Ljudima prijatelj 4/2010 by vjeran grabant

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXIX, Broj 4 (151) – Božić 2010.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

4 RAZMIŠLJAMO LI DANAS O SEBI I KAKO? 8 U POČETKU... 10 HAJDEMO U BETLEHEM! 11 DARIVANJE - ŠTO ŽELIMO, A ŠTO TREBAMO? 12 Adveniat Regnum Tuum 14 Odnos države prema obitelji 18 Dualistički paradoks čovjeka i Bogočovjeka 20 LJUDSKA SHVAĆANJA BOGA 23 MOLITVA 24 RABINDRANATH TAGORE: PSALMISTA DVA DESETOG VIJEKA! 25 LJUBAV JE ODLUKA 27 Suradnja roditelja i škole 28 Sačuvajmo dobar glas 30 Skroman redovnik za komuniste je bio „nepopravljiv“ 34 Svećenik Trpimir Stjepan Grmec 36 Oproštaj od svećenika-kapucina fra FranjE TalanA 39 kriza obitelji prije svega je aspekt kulturne krize 54 DRUGO IZDANJE STUDIJE O LEPOGLAVSKOJ TAMNICI 55 PREDŠKOLSKI ODGOJ

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXIX (151) – Br. 4/2010. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Kapucinski trg 7, Varaždin goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Uredničko vijeće: fra Nikola Bašnec,fra Ante Kukavica, fra Stjepan Novoselec, fra Stanko Dodig Lektorica: Zdenka Šopar, prof. Stalni suradnici: fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Lana Hajsok, Dubravka Rovičanec, Emica Juranko, Željka Čolović Rodik Vanjski suradnici: fra Nikola Novak, fra Ivan Šarčević, Radenka Skorup, Ladislav Ilčić, Željka Čolović Rodik, Klaudija Ćurković, Petar Jakopec, A. Ž. Dolenec, Šimo Baraban, Tomislav Šarčević, Ivan Šarčević Ićo, Dora Trogrlić, Mario Pavlek, Lovro Kladarić, Vinko Đotlo, Srećko Lebinec, s. Damjana Barbarić, Vesna Ivančević, Franjo Talan, Zdenka Štogl, Zrinka Balić, Danijel Delonga, Ozana Laušin, A. Ž. Dolenec Naslovna slika: Monica Giussani Administraciju vodi: fra Ante Kukavica, 31000 Osijek, Kapucinska 41 (tel/faks 031/20 11 83; 092 209 00 25) e-mail: akukavica@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK

Vjerni čitatelji Glasila svetog Leopolda B. Mandića! Od samih svojih početaka Crkva ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi čovjek. Da je uistinu Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a da time nije prestao biti Bog, naš Gospodin. Rimska liturgija nam pjeva: „Ostao je ono što je bio, a uzeo je ono što nije bio.“ Tu se nadovezuje i Liturgija sv. Ivana Zlatoustog koja kaže: „Jedinorođeni Sine i Riječi Božja! Besmrtan si, a izvolio si, spasenja našega radi, primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije. I ne promijenivši se postao si čovjekom…“. Kao takav, Isus je rođen u skromnosti staje, u siromašnoj obitelji. Evanđelista Luka nam kazuje: „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2, 6-7). Upravo taj događaj u nama budi onaj tajnoviti čar kojemu ljudsko srce teško odolijeva. Čak i oni kojima taj događaj ništa ne znači, u ovom zimskom mjesecu pripremaju svečanost i traže način kako zapaliti po koju zraku radosti. No, za nas katolike taj događaj je i nešto više od puke materijalne priprave. To je ona zvijezda koja nas vodi do Jaslica, do Djeteta koji u našim srcima može rastjerati tamu (depresiju), spriječiti duhovne padove (duhovnu recesiju) i vratiti svaku nadu. I u današnje moderno vrijeme, više nego ikada, svi imamo potrebu za sjajem Betlehemske zvijezde koja će nam zasjati u tamnoj noći našega života. I ove godine bili smo svjedoci različitih kušnji i prepreka kojima nam je Napasnik želio upropastiti vjerodostojnost vrhovnog crkvenog autoriteta, koji je želio poljuljati temelje naše vjere. Mnogi smo i u vlastitom životu naišli na mnoge prepreke s kojima smo se morali konfrontirati i koje su naš život pokušale okrenuti prema nekom drugom smjeru. Ova činjenica očitovala se kako u duhovnom tako i u društvenom pogledu. Iako često puta šokirani, nastojali smo ne gubiti duh već odvažno i ustrajno moliti za hrabrost prihvaćanja Božje volje. Doduše, možemo si postaviti pitanje možemo li još govoriti: „Neka se vrši volja tvoja?“. Jer, često puta dopuštamo da nam se nutarnje svjetlo ugasi te u tami ne možemo ostati na pravom putu. Ali, zato je Bog došao da nas spasi, da nas poveže sa sobom i da našu volju sa svojom uskladi. „Svim na zemlji mir veselje, budi polak Božje volje..“, pjeva nam božićna pjesma. U našim životima, kada tajna moć zla nastoji oviti ovaj svijet u noć, itekako nam je potrebno ono svjetlo koje kao Sin vječnog Oca silazi među nas s nebeske slave. Stoga, važno nam je primiti Ga jer će nam on donijeti i svjetlo i mir. Mir i s nebeskim Ocem kao i mir sa svima onima koji su isto tako sinovi svjetla i djeca Očeva, ali i ono što je najvažnije, mir u našim srcima. Kada ovih dana budemo svoj pogled usmjeravali prema jaslicama, svratimo pozornost na Dijete koje pruža svoje ručice i na njegov smiješak koji kao da već sad želi izreći one riječi koje će kasnije izgovoriti riječi čovjeka: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28). Neka ovogodišnji božićni broj našega Glasila bude prigoda i za zahvalu svima vama koji ste na bilo koji način pomagali kako bi list izlazio. Hvala na svim vašim novčanim donacijama jer list se prvenstveno kroz taj način realizira. Podsjećam da ćemo iduće godine obilježiti 40 godina od prvoga broja. Kroz te godine list je doživio mnoge preobrazbe, izmijenilo se mnoštvo suradnika. Neka nam i taj jubilej bude poticaj za još veću suradnju.

Svim čitateljima, suradnicima i štovateljima sv. Leopolda želim sretan Božić!

Fra Goran Rukavina

RAZMIŠLJAMO LI DANAS O SEBI I KAKO?

vakog dana slušamo, gledamo, čitamo o nekoj krizi. Uglavnom sve samo o materijalnom: kapital, tržište, banke, kamate, dugovi, mita, korupcije, sve sami crni oblaci na obzorju budućnosti. Gdje je tu čovjek kao slobodno stvaralačko i nadasve odgovorno biće? O krizi morala ni riječi.

Kako da čovjek vrednuje samoga sebe? Čovjek mora na neki način spoznati samog sebe. On sebe doživljava u određenim okolnostima, u odnosima u kojima se njegov život kreće, ali je važno da uvijek bude svjestan da je on i više od toga. Važno je da samog sebe spozna upravo i kroz sve te odnose u kojima je on svjestan subjekt, a ne samo objekt. To je racionalni element koji ne smije izostati, a koji je danas zamagljen sveopćim tržištem, materijalnim, potrošačkim, uživalačkim. Uvijek slušamo: sve neka bude ugodno, ugodno, razigrano…! Kako da čovjek samog sebe istinito spoznaje ako promatra sve ovo što se oko njega samo tržišno zbiva i ako vidi kako je to sve uvijek samo neko neprestano mijenjanje, neko komešanje, kao da je uvijek u nekom nesigurnom stanju, u nekom riziku da ga nešto zaskoči, pogodi? Svaki trenutak na burzi! Već davno je prorok Izaija rekao: »Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću« (usp. Iz 40,25-31). Dakle, i mladi

ljudi, a kako ne mi stari, uvijek su u nekoj nesigurnosti. Nalazimo se i kao ljudske osobe na tržištu. Vrijediš kako se uspiješ ‘’plasirati’’! Nije važno je li istinito, pravedno, je li uistinu opće dobro, glavno da je poželjno i korisno, dakako, meni – što me briga za drugoga?! Ali kaže taj Prorok: ‘’Onima što se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu…«! Čovjek je više od onoga što sada jest, on nadilazi sve ovo materijalno. Propada kad se u materijalno zakopa. Htio ili ne htio, svjesno i nesvjesno njegovo biće u ono Nepoznato teži.

Može li čovjek bez Boga? Danas je to pitanje na poseban način vrlo, vrlo aktualno. Jer ponovno se sve glasnije čuje kako mi u našim dostignućima, na stupnju na koji smo se uspjeli popeti svojom znanošću i tehničkim pomagalima ne trebamo tražiti nešto ili nekoga u nekoj transcendenciji. Kažu: ne treba nam Bog! Mi ćemo sami svojom znanstvenošću sve probleme riješiti. Znanstvenost – biti znanstven kao da je u ovom času postala neka sveta riječ. Malo kad se raspravlja što to, zapravo, znači, što je to doista znanstveno?

Usprkos tom ‘’znanstvenom’’ samouvjerenju, upravo i na pravi znanstveni način, sve jasnije vidimo kako nismo nipošto blizu svijetlim obzorjima budućnosti. Čovjek se ne osjeća baš tako kako nas suvremeni, javno hvaljeni trend životnih stilova hoće uvjeriti. Sve je više ljudi koji padaju u teška stanja depresije, zdvojnosti. Koliko li samoubojstava, čak sve mlađih ljudi, čak i djece, kako to čitamo, slušamo, gledamo u sve bujnijim crnim kronikama. Kao da sve oko nas postaje zamračeno podneblje. Čovjek treba neku svjetiljku, neki svijetli trag da zna kamo i kako da svoj život usmjeri. Nemoguće je živjeti samo u ovom materijalnom, samo u ovom toliko prevrtljivome i brzo promjenljivom, sada informatički posve otvorenome svijetu, bez jasnih i dubljih spoznajnih oslonaca. Čovjek je prije svega misaono biće. Treba nam Bog, više nego ikad, upravo to postaje jasno. Nemoguće je živjeti sasvim mirno bez Boga. Nemoguće je uistinu sretno i stvaralački živjeti bez Boga! Često kažem: ne vjerujem da uopće postoji neki pravi, u sebi uvjereni ateist koji bi doista bio uvjeren da Boga nema, koji bi iskreno bio uvjeren da mu Bog ne treba, pogotovo kad dođe u stanje svoje unutrašnje patnje. Ima samo onih koji u sebi guše svaku pomisao na ono što je dalje od empirijskog svijeta, koji bježe od Boga, bježe od misli na Boga, skrivaju se pred Bogom, maskiraju se tobožnjom znanstvenošću i sl. Tješe sami sebe i kažu: što će mi takvo razmišljanje – kakav Bog, tko ga je vidio, iluzije, itd.!

Malakše suvremeni čovjek Ali pogledajmo, upravo zbog toga »malakše« suvremeni čovjek, osobito mlad. Malakše sve više, makar misli kako je snažan, kako u sebi ima dovoljno stvaralačke energije da izađe iz svake krize, pa i kad je sam sebi ponovno i ponovno stvara. No, svejedno, malakše, malakše…! Priznao ili ne priznao!

Ali Bog s nama naša je stvaralačka nada! Onima koji se u Gospodina uzdaju, snaga se neprestano obnavlja. Pogledajmo Isusa i prepoznajmo: Bog sam je u našoj ljudskoj naravi s nama! Sišao je s božanske visine, ponizio je sama sebe (usp. Fil 2,7-8), bio je ovdje među nama »blaga i ponizna srca« (usp. Mt 11,29), On- ‘’S nama Bog’’! On koji je prije svega i koji je sve stvorio i svime upravlja, On, bez kojega ne postoji ništa, najednom se našao u našem raspadljivome tijelu, u našoj vremenitoj i promjenljivoj situaciji, s nama koji se kroz svu svoju povijest oholimo i bahato uzdižemo kako bismo bili sami sebi sve – bogovi. Krist, Bog s nama, govori riječ koju od Oca čini dostupnom nama, zemaljskom magluštinom opterećenima. Govori nam: »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, svi vi koji ste sada ovdje u kojekakvim depresijama, dvojbama i zapletajima, u kojekakvim mukama, dođite k meni ja ću vas ukrijepiti«. Kako ću vas odmoriti, okrijepiti? Jer, krotka sam i ponizna srca – »naći ćete mir dušama svojim« (Mt 11,28-29)!

Svi natrag k Bogu Ovdje se ljudi nadmeću među sobom, vrijeđaju jedni druge. Na razne načine hoće biti veći, moćniji, bogatiji, pametniji jedni od drugih. Svaki dan zamjećujemo: kao da nitko nikoga više ne poštuje…! A evo Bog s nama, kao čovjek govori: »Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni…«! Svi vi koji mučite jedni druge, pogledajte mene, ja sam krotka i ponizna srca, zato sve mogu okrijepiti i odmoriti. Kako da budete i vi krotka i ponizna srca? Slušajte riječ koju donosim od Oca, srce joj otvorite! Zato u ovom trenutku, uz Božić, uz spomen rođenja Sina Božjega kao čovjeka, iskreno razmislimo o sebi pred Gospodinom. Čovjekov život se uvijek mora odvijati u trostrukom odnosu. Prema Bogu – Neizmjernom, kojega nikada ne možemo do kraja shvatiti. Prema bližnjemu, koji je uvijek drugi, drukčiji od mene, tebe, jer svaki je od nas, svaki naš bližnji, mi jedni drugima, ujedno i znak Boga koji nas šalje jedne drugima kao svoj dar. Svaki naš bližnji nama je slika Božja. Zato je odnos prema bližnjima onaj najneposredniji odnos usmjeren i prema Bogu. Tek tako na pravi način možemo imati ispravan odnos prema samima sebi, tek u odnosu prema Bogu i bližnjima možemo sebe dobro razumjeti. U odnosu prema bližnjima, ja sebe vidim ispravno, zajedno s njima, u Bogu kao u zrcalu. Dokle god sam u tom živom odnosu, uvijek vidim što mogu, uvijek je u meni nada. Ta nada je, pak, uvijek stvaralačka. Ona je poticaj, uvijek nov motiv da učinimo ono što u nekom trenutku možemo, a to je i volja Božja. To je ljubav Božja koja nas čini slobodnim stvaralačkim osobama, i sve nas zajedno u našim međusobnim odnosima, sretnima i radosnima, pa čak i kad moramo nešto pretrpjeti.

Iščekivanje Mesije – Adventus triplex

Michelangelo M. da Caravaggio

rošli smo liturgijsko vrijeme došašća. Mnogi vjernici svake godine nastoje „iskoristiti“ to vrijeme za intenziviranje svoje vjere. Njihove odluke često se svode na pokušaj nadoknade onoga što u redovitosti života ne uspiju činiti, ili ono oko čega se u životu dovoljno ne trude. No, kakvu duhovnost i teologiju krije to predbožićno vrijeme? Jedini točan odgovor na to pitanje jest da specifičnost vjerničkog nastojanja u vremenu došašća, mora biti i obilježje svakog liturgijskog vremena, te čitavog vjerničkog života. Međutim, došašće, možda više od bilo kojeg drugog liturgijskog vremena, obraća pozornost na ljudsko iskustvo iščekivanja Spasitelja, na ispunjeno obećanje Mesije, te na žudnju za obećanim susretom koji se tek ima dogoditi u punini vremena. Zato, ponajprije ne smijemo zaboraviti da duhovnost adventa govori o bdijenju i iščekivanju, aktivnim glagolima koji imaju zadaću pobuditi želju za Onim koji dolazi. Crkva o tom dolasku govori na trojak način – Isusov dolazak utjelovljenjem u vremenu prije 2010 godina, zatim njegov ponovni dolazak u slavi na kraju vremena, te na Isusovu trajnu prisutnost u Euharistiji i njegovu neprestanom dolasku u našu nutrinu.

Prvi dolazak - Božić Čitav Stari zavjet u znaku je Očevog obećanja, proročkog naviještenja i iščekivanja Mesije. Posebno je prorok Izaija na najjasniji način naviještao Mesijin dolazak i uspostavu Božjeg kraljevstva, te Ivan Krstitelj koji, stavivši se u službu Onoga koji dolazi, naglašeno govori o predstojećem sudu i potrebi obraćenja. Ovo liturgijsko vrijeme došašća, kojim započinje nova liturgijska i crkvena godina poklapa se sa tim dijelom biblijske spasenjske povijesti, u kojem nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, da se prisjetimo da smo i mi sretni baštinici tih drevnih obećanja, ali i da iskusimo ljepotu blagoslova koji je nad nama po Spasitelju. Blagoslov božićne noći i veselje ovih blagdana nije samo u Isusovu rođenju, odnosno u spomendanu Isusovog rođendana, već u otajstvu utjelovljenja Boga u čovjeka po kojem je ostvareno naše vječno spasenje, te u ispunjenju obećanja Dolaska Onoga u kome je sva naša nada. Ovo božićno ili rođenjsko viđenje došašća naglašava prvi Kristov dolazak kao Rođenje. Otvorilo nam je vrata spasenja i uskrsnućem otklonilo zasune grijeha koji su čovjeku priječili prolaz. Prvi Kristov dolazak započinje ono što će dovršiti drugi i konačni dolazak. Došašće je stoga više od priprave

slavljenja Božića. Dakle, zaustavlja li se iščekivanje Krista samo na Utjelovljenju?

Drugi dolazak – Posljednji sud Drugo viđenje došašća je eshatološko – paruzijsko. Na tragu takvog liturgijsko-teološkog razumijevanja došašća jasna je dvostruka i nedjeljiva narav toga vremena: doživljavamo ga kao vrijeme priprave za slavljenje Kristova dolaska u tijelu i vrijeme priprave za njegov konačni Pojavak. Budući da došašće aktualizira otajstvo Kristova utjelovljenja, ono ujedno navješćuje i anticipira otajstvo njegova konačnog dolaska. Zato svako naše slavlje u bogoslužju Crkve mora biti i spomensko i eshatološko. Drugi Kristov dolazak (paruzija) označuje se kao završetak ili ispunjenje vremena, te blizina Božjeg kraljevstva. I same Isusove riječi usklađene su sa starozavjetnim mesijanskim proroštvima, gdje se dolazak Mesije podudara sa posljednjim vremenima i s Posljednjim sudom. Apostoli i prva kršćanska zajednica također se vežu za ta proroštva, jer u Kristu raspetomu i uskrslomu gledaju Obećanog Gospodina. U Novom zavjetu Kristov eshatološki navještaj predstavljen je u perspektivi dviju prispodoba: o budnim

Michael D. O’Brien

slugama (Mt 24, 45-49; Lk 12, 41-48) i o deset djevica (Mt 25, 1-13), u kojima je konačni Gospodinov dolazak često viđen kao naš susret s Kristom, za koji naša priprema treba biti stalna, temeljita i osobna. Sveti Pavao u svojim poslanicama također razvija učenje o eshatologiji, te izražen stav o paruziji, koji često naglašava, osobito u Poslanici Titu i Solunjanima. U Drugoj poslanici Solunjanima (2,12) govori se i onomu što će prethoditi tom drugom Gospodinovu dolasku, katekizamski sažeto: „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima ponuditi prividno rješenje njihovih problema pod cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo – mesijanizma u kojem čovjek slavi sebe umjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC, 675677). Sveukupno uzevši, možemo reći da bogato učenje svetoga Pavla u vezi očekivanja Gospodinove paruzije teži prikazati i udariti temelje ‘evanđelju milosti’. Apostol je isključivo zaokupljen time da navijesti kako je naše spasenje vezano uz uskrsni događaj i eshatološku budućnost. On je u Poslanici Rimljanima (8, 24) domišljato stopio zajedno dva vidika - uskrs i budućnost koja nas očekuje: „Ta u nadi smo spašeni!” (8,24). Sveti Pavao u zaključku Prve poslanice Korinćanima (16, 22) donosi zaziv prvih kršćanskih zajednica iz sirsko-palestinskih krajeva: Maranà, thà!, što doslovno znači: „Dođi, Gospodine naš”. Taj časni zaziv krije u sebi okus izvorne kršćanske duhovnosti, dobro izražava svijest o spasenju koje se već dogodilo u Uskrsu, kao i radosno i vedro iščekivanje vjernika koji, poduprt nadom, ide ususret Gospodinu. Prikladna je stoga kao zaziv za adventsko vrijeme, jer izražava napetost čitave povijesti s dvostrukim osjećajem blizine i udaljenosti: Bog je „onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi”.

Treći dolazak –Krist trajno dolazi Nakon svega rečenog, zaključak jest da nas slavljenje došašća ne vraća u prošlost izabranog naroda, niti nas prenosi u neku zamišljenu budućnost, nego govori o stvarnosti Kristova dolaska u ovo naše danas, te nas poziva da budemo trajno otvoreni Kristu koji neprestano dolazi u našu životnu stvarnost. Zato, ne samo došašće, nego cjelokupni kršćaninov vjernički život mora imati obilježje radosnog, željnog i nestrpljivog iščekivanja, bdijenja, čekanja s nadom i vjerom da će Gospodin sigurno doći. Potreba trajnog bdijenja i budnosti upravo je radi nepredvidivosti Njegova dolaska i zbog našeg neznanja o danu Njegova Pojavka. Biblijske metaforičke slike Krista kao onoga koji dolazi u noći, kao kradljivca, govore o potrebi da se oslobodimo svih navezanosti na vremenito i prolazno što nam pruža prividnu sigurnost, te da budemo spremni za novi početak zajedništva sa njim. Nije dakle riječ o uspavanom bdijenju i ravnodušnom čekanju, već angažiranom djelovanju, poslanju koje je orijentirano prema Onom koji dolazi. To poslanje, u ‘međuvremenu’ kojem se mi nalazimo, po riječima svetog Pavla, moramo živjeti u Kristu, opečaćeni Duhom, kao ‘zalogom’ naše baštine, u iščekivanju potpunog otkupljenja onih koje je Bog posvojio (usp. Ef 1,14). To iščekivanje izlazi na vidjelo, između ostalog, u zajedničkim sastancima na kojima se blaguje isti kruh i pije iz iste čaše, ‘dok on ne dođe’ (1 Kor 11,20.26). Pozvani smo bdijeti, ne samo moleći, nego i radeći, gradeći ovaj svijet i evanđeoske odnose među ljudima.

U POČETKU...

iblija ili Sveto pismo počinje riječima: ”U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1), a na božićnoj misi čitamo evanđelje: ”U početku bijaše Riječ” (Iv 1, 1) .Jeruzalemska Biblija kratko tumači prvi redak knjige Postanka te kaže da se on također prevodi: ”U početku kad Bog stvori nebo i zemlju, zemlja bijaše pusta i prazna”. Ovaj je redak naslov, a odgovara mu zaključak: ”To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani”(Post 2,4a). „Postanak”, u nastavku”podrijetlo”, razdoblje je nekog praoca i njegova roda.Tu je stvaranje samo početak povijesti, a ne neki slijed božanskih rađanja. Prvi redak jedna ispovijest vjere. Nema ni jedne takve riječi u drugim naukama o podrijetlu i razvitku svjetova, osobito o podrijetlu Sunčeva sistema. Sve što dalje slijedi ima svrhu da ilustrira ove početne riječi. U Božjoj je vlasti da stvarima postavi početak i svršetak. Bog je apsolutni gospodar svijeta i on nad njime raspolaže, pošto ga izvana poziva na životnu zbilju i održava ga. Ivanovo evanđelje počinje riječima:”U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog”(1,1). U Starom zavjetu postoji tema o Riječi Božjoj i Mudrosti koja je postojala u Boga prije nastanka svijeta. Po Njoj je sve stvoreno; Ona je poslana na zemlju da objavljuje otajstvo Božje volje i navijesti svijetu poruku spasenja, a kad ispuni svoje obećanje, onda se vraća Ocu. Zahvaljujući činjenici Utjelovljenja: ”I Riječ Tijelom postala i prebivala među nama” (Iv 1,14), Ivan je unutar Novog zavjeta potpuno otkrio da je tu Riječ vječna i samostojna osoba. Riječ je izvor svega što može pomoći ljudima da u punini žive svoj ovozemaljski život i život do kojeg dolazi u susretu s Bogom. No vratimo se na prve riječi koje je izrekao Bog: ”Neka bude svjetlost!” (Post 1.3).

Kada je Bog rekao:”Neka bude svjetlost”? Kad istražujemo vrijeme stvaranja svijeta, onda to ne trebamo ispitati samo u Bibliji. Tragove stvaranja možemo također naći ako posjetimo neko židovsko groblje. U jednoj takvoj „kući živih”, kako su groblja u židovstvu uglavnom nazivana, nalazimo pojedini kamen na kojem se nalazi židovski natpis. A možda se, uz datum smrti pokojnika koji tu počiva i zapisan je po našem kalendaru, tu i tamo nađe datum prema židovskom načinu brojenja. Tako se npr. može pročitati da je dotični preminuo 22. tebetha 5662. godine nakon stvaranja svijeta, tj.1.siječnja 1902. Tog je dana bio 22. tebeth 5662., a budući da je prije 22. morao biti i 21. tebeth, očito je da je ovaj mjesec počeo negdje 1901. Prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića četvrti mjesec građanske je i deseti mjesec religijske godine.Taj mjesec odgovara našem prosincu. Pa ako ovdje navedeni brojevi godina odgovaraju i drugim godinama, onda je i godina 5662. morala početi 1901. Imamo li to pred očima, onda i mi možemo izračunati kada je bila prva godina nakon stvaranja svijeta: 5662-1901=3761. Godina u kojoj se

prema našem kalendaru rodio Krist, bila je prema tome 3761. nakon stvaranja svijeta. Ustvari, prema građanskom kalendaru upravo je te godine u židovstvu bio utvrđen datum stvaranja svijeta, a prema njemu se židovski kalendar ravna sve do danas. Mogao bi netko pomisliti da je to naivno. Ta, danas se znade da starost svijeta ide na milijune godina pa prema tome on nije nastao svega 4000 godina prije Krista jer već su se tada razvijale visoke kulture među ljudima koje čak i danas možemo povijesno dohvatiti. Što se tiče prigovora znanosti u odnosu na boblijsku tradiciju o stvaranju, vrijedi uzeti u obzir da su znanstvene spoznaje o starosti svijeta sasvim nove tekovine. Mnogi znanstvenici početnog i naprednog novog vremena došli su u svojim izračunavanjima do posve sličnih ocjena o starosti Zemlje, kao npr. J. Kepler koji je izračunao da je početak svijeta bio 3993. godine prije Krista. Što se tiče stvaranja svijeta 6.listopada 3761. prije našeg vremena, vrijedi znati da se tu radi o jednom fiktivnom (prividnom) datumu, premda su oni koji su ga uspostavili za brojenje godina u kalendaru, smatrali povijesnim.

Važnost rodoslovlja Kod računanja datuma o stvaranju svijeta unazad, važnu su ulogu igrala rodoslovlja u Bibliji. U njima su od velikog značenja bili popisi podrijetla ljudi njihovih života, kao i njihova kreativna starost. Takve tekstove nalazimo prije svega u Prvoj knjizi Mojsija, tj. u Postanku, zatim u sabranim spisima u kasnijim djelima hebrejske Biblije i u Prvoj knjizi Ljetopisa od 1. do 9. poglavlja. Tu se govori o Davidu i njegovim rodoslovljima: od Adama do Izraela, Juda Kuća Davidova, Južna plemena, Prekojordanska plemena, Levi, Sjeverna plemena, Benjamin i Jeruzalem te Davidov prethodnik, Šaul. Ali stvar nije bila tako jednostavna. Ako se uvodi neki kalendar, onda mora postojati i neka određena točka od koje se broji. U kršćanskom kalendaru to je Kristovo rođenje, u Rimu osnutak grada 853. prije Krista, u islamu preseljenje Muhameda iz Meke u Medinu 6. rujna 622. godine poslije Krista. U židovskom je bilo više događaja koji su došli u pitanje kao početna točka kalendara: izlazak iz Egipta, izgradnja Salomonovog hrama, izgnanstvo u Babilon... Konačno su se složili da datume računaju prema stvaranju svijeta, ali ni time nije riješen problem početnog datuma u kalendaru. U Bibliji i tradiciji postoje različite ocjene u brojenju, pa je tako odluka za danas važeći broj godina bio učinak jedne dulje rasprave. Židovska tradicija je onda ustvrdila datum stvaranja svijeta Baharad, a to znači drugi dan, peti sat i 204 kalakima (1080

sati), po čemu se židovski kalendar ravna i danas. Prema građanskom kalendaru, stvaranje svijeta bilo je u nedjelju 6. listopada 3761. godine, 23 sata, 11 minuta i 20 sekundi prije Krista. Kako se samo došlo na ovaj točan datum stvaranje svijeta, je li on u suglasju s biblijskim podacima? Vrijedi odmah naglasiti da se i u Bibliji nalaze različita, tj. židovska, samaritska i grčka izlaganja tekstova koji daju različite ocjene za izračunavanje datuma stvaranja. Od velike je važnosti povijest od Adama do Noe jer prema Hebrejskoj Bibliji Opći potop bio je 1656. godine nakon stvaranja svijeta. Daljni spisi vode nas od Noe do Abrahama i Izaka, zatim njegovog sina Jakova koji se s 130 godina preselio u Egipat. Budući da je Izrael boravio u Egiptu 430 godina (Izl 12,40), njegov je izlazak bio 2666. Salomon je počeo graditi hram 480 godina nakon izlaska iz Egipta... Dodamo li tome još 538 godina jer izgnanstvo je tek te godine bilo dovršeno, kao maksimalni broj dobije se 4184 od stvaranja svijeta za godinu Kristova rođenja. Ali to je samo jedna mogućnost izračunavanja. Knjiga Postanka (15) govori o 400 godina boravka u Egiptu i naviješta da će se u Kaanan vratiti tek 4. generacija. Uzimamo li u obzir i druge tradicije, onda dolazimo i do različitih datosti. Do neke jedinstvene ocjene za biblijski datum stvaranja ne možemo doći. Kada su se Židovi odlučili da svoj kalendar izračunaju prema stvaranju svijeta, našli su se pred nerješivom zadaćom. Više puta spomenuta 3761. godina nije biblijska godina stvaranja svijeta, već kompromis, koju su pronašli kao mogućnost da postignu jednu jasnu podjelu vremena. Vratimo se na kraju na pitanja, kada je Bog rekao: Neka bude svjetlost! Da se ne opterećujemo s gore navedenim brojevima, recimo ono što smo učili o Bogu kao djeca: Bog je oduvijek i bit će zauvijek! Filozof bi rekao: Bog je initium sine initio, te je počelo bez počela. Za razilku od nas, Bog nije počeo živjeti, jer on je Život. Njegova povijest ide u beskraj i nema svoga početka. On je izvan prostora i vremena, ali je svoju Riječ «koja bijaše u početku» izgovorio u prostoru i vremenu. Tako je izgovorio i svoju prvu riječ odmah nakon što je stvorio nebo i zemlju: Neka bude svjetlost! Riječ koja je u početku bila kod Boga, postala je Tijelom i nastanila se među nama (Iv 1,14) u Njegovom Sinu i u našem bratu Isusu Kristu, koji je začet po Duhu Svetom i rodio se za nas u betlehemskoj štalici. Tom otajstvu lakše je pristupiti našim božićnim pjesmama nego ljudskim umovanjem.

HAJDEMO U BETLEHEM! »Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodi…« (Lk 2,15). Tako odlučiše pastiri, ti jednostavni, siromašni i skromni čuvari ovčica jer su primili objavu s Neba, te mirne večeri na pašnjacima Judeje. U Betlehem! pjevaju i mnoge naše božićne pjesme, potičući i nas na pokret, na hod, na traženje… Do Betlehema pođimo, zaustavimo se, pogledajmo što se to događa u tom gradu, najmanjem od sviju kneževina judejskih, poticali su pastiri jedni druge. Betlehem te noći nije spavao… mnogi su još tražili sklonište jer su izdaleka došli da izvrše svoju građansku dužnost… znamo naime, da je car August tražio popis stanovništva. Josip i Marija iz Nazareta, također su se našli među tim mnoštvom na putu. Svaki u svoj grad! - bila je naredba cara i trebalo ju je slušati. Ipak, znamo da za njih nije bilo mjesta u betlehemskim svratištima… Srce Betlehemaca bijaše tvrdo, zatvoreno… »Nećemo siromašne! Nemaju čime platiti! Nećemo trudnice, tko će slušati plač djeteta! Nećemo malu djecu, sve će nam unerediti…! Nećemo…! Za njih…? Nema mjesta!« I tko zna koji su još sve bili prigovori i razlozi da Josip i Marija te noći nisu mogli naći toplo sklonište. Ali Bog ne ostavlja svoje, pa ni onda kada se čini da je sve protiv nas jer ima plan za svakoga i sve može okrenuti na dobro. Izvan Betlehema, ona, daščara, štalica, potleušica… siromašna i jednostavna s tek nešto malo slame velikodušno je otvorila svoja vrata. I ona, potleušica, malena i skromna posta hram Božji, dom Kruhu života koji s neba silazi. Učimo od nje ovoga Božića, učimo se biti maleni, biti poput malenog zrna, poput sitne gorušice koje, kad se baci u zemlju, uzraste i razvi se u stablo na kojem se onda i ptice gnijezde po granama. (Usp. Lk 13,18-19). Učimo od zrna… učimo od betlehemske štalice… učimo od jednostavnih pastira logiku Kraljevstva Božjega, logiku evanđelja… Budimo maleni i skromni jer samo se u takvima to krhko stvorenjce, ta Riječ koja je i Bog i djetešce, želi nastaniti i podariti moć da postanemo »živo svetište«. A kad se On nastani u nama, postat ćemo šator za cijeli svijet… jer kaže prorok: »A ti, Betleheme, najmani među kneževstvima Judinim, iz tebe će izići onaj koji će vladati Izraelom…« (Mih 5,1) Ne bojmo se biti maleni jer On je izabrao najmanji grad, najjednostavniji prostor, najskromnije uvjete… On koji je Spasitelj cijeloga svijeta, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima.. On, pravi Bog i pravi čovjek… O, bili blagoslovljeni ovog Božića svi oni koji će biti prave betlehemske potleušice… Hajdemo, dakle, zajedno u Betlehem, zaustavimo se, poklonimo i pogledajmo što se to tamo dogodi…

BETLEHEM Noć. Hladnoća. Zatvorena vrata. Svi imaju svoj dom… Svi – osim njih… iz Nazareta su došli… Za njih nema više mjesta… A nitko ne prepoznaje da Dijete to, koje se treba roditi, pravi je Bog, a žena – neznatna sluškinja – Duhom osjenjena… Slijepo ljudsko srce ne vidi Očevu ljubav koja se utjelovila da potraži i spasi svoja, grijehom ranjena stvorenja… Ali, ipak, ona… siromašna i jednostavana daščara… izvan Betlehema… s tek jednim magarcem i nešto slame, ponudila je velikodušno svu sebe da stanom bude toj malenoj i prezrenoj obitelji… Nije ni znala da će ubrzo postati svetište – mjesto susreta čovjeka i Boga… O, budi blagoslovljena ti, betlehemska potleušice, jer u tebi se zauvijek nastanio Uzdisani i od vjekova Obećani Knez mironosni, Savjetnik divni, Otac vječni… Zbog tvoje se dobrote raduju anđeli, pjevaju arkanđeli, slaveći Boga što čovjekom posta i rodi se na oštroj slami. Iza svega glasa veličaju Ljubav koja brzo će pokazat svu puninu svoju na križu, predajući duh… O, budi blagoslovljena TI – betlehemska štalice…

DARIVANJE - ŠTO ŽELIMO, A ŠTO TREBAMO?

rosinac je postao mjesec blještavila, svjetlećih izloga i pomalo histerične potrage za poklonima. Kupuje se svašta, pazeći da se nekoga ne zaboravi, ne vodi se previše brige o cijenama, razmišlja se: pa ipak je to jednom u godini, a pod jelkom mora biti dovoljno šarenih paketa. A čemu zapravo služi darivanje, zašto poklanjamo? Poklonom želimo poručiti nekome da nam je stalo do njega, da želimo zahvaliti za lijepe trenutke, uzvratiti pažnju i ljubav. Međutim često se darom želi pokazati i iskazati nešto sasvim drugo. Ponekad pokloni služe tome da se drugima pokaže koliko je tko moćan, koliko novaca ima. Pa dijete mora dobiti najmoderniji mobitel, otac najskuplji sat, majka torbu skupocjena imena. Poklon može služiti i rješavanju osjećaja krivnje, npr. roditelju koji provodi premalo vremena s djetetom ili supružniku koji se nije najbolje ponašao pa to nastoji nadoknaditi skupim darom. A s vremenom poklanjanje može postati i obična formalnost, mora se nešto pokloniti jer je to red, a zapravo je ponestalo ideja što bi bilo prikladno ni što izabrati. Tako se svi darovi svedu na kravate, marame, prigodne predmete i tričarije koje nam vješti trgovci uspješno nude, a završe kao sakupljači prašine u nekom kutku pa na kraju u smeću. Nekada takvi pokloni ostanu i zapakirani pa čekaju da budu proslijeđeni dalje te kruže dok ambalaža ne postane izblijedjela i sva izgužvana. Povremeno darujemo ono što sami želimo ili mislimo da bi nekome baš to trebalo, ne razmišljajući o tome da li to darivana osoba uopće želi. Tako s vremenom poklanjanje izgubi svoju pravu namjenu. Kada roditelji biraju poklone za svoju djecu, prva im je namjera da ispune njihove želje. A što djeca žele? Naravno, žele sve što vide! Od jeftinih plastičnih sitnica do najskupljih igračaka. Za djecu su to često trenutne želje, no neki roditelji kao da smatraju da se ljubav kupuje u trgovini igračaka. Djetetu je teško nešto odbiti, teško je podnijeti moljakanja, plakanja, scene ili samo djetetov tužan pogled. No djeca isto tako brzo shvate što je roditelju teško, što „pali“ pa to koriste kad god nešto vide i požele. S druge strane za razvoj djeteta potrebno je i iskustvo da se neke želje moraju odgoditi, a neke se nikada neće ni ispuniti. Neki roditelji to rješavaju tako da obećaju skupocjene i željene poklone kao nagradu zbog dobrog uspjeha u školi ili za dobro ponašanje. No čim se poklon mora zaslužiti, on prestaje biti poklon, postaje plaća. A plaća nema onu emotivnu vrijednost ni poruku koju ima poklon. Naročito ako se mora čekati predugo, mjesecima – što je u dječjim poimanjima vremena predalek i nedostižan cilj. Poklon nema željenu vrijednost ni ako je to nešto što dijete svakako treba dobiti, zimska jakna jer je preraslo onu koju ima, ili potrepštine za školu (kod odraslih su to

npr. kućanski aparati, koji nose poruku da treba još više i bolje raditi svakodnevne poslove). Poklonima se svi veselimo, no uzbuđenje je najveće u času kada ih dobijemo, kada su još zamotani i kada zamišljamo što je unutra. Međutim nakon odmotavanja lijepo ukrašenih kutija uzbuđenje može zamijeniti razočaranje. Kako to izbjeći? Prije svega poklon mora biti osoban, primjeren onome kome se poklanja. Najbolji su pokloni oni koji pokazuju da nekoga slušamo i vidimo, nešto što smo zapamtili da je viđeno u nekom izlogu, da je spomenuto u nekom razgovoru. Cijena poklona ne bi smjela biti mjerilo vrijednosti, ljubav i pažnja ne iskazuje se kunama ni eurima. Sjetimo se poklona koji su nas najviše dirnuli: roditeljima je to kutijica s crtežom koji je dijete samo nacrtalo, djevojci CD s najdražom glazbom koji je njen dečko sam snimio, poklon je i pripremljen objed poslužen na posebno uređenom svečanom stolu. Važno je da dar sadrži poruku: mislim na tebe, važan/važna si mi, volim te i želim ti to pokazati, znam što će te razveseliti i za to ću se potruditi. Trebamo i sami sebe upitati: što očekujemo kad dobijemo lijepo umotani dar? Očekujemo li skupu stvar koju odavno priželjkujemo? Ako je dobijemo, bit ćemo trenutno presretni, no kako dugo? Uskoro ćemo poželjeti još nešto veće, ljepše, skuplje, baš kao i djeca. Čak i oni koji stalno mogu dobivati najskuplje poklone, uskoro osjete prazninu, više im ništa ne predstavlja pravo veselje. Jer ne veseli nas ono što želimo, već ono što trebamo. A za sretan život trebamo sasvim obične svakodnevne stvari, prijatelje za koje znamo da su tu kad nam je teško, obitelj koja će nam oprostiti kad pogriješimo, partnere koji nas prihvaćaju i uvažavaju takvima kakvi smo. Djeca trebaju roditelje koji ih vole mada nisu najbolji učenici ili budući umjetnici ili nogometaši ili nešto drugo što djeca nisu. A to se ne pokazuje skupim poklonima, to se pokazuje poklonima od srca. Novi skupi mobitel ne može biti zamjena za vrijeme koje provodimo s djecom. Kad roditelj prekorava dijete i kaže: “Tako si nezahvalan, a imaš sve što želiš“, nije u pravu, treba se upitati ima li dijete sve što treba.

Adveniat Regnum Tuum U prošlom stoljeću negdje u Americi, zasjedao je parlament baš u vrijeme kad se dogodila pomrčina sunca, i panika je bila na pomolu. No, narodni zastupnik, koji je upravo govorio, reče: „Gospodo zastupnici! Ovog su časa za nas važna dva pitanja s istim odgovorom: Ili Gospodin dolazi, a u tom slučaju treba da nas nađe na poslu - ili ne dolazi, a onda nema razloga da prekidamo našu sjednicu” (p. Luka Rađa, SI Weston, listopad 1999). Razmišljanje o posljednjim vremenima čini se kako nikoga od nas ne ostavlja ravnodušnim. Oni maštovitiji stvaraju kataklizmičke ideje, oni pak duhovniji koji vjeruju u stalnu Božju prisutnost u svijetu pokušavaju promatrati i njegov kraj pod prizmom Vječnosti. Na više mjesta Biblija ističe da su s dolaskom Sina Božjega Gospodina Isusa Krista nastupila posljednja vremena (Mt 28,18). Evanđelist Marko bilježi ovaj eshatološki događaj kao Kristove prve riječi kojima nam se obratio prilikom javnog djelovanja: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!

Obratite se i vjerujte evanđelju (1, 15)!“ Kakav je to dinamičan događaj Kraljevstva Božjeg? Krist oduvijek kraljuje u Kraljevstvu kojeg je propovijedao riječima, a čudesnim djelima je potvrdio da je stiglo i do nas. „Blago očima koje vide, što vi vidite i ušima, koje čuju što vi čujete. Slijepi gledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju (Lk 10, 23; Mt 11, 5).“ Svojom žrtvom i uskrsnućem učinio ga je mogućim svima nama, a učenicima je povjerio da ga dovršuju. „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo (Lk 12, 32).” Blagdan Krista Kralja ustanovio je 11. prosinca 1925. godine, u teškom vremenu što ga je donio Prvi svjetski rat, papa Pio XI enciklikom „Quas primas”. U vremenu u kojem su vidljivo očitovana sva čovjekova nadanja i čežnje za pravednošću i istinskim mirom (šalom), jedna je hrabra mlada hrvatska žena osjetila upravo ovu čežnju kao svoj životni moto. Povijest je dokumentirala da je već 1920. godine na sletu orlovske mladeži u Mariboru nakon susreta s dr. Ivanom Merzom, dvadesetogodišnja Zagrebačka učiteljica i Kristova suradnica Marica Stanković oduševljeno odlučila posvetiti svoj život navještanju Kraljevstva Božjeg. Poput dijeteta prihvaća njegovu ponudu, vjeruje mu, zaodijeva se duhom siromaha te se odaziva njegovoj milosti tako što odlučuje svoj život posvetiti rekristijanizaciji laičkog svijeta. Sestra Marica kako su je od milja zvali rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. godine od roditelja Fabijana i Terezije. Obrazuje se najprije kod Sestara milosrdnica u Zagrebu, a zatim upisuje i Pedagošku akademiju također u Zagrebu. Radila je kao profesorica u raznim školama diljem Hrvatske, baveći se istovremeno književnim radom pišući za razne školske časopise. Mnogo putuje i piše te drži brojna predavanja i svjedočanstva za Kristove vrijednosti. Sama uređuje časopis „Za vjeru i dom“ čijim promišljanjem nastoji poticati ljude na ljubav prema Bogu, Crkvi, bližnjima, papi i domovini. 1927. godine postaje predsjednica katoličke ženske organizacije „Sveze hrvatskih orlica“, a 1930. je izabrana za predsjednicu „Velikog križarskog sestrinstva“ čija svjedočanstva o katoličkom odgojnom radu među ženskom mladošću možemo pročitati u knjizi koju je Marica naslovila „Mladost vedrine“. Na poticaj bl. Ivana Merza, deset godina nakon njegove smrti, 1938. god. u Banja Luci – Merzovom rodnom gradu, osniva prvi svjetovni institut u Crkvi u Hrvata. Ustanovu blagoslivlje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a Marica ju naziva „Suradnice Krista Kralja“ prenašajući na nju svoje životno

svojim laičkim životima, dakle bez zajedničke kuće, odore ili službenog apostolskog rada, posvećujući svijet vlastitim radom i životom koji su prožeti evanđeoskim vrijednostima. Članice prolaze ozbiljnu duhovnu i stručnu pripravu, nakon koje polažu tri evanđeoska zavjeta. Dalje, u tijeku života, imaju stalan kontakt sa središnjicom, već prema mogućnostima laičkog i profesionalnog života kojim žive. Iako je ustanovljena kao mala ustanova u teškom vremenu, od samog začetka ona je predstavljala veliku novost za mlade i crkvenu hijerarhiju. Polako se ova nova vrsta zvanja pokazala zvanjem 20. stoljeća, rađajući se među mladim katolkinjama diljem svijeta i na taj način doprinoseći poštivanju laičkog staleža u Crkvi.

geslo; „Adveniat Regnum Tuum – Dođi Kraljevstvo Tvoje“. Do danas je prošlo već 57 godina otkako je Katolička crkva prepoznala i kanonski priznala poticaj Duha Svetog najprije preko bl. Ivana Merza koga je prerana smrt u istoj namjeri spriječila, a zatim napokon i Njegovu milosnu realizaciju preko službenice Gospodnje Marice Stanković. O Merzovom karizmatičnom utjecaju Marica svjedoči objavljujući članak pod naslovom «Merz - Božji čovjek svagdašnjice» u časopisu «Život» u povodu 10. obljetnice smrti našega Merza, u svibnju mjesecu 1938..: «Kad sam kao malena djevojčica čitala životopise svetaca, u duši mi se uvijek pojavljivala želja, da i ja vidim i susretnem u životu jednog sveca. U dječjoj svojoj fantaziji očekivala sam, da će saći s kojeg oltara, prolaziti svijetom, a ja ću ga negdje sresti u liku pustinjaka ili siromašna redovnika. Gospodin mi je u neizmjernoj dobroti svojoj doista dao da ga vidim i sretnem, ali u liku katoličkog intelektualca svjetovnjaka, u liku čovjeka, koji je bio sasvim suvremen, ali koji je uvijek Boga nosio u duši i iz koga je neprestano sjao i govorio Krist. Da po nikome mi Gospodin nije progovorio tako glasno kao po Ivanu Merzu.» Laičku ustanovu kao neostvareni san katoličkog prosvjetitelja dr. Ivana Merza, Marica osniva sa svrhom da okupi djevojke koje su željele Bogu posvetiti svoj život, ali u isto vrijeme ostati u svojem svjetovnom poslanju. Budući da je Crkva 1925. godine proglasila novi blagdan Krista Kralja, Marici se ovo ime „Suradnice Krista Kralja“ činilo tim više primjerenijim kao naziv nove ustanove u čijem je misijskom poslanju rad na rekristijanizaciji laičkog svijeta, u kojem će članice živjeti i raditi u raznoraznim zvanjima od liječnica, profesorica, medicinskih sestara do djelatnica u administarivnom, poljoprivrednom i ugostiteljskom sektoru. Ovdje u svijetu, Suradnice žive

Ovako je sama Marica komentirala Pravila Suradnica Krista Kralja: „Kao što je Krist u tri godine javnog života bio u vrtlogu javnosti, ali ujedno obilježen pečatom posvete koju mu je dao Otac, tako i suradnica prolazi svuda i daje se svima. Ona je posvećena po svojim zavjetima, ali nezarobljena od svijeta. Zato je taj život teži od ostalih. Jer suradnica je sama, bez zaštite uniforme i poglavara, izgubljena u raskršćanjenoj masi, koja je često antireligiozna, ateistička. Tu masu, bar one najbliže, ona mora preporađati u Kristu, biti u njoj kvasac novoga, kršćanskoga života, a to je vrlo težak zadatak. Suradnica mora biti u srcu slobodna, spremna na mučeništvo za svoja načela. Ujedno mora biti katolički potpuno izgrađena i ujedno biti apostol. Apostol koji će dizati oslabljene, jačati malaksale, buditi zaspale na putu vjere, unositi Boga u duše koje su ga zaboravile, otpale od Njega ili se čak bore protiv Njega. (Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 11, 1997.)“ Zbog svojih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež komunističke vlasti SFRJ na montiranom procesu osuđuju Maricu na pet godina robije koje provodi u razdoblju od 1947. do 1952. godine u zatvoru u Požegi. Nakon pročitane presude hrabro je zapjevala s ostalim osuđenim djevojkama Christus vincit - Krist Kralj vlada, a na kraju suđenja još je i uskliknula «Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela Katolička Crkva, živjela kršćanska Europa.» Narušenog zdravlja od posljedica logora svoj je životni put završila svetom smrću 8. listopada 1957. god. u Zagrebu. I danas u ovaj bliski i paradoksalni čas uspostave Kraljevstva Krista Kralja („već da, još ne“) zahvaljujemo Gospodinu što nas podiže, nadahnjuje i vodi u primjerima ovih svetih mladih mučenika u čiji zagovor velike nade polažemo. Zajedno s našom beatifikacijskom kandidatkinjom, sestrom Maricom usrdno kličimo i molimo Gospodina: „Adveniat Regnum Tuum – dođi Kraljevstvo Tvoje“ i oblikuj i najmanje srce po Njemu. Daj da poput tvojih svetih službenika učimo svijet gledati u Tvoga Sina kao na svo bogatstvo mudrosti i znanja „i hvalit će Gospodina koji ga traže (Ps 22, 27)!“

Odnos države prema obitelji Živimo li u demokratskom društvu? U prvom članku Zakona o suzbijanju diskriminacije stoji da se tim Zakonom „uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, … rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“. I odmah zatim, u istom tom članku stoji „Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka“. Jasno je, dakle, da prema ovom zakonu bilo kakvo stavljanje u nepovoljniji položaj osobe zbog njene spolne orijentacije predstavlja diskriminaciju, i kao takvo je zakonski kažnjivo. Ako država ne dozvoli homoseksualnim parovima da sklope brak – i to predstavlja diskriminaciju prema ovom zakonu, jer ih je stavila u nepovoljniji položaj od heteroseksualaca zbog njihove spolne orijentacije. Ako država ne dozvoli homoseksualnim parovima da posvajaju djecu – i to, prema ovom zakonu, predstavlja diskriminaciju. Takav su zakon donijeli naši saborski zastupnici u srpnju 2008. 117 zastupnika bilo je za taj zakon, samo je jedan bio suzdržan i jedna protiv. Ako živimo u demokratskom društvu, u kojem zastupnici zaista zastupaju građane koji su glasali za njih, onda to znači da 99% hrvatskih građana smatra da bi homoseksualnim parovima trebalo dati pravo na sklapanje braka i posvajanje djece. No, to nije tako. Dapače, upravo je suprotno! Prema svim istraživanjima, velika većina hrvatskih građana protivi se davanju tih prava homoseksualnim parovima. Iz toga se jasno može zaključiti da mi ne živimo u stvarnom demokratskom društvu. Mogućnost izlaska na izbore formalno stvara privid demokracije, no u biti ta demokracija ne postoji.

Kako netko može naštetiti instituciji braka i instituciji obitelji? Ako netko tko zna matematiku za dvojku dobije peticu od profesora, tada petica onog drugog učenika, koji zaista zna za peticu, vrijedi puno manje. Ta petica nije više ništa posebno jer peticu očito svatko može dobiti. Tako se može omalovažiti i institucija braka. Brak je nekim ljudima zaista vrlo važan u životu. Dapače - važno je istaknuti većini hrvatskih građana. Njih 89,6%, prema Europskom istraživanju vrednota, ne smatra da je brak zastarjela institucija. S druge pak strane, postoje ljudi i grupacije koji smatraju da je brak zastarjela institucija. Homoseksualne udruge su među njima. Zašto žele pravo na brak ako smatraju da je brak zastarjela institucija? Samo zato da bi omalovažile tu

instituciju. Slično je i s institucijom obitelji. Obitelj velikom broju ljudi puno znači. 98,2% hrvatskih građana je, u Europskom istraživanju vrednota, izjavilo da im je obitelj u životu važna i vrlo važna. I zato političari nastavljaju s lijepom pričom o pojmu „obitelj“. No, redovito je to samo šminka. Što u stvari oni podupiru? Europske institucije nisu niti definirale što je to obitelj i sad pod pojmom obitelji, kao kukavičje jaje podmeću nešto što nema veze s obitelji. Dok smo mi navikli uz pojam obitelji vezati pojmove kao što su ljubav, humanost, plodnost, djeca, životno ispunjenje i opredjeljenje, vjernost, predanost, sigurnost, sloboda, zajednica i povjerenje, pod istim tim pojmom obitelji danas se promoviraju potpuno suprotni odnosi. Primjerice, u tužbi koju su pred Europskim odborom za socijalna prava Vijeća Europe podnijeli Interights iz Londona, Centar za reproduktivna prava iz New Yorka (jedna od najjačih proabortivnih organizacija u svijetu) i hrvatska feministička udruga CESI protiv Republike Hrvatske zbog namjere uvođenja zdravstvenog odgoja udruge Glas roditelja za djecu u hrvatske škole, stoji ovakva definicija obitelji: „Obitelj postaje sve više odabran odnos, udruženje pojedinaca koji u nju unose svoje interese, iskustva i planove i koji se time izlažu različitim vrstama kontrole, rizika i ograničenja.“ Dakle, pod tim vrlo popularnim pojmom obitelji sad dominantnu ulogu imaju pojmovi pojedinac, interes te izlaganje različitim vrstama kontrole, rizika i ograničenja.

Kako reagiraju državne institucije? U prosincu 2008. pred Ujedinjenim narodima našao se prijedlog deklaracije kojom se željelo pojačati pritisak na sve zemlje da zakonski omoguće homoseksualcima sklapanje braka. Neki će reći - ništa novo. No, zanimljivo je da je jedna od deset zemalja koje su predložile tu deklaraciju bila – Hrvatska. Dakle, predstavnici zemlje koja je prema svim istraživanjima jedna od zemalja s istaknutim kršćanskim sustavom vrijednosti, prednjače u radikalno liberalnim zahtjevima. Hrvatska je i jedna od samo 10 europskih država koja je potpisala Protokol 12 o borbi protiv diskriminacije. Protokol 12 potpisalo je, uz Nizozemsku i Finsku, samo 8 manjih europskih država poput Albanije i Armenije. Ostale države članice, kako se navodi u uvodu Zakona o suzbijanju diskriminacije, „nisu ga željele potpisati i ratificirati zbog nepredvidljivih posljedica koje bi taj Protokol mogao imati u praksi jer zabranjuje diskriminaciju na širok način.“ No,

to naše donositelje zakona nije smetalo. Dapače, oni su donijeli zakon koji „nadilazi međunarodne standarde“, kako i sami kažu. Dakle, ponovno Hrvatska prednjači u donošenju radikalno liberalnih propisa koji omalovažavaju brak i obitelj. Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže, je 2007. g. u emisiji „Dvoboj“ na Novoj TV, boreći se protiv ustavnog prava roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece, opisala obitelj kao „najopasnije mjesto za dijete“. Šireći pojam nasilja u obitelji na sve obitelji, ustrajala je u ovoj općoj ocjeni obitelji. No, Republika Hrvatska i dalje svesrdno financira rad te feminističke udruge, pri čemu financira čak i hladni pogon te udruge, mimo natječaja. Iako je obitelj ustavna kategorija, u podzakonskim aktima, primjerice u Odluci Vlade RH o osnivanju Savjeta za razvoj civilnog društva, između 12 kategorija (ljudska prava, mladi, demokratizacija…) ne postoji kategorija obitelji. To konkretno znači da praktički, ako ste obiteljska ili roditeljska udruga, ne možete postati član Savjeta a niti dobiti novac ni na jednom natječaju jer ste uvijek autsajder.

Je li obiteljska politika socijalna ili razvojna? Ili, drugim riječima, smatra li država da je novac uložen u obitelj socijalni trošak, i kao takav namijenjen samo onima siromašnijima, ili smatra taj novac zalogom razvoja zdravog i prosperitetnog društva? Odgovor na to pitanje najlakše možemo vidjeti kroz konkretne mjere. Zaista je pohvalno što u Hrvatskoj pravo na porodiljnu naknadu imaju i nezaposlene majke – to tako treba i ostati. No, danas svi podatci pokazuju da veći natalitet ne možemo očekivati od siromašnih obitelji, kako je to bilo nekad. Danas se veći natalitet, s naglaskom na treće i četvrto dijete, može očekivati od srednjeg sloja građana, koji su dovoljno situirani da im financijski to ne predstavlja veći problem, a nisu niti prebogati – jer takvi obično nemaju više djece. Dječji doplatak je u svim razvijenijim državama glavni državni poticaj i ujedno pokazatelj odnosa države prema natalitetu i obitelji. Cenzus za dječji doplatak danas u Hrvatskoj iznosi 1.663 kune. To znači da mjesečni prihodi po članu kućanstva ne smiju biti veći od tog iznosa ako želite dobiti dječji doplatak. Primjerice, moja supruga i ja, sa naše dvije prosječne hrvatske plaće, ne možemo dobiti dječji doplatak za naše četvero djece jer su nam mjesečni prihodi veći od 9.978 kuna. Napomenut ću samo da bismo mi u Luxemburgu za naše četvero djece primali više od 1.000 eura dječjeg doplatka mjesečno. Dakle, u Hrvatskoj obiteljska politika pripada socijalnoj politici. Mjere su okrenute pomoći siromašnijima – što je dobro, no nisu okrenute poticajima, koji bi mogli biti zalog razvoja društva. Za rast proizvodnje potrebni su nam ljudi. Najbrže rastuća svjetska gospodarstva – Kina i Indija – svoje uspjehe svakako temelje i na mnogoljudnosti. Uz to, postavlja se pitanje tko će uzdržavati sve umirovljenike ako neće biti djece.

Je li uopće moguće potaknuti rast? Većina političara u dubljoj analizi uglavnom sliježe ramenima i kaže: „Ah, što se može, mladi ljudi jednostavno sve kasnije i rjeđe ulaze u brak i imaju manje djece.“ No, puno toga se može učiniti. Jasno je da velik broj mjera zahtjeva veća financijska izdavanja. Uz to, ulaganje u obiteljsku politiku pokazuje ukupne rezultate tek nakon dužeg perioda, koji je veći od četiri godine koliko traje mandat jedne vlade, pa političarima, bar onim sadašnjim, to nikad nije prioritet. Primjerice, povećanje cenzusa za dječji doplatak ili povećanje porodiljne naknade nakon prvih šest mjeseci na razinu prijašnje plaće svakako bi prebacile obiteljsku politiku iz socijalne u razvojnu i pokazale da politički dužnosnici shvaćaju da je u svaki razvoj društva potrebno ulagati, a razvoj obitelji u razvoju društva ima važnu ulogu. No, postoje i mnoge mjere koje ne zahtijevaju posebna financijska izdavanja. U časopisu „Ljudima prijatelj“ pisao sam već o važnosti spolnog odgoja na kasniju odluku o osnivanju braka i obitelji. U stabilnoj obiteljskoj zajednici puno je manje rizičnih ponašanja – uživanja droga, nasilja i neodgovornog spolnog ponašanja – dakle, u obitelji se razvija ljudskost i odgajaju se novi konstruktivni članovi društva. Brak je, prema svim istraživanjima, trajnija, stabilnija i vjernija zajednica od izvanbračne zajednice. U braku se rađa prosječno više djece nego u izvanbračnim zajednicama. Uvođenje kvalitetnog spolnog odnosno zdravstvenog odgoja u škole jedan je od primjera važnih poticajnih mjera koje ne koštaju mnogo, a mogu dati jako pozitivne rezultate. Osim takvih mjera vrlo je važna i poruka koju bi hrvatska vlada mogla poslati: „Brak i obitelj su nam vrlo važni! Od njih hrvatsko društvo ima puno koristi. Nećemo se dati sputati od promotora moralnog relativizma koji žele relativizirati sve vrijednosti, pa tako i vrijednosti braka i obitelji!“. Primjerice, 1996. i 1997. kada je u Saboru izglasan program demografskog razvitka (koji nikada nije implementiran), kada se govorilo o statusu majke odgajateljice za majke četvero i više djece i sl., ne samo da je rođen rekordno velik broj djece, već je zabilježen i nagli gospodarski rast. Ne dovodeći u pitanje druge faktore koji su s tim povezani, ipak želim pokazati da su različite kategorije hrvatskog rasta povezane. Međutim, za poticajnu obiteljsku politiku potrebno je imati jasno vrijednosno opredjeljenje, što naši sadašnji političari jednostavno nemaju. Boje se pozitivno govoriti o braku da ih ne bi homoseksualne i feminističke udruge napale, a te udruge i njihov lobi imaju veliki medijski prostor. Zato naše sadašnje političke elite radije ne donose nikakve konkretne, sadržajne mjere. Dapače, mnogi potezi, poput onih već navedenih sasvim relativiziraju vrijednost braka i obitelji.

Što nam je činiti? Sve ove navedene činjenice ne daju baš optimističke prognoze, pogotovo kad im se nadodaju mediji koji kroz

svoj program na perfidan način omalovažavaju brak i obitelj – primjerice kroz filmove i televizijske serije koji prikazuju brak kao nešto dosadno i bez emocija, a djeca se prikazuju kao gnjavatori koji guše čovjekovu slobodu… No, ja zaista vjerujem da je takva situacija neodrživa. Brak i obitelj postojali su i prije svih država i slomovi nekih država u povijesti nisu ih uspjeli uništiti. Dakle, brak i obitelj su nešto prirodno za čovjeka, nešto što je jednostavno dobro za čovjeka i za društvo. Brak, obitelj i djeca usrećuju čovjeka i daju mu važan smisao u životu. Zbog svega toga dužni smo se bolje angažirati i organizirati u promociji i obrani braka i obitelji. Nije dovoljno samo reći: „Meni je dobro u mojem braku

i obitelji, baš me briga što drugi govore!“ Možda je vama sad dobro ali je pitanje što će biti s vašom djecom i s vašim unucima. Zato se moramo angažirati na planu civilnog društva, ali i na političkom planu kako bismo zajedno pomogli u stvaranju zdravog društva. U tome možemo biti vrlo uspješni jer, kako sam već naveo, većina hrvatskih građana ima vrlo pozitivno mišljenje o braku i obitelji.

Ladislav Ilčić,

predsjednik udruge Glas roditelja za djecu - GROZD

Ekumenizam – pokret koji kršćane vodi prema jedinstvu

to je to ekumenizam, kakvi su rezultati dijaloga među kršćanima Istoka i Zapada i što je činiti nama, običnim kršćanima, o tome je progovorio na generalnoj audijenciji u Rimu 20. siječnja 2010. papa Benedikt XVI. Poslušajmo na što nas to papa poziva! Suvremeni ekumenski pokret razvio se tako snažno da je u XX. stoljeću postao vrlo važan čimbenik u životu Crkve i to upravo zato jer neprestano podsjeća sve kršćane na problem njihove razjedinjenosti te ih potiče na još veću zauzetost u ostvarivanju međusobnog zajedništva. Ekumenski pokret ne samo da unaprjeđuje bratske odnose među pojedinim Crkvama i crkvenim zajednicama, odgovarajući tako na Isusovu zapovijed ljubavi, nego on istovremeno potiče i teološka istraživanja. Osim toga, ekumenski pokret želi u taj dijalog kao i u konkretni suživot uključiti sve Crkve (tu se misli ponajprije na Pravoslavne Crkve) i Crkvene zajednice (to su uglavnom protestantske zajednice) ponajprije s temama koje se odnose na pastoral i sakramentalni život, a to se ponajprije odnosi na međusobno priznanje valjanosti krštenja, zatim na pitanja povezana s mješovitim ženidbama, a u nekim posebnim slučajevima o zajedničkom sudjelovanju u liturgiji koje prije toga treba dobro pojasniti i definirati. Tako se govori o «sakramentalnom zajedništvu u svetim činima», kada se ostvaruje zajedništvo u sakramentima, a osim toga, govori se o «izvansakramentalnom zajedništvu» u slučajevima kada se ostvaruje konkretno zajedništvo u pojedinim liturgijskim oblicima koji nisu sakramentalni, kao na

primjer zajednička molitva Oče naša, zatim zajednički sprovodi i tome slično. Taj ekumenski duh proširio je kontakte između pojedinih Crkava i Crkvenih zajednica osobito među pentekostalnim, evanđeoskim i karizmatičkim pokretima, tako da dolazi do sve većeg međusobnom upoznavanja, iako to ne prolazi bez određenih poteškoća. Katolička Crkva je nakon II. vatikanskog koncila uspostavila bratske odnose sa svim Istočnim Crkvama kao i sa svim Crkvenim zajednicama na Zapadu i to tako da je u najvećem broju slučajeva organizirala i sudjelovala na bilateralnom teološkom dijalogu, koji je doveo do toga da su pronađena mnoga zajednička mjesta kao i suglasje u mnogim prijepornim pitanjima te su na taj način produbljene veze zajedništva.

Dijalog s kršćanskim Istokom U nedavnoj prošlosti različiti oblici teološkog dijaloga zabilježili su pozitivan napredak. «Međunarodna mješovita Katolička Komisija za teološki dijalog» s Pravoslavnim Crkvama u listopadu 2009. u mjestu Paphos na Cipru na XI. Plenarnom zasjedanju započela je proučavati temu koja je od jako velike važnosti za dijalog između Katolika i Pravoslavaca: «Uloga Rimskog biskupa u zajedništvu Crkve u prvom tisućljeću», a to znači u vrijeme kada su kršćani Istoka i Zapada još uvijek živjeli u punom crkvenom

zajedništvu. Nakon toga će se proučavanje ove teme proširiti i na drugo tisućljeće. Kao papa više sam puta poticao katolike da mole za uspjeh ovoga dijaloga koji je vrlo složen, ali i bitan za cjelokupni ekumenski pokret. Jednako tako se jedna slična Komisija od 26. do 30. siječnja 2009. susrela s predstavnicima najstarijih Pravoslavnih Crkava, a to su Koptska, Etiopska, Sirijska i Armenska. Ove vrlo važne inicijative svjedoče da je u tijeku dijalog koji nije površan nego itekako dubok i dobro prepoznaje sve specifičnosti pojedinih Crkava te je bogat nadama za sve Crkve Istoka koje još nisu u punom crkvenom zajedništvu s Rimom.

Dijalog s kršćanskim Zapadom Prošle smo godine s Kršćanskim zajednicama Zapada propitivali rezultate do kojih se došlo tijekom različitih pregovora tijekom posljednjih 40 godina, a to su bili razgovori s Anglikanskom zajednicom, Luteranskom svjetskom federacijom, Svjetskim savezom reformiranih zajednica i sa Svjetskim savjetom Metodista. Povezano s time, Papinski savjet za unapređenje jedinstva među kršćanima napravio je vrlo vrijednu studiju pod naslovom «Sabrati plodove» da bi se lakše raspoznalo koje su to točke suglasja do kojih se došlo u međusobnim dijalozima i da bi se istovremeno naglasili otvoreni problemi zbog kojih će biti potrebno započeti novi krug međusobnog dijaloga. Među nedavnim događajima želio bih spomenuti spomen na desetu obljetnicu «Zajedničke deklaracije o nauku o opravdanju» koju su zajednički proslavili Katolici i Luterani 31. listopada 2009. da bi potaknuli nastavak dijaloga. Osim toga spomenuo bih posjet Rimu nadbiskupa Canterbury-a dr. Rowana Williamsa, koji je imao također razgovore o posebnoj situaciji u kojoj se nalazi Anglikanska crkvena zajednica. Zajednička nastojanja da se nastave međusobni odnosi i dijalog pozitivan su znak koji pokazuje koliko je jaka želja za jedinstvom, unatoč svim problemima koji to zasada onemogućuju.

«Jedinstvo kršćana»: zauzetost i dar Na taj način uviđamo da postoji određeni dio naše odgovornosti, a to je da se učini sve ono što je moguće da bismo stvarno uspostavili jedinstvo, ali postoji još jedna dimenzija, a to je Božje djelo jer jedino Bog može svojoj Crkvi podariti jedinstvo. Crkveno jedinstvo do kojega bismo došli samo svojim ljudskim naporima bilo bi previše ljudsko djelo, ali mi želimo Božju Crkvu koju ostvaruje Bog i koji će onda kada on to želi i kada mi budemo za to spremni, ostvariti jedinstvo. Trebamo biti svjesni koliko je stvarnih napredaka ostvareno suradnjom i bratskim zajedništvom ovih prošlih pedeset godina. Istovremeno trebamo biti svjesni činjenice da ekumensko zauzimanje nije nikada pravocrtni proces. Iako stari problemi, koji su nastali u okviru drugačijih vremenskih okolnosti, gube pomalo svoju težinu, jednako tako u okviru ove naše suvremene epohe, nastaju novi problemi i poteškoće. Zbog toga trebamo biti uvijek raspoloživi za proces čišćenja kroz kojega će nas Gospodin učiniti sposobnima za jedinstvo. Draga braćo i sestre, za ovu kompleksnu ekumensku stvarnost, za poticanje dijaloga, kao i na izbor načina na koji mogu kršćani današnjega vremena dati novo zajedničko svjedočanstvo vjernosti Kristu pred ovim današnjim svijetom, molim vas da se svi za to molite. Neka Gospodin posluša i usliša naše molitve kao i prošnje i svih kršćana diljem svijeta.

Novi Zavjet Poslao je Bog iz Neba Svog Anđela Gabrijela U Nazaret grad Davidov Hoće sklopit Zavjet Nov. Josipovu zaručnicu Izabra za Saveznicu Da mu Ona Sina rodi Svijet od grijeha oslobodi. Od svih grijeha čista bila Marija je Bogu mila Duhom Svetim začeti će Novi Zavjet početi će. Iz ljudskog je samo straha Marija upitala: „Kako će se sve to zbiti Da se ne ću morat kriti“. Andjeo joj na to reče: „O Marijo sjaj od sreče Duhom Svetim začeti ćeš I Isusa rodit Ti ćeš Elizabeti roda Tvoga Milost data joj od Boga I Ona će rodit Sina Određenog za Visina“. I Marija tad uskliknu: „Evo Službenice Gospodnje Neka mi bude Po Riječi Tvojoj“.

Vinko Đotlo

Papa Benedikt XVI.

Dualistički paradoks čovjeka i Bogočovjeka

roblem duha i tijela kršćanska filozofija promišlja zahvaljujući dvama izvorima; Božjoj objavi sadržanoj u Bibliji, tradiciji i učiteljstvu te antičkoj filozofiji. Već je osnivač Akademije i otac idealizma, antički mudrac Platon u 4. st. pr. Kr. promišljao o čovjekovoj naravi kao materijalno - duhovnom fenomenu. Prema Platonovoj zamisli čovjekova se narav sastoji od materijalnog tijela koje je prolazno i zlo, i duhovne duše (psyche) ili uma (nous), koji su vječni i dobri. Tek se prigodom smrti ljudska duša oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme boravila. Nažalost ovakav podcjenjivački odnos spram tijela i čovjekove naravi još se i danas osjećaju u kršćanskoj misli. Kako pomiriti duh i tijelo? Kako pomiriti Boga i čovjeka u jednoj osobi?

Povijest dualističkih teorija Dualizam kao i svaki nauk koji pokušava afirmirati autonomnost dviju kontrarnih stvarnosti unutar neke zbilje, čini se kao nemoguća misija. Promatrajući „sve što jest“, čini se da se i filozofija – metafizika kao znanost o biću nalazi u aporiji dualizma, dok joj je temelj opet, čini se, od monizma. Duh i tijelo su zasebne stvarnosti koje svaki čovjek na sebi primjećuje i problematizira, budući da se mnogo puta, ako ne i uvijek čine nepomirljivima. Ovakav interakcijski dualizam tjelesne i duhovne supstancije prvi je podrobnije promišljao otac racionalne filozofije, vrstan fizičar, matematičar i poklonik tzv. »mehanicizma« 17. st., Rene Descartes. Njegovo promišljanje je poznatije kao kartezijanski dualizam duha i tijela. Descartes (Cartesius) je smatrao kako u svijetu postoje samo dvije vrste supstancija (nositelj određenih svojstava koji može samostojno egzistirati): fizička i duhovna. Duh je po njemu „mentalna supstancija“ koja posjeduje različite misli, a tijela pak su „protežne supstancije“ (fizički objekti) koje posjeduju različita svojstva oblika i veličine. Navedene dvije supstancije su toliko različite jedna od druge da ne postoji nijedno svojstvo, nijedna karakteristika koja bi im bila zajednička. Tvar je protežna supstancija, dok je duh misaona i neprotežna supstancija. To što odlikuje fizičke stvari jest protežnost u prostoru i vremenu, odnosno nužno posjeduju svojstva oblika i veličine. Spoznajemo ih javno, putem osjetila, ali zbog toga što su naša osjetila i mjerni instrumenti nesavršeni, znanje o njima je također prepuno pogrešaka, odnosno neprecizno je. Dok je za mišljenje, koje je temeljna odlika mentalne supstancije, kategorija prostora nepotrebna, budući da misli nisu oblikom i građom mjerive, ali zato za ono kažemo da se odvija u vremenu. Mišljenje je privatno, a ne javno, ovisno isključivo o „onome koji ga misli“, stoga je i znanje o njemu nepogrešivo (ne možemo biti u iluziji da se ne nalazimo u nekom mentalnom stanju). No, i um i tijelo su

unatoč potpunoj različitosti u neprestanoj interakciji. Kako je to moguće da se duh koji je neprotežan nalazi u tijelu? Kako je moguće da nešto nefizičko utječe na nešto fizičko? Neki suvremeni dualisti ova pitanja koja ujedno i objašnjavaju čovjekovu narav tumače isključivo na materijalan način. Za njih je čovjek sazdan od fizičkog tijela, a sva nefizička svojstva dolaze od fizičkog tijela zvanog mozak. Neki će pokušati odgovor istražiti u kontekstu teorije »emergencije«. Prema ovoj teoriji svojstva više razine kao što su svijest i ostala mentalna stanja, ovise o svojstvima niže razine; odnosno, ovise o fizičkoj strukturi i o načinu prema kojem se ona pojavljuje (emerge), onda kada se takva fizička struktura evolucijskim procesom formira sistemom dovoljne kompleksnosti. Zaključuju stoga, da kada neka materija postigne dovoljnu razinu kompleksnosti, automatski će posjedovati i mentalne karakteristike više razine. Takav je bio slučaj sa čovjekom, no hoće li to biti slučaj i s računalima koja bi sukladno ovom načelu trebala postajati sve savršenija autoreflektirajuća bića? Teorija epifenomenalizma tumači slično kako fizički mozak uzrokuje pojavljivanje nefizičkih mentalnih svojstava, ali ova, za uzvrat, nemaju nikakvog povratnog uzročnog utjecaja glede mozga. Mentalna su svojstva po njima puki epi – fenomeni (sporedni proizvodi). Po ovoj teoriji misli, želje, vjerovanja i ostale mentalne radnje su privid, a ne uzrok našeg djelovanja. Možda je najteže objasniti ukoliko su mentalne osobine potpuno uzročno nedjelotvorne, kako onda za njih možemo znati? Neki pak će zastupati tzv. elementarni dualizam svojstava i reči da je duh supstancija slična elektromgnetskim fenomenima – nesvediv je, ali niti emergentan. Nedostatak ove analogije je u tome što su elektromagnetska svojstva prisutna u svim razinama stvarnosti; od subatomske pa dalje, dok se mentalna svojstva pojavljuju samo kod »većih« fizičkih sistema kao što su ljudi, te kod nekih životinja (Mind & Body, FFDI).

Dualizam biblijske protologije i eshatologije Čovjekovu dualnu narav, čini se da Biblija sasvim drugačije problematizira. Čini se kako Božanska objava sadržana u Riječi Božjoj, nikakvu diskriminaciju spram tijela ili duše ne poznaje. Na njenim prvim stranicama čitamo: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (...) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (...)Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti (Post 2, 8; 1, 28; 32)“. Unatoč svim dualistički

- nepomirljivim sastavnicama, Biblija promatra čovjeka monistički i holistički. Čini se kako želi naglasiti njegovo jedinstvo, usprkos činjenici tijelesne, duševne i duhovne komponente. Štoviše, ovakav holizam čovjekove naravi, čini se da Gospodin pohvalno potvrđuje riječima „bijaše veoma dobro“. Kako je moguće da biblijski pisac ne primjećuje proturječje između materijalnog i duhovnog, između tijela i duše, između mesa i duha? Čini se kako su za dugu antropološko - biblijsku povijest na praktičnoj razini ipak ostale posljedice ranije spomenutih filozofskih apstrahiranja. Iako dualističko jedinstvo - čovjek se je kao kontingentno biće pokazao podložan utjecaju zla na njegovoj metafizičkoj, fizičkoj i moralnoj razini. I bez obzira na to što ga Biblija prikazuje kao krunu Božjeg stvaranja, čovjek osjeća pripadnost stvorenom svijetu i zajedno s njim dijeli dostojanstvo i „sudbinu“ stvorenja. U samoj srži biva pogođen i ostaje zajedno sa svojim prirodnim ambijentom ranjen do dana današnjeg. Svijestan vlastite prolaznosti i propadljivosti, ne može pobjeći od težnje da pronikne i popravi urezotinu sjecišta dualnih osi koje su utkane u njegov konstitutivan bitak. Pita se kako je moguće da tijelo koje je propadljivo i prolazno bude proslavljeno? Propitkuje, potiče li nas dobro Crkva da trapimo svoja tijela i živimo asketski, ukoliko želimo postići svetost? Ima li vita contemlativa pravo na prioritet u odnosu na potrebe tijela? Uči li nas Biblija da je narav i samog kozmosa protkana dualizmom profanog i sakralnog svijeta? Kako je moguće da će baš sve što je dio Božjeg stvaranja, i ono nemisleće i protežno biti uključeno u spasenje? Starozavjetna mudrost (Post 1-2; Ps 8; 104) mu objavljuje da je upravo on – Imago Dei – jedino mjesto Božje prisutnosti na zemlji i najočitija imanencija Božjeg trojedinstva – duha, duše i tijela. I čitava stvorena stvarnost, zaista jest antropocentrična (čovjek zaista jest i „Imago mundi“), no njezin cilj - kristocentričnost - još nije dostignut. Novozavjetni tekstovi (Rim 8, 18 - 30; 1 Kor 8, 6; 15; 2 Kor 3,17 - 18; Kol 1, 15 -20; Ef 1, 3 - 23; 4, 13; Hebr 1,1 - 3; Iv 1, 3 - 10) otkrivaju smisao Božjeg djelovanja kao spasenja i proslave cjelokupne stvarnosti po Isusu Kristu, budući da je priroda nerazdvojivo povezana s čovjekom, ona je također pogođena posljedicama ljudskog grijeha, ali će zato biti i zahvaćena uskrsnom preobrazbom. Odatle povezanost protologije i eshatologije, između stvaranja i spasenja, između kozmologije i kristologije. Isusovim utjelovljenjem započela je uskrsna preobrazba čitave kozmičke stvarnosti, a biti će dovršena u konačnom ostvarenju „novog neba i nove zemlje“, „novog Jeruzalema“ gdje će svo stvorenje oslobođeno dualističe napetosti i ropstva raspadljivosti sudjelovati u slobodi slave djece Božje (Rim 8,21), a Bog će biti “sve u svemu” (1 Kor 15,28).

jednom trenutku povijesti postao čovjekom. Apostol Ivan je zapisao sljedeće riječi: ‘’U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.’’ (Iv 1, 1) ‘’I Riječ tijelom postade i nastani se među nama...’’(Iv 1, 14). Ili kako je sv. Pavao pisao Filipljanima: ‘’On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik ‘sluge,’ postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.’’ (Fil 2, 6 - 8). Biblija je puna tekstova koji govore o Kristu kao Bogu, ali i kao o čovjeku. Njegov zemaljski život možda je najočitiji u činjenici da je bio rođen od žene kao i svaki drugi čovjek. U svemu nam je bio sličan, osim u grijehu (‘’Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje (Mk, 11, 12))“. Dalje nas biblijski pisci upozoravaju da je njegova ljudskost, baš kao i njegova božanstvenost potpuna. On je Bog sa svim božanskim osobinama; ‘’A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo (Iv 17, 5)“. Apostol Pavao je napisao: ‘’Po sveopćem uvjerenju veliko je Otajstvo pobožnosti: On očitovan u tijelu,...’’ (1 Tim 3, 16). Očitujući se čovjeku na njemu razumljiv način Krist je, čini se, u svojoj osobi donio ispravan i jedini pouzdan temelj za čitav naš duhovno – tjelesni život. Kao što je i On obavljao čitav svoj život u sili Duha Svetoga (Mt 12, 28, Dj 10,38) tako i mi, budimo poučljivi otvaranju i vodstvu Onoga koji može otkriti Istinu, Put i Život kako za naš duh, tako i za naša tijela.

Jelena Grabant

Dualizam Bogočovjeka Osim što je za nas kršćane Isus Krist vječni Bog, On je i čovjek. Za ljudski um Krist je nedokučivi misterij beskrajne dualne naravi pravoga Boga i pravoga čovjeka u jednoj osobi. Biblija vrlo jasno pokazuje da je vječni Bog Sin u

LJUDSKA SHVAĆANJA BOGA

igurno znate priču o svetom Augustinu koji se istinski i iskreno trudio pojmiti i shvatiti Boga i njegovu bit. Njegovi napori bili su blagoslovljeni Božjom pomoći, koji mu je progovorio u snu. Augustin je sanjao dječaka na obali mora kako u igri pokušava pretočiti sav ocean u svoju kanticu. Ta slika je predstavlja Augustinove nevine i naivne napore, očito, nemoguće pokušaje da shvati Boga. Prišao mu je anđeo i rekao: „Prije će ovaj dječak pretočiti sav ocean u kanticu, nego li će ljudski razum obuhvatiti pojam Boga.“ To ne znači da bi se trebali prestati truditi shvatiti Boga i razmišljati o njemu. Ta sam je Bog ukorijenio tu težnju u našoj duši, i usmjerio nas prema sebi. Religioznost je ta unutarnja struktura, naše početno duševno stanje, naša prirodna okrenutost prema onom nečem što osjećamo da nas nadilazi. I upravo se iz tih temelja rađaju granična pitanja o smislu života i postojanju Boga. Nadalje, religioznost je predispozicija i njezin razvoj uvelike ovisi o utjecaju okoline – kulturi u kojoj živimo, obiteljskom ozračju, pa i podsvjesnim duševnim previranjima. Dakle, slike o Bogu koje nosimo u svojoj duši nastale su na složen, i često i nama samima, nejasan način. No, koja je pozadina stvaranja nezdrave i iskrivljene slike Boga?

Razvoj religioznosti Psihološke dimenzije dječje religioznosti proizlaze iz karakteristika dječjeg mišljenja: egocentričnosti – nesposobnosti da se stvari promatraju sa drugog gledišta osim vlastitog, i prekauzalnosti – nesposobnosti da se uspostave uzročni odnosi između“ja“ i vanjskog svijeta. Tri su karakteristike dječje religioznosti koje iz toga proizlaze. Antropomorfizam kao tendencija da se Boga predoči ljudskim osobinama, zatim animizam kao spontana tendencija da se neživom svijetu i događajima pripisuju loše i dobre namjere, te magizam kao tendencija da se prisvoje okultne snage, superiornije od vlastitih mogućnosti putem primjenjivanja znakova i obreda. U adolescenciji se javljaju prvi vjerski problemi i propitkivanja, sumnje u Boge i krize vjere, pad u religijskoj praksi i nepovjerenje prema institucionalnoj religiji, što je sve uzrok proširenja spoznaja u otkrivanju kulturološkog i ideološkog identiteta, te potrage u ostvarivanju i formiranju osobnog identiteta. Sve karakteristike ovih razvojnih faza normalne su i zdrave, ukoliko se poklapaju sa kronološkom dobi pojedinca. No, nažalost, i odrasli često imaju pogrešnu sliku o Bogu, jer su se zadržali na nekoj od prethodnih razvojnih

stupnjeva religioznosti. Zato je važno i u tom aspektu zreliti i razvijati svoju vjeru, te se truditi steći ispravnu sliku o Bogu. Samo je On taj koji nam je može dati, iako ga nijedna slika ne može u potpunosti obuhvatiti. No, Bog se prilagođava našem spoznajnom aparatu. Zreli vjernik zato će se truditi iščitavati sliku o Bogu koju nam On sam posreduje putem Svetog Pisma. Pritom su važni otvorenost i vodstvo Duha Svetoga i Crkve, jer nas oni usmjeruju u prepoznavanju pravog Božjeg lica i otkrivanju njegove uloge u našem životu.

Razne slike Boga Općenito je moguće formiranje sljedećih iskrivljenih slika o Bogu: Jednostrana slika Boga je ona u kojoj je neka ispravna crta Božjeg lika uzeta izolirano i krivo je naglašena, te tako postaje nezdrava cjelina. Takav primjer je udaljeni Bog, odsutan iz našeg konkretnog života, na kojeg se ne računa, bilo zato jer ga se smatra nemoćnim za rješavanje zla u svijetu, ili pak apsolutnim vladarom koji nas bez zasluge predodređuje za raj ili propast. Vjera takvih kršćana često je svedena na površno obavljanje vjerskih dužnosti iliti folklor. Drugi primjer je doživljavanje Boga kao partnera s kojim se trguje na način „ja tebi, ti meni“. Bogu se najčešće obraća kad nas zadesi neka životna teškoća i od njega se očekuje da nam usliši molbu, a mi ćemo zauzvrat biti dobri, bar dokle traje nevolja. Takva slika o Bogu rezultat je potpuno pogrješnog shvaćanja Božje ljubavi, te ga se samo shvaća kao nadomjestak vlastitoj nemoći. U ovu grupaciju bi se mogle svrstati i neke istočnjačke i alternativne verzije - panteistički bog u stalnom razvoju, a bez stvarnog autoriteta, sveprožimajuća energija, kozmička svijest, velika duša… Moralizirajuća slika Boga kao strogog suca koji sitničavo i osvetoljubivo bdije nad izvršavanjem zapovijedi, i čeka na ljudske promašaje i grijehe s ciljem da ih kazni. Ovdje je pogrešno shvaćena poruka Božje ljubavi i milosrđa. Ono što je pogubno za istinsku vjeru jest to što se ovakva religioznost često okrene u fanatizam. Sekularizirana slika Boga je ona u kojoj ovosvjetska stvarnost poprima božanske atribute. Tako države ili vođe poprimaju atribut svemoći što dovodi do totalitarizama, ili praznovjerja u znanosti, idealistički proces napretka se obožava kao božanska neograničenost, humanost kao božanska dobrota, a snaga vitalnosti kao božanski život. Magijska slika Boga je ona u kojoj

Božanski atributi nisu samo projicirani na ovosvjetsko kao u prethodnoj, nego su upravo i utjelovljeni u tome. Zamijenili su Boga sa stvarima preko kojih on, svojom voljom ponekad djeluje, te se tako vjeruje u snagu pobožnosti, svetih predmeta i formula. To daje čovjeku neograničenu moć na životom i smrću. Protiv praznovjerja i magije kršćanstvo se oduvijek borilo. Demonizirana slika Boga samo je još korak dalje od prethodne. Umjesto slike živog boga imamo nešto tajanstveno, nedohvatljivo, puno ponora, s crtama užasa i zlobe, prisile i prijetnje. Zato nije neobično da to poprima lik nestvarnih životinjskih bića sa crtama apsolutnoga: zmaj, hipnotizirajuća zmija, mačka. Takve slike često se susreću u snovima neurotičara, a kod religioznih osoba znaju biti prisilne i nametnute kao misli. Slika Boga što je prenosi kršćanska tradicija, slika je punine i beskrajnog bogatstva. Kao neki silan mozaik, a koji je ipak jedno. Zato postoji izraz „complexio oppositorum“, „združenost suprotnosti“. U isti mah nama transcedentno najudaljeniji i imanentno najbliži, veliki šutjelac koji progovara iz svih stvari, presveti koji dopušta najgora ljudska nedjela, krajnja pravda, a ipak beskrajno milosrđe. Nije stoga čudno da tako sadržajna slika Boga može dati povoda jednostranim prilazima i krivim shvaćanjima. Zato neke religije (npr. židovstvo, islam) i brani ljudima, imajući u vidu njihovu siromašnu izražajna moć, da prave likove Boga, kako ti likovi ne bi bili upotrebljavani kao fetiši, te ne budu povod krivom shvaćanju Boga. I ikonoklastičke borbe u povijesti, uza sav fanatizam, imale su i svoju ispravnu nakanu.

Isus – savršena slika Boga Kršćanstvo dijeli s drugim monoteističkim svjetskim religijama vjeru u jednog jedinog Boga koji je neizmjeran, transcedentan, izvor svega što postoji. No, ono ima u sebi i nešto originalno i jedinstveno u odnosu prema bilo kojoj drugoj religiji ili vjeri. Ta originalnost leži u tome da je taj i takav Bog postao pravim čovjekom, ne

prestajući biti pravim Bogom. Bog u kojeg kršćani vjeruju utjelovio se u Isusu Kristu iz Nazareta. On je prema tome „mjesto“ osobnog susreta i dijaloga božanskog i ljudskog, te poveznica svih onih suprotnosti – transcedentnog i imanentnog, vječnog i prolaznog, apsolutnog i relativnog. Novi Zavjet to na različite načine opisuje: čovjek Isus je živa „slika Božja“ preko koje možemo upoznati pravog Boga (usp.2 Kor 4,4: Kol 1,15); on je „odsjaj“ Božji i „otisak Bića njegova“ (usp. Heb 1,3); autentični „objavitelj“ Boga koji nam govori kakav je Bog (usp. Iv 1,18); Logos Očev koji upućuje na Oca, u njemu vidimo nevidljivog Boga (usp. Iv 12, 45; 14,9). Isus Krist nam u svom čovještvu otkriva Boga. On je konačna Božja riječ upućena ljudima (usp Heb 1,2). Otajstvo utjelovljenja Sina Božjeg izvor je konačne spoznaje i Boga i čovjeka. Ono objavljuje trojstveni Božji misterij, ali objavljuje i čovjeka njemu samome – kakav treba postati. Sve to govori da je utjelovljeni Logos istodobno i model pravog čovjeka, te sa slikom Novorođenog u štalici počinje i proces našeg očovječenja. Isus nije samo riječima poučavao i propovijedao Kraljevstvo Božje, nego su iza tih riječi stajala i djela ljubavi, svjedočenje i život. Iznad svega je ljubio i prihvaćao svakog čovjeka bez razlike – družio se s grešnicima, uvažavao žene, volio djecu, brinuo se za bolesne, nemoćne i siromašne, jer mu je čovjek bio važniji od Zakona, predrasuda i običaja svog vremena. Svojim nam je životom posvjedočio da se Kraljevstvo Božje ostvaruje služenjem, čiji je vrhunac i dovršenje dosegao na križu. Na kraju, otajstvo utjelovljenja i sam Bog ipak ostaje samo misterij, o kojem ljudski um može govoriti, čije dubine može istraživati, ali svjestan da ono ipak nadilazi svaku mogućnost naših osjetila i razuma. To otajstvo spoznaje se i prihvaća samo u vjeri. Zato, umjesto da ga se pokušava ukalupiti u ograničenu moć ljudskog uma, radije se otvorimo i iskušajmo neograničenu moć ljudskog srca, jer Bog je prije svega Ljubav.

Lana Hajsok

SV. LEOPOLD B. MANDIĆ VELIKI MOLITELJ

sv. Leopoldu možemo kazati kako znamo mnogo toga ili barem ono što je o njemu zapisano ili ispričano. Tako ga poznajemo kao redovnika i svećenika koji se na na poseban način posvetio ispovjedaonici te kako je svoj život posvetio posebno sjedinjenu svih kršćana u jednu Crkvu te je čitav svoj život živio samo na tu nakanu. A da bi mogao ostvariti taj, ali i cjelokupni svoj redovnički i svećenički život, trebao je sredstvo koje će mu to omogućiti, a to sredstvo bilo je – molitva. Točnije rečeno teško je zamisliti redovnika i svećenika bez molitve, no ipak nije tako mnogo onih koji su se opredijelili za zvanje Božjih službenika koji ipak većinu vremena provode uz molitve, iako je već samo svećeničko i redovničko životno opredjeljenje samo po sebi na neki način molitva, ipak znamo da je osim svoga osnovnog životnog opredjeljenja, potrebna još posebna, stvarna svakodnevna molitva u životu i to ne samo redovnika i svećenika nego molitve, crkvene-liturgijske i privatne, a koje bi trebali prakticirati i svi kršćani. Sv. Leopold spadao je u onaj dio tih Božjih službenika koji ne samo da su obavljali svoje redovite, obavezne molitve, kao što je molitva Časoslova, nego je on prakticirao sve do kraja svoga života i osobne, tj. privatne molitve. Već samom tom činjenicom on pokazuje da je bio ne samo savjestan već i svet jer upravo početak svetosti započinje i osobnim stavom svakog kršćanina prema Bogu, a molitva je osnovni preduvjet komunikacije i razgovora s Bogom, koji nam onda u konačnici daje mogućnost da upravo po tom svom osobnom odnosu možemo i sebe izgraditi kao kršćane i prijatelje Božje, a to onda znači i prijatelje ljudima, kao što je rekao sam Isus koja je najveća zapovijed: „Ljubite Boga i bližnjega svoga kao sebe samoga“. Upravo to je ozbiljno shvatio i ostvario i sv. Leopold u svome životu. To ga je činilo sličnim samome Gospodinu. Imao je nesebičnu ljubav prema svakome, čovjeku, posebno patniku i nevoljniku. I rado je, i to odmah, priskočio u pomoć molitvom. I nije čudo da je u većini slučajeva odmah bio uslišan. Svatko je osjetio kako je primio pomoć upravo po njegovim molitvama i žrtvama. To je znak da je bio u posebnim prijateljskim odnosima s Bogom i Blaženom Djevicom Marijom, sv. Josipom i svecima katoličke Crkve, posebno sv. Franjom Asiškim koga je kao franjevac smatrao novim Kristom. Pored Časoslova na prvome mjestu za njega je bila i Euharistija kojim je započinjao svaki dan, a koji je ujedno bio početak svakodnevnog susreta s Bogom. A njegova služba Euharistije bila je posebna. Svatko tko je sudjelovao na njegovim sv. misama svjedoči da su te mise bile izrečene na poseban gotovo mistično – molitveni način. Dakle,

čovjek molitve i euharistiju služio je jednu veliku molitvu, molitvu Crkve u koju je on osobno uronio i time uzdizao sebe, ali i one koji su slavili s njime sveta Kristova Otajstva. On je shvatio da biti Božji prijatelj znači provoditi većinu svoga slobodnog vremena u molitvi jer mu samo to daje snagu i milost da može ispuniti svoje redovite zadaće koje je trebao ispuniti u životu, ali ono što je i kako je to činio, bilo je ne iz toga što to mora, nego iskrenom vjerom i iz ljubavi. I po tome je on mnoge darove koje je dobivao od Boga, bilo izravno bilo posredstvom Blažene Djevice Marije, dobivao uranjajući vjerom i duhom u kontemplativnu molitvu. Sjetimo se samo što je i s kolikim žarom i ljubavlju vršio svoje svakodnevne dužnosti, ali ne samo dužnosti nego i više od dužnosti. Jednostavno rečeno svaki njegov odnos prema Bogu i svakom čovjeku bio je i više od dužnosti. Bio je to odraz ljubavi samoga Boga kroz osobu sv. Leopolda prema ljudima s kojima je on živio i dolazio u doticaj. Svakako da on kao i svaki čovjek ne bi mogao živjeti tako očitim svetačkim životom da nije svakodnevno molio. Kao što smo već rekli, pored svojih redovitih molitava, njegova najvažnija molitva bila je molitva krunice. Svakome tko i malo poznaje sv. Leopolda Mandića zna za njegovu veliku, gotovo sinovsku pobožnost i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Zapravo, on sam svjedoči da bez molitve Blaženoj Djevici Mariji ili kako ju je on rado nazivao „svojoj dragoj nebeskoj Blagoslovljenoj Gospodarici“, ne bi mogao ostvariti ono po čemu ga poznajemo – a to je svetost i ljubav prema svakome čovjeku. Njegova posebna pobožnost i ljubav prema Isusovoj majci postala je na neki način njegov osobit znak, danas bismo rekli njegov ‚imidž‘. Takav njegov način života bio je trasiran već od najranijeg djetinstva. Od najranijeg doba, još u roditeljskom domu on je upijao i bio odgajan u pobožnosti i to posebno prema Blaženoj Djevici Mariji. Ali ta njegova pobožnost nije bila samo osjećajne naravi, već je on i dubinom svoga razuma pokušavao, tražeći pritom i pomoć svoje subraće i učenijih teologa, i možemo slobodno reći uspijevao,

naravno, koliko je to inače za nas ljude moguće, dokučiti svu uzvišenost Božanskih stvarnosti i posebno teologije vezane za Blaženu Djevicu Mariju. Očito je da je on čitav svoj život tako živio i djelovao da se na njemu vidio molitveni utjecaj njegova rada koji se očitovao u živom svjedočanstvu koje Bog preko njega ima ne samo u njegovu životu, već prije svega u utjecaju koju je preko njega imao na druge ljude koji su dolazili u doticaj s njime. Dakle, on je bio živi primjer Boga koji se objavljuje i danas preko ljudi, svojih službenika u Crkvi pa tako i preko sv. Leopolda Mandića za kojega bi se moglo reći da

je bio živa slika Božje dobrote i pristunosti u svijetu, a po njemu se i danas može vidjeti moć Božjeg djelovanja, po raznovrsnim Božjim darovima kojima smo i mi danas po djelovanju njegova zagovora i molitava obasuti.

fra Nedjeljko Golubar

MOLITVA

akon čitanja Evanđelja u kojem Isus učenike uči molitvu „Oče naš“, propovjednik je dao usporedbu Descartesove uzrečice: “Mislim, dakle jesam!“ s: “Molim, dakle jesam!“. Ta mi se usporedba svidjela. I sebe sam zapitala mislim li i doživljavam li i ja tako svoju molitvu. Pomalo se ne osjećam ugodno o tome pisati, jer mislim da sam dosta površna u molitvi. Da se iskupim, počela sam o tome više razmišljati i došla do vlastith spoznaja o molitvi. Cijeli je naš život molitva. Svaki naš odnos s bližnjima popraćen je u većini slučajeva s riječju „Molim!“. Što više u našoj komunikaciji koristimo tu riječ smatra se da smo uljuđeniji i pristojniji. Uhu je ugodno čuti riječ : „Molim !“. Molitva je za nas kršćane razgovor čovjeka s Bogom. Načini te komunkacije mogu biti različiti. Često puta nam je teško obraćati se Bogu kao što se obraćamo bližnjima, jer ga ne vidimo. Nama običnim smrtnicima dosta je teško zbog nemogućnosti da se dovoljno saberemo, imati osobni način molitve s Bogom. Nismo dovoljno sposobni da mu se obraćamo kao osobi pokraj sebe. Previše su nas u tome otuđile sve ove suvremene stvari oko nas, pa i moderni oblici komunikacije. Ali često smo puta bili u teškim situacijama kada smo upravo čuli Božju riječ koja nam je govorila, davala nam savjete i tješila nas. Kod velikih svetaca kao što su Ignacije Lojolski, Terezija Avilska, Katarina Sienska, Sv.Franjo i drugi, susrećemo često obraćanje Bogu. Kod njih je često prisutna duboka kontemplacija, meditacija pa čak i misticizam (duboko razmišljanje, promišljanje, doživljaj živog uprisutnjenog Boga). Terezija Avilska osobito naglašava važnost molitve, otvaranje naše duše k Bogu i život sjedinjen s Kristom.

Molitvene formule i molitva Majci Božjoj Često u molitvi koristimo molitvene formule i obrasce kao što su:“ Oče naš“, „Zdravo Marijo“, “Slava Ocu“, “Vjerovanje“, “Molitva krunice“, “Anđeo Gospodnji“, pa i molitve svecima. I takav način molitve je dobar. Ti molitveni obrasci su i nužni kada zajednica moli. Ali često puta tim

se obrascima služimo i kada nismo u mogućnosti da s Bogom, Majkom Božjom ili nekim svecem uspostavimo prisniji, osobniji način komunikacije. Svece i blaženike štujemo i u molitvama im se obraćamo jer vjerujemo da su zbog pobožnog života i dobrote bliže Bogu . Pobožnost Majci Božjoj kod nas je Hrvata osobito naglašena. Mislim da zato i postoje brojna Marijanska svetišta, a o pjesmama i molitvama da i ne govorimo. Molitva krunice je također kod nas jako prisutna i u crkvama i domovima. Isto tako su u svibnju i listopadu po crkvama raširene Marijanske pobožnosti. Štovanje Majke Božje i obraćanje u molitvama majci našega Otkupitelja i Spasitelja jedan je od dobrih načina za približiti se Bogu. To proizlazi iz spoznaje nas ljudi da nas naše rođene majke nikad nisu iznevjerile, jer su uslišavale naše želje i molbe. Iz toga proizlazi i taj čovjekov osobni čin da se na sličan način treba obraćati u molitvama i majci Božjoj. Pa i u Bibliji imamo prispodobu koja se dogodila u Kani Galilejskoj, gdje Isus svoju majku sluša. Ponestaje vina na svadbi i Majka se obraća Sinu: „Nemaju vina ....., a Isus kaže slugama: Napunite posude vodom!“ i nasta od vode vino. (usp. Iv. 2, 3-9) . Ali Isus sluša i djeluje. To nam daje nadu da u molitvi Majci Božjoj kao posrednici, možemo biti sigurni da će čuti naše molitve, proslijediti ih svome Sinu, koji će nas uslišati.

Božje zapovijedi i Dan Gospodnji Pa i Božje zapovijedi kršćanina obvezuju na poštivanje i obdržavanje odnosa s Bogom. Tako Prva Božja zapovijed: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene!“. Ona od nas traži da kao bića koje je sebi stvorio, budemo njegovi i s njime u komunikaciju i obraćanju. On nas prema toj zapovijedi upućuje i upozorava da je naš jedini Bog. I to Bog naš. A u Novom zavjetu njegov Sin, Isus Krist upozorava da se ne može služiti Bogu i bogatstvu. Isto tako i treća zapovijed: „Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji !“. U našoj je kršćanskoj tradiciji taj dan nedjelja. Sam naziv nedjelja znači da se ne bi smjelo raditi i taj dan bi trebao biti dan za Boga. Dan kad se družimo sa Bogom,

kada ga slušamo, o njemu čitamo i kada razgovaramo s njime i o njemu. Nedjelju kršćanin mora dati sebi i Gospodinu.Taj dan bi čovjek trebao biti dan kojega darujemo našemu Gospodinu.

Euharistija kao znak sastanka, zahvale i molitve Jedan od važnijih dijelova Euharistije, odnosno Mise je i molitva: „ Oče naš“. Prispodoba iz Novog Zavjeta: Isus odlazi na samo i moli. Učenici mu kažu: „“Gospodine nauči nas moliti ... ,a Isus izgovara molitvu: „Oče naš“ (Lk 11,1-4). Iza izgovorene molitve daje usporedbu o čovjeku koji u neprilici ne želi posuditi kruh prijatelju i kaže: „ ... ustrajno molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži nalazi, a otvara se onomu koji kuca.“ (Lk.11;9-10). Ali i nadodaje da ako mi ljudi i zli dajemo svojoj djeci dobre darove koliko li će više Otac dati Duha Svetoga onima koji ga mole. A učili smo na vjeronauku i darove duha Svetoga: razum, znanje, pobožnost, jakost, strah Božji, mudrost i savjet. Prema poslanici Galaćanima plodovi su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost,dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Zna naš Bog što nama treba i ako ga usrdno molimo ono što Bog misli da je za nas dobro, to ćemo od njega i dobiti. Euharistija je znak susureta s Gospodinom i znak zahvale Gospodinu. Misa je znak radosti, slavlja, bratstva, zajedništva i oslobođenja. Ona je znak i sjećanje na na Isusovu žrtvu, smrt i uskrsnuće. Euharistija je poziv našega Gospodina i naš odaziv na susret s Njime. Misa je i znak eshatološkoga (onozemaljskog) života. To je uprisutnjeni znak Boga na zemlji. Nakon Euharistije, gdje se susrećemo sa samim Bitkom, mi bi kršćani trebali biti bolji ljudi.Trebala bi se „ljubav izlijevati u srcima našim“. I ostali su sakramenti znak, a i način izražavanja naše molitve. Po svima sakramentima susrećemo se sa samim Gospodinom. Za svakog kršćanina bi bilo važno da se svaki dan prekriži. Ujutro da se bar obrati molitvom :„Gospodine, daj da danas budem dobar svima!“, a na kraju dana da Gospodinu položi dnevne brige, zahvali za primljena dobročinstva i zamoli za Božju milost.

Emica

RABINDRANATH TAGORE: PSALMISTA DVADESETOG VIJEKA!

agore, veliki indijski mislilac i svestrani kulturni stvaralac, suvremenik Ghandija i Nehrua, u Europi je ipak najpoznatiji kao pjesnik. Rodio se 1861., umro 1941. Stihovi Tagorea objašnjavani su najčešće usporedbom s psalmima. Međutim, dok psalmista osvjetljuje puninu istine (pričin, grijeh, spas, radost) – dotle nam Tagore nudi najbolji vid te punine: bezdan radosti i bezdan ljubavi; „to su njegovi koraci što gaze moje srce, i njegovo zlatno stopalo razblistava moju radost“! Tagore je u Ljubavi opravdan, zato joj kliče. Iako je proživio obiteljsku tragediju (smrt žene,pa kćeri, pa najmlađeg sina), ipak nema u tim pjesmama nimalo tuge. Ni pred smrću: „smrt je svjetiljka koja ublijedi pred svjetlošću jutra,(smrt) nije okončanje sunca:“ Pjev je Tagorov transcendentalan – jer je bio istinski žrtveni pjev u smislu sebedarivanja. Njegov život blijedi, a smrt se bliži, ipak on ih voli podjednako. Zato su to „gitanđali“: i žrtveni pjev i pjevačeva žrtva i pjesme darovnice. A kada Tagore prozbori jezikom filozofa („stvorio si me beskrajnim, tako je tebi volja“), on tada bjelodano svjedoči da je naš doživljaj trodimenzionalnosti vremena samo privid duše, dok su zapravo a t m a n ili v j e č i t o s a d a b i v a n j e njezino prvotno izvorno stanje gdje nebitak i sve bezbitnosti i svaka nesuština netragom hlape. SVJETLOSTI, moja svjetlosti, ti koja ispunjaš svijet, ti koja cjelivaš oči, ti koja razblažuješ srce! Ah milje, igra svjetlost u srce mog žića, i u strune ljubavi udara svjetlost: nebo se otvara, vjetrušine jezde, širom zemlje putuje smijeh. Leptiri šire svoja jedra na moru svjetlosti. U kresti svjetlosnog vala talasa se ljiljan-cvijet i cvijet jasmina. Lomi se svjetlost u zlato oblačja, u draguljno svoje preobilje, o milje moje. Radost ide od lista do lista, radost i sreća pregolema. Nebesa plave obale svoje u poplavi milja, milje moje.

Juranko Mladenko Spahija

LJUBAV JE ODLUKA Danas ću vam pokazati kako to izgleda u mojem životu uz teoriju izbora. Ona teoretska znanja koja upotrebljavam u svakodnevnom životu, ono što koristim, vježbam, postaje moje iskustvo. Bez iskustva smatram da ne mogu poučavati, niti danas vama reći koju smislenu. Zato svoje iskustvo nazivam svojim nepropadljivim blagom. Učeći i koristeći stečena znanja, uočila sam da svatko od nas želi povećati kvalitetu svojega života i suživota s drugima. Prezentirat ću vam ono što sam naučila iz odnosa – najviše crpim informacije iz odnosa sa suprugom i s Bogom, iz odnosa s bližnjima i učeći Teoriju izbora (TI)1. Pozvani smo otkrivati smisao svojega života, saznati na što nas to Gospodin poziva. U mojim uvjerenjima život ne počinje i ne završava s mojim potrebama pa mi je ponekad prihvaćanje uvjerenja Teorije izbora2 ide teže, duže. Krenimo! C. S. Lewis3 je zapisao: „Dvije su vrste ljudi: oni koji Bogu kažu: ‚Neka bude volja tvoja‘, i oni kojima Bog kaže: ‚Pa dobro, neka bude po tvojem.‘“ Stvoreni smo na Božju sliku - imamo razum i slobodu, dakle, biramo ponašanja kojima zadovoljavamo svoje potrebe, kojima gledano dugoročno, sebe izgrađujemo u dostojanstvene, lijepe osobe, osobe kakve želimo biti baš zato jer težimo boljemu, jer smo pozvani na svetost4. Izabiremo, ali u zajedništvu života. Mogućnost izbora je temelj TI, ali i ljepota odnosa, život na koju nas Bog poziva. Ako sam izabrana i ako sam izabrala da se vrši Božja volja u mojem životu, Bog me odgaja za odgovorni život, a i TI ističe da nema izbora ni slobode bez odgovornosti. To mi je prirodno (po Božjem) i zato vjerujem i vježbam. Živim. 1 Pohađam edukaciju koja se temelji na toj teoriji, a zove se Realitetna psihoterapija. 2 Uvjerenja teorije izbora: 1. moje je ponašanje moj izbor u određenim okolnostima; 2. moje je ponašanje moj izbor, a tvoje je ponašanje tvoj izbor. Za tebe je moje ponašanje samo informacija, a što ćeš s njom učiniti tvoj je izbor i obrnuto; 3. moja je dužnost (odgovornost s naslova moje uloge) posredovati ti sve potrebne informacije, a što ćeš ti s njima učiniti je tvoj izbor za koji ti snosiš posljedice. 3 Irski pisac koji je između ostalog napisao i „Kronike iz Narnije“ preporučam za čitanje ali i pogledati animirani film istoga naslova. 4 „Na svetost pozvani“, Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 2002.

Kada upitam nekoga kako vidi svoj život, svatko ga vidi onakvim kakva je on osoba! Čini mi se, koliko ljudi toliko bi bilo odgovora! Ja bih križem, srcem i sidrom otprilike pokazala svoj život pozivam vas da razmislite kako vi vidite svoj život! Svatko je od nas poseban, jedinstven i neponovljiv, ali osnovne potrebe su nam svima jednake5. Potrebno je biti svjestan da birajući svoja ponašanja zadovoljavamo svoje potrebe. Stoga, ako nisam zadovoljna ili nisam sretna, znači da trebam preispitati svoja ponašanja i početi birati svrhovita ponašanja, ponašati se drugačije jer svi želimo biti sretni. ‚Ti si me natjerao da te kaznim‘, govori roditelj djetetu, ili ‚Morala sam ti lagati‘, ili ‚Moj muž je kriv što sam ja bolesna, pitajte njega za njegovo ponašanje‘, ili ‚Ako me voliš, ostat ćeš‘ - TI poučava da naša ponašanja nisu odgovor na tuđa ponašanja (fusnota br. 2. - prvo uvjerenje TI). Postavljam nam pitanje - da imate priliku ponoviti neke situacije u svojem životu, biste li mijenjali ondašnje svoje ponašanje? Ja takve spoznaje, takva iskustva doživljavam kao neprocjenjivo blago jer iz lošijih odluka, kao i neprimjerenog ponašanja, učim kako bolje živjeti (spoznaja je bitna za rast u istini, mudrosti, znanju, ljubavi). Pretpostavit ću da svi učimo najbolje na svojoj koži - ako cijenite i vi takva svoja iskustva onda je i vama vaše iskustvo vaše neprocjenjivo blago, vaša vrijednost. (Nadam se da ste svjesni svoje vrijednost!) Potrebu da nam bude bolje, imamo svi jer smo tako sazdani, težimo Boljem. Ponašanjima krojimo život – ‹kako si napraviš, tako će ti i biti›. U onim odnosima koji su mi bitni, vidim da ako smo radosni, naša se zajednička sreća udvostručuje – jer smo zajedno u tome. Isto tako, primjećujem da ako sam mrzovoljna, suprug mi drugačije prilazi jer je brižan ili skrban6. Pogledom, razgovorom želi saznati zašto mi je tako. Kada mi je loše, odgovara mi šutjeti, ali.. ja imam potrebu da se moj suprug dobro osjeća, ja imam potrebu i da se on brine o meni pa odlučujem razgovarati s njim, iako mi odgovara šutjeti. Izabirem. Kada smo različiti, a želimo imati dobar odnos, onda se usklađujemo. Mi želimo graditi, gradimo dobar odnos jer smo tako odlučili, jer ljubav je odluka. Mladić, 20-ak godina: „Osjećam se neuspješno jer se trudim postati nešto, a da čak i ne znam 5 Osnovne potrebe iz TI (autor teorije je W. Glasser): ljubav ili pripadanje, sloboda, zabava, moć. 6 Skrbne navike po TI: podržavanje, ohrabrivanje, slušanje, prihvaćanje, povjerenje, poštovanje, usklađivanje,...

što je to ‚nešto‘. Znam samo kako preživjeti. Jednog dana ću, čini mi se, otkrijem li svrhu svojeg života, početi živjeti.“7 – koju potrebu ovaj mladić nema zadovoljenu (fusnota br. 4.)? Moj je odgovor - potreba za pripadanjem ili ljubavi zato što nije pronašao jedan dobar odnos u kojem je sretan, zbog kojeg ne bi živio samo za sebe, koji ga toliko veseli da i sebi želi dobro, ili obrnuto. Što pokreće vaš život? Što vas veseli, što vas čini sretnima? Dobila sam poklon – život, i prihvatila sam ga. Odmatam ga, otkrivam i odlučila sam živjeti svrhovito – u ljubavi – to mi je najizraženija i najdraža potreba jer uživam u njoj. U žaru odrastanja željela sam se baviti psihologijom…(a to mi ne piše u diplomi J); nisam ni znala, ni razmišljala o fakultetu kojim se postaje vjeroučitelj i… vjeroučitelj sam!; nisam si baš željela biti predstavnik stanara i eto me!; znam pjevati, ali voditi zbor mladih… Ja – dirigent?!?!? I, evo me i tu, doživljavam se kao privremeni voditelj zbora mladih u župi!; željela sam se baviti znanstvenim radom korelacije teologija i psihologija… No… J – ja jesam izabrala biti to što jesam, ali svoj život usklađujem s Božjom ponudom za mene. Usklađujem svoje želje s obvezama i potrebama drugih. Možda naslućujete što mene čini sretnom!? Znate li vi uvijek što je za vas najbolje? Imate li nekoga tko vam pomaže u donošenju bitnih odluka, s kim dijelite informacije koje su vama bitne? Iskustvo čini svoje, ali ponekad nakon donošenja odluke, kada se sve ‚odigra‘, vidim da to i nije bilo baš najbolje. Kod mene je tako da učim usklađivati jer ne živim sama, nisam sama sebi svrha i moji uspjesi nisu ni lijepi ni radosni trenuci mojega života ako nemam s kim živjeti te trenutke! Mogu postati poznata, popularna osoba, dobro situirana ili bogata, a da se ne osjećam sretno – naučila sam da je moja sreća u dobrim odnosima. Računi, planiranje kupnje stana, krediti, registracija, obnavljanje krovišta i sl. oduzimaju mi dio energije8 ali mi rješavanje ne predstavlja problem, nezadovoljstvo ili frustraciju jer sa suprugom donosim te bitne odluke u zajedništvu s Bogom. Opuštenija sam i ljubim. Želite li biti zadovoljni i sretni ljudi? Ja želim, ali.. sreća mi nije na prvom mjestu. Naučila sam, vidim da sreća dolazi prirodno kada ja radim na dobrim odnosima (sa suprugom, Bogom, s bližnjima i sama sa sobom), kada izabirem biti društveno korisna, kada mi je život ispunjen, osmišljen, kada vodim svrhovit život, kada kotače svoga života imam u svojim rukama. Otkako sam svjesna sebe, radim 7 Rick Warren: „Svrhovit život“, Stpepress, Zagreb, 2004., 27.str. 8 ..koju inače ne želim rasipati na to!

na sebi: prvo bih rekla da sam upoznavala život općenito, zatim sebe, a onda sam donijela odluku raditi na sebi jer sam dobivala poticaj da prvo sebe zavolim (cjeloživotno učenje). Ugledala sam se u drugoga/Drugoga i vidim da tako sebe još bolje upoznajem i da, doista, to sam ja – sretna sam osoba. Naučila sam da kod donošenja odluka trebam voditi računa da ne povrijedim ni sebe ni dugoga; naučila sam da ja biram kako ću se ponašati, naučila sam i vježbam birati svrhovita ponašanja (ponašanje koje me vodi onome što želim postići); da je svatko odgovoran za svoje ponašanje; a još učim o svojoj odgovornosti, točnije, svladavam treće uvjerenje TI (fusnota br. 2.). Pozivam vas da živite svoj život jer vam ga je Otac darovao s punim povjerenjem! Iako smo slobodna bića, ponajviše u svojim mislima, svraćam pozornost na to kako ja vidim, da naše odluke imaju odjeka i u životima naših bližnjih – meni to znači da sam odgovorna i za svoje bližnje, i da kada je i moj suprug zadovoljan da sam i ja zadovoljna (i obrnuto, ali i ja sam zbog njega zadovoljna i on zbog mene, etc.). Zato je donošenje odluka nekada komplicirano jer to iziskuje poznavanje bližnjega, odnosno poznavanje svijeta kvalitete bližnjega (bračnog partnera, roditelja, braće i sestara, prijatelja, kolega,…), a s obzirom da smo duhovna bića, realnost nam je da smo stalno otvoreni mijenjanju/ promjeni te smo pozvani živjeti kvalitetno, jedni za druge tu i sada te su nam potrebne skrbne navike (fusnota br.5.). Ljudi traže pomoć bližnjih, Božjih suradnika, savjetnika, psihoterapeuta jer se ponekad ne mogu sami nositi sa svakodnevnim izazovima, nekim poteškoćama, trebamo bližnje jer zajedno koračamo Ocu. Iako radim na sebi, svejedno, trebam pomoć svojih bližnjih da bi bila sretna. Darovani smo jedni drugima i trebamo se. Donoseći odluku da ljubim Boga, bližnje i sebe, opuštenija sam jer znam kuda idem, znam da me to vodi k Bogu. Svakodnevno živim svoj smisao života, a to je ljubiti. Gospodin mi daruje ljude, a ja vježbam prihvaćati (katkad s više, katkad s manje uspjeha, kako to mi ljudi procjenjujemo), biram s kim ću imati kvalitetan odnos. S mišlju (rečenicu koju smo naučili na zaručničkom vikendu) „Ljubav je odluka“ otkrivam svoj svrhovit život u darovanim mi odnosima i to me čini sretnom.

Zrinka Balić

Suradnja roditelja i škole

ajvažnija zajednica za razvoj djeteta je obitelj. Roditelji su prvi učitelji u djetetovu životu i imaju presudnu ulogu u razvijanju dječjih vrijednosti. Oni su djetetu prvi uzori rješavanja problema, suradnje i davanja. Stručnjaci kažu da razvoj djetetovih vrijednosti, vještina i sposobnosti prije svega ovisi o tome koje se vrijednosti njeguju u njegovoj obitelji. Nakon djetetova polaska u školu, odgojem se bave i osobe koje ne pripadaju obitelji te dobivaju važnu ulogu u njegovom životu. Za uspjeh djeteta u svim područjima razvoja važna je zajednička odgovornost škole i roditelja. Kad učenici vide da su roditelji uključeni u školu i da surađuju s učiteljem, raste njihov osjećaj sigurnosti i jačaju samopoštovanje. Djetetov osjećaj samopoštovanja i slike o sebe može ojačati uz pomoć osoba koje su im važne, koje cijene. To su prije svega roditelji i učitelji. Time dobivaju jasnu poruku da svi odrasli, koji su im bitni, vode o njima zajedničku brigu. Škola i roditelji trebali bi biti partneri koji rade na zajedničkom zadatku. Zadatak učitelja je graditi to partnerstvo s roditeljima o čijem se djelovanju zaključuje na osnovi posljedica djetetova ponašanja i razvoja. Takvo partnerstvo traži veliko povjerenje, otvorenost, toleranciju, objektivnost i jasnu dvosmjernu komunikaciju. Uspješna suradnja škole i roditelja postiže se i različitim uključivanjem roditelja u rad škole. Roditelji su uključeni u rad škole u roditeljskim sastancima, pedagoškim radionicama, predavanjima za roditelje, individualnim razgovorima i drugim različitim akcijama (humanitarne, javne i kulturne djelatnosti škole i sl.). Mnoga istraživanja pokazuju kako jedinstvo škole i roditelja povoljno djeluju na osobni i školski uspjeh djeteta. Važno je da je svaki učitelj svjestan činjenice da je roditelj njegov suradnik te da učiteljska i roditeljska uloga trebaju biti usklađene jer su u mnogome slične. Moja iskustva kao učiteljice i razrednice također to mogu potvrditi. Kako bi povezanost s roditeljima bila što bolja, ponudila sam roditeljima različite oblike suradnje: npr. radionice prigodom blagdana, radionice s obradom pedagoških tema, aktivirala sam roditelje kao razredne pomagače u nastavi i izvannastavnim aktivnostima, zatražila pomoć u sudjelovanju na školskim priredbama i razrednim svečanostima, aktivno uključila roditelje u pripremu, izvođenje i evaluaciju nastavnih sadržaja. Sudjelujemo timski u različitim aktivnostima i podupiremo jedni druge u želji da zajednički usmjeravamo mlade ljude k pronalaženju pravih životnih vrijednosti. Dakle, razrednik i roditelji trebali bi biti prirodni saveznici jer jedni i drugi žele učeniku dobro, žele da bude sretan, zadovoljan i uspješan u školi. Imamo primjere da neki roditelji i učitelji postaju neprijatelji koji svoju energiju troše na međusobna optuživanja. To se događa zato što opažaju istu stvar različito, npr. roditelj vidi dijete kao energično i spontano, a učitelj kao nediscipliniranog učenika. Mnogi su roditelji osjetljivi kad je riječ o ocjenama njihovog djeteta, a ne pridaju dovoljno važnosti odgojnom djelovanju. Umjesto konflikata, probleme je potrebno rješavati konstruktivno da se zajedno pokuša pomoći učeniku i da je na prvom mjestu njegovo napredovanje i uspjeh u školi. Roditeljski sastanci su ujedno i prilika za upoznavanje roditelja djece s kojima se naše dijete svakodnevno druži. Roditelji mogu međusobno razmjenjivati iskustva u odgoju djeteta, dogovarati zajedničke susrete. Posjećeniji su satovi individualnih razgovora razrednika i roditelja zato što se roditelju razrednik može najviše približiti jer u prvom planu je učenik, pojedinac. Učitelj vidi dijete na drugačiji način i u drugoj situaciji nego što to vidi roditelj djeteta. Stoga roditelj treba redovno komunicirati s učiteljem kako bi čuo što mu on ima reći o djetetovim osobinama i navikama koje iskazuje u školskoj situaciji. Roditelji koji se aktivno bave svojom djecom stvaraju kod djece osjećaj zajedništva i sigurnosti. Zajedničkim aktivnostima dijete se navikava na suradnju, razvija svoje potencijale, uči planirati i iskazivati svoje zamisli, uči kontrolu svoga ponašanja i postupno prihvaća pravila ponašanja u odnosu na druge osobe. Mišljenje učitelja pomoći će roditelju u odgoju njegovog djeteta. Pozitivan primjer je uključivanje roditelja u rad razreda, roditelji nude svoje vrijeme, sposobnosti i sredstva. Učitelji i roditelji međusobno si pomažu u organiziranju zanimljivih aktivnosti i projekata. Time se više razumiju i roditelji cijene učiteljska nastojanja oko uvođenja novih i zanimljivijih načina poučavanja, pomažu u izgradnji zajedništva, povjerenja i brižnosti. Učenici posebno uživaju kada su im roditelji aktivni u razredu i oni će najlakše uočiti pozitivnu povezanost roditelja i škole. Bilo bi još ljepše kada bi se većina roditelja aktivno i suradnički uključila u odgoj i obrazovanje mladih. Ako neki razmišljaju u tome, bit će prilika da postanu roditelj – pomagač, prijatelj, partner škole. Roditelji i učitelji, imajte povjerenje jedni u druge jer je to zalog uspjeha u stvaranju suradničkih odnosa i postizanja zajedničkih ciljeva za dobrobit učenika.

Zdenka Štogl

Željko Štogl

Sačuvajmo dobar glas

edinstvenost i ljepota ljudskog glasa cijeni se već stoljećima. Ljudski glas je izvanredan, složen i osjetljiv. Sposoban je izraziti naše složene intelektualne misli i fine emocionalne nijanse. Naš glas puno govori o nama, o spolu, dobi, obrazovanju, raspoloženju, zdravlju… Istraživanja glasa pokazuju koje osobne osobine pridajemo ljudima na temelju glasa i stvaramo (nehotično) sliku o govorniku. Prigušen glas – obično ukazuje na introvertiranu osobu, a jak i presiguran glas – daje dojam ektrovertirane, agresivne osobe. Nosni prizvuk u glasu daje osobinu slabosti, lijenosti, odbojnosti. Kreštavost povezujemo s histeričnim ponašanjem i primitivnošću. Kod dubokog glasa poželjniji je malo brži tempo govora, a kod visokog glasa sporiji. Istraživanja pokazuju da poremećen glas obezvređuje govornika. Osobi s poremećajem glasa pripisuju se slabije osobine od onih koje ona stvarno ima. Lijep ljudski glas ugodan je za slušanje, sugovornici čuju što govorimo i glasom postižemo ono što želimo, molbu, uvjeravanje, podučavanje… Cilj nam je imati kultivirani glas. To je dinamičan glas, prosječno je niži, uljudbeno tiši, harmoničan i blago nazalan. Zdrav i normalan glas proizvodimo lagano i bez napetosti. Kultura glasa počinje sa sviješću. Da bismo lakše postali svjesni svoga glasa, dobro je snimiti svoj govor i slušati ga. I zato kao govornici pokušajmo se slušati i raditi na svom glasu. Većina ljudi ne „čuje“ svoj glas. Mnogi ljudi se jako začude i teško prepoznaju svoj glas, kad prvi put čuju snimku svog glasa. To je dijelom i zato što sebe fizički čujemo drukčije nego druge. Zvuk našeg glasa dolazi nam do uha izvana, zračnim putem, ali i iznutra kroz tkivo glave, budući da kosti glave vibriraju i isto prenose zvuk. Naš glas je toliko naš i uvijek tu, da o njemu počinjemo razmišljati tek kada ga nemamo ili se s njim počinje nešto događati pa nam uzrokuje poteškoće u svakodnevnom životu. Tada počinjemo doživljavati naš glas kao neophodno važan alat govorne komunikacije, a naročito ako smo još i osobe kojima je glas važno profesionalno sredstvo rada, odgajatelji, učitelji, glumci, pjevači, radijski i televizijski voditelji, svećenici, osobe koje rade poslove iz područja uslužnih djelatnosti. O poremećaju glasa govorimo kada je glas promukao, hrapav, slabe je izdržljivosti, govornik uslijed rečenice ostaje bez glasa, kažemo da glas „puca“. Može se javiti i gubitak glasa od nekoliko minuta, pa i do nekoliko dana. Često nakašljavanje, grlobolja, osjećaj stranog tijela u grlu samo su neki znakovi koji upućuju na poremećaj glasa. Osobe koje imaju poteškoće s glasom navode da im je problem govoriti glasno ili tako da ih se može čuti u buci. Ostaju bez zraka i moraju često udisati dok govore. Brinu se jer ne znaju što će „ispasti“ kada progovore. Zabrinuti su i razočarani. Postaju depresivni, izbjegavaju se družiti i sve manje izlaze. Problem im je koristiti se telefonom (sugovornici često pitaju da li su muška ili ženska osoba). Imaju poteškoća u obavljanju posla. Moraju ponavljati da bi ih se razumjelo. Poremećaji glasa mogu nastati u svakoj životnoj dobi. Uzroci su raznoliki i brojni. Kod nekih ljudi radi se o prirođenoj sklonosti, dok su najčešći uzroci, u dječjoj i u odrasloj dobi, kriva upotreba i glasovno prenaprezanje (vikanje, dozivanje na daljinu, dugo i naporno govorenje ili pjevanje, šaptanje, često glasno kašljanje i pročišćavanje grla…). Psihički stres stvara napetost cijelog tijela i promjene u načinu disanja, čime direktno ugrožava dobru proizvodnju glasa i stvara preduvjete za oštećenja. Vokalna higijena glasa uključuje znanje i svjesni izbor ponašanja koji čuvaju zdravlje cijelog tijela, a time i glasa. Očuvajte blagodati dobroga glasa tako da pazite na zdravlje svojih glasnica. Nemojte pušiti. Vrlo ugrožena skupina su žene pušačice u dobi pred i u menopauzi i profesionalni šoferi pušači. Kombinacija duhanskog dima i hormonskih promjena izrazito narušava strukturu samih glasnica, kao i kombinacija ispušnih plinova automobila i nikotina. Nemojte vikati i vrištati jer time mehanički oštećujete vrlo fine strukture koje proizvode glas. Ne žeđajte. Tijekom dana pijte puno vode ili neke druge tekućine u kojima nema kofeina i alkohola. Odmorite se. Ako ste bolesni, imate upalu grla, privremeno smanjite upotrebu glasa kako bi izbjegli vokalna oštećenja. Istražite mogućnosti korištenja mikrofona kada morate govoriti grupi ljudi, na otvorenom ili uz pozadinsku buku, kako ne bi suvišno naprezali svoje glasnice i tako uzrokovali fonotraumu (gubitak glasa). Smanjite telefoniranje, govorite u tihim situacijama, više slušajte – manje govorite. Naučite prepoznati rizične situacije za svoj glas i izbjegavajte ih. Prije govora „ugrijte“ svoj glas, pripremite ga na napor jednostavnim vježbama: otpjevajte

od niskog do visokog tona, govorite i otpjevajte samoglasnike. Ako je već došlo do poteškoća s glasom važno je što prije potražiti stručnu pomoć. Svaka promuklost koja traje duže od dva do tri tjedna naročito ako pušite, zahtijeva stručni savjet otorinolaringologa (liječnika specijaliziranog za bolesti uha, nosa i grla) odnosno fonijatra koji je subspecijalist za bolesti glasnica. Promuklost može biti znak neke prolazne bolesti (upale grla, alergije), ali kod dugotrajne promuklosti i znak ozbiljne bolesti kao što je tumor. Fonijatar će vam prema stanju vaših glasnica odrediti liječenje koje u prvom redu uključuje savjetovanje o vokalnoj higijeni, te vas uputiti na logopedske vježbe. Ponekad je potrebna i terapija lijekovima, pa čak i kirurški zahvati. Logopedske vježbe glasa usmjerene su učenju kako proizvoditi glas uz najmanju moguću potrošnju energije i bez napetosti. Ne zapuštajte svoj glas.

Vesna Ivančević

VJERUJEM U TEBE, GOSPODINE Vjerujem u Tebe, Gospodine, Tvoje bijele ruke moje su utjehe. Milost tvoja dira me. Molitva moja vjerni prijatelju. Ti, Bože moj, ja Te ljubim srcem svim. Božje moj, Bože moj, Ti divan si. Sve Ti moje snove znaš i želje moje. Drag, bože moj, volim Te srcem svim. Kolika si mi dobra uslišio koje si moje patnje umirio. Bože moj, Bože moj, ja u tebe vjerujem.

Slobodno, ali prazno mjesto

voje zapažanje i svjedočanstvo koje dijelim sa svima vama koji sada ovo čitate, događa mi se sve češće u posljednje vrijeme. Naime, neki dan sam došla u crkvu i, premda su sva ostala mjesta bila popunjena, to je mjesto bilo slobodno. Vrijeme je prolazilo, sveta misa je počela i završila, a nitko drugi nije došao niti stao pored mjesta na kojem sam sjedila. Onda sam se zapitala što bi bilo da nisam danas došla, da nisam tu? Koliko vidim, to mjesto ostalo bi prazno! Dakle, dragi Bog me je pozvao taj dan na svetu misu, pripravio mi put, slobodno vrijeme i mjesto na kojem ću sjediti da bih čula Riječ Božju. Odazvala sam se i nisam Ga iznevjerila! Koliko slobodnih, ali praznih, mjesta svakodnevno čeka na nas, u našim crkvama, obiteljima, srcima naših bližnjih i dragih osoba? Koliko često se odazivamo Božjem pozivu ili pozivu naših bližnjih koji računaju na naše sudjelovanje u njihovim životima? Koliko puta je neko mjesto pripravljeno samo za nas, a ostaje prazno? Razmislimo malo o tome, posebno u ovo blagdansko vrijeme kad smo svi „osjetljiviji“ na potrebe drugih i imamo potrebu češće „svratiti“ u crkvu. Kada bi se takvo „blagdansko razmišljanje“ produljilo na cijelu godinu, vjerojatno bi bilo manje razorenih obitelji, slomljenih srdaca, i odraslih, ali i djece. Vjerojatno bi bilo i više razumijevanja među ljudima, kada bi strpljenje, lijepa riječ i smiješak na licu postali dio naše svakodnevnice, a o dobrim djelima da i ne govorimo, posebno pomoć potrebitima, ali i sitnim dobrim djelima.... Mišljenja sam da bi trebali učiniti sve što je u našoj moći da to mjesto ne ostane samo još jedno od Boga pripravljeno – slobodno, ali prazno mjesto!

Kata Martinović Bevanda

Jelica Pervan

Zapisao fotografije snimio i pripremio Franjo Talan

fra ilija (josip ) borak preselio u vječnost na

blagdan svih svetih

Skroman redovnik za komuniste je bio „nepopravljiv“

a blagdan Svih svetih u popodnevnim satima primili smo tužnu vijest da je u Kapucinskom samostanu u Rijeci, u 14 sati umro fra Ilija Josip Borak, svećenik Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića. U obavijesti je stajalo da je umro u 97. godini života, 74. godini svećeništva i 79. godini redovništva, okrijepljen svetim sakramentima. Unatoč tomu što smo znali da je fra Ilija već više godina bolestan i da eto već petu godinu leži prikovan za bolesnički krevet i da ne može komunicirati, vijest nas je iznenadila, a u takvim trenucima obično nam naviru sjećanja iz života pokojnika, i ona koje smo u susretu s njime doživjeli i ona što smo o njemu od poznanika i prijatelja čuli, ili pak iz tiska i na ostale načine saznali. Iako nije mogao razgovarati i na ostale načine pokazati da prepoznaje osobe koje su ga došle posjetiti, mislim da je bio svjestan svoje bolesti i da je poznavao ljude koji su ga došli u bolesti pohoditi. Taj zaključak danas mi se nameće iz sjećanja na posjet koji se ostvario na sam blagdan Svetog Ilije, 20. srpnja 2010. godine kada sam fra Iliju posjetio u društvu tad već bolesnog strica fra Franje i mojeg oca Josipa. Dok je otac fra Iliji, držeći ga za ruku, objašnjavao tko smo i odakle dolazimo, oči su se navlažile i pokušavale izoštriti pogled. Smrću fra Ilije, župa Križovljan je u 65 dana ove godine izgubila pola do ljeta živih svećenika rođenih u župi, fra Franjo Talan umro je 28. kolovoza, Trpimir Stjepan Grmec preselio je u vječnost 25. listopada, a eto fra Ilija napustio je ovaj svijet na Sisvete. U doba dok su dolazile prve vijesti o smrti fra Ilije, uglavnom smo bili na grobljima, ili smo se na njih spremali ili pak smo se s groblja vraćali, a vijesti o smrti trebalo je prenijeti i ostalim poznanicima. Kako sam prije nekoliko godina razgovarao s gospodinom Josipom Maruševcom iz Varaždina o žrtvama poratnih likvidacija grobišta „Ribnjak“ na imanju Pogratz u župi Maruševec, dotakli smo se i nezaboravne „Gradiške“ u kojoj je jedno vrijeme proboravio Josip kao „neprijatelj države“, a kako je već ranije upoznao fra Iliju, zamolio me da ga obavijestim ako bi kojim slučajem prije njega umro. I tako mi je prvo bilo da nazovem Josipa i prenesem mu tužnu vijest, a zatim sam zamolio Mariju i rezervirao potrebna mjesta u autobusu. Naime fra Iliju brojni su poznavali i mnogi su ga htjeli ispratiti na posljednji počinak te je trebalo osigurati mjesto

u autobusu. Sprovod na groblju Kozala zakazan je za srijedu 3. studenoga u 13 sati, a ispraćaj od župljana Gospe Lurdske bio je organiziran u 19 sati u kapucinskoj crkvi na Žabici, kraj autobusnog kolodvora, u utorak 2. studenoga 2010. godine. Autobus se začas popunio, a da bi veći broj ljudi mogao odati počast umrlom Iliji, tvrtka GT-ing omogućila je korištenje kombi vozila za odlazak na sprovod. Misu za fra Iliju te je večeri predvodio gvardijan fra Anto, a u koncelebraciji su još sudjelovali vlč. Velimir Martinović i franjevci Stanko Dodig, Žarko Lučić i fra Josip Grivić koji je u propovijedi naglasio: „Fra Ilija je, prihvativši redovnički život, nastojao slijediti put sv. Franje, ne samo riječima nego i djelima. Život ga nije milio i ni u jednom času nije ustuknuo u svojoj vjeri pa i onda kada je morao ( 1946. god) poći na izdržavanje kazne punih osam godina. Čvrsto je vjerovao da je Bog s njime, stoga je i mogao podnijeti razna iskušenja u onim kritičnim vremenima. Iako nepravedno osuđen, nerado je govorio o svemu onom što je proživio u zatvoru, rekao bi samo:”Neka im Bog oprosti”. Zar i smrt koja ga je jučer zadesila, znakovito ne govori u prilog

Kapucini i grupa hodočasnika pristigla na sprovod iz župe Križovljan 3. studenoga 2010. godine, ispred ulaza na groblje Kozala u Rijeci

tome. Zar ga Bog nije nagradio za svu muku koju je uvijek prihvaćao kao volju Božju da je upravo na blagdan Svih svetih umro. Život ga nije mazio pa ni u kasnijim godinama. Samo Bog zna kolikim je osobama bio na usluzi u službi pomirenja- u toj službi nije se štedio. Mnogo je propješačio – gotovo sva sela na Velebitu uz Jadransku magistralu, od Prizne sve do Barić Drage – samo da donese Isusa u kuću. Danas gotovo i nezamislivo. Volio je mlade i rado se družio s njima, mnoge potaknuo na redovnički i svećenički život. Bio je vrlo jednostavan i upravo je svojom jednostavnošću puno toga i učinio. Sve je bilo za Boga i vršenje Božje volje. Ne štedeći sebe, sijao je Riječ Božju koja je već za njegova života donosila plod. U srijedu ujutro, na put prema Rijeci i posljednjem ispraćaju fra Ilije pošlo je šezdesetak župljana križovljanske župe, a autobus je s Trga Ivana Pavla Drugog u Radovcu krenuo nešto prije osam sati. Kao duhovni vodiči s nama su pošli svećenici vlč. Vlado Borak, župnik iz Svetog Đurđa i vlč. Josip Vidović, župnik iz Jalžabeta. U Petrijancu nam se pridružila grupa hodočasnika, a u Varaždinu u autobus je ušao i Josip Maruševec. Nakon Varaždina krenuli smo autocestom prema Rijeci i kao što je uobičajeno na hodočašću, prvo smo izmolili za sretan put, a nakon toga nam je vlč. Josip Vidović ispripovijedao nekoliko zanimljivosti iz života fra Ilije dok je još bio na robiji u Staroj Gradišci. Tako smo saznali da se zahvaljujući našem fra Iliji za svećeničko zvanje odlučio vlč. Vidović, a o životu fra Ilije, vlč. Josip rekao je da je fra Iliji na rukama u logoru Stara Gradiška umro njegov redovnički kolega fra Anzelmo Canjuga, poznati kapucinski glazbenik čiju glazbenu ostavštinu povremeno izvodi naš fra Zvonko Marija Pšag. Svećenik Fra Ilija Borak, sin je Andrije i Josipe rođene Liplin, rođen 9. ožujka 1914. godine, još za vrijeme Austro-Ugarske, neposredno prije prvog svjetskog rata u Radovcu, župa Križovljan, tadašnja općina Križovljan Cestica. Kako je rođen pred Josipovo, roditelji mu nadjenuše ime Josip, a krstio ga 10. ožujka kapelan Martin Pižeta, kasniji križovljanski župnik koji je preuzeo župu nakon župnikovanja Ivana Čižmaka koji je opet na župi proveo od 1877. do 1916. godine. Kumovi na krštenju bijahu Ana i Mato Mumlek. Nakon završene pučke škole koju je pohađao u rodnom mjestu, školovanje nastavlja u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziju u Varaždinu. Budući da je u to doba na ovom području postojala jedna provincija, u kapucinski red stupio je 2. kolovoza 1932. u Sloveniji u samostanu Škofja Loka, gdje je uzeo redovničko ime fra Ilija. Za svećenika je zaređen u Splitu 11. srpnja 1937. godine, a mladu misu u rodnoj župi služio je na Veliku Gospu, 15. kolovoza. Potom služi šestomjesečni vojni rok u Skoplju s kojeg se vraća 1. svibnja 1939. godine. Dolazi u Varaždin te mu je povjerena služba vjeroučitelja u školi časnih sestara uršulinki i u Drugoj državnoj pučkoj školi „Juraj Strossmayer” u Varaždinu, odakle 14. veljače 1943. godine biva pozvan za vojnog dušobrižnika u domobransku postrojbu Treći gorski zdrug, čije je zapovjedništvo bilo u Bjelovaru. Dana 24. ožujka obolio je od tifusa i liječio se u zaraznoj bolnici u Slavonskom Brodu do 25. travnja 1943. Nakon 40 dana bolničkog dopusta upućen je 13.

Sprovodne obrede na groblju u Rijeci predvodio je mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, a životopis pokojnog fra Ilije iznio je fra Anto Pervan, poglavar riječkog samostana

lipnja 1943. u Bihać gdje je Treći gorski zdrug bio posadna vojska. Tu je vršio dužnost posadnog dušobrižnika do 5. ožujka 1945. kada je bio otpušten iz domobranstva u građansku službu. Nakon godinu dana bio je uhićen. Tadašnja vlast optužila ga je i presudom Divizijskog vojnog suda iz Bjelovara osudila na kaznu strogog zatvora na osam godina, zbog kaznenog djela protiv države i tadašnjeg režima, te na gubitak građanskih prava na dvije godine. Kaznu je izdržao u zloglasnom logoru - Stara Gradiška (1946. -1954 ). Nakon izlaska iz zatvora vršio je svećeničku dužnost upravitelja župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, a zatim upravitelja Prebende sv. Vida do 1961. godine kada je premješten u Split za župnog pomoćnika u svetište Gospe od Pojišana. Tu službu vršio je pune tri godine do premještaja u Rijeku 1964. gdje preuzima službu samostanskog vikara. Potom postaje upraviteljem pet karlobaških župa: (Karlobag, Cesarica, Prizna, Baške Oštarije i Lukavo Šugarje) Godine 1982. preuzima službu duhovnog pomoćnika u župi Gospe Lurdske u Rijeci. U Karlobag se vraća 1986. preuzimajući službu župskog vikara za iste župe. U to je vrijeme bio redoviti ispovjednik sestara koludrica Benediktinki u samostanu sv. Margarite u Pagu. Godine 2000. razriješen je dužnosti župskog vikara te je umirovljen. U Karlobagu ostaje do 2005. kada je zbog teške bolesti prebačen u Rijeku na liječenje. Bolest ga je prikovala uz bolesničku postelju koju je strpljivo podnosio. Cijelo to vrijeme o njemu su se požrtvovno brinula braća i novaci riječkog samostana pod vodstvom fra Dragutina Brezovca, bolničkog kapelana. Tako se prisjećao života fra Ilije na groblju Kozala u Rijeci, fra Anto Pervan, poglavar Kapucinskog samostana u Rijeci. Bolničkom osoblju gospićke i riječke bolnice, u ime bratske zajednice kapucinskog samostana u Rijeci zahvalio je na svesrdnoj pomoći, a osobito sestri Miroslavi Vugdeliji koja je više od pet godina redovito dolazila i svesrdno pomagala u dvorenju brata Ilije. U red kapucina krenuo je i mlađi brat fra Ilije, Stjepan,

redovničkim imenom fra Ferdinand, a za kojeg mi je podatke poslao prof. fra Vinko Škafar iz Maribora, hvala mu. Fra Ferdinand Stjepan Borak, umro je kao student, u dvadesetoj godini, zbog bolesti 19. kolovoza 1939. godine u Celju, a brojna obitelj ostala je 1935. godine i bez majke. Obred sprovoda na groblju Kozala vodio je riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, a oproštaju je uz mnogobrojne vjernike prisustvovalo stotinjak svećenika, redovnika i redovnica. Od svećenika tu je bio i provincijal fra Ivica Petanjak i kolega mu iz Slovenske kapucinske provincije, fra Štefan Kožuh i fra Zvonko Marija Pšag. Od mrtvačnice pogrebna povorka krenula je prema kapucinskoj grobnici gdje se, nad grobom pokojnog fra Ilije, u ime Generalne uprave Reda manje braće kapucina iz Rima oprostio fra Jure Šarčević, generalni definitor koji je između ostalog rekao: „Pater Ilija je bio jednostavan čovjek, skroman redovnik i revan svećenik u vinogradu Gospodnjem. Bio je pučki fratar u izvornom franjevačko-kapucinskom smislu. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitava njegova života. On je uvijek bio samo običan fratar, nije obnašao velike i odgovorne službe u Provinciji. Biti brat, i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u našemu Redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovu i Franjinu primjeru, posljednje mjesto i služenje. Biti u svemu manji, blizu poniznima i onima na rubu, biti ‘ponizno lice Crkve’ (J. Corriveau), biti blizu narodu, blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno ponizno služenje – taj uzvišeni evanđeoski ideal Ilija je nastojao svakodnevno ostvarivati. Po našem ljudskom sudu, smijemo kazati da ga je primjerno ostvario. Pater Ilija je bio čovjek vedra duha, šale i zdravog humora, koji je nerijetko bio vidljiv u njegovu životu u bratskoj zajednici. Znao je izgovarati imena braće, mjesta i stvari s posebnim naglaskom, tako da je već sam taj izgovor bio smiješan, ali bez ruganja ili podcjenjivanja drugih. Na taj je način stvarao neposredan kontakt i simpatije s drugom osobom. Ilija je bio čovjek molitve i, usuđujem se reći, velike biblijske vjere, koja mu nije slabila ni u najtežim trenucima života, pa ni onda kada je, zbog svoje naivnosti, dospio u kazamate bivšeg totalitarnog režima, gdje je odležao osam godina i

gdje je dobio karakteristiku – nepopravljiv!“ Nakon sprovoda misa zadušnica služena je u riječkoj kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske koju je u prisutnosti tridesetak svećenika predvodio biskup mons. Mile Bogović. U uvodnom je dijelu zahvalio fra Iliji za višedesetljetno služenje Bogu i ljudima na području Gospićko- senjske biskupije, na području senjskog i gospićkog dekanata. Za pokojnika je rekao: „Svagdje je ostavio dobar dojam. Ilija je bio onaj istinski Izraelac u kome nije bilo prijevare. Bio je skroman, vedar, raspoložen, uvijek spreman drugome pomoći, a moglo bismo još mnogo lijepih pridjeva reći za njega. I uvijek kad bih sam sebe pitao, pa dobro kakav je to režim bio koji je toga tako dobroga čovjeka i svećenika osudio na višegodišnju zatvorsku robiju, zapravo je rekao previše o svojoj zloći, a i o dobroti pokojnog Ilije. Ilija je bio svuda poznat i kao dobar propovjednik i kao dobar ispovjednik. “ Osvrt na životni put fra Ilije iznio je u propovijedi i provincijal fra Ivica Petanjak koji je naglasio: „ I kad već nekoliko godina nije bilo nikakve komunikacije s njim, sestra Miroslava je tvrdila da fra Ilija ipak čuje i razumije, ali ne može to pokazati ni gestama ni riječima. Uzela je križ koji je visio pored njegovog kreveta, približila ga usnima fra Ilije i rekla je: - Ilija, poljubi križ- i on ga je poljubio, i opet mu je to ponovila ,a on ga je poljubio na iznenađenje svih nas koji smo ondje bili prisutni. “ Bog nas nije njegovom smrću iznenadio, ali će nakon njega ipak ostati jedna velika praznina u ovoj Provinciji. Navikli smo da dolazeći, osobito u Karlobag, gdje je živio dugi niz godina, njega uvijek nađemo u kući, ili u vrtu ili u sakristiji jer je uvijek bio u pokretu. Radovao se dolasku ne samo svakog fratra, nego svakog čovjeka koji bi svratio u samostan. On je sa svima imao što razgovarati i svakoga je dočekao djetinjom radoznalošću ne stideći se u i devedeset godini svoga života reći: „Vidiš to nisam znao, što prije nisi došao da me poučiš.“ Bog mu je dao izvanredno pamćenje, bio je živa enciklopedija, pamtio je tisuću imena, događaja, datuma, dana i sata što se dogodilo i kako se dogodilo. Moglo bi se reći za Iliju da je u sebi imao jednu određenu dozu

Povodom proslave 90. rođendana u Karlobagu 2004. godine u društvu čestitara i suslavitelja kod oltara

Fra Ilija Borak na mladomisničkom slavlju u Radovcu, 15 kolovoza 1937. godine

naivnosti, nešto kao da mu je bilo utvrđeno, u naravi, a nešto kao da je htio biti takav. I danas razmišljam i pitam se, a da nije bio takav, bi li izdržao sve ono što ga je snašlo u životu? Vidio je ono što je htio vidjeti i čuo jer ono što je htio čuti. - Potrebna je jedna doza naivnosti da bi se u životu izdržalo, ali je potrebna i snažna vjera da se ne bi pokolebalo – rekao je provincijal i na kraju dodao:„Kao redovnik i svećenik, fra Ilija je prihvaćao mnogobrojne premještaje i na prvoj stranici časoslova ispisao je sve samostane u kojima je bio i godine koje je ondje proveo. Na njegov 90. rođendan s ponosom smo u Karlobagu gledali taj njegov časoslov i ispisana mjesta u kojima je službovao.Tada mi je rekao: Znaš, nisu mi svi premještaji lako pali, ali danas vidim da su za mene bili korisni i spasonosni.“ Pod misom je pjevao zbor župe, a na kraju je pročitano i pismo suosjećanja kojeg je poslao sisački biskup Vlado Košić u kojem između ostalog stoji: Veoma mi je žao što nisam u mogućnosti osobno doći sutra u Rijeku na njegov pokop jer me s dragim pokojnikom vežu lijepa sjećanja iz moje mladosti. Fra Ilija Borak, kapucin, bio je rodom iz meni susjedne župe Križovljan te bi često dolazeći u svoj kraj, dolazio i u Petrijanec. Tu je svojom neposrednošću i srdačnošću okupljao osobito ministrante pa sam ga tako i ja upoznao. Dapače, nešto je vidio u meni i čak smo se dopisivali, a on mi je slao i knjige. Kada je pak dolazio u župu, rado je i dolazio u našu obitelj, poznavao je moje u kući i rado sve pozdravljao kad bi nam pisao. Jednom me tako i upitao bih li ja postao kapucin. Odgovorio sam mu potvrdno, no kad je došlo vrijeme za sjemenište, pošao sam - na sugestiju mojega sad pokojnog župnika Antuna Posavca - u pripremu za dijecezanskog svećenika. On me pratio molitvom i bio je i na mojoj mladoj misi. Posjećivao sam ga u Karlobagu, a onda se već razbolio pa je prešao u Rijeku. Odatle se nije puno javljao, a i ja sam dobio nove terete pa nisam stizao po svuda kuda sam htio. Ipak, čuo sam kako je pao u komu i tako godinama čekao odlazak k Ocu. Posjetio sam ga s vlč. Vladom Borakom, mislim prije tri godine, u Rijeci. Nije dao znaka da me prepoznao, a meni je bilo drago da sam ga vidio i čuo od braće kapucina kako im je on veliki blagoslov. Brinuli su

Misu zadušnicu u crkvi Gospoe Lurdske predvodio je mons. Mile Bogović

se doista s ljubavlju i bratskom skrbi za njega. Iz dopisivanja i iz razgovora s njime saznao sam da je pater Ilija - kako smo ga mi zvali - odslužio „osmoljetku” tj. osam godina u zatvoru. A on je bio sama dobrota pa sam i tako shvaćao kakva je zločinačka bila narav komunizma. Rado mi je pisao i latinski - i bio je pravi znalac, latinist. On me naučio uzrečici, koju i sam znam upotrijebiti: „Oremus pro invicem! - Molimo jedni za druge!” Znao mi je pisati u svojoj iskrenosti i vedrini: „Dragi Vlado, srce mlado!” E moj pater Ilija, više Vam nisam mlad, a Vaš je život evo dogorio. No, tako mora biti, ali drago mi je što sam Vam bio drag, pa Vam se i sad preporučujem: Oremus pro invicem! Molite za me, a i ja ću za Vas. Iskrenu sućut izražavam braći Kapucinima, osobito Vama, Oče Provincijale! Imali ste velikog brata, poniznog i iskrenog nasljedovatelja sv. Franje. Imat ćete ga i dalje, pratit će vas s neba! Iz župe Križovljan danas su na životu trojica svećenika, u Osijeku je kapucin fra Marija Zvonko Pšag, u svetom Đurđu je vlč. Vlado Borak, a u Stupniku kod Zagreba je vlč. Vjekoslav Pavlović.

Franjo Talan

Fra Ilija Borak

Zapisao fotografije snimio i pripremio Franjo Talan

Svećenik Trpimir Stjepan Grmec Župa Križovljan u Varaždinskoj biskupiji i župa Günzburg Deffingen, biskupija Augsburg oprostili se od svećenika Stjepana Grmeca

a neurološkom odjelu bolnici u Günzburgu, u Njemačkoj, prestalo je u ponedjeljak, 25. listopada 2010. godine kucati plemenito srce svećenika Stjepana Grmeca, umirovljenog svećenika biskupije RottenburgStuttgart, u Zagrebu i Hrvatskoj poznatijim pod imenom Trpimir Stjepan Grmec. Stjepan Grmec rođen je u župi Križovljan, Varaždinska biskupija, u Radovcu 10. prosinca 1942. godine, sin je Stjepana i Marije rođene Hutinski, kao najmlađe od četvero braće, Ivana koji kao dijete umire, sestre Terezije i brata Mirka. Četverogodišnju pučku školu Križovljan završava u rodnom mjestu, a zatim kao kapucinski đak školovanje nastavlja u Varaždinu gdje na Drugoj osnovnoj školi polazi 5, 6 i 7 razred. Stanovao je u Kapucinskom samostanu odakle polazi školu, a zbog toga jer ga je jednom s fra Ilijom Borak u gradu vidjela jedna revna učiteljica koja je to prijavila morao preseliti ili na drugu adresu ili prestati sa školovanjem. Vraća se roditeljima u rodni Radovec te osmi razred završava u nekoliko kilometara udaljenoj Vinici. Nakon toga odlazi u Osijek gdje u Kapucinskoj gimnaziji završava prva dva razreda, školske godine 1957./58. i 1958./59., a nakon toga slijedi jednogodišnji novicijat, koji se tada provodi u Kapucinskom samostanu u Varaždinu. Potom odlazi u Zagreb gdje kao kapucinski đak nastavlja obrazovanje na Franjevačkoj gimnaziji na Kaptolu. Na jesen 1962. godine odlazi u vojsku u Štip, koju služi sa slovenskim bogoslovom Francom Križnikoma, (poginulim kod Düsseldorfa 1980. godine op ft). Nakon 21 mjeseca vojske 1964. vraća se u Kapucinski samostan u Zagreb i u vrijeme Koncila nastavlja daljnje školovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kao kapucin redovnik fra Trpimir za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine u Zagrebu, a mladu misu imao je u rodnoj župi 6. srpnja 1969. godine. Tada je u duhu Koncila u župnoj crkvi prvi puta postavljen oltar prema narodu koji mu pomogoše postaviti vatrogasci DVD-a Križovljan Cestica, a prvi puta u župi je služena koncelebrirana misa u kojoj je sudjelovalo svih devet svećenika iz župe Križovljan. Kapucini fra Ilija Borak, braća fra Hadrijan i Modesto Borak, fra Leander Leskovar i fra Zvonko Marija Pšag, te biskupijski svećenici vlč Antun Rugani, župnik u Bednji, Franjo Talan, župnik u Martinskoj Vesi i vlč. Ivan Dugi, križovljanski župnik. Propovijedao je fra dr Hadrijan Borak, rodom iz Radovca koji se nakon višedesetljetnog boravka u Rimu vratio u Hrvatsku. Fra Trpimir Stjepan Grmec na jesen 1969. godine nastavlja studij na KBF-u, a u travnju mjesecu 1970. godine na poziv Kršćanske sadašnjosti odlazi za urednika AKS-e (Aktualnosti kršćanske sadašnjosti), koja donosi kratke agencijske vijesti iz života Crkve i izlazi na hrvatskom i njemačkom jeziku. Sastavni dio Akse su i svjedočenja koja

izlaze kao prilog, a tih godina redovito piše i za Kanu i surađuje i s ostalim izdanjima. Godine 1978. Trpimir Stjepan Grmec dobiva stipendiju za školovanje u Regensburgu, a od 1979. godine kao svećenik odlazi u biskupiju Rottenburg-Stuttgart gdje početkom prosinca 1979. biva imenovan kapelanom u Tettnangu gdje ostaje do listopada 1983, kada postaje župnikom u Dätzingenu kod Stuttgarta. Nakon 14 godina prelazi u župu Matzenbach, odakle upravlja s još tri manje župe i jednom kapelanijom do 30. lipnja 2007. godine. Tu nastoji očuvati zasebnost svake župe, pa tako svaka župa posebno ima prvu pričest i ostale sakramente koje župsku zajednicu čine župom. Zbog šećerne i ostalih bolesti koje su počele razdirati organizam, od biskupa Gebharda Fürsta s 1. srpnjem 2007. godine odlazi u mirovinu. Kao umirovljeni svećenik živi u Zagrebu i biskupiji Augsburg, na župi Günzburg Defingenu gdje pomaže župniku Urlichu Däubleru, redovito u Adventu i o Božiću te u Korizmi, o Uskrsu, kada ima mise i u domu umirovljenika, a zbog toga jer smatra da svaki svećenik zaslužuje odmor, u Njemačkoj boravi i u ljetnom razdoblju kako bi župnik mogao biti na godišnjem odmoru. Ljubav prema Domovini i ljudima u nevolji posebno je došla do izražaja za vrijeme Domovinskog rata kada više puta s njemačkim prijateljima dovozi humanitarnu pomoć za Karitas i potrebne, a da bi spomen kapela blaženog kardinala Alojzija Stepinca podignuta kraj grobišta Pancerica u Virje Otoku rodnoj župi Križovljan za novosagrađenu crkvicu poklanja orgulje koje dopremaju Franjo Mumlek i Antun Majhen, radnici zaposleni u Njemačkoj. Nikad nije zaboravio svoj rodni kraj, prijatelje i rodbinu, a posebno je pratio život u rodnoj župi i današnjoj općini Cestica. Nastojao je očuvati svaku riječ iz rodnog kraja, a svaki zapis iz zavičaja posebno ga je obradovao. Tako su se u biblioteci svećenika Grmeca našle i knjige iz zavičaja, Monografiju općine, Zapisi iz Cestice, a posebno pomno proučio je pjesme iz knjige „Cvietje za Matildu“ koje je s ponosom i prijateljima pokazivao i čitao. Bio je druželjubiv, a među najomiljenijim pjesmama bile su mu pjesme: Vu plavem trnacu, Dobro mi došel prijatel, Suze za zagorske brege i posebno Popevke sem slagal… Posebno je bio ponosan na generaciju i svoje kapucine, a unatoč tome što je živio u Njemačkoj pratio je aktivnosti u životu Hrvatske i Katoličke crkve. U župnoj crkvi Uzvišenja Svetog križa u misnom slavlju sudjelovao je na proslavi zlatomisničkog jubileja fra Franje Talana, a bolest i obveze u Njemačkoj spriječile su ga u sudjelovanju dijamantne proslave

Sprovodne obrede predvodio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, koji je nakon ukopa predvodio i misu zadušnicu

fra Zvonka Marije Pšaga. Za posjeta Hrvatskoj rado je navraćao do kolega svećenika, a među stvarima koje je gospođa Agnes Vasold, koja je pospremala stan i vodila brigu o urednosti zgrade u Njemačkoj, donijela iz bolnice bila je knjiga Propovijedi Bone Zvonimira Šagi. Za ovu jesen bio je predviđen posjet Udbini i crkvi hrvatskih mučenika…, ali eto bolest je planove odgodila, a smrt putovanje isključila. Svećenik Trpimir Stjepan Grmec pokopan je 29. listopada u 14 sati, na groblju rodne župe u Cestici, po vlastitoj želji, a tijelu mu od petka počiva u društvu s vlč Zdravkom Borakom koji je stradao u prometnoj nesreći 7. lipnja 2003. godine. Obred sprovoda i misu zadušnicu predvodio je, u prisutnosti brojnih svećenika, varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak, a u ime rodne župe od pokojnika se oprostio vlč Ivan Košić, križovljanski župnik koji je iznio kratki pokojnikov životopis. Fra Bono Zvonimir Šagi oprostio se u ime Kršćanske sadašnjosti i Kapucinskog samostana Varaždin, a kolega fra Nikola Bašnec, iz generacije svećenika ređenih 1969. godine osvrnuo se na zajedničke trenutke provedene za školovanja u Osijeku i kasnije na studiju. Uz sestru pokojnog Trpimira Stjepana Grmeca, Tereziju Talan rođenu Grmec i supruga joj Josipa ispraćaju na groblju u Cestici prisustvovali su i njihova djeca s obiteljima, kao i djeca s obiteljima pokojnog brata Mirka, a ispraćaju je bila prisutna i ostala brojna rodbina, vjernici križovljanske i susjednih župa i prijatelji iz Zagreba. Sprovodnu koncelebriranu misu zadušnicu predvodio je u župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa, varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak, a u prigodnoj propovijedi osvrnuo se na ulogu svećenika, koji se posebno ističe u službi Bogu i čovjeku. U koncelebraciji su još bili vlč Ivan Košić, križovljanski župnik – domaćin, fra Bono Zvonimir Šagi, Mirko Kemiveš i Josip Patrčević iz Kapucinskog samostana Varaždin, fra Nikola Bašnec, Kapucinski samostan Zagreb i Kruno Kičinbaći – laik đakon iz Zagrebačke dubrave, te vlč Alojz Pakrac, margečanski župnik, preč Vjekoslav Pavlović, župnik u Stupniku kod Zagreba i vlč Igor Radašić, župni vikar u župi Sračinec. Priliku za ispovijed omogućio je vlč Vlado Borak, župnik iz Svetog Đurđa, a na sprovodu su još bili preč Valent Posavec, dekan Gornjevaraždinskog dekanata, ujedno župnik u Vinici i vlč Ivan Sakač iz župe Petrijanec. Dirljivom ispraćaju pridonijeli su i pjevači grupe „Requiem“, a uz Bliže o bože moj, Ave Mariju, i falu otpjevali su i pjesmu Suze za zagorske brege koju je pokojni svećenik

Povodom mlade mise fra Trpimira prvi put je u župnoj crkvi postavljen oltar prema narodu, a oko oltara bili su svi svećenici župe Križovljan

Grmec posebno volio. Tijelo svećenika Trpimira Stjepana Grmeca do svećeničke grobnice prenijeli su i lijes do ranije preminulog vlč Zdravka Boraka spustili vatrogasci DVD-a Križovljan-Cestica, a uz cvijetne aranžmane i svijeće prijatelja i rodbine posljednje počivalište krasi i vijenac općine Cestica.

Rekvijem u župnoj crkvi Svetog Ulriha župe Günzburg Deffingen Istog dana, u petak navečer, 29. listopada rekvijem u župnoj crkvi Svetog Ulriha župe Günzburg Deffingen predvodio je vlč Werner Brauchle, zamjenik dekana dekanata Günzburg, uz sudjelovanje Johanna Rauch, iz Leipheima, a tu su bili i Jörg Santo, fra dr. Ivan Leutar, iz Hrvatske katoličke misije Neu-Ulm, Upali Fernando, đakon Offiz, Erhard Hindelang, đakon Burgau i günzburški župnik Urlich Däubler, koji se osvrnuo na životni put vlč Grmeca i teške životne uvjete za Crkvu, bogoslove i svećenike u titovom režimu. O dolasku u Njemačku i dušobrižničkom djelovanju sve do preranog odlaska u mirovinu uzrokovanom bolešću, u kojoj je usprkos bolesti nastavio pomagati u župi Svetog Duha i Sv. Ulricha, koliko god mu je to bolest dozvoljava.. Uvijek je spominjao svoj dom u Hrvatskoj, u Zagrebu, te je danas 29.10.2010. njegovo tijelo pokopano u rodnoj Hrvatskoj, gdje čeka na dan uskrsnuća koje nam je obećao Gospodin, kojeg je svećenik Stjepan Grmec svojom vjerom i nama propovijedao, te se i mi s njim nadamo uživati u domu oca našega Gospodina. Prije mise bila je molitva krunice koju je vodila gđa Agnes Vasold, zvonarica koja je s velikom ljubavlju, unatoč godina i narušenom zdravlju vodila brigu o domaćinstvu svećenika Grmeca, a misnom slavlju sudjelovalo je i desetak ministranata te nećak Stjepan s obitelju, koji je na misu došao iz Švicarske gdje živi i radi. Svećenik Trpimir Stjepan Grmec kršten je 12. prosinca 1942. godine, kumovi na krštenju bili su Ivan i Dora Dobrotić, a posljednje dijete Stjepana i Marije krstio je župnik Josip Bakan. Blizina crkve i ljubav prema Bogu usmjerila je Stjepanov život koji, nakon odlaska u zatvor župnika Bakana počinje ministrirat za župnikovanja Nikole Dorešića. Trpimir Stjepan Grmec, je kod kapucina, kao učenik, student, novinar i svećenik proveo 25 godina, od 1953. do 1978. godine, a 32 godine bio je na usluzi vjernicima i ljudima u župama Njemačke.

Franjo Talan 35

Tekst i fotografije Franjo Talan – Križovljan

Oproštaj od svećenikakapucina fra FranjE TalanA

jutro, u subotu 28. kolovoza 2010. godine u Kapucinskom samostanu u Rijeci, umro je u 79 godini života i 52 godini svećeništva okrijepljen sakramentima fra Franjo Talan, svećenik-redovnik koji je bio župnikom na tri župe, a 25. godina proveo je u četiri samostana Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića. Franjo Talan, rođen je 31. srpnja 1932. godine, kao peto dijete Antuna i Terezije rođene Pavlović u Križovljanu, istoimena župa, općina Križovljan Cestica, kod Varaždina. Rano djetinjstvo proveo je u roditeljskom domu, uz sestru Mariju (1927.) i brata Josipa (1930.), a dvoje braće, Antun i Ivan umrli su kao djeca. U rodnoj župi završio je i tadašnju četverogodišnju osnovnu školu, a zbog rata dvaput je polazio i završio četvrti razred pučke škole te na jesen 1944. godine, kao kapucinski đak, upisuje prvi razred poznate Franjevačke gimnazije u Varaždinu (koja ni danas 20 godina nakon propasti komunizma i uspostave demokracije Franjevcima nije vraćena op ft), koja je nakon rata naredbom vlasti ukinuta te daljnje školovanje nastavlja u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu koju s uspjehom završava 1952. godine. Odlazi u vojsku iz koje se vraća dan nakon posljednjeg roka za upis na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, te istu upisuje na jesen 1954. godine. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1959. godine, nakon čega je, 12. srpnja, u crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Križovljanu proslavio mladu misu, na kojoj je propovijedao kapucin fra Leander Leskovar, a potom kao mladomisnik, 19. srpnja misu prikazuje i u župi Apače u Sloveniji, mjestu u koje je s obitelju preselila sestra Marija Vnuk. Kao mlad svećenik nastavlja studij na KBF-u te zajedno s ostalim kolegama bogoslovima sudjeluje na ukopu preminulog kardinala Alojzija Stepinca

Unatoč bolesti fra Franjo je u utorak, 20. srpnja zajedno s braćom posjetio bolesnog fra Iliju čestitajući mu imendan.

u zagrebačkoj katedrali. Od 27. srpnja 1960. do sredine prosinca 1961 kapelan je u Bednji, a potom je osam mjeseci kapelan u Gornjoj Stubici. Početkom kolovoza 1962. godine imenovan je upraviteljem župe Svetog Martina u Martinskoj Vesi gdje je bio i dekan Sisačkog dekanata i izaslanik u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije, a potom je od jeseni 1975. godine župnik u Nedelišću gdje ostaje do jeseni 1986. godine i prelaska u redovnike Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića. Kao redovnik kapucin tri godine, 1988-1991, župnik je u župi Sv. Mihaela u Zagrebačkoj dubravi. Od djetinjstva je htio biti kapucin, što mu zbog ukidanja Franjevačke gimnazije u Varaždinu i poratnih prilika nije bilo moguće te, nakon što je «navršio 25. obljetnicu aktivnog misništva u zagrebačkoj nadbiskupiji» 25. srpnja 1986. godine pismenim putem moli kardinala Franju Kuharića da ga razriješi «dužnosti župnika u Nedelišću» i da mu dozvoli stupanje u «kapucinski Red sv. Franje» u koji ulazi 6. listopada 1986. godine, te nakon predaje župe novom župniku u Nedelišću, dozvolom nadbiskupa prelazi u redovnike i ispunjava djetinju želju koju zbog poratnih prilika nije mogao ostvariti. Iduće godine, 29. studenoga u ruke provincijala fra Zdenka Tomislava Tenšeka polaže svoje prve redovničke zavjete, a u ruke provincijala fra Bone Zvonimira Šagi, na blagdan Bezgrešnog Začeća BDM u Zagrebu 1990. godine, polaže svečane (doživotne) redovničke zavjete. Nakon provincijalnog kapitula 1988. godine imenovan je župnikom župe svetoga Mihaela u Zagrebačkoj dubravi kojom upravlja do 1991. godine. Kao redovnik dvije godine je u kapucinskom samostanu u Osijeku, nakon župnikovanja u Zagrebu odlazi u samostan u Varaždin gdje ostaje do 1997. godine, a nakon toga premješten je u Rijeku, gdje u župi Gospe Lurdske do 2005. godine vrši službu župnog vikara. Od dolaska u riječku samostansku zajednicu pa skoro sve do smrti redovito je i uredno vršio i službu zapisničara samostanskih (kućnih) kapitula i vodio župne knjige, a ono po čemu će ostati poznat u kapucinskoj riječkoj zajednici jest njegovo cjelodnevno raspolaganje za sakrament ispovjedi sve dok ga bolest nije svladala. – rekao je o pokojnikovu životu fra Anto Pervan, poglavar Kapucinskog samostana u Rijeci. Od pokojnog svećenika fra Franje u nedjelju na večer se uz moljenje krunice i prisustvovanje svetoj misi oprostila župa Gospa Lurdska, kojoj je prisustvovao i brat Josip i s .Monika Novak koja je prekinula godišnji odmor, a ispraćaju na groblju Kozala, u ponedjeljak 30. kolovoza u 15 sati, prisustvovala je i ostala rodbina i vjernici, kao i župljani

rodne župe Križovljan koji su doputovali autobusom pod vodstvom vlč Vlade Boraka i na grob položili vijenac općine Cestica, dok su župljani iz Martinske Vesi došli u pratnji svog župnika, vlč Drage Kozića. Od svećenika iz rodnog sela i došli su se oprostiti i svećenici rođeni u župi Križovljan, fra Zvonko Marija Pšag i bratić vlč Vjelkoslav Pavlović, župnik u Stupniku kod Zagreba, a istome zbog bolesti i udaljenosti nisu mogli nazočiti fra Ilija Borak i Trpimir Stjepan Grmec. Životni put pokojnog fra Franje na groblju je iznio fra Anto Pervan, gvardijan Riječkog kapucinskog samostana koji je u ime samostana zahvalio liječnicima i bolničkom osoblju bolnice na Potoku i časnoj sestri milosrdnici Miroslavi Vugdeliji na brizi i njezi posvećenoj fra Franji, a nad otvorenim grobom, u ime župljana od pokojnika se oprostila Fila Bekavec Lokmer koja je rekla: Dragi fra Franjo! Dodijeljena mi je tužna dužnost da se u ime svih župljana i prijatelja naše župe Gospe Lurdske u Rijeci oprostim s Vama, sada kada nas privremeno napuštate. Vezao nas je lijepi prijateljski i zajednički put ostvarivanja cjelovita kršćanskoga življenja. Tu prvo mislim na ljubav prema Svevišnjem - Ocu nebeskom koji nam je sve ovo i dao: život, zajedništvo, domovinu i talente, a koja se je ostvarivala kroz ljubav prema bližnjima, prema ovoj našoj predivnoj i izranjenoj domovini Hrvatskoj. Vi ste dragi naš fra Franjo, prema primjeru Svetoga Franje, svoje talente umnožili, upravo onako kako Otac nebeski i želi, pomažući nas da ostvarujemo svoje poslanje na našemu zemaljskome životnome putu. Kada Vas je Gospodin pozvao u svoju službu odazvali ste se i rekli „Evo me Gospodine!“. Nesebično ste služili dajući sebe nama vjernicima samozatajno i skromno. Ponajviše Vas se sjećamo iz ispovjedaonice, kada ste nas znali strogo ukoriti za grijehe, ali nam dati dragocjeni savjet i blago i s ljubavlju podići ruku i u Ime Isusovo odriješiti nas grijeha. Sjećamo se blagih odgovora na svako pitanje. Bili ste nam primjer moralne vertikale, upornosti i trajne zauzetosti za opće dobro. I zbog toga smo Vas poštovali i voljeli. Sjećajući se Vašeg nedavnog zlatnog svećeničkog jubileja i tražeći riječi kojima bih ukratko prikazala Vaš život i rad nameću mi se stihovi pjesme Nek žrtva moja na slavu Ti bude č. s. klarise Marije od presvetoga Srca Anke Petričević. Nakon čega je nastavila i rekla: - I sada kada Vas je vječni i dobri Bog pozvao k sebi, nas koji ostajemo ovdje ipak ovaj rastanak ispunja tugom i boli. Kako ste rado isticali, ostaje nam Vjerom ojačana nada. Danas su posebno jasne i zorno razumljivije Isusove riječi: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova – Idem pripraviti vam mjesto…“ U vjeri, nadi i ljubavi koju nam samo Krist daje, iščekujući susret s Božjim milosrđem i praštanjem, mi kršćani smo u ovome času uz ljudsku tugu i bol ispunjeni i vjerom i nadom, koja nas tješi i govori da ćemo se s Vama sresti u obećanom domu Oca našega. To nam je utjeha, ali i smisao našega življenja. U tom duhu izražavam sućut franjevačkoj kapucinskoj zajednici, posebno onoj u Rijeci, kao i obitelji našega fra Franje, a Vama fra Franjo zahvaljujem na svemu dobrome što ste bilo kome od malenih učinili, na svemu onome što

U prisutnosti više desetaka svećenika sprovodne obrede vodio je mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

nam je pomoglo da prepoznamo i uzljubimo Lice Božje, da Ljubav Božju osjetimo i podijelimo s braćom i svojim bližnjima. Nagrada za sve to neka Vam bude neizmjerna Ljubav Božja.Počivao u miru Božjem.Amen. Za cijelo vrijeme sprovoda padala je kiša, a nakon ukopa i obreda na groblju većina vjernika i svećenika uputila se u kapucinsku crkvu Gospe Lurdske na Žabici gdje je prisustvovala misi zadušnici koju je u koncelebraciji s tridesetak svećenika, predvodio provincijal fra Ivica Petanjak, a kod oltara su uz gvardijana fra Antu Pervana bili fra Željko Železnjak, Franjevački provincijal, kao i fra Štefan Kožuh, provincijal Slovenske kapucinske provincije i mons Emil Svažić, generalni vikar Riječke nadbiskupije. Pod misom je čitano nedjeljno evanđelje o poniznosti, a u izrečenoj propovijedi fra Ivica Petanjak se osvrnuo na život pokojnika i rekao: -Naš pokojni brat Franjo kao gimnazijalac htio je biti redovnik, kapucin, a onda su ratne i poratne okolnosti usmjerili njegov život na drugu stranu pa je završio kao kandidat i kasnije svećenik Zagrebačke nadbiskupije, ali nikada u njemu nije ugasila želja da bude redovnik. Rekli bismo ni on nije bio zadovoljan sa svojim mjestom, ali njegova želja je bila u tome, ne da se gurne ispred nekoga nego da se spusti iza nekoga. Nije se gurao da zauzme više mjesto nego da zauzme niže mjesto. Njemu kao dijecezanskom svećeniku bila je pružena mogućnost i da se možda više istakne nego kao redovnik, pa kao takav mogao je i samostalnije i sebi svoj osobni život graditi, usmjeriti, pa ako hoćete i materijalnim stvarima raspolagati, no on je htio služiti. - Evo vjerujem da Isus Krist koji je jedino s visoka gledao s križa da će danas prepoznati u našem bratu Franji, čovjeka, redovnika i svećenika koji je cijeli svoj život gledao odozdo, i nikad se nije gurao naprijed i znao je to živjeti u poniznosti i jednostavnosti i samozatajnosti. A mi danas u ovoj svetoj Euharistiji, a Euharistija znači zahvala, zahvaljujem Nebeskom ocu, za jedna život koji je prošao uistinu u služenju i molimo neka brata Franju smjesti u svoje nebesko kraljevstvo, neka ga pridruži svojim svetima izabranima, a nama neka daje snage i jednostavnosti i poniznosti da od njega nešto ponesemo u svoj život. Tako ćemo zauvijek ostati povezani. Ja volim

često puta reći da čovjek nije pokopan onoga trenutka kad ga se zakopa, nego onoga trenutka kada ga se zaboravi. Ako ovaj čovjek od kojega se danas opraštamo ne bude nama sutra ništa govorio onda je on danas definitivno pokopan, ali ako nam bude govorio i nakon smrti živjet će dokle god mi živimo, dokle god mi uspomenu na njega nosimo. A ako ga i mi zaboravimo Bog ga neće zaboraviti, i to je onda utjeha svima onima koji misle da ne dobivaju dovoljno zahvalnosti za ono što čine u svome životu. Pa ako nam i ljudi ne kažu hvala, Bog će me znati nagraditi i čašom hladne vode. To je ono što nas tješi, to je ono što nas hrabri, to je ono što našu vjeru i nadu jača da ćemo jedanput u Bogu gledati sve one koji su nas pretekli u vjeri i koji žive, vjerujemo već sada, puninu kraljevstva nebeskoga. Amen. Skladnim pjevanjem, na groblju i pod misom zadušnicom, od pokojnog fra Franje oprostio se i zbor župe, a izraze suosjećanja i kršćanske solidarnosti Hrvatskoj kapucinskoj provinciji Svetog Leopolda Bogdana Mandića, uputio je i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Koji između ostalog u izraženoj sućuti kaže: Zahvaljujem dragom Bogu na svećeničkom životu pokojnog fra Franje i na svjedočanstvu kršćanskoga života. Na poseban mu način hvala na svemu što je činio na području današnje Varaždinske biskupije dok je bio kapelan u Bednji te župnik u Nedelišću. Izraze sućuti poslao je i prof Vinko Škafar iz Maribora, don Anto Baković iz Zagreba, bratić Ivan Klasić iz Australije, Damir Borovčak iz Zagreba, fra Martin Planinić, Branka Lončar iz Osijeka i mnogu drugi. Kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije Franjo Talan djelovao je preko 27 godina. Prvu godinu je na 6 godini Bogoslovije (1959-1960), potom je (1960-1962) kapelan u Bednji i Gornjoj Stubici, nakon toga župnik (1962-1986) u Martinskoj Vesi i Nedelišću. Kao redovnik fra Franjo, bio je gotovo 24 godine u Hrvatskoj kapucinskoj provinciji Svetog Leopolda Bogdana Mandića. Dvije godine proveo

je u kapucinskom samostanu u Osijeku (1986-1988), nakon župnikovanja u Zagrebu (1988-1991) odlazi u samostan u Varaždin gdje ostaje do 1997. godine, a nakon toga premješten je u Rijeku (1997-2010). Fra Franjo je na neurološkoj klinici u Zagrebu bio 1996, a potom je uslijedila rehabilitacija u Varaždinskim Toplicama. Iduće 1997. godine doživio moždani udar od kojeg se dobro oporavio, a početkom 2002 godine imao je operaciju srca kada su mu ugrađene premosnice iza čega je uslijedila rehabilitacija u Rijeci i Opatiji. Prošle godine, 12. srpnja 2009. godine u Rijeci i nakon toga 19. srpnja u Križovljanu, proslavio je zlatnu misu i tad je zadnji puta bio u rodnoj župi. Kući, u Križovljan, bratu Josipu, nećacima i nećakinjama, dolazio je kad mu se ukazala prilika, u mlađim danima i na godišnji odmor, a u starijoj dobi najčešće za blagdane. Posebno je volio doći za blagdan svetog Antuna, za naše prvo proštenje, ali ove godine to se nije dogodili, a nije ga bilo ni na dijamantnoj misi koju je na blagdan Križevo služio fra Zvonko Marija Pšag. Vjerovali smo da će doći u ljeto, ali eto bolest ga je spriječila. S bratom Josipom posjetili smo ga na blagdan Svetog Ilije proroka, a taj dan posjetili smo i nepokretnog fra Iliju. Otišao je u bolnicu gdje su 22. srpnja počele pretrage, sumnja je bila na karcinom koji se s crijeva proširio i na ostale organe, no neke pretrage liječnici nisu mogli izvršiti radi slaba srca, a i od nekih su čak odustali, javio je fra Josip Grivić iz Kapucinskog samostana Rijeka. Slijedeći posjet rodbine iz Križovljana bio je u subotu 7. kolovoza, a taj dan otpušten je i iz bolnice na kućno liječenja. Bratić vlč Slavko posjetio ga je u subotu 21. kolovoza, a u petak 27. kolovoza stanje mu se pogoršalo te je pozvan liječnik, a braća su po tri sata dežurala uz bolesnog subrata koji je preminuo okrijepljen sakramentima u ranim jutarnjim satima slijedećeg datuma.

Franjo Talan

Od pokojnog fra Franje došli su se oprostiti i župljani župe Martinska Ves

kriza obitelji prije svega je aspekt kulturne krize

rkva poziva na provođenje politika koje će odgovoriti na stvarne potrebe obitelji i traži da mjere konkretne pomoći budu sve učinkovitije i sve više odgovaraju stvarnosti obitelji, rekao je 30. rujna predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija ostrogonsko-budimpeštanski nadbiskup kardinal Peter Erdö u uvodnom izlaganju na plenarnom zasjedanju CCEE-a u Zagrebu. Kardinal Erdö upozorio je kako se danas širi kultura nesposobna reći puni „da“ životu. Naime, zbog organizacije suvremenog urbanog života teško je uzdržavati brojnu obitelj. Žene se ne cijeni dovoljno u njihovu majčinstvu. Ekonomska kriza i nezaposlenost ulaze u domove mnogih obitelji donoseći sa sobom tjeskobe i strahove, primijetio je predsjednik CCEE-a. Ne možemo ne primijetiti kako se u našim danima sam pojam obitelji dovodi u pitanje i ozbiljno smo zabrinuti zbog načina na koji je ljudski život ugrožen osobito kada je najranjiviji, odnosno prije rođenja i kada se približava svome kraju, rekao je mađarski primas. Kriza obitelji prije svega je aspekt kulturne krize: ako živimo samo u ovom trenutku i za ovaj trenutak, gubimo vezu, ne samo intelektualnu, već također biološku i psihološku s budućnošću i ne osjećamo se povezanim sa stvorenim svijetom koji nas okružuje. O tome će ovih dana razgovarati predsjednici europskih biskupskih konferencija. Što uopće može promijeniti tu situaciju, zapitao se kardinal Erdö. Možda, rekao je, ono što najviše nedostaje u našemu društvu kao i u našim obiteljima, nisu samo rješenja za rješavanje izravnih problema, premda to može biti katkad apsolutno žurno, već nedostaje prije svega oduševljenja i zanosa.

BOŽIĆ

ožić, riječ, misao koja u nama budi sreću, radost, veselje. Kad god se sjetim Božića, sjetim se i predivnih uspomena. Sve te predivne uspomene dijelim sa svojim najbližima. Svi mi sanjamo o savršenim stvarima, a zapravo su nam umjesto njih potrebne samo sreća, veselje, ljubav i zdravlje. Nikakve materijalne stvari mi nisu potrebne da mi nadomjeste taj osjećaj sreće koja me obuzme prilikom ukrašavanja bora, ili pogled kroz prozor na Badnju večer kad se te sitne pahuljice spuštaju na zemlju, polako, polako. Neopisivi osjećaji veselja obuzimaju me kad otvaram poklone na Božićno jutro. Iako znam da materijalne stvari nisu bitne, to mi je znak sjećanja na taj moj savršeni Božić. Ljudi Božić vide kao obavezu, a ne kao blagdan zahvalnosti, sreće i ljubavi. Na Božić smo svi mi jednaki. Svi otoci, gradovi, kontinenti, sva mora, na Božić su svi u tom duhu. Djeca se vesele Božiću zbog poklona, oni malo stariji žele da su svi na okupu. Svatko ima neke svoje želje. Sjećanja na Božić uvijek su mi predivna, uvijek ga se sjetim s radošću. Sjetim se svih silnih pahuljica koje su pale s neba na ovu našu zemlju, sjetim se koliko sam lijepih trenutaka provela za Božić, svih otpjevanih božićnih pjesama. Evo začas će Božić, meni već trinaesti po redu. Svakom novom Božiću veselim se sve više. Tako će proći i ovaj Božić, doći će novi, a ja ću ih se svih sjećati s veseljem. Dora

Trogrlić

Fra Stje pan Novoselec

RAMSKI OBIČAJI

pćina Rama, koja se smjestila u podnožju planina Vrana, Ljubuše, Raduše i još mnogih drugih planina, kako po kulturnim i društvenim običajima također je poznata i po Božićnim običajima. Već početkom Adventa bi se osjetio sjajni duh Božića i svi bi ljudi bili nekako sretni. Svake godine bude neka predstava za djecu kako bi i oni osjetili da je Isus s nama. Najprije bi se ukrašavale jaslice u crkvi i u svakoj kući. U jaslicama bi se nalazila prekrasna trava nazvana mahovina po koju bi uglavnom u šumu odlazili mlađi članovi obitelji. Također se ukrašavaju i kućni balkoni i drvca ispred kuće kako bi se Božić još više dočarao. Kitio bi se bor da bi se duh Božića što više osjetio. Najveće veselje Božića je na Badnju večer kada je cijela obitelj na okupu. Na tu se večer svake godine pjeva pjesma „U sve vrijeme godišta“. na kojoj su bili svi ukućani. Onda bi se jela pšenica kuhana zajedno sa svježom kokoši koja bi se podgrijala i to bi se nazivalo keške. Drugo što bi se jelo bila je čorba koja nije smjela sadržavati ništa drugo osim graha, a kasnije bi se jela i hrana po želji. Nakon večere svijeće koje su bile na stolu za vrijeme jela

ugasile bi se s kruhom natopljenim u vinu što bi uvijek pojeo neki član obitelji. Onda bi se bilo u kući ili bi se hodalo po kućama svojih bližnjih prije početka misnog slavlja. Na polnoćki je svake godine ugodno i prekrasno da se osjeća da je Isus s nama, uvijek se pjevaju prekrasne Božićne pjesme pri kojima se čovjek osjeća kao da mu srce želi izići iz grudi. Poslije prekrasne mise bi se zastalo pred crkvom i čestitao bi se Božić svojim bližnjima i svojim prijateljima, a nakon toga bi se svi ponovno uputili kućama. Kad se iziđe kući ponovno se jede keške i onda se kreće na počinak. Drugi dan se ništa ne jede prije podne i ne smije se početi jesti dok svi članovi ne budu za stolom. Također se na stolu drže upaljene svijeće koje bi se upalile prije, a ugasile poslije jela. Na sam dan odlazi se na na svetu misu. Nakon što se iziđe sa svete mise obilaze se kuće svojih prijatelja i bližnjih kako bi se čestitao Božić.

Ivan Šarčević Ićo

NOVICIJAT

rije četiri godine kada sam ušao u kapucinsko sjemenište u Varaždinu, riječ novicijat činila mi se jako dalekom, tako dalekom da sam mislio da će proći čitava mala vječnost prije nego li budem primljen u novicijat. No, vrijeme je prolazilo poput zrnaca u pješčanom satu, teklo je polako ali sigurno. Ponekad je izgledalo da zrnca prebrzo prolaze, drugi put da je sat začepljen i da zrnca ne žele proći. Na koncu je sat pokazao da je svako zrnce na svojem mjestu i da je svako moralo proći jer bi u suprotnome vrijeme bilo nedovršeno. Tako je došao 10 rujan 2010 godine kada je bilo primanje u novicijat a započeli smo ga trojica: Igor Jolić, Mijo Grgić i Ivan Šarčević. Što je to novicijat ? Novicijat je vrijeme u kojem se bolje upoznaje franjevački duh, franjevački način života; vrijeme u kojem novaci žive poput redovnika i odlučuju, uz molitvu, savjet duhovnika, uz svoje srce i razum , ispunja li ih franjevački način života i jesu li spremni darovati svoj život Bogu. Novicijat je početak redovničkog iskustva i nasljedovanja Krista po uzoru na sv. Franju. Mnogi se danas propitkuju kakav je i koji je to način života. U vlastiti program svoga života sveti Franjo stavlja na prvo mjesto Evanđelje. On u svome pravilu piše: Pravilo i život Manje braće jest ovo: Obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Franjo nastavlja: Ako bi koji htjeli prihvatiti ovaj život te došli k našoj braći, neka ih pošalju svojim provincijalima kojima je jedino, a ne drugima, dano dopuštenje primati braću. Provincijali, pak, neka ih pomno ispitaju o katoličkoj vjeri i o crkvenim sakramentima! I ako sve to vjeruju i hoće

vjerno priznavati…neka im dadnu odjeću kušnje, tj. Dvije tunike bez kapuca, pojas,donje odjelo i ogrtač do pasa, osim ako bi provincijali koji put u Bogu mislili drugačije. Kad završe godinu kušnje, neka ih se primi u poslušnost, neka obećaju da će ovaj životi i Pravilo uvijek obdržavati. U novicijatu dani su nam ispunjeni molitvom, radom, učenjem, igrom i dobrom šalom. Svakodnevni život pruža nam mnoštvo prigoda za rast u bratskoj ljubavi, strpljivosti, nadvladavanju poteškoća i za otkrivanje Isusove i Marijine prisutnosti u našoj zajednici. Često smo u pokretu. Uz redovito pomaganje u pastoralnim djelatnostima, sudjelujemo u raznim duhovnim i kulturnim susretima. U novicijatu upoznajemo Isusa, poslušnog i siromašnog. Oslobađamo se sebičnosti i svega onoga što nas sprječava da ostanemo u Isusovoj ljubavi. Često nam govore: „Kakav je netko novak danas, takav će sutra biti redovnik„. Upravo zbog toga zahvalni smo Gospodinu na darovanom vremenu novicijata, koje je prilika da usmjerimo svoj život na darivanje sebe Bogu u službi ljudima. Zato neka Bog blagoslovi, a Majka Božja i sv. Franjo svojim zagovorom štite nas, i sve one novake, koji smo se odvažili i odazvali Božjem pozivu. Vas, koji ovo čitate, molim da nas pratite svojim molitvama, da nam Bog daruje ustrajnost da izrastemo u svete Božje ljude koji će svoj čitav život posvetiti službi Bogu i bližnjemu.

fra Ivan Šarčević

SVECI SE NE PREPUŠTAJU ZABORAVU

poslije više godina nakon proglašenja svetim (2002) oca Pija iz Pietrelcine, raste interes za upoznavanje njegova lika. Taj interes nije samo u Italiji, njegovoj domovini, nego i u drugim krajevima svijeta. Nedavno je u Španjolskoj objavljena knjiga: „Otac Pio. Nepoznata čudesa stigmatiziranog sveca“ („Los milagros desconocidos del santo de los estigmas“). U njoj je pisac, José María Zavala, sabrao svjedočanstva obraćenja i ozdravljenja koja su se dogodila na njegov zagovor. Pisac izjavljuje. „Nikada nisam osjetio toliko želju da s drugima podijelim iskustvo koje me je promijenilo zauvijek“. Napomenuo je, među ostalim, da je kanonizacija oca Pija nadmašila sve rekorde u povijesti Crkve po broju sudionika. José Marija Zavala u svojoj knjizi daje odgovore na mnogobrojna pitanja, koja on postavlja sebi i daje čitateljima svoje knjige sa svrhom, da što bolje upoznaju tako nedokučivu i jedinstvenu osobnost oca Pija. Tako na upit: kako se sjećaju i doživljavaju samostanska braća i ljudi u San Giovanniju Rotondo, gdje je proveo malne sav svoj život? Zavala odgovara, da ima vjernika koji i nadalje „zamjećuju jak miris njegovih rana kao najuvjerljiviji znak činjenice koja ih nikada ne napušta, onaj ugodan miris koji sleđuje mnogobrojne nevjernike“. Prisjeća se također osoba koje su imale bliska poznanstva s njim pa kaže u svojoj knjizi: “Malo ih je još ostalo, ali sam imao veliku sreću s njima razgovarati. Takav je slučaj časna sestra Consolata, redovnica stroge klauzure s 95 godina koja me primila u samostanu, da me izvijesti, o koliko nezaboravnim toliko i nepoznatim događajima. Nikada joj neću biti dovoljno zahvalan. To isto vrijedi i za Petra Galeonea, osamdeset godišnjeg svećenika, na glasu svetosti, kojega je otac Pio čudesno zbrinjavao nakon Drugog svjetskog rata i, Pavla Covina, kapucina, koji je ocu Piju podijelio bolesničko Pomazanje. Svi oni po prvi puta prekidaju šutnju progovarajući o ocu Piju u ovoj knjizi“. Na zahtjev pisca da izraze svoje mišljenje i svoj sud o ocu Piju, utvrđuje činjenicu: „Svi se slažu u izjavama, da je otac Pio postupao poput Isusa dok je boravio na zemlji: obraćao je grešnike, liječio bolesne, tješio tjeskobne i ispaćene … nosio je križ cijeloga života za otkupljenje ljudi od grijeha. Otac je Pio dobro znao, da bez osobne žrtve nije moguće stjecati duše za Gospodina“. José Marija Zavala ne propušta priliku u svojoj knjizi da odgovori iznova na uvijek postavljano

pitanje: tko je otac Pio? Prije svega utvrđuje činjenicu, da je ponajprije Božji dar ljudima u najvećoj zahuktalosti 20. stoljeća, jer nastavljaju vjerovati u njega. Nemoguće se približiti s jednostavnošću i bez predrasuda njegovom liku i ostati neosjetljiv. Pisac knjige kaže da pozna mnogo ljudi čija je vjera bila mrtva zbog nedostataka djela i da su sada po njegovu po Pijinu zagovoru blizu Gospodinu, mole, sretni su i druge čine sretnima. Piščeva knjiga želi dati odgovor dali postoji nekakav odnos između Pijeva dugotrajnog zadržavanja u ispovjedaonici i njegovih stigmi? Pisac kaže: „Sve je igra ljubavi. Ljubav pisana velikim slovom, za bližnje; zna vrlo dobro, da se ono što je bolje uvijek mora plaćati većom cijenom velike žrtve. Otac Pio je živio „razapinjan“ kroz pedeset godina s ranama na rukama, nogama i na prsnom košu, koje su krvarile svakog dana. Slično je moralna i fizička patnja bila neizrecivo sredstvo za oslobođenje mnogih duša od Sotoninih veza. Zbog toga je povremeno provodio i po 18 sati neprekidno u ispovjedaonici“. Jeli Pio bio novi Arški župnik? … José

odgovara: „ U tome je veličina ukorijenjenosti toga čovjeka u Bogu. San Giovanni Rotondo, gdje je živio i umro, nastavlja danas biti poput istinskog Damaska preko kojega se tisuće grešnika vraćaju svome Gospodinu. Pio je prvi svećenik (sv. Franjo je bio đakon) sa stigmama u povijesti Crkve, i s još nekim karizmama, koje ga čine jako zasebnim od bilokacije (istovremenim boravkom na dva mjesta) do sposobnosti pronicanja i čitanja srdaca, što mu je omogućavalo prodor u čitanje pokornikove duše“. Otac Pio je jednom rekao: „Veću buku ću učiniti mrtav nego živ“. Što je pod tim mislio? Ni tu Španjolac José nije ostao bez odgovora. Trebalo bi o tome pitati više stotina osoba u čitavom svijetu, koje na zagovor Pija i danas nastavljaju čudesno ozdravljati od smrtno teških bolesti. Mnogi donose vlastita dirljiva svjedočanstva u spomenutoj knjizi José Marije Zavala. Možemo ustvrditi, da otac Pio nastavlja uzbuđivati i bučati s neba s mnogo više čuda nego dok je bio na zemlji. Pisac Zavala u svojoj knjizi donosi neka dirljiva obraćenja … Tako spominje, da mu je Đana Vinci priopćila u Rimu jedno od onih čudesa, koja ostavljaju čovjeka otvorenih usta. U jednom slučaju, žena je oboljela od raka i zamolila je svoga muža, da je povede u San Giovanni Rotondo, jer je čula, da otac Pio čini čudesa. Muž joj je postavio uvjet. Ja ne ulazim tamo, čekat ću te vani, izvan crkve! Kad smo onamo stigli žena je pošla do oca Pija sama u pratnji sina od 10 godina. Đana Vinci bila je tu

nazočna i sve je vidjela. Žena je kleknula u ispovjedaonici oca Pija. U taj čas je otac Pio pozvao dječačića, da pođe pozvati oca, premda nitko nije spominjao, da je tu i otac. Dječak je poslušao i pozvao ga kroz vrata: „Tatice, otac Pio želi, da dođeš k njemu“. A ovaj dječak … je bio gluhonijem! Otac je bio silno uzbuđen, pristupio je i sve je završilo tako, da se kod svetog Pija ispovjedio i žena je istog časa potpuno ozdravila. Pokušajmo, još na kraju, postaviti piscu knjige jedno pitanje koje ne izostavlja nitko od ljudi: u čemu je tajna ovog sveca, oca Pija? Nije se dao smesti, nego je ustrajavao: u Ljubavi prema drugima! Otac Pio nastavlja danas skupljati plodove svoje sjetve s neba. Da se to događa u Italiji možemo razumjeti i primjećujemo da ima veliku privrženost, koju taj narod gaji prema ovom svom svecu. No, Pio nikoga ne isključuje. Spomenimo i ovaj slučaj. Kada se pisac ove knjige o stigmatiziranom kapucinu vraćao u Madrid, doživio je slijedeću nezgodu, ili točnije zgodu. Nakon čekiranje karte na aerodrumu, dok je polazio prema izlazu, jedan policajac mu je pravio neke probleme, ali kada je zapazio sliku oca Pija, koju je nosio za jednog svog prijatelja odmah ga je propustio uz smiješak. Odmah je primijetio: otac Pio je bio i „mala propusnica“. No, otac Pio nije poznat samo u Italiji, nego i u drugim dijelovima svijeta. Španjolac, José María Zavala, nada se da će njegova knjiga omogućiti bolje poznavanje stigmatiziranog sveca u Španjolskoj, gdje se već dogodilo nekoliko čudesa po njegovu zagovoru. Zapaža se također, da u Argentini, Meksiku, Čileu i na Filipinima uvijek sve više raste broj štovatelja svetog Pija. Pisac knjige o ocu Piju uvjerljivo tvrdi da je to njegovo najvažnije djelo. Naime, kao što smo već ranije spomenuli, kaže, da nikada nije osjetio toliku želju da s drugima izmijeni iskustvo koje ga je posve promijenilo. Dobri poznavaoci oca Pija govore, da kada on neku dušu ne dopušta da ponovo padne. Tako i sam pisac knjige kaže za sebe, jer je to u sebi proživio iskustveno. Stoga poziva sve ljude, bili oni ne znam kakvi sumnjivci ili neodlučni, da upoznaju ovog Božjeg čovjeka. I garantira svima, da u duhovnom susretu s ocem Pijom neće moći ostati ravnodušni. Dapače, doživjet će promjenu u svom životu, u svojoj nutrini, u odnosu s Bogom i u odnosima prema drugim ljudima. Pa i mi, svim čitateljima ovih redaka, s prikazom knjige o ocu Piju i s njezinim sadržajem, želimo ponuditi neizbrisivi i učinkoviti duhovni susret sa stigmatiziranim Svecem, kao i onu utjehu koju on posreduje po Bogu svojim štovateljima.

Fra Nikola Stanislav Novak

Trepče šuma v soncu Zagorska jesen Došel sem doma Zagorje moje, Vu najlepše kraje zelene boje Kokot zdihavle, zoru je vkral Zagorska jutra za ništ nebi dal Dobro jutro Zagorje, daleko morje Duge ravnice, visoke špice Sunce je vuni, lijepi bu dan Bešte vun z hiže, bešte si van. Puno sem sprešel i vsigde sem bil Al Zagorje ne dam, njega bum skril. Lijepo je v Svijetu, ima tu vsega Al ništ ni do zraka, zi Zagorskog brega. Jesen je blizu, bačve su vuni Lanjskog ima, nihče ni v buni. Zmučena zemlja, polefko muči Pobrati se treba, jer zima kriči.

Mario Pavlek

Diši šuma, diše brazda

Nakrivleni ftič na plotu stoji, i gledi se oko sebe. Gledi hiže i nakrivlene plote i veter kak nosi listje. Kak nakrivleni put do potoka vodi, a potok teče i žubori… Se je tak mirno. Šuma diši, se je tak lepo. Gledi kak sonce sije, a dešč lije. Pa nastane duga. Cvetje diši, ljudi delaju i nikoga nema. Se je tak mirno, ali lepo. Čujem kak ftič popeva pesmicu, a sonce se spošča i berzo opadne mrak. Još jeden den je gotov v našoj zemlji Hrvackoj.

Dora Trogrlić 44

Sonce greje i seje i glasno se smeje. Gledi v šumu koja tak lepo diši. To sončece je tak lepo! Obasjava celi naš svet. Obasjava i mene i tebe i našu lepu šumu… Šuma je tak zelena. Nutri se skrivaju i zajec i jengova cela familija. Z njima je i srna, skače prek potoka. Potok žubori i tak je bistri kak i nebo, bez oblaki… Nebo pak je još lepše, tak lepo i z pticami koje lečeju okoli i drveče koje peha sam vrh nekog oblaka… Ščera mi je tak lepo bilo… Z som onom živinom i z sim cvetima v šumi. Ščera je šuma treptala v soncu, i si smo bili veseli, i si smo se smejali, ali… Črez noć se sve premenilo! Nema više sonca, ni šume, ni zajcov, a nema više ni mene!

Dora Trogrlić

U OLTAR CRKVE UGRAĐENE SU MOĆI SV. LEOPOLDA MANDIĆA PETRIJEVCI - za vjernike župe Petrijevci nedjelja je bila posebno svečana jer je taj dan đakovačkoosječki nadbiskup, msgr.dr. Marin Srakić uz koncelebraciju brojnih svećenika, svečano posvetio župnu crkvu Svetog Petra i Pavla u Petrijevcima. Iako je riječ o objektu koji je sagrađen 1754. godine, zanimljiv je podatak da je nakon završetka gradnje, crkva bila blagoslovljena, ali nikada - svečano posvećena. Sada pak, nakon što je dovršena temeljita obnova i restauracija njezine unutrašnjosti, crkveni oci Petrijevaca odlučili su se i za njezinu posvetu, rekao je u pozdravnom govoru župnik župe Petrijevci, vlč. Jure Krešo. I đakovačko-osječki nadbiskup nije krio zadovoljstvo izgledom petrijevačke crkve koju je simbolično prikazao i predao “Bogu na slavu i vjernicima na upotrebu”. Povijest župe Petrijevci seže u vrijeme prije najezde Turaka u ove krajeve, ali pisanih podataka o tome nema,

tako da se za početak djelovanja župe uzima godina njezina formalnog osnivanja 1723., a njome do 1781. godine upravljaju franjevci, ispričao je načelnik Općine Petrijevci Ivo Zelić. Današnju petrijevačku župnu crkvu, kojoj je naslovnik sveti Petar apostol, započeo je graditi barun Petar Antun Hilleprand od Prandaua godine 1754. u kasnobaroknom slogu. I nakon toga, crkvena unutrašnjost više je puta obnavljana, i to 1878., 1930. i 1978. godine, a zbog dotrajalosti, vlage i drugih utjecaja trebala je ponovno kompletnu obnovu unutrašnjosti i pročelja. Posljednja obnova je započeta na 250. godišnjicu gradnje (2004. godine) te je trajala donedavno. U sklopu uređenja izrađen je i novi, nepomični kameni oltar prema puku, koji je na jučerašnjem slavlju nadbiskup Marin svečano posvetio i u njega ugradio moći sv. Leopolda Mandića.

Fra Stje pan Novoselec

Susret područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Osijek 7 - U subotu 16. listopada, na obljetnicu proglašenja svetim sv. Leopolda Bogdana Mandića , župljani istoimene osječke župe i svetišta, bili su domaćini susreta četiri mjesna bratstva područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda sv. Antuna Padovanskog (Tvrđa, Jug 2, kapucinsko bratstvo i bratstvo župe domaćina). Svečano euharistijsko slavlje u 10 sati predslavio je župnik župe sv. Leopolda bogdana Mandića, fra Branko Lipša. Župnik Branko se u svojoj homiliji prisjetio sv. Leopolda, i njegovog služenja ljudima posebno kao ispovjednika i pastira duša. Kako se ove godine obilježava 400. obljetnica od dolaska i nazočnosti franjevaca kapucina u Hrvatskoj, župnik je okupljenim trećorecima, koji služe Kristu po uzoru sv.

Franje i sv. Leopolda, uputio slijedeće riječi: „Na koji način danas biti lik sv. Franje? 400 godina djelovanja kapucina u Hrvatskoj donijelo je mnoge plodove, plodove svetosti, plodove ljudskoga rada i napora, jer su se franjevci pastiri, poput Dobrog Pastira, brinuli za svoje ovce. I vi sinovi i kćeri sv. Franje, vi ste redovnici u svijetu, stoga i vi činite isto!“. Nakon euharistijskog slavlja, župljani i njihovi gosti ostali su u ugodnom druženju i razgovoru u prostorijama župe.

Lovro Kladarić

PREDSTAVLJENO I DRUGO IZDANJE ŽIVOTOPISA „NAŠ BOGDAN“ O ŽIVOTU SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

Knjiga don Ante Bakovića „Naš Bogdan“ SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ DRUGI KANONIZIRANI HRVATSKI SVETAC I KAPUCIN UJEDNO JE I ZAŠTITNIK PROVINCIJE SV. LEOPODA BOGDANA MANDIĆA U ZAGREBU

ana 16. listopada 1983. godine papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim sv. Leopolda Bogdana Mandića. U spomen na taj važan događaj za Katoličku crkvu, ali i 400. obljetnicu dolaska kapucina u naše krajeve, u nedjelju 17. listopada nakon večernje mise u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, koju je predvodio fra Ivica Vrbić, predstavljeno je drugo izdanje knjige „Naš Bogdan“ autora don Ante Bakovića. O sve većem širenju pobožnosti u spomen na našeg sveca govori i prepuna crkva vjernika, štovatelja sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji su ostali poslušati sve o novom svečevu životopisu. Na predstavljanju knjige govorili su fra Ivo Brković, župnik župe sv. Leopolda Bogdana Mandića i gvardijan samostana, suradnica don Ante Bakovića i jedna od urednica knjige Kata Martinović Bevanda te sam autor don Anto Baković. Fra Ivo Brković je u uvodnoj riječi i predstavljanju knjige „Naš Bogdan“ pojasnio vjernicima da je ovaj životopis nastao iz pastoralne potrebe. Naime, prvo izdanje knjige je izašlo 1983. godine kad je don Anto gradio danas poznato Svetište sv. Leopolda u Maglaju u Bosni i Hercegovini, prvu posvećenu crkvu sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću Crkve u Hrvata. Izrazio je zadovoljstvo da ima priliku vidjeti i čitati jedno takvo djelo i preporučio ga vjernicima zbog što boljeg upoznavanjem sa životom i djelovanjem ovoga hrvatskog sveca, kapucina, neumornog ispovjednika koji je imao ekumensko poslanje. Izrazio je nadu da će se katolički puk kroz ovaj životopis još bolje upoznati sa životom sv. Leopolda i zahvalio don Anti Bakoviću na neumornom istraživanju i promociji ovoga hrvatskog sveca. Glavna suradnica don Ante Bakovića u uređenju ovoga životopisa, Kata Martinović Bevanda, zahvalila se fra Ivi Brkoviću, župniku župe i gvardijanu samostana sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi, provincijalu Hrvatske kapucinske provincije fra Ivici Petenjaku, fra Nikoli Bašnecu, gvardijanu samostana sv.Mihaela Arkanđela u Dubravi i fra Ivici Vrbiću na potpori i razumijevanju u vrijeme nastajanja knjige, ali i prepoznavanju važnosti ovoga životopisa i omogućavanju promocije. Naglasila je da je prikupljanje arhivske građe, proučavanje i kontaktiranje sa svećenicima, župnicima 49 župa, svetišta, pastoralnih centara i kapelica posvećenih sv. Leopoldu Mandiću diljem svijeta trajalo oko dvije godine. Na kraju je rezultiralo popisom, prekrasnim fotografijama i temeljnim

podacima koji su na poseban način obogatili ovaj životopis. Taj znanstveno-istraživački rad urodio je plodom upravo izlaskom ovoga životopisa koji je iznimno dragocjen i za Crkvu u Hrvata i kapucine i katolički puk. Don Anto Baković se zahvalio svima koji su pomogli izdavanju toga izdanja na koje je izrazito ponosan. Naglasio je drugo izdanje knjige prošireno i da se sastoji od pet poglavlja. Prva tri dijela govore o životu i smrti sv. Leopolda Bogdana Mandića, četvrti, njemu posebno drag dio knjige, na koji se posebno i osvrnuo govori o Svetištu sv. Leopolda u Maglaju. U vrijeme gradnje Svetišta koja je okončana 1983. godine don Anto je bio župnik u Maglaju i graditelj Svetišta. Uz sve ostale poslove, shvatio je da katolički puk treba bolje upoznati s tim, do tada slabije poznatim, hrvatski svecem – sv. Leopoldom Mandićem. Tako je nastala ideja o pisanju prvoga životopisa sv. Leopolda Bogdana Mandića za pastoralne potrebe Svetišta koje je ubrzo postalo poznato i priznato među pukom, mjesto koje je do danas, u 30 godina postojanja, posjetilo, ispovjedilo se i nazočilo pobožnostima, stotine tisuća hodočasnika. Don Baković je naglasio da je to Svetište kroz sakrament ispovijedi, prije svega, mjesto pomirenja čovjeka sa samim sobom, čovjeka sa čovjekom i čovjeka s Bogom. Na kraju je čestitao kapucinima 400. obljetnicu boravka na ovim prostorima i zahvalio za duboki duhovni trag koji su ostavili u katoličkom puku na ovim prostorima.

Kata Martinović Bevanda

Hodočašće pomoraca u Kraljevicu

U molitvi dočekajmo rođenje Krista

odočašće brodovima u svetište sv. Nikole u Kraljevici prve nedjelje došašća 28. studenog, u Riječkoj nadbiskupiji označilo je početak višednevne proslave blagdana sv. Nikole biskupa, zaštitnika pomoraca, ribara, putnika i djece. Predvođeni riječkim voditeljem Apostolata mora fra Stankom Dodigom i kapetanom riječke Lučke kapetanije dr. Darkom Glažarom, hodočasnici su se ukrcali na brodice i brodove u Rijeci i Bakru, te u konvoju s 10 plovila uplovili u Kraljevicu. Konvoj je predvodio brod Lučke kapetanije Vid, a uz brodove drugih pomorskih tvrtki i policije, ove se godine hodočašću pridružio i jedrenjak Kraljica mora. Bura s kišom čekala ih je u Kraljevici i djelomice pokvarila svečanost tradicionalnog dočeka na rivi. Iznimno loše vrijeme ipak nije moglo spriječiti brojne hodočasnike pomorce da se u svetištu sv. Nikole pomole Bogu, stave pod zagovor svojeg zaštitnika i slave euharistiju koju je predvodio fra Stanko. Kapetani, mornari, ribari, svi koji su s morem povezani te njihove obitelji ispunili su najstarije svetište sv. Nikole u hrvatskom Primorju, koje je papa Pio VI. dana 29. studenoga 1795. godine obdario posebnom povlasticom potpunog oprosta vremenitih kazni onima koji pohode to svetište i ispovjede se na dan svetoga Nikole, 6. prosinca. Loše vremenske prilike protumačene su kao poruka osnaženja vjere, kako je objasnio župnik župe sv. Nikole u Kraljevici, vlč. Ivica Klanac. Istaknuo je tradiciju proslave blagdana sv. Nikole u ovome kraju oduvijek vezanom uz more. Sv. Nikola bio je zaštitnik kojem su se utjecali, a da je tako i danas potvrdili su brojni hodočasnici. Važnost blagdana potvrdile su i gradske vlasti pa se sv. Nikola slavi i kao Dan grada Kraljevice. Misa je započela paljenjem zavjetne svijeće koju su darovali hodočasnici, a zapalio ju kapetan dr. Darko Glažar. Fra Stanko je u propovijedi podsjetio kako se ovo 12. hodočašće brodovima u Kraljevicu tradicionalno događa prve nedjelje došašća, na početku vremena pripreme za Božić: „Isus nam sam govori kako se pripremiti i dočekati njegov rođendan. Bdijte, rekao je, što znači da ne smijemo duhovno zaspati nego u molitvi iščekivali Njegov dolazak.“ Pozvao je vjernike da Božić dočekaju dolično, lišeni nepriličnih vanjskih manifestacija, kupovine i užurbanosti, te da ga proslave u obitelji i Crkvi. Podsjetio je i na poruku sv. Nikole biskupa, koji je svoj život posvetio darivanju onima u potrebi. „U ovom vremenu kad slavimo Boga koji silazi među nas i dariva samog sebe, prepoznajmo braću i sestre u potrebi da i njima Božić bude radostan.“

Nakon mise hodočasnici su obišli oko oltara upućujući svoja nadanja i molitve. Grad Kraljevica i župa sv. Nikole pripremili su hodočasnicima i okrjepu, rižoto od plodova mora, čaj i kuhano vino. Vrijeme im i dalje nije bilo naklonjeno, na trgu iza crkve kiša i hladan vjetar prodirali su ispod debele odjeće, ali toplinu je zračilo prijateljstvo ljudi koji na moru dijele slične sudbine. Na povratku u Rijeku hodočasnički konvoj sirenama je pozdravio Kraljevicu, Bakarac, Bakar i Kostrenu. Zbog lošeg vremena izostali su tradicionalni dočeci hodočasnika na rivi, premda su se i ovom prilikom okupili u manjem broju i pozdravili konvoj. U narednih tjedan dana riječki Apostolat mora brojnim će susretima pomorce okupljati na molitvu, a najsvečanije će biti uoči blagdana sv. Nikole 5. prosinca kad će ispred glavne lučke zgrade na Riječkoj rivi, u 18. 30 krenuti tradicionalna procesija ulicama grada u kapucinsku crkvu Gospe Lurdske u kojoj će biti služena svečana misa u 19 sati. Predslavitelj je mons. mr. Emil Svažić generalni vikar Riječke nadbiskupije. U Rijeci, 28. studenoga 2010.

Danijel Delonga, fra Stanko Dodig

dani sluge božjega fra ante tomičića u rijeci 2010.

rogram za četiri večeri sluge Božjega fra Ante Tomičića, kojega je pripremio sa suradnicima vicepostulator u kauzi fra Stanko Dodig, bio je za poštovatelje i prijatelje fra Ante zanimljiv i raznovrstan. Uz mise i propovijedi kroz tri večeri trodnevnice u kojima su propovjednici iznosili , tumačili fra Antine kreposti koje su postavljali pred sve nazočne za uzor i pozivali na molitvu za proglašenje blaženim. Predslavitelji i propovjednici bili su: 1. večer fra Goran Rukavina kapucin iz Varaždina, 2. večer, fra Ratko Radišić, franjevački vicepostulator iz Varaždina i 3. večer fra Nikola Bašnec kapucin iz Zagreba. Iza misa sve tri večeri bili su dodatni sadržaji za bolje upoznavanje sluge Božjega. Prvu i drugu večer prikazan je dokumentarni film pod naslovom „Svjedoci o svjedoku“, a završne treće večeri bilo je Euharistijsko klanjanje - pobožnost koju je fra Ante najviše volio. Vjernici su u molitvi i pjesmi iskreno i radosno sudjelovali, kao i u primanju sakramenata ispovijedi i pričesti. Na sam dan godišnjice smrti (25. 11.) služene su dvije svete mise. Prva ujutro u 7,30 u kripti gdje se nalaze zemni ostaci sluge Božjega. Predslavili su u koncelebraciji trojica braće iz samostana. To je bila pjevana misa s propovijedi, a kripta puna poštovatelja i prijatelja fra Ante Tomičića. Na kraju jutarnje svete mise moljena je molitva za proglašenje sluge

Božjega blaženim. Koliko vjernici Rijeke poštuju fra Antu vidjelo se po cvijeću i zapaljenim lampionima (svijećama). Koncelebrirana sveta misa s osam koncelebranata služena je u 19 sati u gornjoj crkvi Gospe Lurdske koju je predvodio fra Nikola Bašnec, a nadahnutu propovijed održao je fra Bono Zvonimir Šagi iz Varaždina. Svetoj misi su nazočili brojni vjernici, a na kraju mise smo svi zajedno molili molitvu za proglašenje fra Ante blaženim. Knjiga dojmova i sjećanja na fra Antu, bila je u lijepo uređenoj trećoredskoj dvorani vjernicima i svećenicima na raspolaganju za upisivanje dojmova i sjećanja na fra Antu. Na druženju iza mise nazočila je uz ostale i medicinska sestra Miroslava Vugdelija, milosrdnica, koja je bila uz fra Antu i njegovala ga sve do smrti. Program i sadržaj obilježavanja ovih dana adekvatno je prezentiran u medijima i sredstvima društvenog priopćavanja. Molimo braćo i sestre vjernici, poštovatelji i simpatizeri sluge Božjega fra Ante kao i braćo kapucini da ovoga vjernog slugu svoga Gospodin uzdigne na čast oltara!

fra Stanko Dodig

kratki osvrt na proslavu 400-te obljetnice dolaska kapucina u rijeku – u hrvatsku

amen temeljac za kapucinski samostan u Rijeci je blagoslovljen i postavljen 28. kolovoza 1610. godine. Pripremnu godinu za proslavu ove obljetnice u Rijeci svečanom misom u 19 sati, otvorio je provincijal hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića dr. fra Ivica Petanjak, 8. prosinca 2009. godine na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije suzaštitnice naše crkve i župe u Rijeci. Početkom listopada 2010. godine, prije odlaska na nadbiskupijsko zahvalno hodočašće u Rim, riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić okružnim pismom obratio se svim svećenicima, redovnicima i redovnicama u našoj Riječkoj nadbiskupiji u kojem ih je podsjetio na ovaj visoki kapucinski jubilej. U tom pismu nadbiskup piše: „Boravak kapucina u rijeci i našoj mjesnoj Crkvi je mnogo zapažen i cijenjen po mnogo čemu, u čemu su odigrali velike uloge,

svjedočeći životom svoju karizmu sve do danas. Prilika nam je svima da s franjevcima kapucinima zahvalimo Bogu koji nam ih je poslao i preko njih ovdje djelovao kroz četiri stoljeća. To je i prilika da se i u molitvama sjetimo generacija kapucina koji su ovdje uspješno djelovali i da se zahvalimo živućima i sadašnjima koji žive i djeluju u crkvi i samostanu Gospe Lurdske, u kojemu su se održavali važni povijesni događaji i koji je kao oaza mira zračio i zrači duhovnošću, te da imi izrazimo čestitke i iskreno hvala.“ Nadbiskup u svom pismu poziva sve svećenike, redovnike i redovnice na ovu proslavu. Svećenike posebno poziva na koncelebraciju, a redovnice i vjernike na sudjelovanje. Odredio je da u subotu 16. listopada 2010. u 10 sati, uoči mise zahvalnice, u svim crkvama nadbiskupije zazvone zvona do dvije minute u čast ove obljetnice. Duhovni program kao uvod u proslavu ove visoke obljetnice osmislio je, dogovorio i realizirao sa suradnicima

i uz potporu braće kapucina, fra Stanko Dodig. Duhovni dio sastojao se od starodrevne kapucinske pobožnosti četrdesetsatnog neprekidnog klanjanja i to s posebnim nakanama za proglašenje blaženima: • sluge Božjega fra Ante Tomičića • sestre Marije Krucifikse Kozulić • sestre Žarke Ivasić Klanjanje se održavalo u kripti, s početkom od nedjelje 10. listopada 2010. u 20 sati. Sestre milosrdnice sa suradnicima predmolile su klanjanje te nedjelje od 20 do 24 sata. Zatim su braća kapucini sa suradnicima predmolili od ponoći do 24 sata u ponedjeljak. Sestre Presvetog Srca Isusova sa suradnicima, predmolile su u utorak od 0 do 12 sati. Klanjanje je završilo podnevnom svečanom misom u kripti kapucinske crkve. Za vrijeme klanjanja izmjenjivali su se mnogi molitelji i sudjelovatelji, a na završetku kripta je bila puna vjernika, redovnica i redovnika. U srijedu, 13. listopada 2010. u 20 sati, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, povodom ove obljetnice održan je izvrstan koncert s akademijom u 20 sati. Izvedena su djela svjetske sakralne glazbe i dvojice kompozitora franjevaca kapucina, po tri skladbe: fra Anselma Canjuge i živućega fra Zvonka Marije Pšaga. Kazalište je bilo popunjeno slušateljima. U četvrtak, 14. listopada u Art kinu „Croatia“ (kino dvorana u vlasništvu kapucina, a sada u najmu Grada Rijeke), s početkom u 10 sati započeo je međunarodni znanstveni skup o mjestu i ulozi franjevaca kapucina u Rijeci i Hrvatskoj (ovaj skup organiziran je u suradnji Hrvatske kapucinske provincije, Kapucinskog samostana u Rijeci i Matice Hrvatske – ogranak Rijeka). U 13 sati istoga dana provincijal fra Ivica Petanjak, predstavio je knjigu „Kapucini“ autora M. D. Altria, a u 18 sati bila je promocija poštanske marke posvećene ovoj obljetnici te prigodnog žiga i omotnice. Predstavljanju marke su nazočili stručnjaci iz Hrvatske pošte i iz filatelističkog društva. U petak 15. listopada u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog Primorja s početkom u 10 sati, nastavio je s radom znanstveni skup. I prvog i drugog dana navedenom skupu je nazočilo po 50 do 70 zainteresiranih. Na skupu je bilo ukupno 16 izlagača. Istog dana u 13 sati bilo je svečano otvorenje izložbe pod geslom „Od bitja kapucinskoga fragmenti“ (iz fundusa knjiga, slika i sakralnih predmeta našega samostana u Rijeci, te Varaždinskog i Karlobaškog samostana). Izložba je otvorena u zgradi muzeja gdje je završio znanstveni skup. Izložba je otvorena uz pet govornika, a voditelj je bio fra Stanko Dodig. Radosti otvorenja izložbe pridonijela je i klapa s Donje Drenove, s dvije skladbe, a osobito bijaše zanimljiva Mozartova skladba: „Venerabilis barba Capucinorrum“. U subotu 16. listopada u 11 sati bila je svečana misa zahvalnica koju je predvodio domaći nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić kojemu se pridružio i gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović s 58 koncelebranata, braće kapucina iz Hrvatske, Slovenije, te svećenika i redovnika navedenih dviju biskupija. Koncelebraciji su između ostalih nazočili: provincijal hrvatske kapucinske provincije

sv. Leopolda Bogdana Mandića dr. fra Ivica Petanjak i generalni definitor kapucinskog reda iz Rima, fra Jure Šarčević. Za vrijeme koncerta i akademije u kazalištu, prigodne poklone darovala je Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka, za Hrvatsku kapucinsku provinciju (provincijalu) i kapucinskom samostanu u Rijeci (gvardijanu fra Anti Pervanu). Fra Ivica Petanjak, provincijal održao je nekoliko zahvalnih govora, osobito na misi zahvalnici, svima koji su organizirali proslavu ove obljetnice, koji su pomogli u donacijama i poklonima i svima koji su nazočili svim događajima. Zahvalne riječi izrekao je predslavitelju nadbiskupu mons. dr. Ivanu Devčiću i biskupu dr. Mili Bogoviću, te svim svećenicima i vjernicima, a osobito hodočasnicima koji su došli u velikom broju: iz Varaždina (dva autobusa), iz zagrebačke Dubrave (dva autobusa), te iz Splita i Dubrovnika (po jedan autobus). Prije popričesne molitve naš zbor otpjevao je prigodnu kapucinsku himnu koju je skladala s. Fidelis. Nakon popričesne molitve otpjevali smo himan Tebe Boga hvalimo, a iza blagoslova hrvatsku himnu. Pokrovitelji cijele proslave su bili Hrvatska kapucinska provincija, Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka, Riječka nadbiskupija i Sabor Republike Hrvatske s njegovim predsjednikom gospodinom Lukom Bebićem. Čestitke za ovu obljetnicu primili smo od mnogih, a osobito: od uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića, mnogih provincijala i provincijalki, časnih majki, te od državnih vlasti: od predsjednika Sabora gospodina Luke Bebića, od gospođe Jadranke Kosor, predsjednice Hrvatske Vlade i od ministra kulture gospodina mr. Bože Biškupića.

fra Stanko Dodig

Mt 6, 5-15

Moliti

Molitva je sastavni dio našeg vjerskog i duhovnog života. Ne trebamo je doživljavati kao obavezu, već kao zadovoljstvo i rado je trebamo moliti. Trebamo i živjeti pravim kršćanskim životom jer vjera je bez djela ništa. Molitvu Oče naš naučili smo dok smo još bili jako mali. Kada nju molimo, pred Bogom stojimo ponizni i sabrani jer je Isus rekao da će maleni i ponizni biti uslišani. Mi tada Bogu pjevamo i naznačujemo da je prisutan u svem svijetu, govorimo da nam je Božje ime najvažnije od svih. Kada molimo Boga da nam dade naš kruh za ovaj dan, podrazumijeva se da želimo i sve ono što nam je potrebno da bismo preživjeli. Mi također svojim djelima Boga vrijeđamo kada ne poštujemo njegove zapovijedi, kada mislimo da možemo živjeti bez njega, postajemo mu dužnici i stoga Ga molimo: Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Time se obvezujemo da ćemo i mi biti bolji, poštivati svoje prijatelje i pomagati ih. I na kraju molimo Ga da nas izbavi od zla. Vjerujemo da je Bog jači od svakoga zla i da će nas izbaviti, samo trebamo biti iskreni i ustrajni , svakodnevno se obraćati našem nebeskom Ocu: „Oče Naš“!

Šimo Baraban Mt 7, 1-5

Ne suditi

Nemojte suditi, da ne budete suđeni!

Jer kako budete sudili,onako će s i vama suditi, kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvno u svom oku ne zapažaš! Kako li možeš reći bratu:“De da ti izvadim trun iz oka.“dok je brvno u tvom oku? Licemjere, izvadi brvno najprije iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova. Mi ljudi u ovom Matejevu evanđelju doživljavamo se tako što ponekad znamo prekršiti ove riječi! Kao kršćani koji vjerujemo u Boga i Crkvu trebamo da živimo onako kako nas Isus Krist i Sveta Crkva uče,a to je da se kroz molitvu obratimo Kristu te da sve dobre i loše trenutke podjelimo s Kristom, te ono što drugi naprave loše, ne moramo odmah razglasiti, već da to trebamo zadržati za sebe. No ponekad postoje trenutci kada drugi ne rade stvari ispravno i ne postupaju ispravno pa nam ponekad dođe da im naštetimo i prigovorimo za ono što nisu dobro učinili, no kako bi taj trenutak izbjegli, najprije malo razmislimo o onome što su drugi učinili, a što smo i mi sami učinili. Ako bi gledali samo što drugi rade loše, mislim da ne bismo bili pravedni prema njima, a i prema Bogu. Kao i sva ljudska bića, i mi smo ponekad grešni i znamo se mjeriti drugima, no isto tako mislimo da se Isusu ne sviđa što to ponekad radimo u suprotnom smjeru. Tako, na kraju, svi trebamo gledati što mi činimo, a onda što drugi čine.

Tomislav Šarčević

Ideja kršćanskog društva

sejističko djelo Thomasa Eliota Ideja kršćanskog društva, značajno je za kršćansku populaciju zbog primamljivog naslova, ali i razvijenih utopističkih elemenata. Autor stvara koncepciju u kojoj razvija zemaljski svijet uređen na kršćanskim načelima morala. Njegova ideja je proizašla iz želje za najbolje uređenim društvom u Europi, koje bi ikad moglo postojati. Nije ga smetala ni činjenica da je velik dio europskog naroda sekulariziran, već je u toj poteškoći uvidio sjajan i nadopunjujući plan. Njegov plan kršćanskog društva nije utemeljen u nekoj zračnoj sferi, nego se odlučno opredjeljuje na svjetovni i ovozemaljski svijet. Da bi kršćansko društvo postojalo, ono mora među narodima imati čvrste Kristove temelje. Mora se osjećati poriv za još jače produbljivanje toga temelja, unatoč stalnih prijetnja izgaranja i uništenja. Eliot utvrđuje da je za uspjeh najvažnije hrabro opredjeljenje za kršćanstvo, ono nije izolirano od svjetovnog društva unatoč poganstva koje je društvom vlada, već ga učvršćuje i produbljuje osnovama kršćanskih dogmi. Njegovo esej je nastao pred sam početak Drugog svjetskog rata, zbog toga strašnog utjecaja događaja pisan je utopističkim žanrom, namjerom da nam osvijesti istinske kreposti. Željom da društvo uspije u procesu ujedinjenja, on odbacuje svakakve totalitarističke režime koji bi diktirali i upravljali ljudskim životima. Pri stvaranju kršćanske države važno je konstantno i aktivno djelovanje između Crkve i Države. U takvom međuodnosu trebaju se iznaći mnogi prijedlozi ili novine, koje bi unapređivale razvoj ljudskog entiteta te na koncu cijelu zajednicu. Za kvalitetnije i uspješnije političko djelovanje u Državi, nezaobilazno je pravilno rukovođenje državom. Optimalno društvo koje je adekvatno za upravljanje državom, Eliot naziva „zajednica kršćana“. Ta zajednica se ne smije odvajati i zaboraviti na nekršćane, već mora komplementarno djelovati u takvom društva, da bi uspjela kristijanizacija. Prema Eliotu jedna od prvih poteškoća uspostave takvog društva jest velika i užurbana industrijalizacija. Takvim procesom u čovjeku bujaju motivi pohlepe i gramzivosti, te ono rezultira egoističkim i sebičnim djelovanjem u svakodnevici. Izgradnjom stabilne „vertikale“ prema nadnaravnom, uspjet ćemo zadržati čvrst odnos s Bogom. Na toj razini dolazi do efikasnijeg rada u kapitalističkom poretku, te humanijeg odnosa među ljudima. Autor smatra da je pravi put kvalitetnijem životu zajednice obrazovanje, koje bi se sastojalo od klasične naobrazbe. Pri tome bi neophodan predmet u obrazovnom sustavu bio kršćanska filozofija života, koja bi pružila i prokrčila pravi put stjecanja životnog znanja. Pisac pretpostavlja ako neka država kršćanstvo ima priznato kao nacionalnu

religiju, onda bi takav sustav obrazovanja bio vrlo lako ostvarivi. Postupnim kreiranjem koje bi u početku trajalo generacijama, stvorilo bi potrebnu kršćansku zajednicu. U toj zajednici laici i svećenici pomagali bi u postizanju i stvaranju takvog društva; primarna zadaća bila bi im osvješćivanje kršćanskih vrednota. Stupnjevito bi pobuđivali jedino i istinito etičko načelo koje je kršćansko, poštujući naravni i nadnaravni zakon. Politički sustav, koji bi omogućio takvu hijerarhiju vlasti jest demokracija, ali pod određenom dozom opreza zbog neprekidnog utjecaja raznih mišljenja; kao primjer solidne vlasti autor navodi Englesku. U njoj je veoma dobro izraženi međuodnos Crkve i Države. Pri tome Anglikanska crkva, koja je u Engleskoj glavna i najveća, uživa privilegij uklopljenosti u Britansko društvo. Englezi svoju Crkvu nazivaju „Established Church“, ili etablirana i državna Crkva. Prema tome, neophodan je neposredni i formalni odnos Crkve sa Državom. Njezina uloga će se povećati, jer će biti jedina pravomoćna pri donošenja odluka u pitanjima koja se tiču dogme, vjere i morala. Treba imati na umu, da u takvom uređenju država neće imati vrhovnu vlast nad njom i udjela u donošenju odluka, koje se isključivo tiču Crkve. Radi uspješnijeg provođenja svojih odredba, Crkva će biti također raspodijeljena na svoje općine koje će biti u izravnom dodiru s najmanjim jedinicama zajednice. U kršćanskoj će zajednici postojati izaslanici, koje će biti vješti u iznošenju relevantnih crkvenih odluka. Ideju kršćanskog društva autor najbolje opisuje u sljedećem citatu: „Pokušao sam svoju ambiciju koja ima za cilj kršćansko društvo ograničiti na minimum onoga što se od društva može zahtijevati: nastojao sam prikazati ne zajednicu svetaca, već zajednicu običnih ljudi, čije je kršćanstvo obilježeno u prvom redu pripadnošću zajednici i koje je tek nakon toga stvar individualnog izbora.“ Budući da politička filozofija potvrđuje etiku, a etika potvrđuje istinu vjere, traži se čvrsta i dobrohotna vjera.

Petar Jakopec 51

Intimni doživljaj spokoja … (iz fotografskog posjeta samostanu)

„Među mnogim načinima borbe s ništavilom, jedan od najboljih je fotografiranje, djelatnost kojoj bi djecu trebalo učiti odmalena, jer iziskuje disciplinu, estetički odgoj, dobro oko i sigurne prste. Ne radi se o vrebanju laži kao što to čine kojekakvi izvjestitelji i hvatanju glupave siluete neke velevažne osobe koja izlazi kroz vrata u Downing Streetu na broju 10, ali u svakom slučaju, kad se hoda s aparatom postoji kao neka dužnost da se bude pozoran, da se ne izgubi taj nagli i raskošni odskok jedne sunčeve zrake od nekog starog kamena, ili trk neke mališanke kojoj pletenice vijore dok se vraća kući s kruhom ili bocom mlijeka.“- riječi su književnika Julia Cortazara iz knjige Progonitelj i druge priče što su mi pomalo preuzetno odjekivale u glavi kad sam, zahvaljujući sretnim okolnostima, imao priliku fotografirati varaždinski Kapucinski samostan… Kad kažem sretne okolnosti, mislim prije svega na dobrotu fra Gorana, fra Mirka i neizostavnog fra Bone koji je na terasi iznad rascvjetanog vrta, ne miješajući se u svakodnevicu, a istodobno duboko uronjen u nju, bio udubljen u neku knjigu. Poslijepodnevni mir samostana želim dočarati s nekoliko fotografija koje objavljujemo uz ovaj kratki tekst. Iako kao nisam u potpunosti zadovoljan serijom fotografija nastalim prilikom tog kratkog posjeta, moram reći da intimni doživljaj spokoja vedrog ljetnog poslijepodneva koji još uvijek mogu dozvati u sjećanje, reakcije nepoznatih prijatelja s internetskog fotoservisa Flickr gdje sam dio fotografija objavio, kao i povjerenje urednice knjige „Franjevci kapucini“, u koju je uvršten snimljen materijal, u potpunosti opravdavaju moj način borbe s ništavilom. tekst i fotografije

Srečko Lebinec

Uz početak izgradnje podzemne garaže na Kapucinskom trgu u Varaždinu Novo ruho starog trga Kapucinšćak, Strossmayerov i Lenjinov, nekadašnji su nazivi Kapucinskog trga koji je postao jedno od većih gradilišta u Varaždinu posljednjih godina. Iako pod zemljom, podzemna garaža koja je u izgradnji, trajno će izmijeniti izgled ovog dijela grada. Arheološka istraživanja, inače obvezatna u zaštićenoj povijesnoj jezgri tijekom ovakvih građevinskih radova, vraćaju nas u vrijeme kad je na tom mjestu postojalo južno grabište. Neposredno uz gradske zidine, služilo je ono kao smetlište na kojem su završavale sve nepotrebne i oštećene stvari onih koji su živjeli unutar zidina. Prema riječima arheologinje Marine Šimek iz varaždinskog Gradskog muzeja, nakon slojeva iskopane zemlje i šute, zaključeno je da je grabište bilo široko osamdeset centimetara, a dubina mu je bila od 120 do 180 centimetara. U njemu su arheolozi pronašli pokretni materijal iz 18. i 19. stoljeća - fragmente keramike i stakla, koji su korišteni u svakodnevnom životu. Pronađeni su i dijelovi pečnjaka, ali, zanimljivo, i pola engleskog pennyja iz 1889. godine. Prije nego su starim Varaždincima služila kao odlagališta otpada, grabišta su imala vrlo važnu ulogu u obrani grada. Sredinom 15. stoljeća Varaždin je bio opasan zemljanim nasipima i opkoljen vodom, no kako se približavala turska opasnost, bilo ga je potrebno utvrditi zidinama pa je polovicom 16. stoljeća grad od svojih predgrađa odijeljen sustavom zidanih bedema i grabišta u koje je puštena voda iz Drave. Slabljenjem turske moći, utvrde gube svrhu te početkom 19. stoljeća gradski magistrat daje srušiti varoške bedeme, a grabišta se kao rasadišta bolesti i smrada

zatrpavaju. Na tim se mjestima počinju graditi kuće, a stara gradska jezgra, oslobođena svojih vjekovnih stega, spaja se s predgrađima. Intenzivna gradnja koja je uslijedila bila je u građanskom ili klasicisističkom stilu.

Palača Erödy i oko nje Građevina, koja i danas kao i nekad, dominira Kapucinskim trgom, dodajući mu ružičastu boju, palača je obitelji Erdödy, sagrađena u drugoj polovici 18. stoljeća u stilu terezijanskog baroka. Grof Ivan Erdödy prodao ju je grofu Fridriku Patačiću i Franji pl. Bedekoviću. Kao što piše Ivy Lentić Kugli u svojoj knjizi „Zgrade varaždinske povijesne jezgre“, nakon što je umrla posljednja od roda Patačić, grofica Eleonora, palača postaje dio njezine zaklade kojom upravlja županijski blagajnik. Godine 1860. na javnoj dražbi palaču kupuje gradska općina te ona sve do 1945. godine služi kao vojarna Zrinski. Nakon toga je u njoj smješten Dom JNA, pa Časnički dom Hrvatske vojske da bi naposlijetku u nju bila useljena Glazbena škola. Ova vrijedna građevina u socijalističko je vrijeme u potpunosti obezvrijeđena izgradnjom neprimjereno velikih volumena robne kuće i banke, mišljenja je muzejski savjetnik Miroslav Klemm, koji je nedavno objavio knjigu „Izgubljeni grad“. U njoj navodi da su izgubljeni detalji arhitektonske plastike, grb obitelji Erdödy i urne s plamenim jezicima iznad pilastara portala palače. Nema više ni obiteljskog grba nad ulaznim vratima. Ne postoji više ni visoki zid sa slijepim arkadama, koji zatvara sjeverni dio dvorišta kapucinskkog samostana. Porušene su kuće na sjevernoj strani trga. Podsjećajući na stare fotografije, Klemm dodaje da je do našeg vremena u potpunosti izgubljena cijela

gradska insula s građanskim prizemnicama u Ulici Tome Blažeka. Na tom je prostoru podignuta zgrada Varaždinske banke. Srušena je i kapelica u kapucinskom vrtu na mjestu današnjeg Autobusnog kolodvora. Ne postoji više niti zidana trafika na južnom rubu trga.

Kapucini i trg Nakon što su kapucini svečano uvedeni u Varaždin 1699, već godinu kasnije odabrali su zemljište za gradnju samostana i crkve te za uređenje velikog vrta. Bilo je to izvan gradskih bedema, na početku južnoga predgrađa, na malo povišenom mjestu gdje su se već nalazili groblje i drvena kapelica Presvetog Trojstva. Kapucinski samostan dala je 1701. godine sagraditi grofica Magdalena Drašković, rođena Nadasdy. Bilo je to gotovo pola stoljeća otkad su hrvatski staleži uputili molbu kapucinskom provincijalu u Grazu da poradi na osnivanju samostana u Varaždinu. Gradnju crkve Presvetog Trojstva sa samostanom i vrtom omogućili su ugledni Varaždinci, a završenu ju je posvetio 14. srpnja 1706. zagrebački biskup Martin Brajković. Pišući o kapucinskom samostanu kao istaknutom arhitektonskom spomeniku, Klemm u svojoj knjizi podsjeća da je ...do našeg vremena već izgubljen zidani ulaz, krovom povezan s pročeljem građevine, na istočnom zidu samostanskog dvorišta. Nema više oslika ni zidne slike u plitkoj niši iznad kružnog prozora na pročelju crkve. Izgubljeni su mali tornjevi sa strane crkvenog zabata.

Nova gradska vizura Kapucinski samostan danas se nalazi na kućnom broju sedam istoimenog trga. Ovaj prostor koji je dugi niz godina bio parkiralšte, do početka 2012. godine preobrazit će se u trg s klupama, mjesto za odmor i okupljanje. Uostalom, tome je svojevremeno i služio. Upravo na tom mjestu se 1897. godine okupilo mnoštvo kako bi prisustvovalo svečanosti posvete barjaka Građanske čete povodom 150. obljetnice njezina osnutka. Od tada se trg bitno promijenio. I još uvijek se mijenja. Izgubio je park, ali on bi trebao biti posađen u nekom novom obliku. Na trgu više nema automobila, a neće ih niti biti. Njih 450 moći će se parkirati pod zemljom na dvije razine, odakle će izlaziti na novo raskrižje sa semaforima. Za sve to bit će potrebno više od 45 milijuna kuna. Neki kroničar možda će jednog dana zapisati da je obližnja nezgrapna i oronula zgrada bivše robne kuće pretvorena u suvremeni multimedijski centar s gradskom knjižnicom i čitaonicom, knjižarama i antikvarijatom; da joj je fasada, kao i ona na Vodotornju, obrasla zelenilom i sretno se uklapa u okoliš; da se s druge strane kapucinskog samostana nastavlja Galerija na otvorenom, u kojoj se mogu vidjeti djela poznatih slikara, prenesena na nekad neugledne sive fasade. I da je Varaždin, ovaj put, na najbolji način iskoristio šansu i dobio još jednu potvrdu svog urbanog identiteta.

A.Ž. Dolenec

DRUGO IZDANJE STUDIJE O LEPOGLAVSKOJ TAMNICI (Dr. Augustin Franić: KPD Lepoglava: mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Dubrovnik, 2010., 304 str.) Prije nekoliko tjedana izašlo je drugo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige o lepoglavskom kazamatu Dr. Augustina Franića (1929.). Dr. Franić svoje devetogodišnje robijanje za slobodnu Hrvatsku i stradanje svojih prijatelja i suboraca i njegov intelektualni napori u starosti su dio europskog i svjetskog otpora protučovječnoj i protukršćanskoj komunističkoj ideologiji, a bavi se zatočenima nakon 1945. godine. U 8. poglavlju „Strahovlada i teror izvan kaznioničnog zida“ na str. 194.-215 obradio je raspoloženje i ponašanje okolnog pučanstva, kao i teror, kojim su jugoslavenske vlasti držali to pučanstvo u pokornosti, što mnogi analitičari zatvorskog sustava posve ispuštaju iz vida. Ovo poglavlje sadrži uglavnom nepoznatu zamisao stvaranja organizacije za oslobođenje robijaša, na čelu koje je stajao ugledni hrvatski sindikalist Andrija Mrzlečki (1910.-2000.), pokojni otac našeg brata Antuna Mrzlečkog i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog radničkog saveza u emigraciji, koji je prošao robiju i tridesetogodišnju emigraciju. Franić citira iz knjige Andrije Mrzlečkog „Uspomene na 50-godišnjicu Hrvatskog radničkog saveza“, objavljena 1971. u emigraciji, jedino sindikalno štivo ove vrste koje opisuje borbu hrvatskog radnika za svoja prava između dvaju svjetskih ratova. HRS je postojao od 1921. do 1941. godine i bio brojčano najjača sindikalna organizacija na Balkanu, a tekst ove knjige, zabranjene za vrijeme Jugoslavije, može se nabaviti kod našeg brata Antuna Mrzlečkog. Knjiga „Lepoglava“ stoji 100,- kuna i naručuje se kod: Dr. Augustin Franić, Kriva 1, 20000 Dubrovnik, Tel: 020- 422 822.

fra Antun Mrzlečki 54

PREDŠKOLSKI ODGOJ

a nisam tamo gdje ste vi odrasli.Vi ste na zemlji, ali je vaš dom jako daleko...Vi ne puštate korijenje u tu zemlju onako kako to ja činim. Eto, zašto živite tako daleko od mene...Vi puno vi puno govorite,ali sav taj govor je iznad moje glave i ne uspijeva mi da vas slijedim. Ne razumijem što hoćete reći. Vjerujem da izgovorena riječ ima na mene isti utisak kako i na vas. Vaš horizont je velik i širok a moj uzak i malen. Općenito,postupate sa mnom kao da imam više sposobnosti i zato olako tvrdite o meni:“ ne sudjeluje,ne surađuje,ne razumije, živi u oblacima. „ Kako bih volio da vas mogu slijediti! Ima nešto u meni što vuče tom vašem, meni za sada nepoznatom svijetu. Moje srce često sluti da bi mi se iza vaših rječi trebala otvoriti širom jedna vrata, ali mi za sada ne uspijeva otvoriti ih. Dođite, i uzmite me tamo gdje jesam, a to znači da bi se vjerski odgoj presškolskog djeteta morao kretati od tipično dječjeg iskustva koje je dostupno svoj djeci te dobi. U nedalekoj prošlosti djeci se vjera predstavljala na način koji je daleko od njihovog života. Naša zadaća nije dati tek neku vrstu pouke, nego već prisutnu pokrštenju vjere razvit u djetetu.Život koji struji iz naše vjerničke duše predajemo kao nekom vrstom osmoze djetetu, koje živi u ovim prvim godinama od oponašanja. Djecu reba odgajati od najranije mladosti po vjeri koju su primili na krštenju, da boga spoznaju i štuju, a bližnjega da ljube. Primjer odgojitelja je neobično važan u ovoj dobi, jer kroz njega djete dolazi k Bogu.Djete se snalazi slijedeći vjerski život svojih odgojitelja. Svremenom od vanjskog oponašanja preuzima i unutarnje stavove odraslih,no unutar svojih mogućnosti. To je pravi način počimanja vjerskog odgoja. S prirodnim duševnim napretkom djete se sve više asimilira i vjeru, ako je u obiteljskoj sredini briga za vjerski život zanemaren ili nedostatan, tendencija se neće razviti nego će se izgubiti. Zajedno s oponašanjem vjerskog života odraslih,a to je prvi način približavanja bogu, djete mora primiti izvrstan vjerski odgoj, tj.poučavanje u vjeri. Budući da je kršćanska vjera objavljena, to uključuje jednostavnu i kratku pouku već u ranom djetinjstvu, vodeći računa o mogućnostima i dobi djece. Vjerska pouka djece nužna jer sadržaj objave nije utisnut u svijest djeteta, ali je

ono pripravno da ih primi kao osobni dar samoga Boga. Dakle, svako je djete prema svjoj dobi raspoloženo za susret s Bogom.Uči moliti,raduje se kad ga primaju u tajne i svete euharistije. Duh Božji koji djeluje već od ranog djetinjstva prvi je izvoditelj tog otkrivanja. Prve istine koje djeca trebaju naučiti; 1. postoji beskrajno dobri Bog, koji nas ljubi i mi mu možemo ljubav uzvratiti; 2. Bog je svemoguć, sve potrebno nam daje; 3. iz ljubavi prema Bogu trebamo biti dobri, ali uvijek ne uspijevamo poradi čega nam je Bog darovao Isusa da nas pouči kako živjeti kao djeca Božja. Isus, rođen od Marije trpio je i umro za nas na križu, uskrsnuo i uzašao na nebo te nam poslao Duha svoga koji nam pomaže nasljedovati njega samoga i koji nam daje snagu činiti dobro kako bi se međusobno voljeli. Njega ćemo ponovno vidjeti kad dođe i sve nas povede k Ocu. Na poseban način s nama je u crkvi pod prilikama kruha i vina. To je ono što djeci moramo dati. Djeca se identificiraju s odraslima, i ljube i časte Boga našom ljubavlju. Vodimo ih Bogu preko stvorenja, pomažući im da otkriju Božji glas u svim stvarima koja ih okružuju. Taj put je srodan djeci predškolske dobi. Oni čine prije svega od osjetila i privlači ih sve što ih okružuje. To je put koji si odabrao sam Bog da se očituje ljudima. Roditelji su prvi vjeroučitelji svojoj djeci. To nije organizirani rad nego se oslanja na životno iskustvo često vezano uz blagdane ali i druge zgode koje roditelj može iskoristiti. Rad odgajatelja vjeroučitelja nije prepušten slučaju. Djete te dobi u idealnom je razdoblju postaviti temelje svoje vjere da se u njemu stvori raspoloživost za radosno primanje Božje poruke. Rukovodeći se upravo ovim smjernicama, u župi sv. Vida u Varaždinu, već 20 godina egzistira dječja igraonica s prosječno 30_ak djece u dobi od treće do sedme godine života. Ove godine smo blagdan Krista Kralja proslavili na najljepši način, gdje smo mi stihom onih najmanjih na veselje roditelja i župljanja, ljudi dobre volje.

Ozana Laušin

ROĐENDANSKI DAROVI BOŽIĆU

vo nam još jednog Božića pred vratima. Blagdan je to kojeg vole svi i oni što mu razumiju značenje i oni što ga doživljavaju tek folklorom i običajem. Svi ga, manje ili više povezuju s darovima. Što i nije pogrešno, jer Božić zapravo i jeste jedan veliki dar. Dar što ga Bog rođenjem svog Sina dariva ljudima. Ipak, čini se da, slaveći Božić, naša međusobna darivanja poprimaju sve veće značenje i postaju nepotrebno obilje, razbacivanje, nadmetanje i podilaženje vlastitim željama, a udaljavaju se od onog bitnog – potrebe darivanja Božjeg djeteta, jer Božić je rođendan Isusov i ako nekog treba darivati, onda je to On, njemu pripadaju darovi. A što mi danas poklanjamo Isusu za njegov rođendan? Možda puno manje nego što je dobio kad je u siromaštvu betlehemske štalice ugledao svijet? U dane cara Augusta, kako nas uči Pismo, nađoše se Josip i Marija u gradu Betlehemu, da se i oni, prema naredbi, podvrgnu popisu stanovništva. Marija bijaše u poodmakloj trudnoći i sigurno nije lako podnosila putovanje, stoga naumiše što prije pronaći prikladni smještaj, ali za njih ni u jednom svratištu ne bijaše mjesta, te se moradoše skloniti pod siromašni krov obične betlehemske štalice. I baš tu, te je noći mali Isus došao na svijet, rodivši se u prostoru neprimjerenom za boravak, a pogotovo za rođenje djeteta i još k tome Božjeg Sina. Iako se po okruženju i nemilim prilikama u kojima se našla mlada obitelj, činilo da su od svih zaboravljeni, dobri Bog ih nije ostavio niti dozvolio da njegov Sin osjeti svu negostoljubivost svijeta i vremena. Pod prohladnim noćnim nebom siromašni su pastiri čuvali ovce grijući se oko vatre, kad li ih je neka čudesna toplina zahvatila i zagrijala im srca jače od rasplamsanih grana a zrak se ispunio svjetlošću i pjesmom. Anđeli s neba pozdraviše ih i javiše im radosnu vijest – rođenje Spasiteljevo. Čuvši to, pastiri se obradovaše. Nisu sumnjali, raspravljali niti promišljali, već su jedan drugog poticali da što prije krenu vidjeti događaj veliki. Mada neuki i siromašni, znali su kako pred Božje dijete doći. Ponesoše svježeg mlijeka, suhog sira, janje na ramenima – prve darove Djetetu. I nisu se postidjeli, jer Marija i Josip sa zahvalnošću i poštovanjem prihvatiše darove koji bijahu upravo ono što je mladoj obitelji trebalo, a ponad svega zahvališe im na ljubavi kojom je svaki od njih dar položio pred jasle s novorođenčem i djetetu se poklonio. Ako su pastiri donoseći skromne darove možda kradom i osjećali nelagodu ili sramotu što Spasitelju ne mogu pokloniti nešto veliko, vrijedno i njegove veličine dostojno, kad su odlazili, srce im bijaše mirno i ispunjeno neizmjernom radošću jer je njihov dar primljen kao kraljevski i jer upravo oni, skromni, neuki, siromašni i obični prvi vidješe Spasitelja. Ne mogavši se odmah s malim djetetom uputiti natrag u Nazaret, nađoše Josip i Marija smještaj u nekoj kući u Betlehemu. Vrijeme im je prolazilo jednostavno, ispunjeno srećom blizine malog Isusa. Jednog dana, nad mjestom u kojem boraviše zasja čudesna zvijezda čiji sjaj ogrnu kuću svjetlošću i pred prag im dovede tri čovjeka. Prašnjava karavana odavala je putnike koji su mnoge pješčane dine prošli, izgazili kamene ceste, pregazili planinske visove, obišli gradove i sela. Deve, magarci i rasni konji, bogato urešeni, nosili su opremu putnika što stižu iz nekih jako dalekih krajeva. Začudiše se Josip i Marija što ih tako otmjeni gosti posjećuju a kad saznadoše da su to mudraci koje čudesna zvijezda danima i danima s Istoka vodi da bi se došli pokloniti novorođenome Kralju, uvedoše ih u sobu do postelje s malim Isusom. Mudri, bogati i otmjeni stranci,

prignuše koljena i duboko se pokloniše pred majušnim djetetom, gledajući ga ganutom ljubavlju i srećom koja im je udijeljena. Potom otvoriše svoje blago i pred Dijete staviše darove – zlato, tamjan i plemenitu mast. Kraljevske darove za mladog Kralja. Kad su idućeg dana odlazili, ni oni a ni Isusova obitelj, nisu slutili koliko će upravo ovi darovi biti dobrodošli, korisni i potrebni. Zahvaljujući njima mlada je obitelj mogla osigurati Isusu i sebi život i sigurnost za vrijeme bijega i života u Egiptu. Kad je kralj Herod uvidio da se mudraci neće vratiti i otkriti mu gdje žive Josip, Marija i mali Isus, silno se razljutio. Sva zloća njegova bića uzavrela je i bijesom buknula. On, koji je želio biti jedini kralj, naumio je osujetiti Božji plan i nije mogao prihvatiti da se proročka riječ ispunjava, da je obećani Mesija rođen, evo ga tu negdje blizu. U svojoj neizmjernoj sebičnosti, mržnji i sebeljublju skovao je užasan plan, luđački naum – naredio je poubijati svu mušku djecu od dvije godine starosti na niže, nadajući se da će među njima tako ubiti i tog malog Mesiju što se udostojao roditi i njemu Herodu poremetiti planove. Uzalud su majke skrivale svoje dječake, nemilosrdni vojnici koje obuzeše zao duh i strah od Herodove moći, mačem su u jednom danu poubijali sve dječake određene dobi u Betlehemu i okolici. Silan je plač i jauk, kao crni plašt smrti ogrnuo kraj. Bog je s neba anđela poslao upozorivši Josipa da s djetetom i Marijom žurno pobjegnu u Egipat i sklone se od strašne prijetnje koja se nadvila nad život malog Isusa. Te noći Isus je plakao drugačije nego inače, ne bijaše to plač gladnog, bolesnog ili djeteta koje treba previti u suhu robicu. Bijaše to plač nemoći i neizmjerne tuge. Plakao je zato što je zlo jednog čovjeka učinilo da nevina dječica Isusu poklone treći dar i to najveći mogući dar, dar života za prijatelja. Uzalud je Marija na grudi privijala svog jedinca, tiho mu i nježno tepala, Isusova je duša jecala za svakom onom malom dušom što se vijala put nebesa prinoseći dar života, prvo mučeništvo za svog Spasitelja. O, da je mogao, kako bi on rado izbjegao taj treći veliki dar što ga je dobio, ali čudesni su putovi Oca njegova, a on je još malo, nejako dijete, ali i sada i zauvijek prihvaća i poštuje volju svog nebeskog Oca. U to vrijeme u Nebesima, pred vratima Raja, sam je Gospodin Bog u svoje naručje prihvaćao dušu svakog malog dječaka stradalog od Herodova mača. Utiskivao mu svoj očinski cjelov i za ruku ga držeći vodio na cvjetne rajske poljane koje naskoro zabrujaše dječjim smijehom, cikom i radošću, jer nevina dječica postadoše živahni, mali Božji anđelčići. I mora da je to malom Isusu bilo dano u duhu vidjeti, jer od tog se trena utišao njegov plač i blagi sanak sišao na vjeđe. U zemaljskoj dolini, u Betlehemu i okolici, plač nije jenjavao, neutješne majke čupale su kose i jecale za izgubljenom djecom, ali veliki Bog i njihovom je srcu poslao utjehu, jer njegov Sin je rođen i na zemlju poslan i zato da bi jednom sve majke mogle u nebu grliti svoju prerano izgubljenu djecu. Kad budemo kupovali darove ovog Božića za svoje bližnje, sjetimo se darivati i Isusa jer ovo je njegov rođendan. Sjetimo se prvih darova što ih je on primio i neka naši darovi i Njemu i bližnjima uvijek budu darovi ljubavi, tada će njihova vrijednost biti neprocjenjiva i vječna.

Mira Šincek

zahvale

Zahvaljujemo se Majci Božjoj Bistričkoj, Sv. Obitelji i sv. ocu Leopoldu Mandiću na svakoj pomoći i milosti. Preporučujemo se i nadalje u njihov moćni zagovor. Tereza Hrgović s obitelji.

••• S veseljem i zahvalnošću javno se zahvaljujem Bogu i sv. Leopoldu za čudesno ozdravljenje i primljenu milost. Naime 23. svinja 2007. god. u jutarnjim satima doživio sam moždani udar, uslijed kojega mi je oduzet govor, a desnu ruku gotovo da nisam ni osjećao. Po dolasku u KBC Rijeka, utvrđeno je da sam doživio izlijev krvi u mozak. Smješten sam na intenzivnu njegu. Moja majka i kćer su započele molitvu za ozdravljenje sv. Leopoldu Mandiću i bl. Alojziju Stepincu. Na veliko čuđenje liječnika i moje vlastito još istog dana poslijepodne vratio mi se govor, a slijedećeg sam dana polako šetao bolničkim hodnikom. Otpušten sam kući prije nego je to uobičajeno. „Vi ste fenomen. Ovo je čudo! U svojoj liječničkoj praksi nisam doživio ovako brz oporavak”, zaključio je liječnik kojemu sam nakon mjesec dana došao na rutinsku kontrolu. Ja sam uvjeren da se radi o čudu. Niti mjesec dana nakon toga vozio sam automobil i obavljao sve poslove baš kao i prije. Tim više je to čudno jer spadam u stariju populaciju, već sam u sedmom desetljeću. Duboko sam uvjeren, kako medicinska struka kaže, da sam čudesno ozdravio po zagovoru sv. Leopolda, bl. Alojzija i sv. Antuna Padovanskog. Smijem ponoviti, da, medicinski stručnjaci moj su oporavak proglasili čudom, u što sam i ja i te kako uvjeren i svjestan i na čemu sam vječno Bogu zahvalan. Nikola Gržetić, otok Krk

KRŠČANSKA SADAŠNJOST nova izdanja Jacob Neusner Rabin razgovara s Isusom Biblioteka: Izvan nizova ISBN broj: 978-953-11-0598-9 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: I. izdanje, Zagreb, studeni 2010. Format, br.str: 12,5 x 20 cm; 226 str. Uvez: Meki Cijena: 140 kn

Ivan Supičić Za univerzalni humanizam. Prema potpunijoj čovječnosti Biblioteka: Polazišta ISBN broj: 978-953-11-0578-1 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: I. izdanje, Zagreb, lipanj 2010. Format, br.str: 12,5 x 20,5 cm; 726 str. Uvez: Tvrdi Cijena: 180 kn

Stjepan Baloban Između slobode i podložnosti. Kršćanin i svijet Biblioteka: Znakovi i gibanja ISBN broj: 978-953-11-0599-6 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: 1. izdanje, Zagreb, studeni 2010. Format, br.str: 11 x 18 cm; 256 str. Uvez: Meki Cijena: 75 kn

Thomas P. Rausch Biti katolik u kulturi izbora Biblioteka: Žarišta ISBN broj: 978-953-11-0601-6 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: I. izdanje, Zagreb, studeni 2010. Format, br.str: 14 x 20 cm; 190 str. Uvez: Meki uvez Cijena: 110 kn

KRŠČANSKA SADAŠNJOST

Kapucini - Povijest jedne franjevačke obitelji Nakladnik: Kršćanska sadašnjost Pet stoljeća kapucinske povijesti Pri sastavljanju ovog djela kao da je autor osobito pazio na to da ne izostavi male i naoko beznačajne sitnice, koje prožimaju ovo djelo koje na privlačan i jednostavan način sažimlje višestoljetnu povijest kapucinske franjevačke obitelji, u kojoj nisu izostavljeni ni njezini najbolji, najsvjetliji i najsvetiji članovi, ali ipak kao članovi obitelji koja ih je rodila, a koju su oni svojim životom preporađali i davali joj novo i ljepše lice. Ta svjedočanstva svetosti pratila su događanja u Redu kroz mnoga stoljeća, tako da je lik franjevca kapucina, poniznog brata koji je dijelio život s običnim ljudima, postao blizak i kroz literaturu i kinematografiju. U našim danima kapucini su prihvatili poziv Drugoga vatikanskog koncila da obnove vlastite Konstitucije i otvore se novim obzorima poslanja i apostolata. Ovo djelo predstavlja sažet, ali ujedno precizan pregled gotovo pet stoljeća kapucinske povijesti i dobro dokumentiran doprinos Reda Crkvi i suvremenom društvu

CENTAR: «LEOPOLD MANDI » 31000 OSIJEK

Kapucinska 41; Mob 092/ 209-00-25; tel. 031/ 201-183; 031/201-182

E- mail: akukavica@gmail.com; Žiro ra un: 2390001 – 1100362638

3. Kalendar d epni ro kovnik 4. Kalendar 13 listova 5. Naljepnice u 4 motiva: Marija, Krist kralj, sv. Josip i Leopold

Narud ba od 100 kom 13 -listnih kal. ili D epnih ro kovnika na 100 kom ima 10%. popusta.

ZA SVE INFORMACIJE, DOPISE I NARUD NA ISTU ADRESU JAVITE AKO ZADOBIJETE KAKVU POSEBNU MILOST PO ZAGOVORU SVETOG LEOPOLDA. PRILIKOM JAVLJANJA I ZAHVALJIVANJA ZA DOBIVENU MILOST ILI USLIŠANJE, UVIJEK NAVEDITE O KAKVOJ SE MILOSTI RADI.

MOLIM VAS DA PRILOGE ZA IDUĆI BROJ POŠALJETE NAJKASNIJE DO 10. OŽUJKA 2011. - priloge šaljite ili na mail urednika ili na mail lista -