Bludilište by Zigo Obrt

Luka Rukavina

Bludilište

Zigo Rijeka, 2008.

Sadr탑aj A.tonalna P.anika ............................................................ 7 Sati u znaku vuka .......................................................... 44 Radna verzija ................................................................. 62 Prozor u svijet ............................................................... 95

A.tonalna P.anika Prema motivima i likovima „Američkog psiha“ Breta Eastona Ellisa

LIKOVI: Marko Mamić Patrick Bateman Tim Price/Tomica Žana Bruno Marin Martina T. Marina Curica u Bestu/Žena u teretani Plavuša/Djevojka Prodavač/Starac Ivan Kerić Roman Marić

Mjesto i vrijeme radnje: Zagreb, danas.

PRVOTRAVANJSKE BUDALE (Tim Price i Patrick Bateman u taksiju. Tim razglaba naširoko. Patrick se trudi slušati. Marko Mamić sjedi za stolom na suprotnom kraju scene.) TIM: Snalažljiv sam, kreativan, mlad, beskrupulozan, visoko motiviran, vrhunski obrazovan. Zapravo hoću reći da društvo sebi ne može priuštiti da me izgubi. Ja sam mu pozitivna stavka. (Zastane na trenutak, razmisli i nastavi.) 7

TIM: Mislim, činjenica jest da se svima fućka za posao, svi mrze svoj posao, ja mrzim svoj posao, ti si mi isto rekao da mrziš svoj. Što da radim? Da se vratim u Los Angeles? Ni slučajno! Nisam prešao s UCLA-a na Stanford da bih trpio ovo sranje. Jesam li ja jedini koji misli da ne zarađujemo dovoljno? (Walkman, koji je do sada držao oko vrata, sprema u aktovku.) TIM: Ne volim se žaliti, zbilja ne volim – na smeće, otpad, bolest, na to koliko je ovaj grad postao prljav, a svi znamo da je pravi svinjac. Hmm, sve životinje izlaze noću. To je iz... PATRICK: (Iziritirano) Taksista. (Tim vadi današnje novine.) TIM: Samo u jutrošnjem izdanju, da vidimo, zadavljeni fotomodeli, dječica bačena s krova stambene zgrade, klinac ubijen u podzemnoj, komunistički skup, ubijen šef mafije, nacisti. (Lista) Igrači bejzbola oboljeli od AIDS-a, opet nešto o mafiji, prometni zastoj, beskućnici, razni manijaci, pederi padaju k'o muhe po ulici, zamjenske majke, otkazivanje televizijske sapunice, klinci upali u zoološki vrt i mučili i zapalili žive životinje, opet nacisti. (Pogleda oko sebe pa Patricka koji ga uopće ne sluša.) TIM: Fora je u tome što se sve to dogodilo u ovom gradu – nigdje drugdje, samo ovdje, ček', evo opet nacisti, prometni zastoj, pa opet zastoj, prodaja djece, djeca na crnoj burzi, djeca oboljela od AIDS-a, djeca narkomani, zgrada se srušila na dijete, dijete-manijak, pa zastoj... Možda je dijete postalo manijak zbog prometnog zastoja. Samo treba spajati kockice. (Stanka.) TIM: 'Si ga vidio? To je 24. prosjak kojeg sam danas vidio. Brojao sam! 8

(Stanka.) TIM: Zašto nisi obukao onaj mornarskoplavi blejzer od kamgana i sive hlače? Pa ne vjerujem! Bolesti! Sad imaju teoriju da, ako možeš dobiti AIDS seksanjem s nekim tko ga ima, onda možeš pokupiti bilo što, virus ili ne – Alzheimerovu bolest, mišićnu distrofiju, hemofiliju, leukemiju, anoreksiju, šećernu bolest, rak, multiplu sklerozu, cističnu fibrozu, moždanu kap, disleksiju, za Boga miloga – možeš dobiti disleksiju od neke pičke. PATRICK: Nisam baš siguran, ali mislim da disleksija nije virus. TIM: Tko to zna? Oni očito ne! Ajde, dokaži. PATRICK: Daj, Price, ušuti. Možemo samo malo uživati u glazbi. (Preko razglasa se čuje Katrina and The Waves i «Walking on sunshine.») TIM: Odjebat ću Courtney. Gotovo. Piši: propalo. Dvadeset šest, dvadeset sedam. Rekao sam joj da sam osjetljiv, da me jako pogodila nesreća Challengera. Što još koza hoće? Etičan sam, tolerantan, vrlo zadovoljan vlastitim životom, optimističan. Pa zar nisi i ti? PATRICK: Da, ali... TIM: Sve što dobijem od nje je sranje: srać, srać, srać... (Stanka.) TIM: 28, 29, jebote. (Patrick se ustaje i razbija situaciju. Dolazi do Marka Mamića. Marko i dalje sjedi za stolom i rukama drži glavu. Možda spava, možda čita.) PATRICK: (Marku) Timothy je jedina zanimljiva osoba koju poznajem. (Rez. Prelazak iz dosadašnjeg snoviđenja u realnost. Grubo svjetlo.) 9

MARKO NA POSLU (Marko sjedi za stolom u firmi u kojoj radi, investicijskoj venture kapital banci u centru Zagreba. Tomica ga prekida u viziji. Tomica i Marko su neka vrsta prijatelja. Tomica je čovjek kojem nećeš povjeriti svoje najdublje tajne, ali je osoba koju zoveš kada se želiš dobro provesti. Glazba je vrlo glasna.) TOMICA: Marko... (Trese ga) Marko... Marac... (Marko diže pogled s laptopa. Ogledava oko sebe. Primjećuje Tomicu.) TOMICA: MARKO!!! (Marko skida slušalice. Glazba prestaje na rez.) MARKO: Koji kurac? (Pogleda Tomicu) Koji kurac ti hoćeš? TOMICA: Opet buljiš u to sranje? MARKO: O čemu pričaš? Radim. TOMICA: Ne moraš to meni prodavati, stari. Opet jebeni Američki psiho. MARKO: Što ti znaš! TOMICA: Daj konačno uzmi neki pošteni film. Matrixxx, na primjer. Čovječe, koje sise… Ili Babewatch. MARKO: Ima li tvoj posjet neku svrhu osim kritike filmske umjetnosti? TOMICA: Mir, čovječe. Danas: ti, ja, napaljene studentice prava i bruto nacionalni proizvod Bolivije. MARKO: Može. Za razliku od jučer kada je bilo: ti, ja, napaljene studentice ekonomije i bruto nacionalni proizvod Bolivije. Hemingway ? TOMICA: Naravno. (Tomica se ogleda po uredu.) TOMICA: Zgodna… (Teško nalazi nešto što bi pohvalio. Konačno ugleda hi-fi liniju.) TOMICA: Zgodna linija. Kenwood? 10

MARKO: Ne. TOMICA: Sony? MARKO: Blizu. TOMICA: Panasonic? MARKO: Ne vrijeđaj. TOMICA: Pardon, gdje su mi maniri? Hmmm... MARKO: Marantz, neznalico. (Ulazi sekretarica Žana, zgođušna ženica kasnih dvadesetih. Nije baš tip koji Marko i Tomica ganjaju po raznim disko i noćnim klubovima, ali može proći u slučaju nužde.) ŽANA: Marko, imaš poruke. Zvao te Prpić iz osiguranja. Želi da mu javiš koju premiju hoćeš. Onda tvoj brat. Poručuje ti, citiram: «Jebeni kretenu, stop, što mi ne pošalješ još love, stop, Tajland je skupa zemlja, stop». Ivan Penić predlaže ručak u četvrtak u 13 sati. Potvrditi. MARKO: (Uzdah) Hmmm. Ako Martin opet nazove, reci mu, citiram: «Odjebi»! Potvrdi Ivanu. Izaberi neku, bilo koju dosadnu policu osiguranja i javi tom tvoru. Boli me glava. ŽANA: Još nisi riješio dionice za... MARKO: Dosta, prekosutra, možda. Nek' čekaju. ŽANA: Ako je to sve... MARKO: Nemoj ponovno doći tako obučena. ŽANA: Molim? (Tomica samo promatra situaciju i šuti.) MARKO: Nemoj tako obučena ponovno doći na posao. Plavo ti uopće ne stoji, izbjegavaj široke kragne. Bokovi su tvoji prijatelji. ŽANA: Dobro. MARKO: I za ime Božje, kloni se neukusa zvanog Benetton. (Žana pomalo posramljeno odlazi.)

TOMICA: Onda? Idem ja «raditi»! MARKO: Ok, guza i coctail night obećavajuće zvuče. Samo da još dođu one Hamedove. TOMICA: Yeah, baby. (Marko vraća slušalice na uši. Glazba se mijenja u Talking Headse.) MARKO: Zovem se Marko Mamić. Ja jednostavno nisam ovdje. Upravo ovdje ne sjedim i ne razmišljam. Ubijam sjećanje, ubijam bol, a ipak se spremam na život. Bojim se. Bojim se da moja maska razuma samo što nije pala. (Iz nepoznatog pravca prostorom odjekne zastrašujući ženski vrisak. Marko samo sjedi na mjestu. Glazba se nastavlja.) MARKO: Ovo je moj život i svakim je trenutkom sve kraći. Želim uništiti nešto lijepo… (Pauza) Zdravo, Clarice. Možeš li još uvijek čuti plač jaganjaca? (Pauza) Koji ti je najdraži horror-film?

HEMINGWAY (Marko i Tomica ulaze u poznati zagrebački kafić-klub Hemingway. Velika je gužva, sve je puno. Marko i Tomica traže poznanike. Kod šanka primjećuju Brunu i Marina. Dolaze do njih i pozdravljaju se. Naša četvorica, a i ostali, vrlo su slično odjevena i vrlo slično izgledaju. Skupa odjela, zalizane kose, pomalo nabildano tijelo. U zraku su skupoća i miris novca. Mahnu konobaru, naruče pića. Konobar ih odvede u poseban dio, malo izoliran.) BRUNO: Treba nam još pića. MARIN: Znači, ne nastavljamo modnu raspravu. Paul & Shark – neukus ili potreba? BRUNO: Oladi, još je rano. Marko, 'oćeš ti zaključit raspravu? MARKO: Ja bih rekao: nužno zlo. Ne možeš bez njih, ne

možeš s njima. BRUNO: Ne kaže se to možda za žene? MARKO: Žene, odjeću, masovne medije… Sve je to isto. (Mali muk.) MARKO: Dobro. Moje je pitanje: Ako glave svojih prijatelja kretena razneseš Magnumom 38, je li to kazneno djelo, prekršaj ili Božji čin? BRUNO: Marko, pošalji pismo u Glas Koncila ili neko slično sranje, i ne maltretiraj nas. Pričali smo o modi a ne o prolivenu mozgu po tek očišćenom tepihu dnevne sobe. (Svatko je od prisutnih vidio nešto jako zanimljivo u daljini.) MARIN: Bilo bi dobro nešto pojesti. BRUNO: Za što ste raspoloženi? TOMICA: Nešto plavokoso s velikim sisama. MARKO: Hmm, meksičko… BRUNO: Idemo poslije u Best? Prošli sam tjedan tamo pokupio neku studenticu iz Rijeke. MARIN: O Bože, ne opet. BRUNO: Što tebe muči? MARIN: Bio sam s tobom. Ne sluša mi se opet ta priča. BRUNO: Ali ne znaš što je bilo poslije. Uglavnom, pokupim tu malu – odličan komad, velike sise, super noge, čvrsto tijelo – i platim joj nekoliko koktela. Došla u Zagreb na proljetne praznike i praktički skače na mene. I tako je odvedem k sebi. MARIN: Dolazi odvratan dio. BRUNO: Čistunče. Pa ne mislim s njom kupovati stan ili ići na Hvar. Samo hoću pičku kojoj mogu 30–40 minuta sjediti na licu. (Marko ga gađa papirnatim kišobranom.) BRUNO: No, slušajte. Dođemo do mene, već je popila 13

dovoljno koktela i onda… TOMICA: I dala ti je bez kondoma? BRUNO: Krivo! Zamislite ovo: jedino me pristala trljati rukom i, najbolja fora, nije skinula rukavicu! (Priča nije polučila ovacije.) MARIN: Treba tebi Splićanka. TOMICA: Daj, one misle da je SIDA neka nova grupa. MARKO: Stvarno je smiješno što trebe misle da su tipovi zabrinuti oko tih stvari. BRUNO: Ne pada mi na pamet staviti jebeni kondom. (Netko im se približava. To je Martina T.) MARTINA: (Mazno) Bok, dečki. Već dugo nisi bio do mene, Marko. MARKO: Hmm, puno posla. Znaš kako je... MARTINA: Mogli bismo na ručak ovih dana... MARKO: Mogli bismo. MARTINA: Znaš, dragi mi je na putu. (Muško društvo sluša i ne može vjerovati.) MARKO: Može u srijedu. MARTINA: Onda svrati do hotela od tatice. Ta ta. (Ode.) MARKO: Glupa koza. Trebalo bi joj zavrnuti vratom. TOMICA: Opusti se. (Stanka. Negdje u pozadini Britney Spears želi da je netko još jednom lupi. Patrick Bateman prošeće prostorijom.) MARKO: Znate što kažu u Američkom psihu? BRUNO: Ne, što? MARKO: Kada vidim zgodnu djevojku kako šeće ulicom, pomislim na dvije stvari. Jedan je dio mene želi izvesti van, razgovarati s njom, biti fin i pristojan. BRUNO: A drugi? 14

MARKO: Drugoga zanima kako bi njena glava izgledala na kolcu. (Muk. Patrick Bateman u pozadini lagano zaplješće.) MARKO: Je l' idemo u Best ili ne?

BEST (Od neke tehnoglazbe sve se trese, a ekipa je očekivana. Mnogo klonova Marka i prijatelja, isto odijelo, ista frizura. Razgledavaju što se nudi od žena ali i droge. Bruno i Marin nestaju u gužvi. Neka djevojka napaljeno pleše oko Marka i Tomice. Nakon inspekcije nisu oduševljeni.) MARKO: Moramo nešto nabaviti. Neizdrživo je na čisto. TOMICA: Ok. (Tomica dolazi do djevojke.) TOMICA: Imaš li nešto što bi jako usrećilo dvojicu zgodnih mladića? (Djevojka pokaže na sebe.) TOMICA: Nisam mislio na to. Bijelo, lijepo… (Upućuje ih prema dileru. Tomica dolazi do njega, nešto šapuću.) TOMICA: Bejbi, djelujem li ja kao netko tko ima problem s novcem? (Uz tehno pozadinu, obave transakciju. Marko i Tomica se povlače u WC, uguraju se u jedan odjeljak. Treba pametno iskoristiti platinaste AMEX kartice.) TOMICA: Bolivijsko bijelo, najbolje što kune mogu kupiti. MARKO: Ajde već jednom. TOMICA: Nije baš mnogo. MARKO: Možda zbog svjetla. TOMICA: To prodaju na miligrame. 15

(Vade kartice i upotrijebe ih kao žličice. Prinesu nosu i glasno inhaliraju.) TOMICA: O, moj Bože! MARKO: Što je? TOMICA: To je miligram jebeno saharina! MARKO: Stvarno je slab, ali ako ga šmrknemo dovoljno, mislim da će biti u redu. TOMICA: Želim se ovim drogirati, a ne zasladiti čokolino. MARKO: Uvijek to možeš dodati u kavu s mlijekom. (Pauza) Smiri se. Moramo to potrošiti. TOMICA: Vjerojatno imaš pravo… Dakako, ako se svi naši imaginarni prijatelji s tim slažu. (Iz pozadine se čuje zbor glasova.) GLASOVI: Što se nas tiče, to je u redu. TOMICA: Jebite se! GLASOVI: Jebi se ti. MARKO: Ne, ti se jebi!!! (Obojica prasnu u smijeh.) TOMICA: Dobro, idemo. MARKO: Tako treba. (Sada zabava može početi! Pomiješaju se s ruljom, odlaze po piće. U međuvremenu se glazba promijenila: Avril Lavigne viče kako je sve jako komplicirano. Ma daj.) MARKO: Znaš, današnja glazba nije što je nekad bila. (Iz sjene se pojavljuje Patrick.) MARKO: Recimo, Genesis. To je glazba. TOMICA: Što? Kakav jebeni Genesis? MARKO: Veliki sam obožavatelj Genesisa od objavljivanja njihovog albuma Duke 1980. godine. Svi albumi prije Dukea su mi se činili preartistički, preintelektualni.

Upravo se na Dukeu počela osjećati nazočnost Phila Collinsa. PATRICK: Glazba je postala suvremenija, sintetički bubnjevi dominantniji, a tekstovi manje mistični, konkretniji. Složena, jesna istraživanja gubitka prerasla su u prvorazredne pop-pjesme koje sam prihvatio sa zahvalnošću. MARKO: Klasičan je primjer "Misunderstanding", koji nije bio samo prvi hit osamdesetih, već je odredio ton njihovih sljedećih albuma tijekom desetljeća. PATRICK: Album ABACAB izašao je odmah nakon Dukea, još jedno oružje u sve više rastućem glazbenom arsenalu. I tu pjesme oslikavaju mračne osjećaje i govore o ljudima koji se osjećaju izgubljenima ili su podvojeni. MARKO: Zvuči depresivno? Nikako. Produkcija i zvuk su veseli i poletni. PATRICK: „Who dunnit?“ govori o temi konfuzije na pozadini ritmički nabijenog ugođaja… MARKO: A pjesma je tako uzbudljiva jer pripovjedač na kraju ništa ne uspije otkriti. TOMICA: Za tebe je bilo dosta bijelog. (Izgubljeni se Bruno i Marin vraćaju.) MARIN: Oprez, druže. Prekurvasto za moj ukus. BRUNO: 'Ste našli droge? MARKO: Ne! Ništa od toga. TOMICA: Škvadra je u kurcu. Ko da smo u jebenoj Kutini! (Nastavljaju besciljno klataranje uz besciljnu glazbu. Nakon još promjene glazbe i ne baš pohvalnih pokušaja plesa, visoka plavuša prolazi kraj društva. Marko joj pristupa.) PLAVUŠA: Želim tvoj pobačaj. MARKO: Na pravom si mjestu.

(I nestaju u gužvi. Glazba se pojačava do zaglušujuće.)

MARKOV STAN (Marko doma dovlači ženu koju je upoznao u Bestu. Stan mu je hladan i proračunat prostor u kojem se dobiva osjećaj muzeja, a ne prostora u kojem netko prebiva i provodi dane. Marko je gol, osim Ray-Banica koje nije skinuo tijekom animalnog, moglo bi se reći akrobatski nastrojenog, sexa...) PLAVUŠA: Aaaaaaa, svršavam, aaaaaaaaa! (I to je to. Marko siđe s plavuše, i pomakne se na drugi dio kreveta. Nakon početnog oduševljenja, plavušin entuzijazam je naglo pao. Sada se sklupčala i krenula prema torbici koja se nalazi na sredini prostorije. Plavuša krene zapaliti cigaretu.) MARKO: (Bez da je pogleda) Nemoj. (Plavuša je zbunjena. U sobi, na noćnom stoliću, vidljivo je izložena pepeljara.) PLAVUŠA: Ali imaš pepelj... MARKO: Pušenje je prljava navika. Nemoj pušiti u mom stanu ili u mojoj blizini. (Plavuša spremi cigarete natrag u torbicu.) MARKO: Ne želim ništa o tebi znati. Boli me… PLAVUŠA: Je l' to Versace? (Pokazujući na izloženo odijelo) MARKO: Ne, nikako. Ne vrijeđaj. Prada. Već dugo ne sumnjam u ljudsku mogućnost smišljanja stalno novih i novih načina da pokaže svom bližnjem kako ima hrpe novaca koje samo treba potrošiti. Tržište luksuznom robom potpuno je preuzela Prada. Aplaudiram briljantnosti toga pothvata. Gdje drugdje možete vidjeti populaciju koja inače nosi dijamante kako se tuče za najlon? Odgovor: samo Prada. Više od marke. Mantra. Pozdrav. "Prada" Uskoro bok uz bok s Aloha, Ciao, Bok i Shalom. 18

(Pauza. Marko ustaje da bi upalio glazbu.) MARKO: Mislim da bi trebala poći. Mislim da bih ti mogao nauditi. Mislim da se ne mogu kontrolirati. PLAVUŠA: U redu. (Polako počne skupljati svoje stvari po sobi dok Marko nastavlja svoju lamentaciju.) MARKO: Mislim da će se dogoditi nešto loše. PLAVUŠA: Razumijem. MARKO: Ne želiš da ti naudim? PLAVUŠA: Zato i odlazim. MARKO: Možda je ipak malo prekasno. Mislim da gubim... (Ostatak rečenice se izgubi u krikovima i lokvama krvi. Vrlo dobar i skup kuhinjski nož izabrano je pomagalo za ovu prigodu. Nakon što je završio posao, pridružuje se bendu na drugom kraju scene, samo u boksericama i Ray-Banicama na nosu. Marko s bendom izvodi pjesmu «Patrick Bateman» Manic Street Preachersa. Treba mu malo da uhvati pravi ton, ali uspijeva te se do kraja pjesme potpuno uživljava.) MARKO (Pjeva): He's a real cool guy and he's a hero of mine Travis, Rhinehart rolled into one cute son Less than zero a grotesque nightmare Subtly disturbing like normal behaviour I understand nothing and I cannot speak I'd walk in the park but the trees are diseased No sweetheart and I am too confused I only love my watch and my snakeskin shoes I feel so small in the supermarket queue

People seem to laugh at my choice of food My personality is held together with Sellotape A loose fit just like a numb junkies hate I pretty my face with all this cream and stuff Ugliness inside much harder to cover up I lack the thought to care about politics Just do what I like ain't that democratic Genesis, Huey Lewis, Filofax, CD 5 A backdrop to discuss over expensive wine Didn't even know when or why I should stop I feel so stupid like a joke that belongs I guess all psychos are made out of money I cannot be saved as liberals keep telling me I don't wanna be understood I just wanna kill Out of blandness I am your everyday thrill Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman Therefore I must be God I must, I must be God I touched your lips but now I just paint Surface reflection all I desired babe I am melancholy, flower cutting through stone I am a crime everybody has at home Papers hate me but they need my behaviour The dignity amongst Hollywood trivia Escape is so cheap of alcohol and whores Mines the sanity of exclusive gun laws 20

Art critics say porno's easily obscene Late show retards Dice Clay is true poetry They've never tried living underneath the water That's real end of the century nausea Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman Therefore I must be God I must, I must be God Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman I fucked God up the ass I fucked God up the ass Patrick Bateman Patrick Bateman Patrick Bateman Patrick Bateman

JUTRO (Imamo priliku promatrati Markov jutarnji ritual. Kupaonica, veliko ogledalo, raskošna tuš-kabina.) MARKO: Tuš ima univerzalnu glavu za sve smjerove koja se vertikalno prilagođava do 75 cm. Izrađena je od australske zlatnocrne mjedi i prekrivena bijelim emajlom. (Marko se pojavljuje i ulazi u tuš. Patrick Bateman izlazi na scenu u kućnom ogrtaču.) PATRICK: Počinjem s želeom za čišćenje na bazi vode, pa 21

peeling za tijelo na bazi meda i badema, a lice očistim peelingom u želeu. Šampon Vidal Sassoon osobito je dobar za ispiranje sasušenog znoja, soli, ulja, onečišćenja u zraku i prljavštine koja kosu čini težom i lijepi je uz tjeme zbog čega čovjek izgleda starije. (Marko izlazi iz tuša i oblači kućni ogrtač. Staje pred ogledalo. Odmah do Markovog ogledala je još jedno. Patrick dolazi do njega. Kako Patrick govori, Marko radi.) PATRICK: Prije brijanja držim vrući ručnik uz lice dvije minute kako bi mi se smekšale dlake na bradi. Zatim stavim mnogo hidratantne kreme i pustim nekoliko minuta da se upije. Možete je isprati ili preko nje nanijeti kremu za brijanje. Prije brijanja uvijek navlažite britvu toplom vodom i brijte se, blago pritišćući, u smjeru rasta dlaka. Poslije umijte lice hladnom vodom kako biste uklonili sve tragove pjene. Najbolji je losion poslije brijanja s vrlo malo ili nimalo alkohola. Kolonjsku vodu nipošto ne stavljajte na lice, jer alkohol isušuje kožu i čini je starijom. (Treba postići dojam svetoga rituala, kao mise. U posljednjoj se fazi i Patrick pridružuje.) PATRICK: Poprskajte lice vodom prije nanošenja losiona za omekšavanje kako biste omekšali kožu i zapečatili vlagu. Ako vam je put suha, upotrebljavajte losion za čišćenje koji uklanja mrtve stanice i otkriva finu kožu. I za kraj – balzam protiv starenja oko očiju.

TERETANA (Marko i Patrick ulaze u prilično praznu teretanu osim nekolicine u pozadini.) PATRICK: Moj osobni fitnes program uključuje aerobik,

ali i dizanje utega. Na spravi za noge napravim pet setova po deset ponavljanja. Isto i za leđa. (Pođe to napraviti. Marko ga slijedi.) PATRICK: Na spravi za trbušnjake već mogu napraviti šest setova po petnaest, a na spravi za bicepse sedam setova po deset. Prije utega provedem dvadeset minuta na sobnom biciklu. (Marku) Ajde, mali, da vidimo koliko možeš. (Marko okreće i okreće pedale. Uzima časopis i diže ga prema publici. To je časopis Novac s Miroslavom Kutlom na naslovnici. Marko se ugodno nasmije na nešto što je pročitao, a Nina Badrić preko razglasa tvrdi da je jako uzbuđena i više se tome ne može oduprijeti. Patrick za to vrijeme radi svoje vježbe i čita časopis Forbes. Trening se nastavlja. Marko silazi s bicikla i ide prema utezima.) PATRICK: Nakon bicikla slobodnim utezima napravim tri seta po petnaest ponavljanja pružanja i savijanja nogu pa tri seta po dvadeset ponavljanja uzdizanja u stranu za stražnje deltoide. (Između njih pojavljuje se mlada žena, dobro građena. Krene vježbati. Pokušava ne gledati Markove dobro definirane mišiće, ali joj ne uspijeva.) ŽENA: Dobro vam ide. MARKO: Hvala. ŽENA: Često ste tu? MARKO: Prilično često. PATRICK: Želi te. MARKO: (Patricku) Šuti. (Ženi) Hmm, ni vama ne ide loše. ŽENA: Trudim se. Nije lako. Lako odustanem. Treba mi motivacije. PATRICK: Želim te zaskočiti ovdje, sada! MARKO: Samo mislite na to kako će svi sliniti za vama na 23

moru. Bit ćete… Možemo na ti? (Žena kimne.) Glavna atrakcija. ŽENA: Baš si sladak. MARKO: Da, to sam ja. Sladak. ŽENA: Toliko sladak da ćeš dobiti moj broj. MARKO: I častiti te večerom, pa kinom, sve za kratku, prilično razočaravajuću jebačinu u tvojoj rupi od stana. Ne, hvala. PATRICK: To je već bolje. MARKO: Ili se možemo pokarati odmah. (Žena je šokirana. Pljusne ga i ode.) PATRICK: No, posvetimo se zanimljivijim stvarima. Za prsa napravim tri seta po dvadeset ponavljanja na kosoj klupi. Još dolazi na red i veslanje te trbušnjaci. I na kraju, za tricepse napravim po tri seta po dvadeset ponavljanja pritiskanja i stezanja na klupi. (Marko i Patrick pokušavaju istovremeno raditi što Patrick govori, ali Marku ne ide. Na kraju je poprilično zadihan.)

POSAO ZOVE (Marko sjedi u svom uredu. Nosi sunčane naočale i prazno gleda pred sebe. Ulazi Žana, drugačije, malo bolje obučena.) ŽANA: Marko, zvao je Ivan Kerić. Predlaže ranu večeru u petak. MARKO: Da, hmm, ok… valjda. ŽANA: Marko, htjela bih te nešto pitati tj. zamoliti... ovoga.. znaš... MARKO: Ne znam. ŽANA: Bi li bio problem, ako nije nešto bitno u pitanju, ako bih mogla imati slobodno poslijepodne? (Stanka. Neugodna tišina.)

MARKO: Dobro. ŽANA: Hvala ti puno, imam puno posla. MARKO: Zašto ga ne odeš onda raditi? ŽANA: Ah, da. (Žana krene prema vratima.) MARKO: Bolje. Samo, zelena nije tvoja boja.

VEČERA S MARINOM (Marina je Markova trenutna nazovimo djevojka. Osoba koju ne voli i, dapače, teško podnosi. Prostorija je osvijetljena samo pokrajnjim osvjetljenjem i daje vrlo intiman ugođaj. U pozadini se Bryan Adams pita je li ikad uistinu volio ženu. Marina i Marko sjede za stolom u sredini prostorije, lica im osvjetljava svijeća na sredini stola.) MARKO: Da nazdravimo? MARINA: Hmm, čemu? MARKO: Slobodi. (Marko nekoga ugleda u daljini i ljubazno digne čašu.) MARINA: Tko je to? MARKO: Moj prijatelj. MARINA: Ne poznajem ga. Iz firme? MARKO: Pusti to. MARINA: Tko je to? MARKO: Zašto? MARINA: Tko je to ? Reci mi. MARKO: Jedan moj prijatelj. MARINA: KOJI? Nije li on bio na mom božićnom domjenku? MARKO: Ne, nije. MARINA: Da to nije Filip Šovagović? Onaj pjevač? MARKO: Teško.

MARTINA: Sigurno ga znam… MARKO: Oh, zaboga, zove se Mario Lavanter i ne, nije napisao «Ja ću budan sanjati». MARINA: Oh, kako zanimljivo. I, o čemu smo pričali? MARKO: O regeneratorima za kosu? O nekoj vrsti regeneratora? (Tišina) Ne znam. Slobodi? I tako je svejedno. (Martina se počne histerično smijati. Treba joj nekoliko minuta da dođe k sebi.) MARINA: Gospodine Mamiću, uistinu mi se sviđate. Obožavam vaš smisao za humor. Haha. No, htjela sam ti ispričati što se dogodilo sa Sarom i onim užasnim frizerom Draženom. Mislim… (Markov pogled polako klizi prema dolje.) MARINA: Gledaj me u oči, a ne u sise. (Nema promjene) Gledaj mene, a ne sise. Znam da su dobre. I bolje im je da su dobre s obzirom koliko su koštale. Znaš, onaj ljigavac Glumičić te jako dobro «ispita» prije zahvata. Ivana, sjećaš se Ivane, bila je kod njega… MARKO: Kako netko može biti tako lijep a tako prazan? MARINA: Ivana je s Tonijem. I hodaju centrom, kada ona vidi u izlogu najslađe naušnice koje je itko ikada u životu vidio. Morala ih je imati. Bez njih ništa. A Toniju novac nije problem. Kupe oni naušnice i on joj kaže, slušaj ovo, «Pozivam te na jedan doručak kod Tiffanya.», a ona će nato… (Patrick Bateman se pojavljuje iz mraka. Sjeda kod njih za stol. Gleda ih. Marko pokušava na njega ne obraćati pozornost, ali mu baš ne ide.) MARKO: Znaš, večer s tobom je zadatak, prepreka na putu, ali danas je prosječno podnošljivo. PATRICK: Pitam se kako njezina glava izgleda na kolcu. MARKO: Još uvijek me zanima kako izgleda tvoja glava na 26

kolcu. MARINA: …uskaču u prvi avion za New York…

PATRICK BATEMAN U ŽELJEZARIJI PATRICK: Hmm, da vidimo… (Uzima bočicu u ruku) …napišu sastojke i naravno garantiraju da će potamaniti SVE insekte na planeti, ali naravno ne napišu pate li pri tome, mislim insekti. (Zbunjeni prodavač ga samo gleda.) PATRICK: Insekt ili čovjek, smrt bi uvijek trebala biti bezbolna. PRODAVAČ: Gospodine, hoćete li to uzeti ili ne? PATRICK: Da, naravno. Imam mali problem s velikim komadima drveta koje bi trebalo usitniti. PRODAVAČ: Mislim da imam što tražite. Nova Black and Decker motorna pila, bežična, pet brzina, kromirana oštrica i ergonomski oblikovana drška za vrhunsku kontrolu. PARTICK: Primate AMEX? Oh, bodljikava žica!

KEMIJSKA ČISTIONICA (Obična obiteljska kemijska čistionica. Stariji čovjek iza pulta, vjerojatno vlasnik, trudi se svakom ugoditi. Marko ulazi i vadi plahte iz vrećice.) MARKO: Dobar dan. Trebao bih ovo oprati. (Starac laganim korakom dođe do tezge. Pogleda plahte.) STARAC: To vam neće ići dolje. MARKO: Molim? STARAC: TO vam neće ići dolje. Kakve su ovo mrlje? MARKO: To je, ovaj, sok od brusnica, hoću reći borovnica.

STARAC: Možda izbjeljivanjem. MARKO: Izbjeljivanje? Predlažete izbjeljivanje? O, moj Bože. (Pomalo ljuto) Te plahte ne smijete izbjeljivati! Tih plahti uopće nema u ovom dijelu Europe i važno mi je da budu čiste. STARAC: Neće ići. Izbjeljivanje. MARKO: Ako – ne – začepite – te – jebena- usta – ubit – ću – vas – razumijete – li – me? (Pauza.) MARKO: Za pola sata imam sastanak. Plahte moraju biti čiste do podneva. VI ste budala. Ne mogu to više podnijeti. Jebeni idiote. Razumiješ?

KOD BOBANA MARINA: Trebali bismo to napraviti. MARKO: Što to? MARINA: Vjenčati se, naravno. MARKO: Oh da, i živjeli bismo u garsonijeri u Vukomercu. Ali bili bismo sretni. (Pauza) Ti to mene prosiš? MARINA: Vjenčanja su tako romantična. Dijamant na prstu. Znaš, ne prihvaćam ništa manje. Mora biti dijamant. (Zamišlja si dijamant na ruci) Što bismo obukli? MARKO: Ja bih nosio Ray-Banice. Dapače. Zahtijevao bih da svi nose Ray-Banice. MARINA: I da nam sviraju oni Meksikanci, znaš, mariachi i to. To je trenutno jako in. Ili ono dosadno crnačko, reggae. Nešto da šokira taticu. Ne mogu se odlučiti. MARKO: Ja bih na vjenčanje svakako ponio pušku Harrison AK-47 s trideset rundi streljiva tako da je, pošto tvojoj debeloj mami raznesem glavu, mogu upotrijebiti na tvom pederastom bratu. I premda osobno ne volim rabiti ništa što je ruske proizvodnje, Harrison me ne28

kako podsjeća na… MARINA: Oh, da i mnogo čokoladnih bombona. Onih jako skupih. I kamenica. Kavijar, ili je out? Marcipan, sigurno. Cijela sala u ružičastom. Stotine, tisuće ruža. Netko za fotke. Lupino. Uzet ćemo Lupina za fotke. Naravno, mora netko snimati. (Razmisli) I pozvat ćemo novinare, Gloria, Elite, Grazia. MARKO: Ili AR-15. Svidjela bi ti se. Najskuplja od svih pušaka, ali vrijedi. MARINA: Zašto ne? Navedi jedan dobar razlog zašto ne. MARKO: Zato što je ševa s tobom kao pokušaj filmskog poljupca s hrčkom. MARINA: Da? I? MARKO: S protezom za zube. MARINA: I što namjeravaš? Čekati tri godine dok ti ne bude trideset? MARKO: Četiri. Imat ću trideset za četiri godine. MARINA: Zaboga, u čemu je razlika? Svejedno ćeš biti starac. (Pauza.) MARKO: To nije smiješno. Uostalom, ti si srezala razgovor. MARINA: A što si očekivao? MARKO: Čuj, dušice, samo pokušavam susretu dati legitimnost, pa ga nemoj ovaj puta sjebati. MARINA: Prestani… Gle, Robert Rafaelić. (Martina mu mahne.) MARINA: Vrlo je zgodan. Nadam se da nisi ljubomoran. MARKO: Da, zgodan je. Izgleda glupo, ali je zgodan. MARINA: Ne budi gad. Vrlo je zgodan. Zašto se ti tako ne ošišaš? MARKO: Što nedostaje mojoj frizuri? Što joj nedostaje? MARINA: Ništa, to je bila samo ideja. 29

(Marka ova rasprava jako uzrujava. Nervozno pije.) MARINA: Frizura ti je stvarno…stvarno odlična. MARKO: Zapravo, zgražam se nad njegovom trbušinom. MARINA: Nema trbušinu. MARKO: Ima. Pogledaj. (Martina pogledava.) MARINA: Samo je tako sjeo. Ti si.. MARKO: TO - JE - TRBUŠINA!!! (Glumac koji igra Patricka Batemana obučen je u konobara i prilazi njihovom stolu.) KONOBAR: Ima li problema, gospodo? MARKO: Ne, nikakvih. Sve je u potpunom redu. (Konobar odustaje i odlazi.) MARINA: Ti si lud. MARKO: Pa jedva mu je trideset. MARINA: Pa što onda? Nisu svi opsjednuti dizanjem utega kao ti. MARKO: Kakav ljigavac. MARINA: Odakle ti pravo da budeš tako ogorčen? Nemaš nikakvog razloga. S tobom nešto ozbiljno nije u redu. MARKO: Konobar! (Isti konobar dolazi.) KONOBAR: Izvolite, gospodine? MARKO: Dupli Apsolut s ledom. I ne štedi. KONOBAR: Nikako, gospodine. (Marko primjećuje Patricka kao konobara.) KONOBAR: To je sve? MARKO: Ahm… ovaj… da. (Konobar odlazi. Marku treba malo vremena da se snađe, a zatim…) MARKO: Pogledaj mu odijelo. Samo pogledaj što ima na 30

sebi. MARINA: Pa što onda? MARKO: Zar mu nije palo napamet da bi s tim odijelom mogao izazvati prezir. MARINA: Marko, moram ti reći da se ponašaš kao luđak. MARKO: Kako to misliš - ponašam? Ja jesam luđak. MARINA: Moraš li pri tome biti tako agresivan? MARKO: Ne znam. (Konobar se vraća s pićem. Marko ga uzima i pije. Diže se od stola noseći čašu i ostavlja Marinu. Konobar ga slijedi. Konobar na sceni skida uniformu i postaje Patrick.) MARKO: Mislim da će se dogoditi nešto loše. PATRICK: Timothy je jedina zanimljiva osoba koju poznajem. MARKO: Mrzim lažnu skromnost. PATRICK: Moram, moram vratiti kazete u videoteku. MARKO: Dosta, prekosutra, možda. Nek' čekaju. PATRICK: Samo reci NE. MARKO: Još uvijek me zanima kako izgleda tvoja glava na kolcu. PATRICK: Ja sam Jackov potpuni manjak srama. MARKO: Tek kada izgubiš sve, slobodan si učiniti… PATRICK: Jedne večeri bez mjesečine, u praznoj garderobi u Xclusiveu, nakon dva sata vježbanja, dobro se osjećam. MARKO: Puška, u mom odjeljku je Uzi koji me previše stajao. Ili ga imam već godinama. Dobio sam ga. Premda sam ponio svoj Ruger Mini, kojem većina lovaca daje prednost, ipak mi se ne sviđa kako izgleda. PATRICK: Uzi je nekako muževniji, dramatičniji, pa me uzbuđuje i dok tu sjedim, s walkmenom na glavi, dok valium u mom krvotoku tek počinje djelovati, zurim u mrak odjeljka, u iskušenju. Silovanje i ubojstvo studen31

tice NYU-a sinoć iza Gristedea na Universaty Placeu, blizu spavaonica… MARKO: …ma koliko se dogodilo u neprimjereno vrijeme, ma kako netipično… PATRICK: …donijelo mi je veliko zadovoljstvo i premda sam nespreman zbog promjene raspoloženja… (Marko otvara ormarić, vadi Uzi, dobro ga razgledava. Postavlja se u James Bond poze, igra se rata, puca po neprijateljima,…) PATRICK: …zamišljen sam, pa stavljam pušku, koja je za mene simbol poretka, natrag u odjeljak, kako bih je upotrijebio drugi put. (Marko to i čini.) MARKO: Moram vratiti neke videokasete… PATRICK: …uzeti novac s bankomata… (Marko pantomimički uzima novac s bankomata. Nešto nije u redu. Bankomat je pokvaren. Marko ga prvo lagao tresne, a kada ni to ne pomogne, poludi i ljuto ga lupa nogom.) PATRICK: Rezervaciju u Dorsiji nije lagano dobiti. (Marko se, smiren i nasmiješen, vraća za stol gdje je sjedio s Marinom. Namigne šefu sale i pođe prema Ivanu.)

VEČERA S KERIĆEM (Restoran ni po čemu poseban, prilično prazan.) IVAN: Kasniš. MARKO: Dijete razvoda. Što ćeš! (Rukuju se.) IVAN: Kako si, inače ? MARKO: Super. Ti? IVAN: Izvrsno. Nikad bolje. MARKO: Još uvijek radiš s Amerima? 32

(Je l' to zavist u glasu?) IVAN: Da, sreća. MARKO: Kako si uopće došao do toga? IVAN: Ha, znaš, poklopilo se. MARKO: Pa, fino. (Strpljenje se smanjuje.) MARKO: Kako je bilo u Londonu? IVAN: Jako zahtjevno. Da ti ne pričam. Svuda žene, 24 sata party. Wow. Još se oporavljam. (Ivan na eks popije piće pred njim.) IVAN: Još jedna runda. (Kasnije…) MARKO: Moj život je pakao. Ima mnogo ljudi koje želim… ubiti. IVAN: (Već pomalo pijan) Treba ti odmor. Odmor. Tebi i onoj tvojoj… kako se zove? MARKO: Marini? MARKO: Marini. IVAN: Trebali biste o tome razmisliti. Sigurno. MARKO: Što bi preporučio? Bahame, možda? IVAN: Zašto ne? Igraš golf? Golf-tereni na Bahamima su… neopisivi.

MARKOV STAN (Već prilično pijani Ivan i Marko ulaze u Markov stan. Pod je prekriven novinama. Sva su svjetla upaljena, sve bliješti. Ivan krene prema baru i pokušava natočiti još jedno piće. Marko odlazi do ogromnog TV-a i pali ga. TV služi kao videozid tj. na njemu se prenose događaji na sceni.

Marko je navukao lijepu, novu, bijelu kabanicu i u ruci drži veliku sjekiru. Polako se približava Ivanu, sleđa, koji se ugodno smjestio na kauču. Moby, Extreme Ways sve glasnije.) IVAN: Mamiću? MARKO: Da? IVAN: Zašto imaš novine po cijelom podu? Imaš psa? MARKO: Ne, nemam. (Došao je do njega. Diže sjekiru. Ivan ništa ne primjećuje.) IVAN: Prije mi je taj Moby išao jako na živce, ali što dalje to mi je… (Stilizirano, igrom svjetla i sjene, Marko zamahne. Ivan pokuša pobjeći ali ne stiže daleko. Nastaje borba. Marko zamahuje prema Ivanu. Ivan se izmiče. Konačno, Marko ga pogađa sjekirom u trbuh. Krv posvuda. Još nekoliko udaraca. Ivan se koprca.) MARKO: Trebalo mu je pet minuta da konačno umre. I još trideset da prestane krvariti. (Marko skida kabanicu i sjeda na kauč. Vadi cigaru. Patrick dolazi do njega i ponosno mu pali cigaru. Mrak.)

10 STVARI KOJE MRZIMO MARKO: Mrzimo lažnu nadu. PATRICK: Nemoj mi govoriti da će sve biti u redu kada već unaprijed znaš da neće. MARKO: Mrzimo lošu uslugu u restoranima. PARTICK: Ako hoćeš glumiti, u redu. Idi, spavaj s producentom, dopusti treniranom profesionalcu da mi posluži jelo. MARKO: Mrzimo ljude koji o sebi govore u trećem licu. PARTICK: Prihvatljivo je jedino ako si mrtav, kao u početnoj sceni «Sunset Boulevarda». MARKO: Mrzimo lošeg Albeeija. 34

PATRICK: Ne iznosi svoje unutarnje demone svima za stolom. Uistinu nas nije briga boji li se netko Virginije Woolf. Ostani doma i pizdi. Kupi motornu pilu. MARKO: Mrzimo rad Jeana Michela Basquiata. PATRICK: Volio bih vidjeti što bi napravio trijezan. MARKO: Mrzimo političare. PATRICK: Lažu. Ne možeš im vjerovati da će reći nešto iole bitno. MARKO: Mrzimo lažnu skromnost. PARTICK: Zašto se truditi? MARKO: Mrzimo prosjake. PARTICK: Mogu birati, u smislu izabrati da nađu posao. MARKO: Mrzimo filmove Nicolasa Cagea. PATRICK: U slučaju filmske revolucije, njegova bi glava prva letjela. MARKO: Mrzimo kada nas ljudi ne razumiju. PATRICK: Jasno? KUŽIŠ? MARKO: Ok, to je dosta.

MASKENBAL (Maskenbal u Hemingwayu. Marko ulazi obučen u jedno od svojih odijela s velikim natpisom na leđima: MASOVNI UBOJICA. Odijelo mu je poprskano krvlju. U jednoj ruci drži pramen kose a u drugoj prst. Iz gužve se približava Martina T.) MARTINA T.: Bok, koka. Joj, kak mi dobro zgledaš. MARKO: Hvala. MARTINA T.: Da se malo našalim, za ubit se dobro zgledaš. Ha ha ha. Kako maštovito! Koji kostim. Tog se ni Zvone nije sjetio. MARKO: Ima li koga zanimljivog? MARTINA T.: Tu smo svi zanimljivi.

MARKO: Naravno. MARTINA T.: Mingle, mingle. Ta ta. (I ode. Marko nalazi Tomicu koji je maskiran u vampira.) TOMICA: Dobar look, dobro ti stoji. MARKO: I ti si svoj pogodio. Prikladno. TOMICA: Je l' onaj tip maskiran u Davida Beckhama? MARKO: Izgleda. Ne obaziri se, klasičan metroseksualac. TOMICA: Metro – što? MARKO: Ne ideš često na Internet, ha? Naime, David Beckham, vjerojatno najslavniji i najfotogeničniji nogometaš na svijetu, prvi je i originalni metroseksualac. "Becks" je jednako poznat po nošenju laka za nokte i drugačije frizure svaki tjedan, kao i po vještini na terenu. Kakav god igrač bio, on je međunarodno priznati narcisoid; jedini igrač kojeg možeš prestići atletski ali ne i estetski. TOMICA: Kakve to ima veze s bilo čim? MARKO: Tipični metroseksualac je mladić s dovoljno novaca za trošenje. Živi lagodnim životom u velikom gradu – ipak su tamo najbolji dućani, teretane, klubovi i frizeri. Spolna orijentacija je tu potpuno sporedna – naš metroseksualac izabrao je sebe za ljubavni objekt. Neke profesije ih posebno privlače, kao manekenstvo, mediji, kazalište, pop glazba ili sport, ali kao herpes, oni su SVUDA. TOMICA: Ti više ne piješ večeras.

IMPORTANNE CENTAR (U laganoj šetnji šoping centrom, s nekoliko vrećica u rukama, Marko ugleda djevojku. Dolazi do nje.) DJEVOJKA: Jesi li za malo zabave? MARKO: Ovisi o kakvoj se zabavi radi. 36

DJEVOJKA: O zabavi koja košta. MARKO: Ne gubimo vrijeme. (Odlaze zajedno iza ugla. Marko raskopčava šlic. Djevojka se spušta na koljena.) MARKO: Ooooo, da… to…. samo tako… možeeeeeeee…. nije loše…. (Prilično brzo, Marko je gotov s poslom. Djevojka ustaje i briše usta.) MARKO: Nije loše, prolazna ocjena. DJEVOJKA: Mogu sada dobiti novac? MARKO: Možda drugi put. DJEVOJKA: Pičku materinu, daj lovu. (Marko nasrće na nju. Nakon kratke borbe, zavrne joj vratom. Potpuno mirno, strese prašinu s kaputa, stavi sunčane naočale i sa zviždukom nestane u mraku.)

JOŠ JEDNOM (Marko i Marina ponovno na večeri. Možda i posljednji put.) MARINA: Hoću obavezu. MARKO: Mislim da smo se malo udaljili. Trebamo razgovarati. MARINA: Što je? Ako opet počneš sa silikonima u sisama, odlazim. MARKO: Samo me nakratko poslušaj. Moja potreba za masovnim ubojstvima ne može se ispraviti. Ja… ne vidim drugi način ostvarivanja svoje blokirane potrebe. (Pauza) Gotovo je, sve je gotovo. MARINA: Kako smo osjetljivi! MARKO: Ozbiljno mislim. Jebeno je gotovo. Mi. Nema više. Ne šalim se. MARINA: Ajmo o tome ne pričati. Žao mi je što sam bilo 37

što rekla. MARKO: Neću ni ja baš inzistirati… MARINA: Kako nekarakteristično od tebe. MARKO: Zašto stalno moraš sabotirati moju teško stečenu stabilnost? Ovome mora doći kraj! (Pauza) Mislim da se više ne bismo trebali viđati. MARINA: Molim te, dijelimo prijatelje. Mislim da ne bi funkcioniralo. MARKO: Znam. Razmišljao sam o tome. (Nakon kraće pauze) Uzmi ih. MARINA: Ti to ozbiljno? MARKO: Da MARTINA: Imaš nešto protiv mene? MARKO: Znaš, žao mi je, ali nisi mi jako…bitna. (Martina vadi bočicu tableta iz torbice. Otvara bočicu, uzima nekoliko i popije ih s vodom.) MARINA: A naša prošlost? MARKO: Ne spominji mi je. MARINA: Zašto ne? MARKO: Jer je nikad nismo ni imali. MARINA: Čista patologija. Tvoje je ponašanje čista patologija. MARKO: Što bi to trebalo značiti? MARINA: Odvratno. Ti si patološki tip. MARKO: Kako patološko? MARINA: Nema veze. Različito gledamo na svijet. MARKO: Hvala Bogu. MARINA: Ti nisi ljudsko biće. (Možda zaplače, možda ne) Tako si… nehuman. MARKO: Ne, u prilično sam dobrom kontaktu s ljudskom rasom. MARINA: Ne, ne, ne. MARKO: Znam da se ponekad ponašam malo čudno. 38

(Pauza.) MARKO: Procijenio sam situaciju i odlazim. MARINA: Molim te, nemoj. MARKO: Odlazim. MARINA: Kamo ideš? Reci mi, kamo ideš? MARKO: Zar je bitno? MARINA: Kamo? MARKO: Zaboga, je l' bitno? Idem. Idem vratiti kazete u videoteku!

MURIJA u UREDU (Detektiv Marić simpatičan je momak u kasnim dvadesetima, ranim tridesetima. Za jednog je policajca sasvim pristojno odjeven.) MARKO: Uđite samo. Marko Mamić. Drago mi je. MARIĆ: Detektiv Roman Marić. Pardon ako smetam, znam da imate puno posla. MARKO: Sve u redu. Kako vam mogu pomoći? MARIĆ: Istražujem nestanak Ivana Kerića. MARKO: Dobro. MARIĆ: Ima nekoliko osnovnih pitanja. Čisto informativnih. MARKO: Kava? Mineralna? MARIĆ: Ne, hvala. MARKO: No, gdje smo stali? MARIĆ: Ivan Kerić. MARKO: Nisam ništa čuo o tome. MARIĆ: Njegova obitelj želi da to ostane… no, tiho. Jeste li u redu? MARKO: Da, zašto? MARIĆ: Djelujete nervozno. (Uistinu djeluje nervozno.) MARKO: Umor. Stres. 39

(Marić vadi cigarete.) MARKO: Loša navika. MARIĆ: Znam, ispričavam se. Mogu zapaliti? MARKO: Pa valjda je u redu. MARIĆ: Sigurni ste? MARKO: Naravno, nije problem. (Marić pali cigaretu.) MARIĆ: Što mi možete reći o Ivanu Keriću? MARKO: Pa, znate, nisam ga tako dobro poznavao. MARIĆ: Dobro, onoliko koliko ste ga poznavali… MARKO: Trošio je dosta kokaina. MARIĆ: To je sve? MARKO: Pa sad. Živio je takozvanim zdravim životom. Zdravo se hranio. MARIĆ: Kakav je bio kao čovjek? MARKO: Nadam se da ovo nije unakrsno ispitivanje. MARIĆ: Zar se tako osjećate? MARKO: Zapravo, ne. MARIĆ: Gdje je, onako, visio? MARKO: Pa, uobičajena mjesta. Tantra, Hemigway, Papaya… MARIĆ: Stvar je u tome što nemam drugih pitanja. Zapravo ne znam odakle bi počeo. MARKO: Ja samo želim pomoći. MARIĆ: Shvaćam. Još nešto? MARKO: Obojica smo voljeli film «Američki psiho». MARIĆ: I ja isto. Odličan film. MARKO: Imate li kakvih svjedoka? Ili tragova? MARIĆ: Ne baš. Znam samo da je Ivan imao mnogo dugova. Što se mene tiče, tip je prolupao. Pobjegao iz grada. Siguran sam da će se pojaviti. Oduzeo sam vam dovoljno vremena. Ako se ičega sjetite, bilo čega… MARKO: Svakako. 40

MARIĆ: Hvala vam na vašem vremenu, gosp. Mamić. (Rukuju se i Marko ostaje sam.)

M.M. vs. P.B. (Mrak. Svjetlo se lagano diže. Na sceni su Patrick Bateman i Marko Mamić.) PATRICK: Znaš, Marko, moram ti priznati nešto. MARKO: Što? PATRICK: Nisi bio loš učenik. Dapače. Vrlo dobar. MARKO: Što briješ ti to? PARTICK: Gledaj, radi se o preživljavanju. Konkretno, mojemu. Došlo je vrijeme. Žao mi je. Postao si preveliki rizik. Treba ti pomoć. MARKO: Kaj, misliš da si neka faca? Tu mi stalno soliš pamet. Ovo treba tako, ovo onako. Uzmi ovaj fini pederski hidratantni gel za tuširanje na bazi meda i aloe vere. (Patrick uzima motornu pilu.) PATRICK: VEĆ – MI – (Pali je.) PATRICK: - JE – POMALO – DOSTA – TEBE!!! (Preko zvučnika se čuju Moby i Huey Lewis and the News «Hip to be square». Patrick s pilom u ruci počinje Marka naganjati po sceni. Marko pokušava pobjeći. Nakon kratke utrke odustaje. Predaje se i Patrick ga ubija. Jedina glazba koja je ostala je Huey Lewis. Mrak.)

OVO NIJE KRAJ (Večeras se mnogo ljudi skupilo u Hemingwayu. Marin, Bruno, Tomica i Patrick sjede za stolom. Veliki TV ekran trenutno prikazuje neku utakmicu. Njih troje ne 41

obraćaju veliku pozornost na utakmicu već «zuje» po prostoriji i pijuckaju svoja pića.) MARIN: Pitanje dana: Armani – zlo ili blagoslov? PATRICK: Moramo to pitanje promotriti u širem društvenom kontekstu. Naime, kuća Armani stoji za eleganciju. Ako najveća, novopečena primitivčina želi na nešto ličiti, obuče se u Armanija. Takvim postupcima, Armani je kod biranijeg društava došao na glas neukusa. Znači, ako ipak držiš do sebe, Armani treba izbjegavati. BRUNO: Hvala, Marko, jako poučno. Treba nam još pića. MARIN: Znači, ne nastavljamo modnu raspravu. BRUNO: Oladi, još je rano. (Svatko od prisutnih je vidio nešto jako zanimljivo u daljini.) MARIN: I dok se sve raspadalo, nitko nije obraćao posebnu pozornost. Talking Heads. BRUNO: Što? Sorry, nisam te slušao. (Pauza.) MARIN: Bilo bi dobro nešto pojesti. BRUNO: Za što ste raspoloženi? TOMICA: Nešto plavokoso s velikim sisama. PATRICK: Ahh, meksičko. BRUNO: Idemo poslije u Best? Prošli sam tjedan tamo pokupio neku studenticu iz Rijeke. MARIN: O Bože, ne opet. BRUNO: Što tebe muči? MARIN: Bio sam s tobom. Ne sluša mi se opet ta priča. BRUNO: Ali ne znaš što je bilo poslije. Uglavnom, pokupim tu malu – odličan komad, velike sise, super noge, čvrsto tijelo – i platim joj par koktela. Došla u Zagreb na proljetne praznike i praktički skače na mene. I tako je odvedem k sebi. PATRICK: Dolazi odvratan dio.

BRUNO: Čistunče. Pa ne mislim s njom kupovati stan ili ići na Hvar. Samo hoću pičku kojoj mogu 30–40 minuta sjediti na licu. (Patrick ga gađa papirnatim kišobranom.) BRUNO: No, slušajte. Dođemo do mene, već je popila dovoljno koktela, i onda… TOMICA: I dala ti je bez kondoma? BRUNO: Krivo! Zamislite ovo: jedino me pristala trljati rukom i, najbolja fora, nije skinula rukavicu! (Priča nije polučila ovacije.) MARIN: Treba tebi Splićanka. PATRICK: Daj, one misle da je SIDA neka nova grupa. TOMICA: Nek' svi odjebu. Snalažljiv sam, kreativan, mlad, beskrupulozan, visoko motiviran, vrhunski obrazovan. Zapravo hoću reći da društvo sebi ne može priuštiti da me izgubi. Ja sam mu pozitivna stavka. (Iznad Patricka svijetli veliki neonski natpis: OVO NIJE IZLAZ.) PATRICK: Rock and roll. («Hip to be square….» počinje lagano svirati u pozadini.) TOMICA: Mislim, činjenica je da se svima fućka za posao, svi mrze svoj posao, (Glazba postaje sve glasnija) ja mrzim svoj posao, ti si mi isto rekao da mrziš svoj. Što da radim? Da se vratim u … (Glazba ga je nadglasala. Neonski natpis se pali i gasi. Glazba vrlo glasno. Mrak.)

KRAJ

BILJEŠKA O AUTORU

Rođen 1981. u Zagrebu. Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 7. godine član dramskog studija Male Scene, potom ZKM-a. Radio kao dramaturg na studentskim i profesionalnim predstavama (većinom pri Teatru ITD), kao scenarist različitih tv formata (soap, reality, sitcom), surađivao na nagrađivanom low-budget trash filmu Dogma#13 te režirao dvije reklame i video spot za grupu Kimiko. Uz to, radio na Radiju 101 te pisao filmske recenzije za SL Revolt i Total Film. 2006. napisao scenarij i režirao kratki igrani film U tišini koji je obišao razne festivale u Hrvatskoj (Motovun i Zagreb) i svijetu (Seattle International Film Festival). 2007. član mladog žirija ZAGREBDOX-a. U jesen 2007. nastavlja obrazovanje iz filmske režije na FAMU u Pragu.

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović

O UDRUZI KATAPULT Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail edicija@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Luka Rukavina • Bludilište creative commons Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Nikola Tutek Jezična savjetnica Ina Randić Oblikovanje naslovnice Lea Čeč

Svibanj, 2008. ISBN 978-953-7142-30-8 www.katapult.com.hr