IVA PEJKOVIĆ MAČKA U ČIZMAMA
Iva Pejković
Mačka u čizmama
Zigo Rijeka, 2007.
HITAN SLUČAJ Bio je to dan koji je u mom spasonosnom rokovniku obilježen s puno smajlića i nakošenih uskličnika. Kao svaka mlada, nadobudna, ambiciozna i ekstra emancipirana 20godišnjakinja i meni se osim studija u glavi nametala mogućnost nekog honorarnog poslića. Svi oko mene bili su miljama daleko u plimi samostalnosti. Razvila sam poseban imunitet na svakodnevno Lindino cendranje o učestalim glavoboljama, križoboljama i nepodnošljivom stresu kad bi se vratila s posla, obično tek iza 21 sat. A sada ću i ja moći nabrajati kakve sve boli mi zadaje radoholizam i to me strašno veselilo! Studiram psihologiju na Filozofskom, druga sam godina i redovna studentica s prilično dobrim ocjenama pa sa starcima nemam beda oko toga. Prije godinu dana problem je predstavljao moj odlazak u veliki grad kao i u većini obitelji u kojima mamina curica kreće sama u bijeli svijet. Samo njima taj svijet ne izgleda bijelo, jer su uvjereni da na mene vrebaju opaki, zli ljudi koji će upropastiti moju nevinu, nježnu osobnost. Ipak, vrlo brzo su se navikli da me nema, a moja bivša djevojačka soba počela se pretvarati u neku čudesnu mješavinu smočnice, garderobe i odlagališta svega i svačega, uključujući i dasku za peglanje. Luka, najdraži mi polubrat, odahnuo je. Moj odlazak za njega je značio jednu glazbenu liniju sa pripadajućim zvučnicima više, ali i jednu osobu u redu za kupaonicu manje. Mama i Marin, mamin drugi dragi, za tu prigodu poklonili su mi laptop, pa sada imam po čemu lupati iz gušta. Nedavno sam otkrila i savršene mini-zvučnike u Mercatoru i odmah im dodijelila važno mjesto na listi želja. Čim dobijem prvu plaću, moji su! Nije to bio EPP kako smo nazivali "Ekskluzivnu poslovnu ponudu", ali bilo je sasvim OK. Profesorica Zrilić, 5
tiranosaurus među profesorima na katedri psihologije, poznaje lika koji je donedavno radio u kazalištu na prodaji ulaznica, a on je nekamo odgibao, pa je uspjela tamo ubaciti svoju odgovornu i dragu studenticu – mene. To je stvarno super posao jer neću propustiti predavanja, bit ću na toplom i udobnom mjestu (a mogu i slušati radio), i uvijek ću dobiti po dvije ulaznice za posljednji dan igranja svake predstave. Trebala bih početi raditi od ovog ponedjeljka. Linda je na bolovanju svaki put kad je i malo prehlađena. Njena šefica ne dopušta da joj radnice u salonu ljepote šmrcaju i kašljucaju pošto je to tako "odvratno i iritantno klijenticama". Petkom nemam predavanja, pa smo odlučile poslijepodne malo nabaciti jedan tour de trgovački centar. Ja sam imala u planu kupiti nekoliko praznih CD-a, da si spržim tonu glazbe za posao. Linda nije imala u planu ništa. Ipak, ponijela je svoju karticu koju je peglala samo u hitnim slučajevima. Ušle smo u trgovački centar krcat ubrzanih, potrošački nastrojenih ljudi, točno prije proloma oblaka. Jesen se opako približavala, ali samo kalendarski jer danas više nema onih prijelaznih godišnjih doba, kad je klima totalno nekamo skrenula. Našle smo se na prvom katu, lutajući u potrazi za trgovinom CD-a, no takve trgovine nije bilo u blizini. Ubrzo smo naletjele na neki novootvoreni butik, o kojem je prekjučer pričala Lindina frendica i nahvalila ga od A do Ž. Sa izloga u nas je nepomično zurila anoreksična lutka, odjevena u nekakve šljokicama posute krpe, koje su stajale pravo malo bogatstvo. Krpe s potpisom, dakako. Iz butika je dopirao pulsirajući ritam basa, omamljujući kupce – nemojte pričati, nemojte puno razmišljati, prepustite se šopingu… "Samo ćemo baciti oko", rekla je Linda, i puna samopouzdanja kročila u taj blještavo bijeli prostor sličan laboratoriju. Linda je znala kamo treba ići. U očima sam joj 6
vidjela onu iskru ljubavi i euforičnog trijumfa. Zaustavila sam pogled na objektu njene žudnje: chic-haljinici od tamnoplavog satena, bez rukava, na sniženju 10 %. Nisam se uspjela ni okrenuti, a ona je već mahnito grabila prema blagajni, dok ju je zavidno pratio pogled očajne plavuše, pretendentice na istu haljinu. Usput, Linda je vrlo elegantno haljini dodala i bojom usklađen tanki šal. – Kupit ćeš to? – sumnjičavo pitam, a ona kopa po torbi i vadi karticu uzbuđena, smiješeći se od uha do uha. – Naravno, hitan slučaj je u pitanju – reče, i zabaci plavu kosu, sjajnu, prošaranu pramenovima boje meda. Pravo remek-djelo vlastitih frizerskih ruku. Ponosna, izašla je iz butika, a ja sam ustanovila da smo trebale skrenuti lijevo prije liftova. Međutim, naišle smo na preslatki darovni dućan i Linda nije mogla odoljeti mekanim ukrasnim jastučićima (tako su retro), šalici s motivom bubamare (za sreću), mirisnim štapićima od sandalovine (za intimne trenutke), ukrasnom keramičkom tanjuriću (ne možeš kupiti mirisne štapiće ako ih nemaš gdje zapaliti). Već sam se ponadala da ćemo napokon ući u CD-shop na uglu i nakon toga negdje sjesti na kapučino, ali zakočila je kao luda ispred izloga trgovine torbica i modne bižuterije. Skrenula mi je pozornost na prsten s kamenčićem identične nijanse kao što je bila njena nova haljina, a to jednostavno nije mogla propustiti. – Svaku odjeću podižu dobro odabrani dodaci – poučila me i osim tog srećom jeftinog prstena odabrala je crnu kožnu orukvicu za mene, "jer mi nije kupila dovoljno originalan poklon za rođendan" (DVD "Lord of the Rings 1,2,3") i "moram imati nešto lijepo i novo za posao". – Ma CD-e ćeš kupiti kod nas u kvartu, u kiosku, daj, vodim te na kavu – rekla je. S tri vrećice srušile smo se u udoban naslonjač kafića i Linda je odlučila da nakon ovakvog napora zaslužujemo 7
popiti i skuplju kavu pa nam je konobarica donijela dvije prekrasne, vruće, mirisne "Irish coffee". Linda je sve platila, naravno, karticom. Ipak je to samo za hitne slučajeve.
ZOV FEROMONA I tako prolazi ovaj tjedan, sasvim u skladu sa mojim očekivanjima. Jutros sam opet 3 puta stisnula tipkicu na mobitelu koji nije odustajao od buđenja jadne vječno pospane mene. Blagoslivljam onog tko je smislio funkciju postpone, jer je to baš nešto što meni treba. Zvoni. Lagano buđenje. Polusan. Opet padanje u san. Nakon 10 minuta opet zvoni, i tako nastavlja svakih 10 minuta dok mi ne pukne film zbog te idilične arkadijske melodije, a zatim ustanem, pazeći da to bude desna noga. Posljednjih desetak granula Nescafea bilo je sasvim nedovoljno da me ubaci u životni tijek, a mlijeko se činilo nekako sumnjivo nesvježe. Gucnula sam malo iz Lindinog tetrapaka sojinog napitka, fuj, bolje da nisam, okus je bio blago rečeno gadan. Jutro je prošlo na predavanjima, a nakon zdravog ručka u menzi (pljesniva pizza, gumeni pomfrit i nešto što oni zovu ledeni čaj), žurila sam na posao. Kako to ludo zvuči - posao! Gospodin Beethoven najavio mi je da ovaj tjedan nema predstave, nego tek onaj sljedeći, tako da sam bila sasvim sama cijelo poslijepodne i večer, jer nitko nije kupovao ulaznice baš toliko unaprijed. Beethoven je inače moj "nadređeni"- poprilično simpatičan prosijedi i proćelav starčić malih, svjetlucavih očiju i fantastično oblikovane brade, ali nekako me njegovo lice podsjetilo na Beethovena, 8
ali ne skladatelja, nego psa iz onog jednog filma kojeg sam gledala prije 100 godina i uvijek sam si željela nabaviti tako veeelikog bernardinca da ga mazim i valjam se po parketima s njim. I tako sam imala vremena na bacanje… Linda mi je u ruksak ubacila neki njen časopis jer sam se konstantno žalila da ne mogu više čitati literaturu za faks, da mi treba nešto lagano, površno, puno reklama i slika. Došla sam do nekih sasvim novih spoznaja o jednoj vrlo važnoj i osjetljivoj temi, a to je ženska seksualnost. Zaključila sam kako se ženska seksualnost mijenjala u skladu sa položajem žene u društvu. Od davnih vjekova pa sve do prošlog stoljeća žena se smatrala (a u velikoj većini zemalja još uvijek se smatra) nečim što postoji samo zato da bi na svijet donosilo djecu, i to po mogućnosti mušku. Onda su žene dobile pravo glasa, pravo da pokazuju svoja tijela, pravo na rad, kontracepciju... i njihov položaj na društvenoj ljestvici je porastao. Postale smo gotovo ravnopravne muškarcima. Od nekoga tko je prije bio gotovo pa objekt, od koga se očekivalo samo da kuha, rađa, šuti i trpi, nastala je moderna, samosvjesna žena koja o svemu u svom životu SAMA može donijeti odluku, a u skladu s tim mijenjao se i seksualni položaj žene - od objekta smo postale subjekti. Postale smo one koje vrše radnju, da bi zadovoljile ne samo mužjaka kojeg nazivamo svojim, već i sebe same. U našim glavama hamletovsko je pitanje, je li važnije zadovoljiti njega ili sebe? Svi znamo da će muškarac, ako mu žena ne pruža dovoljno, otići drugoj koja mu to može pružiti. I tako sam pomoću jednog fascinantnog članka u časopisu zaključila da se većinu muških osoba najbolje može privući, a tako i zadržati jednom stvari: SEKSOM. O tome najbolje govore naslovi tipa "KAKO DA GA UHVATITE I ZADRŽITE", ili oni malo hrabriji, "X (najčešće 69) ČAROBNIH SEKSI SAVJETA". 9
U mom ljubavnom dosjeu nema dvoznamenkastoga broja, pa možda nisam dovoljno kvalificirana da se kritički osvrnem na ovu tematiku, pomislila sam, listajući prema članku koji je istaknuto najavljen na naslovnoj stranici, velikim, kričavo ružičastim slovima. I tako piše u članku: "ZAČARAJTE SVOG DRAGOG EROTSKIM TRIKOVIMA UZ POMOĆ KOJIH ĆETE GA ZAUVIJEK VEZATI UZA SE!" Pa da vidimo, promislila sam, kako da začaram svog budućeg mužjaka. Otkažite sve dogovore i krenite na vrući vikend koji će pripadati samo vama. Potrebno: napunjen hladnjak, leci s telefonskim brojevima za dostavu hrane, svijeće, jastučići, mirisna ulja, lubrikant, seksi igračkice, videokasete s erotskim filmovima, kama sutra za inspiraciju. Hmmm… teško izvedivo. Tko u današnjem ludom i užurbanom radnom svijetu ima vremena za nešto ovakvo? A jako dobro znamo kako su te mini igračke skupe kao da ih ukrašavaju Swarovski kristali. Kaže, nabacite na sebe čipkasto donje rublje, po mogućnosti nešto crveno i minijaturno (čitaj: dupe-uvlačivo), snimite se na mobitel uz seksi uzdahe i pošaljite taj zvučni MMS svome najdražemu. Nisam nikad u životu ni primila ni poslala nijedan MMS, a i za cijenu jednoga cijelu se večer mogu dopisivati do besvijesti, dakle, glupost. A što da pogriješim broj ili na takvu seksi vruću poruku nabasa njegov brat ili frendovi? Neobično ugodne osjećaje darovat ćete dragome ako mu za vrijeme penetracije vibratorom stimulirate guzu. Vibratorom stimulirati partnerovu guzu? Pa, vibratori su ionako izmišljeni za žene, a za muškarce koji vole osjetiti nešto falusnog oblika u svojoj guzi postoji jedna riječ… gej. U restoranu jedno drugom na papirnate ubruse pišite simpatične male drskosti npr.: "u mislima klečim pred 10
tobom ispod stola, otkopčavam ti hlače i otvaram usta..." Ljudi, u restorane se ne ide dopisivati na salvetama nego JESTI! Barem ja tako radim. Sjednite nasuprot svom dragom u naslonjač, uzmite veliku, dugačku lizalicu i stavite je u usta. Pokažite mu što sve umijete s jezikom i usnicama pa raširite noge kako biste slatkiš besramno uronili u međunožje...postanite njegovo slatko iskušenje puštajući ga da prvo kuša lizalicu, nakon čega ćete svoje umijeće demonstrirati na njegovoj šećernoj figurici! Majko mila, pa oni nisu normalni! A što da vam nekvalitetna lizalica u međunožju pukne? Postala bih popularnija od onih kojima su izvlačili hrenovke i banane. Za dragoga se preobrazite u: francusku sobaricu s crnom mini haljinicom, pregačom i podvezicama ili medicinsku sestru koja će u tankim gumenim rukavicama pregledati njegovo tijelo milimetar po milimetar. Ovo je skoro pa i klasika. Prerušavanjem dajete dragom dojam da zapravo ševi neku drugu, a ne vas... jamačno ne biste željele da vaš dragi stvarno ševi neku tamo sobaricu, a još manje Francuskinju! Zar sam prezahtjevna što očekujem da ga pali ideja da je sa mnom? Za ljubavnu ljuljačku ćete u trgovinama erotskim pomagalima trebati izdvojiti sitnicu od kojih tisuću i pol kuna. Ali isto se tako možete noću odšuljati na dječje igralište, visoko zadignuti suknju i sjesti na ogoljeno krilo vašeg ljubljenog koji sjedi na ljuljačci. Sitnica od tisuću i pol kuna? Da, jednog prosječnog studenta/icu tisuću i pol kuna baš žulja u džepu i nema ih na što pametnije potrošiti. Napravite gipsani odljev svoga intimnog područja. Svi volimo svoja tijela, pa volimo i intimne dijelove, ali TOLIKO da želimo imati njihov gipsani odljev???? Bezveze! 11
Kuhinjska pomagala: pjenjača – blago će odskakivati po njegovim čvrstim, seksi guzovima. Kotačić za tijesto – koturat će se nježno i bezopasno preko uzbuđenog tijela izazivajući slatke trnce. Kuhača – drvena drška nježno će kliznuti oko oblina grudi, genitalne i zone guze, dok je plosnati dio pogodan za stimulativne pljoske. Žlica za med može se s mnogo mašte upotrijebiti na različitim tjelesnim otvorima, idealno je ako je prije toga uvaljate u maslac. Za ovo mogu postaviti samo ova pitanja: majko mila, a gdje je toster? Električni nož za kruh? Pegla? Mikser? Onaj u obliku štapa bio bi sigurno pogodan za neke tjelesne otvore vašeg dragog…da. Nakon svega ovoga počela sam se pitati jesam li ja staromodna ili sam samo skromna pa mi je i udoban kauč ili krevet sasvim dovoljan…a za početak bi bio dovoljan i dečko. Zašto se žvake tako brzo pretvore u nekakvu brašnjavu tvorevinu ili je moja slina tako jaka da mi i ekstra – strong mentol - refreshing izgubi okus prije nego što kažeš "žvaka"? Ne bih trebala žvakati jer to nije pristojno, ali ovih dana na poslu me nitko i ne gleda. To je mučenje želuca jer luči probavne sokove očekujući dolazak nečeg jestivog, npr. one savršene štrudlice od jabuka iz moje najdraže pekarnice, ali navodno zavarava glad, stimulira mozak (?) i pomaže u koncentriranju, a ja se zaista moram koncentrirati da mi glava ne sklizne i udari o pult uslijed uzbudljivog predvečerja i očajničkog gledanja na sat. Kad će se pomaknuti sa 20:30 na 20:31??? Surfam Internetom i proučavam nadolazeće albume (Gansi, kad će to više?) pa usput i pročitam horoskop. Ne vjerujem u te astrološke gluposti, ali svaki oblik ispunjavanja vremena do zatvaranja je poželjan. "Venera vam donosi uzbudljiv mjesec. Vaše zavodničke 12
sposobnosti bit će na vrhuncu". Odlično, ali na kome bi ih trebala upotrijebiti? Sigurno ne misle na Beethovena kojem sam se danas pokušala ljubazno osmjehnuti kad mi je donio hrpetinu nepresavijenih letaka i zaposlio moje marljive ručice. "Ljubav koju niste mogli niti zamisliti doći će sasvim nenajavljeno, naglo, i bit će fatalna." Tko ovo piše, Barbara Cartland? Fatalna je činjenica da je moje srce već dugo otključano, a ključić se ionako već davno izgubio, negdje između prvog i trećeg srednje kada sam došla do fascinantnog zaključka da nikada neću imati vezu koja traje duže od prosječnog roka trajanja jedne crne maskare. "Obratite pažnju na vaše poslovne kontakte jer možda baš među njima naiđete na onoga koga čekate." Aha, pogodili su da čekam. Ali ne znam ja ni sama što to čekam… Kakva hrpa gluposti, promislila sam i pogledala na sat koji je pokazivao 20:45. Eto, taman stignem pospremiti sve za sobom i posložiti letke u pregradice za sutra. Već sam zakopčala sako i omotala šal oko vrata kad sam začula škripanje glavnih ulaznih vrata. Nisam imala pojma tko bi mogao doći baš sad pred zatvaranje, a kako nije bilo predstave na programu, pretpostavljala sam da je to netko od osoblja nešto zaboravio u gornjim prostorijama u kojima su se nalazili neki uredi. Iznenadila sam se kad se na vratima pojavio crnokosi dečko s velikim plakatima presvučenima tkaninama i ukrašenima suhim lišćem i cvijećem, očito noseći nekakve rekvizite za scenografiju slijedeće predstave. Kad sam otvorila usta s namjerom da mu se obratim, ukočila sam se i zbunjeno žmirkajući odmjerila ga od glave do pete. Koji je to bio komad! Kosa mu je nemarno padala na najljepše gorkaste čokoladne oči koje sam vidjela. Lice mu je bilo pomalo bebasto, ali neobrijana brada duž snažne, odlučne čeljusti davala mu je muževniji izgled. Nosio je običnu bijelu majicu, preko nje tamno13
smeđu kariranu košulju, denim plave traperice poderane na koljenima i rubovima nogavica i potpuno izubijane crne kožne čizmice. Primijetila sam i tanku crnu kožnu nit omotanu nekoliko puta oko njegovog ručnog zgloba. Venera vam donosi uzbudljiv mjesec, da bar! Prekinuo je moju jadnu zbunjenost. – Gdje mogu ostaviti ove plakate, a da sada ne ulazim u dvoranu? – upitao me, a ja sam samo glupavo procijedila – Oh. Hm. Ne znam. Ne znam?? Ženo, koji ti je..? Pred tobom je reinkarnacija mišićavije Cobainove verzije, a sve što mu ti možeš reći je nešto tako zanimljivo i impresivno poput NE ZNAM. – Ok… onda ću to ostaviti tu sa strane pa će ujutro netko doći po to – prije nego sam se uspjela snaći, uletio je u prostoriju u kojoj sam do nekoliko trenutaka sjedila čitajući o ljubavi koja će doći nenajavljeno, naglo i bit će fatalna. – Oprosti, jedva sam čekala zatvoriti i poći doma, a ti si došao s plakatima o kojima mi nisu ništa rekli pa sad… ovaj… – U redu je, kasnio sam radi ove kiše pa bolje da večeras samo ovo ovdje ostavim, a sutra će se netko pobrinuti za instalaciju. To je za predstavu u subotu. Sjetila sam se da je Beethoven rekao da će od ove subote početi pripreme za predstavu koju su osmislili mladi iz udruge Alterna i da će morati instalirati nekoliko scenografskih komada kao i dodatnu podnu rasvjetu. Vjerojatno je ovaj dečko bio jedan od njih. Zgodan i umjetnički nastrojen, opako. Gotovo prelijepo da bi bilo istinito. Sigurno je zauzet. Sigurno ima curu koja je jednako zgodna i otkačena kao on i vikende provode na kampiranju kako bi dobili inspiraciju za nove kreativne radionice udruge i hrane jedno drugo svježim jagodama. Ja sama sebe najbolje znam ubiti u pojam. Iznad glave pojavio mi se mali oblačić koji je prijetio izlijevanjem kiše. Kad smo već kod kiše, nije li on 14
to rekao da vani pada kiša? – Nemam kišobran, super… – promrmljala sam, a on me iznenadio. – Mogu te odvesti doma ako želiš. S autom sam. Želim li da me ovo slatko granžersko stvorenje utrpa u svog limenog ljubimca i još mi nekoliko minuta produži boravak u svojoj blizini? Naravno da želim još malo upijati zov tih feromona i diviti se tom granitno čvrstom tijelu i jagodičnim kostima dovoljno oštrim da bi se na njih moglo porezati. Pustio je glazbu - da, bio je to neki rokerski zvuk - i ubacio u brzinu, a ja sam čvršće priljubila koljena nadajući se da neće osjetiti da se luđakinja pored njega divi svakom njegovom pokretu. Vozio je brzo i oštro ulazio u zavoje, no ja sam se osjećala tako sigurno i zaštićeno u toplini auta dok je vani kiša pljuštala i na ulicama nije bilo ni žive duše. Osjećala sam njegov miris, blagu aromu limete i čula sam ga kako nešto priča. Morala sam se koncentrirati na njegove riječi. Saznala sam da se zove Marko i jedan je od voditelja Alterne, zadužen za scenografiju, rasvjetu i zvuk. Nije rekao koliko mu je godina, ali pretpostavljala sam da nije mnogo stariji od mene. Pitala sam ga izlazi li na neka mjesta na koja izlaze alternativci u našem gradu, čudeći se kako ga nisam već tamo vidjela, ali on je rekao da baš i ne izlazi pretjerano jer više voli sa svojim prijateljima biti kod nekoga doma i gledati filmove ili svirati. Situacija je postajala još zanimljivija – dečko je bio lijep, pametan, svestran i bonus – svira gitaru. Obratila sam pažnju na poslovne kontakte jer možda baš među njima naiđem na onoga koga čekam. Lagala sam kad sam rekla da ne znam koga čekam. Čekam nekog poput njega. Nikako se nisam mogla sjetiti ničeg dovoljno zanimljivog, pametnog i duhovitog čime bi ga definitivno oborila s 15
nogu. Do vraga, nisam se čak mogla ni sjetiti tko pjeva pjesmu koja je pičila s CD-plejera iako ZNAM da je ZNAM! Prebrzo smo stigli do moje zgrade. Vrijeme prebrzo prolazi kada to ne želiš. Zašto ne živim još pola sata vožnje dalje, možda bi ga onda uspjela malo bolje upoznati? Zaustavio je auto ispred natkrivenog autobusnog stajališta i ugasio motor. Kao da očekuje nešto… što bi se dogodilo da mu sada zahvalim što me junački dovezao kući jednim sočnim francuskim? Možda bi me izbacio iz auta, a možda bi me privukao k sebi još snažnije. Zemlja zove Evu! Očito čeka da uzmeš torbu i laptop sa stražnjeg sjedala i nestaneš što prije. – Pa… vidimo se onda – bilo je sve što sam mu mogla u tom trenutku reći. – Vidimo se – odvratio je on i imala sam osjećaj da to ozbiljno misli jer su mu u mraku zablistali zubići kad mi se iskreno nasmiješio. Dečko, na tebi bi isprobala i sve one šugave seksi savjete iz Lindinog časopisa! Nikada nisam brže dolebdjela do 3. kata, a na kauču me, omotana tamnoljubičastom dekicom čekala Linda, pijuckajući toplu čokoladu. Oštro i procjenjivački me odmjerila. – Što je tebi, izgledaš kao da su ti svi odgovori na testu bili točni! Srušila sam se do nje i počela skidati čizme, moje dobre stare martensice. – Nešto bolje. Točan mi je bio današnji horoskop.
KAD PIJEŠ, NE VOZI! Mamin drugi dragi, Marin, osim što je moju majku digao iz kroničnog pada samopouzdanja, napravio je još nešto 16
korisno i lijepo za ovaj svijet – Helenu. Helić je moja polu sestra, ali nemojte odmah pomisliti na Pepeljuginu vrstu polu sestre, upravo suprotno. Ona je prava mala intelektualka, vodi svoju agenciju nekretnina, vozi prekrasan Opel, ne pije, ne puši, ide na "power jogu" i kad igramo jednu od brojnih društvenih igara ona uvijek ima više sreće. Ali, znate kako se kaže – tko ima sreće u kartama, nema u ljubavi. Helić je puna ljubavi koju daruje pogrešnim muškarcima. Njena su darivanja kao rasprodaje – ponavljaju se periodično, svakih nekoliko mjeseci, a traju užasno kratko. Njen prošlomjesečni komad, krasna kombinacija Clivea Owena (faca) i Cro Copa (tijelo), po zanimanju policajac. Nažalost nije bio ono što je ona tražila. Otkrila je to jedno jutro kada se spotaknula na njegove tenisice, čarape, donji i gornji dio trenirke plus poluprazna boca energetskog napitka jer se sve navedeno odmaralo na tepisonu hodnika. Od toga joj se digla buna među eritrocitima i ono malo dlaka na tijelu i… frajer je letio van. Bio je to treći ove godine koji je iskoristio dobru priliku useliti se u njen komforan stan u centru grada. E sad – sve bi to bilo donekle cool, ali… Helena ima 29 godina i više nije ružin pupoljak, kap rose, votever. Jadnica sebi ne oprašta takve greške, ali ponovno se slijepo zaljubi. Uvijek je novi tip baš TAJ. A nije… Njene kriterije je teško otkriti, ona treba tipa koji će je bezuvjetno podržavati i biti uz nju. Nađe li se netko s 90% prolaza na njenom prijemnom ispitu, Helić je spremna s njim provesti sto godina života. Onda zajedno kupuju, putuju, peglaju kartice u salonima namještaja, ali kad se počne uvlačiti vjenčanje u spiku, on nestane u David Copperfield stilu – plop! Petak navečer obično provodimo u Heleninom stanu, a ako smo raspoložene, odemo zajedno van. Ovaj put smo odlučile ostati u stanu, posudile smo nekoliko novijih fil17
mića i naručile đambo picu, no prije svega smo svratile u supermarket po neko piće. Nakon određene količine C2H5OH počele smo pričati glasnije i iskrenije. Ja sam ekspert za tuđe probleme, pa vjerojatno ljudi misle kad već studiram psihologiju da se kužim i u ljudsku psihu. Rješavam sve vrste trauma, a specijalnost su mi one ljubavne. Bolja sam od Žuži Jelinek. Međutim, moj savjet Heleni da se ne zaljubljuje u kretene nikako da sjedne na svoje mjesto. Kaže mi da se više nikako neće zaljubljivati jer muškarci su sada za nju samo greška prirode. Navela je razloge svog zaključka: kao fetusi su osjetljiviji, u školi lošiji, skloniji su kriminalu, ranije umiru. I onda se sjetila. Oko nje kruže same zaručnice, udane, trudnice, a bome i razvedenice! I vrebaju iz sjene, čekaju priliku da joj postave THE PITANJE. – Trideseta nije daleko, zar ne? – Moći ćeš sama? – Nećeš ne daj Bože ostati stara cura? Neudane cure s vremenom postaju sve izbirljivije, kažu joj, ali ja na to mogu samo sugerirati – zašto bi se vezala za nekog tko joj ne odgovara? Samo da nekoga ima? Zašto bi se zadovoljila s osobom koju ne cijeniš dovoljno ako cijeniš samu sebe? Tragedija je biti solo. Barem je bolje nego imati intimni život nalik na meksičku sapunicu. Pijuckale smo i analizirale njenu propalu vezu do besvijesti, pogledale dva filma onako više usput, a onda je Helena predložila da izađemo na još jedno piće. Nije mi se dalo izlaziti iz toplog dnevnog boravka i s najudobnije sofe na svijetu, ali prihvatila sam taj prijedlog jer nakon tog pića poći ću doma. Na tu moju konstataciju Helić mi velikodušno ponudi prijevoz do kuće. Silazile smo polumračnim stepenicama. Ja u njen lift NE ULAZIM ni pod razno. Iako nisam klaustrofobična, taj lift je najgora noćna mora, u njega jedva stanu dva čovjeka, uz 18
neizbježno naguravanje. Što se tiče lifta još vučem traume od prošlog ljeta. Lagano bezbrižna krenula sam prema Heleninom stanu zajedno s jednom mamom, njenim malim čudovištem i zadahom na bijeli luk koji je poprimio lik djedice. Između katova nestane struje. Dijete drečavi plač a smrad napad na slobodne molekule kisika. Lift u trenu postane kombinacija umobolnice i plinske komore. Molila sam Smrt da bude brza i učinkovita, ali Struja se pokazala osjećajnija na molitve. Stigla je prije kraja krunice. Preznojena istupim kroz vrata na šestom katu i položim zakletvu: – Više nikad u lift! Vani nije bilo jako hladno. Vlaga je napajala moju kosu elektricitetom sto na sat. Krenule smo prema kvartovskom kafiću. Atmosfera nije bila pretjerano živahna, svirao je dosadnjikavi džez. Jedini gosti bili su dva para raspoređena u separeima u gugutavim pozicijama i nekoliko šankera koji su davili konobaricu svojim spikama. Nisam znala što bi popila. Helena je odlučila u moje ime i naručila jednu slatku votka-brusnica mješavinu. Proučavali smo ljude oko sebe i zaključile kako se ipak trebamo osjećati dobro u svojoj koži. Na izlasku iz kafića, već je bilo oko dva sata i spavalo mi se za poludit'. Ni jedna od nas nije bila dovoljno trijezna za vožnju, ali nije bilo teorije da ću se vraćati doma pješice. I tako je Helena, sanjiva staklastog pogleda i zamršene kose ubacila u usta gotovo cijeli paketić Orbit winterfresh što ju je trebalo razbuditi i ufurati u koncentraciju, a s plejera je treštala neka girlie glazba tipa I will survive. Vožnja nije trajala dugo, kad smo ispred sebe ugledali nešto zbog čega je svaki vozač presretan. Bila je to noćna policijska patrola. ŠIT! Helena je polako usporila i rekla kako nemamo razloga za brigu. Nije prekoračila dozvoljenu brzinu u što sam čisto sumnjala jer ona nikad ne vozi ispod 80, ali onako polu 19
pijana nisam se mogla sjetiti jesmo li i pokupili nekoga usput. Stakla su bila potpuno zamagljena. Vidjele smo samo siluetu koja se približavala automobilu, onim sporim, James Deanovskim pokretima, s rukama neprirodno udaljenima od tijela, noga ispred noge. Slowmotion koji traje, traje… Helena pritisne tipku. Prozor se otvori. Svjež zrak ispuni auto i oslika zbilju. Njeno lice naglo je poprimilo jedan groteskni izraz, kao da je pregrizla limun ili pojela glavicu luka. Policajac je sa sobom imao onaj šugavi aparat za mjerenje količine alkohola u krvi, ironično se cerekao gledajući dvije pijane i raščupane solerice u automobilu iz kojega je još uvijek treštala prokleta I will survive. Bio je to nitko drugi doli Helenin napucani frajer. Ajme.
NA MLADIMA SVIJET OSTAJE Ne podnosim baš dobro alkohol. Moram priznati da ga ne pijem tako često. Ponekad se volim opustiti s frendicom uz dobro piće. Ne volim vino, drag mi je šampanjac, što skuplji to bolji. Za razno razne kokteliće slatkastog okusa mogu slobodno ustvrditi da uopće ne djeluju alkoholno nego podsjećaju na sirup za iskašljavanje mmm, a votkatonik je čista klasika. Međutim, nakon ispijanja navedenog samo jednom tjedno ili tzv. vikend opijanja nisam baš sva svoja. Volim prespavati taj mučni osjećaj jutra kasnije. No nekako se uvijek dogodi da ili zaboravim isključiti alarm na mobiću pa me uredno probudi u 7:00 kao za radne dane, ili susjed ispod 20
nas kreće u nove radne akcije bušilicama, ili čujem trčanje, vrištanje i videokasetu Pčelice Maje derišta iznad nas. A nema mi gore stvari od nasilno-prisilnog buđenja… I to uvijek kad sanjam neke lijepe snove u kojima sam ljepša, pametnija i bolja, a u slučaju opasnosti, mogu i odletjeti! Negdje sam pročitala da ljudi koji u snovima imaju sposobnost letenja kako bi izbjegli nevolje imaju izraženu kreativnost, veliki su estetici i imaju fantastično oko za detalje. E pa sad, ne znam koliko je to zadnje kod mene točno. Baš i nemam oko za detalje pa ne primjećujem prazne tetrapake u frižideru i rupicu na čarapama, ZAR OPET? Nemoguće je potpuno uživati u ljenčarenju ako te ne čekaju neke obaveze. Tako sam s neskrivenim oduševljenjem konstatirala da ću ovaj vikend definitivno morati dovršiti seminar iz dječje psihologije. Mislila sam da je to tragedija što sam među prvima na redu za izlaganje seminara, ali ipak bolje ranije, dok me ne uhvati učenje za ispite. Riješiti ću se pola posla. Najteže je početi, u stvari, prisiliti se da ti zadana tema postane dovoljno zanimljiva. Većina literature koja nam je ponuđena na početku ovog semestra bila je pretjerano stručno napisana, a nerijetko se znalo dogoditi da određene knjige nema u knjižnicama ali ni u knjižarama, trebalo ju je naručiti izravno od samih izdavača. Tu je na scenu stupala profa koja je gotovo uživala u trenutku kada se na njeno pitanje tko želi naručiti knjigu u zrak podizalo toliko ruku. Općepoznata stvar je da studenti nikad nemaju love, a ako i imaju, zasigurno je neće potrošiti na literaturu. Nikad mi nije bilo jasno zašto odjel ne nabavi nekoliko kopija knjiga koje bi se mogle dalje prosljeđivati i kopirati. Ovako vlada neko nepisano pravilo snađi-se-kako-znaš, odnosno, stariji studenti dijelili su svoje skripte, neke potpuno beskorisna, nerazumljivo ispisana smeća. 21
Zna se dogoditi i to čudo pa studenti odluče grupno kupiti neku literaturu. Tako se prošle godine napokon nabavili jednu stariju verziju Eksperimentalne psihologije u maloj knjižari-antikvarijatu (u zabačenom dijelu grada), koju su neki od nas sasvim slučajno otkrili i dogovorili se sa vlasnicom za narudžbu nekoliko primjeraka. Gospođa je zapisala imena i zatražila od nas pola iznosa u domaćoj valuti, što smo mi napravili u roku kojeg je postavila. Knjige su trebale doći za dvadesetak dana. Profa je do tada čekala i obrađivala nastavne jedinice iz druge knjige. Kad je dogovoreni datum pristigao, nekoliko je studenata otišlo preuzeti knjige ali su ih dočekala zatvorena vrata, oblijepljena starim novinskim listovima i zakračunata lokotom. Nije nam bilo jasno što se to dogodilo s knjižarom. Na broj koji nam je dala vlasnica više ju se nije moglo dobiti. Birali ste nepostojeći broj. Tako je grad ostao bez knjižareantikvarijata. A studenti bez love. Kopanje po literaturi i skidanje podataka s interneta nisu mi oduzeli mnogo vremena pa sam nedjeljnu večer ipak provela u udobnoj polutami s Lindom, kokicama i filmićem na TV-u. Nemam pojma kako se zove, bila je to još jedna u nizu milijun puta emitiranih američkih teen-komedija "ružna sam, zaljubljena u najpopularnijeg dečka u školi, ali on hoda s školskom navijačicom". Ponedjeljak je svima kritičan dan. Meni i nije baš tako teško jer imam samo jedno jutarnje predavanje – dječju psihologiju. Profesorica je OK. Vidi se da žena zna o čemu priča, pa čak i da voli svoj posao što je kod nas rijetkost. Vikend tulumarenje dobro se može iščitati ljudima s faca, pa tako obično i kad nema ni jedne zrake sunca, ispred faksa se svi naslažu s golemim naočalama za sunce. Rijetko koja djevojka na brzinu jede krafnu i sl., većina ih nervozno puši i onda se lupkajući potpeticama zaputi 22
prema stepenicama. Neke zaista nabadaju kao nosorozi u baletnim papučicama. A tek atmosfera u predavaonicama! Kao mala košnica, svi moraju ispričati gdje su bili, što se dogodilo, koga su vidjeli, tko je koga prevario… Bljuje mi se na neke spike, ali srećom to kratko traje jer profa dolazi na vrijeme na svoj sat. Kad je završilo njeno predavanje, imali smo kratku pauzu prije još jednog sata na kojem se održavaju seminari. I napokon, pročitala je moje ime, došla sam tamo, ispred svih ljudi studoša, a srce mi je lupalo. Uvijek mi je tako s javnim nastupom. Bože, samo se nadam da se ne primijeti da mi je čelo lagano znojno bez dry skin pudera. I čemu se one dvije tamo smijuckaju, nisam obula dvije različite cipele? Sasvim sam uvjerena da moja crna majica i crne traperice nisu nimalo smiješna kombinacija. Čitam uvod a glas mi sasvim lagano ali zato neprestano podrhtava. Stvarno sam jadna ako se ne uspijem tome oduprijeti! A jednom namjeravam biti dobar psiholog? Čitala sam dalje i primijetila da me nitko živ u stvari i ne sluša! Studenti u prvim klupama gledali su u pod… oni iza listali su Metro, crtali, tipkali po mobitelima, igrali križićkružić, dijelili su slušalice diskmena. Žamor se počeo lagano, pa sve jače širiti predavaonicom. Zar sam stvarno toliko dosadna? Nisam mogla vjerovati da je 90% ovih ljudi upisalo ovaj faks bez imalo zanimanja za sadržaje o kojima pričam. Nisam mogla vjerovati da im pristojnost otežava disanje u tišini jer je predavaonica postajala sve bučnija . Uostalom ima li njihovo studiranje smisla? Nemaju interesa ni motivacije za znanje koje im je potrebno u budućoj karijeri. Kao da su na ovaj fakultet upali iz čiste dosade. Na kraju, jedno je sigurno, mogu vam dati diplomu ali pamet…
23
O AUTORICI
Iva Pejković rođena je 12. 9. 1984. godine u Zadru. U osnovnoj školi predstavljala je Zadarsku županiju na Lidranu. Nastavlja se baviti pisanjem, crtanjem i kreiranjem. Nakon završene opće gimnazije, upisuje smjer modnog dizajna u obrazovnoj ustanovi Arcadia gdje stječe diplomu modnog dizajnera-specijalista i održava i prvu samostalnu modnu reviju u Zadru. Trenutno je student 3. godine odjela za izobrazbu učitelja na Sveučilištu u Zadru. Kreativnim radom bavila se tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog razdoblja. Crtala je stripove i ilustracije za školske časopise, izlagala u Zagrebu i Zadru, te objavila nekoliko radova na web-stranicama. Zanimaju je svjetske mitologije, tajni nauci, filozofija, a ne bi mogla živjeti bez zanimljivih knjiga i glazbe.
173
POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT
Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora
O UDRUZI KATAPULT
Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.
kontakt e-mail katapult@zigo.hr
C O M M O N S
D E E D
Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:
Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.
• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).
Iva Pejković • Mačka u čizmama
creative commons
Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Marko Gajski Jezična savjetnica Željka Horvat Oblikovanje naslovnice Lea Čeč Prosinac, 2007.
ISBN 978-953-7142-29-2 www.katapult.com.hr