer oni su bitni, budući da je vjera kao i sve drugo apstraktan pojam, ako nema onih koji će povjerovati.

Apostoli su molili da im Isus umnoži vjeru, a Isus im kaže da te vjere nemaju. No zato im kaže da bi, kad bi imali vjere kao zrno gorušićino, mogli premještati brda, iščupati snagu neiščupivog i presaditi ga tamo gdje se naizgled ne može. To je čudo, čudo koje zahtijeva i količinu i kvalitetu. Zato treba, posebno danas, moliti Gospodara da umnoži dar vjere umnažajući broj vjernika.

7. prosinca 2008.

Marija – žena koju se (ne) štuje Razlog koji me naveo da pišem o ovoj temi bio je jedan od ponovnih razgovora zašto, naime, protestanti ne štuju Mariju. Očito je da ovdje ima nekih nesuglasica. O čemu se radi? Znamo da postoje različita očitovanja počasti kojom nekoj osobi iskazujemo poštovanje. To se čini klanjanjem ukoliko se radi o Bogu i stvarnostima usko vezanim za spasenje; dakle križu, krvi i tijelu Kristovu. Nadalje, počast iskazujemo i štovanjem, a tu se misli na svece među kojima je prva Marija. Konačno, živim osobama iskazujemo dužno poštovanje.

Kada je u pitanju Marija, ne znam odriče li joj se među određenim protestantskim ograncima štovanje ili poštovanje? Koliko znam, najčešće se među tim ograncima Mariju svrstava među obične žene među kojima je, doduše, sama Marija imala privilegij Bogorodice, no u svemu drugom bila je poput ostalih židovskih žena: obiteljska žena u braku s Josipom s kojim je imala još djece – tako kažu. Dakle, u pitanju je njezino djevičanstvo i to se navodi kao razlog da je se ne štuje. Ne ulazeći u egzegezu i raznorazna oprečna mišljenja niti u tumačenja iza kojih stoji crkvena Predaja, bit po kojoj ja shvaćam Mariju, pa i onda kada bih stavio u stranu njezino djevičanstvo na kojem inzistira katoličko učiteljstvo i puk u iskazivanju svojeg štovanja, jest njezin život. Bog je Mariju zbog čitavog svog odnosa prema Isusu podigao na jednu višu razinu zbog koje joj se divimo i gledamo u njoj uzor.

Najprije sama predispozicija da bude majkom, njezina odgojna uloga svih godina Isusovog razvoja, njezina uloga u završecima Isusovog života, nepokolebljiva pratnja na križnom putu, njezina uloga u životu Pracrkve i tome slično, legitimira je kao ženu nad svim ženama. Dakle, mislim da su prigovori koji dolaze na račun Marije, ukoliko ne uzmu u obzir upravo rečeno, neopravdani. I ne zanima me je li nakon Isusa imala još djece! Zar je to toliko bitno, ili je bitno tko je ona u odnosu prema Isusu? A u svakom trenutku svojega života ona je službenica Gospodnja.

138

Prije poslije fejsbuka

Ona u svakom trenutku govori “Evo me!“, u svakom trenutku svojeg i zemaljskog i proslavljenog života pokazuje na Krista, služeći mu, klanjajući mu se kao malome djetetu dok se nad njim prigiba, dok skuplja njegovu krv pod križem, dok moli da njegov Duh siđe na Crkvu, dok bdije nad apostolima prigibajući se nad njihovom patnjom i nezaštićenošću… Ona je prva među svetima jer je u posebnom odnosu prema Kristu i prema njegovu Ocu kojemu je odgovorila poslušnom vjerom.

Ona je prva i među onima koji su Isusovi istinski klanjatelji i učenici, koji su do Isusovih nogu i onda kada naučava, kada plače, kada se raduje s radosnima, plače sa zaplakanima, trpi na križu… Prva među svima njima jest i ostaje Marija. Ona je, nakon Isusa, prvi uzor, a budući da je uzor, može biti i kraljica svih svetih.

7. prosinca 2008.

Dio je moj, Gospodine, da tvoje čuvam riječi Često nam se sugerira kad dobijemo neki lijek da ga se brižljivo pohrani i čuva.

Obično se bira neko tamno i hladno mjesto kako se lijek ne bi pokvario. Slično se mora postupati i s Božjom riječi. Nju se mora čuvati, nad njome bdjeti da se ne ukiseli i ne usmrdi u ustima, da ostane fina i hranjiva kroz mnogo vremena. Gdje je to mjesto na koje se riječ Božja ima pohraniti, gdje ima biti “konzervirana“ i sačuvana od propadljivosti? Biblijski pisac predlaže da ju se pohrani u srce: srce je mjesto u kojem se događa volja – za život. No, ovdje se ne radi o bilo kakvoj volji, nego o božanskoj volji koja se izriče upravo preko Riječi. S jedne strane mora nam biti jasno da sama volja za životom naprosto nije naša nego se sam život – jer je život – bori za život. S druge strane, bori se ne za bilo kakav nego doista za pravi, ispunjen i sretan život koji ne zavisi od trenutnih raspoloženja i nekih vanjskih uvjeta kako god oni jaki i nametljivi bili. Čuvati riječ. Čuvati je od svega onoga što je može podvrgnuti propadljivosti.

Tko ili što uništava riječ? Uništava je prije svega neprijateljska riječ. Uništava je loša navika i grijeh, uništava je neprilično postupanje s njom i izgovaranje u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Uništava je nepažnja i stavljanje u zaborav. Uništava je odlaganje vršenja riječi… Jednostavno, mnogo toga je što ugrožava riječ i zato je upravo preobrazba srca – koja se ponovno događa po riječi – presudna u očuvanju riječi, tj. potrebnoj svježini koja uvijek iznova može aktualizirati pokrete srca vođene ljubavlju prema Bogu i čovjeku.

10. prosinca 2008.

139

Tihomir Kosec

Da svi budu jedno Kad Isus za nas moli da svi budu jedno, ne možemo preskočiti potrebu da se udružujemo. Znamo što znači kad se netko s nekim udruži, koliko može biti snažniji nego kada pokušava nešto sam učiniti. Poziv na zajedništvo je poziv Duha svetoga. Tko čuje taj glas, k tome ili k tima dolazi Bog i s tim istima prebiva.

Zajedništvo ljubavi ne treba imati svojeg glasnogovornika; “Gle kako se ljube!“, svjedoči dovoljno samo za sebe, nenametljivo pozivajući ostatak svijeta na promjenu života.

12. prosinca 2008.

Riječ života – Gospodnja riječ Kad se naviješta svetopisamski odlomak u slavljima crkvenih zajednica, na kraju se pozove vjernike da reknu svoj “Amen“, s obzirom da im je navještena ne bilo koja, nego, upravo “riječ Gospodnja“. To je znak da nam kroz tu, ne neku drugu riječ, progovara sam Život. Možda bi ponekad bilo dobro reći, umjesto “Riječ Gospodnja”, “Riječ Života“. Što se time želi naglasiti? Želi nam se reći da je tâ riječ životna, ne neka druga; da nam Bog nudi život i sreću, ne netko drugi; da je On punina života, ne netko drugi; da nam je njegovim putem ići da bismo ostvarili, opet uz njegovu pomoć, radost života, a ne ići nekim drugim lakšim ili tobože sigurnijim putovima. Zato je važno da se ne suobličavamo ovome svijetu.

Ne radi se tu o nekakvoj konkurenciji kao da bi bila u pitanju dva života ili dva svijeta, nego se radi samo o jednom pravom istinskom životu kojeg se, međutim, želi razoriti pa izgleda kao da bi postojala dva različita svijeta. Tako imamo u našoj pojavnosti u Istinu kamuflirani, materijalizirani svijet koji se istovremeno pokazuje jedinim i apsolutnim, a tu se zapravo radi o ljudskom izmišljenom svijetizmu, dakle o idolu koji je, jer nema u sebi života jer je kumir, čisti privid.6 S druge pak strane život, kako ga opisuje evanđelje, također je u nekom smislu bajkovit jer govori o tome da slijepi hodaju, gubavi se čiste, zarobljeni bivaju oslobođeni. No, On koji o tome progovara, a u tome je bitna razlika, prošao je kušnju smrti i vratio se uskrsnućem u novi, Uskrsli Život. To je nepobitna vjerska istina – uskrsnuće.

Tako da Život, iako govori na bajkovit način, govori o nečemu stvarnom jer to tako zaista jest. Ponovit ću još jednom: Život (u Bogu) o kojem nam svjedoči Isus nije bespotrebno uljepšan, on takav jest.

6 Zgodno je pročitati roman Privid Richarda Bacha, ali samo radi toga da počnemo drukčije razmišljati, ne da bismo ga doslovce shvatili.

140

Prije poslije fejsbuka

I dok se prečesto razočaravamo u materijalni svijet koji nas na kraju napušta i odbacuje kad nas potroši, svijet o kojem govori Isus daje nam sasvim drukčiji, oprečni ishod. Sveto pismo govori: “Neće te više zvati ostavljenom jer će se graditelj tvoj tobom oženiti.“ Opet ta česta biblijska slika ženidbe i svadbene dvorane koja simbolizira puninu radosti i obilja koje želi biti podijeljeno s voljenim prijateljima i bližnjima. Na tu stvarnost, kada čujemo da nas navjestitelj Božje riječi poziva uzvikom Riječ Gospodnja (čitaj Života), odgovaramo vjernički osnaženim Amen.

12. prosinca 2008.

Klanjanje u duhu i istini Bogu se klanjaju oni koji se klanjaju Ocu Gospodina našega Isusa Krista. On je za sebe rekao da je put, istina i život. Pokazao nam je što, odnosno, tko je to život, a onda i put do tog života do kojeg se dolazi ustrajnim nastojanjem življenja istine. Isus nam je izrekao istinu o sebi, o Ocu, ali i istinu o svijetu. Čovjek koji živi u svijetu zauzimajući se za dobro, pod cijenu da trpi i zlo, koji se bori i staje na stranu obespravljenih (to nisu samo oni koji viču: “Gospodine, Gospodine!“, ili oni koji se takvima, varajući druge, žele prikazati), koji otvara oči ovoga svijeta da ispravlja nepravde, vraća svjetlo slijepima, daje slobodu potlačenima, živi i klanja se istini hodeći putem kojim je išao Krist. Međutim, svijet u kojem vlada dominacija jednih nad drugima, bez želje da se nepravda nadvlada, jest svijet koji je osudio sebe na propast.

Klanjati se u Duhu! Duh je sveza savršenstva. Duh je tamo gdje je zajedništvo, a ne separacija. Duh je tamo gdje je ljubav, a ljubav tolerira i voli usprkos razlikama, ne naglašavajući ili uzdižući jedne, a segregirajući druge. Duh poznaje bit, tj. istinu (o njoj sam nešto natuknuo gore), naglašavajući elemente koji povezuju, a ne razdvajaju. Nije nauštrb postaviti pitanje: koliko Duh vlada u našim zajednicama, a koliko je prisutno strančarenje, nadglasavanje i zaoštravanje sukoba? Molimo, stoga, da u našim zajednicama bude više Božjega Duha, koje će promovirati mir, blagost, solidarnost, velikodušnost, tj. u kojima će biti prepoznata blaženstva s “gore“.

13. prosinca 2008.

141

Tihomir Kosec

Zašto su siromašni poglaviti put Crkve?

Crkva, a tu mislim na sve njezine članove, dakle, vjernike, mora preferirati, promovirati i boriti se za periferne članove ljudske zajednice, u najopćenitijem smislu te riječi. Možda se upravo tu najviše prepoznaje njezina (proročka) uloga jer, ukoliko tvrdi da je njezin put čovjek, ona osobito u tom, za društvo otpisanom članu, prepoznaje Bogoliku osobu s dostojanstvom djeteta Božjega. Crkva je autentična kad te ljude iz skrivenih “katakombi“ izvlači na svjetlo dana i kad o njima govori suprotstavljajući se opasnosti zaborava u koji ih svijet želi strpati.

Zato je poglaviti put Crkve potrebiti čovjek.

13. prosinca 2008.

Pobjeda Zanimljivo je bilo danas gledati francuske igrače, pobjednike na svjetskom rukometnom prvenstvu. Bila je to ona prava iskrena radost koja se jednostavno nije mogla odglumiti. I dok je ostatak publike u znak negodovanja i nezadovoljstva zviždao, oni su se i dalje veselili – postigli su cilj zbog kojeg im ništa nije moglo umanjiti sreću… Nije potrebno reći za kojim ciljem kršćanin čezne i zašto je, bez obzira na znakove negodovanja, pozvan kliktati Gospodinu.

1. siječnja 2009.

Filipljani Kad se govori o tome da se Isus ponizio, ne držeći se svoga božanskoga dostojanstva, da bi nama postao sličan, razlog tog njegovog samo-oplijenjenja možemo tražiti u uvijek opetovanom opraštanju. Kažem “uvijek“, jer njegova samooplijena nije se dogodila samo jednom u povijesti nego se svaki put, kad nam oprašta, on spušta sa, slikovito rečeno, svog nebeskog prijestolja da bi bio malen i ponizan, da nas razumije i da se ne drži svog “božanskog ega“ opraštajući nam po svojoj ljudskosti (ukoliko je doista ljudskost). Njegovo opredjeljenje da postane čovjekom nije nakon uskrsnuća utrnulo, dapače, on i dalje, iako u slavi Očevoj Njemu s desne, sjedi kao Bogočovjek – i Bog i čovjek. I zato uvijek iznova ima sposobnost praštati.

18. ožujka 2009.

142

Prije poslije fejsbuka

Kad se probudim od sna Što znače riječi hvalospjeva “Nekoć siti sad se za kruh bore, nekoć gladni ne gladuju više“ ili “Nerotkinja rađa sedam puta, majka brojne djece svježinu izgubi“, itd.? Mogao bi netko reći da je to riječ nekog sanjara, idealista koji nema puno veze sa stvarnošću te je potrebno da se prene od sna. No s Isusom koji je Krist, pokazano nam je da mi zapravo ovdje na zemlji živimo jedan san – za mnoge je to američki san – kao metaforu za bolji život, život meda i mlijeka kojega nam naviješta vjera biblijskog pisca. Taj san, iako vrlo realan jer ga ne možemo razlikovati od zbilje koju živimo, isto je tako nestvaran, kao što nismo svjesni irealnosti sna koji nas ipak raduje ili muči kad ga sanjamo. Dakle, vrijeme opisano u hvalospjevu Prve Samuelove knjige 2, 1-10 dolazi onkraj ovog našeg poznatog svijeta i puca preko njega da se zbije u jedan trenutak koji je bogat, sveto bogat, sedam puta bogat, ispunjen, plodan, sit… za one koje Bog voli, koji se njemu utječu. Trebamo izdržati, istrpjeti, iscrpiti ovaj život, da bi živjeli na neiscrpivom, nepropadljivom, neugasivom izvoru Života.

8. srpnja 2009. Šimun i grešnica “Jer je mnogo voljela, mnogo joj se oprašta.“ Ljubav koju netko pokazuje, čak i neumjereno i grešno, ali na koncu ipak ljubav, Isus je, uz veliko pokajanje grešnika i svoje božansko milosrđe, spreman prihvatiti. Mnogo voljeti može pak značiti i brojne druge stvari, koje onda mogu biti i ne-uredne ljubavi. Zašto? Jer smo te stvari stavili ispred Boga i dali im, na taj način, neprimjereno mjesto; mijenjajući slavu Božju za bljedilo prolaznih stvari. Kako bilo, ono što tješi su Isusove riječi kojima nam oprašta, usprkos tome što smo njegovu ljubav mijenjali za ljubavi ovoga svijeta. Koliko nam toga može Isus oprostiti! Jer si mnogo griješio, mnogo ti se oprašta. Jer si mnoge i mnoga više volio od mene, još ti više ja opraštam. A sad idi i nemoj više tako činiti.

28. kolovoza 2009.

143

Tihomir Kosec

Ljubljen sam i zato sam pozvan ljubiti?

Mi ljudi imamo vrlo živ, intenzivan tempo i ritam života, tako da su nam vrlo dragocjeni trenuci kad se možemo odmoriti i osvježiti, da bismo opet iznova krenuli u život. Ponekad se dogodi trenutak koji je svatko vrlo vjerojatno osjetio, a to je pitanje je li pogodio smisao svog života; našao željeno zaposlenje, voljenu osobu, je li to, naime, baš ta osoba ili se prevario, je li se (s)našao u sredini u kojoj živi, ljudima s kojima živi, itd.? Mnogo je pitanja. Danas mi se ponovo dogodila slična situacija. Tik pred vratima đakonskog ređenja, još uvijek nepronađenog odgovora: jesam li, naime, na pravom mjestu?, upao sam u, ne prvu i ne posljednju, nedoumicu. Malodušje, žalost i osjećaj da nisam dovoljno učinio kako bih bio siguran gdje je moje mjesto i tko je moje mjesto pod suncem te s kim imam dijeliti život, stavile su me pred zid nemoći mojih strahova i nepovjerenja. Izdvojio sam se iz skupine prijatelja s kojima sam bio na đakonskim duhovnim vježbama, sakrivši se u kut kapele Svetog Duha nedaleko Ivanca. Opet onaj pogled u daljinu kao da, ne gledajući ni u što, gledam kroz sve ono što je vidljivo ne bih li se nekako umilio Bogu da me pogleda svojim pogledom milosti. Dok sam tako zurio u daljinu, približila mi se jedna curica. Bila je s mamom na groblju koje se nalazi uz crkvicu na toj uzvisini. Začudio sam se koliko je bila slobodna. Osobito me iznenadila kad mi se obratila upitavši me znam li gdje joj je pokopana mala sestrica. Rekao sam da ne znam te ujedno upitao što se dogodilo. Ona je jednostavno odgovorila: “Sestra je pala i zatim umrla.“ U njezinom glasu nije bilo žalosti i nastavili smo razgovarati o nekim drugim stvarima, primjerice koliko godina ima, ima li još koga doma i tome slično. Pohvalio sam je što je mami pomogla nositi cvijeće, na što je ona ponosno odgovorila kako može, kad je u vrtiću, ako ustreba i stolac odnijeti. Nakon tog našeg kratkog razgovora ponovno je otišla kako je i došla, skakutajući bezbrižno neravnim terenom, ubrzo krenuvši s mamom prema doma.

Ovaj me slučajni susret potaknuo na razmišljanje. Otkud se ta djevojčica stvorila?

Odakle joj hrabrost tako mi se približiti i sa mnom razgovarati kao da se od nekud znamo? Zatim jednostavnost kojom je govorila, mir koji je u meni izazivala i…

Nisam dobio odgovor jesam li na dobrom mjestu, izabirem li pravo zvanje, jesam li prepoznao dobro moj životni put. U tom trenutku to više nije bilo ni važno jer dobio sam puno važniji, tj. bitan odgovor, a to je da sam voljen. Mislim da su to odgovori koji svakom čovjeku trebaju i bez kojeg svaki drugi “pogođeni“ cilj života nema smisla. Možemo reći da smo pronašli oazu života kad postanemo svjesni da smo voljeni. Svaki naš napor, svako naše natjecanje s vremenom tada dobiva svoju cjelinu, sukus pravoga života.

29. listopada 2009.

144

Prije poslije fejsbuka

Zlo koje galami Zlo koje galami glas je zvijeri koja će svaki čas umrijeti. No, odmakni se od nje da te ne ujede i ne rani zlom straha i nepovjerenja.

6. studenog 2009.

Kad povjerovati?

Ima stvarno dosljednih ljudi koji stoje iza svoga životnoga opredjeljenja.

Cijenim ih, iz kojeg god društvenog sloja, svjetonazora ili religioznosti dolaze.

No, je li uvijek dobro biti dosljedan? Možda su ponekad u pitanju kriva uvjerenja zbog kojih se, u ime zdravog razuma, treba okrenuti boljemu i ispravnijem. Ljudi koji, primjerice, ne idu na misu i ne žele primiti sakramente: krizmu ili vjenčanje, su u tome dosljedni (što pozdravljam). No nekoga tko je bolestan, kad kaže da neće ići na misu samo zato jer bi onda netko rekao da ide zbog bolesti, smatram tvrdoglavim, da ne kažem oholim. I dalje ne želi priznati svoju slabost. Nažalost, danas ni smrt nekome nije dovoljno upozorenje na promjenu života, promjenom svojih životna uvjerenja, koja su također podvrgnuta vijeku trajanja.

3. prosinca 2009.

Tko je svećenik?

Svećenik je pjesnik Božje ljubavi. Pjevajući psalme u molitvi časoslova on se svrstava u red pjevača Božje ljubavi koja je stalna: Vječna je ljubav njegova. I kad krsti i kad prisustvuje vjenčanju, kad oprašta ljudima nemoguće i kad plače pokapajući mrtve i kad moli za žive i mrtve na misi. Njegova služba nikad ne prestaje, ne smije biti ugašena. On je upaljeni stijenj Božjeg života na zemlji. To je svećenik – samo to.

21. lipnja 2010.

145

Tihomir Kosec

Poznavati Poznavati nekog može samo onaj tko tu osobu voli.

Kad je Isus rekao da ovce njegove poznaju njegov glas, htio je upravo to reći – one me vole.

Kad Isus govori o poznavanju svojih ovaca također želi reći da ih voli.

To je uvjet da vjerujemo onome tko nas poučava i vodi.

13. listopada 2010.

Moliti Molitva je kao pjesma kojom slavimo Gospodina. Tako bismo, naime, trebali shvaćati molitvu. Molitva je radost jer se družimo s onim koji je ljubav, koji je pravednost i milosrđe sâmo. Zato je iz pitanja Koliko moliti dnevno vidljivo da se ne shvaća bit molitve. Izgovarati neke obrasce i na njih “gubiti vrijeme“ doista nije molitva, ali znati da je molitva privilegirano vrijeme jer je Bog tu za mene je sasvim druga stvar. Upravo ga iz toga razloga slavim i želim da se njegovo ime sveti. Štoviše, njegovim imenom onda svetim, tj. posvećujem druge.

12. siječnja 2011. Što je bajka?

Bajka nevidljivo (pokušava) učiniti vidljivim. Riječi evanđelja u Kristu su vidljivo djelovanje nevidljivog Boga.

1. veljače 2011.

Ti ćeš biti svećenik Zamislite da priču o pozivu započnem riječima: “U životu sam bio propalica, ‘krao Bogu dane’ i natjecao se u izdržljivosti s vremenom, smijuć’ mu se u lice svaki put kad bih se probudio sljedećeg dana znajući da sam još uvijek živ.“ Ili: “Na jednom od mnogih europskih putovanja, prolazio sam kroz jedno naselje i zaustavio se pored mjesne crkve ne bih li malo odmorio umorno tijelo. Ušao sam u crkvu, sjeo i bez nekog cilja znatiželjno šetao pogled redovima likova svetaca 146

Prije poslije fejsbuka

koji su marljivo čuvali tišinu i mir anđela. Pogled mi se zaustavio na oltarnoj slici Blažene Djevice Marije i, prije nego “odšetah“ dalje, osjetih kako me netko promatra. Iako je crkva bila prazna osjetio sam kako me “to nešto“ odmjerava pogledom, praćenim neobičnom ugodom koja se pretvorila u milinu zvuka šapćući mi: ‘Slijedi me’. Do tada nikad u životu nisam razmišljao o Božjem pozivu, ali sad mi je bilo kristalno jasno: Bog želi da budem svećenik...“ Vjerujem da bi ova priča mnogima učinila zadovoljstvo kada bi je čitali, možda čak izmamila suzu, prasak smijeha, ili otopila hladnoću spilje neke stare duševne rane. No ja se ne mogu “pohvaliti“ takvim trenutnim, do kraja života neupitnim pozivom, niti želim živjeti u iluziji, a još je manje kome prodavati. Odgovoriti na pitanje o svom pozivu nužno traži iskrenost i istinu kako god možda i “obično“ izgledala. To također povlači za sobom određeni strah jer nije jednostavno izići iz sebe i ogoliti dušu pred drugim te je izložiti mogućnosti da bude izrugana. Stoga ću pokušati odgovoriti služeći se slikama i, kroz njih, barem malo otvoriti prozor otajstva Božjeg zova koji još odjekuje u ušima ljudi koji su čuli Riječ – Isusa.

Još kad sam bio malen, mama mi je rekla: “Ti ćeš biti svećenik.“ Tada sam svim “umijećem bacanja po podu“ trenutno uvjerio majku da to svakako više nikad ne ponovi. No taj glas, ta “buba u uhu“, nastanila se trajno u tom dijelu glave sve do danas kada na leđima nosim već 30. godinu. U međuvremenu sam uspješno završio osnovnu i srednju školu, bavio se aktivno glazbom i sportom. Slijedom nekih, za mene nepovoljnih zdravstvenih okolnosti, u svojoj sam bespomoćnosti doživio obraćenje (i iscjeljenje) koje sam potvrdio studijem stekavši diplomu vjeroučitelja. Kruna studija svakako je bila radost tri i pol godišnjeg iskustva rada u školi. Neovisno o pozitivnim stvarima koje su se događale, nisam zadovoljio svoj unutarnji mir. Onaj mi je glas neprestano golicao dušu, no ja ipak nisam odustajao od svojih planova i, naravno, molio Božji blagoslov za njihovo ostvarenje. Uslišanja nisu izostala, ali je izostajalo osobno zadovoljstvo. Mogao bih izdvojiti trenutak kad se dogodio prijelom u meni, ali to nije važno. Važna je bila odluka za koju vjerujem da je ispravan odgovor na onaj Glas, poziv koji me doveo na bogosloviju... Što znači poziv? Može li itko od nas reći da je pozvan? Sigurno je da nas Bog svojim evanđeljem zove na promjenu života, ali smije li netko tvrditi da ga Bog zove na svećeništvo. Bilo bi to preodvažno, možda čak, u nekom smislu i umišljeno. Boravak na bogosloviji omogućuje mi da se intenzivnije bavim svojim pozivom, da ga otkrivam i njegujem da on dođe do punine svoje zrelosti, jer nisam ja onaj koji poziva već onaj koji odgovara na poziv. Taj pak odgovor postaje 147

Tihomir Kosec

važećim jedino i ukoliko je učinjen u slobodi. Danas, kad se osvrnem na svoje odluke i izbore iz svoje tzv. slobode, mogu vidjeti koliko sam uistinu malo bio slobodan. Zapravo sam bio uvjetovan nerijetko sebičnim željama koliko god bile zapakirane u plemenitost. Sada više nemam takvih želja, osim da me Krist za sebe oslobodi i zato dopuštam da Njegov glas u meni odjekuje, ne bi li oslobodio pravu istinu u meni o tome tko sam ja i što mogu biti. No, Božji glas mora učiniti svoje, stoga mu dopuštam da sijekući odstranjuje, tješeći zacjeljuje, krijepi i pridiže. To, dakako, uključuje trpljenje, no može li se radost istine (osobne) usporediti s bilo kakvom cijenom?

26. studenog 2011.

Izabran Na kraju nije toliko bitno što sam ja izabrao, nego činjenica da sam ja izabran, da je mene netko drugi izabrao. To je utjeha svim krivim izborima koje smo činili za života.

8. svibnja 2012.

Sluga Jahvin Sluga Jahvin ne otvara usta, ne buči kad čini dobro, daje sirotinji.

Od nas se često ne traži da podnosimo križ kakav je podnio Isus, ali ono što trpimo, zbog onog što žrtvujemo, ne treba dati na sva crkvena zvona.

9. lipnja 2012.

Herojski je oprostiti ili dati oproštenje?

Danas mi se dogodila jedna nespretnost. U jednom sam se trenutku osjetio napadnutim i reagirao sam naglo i nepromišljeno, izgovorivši sebi u obranu riječi u kojima se nije moglo primijetiti nimalo ljubavi prema onima kojima je oštrica mojeg odgovora bila okrenuta. Bilo je to u afektu. Nije važno, nema opravdanja jer što je učinjeno, učinjeno je, žao mi je. Nekako sam osjetio grižnju savjesti u 148

Prije poslije fejsbuka

samom početku, a za vrijeme molitve odlučio sam se ispričati svima koje sam povrijedio. Neovisno o ne-odjeku uvrijeđenih, ja nisam imao mira. Priznajem da sam naišao na razumijevanje i da se isprikom otvorio prostor za razgovor i izmjenu misli barem tad – svađa je potaknula rješavanje problema. No kod jednog kolege sam naišao na riječi: “Dobro. Nemam ti što oprostiti, budi miran. Ispričavši se, učinio si herojsko djelo.“ Tako nekako. I sjetio sam se kako sam, radeći u školi, djecu učio upravo to kako je oprostiti gotovo ravno herojskom djelu. Ali danas sam bio drukčijeg mišljenja.

Zar je tako teško ispričati se? Nije li to nešto svojstveno ljudima, napose kršćanima, da zatraže oproštenje za svoje neprimjereno ponašanje? Nije li to sasvim normalan čin? Nakon te izjave nisam se ni najmanje osjetio herojem nego osjetih sućut prema svakome tko tako misli. Kršćani ne opraštaju da bi im netko aplaudirao, čestitajući im na herojstvu. Oni to rade iz uvjerenja, oni to rade jer im je takav primjer ostavio Krist. Nije ništa posebno, ili barem ne bi trebalo tako biti, pobijediti svoj ego, svoju sebičnost i oholost. Nije to neko posebno herojstvo niti smije biti, dovoljno je samo da se oproštenje zatraži iskreno. Ako pak netko nudi ispriku da bi mu se stisnula ruka u znak njegove herojske veličine, bolje je možda da to ne čini, neiskreno je. Iskrenost se isplati, kakve god posljedice bile.

Vjerujem da je herojstvo usuditi se priznati svoju pogrešku po cijenu da se nakon toga bude i ismijan. To znači spremnost nositi se s posljedicama jer ne rješava se svaka neprilična situacija isprikom. Neprimjeren čin ostavlja svoje tragove i ponekad se ne može očekivati da će povrijeđena osoba odmah i iskreno prihvatiti ispriku. No važno je za onoga koji se želi isprikom ispraviti, budući da njegovo srce također mora biti čisto od svake mržnje i ljutnje, cinizma...

Molit ću danas na tu nakanu.

18. lipnja 2012.

Da budu jedno kao što smo ti i ja – Otac i Sin Biti i imati takav život kakav vlada unutar Presvetog Trojstva. Isus nam je upravo stoga dao svog i Očevog Duha da on bude komunikator između nas ljudi te među nama ostvari istinsko zajedništvo i razumijevanje – istu valnu duljinu.

21. lipnja 2012.

149

Tihomir Kosec

Biti ugledan!?

Današnji je evanđeoski odlomak opet prepun značenja i vrlo slojevit, stoga se moram usredotočiti na ono što me trenutno najviše dotiče. Promotrit ću malo lik Isusa, onako kako ga vidi Šimun, odnosno grešnica.

Pozvavši Isusa da mu bude gostom, Šimun mu je iskazao svoje poštovanje.

On ga smatra uglednim čovjekom, učiteljem, prorokom, gotovo svecem. To nam otkriva razočaranje u njegovoj neizrečenoj misli: “Kad bi ovaj čovjek bio prorok (…)“, drugim riječima, kad bi znao što o takvima kaže Zakon…? Šimun se tu zaustavlja, ne ide dalje, donosi svoj sud i… točka, zaboravljajući da se u tom Zakonu/Sv. Pismu govori i o čovjekovoj grešnosti jer „grešan sam već rođen“, kaže psalam. Grešnica pak, koja nema ugleda, ni (teološkog) znanja, intuitivno dodiruje Isusa koji “ljubi srce iskreno“ (nastavak psalma), bacivši mu se pod noge, prepoznavši u njemu (od Šimuna neprepoznat) božansko - opraštajući ugled. Isus se upravo takvima - koji nemaju ugleda, ni predrasuda što će drugi reći - pokazuje prijateljem. Nije opterećen prigovorom uglednika ovoga svijeta; njegova je misija spasiti grešnika. Ono što se dogodilo u susretu Isusa i grešnice jest ljubav - ona je uvijek više od zakona i institucije. Jedna i druga lišavaju se ugleda. Isus gubi na ugledu proroka, a ženina ljubav sada neskriveno želi biti do kraja ponižena ljubav “sve podnosi“. No, ta ista ljubav koja je ženu razgolila do duše svoga bića, biva zaodjenuta blagošću Isusova oproštenja. Čovjek može u svojoj revnosti i inzistiranju za znanjem otići toliko daleko da zaboravi na bitnu istinu života. Kada se, naime, Pavao, u svom hvalospjevu ljubavi, pita: “Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva (…), a ljubavi (oproštenja) ne bih imao“, odgovor je jednoznačan: “Ništa sam.“ Doista, položeni ispiti i diploma nose kvalifikaciju iz struke, ali ljubav nas legitimira jesmo li Kristovi. Vjernici, a još više nevjernici, to jako dobro zamjećuju.

27. lipnja 2012. Čovjek kao vrijednost…

Ono što čovjeku daje vrijednost nisu njegova dobra djela, njegov mukotrpan posao i požrtvovnost i, s tim u vezi, potvrda sa strane njegovih kolega, nego, kako su to već mnogi zaključili, ljubav kojom se nešto čini. Čovjek ima trajnu vrijednost upravo time što je ljubljen, ne prvenstveno jer je produktivan, jer tada ni nemoćna mala djeca, a tako i nemoćni starci, ne bi imali što raditi na Zemlji. O tome ovisi sav zakon, ako je zakon svjetlo na putu života.

4. srpnja 2012.

150

Prije poslije fejsbuka

Što znači ljubav…

Kaže se da u ljubavi straha nema. Znači li to da ja ne ljubim? Ako se bojim da ću sebe izgubiti, onda doista ne ljubim jer onaj tko voli taj je spreman izgubiti sebe. To je moj grijeh i moja najveća žalost jer se bojim predanja, potpunog, bespridržajnog i čistog. Zato ljudi tako teško prihvaćaju križ jer je za križ potrebna ljubav. Sada mi je jasno zašto je Isus na nekim slikama gotovo spojen s križem, čvrsto s njime sljubljen, u nerazdvojnom zagrljaju.

Bože, daj da ti se predam do kraja, da izvedeš u meni svoju volju koja je najveća sloboda i ljubav na koju sam pozvan. Oprosti mi moje stare grijehe, skrši u meni zlo koje me ne prestaje pritiskati i predbacivati mi, pobijedi u meni svojom ljubavlju jer sam nevoljan. Smiluj mi se, Gospodine! Ti me možeš izbaviti, vratiti mi svjetlo života, vid povratiti, duh obnoviti… Molim te, molim te, molim te!

Izbavi me iz tame! Amen.

14. srpnja 2012.

Molitva krunice Bože, tvoja je zapovijed da Tebe ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom svojom, a bližnjega kao samoga sebe. Upravo su to područja koja su potrebna tvoje pažnje: iscjeljenja srca, duše, uma i snage.

Biblija nam svjedoči kako smijemo vjerovati da si sve naše boli ponio te nas otkupio svojim križem i da je time svaka bol u vjeri dobila svoj duboki smisao nasuprot osjećaju besmisla. Zato, unatoč svim mukama koje nas terete imamo znanje da su one dio Božjeg spasenjskog plana u kojemu i mi sudjelujemo razumijevanjem, poštovanjem, blagonaklonošću, ljubavlju za drugoga. Da bismo toga bili uvijek svjesni, potrebno nam je iskreno obraćenje koje nas može učiniti slobodnim, pa i u trenucima tjeskoba, kad nam je izuzetno teško - kada patnju možemo učiniti sredstvom posvećenja i iscjeljenja, lišavajući je moći da upravlja nama…

I zato, usprkos svemu molimo: “O Isuse, ovo je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika…“ 5. kolovoza 2012.

151

Tihomir Kosec

Reci mi, Bože!

Dal’ da se zatvorim u svoju tišinu I čekam kada progovoriti ćeš?

Ili hoćeš da tražim te, ko biser u tami Ko srce što svoj traži put?

Reci mi, Bože, reci što želiš Jer ovo nije samo pjesma Ovo tuga je što tebe nema Što varam se kada osjetiti želim da si tu.

Reci mi Bože, mogu li znati Il samo vjera dozvati te može?

Tražiš li ljubav, pomozi da je dam Jer život bez ljubavi se gubi.

Gubi se san, nestaješ u sumnji Ne prezri žudnju za nježnošću Tvog dlana, Takni me i reci da nisam sam.

17. kolovoza 2012.

152

Prije poslije fejsbuka

Voljeti Volim li te? Voliš li me?

Jesmo li u grijehu?

Jednom rečeno: Ljubav nije samo gledanje oči u oči, ljubav je gledanje u istome smjeru.

Volim li te?

Da! Volim ono što i ti voliš!

Voliš li me?

Da! Voliš ono što i ja volim!

Za ljubav (ni)je dovoljno dvoje.

Za ljubav je potrebno treće – Voljeno!

Bitak u tebi u meni.

2. rujna 2012.

153

II. DIO

Tihomir Kosec

Dokazati Boga Lijepo je primijetio jedan uvaženi gospodin i sveučilišni profesor Keith Ward, ali i mnogi prije njega, da Bog nije stvar znanstvenog dokaza nego osobnog iskustva - svjedočenje. Ne mogu svi biti svjedoci. Dakle, kako netko može govoriti o nekome ili nečemu, a da nije sam doživio to iskustvo. Psalmist lijepo kaže: “Kušajte i vidite...” Ako nije kušao kako može znati ili možda nam računalo može dati iskustvo okusa - možda će jednom dati, ali opet je osjećaj za okus postojao prije. Molim lijepo, neka se ne miješaju znanost i vjera, ali neka se međusobno dopunjuju.

26. listopada 2011.

Biti pošten - priznati Nisam sklon nikoga nazivati ovim ili onim imenom i to me u pravilu ne zanima. Želio bih kada bi svatko imao hrabrosti pogledati u sebe i reći što je pogrešno, ali i dobro učinio (pojedinačno ili kolektivno) s nastojanjem da se loše, koliko god se to realno može, i ispravi. Odlično je činio pokojni Papa kada je govoreći o potrebi čišćenja pamćenja koje je morala učiniti Crkva, na indirektan način pozivao svakog čovjeka dobre volje i svaku relevantnu ustanovu da to isto učini. To, naime, oslobađa prostor povjerenja među ljudima koje je itekako narušeno jer konačno dopušta istini da progovori, a ne da ju se (ne)vješto skriva iza kojekakvih maski tzv. iskrenih i poštenih ljudi i njihovih “izama”.

12. siječnja 2012.

158

Prije poslije fejsbuka

I ja sam bio - embrij Kako ono reče Mali princ: “Bitne stvari se ne vide očima, nego samo srcem.” Očito nitko nije uspio u dokazivanju što je što ili tko je tko.

Previsoka je razina emocija ovdje prisutna da bi se mogla donijeti jedna racionalna ocjena o istini i podvalama, s druge strane, o ovoj problematici. No, uvjet da uopće netko (tako ili nikako) razmišlja, je činjenica da je i sam (i ja također) jednom najprije bio samo “nakupina stanica”. Da sam bio smrznut do sada... hm. Možda bi neke veselilo, a druge žalostilo. No, što je tu je. Još se razvijam, u kojoj sam sad fazi razvoja valjda ima neko ime. Možda se do kraja života razvijem u čovjeka kakvog bih želio, a možda će netko smrznuti mene i ovo mišljenje pa će ga odmrznuti tamo negdje neki ljudi kada će ovo doba za njih biti srednji vijek. Ispričavam se ako sam bio ciničan, no s obzirom da se više ništa ne zna...

13. srpnja 2012.

Biraj prijatelje Svako dobro i dobro Božje, jutro svima koji ste uključeni u krug mojih prijatelja.

Ovu obavijest stavljam i za sve one koji me poznaju jer se “navodno” pojavljuju neke poruke pod mojim imenom i mojim profilom, a koje su kompromitirajućeg sadržaja za mene kao osobu i službu koju - u Kristu - vršim. Radi se o teškoj zloupotrebi te se ograđujem od svake takve poruke nepristojnog i nemoralnog sadržaja. Usput i vas pozivam da prije nego li nekoga prihvatite u krug svojih “prijatelja” dobro razmislite hoćete li kliknuti “confirm”.

Božji blagoslov svima!

20. listopada 2012.

159

Tihomir Kosec

Rođeni s visokom školskom spremom Evo, budući da pomalo pobolijevam ovih dana, pročitam pokoji komentar po kojekakvim blogovima i forumima (koga tu sve nema) i činim grijeh protiv svoje “adventske” odluke da “neću dati zlu pred svoje oči” - kako kaže Biblija, za koju velik dio svijeta kaže da je zbog mudrosti i ljepote Knjiga nad knjigama. Je li to došlo do jednog dijela Hrvata to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, upravo zbog pročitanih komentara tog dijela građana, primjerice, po pitanju zdravstvenog odgoja ili s druge strane, na bilo koji istup nekog člana crkve, bilo svećenika ili kršćanina o bilo kojoj temi. Uglavnom su to izrazi koji su “neizrazivi” pa se pitaš koji je to jezik i kako to shvatiti: kao uvredu čovjeku ili skupini ljudi kojoj se obraća ili je to uvreda samom sebi zbog terminoloških nedostatka u hrvatskom jeziku. Drugo što sam shvatio, iz tih obračunavanja s katolicima “homofobima”, da je jedini uvjet da nešto bude znanstveno jest da je necrkveno ili nekršćansko.

Dakle, čim kažeš da si protiv Crkve (riječ Crkva sam napisao velikim slovom zbog ljudi - ljudi se poštuju, zato ih se tako oslovljava) ili crkvenog stava ti si odmah znanstvenik - ne trebaš studirati, ne treba promocija, ne treba titula, ti si po prirodi znanstvenik (čak ne trebaš biti ni rođen s malom maturom). S druge strane, možeš imati priznanje cijelog svijeta, titule prestižnih svjetskih fakulteta, a biti zapravo velika neznalica i indoktrinirana homofobna kršćanska spodoba, od onoga trenutka (evo, odmah sad) ako kažeš da si kršćanin ili član Crkve. Evo, to je tek jedna zamjerka (neka bude dovoljno) od mene kao bivšeg studenta koji je učio nešto na faksu (opet neka tuđica u izrazu) o znanstvenoj metodologiji kao nužnoj pretpostavci da bi uopće mogao nešto “znanstveno” raditi ili donijeti nekakav “znanstveni” zaključak. Budući da je u spomenutim komentarima izrečeno mnogo stavova jedne vrste i da su uglavnom jednoznačni, tu se očito radi o istini o autorima tih komentara, a ne i o onima kojima su ti komentari bili namijenjeni, s obzirom na nepoznavanje istih. No, istina je da osobno i jednima i drugima želim dobro, i uvjereno tvrdim da nama Hrvatima ili hrvatskim građanima ne trebaju podjele, svađe, prepucavanja (toga previše ima, po staroj: dva Hrvata tri stranke) nego blagoslov, koji je više nego potreban.

Božji blagoslov svima!

11. prosinca 2012.

160

Prije poslije fejsbuka

Kako moliti?

Kada vjernik moli da ga Bog spasi ili ozdravi, mislim da bi trebao moliti ovako: “Gospodine, znam da sam spašen i otkupljen jednom jedincatom žrtvom križa tvoga Sina, ali molim te očituj to spasenje i ozdravljenje javno, ne radi mene nego da i drugi povjeruju u isto - da si Ti Spasitelj.“ 11. prosinca 2012.

Zahvaljivati Za vrijeme studija, duhovnik nam je rekao: “Dečki, vi morate biti ‘profesionalni zahvaljivači’ i to ćete biti, to je vaš poziv i posao.“ Tada mi se to činilo zgodnim, a danas potrebnim, jer nam je naš medijski i svakodnevni prostor u kojem se krećemo zagađen ‘pljuvačkim’ mentalitetom. Kao da postoji profesija koja želi ogaditi sve što je čovjeku sveto. Sada uviđam koliko je i tada i danas duhovnik bio u pravu te na tragu Biblije koja (iz usta sv. Pavla) govori: “Neka vaše riječi budu na izgrađivanje.”, ne na rušenje i destrukciju. Budimo, dakle, arhitekti Božje kulture i međusobnog poštivanja, makar živjeli u, tako se stvara dojam, neronski natopljenom vremenskom duhu. Iskoristimo vrijeme milosti i “zamilujmo” jedni druge - danas i sutra i uvijek, “istinujući u ljubavi”, ne sladunjavoj nego onoj koja znači reći NE kad zatreba i DA kada zatreba. E-manu-el.

12. prosinca 2012.

Duhologija čovjeka i svijeta Bog je stvorio nevidljivi svijet duhovnih bića (anđele) i svijet vidljivih bića – materiju, čovjek je duh u tijelu ili tjelesni duh, tj. vidljivi duh. Budući da tijelo ima organe, možemo na slični način reći da i duh ima svoje duhovne organe. Oni mogu biti zdravi, a mogu biti i bolesni. Kada čovjek čini grijeh on je duhovno bolestan, njegovi duhovni organi su obamrli. Kao što čovjek koji je paraliziran, iako ima udove ne može ih koristiti, tako i čovjek koji ima savjest, ako mu je ugašena ne funkcionira. Da bi čovjek bio duhovno uspravan i da bi mogao biti duhovno pokretan, mora imati kralježnicu ili „kičmu“. Ta kičma su Božje zapovijedi. Svaka zapovijed je kao jedan kralježak ili disk. Ako samo jedan od tih „diskova“ nije u funkciji događa se disfunkcija, kralježnica počinje slabiti, 161

Tihomir Kosec

duhovna dimenzija se lagano urušava i čovjek – tjelesni duh – klone. Stoga, kao što u tijelu postoje virusi koji žele srušiti tijelo, tako i u duhu postoje “duhovni virusi” čije je podrijetlo u zlom duhu, koje čovjeka čine neotpornim na različite bolesti. Te bolesti različite su ovisnosti koje čovjeka onesposobljuju da vlada sobom i da cijeni svoje dostojanstvo.

Bolesti su sljedeće: ◆ oholost – kompleks veće vrijednosti (precjenjivanje sebe); ◆ kompleks manje vrijednosti (podcjenjivanje sebe); ◆ psovka, mržnja, zavist, krađe, lijenost; ◆ neumjerenost u jelu i piću, raznim igricama, kocki, opijatima...; laži i spletke, sklonost varanju, licemjerje; ◆ preuranjen i neuredan seksualni život s jednom ili više osoba – 162

Prije poslije fejsbuka

nesposobnost za brak kao trajnu vezu, često mijenjanje partnera; ◆ pohota, gubitak iz vida dubljeg (Božjeg) smisla ljudske intime; ◆ odbacivanje svake pomisli o vječnosti, o vječnom dobru;

◆ odbijanje vjerničke istine da će Bog dobre nagraditi vječnom srećom – rajem, a da će zlo biti kažnjeno vječnom nesrećom – paklom;

◆ odbijanje vjere u Božju dobrotu odbacujući vjeru, nadu i ljubav kao besmislene;

◆ prihvaćanje neistine o vjeri i o Crkvi kao nazadnjačkoj organizaciji koja tobože koči razvoj ljudske civilizacije.

Koliko je veće Božje milosrđe koje nam daje šansu da spoznajući svoj ne idealni “ja” možemo, njegovim milosrđem, pretvarati u sličnost s njegovim Ti Sinom - jedinim pravim kršćanskim (top) modelom čovjeka i čovječnosti. Advent je vrijeme kada preispitujem snagu svoje “kičme” i vrijeme za njeno učvršćenje da, kada Gospodin dođe, prepozna čovjeka po mjeri, da se njegova Riječ u silasku među nas ne stisne i uguši u uskim okvirima površnih i malih (samo)ljudskih želja.

Bog s vama!

15. prosinca 2012.

Buđenje na san Hm, počeo je novi dan. Hoće li nam poremetiti san? Dva su sna. Jedan iz kojeg se budimo da bismo se vratili u realnost života i drugi na koncu vremena, da kad se probudim naužijem se slave Božje i živim Božju realnost - daleko od udaljenosti od sebe.

19. prosinca 2012.

163

Tihomir Kosec

Tijelo podiže kriterije Dragi moji, birajmo svoju budućnost i ne budimo k’o guske u magli, a meni se čini da smo se dobrano našli u gustoj magli gdje se više ne raspoznaje tko je tko. Živimo u društvu floskula i etiketa i nesposobnosti da se vidi smisao. Sve se želi svesti na primitivnu ljudsku nagonsku narav, a s druge se strane događa zataškavanje, ušutkavanje, minoriziranje, likvidacija duha. Čovjek je samo tijelo???

Advent je vrijeme u kojem se spremamo primiti Boga “upakiranog” u tijelo.

Premda se vanjskim izgledom neće razlikovati ni od koga od nas, mi vjerom znamo da je to tijelo postalo kuća i dom Božji. Ne vjerujem da itko od nas želi da nam budućnost devastira ono po čemu smo najvredniji, bitno drugačiji od svega stvorenoga - Božja slika. Nemojmo spuštati kriterije, podignimo ih, među zvijezde, iznad zvijezda (rekli bi neki pjesnici) u Nebo. No... glas je to tek, ništa više ni manje, samo šušanj suhe prašine izgubljene u nijemom pijesku pustinje.

Ipak, možda će netko (za sebe) primijetiti da nije tek prašina, nego zrno, a možda i sjeme, koje razumije zvuk kiše i osluškuje tonove rasta, uživajući u plodovima (dobra) kojih budućnost nosi. Pjesnici, pjesnici, proroci, proroci, neka vam glas ne presuši, neka vam govor ne zanijemi.

19. prosinca 2012.

Otopljeni Božić Eto, božićna (adventsko-snježna) idila se bliži kraju. Konačno možemo iščekivati Božić, onakav kakav ne očekujemo, jer zapravo mi trebamo postati malo toplija spilja. To nam govori priroda koja svojim zatopljenjem želi glumiti vola i magarca da Isusu bude malo toplije. Želi li tko još biti u ulozi tih betlehemskih stvorenja???

20. prosinca 2012.

Moje i Božje želje za Novu godinu Od kuda nešto želimo? Od kuda nešto možemo dati? Puno će biti lijepih poruka: želim ti, želim ti, želim ti..., a mogu li ti to dati? Božji blagoslov je besplatan i... nije prazan. Želje iz srca nisu loše i vjerujemo da ih osoba doista može u sebi nositi – ali to i dalje ostaju samo želje. No, želje iz Božjeg srca nešto su drugo.

164

Prije poslije fejsbuka

Bog nije samo netko tko raspolaže riječima, Bog raspolaže i ostvarenjem tih želja. Želimo si stoga Božje srce (Isuse blaga i ponizna srca...) da i naše želje ne budu samo riječi nego da ih čudesnom pretvorbom (koja se na svakoj sv. misi događa) i mi pretvorimo u djela.

Sretna Nova 2013.!

31. prosinca 2012.

Odreći se ... od-ricanje, od-reči, biti od riječi, biti čovjek riječi, držati se (zadane) riječi... korizmeno “odricanje”. + 13. veljače 2013.

Ljubav = daljina “Ljubav je distanca”, kažu neki. Kažu drugi da to nije samo “gledanje u oči jedno drugome, nego gledanje u istom pravcu”. Ako nam je zajednički cilj nebo, sretno nam Valentinovo!

14. veljače 2013.

165

Tihomir Kosec

Zaljubljenost – Božji osjećaj Lijepo je vidjeti mlade zaljubljene ljude, a još je ljepše kad znaš da ti isti mladi u svojem “hodanju” svojom zaljubljenošću i ljubavlju svjedoče Ljubav samu, a ne sebe.

22. travnja 2013.

Krunica – za obitelj Jučer smo počeli moliti krunicu za obitelj. Ponajprije trebamo moliti da mi shvatimo dubinu te stvarnosti (Božje želje da svi budu jedna obitelj) da bi onda i naš glas dospio i do duha onih koji je zakonski mogu zaštiti kao zajednicu muškarca i žene, ne legalističke forme nego zajednice onih koji su se s ljubavlju prepoznali u svojoj različitosti i pozivu na nadopunjavanje i plodnost. Pozivam vas da se pridružite toj molitvi. Molitva doista čini čuda, ako ne na drugima, za početak na vama samima. Doista, valja početi od sebe. I vrijedi ono što je Isus rekao: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime i ja sam s njima.”

Božji nam blagoslov svima! + 9. svibnja 2013.

Dođite i dobrodošli - ponovo Mnogi se ovih dana vraćaju u “crkvu”. Razlozi su prva pričest, krizma. Neki su izveli svoju djecu iz kuća nakon nekoliko mjeseca “skrivanja” od hladnoće na krštenje, a drugi će se čak i vjenčati u “crkvi”. Poželimo svima da se vraćajući i navraćajući se u crkvu vrate i u Crkvu - i osjete po nama prihvaćenost od Boga - i tu ostanu, iz nedjelje u nedjelju.

Božji nam blagoslov! + 14. svibnja 2013.

166

Prije poslije fejsbuka

Zahvala za rođendanske čestitke Ljudi, hvala svima na čestitkama. Jedino što mogu reći jest to da sam zahvalan svojoj majci i ocu koji su me željeli i ni sekunde nisu pomišljali “što će sa mnom”. Čovjek je velik Božji dar, kruna njegova stvaranja, šećer na kraju. To nikad ne smijemo zaboraviti.

Božji blagoslov svima! + 15. svibnja 2013.

Opet o smislu – o da!

S obzirom da svi, manje više, znate tko sam i čime se bavim, tj. što živim, smatram važnim potaknuti nas sve na jedno promišljanje: „Što je smisao mojeg i vašeg života?“ Ups! Ovo je jedno od onih “dosadnih” pitanja. Vrlo rizično i (pre) smjelo pitanje - možda ćete pobjeći čim to pročitate..., a možda ćete i pročitati...

Odlučite...

Ne zadržavajući se, dakle, na tom osobnom pitanju, želim zapravo dovesti u samo središte pitanje na koje gotovo više nitko nije zainteresiran dati odgovor, a to jest upravo pitanje smisla. Isus je rekao da ljudi zbog drveta više ne vide šumu, ali isto tako da se od šume ne vidi više ni stablo. Poanta je, uglavnom, u tome da se više ništa ne vidi, tj. kao da je izgubljena sposobnost zdravog pogleda na stvarnost i kao da čitava stvarnost postoji samo radi pojedinca. Čovjek u svojoj egocentrizmu, a onda i u egoizmu ne vide dalje od sebe i svojeg nosa i non-stop se vrti samo oko sebe. To se najviše uočava kada se poziva na svoja prava i kada je slijep za cjelinu, tj. za Istinu, jer se previše bavi svojim parcijalnim pravima.

Svi sve znaju. Najpametniji smo narod, rođeni s malom maturom. I dok nam se serviraju pitanja, imaš li pravo na ovo ili ono (tko se usudi dirati u bilo čije pravo?!) ne vidimo zamku u tim pitanjima i svu nelogičnost, kao kad su nam k’o djeci postavljali pitanje je li ispravno reći: “Izlazi li sunce ‘sa’ zapada ili ‘s’ zapada?”

Sunce, jasno “ne izlazi”, a još manje izlazi sa zapada... Sva aktualna zbivanja u Hrvatskoj kao i u svijetu premazana su tim ili sličnim zamka-pitanjima koje onda jednu ozbiljnu stvar totalno banaliziraju gušeći pojam smisla, tj. cjeline, tj. Istine... i sve postaje stvar neukusa, bezličnosti i gluposti. Fragmentacija, tj. mrvljenje stvarnosti na pojedine elemente (mesarski posao) dovodi do toga da više ne uočavamo povezanost, s-misao. Misao koja ne vodi nekom zaključku (smislu) je 167

Tihomir Kosec

informacija bez vrijednosti i sve postaje bez vrijednosti ili jednako vrijedno. Da završim, zanimljivo je da riječ diabolo, tj. dia-ballein, u prijevodu znači raz-staviti (raz-mrviti, izmesariti ili raz-bacati,) što je totalna suprotnost riječi simbol, od riječi synballein što u prijevodu znači sa-staviti, a od koje dolazi riječ sakrament koji je po definiciji povezuje ne samo čovjeka s Bogom (vertikala) nego i čovjeka s čovjekom (horizontala-interpersonalnost) i čovjeka unutar samog sebe (intrapersonalno). Vjerujem u Vas i nadam se da će nam Bog otvoriti oči, da ne upadamo tako lako u zamke ovog svijeta koji ima svojeg “kneza” koji nas i tuži i sudi i mrvi unutar nas samih. “Čovječe, ne budi ‘raz-mrvica’ ispod zvijezde”. p.s. Nadam se da Vam nije žao što ste odvojili koju minuticu za ovaj komentar kojeg sam napisao (možda isprovociran) količinom bedastih i zakukuljenih pitanja u našem medijskom prostoru o tzv. pravima, o tome što je normalno, a što nije, što je suvremeno a što ne... gdje svemu fali upravo ovaj smisao, povezanost, balans ili teološki rečeno: Duh Božji.

Božji vam blagoslov! + 4. lipnja 2013.

Ti si vrijedan U čemu je vrijednost nečega ili nekoga? Postoji li vrijednost “po sebi”, recimo, koliko jednom djetetu vrijedi ili znači komad zlata…?

Tek čovjek nekome ili nečemu daje vrijednost. Mnogi pak postanu svjesni vrijednosti drugoga dok bez njega ostanu, dok im se srce slomi.

Danas je Srce Isusovo. Taj Isus traži baš i tu zadnju ovcu koja mu slama srce svojim lutanjem. Tek kad znaš da si voljen, od čovjeka, od Boga, postaješ svjestan svoje vrijednosti (vrijednost si ne možeš sam dati). Ljubav je “valuta” kojom se “plaća” osjećaj da si vrijedan a vaganje novcem kolika je čija vrijednost, svrstava čovjeka u rang onih koji se daju (pod)platiti. Budući da nas Bog voli... ne dajmo da nas itko ili išta potplati. Naša vrijednost zajamčena je njegovom krvlju za nas iz ljubavi prolivenom. Znak te ljubavi je euharistija. Neka se ne ohladi ljubav kršćanina prema Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu.

Božji blagoslov! + 7. lipnja 2013.

168

Prije poslije fejsbuka

Mijenjati misu ili čovjeka Da bi se razumjela misa, mora se biti “u” njoj. S druge strane, biti “na” misi ili kad netko kaže da je išao “na” misu, od nje vjerojatno neće ništa shvatiti ni dobiti.

Zato je bitno postati sudionik tog događanja, ući u sam misterij, ući u zajedništvo s Kristom, biti “u” misi. Tek to mijenja čovjeka. Previše ljudi kod nas dolazi “na” misu i ako nije dobra glazba ili propovijed, misa im je promašena.

Premalo je znati definiciju mise, treba ući u njezinu mistiku, u njen sadržaj, u Krista.

Božji blagoslov! + 11. lipnja 2013.

Briješ svoj film Idem danas gradom i sretnem (ili konstantno susrećem) mlade sa slušalicama u ušima. Briju neki svoj film. Glazba, pogled i kretnje koje su poput terminatora stalno u nekim izračunima i parametrima, više radi zaobilaženja nego susretanja s drugim ljudima. Dakle, izgleda, barem meni, da pritom ljude ne vide, ne čuju zvuk vjetra, šuštanje lišća, prilagođen pjev ptica u gradskoj sredini, zvuk motora... samo čuju onu glazbu ili štogod već ulazi u glavu (rekoh namjerno glavu, a ne uši) preko tih slušalica. Kao, “živim u svijetu, ali izvan sam konteksta”. Čini mi se da je to problem. Ne postoji više stvaran životni kontekst, ne vidi ga se, ignorira i zato nije čudno da životni kontekst mnogih biva posredovan upravo preko tih slušalica koje postaju javni zvučnik preko kojeg progovaraju neki čudni glasovi, umjetni (dakle, neprirodni) i zato se ne čudim više ljudima koji razmišljaju tako kako razmišljaju - svojom glavom da, ali ne i svojim mislima, jer im je već netko drugi ubacio svoj program (da ne kažem virus) u njihova, nekad prirodna, dječja razmišljanja. Kako proročki zvuče Isusove riječi: “Ne budete li poput djece...”

Božji vam blagoslov i otvoreno uho za glazbu njegovih riječi! + 16. lipnja 2013.

169

Tihomir Kosec

Crkva – utočište ili porez na grešnike?

U našem gradu Varaždinu i vjerojatno u ostalim gradovima, skupljaju se potpisi za “potpuno oporezivanje Crkve”. Došavši pogledati o čemu se točno radi i što još krije ta peticija, prišao je jedan mladić s djevojkom i vidjevši da sam svećenik, pitao može li se nekoliko puta potpisati. Ne ulazeći u prave razloge ove peticije i što to sve još treba oporezivati u Crkvi, više me frapira činjenica kako se ljudi raduju (pretpostavljam mnogi) kada se nekome nameće namet. Zluradovanje ili zlu-radost nema veze s religioznošću. Mržnja je mržnja, prijezir je prijezir i zlo je zlo, bez obzira s koje god strane dolaze.

Bogu hvala da iz dana u dan sve više padaju maske - to je dobra strana. Zlo je to što čovjek više ne zna stati na kraj zlu. Ako se još netko pita zašto moliti za snagu u (s)trpljenju. Zanimljivo, volonterka za štandom se pozvala na Isusa i prozvala Crkvu što ima papu - jer samo je jedan naš Otac - to znamo. Jasno, riječi “Ti si Petar stijena” za nju su izmišljotina Crkve i budući da je Petar tri put izdao Isusa, nemoguće je da taj čovjek bude papa. Isus je, po tome, nemilosrdan i samo sveci smiju po toj logici biti u Crkvi jer su svi ostali “otpisani”... po tom principu i ja kao grešnik - hvala Bogu na utočištu grešnika. Ovi pak, koji potpisuju ovu peticiju, očito su po takvom sebeshvaćanju - sveci.

19. lipnja 2013.

Slobodan k’o kršćanin Ako kao osoba daš da te vode (vladaju tobom) osjećaji i nagoni, a ne razum, tada nisi slobodan.

Ako pak (isključivo) razumom vladaš nad osjećajima (srcem) i nagonom, tada si kao čovjek slobodan.

No, dopustiš li (surađuješ li s Bogom) da tvoj razum, srce i nagone vodi Božja mudrost, postigao si “slobodu djeteta Božjeg”. (to je povijest potvrdila u svecima).

Prve dvije opcije, prva u većoj, a 170

Prije poslije fejsbuka

druga u manjoj, razlog su, u najdubljem smislu, najrazličitijih diskriminacija.

Zadnja vrednota deficitarna je u Europi.

Kada bismo mi (hrvatski) kršćani unijeli taj kvasac u EU... hm…

To je molitva, a Isus je rekao ako molite s vjerom već ste dobili.

Božji blagoslov! + 1. srpnja 2013.

Sve (ni)je ljubav Kada za nekoga kažemo da filozofira, obično pod tim mislimo da “mudrijaši”.

No, filozofija nije uopće mudrijašenje, nadmetanje ili podmetanje, ili lovljenje u stupicu, nego ljubav prema mudrosti, tj. prema Istini. Dakle, filozofi ljube Istinu, a ne laž. Kada se netko izjasni da je svejedno koga ili što volimo, jer “ljubav je ljubav”, treba se sjetiti ovog gore napisanog. U protivnom, netko može voljeti laž i reći da je to jednakovrijedno kao i voljeti Istinu. Isus je volio čovjeka (sliku Božju istina o čovjeku), ali je mrzio grijeh (slika koju nam demon stavlja - laž o čovjeku), no, opraštajući onima tj. oslobađajući ih krive slike o sebi, osposobivši te osobe za obraćenje.

Božji vam blagoslov - svijest da smo njegovi, da smo autentični kada smo njemu slični. + 3. srpnja 2013.

Ljubav vlada nemoći Danas, vjerojatno u jutarnjim satima, netko je razbio tri prozora u crkvi Dobroga Pastira u Varaždinu i to u dijelu gdje se sastaju mladi (ne prvi put). Kako opisati te ljude tu, pretpostavljam, djecu koja su to učinila i razlog zbog čega su to učinila (vjerojatno su svi kršteni i krizmani)? I baš crkva “Dobroga Pastira”!?

Otrova je, nažalost, u našem društvu, previše posijano. Ljudi su ozbiljno bolesni i, da apsurd bude veći, napadaju Onoga koji ih jedini može izliječiti. Bog je doista u svojoj svemoći najslabiji - jer voli, a taj koji voli neće nauditi. Vjerojatno ga se zato toliko i psuje - jer ne vraća zlim za zlo.

Nisam ovo htio staviti na zid, ali... čovjeka to zaboli.

171

Tihomir Kosec

Nemojmo odustajati od toga da i dalje sve ljude blagoslivljamo, osobito one koji nas mrze.

Božji blagoslov! + 6. srpnja 2013.

Domoljublje Dragi moji, bilo bi donekle dobro kad bi ovo bio vic, ali nije, nažalost. Mnogi mladi danas koriste “dobra” medicine u svrhu suzbijanja života (a svi plaču nad demografskom slikom naše domovine). Zemlja koja se voli, voli se kolijevkom, tako kažu duboke duše, duše koje vole. No, u trenutku kad suprotstavimo neke (bez)vrijednosti (goli užitak) vrijednosti života, i vi i ja, oni koji su bili, koji jesu i koji (ne)će doći, nismo sigurni kojim će nas “metkom” i kada netko poslati na “spavanje” samo zato jer mnogima uznemirujemo zaspalu i otupjelu savjest duhom ovoga vremena i knezom ovoga svijeta.

Ljudi još pitaju: “A za što da se molim?“ Blagoslivljati, blagoslivljati i blagoslivljati. Moliti za nerođenu djecu, molite za majke koji nisu ni svjesne da su nosile pod svojim krilom dijete ili su bez razmišljanja posezale za “žutim” ili “crvenim mecima” - Božju milost za vraćanje vida, pokajanje, obraćenje.

Božji vam blagoslov! + 16. srpnja 2013.

Metak u boji Neki sam dan prisustvovao (za mene ipak) bizarnom (i tragičnom) događaju.

Dolazi lijepa mlada djevojka u ljekarnu i postavi pitanje (na “stranom” jeziku): “Imate li “anti-baby” pilule?“ Odgovor je bio: “Imamo. Želite li žute ili crvene?“ Odgovorila je: “ Molim vas žute.“ Magistra je odgovorila: “Izvolite!“ Prijevod: Došla mlada djevojka u ljekarnu i upita magistru: “Imate li nešto “protivdjece”?” Odgovore joj: “Imamo - metke! Želite li žute ili crvene?“ Djevojka odgovara: “Žuti će biti dobri...“ 172

Prije poslije fejsbuka

O kakvom da se god pakiranju radi, kako god lijepo izgledao, kako god lijepo ga nazvali, metak je metak. Njegova je jedina svrha usmrtiti (ili barem raniti).

17. srpnja 2013.

Iskustvo kao dogma Jučer je bila svetkovina Marijina (a time i našeg budućeg) uznesenja na nebo tijelom i dušom. Jedna djevojka prije nekoliko godina je rekla da ne može prihvatiti tu kršćansku dogmu jer je to još jedna od “kršćanskih gluposti”. Jasno, to znači da onda ne može prihvatiti išta od vjere: utjelovljenje, čudesa, uskrsnuće... No, baš na tim iskustvenim činjenicama - vjerskim istinama - počiva naša vjera – u Isusa Krista!!! Iskreno rečeno, razmišljajući kako je to moguće da je Blažena Djevica Marija tijelom i dušom uznesena na nebo, odgovor mi se nametnuo kada sam počeo razmišljati o svojoj majci. Kada bih ja slučajno imao tu moć, koju ima naš nebeski Otac (uskrisio je Isusa, Marijinog sina - Bogu hvala da nemam, ipak) ne bih dopustio da tijelo moje majke trune u grobu... Ne, ne, ne. Dao bih joj sve povlastice koje bih imao i ja.

Hvala Bogu, da smo svi, po Marijinom uznesenju (koje je drugo po redu nakon Kristova) stekli dionice za takav ulazak u nebo. No, vrijednost dionica se mjeri mjerom nasljedovanja Marijina Sina Isusa.

Božji blagoslov! + 16. kolovoza 2013.

Na ne-materinjem jeziku Približavaju se dani Svete Nedjelje. Naglasak je tu zapravo na čudu koje se događa u svakoj svetoj euharistiji. Na pitanje koje si postavljam, zašto, naime, tako malo ljudi ima potrebu za misom, čak je i ismijava, iznova otkrivam da ljudi ne poznaju jezik liturgije. Kao što nam tuđi jezik, primjerice meni neshvatljiv mađarski, finski, turski ili bilo koji jezik azijskog prizvuka, može biti smiješan dok nam se na njemu, istovremeno, priopćavaju najljepši stihovi ili mudrost ljudi izraženim na njihovom materinjem jeziku. Euharistija je materinji jezik onima koji poznaju dubinu tog najuzvišenijeg sakramenta. Svaki naklon, svaka tišina, svaka molitva, svako dizanje, naizvan neće ništa reći onima koji nisu svladali taj 173

Tihomir Kosec

jezik, ali onaj tko poznaje pozadinu, ima iskustvo tog jezika i najmanja će ga gesta uvesti u bogatstvo sadržaja koji se ne dotiče osjetima nego dubinom vjerničkog iskustva.

Božji vam blagoslov! + 17. kolovoza 2013.

Obožena neznatnost U zadnje vrijeme dosta se raspravlja, barem na mom zidu, o BD Mariji i u tom smislu, nas katolike optužuje kao one koji su krivotvorili Mariju proglasivši je otkupiteljicom, tj. božicom. Marija to, jasno, nije. Ona sama za sebe kaže da je “neznatna” i “službenica Božja” i ništa više - baš zato ju obožavam (kao što je nas Krist sobom obožio). Ne znam zašto to nekome smeta (iz teološkog ili inog razloga). Tu ženu volim, na način kako volim i poštujem svoju majku i ne vidim zašto je to braći iz nekih drugih religioznih uvjerenja problem. Koliko se samo moja majka za mene i za mojeg brata i sestre borila, zagovarala nas i još danas to čini. Eto, to čini majka, ova zemaljska, a koliko to tek čini nebeska koja je (uzor) Majka i mojoj majci.

Božji blagoslov! + 19. kolovoza 2013.

Maranatha – ponovno će doć’ “Ovo je posljednje vrijeme u kojem živimo mi, ruše se carstva i dižu sjene, jeftino prodaju svi.

Al ovo je vrijeme za hrabre i Božji je Duh svima dan da činimo za Njega silna djela jer uskoro dolazi dan!”

Naime, netko je u mom mjestu napravio jedno, nazovi, “proročko djelo”.

Hrvatska zastava koja je inače izvješena zajedno sa zastavom škole i one Europske unije, ovaj put je bila spuštena do dna, gotovo zgažena. A mene gotovo uvijek takve stvari “vužgu”. No, ovaj put sam osjetio u sebi bilo domoljubnog ponosa pa sam se sjetio ove pjesme i gesla ovogodišnjeg Križnog puta za mlade: “Ne bude li naša pravednost veća…” Da, Hrvatska se ne mjeri samo granicama, profitom, stečajevima i(li) gubicima... Njezina vrijednost dolazi od dobrih ljudi, 174

Prije poslije fejsbuka

iskrenih i domoljubnih Hrvata. Takvih ima puno, pa dok iščekujemo novog zemaljskog “Davida” koji ima doći i skinuti sramotu s lica napaćenih - i to čekanje oplemenjujemo molitvom - s još više radosti, vjere i ponosa žudimo za Mesijom koji će otrti s lica sve one osjećaje u kojima se iščitavala zgaženost, kako domoljubnog tako ljudskog dostojanstva.

Božji blagoslov, to nam svima (prije svega) treba. + 26. kolovoza 2013.

Ljubomoran Bog Znate onu pjesmu: “Zbog tebe nikom ne dam da me voli”, a onda nastavak, “a duša boli”. Duša biblijskog čovjeka duboko je narodna, obična, prostodušna, a opet duboka, ne samo senzualna nego izrazito misaona tj. duhovna. Taj mali običan čovjek u svojoj svakodnevici prepoznaje prst Božji u svemu i u tragedijama i u radostima života. Ne može zamisliti život koji bi bio bez Boga. Diže se, živi kroz dan i liježe s mišlju na Boga jer Boga, bilo kao prisutnost bilo kao odsutnost (privremenu radi kušnje), vidi u svemu. Ali ovim riječima htjedoh reći kako je naš Bog “ljubomoran”. Kaže pjesnik: “Čuva nas ko zjenicu oka...”, jer ne želi da išta što je izvan njega propustimo budući da izvan njega nema života, nema senzualnosti, ni misaonosti ni duhovnosti, nego je sve (is)praznost budući da izpraznoga dolazi. Stoga, nemojmo dopustiti da išta volimo više od Boga, ili kako bi bl. Majka Terezija još ljepše i točnije rekla (parafraziram ju): “Sve što volimo, volimo u Bogu i s Bogom.“ Zato nas završna molitva - doksologija - iza riječi euharistijske ustanove u sv. misi, poziva da pjevamo: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu...”, ništa bez njega, Gospodina našeg u kojem imamo pristup snagom Duha nebeskom Ocu. Blagoslov! + 19. rujna 2013.

Književnost tijela Čitam malo knjigu Teologija tijela i... ima tu prekrasnih stvari kada se tijelo shvati u izvornom značenju, tj. kada se u njemu čita izvorno Božje djelo: poziv na ljubav. Tijelo, dakle, poziva na ljubav, ne požudu, nego ljubav. Dakle, tijelo je 175

Tihomir Kosec

sveto upravo zato jer je u nj’ položen poziv na ljubav. To je abeceda, jezik tijela. No, današnji čovjek jezik tijela doživljava kao hijeroglife (izgubio je ključ čitanja +), ne prepoznaje čega je tijelo znak, pa ga čita u Mc Donaldsovom kodnom pismu.

Platiš, pojedeš, vrećicu baciš... i tako to iznova; platiš, pojedeš, baciš... platiš, pojedeš baciš. Novija verzija više i ne traži plaćanje, samo pojedeš i baciš. I opet je tu izbor “težak”. Želim li da moje tijelo “očitava” stručnjak (Bog koji me voli) ili striček (npr.) “Mc nekaj” koji me cijeni k’o žuja roštilj.

Tijelo je hram Duha Svetoga - pažljivo s njim! S blagoslovom Božjim! + 24. rujna 2013. Čuda (ne)postoje Dugo sam vjerovao: da bi se nešto nazvalo čudom to mora biti nešto izvanredno, vrhunski, teško zamislivo, gotovo protivno zakonima prirode. No, sad sam se smirio, zapravo već sam dugo po tom pitanju spušten na zemlju i želja za takvim čudima svedena su na „najmanju mjeru“(!?) i zato danas čeznem za: ◆ čudom solidarnosti onih koji imaju s onima koji nemaju;

◆ čudom govorenja i življenja istine u (nas i) onih koji lažu;

◆ čudom žeđanja pravednosti (nas i) onih koji su nepravedni;

◆ čudom prihvaćanja bolesti i stanja koje ne možemo promijeniti;

◆ čudom prijateljstva bez ikakvog prikrivenog interesa;

◆ čudom priznavanja svoje krivice i iskrenog traženja za oprost; ◆ čudom biti zadovoljan s onim što trenutno imam i marljivog prianjanja uz posao koji mi se daje; ◆ čudom prepoznavanja svetosti u drugoj osobi – muškoj i ženskoj –

176

Prije poslije fejsbuka

i ne svođenja na puki objekt mojih sebičnih želja;

.... (tko želi, neka nastavi niz).

“Ne idem za čudesima što su iznad mene, ne ja sam se smirio i upokojio dušu svoju kao dojenče na grudima majke, duša je moja u tebi.“ Božji nam blagoslov svima i neka se čudesa njegove ljubavi u nama sve više množe! + 9. listopada 2013.

Rocky je najbolji Jučer sam, nakon što sam bacio u smeće film s novokupljenog DVD-a (pobacat ću i druge) konačno pogledao i uživao u filmu na drugom programu HTV-a i to, ni više ni manje, Rocky-u. Nisam neki nostalgičar (možda i jesam), ali ono što mi se dopalo jesu odnosi u tom filmu; npr. Rocky-a prema ženi.

Toliko nježnosti i ljubavi, požrtvovnosti i vjernosti danim obećanjima teško se može naći u novim filmovima. Odnosi među suparnicima boksačima s jasnom porukom; s jedne strane “napuhanac”, s druge poniznost i realna reakcija boksača u usponu koji prepušta ishod borbe Providnosti, a opet daje sve od sebe, i više.

Brutalnost (u ringu) ne iznad mjere (osim nabuhlih faca - ništa prema brutalnosti i masakriranim tijelima u novim filmovima). Nije bilo ni jedne psovke, ni jedne nemoralne scene za taj žanr filma, a bilo je molitve (ponovo zahvalne i prosbene).

Mogao bih još, no, u svakom slučaju, jednostavan film (ne s nekom pretjeranom dubinom), ali s lijepom porukom.

Birajmo, jako birajmo što gledamo. Božji vam blagoslov! + 10. listopada 2013.

U lijepom tonu - zahvala roditeljima Baš sam počeo pisati o tome kako sam zahvalan svojim roditeljima, potaknut jučerašnjim evanđeljem, kad ono, dođe mi jedan “gubavac” moleći me da mu “se smilujem”, po ne znam koji put (dok je svijeta i vijeka “siromahe ćete imati uza se”, kaže Isus). I tako, vrativši se u svoju sobu nekaj sam krivo stisnul i sve kaj god je bilo napisano, otišlo je... nekam – nikam. No, zahvala roditeljima ostaje.

Zbilja, hvala im. Upravo zahvaljujući njima nikad nisam psoval, srkal juhu ili si 177

Tihomir Kosec

čistil nos za stolom, imal neprimjerene razgovore - niti za stolom, a niti drugdje... bon-ton na jednostavan način. Učili su me da ne budem škrt, da “nije u šoldima sve” i da je doista glupo gledati u novce ko “tele u šarena vrata”, da znam, tome shodno, drugome biti na usluzi dok me mole, da znam za druge se pomoliti (otac je predvodil molitvu u kući), da znam ne vratiti drugome milo za drago nego stisnuti zube (no, nije da se nisam potukao, kao pravi kokot, ali u grčko-rimskom stilu - kravata je bila omiljeni zahvat, ah). Jest, ti ljudi, koji nisu ljudi od “kravate i fancy odijela” u svoj svojoj jednostavnosti životom su mene i mojeg brata i dvije sestre učili mudrosti. Koliko sam im zahvalan što nas je četvero i što su u svojoj intimi prepoznali radost u davanju, a ne sprečavanju života. Zahvalan sam im što su odlično igrali uloge tate - onog što ide tatu, osjećaja sigurnosti, odvažnosti...

- i mame, njezine nježnosti, ali i neustrašivosti kada je trebala izboriti pravdu za nas, a istovremeno sama trpjeti nepravdu. Da, možda ovo i jest pretjerivanje, no, smijem biti subjektivan i pobiti takva “objektivna” mišljenja. Ovo napisano je zapravo ništa u odnosu na stvarnost i moj “hvala”, najjadniji je i najiskreniji dar kojeg imam za njih - drugo nemam. No, ipak, ono što im uz hvalu mogu dati, a da od toga opet “koristi” neće biti (ovdje na zemlji) je molitva za njih. Molimo, dragi moji, za dobre roditelje, za dobre obitelji, za herojske im kreposti. Da, to se traži!

Biti pravi tata i mama traži herojstvo, posebno danas. Nemojmo tražiti manje od samih sebe.

Božji vam blagoslov! + 14. listopada 2013.

178

Prije poslije fejsbuka

COMMANDO MOLITVA Gospodine, Bože moj, tražim od tebe ono što drugi nikad ne traže.

Tražim od Tebe oluju i nesigurnost.

Tražim što teže prepreke i da nikad ne budem u prednosti.

Daj mi što teži križ na mom putu.

Molim te, daj mi i strah, da bi i njega mogao pobijediti. Neka nikada ne budem bez ovih poteškoća jer na ovaj način bit će mi lakše da dođem Tebi u vječni zagrljaj.

Molim te Gospodine, daj mi strpljenja u zasjedi, upornost u progonjenju neprijatelja, odlučnost za skokove i neka moje tijelo vjeruje mojoj opremi, a moja duša neka je u Tvojim rukama.

Bože, daj mi tisućljetnu hrabrost hrvatskih vitezova i snagu hrvatskih legionara.

Bože, daj mi ponos svih hrvatskih utvrda koje i danas ponosno stoje i pokazuju hrvatsku snagu.

Iznad svega Bože, molim te da mi pomogneš da ostanem živ.

Ali, ako je potrebno da umrem, neka umrem kao COMMANDO. Ufff. Koje li molitve!?

28. listopada 2013.

Pamet u koncesiju Moram priznati da mi je vrlo teško prihvatiti ovu poraznu činjenicu u našoj zemlji. Kako stvari stoje, politika i nažalost, kako izgleda, vodećom politikom obmanjivani ljudi, žele doslovce prodati i pamet - za pohotu. Dakle, u ime tzv. pameti, istinsku pamet treba dati u koncesiju, jer takvo što kao, nije isplativo i rep je nekog prošlog, kažu: “srednjeg vijeka”. Koncesionari su firme 21. stoljeća: Pohota, Požuda, Arogancija, Bahatost, Laž, tzv. Jednakost i... ini brendovi koji ne uspijevaju vani.

Iskreno se nadam da se svi koji imaju malo Božje mudrosti (koja je deficitarna kategorija), koju najiskrenije molim odgovornima za sudbinu ove naše zemlje (mi smo ti koji smo odgovorni) neće dati tom starom/novom jarmu ropstva i da će dati glas ZA prave vrednote.

Božji nam blagoslov svima! + 7. listopada 2013.

179

Tihomir Kosec

Referendum o nejednakosti Bez ikakve dileme, brak će uvijek biti, bio je i jest sakrament – simbol koji uključuje različitost muškarca i žene povezanih vezom ljubavi u doživotnu zajednicu – tu nema dvojbe. Drugo, jednaki uvjeti koje žele (pitanje je koliko je to stvarna želja, a koliko napuhana) osobe s drugačijim, istospolnim sklonostima, značilo bi onda u braku pod jednakim uvjetima, a to znači i jednakost u mogućnosti – sposobnosti, daru – primiti pod redovitim uvjetima djecu. Dakle, parola “jednaki uvjeti za sve”, što podrazumijeva brak, znači i jednake uvjete kod mogućnosti – u ljubavnom sjedinjenju – stvaranja novoga života...

Treba slušati i učiti od prirode (opet onoga što je redovita prirodna pojava, i što nam Bog – tko vjeruje u njega – kroz prirodu govori).

Osobno, često se sjetim ljudi koji, eto, nisu mogli birati ili im je formirana neredovita sklonost i molim za njih. To su naša braća i sestre koje zaslužuju našu pažnju i ljubav, a ne prijekor – uz jasno i nedvojbeno ukazivanje na neodrživost življenja te grešne prakse (ukoliko je žive). Kao i mnogi drugi, vlastito stanje čovjeka poziv je na posvećenje, rađanjem za jedne, apstinencijom za druge, posvećivanjem poslom za treće, itd. Molimo da glas razuma, prevlada (a i razum je dar Duha Svetoga). Tko živi u Bogu, ove su mu stvari jasne i osjeća ih u sebi kao poziv na življenje herojskih kreposti. To se odnosi na SVE ljude. Živimo Božje zapovijedi, svih 10, od prve do zadnje i bit ćemo jednog dana primljeni u red “Božjih vitezova”. Zvuči primamljivo, mmm!!!

Božji vam blagoslov! + (Vezano za predstojeći referendum o braku kao zajednici muškarca i žene.)

15. studenog 2013.

180

Prije poslije fejsbuka

Priroda je konzervativna Hvala na svim molitvama koje ste uputili našem nebeskom Ocu, tvorcu i stvoritelju ovog našeg univerzuma. Hvala mu i na tome što je priroda konzervativna i što, bez obzira na sve kasnije neredovite pojave, čuva sjećanje na prvo stvaranje u kojem je razdvojeno i istovremeno povezano nebo i zemlja, voda i kopno, biljke i životinje, muškarac i žena, rad i nedjelja, čovjek i Bog. Hvala mu, što priroda očituje zvukove njegove stvaralačke i univerzalne euharistije. Molimo da vrijeme adventa u nama iznjedri čovjeka i Boga - Isusa - i pokrene ponovo stvaranje utemeljenog u sjećanju na prvotni raj.

Božji vam blagoslov! + 3. prosinca 2013.

Psovka u eteru Adventa Unaprijed upozoravam vas koji imate slabi želudac da ne čitate (dio ove) poruku jer će mnogima vjerojatno biti gadljiva. No, tako je kako. S obzirom da je Advent vrijeme obraćenja, donošenja i utvrđivanja dobrih i plemenitih odluka, ova se poruka tiče borbe protiv psovke. Nakon, duljeg razmišljanja došao sam do sljedećeg zaključka, što je naime psovka...

Psovka je plod pokvarenoga (ili ranjenoga) srca koji koristi usta kao “analni otvor“ da bi izbacilo iz sebe smrdljivo smeće (izmet)… Čime zagađuje sav prostor duha u kojem se čovjek kreće.

Usta bi trebala služiti za blagoslivljanje i cjelivanje ljudi, posebno ranjenih. Što je drugo cjelov - poljubac - nego li cjelivanje onoga tko je ranjen.

Neka nam Advent bude prilika da svojim ustima blagoslivljamo sve koji su ranjeni raznim traumama, kompleksima, vrijeđanjima, grijehom. Nemojmo posuđivati svoja usta Zlome duhu koji će sijati razdor, osude i psovke (analni otvor), nego, neka kroz njih progovara utjeha Duha Svetoga, utjeha Riječi koja nam (samo što nije) dolazi ususret rođenjem.

Božji vam blagoslov! + 5. prosinca 2013.

181

Tihomir Kosec

Počivali u miru Viđam puno ljudi u svojoj okolini. Jedno od mjesta susreta jesu i sprovodi.

Moram priznati da sprovodi imaju posebno dostojanstvo. Čak i protivnici iskazuju počast onome tko im je bio takmac tijekom života. To možemo nazvati vrijednošću smrti. No, ono što također vidim jesu ljudi koji ne znaju kako bi reagirali. Neki razgovaraju, drugi se podsmjehuju, treći, jasno, žale, četvrti imaju onaj tupi i zureći pogled. Sve više se pjevaju pjesme koje je pokojnik volio, stvara se atmosfera i jedna dobra kulisa i... kao, to je tako: živio si, veselio se, tugovao i, eto, umreš i nema te više. Govor o uskrsnuću, o vječnom životu, o ulasku u Očev dom, najčešće je praćen izrazom lica koje govori: „Što ovaj priča!? Ma dobro, svećenik radi svoj posao, mora to reći, priča priču kako bi utješio ožalošćene...” I sve to postane dio dekora...

Predlažem da na (ne samo) sprovodima, a to u zadnje vrijeme sve više osjećam i činim, molite za žive, za njihovu vjeru, za obraćenje (kako to molimo prije krunice). Zaista, hoće li Gospodin naći vjere kada dođe? Ljudi Božji, često ne znam tko je mrtviji na tim sprovodima. Dođe mi da kažem mrtvome: “Počivao u miru!”, ali i živima: “Pokoj vam vječni!”, pođite u miru (i prije nek uopće započne sprovod).

Božji vam blagoslov! + 9. prosinca 2013.

Istina o laži S obzirom da svakodnevno sve više susrećem ljude različitih mišljenja i svjetonazora i u tom smislu, traženja da se mišljenje uvaži ne samo kroz uvažavanje nego i kroz formu prava, čovjek postavlja pitanje: “Ima li onda uopće na ovom svijetu nešto što je objektivna istina?” ili svatko traži i nalazi svoju? Dakako, ta istina će nam na kraju suditi - i to će biti naša istina. Ako je nekom laž postala istina, onda će i završetak biti takav - u laži. Suprotno, ako je netko nastojao živjeti po istini i sud na koncu će biti takav - boravak u istini. Po pitanju istine o Kristu koji za sebe reče: “Ja sam Istina...”, razlike između njegova učenja i učenja mnogih učenih učenjaka i intelektualaca kroz povijest je u sljedećem - Isus je svoje učenje bazirao na iskustvu - Uskrsa - dok su učenja mnogih drugih mudraca za sada (a tako će i dalje sigurno biti) još uvijek samo učenja i teorije - više ili manje plitke.

182

Prije poslije fejsbuka

Razlika je, dakle, u iskustvu. Isusovo učenje nije prvenstveno mudro ili pametno, nego istinito, činjenično.

Božji vam blagoslov i tko ima hrabrosti neka ga slijedi - vjernošću principima života, njima 10! + 14. siječnja 2014.

Jednadžba Al-Kavarzimija (oca algebre) Pitali su oca algebre, čemu je jednak čovjek?

On je skromno odgovorio: ◆ Ako je čovjek pošten i moralan, dakle =1. ◆ Ako je šarmantan, dodamo jednu nulu, dakle = 10. ◆ Ako je bogat, dodamo mu još jednu nulu, dakle = 100. ◆ Ako je plemenitog roda, dodamo mu još jednu nulu, dakle = 1000.

◆ Ako vrijednost morala (1. broj) tog čovjeka nestane, ostaju same nule, koje su bezvrijedne.

29. siječnja 2014.

Prepusti Gospodinu Bog se brine da se TI ne brineš tjeskobno.

“Ne brini tjeskobno.”

Prepusti Gospodinu sve svoje putove i on će se brinuti za tebe.

Bog vas blagoslovio! + 31. siječnja 2014.

183

Tihomir Kosec

Svjesno slobodan Danas pročitah jednu zgodnu stvar...

Religija je “čovjek u usponu prema Bogu”, a kršćanstvo “Božje silaženje k čovjeku.” Zato se religiju može birati i mijenjati po volji dok se kršćanstvo (Krista) prihvaća svjesno i u slobodi.

6. veljače 2014.

“Sol“ u kazalištu ... nakon šetnje gradom Varaždinom, udahnutog smoga i otežanog koraka, s obzirom na pogaženu sol koja je ostala nakon snijega, ostaje novo soljenje Duhom Svetim. To Varaždinu, gradu koji živi “kulturu smrti” (takvim smo, naime, enormno denatalitetnim gradom proglašeni) treba udahnuti. Doista, neke čudne sile su se ovdje zbile. Ljudi pjevaju Isusu do skandiranja na nedavnom Gospel koncertu u HNK-a, a u Crkvi ih nakon toga nema. Znade li publika da su ovi američki studenti svoj pjevački i svirački talent ugradili u hvalospjev Najvećem od najvećih - Isusu Kristu?

Božji blagoslov! + 12. veljače 2014.

Sretno Valentinovo Danas Crkva slavi sv. Valentina, svećenika iz 3. stoljeća. Čovjek je imao izvanredne uspjehe u pokrštavanju, tj. obraćanju rimskih pogana k vjeri u Isusa Krista. Opće je poznato da tek onome tko te neće iznevjeriti možeš vjerovati i koga upoznaš kao osobu čiji stavovi ne bivaju predmetom “lanjskog proljeća” poklanjaš svoje srce. Zato, iako sv. Valentin nema “nikakve” veze s “Danom zaljubljenih” ima itekako velike veze sa strašću u svojem nastupu i promociji “Najljepšeg među ljudskim sinovima” jer “milina mu se prosula oko usana njegovih”. Autor osjećaja zaljubljenosti naš je Gospodin, njemu pokloni ne samo svoje srce, nego i tijelo i um i dušu i duh, svega sebe. Tek je u tom/Njegovom duhu moguće ljubiti, iskreno i autentično. Sretno vam Valentinovo!

Božji blagoslov! + 14. veljače 2014.

184

Prije poslije fejsbuka

P-ozdravljeni, svi Lijepo je zaželjeti zdravlje svima nama jer najveći nam je ovozemaljski dar zdravlje. Nije slučajno upućen i Mariji taj pozdrav: “Zdravo, Marijo”.

Zdravlje je veliki blagoslov i on uvelike ovisi i o zdravoj prehrani, a ponekad i povremenom odricanju od hrane - radi zdravlja. Zdravlje je cjeloviti pojam i ne znači samo tjelesno zdravlje nego i psihološko, duhovno zdravlje ili zdravstveno stanje društva. Mnogi će danas u prkos “religiji” pojesti sve što se da, pokazujući predrasude i nerazumijevanje za ovu dimenziju zdravlja. No, post od hrane pokazuje puno više - koliko sam solidaran s onima koji nemaju. Dapače, to je (pobožna) vježba gdje i sam postajem osjetljiviji za potrebe društva. Pretvoriti kamen u kruh lakše je nego preobraziti vlastito srce: zato su mu potrebne baš ovakve vježbe. Neka počne terapija za ozdravljenje duha, duše i tijela, pojedinaca i društvene zajednice.

Božji vam blagoslov! + 5. ožujka 2014.

Sveti Josip Jedan od onih ljudi koji ništa ne govore, a rade. Jedan od onih koji nisu o sebi ništa rekli (kao ni Isus i Marija), a cijeli su svijet svojim primjerom obdarili i zadužili. Temelji su obično skriveni (očima), a platforma su na kojoj počiva zgrada, a ovdje, u ovom čovjeku, svekolika zgrada čovječnosti i vjernosti nerazrušivim, nebeskim principima.

Božji blagoslov! + 19. ožujka 2014.

Blagovijest Danas slavimo Blagovijest ili blagu vijest! U svijet (uspjeha) u kojeg se, ako želite biti uspješni, ulazi laktašenjem, gramzivošću, agresivnim, nametljivim i napadnim ponašanjem (uvijek je tako bilo), ulazi blaga vijest da će jedna djevojka,

185

Tihomir Kosec

s jedva 15-ak godina, “silne zbaciti s prijestolja”, po Sinu koji se po njoj i iz nje želi roditi. Koja odgovornost leži u njezinoj odluci!? I pobjeđuje njezina “neznatnost”, poniznost. Ona je sposobna čuti Božju molbu, Božje blago govorenje, ono isto koje se naviješta na svakoj svetoj misi, a koju mnogi bez obzira na blagost ipak ne uspijevaju čuti. (Uši mnogih su zaglušene).

Neka nam Marija, milosti puna, isprosi milost poslušnosti Riječi koja je jedina vrijedna da se do kraja posluša i vrši, te Riječ, nama upućena, u nama rodi Život - za život svijeta.

Božji blagoslov! + 25. ožujka 2014.

Egzorcizam naš svakodnevni Sve više sam mišljenja da bi nad našom zemljom Hrvatskom, nad našim Varaždinom, trebalo primijeniti kolektivni egzorcizam.

Naime, egzorcizam se primjenjuje nad osobama koje “nisu slobodne”, kojih su pogled, volja i želje toliko iskrivljene da ne mogu ispravno vidjeti, iz čega onda ne mogu ni prihvatiti što je normalno, zdravo, poželjno i dobro. Zato sve više bujaju neprihvatljiva, abnormalna i sramotna ponašanja, kod mladih i starih, službenih i odgovornih osoba na svim razinama života - često generirana službenom politikom i filozofijom života.

Zanimljivo je da se, kada se pojave znakovi opće moralne dekadencije, ti isti koji su stvorili opći metež u društvu, u čudu pitaju: „Odakle to moralno dno, malog, mladog, odraslog i starog čovjeka?” To čuđenje plod je moralno zaslijepljenog čovjeka.

P.S. Biskup Uzinić je, očito, potaknut Duhom Svetim izabrao za geslo ovogodišnjeg SHKM-a “Na slobodu pozvani”. Dragi mladi, dragi svi - sloboda bez razuma, sloboda bez duha, sloboda bez Boga je ropstvo, čisto zlo, ovisnost o najprizemnijim stvarnostima ovoga svijeta.

186

Prije poslije fejsbuka

Molimo za oslobođenje našeg čovjeka od uzetosti, od okovanosti površnim shvaćanjem, grijehom i strukturama grijeha. Ne borimo se mi protiv zemaljskih neprijatelja, nego protiv vlasti i sila zlo-duha, princa tame koji je bacio “sjajilo” prašine u oči današnjem čovjeku - da ne vidi i da se ne obrati i da se ne spasi.

“Tko ima uši neka čuje!”

Božji vam blagoslov i snaga Duha u borbi protiv zloga (kojeg treba najprije u sebi pobijediti, snagom Kristove krvi)! + 26. ožujka 2014. ...u bližoj pripremi za svetkovinu Uskrsa Kad se svako malo nađeš u situaciji da “rokneš” onako na “sve četiri” - tu si, inače, najstabilniji - i lupiš se po glavi s neizrečenim komentarom: „Pa kako opet isto!”, sjetiš se Isusovog pada i kreneš dalje jer Tebi (Njemu) sve služi! Mislim da danas, suočen s tolikom površnošću suvremenog “modernog” čovjeka” imaš bar 100 razloga da padneš debelo na pod. Kojim se to kriterijima dao podrediti Čovjek!? Pa, ipak, dizanje i opraštanje oslobađa čovjeka za - daljnje nošenje križa.

Križ neosjetljivosti na istinu, zatvaranja očiju, križ zbog indoktrinacije, križ zbog lažnih optužbi i zabijanje istine na križ... i više su nego razlog zahvalnosti Bogu koji nas je smatrao dostojnima da za Njega trpimo - nebo (s)trpljive voli.

Božji vam blagoslov! + 9. travnja 2014.

Vreće bez dna Ljudi često misle da drugima mogu pomoći. Vjerujte, ne mogu! Vi ih morate dovesti samo do Isusa Krista, on će ih dalje voditi. U protivnom, ako zamijenite uloge i mislite da ćete vi nekoga spasiti, dogodit će se upravo suprotna stvar - povući će vas u ponor. To je baš poput utopljenika. U nakani da osobi pomognete i izvučete je iz bujice u koju je upala, ona, umjesto da se 187

Tihomir Kosec

prepusti vašoj pomoći, počne mlatarati rukama i nogama (ili jezikom) i vas utopi.

Takvima stručna pomoć ne pomaže pa se, eto, namjeri na vas, “spasitelja” koji ste “puno bolji od onih beskrupuloznih i bezdušnih službenih birokrata”. Pazite, mnogi su nasjeli na tu priču. Ima, doduše, poštenih koji će vam biti zahvalni. Neće to glasno reći, ali ćete to prepoznati u njihovom pogledu i stavu. A ima onih koji su “vreće bez dna”. Molimo na tu nakanu (jedni za druge) da znamo prepoznati i razlikovati koji su koji i dati stvarnima stvarnu i potrebnu pomoć.

Božji blagoslov! + 11. travnja 2014.

Isusek, tu ti je mesto Pred nama je Veliki tjedan - dani u kojima na osobiti način pratimo Isusa, njegov odličan primjer ljubavi za čovjeka ostavljenom u Njegovoj - za nas posljednjoj večeri na Veliki četvrtak, njegove muke koju spominjemo na Veliki Petak, iščekujući slavan mu dan - Uskrs u kojeg naše biće ulazi tako lijepim vazmenim bdijenjem s Velike subote na nedjelju. Zbog “pastoralne razboritosti” mnogi svećenici će “prilagoditi” sve termine tih obreda zahtjevima svojih vjernika, opravdanima, ali i neopravdanima, tj. podređenim nerijetko čistoj praktičnosti, da ne kažem, komociji. Znajući da se to “tako čini već godinama” to me podsjetilo na nešto što želim izraziti sljedećom ilustracijom: Zamislite si sobu koju želite namjestiti. U ovaj kut (razmišljamo) će ići komoda, na sredinu trosjed, sa strane dvosjed pa lijepi stolić od pleksiglasa, onda na zid veliki LCD ekran s pratećim zvučnicima smještenim u neku najnovije dizajniranu policu s ormarićima, itd. A onda treba smjestiti nekamo i “Isuseka”. “Ti buš pasal baš ovdje!”, pomislite i stavite ga na zid, ili neki stalak... Ma, to je odlično. No, ono što nije odlično je to što se s Isusom i inače, tako odnosi u svakodnevnom životu.

“Ti dolaziš na red sada, ili, još malo ćeš počekati, ili, sad nije vrijeme ni mjesto, ili, pusti sad Isusa na stranu, ili kaj non-stop s tim Isusom...” I onda umjesto da se mi prilagodimo Isusu mi Isusa prilagođavamo sebi pa ne znamo zašto je misa Večere Gospodnje ipak navečer ili zašto bi obredi Velikog petka trebali početi u 15h (ili 16h) - jer je tada Isus umro - ili zašto blagoslov šunke nema smisla prije mise bdijenja, itd. No, nisu tu samo termini, tako je i s prihvaćanjem zapovijedi koje je Isus potvrdio i ispunio zapovijeđu ljubavi. “Ne, Isuse, ova zapovijed mi se ne sviđa, ova je prerigorozna, ova... ma daj, šališ se, Isuse, ovo je ipak 21. st.”

188

Prije poslije fejsbuka

Dragi moji, svi, koji ovo čitate. Uzmimo si malo vremena u ovom tjednu za ovih nekoliko pitanja. Gdje je Isus u tvom životu, ako jest? Što znači da mu dopuštaš da on vodi tvoj život, da ti on slaže dnevni raspored? Gdje je Isus u tvojim obvezama, u tvom braku, u odnosima s djecom, s poslovnim prijateljima...?

Božji vam/nam blagoslov! + 12. travnja 2014.

Malo cinizma...

U čast (vrlo organiziranoj) jednomjesečnoj kupovini, tzv. “fasungu” koja je pokrila sve potrebe jedne osmeročlane obitelji.

Smiješno je vidjeti ovih i ne samo ovih dana kako se ljudi “ganjaju” po Varaždinu automobilima kao da moraju prevaljivati desetke kilometara - od trgovine do trgovine jer, toliko je posla pa se sve ne stigne u jednom danu i jednom ‘štacunu’.

Mislim da smo postali poznati po proizvodnji, ni više ni manje nego - smeća.

Smeće proizvodimo na tone i... baliramo ga. Industrija deponija cvate, baš kao u proljeće cvijeće - s deficitom “pčela” koje bi oplodile to cvije-sme-će. Varaždin je postao deponij automobilskih i drugih ispušnih plinova (ne otvarajte prozore jer neće baš ući svježina u vaše stanove, osim ako ste visoko, visoko...).

Znajući da neću ništa bitno promijeniti napisanim, ipak se nadam: možda netko doživi nešto od ovoga, osobito onda kada će sljedeći put pohrliti u trgovinu (posebno nedjeljom - jer civilizirano je maltretirati ‘trgovke’ koje su postale “tete za odrasle i njihove male” s mogućnošću cjelodnevnog boravka) jer već dugo se nije nešto “in” kupilo, po sezonskoj modi koja i traje tako dugo - do druge sezone.

Uvijek neki “novi fosilni” tekstilni ili prehrambeni uzorak iskrsne tamo negdje u trgovini, toliko nov, i toliko privlačan, da se zaboravi da tamo negdje ima neka, ne od ovoga svijeta “čaša novoga i vječnoga saveza” za čovjeka prolivena, od koje se više ne žeđa, a najmanje za novim recikliranim proizvodima.

Svježina nam uvijek novog Božjeg blagoslova! + 16. travnja 2014.

189

Tihomir Kosec

Poklopac s Uskrsa Svima koji slavite Uskrs - kao pobjedu života!

Primih jednu poruku u kojoj mi pošiljatelj želi radost.

Radost je tu, samo treba imate snage dignuti poklopac s nje.

Božji blagoslov u snazi njegova uskrsloga Sina! + 21. travnja 2014.

Ateizam – opijum za narod Malo prelistavam knjigu prof. Matulića Metamorfoza kulture i kada mi se tamo nametne zanimljiv odgovor na kritiku da je religija opijum za narod. Da, to doista jest tako. Kao što se neki ljudi opij(aj)u da bi napravili neku glupost ili čak i zločin, veći ili manji, tako se religija ateizma nameće kao opijum mnogima koji se njime pravdaju u svojem nemoralu. Koliki danas, bilo mladi, bilo stari, prebrisavši Boga iz svoje pameti, sa svom strašću, a da to ne znaju, hrle u zagrljaj sotone (u čije postojanje također ne vjeruju, ili ako vjeruju, vjeruju čak u njegovu “dobrotu”) svjedočeći da na slobodu na koju nas Krist pozva, nisu pozvani. Ukrasti, prevariti, uskratiti plaću, nametnuti nove poreze, napustiti obitelj, djecu, ženu ili muža, podmititi, mijenjati “prijatelje s posebnim povlasticama” (novoiskovani pojam za prijatelje za intiman odnos) kao “cigan konje”, slagati, željeti zlo, osvetiti se, psovati... ništa lakše jer - Boga nema!? Lude li izmišljotine! “Na slobodu nas Krist pozva, ali neka ta sloboda ne bude izlika tijelu da čini što hoće”.

Dragi moji, Bog nam je povjerio velike i uzvišene stvari i naše svjedočanstvo o njemu je često ključno. Čeznimo za višim darima!!!

Božji blagoslov! + 23. travnja 2014.

Holy jungle Ne volim baš obznanjivati razmišljanja čiji je početak pomalo, da ne kažem, tmuran, ali činim to jer vidim dubok smisao u njima. Suočen sa sve agresivnijim ateizmom i, s druge strane, vjerskom ravnodušnošću, kako u Varaždinu tako i 190

Prije poslije fejsbuka

cijeloj Lijepoj našoj (planeti) normalno je da čovjek postavlja pitanje: “Odakle takvo raspoloženje Kristu i Njegovoj (RKT) Crkvi?“ Baš danas sam se sjetio mnogih popularnih akcijskih filmova u kojima je najgora psovka (bilo od strane pozitivnih ili negativnih likova) bila: “Ubij, ili, ubijte Boga u njima.” Filmska industrija (ne sva) mnogo toga je lijepoga u čovjeku poubijala, jer, riječi nisu samo glas izgovoren u vjetar ili slika poslana u eter. One imaju svoj zadani cilj - kroz čovjekovo uho, oči, usta, nos, kožu - ući u srce. Božje ubojstvo događa se u srcu. Gdje se to vidi? Minoran broj vjernika na sv. misi, potrošački mentalitet, konzumacija bogoubojitih medija koje ljudskom srcu serviraju okrutnost, brutalnost, pornografiju kao i ostale oblike nemorala, skupljaju u svojoj žetvi pala srca... Pa ipak, u svemu tome u meni sve više raste osjećaj odgovornosti i ponosa jer kao službenik Crkve zajedno s čitavom Crkvom sudjelujem u reanimaciji čežnje za istinskim idealima. Da, svećenik, kršćanin, autentičan čovjek, pozvan je udahnjivati Duha Svetoga u ovoj nekulturi života i u ljudskim srcima buditi na život eutaniziranog Boga - vjeru da nisam (od)bačen u svijet nego imam nebeskog Oca. Veličanstven je osjećaj, pored svih krivooptužbi, biti Kristov brat i sestra u ovom svijetu - biti kršćanin!

Božji blagoslov! + 5. svibnja 2014.

191

Tihomir Kosec

Zagriznuti jabuku Baš onda kad imaš osjećaj da se sve raspada, baš tad ne smije se dići ruke od svega. Baš tada moraš zagristi u tu “jabuku” tzv. problema i ne pustiti da bude istrgnuta. Baš tad moraš biti (u molitvi) ponizan da bi ti Gospodin dao hrabrost.

Božji blagoslov! + 12. svibnja 2014.

Lomi svoj kruh Vrijeme u kojem živimo doista traži heroje. No, biti heroj danas, ali ne samo danas nego uvijek je, ljudski gledano, bila velika glupost. Pitam se, da nema u čovjeku nešto više od onoga “samo smo ljudi”, svaki bi gledao samo svoje interese i ne bi se obazirao što netko pati. No, očito postoji u čovjeku sila koju si sam nije dao, makar ju ne zna razjasniti. Vrijeme velikih kriza uvijek se pokazalo idealnim da čovjek pokaže humanost koja nije njegova nego mu je od Boga dana.

Da! Čovjek je poput malog zrna na zemlju palog.

Moraš umrijeti ako hoćeš da se u tebi i iz tebe, snagom Onoga koji moć preobraziti nas, rodi Život. Nemojmo čekati druge da umjesto nas čine - mi smo pozvani, u zahvalnosti, humanost činiti Njemu na spomen, lomeći svoj kruh. Ne višak, ne drugi ili treći kruh, nego svoj kruh. Bit će onih koji će to ismijati, iskoristiti za svoje uskogrudne interese, prozivati da ništa ne činimo - jer nekim grupacijama to ne ide u prilog - no, bez obzira, ne oglušimo se na Božji poziv; uključimo se u Božji potok velikodušja, nek preraste u rijeku milosrđa potrebitima.

Božji blagoslov! + 20. svibnja 2014.

192

Prije poslije fejsbuka

††† ... za Krista se trpi.

16. lipnja 2014. ††† Sloboda bez duha je ništa - obično robovanje.

17. lipnja 2014.

Sedmidan “Blažen je Dan” - kada svaki zna da je od Boga (ne od shoppinga) dan.

Dan kada čovjeka cijeniš jer je čovjek.

Nedjelja - tu me cijene. ... a danas: nedjelja - tu me ne cijene. ... ovo je teška i mučna tema - ali mora se reći!

17. lipnja 2014. ††† Mene zasmeta kad mi netko kaže: “Bog ti plati”, a zapravo bih trebao to uzeti kao veliku garanciju da će tek ta nagrada biti adekvatna mojim očekivanjima, štoviše, puno bolja, nezamislivo bolja.

18. lipnja 2014.

Idealno vrijeme ... evo jednog mi, omiljenog, citata službenice Božje, Marice Stanković: “Ni jedno vrijeme nije idealno za čovjeka, ali svako je idealno za kršćanina.”

Doista nije bitno jesi li siromašan, bogat, mlad ili star, crn, žut ili bijel, rob ili slobodnjak, bitno je kakav ćeš se čovjek pokazati - baš onda kada zagusti.

Baš onda kada zagusti čovjek treba pokazati svoje čovještvo, a ne kako sebe zbrinuti...

193

Tihomir Kosec

Jesmo li svjesni da ćemo tek u raju polagati prave račune i da ćemo tek tamo dobiti nagradu života - temeljem onoga kako smo živjeli ovdje na zemlji.

Ovozemaljski život je doista samo uvod, privid, prva stuba, dobra priprema i prilika koju treba prepoznati i iskoristiti živeći (za čovjeka, ne vežući se na zemlju) na veću slavu Božju!!! Ovo me razmišljanje, inače, stavlja, u red vjernika fanatika.

Zamislite, govoriti o vječnosti, o raju, o vječnoj nagradi... tko to još uvijek uzima ozbiljno (osim mene koji se, iskreno, mučim to uzimati sve ozbiljnije).

Božji vam blagoslov! + 18. lipnja 2014.

Miškec ... rekao bi moj župnik: “Ljubav je najnemoćnija snaga, ne može nikoga ni na što prisiliti, čak niti na to da čovjeka spasi.” (m.d.)

21. lipnja 2014.

Vjerujem u…

Svaki put kad razmišljam o vjeri i ljudima koji kažu da su vjernici, na pamet mi dođe više pitanja, ali najsnažnije je: “Koliko snažno vjerujem i koliko ta vjera ima snagu za moj život?“ I onda se opet suočim s činjenicom da netko “ima” (neku) vjeru (ne znam koju), ali ne vjeruje u snagu Onoga “koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio i na obraćanje nas pozvao”. Vjera bez obraćenja? Je li to moguće? Vjerovati Isusu Kristu i ničega se ili nikoga odreći? Vjerovati Isusu Kristu i ne odreći se zla, zavodljivosti zla i đavla, vođe i začetnika sveg zla? Vjerovati Isusu i obožavati sotonu…!?

Neke stvari si treba priznati, “sorry, ali netko (vam) to mora reći”: kako to lijepo (i dvosmisleno) možemo 194

Prije poslije fejsbuka

shvatiti reklamu o mobitelima koja se vrti našom ‘telkom’. Vjernik može lagati i reći: “Ali ipak vjerujem”. Može ogovarati, podmićivati (da nitko ne zna) krasti (neke sitnice na poslu koje poslodavcu nisu važne, a i mi bismo mogli bez njih), prevariti prijatelje, psovati, ne ići na misu, ne poštivati nedjelju kao Dan Gospodnji i redovito iza mise “izletavati” po shopping centrima (jer je to trend i ne možeš bez toga), vjerovati i srčano ogovarati i klevetati svećenike do prezira, živjeti u vanbračnoj zajednici, mijenjati seksualne partnere, rastaviti se od bračnog partnera, podržavati kao poželjno i redovito homo, animo, biseksualna... partnerstva, kao i “kulturu” abortusa (jer kakav će život imati dijete više ako ga se rodi, a nije bilo željeno ili planirano) plus 100 drugih izgovora. Vjernik sve to može pokazujući da uopće ne vjeruje u Boga, u ljepotu Kraljevstva Božjega zbog kojeg se sve gubi i osvajaju ga samo siloviti. Kada kažeš “vjerujem”, što zapravo misliš? ... Evo još jednog “fanatičnog” članka, ali tko zna, možda se obrati(m), ponajprije (još više) ja, a ako Bog da možda još neka dva...

Božji blagoslov! + 24. lipnja 2014. ††† “Vrijeme koje posvećujemo meditaciji, najdragocjenije je vrijeme našeg dana”.

30. lipnja 2014.

Pozitivno trgovati ... Zgodno je to primijetio Sokrat kad je, “u ono vrijeme”, šetao tržnicom grada zahvaljujući na slobodi od želje za kupovanjem i posjedovanjem. Kada čovjek ne bi imao novaca (a mislim da nema) odjednom bi shvatio koliko toga uopće ne treba. Otkrio bi stare cipele koje još uvijek može nositi, otkrio bi stare košulje koje je dovoljno malo prepraviti, kao i hlače, jakne, otkrio bi zaboravljeni ukus vode utopljen u tzv. zdravim i vitaminskim sokovima... i koješta drugog. Kad vidim naše megatrgovine koje vam “uzimaju dah” svim onim bez čega današnji “suvremeni čovjek” ne može, uvijek se sjetim ove zgodne priče o Sokratu. Ali, Sokrate, ti nisi živio u današnjem civiliziranom 21. stoljeću gdje je najnormalnije 195

Tihomir Kosec

da se i nedjeljom “ne može” bez megatrgovine, tih velikih “sveučilišta ljudske humanosti i kulture - tu kupujem, tu me cijene”. Nije loše biti malo, na sokratovski način, ciničan.

Božji vam blagoslov! + 1. srpnja 2014.

Riječbog Naš Bog je Bog riječi. On je majstor riječi. On je kralj riječi. On kraljuje riječju.

Naš je Bog rječit Bog. Naš bog je Riječ-tijelom-postala. Njegova Riječ ri-ječi kroz vremena. Kao eho odzvanja od uha do uha, od usta do usta, iz stranice u stranicu, iz knjige u knjigu razumom i smislom. Naš Bog, Bog je „od“ riječi. Što kaže to i čini.

Njegova riječ je djelotvorna, njegova riječ liječi, vraća mir i sklad među zaraćene...

Ali tko to zna, tko to osjeća, na kome se ostvaruje ova božanska riječ istine, tj. tko su ti koji su blagoslovljeni njegovom riječi!? Riječ-Krist kaže: “Blagoslovljen da si Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.“ Božji blagoslov svima! + 5. srpnja 2014. ††† ... Kad te lomi teret života, dopusti da te prelomi, ponizi se. Bit ćeš kao žitni klas čija će glava pod teretom ploda biti pognuta - ali puna. Ne prelomi li te, glava će biti uspravna - ali prazna.

Božji blagoslov! + 11. srpnja 2014. Šutnja za Riječ Glas viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu!“ Je li evanđelje već samim tim riječima posvjedočilo kakvu će sudbinu imati proročki glas? Glas se doista čuje, ali se naviješta u pustinji, drugim riječima, glas se sije tamo gdje nema nikoga, tamo gdje ljudi nema. Ili pak glas čuju oni koji doista žive u pustinji, tj. u ovome svijetu u kojem moraš biti duboko ukorijenjen da bi crpio životne sokove iz 196

Prije poslije fejsbuka

dubina koje površnost nikad nije dotakla. Proročka riječ pada na pustinjsko tlo. Čovjek je žedan te riječi, ali da bi pokupio blago te riječi mora zaroniti duboko u tlo gdje se riječ zadržava, jer riječ prodire duboko – takva je, naime, snaga i karakter riječi. One druge „kava i limunada riječi“ mogu se, naprotiv, naći na površini. Prorok je svjestan da je on – pun života – osuđen da naviješta tamo gdje će se rijetki odvažiti doći i čuti riječ istine. On zna da se riječ može čuti samo onda kada utihnu ostale riječi, kada prestane galama i kada se sluša. Kada se sluša tada riječ može govoriti, tada Riječ može doći do riječi. Tada pustinja cvjeta i pretvara se u stepu, tada se pije riječ života s oaza života. No, budemo li dalje galamili, živjet ćemo u halucinacijama i fatamorganama, pričinjavat će nam se da vidimo, da čujemo, a zapravo ćemo uslijed mnoštva riječi ostati gluhi i slijepi, bez Riječi.

Božji blagoslov! + 12. srpnja 2014. Čovjek se tek rađa U životu se susrećemo s moralnim veličinama i nažalost, moralnim bijedama - i sve je to čovjek. Nakon što je izliječio devet gubavaca, Isusu je samo jedan od njih zahvalio, iako je svakome od njih, osim zdravlja, vratio i ugled, kako pred drugima, tako i pred Bogom, ali i osjećaj vrijednosti pred samim sobom.

Zanimljiva je vrsta - čovjek. Jedno je roditi se “kao čovjek”, a drugo je postati čovjek. Euharistija je jedna velika zahvala Kristu. Koliko ljudi ima potrebu za euharistijom (ne mislim na nečiji dolazak u crkvu dok nikoga nema)?

Božji blagoslov! + 14. srpnja 2014.

Sloboda – od Boga? ... kad đavao udari po tebi doći ćeš u napast pomisliti da Boga nema, da nije dobar, da je nepravedan, da se namjerno oglušio, da nema sućuti... Doći ćeš u napast da se od njega okreneš, da ga ne moliš jer te nešto opako sprječava da to činiš... Nedostatak humanosti, razumijevanja, sućuti bogatih i “pametnih” za materijalnu i duhovnu sirotinju i, s druge strane, nepromišljenost ljudi, plitkoća i zaluđenost trendovima, lažnim obećanjima velikih “vođa” i lažnim osloboditeljima, ovu zemlju čine mjestom u kojem se osjeća kao da je Bog rekao 197

Tihomir Kosec

“odoh ja”, prepustivši nas nama samima - i našim zločinima (kaže Biblija). Mogu samo zamisliti zlobni smijeh sotone koji je već tolike porobio i ovu zemlju učinio ropskim mjestom. Moram priznati da i sam ne znam odgovor pred misterijem zla koje kao da je jače od dobra. Ali, na koncu, na dnu svih dna svoga bića, oslanjam se na ovaj “kao da”. Da, Božja prisutnost na zemlji nije trijumfalna, ona je još uvijek evidentna u “sramoti križa” u progonstvu, u ismijavanju kršćana (njih na poseban način) od ekonomskih i tzv. intelektualnih i (istočno)duhovnih veličina, u neprestanom iskorištavanju i podvrgavanju “malih” (takvi su, nažalost, zbog zaluđenosti materijom), u napadanju onih koji žele služiti i slijediti Krista. “Knez ovoga svijeta” sve čini kako bi istjerao Boga van iz svijeta i proglasio slobodu od Boga - posljedice “slobode od Boga” su vidljive. No, to ne smije spriječiti nas da uvijek iznova žeđamo za pravdom, budemo krotki, ostvarujemo mir, čistimo svoje srce i pripremamo ga za Svijet koji se rađa, tiho i nečujno, kao zrno gorušičino, iznutra.

Božji vam blagoslov! Budimo “okovani Kristom”!!! Nemojmo biti robovi ovoga svijeta i njegovih “velikih meštra”. Tko ima uši neka čuje! + 21. srpnja 2014.

Uz najboljeg prijatelja Svaki pravi svećenik postaje svećenikom uistinu uz svog najboljeg prijatelja Isusa.

Svaka časna sestra postaje istinitom časnom družeći se sa svojim jedinim zaručnikom - Isusom.

Svaka prava djevojka/žena postaje ženom na najjednostavniji i najbrži način uz svog najboljeg prijatelja - muža/supruga.

Svaki pravi muškarac/muž postaje muškarcem na najjednostavniji i najbrži način uz svoju najbolju prijateljicu - ženu/suprugu.

Postaje se to, hvala Bogu i na druge načine, uz dobre prijatelje, ali ovako je jednostavnije. Čuvajmo svoja srca za Onog, onu, onog, koji je toga vrijedan.

Božji blagoslov! + 28. srpnja 2014.

198

Prije poslije fejsbuka

Drage djevojke i mladići!

Ozbiljnoj djevojci će vjerojatno biti drago kad se, u prvom dojmu, zagledaš u njeno tijelo. Ponoviš li to drugi, treći i ini put, naime zagledanost u meso njezina tijela, bit će uvrijeđena - govorim o ozbiljnim djevojkama i, jasno, ozbiljnim dečkima.

Cijenite vaša tijela. Ona nisu komad mesa niti neko bezlično tijelo. Tijelo je forma, vanjska granica - Isus će reći “hram” - Duha Svetoga. Krist je dao život ne samo za naše duše nego i za naša tijela, jer tijelo, “Riječ tijelom postala”, ri-ječi, govori neizmjerno više od samo onoga što se vidi.

Božji blagoslov! + 31. srpnja 2014.

††† “Ne pripadaj prevladavajućoj kulturi.”

1. kolovoza 2014.

††† Koliko se god trudio, izgubit ću.

Dakle, nemam što izgubiti.

P.S. Ovo ne vrijedi samo za mene.

Božji blagoslov, veselimo se!

4. kolovoza 2014.

199

Tihomir Kosec

Lice Jeste li vidjeli danas (slučajno) negdje čovjeka? Ne znam, moram priznati da kad se pogledam u zrcalo pitam se vidim li doista čovjeka, vidim li lice i obraz ili je to samo utvara? Jučerašnji Isusov “Ja sam” me tako izaziva, tako duboko, tako oštro i istovremeno tako blago da je sasvim realno postaviti si upit: “Je li moj ‘ja’ moje lice, čovjek kojeg vidim na ulici i sebe u zrcalu istinit ili si to samo u-tvaram(o), netko bi rekao laskamo?“ Neka vas sve zajedno Gospodin obasja, da svijetlimo njegovim licem - na ulicama naših gradova i sela, na radnim mjestima i obiteljima... svugdje.

11. kolovoza 2014.

Celebrety odgojitelji Zanimljivo je danas bilo pročitati službeni Večernjakov komentar na propovijed kardinala Bozanića u Mariji Bistrici i iza toga, “stručne komentare” “pozvanih” u nastavku. Jedan od tih komentara, kojeg ću ovdje spomenuti, bio je vezan uz to tko bi trebao odgajati našu djecu - popovi nikako!!! - kažu komentatori, uz mnoge sočne primjedbe. Dobro, ok, popovi, svećenstvo - kao, vjerojatno, najveći kočničari društvenog progresa - kažu ovi stručnjaci nikako, jer bi to bio valjda zločin. No, tko onda osim obitelji (od kojih su mnoge također vjerničke)...?

Koliko sam i kako sam ja utjecao na nekoga odgojno ne mogu tvrditi, osim što pozivam (najprije sebe) na poštivanje deset pametnih Božjih savjeta. No, isto tako vidim koliko odgojno utječe npr.: “Ana marihuana, “hopa-cupa” i “karanfili”.

Smiješno, ali mentalitet se stvara baš tim “simpatičnim” pjesmicama, brojalicama i kojekakvim zabavicama, od malih nogu (eto, i opet sam ja “partibrejker”). Možda su komentatori mislili na tu vrstu, gore navedene, progresivne edukacije.

Zgodno je primijetio jedan domaći Varaždinac kad me vidio iznerviranog dnevnom porcijom odslušanih stručnih ocjena o ovoj temi: “Najte se, gospon, to vam je sve komedija naših domaćih komedijaša.” Pametan odgovor.

Božji vam blagoslov i Marijin zagovor! + 15. kolovoza 2014.

200

Prije poslije fejsbuka

Trgo-izlet Mišljenja sam da bi ljudi trebali ići u trgovinu iz potrebe jer im je doista nešto, zbog vrlo opravdanog razloga, nužno bez čega ne mogu, ali stvarno ne mogu, npr. ‘zgotoviti ručak’. Također sam svjestan da turistička mjesta ili mjesta koja povremeno postanu turističke destinacije trebaju otvoriti, na kratko vrijeme, vrata svojih trgovina i nedjeljom - kako se to čini u Europi. Danas sam, međutim, postao (opet po ne znam koji put) svjestan da to kod nas - RH, grad Varaždin - nije potreba nego luksuz, čak se usuđujem reći bezosjećajnost kupaca (nova vrsta ljudi) prema zaposlenicima u trgovini koji su primorani raditi - kupovanje kod nas nije samo potreba nego i obijest. Kod civiliziranijih naroda rad nedjeljom je iznimka. Nadam se da će nas – jednog Dana – neradna i obiteljska nedjelja gdje će sve obitelji biti zajedno, učiniti civiliziranijima. No, koliko je to dalek put - čak i za (danas viđene) ‘dobre kršćane’ u trgovinama?

Blagoslov svim radnicima prodavačima koji i danas - zbog komocije velikog djela neosviještene braće i sestara Hrvat(ic)a, nisu imali obiteljski ručak – zajedništvo za nedjeljnim ručkom! + 24. kolovoza 2014. ††† Kad se obeshrabrimo ne dolazi to samo po sebi, uvijek je “netko” iza toga, glavni krivac koji želi bojkotirati dobro koje vam je na pameti.

Božji blagoslov! + 2. rujna 2014.

201

Tihomir Kosec

Na koljenima Nova školska i akademska godina je na pomolu. Divno će biti vratiti se u školske klupe koje su tu da ih dobro zagrijete, ne besposleni nego s knjigom u ruci. No, osim tih klupa postoje još jedne klupe koje pod nogama imaju klecalo - za njih akademska godina nije ni prestala. Na koljenima, pred Gospodinom, uči se škola života, dobivaju se takva prosvjetljenja i hrabrost s kojom se druge vrijednosti ne mogu usporediti. Na koljenima je otpočela budućnost i izgradnja velikih ljudi, velikih ideja, projekata i gradnji. Na koljenima Bog čovjeka “vidi” i sprema za njega ono što nije vidio, čuo, niti mu je u srce ušlo. Stoga, ne ogluši se na Gospodnji zov. On za tebe čuva prave riječi i šapće ti u uho svoje planove za Njegova velika djela. I kada to doživiš digni se na noge i kreni kamo te šalje.

Božji vam blagoslov! + 3. rujna 2014. ††† Želi li bilo tko doći do Krista, Crkvu jednostavno ne može zaobići jer je ona “tijelo Kristovo”.

Kojeg li, dakle, apsurda u vjernicima koji vjeruju u Krista, ali ne i u Crkvu.

Božji blagoslov! + 3. rujna 2014.

Ja se pred Bogom ispovijedam “... ja imam svoj razgovor s Njim doma. Svako malo kad mi je teško ili napravim neki kiks, ja razgovaram s njim, ispovjedim se, pokajem se, molim se uvijek kao zahvalu Njemu što jesam to što jesam i nikad ga ništa ne tražim... Tako mi je lakše pojmiti to što on znači. Zato sam malo ogorčena na one koji glumataju iako ne bih smjela biti jer ne shvaćam kako mogu tako živjeti - aha, zgriješio sam, napravil sam glupost i otići ću na ispovijed i sve bu mi oprostil... i onda opet isto bez imalo kajanja jer... bu mi oprostil...”

202

Prije poslije fejsbuka

Drago mi je da se oko ovoga pitanja povela rasprava. Sve što je god gore citirano potpisujem. Ipak, želim nešto još nadodati. Da, u Crkvi ima puno licemjerja i glumatanja, kako od svećenika (polazim od sebe), tako i od vjernika.

No, i među muslimanima, židovima, hinduistima, budistima, ateistima, gnosticima, agnosticima, itd. također ima sve to - u većoj ili manjoj mjeri, nije važno. I sada, na koncu, dolazi velika i bitna razlika. U Crkvi postoji oproštenje ono uvijek i primarno dolazi od Boga, ali ima svoj, od Isusa utemeljen, službeni karakter: “Ti si Petar, Stijena... tebi ću dati ključeve Kraljevstva Božjega, pa što god svežeš... odriješiš, bit će svezano... odriješeno na nebesima...” Druga stvar je među vjernicima koji, ustvari, nisu došli po oproštenje - nisu ga dobili jer nisu se pokajali (a možda jesu, tko to može izmjeriti!?), tako da je oproštenje uvijek pod znakom uvjeta; ako si se pokajao! Ako se nisi, oproštenje nema svrhe, jer nema dublje svijesti o grijehu. Zahvalan sam, dakle, na svim komentarima jer uvelike pomažu rasvijetliti misterij Crkve (nastavak Isusove “tjelesnosti” u vremenu i prostoru) koja nije sebi pripadajuća institucija, bez obzira što je netko možda tako percipira, nego je Kristova. Krist je dao život za Crkvu - novi narod Božji. U Crkvu su ljudi dobrodošli, tj. svi oni koji prihvaćaju Krista, ako to neki svećenik ili vjernik ne može prihvatiti to je do njega.

4. rujna 2014.

203

Tihomir Kosec

“Ništ“ po mjeri Nemoj reći da si ništa. U Božjim očima i “ništ” ima kvalitetu. Možeš biti jedan “veliki ništa” i, opet, možeš biti “mali ništa”. Treba se čak i za to izboriti, da budeš “ništ” po mjeri Božjoj. Ludnica.

Božji blagoslov! + 17. rujna 2014. ††† Bog dao, Bog uzeo! Neka je hvaljeno ime Gospodnje!

Božji blagoslov! + 18. rujna 2014.

U Božje ime – u ime bogova Svima nam je poznata optužba na račun vjernika, kako je u povijesti učinjeno najviše zločina “u Božje ime”, tako da “sramotnu” riječ Bog, misle mnogi, ne bi smjeli uopće više ni spominjati. Istina je da su mnogi Božje ime zloupotrijebili i da zločini počinjeni u Božje ime nemaju realnog uporišta. Bog je, naime, svih nas nebeski Otac, priznali mi to ili ne i stoga je svaki zločin protiv čovjeka bratoubojstvo. No, mnogi prozivatelji “Božje zloće ili “zloće vjernika”, (takvi ne postoje jer se vjerojatno misli na fundamentaliste i vjerske fanatike) zaboravljaju da se danas puno više ubija u ime boga znanosti, boga nafte, boga novca, moći i prevlasti, boga laži povezanih s bogom mojih “prava”... zapravo, uvijek je tako i bilo, jer nikad se nije ubijalo u ime pravde i milosrđa (to je Bog Isusa Krista). Ako samo malo pogledamo oko sebe, shvatit ćemo da je svijet postao “laboratorij” u koji se svako malo ciljano pusti neki virus (osobito ratna područja), gdje se onda, na određenu izazvanu bolest, isprobavaju lijekovi koji se skupo naplaćuju ili jednostavno dopusti da zbog tobožnje prenapučenosti umre, tj. budu smaknuti deseci tisuća ljudi. Da, možda se nekad ubijalo zloupotrebljavajući Božje ime, 204

Prije poslije fejsbuka

ali danas se ubija čovjeka zbog mnogo banalnijeg razloga, u ime “bogova ovoga svijeta”. Živimo i drugima omogućimo život “u ime Božje”, u ime Istine, u ime Isusa Krista!

Božji blagoslov! + 23. rujna 2014.

Dijalog s “ateistima“ Kad god uđete u neku raspravu s ateistom ili agnostikom, nemojte se prejako truditi da ga obratite nekim jakim smislenim argumentima. Tu se ne sukobljavaju argumenti nego duhovi. Kad je u glavi ateiste i srcu njegovu prisutna želja za istinom (Kristom) onda su ti argumenti poželjni i nužni. No, ako je u njegovu srcu prisutna mržnja ili prijezir, a mržnja ne dolazi od dobroga nego od zloga, maknite se jer ćete izgubiti mir koji dolazi od Svetoga Duha. Zato je bolje da ga, u sebi, blagoslovite, nasmijete se, pohvalite zbog vjerojatna i hvalevrijedna dobra koja čini i bit će dovoljno... osim ako vas ne pita za obrazloženje nade koja je u vama.

Onda, budite dosljedni. Pokažite svjedočanstvo svojega vjerničkog iskustva, ne samo neko vjerničko znanje, nego svoju ljubav, svoj mir i prihvaćanje čovjeka, kakvo god bilo njegovo trenutno duhovno i umno stanje koje je, eto, privremeno i promjenjivo... I to ne samo radi neke taktike nego radi iskrene ljubavi prema čovjeku kao Božjem stvorenju. Dobro je da postoje suprotna, a ne samo drukčija mišljenja pojedinaca. Zbog njih je moguće vježbati se u kreposti ljubavi.

Božji blagoslov! + 24. rujna 2014.

Snaga blagoslova Evo još jedne (ne)popularne misli (dolazi na kraju ove “lamentacije”...).

U svjetovnom smislu, prije nego li bilo koja zgrada biva dana na upotrebu, traži se atest. Isto tako, za čovjeka se u određenom poslu, prije nego li započne raditi, traži mišljenje struke ili diploma. U vjerničkom pak smislu ili u smislu autentičnog čovještva imamo, naime, ovakav poredak stvari. Govorimo o blagoslovima. Dakle...

205

Tihomir Kosec

Blagoslov u životu nas ljudi vrijedi jako puno.

Imamo blagoslove kamena temeljca prije početka gradnje nekog zdanja, zatim nakon izgradnje, blagoslov nove kuće ili neke ustanove, blagoslove polja, blagoslove ljudi u različitim potrebama, roditeljski blagoslov djeci, blagoslove jela i blagoslov prije jela znakom križa itd.

U Starom zavjetu blagoslov je imao iznimno snažno značenje. Jednom podijeljen Izakov blagoslov drugorođenom sinu Jakovu (makar na prijevaru) ne može biti podijeljen i starijem Ezavu. Dakle, blagoslovi su posebna mjesta u Sv. pismu, posebni darovi ljudima, za njihovu sreću, za zaštitu, poticaj i ohrabrenje u životnim kušnjama. U Novom zavjetu ti blagoslovi prelaze u sakramente. Oni su, kao Isusov dar, mjesta susretišta Boga i čovjeka, mogućnost da se živi s Bogom – zajamčenost Njegove prisutnosti. Čovjeka se, i njegov rad i život, tražeći Božju milost, blagoslivlje. Iz svih ovih gore navedenih razloga, jasno je zašto je za mlade zaljubljene parove – nakon hodanja – najprirodnije i najblagoslovljenije mjesto za početak njihovog intimnijeg života u kojem se jedan drugome predaju tijelom i dušom do kraja, BRAK. Predbračna tjelesna intima i seksualni odnosi bez tog “blagoslova” muško-ženski odnos lišavaju obostrane iskrenosti i snage dara, ostavljaju ga bez milosti i zaštite - pred zlom. To se odnosi i na drugosklopljeni civilni brak. Pa ipak, blagoslov nanovo zadobiven u sakramentu ispovijedi - pomirenja - i obnovljene vjernosti s Bogom, što znači obraćenje i življenje u skladu s Njegovim zapovijedima u odreknuću od grijeha, vraća milost i daje snagu u svim budućim kušnjama i napastima koje (sigurno) dolaze nakon odlučnog prekida s grijehom.

Tko ima (Božje) srce... neka čuje.

Božji blagoslov! Neprestano molimo za čisto srce! + 25. rujna 2014.

206

Prije poslije fejsbuka

††† Što je danas lijep i sunčan dan!

“Sunce života” nalazi se onu stranu svemira - i u tebi.

Božji blagoslov! + 2. listopada 2014.

Unisex kultura Sve više primjećujem nedostatak hrabrosti među mladićima za trajnu i ozbiljnu ljubavnu vezu (i brak, jasno) i kako sve više djevojaka radije bira samački život jer nisu naišle na, s pravom očekivanu, muškarčevu inicijativu po tom pitanju.

Razlozi mogu biti i jesu višestruki: ekonomska neizvjesnost zbog nezaposlenosti, veliki postotak nevjernosti i nepovjerenja kako u vezi tako i u braku, pogrešna očekivanja, ali i sve veće izjednačavanje između tipično muške i tome nasuprot, različite, ali komplementarne ženske uloge u vezi, te, tome shodno, fenomena feminiziranih muškaraca i predominantnih djevojaka. Nazvao bih to zapravo jednim kolektivnim poremećajem kojeg filozofija suvremenog života pred nas stavlja kao, tobože, nešto normalno. Zato u tome zamjećujem još jedan od silnih vrlo profinjenih načina dodatne destabilizacije braka, ali prije svega čovjeka koji će postajati sve manje odgovoran i sve više indiferentan da odgovori na poziv koji život pred njega ili nju stavlja i to veću mogućnost da se njime-čovjekom manipulira. Jasno, ovdje isključujem one koji su se posvetili Bogu služenjem u svećeništvu ili redovničkom načinu života, kao i one koje Bog, premda ih ne poziva na bračni ili redovnički život, žive celibat u svijetu, a radi Kraljevstva Božjega. Mislim da će i ovdje biti na mjestu molitva za one mnoge i plemenite duše koje “pušu na hladno” zbog jednog ili više razočaranja u životu da se otvore pozivu ljubavi kada im pokuca na vrata - no možda bismo im i mi trebali ponekad dati lagani vjetar u leđa. Kako, to je pitanje na koje treba nalaziti odgovor.

Božji blagoslov! + 2. listopada 2014.

207

Tihomir Kosec

††† ... i ove godine imamo kandidate za prvu pričest i krizmu. Cilj je tih sakramenata (osim teološkog) upoznati i vidjeti (možda po prvi put) njihove roditelje. Ima smisla...

Božji blagoslov! + 6. listopada 2014.

Dan neovisnosti RH Ivan Gundulić “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.”

(Dubravka) Danas je Dan neovisnosti Republike Hrvatske - neradni dan. Slavimo dar slobode... Postoje dani u kojima osjećamo poseban ponos. Jedan od njih je današnji dan kada slavimo slobodnu Hrvatsku. Hrvatska je slobodna, neovisna zemlja, možemo reći, gotovo iščupana iz kandži “stare slave djedovine”. Psalam kaže: “Zaboravi oce, imat ćeš sinove!“ Doista, danas imamo sinove i kćeri Lijepe Naše. Oni, hvala Bogu, ne znaju za strahote rata, rodili su se kad su “naši oci” - s krunicom oko vrata - već oslobodili zemlju. Oci su, prolivši krv, ostavivši zdravlje na bojištima, dali zapravo život za slobodu, ne bilo čiju nego slobodu svoje djece i nama, preživjelima, i djeci naše braće i sestara, naših prijatelja povjerili na čuvanje najveći dar - za nas, ovdje na zemlji - slobodnu zemlju, svoju Domovinu. Na nama je, dakle, očuvati taj dar, biti “čuvarima baštine”, s ponosom i ljubavlju u zahvalnosti, njegovati predanu nam ostavštinu - kao svjedočanstvo ljubavi prema Nebeskoj domovini... Ovo je bila jedna strana naše hrvatske priče // sada druga strana.

Danas gotovo svi dućani rade. Danas je sloboda na rasprodaji u nebrojenim trgovinama Lijepe Naše. Danas nebrojeni radnici prodavači - sluge/robovi velikih inozemnih i domaćih vlasnika trgovačkih lanaca - služe svoju kunu za koru kruha, 208

Prije poslije fejsbuka

ili bi neki rekli (a to se nije očito promijenilo) za “parče leba“, (no) danas ima više nego što nam treba. Od kućice male napravismo dvore (Kaufland, Getro, Metro, Billa, Ikea, Plodine, Lidl, Konzum, Super Nova...), al u njoj, bez slobode, sviću najtužnije zore. Na pola puta mi smo stali... bogatašu su nas dali...”

“O lijepa, o draga, o slatka....dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o.”

Dragi moji, sinovi i kćeri ove Lijepe Naše (uh, kako pak ovo zvuči!), ne znam osjeća li tko od nas spomenuti ponos? Mi imamo slobodnu Hrvatsku (sad zvučim k’o pokojni predsjednik Tuđman), ali pitanje je: “Tko je slobodan u Njoj?“ I ne zavaravajmo se, nisu krivi vlasnici trgovačkih lanaca kojima je jedina svetinja profit. Nisu krivi ni političari koji se tako očito dodvoravaju europskim i američko-azijskim “big brotherima”. Kriv je i odgovoran svatko od nas tko trči jedino za trbuhom pa i danas, kao i svake nedjelje, svjedoči samo jedno; rob sam, a ne slobodnjak (sv. Pavao) i svojim robovanjem materiji porobljavam ove jadne sluge prodavače koji (kako mi sami rekoše), imaju samo dva slobodna dana u godini - o ostalim “boxmark-ovcima” i inim, neću ni govoriti. Citirati još jednom Gundulića? Neću, molit ću ove stihove: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o, uzroče istini od naše sve slave...“ Blagoslov Božje vam slobode i mir, dragi slobodni Hrvati - gdje god bili! + 8. listopada 2014.

Sveti se ime…

Danas sam u molitvi Očenaš na poseban način doživio riječi “Sveti se ime tvoje”. Ako malo bolje promotrimo ovaj naš svijet, vidjet ćemo da je Bog ljudima sve samo ne svet. “Neka vam Bog bude svet u srcima vašim i u svem djelovanju vašem” - tako zbore veliki i sveti ljudi. Slaba posjećenost crkve - i nedjeljom (jer se ne zna što je nedjeljna misa i koga se misom slavi), shoppingiranje na najveće blagdane i konstantno izletavanje nedjeljom velikim trgovačkim lancima (tu se uvijek ponavljam, ali to je zato jer je i nedjelja sveta), laži, zavisti, krađe, strančarenja, predbračni i promiskuitetni odnosi, zajednički život izvan braka, bračne prijevare, razvodi i toliki abortusi (život je svet i nepovrediv), feštanja i pijanke, psovanje... dokazuju da svima onima koji tako žive Bog nije svet, a mnogi od njih, naših bližnjih, se bez imalo osjećaja za posljedice svojih djela nazivaju 209

Tihomir Kosec

kršćanima. Kada Bog prestane biti svet, svetim se proglašava sve i sva, nema veze; sveta krava, sveto drvo, sveti kamen, sveto tele, sveti profit, sveti ljubavnici i ljubavnice, sveta markirana odjeća, sveto... nema kraja (bez Boga) “svetim glupostima”. Doista, treba moliti često sveti se ime Tvoje. Ove riječi spašavaju od autodestrukcije, ili, da to nazovem homodestrukcije, jer u onom trenutku kada Bog čovjeku prestane biti svet, jasno je (barem se nadam) da čovjek postaje obična brojka, običan predmet, s kojom se u rukama moćnika manipulira kao s najobičnijom lutkom (po akcijskoj cijeni). Znam da ove riječi ne zvuče nimalo osvježavajuće za “običnog čovjeka”, ali s obzirom na proročku službu i karizmu primljenu ređenjem “moram vikati” Svet, svet, svet - a to nije baš ugodno... slušati!

Međutim, tko čuje i posluša, tome će Bog biti svet i velik u srcu.

Božji blagoslov! + 16. listopada 2014.

††† ... mnoge je ljude bolest izliječila - od smrti.

Božji blagoslov! + 22. listopada 2014.

“Going up“ S obzirom na povijesne okolnosti ili povijesni trenutak ili pak “(ne)zrelutak” u kojem se nalazimo: Svijet je već odavno krenuo niz...brdo - tako kažu ljudi - stoga treba vidjeti što je tome razlog. No, treba li ga uopće spominjati? Ne treba. Amoralnost, odbacivanje razuma (a razuman je onaj tko Boga traži, kaže psalmist), robovanje sebičnim, pohlepnim i perverznim željama, po novom saznanju službeno 210

Prije poslije fejsbuka

uvođenje sotonističkog vjeronauka u nekim zemljama SAD-a, nesolidarnost itd.

Sve su to razlozi za čovjekov “going down”. Međutim, ovo je važno i prevažno reći: “Đavao - otac laži - ovim stvarima čovjeka neprestano mrcvari, da bi ga odgovorio od Dobra, jer kao, ne isplati se truditi (fama stvorena u Hrvatskoj: “Ništa se ne isplati dobro raditi”). Upravo u tome je đavolja zamka; dovesti normalnog i jednostavnog čovjeka do malodušnog “dizanja ruku od sebe” i kapitulacije pred “svemoćni(ji)m zlom”.

Prozrimo, stoga, i prezrimo sotonsko djelovanje, ne dajuć’ se pokolebati u činjenju dobra jer i On, Sin čovječji, “prošao je zemljom čineći dobro”. Ne sustajmo! U vrijeme koje će odrediti Bog, žeti ćemo plodove.

Sijmo u duh, jer tko (u) što sije to će s vremenom i žeti. Zato, sij(aj) u duh(u) i sjat ćeš plodovima Duha, jer sjeme posijano (samo) u tijelo rađa propadljivost i pokvarenost.

Tko ima uši

neka čuje, zapiše i živi.

Božji vam blagoslov! + 24. listopada 2014.

††† “Sveci su oni kojima je tata bio staklar.”

1. studenog 2014.

211

Tihomir Kosec

Idealist Jučer sam dobio primjedbu da onako kako “ja razmišljam”, po pitanju pobačaja i s druge strane, eutanazije, ne razmišlja drugih 90% ljudi u Hrvatskoj između kojih su i mnogi kršćani. Malo me srce zaboljelo na te riječi, čak sam htio i opravdati se mogućim argumentom da to ipak tako nije, no, na koncu sam radije zašutio...

Velik broj ljudi podržava (i među kršćanima), kako rekoh, ove dvije prakse (i mnoge druge) jer, reče mi kolega, svijet je nesavršen, a ja sam “idealist” i tako se ne razumijemo u “mišljenjima”, kao da se radi o mišljenjima, a ne o činjenicama - što je to život i kada počinje. Nije li, međutim, smisao postojanja kršćana da svjedoče u prilog istini, a ne devijacijama prihvaćenim od strane „svijeta“ ili da svjedoče u prilog radosti i daru života, a ne “teretu” koji dolazi s trećim ili, ne daj Bože, četvrtim djetetom? I, što ćemo učiniti? Samo zato jer postoji velik broj pristaša “kulture smrti”, složiti se s njom? Samo zato jer postoji velik broj alkoholičara, drogeraša, prijevara u braku, divljih brakova, korumpiranih ljudi, ljudi koji tako bezosjećajno krše nedjelju i pravo obitelji i djece da jedan jedini dan imaju zajedništvo obiteljskog stola, reći da je to normalno, ili ćemo biti znak u beznačajnosti (ne)mišljenja svijeta. Dakle, bio ja samo među onih 10%, ponekad i manjeg postotka ljudi, radije ću birati biti “znakom osporavanim” i gledati ne kako da se priklonim svijetu nego kako da ugodim Bogu, jer “većma je pokoravati se Bogu nego ljudima”.

Blagoslov svima vama koji plačete jer svake godine u našim hrvatskim “ginekologijama” i bolnicama umire grad veličine Varaždina - a sve zbog trendova i potpuno krivo shvaćenog dara spolnosti i dara života! + 21. studenog 2014.

212

Prije poslije fejsbuka

Koliko košta (sveta) misa?

Treba li platiti ovo ili ono... u crkvi? (pitaju se mnogi - vjerojatno oni kojih u crkvi zapravo ni nema - oni koji jesu u crkvi i za nju žive, znaju što je crkva i što jedan svećenik sve radi - zato ne postavljaju takva pitanja).

Misa je svjedočanstvo ljubavi Kristove za čovjeka - time je i naša zahvala njemu koji je - umjesto nas - za nas umro, da bismo mi živjeli!

Treba li platiti... to je glavno pitanje, novci, novci, novci... dalje od toga se ne vidi - ni milimetar. Dokle god će naše društvo razmišljati samo kroz novce, pa i katolici, jadni smo i jadniji od toga vjerojatno ne možemo niti ćemo moći biti.

Koliko “košta” misa? Meni jedno od najodvratnijih pitanja koje netko postavlja, to više ako se deklarira kršćaninom. Koliko košta “onaj tamo Isus” koji je iscijedio iz bičevanjem izmasakriranog tijela zadnju kap krvi za čovjeka i koji ti je omogućio, vjeruješ li u njega i obnavljaš li se misnim sjećanjem i pričešću život vječni? Zato ova pitanja “koliko košta” proizlaze iz (nevjerojatnog) neznanja ili čak...iz mržnje. No, na to smo, nažalost, naviknuti. “Mene su mrzili i vas će. Nije učenik nad učiteljem”. Na nama je samo hoćemo li se svrstati u mrzitelje ili ljubitelje. Svega će bit, i novca, ali prijatelj ... A “vas sam nazvao prijateljima”, reče Isus i zato koliko njih, pokrštenih, krizmanih i povjenčanih, Isusa smatra prijateljem, osobito njega koji reče: “Svom sam dušom čeznuo blagovati ovu pashu (misu) s vama”, svojim upornim ne slavljenjem Njegove žrtve njima za život i svjedočanstvo ljubavi...

Misa se ne plaća, nego se daje intencija svećeniku, tj. nagrada jer je služio misu za tu i tu osobu, a nagrada nije plaća... Toliko o iskrivljavanju riječi pape Franje.

Božji vam blagoslov! + 25. studenog 2014.

213

Tihomir Kosec

Pukotine – u Crkvi?

Pratim malo vijesti ovih dana vezanih uz crkvu, Papu pa zatim zdravstvo, osobito reproduktivno tj. neproduktivno (s pilulom “dan poslije”). Nakon “noćnih viđenja”, jer noć je odlična za razmišljanje, došao sam do zaključka (vidio sam to u dubini...) kako se neviđenom (medijskom) agresijom Crkvu – tj. čovjeka mišljenog u judeokršćanskoj kulturi – želi ciljano uništiti, s prvim korakom da ju se destabilizira. Zapamtimo da je Crkva prva i zadnja linija obrane čovjeka pred animalnim nagonima koji čovjeka žele amoralizirati i svesti ga na razinu životinjskog nagona - takav se čovjek bori ili za preživljavanje ili prevlast, a muškarac i žena kapituliraju, bespomoćni pred probuđenim mužjacima i ženkama u sebi - danas u 21. stoljeću!? Naime, tu su sredstva kojima se to želi učiniti i pukotine kroz koje se želi ući. Budući da je Crkva oduvijek trn u oku “knezovima iliti ‘nazgulima’ ovoga svijeta” vođenih jednim knezom (Sauronom), oni će iskoristiti svaku i najmanju šansu da ju razbiju - iznutra. Đavao kao ričući lav obilazi... I sad je našao pukotinu. Prva je, i već dulje vremena prisutna, seksualna revolucija i tzv. seksualna prava u izmišljenoj “gender ideologiji” i razlici između spolova i rodova te isto tako tzv. pravo na istospolni brak. Na čitave države, a na Crkvu osobito, vrši se doslovce nasilje. U Vatikan se isto ušuljao taj “duh” te se čak i raspravlja o stvarima o kojima rasprave nema jer su naravne i božanskog podrijetla - po pitanju što je čovjek ili što je brak. Tu je, nadalje, pravo priziva savjesti, kod pitanja abortusa, koje se također želi onemogućiti ili se instalira ‘osuda’ kao redovita praksa kada se, primjerice, ne želi dati kontracepcija “dan poslije” (ili prije) od strane liječnika koji znaju da se radi o probuđenom životu, a ne nakupini stanica i inim drugim slučajevima u kojima ste odmah, ako dignete glas razuma, homofob. Nadalje, tu je naš dobri papa Franjo. Kako se između mnoštva predobrih stvari koje je izrekao podlo izvuče samo ono što može “naštetiti” Crkvi!!! Knez ovoga svijeta je nanjušio dobru priliku da unese pomutnju i podijeli Crkvu na dva izmišljena tabora: Papa s jedne strane, a s druge strane zločesti biskupi i beskrupulozni svećenici. Uopće nema sukoba, ali treba ga stvoriti, treba uvući ljude u taj privid, treba što više ogaditi Crkvu, prikazati biskupe i svećenike bezosjećajnima, perverznjacima, pedofilima, licemjernim bogatunima..., a papu, zbog svega toga, što žalosnijeg jer, eto, ima takve “probisvijete od svećeničkih sinova”. Žao mi je što to čak ni kršćani ne prepoznaju. Onaj isti sotona koji je podijelio Crkvu na Istok i Zapad, na rimokatolike i protestante, sad ponovo to želi učiniti koristeći iskonstruirani “papomlat za svećenike”. Jasno da nijedan medij, osim kršćanskih (koji se ne čitaju previše jer tu su 24sata, Jutarnji, Večernji...), nije 214

Prije poslije fejsbuka

prenio Papine riječi, što se primjerice molitve i ateista tiče, da tko se ne moli Bogu svojom se ne-molitvom moli Sotoni. No, mediji kao “objektivni izvjestitelji” o tome i mnogim drugim stvarima u kojima proziva licemjerstvo Zapada i zapadne (ne)kulture vođene masonerijom, kao zaliveni šute... Dragi moji, ne nasjedajte.

Radi se o podvali. Molite za ljude, za obitelji, molite za Crkvu (jedna od najjačih Marijinih poruka), molite za Papu. Mi ćemo to činiti ovih dana - intenzivno.

Da, da, to su te teme, bolne... Kršćanstvo seže do najdalje 6. zapovijedi, ne isključujući zadnju. Ruku na srce, još nismo ni prvu svladali.

Božji vam blagoslov! + 27. studenog 2014. Živjeti na za-padu ... još malo od onoga o čemu je jučer bilo riječi - kako zapravo uništiti Crkvu!!!

Anglikanci su kapitulirali. Koliko još treba katolicima? Nedjelja - Dan uskrsnuća Isusova, Dan života, Dan Gospodnji, Dan “Sunca”. Inače, muslimani štite petak, kao što i židovi štite subotu. Jedan od uvjeta da jedan narod opstane - principijelnost i vjernost. Dokle će kršćani i Za-pad / koji je uvelike pod utjecajem kršćanskog duha ostvario tehnološki (ora et labora) i humanistički napredak, za-padati u svojoj umišljenosti da je bog sam sebi/ ne zna se. Eto, to se događa dok vjera ili dok misa postane običan folklor - relikvija. Mi slavimo živoga Krista: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo”.

To je tajna, (otajstvo naše vjere). Za to treba odgajati sebe i društvo. Društvo koje shoppingira i koje uvodi rad nedjeljom, ne odgaja. Društvo koje ne poznaje i ne poštuje svetinje je neodgojeno društvo.

Božji blagoslov! + 28. studenog 2014.

Ateisti - čovjekoštovatelji Kada bi ateisti doista bili dosljedni u svojem “čovječjem humanizmu” svatko od njih išao bi se pokloniti na “grob” Isusu Kristu, najvećem humanistu svih

215

Tihomir Kosec

vremena jer on je potvrdio da “veće ljubavi nitko nema od ove; da tko svoj život položi za prijatelje svoje”, a “vas sam nazvao prijateljima”, reče Isus. Gdje je grob naslućujemo, premda je prazan, ali sigurno znamo gdje je(su) “Dvorana posljednje večere”.

Dečkima i curama koji “ne vjeruju u Boga”, poziv da dođu pokazati poštovanje čovjeku, humanistu, pa makar to (misa) za vas/njih bila samo komemoracija.

Blagoslov Čovjeka i čovjekoljupca Isusa! + 28. studenog 2014.

Sreća dolazi iznutra Došašće - vrijeme priprave! Kako te čekam, Gospodine?

Došašće je privilegirani trenutak od kojih 20-ak dana u kojima čovjek ima priliku, čak i dužnost prema sebi, doći ponovo k sebi, pribrati se, skloniti u sjenu Duha Božjega i napraviti pomak u sebi, korak prema Radosti. Naš prijevod “Zdravo Marijo” zapravo nije potpun i trebalo bi moliti Raduj se, Marijo, milosti puna... Učinimo si, dragi moji, uslugu.

Nemojte gubiti vrijeme na ispraznosti, iako će toga biti napretek i vrištat će izvana kako je za sreću važno da “imate”. Ne, ne. Sreća, tj. istinska radost dolazi iznutra.

A zašto? Zato jer iznutra je čovjek - čovjek, iznutra je u čovjeku Bog. Tijelo pak, koje vam je dano, samo je ili možda bolje reći, čak je kuća, palača, ma, hram Duha Božjega. Pazimo, stoga, ovoga došašća, da ta “kuća” ne postane skladište za bale kojekakvog smeća. Cijenimo Božji dar koji nam dolazi, da ga ne zatrpamo i ugušimo bespotrebnim.

Adventski vam blagoslov - vrijeme iščekivanja! + 1. prosinca 2014.

216

Prije poslije fejsbuka

††† ... nedjelja – sedjelja – svedjelja ...

Prijevod: Ne dela se! Dela se! Sve dela!

3. prosinca 2014. ††† “... mi ne skrivamo svoje tekstove i emocije iza cvijeća, proljeća, ljubavi i svega veseloga, mi velimo da je to Krist i da tu nema ni lijevo ni desno.” Zgodan citat, krajnje jednostavan i nedvosmislen - “što god činili kao da Kristu činimo” i... točka (da, da).

4. prosinca 2014.

Kap krunice u moru ... jedna kap u moru.

U našoj Biskupiji započela je Godina (molitve za) obitelji. Zajednica mladih varaždinske katedrale će skromnim prinosom doprinositi za tu najvažniju društvenu jezgru molitvom (krunice) - da nam obitelji budu zdrave i iz njih proizađu mladi zdravi ljudi, nova generacija za bolju i dostojanstveniju budućnost.

Evo niz od šest zaziva - sedmi pripada Bogu i njegovoj providnosti: 1. Ohrabri kršćanske mladiće i djevojke idealom predbračne čistoće, 2. Zaštiti bračno zajedništvo muža i žene, 3. Ostvari pravo supružnika na doličan stan i zaposlenje, 4. Učini očeve i majke primjerom u prihvaćanju i kršćanskom odgoju djece, 5. Sačuvaj supružnike u vjernosti, poštovanju i ljubavi do smrti, 6. Okrijepi djedove i bake brigom i poštovanjem njihove djece i unučadi.

7. ...

Pridružite nam se!

Božji blagoslov! + 8. prosinca 2014.

217

Tihomir Kosec

Marijo, primila si poruku!

Kako je moguće objasniti ovu tajnu? “Bogu ništa nije nemoguće!”, kaže sv. pisac.

Dobro je s nekim stvarima ne previše se zamarati, Bog zna. Na nama je da iščitavamo poruke. Marija je stvorena čistog srca i kao takva mogla je Boga gledati, tj. prepoznati ga u tajanstvenu glasniku koji joj govori da će roditi sina koji će biti Sin Svevišnjega. Razgovor koji s njim vodi dovodi je do uvida da je to anđeo - ona komunicira s anđelom!

Kako Marija, tako i djeca imaju sposobnost komunikacije s anđelima - jer su najbliži “izvoru” svojeg postojanja. Međutim, kasniji, odrasli, “zreo” čovjek odgojen pravilima materijalističkog svijeta, rijetko ima ili uopće nema tu sposobnost, jer neprijateljstvo je zametnuto između roda knezova ovoga svijeta i roda Žene (Post). I zato, Žena, Marija, nadijeva ime svom djetetu “Isus”, tj. poruku “Bog spašava” (značenje imena Isus). Ovaj svijet, ovo materijalno tijelo, neće promijeniti neka sama po sebi evolucija; iz zločestog u dobrog čovjeka, ne neki ovosvjetski velikani jer između njih, Duha Božjega s njegovom porukom i duha svijeta, stoji nepremostiv jaz, duhovna zapreka. Žena Marija, imenujući svoje dijete, daje poruku da nije ona ta koja mu je dala život nego Bog i da čovjeka ne spašava svijet ljudi nego Bog. Razmislimo malo, kakva imena današnji roditelji daju svojoj djeci? Činjenica da se gotovo svakom drugom djetetu “mora” na krštenju davati neko kršćansko ime, tj. “ime sa značenjem” s obzirom na sve zvučnija, stranija, nejasnija imena koja osim što “zvuče”, nemaju ili gotovo da ne daju nikakvu poruku, “sem one ‘po modi’”, daje naslutiti da žena treba ponovno postati svjesna svoje uloge i poruke koju u sebi za ovaj svijet nosi. Marija je žena - čista srca - koja shvaća (anđelovu) poruku i tu poruku ne zadržava u sebi ili ne skreće pogled na sebe, nego daje poruku za svijet - rađanjem i davanjem imena. U davanju “imena Životu” program je za boljitak ovoga svijeta - Bog spašava. Marija istinska slika “žene”, nove Eve, time je i istinska slika čovjeka, Božjeg čovjeka.

Božji blagoslov! + 9. prosinca 2014.

218

Prije poslije fejsbuka

Neka vas ne smete Nastojite li živjeti Božjim životom, imat ćete itekako razloga da bdijete, jer, ometat će vas “zavidnik” na vrlo perfidne načine. Braća koja ne vjeruju s tim, inače, nemaju problema. Neka vas ni to ne smete.

Božji vam blagoslov! + 13. prosinca 2014.

Samo čovjek ima ideale Naslov ovog udžbenika daje odgovor na pitanje iz kojih motiva tko što čini; vodimo li se tijelom u našim mislima, odlukama i djelima ili je to Duh koji onda kroti čisto tjelesne nagone i tijelo vježba i podređuje istinskim idealima? Za kršćanina, prvenstveno, a onda i za sve ljude dobre volje, to je Krist. Za ideale se ako zatreba, kao što znamo i umire.

Samo čovjek može čeznuti za idealima, izgrađivati stavove i odlučivati se za ili protiv vrednote. Nijedno drugo živo stvorenje to ne čini - barem ne na takav način.

Božji blagoslov! + 14. prosinca 2014.

Priziv savjesti Danas sam na putu do Zagreba slušal emisiju na HR-u o liječničkom pravu na priziv savjesti. Tema je bila dvojaka; pitanje prava na izbor - kod žena pri “neželjenim” trudnoćama i drugo, liječničko pravo na neizvršenje pobačaja.

Uglavnom, bez ulaženja u diskusiju, od kojih je mišljenje jednog sugovornika bilo čak i zabrana prava na priziv savjesti, zaključio sam da se zapravo svi zagovornici prava na izbor “zadržati ili ukloniti dijete” prizivaju na savjest. Gdje se to vidi?

Ponajprije već kod traženja da se sama terminologija promijeni, tj. da se ne smije govoriti o čedoumorstvu nego o, primjerice, prekidu trudnoće ili pravu žene (muškarce nisu ni spominjali) što će sama učiniti s tijelom (ne sa svojim) koje se u njoj razvija. Nadalje, umjesto riječi “ljudski život” koji je nastao pri začeću koriste se nazivi poput zigote, morule, fetusa... kako bi se pokušalo zaobići da se radi o jednom te istom ljudskom životu, osobi i na taj način ublažilo ili zamutila 219

Tihomir Kosec

mučna situacija prilikom (ne)priznavanja da se dogodio legalni čin egzekucije čovjeka u ranoj fazi nastanka. Dakle, shvatio sam koliko to muči sve one koji pobačaj obavljaju ili se na njega odlučuju. Doista mučna situacija u kojoj opet ne vidim drugog izlaza nego da svaki onaj muškarac i žena, koja je sudjelovala ili sama izvršila pobačaj, pristupi sakramentu ispovijedi i pomirenja, prizna svoj težak i grešni čin i zadobije, temeljem priznate istine o onome što je učinila, Božju priliku da se promijeni i počne odgovorno živjeti dar svoje spolnosti (u braku) i postati borcem ne više “prava na izbor” nego “prava na život”.

Bog je predobar - vratimo se Njemu i budimo u Njegovom blagoslovu.

Božji blagoslov! + 16. prosinca 2014. … i već se bliži onaj čas Bliži se trenutak rođendana našeg Otkupitelja. Ponovni je to poziv na vjeru u Boga koji spašava. Ta je stvarnost razumljiva u mjeri u kojoj joj se čovjek otvara.

Nakon duljeg promišljanja nanovo razumijem i potvrđujem razlog nevjere mnogih. Ona nije u nedostatku dokaza nego u odbijanju istih. Nevjera je, dakle, odluka vođena osobnim razlozima, ranama, razočaranjima, unutarnjim sukobima... ili pak jednostavno nezainteresiranošću i zatvaranjem očiju pred očitim činjenicama.

Molimo da nadolazeći Božić-Isus ponovo otkrije ljepotu Boga, objavljeno mu očinstvo i naše posinjenje, sadržaj i nadu katoličke vjere!

Božji blagoslov! +

18. prosinca 2014. ††† Onoliko koliko “nemamo”, drugima je jako puno...

Božji blagoslov! + 20. prosinca 2014.

220

Prije poslije fejsbuka

Božić se rađa Sunčan dan, pomalo prohladan, klizalište, glazba, licitari, svjećice i borovi, čarolija Adventa - Božje se ime ne spominje. Miris kuhanoga vina nadjačava miris zime koja (samo što) to nije. Božić se opet rađa, ne u hotelu, ne u hladu, ne na klizalištu i ne u gradu, nego u duhu - čovjekovom - mladu.

Božji blagoslov – On je došao, dolazi i opet će doći. + 24. prosinca 2014.

Isuse, Isuse, Isuse!

Lijepo je šetati gradom i gledati kako ljudi razgovaraju, šeću, zaustavljaju se da bi se pozdravili. Prolazeći tako ulicama grada naišao sam na veselu skupinu mladih, vjerojatno srednjoškolaca, koji su se naguravali, igrali, pretrčavali, zadirkivali jedan drugog. U toj igri i nestašluku jedan od njih se previše zanio, okliznuo i “promašio” prijatelja, stropoštavši se na šljunčanu stazu. Pobojavši se da će opsovati, zatvorih u sebi uši no, na moje iznenađenje, mladić usprkos smijeha i podsmjeha prijatelja, poče zazivati Isusa: “Isuse... Isuse... Isuse...”

Duboko u nama prisutan je vapaj kojim zazivamo Boga u različitim situacijama.

Vapimo da nam pomogne, da nas razumije, da nas opravda - vjerovali to ili ne.

Bog je u svakom čovjeku prisutan, makar na nerazgovijetan način i makar čovjek to ponekad i ne priznao.

Božji blagoslov! + 17. siječnja 2015.

Grad?

Dopustite mi još jedno zapažanje.

Varaždinci iz Harambašićeve se bune zbog smještanja kontejnera za smeće pokraj dječjeg igrališta. Jedni u gradu razmišljaju kako neke dijelove parkova preurediti za parking. Grade se neke ultramoderne zgrade u strogom centru, jasno, ne po istom kriteriju za sve jer uvijek vrijede dvostruka pravila pri izdavanju građevnih i inih dozvola. Da, naš grad postaje sve više grad zgrada, stakla, automobila, parkinga, trgovačkih centara, kontejnera za smeće, sivih, 221

Tihomir Kosec

crnih, plavih i žutih... smeća u svim bojama i agregatnim stanjima. S druge strane, sve je manje ljudi, sve ih se manje rađa i sve ih se manje poštuje (osim na papiru). Nakon toga dolazi opravdanje: živimo u modernom vremenu. Bih li pogriješio kada bih se zaželio malo više starog varaždinskog baroka; u šarolikosti i mnogoličnosti dječje razigranosti, u umjetnosti koja stvara, a ne razara i vrijeđa, u odnosima koji poštuju široku lepezu poštovanja spram starijih, spram učitelja, odgojitelja, spram djedova i baka, očeva i majki, mladića i djevojaka, spram seljaka i radnika, spram svetih vremena kao što su (nekad bili) petak i ne-djelja, spram svetih trenutka oglašavanih jutarnjim, podnevnim i večernjim zvonom u čast pozdravljenja Blaženoj Djevici Mariji? Čini mi se da u bojama i “baroknoj razigranosti” prednjače ipak neke druge stvari, ili pak jedino stvari, izvanjskost i površnost, i(li) prolaznost. Čini mi se... I što pritom činiti - a ne možeš, kažu, učiniti ništa?

Mogu moliti i... pisati i vikati – u pustinji. Možda će tko čuti.

Božji blagoslov! + 20. siječnja 2015.

Svjetlač i mračnjak Živeći svećeništvo u dodiru s (nevidljivim) duhovnim svijetom, sve više uviđam radikalan kontrast između Dobra i Zla. U toj životnoj drami sotona se sve više pokazuje kao perfidan zavodnik, a zapravo psihopat i onda, nakon toga, klevetnik, optužitelj, podlac, nasilnik, zamagljivač, perverznjak, uzurpator, lažljivac, ubojica... Upoznat s ovom mračnom stvarnošću, sve više žudim za Svjetlom, Dobrotom, Mirom, Jasnoćom... Bogom Isusa Krista!

Božji blagoslov! + 22. siječnja 2015.

222

Prije poslije fejsbuka

Pokrijte si oči S obzirom na sve učestalije agresivne, krvoločne, bizarne i pornografske TV-e sadržaje, bilo bi dobro kad bi roditelji djeci - kao u “stara dobra vremena” - pokrili oči ili promijenili program (ili izbacili svaki drugi i treći TV u kući), da ih očuvaju od neprimjerenih scena. Ne trebaju još sve znati - djeca su!!! Ne bi bilo loše da i stariji prebace program na nešto drugo ili jednostavno ugase TV. Ako pak već ne možete ili niste učinili ni jedno ni drugo, molite za čistoću srca!!! Sve slike, riječi i scene koje vam odzvanjaju i bljeskaju u glavi neće imati snagu da vas nadvladaju i otruju. Činjenica je, nažalost, da više ne možemo izbjeći pogubne slike i riječi na našim ekranima, portalima, časopisima, plakatima... Svijet je debelo zatrovan “slobodom” trgovanja svime, govorenja, gledanja, propagiranja, novoga “hedonističkog morala” itd... Takvom svijetu smo svojim neodbijanjem neprikladnih sadržaja uvelike i mi kršćani, moramo priznati, dali svoj pristanak. Što nam, dakle, preostaje? Iskustvo mi govori da kada molim Gospodina da me od toga oslobodi, On to zaista i čini.

Svaku ću sliku i riječ koja me navodi na zlo maknuti s očiju i od ušiju (“o zlu neće da znadem”, kaže psalam), a zbog onih od kojih se pogled i uho odvratiti ne može, moliti za oprost, za slobodu. Slike i riječi i dalje ostaju, ali nada mnom - snage nemaju. Okrenuti nam se “od đavla” i istina, rikat će i dalje i više, ali nauditi nam neće. Okrenuti nam se Kristu i On bit će nam zaštita - jedina i prava!

Božji vam blagoslov!

28. siječnja 2015.

Koliko košta – čovjek?

Koliko “košta” ljudski život? “... Ako kontracepcijske metode postanu zapovijed vremena, ništa drugo ne može proizaći iz toga osim moralnog propadanja... Kako stvari stoje, muškarac je već dovoljno ponizio ženu radi svoje požude, a kontracepcija će ju, bez obzira na dobre namjere njezinih zagovaratelja, poniziti još više”. Kontracepcija je “poput nagrađivanja poroka”. (Mahatma Ghandi) I još dva citata: 1. “Abortus smo postavili u poziciju nedodirljivog i neupitnog prava, nečega što se u modernim i razvijenim zemljama štiti kao svetinja.”

223

Tihomir Kosec

2. “Uz to ćemo, također nesvjesni čemu i to vodi, raspredati priče po uredima, internetskim forumima i društvenim mrežama kako je danas preteško i nemoguće podizati djecu”, “Dvoje djece je ful dovoljno”, “… pa gdje će se oni jednog dana zaposliti”, “Joooj, gle onu glupaču koja je opet trudna”, “… pa što si oni misle, da će im društvo hraniti djecu”, “Treba misliti unaprijed, tko će to odgajati”, “Ne žive djeca od zraka ni od ljubavi”, “Što si pak ovi crkvenjaci zamišljaju, oni nemaju ni jedno dijete, a od nas traže da rađamo”, “Što se ne brinu za žive, za onu nezbrinutu djecu u Nazorovoj, a ne za nerođenu” itd.

Koliko “košta” ljudski život?

Božji blagoslov! + 2. veljače 2015.

Izmoizmi Gledajući ljude - ovog trenutka.

Komunizam je ljudima oduzimao vanjsku slobodu, ograničavao im slobodu govora i vjeroispovijedanja.

Demokracija i kapitalizam (u Hrvatskoj) je sve to vratio, a zauzvrat mnogima (nenasilno) oduzeo - dušu. Što je od ovoga dvoga bolje/gore?... (Nije potrebno davati odgovor).

Dok molimo za sve one koji su zbog kršćanskog imena prognani i ubijeni u Nigeriji i Bliskom istoku (i svim “bliskim za-padima” ovoga svijeta), molim također za sve zarobljene duše - hrvatskog naroda. Uzroci jednog i drugog ropstva u konačnici su u istoj osobi. Kršćanin vjernik tu osobnost ne časti; zato ju i zove “Nečastivi”.

Božji vam blagoslov! + 5. veljače 2015.

224

Prije poslije fejsbuka

Povijest – tri u jednoj Postoje tri instance koje pišu svjetsku povijest: 1. Povijest ispisana od strane pobjednika - prema interesima.

2. Objektivna povijest - prođu stoljeća dok se (bez straha) ne utvrdi istina .

3. povijest spasenja - memorija Duha Sv. upisana u Knjizi vječnosti.

Kolektivna, ali i sasvim osobna povijest.

Božji blagoslov! + 7. veljače 2015.

“Bosanski lonac“ Svi smo čuli za izraz “bosanski lonac”. Uglavnom, značenje je tog lonca, možda negativno i nepravedno, da u njega ide sve i svašta. Kako god bilo, s obzirom na ono što se misli, tako danas izgledaju gotovo svi naši sekularni mediji i elektronski i papirnati; za svakoga ponešto. Možete naći predivnih stvari, a isto tako i katastrofalnih. Reći će se da je to dobro jer “ima za svačiji ukus” i svakome prema “slobodi”.

Upravo tako djeluje đavao u životima ljudi (djece pogotovo jer su najranjivija).

Nikada nam neće servirati nešto samo loše, jer ćemo to odbaciti bez puno razmišljanja. Ali ako nam to zlo, u maloj količini (otrov) servira u nešto, što se primjerice hrane tiče, jako dobro, bogato vitaminima, bjelančevinama i tome još ljekovito, to ćemo tako slasno pojesti ni ne osjećajući (znajući možda) da smo zapravo unijeli u sebe otrov koji će nas usmrtiti. “Ali, doooooobro je!”, tako je komentirao jedan krizmanik.

Sutra je blagdan bl. Alojzija Stepinca. Spominjem ga i iz tog razloga što je i on na taj način - polaganim trovanjem - prerano fizički preminuo. To, međutim, nije takva tragedija koliko je tragedija da je danas takvih “onemoćalih duhovnih razvalina” u svakom gradu i selu još jedan duhovno mrtav grad i selo. Možemo se samo igrati pogađanja, gdje se sve nalaze ta “blještavila” mrtvila. “Nije zlato sve što sja!”

Božji blagoslov! + 9. veljače 2015.

225

Tihomir Kosec

Dan za ugrožene Poštovani! Jučer je bio Dan braka. Osim tog dana postoje i drugi dani kao što je dan planeta Zemlje, dan nepušenja, zdravlja, hodanja... očito svega onoga što je ugroženo. Izgleda da je i brak ugrožen i da ga treba kao takvog štititi. Padne li dakle brak, past će i čovjek. A tko bi uopće to mogao željeti? Čuvajmo svoje svetinje!!!

Božji blagoslov! + 9. veljače 2015.

Simbolični dan Nedjelja – Dan Gospodnji – misa – obitelj – zajedništvo i radost obiteljskog stola za sve; sve je to trn u oku “neprijatelju Života”. Ljudi tako lako padaju na tako jeftine i prozirne zamke zloga, ali nema Duha pa ga se ni ne prepoznaje. Što više razmišljam o danu nedjelje sve više dolazim do fantastičnih uvida o značenju i simbolu ovoga “dana”. U povijesti je to bio simbol pobjede nad tiranijom moći robovlasnika, a danas bismo nedjelju definirali kao dan pobjede nad tiranijom novca i proizvodnje i gotovo “patologije” trošenja zapadnjački orijentiranog čovjeka. Zanimljivo je to da je Židove koji su u povijesti doživjeli nebrojeno progona, a nacizam ih gotovo istrijebio, očuvao “neradni šabat”. Slično je i s muslimanima koji slave neradni petak. A što je njima petak, tj. subota, nama je kao znak identiteta da pripadamo zapadnoj (odnedavno sve manje kršćanskoj) kulturi, upravo Nedjelja. Taj dan, kao Dan Gospodnji, čini i ljude “damama i gospodom”, tj. kavalirima, poštovateljima čovjeka. Zato, u trenutku kada padne nedjelja simbolom svog značenja, pao je i čovjek - nedjelja je prva linija obrane čovjekovog dostojanstva. I tako čovjek - preko nedjelje - može izrasti u Čovjeka.

Na to je pozvan. Vratimo nedjelju čovjeku - oduprimo se tiraniji novca, akcija, trošenja, proizvodnje.

Božji vam blagoslov! + 12. veljače 2015.

226

Prije poslije fejsbuka

Vjera se ziđe na temelju Kada tražiš da ti ljudi opišu što je to vjera, onda će govoriti o svojem osjećaju iz čega je za zaključiti da vjeru smatraju nekim “svojim” osjećajem. To nije loše za početak. Religiozni osjećaj, naime, svi imamo i on je osnovni preduvjet da bismo na tom “osjećaju” počeli graditi vjeru. Vjera se dakle, gradi na religioznom osjećaju.

Zato postoji vjeronauk. Nije dovoljno imati samo svoje osjećaje jer iskreni će vjernik reći: “Ja vjerujem i kada kažem, nesretan sam veoma” - tako psalmist.

Upoznavajmo našeg Gospodina sve više iz dana u dan - bistrit će nam stazu života da po njoj veselo kročimo i da nam noga bosa, ako treba i kamenje gazi.

Božji blagoslov! + 13. veljače 2015.

Kušnja - test ljubavi i vjernosti Gospodinu.

Ah, ima tu “zvijeri” koje će tu ljubav htjeti razgrabiti i raznositi na sve strane, a vjernost razvodniti. (usp. Mk 1, 12-13) Božji blagoslov! + 19. veljače 2015.

227

Tihomir Kosec

Klanjajmo se Bogu U vremenu korizme, našem se životu (kao napast) mogu ponudititi različiti “prividi ljepota ‘kraljevstava’ ovoga svijeta”. To isto je bilo stavljeno pred Isusa, kada ga je đavao kušao hoće li pred ovom “neponovljivom ponudom” sagnuti svoja koljena i tako se pokloniti njemu - đavlu. ... Kako god bile lijepe stvarnosti ovoga svijeta, ne klanjamo li se preko njih Bogu Isusa Krista, na krivom smo putu i postali smo zapravo idolopoklonici, štovatelji stvorenog, a ne Stvoritelja. Budimo svjesni; đavao nije Stvoritelj, on je stvorenje. Neka nas stoga napasti koje ovo, u svojoj zavisti nesretno stvorenje šalje na nas, sruše na koljena - ali u molitvi svemoćnom = Isusu.

Božji vam blagoslov! + 12. ožujka 2015.

Pozivnica za Vazmeno Trodnevlje Dolaze nam najsvečaniji trenuci našeg kršćanskog života. Slavit ćemo Otajstvo prijelaza Krista iz smrti u život preko muke križa i na taj način uključiti i sebe i sva svoja umiranja, sve svoje križeve u jedan jedinstveni križ - Kristov. Doživimo zajedno dubinu života i njegovo istinsko značenje kroz poruke koje će nam Crkva (našeg Gospodina Isusa Krista) dati na Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu i nedjelju (ona je velika sad i u svom ponovnom nastajanju: čekamo i živimo za taj Dan).

Budimo zajedničari u lijepim i tegobnim trenucima života, zajedno oko Krista i bit ćemo kao ljudi, kao dionici ovog društva i ove Lijepe Naše: za-jedno!!!

Božji vam blagoslov! + 1. travnja 2015.

Ukraše Isusa Danas je Uskrsni ponedjeljak. Produžetak je to uskrsne radosti koja ne ovisi o vremenu niti o ljudima niti o nekim drugim lošijim vijestima koje žele zaustaviti provalu radosti, zasjalu iz otvorenog groba. Već danas Sveto Pismo svjedoči kako se ta, uskrsna vijest, želi lažirati i zaustaviti. “Recite”, svjedoči evanđelist Matej: 228

Prije poslije fejsbuka

“Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga (Isusa).“ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige. „Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni.”

Uvijek se događalo, događa se i događat će se da se dobre stvari želi, zbog prizemnih ljudskih interesa i strasti - pojedinaca ili pojedinih grupacija ljudi zaustaviti, minirati ili ako ni to ne ide diskreditirati; na to se ni ne treba previše obazirati. Zato je važno ono što se dogodi jednom u srcu čovjeka kojega je dotaknuo Bog. To više i nije podložno zakonima ovoga svijeta. Težimo, stoga, da nas Gospodin dotakne svojom Istinom i naći ćemo mir (sklad) u dušama svojim i nijedna nas više vlast ovoga svijeta neće moći obmanuti ili zbuniti, ni lošim vijestima ni tobože dobrim i poželjnim ponudama u kojima Boga nema.

Božji blagoslov! + 6. travnja 2015.

Bitna razlika Razmišljajući o sve-pri-sut(o)nom dijeljenju ljudi na progresivne i konzervativne, napredne i zaostale, nekako se stječe da je jedina i bitna razlika između jednih od drugih što jedni smiju, a drugi ne smiju, jednima je dopušteno, a drugima nedopušteno. Za sada ne vidim nikakve kvalitativne razlike, osim što znam i radostan sam (za)što nešto “ne smijem”, ukoliko poštujem - u čovjeku Boga.

Božji vam blagoslov! + 9. travnja 2015. ††† Dobro da čovjek nije uvijek zdrav - ne bi nikad poželio umrijeti. Kako bismo onda prešli iz smrti u Život?

24. travnja 2015.

229

Tihomir Kosec

Poljubac smrti Volim priče u kojima neka zvijer ili “neugledna” životinja, nakon princezinog poljupca postane ljepotanom. Razmišljajući o utjelovljenju dogodilo se nešto slično, a opet sasvim drukčije. Isus, sin Božji, svoju je božansku veličinu mogao napustiti tek onda kada je jedna jedina od svih žena, Marija, pristala biti Božjom zaručnicom. Pruživši njemu, moćnom Bogu, svoju ruku, Ljepota postade dijete.

Dijete naraste, prihvati poljubac smrti i treći dan uskrsnu - i mali čovjek postade velik, besmrtan.

“Ako ste suuskrsli s Gospodinom, tražite što je gore.”

Bilo je teško čekati idući Božić (ili Uskrs) da ovo reknem.

30. travnja 2015.

Oblagdanimo praznike Praznik rada nije praznik od rada i nije “praznik” nego blagdan rada.

Ponekad, u nekim stvarima, treba znati zaustaviti se da bi se ono što se čini znalo cijeniti. “U radu je”, kažu neki, “spas”. Slažem se jer je to Božje svojstvo.

On radi neprekidno, ali zato jer je Bog, a čovjek treba i otpočinuti, jer je čovjek.

To može napraviti svakog sedmog dana, da ne-djelja. To mu je Bog omogućio.

Njegova je to želja, Njegov znak slobode da čovjek ne postane rob radu i da oni koji zapošljavaju od čovjeka ne čine roblje. Tako nam barem svjedoči ljudsko iskustvo zapisano u Bibliji. Omogućiti rad – za sve – omogućiti pristojnu nagradu – za sve – i omogućiti odmor – za sve – da bi se kvalitetnije i zadovoljnije radilo.

Radi i sedmi dan učinjeno predaj Bogu molitvom i zahvalom – da bude blagoslovljeno. Tako jednostavno, tako dostojanstveno, tako razumljivo, tako ljudski.

Sveti Josipe, moli i zagovaraj našu Domovinu pred svojim i bratom i Sinom!

Božji blagoslov! + 1. svibnja 2015.

230

Prije poslije fejsbuka

††† Kada god su u pitanju Duhovi, uvijek je posrijedi i obnova, tj. snaga. Možda ćemo je osjetiti tako da sami postanemo snažniji, ili će nas “pokoriti” snaga Duha, da bi nas učinila sličnijima Jednome pred kim će se, jer je Ljubav, prignuti svako koljeno – kada dođe taj dan.

12. svibnja 2015.

Nakon rođendana - hvala!

S obzirom na sve vaše jučerašnje čestitke želim izreći jedno veliko Bogu hvala!

Ponajprije je tu zasluga mojih roditelja koji su u vjerničkoj otvorenosti dopustili da Bog bude mjera broju njihove djece. Hvala im na odvažnosti, hrabrosti i požrtvovnosti. Vremena nikad nisu bila naklonjena malom čovjeku, pa ipak, vjera je bila jača od svih strahova koje je proizvodilo i koje i danas proizvodi ljudska skeptičnost. Hvala i vama! Mi smo zapravo samo jedan rod – Kristov – zato i jeste moja duhovna braća i sestre. Doći će trenutak kada ćemo se do kraja prepoznati kao takvi jer bit ćemo Bogu slični; djeca Božja kojom se sad zovemo i smatramo, iako nedovoljno svjesni što to u svojoj najdubljoj biti znači. Budite Bogom blagoslovljeni jer ste “Bogom-željeni” i “Bogom-dani”!

P.S. Isprika svima kojima nisam odgovorio sms-om. Od velikog broja čestitki “HTC” je ostao bez svoje virtualne tipkovnice. Eh, tehnika...

15. svibnja 2015.

Krunica za sirijske kršćane Sutra ćemo u našoj katedrali u 20 sati moliti za sve progonjene kršćane u svijetu, posebno žrtve militantnog ISIL-a. Na početku ćemo zapaliti svijeće i odati trenucima šutnje poštovanje svima onim koji su ili nevino stradali ili se nisu htjeli odreći Krista. Dođite!

Vama pak koji nećete moći doći, preporučam da to vrijeme odvojite za molitvu kod kuće. Šaljem vam i prijedlog molitve (krunice) kojom ćemo se sjetiti svih za Kristovo ime ubijenih.

1. Koji hrabri sve koji neljudski trpe, 231

Tihomir Kosec

2. Koji u prognanima najavljuje sud svoje pravde, 3. Koji me u stradalima za pomoć i molitvu moli, 4. Koji krunom svoje boli proslavlja nevino mučene i ubijene, 5. Koji muku i smrt vjernih u Život preobražava.

Božji vam blagoslov i otvoreno srce njegovom, Očevom i Sinovljevom Duhu! + 21. svibnja 2015.

Radi, spavaj, odmori se, zabavi, slavi – svetkuj!

Nakon jednog “palo mi na pamet” došao sam do sljedećeg zaključka glede čovjekove evolucije. Čovjek je najprije: 1.

2.

3.

4.

5.

radio (ujedno je to bio i hobi - to ga je činilo i sretnim), odmarao - spavao, opuštao se i zabavljao / igrao u slobodno vrijeme, slavio - to mu je davalo osjećaj uzvišenosti, svetkovao - povezivao se sa sebi nadilazećom Božjom stvarnošću u kojoj je bio svjestan svojeg nadnaravnog podrijetla – svojeg dostojanstva, svojeg istinskog BITI.

... danas čovjek: 1. robuje (ako radi) - sve je manje onih koji s ljubavlju rade ili su zadovoljni poslom ili rade samo zbog novca, 2. spavaju ili se izležavaju (noćni život čini svoje, TV, izlasci...), 3. zabavljaju - s time da se radi o “samo zabavi”, igra često izostane ili je (nerijetko) zamijenjena alkoholom, video-igricama ili nekim čudnim bizarnim stvarima, 4. slave - vrlo rijetko jer se i to miješa sa zabavom, (osjećaj uzvišenosti daju eventualno ozbiljni glazbeni komadi, kazalište je u tom smislu uvelike zamijenio performans i zabava), 5. ... - fali: izgubio se pojam ljudskog dostojanstva jer se izgubio pravi pojam svetosti - zato nema svetkovanja. Nedjeljno svetkovanje zamijenio je shopping koji je mnogim obiteljima čiji članovi nedjeljom moraju raditi, oduzeo njihove majke, sestre, kćeri, unuke, (najčešće se ipak radi o ženskom rodu), a zatim i mnoge muževe, sinove, unuke... sve je to plod 232

Prije poslije fejsbuka

obmane o tobožnjoj sreći koja se svodi na imati ili kupovati - novčanik ne poznaje ni brata ni sestru ni prijatelja. U Europi, barem zapadnoj, već u subotu se zatvaraju dućani - to je dio ljudske uljudbe.

Koliko će nama Hrvatima još trebati da shvatimo što, tj. tko nam daje vrijednost i tko nas to doista cijeni.

Božji blagoslov! + 27. svibnja 2015.

Prostori života Ptice kao svoj životni prostor koriste zrak.

Ribe kao svoj životni prostor koriste vodu i u njoj i od nje žive.

Kopnene životinje kao svoj životni prostor koriste zemlju i na njoj i od nje žive. Čovjek živi i koristi sve ove prostore, ali je istinski prostor njegova života Duh. Budući da je duhovni prostor mjesto različitih duhova treba pronaći Duha Istine da bi se razvijao u Istini. Mnogo je, doista, pojedinačnih istina, ali one mogu biti i često su lažne. Istina je, stoga, jedna. “Ja sam put, istina i život”, reče...

Božji blagoslov! + 3. lipnja 2015.

Europska kolonija ... ponekad je dovoljno učiniti samo “copypaste” i u potpunosti se složiti s izrečenom tvrdnjom (zašto bih nešto ja pisao kada je to netko tako lijepo sročio).

Dobro da nije počela pisati i o nedjeljnim shoppinzima koje su također zavele mnoge kršćane da diskriminiraju gotovo oko 200 000 zaposlenih majki, žena, djevojaka, sestara, muževa, očeva, sinova, braće, ... i tako doslovce poslali poruku: “Da, slažemo se da budemo obična europska kolonija.” Rezove treba raditi, da, ali najprije na svojem srcu - to nema veze s kozmetikom!

Božji blagoslov! + 3. lipnja 2015.

233

Tihomir Kosec

Kakav ću život “ja“ imati? Želim s vama ponovo (o ovome sam već pisao) podijeliti jedno razmišljanje s obzirom na tzv. pravo na pobačaj - mislim da će sam početak ove teme neke odbiti od daljnjeg čitanja. Kako god bilo, usudit ću se ipak progovoriti o tom fenomenu gdje “svoj svojeg bližnjeg” bez prilike da se obrani, unaprijed osuđuje na fizičko nepostojanje.

Zanimljivo je da netko kome je jednom bilo dano pravo na život (jer nije pobačeno), to isto pravo uskraćuje drugome - na koncu, što je još strašnije, svome djetetu!!! I nije toliko pitanje, ukoliko se dijete krivo razvija ili je bolesno “kakav će život ono imati”, nego je u pozadini pitanje: „Kakav ću život imati ja, ako to dijete zadržim tj. rodim?” Možda se ljudi boje obveze koja se pred njih stavlja pa se zapravo radi o strahu - a znamo da su u strahu velike oči i da takav čovjek nije sposoban slobodno i svjesno razmišljati. Treba, istina, ostvarivati iz dana u dan za svako dijete uvjete da, ukoliko zakaže biološka obitelj, majka ili otac, da ono bude adekvatno zbrinuto od strane drugih obitelji. Takvih, koliko ja znam, ima jako puno. (Zašto je kod nas teško posvojiti dijete, to je drugi problem). To je, u svakom slučaju, puno bolje nego eliminirati unaprijed iz svijeta živih one, koji se tek spremaju u nj’ ući - što je u potpunosti neprihvatljivo.

Ovo je općeljudska istina, a vjernička istina o svakom čovjeku je: “Ne boj se!”, rečenica koja se u Bibliji spominje 365 puta. Što se tiče brojnosti djece, osobno sam zahvalan sam što sam rođen u obitelji s više djece i za svu “neimaštinu” i teškoće koje su mene, mojeg brata i sestre “natjerale” da se borim i izborim za ono što meni i svakome od nas po daru života i pravu pripada. Isto tako mi je, svojevremeno, kao profesoru bio užitak raditi s onim razredima u kojima su bile osobe sa zdravstvenim poteškoćama, ponajprije zbog kompaktnosti i sloge i iznimne razine empatije i međusobne solidarnosti među samim učenicima. Po tome; solidarnosti, požrtvovnosti, empatiji... čovjek se razvija u istinskog čovjeka, a ne nekakvog Nitzeovog “überm enscha”, koji ne trpi “slabog čovjeka”. Hitler je tu filozofiju legitimirao na način koji nam je, nažalost, svima poznat. Treba doista imati hrabrosti pogledati istini u oči - priznajem da to nije uvijek lako.

Božji vam blagoslov! + 5. lipnja 2015.

234

Prije poslije fejsbuka

Nedjeljom u 2 Eto, s vremena na vrijeme ubacim koji komentar, bilo iznutra potaknut Duhom Božjim (tome se iskreno nadam da je tako) ili naizvan, reagirajući na neke istupe javnih ljudi.

Oni koji su ove nedjelje gledali “Nedjeljom u 2”, mogli su još jednom primijetiti neskrivenu averziju prema Crkvi od strane voditelja emisije kada je, kratko osvrnuvši se na religioznost svoje gošće redateljice Ivone, morao “usput” spomenuti kako kršćanstvo egzistira na temelju manipulacije vjernicima predbacujući im njihove krivnje koje, eto, onda Crkva, tj. svećenici imaju vlast oprostiti, parazitirajući na račun ljudi, držeći ih u šaci zbog spomenute manipulacije. Odgovor je međutim i istina, druga, a to je da ljudi sami dolaze u crkvu, ne bi li im, osjećajući krivnju, ta ista bila skinuta s obzirom da ju ni jedan psihijatar, ni jedan čovjek, ni najbolji prijatelj ne može skinuti. Svećenik već procijeni je li osjećaj krivnje opravdan ili ne, tj. radi li se o pretjeranom skrupulu ili ga uopće nema pa je dobro da se čovjek zamisli nad svojim životom – jasno, od slučaja do slučaja. Pretpostavljam da urednik emisije i mnogi koji tako razmišljaju, očito po tom pitanju nešto nije sa sobom riješio pa zato to i spominje jer ga nešto iznutra žulja (što je zapravo dobro, problem nastaje kada tog žuljanja, tj. savjesti nestane). Uvijek je, stoga, dobrodošao u Crkvu – u punoj slobodi svoje savjesti.

Drugo. Prekjučer navečer pokušao sam se odmoriti uz TV (!?) i ciljano pogledao (i požalio) ponudu programa RTL 2 (“Samo zabava”). Rijetko kada svoje mišljenje tako naglas kažem, ali ovo je jedan od najkontroverznijih i najperverznijih programa s obzirom na tobožnji show koji nudi. Po izboru serija, očito se vidi da iza njega stoji gender lobi jer sam samo u dvije površno pogledane serije opet “saznao” koliko seksualnih opredjeljenja postoji. Dakle: heteroseksualci, homoseksualci, zatim, iza toga (naime, radi se o gradaciji, tj. pospješivanju ovog konzervativnog heteroseksualnog pristupa ljudskom tijelu) lezbijke, potom, biseksualci, pa transvestiti, a potom... gromoglasno smijanje publike koja je oduševljenim pljeskanjem i skandiranjem na svaku novospomenutu spolnu kombinaciju, ipak “spriječila” daljnje nabrajanje i kreativno razbacivanje novo(s)tvorenim pojmovima raznih seksualnih orijentacija, tj. sklonosti. Sve je, jasno, začinjeno i upakirano u humor i zabavu, uz zgodne, simpatične i nesputane glumce što čitavu stvar čini prihvatljivom, normalnom, fancy-modernom, dapače poželjnom jer je nova, jer dokida tobože staro, konzervativno i davno prevladano: kao da se istina može mijenjati i prilagođavati od trenutka do trenutka prema njenoj isplativosti ili neisplativosti. Nije čak toliki problem što se to prikazuje, 235

Tihomir Kosec

nego je problem taj što to više nitko ne kontrolira ili što je još dramatičnije, to pod redovito gledaju cijele obitelji u kojoj i djeca to prihvaćaju kao redovito, normalno i poželjno ponašanje – bez znanja da ga je netko namjerno nametnuo, skrivajući se iza tajnih zavjesa uz ruganje blesavosti „modernog čovjeka“ jer mu je prodana priča i opet, o tobožnjoj slobodi, spolnim pravima, diskriminaciji itd. Žao mi je, na koncu ili najviše i svu tu Božju djecu, osobe različitih spolnih sklonosti koje netko drugi (“tajni igrači”) koristi da ostvari svoj patološki cilj: razoriti obitelj, razoriti i dekonstruirati osobu i osobnost, manipulirati ljudima, njihovim vremenom, interesima i nerealnim potrebama, počevši od djece, načina kako će biti začeta u kojekakvim laboratorijima, surogat majčinstva, smještaj u kojekakve obitelji i životne zajednice, razaranje redovite muško-ženske ljubavi, razaranje braka (on se uopće ne spominje osim u kontekstu traženja prava “manjina“ na taj isti).

Kao da je tim zagovarateljima na pravo iskazivanja i prakticiranja svoje spolne orijentacije stalo do dobra tih ljudi – ni izbliza. Nema tu ljubavi, samo interes; laž na koju su mnogi nasjeli (o “kršćanima“ da i ne govorim). Đavao, kao prvi uzrok sve ove parade, itekako ima razloga rugati se čovjeku – razumnom biću – degradirajući ga ispod razine njegove razumne čovječnosti. S druge strane, Krist, kojemu je doista stalo do čovjeka, koji je umro zbog čovjeka i njegova grijeha (i po pitanju spolnosti, ne samo ovih anomalija nego i nevjere, bluda, bračnih prijevara, promiskuiteta...), uklanja se iz svijesti čovjeka. Uklanja se i Crkva i proglašava nazadnom, homofobnom... jednostavno ju se diskvalificira iz javnog diskursa optužbama da manipulira masama ljudi – što je, izgleda, očito (da budem sarkastičan) s obzirom na velik broj onih koji ostaju u Crkvi iza krštenja, potvrde itd., a divinizira se eventualno Papu, ali ne onim što je rekao nego mu je stavljeno u usta (počevši i od bivšeg hrvatskog predsjednika). Današnji čovjek nema kriterija. Prezentira mu se samo jedna strana i na kraju, ima samo jednu stranu jer je Bibliju, Crkvu, sakramente maknuo. Između čega onda može birati, ako ne zna razliku između slobode djece Božje i ponuđene lažne slobode svijeta, vješto upakirane u zabavu, prava, modernitet, umjetnost i kulturu. Razlikujmo duhove – radi se duhovnom svijetu – a za to treba puno više finoće od razlikovanja jabuka i krušaka. A kako će znati razlikovati kada ne zna razlikovati, (stječe se dojam) između dana i noći, krumpira i šljiva.

Bože, daj nam Duha Mudrosti, a još više dara Straha Božjega.

Božji vam blagoslov! + 10. lipnja 2015.

236

Prije poslije fejsbuka

††† Nije dovoljno otkriti duhovnost i zadovoljiti se time što si duhovan. Važnije je, tj. presudno otkriti Istinu, a još važnije je, tj. bitno, živjeti po otkrivenoj (objavljenoj) Istini. “Ja sam (...)

Istina (...)”, reče.

Božji vam blagoslov! + 11. lipnja 2015.

Pitka kafica Jučer popih kavu, kratko, na brzinu, s nogu (stolca). Bila je neukusna. Tada ju zašećerih i postade... pitka i fina.

Mnogo je takvih neukusnih jela, ali i životnih, gotovo degutantnih stvari pa ih mi ili netko drugi za nas “zašećeri” te ih, sakrivši njihov prirodni neukus, probavi kao nešto fino i kvalitetno. Zanimljivo, sv. pričest nema nekog posebnog ukusa, bez kvasca je i bez soli – pa iako “bez ukusa” obilno daje, hrani i sladi život – za Život.

Božji blagoslov! + 12. lipnja 2015.

Je li nekad bilo ljepše?

Je li to istina ili je to samo zapažanje onih starijih koji su u “ono vrijeme” živjeli punim plućima pa je to zapravo nostalgija za mladošću(?) - ostavljam svakome da si odgovori sam na to pitanje. No, ipak, ima nešto u tome. Što?

(Imaš vremena? Poslušaj!)

Moje je zapažanje da su ljudi nekad ipak bili malo sretniji. Više su se smijali, više su se zabavljali. Primjerice, kad je bilo kolinje ili se trijebio kukuruz ili je bio koji drugi sastanak (osobito na selu) redovito se na kraju dana poslije večere razvio živi, dinamični i zabavan razgovor i opet, nakon toga, gotovo kao pravilo - pjesma. Osobno se sjećam smijeha mojih roditelja, mojih tetaka, teti, stričeva i strina, ujaka i ujne, bratića i sestrični i igre - sve je bilo nekako spontanije, jednostavnije, osjećala se jedna neopterećenost i zadovoljstvo s onim što se ima.

Možda i nisu bili toliko sretni, ali nisu zdvajali, nisu plakali, nisu razmišljali kako 237

Tihomir Kosec

će otići iz zemlje “kaj bi marke služili”. Bili su definitivno zadovoljniji jer su bili skromniji. (Nedostaje mi ta pjesma pa makar i uz pol, ali samo pol kupice vina više - ne vozite u tom slučaju).

Danas!

Svirajući 10 godina u jednom bendu, doživio sam da sam dao sve od sebe, ali ljudi se nisu zabavili niti plesali. Što raditi? Cirkusariti, glumiti na bini jednostavno nema efekta. Ili stvarno moraš prodati se i spustiti na ne znam kakve grane, biti “stand up” komičar da bi izazvao neku reakciju smijeha!? Danas ima sve više humorističnih serija, zabavljača, komičara koji rade nešto umjesto – tebe ili mene. Oni te nasmijavaju (a to se, naime, plaća), oni te zabavljaju... kao da ti ubrizguju injekcije smijeha i ti se tijekom serije ili nekog performansa smiješ - ali samo do tad do kada traje serija ili “samo zabava”. Zato danas već imamo industriju tih lakih ili olakih serija i komičara koji su ko “po defoltu” zaduženi za nasmijavanje ljudi, (kao kod nas jedan “ministar optimizma”). Daleko od toga nije ni, nažalost, Crkva. U crkvi isto postoje oni koji pjevaju, mole (posebno na sprovodima) i nešto rade - umjesto tebe. Sve te ljude zovem serviserima i proizvođačima zabave i smijeha. Čovjek sam nije više sposoban za veselje pa ga prepušta drugome, profesionalcu, koji će “umjesto” njega činiti nešto da se on sam osjeća sretnim. Međutim, nakon svih tih programa, serija, zabava i smijeha koji to prate, skida se osmijeh s lica čovjeka vraćajući ga ponovo u stanje depresije, nezadovoljstva... a sve to kao radi novca. Ne bih rekao. Stolovi su nam puni svega, ali ne primjećujem više zadovoljstva. U čemu je problem? Neću reći. Zaključimo sami! Želim vam onaj isti blagoslov u čijoj sjeni rastem i smijem se.

Božji blagoslov! + 14. lipnja 2015.

Muha i Bog Bože, hvala ti na muhi koja me danas škakljala. Mislio sam da je dosadna, a ona se samo igrala. No, kako njoj ne dosadi ta ista igra?

16. lipnja 2015.

238

Prije poslije fejsbuka

Za ili protiv?

S obzirom na “vruća” pitanja koja su se postavljala unazad godinu dana (ili primjerice nedavno u Irskoj) biti, naime, “ZA” ili “PROTIV” ili primjerice “pro life” ili “pro choice” odgovor je jednostavan - niti za niti protiv!? Zašto? Zato što ja tu nemam pravo što reći; Moj glas i ja ne možemo mijenjati prirodu, niti mogu glasati za nešto što je, u redovitoj prirodnoj manifestaciji, prirodna tj. biološka datost - stvar kakva jest u sebi; svrsishodna (cilj koji je posredstvom prirode od njezinog “Kreatora” ucrtan u kreaciju - prirodu). Ne želim, dakle, glasati da bijelo bude crno ili da crno bude bijelo. Ono će i dalje takvo biti što god ja rekao - i taj red želim poštivati. Ono ne-redovito poštujem kao mišljenje ili želju, jer ju je izrazila osoba, ali ne i kao činjenicu, tj. zakon.

Budimo blagoslovljeni istinskom Svrhom našega života!

Božji blagoslov! + 17. lipnja 2015. ††† Vjernost nekoj osobi (npr. Bogu) dolazi nakon spoznaje tko je i kakva osoba kojoj si pozvan vjerovati, a zatim se, da bi se učvrstila, da bi se uvidjelo je li lojalna, ispituje različitim kušnjama.

Božji blagoslov! + 18. lipnja 2015.

Kak bi “Dudek“ rekel “Rajše bum doma pod hruškom sedel nego v Njemački marke služil.”

No, ne treba sedeti nego se truditi – domaće domaćima.

18. lipnja 2015.

239

Tihomir Kosec

††† U velikom broju slučaja: Čovjek je razuman, ali se rijetko vodi razumom. Čovjek je duhovan, ali se rijetko vodi duhom – Istine. Čovjek je tjelesan, ali se prečesto vodi tijelom. … molimo da u nama proradi i ujednači se trojstvo ovih triju dimenzija.

Božji blagoslov! + 19. lipnja 2015.

Mladi i emancipacija Kad velik broj mladih “dozrije” za odlazak iz Crkve, počinje njihova “emancipacija”. Rješavaju se autoriteta u koji se tradicionalno svrstava i Crkva (s obitelji je malo drukčija situacija) te počinje njihova sloboda. Ta sloboda traje tako dugo dok se ne “rasproda” i izdevastira sve što je bilo vrijedno – rječnik, tijelo i spolnost, eksperimentiranje s koječime u duhovnom smislu. Tada slijedi otrežnjenje – ne za sve. Neki najednom otkriju ljepotu Boga od kojeg su bježali, vraćaju se i u Crkvu. Zaprljanu krsnu haljinu očiste iskrenom ispovijedi i osjete Božju ljubav. Međutim, u očima svijeta ti isti koji su veličani zbog svog amoralnog života, sada nakon obraćenja ostaju prijestupnici, bludnici, glumci koji su se samo naoko promijenili. No, iskrenim obraćenicima te optužbe više ništa ne znače. Oni sada svjedoče za Krista. Sebi su postali nebitni – bitan je samo Krist koji ih je izvukao iz blata lažne slobode. Oni više i ne žive nego Krist živi u njima. Slavu ovoga svijeta zamijenili su Slavom Kristova poniženja. I zato ti bivši ovisnici, bludnici, sektaši sebe odjednom stavljaju u drugi plan. Čine suprotno od onoga što su živjeli prije - prihvaćaju biti sluge beskorisne. To je bit svjedočanstva svakog (rijetkog) obraćenika – ne ja, nego Krist u meni. Svatko tko bi sebe stavio u prvi plan nakon obraćenja, ne bi bio iskren.

Neka sve nas nikada ne povede slava ovoga svijeta!

Božji blagoslov! + 24. lipnja 2015.

240

Prije poslije fejsbuka

Kako da budemo drukčiji!? Želite li biti dobri prema ljudima, budite spremni da će pojedinci prema vama biti brutalni, dat ćete im prst, tražit će ruku itd. Ništa zato. Stresite prašinu sa svoga srca. Nisu ni oni krivi. I oni su sve to doživjeli: brutalnost, omalovažavanje, diskriminaciju, deložaciju, progonstvo (posljedice domovinskog rata itekako su još vidljive), loši ili nikakav roditeljski primjer... Kako da budu drukčiji?! Kako vrijeme odmiče, kažu neki, bit će još gore. Vjerojatno. Ljude i djecu nerijetko se (izvan školskih klupa) uči više preživljavanju nego poštovanju, što je zapravo dio uličnog, tj. internetskog, filmskog i inog odgoja. Tu onda moraš imati “velike zube” da se obraniš, da zaštitiš svoj “brlog” i imovinu istog, iako će ljudi koji ostaju “vani” biti izloženi nepravdama, ponovnoj diskriminaciji, itd. Neki drugi pak, s druge strane, koji mogu riješiti probleme, primjerice financijske, reći će da nisu socijalna ustanova. Držat će ljubomorno svaku kunu u džepu jer njima je potrebnije i oni su za razliku od drugih marljiviji i sposobniji, dok su drugi lijeni (ima i takvih nažalost - više ne znaš tko je tko) i tko im je uostalom kriv, reći će.

Onda se nađe tu i tamo netko ili mala nekolicina ljudi koja želi pomoći. Tada svi ti, obespravljeni i gladni kruha, pohrle k toj osobi ili nekolicini tih ljudi...

Eh, kad bi barem bilo 10-20-ak Božjih naivaca (ili barem njih “12”), onih kojima Isus kaže: “Dajte im vi jesti”, bilo bi puno lakše. To malo “kruhova i ribica” iz tog malog proračuna nahranilo bi mnoge. Kad bi se samo malo više živjelo evanđelje (to molim) i kad bi se ponovila ona prekrasna Djela apostolska gdje nitko ni u čemu oskudijevao nije nego je jednakost bila na djelu.

Da se pomolimo na tu nakanu, npr.: “Bože, umnoži darežljivost ljudskih srdaca.“ Božji blagoslov! + 30. lipnja 2015.

Crkva bez glave Reći “Vjerujem u Krista, ali ne i u Crkvu” značilo bi sljedeće: Vjerujem u Krista tj. poštujem Glavu, ali prezirem tijelo, tj. Crkvu. (Crkva je Kristovo tijelo).

Odreknuće od Crkve znači Glavu lišiti tijela. Liči pomalo na ISIL. Božji blagoslov! + 30. lipnja 2015.

241

Tihomir Kosec

Gdje ti je srce, tamo ti je dom!

“U čemu ti je srce?” Netko će reći: “Ni u čemu!” - “Dobro, onda ga pripremi.”

“Idem, evo me, o Gospodine, srca pripravna...”

Događat će nam se mnoge stvari u životu koje nećemo htjeti, u kojima nam neće biti srce. Što, dakle, (u)činiti? Ne znam što činite vi, ali ja nastojim zamoliti Gospodina da mi za tu (ne)željenu i (preko ljudi) povjerenu zadaću, pripravi srce i volju.

8. srpnja 2015. ††† Bogati se brinu za bogate - da ostanu bogati.

“Siromasi” se brinu za siromahe – da im se ne ukrade Utjeha.

Kad bi barem bogati bili svjesni svoga “siromaštva” - i dadnu utjehu. Jednog dana će bez nje (utjehe) ostati i tada će postati svjesni – da su goli. + 10. srpnja 2015.

Ljubav se (ne) natječe Gledam dečka i curu kako brzim koracima pobjeđuju metre i metre na asfaltnoj cesti, ne zaostajući ni koraka jedan za drugim... Bio je to trk, a ne lagana šetnja.

Druga strana priče.

Dečko i cura natječu se tko će prije, tko će bolje, tko će se pokazati...

Sukob između muškaraca i žena dogodio se onda kada je počelo natjecanje, a ne zajednički hod, jednakost, a ne ravnopravnost, dokazivanje, a ne ljubav i strpljivo čekanje...

14. srpnja 2015.

242

Prije poslije fejsbuka

Prebivaj u visinama Život je plivanje uzvodno – svaki dan! Život nije popuštanje strastima i nagonima – pravo raskalašenosti.

“Tko će od nas opstati pred ognjem zatornim?

Onaj koji hodi u pravdi i pravo govori, koji prezire dobit od prinude, koji otresa ruku da ne primi mito, koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću, koja zatvara oči da ne vidi zlo: on će prebivati u visinama.”

(Iz 33, 13-16)

Životu je letvica visoko podignuta - ne diže se zato da bi se skakalo ispod, nego iznad nje. Čovjek je stvoren za ideale, za visine, a ne zemaljske požudne težnje.

Božji vam blagoslov – srčano u Život, bez popuštanja strastima!

Božansko Srce Isusovo, oživi srca naša po srcu svome!!! + 15. srpnja 2015. ††† Kad ljudskom razumu oduzmete srce, dobili ste stroj-robota. Nestaje istina ljubavi i milosrđa, a ostaje tek puki pragmatizam, korisno-nekorisno i poželjnonepoželjno. Nestaje unutarnji čovjek, a nameće se bahatost vanjštine.

Božji blagoslov! + 16. srpnja 2015.

Papir sve trpi Čini mi se da dolazi vrijeme kada će veće značenje imati papir ispisivanja iz Crkve nego papir kojim je netko kršćanin “na papiru”. Zapravo, biti kršćanin samo na papiru, u praksi najčešće znači uopće ne biti kršćanin. Čemu se onda uopće ispisivati – papir ionako, kažu, ništa ne znači.

18. srpnja 2015.

243

Tihomir Kosec

Zdrav duh – zdravo tijelo S obzirom da je većina vas na odmoru, preporučam da se za vrijeme ili prije nego odete, temeljito ispovjedite, da ne gubimo Isusa pred očima, svjesni “zavodljivosti ljeta” u kojem mnogi zaborave na opasnost gubitka zdrave prosudbe što je dobro ili zlo, dopušteno ili nedopušteno. Naime, nakon jednog sprovoda, pošto se pričestilo tek nekoliko baka, shvatio sam (ponovo) koliki su naši vjernici duhovno paralizirani ili čak mrtvi. Još skandaloznije za vjernika je kad s lakoćom rekne: “Velečasni, a što da vam lažemo, živimo u grijehu.” Kao da grijeh i nije nešto strašno jer, eto, priznali smo, a vi si mislite što hoćete...

Istina je da živimo u društvu koje je grijeh, posebno nemoralno ponašanje u jeziku i tijelu, priznalo kao temeljno ljudsko pravo. No, kršćanin nije tako plitak.

On zna da je to velika obmana kneza tame i da je tjelesnoj smrti prethodila i prouzrokovala ju grijehom stvorena duhovna smrt. Da, najprije se dogodio đavlovom zavišću grijeh, smrt duha, da bi zatim u svijet ušla smrt tijela, ne obratno.

Zato je ispravno reći: u zdravom duhu, zdravo tijelo. Na svakom sprovodu, gledajući ljude koji jedva da se prekriže, molim više za njih, žive mrtvace, nego za samu fizički mrtvu osobu koja je, ionako, na Božjoj pravici. Izliječimo stoga svoj duh, tijelo će nam jednog dana biti jako zahvalno. Ili, rekao bi psalmist: “Nedajmo pašu strastima.”, a sv. Pavao dodao: “Zaklinjem vas, braćo, dajte se pomirite s Bogom”.

Božji vas blagoslov pratio - i u vašem odmoru! + 23. srpnja 2015.

Stari – novi nomadi Kažu: “Prije oko 3000 godina neki ‘čobani’ su napisali neku Bibliju u kojoj su ostavili trag svojeg praznovjerja. Danas, u 21. stoljeću nitko pametan ne vjeruje više u to čobansko praznovjerje…” Što se, dakle, promijenilo, je li to doista tako? Rekao bih ovako: prije 3000 i više godina na zemlji su živjeli “nomadi”, s osjećajem za nadnaravno, za Boga, sposobni komunicirati s božanskim. Danas pak imamo također nomade i to internetske. Internetski nomad koji se seli iz dana u dan, iz sata u sat, minute u minutu, s jedne na drugu internetsku pašu, ostaje i dalje nomad, ili kako se to posprdno kaže “čoban”, s jednom bitnom razlikom - bez osjećaja za Boga. To je 244

Prije poslije fejsbuka

jedina bitna razlika između onih prije 3000 godina i ovih u 21. stoljeću koji se pozivaju na svoju pamet i na ondašnju primitivnost.

P.S. Svi smo mi, inače, nomadi, a neki i danas imaju sluha za Boga (to je ta bitna razlika koja ne pati između onda i sada).

Božji blagoslov! + 24. srpnja 2015.

Očima vjere Svećenik? U očima svijeta apsurd, promašaj!

Svećenik? Očima vjere, Božji izbor, Kristov svećenik i vojnik, kraljevsko zvanje!

Krst? U očima svijeta, ostatak srednjeg vijeka, običaj, folklor, glupost i ispraznost!

Krst? Očima vjere, Božje posinjenje, snaga Božja, promocija iz običnosti života u kraljevski i svećenički rod, (su)dioništvo Kristova tijela = Crkve!

Božji blagoslov! + 13. kolovoza 2015.

Duh, ne slovo Jučer su se dogodila dva, za mene, važna događaja, a to su misa obljetnica smrti prvog varaždinskog biskupa, (s)pokojnog Marka Culeja i nastup “punck” grupe “No longer music NLM”. Zanimljivo, oba su događaja, svaki na svoj način, progovorili o najvažnijoj, presudnoj kršćanskoj stvarnosti - Uskrsu. Dok smo na misi mogli uživati u tajanstvenim zvukovima orgulja koje su progovarale o neizrecivosti uskrsnog otajstva, dečki i cure na Kapucinskom trgu palili su atmosferu svojom glumom i svojim gromoglasnim „bass, drums synth and guitar“ tonovima, govoreći o istoj stvarnosti, s drugačijim doživljajem i ipak, ponešto drukčijom publikom.

Sviđa mi se kada se uspijeva nadići ona (negativno shvaćena) određenost formom i kada u prvi plan dođe poruka: Isus je umro zbog tebe, jer te voli. Izbavio te je od u srce ubačene sotonske mržnje koja je urodila grijehom. Grijeh ti je 245

Tihomir Kosec

izbrisan, dug je plaćen, smrt kao posljedica grijeha je pobijeđena, Isusova ljubav je pobijedila, uskrsnuo je. Tvoja jedina prava opcija, tvoj jedini život jest on – Krist.

Za nas katolike koji se okupljamo u dvoranama koje se zbog nas zovu Crkva (Crkva je zajednica vjernika), svaka sveta misa je susret s tim živim Gospodinom. Dao Bog da toga budemo svjesni i živimo ne (prvenstveno) formu nego duh sv. mise.

Dečkima iz NLM-a, koji pripadaju drugim kršćanskim denominacijama, želim uspješnu turneju po dragoj nam Hrvatskoj. Neka šire i dalje poruku uskrsnuća – po ulicama, trgovima, kafićima i inim mjestima naših gradova.

Božji blagoslov! + 20. kolovoza 2015.

Krist – u svakom srcu!? ... može nešto o staroj novosti?

Krist je u svakom, ali baš svakom ljudskom srcu!!! Pa ipak, boravak u tom svakom srcu ima nekih maaaaalo većih razlika: ◆ u jednom srcu živi ◆ u drugom srcu je pokopan.

Krist je u svakom ljudskom srcu... Živ? Umrli: prvi dan, drugi, treći, stoti dan...? Čekamo da uskrsne? Ne čekamo?

Božji blagoslov! + 22. kolovoza 2015.

Spreman sam i(li) ne bojim se ... evo kad vas “spopadne” nekoliko friških misli...

Kaže danas na sprovodu djelatnik “Parkova”: “Velečasni, ja sam spreman sutra umrijeti…”

Ne dvojim o tome, ali rekao bih da je vjerojatno mislio: “Ja sam hrabar i ako treba sutra ću umrijeti. Ne bojim se smrti.”

Mislim da je između ne bojati se smrti i biti spreman umrijeti (otvoriti Gospodinu kada pokuca) ipak razlika.

246

Prije poslije fejsbuka

Daj, Gospodine, da kada dođeš, nađeš me budna - spremna za svoje Kraljevstvo. Nije loše moliti i na tu nakanu (i sad kad smo mladi). Mi kršćani ionako ne molimo za smrt, nego za život: Dođi Kraljevstvo tvoje – Maranatha!

Božji blagoslov! + 22. kolovoza 2015.

Biti prijatelj Ljubavi Listajući teologiju tijela, poigrao sam se nekim slikama i dobio zgodan dramaturški prikaz “priče” o razvoju veze muškarca i žene.

Prilazi Eros djevojci i ne skrivajući da mu se očito sviđa, šarmantnim glasom prokomentira: “Vrlo si lijepa i privlačna, doista si mi privukla pozornost.” Iza njega Požuda nasrtljivo šapuće u uho Erosu nagovarajući ga da joj kaže: “Reci joj, želim te, sad.” Umiješa se u to Kultura i odmjereno progovori prijateljskim tonom: “Ne odmah, pričekat ćemo koji trenutak da vidimo kako će se stvar razvijati.” Na posljetku se u razgovor nenametljivo uključi i Ljubav, sugerirajući: “Pričekajmo radije blagoslov – ne upuštajmo se ni u šta bez Božjeg blagoslova (braka).

Dopustimo si – dotaknuti međusobnom privlačnošću – da do toga dozorimo.”

Božji nam blagoslov! + 27. kolovoza 2015.

Istina o tebi, o meni, o nama Pišući na ovom svojem statusu, dragi moji, uvijek želim napisati nešto što me nadahnjuje, što mi “diže krila”, što me potiče na hrabrost, na junaštvo, na Ljepotu.

Zato i sada imam potrebu podijeliti s vama dio spoznaja koje, na koncu i nisu moje: pale su mi na pamet, dogodile su se tijekom razmišljanja i meditacije, doživio sam ih tijekom susretanja s ljudima, bilo da su me razveselile ili pak revoltirale (ne ražalostile) i potaknule na djelovanje. Ove zadnje me drže nekoliko dana (nadam se da će me i cijeli život).

247

Tihomir Kosec

Naime, što je to sloboda? Puno odgovora, ali na koncu je ipak jedan. Sloboda je prostor u kojem Istina može i smije nesmetano šetati i djelovati. U trenutku kada se ta Istina izokrene, kada ju se zamagli, kada laž nesmetano šeće (temeljem svojeg “prava”) mi zapravo više ne živimo u prostoru slobode - jer je iz nje Istina istjerana, pogurana ili pomaknuta i stavljena na rub mišljenja i zbivanja. Da doista, moramo si postaviti pitanja: Što je prava istina mojeg života, mojih odnosa, što ih naime pokreće, koliko je tu zapravo maski i skrivanja? Vodim li se u svojem poslu pravdom ili gledam kako da meni bude što bolje, lakše, kako da se dočepam što višeg položaja ili plaće, bez razmišljanja hoću li laktašenjem nekoga povrijediti što, jasno, ne znači da ću biti lažno ponizan kako se ne bih upuštao u borbu za pravdu - ono što pripada meni, ali i ostalima? Što je, isto tako, istina u mojoj obitelji? Tko su ili tko je nosivi stup u njoj, kome se utječem, koga konzultiram kada dođu “kušnje teške”: prijatelje, vidovnjake, liječnike, (Kristove) svećenike? Što je istina tvojeg religioznog života, tvoje vjerske prakse: vjera, običaji, navike, pokazivanje pred drugim ili Krist živi koji te poziva snagom Duha na život, na djelovanje ne da soliraš nego budeš timski, crkveni igrač? Što je istina tvojeg intimnog ljubavnog života, bilo da si neoženjen ili neudana ili pak si u braku?

Na čemu se ta veza (veze) bazira(ju)? Voliš li i jesi li spreman na odnos kojemu je platforma istinska ljubav (brak između jednog muškarca i jedne žene) ili se vodiš logikom ovoga svijeta i konzumiraš sve “povlastice” današnjeg trenutka: kontracepciju (odnos maskiran u ljubav, a zapravo je u pitanju užitak lišen istinske ljubavi) koja te štiti od posljedica neumjerene požudne težnje za drugom osobom, predbračne odnose, izvanbračne, kitiš se “trofejima”, tražiš pošto-poto užitak i sve (svaku osobu) tome podvrgavaš? Jesi li možda u vezi iz straha da ne budeš ostavljen(a) jer već je tu dijete (i sam/a si bio/la ostavljen/a kao dijete), a nema se hrabrosti za brak i... nemaš kome otići jer tu su već godine? A ti, svećeniče? Živiš li svoje svećeništvo ukorijenjen u Kristovu srcu ili je to samo zanat, posao, određeni status u društvu, dobar auto, ekipica? Što ili tko je u prostoru tvojeg života: Istina ili lijepo upakirana laž u odjeću istine, prava, mode 21. stoljeća?

Kome da idemo, Gospodine?

Ljudi današnjeg trenutka previše su povrijeđeni, prečesto razočarani, ranjeni nebrigom svojih najbližih. Sve su to razlozi zašto je svijet prožet lažnim odnosima, tj. maskama. Sve kao da se radi s “figom u džepu”. Može li figa u džepu (laž, a ne Istina) posredovati između ljudi, muškaraca i žena povjerenje, ljubav, sigurnost...?

248

Prije poslije fejsbuka

Sloboda je prostor u kojem nesmetano šeće i djeluje Istina.

“Istina će vas osloboditi”, kaže Krist. Pa bolje je živjeti Istinu premda me se zbog nje ismijava, proganja i katolibanom proglašava, nego živjeti sramotu pod sjajnim reflektorima u laži, lažne raskoši i hedonizma.

Božji blagoslov! + 1. rujna 2015.

Smrt – duhovna obnova U dva dana umrle su tri osobe iz mojeg mjesta od kojih su dvojica moji susjedi.

Smrt... učiteljica života.

Kad čovjek postane svjestan svoga u-miranja, započinje njegova duhovna obnova - njegov veliki povratak (Ocu) i radovanje životu koji nas uvodi u Život, u zahvalnost, u empatiju i simpatiju u zbilju koja još nije ljepota, ali je “tepanje” Ljepoti.

P.S. Smrt je gospođica koja je odličan duhovnik, odlična učiteljica mudrosti života.

Radujmo se svakom dahu, svakom licu, svakom lahoru, svakom stvorenju Božjem.

Božji vam blagoslov! + 9. rujna 2015.

(Ne)duhovna glazba Po pitanju glazbe možemo čuti kako netko izvodi duhovnu glazbu, a drugi svjetovnu. No, možemo li “podijeliti” glazbu na duhovnu i svjetovnu? Odgovor je DA, ali istina je i ta da obje glazbe, bila jedna od njih ne-duhovna, tj. svjetovna, itekako utječe na duh.

Svaka glazba ima u sebi duhovan naBOJ. Neke su u boju za Božju pobjedu, a druge za pobjedu jednog drugog, samo prozvanog boga.

Božji blagoslov! + 14. rujna 2015.

249

Tihomir Kosec

Sirijci u Lijepoj našoj - srcu Europe Po pitanju kako se postaviti prema “izbjeglicama” iz bliskog nam istoka (naši ljudi vole cajke i narodnjake), jedno skromno razmišljanje.

1. Budući da brod “velike ‘kršćanske’ Europe” tone (kao Titanik), mislim da je dobro da potone časno - svjedočeći muslimanima milosrđe Gospodina našega Isusa Krista. Inače, iako se djelomično slažem s mađarskim premijerom Orbanom da ćemo se za koju godinu iznenaditi kada se u svom dvorištu probudimo kao stranci, uvjerenja sam da Bog i od kamenja može učiniti Abrahamovu djecu.

2. Ako se približilo vrijeme našeg odlaska, neka to bude zalog nekog budućeg “spomen-čina” kojeg će prihvatiti i muslimani ili neka naša zemlja i Europa shvati da su najljepši spomenici ne kamene zgrade nego djeca - muslimani su toga itekako svjesni, to će ih i spasiti. Nas neće spasiti nikakva “slavna povijest” i zgrade, muzeizirane crkve i relikti kršćanskih zakona, nego otvorenost životu u kojem se jednom očitovao Život sam.

3. Crkva pak ima priliku biti “spasilački brod” u kojeg će se ukrcati oni koji se smatraju vrijednim Života.

Božji blagoslov! + 18. rujna 2015.

Vjeronauku (ni)je mjesto u školi Kažu neki da bi vjeronauk trebao van iz škole, da diskriminira, da je vjera privatna stvar jer mi, eto, živimo u sekularnoj državi. Što to zapravo znači?

Zamislimo to na sljedeći način; uzmimo sliku braka, muža i žene. Netko jednom bračnom paru (po ovoj logici) kaže: „To što vi činite kao muž i žena u intimi svoje sobe jer ste u braku (ili niste), to je vaša privatna stvar. No, kad zatvorite vrata svoje kuće i dođete u svijet naših, profanih zakona, ta vjernost više ne postoji. Doma, naime, možete biti vjerni jedan drugome, ali ovdje ćete biti vjerni (ili ne morate biti vjerni, ali ćete glumiti kao da jeste) onima, onome, onoj, onomu, kome vam mi kažemo ili sugeriramo...“ Kakva je to poruka?! Pa da se vjeronauk i “izbaci” iz škole (izbacuju se inače uljezi, probisvijeti, lopovi, bitange – toliko o “tolerantnom” rječniku i doživljavanju vjeronauka i osoba vjeroučitelja od strane “tolerantnih”) i vrati se unutar četiri 250

Prije poslije fejsbuka

crkvena zida, hoće li to značiti da ću svoju vjeru moći slobodno ispovijedati i živjeti ili će mi i to biti zabranjeno - jer je to opet moja privatna stvar? Koja je to poruka?!

Slobodno ispovijedanje vjere ili religioznosti znak je najviših demokratskih dometa jedne države o slobodi i pravima svakoga čovjeka. Vjeronauk u školi je izbor(ni) – tko se za nj’ odluči tek tada postaje obveza kao i svaka druga stvar za koju se odlučimo (to zahtijeva ozbiljnost čovjeka) - nije, dakle, nametnut, nego se slobodno (ne) izabire. Dok se krivac nalazi (čak ga se i ne traži!!!) u vjeronauku (jer “diskriminira”), nije se pomišljalo zašto školski sustav nije ponudio alternativu onima koji misle drugačije. Najlakše je sve ugasiti, “zabraniti” (konkretno vjeronauk) da se, ne daj Bože, netko usred velikog broja, ne osjeti ugroženim.

Na koncu, razmišljanja promotora eliminacije vjeronauka iz škole su, takvog sam osjećaja, prikrita nakana da vjeronauka, ni vjere u Boga Isusa Krista uopće ni ne bude. Nadam se ipak da nije tako.

Lijepi vam pozdrav i Božji blagoslov!

Blagoslivljajmo, ne sudimo svoje “progonitelje”! + 26. rujna 2015.

Dozvola za…

1. James Bond je imao dozvolu za ubijanje - bez posljedica; 2. “glumci” i “umjetnici” dozvolu za provociranje, vrijeđanje, prostakluk i blud - bez posljedica; 3. Ti - budi iskren, istinoljubiv i dobrohotan - Božji, s posljedicama.

Božji blagoslov! + 9. listopada 2015.

Mozak… Kaj je to za sivu materiju?

Zanimljiv stroj, neki bi rekli, ili bolje reći “velika inteligentna životinja, kralj svih životinja-lafčina” s antenama (male životinje poslušnici i doušnici) na svim stranama koji ovoj velikoj životinji dojavljuju gdje se kaj fino papa, gleda, šnjofa, 251

Tihomir Kosec

peha, di ima krvi i mesa... Dakle, neukroćena zvijer koju treba pripitomiti inače se dogodi raspašoj. Mozgu definitivno treba Razum da ga urazumljuje.

P.S. Razum je jedan od sedam darova Duha.

Božji vam blagoslov u daru njegova razuma i mudrosti! + 10. listopada 2015.

SVE(ćenička) PEDOFILIJA Prije nekoliko dana izašao je “kontroverzni spot” grupe Cold Snap. Dečki su progovorili o monstrouznom fenomenu pedofilije koje nije pošteđena ni Crkva u njezinim, nažalost, svećeničkim krugovima pa bio to i minoran broj. Dakle, postoje neki svećenici koji imaju tu sklonost. Tu su devijaciju i užasnu ranu na tijelu Crkve i to upravo u najistaknutijim članovima Crkve osudili, ispričali se i pokrenuli određene sankcije pape: Ivan Pavao II., Benedikt XVI i papa Franjo čije su naputke slijedili i mnogi biskupi i biskupske konferencije. O tome se naime, u zadnje vrijeme puno govori i to više nije tabu. No, Cold Snap misli da to nije dovoljno i da bi valjda trebalo progoniti takve svećenike ili ako ih se ne proganja onda da se barem sotonizira i baci ljaga na SVE svećenike - tako se može shvatiti poruka spota ili otvoreno izrečena intencija samih članova benda. Shvaćam bijes i ogorčenje onih koji su doista prošli pakao tamo gdje su trebali doživjeti radost i iskustvo čiste ljubavi i prihvaćanja, no je li to razlog da se okleveće sve ostale svećenike ili cijelu Crkvu?! Mnogo je, naime, toga blasfemično i sprdnji izvrgnuto u tom spotu. Ono što pritom upada u oči jesu pitanja: zašto je baš jedna takva, izolirana užasna životna priča, bila inspiracija za spot. Zašto, primjerice, inspiracija tim umjetnicima, kako se smatraju, nije bilo tisuće i tisuće prekrasnih djela koje čine svećenici i Crkva, kako u domovini tako i u svijetu. Tko je tu ovim dečkima bio “nadahnitelj”, ili koji ih je “duh” nagnao da izaberu najgore u Crkvi, a nauštrb toga prešute nebrojene dobre stvari - na svakome je da prosudi sam. No, ima i još jedna zanimljiva pojedinost. Zar je moguće da je pedofilija prisutna samo u Crkvi i samo među svećenicima - i opet ne želim opravdati ni jednog svećenika koji je svoju sklonost sproveo u djelo; tu je potrebno i liječenje i svojevrsna karantena i terapija. Pedofilija je prisutna u mnogim drugim ustanovama i osobama u puno većoj mjeri – zašto se općenito ne rješava problem pedofilije – tj. zašto taj spot nije takvu poruku poslao!? Očito je da se ovim spotom nije htjelo učiniti ništa drugo nego napasti i vjernicima i ostalim ljudima ogaditi Crkvu i to upravo u 252

Prije poslije fejsbuka

svećenicima. Međutim, još je jedna stvar indikativna i od strane ovog benda (dopustit ćete mi ovu opasku) licemjerna. Naime, kad je u škole agresivno, bez konzultiranja roditelja i struke, nametnut tzv. zdravstveni odgoj kojeg je potpisao vrli učenik također kontroverznog Alfreda Kinseya, Aleksandar Štulhofer koji je i prijatelj deklariranog pedofila Thea Sandforda ili kad se braku i obitelji htjelo dati zdravu i ispravnu definiciju kao zajednici muškarca i žene, gotovo je sva glumačka klika i glazbena underground scena stala iza tog “zdravstvenog” programa, a spram braka (muža i žene) se izjasnila “protiv”, javno podržavajući taj stav svim raspoloživim medijiskim naoružanjem!!?? Zašto dečki iz Cold Snap-a nisu bili dosljedni u tome i progovorili i o toj problematici? Zašto se primjenjuju dvostruka pravila, zašto se nisu izjasnili u prilog zdravom zdravstvenom odgoju, zdravoj obitelji i zdravoj klimi za svoju djecu!? Ne znam što više reći! Tko je tu više lud, a tko normalan? U svakom sam slučaju zbunjen takvim pristupom stvari.

Dok vam, dragi moji, želim blagoslov, potičem vas na zdravu kritiku, na sposobnost odmaka od medijski predstavljene stvarnosti. Na stvarnost, dakle, gledajmo očima istine; znajmo imenovati loše i osuditi loše postupke, ali imajmo i poštenja i slobode da ne „zadojeni“ predrasudama ili ne daj Bože mržnjom, prepoznamo mnoštvo, mnoštvo pozitivnoga u društvu u kojem svoj nemjerljiv doprinos daje upravo Crkva – ne bez svećenika.

Božji blagoslov! + 13. listopada 2015.

Prirodni balans Grad Varaždin ima dosta beskućnika ili podstanara koji tako žive već godinama.

Ima onih koji su takav život odabrali, a ima ih - velik broj - koji bi htjeli imati nešto svoje, svoj dom. Kada se “ti drugi” obrate gradu ili nekim drugim institucijama najčešće naiđu na odbijenice. I tako velik broj zgrada ostaje nenaseljen jer čeka se idealna prilika da se prostor iznajmi ili proda po što većoj mogućoj cijeni. No, s obzirom na velik broj izbjeglica koje bi mogle preplaviti i naš Varaždin moglo bi se lako dogoditi da ti prostori prime 253

Tihomir Kosec

– „za badava“ – upravo te izbjeglice, emigrante ili koga već. Očito postoji neki viši Organizator koji ima smisla za humor pronalazeći dovoljno prostora u ovoj našoj povijesti da izbalansira stvari.

Božji blagoslov! + 19. listopada 2015.

Odao se porocima?

Ljudi znaju za nekoga reći: “Odao se porocima”.

Odati se raznim porocima života i ne zvuči tako loše. No kada bismo umjesto toga za nekoga tko se predao ili odao alkoholu, drogi, seksu, kocki ili čarima virtualnog i tzv. glazbenog svijeta, rekli: “Odao se sotoni”, to bi zvučalo mnogo ozbiljnije. Ne dajmo se zavarati!!!

Ovisnosti ili nabrojeni poroci nisu nikakva šala. Osim što stradava osoba postajući ovisnikom, bolesnikom ili mrtvim čovjekom, stradavaju i članovi obitelji i prijatelji. Međuljudski i poslovni odnosi također bivaju opterećeni novim porokom, a to su laži i spletke, tj. događa se čitava lepeza različitih grijeha od kojih na koncu stradava i čitava zajednica.

To je oduvijek bio cilj đavla (sotonizma) rasturiti ono dobro i plemenito kod čovjeka; povjerenje, ljubav, mir i zajedništvo, radost - ubiti Duha Božjega u čovjeku.

Kako su ljudi NErijetko naivni i uvijek iznova nasjedaju na đavlove zamamne zamke prerušene u “imam pravo” i “meni neće nitko naređivati”!

I premda “Sin čovječji nije došao suditi nego spasiti”, mnogi traže “spas” bježeći ili ulazeći prijevarom, upravo u poroke - krilo đavlovo.

“Oduprite se đavlu i otići će od vas” – uz Božji blagoslov! + 20. listopada 2015.

254

Prije poslije fejsbuka

255

Bilješka o autoru

Rođen sam 14. svibnja 1975. godine kao treće od četvero djece Mije i Franjice r. Hrman, u Trnovcu blizu Varaždina, gdje sam pohađao osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisao sam Srednju strukovnu školu. Završetkom iste nisam nastavio studij započete drvne struke nego sam 1996. godine uspješno upisao i četiri godine kasnije završio Katehetski institut pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, radeći potom tri i pol godine u dvije osnovne škole. Nakon dužeg razmišljanja rodio se u meni svojevrstan osjećaj odgovornosti kojeg sam si protumačio kao poziv na svećeništvo. Boravak u zagrebačkoj bogosloviji i teološki studij u razdoblju od 2004. do 2008. godine pomogao mi je još dublje ući u misterij Božjeg poziva te intelektualno i duhovno rasvijetliti motive biti svećenikom usprkos teškoćama i otporima vezanih uz sam poziv. Po rukama biskupa Josipa Mrzljaka zaređen sam, najprije za đakona 14. prosinca 2008. godine, a šest mjeseci kasnije za prezbitera. U vrijeme đakonata bio sam u župi Margečan, a poslije prezbiterskog ređenja 14. lipnja 2009. premješten u Ludbreg gdje sam proveo tri, za mene, dragocjene godine kao župni vikar. Godine 2012. biskup me imenovao župnim vikarom u varaždinskoj župi sv. Fabijana i Sebastijana i predstojnikom Ureda za mlade varaždinske biskupije, gdje trenutno djelujem. Zahvalan sam Bogu što mi je podario dar glazbe i poučavanja čime mi je uvelike olakšan angažman u radu s mladima i ne samo s njima. U pastoralu su mi, osim glazbe, odlična sredstva i pomoć elektronske društvene mreže, osobito Facebook, preko kojeg zajedno sa svojim suradnicima pozivam i potičem mlade na društveni i crkveni angažman. Tu ujedno objavljujem i svoje misli i kratke propovijedi.

Danas, šest godina nakon ređenja, osjećam veliku zahvalnost za dar služenja ne samo mladima, nego svim vjernicima i to upravo u svećeništvu za koje sam svjestan da nije ničim uvjetovano ni zasluženo, već je plod čistog Božjeg dara.

256

Sadržaj Predgovor varaždinskog biskupa, msgr. Josipa Mrzljaka Riječ autora Zahvale I. DIO Pravda, pravo i istina.................................................................................................. 18 Hrvatsko društvo........................................................................................................ 19 Ovo je moje tijelo za vas............................................................................................ 19 Riječ.............................................................................................................................. 20 Pakao............................................................................................................................ 21 Legitimna improvizacija............................................................................................ 22 Kada načne te križ...................................................................................................... 22 Isus – savršeni umjetnik............................................................................................ 22 Bračna (ne)vjernost.................................................................................................... 24 Brak – odluka.............................................................................................................. 25 Nitko nije prorok u svom zavičaju........................................................................... 26 Božja i bračna ljubav.................................................................................................. 26 Kad biste imali vjere kao što je zrno gorušice….................................................... 27 Glas viče: “Pripravite put Gospodinu“ .................................................................... 28 Kad zgriješiš ............................................................................................................... 28 Tko će se spasiti?........................................................................................................ 29 Novo vino u stare mješine?!...................................................................................... 30 Biti osoba..................................................................................................................... 31 Zaglavni kamen.......................................................................................................... 31 Sakrament.................................................................................................................... 32 Riječi ove što ti ih danas naređujem........................................................................ 34 Još o….......................................................................................................................... 34 Biti beskoristan........................................................................................................... 35 Svećenik....................................................................................................................... 37 Kad se uključi alarm................................................................................................... 38 Abrahamova „kamena“ djeca.................................................................................... 39 Ljubav na križu........................................................................................................... 40 Sakrament.................................................................................................................... 42 257

Korizma....................................................................................................................... 43 Biti-ne biti.................................................................................................................... 44 Korizma – opet .......................................................................................................... 45 Je l’ važno?................................................................................................................... 46 Popričesna molitva..................................................................................................... 46 U čemu je vrijednost – teta Milika........................................................................... 47 Molitva......................................................................................................................... 47 Molitva za svijet.......................................................................................................... 47 Kameni kip.................................................................................................................. 48 Kako to napisati.......................................................................................................... 48 Prvi i posljednji........................................................................................................... 49 Oaze našeg bitka......................................................................................................... 49 Osvrt na Mk 10, 17-30 .............................................................................................. 50 Da se proslavi Bog….................................................................................................. 52 Ususret misijskoj nedjelji........................................................................................... 55 Duhovnost................................................................................................................... 56 Ekstaza......................................................................................................................... 56 Zdravlje........................................................................................................................ 57 Živjeti pitanja.............................................................................................................. 58 Dva reda slobode........................................................................................................ 58 Vrednote...................................................................................................................... 59 Zašto opijati................................................................................................................. 59 Smrt – uvjet spasenja................................................................................................. 60 Nedjelja........................................................................................................................ 60 Doista…....................................................................................................................... 62 Stostruki primitak...................................................................................................... 62 Liturgija........................................................................................................................ 63 Oče naš......................................................................................................................... 63 Zdravlje........................................................................................................................ 64 Spasenje....................................................................................................................... 64 Glas u pustinji............................................................................................................. 66 Slabosti......................................................................................................................... 67 Grijeh........................................................................................................................... 67 Još o grijehu…............................................................................................................ 68 258

Svećenik....................................................................................................................... 69 Slijepac......................................................................................................................... 69 Put................................................................................................................................ 70 Dođoh baciti oganj..................................................................................................... 70 Kruh svagdašnji.......................................................................................................... 71 Smokva koja ne donosi roda..................................................................................... 72 Nepravda...................................................................................................................... 73 Danas pak…?.............................................................................................................. 74 Kava.............................................................................................................................. 75 Prosvjed....................................................................................................................... 76 Veronika....................................................................................................................... 77 Ps 119........................................................................................................................... 78 Moje mišljenje............................................................................................................. 78 TV................................................................................................................................. 79 Perspektiva.................................................................................................................. 79 Svjetlo u tami.............................................................................................................. 80 Živjeti svoj život.......................................................................................................... 81 Predati se..................................................................................................................... 83 “I nema ni u kom drugom spasenja“ (Dj 4,12)....................................................... 83 Brak.............................................................................................................................. 84 Talent patnje................................................................................................................ 85 Božji pogodak............................................................................................................. 86 “Daj mi što me ide!“................................................................................................... 86 Pamćenje...................................................................................................................... 87 Živjeti sada.................................................................................................................. 88 Gdje ti je blago?.......................................................................................................... 89 Samaritanac................................................................................................................. 89 Kćeri Riječi.................................................................................................................. 91 Zaborav i sjećanje....................................................................................................... 92 Marija........................................................................................................................... 93 Vjera kao zrno gorušičino......................................................................................... 94 Marija – mjesto milosti.............................................................................................. 94 Kako moliti krunicu?................................................................................................. 95 Marija – izdanak Jišajev............................................................................................. 95 259

Odgajati....................................................................................................................... 96 Pitanje podsvijesti....................................................................................................... 97 Moje ime...................................................................................................................... 97 Zar već Božić?............................................................................................................. 98 Četvorica i uzeti......................................................................................................... 100 Isusov sud o suvremenicima.................................................................................... 100 Nada............................................................................................................................ 101 Kad me danas netko upita….................................................................................... 101 Jesi li ti onaj koji ima doći?....................................................................................... 102 Božja povijest............................................................................................................. 104 Zašto su ljudi nesretni?............................................................................................. 105 Narod grne za Isusom (Mk 3, 7–12)....................................................................... 105 Biti kršćaninom danas.............................................................................................. 106 Dar za ples.................................................................................................................. 106 Jair i žena koja krvari................................................................................................ 108 (Ne)razumnost života............................................................................................... 108 Dobri roditelji............................................................................................................ 109 Kraljevstvo – čovjek.................................................................................................. 109 Obećanje Davidu....................................................................................................... 110 Kruh života................................................................................................................. 111 Srce – tlo..................................................................................................................... 111 Isusova prva kušnja................................................................................................... 112 Koga Bog voli?........................................................................................................... 112 Bezgrešno začeće....................................................................................................... 113 Onaj tko živi nerazumno…...................................................................................... 113 Koliko košta ljudski život?........................................................................................ 114 Istina i iluzija.............................................................................................................. 114 Što kad se sruši?......................................................................................................... 115 Bračni savez................................................................................................................ 116 Od trenutka Isusova uskrsnuća............................................................................... 117 Ukoliko slavimo liturgiju.......................................................................................... 118 Ne brinuti se tjeskobno............................................................................................. 118 Rođenje kao dar......................................................................................................... 119 Kušnja......................................................................................................................... 120 260

Nema smisla živjeti bez vjere................................................................................... 121 Časna smrt.................................................................................................................. 122 Strast za životom........................................................................................................ 123 Od osjećaja vjere k uvjerenim osjećajima.............................................................. 124 Pustinja....................................................................................................................... 124 Abraham..................................................................................................................... 126 Ženidba i odricanje................................................................................................... 126 Idite i vi u moj vinograd........................................................................................... 127 Čime je đavao optužio ljude?................................................................................... 127 Obraćenje................................................................................................................... 128 Oproštenje grijeha..................................................................................................... 128 Pri(je)vremenost........................................................................................................ 129 Svećenik – zvijezda.................................................................................................... 129 Kako djeluje đavao?................................................................................................... 130 Biti dragocjen............................................................................................................. 131 Crkva – teološko-socijalna ustanova...................................................................... 131 Đakon.......................................................................................................................... 132 Mladi – stari............................................................................................................... 133 Isusovo raspeće.......................................................................................................... 134 Anđeli i sveci – uzori................................................................................................. 134 Vjerovati kao dijete.................................................................................................... 135 Što je ljubav?............................................................................................................... 135 Zaručit ću te............................................................................................................... 136 Dosadna udovica....................................................................................................... 137 Marija – žena koju se (ne) štuje............................................................................... 138 Dio je moj, Gospodine, da tvoje čuvam riječi....................................................... 139 Da svi budu jedno..................................................................................................... 140 Riječ života – Gospodnja riječ................................................................................. 140 Klanjanje u duhu i istini........................................................................................... 141 Zašto su siromašni poglaviti put Crkve?................................................................ 142 Pobjeda....................................................................................................................... 142 Filipljani...................................................................................................................... 142 Kad se probudim od sna........................................................................................... 143 Šimun i grešnica........................................................................................................ 143 261

Ljubljen sam i zato sam pozvan ljubiti?.................................................................. 144 Zlo koje galami.......................................................................................................... 145 Kad povjerovati?........................................................................................................ 145 Tko je svećenik?......................................................................................................... 145 Poznavati.................................................................................................................... 146 Moliti........................................................................................................................... 146 Što je bajka?................................................................................................................ 146 Ti ćeš biti svećenik..................................................................................................... 146 Izabran........................................................................................................................ 148 Sluga Jahvin................................................................................................................ 148 Herojski je oprostiti ili dati oproštenje?.................................................................. 148 Da budu jedno kao što smo ti i ja – Otac i Sin...................................................... 149 Biti ugledan!?............................................................................................................. 150 Čovjek kao vrijednost…........................................................................................... 150 Što znači ljubav…...................................................................................................... 151 Molitva krunice......................................................................................................... 151 Reci mi, Bože!............................................................................................................ 152 Voljeti.......................................................................................................................... 153 II. DIO Dokazati Boga............................................................................................................ 158 Biti pošten - priznati................................................................................................. 158 I ja sam bio - embrij.................................................................................................. 159 Biraj prijatelje............................................................................................................. 159 Rođeni s visokom školskom spremom................................................................... 160 Kako moliti?............................................................................................................... 161 Zahvaljivati................................................................................................................. 161 Duhologija čovjeka i svijeta..................................................................................... 161 Buđenje na san........................................................................................................... 163 Tijelo podiže kriterije................................................................................................ 164 Otopljeni Božić.......................................................................................................... 164 Moje i Božje želje za Novu godinu.......................................................................... 164 Odreći se..................................................................................................................... 165 Ljubav = daljina......................................................................................................... 165 262

Zaljubljenost – Božji osjećaj..................................................................................... 166 Krunica – za obitelj................................................................................................... 166 Dođite i dobrodošli - ponovo.................................................................................. 166 Zahvala za rođendanske čestitke............................................................................. 167 Opet o smislu – o da!................................................................................................ 167 Ti si vrijedan.............................................................................................................. 168 Mijenjati misu ili čovjeka......................................................................................... 169 Briješ svoj film............................................................................................................ 169 Crkva – utočište ili porez na grešnike?................................................................... 170 Slobodan k’o kršćanin............................................................................................... 170 Sve (ni)je ljubav......................................................................................................... 171 Ljubav vlada nemoći................................................................................................. 171 Domoljublje................................................................................................................ 172 Metak u boji............................................................................................................... 172 Iskustvo kao dogma.................................................................................................. 173 Na ne-materinjem jeziku.......................................................................................... 173 Obožena neznatnost................................................................................................. 174 Maranatha – ponovno će doć’................................................................................. 174 Ljubomoran Bog........................................................................................................ 175 Književnost tijela....................................................................................................... 175 Čuda (ne)postoje....................................................................................................... 176 Rocky je najbolji........................................................................................................ 177 U lijepom tonu - zahvala roditeljima...................................................................... 177 Pamet u koncesiju...................................................................................................... 179 Referendum o nejednakosti .................................................................................... 180 Priroda je konzervativna.......................................................................................... 181 Psovka u eteru Adventa............................................................................................ 181 Počivali u miru........................................................................................................... 182 Istina o laži................................................................................................................. 182 Jednadžba Al-Kavarzimija (oca algebre)................................................................ 183 Prepusti Gospodinu.................................................................................................. 183 Svjesno slobodan....................................................................................................... 184 “Sol“ u kazalištu......................................................................................................... 184 Sretno Valentinovo.................................................................................................... 184 263

P-ozdravljeni, svi....................................................................................................... 185 Sveti Josip................................................................................................................... 185 Blagovijest................................................................................................................... 186 Egzorcizam naš svakodnevni................................................................................... 186 ...u bližoj pripremi za svetkovinu Uskrsa............................................................... 187 Vreće bez dna............................................................................................................. 187 Isusek, tu ti je mesto.................................................................................................. 188 Malo cinizma... ......................................................................................................... 189 Poklopac s Uskrsa...................................................................................................... 190 Ateizam – opijum za narod...................................................................................... 190 Holy jungle................................................................................................................. 191 Zagriznuti jabuku...................................................................................................... 192 Lomi svoj kruh........................................................................................................... 192 †††............................................................................................................................... 193 †††............................................................................................................................... 193 Sedmidan.................................................................................................................... 193 †††............................................................................................................................... 193 Idealno vrijeme.......................................................................................................... 193 Miškec......................................................................................................................... 194 Vjerujem u….............................................................................................................. 194 †††............................................................................................................................... 195 Pozitivno trgovati...................................................................................................... 195 Riječbog...................................................................................................................... 196 †††............................................................................................................................... 196 Šutnja za Riječ............................................................................................................ 196 Čovjek se tek rađa...................................................................................................... 197 Sloboda – od Boga?................................................................................................... 197 Uz najboljeg prijatelja............................................................................................... 198 Drage djevojke i mladići!.......................................................................................... 199 †††............................................................................................................................... 199 †††............................................................................................................................... 199 Lice.............................................................................................................................. 200 Celebrety odgojitelji.................................................................................................. 200 Trgo-izlet.................................................................................................................... 201 264

†††............................................................................................................................... 201 Na koljenima.............................................................................................................. 202 †††............................................................................................................................... 202 Ja se pred Bogom ispovijedam................................................................................. 203 “Ništ“ po mjeri........................................................................................................... 204 †††............................................................................................................................... 204 U Božje ime – u ime bogova.................................................................................... 205 Dijalog s “ateistima“.................................................................................................. 205 Snaga blagoslova........................................................................................................ 206 †††............................................................................................................................... 207 Unisex kultura............................................................................................................ 207 †††............................................................................................................................... 208 Dan neovisnosti RH.................................................................................................. 208 Sveti se ime…............................................................................................................. 210 †††............................................................................................................................... 211 “Going up“.................................................................................................................. 211 †††............................................................................................................................... 212 Idealist......................................................................................................................... 212 Koliko košta (sveta) misa?........................................................................................ 213 Pukotine – u Crkvi?.................................................................................................. 214 Živjeti na za-padu...................................................................................................... 216 Ateisti - čovjekoštovatelji.......................................................................................... 216 Sreća dolazi iznutra................................................................................................... 217 †††............................................................................................................................... 217 †††............................................................................................................................... 217 Kap krunice u moru.................................................................................................. 218 Marijo, primila si poruku!........................................................................................ 218 Neka vas ne smete..................................................................................................... 219 Samo čovjek ima ideale............................................................................................. 219 Priziv savjesti.............................................................................................................. 220 … i već se bliži onaj čas............................................................................................ 221 †††............................................................................................................................... 221 Božić se rađa.............................................................................................................. 221 Isuse, Isuse, Isuse!...................................................................................................... 221 265

Grad?........................................................................................................................... 222 Svjetlač i mračnjak.................................................................................................... 223 Pokrijte si oči.............................................................................................................. 223 Koliko košta – čovjek?.............................................................................................. 224 Izmoizmi..................................................................................................................... 225 Povijest – tri u jednoj................................................................................................ 225 “Bosanski lonac“........................................................................................................ 226 Dan za ugrožene........................................................................................................ 226 Simbolični dan........................................................................................................... 227 Vjera se ziđe na temelju............................................................................................ 228 Kušnja - test ljubavi i vjernosti Gospodinu............................................................ 228 Klanjajmo se Bogu ................................................................................................... 228 Pozivnica za Vazmeno Trodnevlje.......................................................................... 229 Ukraše Isusa............................................................................................................... 229 Bitna razlika............................................................................................................... 230 †††............................................................................................................................... 230 Poljubac smrti............................................................................................................ 230 Oblagdanimo praznike............................................................................................. 230 †††............................................................................................................................... 231 Nakon rođendana - hvala!........................................................................................ 231 Krunica za sirijske kršćane....................................................................................... 232 Radi, spavaj, odmori se, zabavi, slavi – svetkuj!.................................................... 232 Prostori života............................................................................................................ 233 Europska kolonija...................................................................................................... 234 Kakav ću život “ja“ imati?......................................................................................... 234 Nedjeljom u 2............................................................................................................. 235 †††............................................................................................................................... 237 Pitka kafica................................................................................................................. 237 Je li nekad bilo ljepše?............................................................................................... 238 Muha i Bog................................................................................................................. 239 Za ili protiv?............................................................................................................... 239 †††............................................................................................................................... 240 Kak bi “Dudek“ rekel................................................................................................ 240 †††............................................................................................................................... 240 266

Mladi i emancipacija................................................................................................. 240 Kako da budemo drukčiji!?...................................................................................... 241 Crkva bez glave.......................................................................................................... 242 Gdje ti je srce, tamo ti je dom!................................................................................. 242 †††............................................................................................................................... 242 Ljubav se (ne) natječe................................................................................................ 243 Prebivaj u visinama................................................................................................... 243 †††............................................................................................................................... 243 Papir sve trpi.............................................................................................................. 244 Zdrav duh – zdravo tijelo......................................................................................... 244 Stari – novi nomadi................................................................................................... 245 Očima vjere................................................................................................................ 245 Duh, ne slovo............................................................................................................. 245 Krist – u svakom srcu!?............................................................................................ 246 Spreman sam i(li) ne bojim se................................................................................. 247 Biti prijatelj Ljubavi................................................................................................... 247 Istina o tebi, o meni, o nama.................................................................................... 248 Smrt – duhovna obnova........................................................................................... 249 (Ne)duhovna glazba.................................................................................................. 249 Sirijci u Lijepoj našoj - srcu Europe........................................................................ 250 Vjeronauku (ni)je mjesto u školi............................................................................. 250 Dozvola za….............................................................................................................. 252 Mozak… Kaj je to za sivu materiju?........................................................................ 252 SVE(ćenička) PEDOFILIJA..................................................................................... 252 Prirodni balans.......................................................................................................... 254 Odao se porocima?.................................................................................................... 254 Bilješka o autoru........................................................................................................ 256

267