Mario Surjak
Liliputanci u zooloĹĄkom vrtu zbirka priÄ?a
Zigo Rijeka, 2010.
SADRŽAJ Predgovor: RAZBIJANJE MITOVA O UMJETNOSTI ...... 5 UMJETNIK .................................................................... 10 SPAŠAVANJE SVIJETA ................................................. 14 ZOO .............................................................................. 19 SLON ............................................................................ 23 KOSA ............................................................................ 27 POSLOVNI ČOVJEK ..................................................... 30 NIRVANA SMRADA .................................................... 34 MASON KAPVEL – SLOBODNI ZIDAR ....................... 38 KURAC, PIČKA, JEBANJE ............................................ 41 ANTRAKS ..................................................................... 44 DUHOVNI KOCKAR .................................................... 46 ŽETVA .......................................................................... 50 KRUŠKE I JABUKE ....................................................... 52 TOK SVIJESTI UZVODNO ........................................... 55 MJESEC KRADE POSAO SUNCU ................................ 58 MANEKENI, KUNIĆI I TEKUĆA PITANJA ................. 65 KONCERT .................................................................... 70 AMER I RUS ................................................................. 74 ULTIMATE FIGHT .......................................................... 84 MAS MEDIJ ................................................................... 85
TV TROJSTVO ............................................................... 89 IRAK .............................................................................. 96 SIMULACIJA ................................................................ 101 GLAD ........................................................................... 110 I ONDA JE ALOJZ ODREZAO HOBOTNIČIN KRAK ........................................................................... 114 TKO S VRAGOM TIKVE SADI .................................... 121 ŠUTNJA POD ZLATNIM SUNCEM ............................ 126 KOKOŠ I JAJCE ŠTEFA Z BREGA ............................... 131 HOMO KRAPINENSISI ................................................. 135 SELJAČKA BUNA ........................................................ 138 KADA TE LILIPUTANCI POVUKU NA DNO ............. 142 PROIZVOLJNA PROIZVODNJA BUDUĆNOSTI ........ 145
PREDGOVOR Razbijanje mitova o umjetnosti Postoje različiti pravci u različitim umjetnostima, ali što ih u cjelini manje poznajete, to bolje za vas jer niste toliko opterećeni time – sad sam ja realista; pa malo pop-artista; pa malo dadaizma; pa performans na zdravoseljački način – eksploatacija prdeža na javnom mjestu; instalacija bačve vina u podrumu; pjesme, priče i romani o ničemu i svemu; glazba ljudi koji nikad nisu imali instrument u rukama; zbor luđaka koji po davno utvrđenim klišejima pjevaju o mjesecu, zvijezdama i ljubavi; ali i nepostojeća umjetnost – sve ono što se događa bilo gdje u svemiru, što je moguće, pa čak i poželjno proglasiti umjetnošću. Ustvari cjelokupni proces umjetnosti je najjednostavnija stvar na svijetu: živi, živi i stvaraj, stvaraj mrtav. Neki ljudi su mnoga slavna djela napravili tek kad su umrli, a time su povukli u umjetnički proces još jednu vrstu ljudi – falsifikatore i plagijatore koji su na lak način htjeli doći do što više love. To su bili ljudi s mnogo volje, ali bez ikakve ideje, kako bi ih danas nazvali – defanzivni vezni igrači s mnogo kondicije u nogama koji su shvatili da se samo centarforovi prodaju za velik novac pa su i oni odlučili zagristi u tu ogromnu krišku orehnjače. *** Vjerojatno vam je jasno da ako želite nešto postići u svijetu umjetnosti, morate izmisliti nešto novo – revolucionarno. Tako je svojedobno pomoćniku glavnog picamajstora u irskom fast food restoranu – Jamesu Joyceu – sinula na pamet izvrsna ideja za one koje pišu, i manje izvrsna za one koji čitaju – izmislio je roman toka svijesti ili 5
u prijevodu: piši brajko sve što ti padne na pamet. Tada je taj kuharski pripravnik, u stankama za gablec, tijekom petnaestak radnih godina napisao Uliksa koji je postao predvodnik jednoga stila za kojeg ne poznajem ni jednog čovjeka da bi ga pročitao do kraja. Vidite – to je umjetnost! Nitko živ to ne čita, a profesori hrvatskog jezika u školama govore: – To je prava književnost. *** Uvriježeno je mišljenje da nakon godina i godina mukotrpnog rada nastaju umjetničke izložbe. To je glupo, patetično i jadno razmišljanje! Sada ću vam ja objasniti kako nastaje prava, životna izložba. Ujutro se probudite i sine vam zamisao da danas želite postaviti vlastitu izložbu. Ništa lakše. Obučete se, popijete jaku crnu kavu, zapalite prvu i najslađu cigaretu (sve ostale su samo ovisnost) pa krenete prema mjestu gdje želite postaviti eksponate. Putem pokupite različite stvarčice za koje smatrate da bi mogle spadati u vaš umjetnički opus. Nije važno što – sve ovisi o vašem afinitetu (kamenje, cvijeće, smeće, crknute mačke...). Dolaskom na mjesto koje ste zamislili za galeriju (klijet, kuća, birtija, šuma, muzej suvremene umjetnosti...), postavite eksponate onako kako vam padne na pamet i izložba je tu. Sada još samo pozovete poznate i nepoznate ljude da je posjete; a naravno da morate pozvati i kritičare koji mogu biti i vaši prijatelji. Najjednostavnije je da uzvanicima kažete da će hrana i piće biti badava pa će svi sigurno doći. Na kraju pozovite i medije pred kojima sipajte besmislene rečenice u kojima će se nalaziti izrazi iz rječnika stranih riječi i nitko od prisutnih neće vam se usuditi protusloviti da ono o čemu govorite nema smisla. I to je to. Ništa lakše. Bez pretplate, bez mnogo troškova – samo čisto i neizmjerno zadovoljstvo. 6
*** Najraširenija vrsta umjetnosti je nepostojeća umjetnost, no najveći problem kod nepostojećih umjetnika je taj da svojim bavljenjem umjetnošću gube status nepostojećeg umjetnika i nepostojećeg djela te postaju postojeći umjetnici s postojećim djelima čime njihov rad gubi 100% vrijednosti. Svi ljudi koji se ne bave umjetnošću su nepostojeći umjetnici i njima bi se mogla pozabaviti naša akademska zajednica. Nažalost, naši kulturnjaci i dalje rade kako im je filozof Franjo Tahi propisao: – To je dobro, to se prodaje – jeftino, al' se prodaje, a mi možemo vršiti monopol i govoriti što je dobro, a što ne. *** Umjetnost ne trebamo poznavati ako se želimo baviti njome, već trebamo izmisliti vlastitu, čvrsto uvjereni u njeno postojanje. Općeprihvaćena umjetnost dogurala je do stadija kada je sama njena svrha reciklaža već postojećih standarda. Pa ipak, u samoj reciklaži postoje varijacije na temu. Mi jednu stvar možemo milijardu puta klonirati, ali kada svakom, pojedinom istovjetnom uzorku promijenimo samo jednu, jedinu sitnicu – automatski se mijenja cjelina umjetnine. Umjetnost je kategorija, stil života, u biti – život koji ne podnosi lažljivce. Umjetnost ne možete prevariti – vi varate sami sebe. Umjetnost je vječno postojanje ili vječno nepostojanje, treba izabrati samo jednu od te dvije konstante. Da bi se postalo umjetnik, dovoljno je viknuti: – Ja sam umjetnik! Nakon tog postupka autosugestije proces se nastavlja slijeđenjem linije manjeg otpora, ali bez stajanja. Ako se 7
jednom stane, teško se ponovno pokrenuti. Svi su čuli za talent, inspiraciju, obrazovanje, stvaralačku pauzu – to su gluposti! – sve se to prevladava u neprestanom umjetničkom stvaralaštvu na način koji umjetnik misli da je najbolji. Najveći lažovi su ljudi koji pokušavaju drugima nametnuti mišljenje da je nešto umjetnost, a nešto nije. Zašto svakodnevni performans – Metenje ulice lokalnih smetlara – ne bi bio plaćen jednako kao slika Mona Lisa koju smatram najvećim ruglom umjetnosti uopće? Koga zanima neka baba koja se podmuklo smiješi i misli da je Leonardo da Vinci baš pravi jebač jer joj masno plaća za dvodnevno poziranje? Leonardo je mnogo toga izumio u svome životnome vijeku pa je mogao izmisliti fotoaparat i fotografirati je, a efekt bi bio isti. *** Umjetnost je individualna stvar i ne treba se povoditi apsolutno ni za čim što bi govorilo da nešto nije umjetnost. Time se dokazuje da je svrstavanje umjetnosti u neke ladice najveće zlo koje se čovjeku moglo dogoditi. Sve su to fekalije uz pomoć kojih su intelektualne neznalice pokušale prikriti svoju nesposobnost shvaćanja i nemogućnost upuštanja u te vode u strahu od mogućeg poraza. Oni su radije gradili karijere na grbači drugih. U usta tzv. priznatih umjetnika bacali su rečenice koje oni vjerojatno nisu nikada željeli izjaviti. Tko zbilja može garantirati da je netko nešto želio poručiti svojim djelom? Možda je sve bio samo hir ili zajebancija, ili pokušaj opuštanja, a idioti su u svemu tome razaznali najveće tajne čovječanstva u slikarstvu, književnosti i umjetnosti uopće. Za ovih nekoliko kartica kontradiktornog teksta što sam podastro pred vas netko će reći da je to sve govno. Netko će reći da nije. Netko to neće nikada vidjeti, ni čuti, a netko će iz toga vaditi citate. Ja ću reći da je moj tekst 8
umjetnost, a vi ćete reći da je sranje, ali i umjetnost je sranje, zar ne?
9
UMJETNIK Živio je prosječan, normalan ljudski život. Bio je zaposlen kao soboslikar; imao je ženu, ljubavnicu, dvoje djece, psa, dva kredita. Sve mu je išlo kao po špagi dok u tridesetoj godini nije iznenadno ušao u svijet umjetnosti gradeći renome jedinstvenoga sofisticiranog slikara svjetskog glasa čiji stvaralački kontinuitet nikada neće biti prekinut. Sve je počelo nakon čitanja oporuke strica Vlatka koji je cijeloj rodbini poručio da su moralne nule i da, ako stvarno žele nešto postići u životu, onda moraju ljudima pružiti nešto novo i šokantno što će izazvati širu reakciju javnosti (stric je povremeno znao potpuno gol šetati ulicama). Našavši se pogođen tim riječima kao maljem, soboslikar iznenada napušta ženu, djecu, psa; mijenja ime u Umjetnik i profesiju u slikarstvo, pri čemu odmah shvaća da je genije. – Slikarstvo već stoljećima tapka na mjestu! Tko je još vidio slikati konzervativnim tehnikama? Pravi artista slika golim rukama i nogama, a boje pravi sam od plodova vrta, voćnjaka, vinograda, od kuhinjskih namirnica. Umjetnikova genijalnost očitovala se u tome što nitko nikada nije vidio njegove slike; čim bi napravio jednu, odmah bi je i uništio pranjem. Sva djela pravio je na jednoj te istoj podlozi – dasci staroga stola – a slike su trajale onoliko koliko ih je držao u svojoj memoriji. Usprkos neprekidnom radu uvijek je bio pun novih ideja i evoluirao je u neslućenim pravcima. Da Vinci, Picasso, Van Gogh, Matisse, Kandinsky, Warhol i slični priznati slikari imali su u cijelom svom životu nekoliko umjetničkih faza, a Umjetnik ih je dnevno imao barem desetak. Nije patio od lažne skromnosti, izuzetno je shvaćao vrijednost svog 10
neprocjenjivog rada. Znao je da čim njegova slika dosegne vrhunac – tj. bude gotova – za pet, šest sekundi više neće postojati i nitko je neće moći vratiti. Umjetnik je s vremenom postao najproduktivniji suvremeni slikar bez ijedne slike. Nije se obazirao ni na kakve povijesti umjetnosti: dadaizme, kubizme, impresionizme, nadrealizme, pop-artizme i slične izume i -izme; on je imao svoj umjetnički pravac i nije skretao s njega. Budući da je od nečega morao živjeti, jer slike iz vlastitog principa nije mogao prodavati, svake bi godine održao dobro popunjenu i financijski isplativu javnu tribinu u velikoj dvorani Doma sportova u Zagrebu na kojoj bi bahato objašnjavao neke sitne tehničke pojedinosti umjetničkog stvaralaštva, veličajući svoj rad: – Sad da netko i pokuša imitirati moj stil, ništa mu ne znači jer sve je, osim originala, bezvrijedno! – vikao je Umjetnik na mikrofon. Tajna njegovog uspjeha zaista je ležala u tome što nitko nije vidio njegove slike. U kuloarskim tračevima na razini Pariza, Londona, New Yorka, Rima najveći svjetski likovni kritičari složili su se da samo jedna oprana Umjetnikova slika vrijedi više od bilo koje deja vu slike. Kritičari su naprosto bili oduševljeni njegovim radikalizmom, dok su ostali ljudi mislili da je lud. Na vrhuncu Umjetnikove slave, bogatstva, moći i ljepote počeo je rat u Hrvatskoj, a on se odmah uključio u umjetničku satniju koja je u pozadini pružala moralnu potporu vojnicima na prvoj liniji fronte. Tada je ponukan domoljubnim osjećajima napravio prvo i jedino djelo za širu publiku – instalaciju Goveđi gulaš u velikom kotlu. Nije ni slutio da će to njegovo remek–djelo umorni i gladni ratnici pojesti između dva topovska granatiranja i tako uništiti umjetninu koja je trebala ići na aukciju za dobrotvorne svrhe. Umjetnika nije obeshrabrio taj ne11
komercijalni pokušaj te je sudjelovao kao fikus na još nekoliko dobrotvornih priredaba s drugim estradnim zvijezdama oblokavajući se i govoreći da je to njihov način borbe za mladu državu. Rat je završio, a on se vratio dasci starog stola i nastavio slikati bezbroj novih slika na istoj podlozi. Ponovno bi odlazio na javne tribine kada bi ostao bez sredstava za život, no sada su ih ljudi, iz tko zna kojeg razloga, u sve manjem broju posjećivali. Kontradiktorno tome Umjetnik je bio mnogo susretljiviji i mekši s publikom, kao da se nešto prelomilo u njemu od dana kada je odbio petnaest milijuna eura za jednu neviđenu sliku. Godine su tekle, umjetnički proces se nastavljao bez ikakve promjene i prodaje slika, a Umjetnik je uranjao u duboku starost. Obični ljudi i kritičari izgubili su zanimanje za njegovu umjetnost, a na javne tribine više nitko nije dolazio pa je počeo pričati sam sa sobom što ga je održavalo u (ne)stabilnom psihičkom stanju. Pritisnut neimaštinom, uselio se kao skvoter u razrušenu straćaru na periferiji grada. Živio je na ivici gladi i odao se žestokom alkoholu, ali i se dalje držao principa da ne prodaje svoje slike ni pod koju cijenu. Iako ga nitko nije tražio, pred pučkom je kuhinjom počeo držati duge umjetničke govore na što su ljudi počeli bježati od njega kao vrag od tamjana. Jedne ciče zime u pustoj ruševini Umjetnik je slikao po tko zna koju sliku dršćući od hladnoće. Stvarno ga je zima pritisnula, a on u nekom staračkom ludilu, obamrlosti, nesvjesno uze sjekiru, iscijepa stari stol i naloži vatru. Plamen je sasvim pristojno gorio pola sata, ali za sat vremena opet je bilo hladno kao i prije. Umjetnik je tada shvatio što je učinio – UNIŠTIO JE SVOJE ŽIVOTNO DJELO! Nakon nekoliko tjedana u Umjetnikovu nastambu ušao je neki skitnica s namjerom da se useli. Pronašao je 12
Umjetnika smrznutog kraj peći s pepelom od stola u rukama i sa smiješkom čovjeka koji je u životu napravio nešto za buduća pokoljenja. Prema vlastitoj oporučnoj želji, kao čovjek ispred svog vremena, tražio je da ga mumificiraju i posthumno smjeste u muzej suvremene umjetnosti gdje će ga svi moći vidjeti i diviti mu se, no u ministarstvu kulture nisu imali sluha za takav posmrtni hir pa su ga kremirali i bacili njegov pepeo u kontejner za smeće. I nema više Umjetnikova lika ni njegova djela; kao da nikada nije ni postojao – najplodonosniji slikar sjeverozapadno od Zagreba.
13
SPAŠAVANJE SVIJETA Moje ime je Ivan Horvat i veliki sam, čisti, pravi Hrvat; uz to i tajni agent. Zbog nekoliko prljavih poslova obavljenih za Vladu pritajio sam se nekoliko godina na raznim egzotičnim lokacijama, ali sada nakon šifriranog poziva poslodavaca dolazim po nove upute o radu u središnjicu SOA-e. Debeli Andrija je moj šef – prava faca, ali ja sam ipak veći freak od njega. Njegova slatkorječivost kod mene nije palila jer jezične obmane funkcioniraju samo kod mase koja želi da im se cijeli život zapovijeda. On je upravo izvikivao naredbe činovnicima na hodniku. Nakon što sam ga pustio da izbaci emocije iz sebe, stao sam pred Andriju u stavu – mirno, nakon čega me pozvao da uđem u njegov ured da na miru popričamo. – Imam zadatak za tebe – reče šef praveći usput sendvič. – Kakav? – upitah vadeći iz džepa sendvič od crnog kruha sa 5 dag posebne salame podriguše i margarinom. Jeo sam svoj gablec pogledavajući šefa koji je zagrizao u svoj sendvič od 20 dag istarskog pršuta i 20 dag paškog sira u kukuruznom kruhu, posutog motovunskim tartufima. – Najnormalniji, trebamo spasiti svijet – objasni mi šef žvačući. – Peace Of Cake. – Zapamti da ti ne radiš za mene, već za čovječanstvo. – BZZZ… Pamtim. Svijete, dolazim da te spasim, makar se ne zovem Spasoje Spasić! – Pa kreni već jednom! Krenuo sam. U hodu sam ovlaš bacio oko na Top Secret dokumente, ali moram priznati da baš i nisam mogao razumjeti što 14
sam vidio. Stoga sam se kao i uvijek pouzdavao u svoje nagone i instinkte znajući da sam najbolji u svome poslu kada je najteže. Šetao sam ulicom zadubljen mislima o slijedećem potezu koji me očekuje. – Ej, Horvat! – netko me zovnuo s druge strane ulice. Bio je to moj novi poznanik, veza u zrakoplovstvu neke čudne, male zemlje kojoj sam zaboravio ime. Pilot tog liliputanskog zrakoplovstva bacio je prema meni dodatne listove papira s uputama o tajnom zadatku, ali nažalost, u zraku, povučene cirkularnom silom stranice se rasuše na sve strane. Moj novi poznanik nestade, a ja unajmim dječarca, malog Cigu koji me žicao kunu, da ih pokupi. Plativši mu novčanom jedinicom koja više ne postoji, primijetio sam da nedostaje tucet listova i tada sam shvatio da u cijeloj mojoj misiji jedini problem leži u tome što trebam spasiti svijet, a ne znam kako i gdje? Preda mnom se iznenada pojavi grmalj bez lijeve noge. Pružio mi je svoju krupnu šapu i doživio sam strujni udar: – Agente Horvat, odmah kreni u Dalmatinsku zagoru! Tamo će te čekati agentica kodnog imena Afrodita i pružiti sve potrebne informacije: Što? Gdje? Kako? S kime? – rekao mi je. – Ali, kako ću je prepoznati? – Ima vaginu. Krupan je momak nestao ostavivši me u novim brigama. Izgleda da ću morati redom spolno općiti sa svim ženama u svim provincijskim mjestima, sve dok ne dođem do prave. Krenuo sam vlakom u teretnoj klasi za stoku. Nakon nekoliko presjedanja stigao sam na Divlji Zapad. Uzeo sam zemljovid i povijest malog mjesta na koje sam prve bio naišao u Dalmatinskoj zagori. Bila je to tipična hrvatska selendra; kao stvorena za izgubiti se s karte svijeta. Oprezno sam se ubacio u kalup žile kucavice sela; 15
kretao sam se glavnom i jedinom ulicom; kraj mene su se na ražnju vrtjeli janjci dok je znojni i alkoholizirani živalj teturao sa noževima i sjekirama u rukama – sve je ličilo na predskazanje Sudnjega dana... Ušao sam u obližnju krčmu i naručio Juice. Automatski se začuo neodobravajući, neprijateljski žamor. Eksnuo sam naranču i naručio rundu žestine za sve da se malo primire. Ljubazno sam rekao konobaru da zadrži kusur bježeći od gomile koja se počela nervozno komešati na samu pojavu stranca u njihovom malom, zadimljenom carstvu. U kafiću nisam vidio nijednu ženu. – Ženama nije mjesto u konobi, već doma s djecom – rekao mi je konobar. Ušao sam u obližnju mesnicu. Unutra su se nalazile četiri ženske osobe koje sam pod prijetnjom vatrenim oružjem prisilio da se identificiraju. Radilo se o Afrodeti, Afroduti, Afrodati i Afrolookici, ali Afrodite baš za inat nije bilo. Već sam izgubio svaku nadu i našao se na vratima. Tada me, iskočivši iz hladnjače, u hipu zaustavi plavuša bistra oka, krupna skoka: – Možda Vam ja mogu pomoći? – Govori mi TI, gospođice mlada, nisam ti ja nitko važan, ja ću samo spasiti svijet. – Ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti... – titrala je mala, sve dok je ne zaustavim pokretom ruke shvaćajući da gubim vrijeme. – Ali… Ja sam Afrodita – prošaputala mi je na uho. – Pa zašto onda ne vičeš kada te dozivam!? – stvarno sam bio bijesan. – Ne smijem vikati, ja sam ovdje inkognito i znam da ti trebaš spasiti svijet. – To znam i ja, samo ne znam kako, to mi ti trebaš reći. Pročitao sam upute, ali većinu stvari sam izgubio iz memorije. – Pa što ti je ostalo!? 16
– Pa to da je stvar užasno osjetljiva i strogo povjerljiva. – Idemo nekamo gdje možemo u miru razgovarati. Ušli smo u mrtvačnicu. Osjetivši kiseli smrad neopranih nogu, poželio sam otići u rodilište, ali me Afrodita zaustavi. Tada sam se sjetio da je to sve možda samo varka, grmalj mi je natuknuo nešto u šiframa. – Pokaži mi lozinku! – naredio sam joj. Skinula je mini suknju da pokaže tajni znak prepoznavanja i ugurao sam svoj penis u njenu vaginu da se uvjerim u točnost šifre. To nije bio seks, već poligrafsko ispitivanje. Nakon što sam desetak minuta kasnije svršio s dekodiranjem tajnog koda, lakonski sam rekao: – Stvarčica je u redu, sada možemo poslovati. U čemu je stvar? – U ljudskim organima. Ljudi imaju organizam i u organizmu organe. Tajna sekta vrši presađivanje organa i umjesto njih usađuje mikročipove koji ljude pretvaraju u strojeve. Najveća tragedija leži u tome što potomci tih ljudi postaju isti kao i oni, a dovoljno je da samo jedan seksualni partner ima ugrađen mikročip. Za stotinjak godina moglo bi se dogoditi da ljudska rasa izumre. Bio sam zaprepašten, ali i samouvjeren: – Dok sam ja živ, ljudi se neće ševiti s robotima! – Pa kreni onda budalo na zadatak! – naredila mi je Afrodita, što sam i poslušao naćulivši unutrašnje uho. I tako odem u jedno malo selo u Hrvatskom zagorju. Bila je to tipična hrvatska selendra; kao stvorena za izgubiti se s karte svijeta. Oprezno sam se ubacio u kalup žile kucavice sela; kretao sam se glavnom i jedinom ulicom; kraj mene su se na ražnju vrtjeli odojci dok je znojni i alkoholizirani živalj teturao sa noževima i sjekirama u rukama… Na sreću, uspio sam se prilagoditi podneblju počevši učestalo konzumirati alkohol. Dobio sam njihovo drža17
vljanstvo i odcijepili smo se od svih država, institucija, europskih unija, amerikanizacije i novih svjetskih poredaka. Svijet je bio spašen od gnjida, štetočina i parazita – ali samo moj svijet – Vrli novi svijet.
18
ZOO Hodao sam kroz robnu kuću. Imala je mnogo pokretnih stepenica. Htio sam otići dolje, a otišao bih gore. Htio sam otići gore, a otišao bih dolje – uvijek sam pogriješio. Bio sam glup, vrtio se u krug, no instinkt mi je govorio – moraš! Neka zgodna, mršava, plava djevojka, kao da je iskočila s naslovnice Cosmopolitena s natpisom na majici – ANOREKSIJA – gledala me i smijala se. Poslije je krala kreme za lice, ruževe za usne, šampone za kosu, vitaminske napitke, tablete za mršavljenje i trpala ih u džepove. Vidjevši da sad ja nju promatram, vratila ih je na police. Nasmijao sam se, odmahnuo rukom i krenuo na zadnji kat robne kuće. Konačno sam iz prve pogodio stepenice. Okrenuvši se, ugledao sam kako tri debele djevojke s natpisima na majicama – SMRŠAVIMO ZAJEDNO, UNIŠTIMO MAST i CELULIT JE LINIJA ŽIVOTA – onesvješćuju nesuđenu kradljivicu udarcem maljom o glavu. Svukavši je, pošle su prema stepenicama noseći je golu. Izašao sam na krov, izašle su i one. Tri debeljuce presvuku se u majice s natpisima – MISS POLJA, MISS ŠUME i MISS VINOGRADA – i pretvoriše se u tanane manekenke te baciše onesviještenu, golu kleptomanku dolje na ulicu. Glava joj se rasprsnula u 365 komadića na tvrdom pločniku. Ljudi nisu marili za to, bili su posve ravnodušni dok su prekoračivali gnjecavu mozgovnu masu koja je trenutak prije mislila. I ja sam na vrhu zgrade bio ravnodušan kao i cijeli svoj život. Spustivši se u prizemlje, izašao sam van i tumarao ulicama tražeći nešto bez ikakve predodžbe što bi to moglo biti. Stvar je bila riješena time što sam došao do luksuzne vile s bazenom u elitnom dijelu grada. Pozvonio sam. 19
Vrata mi je otvorio tip kojeg nikada nisam vidio s debelim zlatnim lancem i natpisom na majici – CAPO. – Evo, nabavio sam ti – pružio mi je smotuljak u kojem se nalazilo NEŠTO. – Ne, hvala – rekao sam. – Pa zašto si onda naručio? – začuđeno me upitao tip češkajući se po glavi. – Pa kad sam to naručio? – sad sam ja bio zbunjen. – Prije dva dana – odgovorio mi je uvjerljivo. Bilo mi je neugodno pa sam kupio NEŠTO iz pristojnosti. Našavši se vani, zaboravio sam tu lupešku njušku i bacio NEŠTO u njegov bazen. Zaboravio sam na vrijeme te sam zaspao. Probudio sam se na autobusnoj stanici. Išlo se na klasični, jeftini, jednodnevni izlet – šuma, jezero, piknik na travi. Ljudi u autobusu pretežno su bili umirovljenici, tek poneko dijete i ja. U prednjem dijelu autobusa mogla se za sitniš igrati video igra. Igraća konzola imala je samo staklo i rukom si mogao pomicati kuglicu koja nije smjela pasti na dno ekrana. Cilj igre bio je sakupiti 7 bodova, a kao nagrada dobivao se bon za šoping-centar s 25% popusta pa je interesenata za igranje uvijek bilo dovoljno. Neki dječak s majicom – PLAYSTATION – napravio je 52 boda i uključio se alarm. Naštancao bi on još da ga vodič izleta s majicom – KRVNIK – nije snažno udario pesnicom usred lica. – Nećeš ti meni obarati svjetske rekorde! – rekao je vodič ljutito natežući dječaka za uho dok mu je krv špricala iz slomljena nosa – Gubi se! Dječak se plačući povukao na svoje sjedište, pokušavajući bezuspješno vratiti nosnu hrskavicu na svoje mjesto. Stigli smo na izletno odredište. Na velikoj oglasnoj tabli 20
pisalo je da ovdje ima nerazjašnjivih, paranormalnih pojava zbog kojih se ljudima priviđaju stvari. Nisam vjerovao u to. Odvojivši se od ostalih, zašao sam lutati šumom. Odjednom, nečija me ruka potapša po ramenu. Bio je to neki čovjek, nosio je bijelu majicu na kojoj je crnim slovima pisalo – JA SAM NEVIDLJIVI ČOVJEK. Budući da ga nisam vidio produžio sam dalje, nesvjesno se vraćajući u krug. Stigao sam na polazište. Djeca su se klizala po ledu iako nije bila zima. Pokušavši se poskliznuti, pao sam na glavu. Mentalno ozlijeđen došao sam do autobusa. Na plakatu zalijepljenom na njemu pisalo je: STAKLA ZA VIDEO IGRU NAPRAVIO STAKLENI ČOVJEK. Nasmijavši se, ušao sam u autobus. Krenuli smo nekamo po autocesti. Od prije poznati ozlijeđeni dječak s natpisom na majici – PLAYSTATION – igrao je opet videoigru napravivši ponovo 52 boda. Šofer autobusa s majicom – POVJERENSTVO – nije to više mogao podnijeti te je naredio vodiču izleta: – Izbaci ga napolje, tog sranja bi za danas bilo dosta! Vodič izleta poslušno je bacio dječaka kroz otvoreni prozor, kod brzine 102 km/h. Spojivši se s asfaltom, dječak je trenutačno bio mrtav, samo su mu širom otvorene oči izbačene iz duplji djelovale žive, optužujuće misleći na 52 boda kojih nije smio napraviti. Vozila su se kretala cestom i nisu se zaustavljala. Ljudi u njima vodili su svoje brige. Brkati tip u teretnjaku s majicom – KUD SVI, TUD I ĆELAVI MUJO – koji je jednom rukom jeo kobasicu i telefonirao na mobitel, a drugom držao volan, prešao je gumom preko dječakove glave, misleći o svojoj nevjernoj ženi koja se sada jebala u njegovom krevetu s njegovom najboljom prijateljicom. Zgnječio je oči koje nisu smjele napraviti 52 boda, a ja sam počeo igrati videoigru. Igrao sam je, igrao i igrao, ali 21
nisam uspio napraviti više od jednog boda. Šofer autobusa iznenada se glasno nasmijao i skrenuo u zoološki vrt. Svi smo se pridružili smijehu, a životinje su plakale.
22
SLON Ponekad u životu čovjek nema izlaza, kao toga dana kad me žena nagovorila da pođem s njom u najveću trgovinu namještaja i dekorativnih predmeta Sve za Vaš dom. Ta veletrgovina prvotno se zvala Kineski Supermarket, no u početku i nije baš najbolje poslovala zbog skeptičnosti hrvatskih građana prema kineskim proizvodima. Promjenom imena potrošnja se naglo poboljšala makar su svi proizvodi u asortimanu ostali isti, a cijene postale mnogo više. Tu smo namjeravali kupiti policu za cipele zbog toga što u staroj više nije bilo mjesta jer je žena od početka našeg braka držala tempo kupnje nove obuće svaka dva tjedna. Kada smo kročili u taj raznobojni blještavi hram gdje je iza svakog ugla vrebao natpis sniženje, obuzela me negativna energija i uhvatila viša sila. Otišao sam mokriti na WC i čuo glas iz zvučnika: – Još samo danas! Akcijska prodaja namještaja na dvanaest rata! Još samo danas po nevjerojatno povoljnim cijenama kupite stalažu za smočnicu za samo 699 kuna, a na poklon dobivate i set noževa za rezanje luka! Iskoristite priliku! Kao Torrente, glupa ruka pravde, oprao sam ruke prije pišanja, a zatim krenuo pustiti mlaz olakšanja. Nakon obavljene nužde stresao sam sredstvo za reprodukciju koje je do sada napravilo jednog mog muškog nasljednika, trogodišnjeg Darka, kojeg je trenutno čuvala moja majka da možemo u miru, bez plača i dreke, obaviti kupnju. Izašao sam u prodajni prostor i i prvo što sam ugledao bio je lik svoje izbezumljene drage koja je natrpala kolica čašama, vazama, tanjurima, elektroničkim aparatima, ukrasnim lutkama, no i to joj nije bilo dovoljno, već je i dalje u transu uzimala sve što joj je bilo nadohvat ruke. Uz 23
pokušaje uvjeravanja u nesvrsishodnost njezinih postupaka uspio sam iz kolica izbaciti većinu stvari poput vrtnih patuljaka i DVD-a za učenje japanskog jezika, no ona i dalje nije popuštala te je krenula u novi pohod, krećući se dućanom kolicima kao vozačica trkaćih automobila, sve dok nije ušla u boks – ničice je stala pred jednom slikom. – Lijepo sam ti rekla da uzmemo auto-prikolicu, danas je sve na popustu! Pogledaj ovog slona! – rekla mi je žena. – Kakvog slona? – Pogledaj ovu sliku. Ja to moram imati! Savršeno će se uklopiti u naš dnevni boravak! Sa zida me gledalo ogromno ulje na platnu nekog ružnog mamuta propetog na zadnjim nogama kako paradira u cirkusu. Nisam znao što će nam još jedna slika u dnevnom boravku u kojem nije bilo mjesta ni za iglu jer ga je žena dizajnirala s ciljem da u njega natrpa što veći broj stvari. Bez obzira na moje mišljenje da nam taj slon nimalo nije potreban, moja je draga donijela čvrstu odluku. – Samo je tisuću i petsto kuna na dvanaest rata! – rekla je žena. – Jesi li svjestan da ovakva slika na TV aukciji dođe i deset puta više! – Ali, draga, nama ne treba slon! Što će ti slon?! Pa već imamo dvije mačke, psa, akvarijske ribice, pa čak i prepariranog fazana kojeg nam je tvoj otac poklonio! – Kupit ću ga jer ga daju na dvanaest rata na American Card, a na to još dobivam nagradne bodove s kojima možemo na ljetovanje! – Ne! – I ti ćeš nešto htjeti večeras pa nećeš dobiti! – Daj malo razmisli da je kupnja slona besmislica! Na naše dvije plaće, imamo četiri kredita, a taj slon i nije baš toliko jeftin! – Ti razmisli o onome što sam rekla!
24
– Srce, nama ne treba nikakav slon, dovoljan je jedan slon u kući! – Hoću slona! – povikala je žena i otišla se duriti, ali ne predaleko, tako da je mogu vidjeti. Došao sam do nje i pokušao je smiriti, ali ona se nije dala tako lako slomiti. – Slika je originalna, pogledaj ove boje kako se savršeno uklapaju u kompoziciju, pravi je praznik za oči! To je iskonska kineska naiva! Kupit ćemo je! – rekla je. – Ne dolazi u obzir! – rekao sam i ljutito otišao potražiti prokletu policu za cipele, razlog zbog kojeg smo bili ovdje. Žena me slijedila u stopu i tada sam je ugledao... Blistavu crnu uredsku stolicu za svoju radnu sobu – novo čudo tehnike s automatskim podešavanjem naslona i dodatkom za odmaranje nogu, masažerom i MP3-radiom sa slušalicama. Stara stolica mi se već potpuno ofucala jer je godinama koristim u svom privatnom informatičkom biznisu koji je nosio solidna mjesečna primanja te sam odmah znao da moram imati ovaj komad namještaja. – Kupit ću ovu stolicu! – Ta stolica je ružna! Pa nismo darkeri. Ja u svojoj kući želim samo svijetle boje. Ako je već moraš kupiti, kupi ovu prekrasnu bijelu kakvu ima i onaj modni jazavac koji oblači naše missice. Vidjela sam njegovu sobu u Gloriji – rekla mi je žena. Bijela stolica nalazila se odmah do crne i bila je najodurniji primjerak predmeta za sjedenje kojeg sam vidio. Takve se stvari odmah uprljaju jer kada se polije kava po njoj, ostaju fleke. Tada se umiješao i trgovac koji nas je već neko vrijeme motrio, što mu je bilo dovoljno da dođe do zaključka da ima posla s lakim potrošačkim plijenom. – Gospodo, mogu li vam kako pomoći? – Želim kupiti ovu crnu stolicu – rekao sam mu. 25
– Ne, on ne želi ovu crnu stolicu, on želi ovu bijelu stolicu! – kazala je moja žena. – Rekao sam da želim ovu crnu stolicu! – ponovio sam. – Nemojmo dalje raspravljati, ova bijela stolica savršeno se uklapa u tvoju radnu sobu! Valjda ja znam kako nam treba izgledati kuća! – nije odustajala moja žena. – Ako mogu nešto reći, – uključio se trgovac – ovo je ustvari isti tip stolice, samo je boja drugačija. Pogledajte u prospektu. – Ako je tako, uzet ćemo ovu crnu stolicu! – rekao sam na ivici snaga. – Ne, uzet ćemo ovu bijelu stolicu! – kazala je moja žena na rubu živaca. Sada mi je stvarno prekipjelo, nisam se više imao volje natezati s boljom polovicom i rekao sam odlučno ne dajući joj nimalo šanse da mi protuslovi: – U redu, uzimam bijelu stolicu, ali dobro me slušaj! Ova bijela stolica uvijek mora biti bijela, a ti je izvoli čistiti i glancati, inače možeš zaboraviti šoping! – Uzet ćemo ovu bijelu stolicu – ponosno kaže žena trgovcu. Izašli smo iz trgovine bez police za cipele, ali zato s bijelom stolicom i gomilom drugih artikala koje nismo mislili kupiti. Kada smo se automobilom vraćali kući, dugo smo šutjeli, a tada je moja žena odrješito kazala: – Ja ću si već kupiti onoga slona! Prešutio sam njene riječi i progutao knedlu, ali je moj um mislio sto na sat... Kod kuće je žena otišla pod tuš, a moja je majka dovela našeg malog sina kojeg nam je pripazila kada smo bili u kupnji. Odveo sam ga u radnu sobu, posjeo ga na novu bijelu stolicu, gurnuo mu crni debeli marker-flomaster u ruke i rekao: – Darko, igraj se... 26
O AUTORU Mario Surjak rođen je 1977. godine u Varaždinu. Živi i stvara u Ivancu. Završio je srednju ekonomsku školu, no nikada se nije bavio ekonomijom, već se nekoliko godina bavio novinarstvom u tiskanim i internet medijima. Također je i fotografirao za te iste medije. Radio je sezonske poslove poput branja grožđa na plantažama u Sloveniji i kao radnik na arheološkim istraživanjima. Objavljivao je ponešto proze i poezije u zbornicima, časopisima i novinama.
153
POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT
Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora Mačka u čizmama – Iva Pejković Mrtva puhala žive vječno – Josip Potnar
O UDRUZI KATAPULT
Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.
kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr
C O M M O N S
D E E D
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:
Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.
• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).
Mario Surjak • Liliputanci u zoološkom vrtu
creative commons
Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednica Dijana Merdanović Jezična savjetnica Mirela Fuš Oblikovanje naslovnice Sanja Kapidžić Siječanj, 2010.
ISBN 978-953-7142-44-5 www.katapult.com.hr