Ljudima prijatelj 3, 2012

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXXI, Broj 3 (157) – listopad 2012.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXXI (157) – Br. 3/2012.

ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971.

Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, kapucini-topusko@sk.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektor: Jurica Maraković Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Vinko Đotlo Vanjski suradnici: s. M. Petra od Presvete Euharistije, , Anika Sačić, Nevenka Špoljarić, Peromira Štefi, Matija Maša Vekić, Marijana Kolednjak, Claudia Kirasić, B. Sukić Emanuel, FranciskoPavljuk Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

Dragi čitatelji pred vama je treći ovogodišnji broj našeg glasila koji je izišao na početku „Godine vjere” koju je Papa Benedikt XVI. otvorio točno 50 godina od otvaranja II. vatikanskog koncila u nadi da će – kako je sam rekao – ona pridonijeti „povratku Božje prisutnosti u svijetu i dati čovjeku pristup vjeri te mu omogućiti da vjeruje Bogu koji nas, u Isusu Kristu, voli do samog kraja” jer, nastavlja dalje „suočavamo se s dubokom krize vjere i gubitkom vjerskog osjećaja koji predstavlja jedan od najvećih izazova Crkve danas”. Još dosta toga imat ćemo prilike o ovoj Godini čitati i slušati, a ponešto o toj temi možete pročitati i u ovom broju. I naši biskupi uputili su nam pisma poticaja kao i same smjernice što sve u ovoj „Godini vjere” činiti. Tako nas na poseban način – između ostaloga – potiču utvrditi istine naše vjere kroz molitvu Vjerovanja – bilo Apostolskog, bilo Nicejsko-carigradskog te proučavati Katekizam Katoličke Crkve, čiju 20. obljetnicu također spominjemo u ovoj Godini.

Katekizam Katoličke Crkve kaže kako Bog, od samoga početka, u svojoj neizmjernoj ljubavi svojom Objavom, s ljudima kao s prijateljima zapodijeva razgovor i poziva ih na zajedništvo. Primjeren odgovor tom pozivu jest vjera s kojom čovjek Bogu podlaže svoj razum i svoju volju. Sve više svjedocimo smo da su i svijet i Crkva zahvaćeni dubokom krizom vjere. Ova Godina zato će biti prigoda da si iznova postavljamo pitanje „Što znači vjerovati?”. VJEROVATI = MOLITI = ŽIVJETI rekao bi naš kapucin fra Bono Šagi iz Varaždina. Nastojmo stoga, onako kako nas i Sveti Otac potiče u svojem apostolskom pismu „Porta fidei” - vrata vjere, pobuditi nadahnuće u ispovijedanju vjere s obnovljenim uvjerenjem, s intenzivnijim slavljenjem vjere u liturgiji, na osobit način u euharistiji koja je – kako kaže II. vatikanski koncil – „vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga” te tako i drugima moći svjedočiti svoje osobno iskustvo vjere.

Važno je spomenuti kako se obilježava i 70 godina od smrti svetog Leopolda Bogdana Mandiča te 29 godina od kako ga je 16. listopada 1983. godine

3

Papa blaženi Ivan Pavao II. proglasio svetim. Kolika je vjera bila svetoga Leopolda možemo vidjeti iz njegova svjedočanstva života i to upravo onako kako je govorio sveti Franjo Asiški svojoj braći: „Propovijedajte svaki dan, a kada je to potrebno, koristite se i riječima”.

Zahvaljujem svim pretplatnicima i suradnicima koji se rado svojim prilozima uključujete kao i svim čitateljima i onima koji ovaj Glasnik novčano pomažete. I dalje potičem na suradnju te na širenje štovanja ovog našeg velikog hrvatskog sveca.

urednik Molim sve suradnike i one koji to žele biti – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 1. prosinca ove godine bilo poštom bilo e-mailom glavnom uredniku.

Adresa kao i elektronska adresa nalaze se u impressumu ovog broja.

Preporučene teme za idući broj su „Godina vjere”, božićno otajstvo kao i sve vezano uz sv. Leopolda Bogdana Mandića čiji je ovo Glasnik.

P

apa Benedikt XVI. u svojem je apostolskom pismu „Porta fidei” proglasio Godinu vjere koja je započela 11. listopada 2012. i završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Time će obilježiti pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila i dvadesetu obljetnicu objavljivanja Katekizma katoličke Crkve. Bilo bi dobro vidjeti zašto je sadašnji papa htio staviti naglasak na vjeru i što vjera u današnje vrijeme kao takva znači ne samo za nas vjernike, već i za sve ljude, tj. za sadašnjost i budućnost čovječanstva.

Ponajprije podsjetimo se što je to vjera, sam njezin pojam, poglavito u naše današnje vrijeme. Da bismo odgovorili na to pitanje, dobro se podsjetiti u kakvom vremenu živimo glede odnosa vjere i racionalizma sadašnjice. U vremenu racionalizma i sveopćeg tehničkog i znanstvenog napretka, vjera kao takva, gledajući površinski, nije na nekoj visoko cijenjenoj razini. Čak štoviše, ako se vjera gleda sa stajališta kao nadnaravno, duhovno stanje ljudi koji vjeruju, onda se može vidjeti kako još uvijek ima ljudi koji vjeru smatraju neprimjerenom današnjem

vremenu sveopćeg napretka, iako, doduše, u trenutnoj krizi, ali ipak vremenu u kojem čovječanstvo želi doseći i otkriti konačne tajne prirode. Što je vjera? Podsjetimo se samo ljudi, osoba koji su postali poznati upravo po svojoj vjeri, ali ne samo poznati, nego koji su obilježili upravo svojom vjerom čitavo čovječanstvo od najranijih vremena pa sve do danas. Ponajprije se treba sjetiti osobe iz Starog zavjeta, kako ga nazivamo, „praoca naše vjere” Abrahama. Upravo nam on pokazuje razliku između nas, naše sumnjičave, nedostatne vjere i njegove koja gotovo da nema granica, koja nadilazi granice i ide u vjeru koja se potpuno predaje Božjoj providnosti (Post 12-23). Zapravo, cijeli je njegov život od kada je poslušao Božji glas postao život vjere. Ali ta vjera nije bila takva da se već na prvoj kušnji rastopi kako se to, nažalost, često puta događa u našim životima. I u takvim trenucima kušnji, Abraham ostaje čvrsto povezan vjerom uz Boga.

Najprije sve ostavlja i otiskuje se u novu nepoznatu zemlju gdje ne zna što ga očekuje. Bez vjere ne bi ni pokušao ostvariti taj put. Zatim, pokušajmo samo zamisliti kako je to kada mu Bog obećaje potom-

„Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22).

Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi

4

stvo nebrojeno, a on i njegova žena su u dobi kada više ne mogu očekivati nikakvo potomstvo. Pa ipak njegova vjera u Svemogućeg Boga je jača i po toj vjeri on ostvaruje obećanje koje mu je Bog dao.

I kroz cijelo vrijeme povijesti spasenja sve do danas uvijek je bilo ljudi čvrste vjere. Vjere koja nadilazi sve prepreke i sumnjičavosti. Još jedan od takvih ljudi čvrste i postojane vjere bijaše i Sv. Leopold Mandić. Da nije imao vjere, možemo slobodno reći, biblijske snage teško da bi mogao nadvladati sve svoje nesposobnosti i manjkavosti da ostvari svoj svećenički i redovnički život. No, ne samo da mu je trebala vjera za sebe, nego je tu vjeru davao drugima da ih osnaži u životnim borbama, da im ojača vjeru. On je svojim životom, tihim i povučenim načinom svjedočio ono što je živio. Ta mu je vjera davala svetost, dala mu je ustrajnost Božjeg pastira kojom je mnoge zalutale duše izveo na pravi put, put vječnog spasenja.

Sv. Leopold dobro je znao da je vjera ta po kojoj čovjek može postići svetost, zbog toga je svakodnevno učvršćivao u sebi vjeru koja mu je bila jasan cilj cijeli njegov život jer je shvatio da jedino vjerom čovjek postiže blizinu Boga. Po vjeri je shvatio da Bog doista njega zove na svetost te se on svom snagom podvrgao Božjem naumu i po toj poslušnosti kao uostalom i svi ostali sveci ugodio Bogu.

On je razvijao, usavršavao i živio tu vjeru gotovo do potpune savršenosti. Osim što je vjeru živio, on ju je i branio, a bodrio je i hrabrio svoje pokornike, molio je za njih da ne malakše njihova vjera kako bi i oni mogli dalje svjedočiti svoju vjeru na socijalnom, javnom i političkom polju da bi se vjera na taj način dalje širila i obranila.

Upravo zbog toga je važno da i u današnje vrijeme skrenemo pažnju na važnost vjere, ali vjere koja ne samo nadilazi ovo današnje materijalno i racionalističko poimanje svijeta, nego vjere koja upravo tom i takvom poimanju svijeta i života daje smisao i pokazuje put kojim čovjek, kao osoba, i čovječanstvo trebaju ići. Mogli bismo reći da je vjera u Boga i Njegova Sina Isusa Krista „sol zemlje i svijetlo svijeta”. Na nama je da tu vjeru pokažemo i ovome naraštaju i ovome svijetu jer u konačnici ne smijemo zaboraviti na riječi Isusa Krista koji kaže: „Zemlja će i nebo proći, ali riječi moje neće proći”.

5

našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.

Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: „Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini”.

Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva. iz apostolskog pismo u obliku motuproprija pape Benedikta XVI.

G

odina vjere, koju je papa Benedikt XVI. točno na pedesetu obljetnicu početka Drugog vatikanskog sabora, svečano otvorio u nazočnosti 260 sinodskih otaca, predstavnika svih biskupskih konferencija i redovničkih zajednica, carigradskog patrijarha Bartolomeja I., primasa anglikanske Crkve Rowana Williamsa i patrijarha većine katoličkih istočnih Crkvi, nije neki jednostavan događaj njegova pontifikata.

S velikom radošću 50 godina od otvorenja Drugog vatikanskog koncila započeli smo 11. 10. ove godine Godinu vjere.

Godina vjere koju započinjemo je vezana uz čitav hod Crkve u posljednjih pedeset godina: od Koncila, preko učiteljstva sluge Božjega Pavla VI., koji je 1967. proglasio Godinom vjere, pa sve do Velikog jubileja dvijetisućite, kojom je blaženi Ivan Pavao II. ponovno predložio čitavom čovječanstvu Isusa Krista kao jedinog spasitelja, jučer, danas i uvijeke. Drugi vatikanski koncil, nije htio obrađivati temu vjere u nekom specifičnom dokumentu. Ipak, Koncil je bio potpuno nadahnut sviješću i želju da se mora, tako reći, ponovno uroniti u Kristovo otajstvo, da bi ga se moglo iznova djelotvorno ponuditi suvremenom čovjeku. U tome kontekstu dozivamo si u svijest riječi sluge Božjega Pavla VI. koji je dvije godine nakon Koncila izjavio da „premda Koncil ne govori izravno o vjeri, govori o njemu

6

na svakoj stranici, priznaje njezin vitalni i nadnaravni karakter i gradi na njoj svoja učenja. Dovoljno se prisjetiti (nekih) koncilskih tvrdnji (...) pa da se shvati bitnu važnost koju Koncil, dosljedno učiteljskoj tradiciji Crkve, pridaje vjeri, pravoj vjeri, onoj koja ima za izvor Krista i za prijenosnika Crkvu”.

Na Koncilu je, postojala dirljiva težnja da danas, u našem dobu vjera zablista u svoj svojoj istini i ljepoti, a da je se pritom ne žrtvuje sadašnjosti niti je se drži vezanom uz prošlost: u vjeri odjekuje vječno prisutni Bog, koji nadilazi vrijeme a ipak nam ga je moguće prihvatiti samo u našem neponovljivom danas. Zato smatram da je najvažnije, osobito u jednoj prigodi kao što je ova, oživjeti u čitavoj Crkvi tu pozitivnu napetost, tu težnju ponovno navijestiti Krista suvremenom čovjeku. Ali kako taj nutarnji poticaj na novu evangelizaciju ne bi ostao samo ideal i kako se ne bi stvaralo konfuziju potrebno je da se ona oslanja na konkretni i precizni temelj, a taj su temelj dokumenti Drugog vatikanskog koncila u kojima je ona našla svoj izraz. Zbog toga nužno je vratiti se, tako reći, „slovu” Koncila – to jest njegovim tekstovima – da bismo pronašli autentični duh pravu baštinu Drugoga vatikanskog koncila nalazi u njima. Referiranje na dokumente štiti od ekstrema anakronističkih nostalgija i srljanja u budućnost, i omogućuje otkriti novost u kontinuitetu. Koncil nije izmislio ništa novoga kao građu vjere, niti je htio zamijeniti ono što je staro. Prije je bio zaokupljen time da se ista vjera i dalje živi danas, da nastavi biti jedna živa vjera u svijetu koji se mijenja. Onu autentičnu impostaciju, koju je blaženi Ivan XXIII. htio dati koncilu, mi možemo ostvarivati tijekom ove Godine vjere, u sklopu jednog te istog hoda Crkve koja želi produbiti polog vjere koju joj je Krist povjerio. Koncilski su oci htjeli predstaviti vjeru na djelotvoran način; i ako su se otvorili s povjerenjem dijalogu sa suvremenim svijetom to je zato jer su bili sigurni u svoju vjeru, u čvrstu stijenu na kojoj počivaju. Ako Crkva danas predlaže novu Godinu vjere

i novu evangelizaciju, to nije zato da obilježi jednu obljetnicu, već zato što za tim postoji potreba, još i više no prije pedeset godina! A odgovor koji treba dati na tu potrebu isti je onaj koji su dali pape i koncilski oci i koji je sadržan u njihovim dokumentima.

U ovim je desetljećima uzelo je maha duhovno „opustošenje”. Što bi značio život, svijet bez Boga, u doba Koncila se moglo znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ali upravo polazeći od iskustva te pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci, često izraženi na implicitan ili negativan način, žeđi za Bogom, posljednjim smislom života.

A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put

prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. Danas više no ikada evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put, predstavljamo si slikovito Godinu vjere kao putovanje u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih u misiju – već Evanđelje i vjeru Crkve, koje su dokumenti Drugog vatikanskog koncila svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina.

U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao „posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja”, duboko svjestan ozbiljnih teškoćâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., „ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj.

Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću.

U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo” Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: „ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve”

Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14).

Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51).

Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni”(Iv 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?”(Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao”(Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.

7

iz apostolskog pismo u obliku motuproprija pape Benedikta XVI.

Č

ini se da je današnjim ljudima sve teži zadatak živjeti vjeru. Religijski sociolozi zaključuju da vlada velika nesigurnost u pogledu iskustava i sadržaja vjere. Mnogi kažu da im je premalo vjerovati, oni žele znati te se, čini se, s pravom pitaju da li je suvremenom čovjeku uopće potrebna vjera, budući da toliko toga zna i znanjem postiže? Drugim riječima, da li je razumno vjerovati? Ako je, kako se uopće vjeruje i mora li vjerovanje biti određeni napor? Odakle čovjeku težnja da živi neopterečeno svoju vjeru? Jesu li starije generacije u tom cilju bile uspješnije? Kako se može procjeniti vlastita vjera? U čemu se sastoji izazov nevjere i zašto je privlačna ideja nevjerstva? I sam se Gospodin, evanđelist Luka nam prenosi, pitao: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji (18, 8)?” „Zamislite da nema raja, to je lako ako probate, nema pakla ispod nas, iznad nas je samo nebo

8

(...) zamislite da nema zemalja, to nije teško, nijedan razlog za ubiti ili za umrijeti, da, također, nema religije” – poticao je na razmišljanje davne 1971. godine planetarno popularan britanski glazbenik John Lennon u svom albumu Imagine (Zamisli). Novi utopijski ideal koji je, čini se, ostao u duhu mnogih suvremenih pojedinaca i društava je upravo život odrješen od vjere, religije i Boga uopće. Religijske vrijednosti su za te iste ljude, čini se, ne samo besmislene i beznačajne, nego čak i opasne i štetne. S pravom se možemo zapitati zašto i kome to smeta Bog u svijetu? Najranije artikulacije ove težnje dolaze nam od klasičnih kritičara religije Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea i Sigmunda Freuda. U njihovim filozofskim promišljanjima, čini se, možemo iščitati zajednički im ideal – osloboditi čovjeka od religije, od vjere u Boga i tako mu omogućiti da postane bog.

Religiozne ideje oni će tumačiti kao „iluzije infantilnih”, „opsesivne neuroze”, „opijum za narod”,

„prividne sreće” ili pak „želje dječje bespomoćnih ljudi za zaštitom od opasnosti (Hans Küng)”. Svijet bi, dakle, trebao napokon potpuno i dokraja postati svjetovan. Svijet, čini se, strastveno revnuje novim manifestom: „Neka se zauvijek izgube institucije, dogme i apsolutni kriteriji istinitosti, jer je važnije trenutačno raspoloženje i površan doživljaj pojedinca. Ne treba nam Bog vezan uz obrede, čine, zapovijedi i zakone, običaje i prakse, ne treba nam nitko jer smo sami sebi dostatni.”

Najveća problematika izazova nevjere, čini se, nije samo u djelomičnoj i nesavršenoj ljudskoj spoznaji Boga, već ponajviše zbog toga što teoretsko znanje o Bogu treba postati praktično. Bog zaslužuje da ga tražimo, premda je beskrajno transcendentan. Bog zaslužuje da mu se klanjamo u duhu i istini, premda je naš duh kolebljiv i nepostojan. Bog zaslužuje da ga slavimo, premda smo skloni formalizmu. Njemački teolog Karl Rahner jednostavno je i oštroumno primjetio: „Vjerovati znači: Božju nepojmljivost izdržati čitav život.” Po svjedočanstvu vjere, čini se, prihvaćamo istine koje razum ne može doseći i tada ukoliko imamo vjere koliko je i zrno gorušičino događaju se neobjašnjive stvari, jer „čuda se”, prema sv. Ocu Augustinu, „ne događaju protiv prirode, nego protiv našeg znanja o prirodi”.

Na vjeru bismo mogli gledati i kao izazov da živimo bezvremenski poziv, bez obzira kakve promjene proživljavaju naši egzistencijalni prostori i vremena.

Po vjeri vjerujemo da je naš život svrstan u neki veći smisao i plan s kojim se ne može usporediti ni najmaštovitije osmišljen život. Dapaće, tek s vjerom čovjek primjećuje da je urašćen u obilje života. „Kada Milost nekome daruje snažno iskustvo Boga, to je slično onomu što su učenici doživjeli kod preobraženja: u jednomu trenu ima se predokus budućeg rajskog blaženstva (Papa Benedikt XVI).” U poslanici Hebrejima stoji (11, 1): „Vjera je čvrsto pouzdanje da će se dogoditi ono čemu se nadamo; ona je dokaz stvarnosti koju ne vidimo.” Stoga u Kristovom uskrsnuću vjernici vide prototip konačnog uskrsnuća mrtvih u kojem će napokon postati savršeno suoblikovani slici Božjoj. Takva suštinska transformacija novog stvaranja, vjerujemo, prekinut će svako zlo, pa čak i ono metafizičkog izvora koje proistječe iz same naravi kontingentnih (stvorenih, a samim time i nesavršenih) bića. Novi život kojem se kao kršćani nadamo je uistinu božanski. Život je to u kojem će ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imati pristup Ocu te će postati zajedničari božanske naravi (usp Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). Sada još „hodimo u vjeri, ne u gledanju

9

(2 Kor 5, 7)” stoga nam Krist i govori: „Hrabro, kćeri, vjera (će) te tvoja spasiti(la) (Mt 9, 22)!”, jer zna koliko je teško oduprijeti se nevjeri. Na početku vjere, zna Gospodin, da često stoji naša potresenost i osjećaj bespomoćnosti, no ukoliko slijedimo polako Njegove tragove te se u povjerenju slobodno s Njime povežemo primit ćemo svu potrebnu nadnaravnu snagu za spasenje. Stoga vjera, čini se, zahtjeva i slobodnu volju i jasan ljudski razum kada se upušta u odgovor Božjem pozivu. Ona raste kada sve bolje slušamo Božju riječ i upoznajemo Gospodina u zajedništvu s Crkvom. „Nitko ne živi sam, nitko ne vjeruje sam. Bog nam upravlja svoju riječ i dok nam govori, poziva nas u zajedništvo, stvara zajednicu, svoj narod, svoju Crkvu. Nakon Kristova odlaska Crkva je u svijetu znak Njegove prisutnosti (biskup Bazilije Seleucijski 5.st).” No, „naša je sposobnost shvaćanja ograničena”, upozorio je na Duhove 2005. godine sv. otac Benedikt XVI, „pa je stoga poslanje Duha Svetoga u tome da Crkvu uvijek nanovo, iz generacije u generaciju, uvodi u veličinu Kristova otajstva.” U Bogu „živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17, 28)”, odakle, čini se, i potječe dužnost svakom kršćaninu upoznati i živjeti svoju vjeru u skladu sa svojim duševnim sposobnostima, individualnom inteligencijom i prostoru i vremenu u kojima pojedinac prima Objavu. Na nama je, vjerujem neprestani, ali i svakog truda preobilno isplaćeni napor, da oživimo svoju vjeru da nam Bog može i hoće pomoći. „Da nam može pomoći, jasno je jer je svemoguć. Da nam hoće pomoći, sigurno je jer nam je to obećao na toliko mjesta u Svetome pismu i jer je vjeran svojim obećanjima (Majka Terezija)”.

Nagrada je Ljubav, jer kad smo uvjereni u Boga, sav život postaje manifest ljubavi! Stoga spoznati Boga koji je Ljubav, čini se, da predstavlja pravi izazov za čovjekov duh. Tko rekne da je ta težnja besmislena, jer je nerješiva ili previše pojednostavljuje ili se, čini se, pred tim izazovom prestrašen povlači, jer bi morao mjenjati svoj život. Iako nam je razum naša prvotna sposobnost, njegov je cilj, držimo, spoznati Boga da mogne sudjelovati zajedno sa svim stvorenjem u eshatološkom cilju neprestano slaveći Oca i Sina i Duha Svetoga! Kako bijaše na početku tako i sada i vazda, i u vijeke vjekova! Amen.

T

i imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju.

Tvoja je Hrvatska zemlja politike i njenih problema, moja je duhovna Hrvatska u svojoj vječnoj ljepoti.

Ti imaš svoju Hrvatsku s programima i sukobima, ja imam svoju sa snovima i nadama.

Tvoja je Hrvatska političko pitanje tvog materijalnog interesa, moja ja spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.

Tvoja je Hrvatska smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom, moja Hrvatska jest krilata molitva što zorom lebdi dok pastiri vode stada na pašu i radnici žure na posao, i onda s večeri kad se težaci vraćaju s njiva i vinograda.

Tvoja je Hrvatska šah koji igraju političari i tajkuni, moja je Hrvatska prostor odmora kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima.

Tvoja Hrvatska jesu trojica ljudi: političar, policajac i poreznik, moja Hrvatska jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini maslina, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti.

Tvoja Hrvatska jesu luka, pošte i trgovina, moja je uzvišena misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.

Tvoja Hrvatska jesu službenici, zaposleni i direktori, moja Hrvatska jest stasanje mladosti, odlučnosti zrele dobi i mudrosti starosti.

Tvoja Hrvatska jesu zastupnici i odbori, moja Hrvatska jest ponovno stasanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća snijega.

Tvoja Hrvatska jesu stranke i sljedbe, moja je mladost što se penje na stjenovite visine kulture, znanosti i stvaralaštva, koja gazi potoke i luta poljima duhovne ljepote.

Tvoja Hrvatska jesu politički govori, predavanja i raspre, moja je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.

Tvoja Hrvatska jesu krinke, tuđe misli i prijevara, moja je Hrvatska obična i gola istina.

10

Tvoja Hrvatska jesu zakoni s različitim pravilima za različite ljude, moja jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona povezuje i ne znajući svoje znanje; moja je Hrvatska čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.

Tvoja je Hrvatska namrgođen starac što gladi ruke i misli samo na se, moja je Hrvatska mladost, uspravna kao toranj, što se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.

Ti imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju.

Ti imaš svoju Hrvatsku i njezinu djecu, a ja imam svoju i njezinu djecu.

Ali, tko su djeca tvoje Hrvatske?

To su duše onih kojima su duše ispunjene samo vlastitim materijalnim probitkom, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja domoljubnosti. Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo – desno, od partije do stranke, od stranke do stranke. Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja. Oni su kao bez jarbola i kormila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost jest njegov zapovjednik, a luka mu pećina zloduha (zar svaka pećina u Europi nije pećina zloduha?). Ti su sinovi Hrvatske snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Europljanima. Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo za novinama i govornicom. Krekeću kao žabe i vele: „Oslobađamo se svojeg starog dušmanina!”, dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim tijelima. Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kukanjem i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim džepovima. Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: „On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja!”. Oni su poput robova koji, zato što su im zahrđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni. To su djeca tvoje Hrvatske.

Ima li i jednog među njima odlučna poput stijena Hrvatske, plemenita kao hrvatske ravnice, ili bistra kao okrepljujuće hrvatsko more, ili jedra kao oživljavajući hrvatski maestral, snažna i odlučna kao hrvatska oluja? Ima li i jednoga među njima koji

može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Hrvatske, ili suza u očima, ili osmjeh na usnama?

To su djeca tvoje Hrvatske. Koliki li su u tvojim očima, a koliki li su u mojim!

Daj da ti sada pokažem djecu svoje Hrvatske: oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove. Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu udolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.

Djeca moje Hrvatske jesu obrezivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino. Očevi koji grade brodove i drugi koji love ribu. Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje. Oni su zidari i graditelji, tkači i ljevači crkvenih zvona. Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove. To su oni, koji bez novaca odoše iz Hrvatske u druge zemlje, stvoriše blago i dadoše ga za Hrvatsku, čija srca gore od zanosa i odlučnosti za svoju domovinu. Oni se prilagođavaju novoj sredini, i cijenjeni su kamo god dođu. To su djeca moje Hrvatske, neugasive zublje i sol nepovarljiva. Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.

Što ćeš ti ostaviti zemlji Hrvatskoj i njenoj djeci za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti? Čini mi se da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u južnoj Hrvatskoj nadživjeti tvoja djela i postignuća. A ralo što vuče traktor po hrvatskoj ravnici nadmašuje vaše nade i častohleplja. Kažem ti, a svjedok mi je svijest svemira, da je pjesma klape uz more ili zvuk gange s planina vrednija od blebetanja tvojih odličnika.

Kada uvidiš svoju sitnoću prepoznat ćeš moje suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ.

Ti imaš svoju Hrvatsku, a ja imam svoju. Ti imaš svoju zemlju Hrvatsku i njenu djecu. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojom Hrvatskom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na našu zemlju.

U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013.

Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Općeg zasjedanja Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere.

Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao

VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva.

Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno" [5].

Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti "jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.

11

iz apostolskog pismo u obliku motuproprija pape Benedikta XVI.

U

Padovi je proglašena „Leopoldova godina” i tako je upućen poziv svim štovateljima Svetog Leopolda da se ponovno vjernijom odanošću utječu njegovu zagovoru i da dublje upoznaju njegovu duhovnu veličinu.

Naime, ove godine se navršilo 70 godina od njegove smrti. Ušao je u vječni Očev zagrljaj, 30. srpnja 1942. godine u dobi od 76 godina. Proživio je 57 godina kao redovnik, kapucin i 52 godine kao svećenik.

U ovoj prigodi kapucini u Padovi odlučili su proglasiti jednu osebujnu „Leopoldovu godinu”. Ona je započela prošlog 12. svibnja, na dan godišnje proslave našega Sveca i trajat će sve do 12. svibnja 2013. što se podudara s 30. obljetnicom njegova proglašenja svetim (16. listopada 1983.) i s 90 godina od Leopoldova boravka u Rijeci.

U tijeku ove „Leopoldove godine” doći će do izražaja različite ponude i prijedlozi na vjerskom i kulturnom području u dubljem produbljenju duhovne baštine Svetog Leopolda s posebnim osvrtom na njegovu dvostruku karizmu. Prije svega na onu koja se odnosi na tajnu Božjega oproštenja u ispovijedi, a onda i onu duhovnog ekumenizma čiji je hrvatski kapucin bio prorok. Ekumenizam koji ima svoj temelj prije svega ne toliko na ljudskom zalaganju Crkava, nego više na milosti snažnog djelovanja i Božjega milosrđa. Proročki je napisao teolog mons.

Alojzije Sartori koji je umro prije pet godina, a koji je veoma štovao Svetog Leopolda: „Povod kršćanskog jedinstva je prije svega nebeski zahvat. Zbiva se na Nebu, pokreće ga Bog, Presveto Trojstvo, na osobit način Krist i Duh Sveti. I upravo je zato, kao što postaje jasno u Svetom Leopoldu, da ono dopušta nadati se također „mimo svake nade” sa sigurnošću apsolutnom i Božanskom da će uspjeti istinski pobijediti sve nepravedne neizvjesnosti za koje se čini da bi mogle eksplodirati u krizi kašnjenja, neuspjeha i neprikladnosti vremena što se zbiva pred našim kratkovidnim očima koje ostaju zarobljenici unutar tjesnaca kratkog razdoblja sadašnje povijesti”.

Moguće je već od sada predvidjeti i odrediti da će se, 22. sljedećeg studenog u Padovi održati skup

12

koji će raspravljati o temi: „Pioniri duhovnog ekumenizma”. Kvalificirani izvjestitelji će predstaviti likove: Svetog Leopolda, don Ivana Calabriju, svetog Alojzija Oriona i blaženu Gabrijelu Sagheddu.

Potvrdio je svoje sudjelovanje također kardinal Walter Kasper, istaknuti predsjednik Papinskog savjetovališta za jedinstvo kršćana, koji će predvoditi euharistijsko slavlje i održati zaključni izvještaj.

Zborovanje je pokrenuo kapucinski samostan u Padovi, franjevački Institut za duhovnost papinskog ateneuma „Antonianum” iz Rima i međuprovincijski teološki studij kapucina „Laurencijanum” iz Venecije. „Leopoldova godina” se poklapa također s drugim duhovnim događajem, a to je „Godina vjere”, koju je najavio papa Benedikt XVI. Nju će katolici cijeloga svijeta slaviti od 11. listopada 2012. pa do 24. studenog 2013. „Vjeru, vjeru, imajte vjeru!” bilo je geslo bodrenja Svetoga Leopolda koje je često ponavljao svojim pokornicima. Neka i nama postane pobudom u ovoj „Leopoldovoj” i „Godini vjere” te iste riječi su uklesane na podnožju spomenika svetog Ispovjednika koji dočekuje i okuplja hodočasnike kad stižu pred njegovo svetište u Padovi.

Pobožnost prema ovom poniznom sinu svetoga Franje vrlo je živa također i danas i ne jenjava što se nazire kroz dolazak mnogih Leopoldovih štovatelja iz Italije i inozemstva, a prije svega sa strane njegovih sunarodnjaka Hrvata. Njegov grob je trajno posjećena lokacija mnogih osoba koje dolaze pojedinačno ili organiziranim hodočašćenjima da mole njegov zagovor tražeći okrijepu za život i kako bi mu povjerili svoje vapaje u tjeskobama i životnim potrebama. Također neprestano stižu i izvještaji o materijalnim i duhovnim uslišanjima po njegovu zagovoru. Mnoga od njih i objavljujemo u našem glasniku uz prethodno odobrenje zainteresiranih.

Osim toga, mnoga su čudesna zbivanja koja se događaju po Božjoj milosti posredovanjem Svetog Leopolda, koja se pohranjuju i čuvaju u tajnosti ispovjedaonice, a pokornici ih priopćavaju u vrijeme slavljenja sakramenta pomirenja.

„Leopoldova godina”, kao i „Godina vjere”, mogu pobuditi u svakom vjerniku „nadahnuće za ispovijedanjem vjere u punini i s obnovljenim pouzdanjem i nadom”, kako to ističe Benedikt XVI u apostolskom pismu „Vrata vjere” od 17. listopada 2011. godine.

,

Razgovor s gđom Milkom Cecilijom Pavlaković rođ. Balažinec o susretu sa sv. Leopoldom 1941. godine u Križevcima Gđo Pavlaković, već dugo živite u zagrebačkoj Dubravi, u župi posvećenoj sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Recite nam nešto o sebi.

Rođena sam 1926. godine u selu Vojakovcima kod Carevdara. Moje selo je do 1942. godine bilo općinsko mjesto, ali je onda teško oštećeno u bombardiranju tijekom rata i nije više općina.

Pripadala sam župi sv. Barbare u Carevdaru, 12 kilometara sjeverno od Križevaca. To je bilo mjesto u kojem su zajedno živjeli pravoslavci i mi katolici, a u Križevcima su i grkokatolici, koje smo zvali unijatima, također imali svoju

13

crkvu. U svojem selu ostala sam od udaje 1945. do 1965., a zatim smo suprug i ja doselili u Zagreb.

Ja sam bila domaćica. Djece, nažalost, nismo imali. Zadnjih osam godina suprug je bio nepokretan i ja sam ga njegovala. On je preminuo prije 15 godina i otada živim sama. Uskoro ću proslaviti 86. rođendan.

Je li vam neobično što vas je život donio baš u župu posvećenu sv.

Leopoldu?

Lijepo mi je što danas idem baš u Leopoldovu crkvu. Rado pratim posvećivanje novih crkava sv. Leopoldu. Nedavno sam na Radio Mariji čula da se posvetila nova crkva sv. Leopolda u Bosni.

Nekad sam ga gledala kao svećenika, a danas gledam sv. Leopolda kao sveca na oltaru.

14

Ispričajte nam kako je izgledao vaš susret sa svetim Leopoldom.

Bilo je to 1941. godine, nekako u ljeto, vjerojatno oko sv. Ane. Ja sam tada bila u 15. godini. Naš župnik, Zverec, koji je od moje mame odlučno zahtijevao da mi osim narodnog imena Milka nadjene još i krsno ime Cecilija,poveo je skupinu od 20 –tak školske mladeži na misu u Križevce, na susret sa sv. Leopoldom. Tada Leopold još nije bio svet, već običan franjevac, ali su naši svećenici znali za njega i preko tiska doznali da je došao u Hrvatsku. Nakon sv. Mise u crkvi sv.

Sv. Križa sv. Leopold došao je u park uz crkvu sv.

Ane. Tu je podijelio posebni blagoslov mastoru koji je morao popraviti gromobran na samome vrhu crkvenoga tornja.

Je li gromobran bio oštećen zbog rata?

Ne, u njega je udario grom i bio je jako svinut. No nalazio se na samome vrhu tornja i trebalo se do njega popeti s vanjske strane krova, što je bilo jako opasno.

Prije nego što se popeo, majstor je dobio blagoslov sv. Leopolda i zbilja, ništa mu se nije dogodilo. Dok je majstor popravljao gromobran, mi smo gledali sv. Leopolda i slušali što nam govori.

Kako je vama tada izgledao sv.

Leopold?

Bio je to malen gospodin u habitu, malen ovako kao što sam ja danas. Tada sam bila viša od njega. Činio mi se jako naboran. Imao je sijedu bradu i bio je gologlav. Teško je hodao, ali nije imao štap. Bio je nizak i mršav, kao pravi starčić, ali nije bio pogrbljen. Nije pokazivao znakove umora, bio je dobro raspolo-

žen, sviđalo mu se što se u crkvi okupilo mnogo naroda. Čega se sjećate od njegovih riječi?

S mladima je pričao, blagoslivljao je sve nas, i starost i mladost. Govorio je kako treba poštivati vjeru i crkvu.

Kako je završio susret?

Otpratili smo sv. Leopolda do pravoslavne crkve koju je posjetio i tamo ostao razgovarati sa svećenicima, a mi smo se vratili vlakom kući.

Jeste li u svom životu osjetili pomoć sv. Leopolda?

Ja se sv. Leopoldu molim odonda kad sam ga vidjela. Zahvaljujem Bogu po njegovom zagovoru na zdravlju koje me koliko-toliko služilo, bez obzira na brojne boleštine, koje moja narav prikriva, jer sam vesela i uvijek u pokretu.

Kako živite danas?

Malo mi je teško živjeti sama, ali rado se družim sa susjedima i redovito idem na svetu misu. Baš jučer bila sam bez kišobrana, kiša je padala tijekom mise, a vratili smo se tako da nismo pokisli. Hvala Bogu i na tom daru.

Kako doživljavate svoje visoke godine?

Hvala dragom Bogu, tako dragi Bog hoće. Zahvaljujem dragom Bogu i Majci Božjoj što su me nagradili dugim životom. Ja ne mogu ništa drugo nego zahvaljivati . Vjerovali vi meni ili ne, svako jutro zahvaljujem bogu za noć koju sam prospavala i probudila se, a navečer zahvaljujem za dan koji sam prehodila i što mogu ići malo van.

Ne boji se ispovijedi, Tko se Bogu moli.

Ne boji se ispovijedi, Tko Boga voli.

I nikada neću učiniti grijeh!

Slušat ću Oca! Voljet ću Oca! U Oca ću se pouzdati!

Ne boji se ispovijedi, Koga štitim ja.

Ne boji se ispovijedi, Tko djela promijenit će svoja.

Ocu neka je slava u mome životu, U svim mojim mislima, riječima i djelima!

ISPOVIJED JE MILOST, ISPOVIJED JE DAR. S DUHOM SVETIM PONOVNO ZAPOĆETI ĆU SVAKI NOVI DAN. U Oca sviga nikad više Sumnjati neću!

15

Ocu neka je slava u mome životu!

Duše Sveti ispunjaj me i vodi!

Isuse živi u meni!

Zajedno ćemo živjeti za Oca. Širit ćemo Očevo Kraljevstvo, Kraljevstvo mira, dobrote i ljubavi!

Kud god koračam hoću da širim radost, dobrotu i mir!

U spomenu na 70. obljetnicu od smrti Svetog Leopolda, koju smo proslavili, 30. srpnja 2012., ovdje želimo oživjeti sjećanje na posljednje trenutke njegova ovozemaljskoga života i prijelaza u vječni zagrljaj nebeskog Oca. Želeći što vjernije prikazati te posljednje trenutke života, utekao sam se na osobno sjećanje oca Pietra Bernardija koji je bio svjedok posljednjih petnaest godina zajedničkog života sa Svetim Leopoldom. On je,naime, opisao i ostavio sjećanja u tajnoj pohrani. Dosada to još nije nigdje objavljeno na bilo kojem jeziku. Prvi puta ulazi u javnost na hrvatskom jeziku i dio je ostalih zapisa pod naslovom:“Kako je Leopold živio svoj život“ – crtice iz Leopoldova života.

16

„U noći koja je prethodila, 30. srpnju 1942. u kapucinskom samostanu u Padovi vladala je veličanstvena šutnja. Redovnici su spavali u svojim sobicama. Sat je polagano otkucavao pola noći. Dan je bio prije toga vrlo vruć i zagušljiv; noć nije donijela nikakvo osvježenje, čak niti pokoji titraj zraka; vladala je posvemašnja smirenost.

Samo u svojoj sobi, otac Leopold je bdio i molio.

Tumor na jednjaku nije mu omogućavao počinak, ni trenutak počinka. Već dvadeset dana nije mogao ništa progutati. Samo ujutro, kada je služio svetu misu, slobodno mu je prolazilo kroz grlo Tijelo i Krv Gospodinova; potom ništa do sutradan ujutro.

One noći nije mogao zaspati. Osjećao je da mu se

pripravlja nešto veliko. U iščekivanju toga bdije i moli. Ponavljao je kao Isus u Maslinskom vrtu: „Gospodine, ako je došao moj čas, evo me! Neka se vrši ne moja nego tvoja volja. Jedino te molim, Gospodine, ne gledaj na moje grijehe, nego mi iskaži svoje milosrđe.”

Iznenada jedan subrat, fra Juraj, samostanski kuhar, pokuca na vrata, uđe i zamoli za ispovijed. Otac Leopold, bez očitovanja bilo kakve neugode zbog neprikladnog časa, ponovi uz osmijeh svoju uobičajenu riječ: „Evo me, evo me!, saslušavši subratove tjeskobe, ohrabri ga, blagoslovi i otpusti ga govoreći: „ Sada pođite na spavanje jer ste jako umorni, ali najprije uđite u bolesničku kapelu i u moje ime pozdravite Gospodina Boga. Osjećam da je trenutak da stanem pred Njega. Recite mu da ne gleda na moje grijehe, nego neka mi iskaže milosrđe.” Fra Juraj je izašao i sve je ponovno utonulo u najdublju šutnju. Otac Leopold je ponovno ostao sam. Njegove patnje su se povećavale, glad mu je razdirala želudac, od žeđi je gorio, vladala je nesnosna vrućina, činilo se da će ga zagušiti, ali on je nastavljao biti budan i moliti.

Tako sve do pet sati ujutro. Tada, s velikom mukom, dovukao se do obližnje kapele i pripremao se kroz jedan sat i po molitvom za služenje svete mise.

U šest i trideset pozvao je subrata koji je njegovao bolesne da mu pomogne obući svetu odjeću za misu, ali Gospodin je odredio posve drukčije.

Onog jutra on je trebao prinijeti na oltaru božansku žrtvu, ali tako da on sam bude žrtva združena s Isusom. Dogodilo se u tren, iznenadna klonulost srca oduze mu svijest. Srušio se na tlo. Pružena mu je hitna pomoć i odnesen je u svoju sobu, smješten je u krevet. I dođe k sebi. Strčala su se subraća i započeli su molitve za umiruće. Otac Leopold je bio posve miran i ponavlja: „Gospodine, neka se

vrši tvoja volja! Nemoj samo gledati na moje grijehe, nego mi iskaži milosrđe.” Podijeljeni su mu posljednji sakramenti. Još se uvijek nadao da će se oporaviti na način da može još ovoga jutra odslužiti svetu misu, tada nadođe nova klonulost koja ga dovede u posljednje trenutke. Svi nazočni su počeli moliti „Kraljice neba“ zazivajući Majku Božju da pohiti u pomoć duši koja se uputila u susret s Gospodinom.

Za vrijeme svojeg života, otac Leopold se mnogo molio i želio je da se moli za njega da mu Gospodin dade milost te umre pri punoj svijesti imajući na pameti veliki trenutak iz kojega se prelazi s ovoga života u pravi život s Bogom. Bio je uslišan.

Ponavljao je sve tišim glasom, zazive „Zdravo Kraljice”, sve do izdisaja. Stigavši do riječi „O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo”, iznenada je kao ponovno oživio. Sjede u krevetu i, uzdižući ruke, gledao je netremice očima u vis. Činilo se kao da se preobrazio; oči su mu blistale od radosti. Činilo se kao da gleda osobu koju odavna čeka. U svom je duhu, bez sumnje, osjećao odjekivanje utješnih riječi Evanđelja: „Veseli se, slugo dobri i vjerni, uđi u radost svoga Gospodina.”

Njegove su oči još jače zasjale. Nasmijan, ispružio se na krevetu i izdahnuo. Njegova duša, popraćena pjesmom anđela koji su uzdizale hvalospjeve preslatkoj Djevici Mariji, uzletjela je prema blaženoj domovini da susretne blago lice proslavljenog Otkupitelja koji ga je čekao. U veličanstvenom dostojanstvu smrti, izgledao je preobražen.

Tolika je bila plemenitost koja se odražavala s njegova lica.”

Molitva: Hvala ti sveti Oče leopolde za svu dobrotu i ljubav kojom nas darivaš s Neba!

Hvala ti za sve uslišane molitve!

Blagoslovi sve koji šire tvoju pobožnost, i koji nasljeduju tvoje kreposti.

Neka budu blagoslovljeni!

17

F

ra Leopold Bogdan Mandić bio je povezan s bratstvom Franjevačkog trećeg reda kapucinske provincije u Veneciji. O načinu na koji se zauzimao oko jačanja i povezivanja franjevačkih trećoredaca kao i o tome kako je svim svojim snagama nastojao oko sve dubljeg oživljavanja svijesti franjevačkih trećoredaca o vlastitom pozivu i oživotvorenju svog poslanja u konkretnim životnim okolnostima, možemo doznati iz članaka koje je objavio u trećoredskom glasniku „Bollettino Francescano”. Članaka ima 18, a pisani su na talijanskom jeziku. Prvi članak je iz 1907., a posljednji iz 1941. godine.

U svim se člancima ocrtava živa i brižna fra Leopoldova zauzetost i poticanje franjevačkih trećoredaca da vjerno nasljeduju Gospodina Isusa po primjeru svetog Franje Asiškog, svatko u svojim životnim situacijama. Veći dio članaka napisan je u razdoblju kada je I. svjetski rat bio u svom punom zamahu i mnogi su izgubili svoje najmilije na bojištima diljem Europe. Fra Leopold je sve hrabrio i podsjećao da svako zlo ima svoj korijen u Ocu laži i u čovjekovoj sebičnosti odnosno nepovjerenju i neposlušnosti Bogu i Božjim zapovijedima te da se moramo boriti ne protiv ljudi, nego protiv duha tame, a to ćemo postići jedino ako Riječ Božja bude svjetiljka našoj nozi i svjetlo našoj stazi.

Problem ljudske sebičnosti i sva ostala moralna zla koja iz toga proizlaze postojali su u svako doba, a fra Leopold je kroz svoju svećeničku službu jako dobro upoznao svu slabost ljudske naravi i ljudskih karaktera. Upravo zbog toga bio je svjestan da jedino uz pomoć Božje milosti i svojom iskrenom suradnjom s Bogom možemo postići radost i smisao života ostvarujući sve više Božje kraljevstvo u sebi i oko sebe.

Svjestan je da čovjek može Boga prihvatiti ili odbaciti, pa kaže: „Kada se zaniječe Boga, dušu, budući život, lako je zamisliti kakav će to moral

18

ostati u narodu”.

Jasno zapaža posljedice zamiranja vjere u ljudskom životu.

Zato nas fra Leopold poziva i potiče da stalno produbljujemo vjeru i hranimo je Riječju Božjom i sakramentima prenoseći je svojim životom mežu one koje nam je Gospodin povjerio na naš životni put. I danas smo svjedoci dviju oprečnosti: s jedne strane prisutna je trajna Božja briga za čovjeka, a s druge strane čovjek često ostaje nemaran u odnosu prema Bogu i ljudima, nemaran u odnosu prema vlastitoj savjesti koja ga opominje i potiče da čini ono što je ispravno i dobro.

Sveti Leopold upozorava na važnost odluke i nastojanja da živimo po Onome koji je Put, Istina i Život. Često u svojim člancima naglašava važnost prianjanja uz istinu, iako se čini da u svijetu i u društvu najviše napreduju i uspijevaju upravo oni koji zaobilaze istinu i služe se lažima, podmetanjima i manipulacijama u postizanju svojih kratkoročnih, najčešće materijalnih ciljeva. Međutim, sv. Leopold ukazuje na činjenicu da je život utemeljen na lažima, obmanama i prividima sličan kući sagrađenoj na pijesku: nakon nekog vremena od takve kuće nastane velika ruševina. Puninu života čovjek može ostvariti jedino ako u svom životu njeguje povezanost, usklađenost i sličnost s Bogom. Sv. Leopold je ustrajno poticao franjevačke trećoredce da se angažiraju u svijetu, jer je društvo sa svojim konkretnim situacijama i problemima prostor za naše djelovanje u skladu s Božjim zapovijedima i dobro oblikovanom savješću.

Zaključni fra Leopoldovi članci franjevačkim trećoredcima posvećeni su svetom Franji Asiškom, Isusovoj i našoj Majci Mariji te Kristovu uskrsnuću.

Zanimljivo je i dragocjeno pratiti fra Leopoldovu misao i zapažanja o Majci Mariji i njenom sudjelovanju u Isusovu djelu spasenja ljudi. U pozadini svakog Isusova i Marijinog djela sv. Leopold iščitava i naglašava njihovu ljubav prema Bogu i ljudima koja ih je potakla da kažu Bogu: „DA“! u svim svojim radostima i poteškoćama i da pretrpe tolike boli za naše spasenje. I naše nas skromno iskustvo podsjeća da jedino kada nekoga volimo, kada nam je

P

red sobom imamo knjigu o našoj hrvatskoj crkvi i pastoralnom centru Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sunshineu u Melbourneu u Australiji. Sama knjiga je umjetničko djelo profesionalnog umjetnika fotografa Fedora Vučemilovića, predavača na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Objavljena u izdanju Hrvatske katoličke misije iz Sunshinea u Australiji i Studija Rašić iz Zagreba 2008. godine u Zagrebu, na 234 stranice.

Ova moderna Crkva Svetog Leopolda Bogdana Mandića koju su nazvali Oaza svetosti i svjetlosti to uistinu i jest. Izgrađena je od 1993. do 2001. godine. Površinom je preko tisuću metara kvadratnih i skladno ukrašena umetničkim djelima hrvatskih umjetnika. Projektirala ju je grupa autora: DC Group Pty Ltd., arhitekt Jon Mikulić iz Australije te Smith and Tracey Architects iz Australije. Za unutrašnje uređenje angažirani su najpoznatiji hrvatski umjetnici iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine.

Akademski kipar Petar Barišić iz Zagreba opremio je unutrašnjost crkve: izradio je glavni oltar, krstionicu i ambon iz bijelog mramora, svetohranište iz silumina te monstrancu od zlata, srebra, opala i stakla. Izradio je još kvake na vratima, zatim šest kamenica za svetu vodu, oltarni križ i svijećnjake, kip Sv. Leopolda u bronci i uskršnji svijećnjak te natpis „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti - Mt 11,28”.

Akademski slikar Josip Botteri Dini iz Splita izradio je tri mozaika i više vitraja pod nazivom: Povijest hrvatske duhovnosti, vitraj, pet polja, svako od njih dimenzija 540 x 560 cm.; Pohvala Bogu Stvo-

19

do nekoga uistinu stalo, tada nam nijedna žrtva nije teška dok radimo i nastojimo oko onoga što je Božja, za istinu i pravednost, za poštenje, za ono što je dobro i za nas i za druge. U tome nas, također, sveti Leopold svojim primjerom i riječima poziva da s Božjom pomoću za Boga i Njegovo kraljevstvo neumorno radimo i ustrajemo.

ritelju neba i zemlje: 1. Bog govori Mojsiju iz gorućeg grma, mozaik 600 x 670 cm, 2. Oko treće ure, mozaik 620 x 330 cm, 3. Čudo sunčeve turbulecije – Fatima, mozaik 630 x 330 cm.; Kozmos u pokretima nebeskih, vitraj 1700 x 1290 cm; Dvanaest interpretacija starohrvatskog pleternog ornamenta, vitraj te Euharistija i mir (u bočnoj kapeli) dva vitraja, svaki 360 x 40 cm. Akademski kipar Kuzma Kovačić, profesor kiparstva na Likovnoj akademiji u Splitu izradio je Gospu od mora, u bronci, 110 x 40 x 21 cm.

Akademski slikar Vatroslav Kuliš, profesionalni umjetnik iz Zagreba, izradio je dva mozaika: Isus utišava oluju, 340 x 720 cm te Isus u grobu, 110 x 310 cm. Akademski slikar Ante Mamuša, profesionalni umjetnik iz Novog Travnika, izradio je Raspeće, bojano drvo, 190 x 170 x 35 cm, dok je Zlatan Vrkljan, profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, naslikao Posljednju večeru, u tehnici ulje na platnu, 144 x 265 cm. Križni put, četrnaest postaja, ulja na platnu, i Uskrsnuće Kristovo, ulje na platnu, 150 x150 cm, izradio je Charles Billich, ugledni australski umjetnik hrvatskog podrijetla.

Sve u svemu jedan krasan spoj australskog podneblja i hrvatske umjetnosti. Oaza svetosti, mira i svjetlosti. Kutak raja na zemlji. Sam tijek nastanka Centra i svetišta Sv. Leopolda Bogdana Mandića opisao je velečasni fra Josip Vranješ, duhovni voditelj hrvatske-katoličke zajednice u zapadnom dijelu Melbournea, u članku „Od zamisli do uznesenja“, na stranama ove knjige, monografije, od 16 do 21.

OSIJEK –U zajedništvu subraće redovnika, svećenika, redovnica i vjernika u kapucinskoj crkvi sv.

Jakova, apostola u Osijeku je 4. listopada svečanom misom proslavljena svetkovina sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja četiriju franjevačkih redova. Ujedno je obilježena 800. obljetnicadolaska franjevaca u hrvatske krajeve i spomenuta 70. godišnjicasmrti sv.

Leopolda Bogdana Mandića, sveca koji se posebno časti u ovoj crkvi i u Osijeku te je misnom slavlju nazočio i prof. dr. Josip Vrbošić, predsjednik osječkoga Gradskog vijeća.

Središnjimprijepodnevnim euharistijskim slavljem predsjedao je fra Slavko Milić, gvardijan Franjevačkoga samostana u Tvrđi i župnik župe Svete obitelji.

Uvodno je Milić kazao je kako je sveti Franjo Asiški prepoznat u ljubavi prema Bogu, ljudima i svim živim stvorenjima, poznat je po poniznosti i jednostavnosti kao putokaz koji i danas u pozivu odgaja redovnike, te je u propovijedi istaknuo svečevo traženje nauma Božjeg u pitanju, i sada aktualnom, gdje smo danas u odnosu na Evanđelje? „Franjo je prije svega u svome srednjovjekovnom vremenu bio živi i životvorni put vjere. On nas poziva da napustimo vjeru koja je uhodana, formalna i nezarazna. Ako svojim životom nikoga ne pokrećemo, nikoga ne osvajamo, ne izazivamo na smioni pothvat Božje ljubavi, kakva je to naša vjera? Franjo nam govori što je on otkrio, a otkrio je da Evanđelje potresa uski ljudski obzor i mudrost ovoga svijeta. Crkvi njegova vremena zaprijetio je val krivovjerja kakvih do tada još nije bilo. Dio svećenika i biskupa sablažnjavao je narod svojim sumnjivim

20

načinom života, pohlepom za materijalnim stvarima. Obični ljudi su padali u razna praznovjerja ili krivovjerja, a bilo je to zbog toga što se nisu imali čega ili koga uhvatiti. I tada se pojavio Franjo. Svojim životom pružio je svima uzor i pred njim su nestale sve čudne i krive sljedbe. Bio je svjestan da se Evanđelje ne treba dokazivati, već se Evanđelje živi... Bog je ispunio sav Franjin ljudski prostor i sve njegovo ljudsko vrijeme. To znači vjerovati. I Franjo će se uvijek vraćati na ovo uvjerenje: očuvati vjeru. Tražiti Boga svugdje i uvijek. Srce Franjine duhovnosti je u budnoj vjeri! Po ovome Franjinom primjeru pokušajmo slušati Boga, tražiti ga. Dopustimo da nas Bog ljubi i oblikuje i u svim poteškoćama neka nas vodi nada prisutna u Isusu Kristu.

Franjin evanđeoski naum ukorijenjen je u vjeri. U vjeri koja vjeruje da je Bog ljubav,“ kazao je Milić te zaključio: „Upravo u Godini vjere važno je prihvaćati riječ Božju i ostvarivati ju svojim otvorenim srcem prema Bogu. Na Franjinom primjeru dopustimo da nas Bog ljubi i oblikuje u vjeri, u vjeri da je Bog ljubav. Otkrivajmo što to Bog od mene želi!”

Svečanu misu su s vjernicima suslavili: mons. Adam Bernatović, p. Ignacije Čižmešija, preč. Mato Gašparović, p. Paul Abas Karim, fra Krešimir Borković i fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana i župnik koji je uputio domaćinsku dobrodošlicu i zahvalu najavljujući idućegodišnje svečano proslavljanje 310. obljetnice prisutnosti otaca kapucina u Osijeku.

„Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna prijatelj mladih i već sada blaženik, papa Ivan i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi bijahu ribari. I reče im: ‘Hajdete za mnom i učinit s Bogom” ističući da nema ljepšeg zvanja nego što ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže je davati Krista drugima i približavati druge Kristu i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su čuo potrebno je slušati. Potrebno je u svome srcu krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca prihvatiti Božju Riječ, čuvati je, te učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.

Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim.”

(Mk 1, 16-20) Što je duhovni poziv?

Slobodno možemo ustvrditi: ne samo da ljudi trebaju Boga, nego i Bog treba nas ljude! Naime, Svako se zvanje, pa tako i duhovno, rađa u čovjeBog je djelo naviještanja Radosne vijesti, odnosno kovu srcu, a Bog je onaj koji ga u nas stavlja i utiEvanđelja i spasenja roda ljudskoga povjerio lju- skuje. Za razliku od drugih zvanja, tajnu Božjega dima, tj. Crkvi. Zato Crkva - ako želi opstati i vršiti poziva na nasljedovanje „izbližega’’ moguće je svoje temeljno poslanje - treba ljude koji će se u njoj jedino spoznati u molitvi. angažirati, odn. raditi za Božju stvar. Isus Krist je po Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U svojim najbližim suradnicima – apostolima – pou- korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi čio Crkvu da se trajno brine za službenike Evanđe- poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće.

Mnoge primjere za to možemo pronaći u Svetom lja i da za njih molimo (usp. Mt 9, 37-38).

Bog treba ljude u Crkvi koji će naviještati Radosnu Pismu, a upravo različiti Biblijski prizori Božjega vijest, dijeliti njegove sakramente, svjedočiti ljubav poziva i izabranja ljudi čine najdojmljivije stranice prema bližnjemu i ljude na različite načine pouča- Biblije. „Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl vati i privoditi Kristu. Crkvi trebaju Bogu posve- 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve ćeni i predani ljudi (svećenici) koji će biti predvo- i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga ditelji zajednice i predsjedatelji Euharistije. No, uz u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj svećenike, ništa manje, Božjem narodu trebaju i njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitođakoni koji će – uz svećenike – propovijedati i dije- sti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćaliti sakramente. Crkvi trebaju i redovnici i redovnice nja” (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i koji će radikalnije živjeti evanđeoske savjete i stav- suradnici, Zagreb, str. 943). ljati se u službu braći ljudima. Bogu i Crkvi trebaju Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko i angažirani vjernici laici koji će zdušno raditi na kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. socijalnom i karitativnom području. Još više kršćan- Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, stvu trebaju laici koji će u svjetovnim okolnostima ima i onih koji se niti žene niti stupaju u duhovni – u svojim obiteljima i radnim mjestima – živo svje- poziv, nego se u svijetu kao ljudi i kršćani posvećuju služenju ljudima. No, ima i onih koji u srcu dočiti svoju vjeru u Isusa Krista. osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedova• • • • nje Isusa Krista, ond. život po Evanđelju. To su oni Najprivlačnija „avantura” koja se čovjeku može muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svedogoditi jest „avantura” susreta s Bogom, s živim ćenici, redovnici ili redovnice. i konkretnim čovjekom Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu” sa sobom – već po sakramentu Iako je duhovno zvanje istina ovisi o milosti, ono krštenja - poziva svakog čovjeka, jer je on Otac itekako ovisi i o ljudskom sudjelovanju. Ponudu svih ljudi i želi spasenje svakog čovjeka. Veliki Božjega izabranja čovjek može slobodno prihva-

21

titi ili, pak, odbaciti. Tako su u duhovnom pozivu uvijek na djelu dvije slobode: Božja i ljudska: Bog slobodno upravlja svoj poziv čovjeku, a čovjek na taj Božji zov može i treba slobodno odgovoriti. Dakle, poziv na Bogu darovani život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva uvijek se traži slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).

Kako se događa, odnosno rađa duhovni poziv-zvanje?

«Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane”. (Iv 15,16) Duhovno zvanje se u čovjeku rađa sasvim obično, ne spektakularno. Božji poziv je većinom tih. Kao kod svjetovnih zanimanja tako i kod duhovnih nema izuzetnim događaja. Zakon je to Božje psihologije. S duhovnim pozivom je kao sa stvarima u prirodi: sve ima svoj blagi ritam. Duhovni poziv jest jedan normalan izbor u životu čovjeka, jednako kao što se npr. bira poziv liječnika, pravnika i tome sl. U duhovnom pozivu nema nekih tajnovitosti. Sve ide prirodno i susljedno. Sve započinje u vjeri, raznim poticajima, određenim sviđanjem, a nastavlja se ostvarivanjem želje.

Na kako sve različite načine Bog k sebi poziva izabranike, zorno nam opisuju Evanđelja, kada govore o pozivu apostola. Kao što je povijest poziva sva-

22

kog apostola jedinstvena, tako je i povijest svakog svećeničkog i redovničkog zvanja jedinstvena i neponovljiva. Netko se za duhovni poziv odluči već zarana, u djetinjstvu, u ozračju kršćanske obitelji koja sakramentalno živi i u kojoj se moli. Kod nekoga se duhovno zvanje počinje oblikovati pod utjecajem uzorna svećenika. Za neko duhovno zvanje treba zahvaliti ustrajnim molitvama i mnogim žrtvama mnogih neznatnih majki i pobožnih vjernika. Želja za duhovnim pozivom kod nekoga se može javiti prigodom svečanosti Mlade mise.

Slobodno i jednostavno možemo reći: koliko je duhovnih zvanja, toliko je i neponovljivih Božjih „avantura”, poziva! „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi” (Mk 1, 17-18) U današnje vrijeme kad je veća kriza «Odziva» nego «Poziva», duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova (svećenička i redovnička) - više od svega trebaju našu žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

A upravo osobama koje se od Boga osjećaju pozvanima u duhovni poziv, blaženi papa Ivan Pavao II. preporuča da prije svega dopuste Isusu da im progovori u molitvi: «Danas, predragi mladi, postoji mnoštvo glasova koja žele prevariti vaše savjesti. Kako razlikovati glas koji daje pravi smisao vašemu životu? Isus se daje čuti u tišini i u molitvi. U toj atmosferi intimnosti s njim, svatko od vas moći će osjetiti poziv

Dobrog Pastira koji vam govori: Pođi za mnom! (usp. Mk 2,14; Lk 5,27) … Koji je vaš odgovor?

Nedostaje li vam možda hrabrosti odgovoriti s DA? Osjećate li se sami? Pitate li se je li moguće posvetiti se u nasljedovanju Isusa u potpunosti za čitav život? Ako vas On zove i privlači k sebi, budite sigurni da vas neće napustiti. Mnogo puta čitamo u Evanđelju: Ne bojte se! (usp. Mt 14, 27) Mk 6, 50); Neću vas ostaviti kao siročad! (usp. Iv 14, 18). Želi reći da On poznaje naše poteškoće, i da pozvanima daruje snagu i hrabrost da ih nadvladaju. Isus je sve u našemu životu. Zato se pouzdajte u njega».

(Izvor: Poruka za XXI. svjetski molitveni dan za duhovna zvanja).

Bog treba suradnike koji će riječima i djelima govoriti i svjedočiti o „najvećem umjetniku svih vremena” Isusu Kristu. A poziv na nasljedovanje Isusa Krista – po krštenju – Bog upućuje svakom čovjeku. Naši roditelji i kumovi na krštenju su za nas rekli „DA” – želimo biti Kristovi učenici. No, njihov ‘da’ treba sada postati i mojim ‘DA’, ne samo riječima, nego još više životom i djelima. Isus i svakome od nas danas ponovno upućuje svoj poziv: „Slijedi me”! Na svakome je od nas hoće li taj Kristovo poziv na nasljedovanje čuti i u slobodi i radosti mu se odazvati i reći: „Evo me”! A za taj korak

Isuse, očisti mi srce da Tebe mogu ljubiti u svojim bližnjima.

Prožmi moju dušu da uvijek gleda očima Neba.

Razbistri mi razum da misli pravedno i sveto. Ojačaj mi ruke da se ne umore služiti Tebi. Nadahnjuj moj govor da druge vodi Tebi, slaveći Te riječima i pjesmom.

Otvori mi oči da u svemu stvorenome prepoznam djelovanje nebeskoga Oca.Daruj mi zdravlje dokle god ti je potrebno moje djelovanje.

Neka se u svemu što jesam očituje Tvoja ljubav i Tvoja milost! Isuse, učini cijeli moj život darom Tebi!

23

danas je, više možda nego prije, potrebna odvažnost, a ona proizlazi iz uvjerenja i svjedočanstva životom onoga koji jednog dana reče poput proroka: „Evo me, pošalji mene” (Iz 6,8). Ljepotu i ponudu duhovnog zvanja danas je svijetu i mladima potrebno više pokazivati (očitovati) životom, negoli riječima. Samo tako je moguće doprijeti do nečijega srca i potaknuti ga da se i sam odluči na „avanturu s Bogom” za cijeli život.

• • • • Ako razmišljaš o duhovnom pozivu - bilo za redovnika, bilo za svećenika - slobodno nam se javi i piši, ali se prije svega moli Duhu Svetom kako bi mogao spoznati što je volja Božja za tebe i tvoj život. Usudi se, poput našeg svetog nadahnitelja Franje Asiškog, i sam postaviti pitanje: „Gospodine, što želiš da učinim?”

Kontakt: PROVINCIJALAT KAPUCINA sv. Leopolda Mandića 41 10040 ZAGREB e-mail: provincija@kapucini.hr

Polako sebe prelijevam u Tebe, Tebe ne mogu preliti u sebe.

Kako bi rijeka popila ocean?

Kad malo Tvoje vode srknem, moje odmah ozdrave.

Ozelene, procvatu, rod donose: mira, ljubavi i dobrohotnosti

N

akon izlaganja o diabologiji i satanologiji u Svetom Pismu i u Učenju Crkve; i vidjevši kako je sotona vodio rat sa stigmatiziranim iz Gargana tijekom cijelog njegova života, uz žestoke udarce, i danju i noću, stalno koristeći, ljude i stvari svake vrste i oblika, neka se pitanja o onome što je rečeno sama postavljaju: Ljudi se pitaju što je otac Pio mislio o đavlu i kušnjama, i kojim se metodama služio da prevlada zlo svaki put kada je napadalo?

Učenje o zlu Otac je običavao govoriti da je đavao aktivno stvorenje, zlo, izopačeno po svojoj prirodi, ali je još uvijek pali anđeo koji ima inteligenciju koja je superiornija od ljudske, iako je nastrana.

Seraf iz Pietrelcine je imao priliku iskusiti takvu prevarantsku i zlu inteligenciju. I on je to iskusio na jedinstveni način.

Jednog dana sotona se ispovjedio ocu Piu! Otac, nakon mog inzistiranja, rekao mi ješto se dogodilo.

Jednog jutra, dok sam ispovijedao ljude, rekao je otac Pio, visoki, mršavi čovjek, odjeven elegantno i pristojan, mi se predstavio. Kada je kleknuo, ovaj stranac je počeo ispovijedati svoje grijehe kojih je bilo svake vrste protiv Boga, protiv svojih susjeda, protiv moralnog zakona; sve su to bila zastranjenja!

Jedna me stvar pogodila. Poslije mog ukora svih tih grijeha, koristeći riječi Božje, Učenje crkve, i moralno učenje Svetih, kako bih potkrijepio svoje riječi, ovaj zagonetni pokornik preokrenuo je moje riječi, opravdavajući, velikom sposobnošću i rijetkom finoćom, sve vrste grijeha, oslobađajući ih sve zloće i pokušavajući, u isto vrijeme, učiniti da svi grijesi izgledaju kao normalni, prirodni, neštetni za ljude. A to se nije ticalo samo strašnih grijeha protiv Boga, Isusa, Gospe i Svetaca, prema kojima se odnosio sa nepoštovanjem, bez da ih čak i spomene, nego i grijehe koji su bili moralno prljavi i zli, da su tako postali neopisivo odvratni.

Odgovori, koje je ovaj zagonetni pokornik ponekad davao na moje argumente, suptilne i prepune skrivene zloće, ostavili su strašan utisak na mene.

24

Mislio sam: Tko je ovo? Iz kojeg svijeta dolazi, tko god da jest?

I pokušavao sam ga promatrati pažljivo u lice kako bih, eventualno, pročitao nešto iz crta njegova lica, i u isto vrijeme sam slušao pažljivo svaku njegovu riječ kako mi niti jedna ne bi pobjegla i kako bih ih mogao razmotriti u svom njihovu značenju. U određenom trenutku, nastavlja otac Pio, u svojoj unutrašnjosti, uz pomoć živog i prosvjetljujućeg svjetla, jasno sam spoznao tko je bio preda mnom.

I odlučnim i zapovjednim glasom rekao sam mu: Reci: Živio Isus! Živjela Marija! Čim sam izgovorio ova najslađa i moćna imena, sotona je odmah nestao u plamičku vatre, ostavljajući za sobom zagušljivi smrad. Žestoka borba koju je nezaštićeni fratar iz Pietrelcine vodio protiv snažno naoružanog princa zla, izgleda da je bila žestoka kada je otac, obavljajući Sakrament Pomirenja, morao dati oprost. Svi njegovi vjernici su vidjeli s koliko je napora, snage i trpnje, izgovarao formulu sakramentalnog odrješenja. To je bio trenutak u kojem se strašni grč, koji je zahvatio osjetljivo srce oca, jasno mogao primijetiti. Uz pomoć snage milosti koju mu je Isus dao, otac Pio je tjerao đavla iz duša, uništavajući u njima grijeh, stavljajući, u isto vrijeme, Duha Svetoga i njihova srca, koji je učinio da ovi ljudi ponovno postanu djeca Božja.

Ako je, za vrijeme davanja odrješenja, otac osjetio u sebi bol, poslije izgovaranja formule odrješenja, postao bi ponovno radostan, lice bi poprimilo lijep izgled, postalo bi crvenkasto, sretno, jer bi duša postala dio božanske obitelji.

Junak iz Pietrelcine je znao iz Svetog Pisma da đavao, kao ričući lav, luta okolo tražeći nekoga koga bi proždro. Nije nikada prestajao podsjećati one duše koje je vodio, na upozorenje sv. Petra, navodeći ih da obnove svoju vjeru, i da uvijek budu budni kako bi sigurno prozreli zle trikove neprijatelja. Đavao, rekao je otac Pio, je pas koji laje. On je vezan: grize samo one koji se nepažljivo njemu približe. Jak je sa slabima, ali je kukavica sa jakima.

Otac, je štoviše, stalno opominjao duše koje mu je povjerio Isus, da se ne boje zloga, navodeći ih da

ga samo prezru, ne obraćajući pažnju na njega; on želi da oni izreknu kletvu na njega.

Mali fratar iz Pietrelcine je naučio od oca Benedetta da ako đavao reži da je to dobar znak. I to je bilo nešto što je on ponavljao svojim duhovnim kćerima, govoreći im i razlog: Ako đavao buči, to je znak da je još uvijek izvan nas, a ne unutra. Ono što nas mora zastrašiti je njegov mir i slaganje sa ljudskom dušom.

Otac uči svakoga da odbije, odmah i energično, prijedloge velikog čarobnjaka opačina, jer je to dio tajne filozofije sotone. Zli sofist zna dosta o tome, ali duše Božje, govori otac Pio, znaju bolje od njega.

Oni znaju dobro, nastavlja otac Pio, da iako opaki može izvesti trikove i zla svake vrste, moć princa ovog svijeta ne može napredovati uvijek i svugdje kako bi želio. Stoga, on nije svemoćan i bez ograničenja, nego je oslabljen, ograničen, vezan. Od kriterija koji nam omogućuju razlučiti zle radnje kojima nečista zvijer napada duše, prosvijetljeni učitelj spominje posebno neke.

Otac je prvo naznačio lukavstvo kojim se služi đavao kako bi učinio da one duše koje vole Boga padnu u đavolju mrežu. To jest, ono što čini da ljudi ne poslušaju svog ispovjednika i njegovo duhovno vodstvo, pretvarajući se u anđela svjetla. Djelovanje sotone se razlikuje, kaže otac Pio, od djelovanja milosti: milost prosvjetljuje i tješi, dok sotona muči i uznemiruje.

Otac je također pokazao, dušama povjerenim njegovoj duhovnoj brizi, način na koji mogu oslabiti zlog neprijatelja.

Kada smo napadnuti od strane modrobradog, moramo se uteći Bogu, vjerujući u Njega i očekujući svako dobro od Njega. I ne smijemo dobrovoljno razmišljati o onome o čemu inzistira đavao: samo onaj koji se othrva tome će pobijediti. Moraju se odstraniti strahovi, iskrivljene misli i suosjećanje u sebi, koji u našim dušama vide samo oholost, manjak poniznosti, pad, zle strasti, jer je to zamka sotone, postavljena s preciznim ciljem da dobre i kreposne duše izgube hrabrost, prouzrokujući da zastanu na putu ljubavi. Isus je uvijek blizu ovim dušama, i ni pod koju cijenu neće dozvoliti da budu žrtva neprijatelja, posebno ako su se posvetili Njemu na poseban način: Sotona neće nikada postići ovu pobjedu.

Stoga, đavao ne može nauditi dušama više nego je Isus dozvolio. Gospodin ne dozvoljava da oštri sjevernjak puše nad malim duhovnim vrtovima ovih duša; da taj suhi sjeverni vjetar, koji suši polja

25

ostavljajući ih neplodnim i tužnim. Zao duh je bespomoćan protiv djece Božje; pakleni napadi zloga čine dušu dražom i bližom Bogu. Sotona, konačno, je u službi smišljenog i skrivenog plana koji, što je njemu nepoznato, ima za svoj cilj posvećenje duša i veću Slavu Božju.

Učenje o kušnjama Ništa manje važno je nastojanje oca Pia da nauči duše koje je duhovno vodio, o đavolskim kušnjama. Pitanje se postavlja neophodno i u srcu i u umu, tražeći znakovitu istragu u vezi božanskog ponašanja: Zašto Bog dozvoljava kušnje? Otac Pio, vezan neobjašnjivom vezom koja mu je zadavala strahove, koji su ga znali dovesti do očaja, pitao je svog duhovnog vođu kakav je Božji plan u dozvoljavanju da đavao onako podbada, što utječe da netko sagriješi.

Otac Benedetto se požurio pisati svom učeniku navodeći mu razloge za Božje nakane, izvodeći ih iz Svetog Pisma. On odgovara kako slijedi: Nisam uzrujan zbog strašnog rata kojeg neprijatelj vodi protiv tebe, jer Sveto Pismo kaže: Moj sinko, ako se odlučiš služiti Gospodinu, pripremi se na kušnje.

(Sir 2, 11). Činjenica da si predmet napada, znači da si u božanskoj službi i što više postaješ Božji prijatelj i član Njegove obitelji, više će te kušnji salijetati.

Hrabro, i ne boj se. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budeš kušan više nego možeš podnijeti, nego će se udružiti s tvojom dušom u borbi da možeš podnijeti i pobijediti bitku. Ne samo da moraš biti hrabar i odlučan, nego se moraš radovati što je u tebi nepogrešivi znak da si prihvaćen od Boga: I zato što si prihvaćen od Boga, potrebno je da budeš kušan (Tob 12, 13); niti raznolikost, niti mnoštvo napada ne smiju smanjiti tvoju radost, jer je napisano: Smatrajte to radošću, moja braćo, kaka se sretnete sa raznim kušnjama (Jak 1, 2). Oh da, moja draga kćeri, blagoslovljen je čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, kaže Mudrost, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan!: Blagoslovljen je čovjek koji ustraje u kušnjama (Jas 1, 12). Nažalost, sve ove svete istine su teške za našu bijednu i slabu prirodu, koja bježi od Križa i boji se svake sjene zla; ali ovako je i nagrada za radost koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena, uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji: jer kada je ustrajao u kušnjama, primit će krunu života (Jas 1, 12b).

Sa svoje strane otac Pio je, nakon prisjećanja da je Isus dozvolio njegove kušnje, istaknuo svojim duhovnim kćerima razlog zašto Bog dozvoljava

da duše budu kušane. Kušnje, kaže Otac, su vatra koja čisti. Oni su udarci čekića i dlijeta kojim božanski Umjetnik priprema kamenje – to jest one odabrane duše – koje će tvoriti dio vječnog grada. A ovo nije samo čišćenje kamenja; to je u isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti, koje ne izgledaju takve ljudskom oku. Izgleda, na prvi pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu, nego što je čiste.

Ali nije tako. Kušnje su kao sapun, koji, kada se stavi na svu odjeću izgleda da ju je uprljao, ali zaista ju je pročistio.

Biti kušan, stoga, kaže otac Pio, je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina. Zato, kušnje nisu kazne, nego dokaz ljubavi. I zbog toga se moramo radovati. One su znak božanske naklonosti. One su dokaz duši da je Bog želi testirati i kada vidi da je duša dovoljno jaka, da prekine borbu i isplete krunu slave.

Sredstva za pobjedu Sotone Otac Pio je pokazao dušama sredstva kojima mogu pobijediti zloga, čineći ga nemoćnim. Ovdje ću spomenuti neka od njih. Ova sredstva su djelomično uobičajena, a druga su istaknuta od strane mistika iz Pietrelcine.

Uobičajena sredstva Otac ih pronalazi u tradicionalnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje korijene u Svetom Pismu i u učenju Svetaca.

1. Budna molitva Kako bi se nadvladali napadi neprijatelja, potrebno je neprestano biti naoružan molitvom. Sva ljudska nastojanja nisu dovoljna da se uspješno suprotstavi varkama i napadima zloga, čak niti za otkrivanje brojnih laži kojima su prerušene težnje ka dobru i zlu. Duša se mora uvjeriti da je neophodna božanska pomoć u borbi duha, i da je nikada neće nedostajati, ako se moli s poniznom i gorljivom molitvom.

U trenucima najveće borbe i potištenosti, stoga, duša se treba uteći Gospodinu moleći, tako da sa Božjom pomoći ne budemo nadvladani od kušnje.

Ako je duša iskušavana i napadana raznim vrstama oskudica, kušnji, napada od strane đavla – otac kaže – moramo gledati u nebo. Gospodin je tako blizu nama i nemamo se čega bojati. Neka đavao vodi rat; neće moći ugristi. Za oca Pia, molitva je putnikovo oružje. Oružje koje neprekidno drži u svojim rukama. Snagom ovog oružja on je pobi-

26

jedio sve bitke koje je zli neprijatelj vodio protiv njega.

Molitva je, stoga, bila osnovna za Serafa iz Pietrelcine: ona je bila duša njegove duše. Čak se personificirala u njemu. Tko god bi ga pitao tko je on, otac Pio bi odgovorio da je on fratar koji moli. Stigmatizirani iz Gargana, ipak, nije bio samo fratar koji moli, bio je ništa manje nego molitva u osobi. Na ovaj način on je ponavljao ono što je rekao Celano, potvrđujući, svog serafskog brata, svetog Franju (Cf. 2 Cel 95). Otac Pio je učio da moramo dodati budnost molitvi. Molitva i budnost su dva oružja koja je predložio Isus Apostolima u trenucima opasnosti (Cf. Mat 26, 41; Mk 14, 38; Lk 22, 46).

Naglašavajući učenje Isusa, otac Pio zaklinje duše da budu budne, ne povremeno, nego stalno, jer đavao neprekidno djeluje potajno. Otac Pio je, štoviše, želio budnost i molitvu da budu dva oružja u rukama duša koje je on vodio, kako bi nadvladale sve kušnje, koristeći ih neprekidno, bez odustajanja.

2. Poniznost Budna molitva – Molitelj iz Pietrelcine nas nadalje uči – mora biti udružena, isprepletena, oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u opasnost da budemo utopljeni u olujno more, jer ako se Bog opire oholom, daruje milost poniznom (Cf. Jak 4, 16; 1 Pet 5, 5). Kada je netko pritisnut kušnjama – mišljenje je oca – način na koji možemo dobiti Božju pomoć, je poniznost duha. Božja moć može sve; ali ponizna trpeća molitva pobjeđuje i samoga Boga. Neprijatelj samo pobjeđuje uobražene, to jest, one koji vjeruju samo svojoj vlastitoj snazi, tako padajući u najstrašniji ponor. Poniznost je najveći neprijatelj đavla. Razlog je očit. Ona je velika suprotnost, oštri, tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji.

Sotona se boji i drhti pred poniznim dušama.

3. Vjera Sve ove kreposti – prema učenju oca Pia – moraju se zasnivati na nepokolebljivoj vjeri, čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina, na sigurnosti Njegove stalne prisutnosti unutar nas, da ne spominjemo Njegovu bezgraničnu ljubav, koja dozvoljava ove prolazne kušnje, samo zbog dobra Njegovih stvorenja. Zato, moramo se naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u Njega.

Tako je potrebno otvoriti svoje srce Isusu svetom i beskrajnom sigurnošću, utečući se Njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno Njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke,

tako ostavljajući sve Njegovoj brizi. Prije usađivanja povjerenja u duše dodijeljene njemu na brigu, otac Pio ga je sam imao u sebi, na uvijek praktičan i junački način. Bilo je prirodno da je, prema doktrini, otac želio da te duše nemaju povjerenje u sebe same.

Otac Pio je izveo to povjerenje koje je istaknuo tako velikom energijom svojoj duhovnoj djeci, i koje je bilo rođeno u njegovu ranjenom srcu, iz činjenice da je Bog vjeran Svojim obećanjima. I točno: Gospodin nikada neće dozvoliti kušnju iznad snage onoga koji je njoj prepušten; i u isto vrijeme On daje snagu da ju se nadvlada uz korist (Cf. 1 Kor 10,13).

Kršćanska duša, zato, nikada ne može vjerovati niti za tren da bi Isus dozvolio prepreke iznad snage onih koji su im podložni, na zamornom putu koji vodi prema Ocu, baš kao što će vjerovati slijepo da će je Gospodin voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Duše, zato, imaju sigurnost da će nadvladati neprijatelja, jer se bore sa Kristom i Njegovom božanskom Snagom.

Nepokolebljiva vjera u ovo obećanje je najvrednija pomoć da bi se ustrajalo, bez umaranja, za vrijeme bitke, sve dok se ne postigne konačna pobjeda.

Zaključak Prije zaključka o onome što smo rekli o temi đavla u životu oca Pia, želio bih istaknuti da je već spomenuta tema, prvo i uglavnom, temeljita studija Tajne zla koju nam daje Riječ Božja, kako piše u tekstu sv. Pavla. (Cf. Sol 2, 7).

U životu saveza s Bogom, otac Pio vidi stvarnost u svojoj cjelovitosti očima vjere. U Božjem svjetlu, otac spoznaje Tajnu zla i, zato, sotone također, đavla, demona, posebno grijeha, kušnji, i đavolskih utjecaja u povijesti pojedinih naroda i čovječanstva. Otac Pio je Božji ekspert i zato poruka, u ovom slučaju također, za suvremenu, iskrivljujuću teologiju o đavlu. Mnogi katolički mislioci dvojbene pravovjernosti, prikazuju đavla kao mit, čistu intelektualnu izmišljotinu; ne kao osobu, nego kao čistu i jednostavnu ideju odvojenu od svake stvarnosti, čisti sinonim moralnog nedostatka koji podrazumijeva sve što je zlo na zemlji. I ovo čini veliku štetu dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima. Otac Pio mi je rekao da mu se jednom netko pojavio na ispovijedi govoreći: Oče, ne vjerujem u pakao, i još manje u đavla. Otac je rekao toj osobi: Postojanje pakla je istina naše vjere!… i đavao postoji!

27

Ovaj čovjek je neprekidno ponavljao svoje uvjerenje u nepostojanje pakla, nepomirljivom sa dobrotom Boga, i nepostojanju duhova zla, koji ne mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja, koji čini samo dobro i za ljubav.

I otac je, razotkrivajući jedan po jedan pseudoargument, koji je suprotan sa doktrinom vjere i Crkve, shvatio da taj čovjek tvrdoglavo brani svoje stavove zbog razlogâ koji su njemu odgovarali.

On ne želi prihvatiti postojanje pakla i đavla, jer bi takva istina tražila od njega da se odrekne grijeha, koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.

Tom prilikom je otac Pio, glasom proroka, rekao toj jadnoj osobi: Moj brate, putujući ovom cestom koja vodi u pakao, sigurno ćeš tamo stići; bit ćeš zauvijek s đavlom! Ako ti se ovo dogodi, javi mi, kako ti se sviđa pakao i kako uživaš u društvu sotone! Ovo je primjer i za nas. Mora nas staviti na sigurno mjesto, kako bismo dostigli spasenje.

Glavno naučavanje oca Pia u vezi nadvladavanja đavla je: Budna i ponizna molitva, duhovno vodstvo, izražavanje kreposti vjere, poniznosti, povjerenja Bogu, odanosti svetom Mihaelu Arkanđelu i Anđelu Čuvaru, sinovski i odani odnos sa Marijom držeći krunicu u rukama, odajući joj čast dnevnom molitvom krunice.

Svim ovim sredstvima trebaju se dodati česti sakramenti, posebno Euharistije, koji imaju za svoj cilj uvođenje duša u tajnu Uskrslog Krista. Uvođenjem u tajnu Pobjednika Isusa, duše slabe đavla sredstvima velike snage uskrsnuća.

Postavlja se spontano pitanje kod zaključivanja ove teme. A ono je slijedeće: Poslije iscrpljujuće, neprekidne borbe koju je vodio otac Pio, dan za danom, za cijelo vrijeme svog života, protiv sotone i pakla, je li moguće zamisliti sjaj krune kojom ga je Isus zaslužno okrunio za vječnost u nebu?

Obećanje Isusovo bilo je ostvareno 23. rujna 1968.

Uz pomoć Isusa Krista, otac Pio je pobijedio sotonu uvijek i svugdje, u svim bitkama koje je sotona vodio protiv njega, uz pomoć najpodmuklijih zamki. U svom slavnom prijelazu, stigmatizirani iz Pitrelcine je bio okrunjen od Isusa jedinstvenom krunom, koja je nadmašila prvu koju je samo pogledao, iako je bila rijetko lijepa. Pokušati je opisati, bio bi znak taštine.

Tako okrunjen, sjajan i ovjenčan, otac Pio je ušao u Raj za svu vječnost. SION.HR

Dana 20.kolovoza ove godine Fra Goran, fratar iz Topuskoga, odlučio je nagraditi nas svoje ministrante. Odlučio nas je nagraditi jer smo tijekom prošle godine bili jako marljivi i jer smo nastojali što smo češće mogli dolaziti na misna slavlja.

A ovako je sve bilo …

20.8 u 6:00 sati na autobusnom kolodvoru u Topuskom svi smo strpljivo čekali autobus koji je kretao u 6:10 odavde iz Topuskoga. Za sat vremena bili smo na autobusnom kolodvoru u Karlovcu sa kojeg smo morali pješačiti da željezničkog kolodvora.

Vlak iz Karlovca kretao je u 8:29 za Gospić, a u Gospić smo stigli u 10:45 . Sa željezničkog kolodvora u Gospiću pješačili smo 2 kilometra do autobusnog kolodvora. Autobusom iz Gospića za Karlobag krenuli smo u 13:00 sati, u Karlobag smo stigli u 13:30 i odmah krenuli prema kapucinskom samostanu u kojem smo bili smješteni. Boravak u samostanu nam je organizirao Fra Josip Grivić sa još dva fratra, Fra Nikolom i Fra Zlatkom, a pomogla im je i gospođa Marijana koja je došla iz Podravine u Karlobag samo zbog nas. Prvi dan to jest taj dan kada smo došli na plažu smo išli oko 15:00 sati nakon što smo se odmorili od puta i nakon što smo ručali. Na plaži smo bili do 17:30 jer smo se morali istuširati i pripremati za večernju misu na kojoj smo čitali i ministrirali. Poslije mise u 20:00 je bila večera i poslije večere smo bili slobodni da 22:00 sata. Nakon dolaska u samostan već smo svi bili u pidžamama, ali nismo spavali nago smo sjedili na hodniku i pričali i tako nam je završio prvi dan. Drugi dan smo se morali ustati u 8:00 sati jer je doručak bio u 8:30 sati, ustali smo se složili krevete i spustili se dolje u blagovaonicu da postavimo stol za doručak, nakon što smo postavili stol pomolili smo se zajedno sa Fra Goranom koji je poslije molitve blagoslovio hranu.

Poslije doručka smo se opet pomolili i onda smo išli pospremiti stol i odnijeti prljavo suđe u kuhinju sa ga tete Marijana opere. Na plažu smo išli u 9:30 i bili smo na plaži do 12:00 sati tako da sti-

28

gnemo na ručak. Na plaži nam je bilo super voda je bila odlična, a i vrijeme nas je poslužilo tako da smo se mogli kupati i sunčati. Kad smo se vratili sa plaže presvukli smo se i opet se spustili u blagovaonicu da postavimo stol i opet smo se pomolili i prije i poslije obroka i tako smo radili i slijedećih dana. Na plažu smo opet išli u isto vrijeme kao i prvi dan i u isto vrijeme smo se vraćali. Taj su dan dečki sa Fra Goranom išli sa pedalinom do neke uvale koja se zvale fratarska uvala. Poslije povratka sa plaže smo se morali pripremati za misu, a poslije mise opet večera i poslije opet van u grad. Kad smo se vratili iz garda išli smo u salu gledati televizor tamo nas je bilo par i bili smo budni do 02:00 sata dok su ostali kartali belu. Treći dan sve isto, doručak u isto vrijeme, poslije njega plaža, poslije plaže ručak pa opet na plažu. Samo nam večer nije bila ista, poslije večere smo išli u grad kao i ovih dana, ali kada smo se vratili netko od nas je predložio da se idemo igrati skrivača i da nagovorimo Fra Gorana da se igra sa nama. Kada smo nagovorili Fra Gorana išli smo se igrati i odigrali smo par puta, ali Fra Josip je morao zaključati vrata pa smo morali unutra. Kad smo ušli unutra oprali smo zube, obukli pidžame i još smo malo bili na hodniku. Četvrti dan i zadnji dan sve isto kao i proteklih dana osim što smo navečer bili budni do 04:00 sata. Zadnji dan ujutro smo svi duže spavali pa smo skoro propustili doručak , poslije doručka smo išli na plažu. Kada smo se vratili sa plaže nas je par skupilo novce i otišlo kupiti poklone u znak zahvalnosti Fratrima i kuharici. Pospremili smo sobe, skinuli posteljinu, pokupili smeće iz svih soba i spakirali se. Iz Karlobaga za Gospić autobus je krenuo u 14:00 sati, kad smo došli u Gospić na autobusnom kolodvoru smo sat vremena čekali Fra Zlatka koji je došao da nas preveze sa autobusnog na željeznički kolodvor u tri grupe. Kad je došla prva grupa pitali su ih gdje putuju, kad su oni odgovorili da putuju za Karlovac čovjek koji tamo radi im je rekao da vlakom za

Karlovac stići neće. Pitali su ih zašto nećemo stići, a oni su rekli da je na jednom dijelu pruge izbio požar i da će stići tri autobusa koji će nas prevesti zajedno sa putnicima iz vlaka koji dolazi iz Splita.

Dugo smo čekali autobuse, a kada su došli bio nam je cilj da se svi ukrcamo u isti autobus i uspjeli smo.

Autobusom iz Gospića krenuli smo prema Ogulinu, a iz Ogulina vlakom za Karlovac gdje nas je čekao tata od jednog dečka sa vatrogasnim kombijem. Svi

smo se ukrcali i krenuli prema Topuskom. Kad smo stigli u Topusko na autobusnom kolodvoru su nas dočekali naši dragi roditelji.

I tako je naš odmor završio, bilo nam je lijepo i jako smo zahvalni Fra Goranu što nas je tako nagradio.

Franjevačka braćaod Bezgrešne (FFI), CongregatioFratrumFranciscanorumImmaculatae, jedansunoviredovničkiInstitutMarijanskogusmjerenja. Nastao je 1970.godine u Frigentu u Italiji, a osnovalisugadvojicatadašnjihtalijanskihfranjevacakonventualaca, Pater Stefano Maria ManelliOFMConv. i Pater Gabriele Maria PellettieriOFMConv. Kao glavniosnivačInstitutasmatra se Pater Manelli, duhovni sin kapucinaSv. PatraPija, dok je Pater Pellettieresuosnivač.Svedo 1990. godine ova novonastalazajednicabila je pod jurisdikcijomredafranjevaca-konventualaca (minorita). Pater Manelli je nakonosnivanjainstitutadvaputa bio biranzaprovincijalaneapolitanskeprovincijekonventualaca.

Budući da naduževrijemenijebilomogućeživjeti u dvijezajednicerazličitihpravila, 1989. godinepostavilo se je pitanje, kako i štodalje. OdlukomSveteStoliceiz Rima, 8.lipnja 1990. godine, nadbiskupBeneventa, Mons. Carlo Minchiatti s datumom 22.lipnja 1990., proglašavazajednicu „Franjevačkebraće od Bezgrešne”, (FratiFrancescanidell’Immacolata), Institutomposvećenogživotabiskupskogprava. Već 1998.godinepriznat je kaoInstitutpapinskogprava.

Od 2002.godineprisutnisu u Austriji, u mjestuKitzbühel, gdjesu se nastanili u bivšikapucinskisamostan. S vremenom je nastala i ženska grana Instituta „Franjevke od Bezgrešne (FI)”. Oba Instituta danas broje oko 500 članova. Generalat Instituta je u Rimu. Habit braće i sestara je plavo-sive boje, što podsjeća na Mariju, a na lijevoj strani habita braća i sestre istaknuto nose čudotvornu medaljicu.

Osim tri evanđeoska zavjeta siromaštvo, poslušnost i čistoća, polažu i četvrti zavjet, a to je Marijanski zavjet, takozvani „voto mariano”. Danas postoje samostani na svih pet kontinenata, samo u Italiji Institut broji oko 30 Marijanskih samostana. Prisutni su u Poljskoj, Austriji,Francuskoj, Velikoj Britaniji,

Portugalu,... Na Filipinima broje šest samostana, pet u SAD-u, po dva u Beninu, Nigeriji, Brazilu, Kazastanu i Australiji, te po jedan u Argentini, Indiji, Kamerunu i Tschad-u. Braća i sestre također djeluju u medijima, bave se izdavaštvom knjiga, knjižica i časopisa, imaju vlastite televizijske i radijske postaje, posvećene Bezgrešnoj. Jedna od TV postaja je TV Immacolata www.tvimmacolata.net . Više o ovomInstitutuna web stranici www.missioimmaculatae.org i www.immacolata.ws.

29

Na generalnom kapitulu Kapucinskog reda, koji se održava u Rimu od 20. kolovoza do 23. rujna, u ponedjeljak 27. kolovoza za generalnog poglavara Reda još jednom je izabran Švicarac fra Mauro Jöhri.

Povjerenje za novi šestogodišnji mandat (2012.2018.) bratu Mauru dalo je 147 od ukupno 169 kapitularaca.

Novi-stari generalni poglavar franjevaca kapucina rođen je 1. rujna 1947. godine u mjestu Bivio, kanton Graubünden, u Švicarskoj. Za svećenika je zaređen 1972. godine. Doktorat o teologiji križa u djelima H. U. von Balthasara stekao je 1980. Bio je dugogodišnji profesor dogmatike i fundamentalne teologije u Churu i Luganu. Godine 1995. prvi puta biva izabran za provincijala švicarskih kapucina, a na istu službu ponovno je izabran i 2005. godine. Na generalnog kapitula 2006. godine prvi puta je izabran za generalnog poglavara braće kapucina. U toj odgovornoj službi naslijedio je Kanađanina o. Johna Corriveaua (sada vodi biskupiju Nelson u Kanadi).

Za savjetnike i pomoćnike generalu pri vodstvu Reda, dana 30. kolovoza, izemđu svih sudionika generalnog Kapitula (169) izabrani su mu savjetnici,

Isuse, Sine Davidov, Sine Božji, daj da progledam, da Te u svemu vidim, gledam.

30

i to: fra Mark Schenk (SAD), fra Pio Polycarpe Murat (Turska), fra Cesar Fuentes Acuin (Filipini), fra Sérgio Marcello Dal Moro (Brazil), fra Štefan Kožuh (Slovenija), fra Michael Fernandes (Indija), fra Raffaele della Torre (Italija).

Za zamjenika, pak,, generala Reda, 31. kolovoza, izabran je slovenski kapucin fra Štefan Kožuh.

Brat Štefan rođen je 23. prosinca 1962. godine u mjestu Gosteče u Sloveniji. U naš Red stupa 17. rujna 1983. godine u mjestu Škofja Loka. Doživotne zavjete polaže 4. listopada 1987. Za svećenika je zaređen u Ljubljani 29. lipnja 1989. godine. Nakon ređenja u Rimu završava studij franjevačke duhovnosti. U svojoj Provinciji i na razini Reda vršio je niz različitih i odgovornih službi: odgojitelj redovničkih kandidata, gvardijan, član međunarodnog vijeća za odoj, definitor, vikar provincije, provincijal.

Iz Hrvatske na ovom 84. generalnom kapitulu sudjeluju provincijal o. Ante Logara i o. Jure Šarčević, generalni definitor.

S

jedim na kavi sa svojim mladim prijateljem koji će na jesen postati student. Lani smo zajedno sudjelovali u duhovnoj obnovi na jednom našem prekrasnom otoku, otoku najniže nadmorske visine na našem lijepom Jadranskom moru. Ove godine zbog raznih okolnosti svaki je od nas bio u različitoj grupi i moram reći Bogu hvala za prekrasna tri tjedna koliko sam kao animator bila dio ekipe koja je brinula o raznim grupama koje su polazile određeni program.

Nekako su mi na srcu posebno mladi pa mi je bilo drago što sam upala u termin sa srednjoškolcima (iako su moji srednjoškolski dani daleko iza mene, ništa nije neizvedivo kad je duh mlad).

I tako mi prijatelj priča kako su neki oko njega bili razočarani što se brzo popunio termin pa nisu uspjeli upasti u željenu grupu. Još je nadodao kako su ti isti mladi komentirali kako je glupo i bezveze što su na kraju na duhovnu obnovu išli oni kojima je samo do mora, a do Boga baš nešto i ne drže umjesto da su išli oni kojima je Bog u životu bitan…

Zastala sam na te riječi i rekla kako se ne slažem sa onima koji tako misle. Naravno da je drukčije raditi sa ljudima koji su ukorijenjeni u Bogu, ali to ne znači da oni koji još nisu susreli Boga nisu zavrijedili slušati o Njemu.

Naime, oni koji su, ajmo reći, došli tek zbog mora i druženja, ipak su na kraju imali prilike slušati o Isusu. Slušati o Božjim dodirima u životima mladih koji su srednjoškolcima pričali svoje životne priče ili ih pak jednostavno željeli oduševiti za čitanje Biblije, ili drukčijem razmišljanju o molitvi, o predbračnoj čistoći, itd., itd.

Tužno je što se još i danas dijelimo na one koji su ‘dobri’ i ‘imaju pravo’ slušati o Isusu i na one koji su ‘zločesti’ i ‘nemaju pravo’ na to…

Otkako znam za sebe, uvijek slušam o podjelama na dobre i zle, na bogate i siromašne, na zdrave i bolesne. A zapravo te podjele postoje ponajprije u nama, u našim srcima. Zar nismo svi stvoreni na sliku Božju? Zar nije Bog isključivo dobar, jedan, istinit? Zar nas nije toliko ljubio da nam je dao svoga

31

Sina koji se rodio kao najveći siromah? A zapravo je baš On bio najbogatiji od svih, iako nije nosio ni reebokice, ni adidas trenirke, ni levisice… I zar nije baš Isus ukazao na to da nije nužno svaki bolesnik nemoćan i nesposoban? Pa toliki su među nama savršeno zdravi, a tako su prazni iznutra, nisu dobro. Pa što im nedostaje ako su zdravi? Ljubavi, nekoga tko će im pristupiti i reći da su dragocjeni u Božjim očima i da ih On neizmjerno ljubi, upravo takve kakvi jesu. I bojim se da ćemo, ako ne svladamo te stoljetne priče o podjelama, naraštaje koji tek dolaze ‘zaraziti’ podjelama koje ne donose ništa dobra – samo otuđenost, samoću, povrijeđenost.

A Isus?? On je došao svima i On je tu za SVE, uvijek je i svima rado pričao o Božjem kraljevstvu u kojem nema podjela. Neumorno kazivao Radosnu vijest.

Da! RADOSNU VIJEST, a ne žalosnu. Ali i opet, i toliko godina nakon što je kročio ovom zemljom, nismo baš nešto puno naučili od Njega…

Isus je rado susretao ljude, bez obzira na to tko bio čovjek koji se našao pred Njim, nikad nije pitao zavrjeđuje li ta osoba Njegov pogled, osmijeh, riječ. Ne, Isus uvijek ima vremena za svakoga, ne samo vremena, već i srce za svakoga. To je ono što smo mi možda u ludoj utrci s vremenom pomalo izgubili…

Dragi prijatelji, želim vama i sebi, konačnu sigurnost da je Isus došao i svakoga dana iznova dolazi (možda posebice u sv. misi) upravo tebi, meni i svakome koji Mu otvori svoje srce. „Sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata; radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima.” bl. Ivan Merz

U

pravo sada, ujesen, kad se ubiru plodovi i spremaju za zimu, trebalo bi nam srce biti puno hvale i zahvale Bogu za sva dobročinstva. Uistinu je dostojno i pravedno dati hvalu Bogu za sve dobro koje primamo.

Neki teolozi smatraju da je najveći grijeh današnjice nezahvalnost. Nezahvalnost Bogu i ljudima. Na neki je način oholost zaborav zahvalnosti jer svojom nezahvalnošću negiramo dar, tj. u krajnjem slučaju negiramo Darovatelja, dobrog Boga.

Kad smo slabi, moramo moliti za snagu, a kad smo jaki, moramo zahvaljivati za jakost jer ona nam samo od sebe ne pripada. Snaga nam je darovana za neki zadatak, za neko djelo koje Bog želi po nama izvršiti.

Dragi Boga nas trajno obasipa milostima i ako ih ne prepoznajemo, ako za njih ne zahvaljujemo, ne možemo primati nove koje bi nam Gospodin htio dati. Dakle, zahvaljivanje uključuje svjesnost obdarenosti, svijest da smo obdareni Bogom i njegovim darovima. Ta svijest u nama izaziva radosni usklik zbog takve i tolike Božje darežljivosti. U nama taj pokret može izazvati i otkriće Boga, njegove veličine i slave.

Zahvaljivati znači javno svjedočiti o čudesnim Božjim djelima. Profesor liturgike dr. fra Ante Crnčević piše: «Zahvalnost pred Bogom nije uvjetovana ispunjenjem naših molitava, nego čistom vjerom.

Zahvalnost je plod vjere jer vjera otkriva da je sve dar. Ništa nam nije dano samo od sebe, niti je što plod samo naših zasluga… Tek kad čovjek shvati da je sve dar, on postaje slobodan od svega, slobodan od nenavezanosti na dobiveno i stečeno.

U njemu se budi zahvalnost, a život postaje trajna hvala Bogu, darivatelju svega.”

Izražavanje zahvalnosti je sila koja nas posve raširenim krilima vjere i radosti podiže u Božje svjetlo i život. Zahvalnost može biti snažna privlačna sila koja k nama privlači prijatelje, ljubav, mir, zdravlje i materijalna dobra. Kad smo zahvalni za sve što posjedujemo, i za sve što jesmo, u našem životu nema mjesta za melankoliju, depresiju, koja tako muči današnjeg čovjeka. Upravo po zahvalnosti, one se pretvaraju u radost. Smijeh i radost izrazi su

32

slave i hvale za veličinu života i njegove darove.

Kad osjećamo zahvalnost za dosadašnja iskustva, lakše nam je vidjeti dobro koje uvijek postoji.

Izraelski narod i pojedinci u Starom zavjetu zahvaljuju Jahvi za izbavljenje iz ropstava i za sve druge darove. Novi zavjet obiluje zahvaljivanjem. Poznati su hvalospjevi Marijin, Šimunov i Zaharijin iz Lukina evanđelja. U njima oni zahvaljuju za Božje darove udijeljene njima samima i njihovom narodu i u njima otkrivaju Božju veličinu i slavu.

Euharistija, nekrvna Isusova žrtva, najveća je zahvala Bogu. Isusov život je neprestano zahvaljivanje. Sam je Isus naše zahvaljivanje, a mi zahvaljujemo iz njega, po njemu, u njemu. Sv. Pavao nas poziva da svagda zahvaljujemo. Hvalit ćemo Boga kroz svu vječnost. Započnimo već sada.

UVOD Stoljećima su filozofi i drugi raspravljali o naravi iskustva kao što su emocije, žudnja i užitak. Iznikao je značajn konsenzus da su emocije barem djelomice sastavljene od vrijednosnih sudova. Ti se sudovi vrlo vjerojatno nauče u društvu i oblikuju kroz norme prikladnosti toga društva.1 Od nas se traži da svako ljudsko biće vidimo kao po sebi vrijednu svrhu za čije je ozbiljenje nužno udovoljiti temeljnim potrebama. Bitno je pritom učiniti, ili ostaviti, osobu sposobnom da, na način koji sama smatra ispravnim, bude čovjekom. To biti čovjekom znači biti dostojanstveno slobodno biće koje svoj život oblikuje u suradnji i uzajamnosti s drugima.

Zašto bi nam trebalo biti stalo do toga ima li svatko mogućnosti da živi kao čovjek? Jer nam to diktira um? Imperativi, zahtjevi, uma se u raznim kulturama i svjetonazorima shvaćaju drugačije. Put otkrivanja čovječnosti što nam ga Martha Nussbaum2, američka filozofkinja, predlaže je put osjećaja.

PUT OSJEĆAJA Emocije, iako imaju svoje granice i nose sa sobom određene opasnosti, i iako se njihova funkcija u etičkom mišljenju mora pažljivo definirati u isto vrijeme uključuju snažno, iako pristrano, viđenje društvene pravednosti i pružaju snažne motive za pravedno postupanje.

Emocijama ljubavi i brige, kao i drugim emocijama, zajedničko je djelomice društveno podrijetlo, no to ne znači da su pouzdane samo onoliko koliko 1 Po toj su osnovi, na prmjer, grčki i rimski stoici kritizirali prevlast srdžbe u svome društvu, držeći da bi promjena društvenih normi mogla pomoći ljudima da budu manje opsjednuti povredama časti i samim time manje skloni bijesu.

- Usp. Martha C. Nussbaum: Feminizam, internacionalizam, liberalizam u: Čačinović Nadežda (ur.): Žene i filozofija, Centar za ženske studije 2006., str. 267.

2 Martha Craven Nussbaum renomirana je američka filozofkinja. Doktorirala je klasičnu filologiju 1975. na Hardvardu, a danas je profesorica prava i etike u Chicagu. Okosnica njezine filozofije je konstitucija univerzalnog sustava vrijednosti koji će promicati jednakost šansi svih ljudi da realiziraju svoje sposobnosti kao ljudskih bića.

33

su pouzdane i društvene norme koje ih omogućuju. Gledište Marthe Nussbaum zahtijeva da se sve takve emocije vrednuju kroz ograničenja života organiziranog pomoću kritičkog prosuđivanja.3 Suosjećanje, kao temeljni socijalni osjećaj, može biti most između pojedinca i zajednice. Međutim sa suosjećanjem se ne rađamo. Suosjećanju se učimo.

SUOSJEĆANJE Samilost ili suosjećanje je emocija koja se nalazi u srcu antičke atenske tragedije.

Zapitajmo se sada što je suosjećanje uistinu slijedeći osnovnu analizu Aristotelove Retorike. Suosjećanje je, smatra Aristotel, bol izazvana srećom ili patnjom druge osobe.

Suosjećanje počiva na tri uvjerenja: da je patnja ozbiljna, a ne trivijalna; da glavni uzrok patnje nije djelo osobe koja pati; te da osoba koja suosjeća i sama ima mogućnost da joj se dogodi nešto slično. Čini se da su sva tri uvjeta nužna za suosjećanje, a čini se da su zajedno i dostatna.

Razmotrimo pojedinačno ta tri uvjerenja.

(1) OZBILJNOST Prva je, dakle, ozbiljnost. Suosjećanje se, poput drugih sličnih emocija, odnosi na vrijednost: ona se sastoji od uvida da je situacija životno važna.

To lako vidimo i intuitivno. Nećemo suosjećati s nekim tko je izgubio kakav neznačajan predmet kao što su četkica za zube ili spajalica, pa čak ni ako je izgubio važan predmet ako se taj lako može zamijeniti drugim.

Unutarnji dio naše emocionalne reakcije je prosudba da je stvar doista ozbiljna – da je, kako kaže Aristotel, zlo veliko.

Povodi za suosjećanje što ih Aristotel nabraja osim toga su i najčešći tragični događaji: smrt, tjelesni napad ili zlostavljanje, starost, bolest, nedostatak 3 Usp. Martha C. Nussbaum: Liberalizam u Radačić Ivana (ur.): Žene i pravo: feminističke pravne teorije, Centar za ženske studije, Zagreb 2009., str. 160.

hrane, nedostatak prijatelja, odvojenost od prijatelja, fizička nemoć, nakaznost, iznevjereno očekivanje ili odsutnost dobrih izgleda.

Suosjećanje zauzima promatračevo gledište i pritom promatrač, najbolje što može, prosuđuje što se doista događa osobi koju promatra – on ima na umu njezine želje, ali pritom ne prihvaća prosudbe promatrane osobe kao posljednju riječ.

(2) KRIVNJA Drugo uvjerenje je krivnja. Sve dok smo uvjereni da je nekoga zadesilo zlo vlastitom krivnjom mi ćemo ga za to kriviti i optuživati, a nećemo ga žaliti – nećemo s njim suosjećati.

Ako, ipak, suosjećamo tomu je tako ili zato što smo uvjereni da čovjeka ne treba kriviti za nesreću ili gubitak, ili zato što, iako čovjek jest donekle kriv, procjenjujemo da on pati nesrazmjerno svojoj krivnji. Suosjećanje, inzistira Aristotel, svoj predmet vidi kao osobu koja nezasluženo pati.

Ako ozbiljnost i krivnju stavimo skupa uočavamo da je za suosjećanje potrebno vjerovati da se ozbiljno loše stvari ljudima mogu dogoditi, a da za njih nisu sami krivi, ili, ako jesu, nisu toliko krivi.

(3) SLIČNE MOGUĆNOSTI Treća je pretpostavka suosjećanja, kako je razumiju Aristotel i pjesnička tradicija, sud o sličnim mogućnostima. Suosjećanje se odnosi na one nedaće koje bi, kako kaže Aristotel, mogle zadesiti nas ili nekog našeg.

Jedna sastavnica suosjećanja jest empatija odnosno empatijska identifikacija. Pri procjeni ozbiljnosti patnje čini se da je važno, ako već ne i dostatno, pokušati tu patnju izmjeriti onako kako to čini osoba koja pati. No, čak i tada, tim privremenim činom identifikacije, uvijek ostajemo svjesni svoje odvojenosti od patnika – suosjećamo, naime, s drugim, a ne sa sobom.

Svjesni smo i patnikove zle kobi i činjenice da trenutno nismo i sami njome pogođeni. Da smo, pak, zbilja u vlastitome tijelu proživjeli bol tada ne bismo shvatili bol drugoga kao drugoga.

Zadržavajući svijest o odvojenosti samilosnik istodobno priznaje da je, poput patnika, i on imao slične mogućnosti i da je bio na sličan način ranjiv.

Patnju shvaća tako što uviđa da bi se i on sam mogao suočiti s takvim obratom.

Čini se da je tu riječ o tome da će bol drugoga biti predmet moje pozornosti samo ako prihvatim neku vrstu zajedništva između mene i drugoga, i uvidim kako bi meni bilo da se suočim s takvim zlom.

Bez osjećaja zajedništva ja ću reagirati s uzvišenom nezainteresiranošću ili pukom intelektualnom znatiželjom, kao bezosjećajni svemirac. Pri tome me neće biti briga što činim da uvećam ili umanjim tu patnju.

ZAKLJUČAK Tradicija koja zagovara suosjećanje zapravo se prije svega bavi kritikom neprikladnog vrjednovanja novca, statusa ili užitka. Ta se tradicija ponosi time što promiče dobrohotnost minimiziranjem natjecateljskog posezanja za dobrim.

Ljudska bića imaju dostojanstvo koje zaslužuje da ga poštuju i zakon i društvene institucije. Ta ideja ima brojne izvore u mnogim tradicijama. I danas se ta ideja nalazi u srži moderne liberalne demokratske misli i prakse diljem svijeta. Obično se smatra da ideja ljudskog dostojanstva uključuje ideju jednake vrijednosti: bogati i siromašni, seljaci i građani, žene i muškarci, svi jednako zaslužuju poštovanje, na temelju same činjenice da su ljudi.4 Ta ideja jednake vrijednosti često je povezana i s idejom slobode: poštovati jednaku vrijednost osoba znači, među ostalim stvarima, zastupati njihovu sposobnost da ostvare život u skladu s vlastitim shvaćanjem o tome što je najvažnije.

Propisno ispitane i ocijenjene emocije brižnosti i suosjećanja nalaze se u srcu etičkog života. Nijedno društvo ne može si priuštiti da ih ne potiče.

Ljudi su često preslabi, zbunjeni i izolirani da provedu radikalne političke promjene u svojem svijetu. To pokazuje da je moć imaginacije ljudska i konačna i da sama za sebe ne mijenja političku zbilju. Naše je društvo puno odbijanja da zamislimo jedni druge s uživljavanjem i suosjećanjem, i zato smo krivi svi.

4 Usp. Martha C. Nussbaum: Feminizam, internacionalizam, liberalizam u: Čačinović Nadežda (ur.): Žene i filozofija, Centar za ženske studije 2006., str. 258.

34

Svijet je čaroban i po tome bi njegov Stvoritelj terbao biti čarobnjak! Ali, po meni Bog zaista jest čarobnjak – stvorio je prekrasnu prirodu koja nas okružuje, različite vrste životinja i ono najvažnije čovjeka koji danas vlada svijetom. Vlada svime što je Bog stvorio i još će mnogo godina vladati. Stvoritelj toga našega čudesnog svijeta je poseban i ostat će zauvijek.

Julija Đurin, 7b II. osnovna škola Varaždin Kada se malo osvrnemo oko sebe primijetimo da je sve oko nas savšeno posloženo, te da je svaka stvar na svojem mjestu zbog nekog razloga.

Priroda funkcionira na načine koji su osmišljeni bez ijedne pogreške. Sve je povezano i vrti se u krug. Ljepota krajolika (planina, šuma, nizina, jezera, mora, bara,..) ostavlja bez teksta. Kada idemo dublje razmišljati dolazimo do zaključka da to samo od sebe nije moglo nastati te da je Netko to sve morao osmisliti. Mi kršćani vjerujemo da je sve na svijetu stvorio Bog. Koliko je On velik i moćan da može stvoriti takvo nešto? Sve životinje imaju organe koj im pomažu u preživljavanju (krzno, kljun, krila,..). Bog je sve nastojao zamisliti idealno i bez pogreške i ništa nije izostavio. Koliko je pametan i domišljat ako je na sve to mislio? Stvorio je dobvoljno plodnog tla i hrane za sva živa bića koja žive na ovoj prekrasnoj planeti koja je ustvari njegovo veliko slikarsko platno! Koliko ljubavi mora imati u sebi, ako nam je priuštio sve što danas imamo i što upotrebljavamo? Sva živa bića stvorio je da žive u zajednicama da ne budu usamljeni, tužni i potišteni. Koliko veliki um ima ako je stvorio ljubav i osmislio da se iz te ljubai rađaju novi, nevini životi? Kolika dobrota izlazi iz njegova srca i duše ako ne želi nikoga za ništa uskratiti? Čovjeku, kojega je stvarao prema svojoj slici da je na raspolaganje sva prostranstva ovoga svijeta.

Koliko je darežljiv, nesebičan i pažljiv? Nama je ljudima ostavio sva dobra ovoga svijeta. Zašto je to

35

učinio ako je znao da mi to ne ćemo znati cijeniti te da ćemo uništavati ljepote koje nam je poklonio? Zašto nam svaki puta oprašta grijehe, ako zna da ćemo ih ponovno učiniti? Zašto nas ne kazni, a toliko puta smo ga povrijedili?! Iako će sva ta pitanja za sada za nas ostati misterij mogu zaključiti i osjetiti kakav je On zapravo! Njegovo srce je toliko veliko da u njemu ima mjesta za sve nas! U njegovom srcu svako od nas ima posebno mjesto. Svakome je od nas dao anđela čuvara da uvijek bdije nas nama i štiti nas od zla. Njegova dobrota ne može se mjeriti. Uvijek oprašta. Ne predbacuje nam.Štiti nas od zla i nesreće i daje nam snagu kada nam je najteže.

Jeste li upoznali takvu osobu?

Savršenstvo je riječ koja najbolje opisuje Boga.

Nitko s ovoga svijeta ne može se s njim mjeriti.

On je istina, nada, smjernica za bolji život u ljubai, vedrini, nježnosti i zajedništvu.

Lucija Tesla, 8d II. osnovna škola Varaždin Iz mnogo različitih primjera možemo vidjeti ljepotu svijeta, možemo vidjeti skladnost, savršenstvo.

Mislim da je Bog lijepo stvorio svijet, mislim da je bio jako maštovit i da je sve što je stvorio prekrasno učino. E, a da se nije pojavio prvi grijeh i čovjek bi bio savršen poput njegova Stvoritelja! … Loša osoba ne bi mogla stvoriti nešto tako lijepo i savršeno pa zaključujem da je Bog uistinu lijep i dobar.

Ana Marija Mašić, 8d II. osnovna škola Varaždin Gledam sliku prirode, posebno njezinih netaknutih dijelova koju ljudska ruka još nije dotaknula i divim se njezinoj savršenoj ljepoti.

Razmišljam je li sva priroda bila takva dok je ljudski um i djela nisu promijenila.

Tko može stvoriti i ujediniti takvu ljepotu? Stvoritelj svega. Onaj koji je svaku boju i svaki komadić svje-

tlosti stavio u funkciju čovjeka, onaj koji je najdivniji i najsavršeniji od svake svijetlosti i ljepote, čija ruka strepi nad svakim živim stvorom i ona koja uvijek daje a nikada ne uzima.

Lorena Brašnić, 8d II. osnovna škola Varaždin Uvijek sam se pitala ako postoje na našem planetu tako predivna prirodna bogatstva, tako savršeni krajolici, šume, rijeke, slapovi, jezera,.. kakav je onda Onaj koji je to sve stvorio! Onaj od kojega sve to uopće potječe, dolazi! Bog je toliko predivan, savršen… da si mi to uopće ne možemo ni zamisliti. Bog nas voli i zato nam je napravio tako lijepe, savvršene uvijete i svijet u kojem živimo, ali nažalost, neki ljudi ne znaju to cijeniti i ponašaju se kao da su sami stvorili ovaj svijet, te da ga sami mogu uništiti. Mi, svi zajedno moramo naučiti cijeniti to što imamo i što nam je Bog dao, jer ipak, dobili smo svijet u najboljoj namjeri a mi ga koristimo u neke ne baš najbolje svrhe. Bog nas voli i cijeni i želi nam sve najbolje, a mi mu to trebamo vratiti na taj način da jednako tako volimo, cijenimo i postupamo s onim što nam je dano.

Hvala ti Bože na svemu! Trudit ćemo se, barem ja, da opravdam ove svoje riječi i pokušat ću ti se odužiti bar na neki način za sve što si dao i daješ za sve nas!

Una Gregurina, 7a II. osnovna škola Varaždin Promatrajući prirodu i svijet svakodnevno otkrivam kako je predivan, a njegov Stvoritelj velik i moćan. Promatrajući more vidim da je Bog beskrajan i miran poput njega. Gledajući cvijeće vidim da je Bog nježan i lijep poput cvijeta. Kada čujem pjesmu ptica čujem tih i miran Božji glas prepun ljubavi. Gledajući planine vidim koliko je Bog velik.

Promatrajući slapove otkrivam kako je Bog moćan i veličanstven. Gledajući veke ljude otkrivam kako je Bog nježan i pun ljubavi. Slušajući Božju riječ otkrivam sve ljepote ovoga svijeta. Kada pogledam oko sebe, sve što je Bog stvorio je savršeno, lijepo, predivno, nježno i veličanstveno – takav je i Bog! Ela Hajsok, 7a II. osnovna škola Varaždin Bog je stvorio svijet. Svijet je divan i savršen pa onda Bog može biti samo savršeniji i divniji. Mislim da Bog ima smisao za humor te da se zna šaliti.

Mudar je, a usto svemoguć i sveznajuć. Uvijek nam

36

oprašta i prihvaća nas – kakvu god glupost napravili trebamo se iskreno pokajati. Dao nam je i slobodnu volju, tako da sami odlučujemo. Međutim, neki ljudi to krivo koriste jer ne čine dobra djela.

Bog nam uvijek pomaže i vraća nas na pravi put.

A, kako Bog izgleda, to si mogu samo zamišljati..

Tibor Jakovac, 7a II. osnovna škola Varaždin Svijet je divan. To znači da je i njegov Stovritelj divan. Ako je Bog napravio šume i oceane to znači da On to voli! Kada vidim druge ljude kako su veseli u njima vidim da je i Bog veseo. Bog je sedam dana stvarao svijet, a šesti je dan napravio čovjeka i rekao je da ga je napravio na svoju sliku – to znači da smo mi slični Bogu.

Luka Sambolec, 7a II. osnovna škola Varaždin Sva ljepota i sklad oko mene može biti jedino djelo onoga koji ima moć i um da to sve može stvoriti Stvoritelj koji volj sve ljude jednako, dobar, pošten i nesebičan.

Dao nam je ljepotu svoga djela koje je on stvorio – nas.

Anamarija Svalina, 7a II. osnovna škola Varaždin Stvoritelj je moćan i jak - napravio je prirodu koja je jaka i snažna. Stvorio je snažne valove, vjetrove, itd. Stvoritelj je maštovit – stvorio je različite vrste životinja, svaka je posebna na svoj način i stvorio je ljude, svaki jedinstven. Stvorio je predivnu prirodu koja oduzima dah – visoke planine, slapove, prostrane šume… Stvoritelj je jedinstven kao i sve što je stvorio.

Mirta Jakopović, 7d II. osnovna škola Varaždin Ja mislim da je Stvoritelj: strpljiv, velik, točan i kreativan. Jer da napravi sve ovo… to je doista potrebno.

Jakov Kocijan, 7d II. osnovna škola Varaždin Stvoritelj je onda lijep, darežljiv, prepun ljubavi prema prirodi, čovjeku i životinjama. Pažljiv je, brižan i velik.

David Koren, 7d II. osnovna škola Varaždin

Bog je stvorio svijet kakav je i on! Kao što je svtorio nježan cvijet tako je i on nježan. Isto tako i trnje na cvijeću da se može On i cvijet zaštititi. Stvorio je raznolike biljke i životinje pa tako i ljude – bogat je i maštovit. Stvorio je biljke različitih boja, okusa, mirisa i svrhe – snalažljiv je. Stvorio je životinje i insstinkte za zaštitu od opasnosti – zapravo, Stvoritelj je dobar, pažljiv, željan života, a isto tako i lijep izvana i iznutra. Njemu nije važno jesmo li lijepi ili ne, važno mu je kakvi smo iznutra.

Nina Martinez, 7d II. osnovna škola Varaždin Pametan, osjećajan, maštovit, misli na sve, raznolik u sebi, predivan, domišljat, svemoguć, ima dobro oko za detalje.

Nina Peršić, 7d II. osnovna škola Varaždin

On je stvorio život, tisuće vrsta života! I mene, jedno ljudsko biće! Dao nam je ideje za gradnju kuća, kamen, mulj, blato, drvo i mnoge druge elemente u prirodi. Nije nam zapovijedio da ga slijedimo već nas je pozvao i dao nam izbor.

Dao nam je svojega Sina i ponovni poticaj da ga slijedimo.

Bog je predivan i drag. Njega je nemoguće opisati riječima!

Karlo Kuleš, 8b Krist je moj jedini ideal jer je svojim djelima promijenio svijet. Ja svojim dijelima ne mogu promijeniti svijet, ali da mogu, barem malo poboljšati jer mi je Isus ideal i njega slijedim. Isus je od svojega rođenja činio dobra djela i širio ljubav. Želim se ugledati na Kristovu ljubav, neizmjerni i sveprisutnu.

Veronika Bek, 7b II. osnovna škola Varaždin

„Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju.

Ne, nisam došao donijeti mir,nego mač”(Mt 1O,34-35) LIJEPA MI JE krivnja tvoja....tako započinje svoj pjev Rabindranat Tagor i nastavlja: Posuta zvijezdama i umjetnički optočena draguljima nebrojenih boja. Ali još mi je ljepši mač tvoj s krivuljom od munje, kao da krila krili božanska ptica Višnua, koja lebdi bez težine u jarosnom, rujnom sjaju sunčeva smiraja.

On dršće kao onaj posljednji srh života u sladostrašću patnje, kad smrt udara posljednjim udarcem; on sja kao čisti plamen bitka koji u jednom divljem proplamsaju u pepeo stvara svu zemaljsku čežnju.

Lijepa mi je grivna tvoja, posuta draguljima zvijezdanijem, ali mač tvoj, o gospodaru groma, skovan je od najviše ljepote, strašan na pogled ili pomisao.

Kroz sliku i simbol „mača“ Rabindranat Tagore kanda raspreda najdublju filozofiju života i smrti. I života nakon smrti. Točnije života kroza smrt definitivno potvrđenog i neuništivog. Ta njegova grivna i nije ništa drugo doli sam svemir, gledan i shvaćen kao ukras. Čiji ukras? Ukras Stvoriteljev i ukras njegova stvorenja.I ljudi i čitave prirode. Ipak, u pobjednoj drami života, potrebno je i nešto više od zvijezdanog, draguljnog ukrasa. Duši i duhupotreban je mač s krivuljom od munje ! Ta munja-

37

bljesak je spoznaje. Ta božanska ptica- uzlet u slobodu.

A mač? Što jest mač? Jednostavno rečeno: on je to sredstvo pobjede duha nad tijelom. I samrtnikova najukusnija patnja. A Pjesnikov: čisti plamen bitka!

Na kraju, u kršćanskom ozračju, recimo i ovo citirajući Poslanicu Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli duh i dušu, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun”.

Bio jedan bogataš i imao slugu. Jednoga dana umre sluga. Pokopaju ga već prema njegovom staležu.

Nakon nekog vremena umre i bogataš. Pokop je bio veličanstven, već prema njegovom ugledu.

Kada je duša bogataša došle u nebo primi ga anđeo gospodnji, i vodi ga da mu pokaže mjesto gdje će odsada stanovati. Idu kroz jednu ulicu u kojoj su sa jedne i druge strane kuće. Kuće su lijepe ne zna se koja je ljepša od koje. Zaustave se pred jednom i anđeo kaže: Vidite ovo je kuća vašeg sluge. Gospodar se vrlo zadivio jer je to bila stvarno lijepa kuća. Bogataš se

uistinu divio, ali je u sebi mislio kada moj sluga ima ovakvu kuću kakva tek treba izgledati moja.

Nastave put dalje i skrenu u jednu od bočnih ulica.

Tu su bili sve me i neugledne kućice.

Zastanu pred jednom i anđeo reče. To je vaša kuća.

Gospodar je ostao zapanjen i upita. Pa moj sluga ima onakvu lijepu kuću a ja ovu, pa ja sam ipak njegov gospodar.

Anđeo odgovori. Mi na nebu pravimo kuće od materijala odnosno dobrih dijela koje vi sa zemlje pošaljete. Mi drugog materijala ovdje nemamo.

Koliko je svaki od vas za života poslao materijala, takvu smo mu kuću mogli sagraditi.

Dijete, meni se danas posveti, Na cijelu godinu dana, Ne boj se dati mi sve, Jer nećeš bitit sama.

Da, srce je tvoje puno, Tople ljubavi žarke, Koju ja sam usadio u nj, Ne može biti varke.

U svakome tvome danu, Čim sunce izašlo bude, Dat ću ti dovoljno snage da zagrliš Baš sve ljude.

Zato, radosno ljubljena moja, Koračaj stazom svojom, Zajedno ćemo spašavašavati ljude, Žrtvom tvojom i mojom.

Iznova ćeš praštati moći, I bratu koji te najviše mrzi, Za svaku tvoju ranu, Ja dati ću lijek ti brzi.

Kraljestvo ćemo veliko skupit, Sve same svete duše, Kad se na riječ ljubavi naše, Od svog bezakonja skruše.

U poslu tvome svakom, Ja biti ću početak i kraj, A ti, rad mene, u svemu, Cijelu sebe radosnu daj.

Skup s nama zajedno će poći U svijetle rajske visine, Gdje čut će se samo riječi: „Oče!” „Sine!”

I ne boj se ni žrtve, ni križa, Ne boj se nijedne vrste boli, Izdržat ćeš sve, i pobijedit ćeš znaj, Ta tvoje me srce voli.

38

Emanuel, B.Sukić

Mladen Mikulin, Gospa u Crncu

39

Centar Leopold Mandić je i ove godine priredio izuzetne katoličke kalendare za 2013. godinu, Godinu vjere koja će započeti 11. listopada 2012.,a završiti 24. studenog 2013. godine.

Kalendari su tiskani na najkvalitetnijem papiru za umjetnički tisak, povećana su slova u kalendariju i otisnuta na svijetlijoj podlozi, spiralni uvez, puni kolor.

Katolički kalendar, tematski posvećen sv. Leopoldu B. Mandiću, 12-lisni, spiralni uvez kroz sredinu, povećana slova u kalendariju, cijena je 8 kn po komadu ( za količine veće od 500 kom dajemo popust od 20 % ) Obiteljski katolički kalendar, 13-lisni, spiralni uvez, povećana slova u kalendariju, cijena je 8 kn po komadu ( za količine veće od 500 kom dajemo popust od 20 % )

Džepni kalendar, plastificiran, u 4 motiva ( sv. Leopold B. Mandić. sv. Antun, Gospa Lurdska, Sveta Obitelj ), cijena je 0,50 kn po komadu

Jednolisni kalendar, u 4 motiva , cijena 0,50 kn komad Naljepnice za blagoslov obitelji, u 8 motiva ( sv. Leopold B. Mandić u 2 motiva, sv. Antun, sv. Mihael, sv.

Josip, Gospa Lurdska, Sveta Obitelj ), cijena je 0,30 kn po komadu.

Džepni rokovnik, cijena je 3 kn po komadu Za ranije narudžbe odobravamo popust!

Informacije i narudžbe: Centar Leopold Mandić, Kapucinska 41 31 000 Osijek, tel. 031/ 201 183, mob. 091/ 601 38 02 e-mail: centarleopold@gmail.com Iskreno vam se zahvaljujemo na dosadašnjoj suradnji i radujemo se svakoj budućoj! Hvala!