Mrtva puhala žive vječno by Zigo Obrt

JOSIP POTNAR

MRTVA PUHALA ﾅｽIVE VJEﾄ君O

Josip Potnar

Mrtva puhala žive vječno

Zigo Rijeka, 2009.

UVOD Najteži je početak. No i ovaj je svijet morao jednom početi. Velikim praskom, kako su mi rekli. Vjerujem da je to bilo nešto teže od zapisivanja prvih rečenica ovog rukopisa. Barem me to uvjerenje održalo u pisanju. U naletu inspiracije pokušao sam napisati nešto novo. Ne toliko Vama koliko sebi. Otkriti toplu vodu, kako bi neki rekli. To se i dogodilo, jer sam za vrijeme pisanja spoznao da je ono što meni djeluje originalno, možda već negdje nastalo, proizašlo iz nečijeg pera. Oduvijek me okolina fascinirala do krajnjih granica. Čovjek u žurbi koji ulicama prostruji poput vode iz vodokotlića niz školjku nikako ne može primijetiti sitnice što jednu sliku razlikuju od druge. Zastanete li samo jednom, umjesto točke koja je svakog trena sve dalje, iako usredotočeni prema njoj jurite, vidjet ćete svijet. Nadam se da nećete zastati na vrlo prometnom križanju jer biste tada mogli osjetiti tvrd vjetrobran. Cijeli – razbijeni, prije – poslije. Možda uz bolnički krevet, novonastale paukove mreže na staklu, dobijete i račun za popravak. Uglavnom, okrenite se ponekad. Iza one paučine u kutu, za koju krivite nepostojeću čistačicu koja nikada posao ne odradi pravilno, možda pronađete čitav novi svijet. Nakon što operete prozore i uklonite stoljetni sloj prašine, ne samo da ćete imati više svjetla u sobi kako biste mogli vidjeti onaj kut, već ćete moći i pogledati kroz taj prozor. Majka hoda ulicom pazeći da se njena šestogodišnja kćerkica ne bi ozlijedila ili pričala s neznancem. Onim koji u hodu čita jučerašnji primjerak novina, prešućujući činjenicu da se njime pokriva svake večeri na klupi u tamnijem dijelu parka. Sada znate odakle Vam je poznat jer ste njegovo pijano dupe već nekoliko puta morali odbiti 5

kad Vas je molio "kunu ili dvije za šišanje". Uskoro će naići i doktor. Nema, nema… Eno ga! Ne znate da je doktor, no vidite kako u žurbi hoda prema bolnici. Ako izgleda kao patka i glasa se kao patka, onda jest… Kad sam već kod pataka, dok ste buljili u doktora, promakla Vam je prodavačica pačetine od koje ste prošli tjedan kupili patku od dvije kile. Kod kuće ste važući je shvatili da Vas je prevarila za osminu. Kuda ide ovaj svijet… Ni patka nije što je nekad bila. Svatko ima svoju malu tajnu. Majka taji da ju je muž ostavio zbog susjeda. Sada ih svaki dan promatra kako se šepure u susjednom dvorištu. Beskućnik se našao na ulici zbog problema s alkoholom. Propio se, zapio posjed, kuću i samog sebe… U većim je dugovima od Hrvatske. Prodavačica, iako vrlo nevina izgleda, čuva u sebi najveću tajnu od svih njih. Prije nekoliko godina, kad je tek dodirnula prag punoljetnosti, shvatila je što znače upozorenja kako gumice nisu potpuno sigurne. Pobacila je. Skoro iskrvarila tijekom cijelog tog događaja. Samo zato što se nije željela udebljati. Biti glumica, voditeljica, uglavnom – ljepotica. O tome je sanjala. Sada prodaje patke. I sanja o djetetu. Doktor pak kasni (kao i svaki dan) jer s poslom ionako ne započinje u vrijeme koje piše na vratima ordinacije, već kada popije jutarnju kavu, pročita novine… Iste novine navečer će pronaći beskućnik u kontejneru za papir te se zagrijati njima, a sutradan šetati gradom praveći se da ih čita, dok prosi "kunu ili dvije za šišanje", da mu ugase žeđ. Žeđ… Žeđ za novcem. Žeđ za moći. Žeđ za znanjem… Znanje je moć, a bez love ionako ništa ne ide. Ukoliko nemate sve navedeno, predlažem da planove za preuzimanjem planete ostavite za sutra i nastavite čitati. Jer svatko ima svoju malu prljavu tajnu. Koja je Vaša? 6

CREM DE LA CREM Nešto prije osam je. Ili nije? Zar je to uopće važno u svijetu gdje novac vodi priču? Pun novčanik pomiče kazaljke i određuje granice; stvara zakone. I krši ih, u nadi da to nitko neće primijetiti. Ili hoće? Ogromna teška vrata otvaraju se uz napor dvojice zaštitara. Od vrućine ili nervoze, niz debele vratove cijedi im se znoj koji upijaju crne majice, ugurane u debele crne hlače. Jaka svjetlost obasjava lica nestrpljivih znatiželjnika. Okupljena gomila počinje ulaziti uz sveopći žamor, pokazujući manjak kulture. Majke, očevi, djeca, bake, prabake i pradjedovi… Susjedi, rođaci i slučajni prolaznici… Svi oni, poput kupaca na totalnoj rasprodaji neke od modnih marki. Ljudi svih uzrasta polako ulaze u golemo predvorje osvijetljeno blještavim lusterom ukrašenim staklenim oblicima koji podsjećaju na malene anđele u bezazlenoj igri. Pogled im je ipak zarobila freska na mramornom stropu. Slika Stvaranja Adama svojom ljepotom zarobi svakoga barem na trenutak. Gladna gomila promatra bestidnog Adama kao da prvi put vidi ovaj prizor i tiho šapuće svoja saznanja osobi do sebe ne trudeći se vidjeti o kome se radi. Nastoji izbjeći epitet nekulturne osobe, koliko zbog ponašanja, toliko i zbog kulturne svijesti i općeg znanja. Oni nisu ''krema'', oni su pametni. – Jeste li znali da postoji razlog zbog kojega je ruka ovoga nesretnika tako jadna, suha i beživotna? – jedno lice izdvaja se iz gomile i podiže glas gotovo želeći da ga čuju i likovi o kojima priča. – Da! – odgovara na upitne poglede okupljenih. – Adamova ruka stoji tako pasivno jer čeka Božju intervenciju. Snagu Svemogućega koja će ga dovesti 7

u život. Ovaj čovjek bio bi izgubljen bez Više sile – zastane naglašujući kraj rečenice kao da je zaključak. Potom podiže prst i nastavlja: – Neki, neuki ljudi, nazivaju Adamov stav narcisoidnim. Oni… – Kako zanimljiv početak, a tako tužan kraj… – uključuje se drugi muškarac, reagirajući na posljednje rečenice prvoga, našavši se u njima. – Šteta što su on i njegova zakonita izbačeni iz hotela Eden. No barem su platili račun. Prvi muškarac prijezirno pogleda drugoga i nastoji ignorirati salve smijeha koje mu je uputio čopor. Odavno je već navikao na njih i na ignoriranje, koje često postaje obostrano. Kao i zadovoljstvo zbog toga. – Tako mu i treba kada se pokušava praviti važnim. Hvala Bogu da ga je ovaj prekinuo prije nego je započeo o aktivizmu – šapne mužu u uho žena odjevena u jednostavnu crno-bijelu haljinu od satena, nalik onima iz 40-ih godina. – Draga, pretpostavljam da misliš na atavizam… – muž joj tiho odgovara, ne želeći postati novi predmet ismijavanja zbog znanja koje doista i posjeduje. Kada se smijeh stišao, ljudi su već prešli iz predvorja u kazališnu dvoranu. Dio njih se smjestio u gledalište, dok je ostatak pošao u lože izgrađene poput unutrašnjosti pčelinje košnice, u čijem je središtu pozornica. Poput trutova, gradska krema odmah je sjela na svoja mjesta, nimalo se ne trudeći stišati žamor. Naposljetku, ova predstava je za i zbog njih, u njihovu čast. Ovaj im dan ne može nitko pokvariti, čak ni da pokuša. Nova, meka sjedala, sa svih strana opkoljena egzotičnim rezbarijama, nitko nije primijetio. Ionako posjeti ovom mjestu nisu tako česti niti dovoljno trijezni da bi se itko ičega sjećao. Dok dame pogledavaju jedna drugu i smišljaju nove tračeve što će ih prepričati prijateljicama koje nisu bile tako sretne i uspjele doći na predstavu, njihovi 8

muževi promatraju nepoznate ljepotice čije je nedostatke baš prije nekoliko dana, diskretno, uklonio doktor Plastić. Smrad nastao miješanjem prevelikog broja prejakih parfema i njihovih cijena, stara gospoda u potrazi za novim lovinama i nove lovine u potrazi za starcima djelovale su na mnoštvo tako da je gotovo četvrtina izašla. I nije se vratila. – Dame i gospodo! – začuje se ugodan muški glas, prekidajući buku. – Dobro došli u Teatar istine. Nadamo se da će vam se svidjeti prva izvedba predstave ''Mrtva puhala žive vječno''. Kako biste mogli potpuno uživati, molimo vas da uključite sva osjetila ne ograničujući se samo na pozornicu i njene likove. I vi ste glumci, jer život je predstava, a predstava je život. Svjetla se naglo pogase, ostavljajući jedino dva slabašna reflektora uperena prema pozornici, u borbi protiv tame. Mir i tišina uz pomoć parfema na trenutak su hipnotizirali gomilu. Glumci, iza tamnocrvenog naboranog zastora, skupljaju energiju za prvu izvedbu predstave ovog tipa. Njihovi im međusobni pogledi govore više od riječi. Smatraju da nisu spremni, no nema više povratka. Uzajamno će im povjerenje morati biti dovoljno kako bi nadvladali ovu mirnu, uspavanu i nadrogiranu rulju koja se netom prije zavalila u sjedala. Ne požure li se, uskoro bi se mogao osjetiti dim cigareta i nervozni žamor prigušen Valiumom. – Sramota, gledalište je poluprazno. Mogla bih se zakleti da sam prije nekoliko minuta vidjela više ljudi… – progovori djevojka odjevena u crnu odoru. – Ah, što se može… Bit će sve dobro dok god nas ne gađaju rajčicama, krastavcima i trulim jajima. Ekipa je gleda, nadajući se da će još nešto reći i time presudni trenutak odgoditi barem još nekoliko treptaja. Dočeka ih tišina uz mješavinu plašljivih i uzbuđenih 9

pogleda. Vrijeme je. Zastor se polako počinje otvarati… I predstava započinje. Između rekvizita, umjetnih zidova, reflektora i glumaca, novonastala tišina budi scene iz stvarnog života. Rekviziti postaju predmeti koje ljudi i inače koriste, umjetni zidovi, pravi, čvrsti, hladni i bezosjećajni. Reflektorsku svjetlost zamjenjuju ulične lampe, a glumce osobe od krvi i mesa. Hladan zapuh vjetra prekida iritantnu tišinu Ulice doktora Dugovolgana. Tamu u koju se zavila ne može prevariti niti mjesečina pod kojom se nalazi. Veliki reflektor nalik Mjesecu, prepunom kratera kao švicarski sir, tek napola pojeden, vrvi od želje za dolaskom novog dana i odmorom nakon probdjevene službe. Trnci hladnoće, iznenada probuđeni nečujnim šumom ledenog zadaha zime, počeli su se zabijati u gole krošnje nemirnih stabala. Njihove gole grane prekrivene injem vijore nad zemljom ponosito pokazujući kako mogu izdržati sve. Nisu ih bez razloga majka Priroda i otac Vrtlar postavili tako visoko, kako bi mogle nadgledati cijelu okolicu. Daleko ispod, s okamenjene zemlje promatra ih već usahlo lišće plačući za danima provedenim gore, nekoliko koraka bliže Suncu, kada je bilo prepuno klorofila i, naravno, života. Njihov ustajali miris, sličan smradu muljevite vode i presušene trave, otjerao je sve moguće prolaznike s ulice. Činilo se kao da će zapjevati tužaljku Bogu, ali novi nalet zračnog vrtloga odnese i njihove posljednje ostatke u vječni san, podalje od ove usnule priče.

KOKOŠARI Temminckii: Satyra, ako se netko sad učlani u udrugu, je li zakasnio s prstenjem za sljedeću godinu? – jedan klik prekine hipnotizirajući prizor. Satyra: Zakasnio, kao gladni na večeru. Trebao si to napraviti još odavno. Blythii: Po običaju, Temminckii ne razmišlja na vrijeme. Temminckii: Bly, prestani. Meni barem sudac nije rekao da mirišem poput patuljastih patki. Satyra: Lol – posljednji klik izbacio je poruku na ekranu monitora. U toploj sobi dvokatne kuće šćućurio se Goran. Zavaljen u moderan radni stolac prekriven smeđim jastukom bulji u upaljeni ekran čija svjetlost otkriva neurednu sobu prepunu odjeće, obuće, bilježaka… Na krevetu u kutu sobe leži oveća hrpa knjiga čiji izgled podsjeća na izdanja iz prve polovice prošlog stoljeća. Otrcane stranice još otrcanijih knjiga raširene su preko debelih snopova gusto ispisanih listova papira. Na fotelji do kreveta leže iznošene čarape i majice, dok se hlače nalaze na podu, čineći tamnu kolonu sve do ulaza u sobu. Na vratima visi kalendar, još uvijek otvoren na nekom od ljetnih mjeseci, sa slikom galeba u letu. Nešto niže, ispod kalendara, nalazi se nekoć bijela čarapa sada prekrivena smeđim mrljama, obješena na kvaku. Zaboravljena je kao i sve ostalo u ovoj jazbini. Dvadesetdvogodišnjak ne odvaja pogled od ekrana. Njegove oči, inače čiste i biserno bijele, sada su prekrivene crvenim žilicama koje se međusobno bore za nadmoć. Goran tipka što brže može, tek ponekad odvaja ruku od tipkovnice kako bi protrljao umorne kapke ili popio gutljaj kave, koja stoji nedaleko od računala. Navukao se na kofein, a navika je svejedno ostala. 11

Ne može se odvojiti od ekrana. Prolazili sati, dani, tjedni ili mjeseci, njegovi su pokušaji postajali samo kula od pijeska, koja se srušila čak prije nego je izgrađena. Kao što ovisnik o drogama treba svoj fiks, tako i Goran treba svoj kompjuter. Njihova je povezanost iritantna, no ipak sigurnija od fiksa i nečistih igli. Caboti: Što se izložbe tiče, bit će oštra konkurencija s grlicama. Blythii: Ne znam baš. Mojih se ne moraš bojati. Na propuhu su, a najkvalitetnijoj sam iščupao pola repa dok sam je lovio kako bih popisao prstenje… Satyra: Au, nemaš sreće… Znaš i sam kako propuh utječe na kvalitetu perja… Čini se da ću te pobijediti, opet, hahaha. Goran, tek što je odvojio pogled od ekrana i pogledao prema prozoru, čuvši poznati zvuk, odmah se okrene natrag. Već prije nego je poruku pročitao, prste je vratio na tople tipke. Temminckii: Nego, ljudi, želi li netko mijenjati perlinke za kokinkine? Imam ih previše, a na prošlu ih izložbu nisam nosio, tako da ih nisam ni prodao… Satyra: Tem, javit ću ti ja za nekoliko dana, moram razmisliti. Sada me ispričajte, imam posla – dovrši Goran i pošalje poruku. Stisnuvši x u kutu ekrana, zatvori se prozor chata. On ustane i priđe prozoru. Na slabašnoj svjetlosti lampe u dvorištu kuće vide se prve pahulje snijega. Izgledaju nestvarno, pomalo zastrašujuće, te se savršeno uklapaju u atmosferu. Zima je doista došla. Već nekoliko godina ovaj kraj nije vidio snijega, tek bi se ponekad lokvice smrznule pokazujući da je temperatura povoljna za nastanak bijelih ukrasa. Ipak, oni se nikada ne pojave. Do večeras. Komadići ljepote nošeni vrtlozima hvataju se za zid kuće čineći njenu fasadu sjajnom poput ulaštenog srebrnog pribora za jelo. Kristalići leda koji se drže za rub krova, odbijaju svjetlost slabašne lampe i dvorište čine otmjenim, poput dvorane za 12

bal nekih velikaša čija imena stoje davno zaboravljena duboko ispod snijega, prašine i dva metra zemlje. U daljini, na mjestu gdje Goran vidi samo tamu, odvija se najživlji događaj ove noći. Iza starog zida, čije cigle odavno nagrizaju kiša i vlaga, deseci malenih očiju u strahu promatraju novopridošlog gosta. Ispod krova potpuno zamaskiranog mahovinom u zelenim i smeđim tonovima, zajedno su zbijena mala kljunasta stvorenja. Grlice. Glatko sivosmeđe perje nagurano na hrpicu čini raskošnu pelerinu čiju ljepotu ne može nadvisiti niti jedna haljina u kazališnoj dvorani. Malene crne oči sa znatiželjom promatraju snijeg nastojeći shvatiti zašto je tako leden. U kavezu do ovoga leži par paunova, ravnodušno promatrajući isti prizor kao i njihovi manji prijatelji. Kljunovima prolaze jedno drugom preko perja upuštajući se u neku perverznu igru dodira i skrivenih poruka bez ikakvog značenja. Lavež. Kroz zavijanje vjetra i škripu napadanog snijega prolomi se mukli zastrašujući lavež pasa. Vjerojatno osjete miris lisice u blizini… Grlice, prestravljene zvukom, započinju bitku protiv nevidljive sile nošene mirisom zime. Krilima lamataju uokolo, rastjerujući mir i tišinu, a kljunovima histerično kljucaju sve što im se u blizini nađe. Kroz rešetke dohvate i paunicu, koja se u čudu uspravlja na uspavane nožice. Paun okreće bijesan pogled prema malenim stvorenjima i svojim kljunom uzvraća udarac. David protiv Golijata. Velika ptica ubrzo je naučila kako kvantiteta ponekad donosi pobjedu. Rane koje je zadobio krvare preko zagasitoplavog perja, te slikarska paleta iz trena u tren mijenja boje i nijanse dok na kraju od nje ne ostane paljevina neugodna mirisa. Paunica se naposljetku spušta do njegova ozlijeđena tijela te hladnu glavu stavlja na zakrvavljeno perje, u nadi da će barem hladnoća ublažiti bol i ohladiti povrijeđeni ponos. 13

Paunovi se iznenada pretvaraju u pepeo plavog sjaja. U hladnoj hrpici ostale su samo oči, dva para crnih točaka koje promatraju reflektore i tope se pod njima. Ptice su nestale, a njihova igra zaboravljena je istog trena, kao da nikada nije niti postojala. No prevarile su se jer nisu feniksi. Iz pepela neće opet izrasti. Goranove krvave oči vatrena pogleda skupljaju snagu, prikovane uz hladno prozorsko staklo. Zasljepljujuće bjelilo hladna dodira s jedne strane i suh ustajali zrak s druge, stvaraju zamagljenu sliku na staklu. Mladić, već gotovo zaspavši prislonjen na staklo, vrhom prsta iscrtava neodređene oblike, ostavljajući otiske na prozoru. Iako ništa ne vidi u daljini, Goran zna što se događa unutar kaveza. No ipak nije siguran je li to halucinacija prouzrokovana nedostatkom sna ili viškom kofeina koji kola njegovim žilama. Okreće se te svladan vrtoglavicom i osjećajem melankolije baca se na krevet. Pod leđima, poput bodlji osjeća knjige koje je ostavio tamo ranije. Mladić zatvori oči i duboko udahne. Osjeća kako mu tijelo drhti i treba novu dozu klikova. – Publiko, pogledajte ga samo – začuje se glas negdje iznad neba, skriven između oblaka i prašine, te prekida dosadu. – Taj jadni stvor obješen pred vratima istine uporno bira laž i živi s njom. Glumi nešto što nije i nada se takvim postati. Dar s neba… Tamo negdje u dvorištu, na mekom snježnom pokrivaču… – glas nastavlja, no nakon trenutka pauze opreznije dovršava: – Pardon, još niste vidjeli cijeli prizor. Duboke isprike. Idem na kavu, želi li mi se itko pridružiti? Na postavljeno pitanje nekoliko se dama u publici diže i napušta sjedala. Uzvišene fufe s kroničnim nedostatkom kulture, volje i ugljikohidrata bacaju posljednji pogled na pozornicu i uz glasan tresak izlaznih vrata napuštaju dvo14

ranu. Spremne su za tračeve. I kofein. Ljepotica: Vidim da si online! – začuje se zvuk na kompjuteru, te Goran skoči s kreveta. – Mislila sam da me nećeš čekati dokasno. No ljubav ti je očito dovoljna snaga. Zvijer: Naravno, ljepoto. Rekao sam da ću te čekati jer moram s tobom razgovarati. Ti znaš da ja uvijek održim riječ. Ljepotica: Naravno, tebi se može vjerovati. I tebe treba slušati, shvatila sam to odavno. Zato i razgovaram s tobom. Danas je bio doista neobičan dan. Pao je snijeg, znaš? Nisam ga očekivala i tako sam se usred bijele livade našla u odjeći jedva primjerenoj za ljeto. Sva sreća da to nitko nije vidio, jer bih sutra, skupa sa svojim dimenzijama, bila glavna tema ogovaranja po gradu… Vidi mene, ne prestajem o sebi govoriti, kako si ti? Zvijer: Kad smo već kod razgovora… Mislim da bismo trebali prestati s ovim… Znaš, ne sviđa mi se više naš odnos. Kompjuter, tipkanje svakoga dana… Prsti zabole. A kad razmislim, ne samo oni. Dečko poput mene zaslužuje puno. Savršenstvo je dobro plaćeno. Dok ti… Ti si… Debela – Goran natipka i pritisne poslati, svjestan da nikada nije bio dobar u nalaženju izgovora. Ljepotica: Što? Zašto mi to radiš?! Mislila sam da me voliš. Govorio si da bi za mene odrezao čak i svoj nožni palac. Zar su to bile samo prazne riječi? Samo si govorio ono što treba da dobiješ moju naklonost, moje riječi. Tvoje će te laži dokrajčiti kad-tad. Dobivši posljednju poruku, Goran zatvara prozor chata te otvara novu stranicu. Naruči savršenu djevojku. Između mnogo slika traži novu žrtvu, za najnižu cijenu obrnuto proporcionalnu u odnosu na vrijednost. Visoku, vitku, s kosom i parnim brojem očiju… Sve djevojke i pokoji transvestit postaju jedna te ista lutka iz izloga. Plastična i monotona. Različita lica stopljena u jedno čine heterogenu mješavinu botoksa, depilacije, skalpela i laserskih operacija, spremna za novu kolekciju jesen-zima. 15

– Gospođice, kakate li vi? – Goranu riječi polete iz usta, te ih on žurno prekrije rukom nastojeći ne izjaviti još nešto što će gospođicu Savršenu odbiti od njega. – Naravno da ne. Izgledam li ti ja kao da serem, idiote?! – zavrišti njen glas iz zvučnika. – Što misliš kako uspijevam svakoga dana izgledati ovako? Tko ne jede, ne sere. A ti očito puno jedeš… – posljednja rečenica biva dovršena uz hordu smijeha s neobično piskutavim tonovima. Goranov preneraženi krik pretvara se u zvuk saksofona sakrivenog u tami pozornice zadimljena kafića. Mreža istkana od saksofona, trube, klarineta i klavira, omotana mašnicom bubnjeva i drvenih palica, zaglušuje prostor. Negdje u mraku, tiho se šulja gitara i stvara mračan ugođaj jazza. Nasred malene zaobljene pozornice stoji visoka djevojka glatkih i sjajnih nogu. Kovrčava crvena kosa spušta joj se s glave na ramena prekrivena poluprozirnom sivom haljinom uskog kroja. Ona, čiji izgled podsjeća na lutku iz izloga, oslanja se na starinski mikrofon čiji stalak dotiče njene čizme obložene krznom. Jednom od njih neprimjetno tapka po podu. – Ponovit će to… Ponovit će to. Novu će naći, u krevet joj zaći… Ponovit će to – njen glas, toliko jak i slobodan, poput grlice koja uživa u letu, puni malenu dvoranu i unosi nemir među rasplesanu glumačku masu. Pogledom kruži po prostoriji i promatra ljude tražeći onoga kome pjeva ovu pjesmu. Nekog lijepog, pametnog, dobrog i nadarenog. Ili nekoga tko se takvim predstavlja i sama riječ stvara novu, uvjerljivu istinu. Svjesno je zaigrao igru laži i prihvatio sve titule ne razmišljajući o poslijedicama koje one donose. No nitko ga ne krivi, niti bi to mogao. Nitko neće kriviti guštera koji izađe na cestu i ne primjećuje veliki turistički autobus sa slikom pauna s obiju strana, prepun malih 16

bučnih Kineza na izletu. Sliku veselja i nevinosti iznenada briše krvavi trag na cesti, kada masovna kosilica pređe preko malene životinje i pretvara je u pepeo. On nije bio savršen, djevojka sada zna. Držao je druge u kavezu kako bi se sam osjećao slobodnim. Tužna je činjenica da nikada ipak nije osjetio slobodu, osim možda u ogledalu kada bi se povremeno usudio pogledati. No ogledalu je ipak lakše lagati nego ljudima. Pljesak.

TANGO – Gospodine X, dobar vam dan – začuje se siguran ženski glas popraćen zatvaranjem vrata. – Rekao sam tajnici da nikoga ne pušta! – rika muškarca u četrdesetim godinama ispuni prostoriju. – Zar čovjek više ne može uživati niti u trećoj jutarnjoj kavi bez da ga netko ne ometa? Ta gdje je nestala pristojnost i poslušnost? – glas doktora X zvuči razdraženo kao da su ga omeli u vrlo važnim pregovorima zahvaljujući kojima bi dobio ekskluzivno pravo na plastične operacije svih glumaca serije Mladi i lijepi. – Pristojnost i poslušnost? Eno ih u ženskom toaletu, pudraju se – započne ženski glas pun ironije. – Žao mi je, nisam znala da ste doista toliko zauzeti. No kako jeste, doći ću neki drugi put. Jedan ček više-manje ionako vam ništa ne znači, zar ne? Privatna ordinacija Parada X-a već neko vrijeme trpi financijske gubitke zbog navale kvazidoktora koji plastičnim nožićima, a ponekad i vilicama, pokušavaju uljepšati svoje pacijente. Nerijetko ih samo anesteziraju te kada se probude pred njih stave ogledalo pa hvale nov i poboljšan izgled. Novi ugovor s Mladima i lijepima koji X pokušava dobiti mogao bi uvelike pomoći. Naposljetku, nakon dvanaest sezona nitko u toj seriji više nije mlad, niti lijep, a producenti smatraju da naslov Stari i oronuli ne bi privukao dovoljno praznih mozgova pred male ekrane. – Tata, tata, i ja želim izgledati poput one mlade i lijepe tete. I ja bih, i ja bih – iz publike se začuje dječji plač iznenada zatomljen očevom rukom koja je prekrila bučni otvor. – I tata bi, kćeri… – otac tiho promrmlja ne želeći da ga itko čuje prilikom otkrivanja svoje tajne. 18

X podiže glavu i pogled zadržava na skladnim oblinama Suzy Q-White koja još uvijek stoji u uredu čekajući odgovor. U prohladnoj prostoriji (jer je doktor odlučio uštedjeti na grijanju) jedina stvar koja se pregrijava je njegovo lice na kojem se iz trena u tren izmjenjuju jesenje nijanse, od svijetlo žute i smeđe do žarko crvene. Niz lice mu se cijedi znoj i vlaži liječničku kutu. Ovratnik je već mokar, a mlazovi nastavljaju stvarati potok u prostoriji. "Ova žena je savršena." – Doktore, je li sve u redu? – žena zapita prilazeći radnom stolu za kojim doktor još uvijek sjedi i pokušava sakriti novonastalo stanje među preponama. – Čini se da vam je vruće! Suzy iz malene izdužene torbice izvadi maramicu. Nagne se preko stola da obriše doktorovo lice. Duboki dekolte ionako prozirne crne haljine doktoru otkrije previše, te znoj s njegova lica počne prodirati u hodnik, druge prostorije i s pozornice u gledalište. Žena se zadovoljno nasmiješi spoznaji da je postigla što je željela prije nego je i izrekla što traži. – Sve… Sve je u redu. Samo mi je… Malo mi je vruće, oprostite – doktor mucajući izgovori te brzo spusti pogled na mokru hrpu papira koju je netom prije pregledavao – Samo da ovo dovršim pa ću vas primiti. – Doktore, zar se opet zahod zaštop'o? – tajnica u panici dojuri u ordinaciju. – Sve je puno vode, a sranja ko u priči. – To samo gospodin doktor priča – Suzy odgovara te s tajnicom odšljapka iz prostorije ostavljajući jadnika samog s ordinacijom punom neugodna mirisa. Parado X svoju diplomu ponosno drži na zidu već nekoliko godina. Uokvirenu hrastovinom i zaštićenu staklom nabija je na nos svakom u svojoj okolini. Ponekad i pacijentima. "Ne, gospođo, nikako se ne bih složio da je vama dovoljna samo liposukcija. Zar cijeli život želite 19

imati nos koji vam za pola milimetra ide ulijevo? Ta tko još tako živi? To je sramota i svatko tko drži do sebe to će nastojati promijeniti. A vaš nov… Vaš stil jasno pokazuje da držite do sebe i svog izgl… Svog ugleda." Nerijetko bi potencijalne pacijente doveo do plača, a potom svojom suosjećajnošću pridobio čekove pune nula. Nisu pacijenti jedini koji pate. Svatko u publici dobio je doktorovu posjetnicu s redaljkom titula i njegovim cijenjenim imenom napisanim najskupljim slovima. Neke su gledateljice to shvatile kao jasan znak da im je potrebna pomoć te su nekontrolirano briznule u plač. Gospoda, iako su se u sebi složila s doktorom, iz dubokih su džepova istog trena povadila maramice i pružila ih svojim djevama. Kao mlad i nadobudan otvorio je privatnu kliniku koja se bavi plastičnom kirurgijom, ciljajući na one kojima je izgled jedini adut. Ako imaš novca i pokoji nedostatak, zašto ga ne prikriti? Prvu godinu, ili dvije, tu je rečenicu koristio kao slogan, no bogataši jednostavno nisu svoje "nedostatke" željeli nazvati tako, i u širokom su luku bježali od ordinacije dr. Parada X-a. Nikome to nije rekao, no cilj otvaranja ovakve klinike bila je zarada u svrhu osvajanja njegove mladenačke ljubavi – Formule 1. Prije nego je zaradio tu titulu, želio je voziti bolid. Brzina, staza, smrad spaljenih guma… adrenalin. Užitak. Parado se, poput svakog muškarca, oduvijek želio voziti u nabrijanom spoju metala, kože i suvremene tehnologije, dok kroz sunčane naočale pilji uokolo. Kad bi zapazio mlađahnu plavušu, projurio bi pokraj nje, ostavljajući trag guma na pločniku. Poput telefonskog broja. Ona bi ga vjerojatno ignorirala jer je prestar, ili bi ga nazvala pa joj se ne bi javio nakon jednog susreta. Jedne vožnje. Sada, s nekoliko koraka prešavši tridesete, posao i dalje odrađuje najbolje što može, no zna da novac nije sve. Kao 20

ni ljepota. Masna kosa, koju nije oprao tjedan dana ostavlja dojam ptičjeg gnijezda čiji se stanovnik sakrio od znatiželjnih očiju publike. Ispod naborana čela, u uskim otvorima skrivaju se svjetlosmeđe oči, boje kestena. Dok sjedi sam u ordinaciji, često se okreće na svojem ergonomskom stolcu i pogledava diplomu, onako, da provjeri je li još tamo. Tada, kada se uvjeri da jest, zadovoljno stisne usnice u jedini osmijeh koji se kod njega može naći te se potom vrati papirologiji. – Gospodin X je doista zanimljiv čovjek. Nisam očekivala da će biti… Takav – Suzy prišapne tajnici koja joj je upravo donijela papirnate ručnike kako bi mogla obrisati mokre cipele. – Naravno. No inače ne stvara ovakve probleme. Osim kad je u prisutnosti neke lijepe gospodične. Pardon, gospođe – tajnica joj se obrati sa smiješkom i prikrivenom ironijom. Suzy je pogleda i ništa ne odgovori. Obrisala je već cipele i mokre papire bacila u kantu za otpatke. Sada stoji pokraj vrata ordinacije, objema rukama držeći torbicu ispred sebe. Gleda u neku apstraktnu sliku na zidu. Ne pokazuje da je slika imalo intrigira. – Dođite – doktor promoli glavu iz ureda i rukom pokaže prema unutra. – Oprostite na čekanju. Doista. Sjeli su, doktor u svoj ergonomski stolac, a Suzy na duguljasti, već olinjali kauč koji je na istom mjestu stajao i prilikom otvaranja klinike. Iza kauča nalazi se golemi poster jednog od proizvođača medicinskog pribora. Nasuprot tom prizoru stoje velike tegle pretrpane malenim kaktusima tamnozelene boje, prekrivenim minijaturnim bodljama kojima ubadaju jedni druge i krvare poput ranjenika u ratu. Lokacija, lokacija, lokacija… X shvati da buduća pacijentica promatra kaktuse te osjeti potrebu prekinuti tišinu: 21

– Tako mali, a tako oštri. Svaka bodlja ima svoju priču i svoj vrh kojim cilja u apsolutno bilo koji drugi objekt osim svog domaćina. – Vrlo destruktivno razmišljanje – prekine ga žena, nasmiješivši se i skrenuvši pogled na njega. – Uvijek sam kaktuse smatrala malenima i bespomoćnima. Drže se u grupama kako bi preživjeli. Stvar potrebe… – Dakle… Ovdje ste jer vam trebaju moje usluge, zar ne? Što želite? Liposukciju, veće usne, grudi? Moram vam priznati da kada vidim pacijente, najčešće znam zbog čega su došli. Kod vas je to velika nepoznanica. Ništa vam ne nedostaje. Niti ima višaka. Onda? – Znate… Ne bih željela o tome pričati ovdje, u ovako vlažnom uredu – odgovori mu, namjerno skrenuvši temu. Doktoru se od nelagode zacrni pred očima. Protrlja ih, pripremajući što bolju ispriku za današnje čudno ponašanje, no kada ih otvori, scena se već promijenila. Nekoliko reflektora uperenih u okrugli stol na sredini prigušuje mrak pozornice. Prašina koja ga prekriva upija svjetlost igrajući se nijansama žutih, smeđih i sivih tonova. Za stolom sjede Suzy i doktor X. Prostor oko njih ispunjava dim koji dopire iz pozadine i širi se dvoranom. Nekoliko glumaca odjevenih u crno, glava prekrivenih kapuljačama, istrčava i publici baca gas-maske. Prvi redovi prigrabe sve, pohlepno se smiješeći ostatku dvorane. Kašalj, nered, povici i panika. Nekoliko aterosklerotičnih bogataša iznenada osjeća bol u prsima. Oštru, razdiruću, pulsirajuću bol koja im prolazi tijelima. Njihove su žile ispunjene ateromima, te se bespomoćno ruše, shrvani srčanim infarktima. Srećom, dim se nije proširio, stoga nema previše žrtava. Svi polako sjedaju natrag na svoja mjesta te u relativnoj tišini nastavljaju promatrati Parada i Suzy. Oba igrača u rukama drže pet karata. Obasjava ih 22

svjetlost sa stropa i na stolu stvara malene, tamne sjene. Isprepleteni pogledi ispod znojnih obrva vrlo su očiti svakom pojedincu iz publike. Kestenjaste oči doktora X-a nastoje hipnotizirati tamnozelene oči tamnopute dame. – Povisujem ulog za još dva žetona – doktor samouvjereno progovori, čvrsto stisnuvši karte. – Osjećam nalet sreće – doda uz hladnokrvan izraz lica. Začuje se nekoliko tihih uzdaha u publici. – Doista? Bilo bi i vrijeme jer brzina kojom pobjeđujem je impresivna. – Svakog trenutka. Svakog trenutka – muškarac si ponavlja u bradu i sve čvršće stišće karte. Znoj mu se sve brže nakuplja na licu. Kako bi spriječio novu poplavu, iz stražnjeg džepa na hlačama crnog odijela izvlači maramicu i briše sva zrna. – Mislim da bi bilo dobro da povećamo ulog. Što kažete na ovo: onaj koji izgubi u ovom krugu plaća ručak? Pogledajte me, čak i ako izgubite, nećete puno potrošiti. A ako pobijedite, jedan besplatan obrok nije malo, zar ne? – Suzy nagovara suparnika tihim glasom, kao da šapuće, uvjerena u svoju pobjedu. Ona je žena koja čini sve kako bi dobila što želi. Zna što treba napraviti kako bi u tome i uspjela. Mnoge žene iz publike u potpunosti je shvaćaju. Posesivna je, strastvena i vrlo ženstvena. Koristeći te atribute, svoje žrtve ostavlja u uvjerenju da su sve karte na stolu. – Što kažete na večeru? Znam jedan dobar restoran. Vrlo kvalitetan, profinjen. Kao vi… – doktor uzvraća pokušavajući sakriti činjenicu da blefira. Žena spusti lice kako slučajno nijedan njegov dio ne bi bio osvijetljen. Nasmije se neprimjetno, zadovoljna što je nadomak cilja. Kao i uvijek, glavni adut skriva do kraja, no čini se da ga sada još neće morati koristiti. Odgovara spuštajući karte na stol: 23

– Triling1. X spušta glavu na ruke nezadovoljno gunđajući. Položi karte na stol i ustaje. Pruža ruku večerašnjoj pratilji. Ona ustaje i stavlja plaho svoj maleni, tamni dlan u njegov gigantni. On ga poljubi i povede sa sobom u tamu, dalje od reflektora i očiju publike. Dok dvoranom prolazi tihi šapat pun pitanja i dvojbi, nitko od njih ne zna da na stolu stoji flush2. Koristiti flush protiv trilinga bilo bi isto što i gristi ruku koja hrani. Čista definicija Pirove pobjede, no s gorim posljedicama. Sva sreća da su se ljudi tijekom vremena opametili i shvatili što "učenje na tuđim pogreškama" doista znači. A doktor je još prije desetak godina, učeći o plastici i priboru za jelo, shvatio da stare izreke vrijede poput suha zlata. Baš kao i izlazak sa savršenom damom. Progutati jedan gubitak koji naposljetku donosi pobjedu, doista nije teško. Iz tame izlazi par, popraćen pljeskom koji brzo nestaje kako je i nastao. Suzy, ljepša no ikad, sada nosi zagasito crvenu haljinu koja se pripaja uz svaki djelić njezina savršenog tijela. Sporim ritmičnim hodom svima oduzima dah, dok joj se dugačka, valovita crna kosa spušta preko čokoladnog lica. Vrat joj okružuje ogrlica s nanizanim biserima savršene kvalitete. Njihov svijetli sjaj stapa se sa sjajem njene tamne kože u egzotičnu mješavinu slatko-gorkog okusa. – Spremna? – začuje se X-ov tihi hrapavi glas. Pogleda je ispod nauljene frizure iz sredine prošlog stoljeća. "S jedne strane razdjeljak, s druge zalizano iza uha…" Baš kako ga je mama učila. Hoda u crnom odijelu s ružom u džepu sakoa, poput kakva gangstera. 1 2

Tri karte iste veličine. Pet karata iste boje.

– Uvijek – Suzy odgovori zagonetno se smješkajući. – Dame i gospodo, večeras vas očekuje posebna poslastica. Gospođa Q i gospodin X otplesat će tango Ljubavi i mržnje, samo za vaše oči – isti glas koji se ranije javljao izvješćuje gledatelje o daljnjem razvoju radnje. Ledeni je zrak ispunio dvoranu, a iščekivanje gledatelja popelo se do vrhunca. Sve oči uprte su u dvije siluete na pozornici. Čak i oni koji spavaju, nastoje izgledati kao da promatraju glumce i osjećaju uzbuđenje. Tišina. Potpuna. Kao usred noći kada se nalazite na livadi i promatrate zvijezde, ne shvaćajući da uz hladan vjetar i daleki sjaj ne osjećate ništa drugo. Bubnjevi… Dva puta udare, prije nego se začuju gudaći instrumenti. Dubokim tonovima dotiču želuce svih prisutnih i stvaraju im vibracije pod stopalima. Suzy Q ispod obrva promatra X-a, neprimjetno oblizujući gornju usnicu. Približava mu se. Prati je reflektor, ostavljajući za sobom zlaćani trag. Žena priđe lovini i desnom rukom uhvati muškarca za desno rame. Polako, u ritmu, kruži oko njega ne odvajajući oči od njegovih, dok on zakreće glavu kako je ne bi izgubio. Poput mačke koja vreba miša, zavodi ga vjerujući svojoj intuiciji. Glazba je dovoljno glasna da isključi sva ostala čula. Zna da mu je mozak preopterećen njenom slikom i snažnim koracima. Iznenada, kada mu opet dođe sprijeda, X stavlja njen dlan u svoj, dok drugi polaže na njenu lopaticu, u čvrst plesni položaj. – Počnimo… Nesretni par stoji na mjesečini. Mladenci noći pogledavaju se mokrim očima, spremni da zaplaču pjesmu tuge uz oštru glazbu. Ritam udara sve jače. Prvi takt naglašen, drugi ne, treći opet jest… Dvorana se opet puni dimom. X-u sada glavu prekriva mafijaški šešir, a Suzyna crna kosa smotana je u čvrstu punđu ispunjenu bisernim cvjetićima. 25

Peta-stopalo… Polako; korak-dva… Crno-bijele siluete njišu se naprijed-natrag, ovisno o koracima… Držeći težinu na jednoj nozi, iz golpesa3 čine paso4. Uslijedi snažan korak naprijed. Brzi koraci u skladu s glazbom odjekuju dvoranom. Trzaj glavom. Čvrst stav likova koji zure u daljinu pogledom čeličnim poput potkova na konjskim kopitima. Partneri promatraju jedan drugog. Provjeravaju položaj. Koljena su im skvrčena, tijela sigurna… X svojom nogom obavija partneričinu odmah ispod ruba haljine i okreće je u sljedeći korak. Paso enlazado5 zamjenjuje espejo6. Publika samo što ne skoči u nadi da će uhvatiti okom izvedbu iz nekog sakrivenog kutka. Ledeni izrazi lica, puni mržnje hlade prostoriju. Plesači se gledaju kao smrtni neprijatelji. Otkucaji srca glasnoćom zamjenjuju ritam. Uzdasi boli šire prostorijom nemir. – Zašto si došla meni? Zašto si me tražila? – X zapita oštrim glasom. – Samo da mi pomutiš mozak, da se igraš sa mnom? Ti, ti si zla! – Ne dramatiziraj – Suzy odgovara uz smijeh, neprimjetno mu namignuvši poput neke slavne kokete. – Ti si tu na dobitku. Usluga za uslugu, nije li tako najbolje? – zapita prateći partnerove korake. Uz energičan trzaj X pušta plesačicu i zapita: – Kako to misliš? – Nije ti jasno? – sa širokim smiješkom na licu promatra ga ispod oka i uz ritam kruži oko njega polaganim korakom. Prilazi mu. Dodiruje njegovo bijesno lice, obuhvaća

Plesač udari nogom o pod i pusti je da odskoči. Pritom su koljena obje noge spojena. 4 Korak 5 Plesač svojom nogom povlači partneričinu u sljedeći korak. 6 Kopiranje partnerovih pokreta, odraz u zrcalu. 26

ga prstima i potom se okrene definirajući ocho7. Strast… Rukama prolazi kroz zrak tjerajući dim. Polagane kretnje pred licem X-a natjeraju ga da je pogleda direktno u oči. Do sada mu se nisu činile tako zagonetne – dobre i pristupačne, a u jednakoj mjeri lažljive i zle. Osjeti mu se miješaju – boje postaju okusi, mirisi zvuk… Glazbu osjeća kao da ga dodiruje nepoznata, čvrsta ruka. – Malo botoksa, pokoji rez nožićem i to je čitava tvoja zadaća – Suzy Q nastavi prišavši mu. Jedan i… Dva i… Tri i četiri… Ritmo, ništa drugo. Ništa manje, ništa više. – A tvoja? – zapita je jedva se koncentrirajući. – Da te zadovoljim na načine koje nisi uopće sanjao – partnerica mirno odgovara, očito svjesna cijelog razgovora i svoje uloge u njemu. – Ovo, ovaj ples, ova haljina, ovo lice… To je tek predigra, na koju si jedva spreman, koliko vidim. Ipak, pružit ću ti taj užitak, imat ćeš me – dovrši okrenuvši naglo glavu na udarac takta. Oboje stoje na jednoj nozi, dok prsti druge dotiču pod. Suzy u naletu strasti nogom udara u zrak. Udarac bubnja prikriva zvuk pucanja njene uske haljine. Sada ima prorez koji otkriva tamne svilene čarape i još tamnije, meke noge. – Za-zašto to radiš? Očito je da ti nikakva operacija nije potrebna. Tuga… Caminada, hod... Suzy prelazi pozornicu u obliku osmice. Rukama tjera dim od sebe. – Vidiš, to ti misliš. I svi drugi. No dok vaše oči vide sadašnjost, moje vide daleko… Budućnost. I ona nije tako sjajna kakva se ovog treptaja čini – osmijeh prelazi u ogorčen izraz lica. – Odrasla sam u Americi, s majkom, dva brata i ocem koji je radio po cijele dane da nam priušti sve 7

Plesač, rotirajući se na nozi, crta osmicu na podu. 27

što je bilo potrebno. Barem sam tako mislila dok ga jednog popodneva nisam uhvatila u uredu s tajnicom ispod stola. Sjedio je zavaljen u fotelju i glumio kako čita obračune. Par stane direktno ispod reflektora, te ih njihova svjetlost obasjava iz svakog kuta. Izvana sjaj, iznutra tama. Lica su im u mraku, pripojena jedno uz drugo. Suzy nogom obujmi partnerovu kao da je nikad ne želi odvojiti od sebe. – Upoznala sam Thomasa. Crn poput mene, ali naivan za razliku od mene. Nakon što smo se vjenčali, otišla sam od obitelji sa širokim osmijehom na licu i jednim kovčegom uspomena. Zbog ovdašnjih korijena koji datiraju dalje od njegove boje, dobio je posao diplomata i preselili smo se na ovo područje. Suprotno našim očekivanjima, nismo se osjećali kao kod kuće – zastane i s tugom u očima pogleda X-a. – Čak smo i sinovima dali prikladna imena u nadi da će onaj pritisak u želucu nestati nakon nekog vremena. No nije. – Za nekoliko godina moja će ljepota propasti. I što će od mene ostati? Šminka, umetci kose, sisa, dupeta i crvena krpa koja ih sve večeras sakriva. Ovo je samo ulaganje u budućnost… Moram ostati lijepa, pa makar uz pomoć hrpe injekcija, plastike i ostalih pomagala. Bolje to nego završiti na ulici. Ako Thomas jednog dana dođe kući i dočeka ga rugoba, neće dvojiti ni sekunde prije nego nađe neku mlađu, ljepšu, savršeniju, gluplju… Ljepotica se okreće svom skorom dobročinitelju. Naginje se prema njemu. Odmara u quebradi8. – I zašto si se meni obratila? Zašto ne nekom drugom kirurgu? – X prošapće žmireći, osjećajući glazbu kako ga dodiruje sa svih strana, čak dopire do područja za koja prije nije znao da ih ima. 8

Partnerica stoji nagnuta na partnera, na jednoj nozi, kao roda. Druga noga zabačena je iza. Pauza.

– Misliš da si prvi? – hihot postaje glasniji od glazbe. – Dragi, svake godine pronađem novu žrtvu. Nekoga tko je spreman razmišljati manjim mozgom. Najmanjim. Svake godine, za rođendan, muž mi daje novac. Nema vremena niti želje provesti cijeli dan u gradu tražeći nešto što bi mi idealno pristajalo. I ne sanja da bi bila dovoljna i jedna pažljivo složena rečenica umotana u šareni omot… Novac koji daruje nije dovoljan da se učini sve što je potrebno, a kako mi niti ne pada na pamet da otkrijem koliko posla je potrebno za ovo lice, pronalazim druge načine da otplatim račun. Ja sretna, on sretan, ti sretan… Zar ne? Kirurg pacijenticu grubo hvata za ruku i okreće dalje od sebe. Nakon spina ili dva, ona se zaustavlja i gleda ga u nevjerici. – Zar ti misliš da sam ja neki idiot? Netko tko neće shvatiti kako ga vrijeđaš svojim rečenicama? Ta ja sam obrazovan čovjek! Imam diplomu koja to i dokazuje! Ja nisam samo tvoja igračka u perverznoj igri mačke i miša. Ne želim to, odbijam! – poviče gestikulirajući. – Ne, znam da nisi glup. Dao si mi to do znanja dovoljno puta danas pokazujući onu diplomu na zidu. Sigurna sam da je pokazuješ svakoj pacijentici. Osim onima koje dolaze zbog liposukcije, zar ne? – crnkinja ga ironično zapita. – To je tvoja vrsta predigre. Zagrize li koja? – Kako se usuđuješ? Ja imam ženu! Volim je, brinem se o njoj! – u naletu žestine muškarac potrči prema Suzy i viče joj u lice. Finale… Glazba pulsira. Na samom je vrhuncu, kao i likovi u predstavi. Osjećaji se isprepliću sa X-ovim egom i Suzynom iskrenošću… – Por favor. Da, vidjela sam da ti to dobro ide. Umjesto slika supruge u ordinaciji držiš samo reklamne plakate i pisma pacijentica koje si očito…zadovoljio. No kada si već 29

spomenuo svoju ženu… Brineš se o njoj? Sada si sa mnom na večeri. Gdje je ona? Sigurna sam da je nikada nisi izveo u ovakav restoran. Ne tamo gdje je živa glazba, gdje svi gosti gledaju ostale i traže gafove. U nas su ovoga treptaja mnoge oči uprte, ne vidiš li?! Ti se ni za biljke ne znaš brinuti, zato i imaš samo kaktuse! Stoga ne glumi čistunca, oboje znamo da to nisi. Zbunjeni se parovi u publici pogledaju krišom. Čistunci? To im je poznato. Gluma? Također. Da nije nje, ne bi bilo ni čistunaca. Toliko se misli roji u njihovim glavama, ponekad i više njih odjednom, a ipak pogledi ne otkrivaju ništa više osim blage zabrinutosti. Muškarac, razotkriven od strane žene koju je smatrao ispraznom i praznom, baca se na pod, puštajući da ga svaki udarac ritma pogodi u glavu poput čekića. Suzy, otkrivši svoje adute, zadovoljno stane i prekriži ruke. Osloni se na jednu nogu i kroz osmijeh likovanja gleda pobijeđenu žrtvu. Tamo, krvava, na izgaženu podu, ne čini se tako jaka kako se doimala do prije nekoliko trenutaka. Riječi su najjače oružje, a Suzy ne voli gubiti. – Jesam li ti ikad rekla koliko volim tango? Mržnja, ljubav, tuga, sreća… Sve se može izbaciti u nekoliko čvrstih koraka, između dva vruća tijela… Tanguero i tanguera9, crno i bijelo, dobro i zlo… Yin i yang. Ja nisam zla, kao što ti nisi dobar. Zlu je potrebno dobro da bi postojalo, koliko i dobru zlo – zastaje i okreće se prema publici te dovršava. – A ovo je samo tango Ljubavi i mržnje… Hrabri govor i držanje mlade pripadnice glumačke elite izazove gledateljima suze u očima, kako u gledalištu, tako i u ložama. Bez riječi promatraju savršene kretnje savršene dame. Muškarci tiho proklinju svoje žene što su se uopće

Osobe koje se bave tangom, no ne površno.

usudile pojaviti u njihovim 탑ivotima, kada postoji ona. Jedna, jedina i nedosti탑na. Pljesak.

ZAHVALE Iskreno zahvaljujem svojim roditeljima, Nadi i Franji, na podršci i pomoći u ispunjavanju mojih dosadašnjih želja i snova, na plaćanju računa za sve knjige koje sam poželio imati na polici. Također i sestričnama, Sandri, jer se uvijek pobrinula da mi u ruke dospiju kvalitetne knjige, te Tamari na novom životnom iskustvu. Vrlo sam zahvalan i širokom krugu prijatelja koji su svojom raznolikošću u meni budili inspiraciju, ponekad i više nego je potrebno. Aci, na šarenom pogledu na sivi svijet. Adi i Belli na stalnoj potpori, Mici, Anji, Marku, Zumzu i Tomislavu – kao i ostalima koji nisu spomenuti jer ne želim imati zahvalu dulju od samog romana – na bezbrojnim produktivnim kava-mlijeko-vodama. Bilo bi neobzirno od mene ne zahvaliti urednici Marini Vrđuka – na prihvaćanju mojih želja i ideja, brojnim emailovima savjeta i njenih ideja – kao i ostatku ove uigrane, opuštene družine. Na kraju, posebno je mjesto rezervirano za Jelenu J-Zlo Tondini koja me natjerala da se okušam u nečem ovakvom. Svi su me ovi ljudi, kao i knjige naučili nečemu, hvala im.

154

O AUTORU Josip Potnar rođen je 1990. godine, u Bjelovaru. U istom je gradu pohađao Osnovnu školu. Iako je oduvijek pokazivao zanimanje za kreativno stvaralaštvo, kao daljnji stupanj obrazovanja odabrao je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju. 2008. godine, na nagovor mentorice, prijavio se na LiDraNo. Bez problema je dogurao do državne razine te je proveo nekoliko dana u Dubrovniku, upoznajući buduće pisce, glumce, no i neke etablirane književnike. U pisanju mu pomažu česti izleti u razna područja, kao što je sportski ples u kojem je tijekom nekoliko mjeseci proučavanja i treniranja pokupio samo prva mjesta. Uz navedeno i nenavedeno, ponekad surađuje ili pomaže lokalnim teatrima oko predstava, najčešće humanitarnog karaktera.

155

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora Mačka u čizmama – Iva Pejković

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Josip Potnar • Mrtva puhala žive vječno

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Marina Vrđuka Jezična savjetnica Maja Gregorović Oblikovanje naslovnice Enver Krivac Travanj, 2009.

ISBN 978-953-7142-37-7 www.katapult.com.hr

Ova predstava… Zbunjujuća fabula, ne? Moja isprika, nisam je ja stvarao, samo sam je podržao. Neshvatljivi motivi, barem vama... Ptice koje izgaraju pretvarajući se u pepeo, Kinezi u autobusu, štakori za ručak. Kokošari… Moderna perverzija nastala kako bi zbunila društvo koje inače prihvaća takve prizore kao normalne. Paradoks. Ili Parado X? Želite još jedan neshvatljivi motiv? Na početku je cijelo gledalište bilo puno. Sada pak… Hajde, okrenite se, pogledajte uokolo. Jako vas je puno ostalo, doista. Više od te brojke zaradite svakoga dana, sjedeći u fotelji i snobovski pušeći lulu ili ispijajući treći martini.

Predlažem vam da odgledate ovu tragediju do kraja i šutke izađete ne trudeći se vašim bračnim partnerima opravdati ljubavnike, ljubavnice, čistačice koje nikada ne čiste, a ipak ih držite zaposlene. Naravno, ispišete im i ček s ogromnom svotom svakog mjeseca… Isprazni ste. Ne očekujem pljesak, samo pljusku. Hvala. ulomci iz romana

59,00 kn ISBN 978-953-7142-37-7 www.katapult.com.hr