Vlado Franjević: Dnevnik iz zemaljskog muzeja Lihtenštajn (I-XII) by VLADOLI

Vlado Franjević

Djelomično dorađeni, djelomično d opunjeni nastavci prvobitno pisani za, tj. objavljeni na portalu AKADEMIJA-‐ART.HR Nastavci I-‐XII (1.12.2013. – 10.4.2014.)

1.12.2013.

Volim slike. Ne samo one koje naslikam. Neke se slike kreću. Vode za ruke! Neke sadrže u sebi više, a neke manje, boja i nijansi.

Nema dugo je svratio u dio Muzeja u kojem ja danas igram ulogu čuvara umjetnina i servisera gostiju sredovječni par. Muškarac je bio plavokos. Žena je nosila naočalena nosu. A na leđima mali ruksak. Leđa su joj bila grbava rekao bih. Vjerojatno ne od težine onakve torbe. S njima je u društvu bio simpatični tamnoputi dječak od možda dvije, tri godine. Zani-‐ mali su ga izloženi preparati životinja. Ovo dvoje bljedolikih bili su roditelji malog tamnoputog dječaka. To znam zato jer je dječaku plavokosi muška-‐ rac u jednom trenutku rekao:

Tamo je, tamo ti je mama!

Pri tom je pokazao pravac žene koja je u to vrijeme izvadila toplu tekuću čokoladu iz automata. Za dječaka velikih „istraživačkih“ očiju. Za onog malog koji je bio jako ljubazan davajući mi dvadeset rapa koje je izbacio automat. Višak uplaćenog novca!

Sjetih se mojeg krsnog kumčeta. Danas živi u Zuerichu. Nisam ga uživo već dugo vidio. Nažalost. I na sramotu mi. Zadnjih nekoliko godina ima reper-‐ ski bend. Jaimijev otac i majka su Portugalci. Otac mu potječe iz Mozam-‐ bika. Majka iz Angole. Izgradili su kuću u Švicarskoj. Nedaleko Bodenskog jezera. Nema dugo sam opet «nabasao» na onu fotografiju na kojoj sam Jai-‐ mija, kad je imao možda pet-‐šest godina, obukao u dres hrvatske nogomet-‐ ne repke a sa prezimenom Šuker. Smijao sam se kad sam opet vidio tu i takvu foto dokumentaciju. Materinji jezik Jaimijeva oca zove se ronga. Ovaj je jedanput na tom jeziku izgovorio one moje čuvene stihove četiri kuta, tri čovjeka, tri č ovjeka četiri kuta, ispuniše.

Izgovorio ih je u video kameru. Iz tog priloga i ostalih, nešto više od dva-‐ deset njih, na raznim jezicima izgovorenih stihova mi ovih, napravio sam kratki umjetnički video zapis. Stihove na hrvatskom u njemu izgovara nam tada četverogodišnja kćer. Ona za hrvatski već dugo ne želi niti čuti. Mož-‐ da zbog frustracije jer joj tata i mama ne žive zajedno? Mamin materinji jezik nije isti tatinom materinjem jeziku!

Danas, na Svetu nedjelju ujutro, malo poslije šest sati, zazvonio je telefon. Pogledao sam na slušalicu a nisam prepoznao tko se iza onog broja skriva. Bacivši pogled kroz prozor imao sam osjećaj da je možda tek tri ili če-‐tiri sata pa mi je kroz uspavanu misao palo da me netko zajebava. Nisam se više obazirao na taj poziv. No pričinilo mi se da netko zvoni kratko i na vratima. Više nisam znao da li sanjam ili je bila stvarnost. Ostao sam stoga u toplom krevetu i probudio se nešto poslije osam. Nekako u bunilu. Sanjao

sam da mi je voljena rekla da je svršila samo dvaput. S jednim drugim. Dru-‐ gi put je navodno svršila jedva i to isključivo svojim vlastititim zaslugama. Ova potonja informacija u snu trebala me valjda smiriti. Smirit u snu! Jedva da povjerujem da sam onom tipu višem od mene za glavu u prijateljskom tonu, u snu, rekao:

Dobro. Žena mi je rekla da ste se potrošili. Nadam se da tu praksu više ne budete ponavljali.

U momentu kad je ovaj počeo nešto kao

Ah nemoj sad tak...

prođe mi voljena pored mene i nasloni se njemu na rame. Kao da se njemu zbog mojih riječi a ne meni zbog njihovog prostakluka, ispričava. To me probudilo! Sanjam jako rijetko a kad sanjam, sanjam debele pizdarije. No, nerijetko to činim i na javi – sanjam samo!

Nakon što sam obavio nuždu, sjetivši se da nas netko zvao, a jer sam vidio da je to bilo malo poslije šest sati a ne oko tri ili četiri, pomislio sam, možda mi je ono bila kćer?! Možda se vraćala s kakve fešte pa joj je otišao zadnji bus, pa sam ju trebao voziti doma. Ili se htjela onako umorna što prije skljokati kod nas u krevet? Jutros je vani bilo u ono doba oko -‐8°C. Pogle-‐ dao sam na d isplej mobitela vadeći ga iz džepa crne jakne obješenoj u hod-‐ niku. Daleko od ušiju mi. Presjeklo me. Našao sam d okaz da me zbilja zvala ona, kćer mi, a ne tamo neki zajebant! Jedanaestgodišnji brat kćeri mi, i sin moj dragi, objasnio je kad sam ga nazvao oko deset sati, da mu je sestra jutros došla doma jako rano. Baš kad se ustajao. Bila je sa škvadrom joj u austrijskom Feldkirchu. E sad... Žao mi je jako ali, svaka škola košta odre-‐ đenog nećeg. Ponekad novaca, ponekad nevaljalih iskustva i zdravlja. Toč-‐ no znam o ćemu ja to... Ono... Mlađi je par ljudi, oko 13.00 sati, bio u dijelu Muzeja gdje sam danas šefić servisa. Zabunom su otvorili kriva vrata zbog čega se uključio alarm. Pri-‐ šao sam im i pitao ih na njemačkom da li su možda otvorili ista. Razumio konačno da ne razumiju njemački. Pitao sam ih isto na engleskom. Dali su mi do znanja da im niti engleski nije baš neki. Šta sam mogao nego ponoviti im pitanje i na hrvatskom. Nasmijali su se i rekli da pričaju slovački. Na to sam im rekao da sam baš ovo ljeto boravio u gradu Prievidza, u domomo-‐ vini im, a gdje smo realizirali umjetnički projekt 6. Spiralni K anal.

Za pauzu ručka sam se odvezao nakratko doma. Tamo su me čekala dva topla pileća batka i komadić kruha na stolu, te lijepa riječ na usnama žene pored stola. Pojeo sam meso bataka, lijepu riječ poljubio, putem uključe-‐ nog skypea pozdravio ženinu kćer u Zagrebu.

U dijelu sam Muzeja u kojem se izlažu specijalne izložbe. Jedna od dviju sa-‐ dašnjih takvih izložbi a koja će se već uskoro zatvoriti je izložba naslovlje-‐ na sa Seksperti. Ovdje se radi o strategiji prirodnog razmnožavanja u ži-‐ votinjskom svijetu. Druga izložba Kult, kultura & ikone bila je otvorena prošle srijede.

Možda je činjenica da je prve nedjelje u mjesecu ulaz u Muzej slobodan u-‐ vjetovala relativno pristojan broj posjetitelja. Na tzv. mojem odjelu, pede-‐ set njih. Iako, kad bolje razmislim, posjetitelji su največim dijelom bili stranci a oni vjerojatno nisu znali da je ulaz u Muzej danas slobodan.

Volim slike. Ne samo one koje sam naslikam. Neke se slike grle u sredini iz-‐ ložbenog prostora. Te i takve su ipak rijetke. Čak prerijetke nažalost!

11.12.2013.

Vrijeme opčeg ludila. Psihoza mase u neinferiornom dijelu Mliječne staze čini planet skoro pa nesnošljivim. Ludilo mase zbog pojedinaca. Ludilo po-‐ jedinaca zbog pojedinaca. Nabacivanje pisanih floskula o... O njihovim bo-‐ lestima. Već sam o tome pisao stihove: srce je izdajnik! Što me trenutno jako zanima je i kvaliteta destrukcije konstrukcija i revitalizacija konstruk-‐ cija destrukta.

Ovaj zapis sam započeo u kafiću Muzeja u 10.30 sati. Nakon što sam prelis-‐ tao lihtenštajnske dnevne novine. Iz njih sam doznao da su učenici općine Triesen zapalili 1000 svijeća ispred zgrade Vlade na glavnom trgu u Vadu-‐ zu. Razlog tome je bio, kako se u tisku navode riječi ravnatelja škole da se ustanovilo da osjećaj zajedništva, u opčem smislu, nestaje. I da su zato htje-‐ li probuditi pažnju kako bi trebala zavladati solidarnost između bogatih i siromašnih, između zdravih i bolesnih i među različitim generacijama. Sa-‐ znao sam i to da je najpoznatiji matematičar u zemlji, umirovljeni nastav-‐ nik gimnazije u Vaduzu pisao pismo javnosti o tome da PISA studije on o-‐ sobno drži vrlo problematičnim i da iste nisu dovoljno dobar sistem, do-‐ voljno dobar mehanizam i alat školstva a po pitanju djelovanja na učenike. Isti je gospodin bio kurator jedne vrlo dobre specijalne izložbe koju smo organizirali prošle godine u Muzeju. Izložba se zvala Matematike ljubav.

Istog sam tog, danas eto starijeg a prilično vitalnog gospodina, pozvao pred nekih petnaest godina da učestvuje u projektu Najpoznatiji ćelavci Lihten-‐ štajna. Nije se odazvao. U projektu sam imao devet poznatih muških, pri-‐ rodno ćelavih lihtenštajnskih glava. Među ostalim i tadašnjeg šefa Vlade, njegovog zamjenika, šefa policije, itd. Sve sam ih portretirao uživo a crteže portreta koristio kao predloške ulja na platnu srednjih veličina. Kad sam portretirao ondašnjeg šefa Vlade, ujedno i ministra financija, i njegovog za-‐ mjenika, pili smo heineken. Na adresi Dorfstrasse 70, u Triesenu.

(Skoro pa točno četiri mjeseca nakon pisanja ovog teksta ubijen je jedan od braće tog bivšeg predsjednika Vlade. Direktor jedne od privatnih, obiteljskih banaka. Sa tri metka iz pištolja u podzemnom parkiralištu ispod zgrade im financija.)

(Na istoj adresi gdje sam ih 1996. portretirao, stanuje danas mlađi sin jednog drugog, pokojnog, predsjednika iste a prijašnje Vlade. Staru je kuću, sin o vaj, upravo renovirao.)

Jučer me bivša pitala kad će, u prosincu, sin naš biti kod mene. Igrao sam se idejom da ću možda ovaj Božić, nakon puno godina, provesti u Hrvatskoj. I da ću povesti i njega sa mnom kako bi konačno dobio priliku osjetiti druk-‐ čiju atmosferu istog kršćanskog slavlja. Danas sam mišljenja, tog putova-‐ nja neće biti.

Jučer me nazvala kćerka i pitala da li bih mogao snimati kazališni komad. U školi joj. Ona je navodno bila u ekipi za postavljanje scene. Glas joj je zvu-‐ čao kao da joj je žao, jer neću moći. Danas sam mišljenja, trebao bih prona-‐ ći način da ju razveselim i ne ostavim na cjedilu.

Slijed misli mi odjedanput presjekla jedna od kolegica. Nazvala me telefo-‐ nom. Dolje je na ulazu bio R.B. Svratio je ekstra u Muzej da bi smo se vidjeli nakon dužeg vremena. Ovaj Lihtenštajnac već duže ne živi u Kneževini ne-‐ go je kao dužnosnik jedne poznate Evropske organizacije živio u Brüsselu pa Ženevi, pa Beogradu. Sad živi u Ljubljani. Gdje svako jutro po jedan sat uči -‐ hrvatski! Simpatično! Od početka druge polovice iduće godine će se preseliti u jednu drugu EU zemlju. Volio bi mi pomoći, rekao je, da tamo realiziramo jedan od naših slijedećih Spiralnih Kanala. Radit će na papiri-‐ ma za projekt a koje ćemo poslati na EU sa upitom za potporu u relizaciji. Hm. Zanimljivo.

Poprilično uzbuđen poslao sam SMS poruku slijedećeg sadržaja supruzi mi:

Znao sam da sam, i da smo, na dobrom putu. Znao sam da je način na koji radim(o) Spiralne Kanale skoro pa genijalan. Nakon investicije og-‐ romne energije, nakon vrlo intenzivnog rada, stoji već po drugi puta netko ispred m ene i kaže, OK, pomoći ću razviti Kanale! Ovo me sad jako ohrabruje. Kanali su DOBRI.

Nazvao sam ju a njezina me izjava poprilično zatekla:

Čudno. Danas ujutro kad sam bila u sobi gdje meditiram i kad sam vid-‐ jela slike koje sam naslikala, sjetila sam se i one koju je otkupio R.B. i su-‐ pruga mu. Pitala sam se kako su njih dvoje, i gdje su sad.

Radi se o najboljoj slici koju je Rajka do sad naslikala. Motiv najmanjeg gra-‐ dića Švicarske zvanog Werdenberg, sa dvorcem na vrhu manjeg brda i je-‐ zercem ispred gradića. Sliku su poklonili jednom Talijanu koji se odselio iz Švicarske u italsku mu domovinu. (Skoro pa točno četiri mjeseca nakon javnog objavljivanja ovog štiva, odnos-‐ no teksta koji se nalazi ovdje izvan zagrada, dobio sam elektronsko pismo od R.B.-‐a u kojem stoji da će doći u Lihtenštajn u drugoj polovici svibnja i da će-‐ mo se tada najvjerojatnije opet vidjeti. Nit krajme svibnja se nismo vidjeli.)

Telefonirao sam kratko sa jedanaestgodišnjim mi sinom. Kad sam nazvao bio je kod školskog kolege s kojim se malo igrao a malo učio. Dao sam mu do znanja da još niti sam ne znam mogu li ili ne mogu ići za Božić u Hrvat-‐ sku. Pitao ga da li bi išao sa mnom, tj., s nama. Ako će biti sve u redu. Za-‐ ključio sam da mu se d ie, i ne ide. Nekako kao i meni. Ako ćemo ostati ovdje

bit ćemo zajedno onaj vikend pred Božić. Onda će on o tići k majci mu i ses-‐ tri. Žena će mi u to već biti u Zagrebu kod njezine kćerke. Ostat ću sam. Bljuvat tugu kroz stihove. I možda oslikavanjem kojeg platna.

Elektronskom sam poštom dobio danas i odgovore na neke moje upite. Stalno nešto pitam. Razne ljude. Muške i ženske. Jedan je odgovor glasio od prilike ovako: Muž mi ove godine neće kupovati više slike. Javit će ti se valj-‐ da iduće. Oprosti, ja na njegovu odluku nisam mogla utjecati. Drugi je odgo-‐ vor bio od načelnika jedne općine. Isto negativan. Treći je bio komad za-‐ hvalnosti. Četvrti je bio upit da li bih mogao uspostaviti kontakte jednoj maloj masi muzičara iz Hrvatske sa možebitnim hrvatskim Udrugama u Švicarskoj.

Vrijeme je opčeg ludila. Izdvojiti iz kaosa ono čime bismo se mogli izliječiti, uistinu nije jednostavno.

12.12.2013.

Sve mi i svatko može biti inspiracija. Ti koji nisi ti. Ti koja vagabundiraš iz jedne u drugu ljudsku osobnost. Veliki svijetleći krug iznad planine. Sjutra jedva vidljiv kroz maglu zime. Događaji iz moje i tuđe prošlosti. Neki frag-‐ menti iz budućnosti u koju kao da ponekad imam pristup.

Najdražu mi, odvezao sam na posao.

Prvog sata nakon otvaranja vrata Muzeja u njeg su ušla četiri seniora. Jed-‐ na žena. Sama. Pa grupa od tri muškarca. Muškarci su došli prije svega zbog jedne od specijalnih nam izložbi – 1938. Priključenje ili daljnji suve-‐ renitet. Kratka dokumentacija vremena u kojem se odlučivalo da li će Kne-‐ ževina Lihtenštajn biti priključena fašističkoj Njemačkoj ili ostati samo-‐ stalna, tj. naslonjena na neutralnu Švicarsku.

Jutros sam dobio poziv od kolege Arna. Elektronskim putem. Pozivao je na sutrašnje eksperimentalno događanje u obližnjem kazalištu. Namjera mu je i njegovom laboratoriju zvuka, ohrabriti prisutne u publici da se uključe u muzički performans, u proizvodnju zvuka. Mislim si, bilo bi super s njima sutra eksperimentirirati na taj način. Uzeo bih sa sobom usnu harmoniku i zacvilio blues. Ali neću moći. Zakovalo me! Trenutno sam osuđen propuš-‐ tati neke dobre događaje.

Kolegu multimedijalca Arna sam 2001. doveo u Hrvatsku gdje smo zajedno izlagali. U Gradskom Muzeju u Bjelovaru i Galeriji reastauratorskog Zavoda u Splitu. Ove potonje izložbe se ne želimo više sjetiti. I u Bjelovaru je Arno izveo performans. Vukao je četiri veče cigle na konopcu oko centralnog kvadratnog parka ispred Muzeja. Umjetnik je bio obućen u bijelo prinčevo odijelo i nosio krunu na glavi. U Čazmi smo se i okolici u o no vrijeme dobro družili sa starim prijateljima mi. Bogato se jelo i pilo. I bacao se kamen s ra-‐ mena u selu Suhaja. Arno je čak i zapjevao na ruskom. Sa jednim tada umi-‐ rovljenim profesorom koji mi je htio poslije prodati njegovu vikendicu.

2002. smo Arno i ja, pored ostalih troje reprezentanata Lihtenštajna sud-‐ jelovali u prvom dijelu kulturne izmjene Lihtenštajn – Indonezija. Boravili smo, radili i izlagali mjesec dana u Yogyakarti na Javi. Nedaleko aktivnog vulkana Merapi. Nedaleko najvećeg budističkog templa i jednog od svjet-‐ skih građevinskih čuda -‐ Borobudur. O tom mojem nastupu se izvještavalo u samo jednom hrvatskom časopisu. U Areni! Malo senzacionalistički na-‐ slovljeno, ali ipak... Uvijek kad se sjetim naslova Mesićevim koracima po In-‐ doneziji – Hrvat na čaju kod Javanskog Sultana moram se smijuljiti. Zbog prvog dijela naslova. Ti vraga, da ne bih možda zbog tog naslova bio sum-‐ njiv Fincima! (Znate na šta mislim ovdje, zar ne?)

Arnu sam omogućio i da 2005. nastupa na međunarodnoj likovnoj koloniji

u Srbiji. U rodnom mjestu Vuka Karadžića. Tamo sam tada realizirao 2. Spi-‐ ralni Kanal pod naslovom

Kad bih bio Srbija...

Gledam kroz prozor Muzeja. U sivi dan. Osjećam se u nekoj vrsti jako kul-‐ turnog kulturno-‐popravnog doma. Ili zatvoru. Deset provedenih godina ov-‐ dje ostavilo je traga u meni. Moglo bi se dogoditi valjda da me na kraju bal-‐ zamiraju ili prepariraju pa izlože ovdje.

Pola sata pauze. Pojeo sam u hodu u biti neko industrijsko smeće. U tako kratko vrijeme se niti ne može nešto normalno pojesti. I nedaj Bože u ne-‐ kakvom restoranu. Krize su. Šparam. Na sebi. Na kome bih drugom?!

Danas imamo u Muzeju Božićno druženje, neku vrstu skromne zabave po-‐ vodom Božića i skorog početka Nove godine. Htio sam ostati. To su trenuci kad se s kolegicama i kolegama suočiš u drukčijem okviru. Dobiješ priliku da se eventualno ispričaš onima kojima si možda u tijeku godine stao na žulj ili da to netko učini tebi. Vrijeme oprosta. Htio sam o stati, ali neću.

Svi državni namještenici imaju sutra Božićnu feštu preko puta mjesta gdje stanujemo. Jer sam već deset godina taj i takav namještenik a nikada d o sa-‐ da nisam nazočio istoj fešti, mislio sam prvo, otići ću. Ali nisam. Zbog ba-‐ rem d va razloga. Barem dvije žene.

Oko 15.00 sati sam postavio stolove za feštu. Sjedeći poslije toga kratko u kafeteriji kolegice su me pitale da li sam noćas osjetio potres. Treslo se jut-‐ ros oko 2.00 sata 4,1 stupanj po Rihterovoj ljestvici! S epicentrom u švicar-‐ skom Sargansu. Oko 10 km od nas. Tamo gdje smo žena mi i ja izlagali našu likovnu umjetnost pred dvije godine. I čitali moju poeziju na njemačkom i kajkavskom. Oko 15.45 je u dio Muzeja za koji sam danas zadužen stigla grupa od dva-‐ naest učenika s učiteljem im. Crtali su preparirane životinje.

Sve mi i svatko može biti inspiracija. Pisanje o pojavama i ljudima, pa auto-‐ cenzura. Kastracija samog mene u riječi pretočenog. Inspirirat me mogu povici: Ti me trebaš samo kao inspiraciju. Ne želim biti više tvojom inspira-‐ cijom!

Ili ljubomora prijatelja mi. Na moju slobodu. (Bem ti takvu slobodu kakvu ja imam. Stalno sam u strahu i mislit moram šta i kad kome smijem reči. Kome se smijem, kad i na koji način nasmijati a da mi se ne prikelji da ju ili ga želim slinavo obljubiti. Po cijelom tijelu). Ljubomora na moja stvarna i

imaginarna putovanja. Sve to nekako neminovno dovodi do ponovnog pre-‐ ispitivanja kakvoće i tijek trajanja određenih prijateljstava, međuljudskih partnerstva, a koji život znače!

28.12.2013.

Istina je, zemlja se tresla. Jučer opet. U 8.08 sati. Jutros sam o tom čitao u jednom od dva dnevna lista u Lihtenštajnu. Treslo se opet s epicentrom u švicarskom mjestu Sargans. Preko puta lihtenštajnskog Balzersa. Ovaj put sa 3.6 stupnja po Richteru. Tih samo nekoliko stupnja skoro me izbacilo iz kreveta.

U današnjim sam novinama vidio osmrtnicu jednog mlađeg čovjeka kojeg sam površno poznavao. Samo smo jednom razgovarali. Čekajući autobus. Ilja je smrtno stradao penjući se po planinama. A inače ga se moglo vidjeti kako vozi bicikl. Uvijek sam. Na biciklu. Kroz Lihtenštajn. Po svim i svakak-‐ vim vremenskim uvjetima.

Prekjučer navečer sam se vratio natrag iz Hrvatske. Tamo sam bio samo četiri dana. Posjetio na brzinu rodno mi selo i u njem majku. I bratićevu o-‐ bitelj. Zapalio svijeće na grobu djeda mi i bake. Majčini roditelji. Moji hrani-‐ telji. Na povratu iz Martinca sam nakratko svratio kod obitelji Salaj u Gra-‐ bovnici i po prvi put doživio njihovu poznatu Božičnu priču. Sa više od mili-‐ jun svjetlećih tjelešaca. Iz novina sam već prije doznao da je ove sezone ta-‐ mo svratio i gospodin Josipović. Predsjednik Republike. Sva ona gužva i gungula ljudi, auta i autobusa s početka te noći mi nije baš najbolje sjela. Obično nisam rado na istom mjestu sa tak puno svijeta. Parkirao sam auto gore na putu za Bojanu. S određenog, sigurnog odstojanja, mi se ono svjet-‐ leće imanje više dopalo nego izbliza. Ako je to dakle problem, to je samo moj problem.

Poslije desetminutnog šetanja između svjetlećih lampica odvezao sam se u susjedno selo Bojana, kod frenda mi, akademskog slikara i galeriste, Franje Matešina. Uvijek me raspoloži svim onim novim detaljima iz kreativno-‐um-‐ jetničke mu tvornice. Dva najmlađa Franjina i Lidijina sina Mihaela i Rafa-‐ ela, od ukupno četvero im djece, vidio sam po prvi put uživo. Franjo me vodio po noći kroz voćnjak dolje do amfiteatra. Iza galerije. Pokazivao sa svjetlom električne lampe negdje dalje. Pravac nizine. U noć. Iza amfiteatra. Rekao je, tamo su u međuvremenu napravili nogometno igralište. Kamin, u prostoru u kojem se može poslužiti i do sedamdeset gostiju, u prostoru ko-‐ ji se nastavlja na galeriju, Franjo je kako reče izgradio sam. Iako to do tada nije nikada radio. Njegova dobra volja i kreativni trud su nešto što fascinira i oplemenjuje. Nešto što širi optimizam i potkrepljuje vjeru u dobro. Franjo mi je poklonio čak tri DVD-‐a sa d okumentarnim filmom o njemu samome, i dva primjerka desetminutnog video zapisa o nastajanju jedne mu jedine slike u tehnici ulje na platnu. S ponosom je rekao da mu je bilo dozvoljeno na tim DVD-‐ima, upotrijebiti muziku Lidije Bajuk.

U ponedjeljak smo se u Zaboku nakratko sastali sa zagorskim bluzerom To-‐

mislavom Golubanom. Na njega me i njegovo fantastično muziciranje upu-‐ tila jednom jedna vrla Zagorka. Supruga mi! Popili smo zajedno piće. Ja pi-‐ vu Pan, on amaro a Rajka kavu. Pričali smo mu o našem projektu Spiralni Kanali, o Lihtenštajnu, o Franji Matešinu. On nama malo o njegovim glaz-‐ benim iskustvima u SAD i o tome da ga je Lidija Bajuk jedanput zvala da nastupi s njom kod Franje. Na prvom pak Lidijinom koncertu u Bojani, nazočila je i Rajka.

Dr. Thomas Zwiefelhofer, podpredsjednik Vlade Kneževine Lihtenštajn poslao mi je odgovore na moja pitanja intervjua koji će biti objavljen na portalu akademija-‐art.hr. Isti sam intervju odmah preveo i proslijedio da-‐ lje. Hm, možda čudno ali, danas prevađam sa njemačkog na hrvatski i s hr-‐ vatskog na njemački a bez da sam ikada polazio jezične škole. Osim ako se ona dva tečaja jezika u Švicarskoj ne smatraju školom. Kad sam ih polazio imao sam valjda dvadeset i pet godina.

U ulaznom elektronskom pretincu na fejsu sam iz uredništva radija Glasa Hrvatske doznao da je moja elektronska čestitka postavljena na njihovoj fejs stranici bila nagrađena, da je nagrada već na putu za Lihtenštajnu i da bi me htjeli kratko intervjuirati.

Oko 11.00 sati smo dobili prve goste u Muzeju. Mladi kineski par. Ona je imala crvenu jaknu i foto kameru. Danas sam zadužen nadgledati izložbeni prostor specijalnih izložbi Seksperti i Ikone. Neke sam kineske goste dosad snimao video kamerom za potrebe našeg youtube kanala. Neke od tih sam obavijestio da sam 2008. godine, tjedan dana boravio u Pekingu. Moj je jedan likovni rad tada bio izložen na 3. međunarodnom Pekinškom bijenalu likovne umjetnosti. Jedini sam tamo predstavljao lihtenštajnsku likovnu scenu. U okviru iste te velike manifestacije sam nakon dugo vreme-‐ na sastao Dubravku Lošić s kojom sam u Zagrebu pohađao isti odjel ŠPU-‐i. Ona je u Kini bila jedna od četvero reprezentanata likovne umjetničke sce-‐ ne RH!

Poslao sam SMS poruku sinu mojem. A jednu drugu, dragoj mi. Žalio sam joj se kak ovdje puše alpski vjetar Föhn a koji je najvjerojatnije kriv za moj umor. Draga mi je na to samo mislila:

Ma nije kriv vjetar nego ti je onih par limenki otežalo mišiće, zamu-‐ tilo pogled i usporilo duh. Stani na obalu Rajne i pusti da te vjetar miluje. Odnijet će težinu, dati ti svježinu!

Pišući par limenki mislila je u stvari na ono od heinekena.

Poslao sam SMS poruku i Franji. Odgovorio je da će mi poslati željeni foto materijal.

Iznenadno curenje krvi iz lijeve mi nosnice podsjetilo me na operaciju nosa izvedenoj u švicarskom St.Gallenu. Pred nekih dvadeset tri godine. I taj je zahvat bio u biti uzaludan. Nos mi je uglavnom začepljen iz psiholoških sta-‐ nja a ne zbog ne znam kakvih fizičkih mana. Iako su mi šintari prodali foru da su mi koštani otvori nosnica gore pri korijenu nosa dosta suženi te da mi je hrskavica nosa koja dijeli nosnice u dva dijela bila zakrivljena. Jedna od kolegica mi je dala pakiranje papirnatih maramica, druga Arnica home-‐ opatske kuglica. Uzeo sam d vaput po pet kuglica.

Pola sata pauze. Prošetao sam središtem Vaduza. Na oko 15°C. Upalo mi u oči da se u samom centru zatvaraju dvije radnje. Treća, ona u kružnom to-‐ ku, je zatvorena već više od godinu dana. To su zanimljivi podaci. Na trgu pored gradske Vijećnice nalazi se klizalište. Na njemu se klizalo dvoje kli-‐ naca. Jedan od dvojice, klizeći se, držao za ruku plavokosu ženu. Po stilu klizanja dječaka, rekao bih da mu je mama Ruskinja. Ova me pak blic-‐misao podsjeti na Nolin film Rusko meso. S tim u vezi pak, evo još jedan nebitan podatak: i Nola je išao u isti razred u ŠPU-‐i sa Lošićevom i sa mnom.

Poslije pauze u Muzeju je bilo dosta gostiju. Domaćih i stranih, muških, ženskih, djece, Azijata... Među domaćima je bio i Zwiefelhoferov punac, vrlo uljudan penzionirani bankar. Izmjenili smo nekoliko riječi. A onda se od-‐ jedanput pojavio i direktor Muzeja. Sa suprugom i njezinom sestrom. Na odlasku smo si uzajamno poželjeli dobar, veseo i sretan prijelaz u Novu go-‐ dinu!

Ako se pitate što se može o seksu u životinjskom carstvu saznati na ovoj našoj izložbi, evo nekoliko rečenica i o tome:

Seks je motor evolucije i praizvor visoke različitosti vrsta. Partneri bivaju namamljeni i zavedeni. Rivali budu odgurnuti u stranu. A čak i sam čin nije bez problema. Privoljeti partnera nije bezopasno i zah-‐ tjeva istrajnost. Tko pređe sve prepreke bit će nagrađen prinovama. Njega mladunčadi je skupa a snaga pak roditelja ograničena. Sa ko-‐ jom strategijom dobivaju životinje najviše djece i unučadi? Ove su dvije suprotstavljene strategije rasprostranjene: kakvoća (roditelji omogućuju m alom broju djece što je moguće bolji start u život – raz-‐ maženi jedinac); kvantitet (roditelji «puste» u život što je moguće veči broj djece, jedno od njih će već nekako preživjeti.) Jednostanič-‐ njaci nisu «ludi za seksom». Njima je dovoljan jedan spol. Na taj si način šparaju komplicirano traženje partnera. Sve dok im njihovo okruženje daje sve potrebno za život, dijele se jednostavno na dva dijela. Njihovi su potomci jednaki presliku njih samih. Do promjena dolazi samo uslijed greški u nasljednim supstancama – mutacije.

Prilagoda okruženju je uslijed toga slučajna. Seks je invovativan. Kod dvospolnih vrsta će jedan dio nasljednih svojstava biti prenijet na iduću generaciju. Svako dijete je drukčije. Tako mogu na pro-‐ mjene u njihovom okruženju bolje reagirati nego njihovi roditelji. Kad dva mužjaka u isto vrijeme pokažu interes za jednom ženkom nastaje konkurencija. Vrijedi i obrnuto (dvije ženke pokazuju interes za jednim mužjakom) ali to je velika rijetkost. Do složenih i dugih konkurentskih borbi dolazi kod spola koji u potomstvo investiraju manje – to su najčešće mužjaci. Oni razvijaju snažna oružja za bor-‐ bu koji konkurente izbacuju iz utrke ili ih koriste za imponiranje... Istina. Zemlja se tresla. A bojim se da će se tresti opet.

3.1.2014.

Pred dan-‐dva sam počeo čeprkati po uspomenama. Uspomene su prošlost a trebalo bi živjeti u sadašnjosti i iz nje činiti što je moguće bolje, kvalitet-‐ nije. Uspomene bude iznova i najčešće osjećaje za koje smo najčešće htjeli da ostanu pohranjeni, zauvijek zapakirani u prošlost. Ima i izuzetaka. Uvi-‐ jek, svugdje i u svemu.

Posudio sam DV video kameru a kako bih konačno mogao prenijeti video zapise s DV kazeta u digitalnu video formu. I tako dokumentirao vrijedne momente iz obiteljskog i inog kakvog takvog zajedničkog nam života. Kre-‐ nuo sam prenositi prvo video sekvence sina nam kad je još bio beba. Mala beba. Od nekih 3 mjeseca. Video zapise koje sam snimao odmah po rođenju mu nisam još našao. Valjda budem. Saznao sam tako između ostalog da smo ga krstili 15. ožujka 2003. I na pokretnim sam slikama vidio, da sam uglavnom igrao sporednu ulogu. Takva uloga divljoj mački u meni u stvari ne pristaje. S njom se mačka nije nikad znala najbolje nositi. Vidio sam pu-‐ no ljudi oko nas i s nama s kojima već duže vrijeme ne komunciram. Jer oni su ostali bolji ljudi. Jer ja sam se pokvario. Kao ono u konzervi s krivim da-‐ tumom. Vidio sam u jedanest godina starom filmu kako nam je, tada osmo-‐ godišnja kćerka, izgledala kak mala princeza iz najljepše bajke.

Jedanest godina kasnije, jučer, devetnaestgodišnjakinja, nazvala me da dođem autom po nju i frenda joj. Ili dečka. Ne znam. Rekla je, otišli su u ki-‐ no a poslije kina neće više uloviti bus. Nisam pokazao ničim da sam vrlo zatečen kad sam ju vidio – s onim jednim nečim, kaj ne znam nit nazvati pravim imenom. Sad evo i ona nosi brnicu na nosu. Baš točno to mi je, od svih stvari kojima si ljudi unakazuju tijela, najmanje simpatično. I sad je frka. U meni samom. Ostaviti ju na miru i uopče ne počinjati temu, u nadi, možda ju prođe!? Daj Bože, čim prije!

Vrtio sam tako i moj vlastiti film. O pojmu unakaživanje mojeg mi tijela, iz-‐ nutra i iz vana, mogao bih jako puno pisati: performans rezanja žila d jedo-‐ vom britvom, nošenje naušnica ukrašenih perjem ptice kreštalice, hodanje okolo sa bakrenom žicom zamotanoj u vlastitu kosu, tada još bakrenome-‐ singaste boje... Dobro da nije grom pogodio bakar u kosi kad je ono jednom grmjelo jako! Možeš mislit kako se takvo mi ponašanje u hrvatskim selima, pred više od trideset godina, ljudima činilo.

Jutros sam u parkiralištu ispod pošte u Vaduzu sastao kolegicu iz Muzeja koja je u zadnje vrijeme imala puno problema s hormonima. Rodila je k-‐ ćerku! Zbog tog se jedno d uže vrijeme nismo vidjeli.

Odnio sam neke stvari u poštanski Muzej. Isti se nalazi u susjednoj zgradi. Trebali su neke stvari za mali dućan suvenira. Kod nas im je skladište. Pos-‐ lali su me promijeniti lovu. Evre i franke. Otišao sam u Lihtenštajnsku na-‐

rodnu banku, obavio ono na šalteru na prvom katu. Jer sam ipak nešto za-‐ brljao, ponovio sam na kraju dio radnje na glavnoj pošti preko puta Mu-‐ zeja i spomenute banke.

U jednom me momentu, oko 14.00 sati nazvao direktor i pozvao na razgo-‐ vor. Radilo se o njegovoj ideji koja je imala veze sa mojom o kojoj sam mu jučer pričao. Super, ako će se naša zamisao dati realizirati. Imao bih i ja na kraju nešto od realizacije. Još večeras mu moram poslati moj kratki životo-‐ pis jer će ga u ponedjeljak trebati na jednom skupu.

Kupio sam bon za mobač. Spominjao se slanjem SMS poruka sa dragom mi u Zagrebu. Malo malo pa je kod zubara! Ostala je sama. Kćer joj otišla u posjet ocu u Sloveniju. Mislim si, neke obiteljske konstelacije su zanimljvije od konstelacija cijelih svemirskih sazvježđa! Poslao sam poruku i kolegi koji ponekad proizvodi vrstu memory igrice sa motivima mojih likovnih radova. A javio se Matešinu u Bojani kraj Čazme sa nekoliko pametnih pita-‐ nja.

Najdraža mi je Zagorka pisala iz Zagreba:

Čitala sam nam horoskope za ovu godinu pa m e zbediralo. Mada te-‐ bi stoje dobre poslovne mogućnosti... Meni prijeti opasnost od... Ti bogca, sad bum se bojala ići k ...“

Jer smo skoro na isti dan rođeni čudio sam se kako je moguće da nam stoje različite stvari u istom znaku horoskopa. Pisao sam zato dragoj:

Daj mi objasni kako je to sad moguće, kaj ima u međuvremenu žen-‐ ski i muški lav u horoskopu?

A ona meni na to:

Kaj si blesav? Pa čitam i naše podznakove. Pa onda kineski, pa bro-‐ jeve... E to me hebe! Rođena sam pogrešne godine. A ti taman dobre. „Berba“ je 1963. bila puno bolja nego 1964.

Pisala je još i da joj je zubar rekao da dolazi u Lihtenštajn jer da je Ivoclar Vivadent najbolje na svijetu što industrija može ponuditi, po pitanju zubne protetike.

Pred dan-‐dva sam počeo čeprkati po uspomenama. Uspomene me bude. Pokazuju mi dio puta. Malo mi prijete, malo mi se smiju. Uspomene su dio realiziranih snova. Ili, one to mogu postati. Uspomene su i teški lanac koji te pokušava zadržati, stegnuti te, prepriječiti ti se na putu. Na kraju kraje-‐ va, svatko je nekome uspomena... Bilo bi dobro, ostati dobrom uspome-‐ nom. Graditi lijepe spomenike uspomenama dobrim.

11.1.2014.

Jutros nisam o tišao na casting za statista ili manju u logu u jednom švicars-‐ kom filmu koji će se početi snimati u veljači. A baš sam to imao u planu. Re-‐ žiser filma će biti Kuno Bont kojeg osobno poznam. Casting se održavao iz-‐ među 9.00 i 12.00 sati u malom teatru fabriggli u Buchsu. Na drugoj strani obale Rajne. Gledajući s našeg balkona u pravcu zapad.

U Muzeju sam prvo počeo ljepiti na kuverte etikete s adresama i poštanske markice. Pripremiti tako slijedeću poštansku pošiljku. Pridružile su mi se kolegice. U to vrijeme nismo imali goste. Na jednoj sam etiketi s adresom vidio grešku. Baš na onoj od Veleposlanstva RH u Bernu! Gospodin Jakša Muljačić nije čini mi se već više od godinu dana Veleposlanik u Švicarskoj. Bit će da je u Slovačkoj. Gospon Jakša je inače bio nekoliko puta ovdje u Muzeju u vrijeme njegove službe u Švicarskoj. Jednom je govorio prisutni-‐ ma čak i pozdravne riječi kad sam čitaovlastite stihove a u sklopu jedne ve-‐ like specijalne izložbe.

Nazvao sam jedanaestgodišnjeg sina mi. Rekao je, dobro je. Ovaj tjedan je bio pismeno testiran iz tri predmeta. Sve tri ocjene vrlo zadovoljavajuće. Sad je bio najbolji u testu znanja njemačkog! Prije ovog puta, ako me sje-‐ ćanje dobro služi, najčešće u -‐ matematici! Rekao je da će s majkom mu možda ići u restoran umjetničkog muzeja pojesti sirovu japansku ribu zva-‐ nu sushi! Upomoć! Bojim se da je klinac malo zabrijal sa njegovim gurman-‐ skim sklonostima. Pričal mi je i o tome da je u nekom kineskom restoranu u Austriji probao već meso klokana, morskog psa i krokodila! Upomoć! Ro-‐ dili smo malog svejedača...

Delegacija Rusa s našim d irektorom prodefilirala je Muzejem. Među njima i mladi likovni umjetnik Alex Doll kojeg sam spominjao u zadnjem novin-‐ skom članku na portalu akademija-‐art.hr.

U 12.30 sati sam imao pauzu. Išao sam opet pojesti kebap. Jer mi najdraža nije još doma skuhala ručak. Na putu prema kebapdžinici sastao sam Kne-‐ za Hans-‐Adama i Kneginju Mariju. Baš su ulazili u pizzeriju Potenza u sa-‐ mom središtu Vaduza. To me kod njih zbilja fascinira. Već od prvog puta kad sam takvoga što doživio. Odu tako sami ponekad u najobičniji restoran i pojedu pizzu, pastu ili slično. Knez pri tom, sjedeći za stolom odzdravlja drugim gostima, kad mu ovi nazdravljaju dižući čašu pive. Kakva službena pratnja, kakvi tjelohranitelji... Uspoređujući to sa tamo nekim možda gra-‐ donačelnicima malih i najmanjih gradova u Hrvatskoj, ili šire u tom dijelu Evrope... ili još puno šire... uspoređujući to sa umišljenim veličinama i mu-‐ žekima koji se sami sebi čine kako sjede d irektno s desne strane Boga Oca i da im je od njega samog dano da beskrupulozno marširaju preko drugih... uspoređujući sve to i ono, ovako i onako, budem zahvalan.

Jučer smo Robert Wisse i ja, nakon sastanka s direktorom svratili u jedan lokal u zgradi u kojoj stanujemo. Naručili smo pive. Za drugim stolom su sjedila dva mlađa muškarca. Kad smo ušli i kad sam iste pozdravio činilo mi se da sam jednog već negdje vidio. A tek kad se drugi ustao i pitao da li pričamo engleski, pa razvezao trtljanje, sjetio sam mu se frenda. Pred ne-‐ kih pola godine sam ga čak intervjuirao u Muzeju i taj intervju postavio na youtube kanal iste institucije. Estonci. Muvaju se ovuda, prodaju CD-‐e jed-‐ nog estonskog havy m etal benda a pored toga i neku vrstu navodno pozna-‐ tog im tamo likera! Raspričali se na veliko o tome kako putuju i dobro se provode sa ovdašnjim ženama. Obojica imaju čini mi se nekih dvadeset i pet godina. Jedan od njih preferira kako je sav sretan tvrdio mlade, najrađe tek punoljetne cure. Drugom su finije ozbiljne gospođe. Baš je jednu takvu nema dugo navodno imao. Bila je željna. Muž joj puno radi. Rijetko se viđa-‐ ju. Pričali su jezikom tipično muških šovinista. Bljak.

Inače, da. Puno je ljudi u brakovima usamljeno. Kad se rastrijezne od zalju-‐ bljenosti, svijet u dvoje im se čini djelomično možda čak i nakaradnim.

Jutros nisam otišao na casting za statista. Ili manju filmsku ulogu. Možda sam trebao. Neke su se velike uloge dobile navodno baš na osnovu apsol-‐ viranja znanja igranja malih. Problem je, ne volim biti statistom. I još je je-‐ dan problem. Zli jezici bi rekli... glumatam i ovako i onako dosta. I previše.

9.2.2014.

Dobro je da samo lebdimo, da ne moramo letjeti. Letjeti zahtjeva puno veče naprezanje nego se prepustiti da te nose struje. Da li je uistinu tako? Do-‐ bro je da se dobrim oplođuje i hrani. Tako da i ostaci probavljenog ne mo-‐ gu biti puno različitiji od onog čime se hrani dobro -‐ dobrim! Sve ono što nije dobro, mora valjda da je loše!

Dijelovi mojih prijašnjih nastavaka ovdje navode se čak, citiraju. Na prim-‐ jer u jednom e-‐časopisu za filozofiju i umjetnost u Srbiji. Takav jedan detalj posebne je vrste kompliment.

U muzeju su se događale, u vrijeme kad se nisam javljao, neke zanimljive pojedinosti. Ovdje nešto od onog što mi je ostalo u sjećanju a što bi javnosti moglo biti zanimljivo. Jednog je dana tako nenadano svratio u ovu kuću kulture jedan princ. Naš princ. Ili bolje reči naš. Nije dojahao na nikakvom, a kamoli bijelom konju. Doveo je sa sobom nekoga od slične sorte ljudi iz Butana. Ne znam da li je ono bio kralj, kraljević, knez, princ ili nešto sasvim drugo a znam da je sa svojom pratnjom bio u prekrasnoj im tradicionalnoj nošnji. I posebno lijepo dizajniranim čizmama. Jedan od naših glav-‐nih lju-‐ di vodio ih je kroz muzej. Paparazzo u meni se probudio opet! Nisam mog-‐ ao odoljeti a da ih (bez pitanja bilo koga) ne snimim video kamerom misleći da će to za youtube kanal muzeja, kojeg uređujem i vodim, biti je-‐ dan posebno zanimljiv detalj. Kad kažem bez pitanja bilo koga tad ne mis-‐ lim na ono kad sam jednom Butancu iz pratnje objasnio tko sam i što i zašto ih snimam kao niti ono kad sam jednom slično bljedolikom, kao što sam i sam, a mladom čovjeku, objasnio isto što i Butancu. Obojica su mislili: nema problema. No, bilo je problema. Iste ne želim ovdje zvati korektnim imenom. Bolje da se sam cenzuriram nego da me cenzurira vrhuška! Lijepo me je djed Pavel Ban učio:

Dobar je strah onome komu ga je Bog dao!

Slijedeća zanimljivost je bilo i to d a je muzej na kraju ipak otkupio nekoliko kompleta mojih Duettosa (pandan memory igrice sa kartama koje se na stol polegnu naopačke a onda okreću i traže parovi, onaj tko više skupi parova karti istih motiva slika je pobjednik). Ne čudi da su neke od kolegica jalne jer im sad te igrice svaki dan stoje tamo pred nosom u dućanu muzeja. Ja to ne razumijem. Najalniji su ljudi koji u usporedi sa mnom sve imaju a da ne bi trebali biti takvima. Imaju materijalna dobra, supružnike i supružnice na položajima, sređene obitelji, djecu koja im se mogu školovati gdje hoće. A-‐ ko su za isto sposobna...

28. je siječnja bilo otvaranje specijalne izložbe o sudskom procesu Adolfu Eichmannu, jednom od arhitekata nacističkih konclogora u II. svjetskom ratu. Agenti Mossada su ga uhvatili u predgrađu Buenos Airesa a suđeno mu

mu je bilo u Izraelu. 1961. osuđen je na smrt i konačno pogubljen. Snimio sam otvaranje te izložbe (koja se zatvara danas) a iz snimljenog materijala napravio video zapise na (ovdje gore) spominjanom youtube kanalu.

Upravo se sprema otvaranje iduće, puno veče, izložbe o Gladijatorima i rimskom Koloseumu kao glavno poprište njihovih borbi i posebna arhitek-‐ tonska vrijednost.

Jučer mi je kćerka navršila devetnaest godina. Odnio sam joj poklon i za-‐ držao se s njom u kratkom ugodnom razgovoru. Noć prije slavila je sa svo-‐ jim društvom u jednom plesnjaku. Čak im je sviralo nekoliko bendova me-‐ talaca. Rekla je da joj je ovo svakako bila naj-‐fešta u dosadašnjem životu.

Moje su naj-‐fešte d akako već odavno prošle.

Nekako mi se u zadnje vrijeme javlja sve više ljudi iz Hrvatske ali i ne samo odande. Znani mi i neznani ljudi. Imam dojam da im se, najviše od njih, bje-‐ ži glavom bez obzira a trbuhom za kruhom. I imam nažalost dojam da su neki i dalje mišljenja da ovdje rastu novci na banana-‐biljkama. Osim sveg toga imam osjećaj da putem interneta malo-‐malo pa ostavim krivi dojam – da mi je baš super! S d ruge strane, mislim si, koga bi trebale zanimati muke po ježima?! Moje i tvoje muke... Svatko se bavi najrađe svojima!

Bregović će sa svojim orkestrom nastupati idući mjesec u Lihteštajnu!

Sredinom ožujka ćemo draga mi i ja nastupati u Karlsruheu. Na jednoj skupnoj izložbi bit će izložena i dva manja mi rada – akrilici na kartonu iz 2003. godine: dio serije rada od devedeset i devet pojedinačnih dijelova a kojeg sam prvi i zadnji put pokazao u cjelosti 2004. na izložbi u Lihten-‐ štajnu. Taj sam rad tada naslovio sa Ne mogu više (samo 99 puta). Dio te se-‐ rije od dvadeset i devet dijelova je bilo izloženo 2008. na 3. Međunarod-‐ nom umjetničkom bijenalu u Pekingu a poslije otkupljeno od jedne lihten-‐ štajnske zaklade.

Otvaranje izložbe u Karlsruheu bit će 14. o žujka. Dva dana poslije, u nedje-‐ lju, s početkom u 11.00 sati, čitat ćemo. Rajka i ja. Prvo ja kraći prozni tekst s temom rasizam i diskriminacija a zatim čitamo zajedno moje stihove na njemačkom i hrvatskom. Veseli me da su svoj dolazak najavili već neki frendovi, bolje reči, dosadašnji korespondenti. Nismo se do sada sastajali uživo. Jedan Brazilac nastanjen u Münchenu. Navodno pjesnik i likovni u-‐ mjetnik. (Moram biti pažljiviji nego sam to često bio. Puno se ljudi ima po-‐ trebe predstavljati ono što niti mogu biti, niti su ikada bili.) Jedna bi Hrva-‐ tica, rodom kao i ja sam, u okolici Čazme, trebala prispjeti s pratnjom čak iz Bavarske. (Poslije će se uspostaviti, da nisu došli! Niti ona sama, niti prat-‐ nja joj. Gle čuda, bila je jako zainteresirana da joj prvo Rajka ili možda i ja

sam portretiramo unučad. Mislio sam poslije, s vremenskim odmakom, susret s nama trebao ju je dakle zbog unučadi barem dodatno motivirati. I uostalom, ona je sama započela tu i takvu temu. Nisam ju ja pitao i nagova-‐ rao da ih portretiramo. Neki ljudi imaju potrebe obećavati svašta, umjesto da upotrijebe riječi možda ili vidjet ćemo, ili nastojat ću ali ne mogu ništa obećati). Druga se pak jedna Hrvatica koja potječe iz mjesta kao i ova prva, mora dogovoriti sa suprugom pa će možda i oni svratiti, pisala je. (Jer se nikada poslije nije o istom predmetu izjašnjavala, ili sam ju ja o tome pitao, mogu samo nagađati o kakvoći njezinog možebitnog konzultiranja sa mužem.) Kolegica umjetnica Dana Pandici (rođena u Rumunjskoj) koja je sudjelovala sa svojim prilogom u našem prošlogodišnjem projektu Spiralni kanali Zemlji s ljubavlju doći će isto, rekla je. Uspostavit će se, doći će za-‐ jedno sa suprugom joj! Tri psa im ostat će kod kuće sami. Obećano nam je isto, Hrvatski radio u Karlsruheu s voditeljem Vladom Bulićem, će podržati promidžbu našeg nastupa. I bi tako.

Javio mi se Jonathan Huston. Iznenada. Pisao je, u kontaktu je s frendicom, spisateljicom iz Kalifornije. Ova bi rado svratila u međunarodno svratište za pisce Zvona i nari u istarskom Ližnjanu. Tamo je svratio već (našim posredstvom) i jedan kreativac iz Zagreba. Mi smo pak, Rajka i ja, imali čast biti gosti tog prijateljskog svratišta 2011. Huston i ja ćemo se sastati u sri-‐ jedu. Od tad ću biti pametniji po pitanju njegove želje, odnosno želje nje-‐ gove frendice.

Spominjući Kaliforniju sjetih se, Carolina mi je, jedna kaubojka iz nekog predprerijskog mjesta u Kaliforniji a s kojom se dopisujem već puno godi-‐ na, pisala da je dobila moj DVD sa filmovima o prošlogodišnjim Spiralnim Kanalima. Ona je svojim prilozima također sudjelovala u tom projektu re-‐ aliziranog u Slovačkoj, Sloveniji i Italiji. DVD joj se svidio a htjela bi imati još jedan primjer kojeg bi navodno pohranila u tamošnjem lokalnom muze-‐ ju!

Sa projektom Spiralni Kanali sam se upravo prijavio na natječaj u jednoj dalekoj afričkoj zemlji.

Da se tamo prijavim pozvao me kolega umjetnik Krishna. Njega sam upo-‐ znao na istom bijenalu u Pekingu kojeg sam ovdje već spominjao.

Dobro je da samo lebdimo, da ne moramo letjeti. Letjeti zahtjeva puno veče naprezanje nego se prepustiti strujama. U Bosni i Hercegovini se opet diže u zrak plamen i dim. A leti kamenje. Dok pokoji čovjek bude bačen u struju hladne vode rijeka. U lihtenštajnskom se tisku čita danas i to.

15.2.2014.

Dobro je. Prošlo je. Valentinovo. Nije dobro jer podosta dobrog, neće proći. Zavladali su strahovi. Kao da se sve više preživljava a sve manje živi. Skla-‐ paju se rečenice, pisane i izgovarane, više na način da se iste ne razumiju nego razumiju. Novokomponirani demagozi svugdje oko nas. A poneki, i u ponekom nama!

Kod nas ovdje puše opet topli alpski vjetar zvan Föhn. A kad taj počne šiba-‐ ti u švicarskoj dolini Rajne na mjestu gdje se spajaju čak tri d oline, ona pra-‐ vac Züricha, pa pravac Chura u kantonu Graubünden i konačno pravac Bo-‐ denskog jezera, a na desnoj strani od tog mjesta nalazi se Kneževina nam, kad taj počne lupati po crijepovima kuća baš u vrijeme punog mjeseca, kao sad, tad smo manje nego obično uračunljivi a puno više nadraženi. Žene se u to vrijeme još slabije orijentiraju vozeći unatrag. Muškarci su navodno više nego o bično skloni bludu. Ne znam točno kakvom sve ono.

U muzeju, u predjelu gdje sam ja danas šefovao svratila je prvo jedna, azi-‐ jskog profila, starija žena. Čuo sam ju kako hoda iz prostorije u prostoriju pričajući sama sa sobom, a čak je i pjevušila. Već htijući na kraju obilaska sići s drugog kata pitala me da li pričam engleski. Rekao sam da pričam d o-‐ nekle. Za jednostavnu konverzaciju bit će OK! Zanimala se za povijest Lih-‐ tenštajna i život svagdašnji ovdje. Iako je moja zadaća više čutjeti nego pri-‐ čati o životu svagdašnjem nam, teško je ne biti ljubazan kad na drugoj stra-‐ ni imaš uistinu zainteresirane dobronamjernike. Mislim da ih mogu skuži-‐ rati. Osjetiti. Takve namjernike. U razgovoru ugodnom saznao sam da su joj roditelji iz Kine zbrisali zbog političkog sistema u Tajvan a onda je ona otišla u Los Angeles. Los Angeles? Eto, imali smo i to kao zajednički nazi-‐ vnik dijela ukupnog nam razgovora. Rekao sam joj da sam 2009. nakratko boravio u Los Angelesu i u sklopu međunarodne skupne izložbe 4. United Design izlagao plakat u galeriji Kalifornijskog državnom Univerziteta Nor-‐ thridge (CSUN). Pored toga je od mene doznala da u San Pedru, nedaleko Los Angelesa, ima poveča hrvatska zajednica koja jako drži do svoje tradi-‐ cije. (To mi je potvrdio i Huston, američko-‐lihtenštajnski autor kojeg sam spominjao u prošlom nastavku ovog dnevnika). Žena je mislila, trebala bi baš otputovati jedanput u San P edro i družiti se sa tamošnjim Hrvaticama i Hrvatima. Primjetila je isto da je vidjela da u Lihtenštajn dolazi dosta Ki-‐ neza. To joj se činilo zanimljivim. Kao i činjenica da danas iz Tajvana idu ljudi raditi u Kinu a ne obrnuto, kako je to bio slučaj u vrijeme mladosti njezinih roditelja.

Jučer sam fotografirao tri kolegice pred muzejem a za potrebe promidžbe naše nove izložbe Gladijatori i Koloseum na stranicama fejsa a koju skoro pa sam uređujem. Ta izložba će se otvoriti idući tjedan.

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, voditelji svratišta za pisce Zvona i nari u Ližnjanu su mi pisali između ostalog:

Dragi Vlado, ča da rečemo? Puno fala. Zahvalni smo da ti i Rajka ši-‐ rite dobru vijest o našem svratištu. Inače, Songul Arslan koja je za nas također čula preko vas dobro se snašla. Imali smo uspješno predstavljanje i cijelu jednu novinsku stranicu u Glasu Istre posve-‐ ćenu njoj. Kada poželite opet u Ližnjan, javite pa ćemo se dogovori-‐ ti...

Kako već spomenuh, osim Songul, za njih je od nas čuo i autor, sineast i filmski kritičar Damir Radić a koji je također boravio kod njih. Trenutno pak izgleda, tamo bi mogla svratiti i Jennifer Carr rođena u San Pedru (ka-‐ mo su joj preci otišli iz Crikvenice). Jennifer je predavačica na jednoj viso-‐ koj umjetničkoj školi u Los Angelesu. Pisala mi je:

Pozdrav Vlado! (Šteta, 'kako si', je sve od znanja mojeg hrvatskog, a-‐ li učim!) Hvala vam jer ste si uzeli vremena dati mi vaše mišljenje o dolaženju u Ližnjan! Sad sam još više uzbuđena prijaviti se za dola-‐ zak nego prije. Pogledala sam vaše stranice. Vaša su umjetnička dje-‐ la tako upečatljiva i vitalna. Hvala jer ste mi poslali poveznice ka stranicama -‐ uživam gledajući ih! Radujem se ostati u kontaktu s vama, a možda ćemo se i susresti kad dođem u travnju u Lihten-‐ štajn.

Uistinu, bilo nam je dato da se poslije upoznamo uživo Lihtenštajnu, u bir-‐ cu preko puta gdje stanujemo.

Za svaku pohvalu! Dobri ljudi iz HTV Zagrebačke županijske panorame su na fejsu promovirali prilog o našem slijedećem nastupu u Karlsruheu te dio zadnjeg nastavka ovog serijala komentirali na ovaj način:

Zašto čovjek ne bi rekao da mu je dobro ako se osjeća dobro? Isto-‐ vremeno, trava je uvijek zelenija s druge strane ograde... a ljudi su rijetko zadovoljni.

Nije dobro pak jer podosta dobrog neće proći! A dobro je da je raspravlja-‐ nje o realizaciji jedne tamo knjige prošlo. Stranice bi smjele biti ispunjene tekstom kojeg sam sam pisao. I kojeg ću još pisati. Živi bili pa vidjeli.

16.2.2014.

Tko rano rani, manje spava. Tko se probudi a manje je spavao jedva da u-‐ jutro pronađe toalet. Tko u toaletu ujutro nikog drugog u ogledalu ne pro-‐ nađe nego predobro poznato mu lice, a manje je spavao -‐ jer rano mu se di-‐ že (kiselina u želucu) -‐ taj dvije sreće grabi. Tko je nedjeljni ranoranilac te poslije toalete odradi jutarnje sklekove i rastezanje mišića i sav nadobudan (ili sva nadobudna) ode u kuhinju prati suđe, mora da je prvorazredni frik. Neki od frikova pri pranju suđa rado slušaju radio Sljeme!

Odmah nakon što su Švicarci i Švicarke na zadnjem referendumu izglasali i izglasale da će stopirati slobodu kretanja i najezdu stranaca u državu im, rekao sam dragoj si, a htio da to ispadne šala:

Znaš to su ti oni izglasali da im ne dođe puno državljana i državljan-‐ ki Hrvatske.

Samo dva dana poslije te moje izreke otvorim lihtenštajnske nedjeljne no-‐ vine i na šestoj stranici d oznam kako Švicarska neće potpisati sporazum sa Hrvatskom u sadašnjoj formi, a o slobodi protoka osoba. Švicarski parla-‐ ment navodno ipak provjerava moguća rješenja koja Hrvatsku ne diskri-‐ miniraju. Ja si pak mislim, moš mislit kak o tome misle!

Kad smo već kod navoda iz ovdašnjeg tiska izvoljevam navesti još nekoliko po meni zanimljivih crtica, informativnih detalja. Pred dva dana se na nas-‐ lovnici jednog od dva dnevna lista u Lihtenštajnu moglo čitati kao udarni naslov navod Kneza Hans-‐Adama II. a povodom njegovog 69. rođendana:

Vrlo sam sretan da sam ostvario sve svoje ciljeve.

Na istoj naslovnici doznajem još da se Kneževina po pitanju novinarske slobode nalazi ispred Švicarske. Na šestom mjestu. Tako navodno misle Reporteri bez granica.

Dr. Peter Geiger, poznati povjesničar u Lihtenštajnu je kako se doznaje dr-‐ žao opet govor. Isti je u našem muzeju dosad držao također nekoliko vrlo posjećenih referata. Nešto od toga sam zadržao dokumentirano u video filmovima koji se mogu naći na youtube kanalu muzeja!

Novinski članak koji obrađuje jako zanimljivu Geigerovu temu je naslov-‐ ljen sa: Što su sa Hitlerovom Službom sigurnosti dogovorili VU i VDBL?

Na početku članka stoji da su u vremenskom razdoblju od 1938. do 1 945. U Lihtenštajnu postojale tri političke partije a da dvije od tih egzistiraju i da-‐ nas. To su Vaterlaendische Union (Domovinska Unija) i Fortschrittliche Bu-‐ ergerpartei (Partija naprednih državljana). U ono je vrijeme, navodi se da-‐

lje u uvodnom dijelu članka, Partija njemačkog narodnog pokreta u Lihten-‐ štajnu Volksdeutsche Bewegung in Liechtenstein izazivala pomutnju, zbrku.

Poslao sam poveznicu prošlog nastavka ovog serijala nekim frendovima i kontaktima na fejsu. To je bio razlog da sa nekima od njih izmjenim nekoli-‐ ko rečenica. Ovdje najzanimljivije od tog. S jednom ženom iz Novog Sada sam se dopisivao ovako...

Ona: Na fejsu se rijetko sretne netko dostojan pažnje.

Ja: Ma nije valjda... Teško mi to povjerovati!

Ona: Česti su oni sa ponudama za izlazak, provod i aktivnosti.

Aktivnosti? Nisam htio pitati koje ono aktivnosti jer, prvo, nije me briga, a drugo, ispao bih opet gluplji nego jesam. (Koliko sam ono u stvari glup?) Odgovorio sam:

Ma dobro, to valjda isto ne mora biti zlo... barem se nadam da se u tom svemu ophodi kulturno i dostojanstveno i da se nešto zna o uku-‐ su i poštiva granice...

Ona: Kada je suptilno, ne. Ali nisu baš svi takvi.

E sad ovo suptilno i ovo ne nisam najbolje razumio no probao sam ispasti pametan. Na ovaj način:

Hm, ima nas uistinu svakakvih. U realnim kao i virtualnim paralela-‐ ma .

Ona:

Baš tako.

Dodala je zatim meni neočekivano, ovo:

Zagreb pamtim u puno ljepšem svjetlu nego danas. Ili su sjećanja u-‐ vijek ljepša nego stvarnost?

Misleći što bih na to smislio i dodao, „izmaklo“ mi se (a zbog čeg mi je pos-‐ lije bilo žao):

I ja isto... Tamo kao da sad svijetli samo kič. Ah da, i to je sigurno jed-‐ na od važnih komponenti... S udaljenosti su percepcije također sas-‐

svim drukčije nego u žiži samog događanja.“

Ona: „Mada sam mišljenja da su Hercegovci i sitni primitivizam poseljačili jedan lijepi grad. Možda to stanovnici i ne zamjećuju?! Saživjeli su se...“

To me, takva stajališta, u suštini ne vesele. Protiv etiketiranja sam bilo koje vrste. Osim toga osjećam se lojalan prema prijateljstvima. Kao klinac smio sam se ponašati skoro pa kao istinski član jedne hercegovačke mnogo-‐ brojne obitelji. Bio sam u kući im i izvan nje uvijek primljen kao prijatelj. Naravno da ću se toga uvijek sjećati i da ću zbog tog uvijek biti zahvalan. Odgovorio sam:

Hm, kaj da vam velim... da nisu oni, njihovih bi se mjesta valjda do-‐ čepali drugi seljaci ili „seljaci“. To je jednostavno tak...

Ona je zatim pisala:

Mi iz nekog drugog doba (dijelim ga na prijeratno i poratno) koji Zagreb pamtimo po šmeku sada vidimo sjaj i bijedu.

Iz Njemačke mi se javio jedan gospodin s ovim riječima:

Hvala vam gospon Vlado. Upravo razmišljam... Ja sam sa raznim člancima aktivan kod... u Berlinu. Oni se bave novinarstvom i knjiga-‐ ma pa bi bilo dobro da i vi napišete koji članak i njima. Ovdje povez-‐ nica... pa se čitamo kasnije... Recite im slobodno da sam vas ja prepo-‐ ručio a oni će biti veseli imati člana više...

Zgodno. Zanimljivo. Super čak.

Iz Čazme mi je pisala jedna žena za koju više i nisam siguran da li ju osob-‐ no, iz realnog prostora, znam ili ne. Pisala je prvo:

Sa zadovoljstvom pratim tvoj rad.

Ja u šali:

E baš sam super, kaj ne?

Ona: Da znaš da i jesi.

Uf. Ovakve me izjavne a koje nisu čak nit prosto proširene rečenice odmah štrecnu. Ovdje, oko organa. Organa za pumpanje krvi i njezino slanje po svoj periferiji tijela mi. Nešto krvi stigne tako i do sive mi centralne kak-‐

voće unutar, jednom zasjeknute mi, kosti lubanje. Zasjeknute motikom ta-‐ da najboljeg mi prijatelja. Tad još nisam imao baš neke posebne neprijate-‐ lje. Samo eto takve prijatelje. Pisao sam mucajući zatežem:

Ma daaaaaaaaaj....

Ona na to:

Jesi, jesi. Totalno si umjetnički vudren! Imaš žicu... Ah da? Imam žicu? Gdje? Kakvu žicu? Odgovorio sam:

Ma ne da sam vudren neg ono... opaljen i opičen. Kao da sam sam se-‐ be izmišljal.

Na kraju sam stavio znak rasplakanog smajlića. Zato je ona pisala:

Imaš naopaki smajlić... Iza riječi opičen dolazi pravi smajlić! To je dobra stvar. Izvrsna čak... Ne biti kao svi drugi... Ja se jako razve-‐ selim kad m i kažu da nisam normalna! To je to...

Izmjenio sam nekoliko riječi i sa čovjekom iz Zagreba koji i inače popri-‐ lično vjerno prati vijesti koje objavljujem. Gospodin se preziva isto kao si-‐ neast kojeg sam već spomenuo. Isti se osvrnuo isključivo na preslik navoda uvodnog teksta zadnjeg nastavka ovog dnevnika. Pisao je:

Odlično rečeno. Zavladali su strahovi koji život pretvaraju u neži-‐ vot. Kreirajmo osmjehom život ma kako god teško bilo.

Ja sam pametovao na način:

Pozitivce treba svijet kao rijetko dosad.

S druge strane čovjek je pisao:

Samo prava iskrena pozitiva, ona koja izvire iz srca može nešto u-‐ raditi na bolje. Inače, loše nam se piše.

Dodao sam na to:

E da. I ljudi koji zbilja nisu ukaljali čast nit svoju nit tuđu. Ima tak-‐ vih naravno uvijek i svugdje, ali... Ti neće dobiti šanse. Svijetom su u-‐ vijek vladali lukavci a ne pametnjakovići.

On:

Istina, tužna istina, ali ipak valja nam pružati otpor nasilnicima. Ži-‐ vot je umjetnost i samo su umjetnici sposobni stvoriti novi, bolji svi-‐ jet... 43

Napisao sam:

Trudimo se, trudimo...

A mislio pri tom:

Ajooooj da te samo moja žena čuje.

Čovjek je zaključio:

Koliko možemo a nije da ne m ožemo. Ipak tapkamo na mjestu. Valj-‐ da je to proces sazrijevanja i koječega drugoga. Ne gubimo nadu u sveopčem beznađu.

I tako, ispadali smo prvo sebi samima pametni. A onda ćemo se opet učiniti koliko toliko pametni i nekima tamo, od sveukupnih drugih i trećih, i petih, i... Vjerojatno niti od te i takve naše virtualne pameti nećemo imati mi sami koristi. A tko će onda imati? Tko rano rani, manje spava. Tko se probudi prije nego je spavajući dosa-‐ njao do kraja lijep san, sam si je zato valjda kriv. Ako se na tom mjestu i o istome uopče smije raspravljati o krivici i pravici.

21.2.2014.

Mislim da je misliti koliko toliko još slobodno. I mislim da čovjek već dugo radi na tome kako kontrolirati misli drugog jednog čovjeka, kad već ne mo-‐ že kontrolirati vlastite misli. Misli su pokretači želja i realiziranja djela. Djela su dakle materijalizirane misli, energija. Energija ne može biti statič-‐ na nego je uvijek u dinamici pokreta.

Prekjučer smo otvorili novu specijalnu izložbu Gladijatori i koloseum. Di-‐ rektor nam je ponosno rekao da imamo velik privilegij jer eksponati nisu dosad još bili izloženi izvan Italije. Prvo smo imali uvod u izložbu. Mi, nam-‐ ještenici muzeja. Zatim je u muzeju prije podne bila presica. U okviru iste su se predstavili tri Gladijatora gladijatorske škole njemačkog mjesta Trier. Predstavnicima sedme sile i meni (jer produciram video filmove) su dmon-‐ strirali grubost gladijatorskih borbi. Naravno, od onih rimskih vremena do danas se u biti gladijatorstvo nije puno promijenilo. Arene, amfiteatri i ko-‐ loseumi izgledaju danas nešto drukčije, izgrađeni su od suvremenijih ma-‐ terijala, vlasnici borilišta nisu samo kralje-‐vi i cezari, promidžbe istih funk-‐ cioniraju na drugi način... Ali suština stvari je vrlo, vrlo slična. Ako ne i i-‐ dentična!

U muzeju sam proveo tog dana ukupno dvanest sati a probudio sam se kao rijetko kad, već u četiri ujutro. Sanjao sam neki glupi san koji me oneraspo-‐ ložio i zbog kojeg sam morao ići u WC. Da se pomolim. Poslije toga nisam znao zaspati. Uključio sam stroj, uštekao se. Ne na izvor inteligencije. Isti je spavao u našem zajedničkom krevetu sve do 7.00 sati a onda otišao u dru-‐ gu sobu meditirati. Isti taj izvor inteligencije jutrima nerado priča i uglav-‐ nom je mrzovoljan. Ponekad ga raspoloži samo pogled na obližnje osunča-‐ ne i blještave snježne vrhove planina. Isti je izvor nema dugo oprao stakla prozora. Blještavilo je još stvarnije!

Na otvaranju izložbe su prisustvovali i dr. M.S. sa suprugom. Nismo se vid-‐ jeli jako dugo. U prošlosti nas vezalo dosta zajedničkog. Družili smo se rela-‐ tivno često. Kod M. i N.S. slušali smo rado Tom Waitsa, pili dobra vina, gric-‐ kali sir i sirovo povrće. Dr. M.S. i njegov tast Baron izdavali su časopis Visa-‐ vis, nekako u vrijeme kad sam tek došao u Lihtenštajn. Isti je časopis izlazio u porajnskom dijelu Švicarske i Lihtenštajnu, u okruženju Chura, glavnog grada švicarskog kantona Graubuenden, u austrijskoj saveznoj državi Vor-‐ arlberg i u Luxemburgu. Na naslovnim stranicama nekoliko brojeva časo-‐ pisa nalazili su se preslici mojih slika koje sam slikao ekstra za te i takve potrebe. Veže nas još jedna zanimljiva porodična situacija. I-‐mamo djecu istog godišta i istih spolova. Ista su se rodila u istom vremen-‐skom raz-‐ maku od osam godina. Valjda se toga više nitko ne sjeća ali dr. M.S. je (začet i rođen od oca Talijana i majke Lihtenštajnke) imao volje postati honorarni Konzul RH u Lihtenštajnu. Našao sam takvog što vrlo zanimljivim i poku-‐

šao posredovati. Mislio sam jadan da bi i to, u ono vrijeme a po pitanju lo-‐ biranja za RH u ovom dijelu svijeta i možebitnih pozitivnih poslovnih mo-‐ gućnosti na relaciji HR-‐FL/CH-‐HR, a možda i šire, moralo biti od značaja za RH institucije. Upoznao sam dr. M.S. sa izvjesnim ljudima koji su se na kraju ponijeli nikako. Vjerojatno i zato jer ja, posrednik, potječem iz nikak-‐ ve obitelji a politički ne samo da nisam pak bio u valjanoj partiji nego sam bio u nikakvoj. Jedina partija za koju sam navijao bila je – Hrvatska!

Prekjučer sam saznao i to da je Baron u međuvremenu teško bolestan. Zna-‐ o sam od prije da je imao srčane infarkte i da je bio operiran ali nisam znao da ga je, tri mjeseca poslije samoubojstva žene mu, puknuo i moždani udar! Izrazio sam želju uskoro posjetiti ga. Mislili su, sigurno će se veselit.

Sjećam se Baronovog pedesetog rođendana kao danas. Bio sam dobrodo-‐ šao gost u društvu izabranih. Sve neke tamo poznate face: šef zemaljske p o-‐ licije, poznati politički dužnosnici, poznati liehtenštajnski i strani odvjet-‐ nici i neki ljudi sa svakakvim titulama. A među njima ja. Sin balkanskih se-‐ ljaka i težaka. Bez titula i bilo čega što se u onakvom društvu može činiti valjanijim od valjanog. I optički i porijeklom i spikom sam bio i opet druk-‐ čiji od drugih. Sjećam se, ondašnji šef policije, a sada dužnosnik u jednoj evropskoj organizaciji za sigurnost koji, gle čuda, trenutno živi u Sloveniji a svako jutro uči hrvatski, te koji je naručio od supruge mi jednu sliku u akri-‐ lu (ova ju je pak naslikala majstorski) isti taj je one večeri u nekoliko na-‐ vrata sugovornicima ponavljao kako sam ja d obar čovjek. Dio zla čovjeka u meni se tome čudio. Jedan advokat kojeg sam poslije portretirao rekao je istom prilikom da u Lihtenštajnu stoje stvari ovako: ako kod prvog ru-‐ kovanja sa Lihtenštajncem kemija energije štima onda će vjerojatno štima-‐ ti zauvijek, ako ne, onda možeš pokušavati cijeli život istu uštimati ali ne-‐ ćeš uspjeti. Mislim si, možda to i nije samo funkcionalno svojstvo Lihten-‐ štajnaca?!

Pišući malo prije o samoubojstvu Baronove žene koja je godinama patila od depresije, sjetih se još jednog takvog čina. Ona je odrasla u susjednom selu u kojem sam ja odrastao. Bila je od mene godinu, dvije mlađa. U Žup-‐ noj smo Crkvi igrali zajedno u jednom kazališnom komadu i pri tom se up-‐ oznali. Ona je glumila naravno jednog od ženskih anđela. Ja pak jednog, od puno muških, smješnog vražička.

Svaki sam se dan vozio školskim autobusom kroz njeno selo u osnovnu školu u Čazmu a ona je još išla, u njenom selu, u područnu. Čekala je auto-‐ bus kad smo se vraćali kući i često mi je po drugim joj odraslijim frendica-‐ ma, slala darove: komadiće čokalade zamotane u foliju, narukvice koje si je vjerojatno kupila na selskim proštenjima. Bilo mi je jako neugodno. Ostali

klinci su me ismijavali. Jer me djevojčica voljela. Reagirao sam zbog tog kretenski, lomio poklone i bacao ih redovno kroz prozor autobusa. Doznao sam, poslije je nešto je od tog jednom našla uz put kad se vraćala kući. To ju pogodilo jako... Izrasla je u prekrasnu ženu. Rijetko lijepu u onom dijelu Moslavačke gore. Udala se za kretena koji ju je tukao i ubijao. Konačno su se rastali. Poslije nekog vremena udala se za nekog Nijemca u Njemačkoj. Navodno pop-‐ rilično situiranog. To je glavna spika za seljake sitnih zuba. Važno je da se udaš za nekoga dobrostojećeg vani jer ak’ taj netko vani nije dobrostojeći onda si ti opet dupla budala. Ljubav s time nema veze. Ugled i plasman u društvu da. Pred sad već opet puno godina sam slučajno nabasao na nje-‐ zinu dobru poznanicu, ili možda čak rođaku. Ne znam više u kakvom su točno ono odnosu bile. Odala mi je strašnu istinu: našli su prvu curu koja mi je poklonila svoje najvrlije osjećaje obješenu na drvo u vlastitom im dvorištu. Tamo u Njemačkoj! Nitko navodno ne zna zašto je ono učinila. Ne mogu a da se ne pitam koliko je moje bacanje njezinih poklona pored svega ostalog što joj se poslije događalo doprinijelo njezinom totalnom razoča-‐ ranju u ljude a prije svega valjda – u muškarce!

U Vaduzu je postalo jako mračno. Poslije svijetlog jutra kiši evo pošteno. Dobra atmosfera za opisivanje još barem dva pokušaja samoubojstva za koje znam. No, ne bih htio da me opisivanje tih tema priklješti moralno do ponovnog teškog bola.

Iz Vlade Kneževine Lihtenštajn, potpisanu od ministrice za kulturu, vanj-‐ sku politiku i školstvo dr. Aurelije Frick dobio sam pozivnicu slijedećeg sa-‐ držaja: Jačanje prava žena predstavlja već godinama jednu od glavnih točki lihtenštajnske vanjske politike. Lihtenštajn je 2014. član ekzekutiv-‐ nog savjetovališta žena pri UN u New Yorku. To je jedinica UNO or-‐ ganizacije koja se zalaže za jačanje prava žena. Ovdje je posebno va-‐ žna situacija žena u ratovima i naoružanim konfliktima. Velika mi je želja naš angažman u tom području predstaviti također i u Lihten-‐ štajnu. Stog razloga planiramo ovdje, pored naših aktivnosti u New Yorku, niz priredbi. Srdačno Vas pozivam u subotu, 8. ožujka 2014. u TaK (kazalište) u Schaanu na početnu priredbu s temom ‚Žene u ra-‐ tovima i naoružanim konfliktima’ sa zaključnim aperitivom. Poseb-‐ na mi je čast da nam je za ovu zgodu uspjelo dobiti gospođe Sanji Monageng, prvu podpredsjednicu i sutkinju međunarodnog kazne-‐ nog suda (ICC) u Den Haagu kao i sirijsku novinarku i aktivisticu Sa-‐ rah Abu Assali, predstavnicu sirijeske Lige žena. Sanji Monageng će govoriti o njezinom radu u ICC-‐u, o kaznenom gonjenju u slučajevi-‐ ma najtežih povređivanja i prekršaja ljudskih prava kao i o temi sek-‐

sualnog nasilja u ratovima i naoružanim konfliktima. Sarah Abu As-‐ sali će izvještavati o njezinom radu u Siriji i graničnim područjima, o aktualnoj situaciji u područjima konflikta i o vlastitom angažmanu za istopravno sudjelovanje žena u sirijskom procesu m irenja. Prired-‐ ba će biti na njemačkom i engleskom jeziku sa simultanim prevađa-‐ njem.

Na jedan literarni natječaj u Zagrebu sam poslao dvadeset pjesama. Dobio odgovor da je pošta, odnosno da su pjesme zaprimljene na natječaj. Za zbirku poezije u Rešetarima nisam našao ništa adekvatno pa se stoga is-‐ pričavam Ivanu de Villi. Jer, obećao sam mu nešto dostaviti. Žena rođena u San Pedru (čitaj o tome u jednom od prošlih nastavaka) a koja će u travnju posjetiti Lihtenštajn prijavila se u međuvremenu za bo-‐ ravak kod prijatelja nam u svratištu za pisce Zvona i nari. Osim toga pisala mi je da u Getty muzeju u L.A.-‐u trenutno ne zna kome bi se obratila sa up-‐ itom za realizaciju jednog od idućih Spiralnih Kanala u vrtu istog grandio-‐ znog muzeja u kojem sam 2009. imao priliku nakratko boraviti.

Javila mi se urednica jednog hrvatskog portala koja je ljubazno izvoljevala da joj za jedan od idućih priloga odgovorim na ovo: a) kada sam i zbog čega otišao iz Zagreba, b) gdje danas živim, što radim, kako sam se snašao izvan Zagreba i kako sam se odlučio na život baš tu gdje danas jesam, c) što mi najviše nedostaje vezano uz Zagreb, a što najmanje, d) kanim li nadalje ovdje živjeti ili se kanim vratiti u Hrvatsku i Zagreb? Ista pitanja su mi bila poslana d irekto iz Havaja. Dotična je tamo sa suprugom na odmoru.

Večeras ću se valjda sastati sa kolegom umjetnikom Petrom Beranekom. Švicarac češkog porijekla. Nismo se vidjeli od 2004. godine kad smo zajed-‐ no izlagali na skupnoj izložbi u gradu Olten u centralnoj Švicarskoj. Veče-‐ ras će doći k nama i sin mi. Družit ćemo se cijeli vikend. Ti i takvi me trenu-‐ ci jako i posebno vesele.

E moji neki tamo profesori i akademici... Ukakili ste se i opet. Ponijeli skoro pa nakaradno. Nema tih na papire otisnutih titula koje bi mogle sakriti drs-‐ kost, pokvarenost, ljudski vam jal, bahatost, želju za koristoljubljem, spre-‐ mnost gaženja do svetih vam ciljeva preko ljudskih a ne svinjskih žrtava. Ili žrtava kakvih primitivnijih bioloških primata. O ovoj ću temi drugi puta možda nešto podrobnije, detaljnije...

Lizzie Belotto, kolegica umjetnica koja je sa svojim prilogom sudjelovala u našim prošlogodišnjim Spiralnim Kanalima javila se iz Indije gdje je na proputovanju. U međuvremenu sam ju spojio sa mojim poznanicima, In-‐ dijcima Vivekom Kalyanom, Pratulom Dashom i Sudhirom Sharmom. Pra-‐

tula i Sudhira znam osobno. Prvog smo, supruga mi Rajka i ja upoznali ov-‐ dje u Lihtenštajnu a drugoga u Jordanu kad smo 2006. zajedno sudjelovali na jednom privatnom Univerzitetu u Ammanu na I. međunarodnom sim-‐ poziju grafičkog dizajna. (Vivek će sredinom lipnja 2014. boraviti tri dana u Lihtenštajnu. Smješten u hotelu Residence u Vaduzu.)

Mislim da je misliti koliko toliko još slobodno. Smisliti nešto pametno mis-‐ leći je svakako bolje nego misliti da se nešto pametno smislilo a kad tome nije tako. Ponekad skrojim čudne rečenice. Poneke od njih sročene na ovaj način i ovim slovnim kombinacijama jedva da i ja razumijem. Ako uopče? Da li je to grijeh? Ako je, čiji je on? Taj grijeh, taj grijeh, taj grijeh...

4.4.2014.

Dan ko svaki drugi dan? Takoreči samo još jedan u nizu od kobasice od tak-‐ vih nam eto mjernih jedinica vremena.

Sinoć sam na fejsu prije nego sam otišao u krevet ostavio poruku:

Odlazim nešto lijepog sanjati. Laku noć.

Ustao sam prvo u pola pet zbog nekog ružnog sna. Već sam zaboravio što mi je sve ono centar smislenosti u snu nebulozio. Nebuloza. Čudne li riječi mislim si. Da mi je znati samo gdje li se skriva njen korijen?!

Još sam se jedanput danas probudio. U pola osam. Žena je meditirala. Prvo se naspava, pa onda meditira. Ja meditiram spavajući i sanjajući uglavnom blesavosti koje me najčešće straše.

Već tri dana za redom nisam bio u službi u Muzeju. Danas kad sam se opet pojavio kolegice su se istinski kao veselile da sam opet tu. Čudno. Kad se i one vesele moram biti posebno pažljiv. Iskustva me uče da poslije ovakvih milosti d olaze djelomično i strašne nemilosti.

Negdje malo prije ručka sam se upoznao sa troje ljudi iz Hrvatske. Gospođa mojih godina nastanjena u mjestu Rorschacherberg na Bodenskom jezeru u Švicarskoj i mlada joj rođaka, od sestre kćer, sa dečkom. Iz Slavonskog su Broda. Ili okolice. Baš smo se lijepo ispričali. Gospođa me fotografirala sa onim mladim ljudima. Mene stavili u sredinu. Jer sam kakti faca.

Pardon. Pobrkao sam malo kronologiju događanja. Ovaj je nastavak trebao stajati u tekstu možda ipak malo prije.

Nakon što sam se po drugi put jutros probudio otišao sam do računala i pokušao instalirati stariju verziju iMovie programa za izradu filmova. Naj-‐ noviju verziju sam bacio u virtualni koš jer me toliko iznervirala sinoć da sam počeo bljuvati oralno-‐zvučni otrov. Ne snalazim se s njom nikako a o-‐ sim toga neke funkcije koje stara verzija ima u novoj jednostavno fale. Ili ih ne znam prokljuviti. I opet nisam mogao instalirati stariju verziju pa sam otvorio koš i iskopao novu verziju i povukao ju u pretinac gdje se nalaze i svi drugi programi. Otvorio sam film koji sam sinoć skoro pa dogotovio, doradio ga i postavio na mojem youtube kanalu. Radi se o dvominutnom videu u kojem mi najdraža Zagorka čita svoju pjesmu Gubec na kajkav-‐ skom. Isti sam recital snimio sinoć na Hrvatskom radiju Glas Hrvatske, od-‐ nosno baš je sa tom pjesmom žene mi, bio otvoren Mjesec hrvatskog jezika na spomenutom radiju.

Rajka je nekako u zadnje vrijeme opet u dobroj formi što se tiče slikanja. Nakon izrade na jedan jako d obar način sliku motiva Plitvičkih jezera u ak-‐

varelu, slika motiv jednog lihtenštajnskog privatnog vrta i cvjetnjaka u ak-‐ rilu. Kolko razumijem propušila se skroz na skroz slikajući. Dok ja najvolim cugati kad činim istu radnju. A to pak radim nekako sve rijeđe.

Jučer sam imao neke poluposlovne termine. Moglo bi se dogoditi da ću os-‐ likavati ručno jedanaest primjeraka korica knjige koja će se čini mi se izda-‐ ti u svibnju. Kod jednog od najpoznatijih o vdašnjih izdavača. Za dva tjedna bih trebao dobiti odgovor da li će Zaklada s kojom sam bio u pregovorima pristati na moj prijedlog da vodim neku vrstu galerije u sklopu njihovog sjedišta. Posjetio sam i jednu tiskaru s ciljem tiskati ubuduće neke naše li-‐ kovne motive na platna. Osim toga zaletio se na brzinu i u sjedište lih-‐ tenštajnske televizije sa upitom o mogućoj suradnji. Ma ima da bude rusvaj od posla. A onda poslije valjda posao pospremanja rusvaja.

Pola sata pauza za ručak. Otišao sam u dućan, kupio komadić kruha, jogurt i jabuku. Baš sam se najeo. Na klupi pored potoka.

Prekjučer sam posjetio starog frenda. Jednog Barona. Netko je jednom re-‐ kao da si je tu i takvu titulu u stvari kupio. To mi je svejedno. Uvijek je bio simpa. Austrijanac. Bečka škola. I dalje je simpa i šarmantan. Iako mu je već šesdeset i sedma, iako jedva govori i hoda sa kolicima i iako je naote-‐ kao od medikamenata. Iako se propušio i odebljao. Bio je to uistinu srda-‐ čan susret dva dobra stara frenda. Pokazivao mi je na fotkama svoju unuku u Austriji, rekao je neka pogledam terasu sa puno cvijeća, neka si uzmem pivu u hladnjaku. Poslao me prvo u jednu pa onda drugu sobu da pogledam ona dva originala koja sam naslikao a koji su mu još ostali. Rekao je, tri druga originala koja sam isto naslikao, nestali su. Mislio je, netko mu ih je popalio u vrijeme njegove najveće nesreće. Dijelovi svih tih slika su bili na naslovnicama raznih izdanja časopisa kojeg sam već spomenuo i koji je iz-‐ lazio u nekoliko evropskih zemalja. Baron je dizajnirao časopis...

Na pauzi sam pomislio opet, sjedeći vani na klupi, bilo bi dobro jedanput intervjuirati onu Austrijanku koja je došla i sjela nakratko pored mene. No uto je naišao jedan švicarski kolega umjetnik, plastičar. Nismo se dugo vid-‐ jeli pa smo počeli izmjenjivati informacije o tome što smo sve radili u vri-‐ jeme kad se nismo susretali. Inače, pred valjda više od dvadeset godina smo zajedno izlagali u švicarskom mjestu Herisau. U galeriji koju je vodila Nanou Auer. Belgijanka. Čovjek koji je na otvaranju izložbe govorio o na-‐ šim radovima bio je Poljak. Svjetski putnik i hodajuća enciklopedija. Isti je na jednoj drugoj izložbi razgovarao sa Josipom Špoljarićem na poljskom. Gospodin Špoljarić koji je onda nosio brk bio je djelatnik hrvatskog gene-‐ ralnog Konzulata u Zürichu.

Pitate se zašto sam mislio da bi bilo dobro intervjuirati spomenutu Austri-‐ janku? Ako zbog ničeg drugog ono zato jer je, zajedno sa suprugom joj, bila navodno ne jedanput gost kod Sanaderovih. U Hrvatskoj. Jedanput je Iveku, skupljaču umjetnosti i umjetnina, odnijela i prospekt s mojim radovima. O-‐ vaj je navodno frknul prospekt ća i rekao nešto kao, nema pojma nit ga za-‐ nima... Taj vrli jedan tamo iza rešetaka.

(Poslije će zbilja ispasti da ću oslikati 12 korica knjige pod naslovom Gir-‐ landen. Sve drugo od malo prije navedenih poslovnih akcija neće roditi plo-‐ dom. Razni su razlozi zašto će tome biti tako.)

Dan ko svaki drugi dan? Pa i ne baš. Nazvala me kćerka. Žena s kojom i-‐ mam djecu završila je baš u bolnici. Djeca i ja imat ćemo krizni sastanak.

Kad se sve dakle zbroji, dosadno nam nije, nit će nam d osadno biti! Spiralni se svemir trudi da nam bude eto baš tak, kak nam je... Hvala mu.

10.4.2014.

Ako se složimo da živi ljudi jesu, a mrtvi nisu više sadašnjost, zašto najviše živih ljudi najviše vole živjeti u beskonačnom krugu mrtvih, odnosno u – dalekoj prošlosti?! Naravno, i ubuduće će biti beskonačno mrtvih pa se prošlost može promatrati i samo u kontekstu beskonačnih budućih doga-‐ đanja. Odnosno, mrtvi, to je naša budućnost! Ako polazimo od toga d a mrt-‐ vih nema među nama, da su svi mrtvi svijeta spakirani pod jedan zajed-‐ nički nazivnik, morali bismo se moći pomiriti i s činjenicama da je s njima umrlo i sve ono što ih je činilo onakvima kakvim ih je činilo kad su bili u ovoj materijalnoj dimenziji. Oni više nemaju nacionalnost ili religiju reci-‐ mo. Oni više ne pripadaju niti jednom čovjeku poznatom i življenom men-‐ talnom i ideološkom sklopu! Oni ne pripadaju ničem čemu može pripadati jedno živuće ljudsko biće. Oni više nisu tu! A mi smo oni koji koristimo pro-‐ šlost drugih ljudi kako ne bi moglo nikada biti budućnosti. Nje nema niti je može biti. Ima samo nešto kao privid privida o budućoj prošlosti! Ako mrtvih više nema, ne može biti niti njihovih d jela ili nedjela, njihove ljubavi ili mržnje. Odnosno sve to može opet biti stvarnost, samo i jedino kroz -‐ žive ljude. Živi ljudi imaju sposobnost blokiranja mrtvih u sebi samima. Ali živi ljudi to ne čine. Mrtvaci putuju u živučim tijelima. Živi ljudi žive mrtve. Budućnosti ne može biti.

Ako ne znaš i ako ti nije dano drukčije, misli slobodno da je ovo što zapisah samo dio apokaliptično nabrijane pisane pizdarije. Ja živim moj crtani film dalje...

Danas se nalazim u dijelu Muzeja specijalne izložbe o Gladijatorima i Koleseumu. Jutros je istu posjetio jedan lihtenštajnski kipar koji će uskoro imati u Muzejupredavanje. Prema ovoj našoj temi. Došao je informirati se i razmišljati o onom što će i kako predavati.

Jučer mi je opet bilo jasno kako imam određenu moć djelovati na druge lju-‐ de. Na veliku daljinu. Ovaj puta na ljude koje nisam još nikada upoznao uži-‐ vo. Ta me spoznaja više uplašila nego učinila ponosnim. Ili sretnim.

Sjedeći svakodnevno pred u ključenim računalom i otvorenom inernet-‐soc-‐ ijalno-‐komunikacijskom platformom fejsbuk komuniciram sa virtualnim svijetom na način da podijelim informacije do kojih držim da su dobre ili važne. A jer nisam cijepljen protiv gluposti omakne mi se dijeliti ponekad i nešto što vjerojatno i ne bi trebalo, što i nema baš ne znam već kakvu kak-‐ voću. A do te bi pak ipak trebalo držati. Do kvalitete, valjanosti, istinitosti,...

Javio mi se iznenada Vivek, Indijac s kojim sam u virtualnom kontaktu valj-‐ da više od pet godina. Iako dakle neke ljude nikada nismo gledali u stvarne im, žive oči, može se s vremenom razumijeti i osjetiti s kime se o kakvim stvarima ipak smije, na koji način i do kojih granica raspravljati. S kim se

smije dijeliti što, a da se ne mora bojati od bilo koje vrste zloupotrebe... U njega dakle imam slično dobro povjerenje kao i on u mene. O mojoj li-‐ kovnosti, umjetnosti uopče i kreativnosti on misli jako puno dobra. Imao je čak i ideje o realizaciji koje bi glavnu ulogu mogle i trebale odigrati baš te i takve moje urođene sposobnosti.

Skoro pa nevjerojatno čega sve ima, a u isto vrijeme niti nema!

Pred dva dana sam nastavio seriju intervjua za portal Akademija-‐art.hr. U novom intervjuu sam postavljao pitanja jednom od najpoznatijih jurista Lihtenštajna, bivšem dugogodišnjem parlamentarcu i čovjeku kojem je us-‐ pjelo popeti se čak na Mount Everest. Tamo je zrak posebno rijedak!

Bivša mi je supruga još uvijek u bolnici. Sadašnja se upravo sprema ostaviti me. Putuje u Zagreb posjetiti kćerku i Maksimirska jezera.

Zemlja Lihtenštajn je trenutno ne bih rekao živčana ali, jako uzbuđena. Pred tri dana je Juergen Hermann ubio imenjaka si Fricka. Ubijeni je bio direktor jedne privatne banke. Ubojica je bio, kako doznajem iz dnevnog lista «Liechtensteiner Vaterland» od pred dva dana:

Inženjer elektrotehnike sa završenim ETH studijem u Zuerichu koji je u SAD-‐u zaradio bogatstvo. Uz pomoć investitora bio je početkom 1980. prvi pronalazač ronilačkog komjutora na svijetu i taj ga je baš izum pod nazivom ‚Decobrain’ učinio milijunašem. Svoju firmu 'Di-‐ vetronic' je poslije prodao, zaradivši dodatno. Nakon osamnaest go-‐ dina provedenih u SAD-‐u Hermann se 2000. vratio u Lihtenštajn i ovdje osnovao investicijsko društvo Hermann Finance. Na osnovu vlastitog iskaza počeo je sa ronjenjem kad mu je bilo četrnaest go-‐ dina.

Taj hobi ga je kako izgleda odveo poslije na put materijalnog uspjeha. A za-‐ tim valjda i pada. U padu su mu navodno pomogli lokalni moćnici i vodeća državna, politička i financijska aparatura. Barem je godinama Hermann ta-‐ ko tvrdio u svojim protestnim nastupima u medijima i mnogim kružnim pismima. Sebe je smatrao Robinom Hoodom a zadnja kratka vijest koja je na njegovoj internet stranici osvanula (ista je upravo ugašena) bilo je na-‐ vodno: catch me if you can, ili na hrvatskom: uhvati me ako možeš!

Zanimljiva je kronološka statistika smrtnih delikata u Lihtenštajnu a koja se nalazi u istom izdanju ovdje spomenutog dnevnog lista. Statistika se vodi od 1974. Godine. Tada je u Vaduzu bio ubijen jedan sudac. Statistika izgleda ovako:

1976. – žena i dvoje djece ubijeno od muža u Balzersu, 1976. – žena i dvoje

djece ubijeno od muža u Balzersu, 1981. – žena od muža zadavljena u Trie-‐ senu, 1986. – šef kriminalističke policije ubijen u Vaduzu, 1993. – muška-‐ rac ubio suparnika u Balzersu, 1999. – smrt graničara u močvari Ruggella, 2000. – muškarac ubio žena pa sebe u Triesenu, 2004. – muškarac ubio brata u Eschenu, 2007. – policajac ubio oca u Južnoj Tirolu, 2008. – žena je upucana od svojeg muža u Balzersu, 2010. – muškarac ubijen u gimnaziji u Vaduzu.

Ako se složimo da živi ljudi jesu, a da mrtvi nisu više sadašnjost, zašto naj-‐ više živih ljudi najviše vole živjeti u beskonačnom krugu mrtvih, odnosno u – dalekoj prošlosti?! Da, imamo pravo na vlastiti život. A to nam zasigurno nije dato od smrti. I mrtvih!

Autor ilustracija, dizajn publikacije:

Vlado Franjević

(Svaki od dvanaest dijelova dnevnika je označen jednom zasebnom ilustracijom -‐ di-‐ gitalne kompozicije, kombinacije digitalnih snimki autorovih likovnih radova i foto-‐ grafija te njihove obrade.)

O autoru:

Vlado Franjević je rođen 1963. u selu Martinac kraj Čazme. Završio je ŠPU(D) u Zagrebu na slikarskom odjelu. 1989. se preselio u Švicar-‐ sku a od 1993. živi u Kneževini Lihtenštajn. 2003. je bio dobitnik godišnje stipendije Savjetodavnog tijela za kulturu Vlade Lihtenštaj-‐ na. Član je Saveza profesionalnih likovnih umjetnika Lihtenštajna (BBKL), kao pjesnik je dvaput bio nagrađivan. Jedanput za poeziju na hrvatskom a jedanput za poeziju na njemačkom (u Njemačkoj). Uslijed izlaganja likovnih radova, sudjelovanja na likovnim koloni-‐ jama, simpozijima, konferencijama, u programima kulturnih izmje-‐ na putovao je u više od deset evropskih zemalja kao i u Indoneziju, Kinu, Jordan, Kirgistan, USA a njegovi su radovi pored toga bili još izloženi u Južnoj Koreji i Mauricijusu.

Hvala najsrdačnije portalu