Ljudima prijatelj 2/2010

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXIX, Broj 2 (149) – Lipanj 2010.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

4 Kako danas oživljavati svijest zajedništva Crkve u euharistiji?

9 Mladi i sakrament pomirenja 12 Ispovijed?! Brrrr....

15 Sveti Leopold Mandić – ispovjednik očinskog srca 19 Zašto toliko borbe oko spolnog odgoja?

21 Goebbels i operacija svećenici-pedofili 26 Svećenik – čovjek koji živi za ljubav 32 Biblijski ženski likovi kao arhetipovi – slika žene 35 Samoubojstva i kako ih prevenirati 39 Tajna Crkve 41 Sluga Božji – karitativni djelatnik Fra Ante Tomičić 45 Odgajati moraju i roditelji, a ne samo škola 48 Franjevački samostan Rama-Šćit: oaza mira i ljepote 52 Hodočastili smo sv. Leopoldu i posjetili vukovar 58 Dijamantni jubilej 60 Poziva li Bog i nas?

61 Sveti Ilija

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXIX (149) – Br. 2/2010.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Kapucinski trg 7, Varaždin goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Uredničko vijeće: fra Nikola Bašnec,fra Ante Kukavica, fra Stjepan Novoselec, fra Stanko Dodig Grafičko oblikovanje: Željko Šoštarić Lektorica: Zdenka Šopar, prof.

Stalni suradnici: fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Lana Hajsok, fra Miljenko Vrabec Vanjski suradnici: s. dr. Valentina Mandarić, vlč.

Odilon Singbo, Radenka Skorup, Ana Kocijan, Ljiljana Trstenjački, vlč. dr. Nenad Malović, fra Nedjeljko Golubar, dr. Stjepan Lice, Ladislav Ilčić, dr.

Ivan Šestak SI, dr. Pavao Brajša, s. Mirjam Glavina, s. M. Petra od Presvete Euharistije, Emica Juranko, dr. Andreja Brajša Žganec, Željka Čolović Rodik, Klaudija Ćurković, mr. Dario Miletić, Petar Jakopec, Krunoslav Burek, Danijel Kresonja, A. Ž. Dolenec, Leon Žganec Brajša, fra Tomislav Brković, Šimo Baraban, N. Špoljarić, Marica Burek, Lovro Kladarić, Silvana Burilović, Stjepan Mesarić, s. Anđelina Mušak, Ivan Šarčević Fotografije: Srećko Lebinec, Dubravka Kalinić Lebinec, Šimo Baraban, Zvonimir Zeljko Naslovna i zadnja stranica: ulje na platnu Vjeran Grabant Administraciju vodi: fra Ante Kukavica, 31000 Osijek, Kapucinska 41 (tel/faks 031/20 11 83; 092 209 00 25) e-mal: akukavica@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK

Cijenjeni i vjerni čitatelji našeg lista!

U

i zanimljiv. Tu je i mnogo vas koji također svojim darom pomažete kako bi list na vrijeme izlazio te najviše vama, našim čitateljima, od srca zahvaljujemo. I dalje ćemo se truditi biti aktualni temama te će i svaka vaša sugestija biti dobrodošla.

Ova godina, 2010., za nas kapucine osobito je važna. Naime, prije 400 godina franjevci kapucini iz dva pravca, preko Slovenije i Italije, dolaze po prvi puta u Hrvatsku kako bi i u njoj – kako je to napisao papa Pio XII. generalnom ministru Reda 1948. godine – „zauzeli se za apostolske i karitativne pothvate u prilog priprostog puka te kako bi blistali odgovarajućim siromaštvom i odlikovali se blagom jednostavnošću i poniznošću“. Osnutak kapucinskog samostana u Grazu 1600. godine, gdje su kapucini došli predvođeni sv. Lovrom Brindiškim, rezultiralo je i dolaskom kapucina 1610. godine u Rijeku gdje grade svoju crkvu i samostan. Tko su u to vrijeme bili kapucini lijepo je opisao autor romana „Zaručnici“, Alessandro Manzoni: „Navika kapucinskih fratara je da im se ništa ne činjaše ni suviše nisko ni suviše visoko. Služiti najniže i biti služen od najmoćnijih; ulaziti i u palače i u kolibe; s istim poniznim i pouzdanim vladanjem biti ponekad u istoj kući i predmet poruzi, i osoba bez koje se ništa ne odlučuje; svuda prositi milostinju, i udjeljivati je svima koji je od samostana prose – na sve to bili su naviknuti kapucinski fratri. Idući putom, mogao se svaki od njih sresti ili s nekim knezom koji će s poštovanjem cjelivati kraj konopa kojim se fratri opasuju, ili s ruljom dječurlije koja će mu, praveći

se da se međusobno biju, bradu umrljati glibom“. Svi vi koji imate mogućnost živjeti okupljeni oko naših samostana ponajbolje znate kakvi smo mi, današnji kapucini, ali i znamo da se vi za nas molite kako se onaj duh, nama svojstven, ne bi ugasio. Svima nam je, dakle, poticaj – slaveći našu dugogodišnju prisutnost među Hrvatima – upirati pogled u Gospodina, u njega se uzdati te zajedno sa svima vama kojima smo povjereni tražiti pravi način za što bolje ostvarenje Kraljevstva Božjega o kojemu nam Isus govori. U tome nam može biti uzor i sveti Leopold Bogdan Mandić, zaštitnik nas kapucina u Hrvatskoj i naš zajednički zagovornik čiji smo blagdan prije ne toliko vremena radosno proslavili diljem naše domovine i izvan, o čemu imate prigode čitati u ovom broju njegova Glasila.

Pred nama je ljeto, vrijeme zasluženih odmora. Neka nam tjelesni odmor bude poticaj za još veći duhovni rast u vjeri. Sjetimo smo se da smo svi poslani.

Kad je Isus učenike po prvi puta poslao same, upozorio ih je na protivljenje. „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“, rekao je. No, mi se ne bojimo jer znamo da smo poslani svjedočiti da je Bog ljubav.

Fra Goran Rukavina

3

Dubravka Kalinić Lebinec

rukama držite drugi ovogodišnji broj našega Glasila kojega vam i ovoga puta od srca predstavljam. Od zadnjega broja prošlo je svega nekoliko tjedana, plodnih različitim događanjima. Slavlja Svete potvrde, Prvih pričesti kao i prošlo vazmeno vrijeme – mnoge vjernike obogatilo je različitim iskustvima i učvrstilo vjeru u Isusa uskrsloga. Sjetimo se, „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, rekao je Isus sumnjičavom Tomi nakon što je njegove sumnje ušutkao opipljivim dokazom uskrsnog čuda. Znamo kako uskrsnuće samo po sebi ne treba „dokaze“ jer ono potiče na vjeru i traži odgovor vjere.

Ipak, svi spadamo u tu kategoriju „blaženih“ i pitamo se zašto vjerujemo jer, često smo puta puni skepticizma i sporosti kako bi prihvatili tu temeljnu istinu naše vjere.

Ove godine, u petak 11. lipnja, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova završila je i „Svećenička godina“ koju je Papa proglasio na isti dan prošle godine. I to nam je bio poticaj razmišljati o sakramentu Svetoga reda, o službi koja je povezana s Isusovim ustanovljenjem Dvanaestorice, te o svima onima koji po toj službi zauzimaju Kristovo mjesto, djelujući Kristovim autoritetom, odnosno o onima koji su Kristovi zamjenici, njegovi poslanici te svoj život nesebično daju u službi Bogu i ljudima, o čemu ste imali prigode čitati u prijašnjim brojevima.

Dopustite mi zahvaliti i svima vama koji ste do sada bili naši suradnici te uvelike pridonosili kako bi ovaj list bio aktualan

Kako danas oživljavati svijest zajedništva Crkve u euharistiji?

O

va Svećenička godina, koju je prošle godine papa Benedikt XVI. proglasio uz svetkovinu Srca Isusova, završila je ove godine s tom svetkovinom 11. lipnja. No, ne možemo a da se ne zapitamo koliko smo, svi mi vjernici – biskupi, prezbiteri, đakoni i laici – postali svjesniji našeg zajedničkog udioništva na svećeništvu Kristovu. Valjalo je samima sebi osvijestiti poimanje ministerijalnog svećeništva, ali i onog općeg. Ministerijalno je u službi općeg svećeništva. Iako nije svedivo na to zajedničko svećeništvo, ipak kao služba nije odvojivo. „Zajedničko svećeništvo ili krsno svećeništvo kršćana, kao stvarno sudjelovanje u Kristovu svećeništvu, predstavlja bitnu osobinu Novoga Naroda Božjega. ‘A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni…’ (1Pt 2,9)….

‘Ministerijalno svećeništvo, pak, temelji se na biljegu utisnutom sakramentom reda, koji suobličuje (zaređenog) Kristu svećeniku, tako da može djelovati u osobi Krista Glave svetom vlašću za prinošenje Žrtve i za otpuštanje grijeha” (usp.

KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice – hrv. izd. KS-Dok. 131, Zagreb, 2003. br.6). Svi smo s Kristom jedno Otajstveno tijelo, ali različiti udovi (usp.

Rim,12,5), pa onda su i službe, koje Krist kao Glava podjeljuje, različite (usp. Ef 4,11). Euharistijsko slavlje, riječ i sakramenti najvažnija je služba ministerijalnog svećeništva svih razina, ali i sudjelovanje u njemu onog općeg, svega Božjega naroda.

Euharistija kao zajedništvo Danas svi mi, kao kršćani, ponovno moramo jače naglasiti da je euharistijski sastanak (slavlje) najvažnije mjesto nadahnuća za dobro što ga moramo činiti. Taj pak je euharistijski sastanak dinamički, ne zato što jedan čini u ime drugih, nego što mi svi zajedno činimo u Kristu i s Kristom. To je čin svega Božjega naroda, pa i kad mnogi nisu nazočni, to je ujedno naša misija, poslanje. Tradicionalno se zato i zvala misa (missio). Tu smo zajedno sa svima širom svijeta koji u Krista vjeruju. Zašto treba naglasiti da misa ili Euharistija nije privatna stvar? Zato što su nekada misu svećenici služili na puno oltara istodobno, kao nešto samo svoje. Narod je to mogao samo gledati i moliti, eventualno, iz svojega molitvenika. Stare su crkve imale puno oltara, pa je često bila misa istodobno na više oltara. Izgledala je kao osobni čin samog svećenika. Kao da je svećenik služio misu za nekoga, po narudžbi ili za samog sebe. Glazba pak je, pogotovo u vrijeme baroka, a danas ponovno postmoderna još i više, pretežito toliko svraćala pozornost na pjevački zbor da je ono što se događa po svećeniku na oltaru, postalo sporedno.

Drugi Vatikanski koncil to je promijenio povratkom prema onome izvornom, da to uistinu bude sastanak na kojem se Crkva doživljava kao jedna, sveta, katolička. I odavde sve kreće. Zato kažemo: Euharistija je živo vrelo i zbog toga je ne

4

smijemo zanemariti ili pretvoriti u nešto što podsjeća na neko horizontalno usmjereno druženje prijatelja. Nju čini Crkva kao zajednica na okupu, ali ona i čini Crkvu kao zajedništvo s Kristom. „Iz Euharistije, kao s izvora, izlijeva se na nas milost, te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve” (usp. II, Vat. Koncil, Konstitucija o liturgiji – SC, 10). Moramo je, prema tome, uvijek tako organizirati da ona uistinu bude doživljaj našega susreta s Gospodinom Isusom, gdje smo mi zajedno s njime, gdje nas on poučava, hrani i šalje kao svoje poslanike u svijet. Ništa nas ne smije tako zaokupiti da bismo zaboravili na otajstvenu prisutnost Krista s nama. Riječ njegova koju tu slušamo, mora naše srce osvojiti, ući u naše razmišljanje, da mi to prenesemo među one s kojima se, toga dana ili tih dana, susrećemo. Euharistija zato uključuje i svijest da smo poslani.

Zato i kažemo: misa! Vjernici bi morali postati svjesni da se s tog živog vrela po njima raznosi ljubav Božja, koja se iz Srca Isusova izlijeva na sve nas.

Čin naroda Božjega sabranog u Kristu i s Kristom No, vidite, sada je koncilskom obnovom, po liturgijskim pravilima, misa postala ono što ona doista jest, čin naroda Božjega sabranog u Kristu i s Kristom. Ona je čin svega naroda i odavde bi morala teći inspiracija, nadahnuće da roditelji i u obiteljskoj kući, jer su dionici općega svećeništva, djecu, onu malu, o tome poučavaju. Meni osobno je, doista, radosno vidjeti, kad mama donese ili dovede dijete, pa makar dijete katkad skače – mene to ne smeta – jer smo onda doista Božja obitelj. Sjetimo se, rekao Isus: „Pustite dječicu k meni i ne branite im…” (Mt 19,14). On je s nama i mi s njime, a On nas kao djecu vodi k Ocu. Isus puna Duha Svetoga tim Duhom nas sve grli. Selektirane mise (za djecu, za mlade itd.) treba zato ponovno dobro promisliti da ne oslabimo sliku univerzalnog zajedništva. To je ljubav Božja, koja se razlijeva srcima našim (usp. Rim 5,5). I kad primamo Tijelo Kristovo, kako je lijepo da dijete od nas primi bar mali križić na čelu. Borili smo se nekada da djeci što prije dajemo prvu pričest. Papa Pio X. odredio je da to bude čim djeca mogu shvatiti da to nije tek samo kruh. U nas je bila, u mojoj mladosti i još prije, kroz bar polovicu prošlog stoljeća, određena dob osma godina (2. razred osnovne škole). Nažalost, sada su naši katehetičari, mijenjajući vjeronauk, utjecali na biskupe da odrede treći razred kao dob za prvu pričest. A to je već problematična dob, jer tu djeca postaju kritična, često i buntovna, pa im pričest nije tako lijep doživljaj s Kristom kao onoj djeci koja su još u doživljajnom dobi. U toj kritičnoj dobi dijete se već buni, pa često i protiv onoga što Bog od čovjeka traži.

Misa (euharistijsko slavlje) najljepši je doživljaj vjere, blizine Gospodinove, to je mističan doživljaj koji se prije svega doživljava iznutra. Zato ga ono izvanjsko, razigrano, ne smije zasjeniti. Da, to nije lako, nije bilo ni u samom početku Crkve, sjetimo se samo Pavlove opomene, upućene Korinćanima koji su svoje sastanke pretvarali u prepirke i neku vrstu zabave. On ih je upozorio: „Čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama. Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere…” (usp. 1Kor 11, 18-21). Danas je na toj crti osobito potrebno pripaziti da se misa ne pretvori u neki koncert ili javni (medijski atraktivan) skup. Pavao dalje upozorava Korinćane da se upravo na tom sastajanju predaje ono što primamo od Krista – blagovanje Tijela i Krvi Kristove pod likom kruha i vina – spomen-čin svega što je Krist za nas učinio. Krist je tu živ s nama! Zato nas ništa ne smije odvratiti od njega.

Kristova živa prisutnost s nama Kad se skupimo na euharistijsko slavlje, bitno je biti u vjeri svjestan: Krist je živ ovdje s nama! Ne vidimo ga očima, ali On je doista u euharistijskom skupu (misi) s nama stvaran! Postanimo živom vjerom toga svjesni.

S nama je ovdje, i ne samo ovdje, nego je isto tako u svakom trenutku na mnogo mjesta širom kugle zemaljske, upravo sa svima koji u Njega vjeruju, koji su kao i mi ovako sabrani u njegovo ime. Zemlja je okrugla pa je uvijek, u svakoj minuti, negdje sv. misa, Crkva na okupu i Krist sam među svojima, koji mu vjerom pristupaju. Odlazeći, poslije svoga uskrsnuća, k Ocu, rekao je svojim učenicima: „Pođite po svemu svijetu (usp. Mk 16,15), učinite mojim učenicima sve narode… I evo ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 19-20).

I doista je s nama. Ovo je sada djelotvorni znak njegove prisutnosti. Svaka Euharistija, vrhunac je njegove prisutnosti s nama. On je s nama uvijek – „u sve dane do svršetka svijeta” – na više načina, u više znakova s nama je prisutan. U misi/ Euharistiji na četiri načina doživljavamo njegovu prisutnost.

Već sâm naš skup, kad se ovako skupimo u njegovo ime, znak je: jedni ga drugima naznačujemo, kao da svojom nazočnošću jedni uz druge označujemo mjesto njegove prisutnosti.

Sjetimo se, rekao je: „Gdje su dva ili tri skupljena u moje ime, tu sam ja među njima” (usp. Mt 18,20).

Kad slušamo riječ, makar je u njegovo ime izgovara čovjek, Njega slušamo, ta riječ je njegova. Ušima slušamo čovjekov glas, ali srcem čujemo Njegovu riječ. Ako smo mu vjerom otvoreni, srcem Njega razumijemo. Njegova riječ želi zaživjeti u našemu srcu, ona je živa, kao sjemenaka, želi se razrasti i uroditi mnogim plodom (usp. Mt 13,3-8).

Svećenik koji stoji pred nama na oltaru, znak je Njega nevidljivog, ali stvarnog s nama. Svećenik njega predstavlja. Na neki način sama sebe mora zatajiti da se preko njega, kao vidljivoga, što jasnije doživljava prisutnost Krista nevidljivoga ali stvarnog predsjedatelja svetoga skupa. Krist nas okuplja i poziva k stolu oko sebe, zato svećenik kaže: „Gospodin s vama!” Mi odgovaramo: „I s duhom tvojim!” Na otajstven, duhovni način gledamo na njegovu mjestu Krista. Svećenik

osobno to pokazuje kad u samom pristupu oltaru, poljubi stol (oltar) da bi naznačio pozdrav Gospodinu koji tu nevidljivo stoji pred vjernicima! On ga samo naznačuje.

Vrhunac je Kristove prisutnosti u misi onog trenutka kad po rukama svećenika uzima u ruke kruh i vino i daje nam govoreći: „Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja…!” Sav se nama i za nas predaje! Odabrao je kruh da bude stalno s nama, da bude nama duhovna hrana, okrepa na putu. „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke” (Iv 6,58). Život koji on, Sin Božji, vječno ima u Ocu preko toga kruha, koji u vremenu s neba silazi, koji je njegovo tijelo i krv, u nas ulazi, posvećuje nas i uzdiže, krijepi na životnome putu cijelo naše biće, pa i naše smrtno tijelo tako da će svaki čovjek koji blaguje od ovoga Kruha ako i umre, živjeti uvijeke (usp.

Iv 6,58)!

Zato, kad smo god na misi, neka sve bude tako organizirano da se posvema otvorimo Gospodinu. Ništa nas ne smije tako zanijeti da bi nas odvratilo od toga nutarnjeg doživljaja da smo s Kristom. On je u Duhu ljubavi s nama. Sav nam se daje, povezuje nas sa sobom, da budemo i mi s Njime jedno tijelo.

Biti s njime jedno tijelo, znači i međusobno biti udovi – zajedništvo! Gospodin glava, a mi udovi! Tako se Crkva kao zajednica neprestano izgrađuje i stvaralačkim Duhom Svetim aktualizira u vremenu kao vidljiv znak Krista u svijetu. Duh Sveti nastanjuje se u našemu srcu i mi postajemo s Kristom, Sinom Božjim sinovi i kćeri, djeca Božja. Duh sinovstva povezuje nas u Sinu s Ocem. Duh Sveti, Duh ljubavi čini nas sposobnima da budemo dobri jedni drugima, kao Krist. On je nama kruh da i mi budemo jedni drugima kruh, dar jedni drugima!

Bono Zvonimir Šagi

Srećko Lebinec

5

Kriza sakramenta pomirenja Ispovijed nije ponižavajući razgovor dvoje ljudi u kojem jedan strahuje i osjeća sram dok drugi posjeduje moć osuditi ga.

Ispovijed je susret dviju osoba koje se međusobno povjeravaju u prisutnosti Gospodina koji je među njima, a koji je sam obećao da će biti ondje gdje su dvojica u njegovo ime. (Hans Schalk)

V

ećina socio-religijskih istraživanja provedenih u Hrvatskoj koja su se bavila religioznošću mladih, potvrdila su dvije važne činjenice: veoma velik postotak mladih izjašnjava se religioznim i gotovo preko 85% njih primilo je sakramente kršćanske inicijacije. Među sakramentima koji se mogu ponavljati, pastoralni analitičari upozoravaju na krizu sakramenta pomirenja (ispovijedi). Sakrament pomirenja simboličan je i slavljenički izričaj oproštenja grijeha i obraćenja, iako znamo da postoje i drugi liturgijski čini u kojima se događa oproštenje grijeha. Kršćanin danas živi u svijetu „za čiju izgradnju i životni ritam predodžba o grijehu ne igra nikakvu ulogu. To je svijet, koji ne posjeduje ni jezik kojim bi izrazio grijeh, niti mjesta punomoći na kojima bi se odrješivalo od grijeha. Izgleda da takvom svijetu ne nedostaje ni jedno ni drugo” (Gerhard Ebeling). Mnogi ispovijed više ne doživljavaju kao čin oslobođenja, nego kao nepotrebno opterećenje. Uzroci su višestruki: nestajanje svijesti o osobnoj krivnji i grijehu, potreba da se osobna krivnja radije riješi direktno s Bogom”, prebacivanje bavljenja krivnjom izvan Crkve, u psihološku i terapeutsku praksu. Posljednjih nekoliko desetljeća zamjećuje se vidno distanciranje od sakramenta pomirenja.

Veoma je teško voditi statistiku o prakticiranju ovog sakramenta, jer se u većini slučajeva događa izvan liturgijskih čina i osobna je prosudba pojedinca kako često će ga prakticirati.

Distanciranje od ovog sakramenta događa se veoma stihijski.

Krizu sakramenta pomirenja u nekom smislu možemo povezati s tendencijama suvremene kulture, koju slobodno možemo okarakterizirati kao permisivnu, konzumističku, personalističku, subjektivističku i relativističku. Živimo u kulturi s etičkim minimalizmom. Ono što je nekada na društvenoj razini bilo okarakterizirano kao moralni prijestup, danas je postalo stil življenja. Iako današnji čovjek, osobito mlad, sve više gubi osjećaj za grijeh, nije se oslobodio uznemirenosti, straha, osjećaja krivnje, potrebe za mirom i unutarnjom ravnotežom. Danas više nego prije, čovjek u sebi osjeća posljedice razbijene iskonske ravnoteže, u odnosu prema samome sebi i u odnosu prema drugome, Bogu i životnom ambijentu.

Sakrament pomirenja je „sakrament kulture odnosa između Boga i čovjeka, čovjeka i svijeta u kojem živi”. U traganju za izgubljenim unutarnjim mirom i sigurnošću, današnji čovjek sve se više utječe „laičkim ispovjednicima”. Sve je veći broj djece i mladih koji trebaju tretmane psihologa, psihijatra, različitih gurua i alternativnih iscjelitelja. U vlastitim nemirima i traganjima za potrebnim skladom okreću se različitim nekr-

6

šćanskim duhovnim inspiracijama. Znakoviti su simboli i tetovaže koje mladi nose na sebi, naslove koje čitaju, web stranice koje posjećuju i vrsta glazbe koju slušaju. Mlad čovjek duboko u sebi osjeća „nostalgiju za pomirenjem”, i to trostrukim: s Bogom, s drugime i sa samim sobom.

Uzrok krize sakramenta pomirenja analitičari, teolozi i pastoralni djelatnici vide ponajprije u gubitku osjećaja za grijeh, neprihvaćanju posredničke uloge svećenika, promijenjenoj slici Boga, nerazumijevanju govora simbola, nepovezanosti sakramenata inicijacije sa sakramentom pomirenja, neuspjeloj evangelizaciji, katehezi i sakramentalizaciji, oslabljenoj vrijednosti slavljeničke dimenzije sakramenta pomirenja, izgubljenom osjećaju za trajnim obraćenjem. Sve ove uzroke mogli bismo reducirati na dva bitna: krizu vjere i manjak eklezijalne svijesti. Ako se Bog istinski ljubi, nije teško u postupcima i ponašanjima identificirati ono što tu ljubav narušava.

Grijeh nije samo nemoralan čin (prekršaj zapovijedi), već stanje otuđenosti od Boga i njegove ljubavi. Stoga obraćenje znači radikalni zaokret života prema Bogu i ponovno vraćanje u zajedništvo ljubavi s njim. Smisao sakramenta pomirenja nije u tome da se kvantitativno po mogućnosti nabroji što više počinjenih grijeha, već da se posvijeste osobni čini koji narušavaju odnos s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom te se kroz ispovijedanje istih pred zajednicom prizna vlastita neodgovornost i izrazi spremnost za obraćenjem.

Kada je riječ o mladima, valja istaknuti problem prenaglašenog subjektivizma koji se opire svakom obliku institucionalizma. Među mladima sve je raširenija tendencija koju je već davno zamijetio Kasper: svoje stvari sredi sam s Bogom. Stoga bi u katehezi trebalo više stavljati naglasak na nerazdvojivost osobne i komunitarne dimenzije sakramenta pomirenja, posvješćivanje blagodati sakramenta pomirenja, s duhovnog i s psihološkog aspekta. „Ispovijed i oprost su konkretni načini na koji volimo jedni druge” (Henri Nouwen).

s. Valentina Mandarić

Vratimo se u ispovjedaonicu!

O

vo moje ne odnosi se na „velike grešnike” koji usput dolaze da isprazne pred Kristom svoje teško breme, niti na katolike jedne uskrsne ispovijedi.

Možda bude koje koriste osobama koje imaju „naviku” tjedne ili mjesečne ispovijedi. „Navika”. Ta je riječ bez boje ako jednostavno označava neku pohvalnu redovitost; ona je tužnog sadržaja ako označava rutinu. Nažalost, svatko zna da neka pohvalna redovitost često degenerira u jednostavnu rutinu.

Danas je sve teže i teže govoriti o sakramentu pomirenja zbog negativne konotacije koju dajemo u našim govorima o njemu. Odrasli se boje da ne bi neko loše iskustvo udaljilo mlade od prakticiranja tog sakramenta. Često puta i mi svećenici rutinski „obavimo” taj sakrament.

Kakvo Božje lice prikazujemo i nudimo?

Većina se razočara zbog „jadne banalnosti” njihovih ispovijedi, zbog nedostatka plodova koje bi mogli od toga uživati, i čak zbog manjka ohrabrenja i poticaja od strane ispovjednika.

Mnogima to postane dosadno, bezukusno, pa se ispovijedaju samo iz „navike”, i na kraju se sve rjeđe obraćaju tom divnom sakramentu. Mislim još više na te mlade ljude koji čeznu za dubokim pomirenjem sa sobom, ljudima i Bogom. Oni žele živjeti iskreno i duboko kršćanstvo. Bez „navike”, oni trpe određenu sklerozu, ali „gadi” im se rutina, odbacuju formalnosti. Imaju pravo. No, trebaju znati da formalizam ulazi u naš krug upravo preko „grijeha” ili bolje „pogreške” naviknutih, ako se smijem tako izraziti, i da ovisi o njima hoće li sačuvati svoju kršćansku životnost ili je pustiti da se vene zbog nedostatka osobnog truda. Osobno se jako bojim onih „naviknutih” na Boga i na sakramente. Time se često izgubi životnost, spasenjsko značenje, jedinstvenost sakramenata, a i kršćanskog života. Sakramenti postaju samo puki obredi bez života jer ne dopuštamo božji zahvat. No, obredi – ako su dobro shvaćeni i življeni – nositelji su života, ali života živima, a ne mrtvima. Ispravno shvaćanje sakramenta pomirenja izvor je velikog duhovnog rasta i mnogih duhovnih plodova. Što je danas postao naš sakrament pomirenja? Zanimljiv je taj naziv: „pomirenje”. Čovjek svakog razdoblja opterećen je i otuđen i potreban mu je taj nutarnji čin preobrazbe i mira.

Zato nije čudno da David moli: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! (...) Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!”

(Ps 50) A sam Bog nam neprestano govori: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,12-13).

Svi smo solidarni jedni s drugima. Zato moj grijeh direktno vrijeđa Boga, mene, ali i drugoga. Kada griješim, vrijeđam cijelu crkvenu zajednicu i cijelo čovječanstvo. To je ona društvena dimenzija naših grijeha. Zato je potrebno pomirenje. No, obzirom da se ne mogu pomiriti fizički sa svakim vjernikom ili svakim čovjekom, Bog mi je dao svećenika nositelja cijele zajednice i cijelog čovječanstva. Bog meni neprestano oprašta preko svećenika koji djeluje u Božje ime, zato on kaže: „...i ja te odrješujem od grijeha tvojih U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA”. Dakle, ne u svoje osobno ime, nego u Ime Trojedinoga Boga. I tako obnavljamo vezu s Bogom, sa čovječanstvom i sa sobom. Važno je imati na umu tu društveno-socijalnu dimenziju naših grijeha. Ako smijem riskirati analogni govor, mogu zamisliti grupu četvorice koja nosi određeni „teret” težak 100 kg. Matematički da svatko od njih nosi 25 kg. Nalaze se u zajedničkoj odgovornosti prema tome teretu koji je njihov. Kad bi jedan od njih odustao, sav teret pada na trojicu. Teže je tada nositi. No, ako se ovaj vrati (priznanje, kajanje i ispovijed), obnavlja odnos prema ostalima, ali i prema samoj pravednosti. Recimo da je ovdje teret naše čovječanstvo. A svaki od nas ga nosi Tko griješi, vrijeđa i teret i nositelje. Ovo je samo analogni govor koji ima svoje nedostatke, ali se nadam da ste pogodili poantu te analogije.

Bog nas neprestano i neumorno čeka da se vratimo, on nas prima, sluša, oprašta, liječi i daje nam novo i čisto srce. Nije nas stvorio za grijeh, ali zna da smo slabi. Danas je sve teže i teže govoriti o sakramentu pomirenja zbog negativne konotacije koju dajemo u našim govorima o njemu. Odrasli se boje da ne bi neko loše iskustvo udaljilo mlade od prakticiranja tog sakramenta. Često puta i mi svećenici rutinski „obavimo” taj sakrament. Kakvo Božje lice prikazujemo i nudimo? Grijeh kao nedostatak ljubavi objavljuje zapravo da je Bog OSOBA. No, ako gledamo na grijeh samo kao moralnu pogrešku, onda vjerojatno govorimo o nekom apstraktnom Bogu bez osjećaja i bez veze s nama slabima. Nedavno mi je pristupila jedna djevojka nakon sprovoda, sva u suzama. Za mene je normalno da plače kada je riječ o ljubljenoj i izgubljenoj osobi. Međutim, shvatio sam da nije bilo riječi toliko o samom sprovodu koliko o iskustvu ispovijedi, jer mi reče: „Velečasni, hvala Vam na ovom „lijepom” sprovodu. Ja bih se htjela ispovjediti kod Vas, ali ne želim klasičnu ispovijed ni klasičnu pokoru. Ako Vi ne možete, onda mi preporučite svećenika koji će imati razumijevanje prema meni.” A ja se nasmiješih i odgovorih: „Bez brige, možeš kod bilo kojeg svećenika, svaki će imati razumijevanje prema tebi!” „Ne, ne, nije to točno, znam o čemu govorim....” odvrati ona. Zanimljive su mi riječi KLASIČNA i RAZUMIJEVANJE. Shvatio sam da ona nosi određeni teret, nakon lošeg iskustva u ispovjedaonici. Prepuštam Tebi, dragi

7

čitatelju da napraviš svoju analizu te izjave u odnosu na nju (treba dublji duhovni razgovor) i u odnosu na nekog prošlog ispovjednika (koji je vjerojatno zaboravio ono Isusovo „Ni ja tebe ne osuđujem, idi i ne griješi više ”). No, ono što je bitno znati u našem kršćanskom životu jest da je dobro imati strah Božji pa ako se treba znojiti u ispovjedaonici nije to ništa loše ni neobično. To pokazuje naše duhovno raspoloženje i svijest koju imamo o grijehu.

Ja sam Afrikanac, i kod mene u Beninu, Bogu hvala, ljudi se vole ispovijedati. Tjedno ili barem mjesečno. iako ozbiljno shvaćaju da je uskrsna ispovijed važna, uvjereni su da nije to dovoljno. Iznenađujuća je dakle činjenica da svećenici tamo provedu dugo vremena u ispovjedaonicama. Zar su tamošnji vjernici grešniji od nas ovdje? Moj odgovor je niječan. Ljudi su tamo opterećeni tim magijskim silama i prijetnjama. No, osobno iskuse, da nakon iskrene ispovijedi i molitve, dobivaju neizmjernu zaštitu od svih tih sila. Zani-

Bog je među nama Osjećam da si tu Među nama Tvoja ljubav nas grije i jača Svi smo mi Jedno Sestre i Braća Dao si nam Sina Jedinoga Spasio je duše naše Opra grijehe sve.

Nestala je tama Bog živi u Svima nama.

Radenka Skorup

mljivo je da nas Isus potiče u Evanđelju po Marku (Mk 11, 11-25) da imamo vjeru i da s tom vjerom možemo dobiti sve što zaištemo od Boga. Međutim, on odmah u tom odlomku dodaje: „Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama otac vaš koji je na nebesima otpusti vaše prijestupke”. Drugim riječima, najvažniji uvjet da dobijemo ono što tražimo u molitvi jest POMIRENJE. I to jako dobro funkcionira kod vjernika u Africi. snaga pomirenja! Snaga molitve! Hajdemo, nemojmo čekati, iskoristimo te Isusove riječi, i bit će mir u našim srcima, u našim obiteljima, u našem čovječanstvu. Brate, sestro, kao sveti Pavao, zaklinjem Vas, vratite se u ispovjedaonicu, dajte se pomirite s Bogom i sa sobom u tom divnom sakramentu pomirenja i obnovit ćemo lice Crkve, lice zemlje!

Odilon-Gbenoukpo Singbo

Božja riječ Tvoje riječi Spas nam donose Svim burama I olujama prkose Pisane na kamenu Upučene svima nama Neka vladaju Srcima našim Bože, pred tebe Svoje grijehe stavljam Tvoje riječi ljubav nose Vjeru u tebe nam donose.

Ti si odgovor Na naša pitanja Vjera, ljubav Dobrota Vječno svjetlo Simbol života.

Radenka Skorup

8

Mladi i sakrament pomirenja

P

rije nekoliko godina jedan me od mojih učenika, srednjoškolac trećeg razreda, zamolio za objašnjenje postupka slavljenja sakramenta pomirenja jer dulje vremena nije pristupao tom sakramentu pa je zaboravio kako se to čini. Donijela sam mu molitvenik s tijekom i objašnjenjima obreda pomirenja. Proučio je sadržaj i bio vrlo zadovoljan. Kad mi je zahvalio djelovao je kao netko tko je napokon pronašao nešto što je dugo tražio.

U susretu s raznim temama kojima se bavimo kao sadržajima trogodišnjeg i četverogodišnjeg nastavnog programa vjeronauka u srednjoj školi, redovito se pojavljuju i drugi razni usputni komentari ili pitanja učenika vezana uz sakrament pomirenja pa me razveselilo kad me fra Goran Rukavina zamolio napisati nešto o tome kako taj sakrament doživljavaju mladi koje svakodnevno susrećem. Osobito mi je bilo drago što bi to bilo za časopis „Ljudima prijatelj” čiji su vjerni čitatelji odrasli vjernici i mnogi svećenici koji se često susreću s mladima i na kojima leži velika odgovornost.

Porazgovarala sam s njima i zamolila ih neka mi, ako su raspoloženi, i pismeno oblikuju svoja razmišljanja. Više njih se odazvalo i učinilo tako pa sam došla do zanimljivih novina koje su me ponovno podsjetile na to kako je lijepo upoznavati mlade i njihova razmišljanja i, što je još dragocjenije, učiti gledati njihovim očima. Oni smatraju kako im je sakrament pomirenja potreban, kako potiče na razmišljanje o samom sebi, o vlastitom životu, odlukama koje su donesene, a istodobno i na odgovornost i promjenu te donosi pročišćenje i olakšanje i duši i tijelu. S tugom zapažaju kako mnogi danas ne znaju praštati, ili se pak ni ne trude pružiti ruku pomirenja, preponosni su za to, no s godinama ispliva na površinu nutarnji nemir, jer „stvoreni smo za to da bismo si uzajamo pomagali i prihvaćali druge i sebe

Osim susreta s Bogom, jak dojam na njih ostavlja i susret sa svećenikom, njegova osoba, njegov nastup, njegova zainteresiranost, njegova strpljivost, njegovo čuvanje ispovjedne tajne, njegove riječi koje pažljivo bira baš za njih, kojima u ime Božje ljubavi prima njihovo kajanje, briše njihovu bol, kojima mudro predlaže pokoru koja pomaže nositi svijetlo prema stazama njihove nove budućnosti… kakvi jesmo”. Primjećuju kako se ponekad ne želi primiti sakrament pomirenja zbog straha da grijesi ne će biti oprošteni, i kažu: „Ako je čovjek iskren, više će biti voljen, znat će poštivati druge i učiti živjeti ispravno. Kad je čovjek svjestan svoga grijeha, a ne želi se ispovjediti skuplja u sebi teret koji ne bi trebao trpjeti.” Za njih pomirenje ne znači samo pomirenje s Bogom, nego i s drugim ljudima, s Crkvom, sa samim sobom, s vlastitim životom i svim onim što nam on nosi, pa i „oprostiti prijatelju sve loše što je učinio”, a ne samo tražiti milost i oproštenje za sebe. Njihovo iskustvo govori da taj sakrament čovjeku otkriva njegovu unutarnju ljepotu koja se očituje u ispunjenosti mirom, dobrom, „prijateljskim odnosom s nekim”, osjećajem čiste savjesti i sigurnošću da je „Bog uz mene bez obzira na sve”.

Važna im je ozbiljnost i dostojanstvenost pri pristupanju tom sakramentu, svijest o njegovoj svetosti i milosti

koju pruža. Bitno im je ne ga proživjeti samo kao posljedicu navike, nego kao potrebu i put kojim bi krenuli kako bi se oslobodili zla i ostali s Bogom. Preporučaju ga svima jer pomaže mijenjati i život i svijet, jer nas u njemu Bog uči živjeti u ljubavi i dobroti u kojoj nema mjesta grijehu. U okolnostima u kojima nema mogućnosti sakramentalne ispovijedi smatraju vrijednim u dubini svoga srca ispovjediti se pred Bogom, čak i svakodnevno, što će sam sakrament, kad se ostvari, učiniti potpunijim i plodonosnijim. Neki od njih taj sakrament doživljavaju kao nešto intimno, čak toliko intimno da im je potreban osobito jak i temeljito obrazložen razlog za razgovor o tome.

Osim susreta s Bogom, jak dojam na njih ostavlja i susret sa svećenikom, njegova osoba, njegov nastup, njegova zainteresiranost, njegova strpljivost, njegovo čuvanje ispovjedne tajne, njegove riječi koje pažljivo bira baš za njih, kojima u

Srećko Lebinec

9

Mladi smatraju kako im je sakrament pomirenja potreban, kako potiče na razmišljanje o samom sebi, o vlastitom životu, odlukama koje su donesene, a istodobno i na odgovornost i promjenu te donosi pročišćenje i olakšanje i duši i tijelu. ime Božje ljubavi prima njihovo kajanje, briše njihovu bol, kojima mudro predlaže pokoru koja pomaže nositi svijetlo prema stazama njihove nove budućnost. Koliko im je svećenik važan, do svog je vrhunca došlo do izražaja u jednoj od grupa s kojima sam razgovarala. Kad sam ih zamolila za njihova razmišljanja, osjećaje i dojmove o sakramentu pomi-

U

Tama U početku bijaše tama Svjetla nit’ sjenke još ne bi Od kojih tvoriteljica Mijena Beskrajni svemir porađa Praskozorje Netom dan zabijeli I tmina noćna minu Plakanju mi ne ima počinka Svitanje Jarko sunce škropi svojeg sjaja moć Tiho sati venu Jutro mijenja noć

Sion Sini Zasjaj Sjaj nam prospi svoj

10

Ana Kocijan

Suton jutarnji

mojem pjesničkom djelu ovog tipa, riječ je o minijaturnim pjesničkim tvorevinama satkanim iz sadržajnih i stilskih tananosti koje svojom vanjštinom donekle podsjećaju na japansko haiku pjesništvo. Inače glavna filozofska potka mojeg pjevanja ogleda se u mojoj žudnji da ostvarim takvu sukladnost svojih misli sa zbiljom

Buđenje Svemir je cio sjajem optočilo Jutarnje zlato Među oblacima skrito

renja jer me jedan svećenik zamolio napisati članak o tome za „Ljudima prijatelj” rekli su beskompromisno: „Dovedite vi nama tog svećenika ovamo! Mi ćemo to reći njemu!”. Izrazili su i svoju zabrinutost zbog manjeg broja svećeničkih zvanja u posljednje vrijeme jer „ kome će se ljudi ispovijedati ako ne bude bilo svećenika?”

Tako nam kažu mladi: Mateja Igrec,Valentina Domislović, Aleksandra Dejanović, Monika Kiđemet, Martina Plantak, Ivana Sopić, Ivana Hoić, Marina Mucko, Monika Dvorski, Petra Punek i mnogi drugi. I hvala im na tome, a Bogu hvala na njima!

poezija

gdje bi jednoć zauvijek bila prevladana smrtonosna boljka čovjekove lažne objektivirajuće svijesti, a za volju prijeloma, iskupljujućeg filozofijskog uviđanja istinskih suština: dobrote, ljepote i mudrosti. To troje, naime, tvori metafizički temelj vremenskog protjecanja i prostornog događanja. Ovog puta objavljujem dio pjesama iz ciklusa „Suton jutarnji”:

Kamelije U hipu jutra u posudu plača Bijele je cvjetove Žalosna gospa Gle preda me metnula

Večernje suze Zlata kaplje kanule na zemlju suhu Sag su zelen noge gazile Idilu stizale gluhu

Ljubičice Časak štono huji Il’ plavih ljubičica prosule se lati Biti je i znati

Iz tame k sebi me uze A suze Krupni dragulji Niz lica se slijevahu Hramu Boga mojeg kadno hodih Nemoćan

Oluja Noć platno prelijepo tka Ruža žarkom bjelinom sja Oluja minula je proljetna Ruže Prijatelj moj ruže bere Cvjetnim vrtom šeće Dan je Večeri eno nesta Podnevni nastavi se sjaj Predvečerje Predvečerje je tu Prošnja zri Vratio se blag prijatelj drag

Mladenko Spahija

Što meni znači ispovijed?

V

eć prvog dana u tjednu, na sam dan uskrsnuća kada se javio apostolima, Isus im je rekao: Primite Duha Svetoga, kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. (Iv 20,22-23) Po Duhu Svetom i Božjem zasputniku na zemlji, svećeniku, Bog nam daruje tu milost oproštenja grijeha. Zašto onda tu milost ne koristiti? Zašto nositi teret na duši kad taj teret možemo dati Isusu, koji nas je sve već otkupio na križu! I On će nas podržati da ustrajemo do kraja jer nas bezuvjetno ljubi.

Grijeh je otrov koji ubija čovjeka, njegovu unutarnju radost, mir, osjećaj smisla života.

Ako griješimo živimo u tuzi, u nervozi, sve nam je besmisleno. Grijeh donosi duhovnu smrt, a mi želimo živjeti, biti sretni jer će tada i drugi oko nas biti sretni. Želimo živjeti i u vječnosti s Isusom. Želim razgovarati s Isusom i priznati Mu da sam bila slaba i povrijedila Njega, svoga bližnjega i samu sebe i zbog toga žalim, ali isto tako želim biti bolja i molim Ga da mi u tome pomogne.

Moramo prati svoje haljine jer: Blago onima koji peru haljine svoje: imat će pravo na stablo života, i na vrata će smjeti u grad!

(Otk 22,14) Ispovijed je Božji dar koji nam je zaslužio sam Isus Krist! To je sakrament a to znači susret s Isusom Kristom, susret s Bogom preko svećenika. Susret koji mi donosi mir, susret koji me oslobađa tereta na duši.

U našu se dušu sve upisuje pa tako i svaki grijeh ostavlja tragove.

Ali kad Isusu predamo taj naš teret, naše grijehe i slabosti, olakšat ćemo si dušu i On će nas izliječiti.

Sjećam se da sam i ja prije nekoliko godina znala reči: „Zašto bih ispovijedala svoje grijehe svećeniku, pa mogu ja i pred Svetohraništem pokleknuti i porazgovarati s Isusom. On će me sigurno čuti i oprostiti mi.” Čuo me, znam ali ... ja nisam osjetila onaj mir u duši, nisam se osjetila oslobođenom nakon takve ispovijedi. Nešto je nedostajalo...

Brzo sam shvatila da je nedostajao taj psihološki vid; potreba da čuješ osobu koja ti govori: ja te odrješujem od grijeha tvojih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bog sam mi oprašta, a On je posudio svećenikova usta da mi po njemu iskaže tu veliku radost, da čujem glas koji mi govori: Sve ti je oprošteno (jasno, ako se iskreno kajem i ako mi je žao).

Bog nam preko svećenika, kroz njegovu molitvu i preko njegovih ruku, koje su produžene Isusove ruke – oprašta grijehe.

Tko osim svećenika, Božjeg službenika na zemlji, može izreći tu prekrasnu molitvu: „Bog milosrdni Otac pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio je Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir.

I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” – Amen!

Nakon ispovijedi uvijek se osjećam bolje, osjećam unutarnji mir, radost, osjećam se zadovoljnom, slobodnom, osjećam da mi je Bog bliži i tada sretnija dolazim na euharistijsko slavlje.

Prepoznajem li svoje grijehe? Kakvo je moje kajanje? Jesam li iskreno ispovijedila sve svoje grijehe?

To su pitanja koja si često postavljam.

Ako sam učinila neki teži grijeh koji me muči, ne da mi mira – kako njega mogu zaboraviti i ne ispovijediti? A i za one manje se potrudim reći Isusu. Osjećam da je tu moja vjera i povjerenje na ispitu. Kad se iskreno otvorim Bogu pa mu i takve grijehe predam i to priznam na ispovijedi, osjetim toliku snagu i polet da bih to svakome željela priuštiti.

Ta Isus je sam rekao: kome vi oprostite i ja mu opraštam (prema Iv.20,22) Isus sam zna sve moje slabosti i nedostatke bolje od mene same, ali tim činom svete ispovijedi, kada Mu se otvaram, osjećam da mi On želi olakšati breme života, olakšati mi teret križa, da ne zaboravim da je On uz mene. Isus je tu i kad sam slaba, i kad se udaljim od Njega. I kad sam grešna, ni onda me ne ostavlja. Ta On je vjeran Bog i baš mi zato želi pomoći i spasiti me jer me voli. On je uvijek tu da me opet i opet ponovo digne i podari mi novi smisao života.

Blago onom tko povjeruje, tko se otvori toj velikoj Ljubavi Božjoj i tko krene u Novost Života.

Ljiljana Trstenjački

11

Ispovijed?! Brrrr....

Sezona samooptuživanja

V

rijeme došašća i korizme vrijeme je masovnih „ispovijedi”. Nekoliko tjedana prije Božića i Uskrsa započinje „sezona lova na grijehe” diljem naših župa. Svećenici danima kruže dekanatom i „ispovijedaju” po 4, 5 i više sati dnevno (prema preporukama stručnjaka maksimalna dnevna „doza” razgovora toga tipa je 2-3 sata). Jasno je – što je veća gužva, to je veća nervoza. Ljudi – također nerijetko nervozni – čekaju svoj red da sjednu na neudobnu stolicu „trenutka istine” (odlazeći s dobicima od po nekoliko „Očenaša”). Velik broj pokajnika zahtijeva velik broj svećenika. Njih pak je potrebno rasporediti po crkvama koje baš nisu projektirane za takve manifestacije. I kad konačno dođete na red, ne možete se opustiti što zbog same naravi posla kojim ste došli, što zbog toga što za vratom osjećate dah onih koji su u red stali poslije vas. (Bilo je to negdje u seoskoj župi prije nekoliko desetaka godina. Baka je došla na ispovijed, obavila, dobila odrješenje, ali ne izlazi iz ispovjedaonice. Kaže joj svećenik: „Gotovo je, možete ići.” A ona će: „Joj, velečasni, dajte mi još malo pričajte, duša vam tako lijepo miriše po šljivovici...”) Nema tu ni potrebnog intimnog prostora, a ni vremena da bi se ušlo u neki ozbiljniji razgovor, nego se cijeli događaj svede na nabrajanje manjih i većih prijestupa zapovijedi. Zgrčeno.

Par zamaha rukom u znak odrješenja i ajmo slijedeći. I što ostaje poslije toga?

Osjećaj: „Je li to sad to? Što je to bilo?

Prohujalo s vihorom...” Ponekad vjerojatno niste sigurni niti je li svećenik čuo što ste mu rekli. (Možda i bolje da nije.) A osobito ne s onakvom dozom brige i osjećaja (ako ih je bilo) s kakvima je poruka bila poslana. No, takva neugodna pitanja koja se javljaju netom poslije „ispovijedi”, obično se pobjeđuju komentarom: „Ja sam svoju dužnost izvršio/izvršila.” Je li to to? Sakra-

12

ment pomirenja samo zato da izvršim svoju dužnost?

Da vam kažem, velečasni...

Zamislite da dođete k liječniku i na njegovo pitanje što vam je, vi odgovarate: „1. Glava – nemam problema; 2. Grlo, nos, uši – malo kašljucam, ali u redu je; 3. Prsni koš i srce – ponekad me probada; 4. Želudac – nemam problema; 5. Probava – ponekad imam zatvor; 6. ...” Ovo je smiješno, zar ne? Kad idemo k liječniku, znamo zašto idemo k njemu i odmah „hvatamo bika za rogove” tj. kažemo što nas muči. Izmišljena scena iz liječničke ordinacije itekako je stvarna u tzv. ispovjedaonici. I ako se poslije sakramenta pomirenja pitate je li to sad bilo valjano ili nevaljano, ispravno ili neispravno – potpuno vas razumijem.

S pravom se to pitate. A evo što se sve može čuti „kroz rešetke” (primjeri su proizvod moje mašte i ne odnose se na konkretne osobe, iako je moguće da će se netko u kojemu od njih prepoznati): „1. ništa, 2. ništa, 3. dvaput, 4. petput, 5. sedamputa, 6. (tišina) 7. ništa...” Sljedeći primjer: „Posljednji put sam se ispovjedio prije pola godine. Sagriješio sam u mislima, riječima i djelima. Amen.”

Nakon dulje šutnje (budući da svećenik nije siguran slijedi li još nešto) čuje se šaptanje: „To bi bilo to!” Vrijedi li ta „ispovijed”? Sljedeći primjer: „Gospon velečasni, imam problema s mužem.

Nagao je, često jedva za izdržati. I nedavno se napio, pa onda psuje... A kad sam mu to predbacila, bijesno je izišao i zalupio vratima. Isuse, budi mu milostiv!” Je li takav način sakramenta pomirenja ispravan ili pogrešan, valjan ili nevaljan? Ili: „Velečasni, ja vam ništa ne griješim, ali danas je prvi petak pa sam došla. Dajte me vi pitajte...” Ili: „A što da vam kažem, velečasni, griješim kao i svi drugi ljudi.” (Otkud zna kako drugi ljudi griješe!?) Ili: „Griješio sam i sve mi je jasno, al’ vam neću reći.

Nego vi ako želite dajte odrješenje, ako ne – idem drugome.” (Kao: što ću ja tamo njemu govoriti svoje grijehe, ne govori ih ni on meni!) Ili: „Redovito se molim i idem na misu, ne tračam, svima pomažem, ne svađam se, ne kradem, ne lažem, u dobrim sam odnosima s mužem, postim dvaput tjedno....” (Tu svećeniku jedino preostaje pokrenuti postupak za proglašenje blaženom ili osobu uputiti u za to nadležne vatikanske urede.)

I evo posljednjeg primjera: razgovaram s čovjekom kojega sam netom upoznao.

Stariji gospodin. Činilo se da ima povjerenja u mene jer ispričao mi je ganutljivu i dijelom tragičnu životnu priču.

Nije bila kratka. Pritom nije štedio na samokritičnosti, što je kod mene stvorilo dojam iskrenog kajanja. Nakon što je na kraju rekao da neke od tih stvari nikad nikome nije povjerio, upitao sam ga želi li odrješenje. Začuđeno me upitao: „Pa zar je to bila valjana ispovijed?”

Trebali ste vidjeti olakšanje i radost toga čovjeka kad smo se rastajali. Je li takav način pomirenja ispravan ili pogrešan, valjan ili nevaljan? Jesam li dobro postupio dajući mu odrješenje?

Što je grijeh?

Sjećate li se one zgode iz Evanđelja o čovjeku koji Isusa pita što mora činiti da bi zadobio vječni život? Isus mu najprije nabroji zapovijedi. Ovaj odgovara da to sve čini, ali ga zanima ima li još nešto, nešto za vjernike prve lige. Da bi na Isusov zahtjev savršenstva odustao i žalostan otišao. (Usp. Mt 19, 16-22) On je činio sve što je zakon propisivao – pa ipak je osjećao da to još uvijek ne može predstavljati smisao života. Isus mu pokazuje u čemu je istinski životni smisao kojemu služe sve zapovijedi. Savršenstvo se ne sastoji u tome da se čovjek drži svih zapovijedi, već u tome da bude tu za druge ljude – u praktičnoj ljubavi!

Kad su Isusa pitali koja je zapovijed najveća odgovorio je: Ljubav! Ljubav prema Bogu, drugom čovjeku i prema sebi.

(Direktno o ljubavi ne bih ovaj put.)

Kako stoje stvari s nama? Bojim se da smo svoju vjeru uvelike sveli na legalizam, na trgovanje s Bogom (ja tebi-ti meni), na slalom između zapovijedi i zabrana, na bezbroj običaja i „bilo bi dobro”. To pak se odražava i na sakramenat pomirenja.

Vjera nije izvršavanje zapovijedi i izbjegavanje zabranjenog, nego osobni odnos s Bogom. Odnos kakav imamo prema ljudima, prema prijateljima, obitelji... Zapovjedi su samo krajnje formulacije, ono što bi trebala biti prirodna posljedica zdravog odnosa prema Bogu.

Kad imamo takav odnos prema Bogu, onda nam ne trebaju ni zabrane ni zapovjedi jer ćemo na temelju odnosa prema Bogu znati što je dobro, a što zlo.

S Bogom dakle treba sklopiti prijateljstvo, a ne računicu koju prati strah i vječno pitanje je li grijeh ovo ili ono.

Na taj način uvijek živimo u strahu od Boga da ga možda nismo zadovoljili, da nismo bili dovoljno dobri i da bi nas zato mogao kazniti. Ako stvorite prijateljski odnos prema Bogu, onda nema više straha u odlukama: „Smijem li ili ne smijem? Koliko dana čistilišta bi me ovo moglo koštati? Hm... Al mislim da je ovaj grijeh toga vrijedan....” Stalno igramo neke igre sa samima sobom i s Bogom.

Mi nećemo pred Bogom „odgovarati” za zbroj pojedinačnih djela ili nedjela koja smo počinili nego prije svega za našu temeljnu odluku i temeljni stav prema Bogu, drugima i sebi.

To je poput odnosa pravog prijateljstva.

Da bi odnos između prijatelja bio autentičan, nije potrebno napraviti listu zapovjedi i zabrana, nego prirodno osjećamo iz dubine duše kako nam se ponašati.

Muž i žena koji se vole ne prave listu zapovijedi i zabrana: svaki dan kad se vratiš s posla, poljubit ćeš me. Tri puta tjedno zajedno ćemo piti kavu. Ako obolim, skuhat ćeš mi čaj. Itd. itd. To nema veze s ljubavlju. To je strah od gubitka, želja za kontrolom, posesivnost ili ovisnost. Nedostaje povjerenje, a povjerenja nema bez ljubavi.

Kad nekoga povrijedimo, to nas muči i kamen nam sa srca pada tek kad nam ta osoba oprosti. Sve dotle dok se ne dogodi pomirenje, krivnja nas pritišće i ne da nam spokojno živjeti. A to zovemo grijeh. Grijeh je ono što nam smeta da budemo sretni.

Teški i laki grijesi E – zato postoji sakramenat pomirenja. Nekad ne možemo sami dokučiti što se s nama događa. Nemirni smo, nezadovoljni, iako ćemo reći da za to nema razloga. A zapravo u nama gnjili narušeni odnos bilo prema sebi bilo prema drugima bilo prema Bogu (to troje je usko povezano). Treba nam pomirenje.

Ako sakramenat pomirenja usporedimo s čišćenjem kuće ili stana, onda možemo reći da je „ispovijed” generalka. A tu već naziremo i smjernicu kako često bi se trebalo ispovijedati. Generalka se baš ne radi svaki tjedan ili svaki mjesec. Generalka se radi kad se dugo vremena nije čistilo dijelove stana ili kuće koji nam baš nisu svakodnevno na putu (osim ako nismo opsjednuti čišćenjem), pa onda dva do tri puta godišnje očistimo svaki kutak svog životnog prostora. A svakodnevno ili tjedno obrišemo prašinu, ili pometemo ili očistimo kupaonicu i to je dovoljno za normalan život.

Isto kao što nećemo za svaku ogrebotinu ići k liječniku. (Iako, našlo bi se i onih koji hoće.) Tako je i sa sakramentom pomirenja. To je „generalka”. A to znači sjesti i pozabaviti se sobom. Najprije sâm, a onda zajedno sa svećenikom. On nam drži ogledalo. On nam je pomoć da svoj život vidimo u Božjem svjetlu. Bez samoosuđivanja i osuđivanja, ali i bez banaliziranja. Iskreno i realno. I onda ta „ispovijed” smije trajati i sat vremena, ali se u tom vremenu pretrese čitav život: moj odnos prema

13

samom sebi, prema drugima i prema Bogu. Ne nabrajaju se samo simptomi, nego se iskreno traži način kako stvari poboljšati u korijenu. (Ako se na automobilu pojačano troše gume, onda treba provjeriti zašto je to tako. Rješenje nije u tome da se češće mijenjaju gume.) A oni laki, sitni „grijesi”, (koji uvelike izviru iz našeg karaktera, koji uglavnom i nama samima smetaju, a ne možemo si pomoći – zapravo su nam u isto vrijeme i grijesi i pokora) svađice, zamjeranja, nestrpljivosti.... sve to je sitna prašina koja se „briše” svaki put na početku euharistijskoga slavlja. Nije pokajnički čin na početku mise samo zato da se malo „ufuramo” u misu do čitanja. Nego nam se stvarno opraštaju laki grijesi. Naravno, ako si ih posvijestimo i tražimo od Boga oprost.

Pričest, kajanje, pokora Uvelike je raširen običaj pričešćivanja odmah poslije „ispovijedi” i eventualno još jedanput-dvaput (nedjeljom ili blagdanom) poslije spomenute „ispovijedi” i – gotovo za tekuću sezonu. (Zato se većina i pokušava ispovijediti što bliže Božiću ili Uskrsu.) Jer – tko zna, možda sam negdje nešto sagriješio... Možda sam negdje nešto sagriješio!? Hej! Pa nije Bog računalo! Možemo i smijemo se pričešćivati od sakramenta pomirenja do sakramenta pomirenja. Ne moramo prije svake pričesti ići na ispovijed. Ako imalo ozbiljno shvaćamo vjeru, kršćan-

stvo, Isusa, i ako se trudimo svakodnevno živjeti jedan pristojan kršćanski život, onda se zapravo trebamo dobro „oznojiti” da bismo učinili teški grijeh: svjesno, slobodno i u velikoj stvari uvrijediti Boga. Direktno ili preko drugih.

Naravno da se i to može dogoditi. Ali to ćemo prepoznati i onda s tim idemo na Pomirenje. A ako nema takvih velikih „komada grijeha”, onda je dovoljno dva-tri puta godišnje sjesti i napraviti generalku „sitniša”. Jer na duže vrijeme i sitna prašina može stvoriti debeli sloj nečistoće. A i dobro je povremeno malo stati, povući ručnu kočnicu i pogledati na karti svoga života gdje se ja to nalazim i u kojem smjeru ide moj život.

Onda „is-povijedati se” zapravo znači „is-pri-povijedati se”. Pretresti svoj život.

Iskreno i otvoreno. A takva „ispovijed”, čini mi se, ima i smisla i koristi. Takva „ispovijed” je gušt, a ne obveza ili teret.

Ako na taj način pristupamo sakramentu pomirenja, onda nije važna forma – kako ćemo to izvesti. Sjedeći ili stojeći ili klečeći. Nije važna niti formula pokajanja koju izgovaramo na kraju „svog romana” (s kojom, usput rečeno, mnogi imaju problema. Znate na što mislim... „...mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem....neću više griješiti”). A kad smo već kod formula, evo i dva prijedloga. Prvi: „Bože, žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Pomozi mi svojom milošću da budem bolji/bolja i prepoznatljiv/a

kao tvoje dijete. Čuvaj me u svojoj ljubavi.” Drugi: Bože, Ti me ljubiš, kao dobar Otac, a ja sam često bila/bio nepažljiv/a i sebična/sebičan, često sam samo na sebe mislila/mislio. Žao mi je. Molim Te, oprosti mi. Nastojat ću biti bolja/bolji i popraviti zlo koje sam učinila/učinio.” Kajanje se može izreći i svojim riječima. Bitno je da to jest kajanje, a ne odrađivanje.

Isto tako, pokora nije cijena koju mi plaćamo za svoje grijehe i time smo „podmirili račun”, s Bogom smo „kvit”. Kao kad u trgovini kroz blagajnu provučemo izabrane proizvode i na kraju platimo račun. To nikad nećemo moći učiniti ni za koji počinjeni grijeh. Ne otkupljujemo se sami pokorom koju vršimo, Krist nas je već sve otkupio. Pokora je samo izraz naše dobre volje da stvari tj. sebe promijenimo na bolje i da smo za to spremni nešto i učiniti.

Naravno da ovakav pristup sakramentu pomirenja zahtijeva svakodnevnu duhovnu higijenu. To znači da na kraju dana (to se može i u krevetu) treba premotati film, pogledati svoj privatni dnevnik u koji su uključene i pozitivne i negativne stvari. Glavna bi pitanja trebala biti: „Što me danas razveselilo, za što smijem biti zahvalan Bogu i ljudima? Što me rastužilo, razljutilo, učinilo potištenim? Što moram u svom životu drugačije postaviti, o čemu s drugima porazgovarati i gdje ću moliti Boga da mi pokaže pravi put i daruje snagu da budem bolji čovjek?” Sve to bez samoosuđivanja, ali realno (onoliko koliko nam je to moguće). Zahvaliti Bogu i zamoliti ga oproštenje. Na taj način odgajamo svoj osjećaj za dobro i zlo. Na taj način nam „ispovijed” neće biti lov na grijehe, nego u pravom smislu Pomirenje sa sobom, s Bogom i s drugima.

Sve ovdje rečeno o sakramentu pomirenja vjerojatno za većinu neće biti primjenjivo ako ste navikli na neki drugi način sakramenta pomirenja. Dobar dio vas ovo će držati nemogućom misijom ili heretičkim prigovaranjima. No, nadam se da će barem nekima biti poticaj promišljanju i „preslagivanju” smisla i prakse tog „neugodnog” sakramenta.

Nenad Malović 14

Sveti Leopold Mandić – ispovjednik očinskog srca

P

oznato je da je Leopold Ma Poznato je da je Leopold Mandić jako trpio zbog malenog rasta te nesigurnog i slabašnog glasa. Znao bi kazati: „Gledajući s ljudske strane ja sam nitko i ništa, ali zbog moje moralne jakosti osjećam se jak kao lav”. Drugim riječima, on je bio dobar te se ponizno i očinski odnosio prema onima koji su dolazili k njemu na ispovijed, ali je istovremeno bio vrlo jasan i nedvosmislen kada je tumačio Božji zakon koji je bio temeljni kriterij za prosudbu, kojemu će se morati svi podložiti jednoga dana. ndić jako trpio zbog malenog rasta te nesigurnog i slabašnog glasa. Znao bi kazati: „Gledajući s ljudske strane ja sam nitko i ništa, ali zbog moje moralne jakosti osjećam se jak kao lav”.

Drugim riječima, on je bio dobar te se ponizno i očinski odnosio prema onima koji su dolazili k njemu na ispovijed, ali je istovremeno bio vrlo jasan i nedvosmislen kada je tumačio Božji zakon koji je bio temeljni kriterij za prosudbu, kojemu će se morati svi podložiti jednoga dana.

Osjećao se ocem Sigurno je da je otac Leopold kao ispovjednik bio sudac i liječnik, ali kao djelitelj Božjega milosrđa želio je iznad svega biti otac. A dobar je otac prije svega onaj koji želi svoju djecu dovesti na pravi put, i da bi u tome uspio, mora ponekad upotrijebiti i jaka sredstva. Sveti je Leopold znao reći o osobama koje su činile velike nepravde i time nanosile velike nepravde onima najslabijima i najsiromašnijima: „Takvim osobama ja sam spreman oguliti kožu”. Ova njegova izjava je dosta teška i odlučna. Kao dobar ispovjednik bio je i dobar otac, ali za dobro onih koji su k njemu dolazili na ispovijed, bio je uvjeren da neke osobe treba pritisnuti uza zid da bi promijenile svoj život.

Dar unutarnjeg viđenja Vrijeme koje je imao na raspolaganju za pojedinog pokornika bilo je vrlo kratko, iako se činilo da je nakon uvodnog pozdrava sv. Leopold znao pročitati u dubinu duše onoga koji je kleknuo pred njim. On bi s nekoliko riječi znao potaknuti grešnika na kajanje i pri tome bi mu pokušao pomoći da shvati svu zloću grijeha koji je neizmjerno zlo.

Sve ovo postalo je još jasnije nakon njegove smrti, kada se je na jasan način otkrilo da je sv. Leopold osim iskustva koje je stekao dugogodišnjim radom, znao „pročitati” pokornika i njegovo srce: imao je dar „pronicanja srca” ili unutarnjeg pronicanja. Bezbrojni događaji potvrđuju jedinstveni Božji dar kojim se sv. Leopold služio, osobito onda kada je red pred njegovom ispovjedaonicom bio jako dugačak. Nikakvo čudo onda da je uspijevao razumjeti savršeno svaku dušu koja se pred njim otvarala i što je prihvaćao i oslobađao od grijeha sve one koji su priznavali i kajali se za svoje grijehe. Postala

je poznata rečenica kojom je sv. Leopold Mandić završavao svoje kratki nagovor pokorniku za vrijeme ispovijedi. On bi znao kazati: Stavite sve na moja leđa. Bio je to oslobađajući izraz, osobito za one koji su bili posebno skrupulozni i osjetljivi te su često sumnjali u činjenicu da li im je Bog oprostio grijehe. Na ta malena i pognuta leđa bilo je odložen sav teret grijeha da bi bio izbrisan i oprošten.

Ako kažem da je Bog sve oprostio, onda je on doista sve oprostio Nije lako osloboditi se straha i sumnje da nam možda Bog nije sve oprostio, a to je situacija u kojoj se često nađu mnoge osobe koje su po sebi dobre i zauzete u kršćanskom životu.

U takvim slučajevima veliku ulogu ima svjesna i uvjerena poslušnost riječima ispovjednika povezana sa povjerenjem prema ispovjedniku kojega se promatra i sluša kao duhovnog oca i vođu. Otac Leopold imao je upravo taj tajanstveni dar: znao je uliti u osobe mir i sigurnost da je njegovim oproštenjem izbrisan svaki grijeh. Ako bi netko i nakon toga još ponešto sumnjao, on bi znao kazati pokorniku: „Stavite sve na moja leđa”. Ovo „sve” bilo je još jače naglašeno kada bi izgovarao još jednu svoju karakterističnu rečenicu: „Ako kažem da je sve oprošteno, onda je doista sve oprošteno”.

Sveti je Leopold znao stupnjevito i s mnogo mudrosti izgrađivati to ozračje smirenosti i povjerenja kod svojih pokornika, te se protivio tzv. „životnim ispovijedima” koje su neki pokornici željeli u nekim prilikama. On je shvatio da one mogu sadržavati u sebi sumnju u djelotvornost odrješenja koja su ti pokornici dobili u prošlosti. Ako je životni i duhovni put pojedinog pokornika išao svojim normalnim putem, bilo bi vrlo opasno stvarati sumnje u njegovu prošlost. Kao dobar učitelj duhovnog života, sveti Leopold je svoje pokornike upućivao da nakon što su se preporučili Božjem milosrđu, ne gledaju više unatrag u svoju prošlost nego da gledaju u budućnost – prema cilju kojem će ih dovesti njihov rast u vjeri i vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima.

Vjernost svojim svakodnevnim obavezama Sveti je Leopold bio uvjeren da čovjek može postići svetost bez obzira u kojem se zvanju nalazio. Protivio se izvanrednim pokorama kao i aktivnostima koje bi mogle onemogućiti normalni rad i djelovanje vlastite obitelji. Evo na koji način on piše 8. svibnja 1940. odvjetniku Augustinu Solda iz mjesta Salo blizu grada Brescia (Breša):”Kao dobar vjernik, Vi želite čuti od mene mišljenje kao ispovjednika. Dakle, kao ispovjednik, ne dozvoljavam nikakvo trapljenje i pokore, pa prema tome, možete jesti i piti sve ono što Vam priredi Vaša

15

supruga. Prema tome niste obavezni samo jedanput na tjedan i svaki četvrtak ići na svetu pričest, nego možete ići na pričest kroz dulje vrijeme”.

Sveti je Leopold osobito vrednovao dobru volju i nakane pojedinih osoba, osobito onih koje su bile zauzete u svakodnevnom radu da bi pribavile sredstva za potrebe svoje obitelji.

Upravo to on preporučuje gospodinu Armandu Bredolu iz Milana u pismu od 9. veljače 1934: „Budući da ste vjernik – piše on – molite toliko koliko možete, idite na ispovijed i na svetu pričest. Dobra volja koju imate je nauzvišeniji dar Božji.”

Toj istoj osobi, nakon toga će sveti Leopold označiti kako je obiteljski život upravo onaj kojega mu je odredila Božanska Providnost put po kojemu će se ostvariti kao čovjek, a kao kršćanin postići svoje posvećenje.

Žalost zbog toga što nije nekima mogao podijeliti odrješenje kod svete ispovijedi Pred kraj svoga života sveti je Leopold povjerio nekim svojim prijateljima da mu je još uvijek žao da neke od svojih pokornika kod ispovijedi nije uspio uvjeriti da su im za oproštenje grijeha potrebne ozbiljne odluke kako bi ubuduće izbjegli bližnje grešne prigode. Pri tome kod njih nije bio niti iskrenog kajanja, posvema je nedostajala dobra volja da se ispravi ono što nije bilo dobro te nisu postojale dobre odluke u vezi s budućnosti. Na taj način sveti je Leopold bio prisiljen uskratiti im odrješenje grijeha. Kada je slabašnim i ojađenim glasom govorio o tim stvarima, na njegovom licu mogla se primijetiti duboka gorčina. Izgleda kao da se zbog svega toga kajao, i kao da je priznavao da on nije uspio upotrijebiti sva moguća sredstva i riječi kojima bi potaknuo pokornika na istinsko obraćenje i postići bar onaj minimum a to je da se u potpunosti odbaci grješna prošlost s nakanom da se usmjeri prema tome da se uvijek čini dobro, iako se zna koliko smo mi ljudi u svemu tome nepostojani i nevjerni.

Ipak, i taj detalj iz njegova života otkriva koja je bila njegova najvažnija preokupacija: želio je da ljudi ne dolaze na ispovijed samo zbog navike i to obave jako površno. On je uvijek

16

bio svjestan da je „djelitelj Krvi Kristove”, te je želio da njegovi pokornici uvijek sve bolje shvaćaju neizmjernu ljubav Onoga koji je za nas umro na križu.

Optužbe da je bio previše „široke ruke” Red ljudi pred Leopoldovom sobicom – ispovjedaonicom, koji su čekali na ispovijed bio je uvijek dugačak. Ipak, vrijeme koje je on posvećivao svakome od pokornika bilo je obično dosta kratko. To je bila činjenica koju su svi zamjećivali. Jednako tako i poglavari i subraća oca Leopolda nisu mogli, a da se ne upoznaju s tom činjenicom. Tako je nastala velika sumnja oko toga poštuje li on „cjelovitost” ispovijedi u kojoj se pokornici trebaju optužiti za počinjene grijehe. Jednako tako i padovanski biskup mons. Carlo Agostini osjetio se pozvanim da pokrene istragu glede toga pitanja. Čini se da je sve ovo bilo pravovremeno objašnjeno. I sam je sveti Leopold smatrao da bi bilo korisno obznaniti o čemu se tu radi.

Evo njegovih riječi: „Govore da sam previše dobar, ali ako netko dođe i klekne pred mene, nije li to najveći dokaz da želi oproštenje od Boga?” Pri tome bi znano dodati: „Božje milosrđe je veće od svih ljudskih očekivanja”.

Ali najljepša obrana svetog Leopolda u tom slučaju bila je sljedeća: jednoga dana, upirući svoje prste iskrivljene od artroze prema Raspetome, kazao je: „Ako bi me Raspeti želio optužiti da sam široke ruke prema pokornicima, onda bih mu odgovorio: Ovaj žalosni primjer, blagoslovljeni Gospodaru, dali ste mi upravo Vi; ja još uvijek nisam došao do toga da bih bio tako nerazuman i nadahnut božanskom ljubavlju, da bih umro za spasenje duša.”

Nema sumnje: sveti Leopold, osim što je posjedovao izvanredne darove, u susretima s pokornicima koristio se svojim životnim iskustvom i svojim velikim očinskim srcem.

Preuzeto od Pietro Brazzale: Confessore dal grande cuore di Padre, Portavoce di san Leopoldo Mandić, br. 2/2010, str.

26-28. Preveo fra Mirko Kemiveš.

Euharistija i Sv. Leopold

O

ve godine kada slavimo svećeničku godinu spominjemo se župnika arškog sv. Ivana Marija Vianney-a kao primjer svećenika koji je živo svjedočio svoje svećeništvo. No pored njega mi hrvatski kapucini kao i kapucini općenito, a također i cijeli hrvatski katolički narod spominjemo se i još jednog nama vrlo poznatog sveca „naše gore list”, svećenika koji je – to se mora priznati, ništa manje sveto i svjedočki, živio svoje zvanje kao i sv. Ivan M. Vianney.

Mnogo je toga zajedničko ovoj dvojici svetaca, a posebno je to i pobožnost prema Isusu Kristu živo prisutnom u Euharistiji i prema Presvetoj Djevici Mariji od koje su obojica crpili snagu za vjerno vršenje svoje svećeničke dužnosti. I u mnogim su drugim stvarima vrlo slični bili njihovi životi i djelovanje.

Upravo po tome su posvetili sebe, ali i pokazali cijelom narodu, svojoj subraći, a i nama danas da je pobožnost prema Euharistiji i Presvetoj Djevici Mariji onaj pravi put koji vodi k Bogu.

Ali ono što je karakteristično za slavljenje euharistije koje je činio sv. Leopold jest način na koji je on to činio. Koliki brojni svjedoci svjedoče da je za vrijeme slavljenja Euharistije bio potpuno uronjen u sveto Otajstvo. On je tim svojim načinom živo svjedočio da je Isus Krist doista stvarno prisutan u otajstvu kruha

i vina i da je iz toga crpio svu snagu i svetost u svojem svećeničkom životu.

O svetom se Leopoldu može reći da je kao svećenik bio sakrament Božje prisutnosti među ljudima. U njemu je svaki vjernik mogao prepoznati onog istinskog i pravog Božjeg čovjeka koji se suobličio slici Sina Božjega i koji se u potpunosti daje svakome, posebno onima koje je pritiskao grijeh te pokazao da je pravi drugi Krist među ljudima koji se daje ljudima do kraja.

Sveti je. Leopold, da bi mogao biti i postati to što jest i kako ga mi danas vidimo, morao imati svoj osobni susret s Bogom i to ponajprije u molitvi. On je u molitvi osluškivao što mu to Gospodin govori i na taj se poziv odazivao služeći svojoj redovničkoj zajednici, Crkvi i svakome čovjeku s kojim je dolazio u doticaj.

Kao i sv. Ivan M. Vianney svoj je apostolat posebno oblikovao preko sakramenta sv. ispovijedi kojima se darovao ljudima dokraja, te je uspio dotaći srca ljudi i činiti čudesa u srcima pokazujući ono što je sam živio u životu – odnosno u prijateljstvu s Bogom po zagovoru Presvete Djevice Marije.

Upravo je Blažena Djevica Marija bila pored Euharistije onaj glavni most koji povezuje našu ljudsku narav, a to znači i narav sv. Leopolda sa savršenim Bogom po Isusu Kristu, njezinim sinom. Daro-

vane su nam razne milosti po kojima se uspinjemo k Bogu. Ali za to je potrebna i naša suradnja. A upravo tu je suradnju na najuspješniji način uspio ostvariti sv. Leopold postajući po tome živi primjer Božje milosti i dobrote među nama ljudima. On je tu svoju pobožnost naučio ponajprije kao i sv. Ivan M. Vianney u svojoj obitelji koja je bila temelj čitave njegove duhovnosti, iz nje je crpio snagu, vjeru i ljubav za svoje svećeničko zvanje. cijelog sebe, do kraja predao je za drugog, osobito u sakramentu ispovijedi.

Tim načinom života očitovao je svu svoju predanost i vjeru prema Isusu Kristu, te je na taj način bio spreman na toliku žrtvu svoga života – ne tražeći ništa za sebe, a svaki trenutak biti čitav za drugoga, podsjećajući na Isusa Krista koji je „ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1), time pokazujući da je Kristova ljubav i dalje živa u ovome svijetu. Tako je svojim životom sam postao sakrament Božje prisutnosti među ljudima. On je kao i sv. Ivan M. Vianney postao sličan slici Božjega Sina – drugi Krist. Time su pokazali – obojica svetaca kojih se spominjemo, sv. Ivan M. Vianney i Leopold, da se Bog može služiti i slabim čovjekom da bi ostvario svoje djelo na zemlji i time se proslavio među ljudima.

fra Nedjeljko Golubar 17

Ispovijed – dar obiteljske odgovornosti U svojoj knjizi „Darovi za putovanje” (s pod­ naslovom „Blaga kršćanskog života”) Morgan Scott Peck donosi prelijepu priču: Priča o djevojčici koja razgovara s Isusom Pročulo se da u jednom selu na Filipinima živi djevojčica koja razgovara s Isusom. Svi su ljudi iz njezina sela zbog toga bili uzbuđeni. Priča se proširila i po ostalim selima i još se više ljudi uznemirilo. Priča je doprla i do kardinalske palače u Manili te je imenovan monsinjor koji će istražiti fenomen. Djevojčica je dovedena u palaču na niz razgovora. Nakon trećeg razgovora monsinjor je bio spreman dići ruke.

– Ne znam je li to što govoriš stvarno ili nije – rekao je frustrirano – ali postoji još jedna teška provjera. Sljedeći tjedan kad budeš razgovarala s Isusom, želim da ga pitaš što sam ispovjedio u svojoj zadnjoj ispovijedi.

Djevojčica se složila. Kad se sljedeći tjedan vratila, monsinjor ju je odmah upitao: – Pa, draga moja, jesi li prošli tjedan razgovarala s Isusom?’

– Da, Vaša uzvišenosti – odgovorila je djevojčica.

– I dok si razgovarala s njim, jesi li se sjetila pitati ga što sam ispovjedio u svojoj zadnjoj ispovijedi?

– Da, Vaša uzvišenosti, sjetila sam se.

– Pa – raspitivao se monsinjor s jedva prikrivenom radoznalošću – kad si upitala Isusa što sam ispovjedio u svojoj zadnjoj ispovijedi, što ti je Isus odgovorio?

Djevojčica je spremno odgovorila: – Isus je rekao: „Zaboravio sam.”

T

akav je Bog. Kad on oprašta, ne samo da zaboravlja, ne samo da briše, nego briše i trag brisanja.

Ne čini to olako. Usput. Čini to žrtvujući se, s ljubavlju. Obrisano nadomješta, unaprijed ljubavlju opravdava. Čini to premda zna da je jedno oprostiti, a drugo spriječiti, zaliječiti posljedice. Što god bilo, tvoj – moj – grijeh pada i na druge. I danas i tko zna kad.

Silno je to bolno: netko za tebe – za mene – s ljubavlju polaže život, premda zna da će unatoč tomu uslijediti naše posrtanje, padanje.

Naš nemar. Ravnodušnost.

Okrenuti leđa ljubavi, tolikoj ljubavi – ima li išta neljudskije?

Krivo misle oni koji govore da je ispovijed nešto što se tiče samo

18

njih i Boga. Ništa se ne tiče samo njih i Boga, samo mene i Boga. Sve što jest, događa se u obitelji: u Božjoj obitelji, u obitelji ovog svijeta, ovog naroda, ovog grada, ove četvrti, ove kuće, ovog doma.

U obitelji ovog i svakog budućeg vremena. Kad sagriješim, to je kao da sam bacio kamen u jezero. Kolutovi koji se šire, pokrenut će štošta. Kad Bog smiri, poravna površinu jezera, bit će kao da kamen nije ni bio bačen. Ali štošta će biti drukčije. Grijeh po grijeh, kamen po kamen – mijenja se slika ovog svijeta.

Kad ulazim u ispovjedaonicu, kad dolazim pred ispovjednika, kad bez zakrivanja, bez samoopravdavanja stojim pred Bogom, to nije samo osobni čin skrušenosti, kajanja. Osobna volja da budem bolji, barem malo bolji. Barem malo više Božji. Barem malo više čovjek. Odlučnost da ustrajem u nastojanju oko rasta, u raspoloživosti na putu ljudskosti. Kad ulazim u ispovjedaonicu, kad svoj gri-

jeh priznajem pred Bogom i njegovim službenikom, to je i čin obiteljske odgovornosti. Obiteljske odgovornosti u svakom smislu, od one najuže – od odgovornosti za vlastitu obitelj, za vjerničku, za crkvenu zajednicu – do općeljudske.

Kad ulazim u ispovjedaonicu, itekako mogu iskusiti da ulazim sam, moguće i bez sebe. Kad izlazim iz ispovjedaonice, izlazim s Bogom. Izlazim s njim, jer sam mu dopustio da mi priđe. Jer sam mu se vratio. Jer sam se i sebi vratio. Jer sam pošao ususret svojima, u zagrljaj obitelji.

I da obitelj blagoslovim svojim zagrljajem. Namjesto kamena svoga grijeha da joj prinesem toplinu zagrljaja.

Pisano je „Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.” Očevi i majke, odrasli, jedoše kiselo grožđe, a sinovima i kćerima, djeci, trnu zubi. Iz naraštaja u naraštaj… O da im trnu samo zubi! Trne im i srce. I povjerenje. Trnu razlozi za zauzetost. Oči im ne mogu prepoznati smisao u ovom svijetu podijeljenom na žrtvu i grijeh. U svijetu koji ne proniče smisao žrtve i besmisao grijeha.

Svakim grijehom – i onim koji činim u javnosti i onim koji činim u skrovitosti, svakim grijehom – i mišlju i riječju i djelom i propustom, činim neprohodnijim ovaj svijet. I ovaj tvarni i ovaj duhovni svijet, svijet duša.

I sve je teže biti čovjek. I sve je teže ići ususret. Sve je teže biti zajedno. Jer se naši grijesi, grijesi ljudski gomilaju. Da, sve ih Božji oprost prekriva, ali njihove posljedice ostaju kao rane. Kao kamenje spoticanja. Kao putovi koji nikamo ne vode.

Kad bi nam oči bile čiste, kad bi nam pogled bio bistar i srca otvorena, kad bismo uistinu dokučili što sve činimo našim grijesima – i sebi samima i onima s kojima živimo i tko zna kome danas, sutra, jednom, tko zna kad… otresli bismo sa sebe svako opravdavanje grijeha, svaku želju za grijehom. I jedino bi nam bilo stalo da budemo ljudi. Ljudi za druge.

Božji ljudi.

Stje pan Lice

Zašto toliko borbe oko spolnog odgoja?

Zbunjujuće informacije

B

i li netko od čitatelja znao prepričati priču o uvođenju spolnog odgoja u škole? Što se to točno događalo? Zna li uopće netko postoji li trenutno neki program spolnog odgoja u školama? Do prije četiri godine mediji su bili puni napisa o potrebi uvođenja jednog programa spolnog odgoja za sve učenike. U tim su zahtjevima prednjačile homoseksualne udruge Iskorak i Kontra, feministička Ženska mreža, no slijedili su ih i brojni novinari.

Krajem 2006. priča se potpuno izmijenila. Te iste udruge i novinari tražili su izbacivanje zdravstvenog odgoja (u sklopu kojeg je i spolni odgoj) iz škola. Zbog čega potpuni zaokret?

Zato što je 2006. godine, između 24 programa koji su pristigli na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, programi udruge „Glas roditelja za djecu – GROZD” proglašeni uvjerljivo najboljima. Taj se program ne sviđa radikalnim liberalnim udrugama. Te su udruge za uvođenje programa samo pod uvjetom da se uvodi „njihov” program.

Mogućnost odabira između dva programa – pravo roditelja?

Paralelno s raspravom o programima spolnog odgoja, otvorila se u društvu rasprava o mogućnosti postojanja dva različita programa. Udruga „Glas roditelja za djecu” je, u skladu s načelom pluralnosti i ustavnim pravom roditelja da „samostalno odlučuju o odgoju svoje djece”, predložila da se uvede više programa (od kojih svaki mora zadovoljavati minimalne standarde) pa da učenici i roditelji mogu izabrati onaj koji smatraju boljim. No homoseksualne i feminističke udruge, koje inače nominalno zagovaraju pluralnost, bile su sasvim suprotnog mišljenja. U svom Otvorenom pismu one traže od ministra Primorca da nikako ne smije dozvoliti da roditelji biraju između dva ponuđena programa. Zašto? Što više smanje mogućnost da roditelji utječu na školske programe, što više roditelje udalje od djece, to će lakše djecom manipulirati. U tom Otvorenom pismu kažu da su roditelji nekompetentni i ideologizirani. Dakle, homoseksualne udruge smatraju da one puno bolje od roditelja znaju kako djecu treba u spolnosti odgajati.

Što je znanstveno?

Program udruge „Glas roditelja za djecu” potiče učenike da svoju spolnost sagledavaju cjelovito, da povezuju tjelesni aspekt svoje spolnosti s osjećajnim, intelektualnim, društvenim i duhovnim. Program potiče mlade da povežu spolnost s općeljudskim vrijednostima poput ljubavi, samokontrole i vjernosti. Radikalno liberalne organizacije žele upravo suprotno – odvajanje spolnosti od svih vrijednosti. Dapače, one sve vrijednosti nazivaju neznanstvenima. Pravobranite-

ljica za djecu, gđa Mila Jelavić u svom Očitovanju kaže kako vrijednosti poput ljubavi, samokontrole i vjernosti ne smiju biti dio školskog programa jer nisu znanstveno utemeljene!? A što kažu znanstvenici? U svojoj Izjavi, 255 akademika i doktora znanosti reklo je upravo suprotno: zdravstveni odgoj mora biti vrijednosno orijentiran. I sama znanost o odgoju (pedagogija) pristupa odgoju kao vrijednosnoj kategoriji. Informacije same po sebi ne odgajaju. Osim tih misli, znanstvenici su kritizirali pokušaj zloupotrebe znanosti u kojem se pojam „vrijednosno” suprotstavlja pojmu „znanstveno”.

Europska Unija i spolni odgoj Nakon što je program udruge GROZD proglašen najboljim na natječaju, nakon što je taj program pismeno podržalo 20.000 građana i 255 akademika i doktora znanosti, radikalno liberalne organizacije obratile su se svom međunarodnom lobiju.

U proljeće 2007.g. tzv. Radna grupa Europskog parlamenta za reproduktivno zdravlje HIV/AIDS i razvoj poslala je predsjedniku Mesiću, premijeru Sanaderu i ministru Primorcu pismo u kojem su oštro napali program naše udruge GROZD. Mediji su prenijeli kako Radna grupa Eu parlamenta poručuje hrvatskim političarima da će se, ako uvedu naš program u škole, usporiti ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Nekoliko mjeseci nakon toga, nakon što su se nama skloni europarlamentarci raspitali o čemu se radi, primili smo pismo predsjednika Eu parlamenta Hansa-Görta Potteringa u kojem stoji da spomenuta Radna grupa koja nas je napala uopće ne postoji, da nije uopće registrirana. Vidljivo je, dakle, do koje je razine manipulacije spomenuti lobi spreman ići i kako im je ova tema važna.

Slično je bilo i u Europskom odboru za socijalna prava pri Vijeću Europe gdje su slične udruge podigle tužbu protiv Republike Hrvatske zbog namjere uvođenja našeg programa.

No Odbor je odbacio sve njihove tužbe protiv našeg programa i nema ništa protiv uvođenja programa u škole. Odbor je istaknuo pravo roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece i autonomiju država članica u odabiru odgojnih programa.

Čemu sve to? Zašto je spolnost tako važna?

O spolnosti i našem odnosu prema njoj ovisi mnogo toga u našem životu. Kako je lijepo biti zaljubljen, kako je lijepo biti s voljenom osobom, dijeliti život s njom, imati djecu s tom osobom… S druge pak strane, koliko boli donosi neuzvraćena ljubav, bračna nevjera, razvod braka – i za roditelje i za djecu… Sve je to povezano s činjenicom da smo spolna bića.

19

Svaka osoba ima savjest, ima neki osjećaj što je dobro. Često je upravo želja da se bude dobar, glavni kriterij odabiraponašanja. Jedan od procesa odvajanja čovjeka od Dobra kreće od toga da želja za užitkom postane važnija od želje za Dobrim. Spolna želja može u tom smislu imati veliku ulogu. Spolnost je vrlo jaka sila u čovjeku. Stoga će promicateljima moralnog relativizma upravo ljudska spolnost biti jedna od ključnih točaka u njihovom djelovanju.

čin koji nema opravdanja. No htio bih se osvrnuti na izvještavanje medija. Američke statistike pokazuju da je fizičko spolno zlostavljanje maloljetnika više

je brak zastarjela institucija, a čak 98,2% hrvatskih građana je izjavilo da je „obitelj u njihovom životu važna i vrlo važna”. Unatoč silnoj medijskoj kampa-

od sto puta češće u školama, nego ono koje su učinili svećenici. U vrijeme afere u St. Pöltenu, gdje je zabilježeno 17 slučajeva spolnog zlostavljanja, u isto to vrijeme samo u Austriji zabilježeno je ukupno 510 takvih slučajeva. Pedofilija je, dakle, među katoličkim svećenicima prisutna u postotku značajno manjem nego u općoj populaciji. No mediji nas svakodnevno bombardiraju s temom pedofilije u Katoličkoj crkvi. Zašto? Cilj je jasan: kompromitirati Katoličku crkvu koju promicatelji moralnog relativizma doživljavaju kao jednog od glavnih promicatelja vrijednosti obitelji, braka i cjelovite spolnosti.

nji protiv našeg programa zdravstvenog odgoja, u eksperimentalnoj je provedbi čak 88,72% od ukupnog broja polaznika odabralo naš program dok je samo njih 11,28% odabralo program Foruma za slobodu odgoja. Taj podatak jasno pokazuje zašto se radikalno liberalne udruge tako bore protiv roditelja. Ako postoji mogućnost izbora, te udruge gube. Zato roditelji, aktivirajte se!

Važnost spolnog odgoja za društvo Istraživanja su jasno pokazala da je spolno ponašanje adolescenata povezano s njihovom budućnosti. Ako mladi čovjek živi promiskuitetno, teško će se odjednom odlučiti biti vjeran jednoj osobi, ući u brak i biti sretan i miran u tom braku do kraja života. Nije to nemoguće, ali je vrlo teško, kao da pokušate promijeniti rukopis. Čovjek jednostavno tijekom svog života, a osobito tijekom adolescencije razvija svoju osobnost, razvija svoje sposobnosti za određene stvari, pa tako i sposobnost za ljubav.

Ljubav sama po sebi želi trajati. Vjerojatno nikad niste vidjeli ljubavnu scenu na filmu u kojoj bi netko rekao: „Voljet ću te sljedeće tri godine!” Ne, obično čujete „Voljet ću te zauvijek!” Ako je netko sposoban za takvu ljubav, onda će stvoriti trajnu i vjernu ljubavnu zajednicu koju će predstaviti i društvu – a to je brak. Brak je, prema svim istraživanjima, trajnija, stabilnija i vjernija zajednica od izvanbračne zajednice. U braku se rađa prosječno više djece nego u izvanbračnim zajednicama. Natalitet je jedan od ključnih faktora gospodarskog rasta. Sve to govori da je spolni odgoj vrlo važan za cjelokupni izgled društva.

Ismijavanje Crkve i svih vrijednosti Nedavno je cijeli Zagreb bio obljepljen plakatom koji se izruguje Majci Božjoj i Isusu. Naime, na plakatu je slika dva homoseksualca u pozi Michelangelove Piete. Ne mogu oni sami za sebe biti sretni i ispunjeni, nego stalno trebaju izazivati, izrugivati se.

Ili primjer pedofilije u Crkvi: jasno je da je svako zlostavljanje djeteta strašan zlo-

20

Optimizam Cilj je ovog članka prikazati pristup spolnosti različitih društvenih subjekata, ali i potaknuti čitatelja da preispita svoj odnos prema vlastitoj spolnosti. Bez obzira na opisane snažne kampanje kroz koje se omalovažava ljudska spolnost i sam čovjek, neprirodno življenje spolnosti dugoročno je neodrživo. Ono je jednostavno loše za čovjeka i društvo to, prije ili kasnije, prepozna.

Situacija u Hrvatskoj je, bez obzira na to što nam prikazuju mediji, vrlo dobra: 89,6% hrvatskih građana ne smatra da

Ladislav Ilčić

Goebbels i operacija svećenici-pedofili Massimo Introvigne, Avvenire od 16. travnja 2010.

G

odine 1937. ministar nacističke propagande organizirao je kampanju s namjerom da diskreditira Katoličku crkvu, kao odgovor na encikliku „Mit brennender Sorge”. Šef njemačke kontraobavještajne vojne službe Wilhelm Canaris dao je poslati dokumente o tom planu Piju XII. „Postoje slučajevi seksualnih zlostavljanja od strane članova katoličkog klera koji svaki dan izlaze na vidjelo. Nažalost, ne može se više govoriti o pojedinim slučajevima nego o kolektivnoj moralnoj krizi, kakvu ljudska povijest možda nikada do sada nije susrela u toliko stravičnoj i zabrinjavajućoj mjeri.

Brojni svećenici i redovnici su priznali krivicu. Nema sumnje da tisuće otkrivenih slučajeva predstavljaju samo mali dio zbiljskog broja, jer je mnoge zlostavljače zataškala i prikrila hijerarhija.”

Je li to uvodnik nekog velikog dnevnog lista iz 2010? Ne: to je govor Josepha Goebbelsa (1897.-1945.), ministra promidžbe Trećeg Reicha, održan 28. svibnja 1937. Ovaj govor, koji je izazvao veliki međunarodni odjek, nalazi se na vrhuncu kampanje koju je nacistički režim započeo da bi diskreditirao Katoličku crkvu gurajući je u skandal pedofilskih svećenika.

Uhićeno je 276 redovnika i 49 svećenika godine 1937. Uhićenja se nastavljaju u svim njemačkim biskupijama, a skandali uvijek dolaze na prve stranice dnevnih listova.

Desetoga ožujka 1937. enciklikom Mit brennender Sorge papa Pio XI. (1857.-1939.) osuđuje nacističku ideologiju. Krajem toga mjeseca Ministarstvo Propagande predvođeno Goebbelsom započinje kampanju protiv seksualnih zloporaba svećenika. Organizacija i vodstvo propagande poznati su nam zahvaljujući dokumentima čiji je sadržaj na razini najboljih špijunskih romana. Šef njemačke vojne kontraobavještajne službe 1937. je admiral Wilhelm Canaris (1887.-1945.). Postupno je postao protivnik nacizma te su u njemu dozrijevala uvjerenja koja će ga dovesti do organiziranja neuspjelog atentata na Hitlera 1944., nakon čega je 1945. osuđen na smrt vješanjem. Canaris se ne slaže s Goebbelsovom akcijom protiv Crkve te je povjerio katoličkom odvjetniku Josefu Mülleru (1878.-1979.) da odnese u Rim čitav niz vrlo tajnih dokumente o toj temi.

U više je navrata Müller nosio tajne dokumente Piju XII. (1876.-1958.) koji je zamolio isusovce da ih prouče. Sam Müller će kasnije biti uhićen i odveden u logor Dachau, gdje će uspjeti preživjeti te će potom nakon rata postati ministar pravosuđa u Bavarskoj.

Odobrenjem Državnog tajništva istraga o nacističkoj propagandi protiv Crkve povjerena je njemačkom isusovcu Walteru Mariauxu (1894.-1963.), koji je, nakon pokretanja protunaci-

stičke organizacije „Pauluskreis”, vrlo razborito poslan kao misionar u Brazil i u Argentinu. Tamo kao voditelj Marijanske kongregacije utječe na generacije katoličkih laika, među kojima se ističe brazilski katolički mislilac Plinio Corrêa de Oliveira (1908.-1995.), koji je bio član njegove grupe u San Paolo. Mariaux izdaje 1940. u Londonu na engleskom i 1941. u Buenos Airesu na španjolskom jeziku, pod pseudonimom ‘Testis Fidelis’, dva sveska o protukatoličkom progonu Trećeg Reicha: više od 700 stranica komentiranih dokumenata koji pobuđuju snažne emocije širom svijeta.

Izraz ‘moralna panika’ skovali su sociolozi 1970-ih da bi izrazili socijalni alarm umjetno stvoren, i to upotrebljavajući stvarne činjenice te uvećavajući njihov broj folkloričkim statistikama, te ‘otkrivajući’ i predstavljajući kao ‘nove’ one događaje koji su u stvarnosti već bili poznati te stvar daleke prošlosti. U osnovi riječ je o zbiljskim događajima, ali je njihov broj sustavno iskrivljavan.

Premda Goebbels nije raspolagao spoznajama moderne sociologije, ipak je u maniri lekcije iz nekog školskog udžbenika godine 1937. odgovorio na encikliku Mit brennender Sorge stvaranjem moralne panike.

Kao i uvijek u moralnoj panici, činjenice nisu potpuno izmišljene. Prije enciklike u Njemačkoj su u javnost izišli neki slučajevi zlostavljanja maloljetnika. Sam Mariaux smatrao je

21

krivim jednoga redovnika iz škole Bad Reichenall, jednoga profesora laika, jednoga vrtlara i jednoga čistača, koji su osuđeni 1936. godine, ukazujući ipak na to da je sankcija Ministarstva školstva Bavarske – oduzimanje dozvole vođenja školskih institucija četiriju crkvenih redova – potpuno nesrazmjerna, te se povezuje sa željom vlasti da uništi katoličke škole. Također je i u slučaju nekih franjevaca u Walddbreitbachu, u Rheinlandu, Mariaux ostao otvorenim hipotezi krivice optuženih, premda kasniji povjesničari nisu isključili mogućnost nacističke montiranosti.

Slučajevi – malobrojni ali istiniti – izazvali su snažne reakcije episkopata. 2. lipnja 1936. münsterski biskup, blaženi Clemens August von Galen (1878.-1946.) – duša katoličkog otpora nacizmu, godine 2005. proglasio ga je blaženim Benedikt XVI. – naredio je da se za vrijeme nedjeljnih misa čita izjava kojom se izražava „bol i žalost” zbog „strašnih nedjela” koja „osramoćuju našu Svetu Crkvu”. Dvadestoga kolovoza 1936. nakon slučajeva iz Waldbreitbacha njemački episkopat izdaje zajedničko pastoralno pismo u kojemu se „oštro osuđuju” odgovorni te se ističe da Crkva mora surađivati s državnim sudovima.

Krajem 1936. oštre mjere – prema vrlo malom broju slučajeva, a neki od njih bili su i dvojbeni – koje su poduzeli njemački biskupi, činile su se kao da su riješile stvarne probleme.

Biskupi su također mirno ukazivali da su među učiteljima državnih škola i u samoj omladinskoj režimskoj organizaciji „Hitlerjugend” slučajevi osuda zbog seksualnih zlostavljanja mnogo brojniji nego među katoličkim klerom.

Enciklika Pije XI. protiv nacizma bila je 1937. razlog tako velike kampanje. Mariaux to dokazuje objavljujući vrlo detaljne dokumente koje je Goebbels poslao Gestapu (poli-

tička policija Trećega Reicha) nekoliko dana nakon objavljivanja Mit brennender Sorge, a također i novinarima zaduženima da „ponovno otkriju” slučajeve koji su bili procesuirani 1936. godine, pa i mnogo starije epizode, uvijek ih iznova predočujući javnom mnijenju. Goebbels nalaže Gestapu da svakako pronađu neke svjedoke koji će optužiti određen broj svećenika, prijeteći im trenutnim uhićenjem ako ne budu surađivali, pa i kad su u pitanju djeca.

Poslovični izraz ‘sudac se nalazi u Berlinu’, koji u njemačkoj tradiciji ukazuje na povjerenje u neovisnost sudstva od vladajućih moćnika koji se mijenjaju, vrijedi dakako – unutar određenih okvira – čak i u Trećem Reichu! Od 325 uhićenih svećenika i redovnika nakon enciklike samo ih je 21 bio osuđen. Zasigurno je i među njima bilo nevino optuženih.

Gotovo će svi završiti u koncentracijskim logorima, gdje će mnogi i umrijeti.

No pokušaj da se na međunarodnoj razini diskvalificira Crkvu optužbama za nemoralnost i pedofiliju svećenika, neće uspjeti.

Zahvaljujući hrabrosti Canarisa i njegovih prijatelja te ustrajnosti detektiva isusovca Mariauxa istina će izići na vidjelo još za vrijeme rata. Perfidnost Goebbelsove kampanje pobudit će veće zgražanje nego sama eventualna krivnja nekoliko crkvenih ljudi. Otac svih moralnih panika po pitanju svećenika pedofila otkrit će se u samim redovima nacističkih propagatora, koji su tu paniku nastojali i organizirati.

Massimo Introvigne je talijanski sociolog religije. Osnivač je i upravitelj „Centar for Studies on New Religions”.

Ivan Šestak SI

I dijete je čovjek!

Z

amoljen sam da napišem nešto o pedofiliji, temi prisutnoj u gotovo svim novinama, na radiju i televiziji.

Posebno je na udaru Katolička crkva i njene institucije kao da se to doista samo tu događa. U okviru zlostavljanja djece pedofilija doista zauzima posebno mjesto. Budući da sve volim gledati „iz drugog kuta” (moje dvije knjige imaju naslove Drukčiji pogled na brak i Brak i obitelj iz drugog kuta) pokušat ću i problem danas toliko razvikane pedofilije odmah na početku pogledati iz drugog kuta.

Počnimo od djeteta! I dijete je čovjek, osoba, ličnost, neponovljivi pojedinac koji ima pravo na naše uvažavanje, na izražavanje svojih želja i potreba, na svoje mišljenje, ideje, osjećaje, strahove, bojazni. I ono želi biti sigurno, zaštićeno, voljeno, prihvaćeno, slušano, njegovano. Ono je od nas rođeno, ali ne pripada nama nego sebi. Mi, odrasli, samo smo posrednici

22

u njegovom dolasku na svijet, ali ne i zato njegovi vlasnici.

Ono ima pravo na svoj vlastiti život, ne samo na dio našeg života. Ono je aktivni i samostalni subjekt u odnosu s nama, ne objekt našeg manipuliranja s njim. Ono je rođeno za sebe i svoju budućnost, ne za nas i našu budućnost. Ono se treba razviti u našeg ravnopravnog sugovornika, a ne doživotno ostati naš poslušni i glavom klimajući pasivni slušalac.

Sve je to povrijeđeno i poništeno u svakom obliku zlostavljanja djece, posebno u svim oblicima pedofilskog ponašanja nas odraslih. Negdje na početku nalazi se naša zloupotreba djeteta za zadovoljavanje naših, a ne njegovih potreba, naših, a ne njegovih želja, naše linije manjeg otpora i zadovoljavanja svojih nagonskih i emocionalnih potreba, ne na odrasloj razini vršnjaka, nego iskorištavanja slabosti, nemoći i nesigurnosti djeteta.

Zašto do svega toga uopće dolazi? Evo mog odgovora iz drugog kuta! Nezadovoljni, frustrirani i nesigurni na svojoj odrasloj i transcendentalnoj razini, to jest, u intimnim vezama, u braku, u obitelji, na poslu, među prijateljima s jedne strane (odrasla razina), i s druge strane, s Bogom preko svog religioznog, vjerničkog života (transcendent alna razina) počinjemo koristiti djecu, da bi popunili te manjkavosti pa ih opterećujemo s emocionalnim nježnostima koje su manje potrebne njima, a više nama.

Tu se nalaze psihološki i psihodinamski začeci nečega što se s vremenom može pretvoriti u blaže ili teže oblike pedofilskog manipuliranja djecom.

Evo nekih općih podataka o temi pedofilije. Termin dolazi od dvije grčke riječi „paidos” i „fileo”, koje znače „dijete” i „volim”. Radi se o seksualnoj sklonosti prema djeci istog ili suprotnog spola.

Pedofili su blage i nježne osobe. Svom seksualnom objektu prilaze oprezno.

Većina pedofila zadržava se na fantazijama. Radi se o pogrešnom izboru seksualnog objekta, a to su djeca. Seksualno zlostavljanje djece predstavlja bilo koji vid eksploatacije djece mlađe od 16 godina u cilju seksualnog zadovoljavanja starije osobe. Obuhvaća telefonske razgovore, pokazivanje skrivenih dijelova tijela, milovanje, snimanje pornografskih fotografija, pokušaj izvršenja seksualnog odnosa, incest, silovanje, dječju prostituciju. Najčešće počinje u djetetovoj dobi od 4 do 8 godina – od maženja do silovanja. Djevojčice su pet puta češće žrtve od dječaka. Većinom su zlostavljači muškarci i to djeci poznate osobe. Rijetko koriste silu, već nagovaranje i potkupljivanje.

O učestalosti pedofilije zna se vrlo malo jer ljudi s ovim poremećajem neće reći da imaju ovakve sklonosti kad ih se pita, već nam podaci uglavnom dolaze iz forenzičkih (sudskih) situacija, tj. od podataka o osobama osuđenim zbog pedofilije. Ima i pedofila koji su oženjeni i imaju djecu. Čak do 80 posto pedofila bilo je seksualno zlostavljano u djetinjstvu.

Aktivnosti koje pedofili izvode s djecom mogu biti u vrlo velikom rasponu.

Postoje pedofili koji nikada ne izvrše u djelo svoje pedofilske aktivnosti, već sve ostaje na njihovu zamišljanju, maštanju ili pak na traženju pedofilske literature ili internetskih adresa. Postoje i takvi koji provode svoje pedofilske aktivnosti u djelo. Te aktivnosti mogu ići od promatranja gole djece, razodijevanja djece, skidanja pred djecom, samozadovoljavanja pred djecom, do diranja spolovila djece ili traženja od djece da ona toj osobi diraju spolovilo ili je samozado-voljavaju. Katkad izvode oralni seks nad djecom ili traže od djece da njima rade oralni seks. Najčešće se ipak radi o diranju i maženju djece.

Gotovo uvijek nagovaraju djecu tako da im objašnjavaju da je to u „edukativne svrhe” i najčešće traže od djece „da to ostane njihova tajna”. Nije rijetko da djeci i prijete. U drugim odnosima (osim seksualnih), s djecom su često pažljivi, o djeci brinu. Često okolina i ne sumnja na tu osobu te se jako iznenade kad saznaju istinu, a nerijetko djeci i ne vjeruju kad se dijete povjeri. U gotovo 90 posto slučajeva dijete poznaje pedofila!

Liječenje pedofilije je vrlo teško i stopa uspješnosti je niska. U rijetkim slučajevima kad postoji motivacija za liječenje, uspjeh je veći.

Tonči Matulić pedofiliju definira kao jedan od oblika devijantnog seksualnog ponašanja, odnosno seksualnog zanimanja odrasle osobe za djecu prije puberteta. Naglašava da je riječ o medicinskom, odnosno psihijatrijskom problemu. I da su rijetki znanstvenici koji ju pripisuju biološkim čimbenicima.

Doslovce piše: „Do danas nije iznesen ni jedan znanstveni dokaz utemeljen na molekularno biološkim i genetičkim istraživanjima u smislu da je otkriven nekakav gen koji je odgovoran za pedofiliju ili da je otkrivena nekakva genetička struktura unutar našeg genoma koja bi bila odgovorna za pedofiliju”. Po njegovom mišljenju velika većina znanstvenika smatra da je pedofilija proizvod psihološko-socijalnih čimbenika. Govoreći o pojavi pedofilije među svećenicima, istaknuo je da se Crkva u novije vrijeme s tim problemom na adekvatan način uhvatila u koštac.

Požeški biskup smatra da svećenici trebaju o ovoj temi imati dobre informacije za svoje osobno dobro, a onda i zbog pristupa tome problemu. „Želio bih da svećenici budu dovoljno informirani i u svom osobnom, duhovnom pristupu čovjeku, osobito djeci, da prema njima znaju gajiti odnos kakav odlikuje čovjeku, a onda i svećeniku. Tu je jako potrebna jasnoća, ne smije se ništa skrivati, nego baš obrnuto, polaziti od onog općeg znanja, a onda i s moralnog i duhovnog stajališta kako bismo pomogli onima koji imaju problema i poteškoća.

Smatram da bilo kakvo zataškavanje ili skrivanje ne doprinosi dostojanstvu čovjeka.”

23

Ivica Stanić u riječkom Narodnom zdravstvenom listu piše da pedofili više ne traže djecu u parku i na igralištu, već ostvaruju s njima komunikaciju preko interneta u chat-roomu. Počnu obzirno, nevinim pitanjima, pa ispituju ima li tko s njim u sobi, gdje se nalazi računalo, tko ga koristi..

Kad steknu uvjerenje da nema rizika, jer je računalo u dječjoj sobi, a nitko ga ne nadzire, tada raznim strategijama pokušavaju osvojiti njegovo povjerenje. Oni ostaju anonimni ili se lažno predstave, a djeci izravnom komunikacijom upućuju seksualne, zločeste, uznemirujuće i nepristojne poruke, nagovaraju ih na spolne aktivnosti, zlorabu alkohola, droga i sl. Roditelji i ne slute da dijete prima te poruke.

Autor se pita kako zaštititi djecu od zlostavljanja putem interneta i odgovara da s djecom treba izgraditi povjerljive odnose, uspostaviti zdrav i ravnopravan dijalog, slobodnu i zdravu komunikaciju, češće razgovarati o internetu, upozoriti ih na moguće nepoželjne i ružne poruke, poučiti ih što da rade i kako da postupe u tim situacijama. Dijete mora informirati roditelje o svojim on-line prijateljima i ne smije ugovarati s njima susrete bez znanja i suglasnosti roditelja, poglavito ne s onima o kojima ništa ne zna. Samo edukacija, odgoj, povjerenje i zdravi odnosi prava su rješenja.

Završit ću riječima čileanske pjesnikinje Gabrijele Mistral: „Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti „sutra”, oni traže odgovor „danas.”

Tome možemo dodati i poznate misli Khalila Gibrana: „ Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Dolaze kroz vas ali ne od vas, . Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše…. ne tražite od njih da budu poput vas, jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.”

Pavao Brajša

24

Vjera je iznad znanosti

M

oja cijela obitelj, posebice s djedove strane, Matasovići, bili su kršćani; i s mamine i tatine strane... Dakle, bili smo katolička obitelj, no roditelji mi nisu htjeli reći šta znači stvarni Isusov nauk, ne zato što nisu bili Isusovi, bili su, no bojali su se komunista. Kada me mama krstila u Osijeku 1953., tri puta je partijski sekretar tražio obrazloženje, jer je mama bila nastavnica. Roditelji su morali jako paziti; jer djedovi su bili u logorima, tata je proživio križni put (nije u životu mrava zgazio!) Ne želim kritizirati svakoga tko je bio povezan s komunizmom, jer bilo je tu i časnih ljudi. I u titoizmu također. Nije ni Tito bio u svemu negativan, koliko god je bio zločinac da bi došao na vlast! Međutim, ja sam u prvom razdoblju svog života, do 29.– te godine, bio odgajan kao izvanredan matematičar i fizičar, smatrajući da ću saznati istinu putem fizike.

Moj mentalni sklop tih godina više je naginjao agnosticizmu. U konačnici sam mislio; dragog Boga ne poznam. S druge strane htio sam saznati Istinu – ali kao istraživač, znanstvenik. I onda se dogodilo... Pao sam pod Božju milost s 30 godina, kad sam napokon upoznao nauk Isusa Krista, Isusa Krista osobno – prvo u Engleskoj, pa na duhovnim vježbama kod p. Zvjezdana Linića i dr. Tomislava Ivančića... Na Jordanovcu dva puta, i na kraju kod brata Rogera u Taize-u u Francuskoj, gdje sam otvorio srce

Kroz svoj život prof. dr. Davor Pavuna prošao je različita iskustva, i na kraju shvatio da je kršćanstvo, Katolička Crkva – ono što ga privlači; da je Bog Svevladar, Kreator, te najveća Ljubav, a da je najveća čovjekova sreća što ima takvog Oca koji nas beskrajno ljubi i neće dozvoliti da propadnemo!

Isusu Kristu, onda je milost i ljubav Božja ušla u moje srce. I od tada svjedočim: Dragi Bog je živ! Ovdje i sada!

Ako vi mislite da je On negdje gore u svemiru – nije istina! Dragi Bog je točno ovdje i sada! Snaga moga svjedočenja nije kroz Bibliju – koju volim, cijenim, poštujem, ona nije kroz teologiju – koju cijenim, poštujem, čak je ne poznam dovoljno. Ona je kroz to što sam znanstvenik, fizičar međunarodno vjerodostojan, čovjek koji je proučio Kreaciju.

Kreacija je vjerodostojna i nevjerojatna! Nevjerojatna! A Kreator, koji se krije iza toga je beskonačno, beskonačno beskonačan! Mi smo svi – ali stvarno svi!, vjernici, svećenici, biskupi, nadbiskupi, Crkva, svaka Crkva – podcijenili Kreatora svega što Jest. Bog je nezamislivo veći nego mi...

Ponavljam izraz nezamislivo, nedokučivo umom, čak transcendentalno.

Niste ni izrazili molitvu – On je osjetio! Jer ne možete biti izvan dragog Boga! Problem je u nama, nikad u Njemu!

SVEPRISUTNA BOŽJA MILOST Shvatio sam da je Isus Krist najveći univerzalni znanstvenik. Kad sam bio u Indiji, kod raznih gurua – među njima Sai Baba i drugi, bio sam u budizmu – sve sam prošao, od Kabale do Moonovaca, do Hare Krišne...

Neću govoriti o raznim sektama, nije poanta u tome. Poanta je da su mi oni sami usred Indije rekli 1985: „Pa zar tebi Isus Krist nije dovo-

ljan. Dozvolio je da ga u Rimskom Carstvu razapnu na križ!

A mogao je izbjeći, naravno da je mogao, jer je Božji Sin. Nije! Dozvolio je! Da iskupi naše grijehe! A što su naši grijesi?

Odstupanja od idealne ljubavi...

Svi smo mi griješni. Griješni smo jer nismo shvatili da je Milost Božja totalna – svuda, svagdje, sveprisutna! Ne može atom biti bez Božje milosti – govorim kao fizičar! Leopold Mandić, svetac (bio sam nedavno u Herceg Novom). Njegovo tijelo, kada je umro, nije se raspalo! To je dokaz da je metafizika iznad fizike. Po fizici bi se tijelo moralo raspadati, no ovo je primjer da Božja Milost daje Znak. Primjer levitiranja sv. Franje u Kaliforniji... Primjera je bezbroj. Tko zna u Hrvatskoj za Therese Neumann iz Bavarske?!

Nije niti jela, niti pila, živjela je samo od Euharistije. Nema većeg od Isusa Krista! Nije poanta u tome. Poanta je, to kaže pater Linić: Gdje si ti u odnosu na Isusa Krista? Jer On kuca na srce. Da li si srce otvorio i otvorila? Po sebi sam totalna nula, čujte me dobro! Ja sam nula! Kad ste nula, najmanji ste! Davor Pavuna je nula! Ali dragi Bog je beskonačan...

Idući put kad slušate vašeg lokalnog svećenika, idući put kad slušate ili čitate Bibliju, nemojte reći da vam sluga Božji, fizičar svjetski dokazan, vaš brat Davor Pavuna nije rekao: Dragi Bog je živ, ovdje među nama! I beskonačno, beskonačno, beskonačno beskonačan!

A znate onu matematičku? Nula i beskonačno je beskonačno.

Kad sam Kristov, beskonačan sam. I to je istina o meni. Ne što sam pametan, ne što sam školovan, ne što sam uspio – ne!

Sluga sam Božji! Dane su mi predispozicije, govorim nekoliko jezika, sviram gitaru i znam fiziku kako treba.

„Ne možemo biti bez Isusa. To mi ne vidimo, to je misterij... To je milost poznavanja fizike.

Kad sam to shvatio iz fizike – odjednom sam zavapio: uauu! Bog je govorio istinu!

On je još iznad toga, On je još veći...”

Ali to je Božja Milost, kao što je milost za svaki atom. Ja ne poznajem teologiju dovoljno, ali znam da je istina što govorim. Jer mi je dragi Bog dao da vidim nevjerojatnost Kreacije.

Kad bi znali vi što znam ja, koliko je nevjerojatan Univerzum, klekli bi ovdje i sada – ne treba ni oltar! Tu biste kleknuli! I rasplakali biste se što ste živi, jer život je Milost! A ljubav je nadmilost! A zaboravili smo ljubav i zajedništvo! A to je jedina poruka Isusa Krista: Ljubi samoga sebe, ljubi dragoga Boga, ljubi bližnjega svoga!

Prema tome, probudite se!

VJERA JE IZNAD ZNANOSTI Koliko su vjera i znanost danas pomirene? Svi najveći fizičari planetarno – od Newtona do Einsteina, do Bohra, i ako hoćete dozvoliti da stavim i sebe u taj klub – svi mi smo vjernici. U mom uredu u Lausanni, na švicarskom Institutu za tehnologiju, naglašavam, Federalni Institut za tehnologiju, gdje su profesori doslovce imenovani od vlade u Bernu! Iznad nas je samo dragi Bog! – svaki petak u 12.15 sati u mome uredu, 21 godinu fizičari, matematičari, inženjeri, profesori sastaju se.

Molimo se Isusu Kristu! Već 21 godinu! Radosno se šalimo da imamo svoju nano-crkvicu.

Moj dekan je Amerikanac i vjernik! Šef fizike – vjernik! Nije važno koje su nacionalnosti! Isusu Kristu se molimo – i Očenaš, i dragi Isuse, pomozi nam. Na Odjelu za fiziku, na Odjelu za fundamentalne znanosti!

Molimo za one koji su hipnotizirani u boljševizmu i redukcionističkom materijalizmu. Oni nisu ničega svjesni i za njih moramo moliti. I molimo! Imam brojne kolege koji čak nisu vjernici, kažu: Daj, moli za mene! To je takav blagoslov milosni što ti imaš vjeru. Da, onda molim za njih. I ne samo ja! Svi moji prijatelji! Prema tome, vidite, mi nismo samo ljudi koji govore. Mi molimo! Mi znanstvenici! Sami smo napravili neku svoju nano-crkvicu, kako mi to kažemo..

I molimo redom svaki petak. Ako nismo zajedno, svejedno molimo. Ako smo na putu, molimo.

Znanost i vjera su totalno pomirene. Vjera je iznad znanosti. Znanost je jedna predivna kategorija – istraživati istinu o Kreaciji. A vjera je puno dublja, vjera je Ljubav, vjera je transcendentalna kategorija. Da se spozna Isusa Krista, nema jednadđbi!

Morate otvoriti srce, umrijet u vlastitom ego-u. I kad vam milost Božja uđe u srce, onda osjetite jednu blagost. I osjećate se bolje. Shvaćate da je majčina utroba univerzum.

Na isti način kao što ste bili fizički kao beba u majčinoj utrobi, na takav način se počnete osjećati vi – u utrobi Božjoj, kreacijskoj. Univerzum – to je utroba Božja. I vi ste beba u njoj –

25

uvijek i svuda. Jedino se treba osloboditi, prestati svojim egom kontrolirati stvari, događaje! Shvatite da vas Božja milost stalno i uvijek vodi...

LJUBAV JE NAJVIŠE STANJE SVIJESTI Ljubav je najviše stanje svijesti. Ljubi samoga sebe… Onda ljubi bližnjega svoga. Isusov nauk je vrlo precizan! To je dovoljno! Zaživimo ljubav Isusovu! Znate, čak metafizičari kažu: ako je Sotona 666 simbolički, Isus Krist je 777. Nema Sotone, kad ste u Kristu!

Ja sam fizičar; znam redove veličina, znam kako je koja sila u odnosu na koju silu. Nema veće sile nego Kristove... Ne možemo biti bez Isusa. To mi ne vidimo, to je misterij... To je milost poznavanja fizike. Kad sam to shvatio iz fizike – odjednom sam zavapio: uauu! Bog je govorio istinu! On je još iznad toga, On je još veći, znate. Onda sam shvatio da sam nula. A snaga nule je da je povezana s beskonačnošću...

Snaga dolazi kad sam vidio koliko je nevjerojatno precizna i savršena Kreacija. I kad sam shvatio da je Prauzrok iza toga svega nadnaravno inteligentan. Veće Kreacije nema! Kreacija je savršena. Kad sam to shvatio moja se vjera učvrstila i dala podstrek da svjedočim...

Braćo i sestre katolici, ako ste Isusovi, Kristovi, umrite danas u egoizmu! Zaživite ljubav, zaživite zajedništvo! Služite jedni drugima, volite sami sebe, povjerite se da služite jedni dru-

gima – jer služeći drugomu, bratu ili sestri, služite dragom Bogu! Shvatio sam to i kao fizičar. Dragi Bog je živ i ovdje, s nama. Na nama je da zaživimo Božje darove – ovdje i sada!

Za kraj dodatak – evo naglašavam ovu bitnu poruku za sve nas Hrvate: Mi Hrvati smo kao nacija zaboravili što je normalno nacionalno samopoštovanje, te smo ustvari duhovno upali u duboku krizu. Posljedično (u toj kolektivnoj hipnozi i strahu) neprestano sociološki i politički, te financijski dopuštamo manipulacije raznih središta moći i globalno se osjećamo (većina naroda) neslobodni. Usput, a što možemo biti drugo nego Hrvati i normalno je da prvo u svome biću zaživimo – hrvatstvo. To nam je svakome majka dala. Čovjek koji ne voli i ne poštuje svoju majku i svoju domovinu, ne može zaživjeti svoje ljudstvo.

A Put, Istina i Život jest Isus Krist, te kad se stvarno nas 90% nominalno Katolika otvorimo i postanemo Kristovi, tada ćemo se osloboditi ovozemaljskih ‘Cezara’ i u Lijepoj Našoj će procvjetati rajski vrt. A svakome od nas je zadatak da otvorimo srce Isusu jer On nam je rekao:”Volim Te kakav god Ti bio, jer Ja Jesam ... i ... neprestano kucam ... !” preuzeto iz http://hrsvijet.net

Davor Pavuna

Svećenik – čovjek koji živi za ljubav

J

oš za njegova života na ovoj zemlji svi koji su ga poznavali, zvali su ga jednostavnim imenom „Svetac”.

Nije trebalo objašnjavati tko je to. Svi su znali da se radi o isusovcu, patru Antonu Luliju. Bio je utjelovljena dobrota i blagost, nositelj radosti i nade. Iz njega je zračio nadzemaljski mir i svi koji su ga susreli, mogli su reći da su susreli Isusa.

P. Anton Luli rodio se 1910. godine u selu Lohe na sjeveru Albanije. Već kao dječak osjetio je u sebi Božji poziv te je stupio u Družbu Isusovu gdje je 1942. godine zaređen za svećenika. Nakon što su 1946. godine nove komunističke vlasti protjerale iz zemlje sve strane svećenike, redovnike i redovnice, p. Anton je imenovan rektorom Papinskog sjemeništa u Skadru i Ksaverova zavoda.

U to vrijeme započeo je veliki progon vjere i Crkve.

26

Mnogo svećenika, redovnica i vjernika laika osuđeno je na tešku robiju, velik je broj mučen i ubijen. Tih prvih godina iza Drugog svjetskog rata ubijeni su gotovo svi biskupi u Albaniji. Tako je i p. Anton Luli 19. prosinca 1947. godine uhićen i osuđen na 7 godina robije s prislinim radom. Prvih osam mjeseci proveo je u zahodu koji nitko godinama nije čistio.

Izvodili su ga samo radi svakodnevnih ispitivanja i mučenja. Često su se „igrali” s njim kao da je nogometna lopta, udarali bi ga nogama, skakali po njemu, mučili ga strujnim udarima utiskujući mu žice u uši, i drugim grozotama.

Nekoliko dana nakon uhićenja, u Badnjoj noći 1947., tamničari su ga svukli, oko grudi mu svezali žicu koja je prolazila ispod pazuha i tako su ga objesili.

Mnogo godina iza tog događaja p.

Anton je svjedočio: „Nakon što su me

vezali, zapovijedili su mi da se uspravim na vrhove nožnih prstiju i tako su me ostavili viseći u zraku. Bilo je hladno i kišilo je.

Ostao sam tako visjeti otprilike pola sata ne govoreći ništa. Osjećao sam kako mi se smrzavaju noge i i kako se smrzavica polako počela dizati i došla je sve do želuca. Počeo sam se tresti i očajnički vikati. Tada su me moji mučitelji spustili i odnijeli u sobu u kojoj je bila mala peć. Trebalo je nekoliko sati dok sam došao k sebi. Te noći, na tom mjestu u mojoj samoći i prvoj kušnji doživjeh pravi smisao Utjelovljenja i Križa.

Zajedno s tim patnjama i ja sam iskusio

utješnu Isusovu blizinu. Njegova utjeha je bila tako velika da mogu reći da je bila izvanredna, a također i radost koju mi je Isus davao.”

Iza toga, poslali su ga na isušivanje močvara. Zajedno sa svojim sudrugovima radio je od jutra do mraka sa samo 750 grama kruha. Jednom prije ručka, idući prema mjestu gdje su zatvorenici mogli jesti svoj obrok, p. Luli je od slabosti zateturao i kruh mu je pao u smradnu jamu. Pater je uzeo kruh, malo ga oprao i pojeo. Iza toga se moglo očekivati da će dobiti crijevnu infekciju. No, p. Anton je prošao bez ikakvih posljedica. Jedan svećenik svjedok toga događaja komentirao je: „NETKO moćnom rukom brani zatvorenike...” I to nije bio kraj. Nakon šest godina takva mučeništva, p. Anton je prebačen u zloglasni zatvor u Burrelu iz kojeg se rijetko tko vratio živ. No, Bog koji je jedini Gospodar života i bez čijeg se dopuštenja ne događa ništa, htio je da p. Anton izađe živ, duhovno jak, suobličen Isusu patniku, slobodan od mržnje i osvete.

Odmah nakon izlaska iz zatvora imenovan je župnikom u mjestu Shenkoll (Sveti Nikola) gdje je službovao 11 godina u svakodnevnoj oskudici i stalnoj opasnosti za život.

Na blagdan Sv. Josipa, 19. ožujka 1967. godine, Albanija je službeno proglašena „prvom potpuno ateističkom državom na svijetu”. Tada su zatvorene sve crkve. Pretvorene su u kina, domove kulture, sportske dvorane i skladišta.

Strogo je bilo zabranjeno bilo kakvo očitovanje vjere. Hapšenja, mučenja i ubojstva nastavljala su se nezapamćenom žestinom. Čak se išlo u zatvor ako se kod nekoga našla sveta sličica ili ako su špijuni kojih je bilo na svakom koraku, otkrili da je netko kuhao jaja na uskrsnu nedjelju. Unatoč tako žestokim progonima koji nisu bili upereni samo protiv vjere, nego i protiv svega što je bilo ljudsko i kulturno, mnogi su ostali vjerni Kristu i njegovoj Crkvi znajući da na ovoj zemlji sve prolazi i da Crkvu Kristovu ni vrata paklena, kako god izgledala jaka i napadna, neće nadvladati.

Tako je i p. Anton Luli morao napustiti Shenkoll te se sklonio kod svoga brata pokušavajući živjeti kao zemljoradnik. Naravno, pod stalnom prismotrom. Budući da je zbog njega cijela bra-

tovljeva obitelj, a također i sva rodbina trpjela progonstvo, potražio je posao u Skadru na državnom poljoprivrednom dobru.

Tridesetoga travnja 1979. policija ga je zatekla dok je potajno slavio sv. misu.

Odmah je uhićen, podvrgnut sudu i opet svkodnevnim mučenjima da bi nakon devet mjeseci bio osuđen na smrt streljanjem zbog „sabotaže protiv naroda”. Budući da mu je bilo 70 godina, smrtnu kaznu su mu zamijenili s 25 godina tamnice i 5 godina zatočenja.

Robovao je u nekoliko različitih zatvora, a na kraju su ga prebacili u zatvor u Sarandi gdje je 15. travnja 1989. dočekao slobodu. Tada mu je bilo 79 godina.

Nakon 24 godina opet se mogla slaviti nesmetano i slobodno sv. misa. Na prva misna slavlja okupilo se mnoštvo ljudi dobre volje, katolici, pravoslavni i muslimani. Svi su oni zajedno trpjeli i sada su se mogli zajedno radovati u ljubavi Boga koji je otac svih ljudi.Ti jednostavni ispaćeni ljudi zajedno sa svojim svećenicima svjedočili su da ljubav nadilazi sve granice i sve podjele i da već na ovoj zemlji možemo živjeti kao braća i sestre u međusobnoj ljubavi i poštovanju.

Pater Anton je slavio prvu sv. misu 24. studenoga 1990. na groblju u selu Bushat. Svi koji su došli na sv. misu, plakali su od ganuća. U tim je suzama bila sakupljena sva radost zbog Uskrsnuća u Albaniji, ali i sva bol minulih godina.

P. Anton se odmah svim silama posvetio dušobrižničkom poslu. Njegova jednostvanost i svetost privlačila je toliko da su mnogi ljudi iz cijele Albanije dolazili k njemu na ispovijed, tražeći od njega utjehu i savjet. On je svima davao ono što je jedino imao – Isusa. Njegovu dobrotu, oproštenje, snagu i nadu.

Izuzetno duboku prožetost Evanđeljem p. Luli je svjedočio u susretu sa svojim nekadašnjim mučiteljima. Jednom je na ulici susreo jednog od najžestokijih mučitelja. Ovaj, pritisnut strahom i sramom htio je pobjeći i izbjeći susret. No, p. Anton ga je sustigao...Kasnije je sam opisao taj susret: „Kad sam ga ugledao, osjetio sam duboku sućut za njega. Od srca sam ga zagrlio i rekao da sam mu sve oprostio.”

Iskustvo njegovog mučeničkog života, htjeli su čuti mnogi katolici diljem

Europe. Tako je imao prilike svjedočiti na Svjetskom svećeničkom kongresu u Fatimi i prigodom proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja Sv. Oca Ivana Pavla II. Između ostaloga, p. Anton je rekao: „Od mene je Gospodin zatražio da živim prikovan na križ i da tako raširenih ruku slavim svoju Euharistiju, svoj svećenički prinos. To moje svećeničko iskustvo nije bilo uobičajeno, ali nije bilo samo moje. Tisuće su svećenika trpjeli raznovrsna progonstva samo iz razloga što su ostali vjerni Kristu i svećeništvu. Različita iskustva, ali svi ujedinjeni u ljubavi. (...) Svećenik je iznad svega osoba koja je upoznala ljubav. Svećenik je čovjek koji živi za ljubav, koji ljubi Isusa i svakog čovjeka u Njemu. Koji ljubi Isusa u svakom čovjeku i svakoj situaciji spreman žrtvovati i vlastiti život.”

Nakon toga što ga je Sveti Otac pred svima zagrlio, p. Anton je rekao: „Ovaj Papin zagrljaj je vrjdniji od svih mojih muka.”

Papin zagrljaj kao slika onog zagrljaja kojim ga je dočekao Isus kad ga je 9.ožujka 1998. pozvao da se pridruži „mnoštvu onih koji su ubijelili haljine svoje opraviši ih u krvi Jaganjčevoj te sada stoje pred prijestoljem Božjim (Otk 7,14-15).”

P. Anton Luli je, kako sam reče, jedan od mnoštva svećenika koji su živjeli iz ljubavi i za ljubav, kojima je ljubav prema Bogu i prema čovjeku bila draža od života. I zato njihov život govori i danas i ne prestaje donositi plodove.

Ova Svećenička godina (ali ne samo ona!) prigoda je da od srca zahvalimo Gospodinu na daru svećeništva, na daru tolikih svetih svećenika koji su kroz cijelu povijest Crkve sagorijevali na žrtveniku Raspete Ljubavi i tako svima pokazivali svijetli put radosti, mira, ljubavi i spasenja.

s. Mirjam Glavina

27

Čuvati riječ

E

vanđelja uskrsnih nedjelja donose nam tekstove zapisane od ljubljenog učenika sv. Ivana koji je pronicao, zacijelo bolje od drugih, u dubine Isusova srca. Prenio nam je tako duboke Isusove misli o odnosu među osobama Presvetog Trojstva: da su Otac i on jedno; da će nam poslati Duha Branitelja itd.

Isus nas uči kako čuvati riječ Njegovu. Samo je za svoje riječi rekao da ih trebamo čuvati. Za drugo je govorio da sve što čuvamo za sebe na koncu ćemo izgubiti: „Tko čuva život svoj, izgubit će ga.” Što znači čuvati riječ Njegovu?

O Njegovoj riječi trebamo razmišljati, moramo je ispravno shvatiti, a onda je spustiti u srce tako da postane naša svojina, da postane dio nas, tj. da se ta riječ u nama utjelovi. K onome koji tako čuva riječ Božju doći će Isus zajedno s Ocem i kod njega će se nastaniti cijelo Presveto Trojstvo.

Marija je bila budna čuvarica Božjih riječi. Ona je Božje riječi u srce pohranjivala, o njima razmišljala i po njima živjela. U tome je njena veličina. Riječ se u njoj utjelovila, sam Isus koji je u početku bio Riječ, kako o njemu govori sv. Ivan.

Naše Karmelsko Pravilo, po nadahnuću Duha Svetoga, predlaže nam da dan i noć razmišljamo o Zakonu Gospodnjem, tj. o riječi Božjoj. To je posao svakog karmelićana i karmelićanke. Dan i noć, poput Marije, čuvati riječ Božju u srcu i po njoj djelovati, od nje živjeti.

Imamo primjera u Svetom pismu kako je starozavjetni čovjek cijenio”Zakon Gospodnji” tj. svaku riječ Božju. O tome nam svjedoče odlomci iz 19. psalma: „Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje neuka uči; prava je naredba Gospodnja – srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.”

Kad se malo bolje zamislimo nad tim riječima bogobojaznog Božjeg pjevača, onda moramo reći da su istinite Isusove riječi

28

da će se cijelo Presveto Trojstvo nastaniti u onom čovjeku koji čuva Isusove, Božje riječi. Isus nije dokinuo ništa od onoga do čega je, po nadahnuću Duha Svetoga, došao starozavjetni pisac.

Zato bismo mogli reći: ako čuvamo Isusove riječi i vršimo ih, imat ćemo okrijepljenu dušu, bit ćemo puni mudrosti i znanja, imat ćemo prosvijetljene oči i srce oslađeno svim nebeskim milinama.

U tom psalmu pjesnik se obraća Gospodinu i govori: „Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva…”

On radi upravo ono što Isus preporučuje u Ivanovom evanđelju – čuva riječ Njegovu.

U psalmu 119. stoji niz pohvala Božjem zakonu, i govori o učincima koje te riječi proizvode u onima koji ih čuvaju i vrše. „Dovijeka, o Bože, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa…” …Zakon tvoj moja je naslada… …ja uživam u tvom zakonu… …Draži mi je zakon usta tvojih no tisuće zlatnika i srebrnika. …Objava riječi tvojih prosvjetljuje, Bezazlene urazumljuje. …Otvaram usta svoja zadahtan u žudnji jer čeznem za zapovijedima tvojim.”

Na zakon Gospodnji, na Isusove riječi podsjećat će nas Duh Sveti, kojeg će nam u Isusovo ime poslati Otac nebeski. Duh Sveti će nas poučavati u svemu. Od nas se očekuje jedna velika otvorenost i poslušnost Duhu Svetom. On će nas voditi i ne moramo se ničega bojati. Koga ljubav vodi, on je na pravom putu.

s. M. Petra od Presvete Euharistije

Molitva? Zašto, kada i koliko?

N

ailazimo u životu na teme koje nas uvijek podjednako zaokupljaju. Tako sam ja vječno okupirana ovom temom: molitva.

Nedavno sam pročitala knjigu koja me posebno potakla i po ne znam koji put podsjetila na čitanje Božje Riječi. Shvatila sam iz te knjige, iz jednog životnog primjera da Božja Riječ može doslovno mijenjati moj svijet. Nevažno koliko imate godina kad vam neke stvari, koje su same po sebi jasne, postanu važne.

Nevažno ako ste diplomirani vjeroučitelj i tek nakon godina poučavanja drugih o važnosti Božje Riječi u osobnom životu, doživite jednog dana tu istu Božju Riječ ŽIVOM. Stečeno znanje je beskorisno ako nema iskustva.

Stečeno znanje služi samo suhoparnom prenošenju. Tek iskustveno znanje može nekoga pravo poučiti. Ako ništa drugo, svi smo u životu naučili da sve ima svoje vrijeme. Posebno Bog ima svoje vrijeme za svakoga, iako vrijeme nije Njegova kategorija. Tako znamo da su datumi i obljetnice nešto što je ljudsko i apsolutno nama potrebno. Datumi i obljetnice nam pomažu (po)ostati vjernima izabranom, obećanom, vjernima savezu. Božja je Riječ satkana od vjernosti, rečenica do rečenice u Bibliji jedna su vjernost – vjernost Boga čovjeku.

Pitam se sada: zašto smo Bogu toliko važni? A pitam se i je li Bog i meni toliko važan? Tu nekako leži i govor o molitvi.

Na jednom mjestu u Misalu piše: „Tebi nije potrebna naša hvala, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni ”. Tu su odgovori na pitanja o molitvi. Bog je beskrajna punina kojoj od čovjeka ništa ne treba, ali meni treba obraćanje Njemu, razgovor s Njim. Meni je POTREBNA molitva.

Zašto je molitva i radost i napor? Kažu duhovni poučavatelji (iskustveni) da postoje vremena kada je moliti užitak, i tzv. razdoblja „suše” kada se ne osjeća nikakav užitak u molitvi, naprotiv, ima razdoblja koja su obilježena vrlo teškim sumnjama, duševnom tamom. Također nas zapljusnu i mlakost i bezvoljnost.

Treba li tada odustati od molitve i čekati

samo bolja vremena, želju za molitvom?

Opet kažu duhovni voditelji da tada trebamo ostati vjerni molitvi oslanjajući se na spoznaju o njenoj vrijednosti i važnosti (za mene, ne za Boga, kako je već spomenuto). U takvim trenucima jedina nit koja nas održava u molitvenom ozračju je razum i svjesnost: važno je za mene da molim, molit ću onako kako mogu. Tada je dobro reći: Gospodine, ja sam ovdje pred tobom takav kakav jesam, provest ću s tobom vrijeme u šutnji, pružam ti prazne ruke i prazno srce i primat ću od tebe najljepše milosti jer vjerujem da me i sada jednako voliš kao i onda kada osjećam svu tvoju ljubav i blizinu. Kada smo svjesni da o molitvi ovisi naš život, tada ćemo i u takvim trenucima neraspoloženja molitvi pristupiti kao poslu koji se mora obaviti, dobro obaviti. Veliki duhovni učitelj, C. Caretto rekao je jednom: „Molitva je postala moj najveći posao, moj najveći svagdašnji napor.”

Može netko misliti da to nije dobar put i da treba moliti samo kad osjećamo potrebu. Možemo tada uvijek učiniti neke usporedbe: jedemo li i kad nemamo apetita, npr. u bolesti ili ćemo pustiti da organizam oslabi i od nedostatka hrane? Idemo li na posao samo kad imamo volju za rad? Idu li djeca u školu samo kad im se to sviđa? Možda psihologija nudi druga rješenja, no duh ima svoje zakonitosti i on je izvan psihologije, naša duhovna duša, kako to voli reći dr. Tomislav Ivančić, pripada području svetoga. Našoj duhovnoj duši može pomoći samo Bog i duhovna terapija – hagioterapija. U cijeloj priči o molitvi vraćam se na Božju riječ – moliti uz pomoć Božje Riječi. To je direktan susret s Isusom, s Njim u Njegovoj riječi. Imam iskustvo da moji vjeroučenici najviše otvore oči i uši kada pričam neki događaj o Isusu iz Biblije. Mogu jednostavno gotovo opipati kako Duh Božji djeluje tada u njima. Oni to znaju potvrditi nekom spontanom rečenicom.

Nedavno mi je Filip rekao: „Učiteljice, vi ko da ste izišli iz Biblije”. Shvatila

sam to kao kompliment mog drugašića i kao potvrdu samog Gospodina da je vrlo zadovoljan kada djeci posredujem one sadržaje koji bûde u njima susret... s Njim, s Učiteljem. Kako pretvoriti Riječi Biblije u molitvu? Iz knjižice o. M. Nikolića izdvajam nekoliko koraka za tu vrstu molitve: 1. Pronađi mjesto mira i tišine. Vrijeme provedeno u meditaciji nije izgubljeno, nego najvažnije u danu.

2. Drži se vremena predviđenog za meditaciju, ništa sada nije važnije!

3. Odaberi tekst iz Biblije za meditaciju 4. Posvijesti si da si u Božjoj prisutnosti – On te promatra, pun ljubav i vremena za tebe.

5. Zauzmi položaj tijela koji ti je najprikladniji da se smiriš.

6. Izmoli molitvu Duhu Svetom da te vodi. Sjeti se koju milost želiš dobiti ovom meditacijom.

7. Važno je da mirno meditiraš, nije važno jesi li uspio proći cijeli predviđeni tekst, zadrži se na jednoj riječi ili rečenici sve dok se možeš njome hraniti.

8. Meditaciju završi u predviđeno vrijeme, ne kraće.

9. Završi meditaciju razgovorom s jednom od Osoba Presv. Trojstva ili s Bl. Djevicom Marijom. Razgovraj s njima o onome što si proživljavao u meditaciji.

10. Nakon meditacije učini kratak osvrt o tijeku same meditacije, možeš nešto i zapisati.

(Prema: M. Nikolić, Moliti, ali kako?)

vjeroučiteljica Margareta

29

Milost, milosrđe i milostinja „Ljubavlju vječnom ljubim te; zato ti sačuvah milost” (Jr 31,3)

C

itat je to svetopisamskog teksta koji je bio na sličici mladomisnika, našeg prijatelja.

Kad sam sličicu uzela u ruke i pročitala ga, bila sam pomalo razočarana.

Nametalo mi se pitanje: „Kako je mogao takav tekst uzeti mladi čovjek? Koja li je to umišljenost, bahatost i uznositost ?!”. To mišljenje držalo me nekoliko mjeseci. Shvatih da to treba biti moto života svakog kršćanina vjernika. Čitajući Jeremiju proroka i kontekst iz kojeg je citat naveden postade mi jasno da Bog iz ljubavi prema svojem Izraelskom narodu kojega tješi u izgnanstvu, ukazuje milost. Citat je iz Knjige utjehe u kojoj Bog daje snagu narodu da izdrži u nevolji, ohrabruje ih , obećava spas, spokojan život, ali i opominje da su sami krivi za svoje stanje i da ih je pravedno kaznio. Čitajući Bibliju, stari zavjet često se puta spominje milost: Psalmi: „Pomazaniku svome milost si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu dovjeka” (18,51) „Slušaj, o Jahve i smiluj se meni” (30,11) „Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas, obasjao na slicem svojim.” (67,2) „O Gospode, smiluj se meni jer povazdan vapijem k tebi” (86,3).

U ostalim tekstovima Starog zavjeta: Prorok Baruh moli za Božje smilovanje zbog izgnanstva naroda iz zemlje: „Usliši Gospodine molitvu našu i vapaj: izbavi nas poradi

30

sebe i udijeli nam milost svoju, pred licem onih koji su nas u sužanjstvo odveli” (2, 14). „A milost je kao perivoj blagoslova, i milosrđe traje dovijeka” Sirah (40,17).

I još nebrojeno mnogo tekstva bi se u starom zavjetu našlo koje iskazuju Božju ljubav i milost.

U Rječniku biblijske teologije milost je vezana uz Krista i suprotstavlja se starom zavjetu u kojem je vladao Zakon, a prema poslanici Rimljanima „novim stanjem ravna milost”. Milost je Božji dar, darežljivost, naklonost, dobrohotnost, ljupkost, blistavu zavodljivost ljepote, zračenje dobrote (prema hebrejskom i grčkom).

Listajući Novi zavjet na riječ „milost” se često nailazi. Navještanje Isusova rođenja: „Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga (Lk 1,30).

U poslanicama „...jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost” (Petrova I, 5,5), ili dalje „Bog svakovrsne milosti, onaj koji vas je u Kristu pozvao... sam će vas... usavršiti, ojačati i utvrditi” (Petrova I, 5, 10).

Gotovo svaki pozdrav kojom završavaju poslanice i kojima se apostoli koriste pri obraćanju novim crkvama i učenicima završava rječima: „Milost Gospodina Isusa neka bude s vama!”. I naša molitva majci Božjoj – „Zdravo Marijo milosti puna...” I prekrasna pjesma koju pjevamo u crkvi „Milost koja sve vodi nas, daje snagu i mir...” Napisao ju je John Newton, pomorac i trgovac robovina iz Afrike u 18. st. Tekst pjesme nastao je u času kršćanskog prosvjetljenja kada do njegovog srca dolazi osjećaj patnje drugoga. Iz takvoga stanja srca i duha javlja se i svećenički poziv, kojemu daje odgovor predajući svoj život u Božje ruke.

Svaki kršćanin po krštenju je dionik Božje milosti, znači Božje dijete koje je dobilo Božji dar. Po ostalim sakramentima po kojima nam se nepreSrećko Lebinec

stano udjeljuje milost, moramo postajati sami puni milosti, puni suosjećanja, puni dobrote, blagosti , topline, darežljivosti. Sve to po milosti dolazi od Božje ljubavi. I kad apostol kaže da nam je Kristova ljubav razlivena u srcima, za kršćanina je to jako velika obveza i dužnost.

Milost znači oproštenje grijeha, ali prije toga i pokajanje. Milost treba tražiti u sebi a ne u nadnaravnome. Biti u milosti znači spašen , oslobođen od grijeha, život u Duhu Svetome. Biti u milosti znači biti miljenik Boga, kao što je Lazar bio miljenik Isusa Krista.

Kao što je prvom čovjeku darovana družica Eva, tako se i mi u milosti trebamo darivati jedni drugima. Danas živimo u materijalističkom i potrošačkom društvu gdje život čovjeka, osobito život novorođenog čovjeka nije neka vrijednost.

Svaki novorođeni čovjek znak je Božjeg nauma i želja da svaki čovjek sustvara ovaj svijet. Svaki novokrštenik za nas članove Crkve je dokaz Božje milosti i ljubavi. Zato svako krštenje, a osobito uvođenje odraslih novokrštenika u milost i kršćansku zajednicu u Uskrsnoj noći, u mojoj zajednici za mene osobno znače veliko slavlje i sreću. I riječi koje naš bivši župnik neprestano u propovjedima i razgovorima naglašava: „Čovjek, čovjeku dar.”

U Rječniku biblijske teologije milosrđe je za Izrael između sućuti i vjernosti, privrženost nekog bića drugome, nježnost, opraštanje uvreda i nije samo nagonska dobrota već dobrota iz same nutrine bića. Neki pisci milosrđe povezuju s pravdom. Božje milosrđe očituje se od opraštanja prvog grijeha kad su Adam i Eva htjeli postati kao Bog. O, kako tek danas ljudi pokušavaju i žele biti kao Bog. Igraju se stvoriteljima i svemogućima. Božje milosrđe se vidi i kad je protjerao iz vrta Kaina zbog ubojstva Abela, kad se Kain priznajući grijeh, boji za svoj život, a Bog mu kaže „...nego tko ubije Kaina sedmerostruka osveta

Dubravka Kalinić Lebinec

na njemu će se izvršiti!”. I Jahve stavi znak na Kaina, da ga tko, našavši ne ubije. Bog je bio milosrdan kroz povijest židovskog naroda. Naime oni su ga često zaboravljali: griješili i klanjali se drugim Bogovima, ali Bog u svojoj velikoj ljubavi sve to prašta. Bog nama iskazuje milosrđe kroz povijest spasenja, šaljući svoga Sina da nas spasi, a i svakodnevno u skrušenoj molitvi. Osobito milosrđe i milost dobivamo preko sakramenta pokore ili ispovijedi. Milosrđe koje dobivamo opraštanjem znak je Božje ljubavi. I svi ostali sakramenti koje dobivamo preko Crkve znak su Božje milosti i milosrđa. Takve darove koje od Boga dobivamo, moramo iskazivati u susretu sa svojom braćom, osobito onom koja su u nevolji. Bog zna da smo slabi i da često u životu padamo pod teretom grijeha, ali zato je spor na srdžbu i veoma dobrostiv, pun strpljenja, smilovanja i nježnosti za sve nas grješnike. A koliko smo mi vjernici znakovi Božje ljubavi u svijetu, koliko to iskazujemo prema svojoj braći. Osjećaj za brata u potrebi je kod današnjih ljudi slabo razvijen. Pa i svakodneve osude svih i svakoga:politike, škole, zdravstvenog sustava, policije, sudstva i sl.), znak su nedovoljno razvijenog osjećaja milosrđa. Milosrđe znači čin davanja, suodgovornost za situaciju, osjećaj za pravdu i pravednost, ljubav, dobrotu, blagost, poštivanje svakoga , tolerancija ,opraštanje, jer svi smo samo grešni ljudi.

U novom zavjetu Isusove prispodobe: Ljubav prema neprijateljima: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!” (Lk 6,36).

Isusa pita neki učitelj Zakona u nakani da ga kuša: „Tko je onda moj bližnji?” (Lk10, 29). Isus priča o milosrdnom Samarijancu gdje stranac i neznanac pomaže čovjeku koga su napali razbojnici. A pokraj napol mrtvog čovjeka su prolazili i svećenik i levit i nitko se nad njim ne sažali. Tada ga Isus pita tko je onda bližnji čovjeku u nevolji, a on mu odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe” (Lk 10, 37). O nemilosrdnom dužniku: „Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja smilovao tebi” Mt(18,33 ). Milosrđe znači ne samo praštanje, nego i praštanje u bezuvjetnoj ljubavi. Svakidašnji naš život se treba događati u milosrdnom odosu sa našom braćom. Svjedoci smo grubosti nas ljudi u svakodnevnoj komunikaciji. Stranke koje svraćaju u banke, bolnice, javne institucije, oni koji ne razumiji ili dobro ne čuju susreću se sa nemilosrdnim i bešćutnim odnosom ljudi od kojih traže neku uslugu. Rukovoditelji na radnim mjestima i njihovo bezosjećajnost za svoje djelatnike, a osobito za njihove probleme ili životne teškoće. Odnosi između supružnika, roditelji i djece, međuljudskim odnosi. Da li smo uopće milosrdni, susretljivi, dobronamjerni i u ljubavi? Nemilosrdno okrivljavanje svih i svakoga za relativno loš položaj u kojem se nalazimo kao ljudi i građani. Crkva slavi i blagdan Božjeg milosrđa u nedjelju nakon Uskrsa. Sveci i blaženi često u svojim porukama spominju milosrđe kao temelj Božanske milosti. Božja ljubav je razlivena u srcima našim, te i mi postajemo dionici i djelitelji tog milosrđa koje nam je odozgo darovano. Davanjem milostinje se očituje konkretna briga za potrebite, najčešće pomoć u materijalom vidu. Davanje novca, materijalnih vrijednosti ali pomoć mora biti čin ljubavi. Bog gleda na naš dar. Naš dar odnosno milostinja može biti u granicama naših mogućnosti, jer Bog zna što mi imamo. Milostinjom se oči-

tuje ljubav i čovjekoljublje, brišu grijesi i stječe Božja nagrada i kraljevstvo Božje.

Pojam milostinja je danas profanirana. Milostinju daju i današnji preko noći obogaćeni građani (daju od svog suviška). Erozija sustava vrijednosti dovela je i do toga da je da je čovjekov plaćeni rad postao „milostinja” , što u općeprihvaćenom pojmu znači sitnica, malo ,tek toliko.Većina naših radnika plaćena je ispod socijalnog minimuma i plaćom ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe. Isus u propovjedanju daje primjere davanja milostinje i kaže: kada daješ milostinju ne „trubi” okolo, jer Otac sve to vidi ; ili primjer udovice koja je dala malo, a to je bilo sve što je imala za razliku od bogataša koji je dao višak; ili kad daješ neka ti ne zna ljevica što čini desnica. Prva Crkva skuplja milostinju za potrebite i to po preporuci apostola Pavla.

Priča Rabindranata Tagore u kojoj se govori o Kralju i prosjaku. Siromah prosjači po kućama i iznenada se pojavi Kraljeva zlatna kočija. Zastaje, čeka i nada se milostinji. Smješeći se kralj silazi s kočije, ali što se događa?! Kralj kaže prosjaku:” Što imaš da mi daš?” Prosjak ostaje začuđen, zbunjen i neodlučan, te iz torbe vadi zrno žita i pruža ga kralju. Ali u smiraj dana u praznoj torbi prosjak nalazi zrno zlata i kaže:” Gorko li sam zažalio što ne bijah dosta veledušan da podarim te svim što imam.”

Emica Juranko

31

Biblijski ženski likovi kao arhetipovi – slika žene

R

adi povijesne potlačenosti i podcijenjenosti žene i njezine uloge u društvu, sedamdesetih se godina feministički pokret ponajprije usmjerio na borbu za ravnopravnost žene. U toj je borbi bilo važno ukloniti stari tradicionalni obrazac uloge žene, „samo” kao majke i domaćice. To je dovelo u pitanje ženinu osobitost, i biološku, psihološku, te njima uvjetovanu sociološku različitost žene od muškarca, želeći jednostavno prilagoditi i poistovjetiti ponašanje i uloge žene i muškarca. Dandanas je prisutan taj trend, što je vidljivo u raznim koncepcijama zamijenjenih uloga i unisex formulama, dakle od banalnih kozmetičkih proizvoda do društveno opasnih istospolnih zajednica i promjena spola.

Danas feministički pokret inzistira na traženju i potvrdi ženskih prava, ali i na isticanju ženine višestruko uvjetovane različitosti, u kojoj i leži poseban potencijal.

Da se ne izgubimo u raznim pomodarskim i pervertiranim uzorima ženstvenosti, već da osvijestimo i stiliziramo sliku žene iz duhovnog vrela istine i vrednota, korisno je osvrnuti se na 14 arhetipskih slika ili tipova žena koje su iz biblijskih ženskih likova razvili Anselm Grün, njemački benediktinac, doktor teologije, jedan od najpoznatijih duhovnih pisaca današnjice, i njegova sestra Linda Jarosch, u knjizi „Živi što jesi ”, KS, Zg, 2006. Tih 14 slika trebaju pomoći ženama da se riješe krivih slika, predrasuda i stereotipova o ženi koje su im bile zadane i nametnute, da otkriju vlastito biće i razviju vlastite sposobnosti i mogućnosti, te da žive iz unutarnjeg bogatstva svoje ženstvenosti, i budu zahvalne za jedinstveni način na koji svaka žena živi svoju ženstvenost.

Eva – majka: u povijesti je Eva često bila opisana kao zavodnica jer je Istočni grijeh okarakterizirao takvu sliku. No poruka Biblije jest da je ona majka svih živih. Majčinstvo i život su povezani. Majka rađa život, štiti ga, čuva i njeguje, služi životu.

Nije riječ samo o biološkom majčinstvu. Ono se može živjeti kroz više dimenzija, a ne samo kroz odnos prema djeci, već kroz odnos prema drugim ljudima ili poslu. Dakle, općenito, majčinstvo je određeno temeljnim optimističnim stavom prema svijetu i životu, prožet milosrđem, blagošću, skrbi i toplinom prema svemu što žena s odgovornošću prihvati. Majke se suočavaju s dubokim duhovnim izazovima – darivanje i bezuvjetno davanje koje ne traži zahvalnost, te stalni samozaborav dok se posvećuje djeci i njihovim potrebama. No, postoji opasnost da samozaborav ne zapadne u podcjenjivanje, a davanje u jednostranost. Zato je majčinstvo umijeće života.

Marija i Marta – domaćica i umjetnica: pripovijest o Marti, domaćici koja konkurira umjetnici, Mariji smještena je u Evanđelje apostola Luke, koji kao Grk ima osobit osjećaj za dostojanstvo žene i vješto nas uvodi u priču o cjelini ženina bića.

Kad oba lika shvatimo kao dvije različite strane žene, priča nam poručuje sljedeće: Marta se često u nekoj ženi toliko

32

posvećuje svojoj dužnosti djelovanja kao domaćice da posve zanemari i ne zamjećuje potrebe gosta. Marija, naprotiv, sluša gosta. Isus se zauzima za slušatelja u nama jer je u našem djelovanju uvijek iznova potrebno stati, osluhnuti, osjetiti nutrinu, koja nam usmjerava djelovanje. Dok domaćica širi ozračje svog doma toplinom, zaštitom, dobrohotnošću, te uređuje kuću i stol s puno pažnje i ljubavi, izražava radostan stav prema životu. A Marija, koja treba vremena za sebe da čuje svoj unutarnji glas, intuiciju, iz koje oblikuje nove ideje, ona izražava nešto od tajne života i Boga.

Debora – sutkinja: u Starom zavjetu, Knjizi o sucima opisana je povijest i lik Debore, gdje je se veliča kao majku Izraela.

Ova arhetipska slika dovodi žene u dodir sa svojoj sposobnošću razlikovanja dobra od zla, pravednog od nepravednog, poput majke kojoj se uvijek možeš obratiti. Ona uređuje odnose kako bi svima podjednako odgovaralo. Ono što je postalo neskladno, ona čini ispravnim. Ona uspravlja prignute, i sama je uspravna, i tako kroči kroz život. Intuitivno odlučuje što čovjeku pomaže, a što mu šteti. Zrači sigurnošću i mirom.

Estera – kraljica: Esterina knjiga u Starom zavjetu opisuje židovsku djevojku koja se odlikovala hrabrošću i odlučnošću, ali i ljepotom, koja joj je pomogla da izvrši gotovo beznadnu zadaću i zaštiti svoj narod od neprijatelja. Estera je svoju snagu i kraljevsko dostojanstvo crpila iz pouzdanja u Boga. Ona zrači dostojanstvom, vlada sobom i samosvojna je. Kraljica u ženi utjelovljuje čežnju sa istinskom veličinom i vrijednošću te je dovodi do samopoštovanja i odgovornosti za vlastiti život. Ona je svjesna svog unutarnjeg kraljevskog dostojanstva, ali prihvaća u sebi i ono jednostavno i prosječno. Kraljica je povezana i s praslikom ljepote: njezina istinska ljepota koju zrači, proizlazi iz sklada sa samom sobom.

Hagara – napuštena žena koju štiti anđeo: Hagara, Abrahamova ropkinja iskonska je slika napuštene žene, koja je istodobno pod posebnom Božjom zaštitom. To se očituje u dva navrata. U prvom, Hagara bježi od svoje gospodarice Sare koja je tlači i pokazuje joj svoju nadmoć, zbog ljubomore. No anđeo joj zapovijeda da se vrati i podnosi to okrutno postupanje. To ne znači da bi Hagara trebala preuzeti ulogu žrtve, već obećanje koje joj daje anđeo da će umnožiti njezino potomstvo, daje Hagari snage da izdrži tu tjeskobnu situaciju jer sad posjeduje nepovredivo dostojanstvo, nerazorivo i vječno koje nitko ne može raniti ni ugroziti. Drugi put Hagara je otjerana sa sinom u pustinju. Ne mogavši podnijeti plač svog djeteta zbog nedostatka hrane i vode, ostavlja ga pod grmom, no anđeo joj ponovno otvara oči i pokazuje zdenac. U beznadnoj situaciji Bog joj ukazuje na zdenac, simbol nade, izvor iz kojeg može piti i crpiti snagu, koji je nepresušan.Taj izvor nalazi se u njoj samoj.

Ana – mudra žena: evanđelist Luka opisuje proročicu Anu i pripovijeda o njoj u kontekstu Isusova rođenja (Lk 2, 36).

Taj opis obiluje simbolikom. Ana znači „od Boga obdarena”.

Kći je Penuelova („Božje lice), iz plemena Ašerova („sreća”).

Bila je sedam (broj preobrazbe) godina u braku. U trenutku opisa imala je osamdeset (broj vječnosti i beskonačnosti koja prožima naš život) i četiri (četiri elementa, u dodiru sa zemaljskom stvarnošću, a otvorena za Boga) godine. Ovaj arhetip utjelovljuje u ženi mudrost, iscjeliteljsku snagu prirode, umijeće života, jasnoću i urednost, unutarnji mir i sreću koja proizlazi iz te mudrosti. Čvrsto stojeći na zemlji, izražava osjetljivost za Boga. Otvorene su za ono što im se događa, ali ne zahtijevaju više od toga. Ne nameću svoju mudrost, ali su tu kad ih drugi trebaju. Proniču ono bitno što se nalazi u čovjeku.

Judita – žena-borac: u Starom zavjetu knjiga o Juditi govori o ženi judejki koja istupa kao zaštitnica svog izraelskog naroda.

Ona utjelovljuje jaku ženu koja se bori, odnosno štiti. Čuvarica je onog ranjivog života u nama. Senzibilna je i pronicava, te svoju borbenost upotrebljava kao znak ograničenja i obrane sebe kad je drugi žele oslabiti podcjenjivanjem, predbacivanjem ili osjećajima krivnje. Žene mogu učiti od Judite boriti se na dobar način vlastitim mogućnostima koje su dobile na dar od Boga, kao Judita ljepotom, sa čvrstim uporištem vlastitog dostojanstva.

Lidija – svećenica: u mnogim religijama i kulturama žene su bile svećenice. No ovaj arhetip svećenice nije povezan u ženi sa službom, kultom ili funkcijom, nego je to ona unutarnja kvaliteta žene koja dolazi do izražaja na više načina. Ona je čuvarica svetog ognja, one božanske ljubavi i topline koja je nedostupna ovom svijetu. Svećenica utjelovljuje duhovni aspekt ženstvenosti, povezuje nebo i zemlju, ljudsko s božanskim, u svakodnevnim iskustvima traga za dubljim smislom, i otkriva Božje tragove. Povremeno se povlači u svoj unutarnji sveti prostor, jer želi živjeti iz dubljeg izvora. Otkriva u svakom čovjeku božansko zrno i ima osjećaj za izlječenje ljudskih rana.

Marija Magdalena – žena koja mnogo ljubi: evanđelja nam prikazuju Mariju Magdalenu kao ženu koja neizmjerno ljubi Isusa. Bila je među prvima koji su ga slijedili na njegovu putu, rano ujutro prva ustaje i odlazi na njegov grob, uporna je i pronalazi snage da tri puta pita za Gospodina kojeg su joj uzeli, prolijeva suze. Cijelim bićem izražava svoju ljubav prema Isusu.

Njezin grijeh bio je promašaj životnog cilja. Isus joj vraća njezino dostojanstvo i dovodi je do središta, pokazuje joj snagu njezine ljubavi koja ju je preobrazila potpuno, tako da je i njezino tijelo isijavalo Božju ljubav i ljepotu. Ona je prosvijetljena žena koja druge prosvjetljuje, velika mističarka. U susretu s Isusom Magdalena doživljava bezuvjetnu ljubav i bezinteresno prihvaćanje.

To je oslobađa straha da nije dovoljno ljubljena i osposobljava je da ljube sebe i druge. Prava ljubav je oslobođena svih zahtijeva za posjedovanjem i neumjerene težnje za kontroliranjem, strpljiva je jer ima povjerenja da se događa rast, ponajprije oprašta, predaje se drugima poštujući njihove granice.

Marija – žena koja preobražava: Od iskona je žena povezana s fenomenom preobrazbe – razvoj djeteta u majčinom krilu, rađanje i smrt, preobrazbe u obitelji i društvu. Marija najbolje utjelovljuje ovaj arhetip. Ona je vjernica, spremno napušta svoje planove i prepušta se Bogu na raspolaganje, samosvjesna je, svojim fiatom zalaže se za svoj narod, posjeduje unu-

tarnju slobodu, jer se ne ravna prema ondašnjim društvenim normama, nego prema vlastitom osjećaju. Ona osjeća potrebu za promjenom i potiče proces promjene (u Kani Galilejskoj).

Dok prate rast svoje djece, žene osjećaju da nema života bez promjene, da ih moraju pustiti i nadati se da se ništa ne gubi od ljubavi koju su ugradile u čovjeka ili neki zadatak, nego moraju pronaći novi identitet, nove mogućnosti po kojima mogu izraziti svoju ljubav i sposobnosti.

Mirjam – proročica: Mirjam, Aronova i Mojsijeva sestra, pjesmom tumači izlazak iz Egipta, čudo na Crvenom moru. Ona to ne shvaća kao sretnu slučajnost, nego kao Božje djelovanje koje spašava i oslobađa. Ovaj arhetip pokazuje bitno svojstvo žene, a to je njezin osjećaj za istinu, za ono što je ispravno, ono što dokučuje iza stvari. Ona vidi u dubinu, proniče stvarnost, ima sposobnost ispravnog tumačenja događaja, iz kojih onda zna naslutiti budućnost. Njezino tumačenje ne oslanja se samo na racionalnu razinu, ne vidi samo činjenice, nego se oslanja na svoju pronicavost i na osjećaj za bitno.

Ruta – strankinja: u Bibliji je Ruta Moapka, dakle, tuđinka, i Matej je navodi u Isusovom rodoslovlju. Ova slika žene prožeta je nečim tajanstvenim jer strankinja donosi sa sobom nešto nepoznato. Žene koje žive život tuđinke moraju jamčiti za samu sebe, trpjeti jer nikoga ne poznaju i njih nitko ne poznaje, imaju izraženu čežnju za pripadnošću, zrače unutarnjom slobodom kad bez predrasuda susreću strance, obogaćuju ovaj svijet uvijek unoseći nešto novo, nove ideje i modele ponašanja i razmišljanja. Ona je istodobno i tražiteljica. Kreće u potragu za istinom i unutarnjom autentičnošću.

Sara – žena koja se smije: u Bibliji je Sarina povijest opisana u Knjizi postanka. Ona je Abrahamova žena koja je na anđelov navještaj da će dobiti sina u poodmakloj dobi, reagirala smijehom.Taj smijeh nije bio izraz sumnje i nevjerovanja u obećanje, već više izraz sreće zbog stvarnih mogućnosti ljubavi koje joj Bog daruje, smijeh nade. Smijeh je način da se izdignemo nad stvari koje nas u životu mogu odrediti, tako da im ne dopustimo da nas povuku prema dolje. Zato je smijeh izraz radosti i pozitivnog osjećaja života. On oslobađa jadikovanja nad svakodnevnim brigama, te one postaju povodom smijeha, unoseći tako ležernost, ostvarenje zajedništva, smanjenje pritiska, te prihvaćanje života.

Tamara – samosvjesna žena: u Bibliji Kanaanku Tamaru Matej uvrštava u Isusovo rodoslovlje. ona se našla prevarena te je pomogla sama sebi posluživši se lukavštinom. Ova slika utjelovljuje u ženi skriveni neobuzdani i neiskvareni potencijal da sama odredi svoj život prema vlastitom mjerilu. Slobodna je, ne prilagođuje se društvenim normama, nego živi iz čežnje za plodnošću i životnošću. Ne trpi i ne podnosi pasivno zlo koji joj drugi nanose, nego ima hrabrosti pokazati inicijativu da ostvari svoje pravo.

Lana Hajsok

33

Udomiteljstvo: važnost obitelji za razvoj djeteta

D

ječji razvoj složen je proces koji ovisi o obilježjima dječje okoline i njegovim individualnim karakteristikama. Dječjoj emocionalnoj i socijalnoj kompetenciji i dobroj psihosocijalnoj prilagodbi pridonose topli i osjećajni roditelji – udomitelji, roditelji čvrste kontrole ponašanja koji s djecom razgovaraju na emocionalan način o njihovim pozitivnim i negativnim emocionalnim doživljajima.

Važnu ulogu u tim procesima ima emocionalno funkcioniranje cijele obitelji udomitelja i mehanizmi emocionalnog ponašanja u obitelji udomitelja.

Obitelj kao sustav djetetu pruža najpogodnije uvjete za psihofizički razvoj. Emocionalna veza koju dijete uspostavlja s roditeljima od samog rođenja pa nadalje predstavlja temelj njegovog cjelokupnog razvoja. Obitelj kao glavni izvor socijalizacije, najvažniji je čimbenik socijalizacijskog procesa tijekom kojeg dijete usvaja pravila i sustav vrijednosti i vjerovanja nekog društva. Noviji pristupi proučavanja važnosti obitelji za dječji razvoj kao što je ekološki pristup, uzimaju u obzir međusoban utjecaj samog djeteta, obitelji i šire socijalne okoline. Ekološki pristup naglašava važnost okoline za dječji razvoj i psihosocijalnu prilagodbu. Dijete se nalazi u centru, a oko njega se šire u koncentričnim krugovima slojevi okoline.

Prva razina odnosi se na svakidašnju okolinu u obitelji, vrtiću, školi, uključujući odnose s roditeljima, braćom i sestrama, vršnjacima i odgajateljima. Druga razina odnosi se na interakciju, odnosno međusobno djelovanje različitih sustava u koje je dijete uključeno, na primjer kako dječje funkcioniranje u obitelji utječe na interakciju s vršnjacima u vrtiću. U trećoj razini okolinskih utjecaja dijete ne sudjeluje izravno, a odnosi se na širu okolinu, ukupnu socijalnu mrežu, masovne medije, školsko vijeće, crkvenu zajednicu, dok se najširi djelokrug okoline odnosi na obilježja određene kulture (obrazovanje, privreda, religija, društveni sustav). Cjelokupni kontekst u kojem se dječji razvoj odvija značajno utječe na tijek razvoja i razvojne ishode, pri čemu se ne zanemaruju individualne osobine djeteta, dapače smatra se kako je razvoj rezultat međudjelovanja djetetovih osobina i okoline u kojoj dijete raste.

U procesu adaptacije djeteta u udomiteljskoj obitelji važne su sve četiri razine okolinskih utjecaja. Uz biološku obitelj sada se u životu djeteta javlja nova obitelj udomitelja. Zatim važna je interakcija udomiteljske i biološke obitelji. Budući da komunikaciju udomiteljske i biološke obitelji djeteta nije uvijek lako uspostaviti, a smještavanje djeteta u udomiteljsku obitelj vrši nadležni Centar za socijalnu skrb, upravo treća razina okolinskih utjecaja ima posrednu ulogu u interakciji za dijete važnih sustava kao što je udomiteljska i biološka obitelj, dječji vrtić, škola, zdravstvene usluge itd. Dakle sve četiri razine okolinskih utjecaja po dijete posebno su važne u procesu adaptacije djeteta u udomiteljsku obitelj.

34

Važnost obitelji za dječji je razvoj neupitna, a ovisi s jedne strane o karakteristikama roditelja (osobinama ličnost, psihološkom zdravlju, stavovima i znanju) te karakteristikama djeteta (temperament, sposobnost), te s druge strane o obiteljskom i širem društvenom kontekstu (struktura obitelji, bračni odnosi, obiteljska podrška te usklađenost radne i roditeljske uloge).

Kakav je netko roditelj, ovisi o nekoliko skupina čimbenika. To su individualne karakteristike roditelja, njihovo psihološko zdravlje i njihova razvojna povijest kao što su znanje i stavovi, kontekstualni činitelji kao što su izvori stresa i podrške u bračnim odnosima, u odnosima na poslu i s drugim ljudima te individualne karakteristike djeteta. Dvije temeljne dimenzije roditeljstva nazivaju se emocionalnost i kontrola. Dimenzija emocionalnosti proteže se od hladnoće i odbijanja djeteta do topline i prihvaćanja djeteta, a dimenzija kontrole proteže se od slabe roditeljske kontrole nad dječjim ponašanjem do čvrste roditeljske kontrole. Kombinacija emocionalne topline i čvrste kontrole naziva se autoritativni roditeljski stil, a kombinacija emocionalne topline i slabe kontrole naziva se popustljiv ili permisivan roditeljski stil. Nadalje, kombinacija čvrste kontrole i emocionalne hladnoće naziva se autoritarni ili autokratski roditeljski stil dok se kombinacija slabe kontrole i emocionalne hladnoće naziva indiferentni ili zanemarujući roditeljski stil. Djeca autoritativnih roditelja su poduzetna, puna energije, sigurna u sebe, znatiželjna, dobra u komunikaciji, ustrajna, empatična i altruistična. Djeci autoritarnih roditelja nedostaje inicijative i spontanosti, anksiozna su i uplašena, slaba u komunikaciji, neraspoložena, razdražljiva i agresivna. Djeca popustljivih roditelja imaju nedostatak samokontrole, nezrela su i razmažena, neodgovorna, impulzivna, nepopularna i ne poštuju druge. Uz to treba dodati da djeca roditelja slabe kontrole i bez ljubavi i podrške također nisu socijalno kompetentna, već naprotiv djeca takvih zanemarujućih roditelja osjećaju se nevoljeno, imaju nisko samopoštovanje i slabo razvijene socijalne vještine, povučena su i agresivna, imaju nedostatak samokontrole i sklona su antisocijalnom i delikventnom ponašanju. Jedino su djeca autoritativnih roditelja dobro psihosocijalno prilagođena. Značajke dobrog roditeljstva su stalan nadzor dječjih aktivnosti, načina provođenja slobodnog vremena i društva, komunikacija i sudjelovanje u zajedničkom odlučivanju, uključenost roditelja u školsko učenje od njihove zainteresiranosti do osiguravanja prilika za učenje i obrazovanje. Zatim iskazivanje međusobnog poštovanja i ljubavi roditelja i djeteta, postavljanje kriterija dječjeg ponašanja, briga roditelja za uključivanjem djeteta u pozitivnu skupinu vršnjaka, briga roditelja za

strukturiranjem svakodnevnice, planiranje aktivnosti obiteljskih i samostalnih te briga roditelja za strukturiranost slobodnog vremena djeteta.

Prikladan socijalni razvoj zahtijeva poznavanje i razumijevanje normi, pravila i vrijednosti zajednice u kojoj pojedinac živi, kao i ovladavanje umijećima nužnim za djelotvornu interakciju unutar te zajednice. Dijete koje je to uspjelo, razvilo je vještine socijalne kompetencije. Hoće li dijete biti socijalno kompetentno ili ne, ovisi o njegovoj sposobnosti regulacije emocija, poznavanju i razumijevanju okoline, socijalnim vještinama te njegovoj sposobnosti da se ponaša u skladu s tim spoznajama. Svakako da najvažniju ulogu u ovim proce-

sima imaju roditelji. Kakvi će roditelji biti, ovisi o roditeljskom odgojnom stilu, roditeljskoj brizi, ponašanju i postupcima, te o subjektivnom doživljaju roditeljstva. Doživljaj roditeljstva može biti pozitivan i negativan, ovisno o roditeljskom zadovoljstvu s djetetom, zadovoljstvu sobom kao roditeljem, uspostavljenim odnosima između roditelja i djeteta te razvojnim rezultatima djeteta. U tom kontekstu biti udomitelj vrlo je kompleksna, složena i odgovorna uloga.

Andreja Brajša-Žganec

Samoubojstva i kako ih prevenirati

P

osljednjih dana često čujemo da se netko ubio. Što odgovara statističkom podatku da je najrizičnije razdoblje upravo proljeće, najviše se samoubojstava događa od travnja do lipnja. Statistika također veli da u Hrvatskoj godišnje prosječno tisuću ljudi počini samoubojstvo, što je više od ukupnog broja stradalih u prometnim nesrećama, žrtava droge i kriminala zajedno. I uvijek se postavljaju ista pitanja: Zašto je to učinio ili učinila? Koji je razlog? Traži se objašnjenje, uzrok, povod, nešto što će nam pomoći da shvatimo, pa kad bismo dobili taj odgovor mogli bismo biti mirniji i sigurni da se nama samima i nama bliskima to neće desiti.

No stručnjaci ne govore o neposrednom uzroku. Nešto može biti posljednja kap u čaši, okidač, ali pravi uzroci i razlozi mnogo su složeniji. Nesretne ljubavi, negativne ocjene, gubitak posla, bolest, smrt drage osobe... sve su to životne situacije koje nas čine nesretnima, zbog kojih tugujemo, ali većina ih i preživljava. Uzroci ne leže u samim događajima već u našim procjenama, mislima i osjećajima koji ih prate. Kad se nešto procijeni nesavladivom teškoćom, neriješivim problemom, javlja se osjećaj beznađa i apatije koji može potrajati i dovesti do začaranog kruga misli iz kojih se osoba sama ne može izvući.

Pa o čemu zapravo ovisi da li će se netko suočiti sa životnim problemima i nastojati ih rješavati ili će odustati i odlučiti učiniti kraj svemu? Postoji nekoliko rizičnih skupina, kod kojih je veća potencijalna opasnost da naprave suicid. Prvenstveno to su depresivne osobe koje su sklone izolaciji, povlačenju u sebe i teško im je naći unutarnju snagu za bilo kakvu aktivnost. Kod takvih osoba postoji i neurološka pod-

toga su ponašanja u tom periodu često burna i nepredvidiva, nagle su i pretjerane emocionalne reakcije, prelazak iz smijeha u plač ili agresiju je trenutan.

Kada tome dodamo idealizam i manjak životnog iskustva jasno je da se opasnost povećava. Česta su razmišljnja da mlade na samoubojstvo nagovaraju pripadnici nekih sekti ili kultova. Ne negirajući postojanje i takvih organizacija, treba se zapravo zapitati nešto drugo –

Statistika veli da u Hrvatskoj godišnje prosječno tisuću ljudi počini samoubojstvo, što je više od ukupnog broja stradalih u prometnim nesrećama, žrtava droge i kriminala zajedno. loga, manjak neurona u temporalnom dijelu mozga, kao i manjak serotonina koji regulira spavanje, pamćenje, ponašanje. Zbog toga je depresivnu osobu teško pokrenuti, a sama se teže suočava i nosi s teškoćama.

Postoje i životne situacije koje mogu potpuno promijeniti životni tijek – gubitak partnera, posla, bolest, traumatični događaji koje netko može procijeniti bezizlaznim i koji stvaraju toliku bol da bijeg od patnje postaje jedino što je važno. Izuzetno rizična skupina su i mladi u periodu puberteta i adolescencije. Tada dolazi do velikih promjena u radu hormona, ali i do stvaranja novih struktura u mozgu, stare veze nestaju a nove se stvaraju. Upravo zbog

koji mladi pristupaju kultovima i zašto.

Jer većina to ipak ne čini. Pristupaju oni koji se osjećaju odbačeno, vjeruju da ih nitko ne razumije i ne treba, pa konačno nađu nekoga kome su važni. Što nas vraća na samu ideju koja stoji iza samoubojstva, a to je uvjerenje osobe da će svima biti bolje bez nje. Svi koji ostaju pitaju se kako im je netko mogao to učiniti, tuga je ogromna, no oni koji su otišli zapravo se nisu mogli nositi s vlastitom boli i idejom da nisu vrijedni. Postoji niz predrasuda i zabluda o samoubojstvu.

Jedna od njih je da se samoubojstvo ne može predvidjeti. No istina je da većina suicidalnih osoba dugo o tome razmišlja i pomno planira, a okolini daje znakove o svom naumu. U tom periodu još

35

premišljaju i ostavljaju mogućnost da ih se spasi. Nekada se rečenice o suicidu tumače kao privlačenje pozornosti i manipulacija, no svaku takvu najavu treba shvatiti ozbiljno, naročito kada su u pitanju mladi i depresivni. Želimo vjerovati da se više ubijaju pripadnici nekih socijalnih skupina, npr. bogati od dosade, siromašni zbog patnje, ali zapravo nema pravila, sklonost suicidu ne ovisi o ekonomskom statusu.

Pa kako onda prevenirati moguća samoubojstva? Prvenstveno je važno razgovarati, ma koliko to izgleda teško.

Uobičajena je reakcija: ma to je glupost, ne razmišljaj tako, ne želim to ni čuti...

No ukoliko želimo stvarno pomoći trebamo čuti i pokazati brigu i razumijevanje za probleme drugih, ne omalovažavati ih i ne govoriti da će proći sami od sebe, s vremenom. Osoba koja pati i ne

Izuzetno rizična skupina su i mladi u periodu puberteta i adolescencije.

Tada dolazi do velikih promjena u radu hormona, ali i do stvaranja novih struktura u mozgu, stare veze nestaju a nove se stvaraju. Upravo zbog toga su ponašanja u tom periodu često burna i nepredvidiva, nagle su i pretjerane emocionalne reakcije, prelazak iz smijeha u plač ili agresiju je trenutan.

vidi izlaz treba izreći svoja razmišljnja i strahove, tek tada možemo ponuditi i drugačiji pogled i pomoći iznaći rješenje. Treba obratiti pažnju i na neverbalne znakove, promjene ponašanja, društva, odnosa prema školi i obavezama, opraštanjima. I ne sakrivati pro-

blem zbog srama ili moguće osude okoline. Ukoliko se najbliži ne znaju ili ne uspijevaju sami nositi s time važno je potražiti i stručnu pomoć.

Željka Čolović Rodik

Djeca s posebnim potrebama

I

ako je senzibiliziranje društva te uključivanje djece i odraslih s posebnim potrebama u život uže i šire društvene zajednice nešto kvalitetniji nego u prošlim desetljećima, još uvijek su osobe s posebnim potrebama u velikoj mjeri marginalizirani članovi društva.

U većini slučajeva, društvena zajednica zaokupljena vlastitim životnim interesima, potrebama, materijalnim blagostanjem i težnji pripadanju određenom staležu društva, zanemaruje i ignorira svoju vlastitu sposobnost pružanja, davanja podrške te prihvaćanja svakog živog bića bez obzira na vidljive ili nevidljive, unutrašnje ili vanjske razlike.

noće, tijekom ili nakon poroda.), djeca s problemima u ponašanju, teškoćama u učenju i govoru (disleksija, disgrafija, diskalkulija), tjelesnim teškoćama (cerebralna paraliza i drugi oblici tjelesnog invaliditeta), senzornim teškoćama te djeca s višestrukim teškoćama (kombinacija dvije ili više prethodno navedenih teškoća).

Kako bi predodžba o navedenim poteškoćama bila jasnija, u nastavku slijedi kratak opis najučestalijih poteškoća s kojima se svakodnevno u bilo kojim situacijama možemo susresti.

Tko su djeca s posebnim potrebama?

Mentalna se retardacija definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama.

Djeca i odrasle osobe s mentalnom

Djeca s posebnim potrebama mogu biti, ovisno o poteškoćama, djeca s mentalnom retardacijom (kao posljedica oštećenja nastala za vrijeme trud-

36

Mentalna retardacija (intelektualne poteškoće)

retardacijom imaju poteškoća u rasuđivanju, mišljenju, zaključivanju, planiranju, rješavanju problema, apstraktnom mišljenju, brzom učenju i učenju kroz iskustvo te razumijevanju kompleksnih ideja. Često se javljaju poteškoće na području komunikacije, brige o sebi, stanovanju, snalaženju u okolini, samousmjeravanju, sigurnosti, slobodnom vremenu, radu, zdravlju i usvajanju znanja. Mentalna retardacija često je dio pojedinih sindroma (npr. Syndrom Down, koji nastaje zbog kromosomskog poremećaja i jedan je od najučestalijih sindroma).

Autizam Osobe s autizmom imaju najviše poteškoća na području socijalizacijskih i komunikacijskih vještina uz širok spektar drugih poremećaja. Osnovne karakteristike obuhvaćaju slabu društvenu interakciju, narušenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, teškoće razumijevanja osjećaja drugih, teškoće u apstraktnom mišljenju, prisutnost ograničenih, ponavljajućih i stereotipnih obrazaca ponašanja, interesa i aktivnosti. Simptomi mogu varirati od blagih do teških oblika. Dnevna rutina ovih osoba treba biti uvijek prema istom rasporedu, a svako odstupanje od ovih rutina ponekad ih iznimno frustrira što može dovesti do burne reakcije poput vrištanja, plakanja, autoagresivnih i agresivnih ispada. Iako je uvriježeno mišljenje da djeca s autizmom odbijaju kontakt

ili dodir ona mogu pokazivati i iznimnu potrebu za nježnošću (grljenjem i maženjem). Neka djeca s autizmom su posebna po svojim talentima na nekim područjima poput slikarstva ili matematike. Neki od najpoznatijih osoba s autizmom bili su Albert Einstaein, Derek Paravicini (slijepi britanski glazbenik i skladatelj) i dr.

Cerebralna paraliza Cerebralna paraliza sindrom je motoričkih ispada prouzročenih oštećenjem mozga u periodu razvoja. Ta oštećenja mogu nastati u vrijeme razvoja djeteta u maternici, tijekom poroda, odmah nakon poroda, ali i tijekom cijelog života. Motorički se poremećaji očituju u prvim godinama života, a prevladavaju znakovi oštećenja onog dijela mozga koji je najviše oštećen. Ta oštećenja su trajna, ali su stabilna i ne progrediraju pa se stanje može poboljšati rehabilitacijom. Dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druge poteškoće koje ometaju normalan rast i učenje.

Tako ova djeca mogu imati pridružene smetnje kao što je mentalna retardacija, epilepsija, senzorna oštećenja, govorni poremećaji, problemi učenja, te poremećaj pažnje i hiperaktivnosti.

Adhd – attention deficit hiperactivity disorder Dijete s ADHD-om je u usporedbi sa svojim vršnjacima znatno nemirnije,

teško se koncentrira, naglo je u svojim reakcijama, izrazito se teško organizira i orijentira u odnosu na budućnost te zahtijeva puno više od svojih vršnjaka.

Sva djeca s navedenim poteškoćama ne pokazuju ista ponašanja i ne javljaju se na isti način u svim situacijama. Ponašanja se obično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži dugotrajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije kao što su učenje u razredu, prisustvovanje misi, itd.) i kojima nedostaje privlačnosti, vedrine i dinamike. Teškoće su puno manje ako dijete ima vrlo strukturiran i dosljedan raspored te se bavi nekom vrlo zanimljivom aktivnošću. Ova djeca se trebaju svakodnevno nagrađivati za primjereno ponašanje.

Svaka od navedenih poteškoća može biti blažeg ili težeg oblika. Djeca s blažim oblikom poteškoća se lakše uključuju u zajednicu, dok djeca s težim poteškoćama nemaju razumijevanja okoline, pogotovo ako su kod te djece ponekad izraženi neki za nas nepoželjni oblici ponašanja.

Ova djeca kao i djeca bez teškoća žele biti prihvaćena, voljena, doživjeti uspjehe, žele sudjelovati u svim životnim i vjerskim aktivnostima, ukratko žele biti ravnopravni članovi svoje društvene zajednice. Da bismo uspjeli u tome svi mi trebamo prije svega iskreno s dušom i srcem prihvatiti ove naše članove bez obzira na njihove poteškoće jer bez naše podrške ne mogu ostvariti kvalitetan život kakav zaslužuje svako ljudsko biće. Svaka naša podrška, stručne ili nestručne osobe može pomoći u suočavanju i prelaženju kroz sve faze djetetova života.

Najveći uspjeh u integraciji ove djece ostvarit ćemo ako zajedničkim snagama u skladu sa svojim stručnim opredjeljenjima, riječima, djelima i radom utječemo na senzibilizaciju cjelokupne društvene zajednice. Na taj način pomažemo ovoj populaciji u svakodnevnom nastojanju da budu prihvaćeni, poštivani, voljeni i ravnopravni članovi u našim zajednicama.

Klaudija Ćurković,

37

Korijeni i krila

A

„Samo su dvije trajne stvari koje možete dati svojoj djeci: jedna stvar su korijeni, a druga krila.”

(H. Carter)

merički psiholog Martin Seligman postavlja u svojoj knjizi „Optimistično dijete” pitanje bi li „psihološkim cijepljenjem” u djetinjstvu bilo moguće umanjiti sve raširenije probleme tinejdžera – drogiranje i samoubojstvo?

Specifična svrha te knjige bila bi poučiti roditelje, trenere, nastavnike i cjelokupan školski sustav kako djecu prožeti osjećajem optimizma i osobne moći.

Seligman je došao do iznenađujućeg i nesimpatičnog staromodnog zaključka: što su jasnija pravila i ograničenja koja postave roditelji, utoliko je više samopoštovanje njihove djece.

Veća djetetova sloboda rezultira nižim samopoštovanjem.

Postoji mentalno stanje povezano sa samopoštovanjem: stil objašnjavanja. To stanje je, tvrdi Seligman, ključ optimizma.

Kada djetetu nešto ne ide, upitat će se „zašto”. Odgovor će uvijek uključivati tri aspekta: tko je kriv, koliko dugo će to trajati i koje dijelove života će to pokvariti. Ključne su razlike između triju aspekata, jer prvo pitanje – okrivljavanje sebe nasuprot okrivljavanju svijeta – upravlja osjećajnom stranom samopoštovanja. Drugo i treće pitanje – koliko je trajan i koliko je obuhvatan uzrok – upravljaju djetetovom odlukom što će učiniti kad reagira na neuspjeh. Uvjerenje da će problemi potrajati zauvijek i pokvariti sve, izravan su uzrok što dijete odustaje od daljnjih pokušaja. Odustajanje dovodi do još više neuspjeha, a to opet podriva samopoštovanje.

Suvremeno se društvo promijenilo iz društva postignuća u društvo samozadovoljstva. Sve do početka 1960-ih smatralo se najvažnijim svojoj djeci usaditi sposobnost postizanja uspjeha.

Taj cilj su tada pretekla druga dva cilja: sreća i visoko samopoštovanje. Prvi se više odnosi na osobno zadovoljstvo i individualnu slobodu: potrošački mentalitet, rekreacijske droge, povjeravanje djece vrtićima, psihoterapija, seksualno zadovoljenje, inflacija ocjena. Drugi je otklon od ciljeva većih od pojedinca – Boga, nacije, obitelji, dužnosti. Nešto od toga što odražava najveće vrednote današnje kulture, moglo bi biti u samoj srži epidemije depresije: • obitelj, nacija i Bog postaju manje važni od samog pojedinca.

• potrošački mentalitet postaje način života, a shopping protuotrov za depresiju.

• postaje prihvatljivo napustiti nezadovoljavajući brak radi mogućnosti boljeg života.

• dječji vrtić, samohrane majke i odsutni očevi postaju uobičajena pojava.

• dužnost, svojevremeno kamen-temeljac života u odrasloj dobi, izlazi iz mode.

• depresija, poremećaj u kojem se osjećamo loše, prepoznat je kao različit od manične depresije i tretira se kao oboljenje.

38

• psihoterapija postaje uobičajena za „normalne” ljude s problemima.

• zabavljači i sportaši stječu više zarade i veći prestiž od industrijalaca i političara.

• ženski časopisi više se bave dijetama, dotjerivanjem i seksualnim zadovoljenjem nego kuhanjem, vrtlarstvom, majčinstvom i ulogom supruge.

• fizičko kažnjavanje djece postaje neuobičajeno i zakonom zabranjeno.

• učenici koji zaslužuju pasti razred, dobivaju prolaznu ocjenu.

• usaditi djeci osjećaj visokog samopoštovanja postaje eksplicitni cilj obrazovanog sustava i roditelja.

Društvo samozadovoljstva je stvorilo mnoge nove opasnosti. Jedna od tih opasnosti su teškoće pri pronalaženju smisla života. Što je veći entitet kojemu možete pripadati, osjećat ćete veću smislenost vlastitog života. Autor naglašava da premda će se neki usprotiviti tvrdnjom da su generacije koje su živjele za Boga, za Ameriku, za dužnost ili za svoju djecu bile zavedne u obmanu, sasvim je sigurno da su te generacije osjećale kako im je život prožet smislom. Pojedinac, „ja” zaokupljeno samim sobom, izolirano od većih entiteta, nije pogodno prebivalište za smisleni život. Ali je zato takav „ja” plodno tlo za rast depresije.

Depresija je poremećaj u kojem se pojedinac osjeća bespomoćnim i neuspješnim. Što više vjerujem da sam ja mjera svega i da su moji ciljevi, moji uspjesi i moji užitci izuzetno važni, to me više boli kad u nečemu ne uspijem. A život neizbježno uključuje i neuspjehe i bespomoćnost. A baš u ovome povijesnom trenutku kad je pojedinčevo „ja” postalo od najveće moguće važnosti, a tako i novi faktor rizika za depresiju, stare duhovne utjehe koje ju mogu ublažiti – Bog, nacija, zajednica, obitelj – za to novo poimanje gube moć.

Autor nadalje objašnjava kako je za osjećaj smisla života i sreće važan tzv. „doživljaj flow”. „Kad se osjećate potpuno svoji na svome, i ne želite biti nigdje drugdje? Kad igrate nogomet, slušate Springsteena, obraćate se grupi, bojite ogradu ili slikate, pišete pismo uredniku novina, ili kad razgovarate o psihologiji?” To stanje se zove bujanje (flow) i predstavlja jedan od najviših stupnjeva pozitivnih emocija, stanje radi kojeg je život vrijedan življenja. Flow se javlja kad svoje vještine koristite do krajnih granica – kad ste pred izazovom kojem ste jedva dorasli. Kad je izazova premalo, nastaje dosada. Preveliki izazovi ili premalo vještine rezultiraju bespomoćnošću i depresijom. Flow ne možemo dosegnuti bez frustracija. Kad se uspjesi nižu jedan za drugim i ne prekida ih neuspjeh, pregrupiranje i ponovni pokušaji, nema flowa. Same nagrade,

visoko samopoštovanje, samouvjerenost i izljevi oduševljenja, ne dovode do flowa. Ublažavanje frustracija, preuranjeno olakšavanje tjeskobe i izbjegavanje najvećih izazova, sve to priječi „bujanje tijeka – flow”. Život bez tjeskobe, frustracija, natjecanja i izazova nije dobar život; to je život lišen bujanja.

Da bi dijete doživjelo moć, neizbježno mora doživjeti neuspjeh, osjećati se loše i onda pokušavati iznova sve dok ne dođe do uspjeha. Nemoguće je preskočiti bilo koji od ovih koraka. Neuspjeh i loši osjećaji nužni su temelj konačnog uspjeha i zadovoljstva.

Pesimizam djece nije urođen. A ne potječe niti izravno od stvarnosti. Mnogi ljudi koji žive u surovim okolnostima – nezaposleni, neizlječivo bolesni, zatočeni u koncentracijskim logorima, stanovnici urbanih geta – i dalje su optimistični.

Pesimizam je teorija o stvarnosti. Djeca tu teoriju usvoje od svojih roditelja, nastavnika, trenera, iz medija, a onda je dalje prenose vlastitoj djeci.

A mogli bismo reći da su pesmistični ljudi lošiji nego optimistični, i to na tri načina: prvo, češće obolijevaju od depresije.

Drugo, u školi, na poslu i u sportu postižu manje nego što bi trebali prema svojim sposobnostima. Treće, njihovo tjelesno zdravlje je lošije nego kod optimista.

Osnova optimizma nisu pozitivne fraze ili slike pobjede, nego kako razmišljamo o uzrocima. Stil objašnjavanja razvija

se u djetinjstvu i postaje doživotan. Postoje tri ključna elementa koje dijete uvijek koristi pri objašnjavanju zašto mu se dogodilo nešto dobro ili nešto loše: 1) trajanje, 2) opseg i 3) personalizacija.

1. Djeca koja vjeruju da dobri događaji imaju trajne uzroke optimističnija su od djece koja vjeruju da su im uzroci privremeni (upravo obratno nego kad se radi o objašnjavanju loših događaja).

2. Kad se dogodi nešto loše, djeca mogu kriviti sebe (internalni lokus kontrole) ili druge ljude ili okolnosti (eksternalni lokus kontrole).

3. Učiti djecu da krivicu pripišu nekom drugom kad god se dogodi nešto loše, isto je kao učiniti ih da lažu.

Stoga Seligman naglašava: ne dopustiti djetetu da se izvuče za svoje pogreške, poučiti djecu kako da sama sebe točno sagledaju, pa kad je neki problem njihova krivica, preuzmu odgovornost i nastoje popraviti svoje ponašanje, i da se pri tom još uvijek osjećaju vrijednima.

I zaključimo onim citatom s početka: „Samo su dvije trajne stvari koje možete dati svojoj djeci: jedna stvar su korijeni, a druga krila.”

Dario Miletić

Tajna Crkve

I

nstitucije kao društvene tvorevine koje reguliraju međusobnu suradnju i ponašanje pojedinaca jedan su od glavnih predmeta proučavanja društvenih znanosti. Konceptualno ih obično povezujemo uz državne službe (zavode) i javne ustanove, no svatko tko se smatra članom neke zajednice, (su)dionik je i istih institucija. Zbog čega su danas prisutni sve veći indiferentizam i otuđenje od institucija kao takvih? Čini se da i najvažnija institucija – obitelj proživljava vrlo negativne i destruktivne transformacije, iako kao primarna društvena ćelija uživa ugled nezamjenjivog mjesta rađanja i razvoja pojedinca.

Današnje znanstvene paradigme tumače da na socijalizaciju svakog pojedinca utječu u podjednakoj mjeri biološko (genetsko) nasljeđe, samoinicijativnost (voljni faktor i autosugestija) ali i socijalna okolina, odnosno, (ne)zdrava institucionalna uređenost. Sva su tri faktora od presudne važnosti, i izostajanje, odnosno, neučinkovitost samo jednog od njih, rezultira nužno destruktivnim identitetom. To je napose vidljivo u našem suvremenom i sofisticiranom društvu koje se trudi oblikovati čovjeka po svojim sekularno – razumno – empirijskim kriterijima. Novi naraštaji odgojeni u duhu globalizacije kao da se prvi puta susreću s nekim čudnim kontradiktornim efektom – tjeskobnim osjećajem samoće u masi odnosno institucionalnom otuđenošću. U ovom kratkom razmišljanju želja

mi je osvrnuti se na neizbježnu interakciju društvenih i vjerskih institucija sa stasanjem i razvojem zdravih individua. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić upozorava da je svatko od krštenika u katoličkoj vjeri odgovoran za promicanje prijelaza od vjere oslonjene na društvene običaje i tradiciju k zreloj vjeri koju resi uvjerljivost. Pa kako protumačiti onu stranu tabloidnih optužaba da je Zajednica vjernika – Crkva u deficitu sa svojom vjerodostojnošću? Ako je, onda kako je moguće da je došlo do velikog raskoraka između konkretnog življenja vjere i normi crkvenog Učiteljstva? Tko je i što je uopće institucionalna Crkva i tko je najodgovorniji za gubljenje osjećaja pripadnosti Crkvi?

O strukturi Katoličke crkve Institucionalna uređenost Katoličke crkve u najvećem dijelu sastoji se od nas običnih obiteljskih ljudi – vjernika laika.

Sačinjavamo ju svi kršteni u katoličkoj vjeri, a praktično ju živimo podijeljeni po teritorijalnom principu u nadbiskupijama, biskupijama i župama. Najmanja mjesna Crkva je župa koja pak teritorijalno spada u veću biskupijsku zajednicu, a

39

obično najveća biskupija je podignuta na rang nadbiskupije i metropolije u koju onda spadaju ostale susjedne biskupije.

Biskupi jedne crkvene pokrajine tvore pokrajinski sabor, a svi biskupi jedne države zajedno tvore biskupsku konferenciju.

Rimski biskup, odnosno papa, i biskupski zbor – vrhovna su crkvena vlast. Papa kao vrhovni poglavar Katoličke crkve, „snagom svoje službe ima vlast ne samo nad općom Crkvom nego drži prvenstvo redovite vlasti i nad svim partikularnim Crkvama (biskupijama) i njihovim skupštinama”. Sinoda biskupa, zatim kardinalski zbor institucije su koje pomažu papi u vođenju Božjeg naroda. Papa i cijeli biskupski zbor, dakle svi biskupi, na svečani način svoju vlast nad općom Crkvom vrše na općim saborima ili koncilima. Oni biskupi kojima je povjerena skrb za biskupiju su dijecezanski biskupi, a ostali su naslovni. Dijecezanskom biskupu u vršenju apostolske službe pomažu institucije poput biskupijske sinode – skupštine izabranih svećenika i drugih vjernika te biskupije, biskupijske kurije koju tvore ustanove i osobe koje imenuje biskup, kao što su generalni vikari, biskupski vikari, kancelar. Također mu pomažu ekonomsko vijeće i ekonom, prezbitersko vijeće, zbor savjetnika, kanonički kaptol te pastoralno vijeće. Institucionalnu Crkvu čine i žene i muškarci koji se trajno zavjetuju na evanđeoske zavjete poslušnost, čistoću i siromaštvo te ulaze u redovničku zajednicu. Muške osobe redovnici mogu i primanjem reda prezbiterata postati svećenici. Redovnici, prema zajednici u koju već spadaju (npr. kapucini, isusovci, benediktinci, dominikanci i drugi), bili svećenici ili ne, u svom redovničkom, zajedničkom životu ravnaju se po posebnim svojim redovničkim pravilima koje odobrava papa, no biskup im može povjeriti gotovo sve službe u biskupiji, kao i dijecezanskim ili biskupijskim svećenicima. U Crkvi postoje i zajednice vjernika izuzete od vlasti mjesnih biskupa koje zbog posebnih razloga tvore prelature (pretpostavljeni u crkvenoj službi), pa su im na čelu ordinariji koji se zovu prelati. U ovoj globalnoj formalnoj organizaciji s jasnom hijerarhijom službenika koja transparentno društvu očituje svoje stavove i akcije, kao da maglovitim ostaje jasno određenje i opredjeljenje nas pojedinaca tko to zapravo i što to Crkva jest.

Osobna crkvenost Svima nama odzvanja Isusovo oštro kritiziranje farizeja koji su dane provodili propovjedajući po sinagogama, dajući javnosti do znanja da su vidljivo pobožni. Liberalističko – sekularna percepcija vjere kao privatnog (subjektivno – nevidljivog) stava prema Svetom, kao da svoju najvažniju inspiraciju za argumentacijsko utemeljenje nalazi upravo u ovim odlomcima evanđelja. Čini se kako je moderan čovjek danas uhvaćen u koštac s osobnom napetošću i dilemom; nosi li zdrava vjera i osjećaj crkvene pripadnosti? Hoću li iznevjeriti Gospodina ako poput farizeja budem vidljivo prepoznata kao vjernica Katoličke crkve? Je li to zaista nužno za vladavinu Kraljevstva Božjeg? Hoće li me moja crkvenost spasiti ili će me koštati Neba? I zašto bih dozvolila da me se identificira s nekom zajednicom koja gubi ili je već izgubila svoju vjerodostojnost, kakvim će to plodovima uroditi? Imaju li dostatan razlog one česte sarkastične izjave; „Cijele dane je u crkvi, a pogledaj ju na poslu /u susjedstvu, obitelji, kako je „sveta”!”?

40

Zašto je osobna crkvenost toliki trn u oku za same vjernike, ali i za okolni svijet? Vjerojatno je svima nama koji se trudimo pod prizmom Vječnosti promatrati život, lakše „opravdati” ponašanje profanih previranja. Svijet suvremenih civilizacija ima svoju planetarnu logiku koja se temelji na nužnoj, ali i nestalnoj tržišnoj suradnji. Njegova zakonitost je ograničena osjetilnom, empiričnom percepcijom. Ako je čovjek gladan i živi u siromaštvu, sasvim je očevidna konzekvencija da će učiniti sve da promijeni svoje oskudično stanje. Čini se da takvi nesretni primjeri u imanentnoj stvarnosti s lakoćom nalaze razložnost i empatiju za svoje postupke. No, što kada se u takvoj situaciji nalazi osoba koja je samoopredjeljena kao moralni idealist, kao sljedbenik i učenik bezgrešnog moralnog autoriteta Isusa Krista? Kakvo ponašanje se može/treba očekivati od nje? Kakve se to nesrazmjernosti javljaju? Nalaze li se one u očekivanju svijeta ili u samom ponašanju vjernika?

I u najboljem slučaju, ako se ne smije generalizirati, jer svi smo mi subjektivne kategorije s vlastitim subjektivnim zorovima, kako tim vjernicima pomoći? Što to u osobnom vjerskom životu mora ostati privatno, a što mora (p)ostati vidljivo?

Biblijsko tumačenje Crkve U svojoj Riječi Gospodin Isus nas možda na najeksplicitniji način, kroz dvije slike poučava o esencijalnom smislu osobne crkvenosti. U Matejevom evanđelju uspođeruje nas sa solju i sa svjetlom. Kazao je: „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze”. Osobno mi se čini veoma interesantno što nas Isus uspoređuje baš sa začinom soli. Nije rekao da smo šećer zemlje, niti papar zemlje, nego baš sol. Sol je takav začin koji je neophodan svakom jelu kako bi ono bilo ukusno, no prijeko je potrebno i pogoditi pravu mjeru osoljavanja jela. Dakle, čini se kako smisao ove usporedbe kršćana sa solju kao začinom trebamo sagledati s više aspekata. Sol kao i svi začini nemaju smisla bez jela (zemlje) koju treba začiniti, a delikatna je i njena uporaba, budući da treba pronaći pravu mjeru. Ove bi zamisli trebale pomoći osobnom vjerskom doživljaju tako što nas potiču na traženje smisla preko drugih, preko zemlje. Sol sama je nejestiva tako dugo dok se ne pomiješa s jelom i kad bi se je čuvalo na tone u zalihi, bila bi beskorisna. No, osoljavanje zemlje, čini se da je nerjetko shvaćeno od drugih i kao „soljenje pameti”. Ako kao vjernici dobijemo ovakvu kritiku, onda zastajmo u Duhu i promislimo je li i Gospodin sebe doživljavao prefinim da postane sol zemlje pa je onda samo verbalizirajući solio pameti.

U drugoj slici Isus nam govori: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5, 13-16).” Smisao svjetla je u rasvjetljavanju tame. Isus govori da sam i ja njegovo svjetlo koje mora svijetliti cijelome svijetu. No, s pravom se pitamo odakle nama svjetlo da još i drugima svijetlimo. Mi da budemo grad na gori? Koje je to svjetlo toliko moćno da rasvjetljuje cijeli svijet? U Starom se zavjetu često naglašavalo kako će Jahve, Bog, dati da njegovo svjetlo zasvijetli nad Sionom, nad Jeruzalemom, i kako će tada svi

narodi privučeni ovim svjetlom doći u Jeruzalem i pokloniti se Gospodinu. A Gospodin Isus kao da nam ovom usporedbom kaže; nemojte očekivati ovo daleko, nepoznato svjetlo!

Vi sami ste svjetlo svijeta. I Bog će dati da ovo vaše svjetlo zasvijetli na sasvim jednostavan, običan način, u vašim svakidašnjim životima (SR). Svijetlit ćemo ljudima jer nas Bog rasvjetljava. I kada ljudi vide naša dobra djela, slavit će Gospodina kao jedino istinsko svjetlo koje raspršuje svaku tamu.

No, zašto bi onda neki među nama htjeli biti sve drugo samo ne „svjetlo svijeta”. Ima među nama onih koji ne podnose da drugi, koji su još na putu prema istini, gledaju u nas. Zapitajmo se kako takvi vjernici doživljavaju svijet? Kao izazov ili kao prijetnju? A što sve Gospodin čini za svijet? Ako nam

je Gospodin rekao da svijetu trebaju sol i svjetlo, onda se ne bojmo svijeta, već mu pomozimo u svojim konkretnim životnim kontekstima. Gospodin Isus nas je naučio kako da budemo u svijetu, ali ne i od svijeta. Ne treba nam mnogo takozvanih „pobožnih” riječi i teloških traktata da u obitelji, u susjedstvu, u školi, na radnom mjestu, na ulici, u prometu, svijetlimo dobrom voljom i dobrim djelima uz koja onda zacijelo neće biti niti naša crkvena angažiranost i sakramentalna praksa u nesrazmjerno – sablaznom smislu upadljiva.

Radujmo se, braćo, jer Crkva već jest po Kristu i s Kristom i u Kristu prava svjetlost koja će sijati kao zora (Iz 58, 8)!

Jelena Grabant

Sluga Božji – karitativni djelatnik Fra Ante Tomičić

U

34 godine boravka u riječkom kapucinskom samostanu kao sakristan crkve Gospe Lurdske i vratar na porti samostana ostavio je neizbrisiv trag, i u jednoj i u drugoj službi koje je svesrdno i revno obavljao. Siromasi bilo koje vrste koji su dolazili ili kroz crkvu u sakristiju ili na vrata kapucinskog samostana, zbog bilo koje potrebe, uvijek su naišli na vedri i blagi lik fra Ante Tomičića i srce otvoreno s puno razumijevanja i pomaganja u njihovim potrebama. Koliko znamo, mi braća kapucini koji smo se redali u življenju s njim u Rijeci, puni smo dojmova i radosti zbog njegovog odnosa prema siromasima i radosti da smo imali sreću živjeti s njim i izbliže ga promatrati u njegovim službama.

Nikada se nije čulo da bi se na nekog koji je tražio bilo kakvu pomoć i u bilo koje vrijeme, srdio ili vikao. Npr. nije nikome predbacivao kako je došao u nezgodno vrijeme, nego je svako vrijeme za njega bilo zgodno. I pričinjavalo mu je veliku radost ako je mogao tim potrebitima pomoći da im ublaži njihovu tešku situacije. To je činio jer je smatrao da pomažući njima, pomaže Isusu Kristu. Stoga nikoga od takvih nije legitimirao niti se interesirao za vjeru i naciju, nego je jednostavno htio olakšati im njihove probleme tako da ih nije smatrao „drugima” niti „strancima”,

nego im je otvarao srce da se osjete kao domaći i dobrodošli. On je pomagao i materijalno, živežnim namirnicama, a nekima kod kojih je osjetio potrebu, pomagao je i financijski zagovarajući ih kod gvardijana samostana.

Uz mnoge primjere evo i jednog konkretnog po kojem se može reći da je karitativnim djelovanjem otkrivao u sebi i pred ljudima i ekumensku dimenziju svoga djelovanja: jedna srpska pravoslavna obitelj doselila je u Rijeku iz Pančeva. Troje djece, otac i majka, njih petero, a otac je jedini imao zaposlenje.

Dva sina iz te obitelji bila su upisana i pohađala osnovnu školu s našim vjeroučenicima. Kada bi bilo vrijeme vjeronaukaa nakon toga igrali nogomet na terasi ispred crkve, ta dvojica braće su stidljivo iz kuta promatrali vjeroučenike kako se igraju i vesele. Budući da je fra Antino srce i oko uvijek vidjelo sve što treba, tako je zapazio i ovu dvojicu braće koji su bili u vrlo skromnoj odjeći i obući. Pristupio je k njima i blago upitao zašto i oni ne igraju s ostalima? Zašto se sakrivaju? Tada su mu oni ispričali svoje obiteljsko stanje o lošim materijalnim uvjetima života i da su oni pravoslavci. Fra Ante ih je tada uveo među vjeroučenike da se druže i igraju. Onda ih je pozivao svaki drugi dan da nešto pojedu i da neke namirnice ponesu doma. Nastojao je nabav-

ljati im i odjeću i obuću. To je trajalo da njihova završetka osmog razreda kada se njihovo materijalno stanje popravilo.

Ta dvojica braće su ga tako zavoljela i bila mu zahvalna da su ga nazivali drugim ocem. I sada kad je počeo proces za beatifikaciju sluge Božjega, pozvana su bila i ta dvojica braće koja su o fra Anti pred crkvenim sudištem dali doista krasno svjedočanstvo te su ga i pred sudištem imenovali svojim drugim ocem. Ta dvojica braće su završila visoke škole i danas imaju značajne službe te se s vremena na vrijeme interesiraju dokle je stigao proces za beatifikaciju.

Na kraju za Slugu Božjega fra Antu Tomičića mogu reći da je u svome ljudskom, bratskom i karitativnom djelovanju bio živo utjelovljenje Isusove zapovijedi ljubavi koja glasi: „Što god učiniste jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili!” Fra Ante je ovaj Isusov zahtjev do u tančine u potpunosti izvršavao. Stoga se nadam i vjerujem da će oni mnogi siromasi i potrebni njegove pomoći izmoliti, a Bog svojom ljubavlju nagraditi ovoga čovjeka odanog Bogu i ljudima da uskoro možemo na zemlji proslaviti njega kao blaženika.

Fra Stanko Dodig, vice postulator 41

Dijalog kršćanstva s ostalim religijama

P

adom Carigrada 1453. godine, započela su nova previjanja unutar Crkve. Navalom Turaka pristigao je islam na prostore zapadnog kršćanstva, a s druge je strane bio sve izraženiji raskol između Istočne i Zapadne Crkve. Zbog takvih je događaja nužno trebalo raširiti dijalog između svih naroda i religija svijeta. U trinaestom je stoljeću oblikovan ekumenski pokret preko misijskog djelovanja; uviđajući da je to najbolje rješenje za jedinstvo Crkve. Susret s nekršćanskim svijetom bio je velik poticaj za traženje kršćanskog jedinstva.

Evanđelje se tada počelo naviještati svim religijama. Međutim za dijalog je trebalo upoznati nove religije, njihove kultove, rituale i unutarnje ustrojstvo. Stalni ratovi, izraženije napetosti između bogatih i siromašnih, zloporaba tehničkog napretka, iziskuje stvaranje trinoma ćudorednih vrijednosti: mir, pravednost i očuvanje svega stvorenoga. Hans Küng jednom je rekao: „Nema mira u svijetu bez mira među religijama”, tako je religijski mir proglasio prvotnom zadaćom svih religijskih zajednica.1 Postoje dvije vrste religija plemenske i univerzalne, teistički i mistični tip religije. Za ekumenizam postoje dva puta: tako da se teistički tip prihvati u mistični tip i obrnuto. Također postoji i pragmatični put, u kojem bi sve religije trebale napustiti prepiranje oko istine, a zalagati se za mir, pravednost i očuvanje svega stvorenoga, dakle, ono što je ljudima korisno.

Prema prvome putu religiju se može odrediti jedino negativnom teologijom via negativa. U tom smislu stavljena je u službu mističnog iskustva; unaprijed je izbjegnut sukob sa znanstvenim umom. Da se ekumenizam unaprijedi, nevažno je shvaća li se božansko osobno ili neosobno, jer su Bog koji govori ili šutljiva dubina bitka u konačnici dva različita načina, ali da se ono neizrecivo misli onkraj svih pojmova.2 Svođenje na mistični put, bilo ovakvim ili onakvim putem, nije prihvatljivo; zapostavlja se osjetilni svijet i odbacuje se ga iz odnosa s božanskim.

Najbolje se uviđa na pojmu stvaranja, koji tada ne bi bio održiv. Svemir, koji tada više ne bi bio stvorenje, više nije povezan s Bogom.3 Teistički se model ne može svesti na mistični, iako ima mnogo zajedničkoga. Vjeri u jednoga Boga bitno pripada priznanje Božje volje: štovanje Boga nije samo utonuće, nego nas vraća nama samima i daje nam snagu u svakodnevici, uz sve sile našega razuma, osjećaja i volje.4 Negativna teologija jest od velike važnosti, ali se vjera u Boga ne može odreći istine, a pogotovo ne one kojoj je sadržaj moguće odrediti.

Pragmatični je put moderan i stavlja naglasak na mir u svijetu.

Međutim i ovdje postoje razlike. Naime, on ne poznaje hic

et nunc spoznaje, već ih sam pokušava izgraditi; „kako najbolje očuvati stvorenje i odgovorno se brinuti za nj prema Stvoriteljevoj nakani.”5 Važno je prihvaćati pluralizam putova i njihova mišljenja jer će u protivnom doći do preokreta religije u ideološku diktaturu. Posljedica ne bi bio dugo očekivani mir, već međusobno razaranje. Mora se gajiti ljubav prema Bogu i bližnjima, moliti se za povezivanje ljudi prema Bogu; odgajati ljude za mir, pravednost i ljubav prema Stvoritelju i stvorenju, što je i temeljna zadaća kršćanske vjere. U suprotnom pogledu povezivanje religija bio bi uzaludan uloženi trud, u širenju dijaloga.

Teizam je u povijesti religija poprimio tri velika oblika: židovstvo, kršćanstvo i islam. Po Kristu je Izraelov Bog postao Bog svih naroda svijeta. Njegovim se rođenjem ispunilo obećanje da će se svi narodi moliti jednome Bogu; Isus Krist srušio je zid koji je razdvajao Židove od ostalih religije. Krist je jamstvo nade u Boga, koji ne dopušta da povijest upadne u nebitnost prošlosti, već je vodi svrhovito prema očitovanju svoje slave.6 Bog je postao posve konkretan i opipljiv u povijesti. Slobodno se i izabrano ponizio „oplijenio se uzevši lik sluge”, njegova je kenoza oblak tajne, u kojemu se skriva i pokazuje Utjelovljeni i Raspeti.7 Sokrat, u Platonovoj Apologiji i Kritonu, opredjeljenjem za „boga”, prihvaća siromaštvo i bespomoćnost jer one dolazi u paketu sa istinom. Siromaštvo je pojavni oblik Božje istine.8 Dijalog religija nije mogući odbacivanjem istine, nego dubljim ulaženjem u nju. Pragmatizam i skepticizam ne povezuju.

Promicanje iskrenog poštovanja pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je strano, može nas ispraviti i odvesti korak dalje.9 Treba gajiti širokogrudnost prenošenja istine, tada bolje mogu shvatiti ono što je moje, a što nije. U ekumeni s raznim religijama ne smije se odbaciti da su vjera i religija zasebne, već zajedno one dobivaju potpuni smisao; vjera bez religije je nestvarna i obrnuto. „Dijalog nije besciljan i neobvezatan razgovor, nego mu je svrha uvjerenje, pronalaženje istine, inače je bezvrijedan.”10 Misijska djelovanja u tome mnogo pomažu jer ona ozbiljno i svrhovito otkrivaju te komuniciraju s ostalim religijama u svijetu. Naviještanje je duboki dijaloški proces. Nužno je biti koncentriran na uzajamnu komunikaciju i osluškivati Logos koji nas usmjerava na traženje jedinstva usred naših razlika i podjela.

Petar Jakopec Isto, 92.

Usp. isto, 97.

7 Usp. isto, 99.

8 Usp. isto, 99.

9 Usp. isto, 100.

10 Isto, 102.

5

sp. Ratzinger, Joseph, Crkva, Izrael i svjetske religije, U Verbum, Split, 2007, 85.

2 Usp. isto, 89.

3 Usp. isto, 90.

4 Usp. isto, 91.

1

42

6

Izvor života

Ž

Opraštanje

O

ivot bez vode bio bi nezamisliv.U dane ljeta koji su pred nama, dane velikih vrućina potreba za ovom dragocjenom tekućinom bit će sve češća.U velikom izboru tekućina koje konzumiramo; čaj, sokovi, kava, alkohol, znamo da je voda najzdravija i da najbolje utaži žeđ. Nedavno na televiziji reklamirala se voda pod raznim naslovima, no neki su mi ostali u sjećanju, poput ovih: za duh i tijelo, izvor života! Gledajući i slušajući te reklame, pitam kakva je to voda koja je izvor života i koristi za duh i tijelo?. Mora da su idejni začetnici tih reklama u rukama imali Ivanovo evanđelje i pročitali dio o susretu Isusa i Samarijanke. U tom susretu spominje se voda koju Isus daje i da onaj tko ju pije, neće ožednjeti nikada. Isus u tom susretu želi Samarijanki otkriti jednu drugu žeđ, veću od one prirodne, tjelesne. Želi otkriti žeđ za pravdom, istinom, srećom i nadasve ljubavlju – žeđ za smislom čovjekovog postojanja! Ne žeđa li čovjek danas isto za tim osnovnim vrijednostima i kao vječni tražitelj smisla putuje od rijeke do rijeke, od jezera do jezera, od potoka do potoka, od zdenca do zdenca, drugim riječima, putuje od jedne do druge životne ponude ne bi li našao izvor na kojem neće ožednjeti nikada.Gdje je taj zdenac na kojem se pojavio izvor božanskog života – sam Isus? Taj je zdenac novog života i žive vode u Euharistiji, molitvi i Svetom pismu. Sad kad znamo gdje se možemo napajati i ne ožednjeti nikada, moramo se zapitati činimo li to redovito , mijenja li nas ta voda, dopuštamo li da prođe kroz cijelo naše tijelo? Dopuštamo li da u nama opere tragove mržnje, oholosti, predrasuda, netrpeljivosti, depresije? Redovito napajanje na Euharistiji, u molitvi i čitanju Svetog pisma, omogućit će nam da napunimo svoja srca vodom života i nosimo svojim bližnjima koji su unatoč izboru raznovrsnih tekućina još uvijek žedni. Dajući drugima živu vodu –samog Isusa, sebe čistimo, a braći i sestrama s kojima živimo u obitelji, na radnome mjestu, župi postajemo izvor života koji će im sigurno olakšati put kroz život i sve ono što on donosi.

prost nije samo puka riječ koju izgovaramo iz navike, već dar milosti i umijeće kojim kreiramo vlastitu osobnost. Ono je nužno za zdravlje duše pojedinca, a ujedno omogućuje zdrav odnos unutar zajednice, crkvene i društvene. Ubrzan način života, potaknut medijima i ekonomsko – političkom problematikom, često udaljava naš razum od istinskih moralnih vrijednosti. Svojom ljudskom naravi i ograničenjima, skloni smo povređivanju onih koji nas okružuju, a ujedno, oprost puno lakše primamo nego što dajemo. Za praštanje nije potrebno znanje, već osjećaji. To nije čin koji može biti vođen prisilnom odlukom uma, već radnja potaknuta ljubavlju. Pravi primjer praštanja ostavlja nam sam Isus Krist koji je svojim riječima „Oče, oprosti im jer neznaju što čine” (Lk 23,34) pokazao bezuvjetnu i beskrajnu ljubav prema čovjeku. Tako praštanju daje pogled iz nove perspektive – perspektive ljubavi. Prema ovom modelu praštanja zaključujemo da osobu kojoj praštamo ujedno moramo i ljubiti, što je problem ako s njom nismo u bliskom kontaktu.

Znanstvenim istraživanjem utvrđeno je da praštanje ima veliku terapeutsku vrijednost. Ako strana koja je izvršila povredu, ne dobije oprost, na duši poprima teško izbrisivu mrlju koja pod zrakom milosne svjetlosti projicira sjenu na njezinu osobnost. Isto tako strana koja biva povrijeđena, često osjeća strah, nemoć, tjeskobu i stres; čimbenike koji vrlo lako bacaju u ropstvo depresije i poroka. U takvoj situaciji oprost je jedino pametno i razumno rješenje, jer ne samo da će olakšati dušu, već će spriječiti daljne psihičko oštećivanje. Od velike je važnosti da on proizlazi iz srca te da u njegovoj pozadini ne stoji nikakva osveta. U suprotnom, samo ćemo dodati drva na već ionako jak stresni plamen. Nadam se da vam je ovaj članak barem malo dopro do srca i potaknuo da se zapitate kome je potreban vaš oprost jer samo on omogućuje pravi duhovni mir, uzajamno poštovanje i ljubav. „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34).

Krunoslav Burek

Danijel Kresonja

43

Orgulje – kraljica glazbala

I

ako orgulje najčešće prepoznajemo kao instrument crkvene glazbe, one to od svojih početaka nisu bile. U kršćanske su crkve ušle u 8. stoljeću, zahvaljujući franačkim vladarima, no tek je na Milanskom koncilu 1287. godine Katolička crkva i službeno dopustila da se orgulje uvedu u bogoslužje. Od tada, orguljski zvuk pripada prostorima crkve, izražavajući jasnije i obuhvatnije od bilo kojeg drugog instrumenta, ono što osjećamo kad smo Bogu blizu.

Orguljarstvo svoje zlatno doba doseže u 17. i 18. stoljeću. Iz tog su vremena i najstarije sačuvane orgulje u Hrvatskoj, a među njima i one u Župnoj crkvi u Lepoglavi, djelo nepoznatoga graditelja iz 1649. godine. Upravo te godine rođen je prvi domaći graditelj orgulja Petar Nakić, po kojem ime nosi orguljaška zaklada sa sjedištem u Varaždinu.

Osnovana je 2004. godine s ciljem revitalizacije orguljske kulturne baštine, a predsjednik joj je Varaždinac Zdenko Kušćer, uvaženi organolog i orguljaš.

Zaklada je zajedno s institutom Organexpert iz njemačkog Trössingena i Varaždinskom županijom u ožujku ove godine organizirala Dane orgulja, u sklopu kojih je održan međunarodni praktikum za studente organologije.

Oni su radili na restauraciji povijesnih orgulja u Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bednji, koje je 1812. godine, prema Nakićevom konceptu, izgradio majstor Gaetano Moscatelli.

Ne zna se pouzdano je li Moscatelli bježao iz Zadra pred Napoleonovom vojskom ili je ovamo došao na poziv obitelji Drašković, no zna se da zvuk njegovih, za ovaj kraj netipičnih orgulja, nije najbolje ulazio u uši slušatelja.

Stoga je instrument kasnije dograđen, čime je izgubio karakteristike talijanske gradnje i postao sličan kontitnentalnim instrumentima, koje su gradili njemački, južnoštajerski i mađarski graditelji. Radikalnom rekontrukcijom orgulje će se vratiti u izvorno stanje, ali će se isto-

44

Složena građa za savršen zvuk Orgulje se sastoje od svirala, različitih po veličini i boji zvuka. Više svirala jednakih zvukovnih karakteristika čine registar, a o broju registara ovisi veličina orgulja, te bogatstvo i punoća njihova zvuka, kojim mogu konkurirati orkestru. Zvuk se na orguljama stvara pomoću zgusnutog zraka u cijevima, pritiskom na manuale i pedale.

Ovo glazbalo ogromnih izražajnih mogućnosti najviše se od svih ostalih usavršavalo kroz povijest i ima najkompliciraniju građu, pa mu i najbolje pristaje naziv kraljica glazbala. Za orgulje su skladali poznati skladatelji, među kojima su Scarlatti, Buxtehude, Händel i Bach. Sveta Cecilija, zaštitnica glazbenika, često se prikazuje kako svira na orguljicama ili pozitivu. vremeno na istom pjevalištu dobiti dva stilski različita instrumenta, što je prvi takav slučaj u Hrvatskoj. Kasnije dograđeni manual će se odvojiti, tako da će bednjanska crkva imati velike talijanske orgulje i pozitiv s karakteristikama njemačke gradnje. Orgulje su na restauraciji u zagrebačkoj radionici „Heferer”, koju je još 1870. utemeljio Michael Heferer iz Graza, i tamo će zacijelo ostati dulje vrijeme.

Za obnovom vape mnogi instrumenti u Hrvatskoj, zapušteni i izloženi propadanju. Neki od njih su zauvijek nestali; četrdesetak orgulja uništeno je ili ukradeno na okupiranim područjima tijekom Domovinskog rata. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća akademik Ladislav Šaban utvrdio je da je u Hrvatskoj oko 800 orgulja. Tih se godina počelo s njihovom sustavnom obnovom i do danas ih je obnovljeno šezdesetak, no mnoge još uvijek nisu došle na red jer Ministarstvo kulture nema dovoljno novca za sve koje bi trebalo obnoviti.

Pomoć bi mogla stići iz europskih fondova, koji bi dijelom financirali Zavod za restauraciju orgulja u Lepoglavi, otvorenje kojeg se očekuje u sljedeće dvije godine. No, planovi su mnogo veći.

Zaklada „Don Petar Nakić” pokreće projekt „Orguljske ceste”, kojim će biti obuhvaćeno deset najvažnijih povijesnih orgulja u Varaždinskoj, Međimurskoj i Krapinsko-zagorskoj županiji. Uz

to, varaždinska Glazbena škola je krajem 2008. godine postala prva škola u Hrvatskoj koja ima koncertne orgulje, te je time ispunila prvi uvjet za otvaranje odjela zagrebačke Muzičke akademije za orgulje i stara glazbala. Sve to doprinosi afirmaciji Varaždina kao jednog od europskih središta orguljske kulture.

A. Ž. Dolenec

Odgajati moraju i roditelji, a ne samo škola

Z

a ovaj broj časopisa „Ljudima prijatelj”, zamolili smo Nadu Pitner Ciglar, prof. Savjetnicu, ravnateljicu VI. osnovne škole Varaždin za razgovor na koji je ona bez odlaganja pristala.

Za početak, možete li mi reći nešto o sebi i Vašem radu prije dolaska na mjesto ravnateljice VI. osnovne škole Varaždin?

Prije dolaska na mjesto ravnateljice, radila sam na Medicinskoj školi u Varaždinu kao profesorica matematike i fizike, zatim u tadašnjem Zavodu za prosvjetu kao savjetnik u pedagoškoj službi, zatim u Ministarstvu za prosvjetu, pa vrlo kratko na I. OŠ Varaždin. Odgovornu dužnost ravnateljice ove škole obavljam već nepunih 13 godina, u četiri mandata, a nakon ovog, četvrtog, spremam se poći u zasluženu mirovinu.

Smatrate li da nakon toliko godina provedenih na mjestu ravnateljice, poznajete ovu školu „u dušu”?

Da, svakako. Evo, ispričala bih vam zgodu koja se dogodila prije nekoliko dana. Jedan učenik koji polazi prvi razred, dakle, pohađa školu manje od godinu dana, došao je nekim poslom k meni, a ja sam ga odmah prepoznala i zazvala imenom, što je izazvalo čuđenje među prisutnim profesorima. Ova zgoda pokazuje kako se nakon toliko godina u školi, toliko godina u prosvjeti, čovjek nauči neke stvari, nauči kako postupati s djecom, a još kada je toliko godina u istoj ustanovi, mora je odlično poznavati.

Kakav je Vaš stav o opremljenosti škole, je li ona dovoljno ili nedovoljno kadrovski i tehnički opremljena?

VI. OŠ Varaždin tehnički i kadrovski iznimno je dobro opremljena i ekipirana, te sam vrlo zadovoljna profesorskim kolektivom. No muči je jedna boljka, a to je nedostatak prostora.

Usprkos nedavno obavljenoj dogradnji škole, ona je još uvijek premalena za sve svoje funkcije. Tako primjerice produženi boravak nema svoje zasebne prostore, nego se provodi u učionicama

razredne nastave, imamo daleko premalenu sportsku dvoranu s obzirom na broj odjeljenja pa se neka moraju spajati tijekom nastave TZK i slično.

Svima je poznato da svih sedam varaždinskih osnovnih škola radi u jednoj smjeni. Hoće li tako i ostati i kakva je situacija sa jednosmjenskom nastavom na VI. OŠ?

Prema novom pedagoškom standardu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa koji je u postupku usvajanja, jednosmjensku nastavu smije izvoditi škola sa najviše 24 razredna odjela, dok ih mi imamo 31. Trenutno nam školu napuštaju tri osma razreda, a primit ćemo četiri prva, a ima interesa čak za pet.

Mislim da ove brojke dovoljno govore o situaciji u kojoj se nalazimo. Ipak, vjerujem u nastavak izvođenja nastave u jednoj smjeni, koja je svakako bolja solucija od povratka u dvije smjene.

Ovih se dana može mnogo pročitati o uspjesima VI. OŠ na različitim natjecanjima. Jeste li i Vi osobno zadovoljni rezultatima i načinom na koji oni prezentiraju školu?

Zaista sam zadovoljna učeničkim rezultatima i na državnoj i na županijskoj razini. To pokazuje kvalitetu naših učenika i njihovih profesora-mentora.

Važno je reći da je sam plasman na državno natjecanje, između 20-30 najboljih učenika iz određenog predmeta u državi, već golem uspjeh, a ostvariti i neki rezultat na takvom natjecanju zaista je izuzetno. Naša je škola i ekoškole, te škola bez nasilja, a i jedina smo gradska škola koja ima vrt, što su također, uz natjecateljske, izuzetni uspjesi i satisfakcije školi.

Učenici često kažu da moraju učiti isključivo zbog ocjena, da zadovolje formu i osiguraju si mirnu budućnost, a da im to nastavno gradivo nikada u životu neće biti potrebno. Je li tome tako i kakav bi trebao biti pristup učenika i profesora ovoj temi?

Učenici uče zbog sebe, a nikako zbog drugih.

Bez znanja, ili samo „štreberskim” znanjem, nije moguće uspjeti, a kamoli pratiti današnje trendove cjeloživotnog učenja. Učenici moraju naučiti učiti i učenje prakticirati tijekom cijelog života, jer bez učenja nema uspjeha.

Danas se s vremena na vrijeme ukazuje na problem sustava ocjenjivanja.

Je li on možda zastario, je li adekvatan za današnje uvjete rada ili ga treba mijenjati?

Sustav ocjenjivanja kompleksno je područje, on se mijenja i razvija. Pomaci se stalno čine, a trenutno najveći pomak u tom su smislu nacionalni ispiti i matura, u kojima učenik nije vrednovan ocjenom nego bodovima, što svakako pokazuje realno znanje svakog učenika.

Sve se češće može čuti o odgojnoj dimenziji škole, kako odgoj nije dovoljno zastupljen u radu s djecom u školi. Je li tako i kakav je Vaš stav o ovoj kompleksnoj temi? Škola jest odgojno-obrazovna ustanova i na nju treba tako gledati. U školi se itekako radi na odgoju, no premalo je vremena i školski su programi takvi da se ne možemo fokusirati samo na odgoj.

To je zapravo dobro jer bi se fokusiranjem samo na odgoj zaboravila obrazovna strana škole, koja je isto tako važna. Na kraju, odgoj i obrazovanje prožimaju se i učenik svaki dan dobiva određenu „mjeru odgoja” i „mjeru obrazovanja”. Na odgoju, osim škole, moraju raditi i roditelji koji svakako čine najvažniju komponentu u odgoju vlastitog djeteta, a to se često zaboravlja i sve se odgovornost prebacuje na leđa školskog sustava i zaposlenih u njemu.

Kakvo je stanje u našoj školi, što kažu učenici i roditelji, je li nastava vjeronauka u školi potrebna i izvodi li se kvalitetno?

45

Dubravka Kalinić Lebinec

Katolički vjeronauk u školi kao takav ima dopusnicu Ministarstva znanost, obrazovanja i športa za izvođenje u obliku izbornog predmeta. Svaki vjeronauk, bilo koje vjeroispovijesti, ako se pokaže dovoljan interes i dobije istovjetna dopusnica može se izvoditi u osnovnim školama. Na vjeronauku je potrebno raditi i stalno ga usavršavati, kao i sve druge predmete, u suradnji sa Crkvom, a ova je suradnja, prema mojem mišljenju, u Hrvatskoj i u Varaždinu iznimno dobra. Vjeronauk je jedan od predmeta koji, u svezi s prethodnim pitanjem, itekako njeguje odgojne vrijednosti. U našoj školi konkretno, 97% učenika polazi vjeronauk, što dovoljno govori o stavu učenika i njihovih roditelja.

I za kraj, da Vi osobno imate dijete u prvom razredu osnovne škole, biste li ga upisali na vjeronauk ili ne?

Da imam dijete u prvom razredu, upisala bih ga na vjeronauk, ne zbog toga jer bi tako vjerojatno učinila većina roditelja u razredu, nego je smatram da od vjeronauka dijete može imati samo koristi, a nikako štete.

Leon Žganec-Brajša

Da radost bude potpuna

K

ažu mudri da je radost vječni duh mladosti. Mladost i radost kao da se savršeno poklapaju. Izuzetno sam zahvalna što živim i svjedočim u vremenu u kojem se i naša jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, vođena Duhom Svetim trudi pružiti ovu istinsku ljudsku potrebu radovanja u braći i Gospodinu. Jedno od takvih nezaboravnih slavlja radosti mladih katolika održalo se je nedavno, 8. i 9. svibnja 2010. godine u Zadru. Donatov grad bio je domaćin šestog po redu nacionalnog susreta na kojem se je okupilo oko 30 000 mladih iz cijele Hrvatske i svijeta. Susreti hrvatske katoličke mladeži održavaju se svake druge godine u različitim biskupijama i gradovima diljem naše domovine. Njihov univerzalni cilj je angažirati mlade da slave Gospodina razmišljajući nad određenim djelom evanđelja i razvijajući analogno Božjoj Riječi i simboliku kroz prepoznatljiv logo i himnu susreta. Posebno mjesto u simbolici ovog susreta ima križ mladih zadarske nadbiskupije, koji je izrađen je od hrastova drva starog pet tisuća godina, pronađenog u Savi. Ovim darom Slavka Lukača mladi Zadarske nadbiskupije poručili su Crkvi da se ne odriču križa, već su ga 115 kilograma teškog oduševljeno nosili u procesiji od zadarskog Foruma do sportskog centra Višnjika gdje je u subotu u 18 sati započeo središnji događaj susreta sveta misa. Za blagoslovan susret katoličke mladeži u Zadru, mladi diljem Lijepe naše pripremali su su u jednodušnoj molitvi: „Isuse Kriste, istinski Trse, hvala Ti što

46

si nas za svoje loze izabrao, što nas je Otac Tvoj, vinogradar dobri, po krštenju u Tebe ucijepio i snagom Duha Svetoga krijepio. Hvala Ti što smo s Tobom u jedno srasli, što smo u vinogradu Crkve rasli. Daj da u Tebi, Trse, ostanemo i mnogo dobroga roda donosimo, da zdravo i zrelo grožđe postanemo i muku gnječenja strpljivo podnosimo. Nek vino Tvoje u nama vrije, da radost Tvoju i bližnji pije. Ne dopusti, Kriste, da se od Tebe odijelimo i da vinograd Crkve napustimo. Ne daj da lažnu radost tražimo. Ne daj da žeđ otrovom tažimo. Snaži nas, da se ne umorimo. Pomlađuj nas, da ne ostarimo. Ti si naš život, Ti naša mladost, Ti budi naša potpuna radost. Amen”.

I zaista, kišno zadarsko jutro nije skinulo osmjeh s lica brojnih mladih hodočasnika, a nije niti pokolebalo sunce da svojim toplim zrakama ukloni i najmanji oblačić prijetnje zajedničkom euharistijskom slavlju na stadionu na Višnjiku. Na put se je kretalo u ranim jutarnjim satima kako bismo do 11h, prema želji domaćina, stigli sudjelovati u brojnim prijepodnevnim programima. Već za jutra niz zadarske ulice, kafiće, trgove, crkve, obale, a osobito oko sunčanog sata i orgulja slile su se rijeke žive vode koje su svojom vedrinom, pjesmom, radosnim usklicima i susretima tmurno i kišno zadarsko prijepodne doslovno preobrazile u prekrasan proljetno – topao i sunčani dan. Nešto prije 14h Forum je postao krcat mladima bijelih, plavih, zelenih, narančastih i majica razno – raznih boja i nijansa. U svemu tom uzburkanom moru šarenila, uzbu-

đenih poklika i sakralnih pjesama ipak se isticala jedna komunitarno zastupljena stvar – nepatvoreni osmjeh na licu! I tako veseleći se, nismo ni shvatili da se krećemo u nepreglednoj hodočasničkoj procesiji prema stadionu na Višnjiku gdje su nas dočekali i srdačno pozdravljali domaćini mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i nadbiskupijski zbor mladih. Oko 16h započeli smo se pripremati za svetu misu razmišljajući o slavnim otajstvima Gospine krunice i primajući sakrament pomirenja kojeg su uslužno dodijeljivali brojni svećenici uzduž cijelog stadiona.

I onda, u 18h započela je najsvećanija dvosatna koncelebrirana Služba Gospodnja koju je predvodio zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić. Euharistijska radost je naročito kulminirala nakon što nam je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pročitao pismo koje je za ovaj susret poslao papa Benedikt XVI. preko državnog tajnika sv. Stolice kardinala Tarsicia Bertonea. „Mladenački polet već ovdje na zemlji odražava onu nebesku radost svetih”, poručio nam je Papa, preliminarno nam se obraćajući: „Dragi mladi prijatelji, geslo vašeg susreta ‘Da vaša radost bude potpuna’ je želja Krista i Crkve za sve mlade... Vjerna svom Gospodinu i Bogu, Crkva se danas s vama raduje, s vama moli i za vas moli”. Sveti Otac nas je u pismu potaknuo i da molimo za pastire i nova duhovna zvanja, te da se odazovemo pozivu u posvećenom životu jer „radost je neopisiva”. U ovu se je papinu želju savršeno uklopilo drugo čitanje misnog susreta (1 Iv 1, 1-4) o apostolskom svjedočenju i navještaju, budući da je ova godina proglašena u čast svećenika čiji su uzori arški župnik Ivan Maria Vianney i blaženi Alojzije Stepinac, rođeni 8. svibnja na dan Susreta hrvatske katoličke mladeži. Na kraju sv. mise obratio nam se mons. Marin Srakić predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i pozvao nas da ovo iskustvo radosti podijelimo i na slijedećem susretu mladih u Sisku 2012. godine.

Geslo za ovogodišnji Susret hrvatske katoličke mladeži „Da vaša radost bude potpuna” preuzeto je iz prispodobe o Trsu (Iv 15,11). Prispodobe su kratke i jednostavne priče kojima Gospodin metaforički želi objasniti važnost Kraljevstva Božjeg. Tako i ova prispodoba otkriva jedan važan vid vječne radosti. No, ova je prispodoba dio Isusovog oproštajnog govora što ga je izrekao u dvorani Posljednje večere, u trenucima kada je trebao krenuti prema Kalvariji. S pravom se možemo upitati kako Isus može govoriti o radosti u takvim trenucima? I što uopće znači biti potpuno radostan? Tko ima takvu radost? Da li je to uopće moguće, budući da je svo stvorenje kontingentno, u neprestanoj je promjeni, u nastajanju i nestajanju? Kako se i čemu radovati? Prispodobljujući sebe s trsom, a nas sa lozama otajstvo radosti samo nam se kroz Božju Riječ heuristički otkriva: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.

Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi

Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

(Iv 15, 5 – 11)”.

Isus kaže da je radost nepojmljiva bez našeg zajedništva s Bogom. Da što snažnije naglasi koliko je on bitan za naš život, ne kaže „tko ostaje sa mnom”, nego „tko ostaje u meni”. Dakle, ostajući u njemu živimo, to jest mnogo roda donosimo, dok odvojeni od njega umiremo, odnosno nikakav rod ne donosimo. Bez njega ne možemo učiniti ništa, bez njega smo ništa.

Ne moramo biti protiv njega; za umiranje je dovoljno da nismo u njemu. Na pitanje Kristu; „U čemu se sastoji prava radost”?

On bi nam zacjelo odgovorio; „U meni koji sam otajstvo Božje ljubavi.” Ovu istinsku radost u kojoj nisu potrebne samo stvari, nego istina i napose Božja ljubav osjetili su svi koji su prisustvovali liturgiji na nacionalnom susretu mladih katolika u Zadru. Mladi su poručili Crkvi da trebaju bliskoga Boga koji će unijeti toplinu u njihova srca i odgovoriti na njihova očekivanja. Poručili su kršćanima da moraju biti srce tehnološki ubrzanog, a moralno usporenog svijeta koje će nastaviti kucati unatoč kroničnim represijama i depresijama. Naučili smo da ako je naša radost krijepljena u vinu Ljubavi, onda će i njeni plodovi biti „pijani” od ljubavi – odisati će u svojoj svakodnevici obiljem života i ljubavi. Naša radost će, ukoliko ne želi biti instant efekta, biti spremna kroz razna odricanja i životne patnje sazrijevati u Božjem vinogradu. Ne želimo ju odjedanput zgrabiti, nego ju osvajati malo po malo kroz vjeru u Boga, kroz nasljedovanje Isusa Krista, kroz vjerno vršenje dužnosti svoga zvanja, kroz razna odricanja, pa čak i kroz životne patnje. Tek takva radost dati će nam nadnaravnu snagu da živimo nenavezani za svijet i njegove mjene. Stoga još jednom zahvaljujem organizatoru Crkvi, svetom ocu Benediktu XVI., Zadarskoj nadbiskupiji i monsinjoru Želimiru Puljiću što su poručili i utisnuli u naša srca najsnažniju poruku ljubavi. Radujte se braćo s nama, jer vam mi – zahtjevni tražitelji svetoga, mladi varaždinske župe sv. Vida, istinski okrijepljena srca svjedočimo da smo susreli živoga i radosnog Boga u Riječi i Tijelu Kristovu, u pjesmi i molitvi, ali napose u mnogoj braći i setrama u Kristu i našim predivnim domaćinima u hrabroj domovinskoj bojišnjici, mjestu nadomak Zadra Bibinje.

Jelena Grabant

47

Franjevački samostan Rama-Šćit: oaza mira i ljepote

R

ama je kotlinsko-kanjonski kraj okružen planinama: od istoka Ivan planinom i Bitovnjom, od sjevera Radušom, od zapada Vran planinom i od juga Čvrsnicom. Franjevački samostan na Šćitu stoljećima je duhovno i kulturno središte cijele Rame. Šćit je danas neveliko naselje, koje se do 1968. godine izdizalo iznad pitome Ramske kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić.

Kada je spomenute godine novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom.

Kršćanstvo se u ramskom kraju ukorijenilo vrlo rano. O tome svjedoče ostaci starokršćanske bazilike u selu Varvara, porušene u 6. st. Franjevci, koji u Bosni djeluju od konca 13. st., podigli su samostan u Rami najvjerojatnije u 15. st., prije dolaska Turaka. Samostan i crkva stradavali su i paljeni više puta: godine 1557, 1667, 1682, 1687, 1942.

Godine 1626. spominje se škola u ramskom samostanu, a 1674. više učilište i franjevački novicijat. Četvrtim paljenjem samostana i crkve na Šćitu god. 1687, ramski se franjevci zajedno s pukom sklanjaju u Sinj, noseći sa sobom osobito štovanu sliku Majke od milosti, danas poznatu kao Gospa Sinjska.

Tijekom 17. st., do svoje selidbe 1687. godine, ramski su franjevci vodili dušobrižništvo, osim u Rami, također i u livanjskom, duvanjskom i skopaljskom (bugojanskom) kraju. Nakon godine 1687. za preostale ramske katolike duhovno su se brinuli franjevci fojničkog samostana.

U prvoj polovici 18. st. svećenik nije imao stalnog boravišta, nego je išao od jednoga sela do drugog. Prema zabilježenoj tradiciji svećenik je najprije boravio u Proslapu kraj Nešnice, a zatim u Jaklićima i Podboru. Godine 1773. župnik se nastanio u Proslapu, a sljedeće godine podigao je župni stan u proslapskom zaseoku Nikolići.

48

Gradnja samostana Godine 1856. fratri su započeli gradnju samostana na temeljima staroga, iz vremena selidbe u Sinj, koji je slijedeće godine dovršen. U izgrađenom samostanu fratri su boravili do 1930 godine.

Zbog trošnosti samostana godine 1914. ramski su franjevci počeli izgradnju novog samostana po nacrtu graditelja Franje Holza. Zbog ratnih teškoća prvi je kat dovršen tek 1917., a 1920. zgrada je bila pod krovom, a konačno je dovršena i useljena 1930. god. U vrijeme Drugog svjetskog rata u veljači 1943. jedna je bomba pogodila samostan, koja na sreću nije eksplodirala. U ovom samostanu 2001. godine otvorena je Kuća mira koja svojim programom, metodom i svim kapacitetima, bez ikakve diskriminacije, služi svim ljudima kojima se može pomoći u uspostavljanju duševne i duhovne harmonije narušene ratnim stradanjima. Ovdje se

afirmira svako traženje smisla, nade, ljubavi kroz sve oblike molitve, meditacije, susreta s umjetnošću, susreta s prirodom, kroz kreativan rad, sport, relaksaciju, kroz susrete s drugim ljudima, čija drugačija iskustva mogu ohrabriti, pomoći da se i sebe prihvati.

Godine 1986. započela je gradnja novoga trakta samostana po projektu Vinka Grabovca. Novi samostanu izgrađen je za stanovanje fratara, a postojeći je iskorišten za potrebe Kuće mira kao i smještaj kulturnih i umjetničkih sadržaja.

Gradnja crkve na Šćitu Godine 1873. započela je gradnja crkve na Šćitu, ali je dovršena tek 1881. Bila je to trobrodna bazilika za koju je ideju dao fra Antun Vladić, uzevši za uzor neke crkve u Italiji, što ih je imao priliku vidjeti. Godine 1893. radilo se na unutarnjem i vanjskom uređenju crkve.

Postavljen je limeni krov i dovršen je zvonik. U crkvu je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu. Od istog je autora nabavljena i slika sv. Franje. Glavni oltar je postavljen 1903. godine i tada je crkva posvećena.

Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna.

Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. godine.

S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine. Ubijeni su gvardijan fra Julijan Jurković i vikar fra Viktor Slišković.

Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Godine 1948. od starih zvona izljevena su dva nova, koja su stajala na drvenim stupovima. Obnova crkve započela je 1956.

godine. Postavljen je novi krov, koji međutim nije adekvatno izveden, te je 1965, započelo preuređivanje cijele krovne konstrukcije. Srednja lađa ozidana je iznad stupova s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila negdašnji bazilikalni oblik. Godine 1966. podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled.

Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. Slikar Josip Bifel iz Zagreba izradio je veliku oltarnu sliku (1968.) u središtu svetišta, te dvije postranske, koje su tematski posvećene Gospi. Isti je autor izradio postaje križnog puta, oslikao pročelje kora i izradio sliku sv.

Terezije. Godine 1967. također su izvedeni vitraili na temu Marijina i Isusova života po nacrtima Josipa Poljana. U crkvi se također nalaze i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha. Brončani tabernakul je izrađen po nacrtu Josipa Poljana.

U samostanskom dvorištu postavljene su izuzetno vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama od akademskog kipara Mile Blaževića, te Posljednja večera,

Diva Grabovčeva i Gospina vrata od akademskog kipara Kuzme Kovačića.

Na Kedžari se također nalazi spomenik Divi Grabovčevoj od Kuzme Kovačića.

U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.

Filijalne crkve Župa Rama-Šćit ima područnu crkvu na Orašcu, koja je građena od 1969. do 1972. po projektu Mladena Fučića.

Veliku zidnu sliku posvećenu sv. Nikoli Taveliću izradio je 1990. godine slikar Đuro Seder. Druga područna crkva građena je u Podboru od 1988. do 1990. godine. Crkva je umjetnički oslikana 2005. godine sa 6 vitraja i 14 postaja Đure Sedera, te s 2 mozaika Vlatka Blažanovića i križem Mile Blaževića.

*** Župa je 1991. godine brojala 3.500, a danas broji 2.768 župljana. Župu tvore slijedeća naselja: Šćit, Družinovići, Jaklići, Kozo, Malgice, Mluša, Orašac, Ploča, Podbor, Proslap, Ripci, Sopot, Tribiševo i Zlopolje.

Fra Tomislav Brković

www.rama.co.ba

49

Susret sjemeništaraca u Žepču

S

vake godine pa tako i ove sjemeništarci se susreću da bi razmijenili svoja iskustva, igrali nogomet, pjevali i veselili se zajedno sa svim ostalim sjemeništarcima i odgojiteljima iz cijele Hrvatske te Bosne i Hercegovine.Ove su ih godine primili i ugostili salezijanci u Katoličkom školskom centru don Bosco u Žepču. Susret je započeo okupljanjem sjemeništaraca 14. svibnja oko18 sati. Odmah po dolasku upućeni su u Dom kulture gdje su sestre milosrdnice pričale o svom životu i radu sv. Vinka Paulskog.

Nakon predavanja i večere započeo je kratak program u kojemu su predstavljena sva sjemeništa te svi sjemeništarci posebno. Na taj se način saznalo i da ih je bilo ukupno preko četrdeset iz različitih sjemeništa – od salezijanaca, karmelićana, trećoredaca, kapucina te franjevaca iz Zagreba i Sinja.

Sjemeništarci su približili raspored svog cijelog radnog dana.

Sljedeći dan, 15. svibnja bio je ispunjen raznim sadržajima – zajedničkom molitvom, predavanjem o životu mladih, sve-

tom misom na kojoj su misno pjevanje izveli sjemeništarci iz Sinja, a zajedno s njima i svi ostali. Nakon ručka uslijedio je i možda najiščekivaniji dio, malonogometni turnir na kojem su s mnogo napora prvo mjesto osvojili sjemeništarci trećoredci. Nakon završetku turnira uslijedila je večera i svečano dodjeljivanje nagrada pobjednicima te uručivanje zahvalnica svim sudionicima. Tako su umorni i iscrpljeni od raznih igara i dogodovština legli u iščekivanju sljedećeg dana kada su sjemeništarci posjetili Maglaj i svetište Leopolda Mandića, te Osovu gdje su slavili svetu misu zajedno s ostalim župljanima.

U Žepče su se vratili samo nakratko da bi napravili zajedničku fotografiju sa svim sudionicima susreta koji je protekao veselo i u duhu bratske ljubavi, kako i priliči jednom ovakvom susretu namjenjenom samo za sjemeništarce.

Šimo Baraban 2. A

Životom svjedoči Kristovu ljubav OSIJEK – dijamantni jubilej Kapucina i crkvenog glazbenika Zvonka Marije Pšaga

N

akon što je redovnik Kapucinskog samostana sv.

Jakova u Osijeku o. Zvonko Marija Pšag predslavio prvu misu zahvalnicu u nedjelju 11. travnja u župnoj crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, gdje je bio prvi zaređenik na Bijelu nedjelju 16. travnja 1950. godine i župnik od 1952. do 1967., proslavio je 6. svibnja dijamantni svećenički jubilej u svetištu i istoimenoj župnoj crkvi Sv. Leopolda Bogdana Mandića u osječkom Cvjetnom naselju. Franjevac-kapucin i glazbenik, o. Zvonko radosno slavlje 60. obljetnice svećeništva podijelio je u zajedništvu s redovnicima, svećenicima, redovnicama i vjernicima Osijeka u domaćinskoj župi u kojoj je bio prvi župnik od 1. siječnja 1969. godine tijekom 15 godina, predslaveći devetu devetnicu uoči proslave Lepoldova 12. svibnja, dok će na Spasovo (Križovo) 13. svibnja treću misu zahvalnicu održati u Križovljanu Radovečkom, gdje je rođen prije 86 godina.

Nakon uvodne himne župe „Tebi slavu pjevamo” (kompozitor o. Zvonko M. Pšag, tekst o. Modesto Borak) u izvedbi domaćeg župnog zbora i zbora župe Sv. Obitelji, mons. Adam

50

Bernatović, dekan Zapadnog osječkog dekanata, pročitao je čestitku đakovačko-osječkog nabiskupa i metropolita mons.

Marina Srakića, i pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đure Hranića u kojoj između ostalog stoji: „Najveći dio svoga svećeničkog služenja poklonili ste, nekada Đakovačkoj i Srijemskoj, a danas Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. U Kapucinski samostan u Osijek došli ste 1967. godine.

Tu ste ostali 42 godine... Svoje ljudske snage te svoje redovničko i svečeničko srce nastavili ste darivati našoj nadbiskupijskoj zajednici i kao gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku kroz tri mandata, kao ispovjednik, duhovnik Marijinih i drugih časnih sestara, kao crkveni glazbenik i kompozitor, propovjednik, misionar i prigodni duhovni pomoćnik... Hvala!... Gospodin vas i dalje obdarivao snagom svoga Duha. Za još mnoge godine blagoslovio Vas dobrim zdravljem te Vas čuvao i vodio u svojoj svetoj službi. Pratili Vas i trajno iskustvo Božje očinske ljubavi i dobrote te suradnja i podrška Vaše redovničke subraće i vjernika koji se okupljaju u Vašoj Kapucinskoj rckvi u Osijeku. Sa zahvalnošću, u molitvi za obilan Božji blagoslov.”

Krešimir Pribisalić

Slavljenik je sa zahvalnošću Bogu na svemu, spomenutim čestitarima i okupljenima uveo u koncelebrirano euharistijsko slavlje koje su suslavili: o. Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda B. Mandića, mons.

Adam Bernatović, o. Branko Lipša, župnik domaćinske župe Sv. Leopolda, kapucin iz Splita Mirko Varga-Ljubić kojeg je o.

Zvonko krstio u crkvi slavljenici, osječki kapucini Ante Kukavica, Zlatko Šafarić i Jerko Jerec, o. Paul Karim i vlč. Slavko Platz, svećenik u miru đakovačko-osječki. „Ovo je vaše vazmeno vrijeme, onima koji su ovdje zajedno s vama bili prije 40 i koju godinu javljaju se uspomene na

vaša djela apostolaska, na početke, mladost i zauzetost da kao prvi župnik počnete radikalnije sijati Riječ Božju puku.

Bilo je to vrijeme neposredno nakon II. Vatikanskog koncila, vrijeme zanosa i oduševljenja i novih djela apostolskih i novih Duhova. Nije bilo toliko vrijeme slavlja nego vrijeme rada, oduševljenosti da na novi, angažiraniji način, u koji su upućeni i vjernici laici, završi Kraljevstvo Božje u svojoj novoj dimenziji i punini”, kazao je Ivica Petanjak u propovijedi podsjećajući na uzoritu radišnost udjelitelja Božjega milosrđa sv.

Leopolda, te poručio kako nam valja ostati u ljubavi Kristovoj i uzajamnoj jer „jedina škola ljubavi je ljubav koja nikada ne prestaje” kakvu svojim životom svjedoči kapucin Zvonko.

Zahvalnost Trojedinomu Bogu, zaslužnima za održavanje radosnoga slavlja i čestitke jubilarcu na kraju misnoga slavlja srdačno je izrazio župnik Branko Lipša. Među čestitarima, slavljenikov suradnik Marko Lončarević zahvalio je „za sve učinjeno na slavu Božju i dobro naroda sa željom da Bog svojom velikom ljubavlju nagradi našega Zvonka”, zatim su čestitali trećoredci, dok su Luca Šuljug i Ljerka Kujundžić uručile darove u ime Župnog i Ekonomskog pastoralnog vijeća – misnicu urešenu zaštitnicom Bezgrješnom i križem u zlatovezu. Jubilej je potom uveličao TS Bećarine pjesmom „Hvala”, koju je mnoštvo pratilo pjevom, suzama radosnicama i burnim pljeskom, a slavljeničko misno zajedništvo završilo je zahvalnicom o. Zvonka M. Pšaga uz prigodno obraćanje s naglaskom na njegovo mladomisničko geslo „Po Mariji k Isusu!”

N.Špoljarić

Hoću li i ja u raj Hoću li i ja u raj?

Htio bih, a’ sve se bojim, jer tamo će biti slava i sjaj, a ja na niskom stojim.

Da ga zamolim da za me moli, ako se ni to ne da, ja ću svejedno čekati doli već poradi reda.

Već ako imaš gdjekoji kutić i to je mnogo za me, stisnut ću tamo se ko suhi prutić, usko je moje rame.

Pa kad uđu kojima je dato i mjesta biti neće, nebo je malo, al ništa zato, Srce je tvoje Bože veće!

Nikomu neću praviti sjene, bez buke bi to bilo, Gospode, ne zaboravi mene ako to ti je milo.

Fra Bonaventura Ćuk a Bonaventura Duda moli svaku večer

Ako ti nije milo prisuće takova odrpanca, pusti da bar na vratima kuće, čekam kod tvojeg znanca.

Tražio sam snagu ….

I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost…

I Bog mi je dao probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo …

I Bog mi je dao mozak i tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost …

I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam ljubav ….

I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam uslugu …

I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio …

Ali, dobio sam sve što mi treba.

Ne poznati autor 51

Hodočastili smo sv. Leopoldu i posjetili vukovar Polazimo 9. svibnja 2010. s autobusnog kolodvora u 5 sati ujutro. Neki od nas poznajemo se otprije, a s nekima se prvi put susrećemo, svi nasmijani, radosni jer idemo na „Božji put” ,kako naš narod kaže.

U autobusu prvo pozdravljamo našu Gospu pozdravom Kraljice neba . Opušteni u svojim sjedalima razmišljamo kamo idemo i što sve nosimo našem sv. Lepoldu. Svatko od nas nosi svoje molbe, zahvale za sve primljene milosti po njegovom zagovoru. Molit ćemo njegov zagovor da nam pomogne živjeti istinski kršćanski život i svjedočiti drugima veličinu i ljepote pokajanja i opraštanja. Kratko stajemo da se malo okrijepimo za daljnje putovanje.

U autobusu smo se kroz životopis sv. Leopolda podsjetili kolikima je pomogao za života , a i poslije smrti uslišane su mnoge molbe po njegovom moćnom zagovoru.

Dolazimo u svetište Sv. Lepolda u Čepinu. Dočekao nas je Branko Lipša, sadašnji župnik u svetištu. Radosna srca nas pozdravlja i šalje na kratku okrepu. Vraćamo se u svetište gdje nas dočekuje sv. Leopold u svojoj kapelici u donjem dijelu svetišta. Pred poznatim kipom klečeći smo molili i iznosili svoje zahvale i molitve našem velikom zagovorniku , koji ljubi čovjeka , čije srce kuca za ljudsko spasenje. On je tješitelj ožalošćenih koji svoju utjehu moraju i mogu pronaći jedino u Božjem srcu.

Zajedničko euharistijskogslavlje predvodio je naš župnik fra Goran Rukavina. U svojoj nadahnutoj propovijedi približio nam je lik i djelo sv. Leopolda Mandića koji bi nam trebao biti uzor u našem svagdanjem životu, osobito danas kad su mnogi razočarani svijetom u kojem živimo. Branko nam je pripremio zajednički objed sa svojim župljanima. Bili smo radosni, veseli, družili se, izmjenjivali osmjehe i sve začinili zajedničkom pjesmom i zahvalom našim domaćinima. Rado bismo s njima i dalje ostali, ali morali smo nastaviti naš put.

Odlazimo do Vukovara gdje smo posjetili Vukovarsku bolnicu, sklonište i hodnik gdje su bili naši ranjenici. Nakon toga odlazimo do Memorijalnog groblja i na Ovčaru – mjesto strašnog zločina. Pomolili smo se za sve nastradale , ubijene i mučene na tom mjestu. Uz kraće zadržavanje u Vukovaru, oko 18 sati krećemo put Varaždina.Svatko od nas nosi radost i ljubav koju ćemo podijeliti s našim bližnjima, ukućanima i s onima s kojima ćemo se susresti na radnom mjestu. Kad se čovjek tako obogat,i osjeća se odmorenim i bogatijim. Na kraju našeg hodočašća nerijetko se čuo komentar – „ Ovo je dan za pamćenje” .

52

Marica Burek

53

sv. Leopold Mandić Svečana proslava blagdana sv.

Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku

I ove godine blagdan Sv. Leopolda Bogdana Mandića obilježio je mjesec svibanj. Posebno je svečano bilo u Osijeku, u svetištu i istoimenoj župnoj crkvi Sv. Leopolda Bogdana Mandića (Osijek 7). Prisjetimo se najvažnijih događaja. Župljani i njihovi gosti su seza blagdan svojega zaštitnika spremali devet četvrtaka. Večernja euharistijska slavlja uz prigodnu propovijed, predslavili su redovnici grada Osijeka. Posebno je svečano bilo 6. svibnja, na deveti četvrtak uoči Leopoldova, kada je fra Zvonko Marija Pšag proslavio svoj dijamantni svećenički jubilej. U koncelebraciji sa slavljenikom bilo je devet svećenika. Na početku misnog slavlja čestitku đakovačko – osječkog nadbiskupa i metropolita, mons. Marina Srakića i pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog, mons. Đure Hranića, slavljeniku je pročitao mons. Adam Bernatović, dekan Zapadnog osječkog dekanata. Fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, uputio je okupljenim vjernicima i slavljeniku prigodnu riječ, oslonivši se na čitanje Evanđelja toga dana.

U nedjelju, 9. svibnja, obilježen je Hodočasnički dan sv. Leopoldu, koji se obilježava u nedjelju koja prethodi spomendanu sv. Leopolda, tako da je i ove godine velik broj vjernika hodočastio u svečevo svetište. Uz mogućnost sakramenta Pomirenja i osobne molitve u svečevu svetištu, slavljene su četiri sv. mise. Slavlje Euharistije u 11 sati predvodili su fra Goran Rukavina, župnik iz Varaždina, vlč. Paul Karim i domaći župnik fra Branko Lipša.

Na obljetnicu spomena Leopoldova rođenja, 12. svibnja, brojni hodočasnici imali su mogućnost sakramenta Pomirenja i slavlja Euharistije. Poslije jutarnjeg slavlja Euharistije u 8 sati, župnik fra Branko Lipša blagoslovio je spomen obilježje svim poginulim i stradalim braniteljima iz Mjesnog odbora Cvjetno naselje. Spomenik je otkrio gradonačelnik Osijeka g. Krešimir Bubalo s predstavnicima braniteljskih udruga i članovima obitelji poginulih branitelja. Mjesni odbor Cvjetno naselje dao je 11 žrtava u Domovinskom ratu, sedam vojnika i četiri civila. Ovim spomenikom osiguran je trajan spomen njihovoj žrtvi za slobodnu Hrvatsku.

Svečano euharistijsko slavlje u 10 sati predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolita mons. Marin Srakić, u koncelebraciji s domaćim župnikom fra Brankom Lipšom, i još jedanaestoricom svećenika. Župnik i upravitelj svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Branko u svojoj pozdravnoj riječi na početku mise je rekao: „Hvala dobrome Bogu što nas je danas ovdje okupio i što će nas ovom Euharistijom ojačati za svoj put vjere i međusobne ljubavi i zajedništva!”

Fra Branko je zahvalio ocu Nadbiskupu za njegovu nazočnost i za riječi koje će nam uputiti. Župnik je pozdravio sve

54

nazočne nositelje vlasti na čelu s gradonačelnikom Osijeka i sve hodočasnike i goste.

Nakon župnikovog pozdrava, na početku misnoga slavlja, nakon što je pozdravio sve prisutne, nadbiskup Srakić prisjetio se današnjeg svečara: „Poznato vam je da je crkveni kalendar tijekom godine posut mnogim imenima, a značajna su imena svetih svećenika i redovnika među kojima sja lik današnjeg svečara, sv. Leopolda, koji se iz svih poslanja koje svećenik ima, posebno posvetio službi ispovjednika i duhovnika.”

U svojoj homiliji Nadbiskup je, oslonjen na čitanje Evanđelja o Isusu – Dobrom pastiru, promišljao sve dubine svećeničkog zvanja. „Nitko nije utjelovio lik i poslanje svećenika kao Isus Krist”, istaknuo je nadbiskup Srakić. Nakon razmatranja osobe današnjeg svećenika, nadbiskup Srakić je zaključio svoju homiliju istaknuvši sv. Leopolda za uzor, ne samo svećenicima, nego svim vjernicima: „Leopold je bio prepoznatljiv u redu svećenika kao ispovjednik, ali krasila ga je i ljubav za Božji narod te jednostavne riječi savjeta kojima je naviještao Božje milosrđe!” Nadbiskup Marin je na kraju homilije zahvalio sv. Leopoldu i Djevici Mariji, i svim vjernicima na brizi za svećenike, a Bogu Ocu povjerio je sav Božji narod, i svećenike i radnike, obitelji, djecu. Svečano misno slavlje završeno je himnom župe sv. Leopolda Bogdana Mandića, Tebi slavu pjevamo.

U nedjelju, 16. svibnja, župljani župe i svečeva svetišta na čelu sa župnikom zahvalili su Trojedinom Bogu i sv. Leopoldu na ovogodišnjoj proslavi blagdana Sv. Leopolda. Tijekom euharistijskog slavlja, pjevajući Tebe Boga hvalimo, vjernici i štovatelji sv. Leopolda uzdigli su Bogu svoje molitve da ih zagovor sv. Leopolda prati tijekom cijele godine.

•••

Lovro Kladarić

Ljubljanica – Voltino, Zagreb Proslava Leopoldova, župnog blagdana

Devetnicom kao daljnjom a trodnevnicom od nedjelje 9. do utorka 11. svibnja kao bližom duhovnom pripravom u okviru svibanjskih pobožnosti, naša župa pripravljala se za proslavu

„Leopoldova 2010.” Pobožnosti na čast sv. Leopoldu Mandiću bile su u 18.20, a propovijedane mise trodnevnice u 19 sati.

Predvodila su ih trojica svećenika – Vjekoslav Meštrić župnik zagrebačke župe Svete obitelji, Konrad Žižek, župnik Utrina te Antun Vukmanić, župnik Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Na samo Leopoldovo, župno proštenje bilo je u srijedu 12. svibnja, a mise su slavljene u 9, 11.30 te u 19 sati. Misi u 11,30 prisustvovali su i učenici te nastavnici škola na području župe. Svečana blagdanska koncelebracija bila je navečer u 19 sati, uz župnika Davora Štuljana i svećenike Trešnjevačkog dekanata i šire, prevodio je i propovijedao varaždinski kapucin fra Goran Rukavina. U okviru ovogodišnjeg Leopoldova, u nedjelju 9. svibnja u 20 sati nakon večernje mise održan je koncert zbora „Sunce” koji se u župnoj crkvi predstavio gospel programom. Večernji koncert je i u nedjelju 16. svibnja, kada će u 20 sati nastupiti mješoviti zbor župe Sv. Pavla iz Retkovca s duhovnom i klasičnom glazbom. www.zupa-leopold-mandic.hr

•••

Nadbiskup Barišić na proslavi sv.

Leopolda Bogdana Mandića u Zakučcu

U povodu 12. obljetnice utemeljenja svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zakučcu, u srijedu 12. svibnja, na sam blagdan sv. Leopolda, župa svetoga Petra apostola – Priko iz Omiša priredila je svečanu proslavu. Svečanost je započela molitvom krunice, a potom procesijom s moćima i reljefom sveca kroz Zakučac u kojoj su – po lijepom vremenu – sudjelovali brojni hodočasnici kojih je svake godine sve više. Moćnik je nosio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, koji je potom u svetištu predvodio koncelebrirano misno slavlje.

U koncelebraciji je bilo petnaestak svećenika predvođeni župnikom don Ivanom Delićem i dekanom Omiškoga dekanata don Ljubom Bodrožićem, koji je bio i župnik Zakučca u vrijeme osnivanja svetišta.

Nadbiskup Barišić je u homiliji podsjetio na životni tijek tog hrvatskoga sveca rođenog u Herceg Novom 1866. godine, a čiji rod starinom potječe iz Zakučca pokraj Omiša. Sv. Leopold preminuo je 1942. god. a čitav svoj život živio je u ispovjedaonici od milosrđa Božjega i to je milosrđe dijelio drugima. Taj svetac malenoga rasta, a velikoga duha proglašen je blaženim 1976., a svetim 1983. godine. Papa Ivan Pavao II. koji se i sam često utjecao u Leopoldov zagovor htio je naglasiti uzor ispovjednika na Sinodi te godine koja je upravo bila posvećena sakramentu pomirenja. Nadbiskup je podsjetio da je sv. Leopold bio jako popularan u narodu te je vatikanski Trg na dan njegova proglašenja svetim bio ispunjen vjernicima, među kojima je bilo skoro 10.000 Hrvata. Budući da je ova godina na osobit način posvećena svećenicima nadbiskup je s posebnom pozornošću i ljubavlju govorio o sakramentu pomirenja, tom velikom daru koji je Bog dao svećenicima da budu poput Leopolda „poslužitelji pomirenja”.

Posvjedočio je iz osobnog iskustva veličinu toga sakramenta i kao ispovjednika i kao pokornika. „Gospodin prilazi čovjeku

noseći mu milosrđe. Samo Bog može oprostiti grijehe. Mi ljudi možemo oprostiti uvrijede jedni drugima, no samo Bog popravlja iznutra naše narušene odnose s Njim i drugima.

Bog prvo čovjeka iznutra ozdravlja, njegovo srce i dušu, pa onda mu daje i fizičko zdravlje tj. cjelovito zdravlje. Međutim, čovjek današnjega doba najviše se bavi vanjskim izgledom, pa radi kirurške zahvate ne bi li bolje izgledao nadajući se da će mu to donijeti potrebni mir. Korijen čovjekova nemira je u nutrini, u savjesti, a taj mir srca i savjesti može dati samo Bog”, naglasio je nadbiskup upozorivši: „Dobro je paziti na ekologiju, zagađenost zraka, vode, zemlje ali je još važnije brinuti o ekologiji duše i srca”. Nadalje je upozorio da nije dovoljno napraviti ispit savjesti, kao što se ne zadovoljavamo s liječničkom dijagnozom nego želimo da nam se da pravi lijek kako bismo ozdravili. U sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi je naš lijek, ohrabrenje za nov početak. Sv. Leopold nas potiče na poštivanje, ljubav prema euharistijskom Spasitelju i prema Blaženoj Djevici Mariji te poštivanje i dostojno pristupanje sakramentu Božjeg milosrđa, svetoj ispovijedi. Potiče nas na ljubav prema Crkvi i na rodoljublje. U tom je svjetlu nadbiskup Barišić pozvao vjernike da preispitaju svoj odnos prema Bogu, Crkvi i drugima te da mole za nova duhovna zvanja ali i za svoje svećenike kako bi – poput sv. Leopolda – bili dostojni svoje uloge i poslanja te pravi „poslužitelji pomirenja”. Župnik Delić, zahvalivši svima koji su pridonijeli ljepoti slavlja, podsjetio je na riječi bl. Alojzija Stepinca kojim je opisao sv. Leopolda: „Taj čovjek malena tijela i krhka zdravlja bio je pravi orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio, da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti u dobru”. Odbor za izgradnju svetišta je u znak zahvalnosti nadbiskupu uručio prigodni poklon. U misi, koju je animirao don Ante Mateljan, sudjelovao je i omiški gradonačelnik Ivan Škaričić. Vjernici su tijekom slavlja imali prigodu pristupiti sakramentu pomirenja, a poslije misnog slavlja, koje je svojim pjevanjem uljepšao Mješoviti pjevački prvostolni zbor sv. Dujma iz Splita pod ravnanjem mo. Šime Marovića, bilo je ljubljenje relikvija svetog Leopolda u njegovoj kamenoj kapeli – špilji.

Silvana Burilović

55

sv. Leopold Mandić Blagdan sv. Leopolda proslavljen u Prudu

Vid, (IKA) – Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića župa Vid proslavila je 12. svibnja u Prudu. Središnje misno slavlje predvodio je župni vikar župe sv. Nikole biskupa iz Metkovića don Tomislav Bašić u koncelebraciji župnika don Stanka Vrnoge, bivšeg župnika don Pavla Banića te svećenika susjednih župa.

Slavlje je počelo procesijom s kipom sveca uz sudjelovanje brojnih domaćih vjernika te susjednih župa među kojima su bili i predstavnici gradske vlasti. Misa je slavljena uz crkvu Sv. Ivana Krstitelja na vanjskom oltaru koji je uređen za veća okupljanja. Slavlje su uzveličali članovi župnog zbora pod ravnanjem Vice Šiljega. Sv. Leopold siguran je primjer kako Bog mijenja i oplemenjuje čovjeka, kako u malome i neznatnome posramljuje velike i slavne. Uočio je način na koji može pomoći čovjeku da dođe do vječne istine, da ga vrati na pravi put. Ušao je u ispovjedaonicu – ostajao po cijele dane četrdeset godina s ciljem da služi Bogu i ljudima, rekao je, između ostalog don Tomislav, ističući veličinu čovjeka krhkog zdravlja i malenog rasta.

•••

IKA

ŽUPA MURSKO Središće, proslavila Leopoldovo Hrvati, posebno možemo biti ponosni na svetog Leopolda Župa Mursko Središće u srijedu 12. svibnja proslavila je blagdan Svetog Leopolda Bogdana Mandića, koji se u ovoj župi štuje od ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj ondašnjeg župnika velečasnog Ivana Novaka.

Misno slavlje predvodio je velečasni Dragutin Joć iz župe Kamenica u Bednjanskom dekanatu, u zajedništvu s domaćim župnikom velečasnim Tomislavom Antrkolovićem. – Danas Crkva proslavlja blagdan Svetog Leopolda Bogdana Mandića, svećenika i redovnika, i to cijela Crkva. No, mi Hrvati imamo posebno još više razloga da ga se spominjemo, jer je po rođenju Hrvat. Rođen je u dobroj katoličkoj obitelji i u takvim okol-

56

nostima ništa neobično da je već za rana u njemu niknula klica duhovnog zvanja. Do kraja svoga zemaljskog života ostao je redovnik – kapucin, a u svom svetom životu bio je neumoran u ispovijedanju i pomaganju tolikim dušama da ponovno nađu put do Boga, istaknuo je u propovijedi velečasni Joć.

Misno slavlje uljepšao je župni pjevački zbor, koji je nakon svete mise za predvodnike misnog slavlja u prostoriji župnog dvora priredio kraće druženje. U središćanskoj župnoj crkvi nalazi se kutijica s moćima, te velika slika i vitraj Leopolda Bogdana Mandića, pred kojima se svakodnevno okupljaju i mole mnogi njegovi štovatelji i zagovornici.

•••

Stje pan Mesarić

ZADAR

Blagdan Sv. Leopolda Bogdana Mandića proslavljen je misnim slavljem koje je u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru predvodio mons. Ivan Mustać, župnik katedrale Sv. Stošije.

– Slavimo blagdan Sv. Leopolda Mandića u crkvi Gospe od Zdravlja, jer je povezana s njegovim životom. On je u ovoj crkvi neko vrijeme živio i molio kao redovnik dok su u njoj djelovali franjevci kapucini. Poslije ga je život odveo u Italiju i tamo je doživio puninu svoga života. Ono što mi kao kršćani vjerujemo je oproštenje, jer bez njega nije moguće živjeti. U svetoj misi molimo za oproštenje, ali smo također pozvani opraštati, kazao je mons. Ivan Mustać.

– Mi vjerujemo da su naši grijesi oprošteni u Isusu Kristu. Mi vjerujemo u oproštenje grijeha u vjerovanju na početku svete mise i sakramentu svete ispovijedi. Blagdan Sv. Leopolda Bogdana Mandića upravo želi to pokazati. Sveti Leopold Mandić najprije je bio franjevac, slijedio je karizmu svetoga Franje Asiškog koji je izabrao biti siromašan. To je bila njegova karizma. Mi vidimo da je obnova Crkve dolazila preko siromaha i to je nadahnuće do danas. To je znak Isusa Krista i znak vjerodostojnosti onoga što Crkva govori. S druge strane, znak je vjere koliko Crkva ima sućuti i samilosti prema siromasima, čulo se tijekom euharistijskog slavlja.

– I sveti Leopold Bogdan Mandić je bio vrlo blag prema ljudima koji su dolazili njemu opterećeni svojim grijesima, imao je ljubavi za njih. U toj ljubavi i dobroti oni su vidjeli Božju ljubav. U oproštenju koje su primali, vidjeli su Božje oproštenje. Kaže se da se nije moglo ispovjediti kod svetog Leopolda Bogdana Mandića, a da se čovjek dobro ne ispovjedi i pokaje za svoje grijehe. Mi puno puta idemo na ispovijed, a pitanje je: je li se dobro ispovijedamo, je li imamo duha kajanja i obraćenja, upitao je propovjednik izdvajajući važnost sakramenta pomirenja.

– Mnogi svjedoci kažu da se u njegovoj ispovjedaonici događalo milosno Božje djelovanje po oproštenju grijeha. To je bila njegova karizma. Bog je njemu dao taj dar tako da se

mogao preko njega služiti. Ljudi koji su Leopoldu Mandiću dolazili na svetu ispovijed uistinu su se obraćali. To su najveća čudesa koja se događaju u Crkvi. Najveća čudesa su ona koja se događaju na ispovijedi i u čovjekovom srcu. Blago onome koji to može naći, jer to je milost. Blago nama što možemo biti često na ispovijedi. Blago nama što imamo Samostan Sv. Mihovila, Samostan Sv. Frane, redovnike i svećenike u gradu koji su na raspolaganju da mi isto to možemo danas doživjeti u sakramentu svete ispovijedi, zaključio je katedralni župnik.

•••

Župa svetog Leopolda Mandića (Taborište)

Zaštitnik župe je sv. Leopold Mandić, sin hrvatskog naroda iz Boke Kotorske, vjeran služitelj pomirenja ljudi s Bogom u sakramentu svete ispovijedi, neumorni molitelj za jedinstvo kršćana koji je svojim posvemašnjim predanjem Bogu u redovničkoj jednostavnosti i skromnosti života postigao savršenstvo te postao Božjem narodu zagovornik i uzor.

Dan zaštitnika župe, 12. svibnja, liturgijski se slavi kao svetkovina. U sastavu nove župe su naselje: Čemernica, Rezovac i Rezovačke Krčevine s pripadajućim ulicama, a obuhvaća i dijelove samog grada Virovitice. Sjedište župe je u gradskom naselju Taborište koje se nalazi na izlazu iz grada Virovitice prema Osijeku.

•••

PROSLAVA SV. LEOPOLDA U ZAGREBAČKOJ DUBRAVI

Članovi samostanske i župne zajednice Sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi i ove su godine nastojali svečano proslavili svojega nebeskog zaštitnika. Samoj proslavi 12. svibnja prethodila je duhovna obnova. Ponajprije ona kroz devet srijeda, a nakon toga trodnevna pred sam blagdan.

Devetodnevnu pripravu ove su godine vodila braća karmelićani iz samostana u Remetama, a trodnevnu članovi samostanske zajednice sv. Leopolda. Vrijedno je istaknuti da su i o. g. tzv. „Leopoldove srijede” bile dobro posjećene, i domaćim vjernicima i onima iz drugih župa i dijelova grada.

Na sam blagdan, svete su mise slavljene u 7, 30, 9, 11 i 19 sati.

Svečanu i zavjetu sv. misu u 11 sati, u zajedništvu s drugim svećenicima, predslavio je o. Anđelko Jozić OCD, dok je onu u 19 sati, vodio vlč. Zvonimir Sekelj, župnik župe Sv. Blaža i generalni vikar za grad Zagreb.

J. Šimić

400 godina kapucina u Hrvatskoj

H

rvatska pošta je 15. travnja 2010. godine pustila u optjecaj prigodnu poštansku marku u povodu četiristote obljetnice osnivanja kapucinskog reda u Hrvatskoj s motivom kapucina i sv. Leopolda Mandića pod arkadom crkve Gospe Lurdske u Rijeci.

Nominalna vrijednost marke je 6,10 kuna, a vrijedi za plaćanje poštanskih usluga u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu. Autorica marke je Ariana Noršić, dizajnerica iz Samobora.

Tiskana je višebojnim ofsetnim tiskom s dodatkom zlatne boje, u arku od dvadeset maraka i u nakladi od 100 000 primjeraka. Hrvatska pošta stavila je u prodaju i 1400 primjeraka prigodnih omotnica i sto omotnica s prigodnim motivom. Žig prvoga dana bio je u uporabi 15. i 16. travnja u Poštanskom uredu 10101 Zagreb, Jurišićeva 13.

Katolici.org 57

Obrana doktorskog rada o Kristologiji Tomislava J. Šagi-Bunića OFMCap

O

ko stotinjak uzvanika različitih uzrasta i zanimanja 28. travnja ove godine prisustvovalo je u akademskim krugovima, ne baš tako čestom događaju – obrani doktorskog rada. Toga je naime dana na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu fra Anto Barišić, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, javno obranio svoj doktorski rad pod naslovom: „Kristološki teandrizam u misli i djelu Tomislava Janka Šagi-Bunića” (str. 296.). Ovo je prvi doktorski rad koji se bavi bogatim i raznovrsnim teološkim opusom hrvatskoga kapucina Tomislava J. Šagi-Bunića.

Ovaj doktorski rad fra Anto je radio pod budnim okom i teološkim vodstvom (mentor) prof. dr. Tomislava Ivančića. Na temelju pisanih izvora autor pokazuje kako Šagi-Bunić svoju kristologiju bogočovještva promišlja i naučava smještajući je in medio Ecclesiae kako su to činili i sveti oci, u teološke kristološke domete. Autor između ostaloga u radu dokumentirano i uvjerljivo pokazuje Šagi-Bunićev postupni i etapni razvoj od vrsnog kristologa-spekulativca do kristologa-pragmatičara pa sve do „proroka civilizacije ljubavi.” Ujedno upozorava i na temeljne razloge zbog kojih Šagi-Bunić nije razvio svoj čvrsti i ustaljeni „kristološki sustav”, te istodobno navodi prednosti te njegove „nesustavne” kristologije. U radu

pokazuje da se upravo otvorenosti i mogućnosti nadogradnje Šagi-Bunićevog „kristološkog sustava”, odn. njegovoj kristologiji i metodološkim postupcima, može dati trajna i neprolazna vrijednost. Autor je pokazao i to da Šagi-Bunić, s jedne strane, zbog „proklovske” i „kalcedonske” motode i sinteze koju je usvojio i vjerno slijedio od početka do kraja (kako u svojim spekulativnim tako i u praktičnim djelima), te s druge strane, zbog samog sadržaja svoje teandričke kristologije koju je dosljedno gradio i razvijao u kristološkom tetragramu (Iv 1, 14; Fil 2, 7; Mt 25, 40; Ef 1, 10), uspio istodobno biti vjeran i kristološkoj dogmi Kalcedonskog sabora (451.) i svom vremenu i teološkim dostignućima. Zahvaljujući tomu on je preko Evanđelja (Mt 25, 40) uspio i na suvremen način progovoriti o Kristovu otajstvu sadržanu u Kalcedonskoj formuli vjere (Krist je potpuni Bog i potpuni čovjek).

Nadamo se da je ovaj doktorat samo početak znanstvenog izučavanja, kako fra Antinoga tako i drugih, bogate i raznolike teološke baštine koju je fra Tomislav Janko Šagi-Bunić († 1999.) ostavio iza sebe.

J. Šimić Dubravka Kalinić Lebinec

58

DESET GODINA S NAŠOM BOLESNOM BRAĆOM U MOLITVI

O

vogodišnji Uskrs u Domu za socijalnu skrb, „Dom Lekić“ u Varaždinu proslavili smo na malo svečaniji način jer radilo se o malenom jubileju. Naime, navršilo se deset godina druženja u molitvi koje smo nazvali „susreti srijedom“, a koji su započeli 1. ožujka 2003. godine pod okriljem „Karitasa“ i nas članova Franjevačkog svjetovnog reda.

Kako je sve počelo? Te prve srijede, prije deset godina, stale smo Vesna i ja u punoj blagovaonici na katu u domu pred pedesetak ljudi koji su tu bili okupljeni za prvi susret s nama. Zapravo, nismo znale što nam je činiti. Željele smo unijeti radost i ljubav u njihovu svakodnevnicu, ali nismo baš bile sigurne kako ćemo biti prihvaćene. Bilo je tu starijih ljudi, invalida u kolicima i ljudi pogođenih različitim zdravstvenim poteškoćama – starih i mladih. Srce nam se stisnulo s pitanjem“Što ćemo?“.

Savjet socijalne radnice bio je „pustite ih da oni govore“. I tako, nakon što smo se predstavile i rekle da smo članice Franjevačkog svjetovnog reda i da im jedan dan u tjednu želimo dolaziti, zamolile smo ih da nam pričaju kako žive tu u domu i kako provode svoje dane. U dobrom raspoloženju, uz priču, vic i poneku pjesmu protekla su i dva slijedeća susreta, dok se nismo ohrabrile i pitale ima li i onih koji bi željeli moliti krunicu. Prijavilo se njih dvadesetak te smo radosno najavilo kako ćemo slijedeći put moliti krunicu. Pripremile smo krunice, svete sličice, tekstove iz života Crkve i svetaca i tako je sve krenulo.

Grupa se nešto smanjila, ali uvijek nas je bilo između trideset i četrdeset.

Zamolile smo tadašnjeg oca biskupa, mons. Marka Culeja, uz pristanak rukovodstva Doma, da taj Uskrs s nama slavi misu i od tada se to ustalilo do današnjega dana. Mi, članovi FSR uvijek se priključimo u čitanjima, s pjesmom i u druženju poslije mise uz kolače i voće koje im s ljubavlju donosimo. Tada, u samom početku, organizirali smo i izložbu likovnih radova korisnika Doma

u franjevačkom samostanu u Varaždinu uz misno slavlje i druženje. Svake godine također sudjelujemo u organizaciji hodočašća u Mariju Bistricu i Ludbreg za one koji su pokretni. Na našu zamolbu dolazili su i svećenici kako bi održali duhovnu obnovu na opću radost osoba u Domu. Povodom 150te obljetnice Marijina ukazanja u Lurdu pogledali smo i istoimeni film.

Glavna, dakle, naša aktivnost je molitva. Molimo na razne nakane jer potrebe su velike Uz njihovo sudjelovanje u predmoljenju desetica krunice, imamo i našega Drageca – korisnika Doma – koji predvodi pjevanje.

Tako smo u radosti proslavili ovu obljetnicu zajedničkog druženja uz prigodnu priredbu koju su priredili korisnici Doma za nas, uz druženje i tortu koju smo mi za njih priredili te uz klipiće i kolače iz kuhinje doma. Druženje smo završili onako kao što uvijek završavamo naše molitvene susrete, a to je molitvom očenaša držeći se svi zajedno za ruke. Bogu hvala.

s. Anđelina Nušak

trećoredica sv. Franje

i djelatnica Karitasa 59

Poziva li Bog i nas?

B

og nas poziva iz dana u dan da izvršavamo Njegovu (Božju) volju. On nas poziva na radost, veselje, smisao i na izgrađivanje ljepšeg i boljeg svijeta. Taj poziv upućen je svakome čovjeku.

A što je to Duhovni poziv? Poziva li i danas Bog ljude da ga slijede izbliza? I kako to da se ljudi odluče da idu za svećenika redovnika ili redovnicu?

Duhovni poziv Božji je poziv pojedinim ljudima da mu se potpuno posvete da ga slijede izbliza. Krist se potpuno posvetio izvršavanju Božje volje i tako otkupio svijet. Zato Bog neprestano poziva u Crkvu pojedine ljude kako bi bili što sličniji Kristu.

Pitamo se kako to da se ljudi odluče za svećenika redovnika ili redovnicu.

Mnogi će reći da su to ljudi koji su se razočarali svijetom u kojem žive, ljudi koji nisu sposobni za brak. Međutim kad vidimo te ljude, oni su puni radosti, iz njih zrači ljubav.

Stoga sa sigurnošću,a i iz svoga vlastitoga iskustva mogu reći da i danas Bog poziva pojedince da ga slijede izbliza.

Da budu potpuno predani njemu. Božji je poziv zov što ga Bog upućuje čovjeku kojega je izabrao i kome je namijenio naročito djelo u svom naumu spasenja.

Dubravka Kalinić Lebinec

60

Taj poziv ne treba ušutkavati, treba dopustiti da se on razvija. Bog nam govori svaki tren, ali je pitanje koliko je čovjek spreman čuti njegov glas.

U današnjem svijetu slijediti Krista i potpuno se njemu predati nije nimalo lako.

Svijet nam nudi uživanje, a ne žrtvu.

Odlučiti se za taj poziv nije nimalo lako, treba puno hrabrosti i odricanja. Mi mladi koji se odlučujemo na taj poziv, često postavljamo sebi pitanja: Jesam li ja za to? Zašto baš ja? Pa ja sam rođen i odgojen u jednostavnoj i skromnoj obitelji čiji roditelji nemaju ni završenu osnovnu školu. Ali sve odgovore na sumnje dobivamo u molitvi. Bog nam kroz molitvu progovara i hrabri nas.

Dragi brate! Nije to lako, ali skupi hrabrosti. Imaš pravo, odgojen si u jednoj jednostavnoj i skromnoj obitelji . Roditelji nemaju doktorate, ali imaju tebe i tvoju braću i sestre. Pogledaj njihove ruke, dlanove i izmučene mišiće koji vrijede više nego razne titule i završeni studiji. Vjeruj, tvoji roditelji završili su studij puno teži od ovog školskog, oni su završili životni studij. Roditilji su ti koji daju podršku, poticaj i hrabrost.

Zato, molimo se neprestano Bogu i na sva pitanja ćemo dobiti odgovore. Tako sam i ja shvatio da su ti odgovori poziv,

poziv od Krista da se odlučim za Njega, da posvetim sav svoj život Njemu, da sve ostavim i bez straha krenem za Njim, da uzmem svoj križ i da idem za njim.

Današnji čovjek dobiva razne pozive,ali samo je jedan najveći i najsvetiji, a toj je poziv od Boga. A hoćemo li se mi odazvati na taj poziv, ovisi o nama samima. A prihvatiti Božji poziv znači ići za Kristom, slijediti ga, u potpunosti se predati Njemu. Prihvatiti Božji poziv znači služiti Bogu, služiti čovjeku.

Zato ne bojmo se odazvati na Isusov poziv, budimo hrabri jer Duh Sveti nas vodi. Bog nam daje snage da možemo ići naprijed, da možemo izvršiti njegovu volju. Ne bojmo se reći Isusu „da”, a tu nam je najveći primjer Marija, Isusova majka koja je rekla: „Neka mi bude po riječi tvojoj”.

Stoga molimo se za duhovna zvanja, a one koji su se već odazvali, pratimo molitvama da ustraju jer Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.

Ivan Šarčević

Sveti Ilija Ime i život

isključivo štovanje jedinoga i pravog Boga Jahvu. Vodio je žestoku borbu protiv poganskog kulta bogova, koji je, premda maknut s kraljevskog dvora, bio opasnost da se proširi u narodu. Odlučan Ilijin nastup protiv tog kulta bio je jak oslonac vjernim Izraelcima u religioznom, državnom i političkom pogledu.

Molitva Svemogući vječni Bože, ti si pozvao blaženog Iliju, svoga proroka i našeg zaštitnika, da živi pred tvojim licem i revnuje za tvoju slavu. Daj i nama, svojim slugama, da vazda tražimo tvoje lice i budemo svjedoci tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Zaštitnik Ilija je zaštitnik karmelićana i zrakoplovaca. Vjernici mu se utječu za zaštitu od vremenskih prirodnih nepogoda i od opasnosti od požara.

poezija

Fra Nikola Bašnec

Michael D. O’Brien

Ime Ilija došlo je k nama od latinskog oblika Elias, a izvorno hebrejski glasi Elijjahu i znači moj Bog je Jahve. Neke izvedenice kod nas na hrvatskom jeziku su: Ilijas, Ilijica, Ico, Iko, Ikša…, Ilijana, Ilinka, Ika, Ikica, Ilenka…

Sveti Ilija iz Tišbe u Gileadu (današnji Jordan) bio je najveći prorok Sjevernog kraljevstva u 9. stoljeću prije Krista. Živio je u vrijeme kraljeva Ahaba i Ohozije. Kao putujući prorok pripada malobrojnim starozavjetnim svecima koje Rimska crkva ima u kalendaru. O njemu najviše znamo iz Prve i Druge knjige Kraljeva. Život mu je bio buran, što najbolje ilustrira, kako ćemo vidjeti, njegova borba s kraljem Ahabom i njegovom ženom Izabelom. Spomendan svetog Ilije slavi se 20. srpnja.

Vrlo je štovan među mnogim narodima, što je zapravo rijetkost za starozavjetne svete ljude. Iliju se često uspoređuje s Mojsijem; bio je najpoznatiji pučki lik Staroga zavjeta. I u Novom zavjetu Ilija ima određenu ulogu. Čak su neki i za Isusa govorili da je Ilija: „Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Oni rekoše: „Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka” (Mt 16,1314). O njegovom životu najviše znamo iz Prve i Druge knjige Kraljeva.

U Starom zavjetu Ilija je vatreno revnovao za vjeru u jedinoga i pravog Boga Jahvu. Kako i samo njegovo ime u hebrejskom jeziku znači „Jahve je moj Bog”, on se za tu istinu borio cijeli svoj život.

Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu: „I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti?

Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetnički na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11).

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25.

Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je živio za vrijeme kralja Ahaba (853.-854. prije Krista), i potječe iz Tišbe – istočno od rijeke Jordana u Gileadu.

On slovi kao najveći prorok u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, a njegovo je ime već po samom nazivu (moj Bog je Jahve) istodobno i jedan program, tj.

61

Glas uslišanih Zahvaljujem sv. Leopoldu za primljene milosti. Preporučam sebe i svoju obitelj i dalje u njegov moćni zagovor.

Radojka P. iz Zadra

Dragi moji!

Javljam vam se s ovom pjesmom i nadam se da će vam se svidjeti: U srcu

Zahvalna sam dragom Bogu koji nas poziva na ljubav i prijateljstvo. Sveti Leopold je doista prijatelj kojeg nam je Gospodin dao. Hvala Bogu i sv. Leopoldu prijatelju.

Stupe iz Zadra Hvala sv. Leopoldu na zagovoru i preporučam sebe i svoju obitelj u njegov moćni zagovor.

Vodice Zahvaljujem Majci Božjoj i sv. Leopoldu na primljenim milostima. Bolest s dijagnozom „multipla skleroza” nakon više od 20 god. Osjećam se dobro i liječnik mi kaže da je dijagnoza upitna, a bolest atipično nestala. Vjerujem da je to učinila Božja providnost i zagovor bl. Djevice i sv. Leopolda kojima se molim svaki dan.

M. Vladić Od srca se zahvaljujem Majci Božjoj i sv. Leopoldu na njihovom velikom i moćnom zagovoru, za sve što su učinili za moju obitelj. Preporučam u njihov zagovor i rođenje našeg prvog unučeta, kao i za sve ostale naše potrebe koje on dobro poznaje. Vjerujem da nas Bog neće nikad zaboraviti.

Dragica Blažević, Australija Dugogodišnji sam čitatelj „Ljudima Prijatelj i štovateljica sv. Leopolda. Moleći devetnicu sv. Leopoldu osjećam kako dobivam snagu i stalnu pomoć. Jednostavno osjećam njegovu pomoć i uslišanje. S njegovim zagovorom lakše idem kroz život. Preporučam se i u buduće.

Zlata Dujmović, Tučepi

62

U srcu tinja plamen žar.

U srcu smijeh i nježan glas, Zbor cijelog svijeta Pjeva u glas: „Bog voli i štiti nas.”

Dragi Bože moj daješ mi milost tu, daješ mi nadu i dragi poj, toplinu srca i mili dom.

Peran Jelica Varjevnska cesta 24 b 51211 Matulji, Pobri Veliki sam štovatelj sv. Leopolda. Već godinama mu se molim i iskreno ljubim.

Utječem mu se svom dušom i srcem u bezbrojnim mojim teškim situacijama.

Njegova neizmjerna ljubav izmolila mi je da dobijem vjere, snage i optimizma za bolje sutra. Iskrena mu hvala.

Jadranka

Izabrala sam sv. Leopolda za svog dragog zaštitnika i zagovornika kod Gospodina. Osjetila sam njegov zagovor i pomoć ne jedanput. Preporučam se i dalje da mi ostane moj zagovornik.

Ana K. Živim sama, ali nisam sama jer imam blizinu Božju. Božansko srce me tješi.

Rado se molim Blaženoj Djevici i sv.

Leopoldu. Pa se ovom prilikom želim posebno zahvaliti Majci božjoj i sv. Leopoldu na njihovom moćnom zagovoru za zdravlje moje i moga sina. Preporučam im se i dalje.

Ana Ružić Zahvaljujem sv. Leopoldu na svim primljenim milostima. Molim ga da me ne zaboravi nego da moju kćer i unuke zagovara svojim moćnim zagovorom i da sretno dođu iz Amenrike.

Edita Crljen

Mati ideju na Bistricu Stali su se jake rano, predi nek kokoti raščehaju kmicu i z Francovog brega vu oblok sončece namigne.

Denes mati ideju pešice na Bistricu.

Pri trepteči petrolejki peneze od ščerašnje dere na tri so kuopčeka deli i šepteči Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu zmolili – jen kuopček Marijici Bistrički za dara jen bokci pri crkveni vrat en dečici za medenjake.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Vu črleni so robec zamotali falaček kuoruznega kruha i tri kisele petruovke.

(Za žejo bo dobra voda z zviranjka.)

Stiha so prekrižili zaspano deco i škripeča priprli vrata.

Mam ih je poguotnola črna kmica.

Nikaj zato, mati so išli sigurno, fletno kak da im z neba Marija sveti pota, i med prsti čislo prebirali: Zdravo, Marija, ti milosti pona ...

Vsa ova leta pozabili neso od kud so došli zdravle i smeh i gdo je hude cajte umikal, gdo sozu brisal, betega vračil, Bogeka prosil naj otpusti ves greh.

Ideju mati pešice na Bistricu.

Denes niš prosili neju, za nikaj sklapali roke samo stati hočeju pred zlatnoga oltara i Črnoj Marijici za vse povedati: Mati Božja, fala!

Mira Šincek

http//ljudima-prijatelj.blogspot.com leopold.prijatelj@gmail.com 64