Opusti i otpusti, str

LIFESTYLE

Tekst: Ivana Filip ivanafilip.com

Opusti i otpusti

“Life is a series of natural and spontaneous changes.

Don 't resist them; that only creates sorrow. Let reality be reality. Let things flow naturally forward in whatever way they like. ” ― Lao Tzu

Bića smo navika i očekivanja, jedno prolazi, a drugo dolazi, dok za jednim žalimo, drugo očekujemo, uglavnom smo u limbu između. I sam umjetnik Andy Warhol cijenio je ideju iščekivanja i dosade, stanja između dvije aktivnosti npr. vrijeme dok se vozimo, u tranzitu smo između dvije točke. Osjećamo ga dok čekamo ukoliko smo ga svjesni, a ja sam ga najviše svjesna u prilikama čekanja leta na aerodromu. Aerodrom je svojevrsni zatvoreni prostor u kojem smo odsječeni od onog vanjskog svijeta, svježeg zraka, ulice, prometa, tampon zona. Dok čekam razmišljam kako bih ga mogla bolje “iskoristiti” na što praktičniji način, čitati, pisati, razmišljati… ili samo opažati, sebe i druge, u toj liniji neprekinutih trenutaka koji prolaze jedan za drugim i sipe kao pješčani sat? Ne vidiš nijedno zrno pijeska, ali primjećuješ da nestaje iz gornjeg dijela sata i povećava se u donjem.

U posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo popularnom psihologijom “ sad i ovdje

” proizašlom iz davnih učenja. Ako pomaže, neka! Potrebno nam je stalno osvježavanje rutine, stalno podsjećanje da smo sad u trenutku, sad u trenutku, sad, sad, sad, sad….svaki je važan, ali ne iz perspektive društva kapitalne koristi nego iz toga što jest. Samo jest, jedan i neponovljivi trenutak! I tako dok ih promatram dok me napuštaju, sa smiješkom i zahvalnošću jer sam ih doživjela u ovom biću, tijelu, umu, duši, rukama, nogama, koži, mislima, razmišljam o svojoj mačjoj obitelji. Naravno, oni su mi najveći učitelji kako uobičajeno spominjem, dio zajednice Životinja kojima sam posvetila svoju umjetničku praksu jer su iskreni dio Prirode. Ipak sam ovih dana udaljena od njih nekoliko sati leta jer sam na sjeveru u Belfastu, na dvomjesečnom poslovnom zadatku.

Ovaj Božić ipak nema maženja ispod dekice dok gledamo filmove i predemo. Nedostaju mi ti čupavci jer me oni najčešće podsjete na vrijednost trenutka i odnosa koje gradimo, ali ne samo jer su mi korisni kao “ memento ” nego radi toga tko i kakvi postajemo zajedno i tko i kakva jesam kada sam s njima – suosjećanje, živost, radost, osmijeh, ljubav, zaigranost, spontanost, toplina, maženje, šašavost, prirodnost i još puno toga.

Nisu nam samo naši ljubimci i ljubimice učitelji/ce nego sve što jest oko nas, kamen, trava, vatra, voda, sunce, tramvaj, no životinje i biljke su najčišće, uglavnom neometene ljudskim smetnjama, no ima iznimaka. Tako sam u nedostatku svojih maćuhica počela primjećivati sve one životinje, a onda i ostalo, ovdje gdje sam sada. Vrapci pjevaju na žici za veš dok rominja kiša, vjetar ih ljuljuška, a sunce prosijava kroz sivo pamučno nebo, kosovi im se pridružuju, galebovi pasu na zelenoj livadi k' o ovčice, susjedov veliki haski laje dok me njuška u sumrak, slatki crno-bijeli predivi pas Tas mame moje stanodavke dolazi na upoznavanje, ogromni crni pauk šulja se u kutu moje sobe i naravno, riđeg macana koji me ujutro pozdravlja sjedeći na kantama za otpad u dvorištu, smeđoj, zelenoj i plavoj. Svakog dana smo si sve bliži pa mi jedan dan ulazi u kuhinju i oprezno istražuje komadić dnevnog boravka dok se nježno omazuje o moje noge pri izlasku u dvorište. Mrnjau….kažemo si dok odlazi. Na mačjem jeziku, naravno.

I dok grad vrvi ljudima dok se probijaju kroz dućane u potrazi na najboljim poklonom, pitam se što nam nakon ovakve godine zaista treba. Propitkujem načela minimalizma i zaključujem da bih najradije podijelila svu ovu lovu zbog koje sam odlučila ove blagdane raditi da bih mogla podržati svoju umjetničku praksu i biti udaljena od obitelji. Nemoguće mi je ignorirati suosjećanje za druge, ljude i životinje, kojima je potrebno više od onoga što već imam, komadić hrane, topla dekica, zagrljaj, osmjeh…svake godine pričamo o bilancama ove i planovima sljedeće.

I opet ispočetka pokušavamo…svake godine smo malo mudriji…ove godine prošli smo kroz velike lekcije koje slijede i u Novoj. Stoga, otpustimo sve ono što nam ne služi i čemu ne želimo služiti, zahvalimo prilikama, udahnimo, opustimo i otpustimo.

Želim vam ispunjenu Novu i da ostanete na svom putu! Mjau, vau, grau, živ živ!